SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

Andreja Mihajić

ULOGA OSIGURANJA U VANJSKOJ TRGOVNI

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2015

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

ULOGA OSIGURANJA U VANJSKOJ TRGOVNI

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika osiguranja Mentor: Prof.dr.sc. Ivan Frančišković Student: Andreja Mihajić

Studijski smjer: Financije i bankarstvo JMBAG: 0081132806

Rijeka, lipanj 2015.

SADRŽAJ:

1. UVOD ..................................................................................................................................... 1

1.1 PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA ........................................................................... 1

1.2. HIPOTEZA RADA ............................................................................................................... 2

1.3. SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA ........................................................................................... 2

1.4. STRUKTURA RADA ........................................................................................................... 2

2. TEORIJSKE ZNAČAJKE VANJSKE TRGOVINE .................................................................. 4

2.1. ODREDNICE VANJSKE TRGOVINE ................................................................................ 4

2.1.1. Pojam i obilježja vanjske trgovine ................................................................................... 4

2.1.2. Uloga i značaj vanjske trgovine ....................................................................................... 5

2.2. OBLICI NASTUPA NA INOZEMNOM TRŽIŠTU ............................................................... 6

2.2.1. Neizravan nastup na inozemnom tržištu ........................................................................... 7

2.2.2. Izravan (direktan) nastup na inozemnom tržištu .............................................................. 8

3. TEORIJSKE ZNAČAJKE I FUNKCIJE OSIGURANJA ........................................................ 9

3.1. POJAM I ZNAČAJKE OSIGURANJA ................................................................................. 9

3.2. FUNKCIJE OSIGURANJA ............................................................................................... 10

3.2.1. Zaštitna funkcija osiguranja ........................................................................................... 11

3.2.1.1. Neposredna zaštita osiguranja .................................................................................... 12

3.2.1.2. Posredna zaštita osiguranja ........................................................................................ 13

3.2.2. Mobilizacijsko – alokacijska funkcija ............................................................................ 14

3.2.3. Društveno socijalna funkcija .......................................................................................... 14

3.3. POJAM I ELEMENTI UGOVORA O OSIGURANJU ....................................................... 15

3.3.1. Pojam i obilježja ugovora o osiguranju ......................................................................... 15

3.3.2. Elementi ugovora o osiguranju ...................................................................................... 19

3.4. EKONOMSKO ZNAČENJE MEĐUNARODNOG OSIGURNJA ..................................... 25

4. TEMELJNE ZNAČAJKE RIZIKA I OSIGURANJE RIZIKA U VANJSKOJ TRGOVINI ..... 27

4.1. POJAM I ZNAČAJKE RIZIKA .......................................................................................... 28

4.1.1. Uzroci i posljedice rizika ................................................................................................ 30

4.1.2. Obilježja rizika u osiguranju i utvrđivanje njegove veličine .......................................... 31

4.2. VRSTE RIZIKA .................................................................................................................. 34

4.3. METODE KONTROLE RIZIKA ........................................................................................ 34

4.3.1. Metoda fizičke kontrole .................................................................................................. 35

4.3.2. Metoda financijske kontrole rizika ................................................................................. 37

4.4. ROBNI RIZICI I NAČIN OSIGURANJA OD ROBNIH RIZIKA U VANJSKOJ TRGOVINI ................................................................................................................................ 41

4.4.1. Rizik vrste, količine i kvalitete robe ............................................................................... 41

4.4.2. Tržišni rizik nabave i prodaje ......................................................................................... 43

4.4.3. Rizik izvršenja ugovora .................................................................................................. 44

4.4.4. Transportni rizici ............................................................................................................ 45

4.5. FINANCIJSKI RIZICI I NAČINI OSIGURANJA .............................................................. 46

4.5.1. Rizik cijene ..................................................................................................................... 47

4.5.2. Rizik izvoznog kredita ..................................................................................................... 48

4.5.3. Rizik konvertiranja ......................................................................................................... 48

4.5.4. Rizik transfera ................................................................................................................ 49

4.5.5. Tečajni rizik .................................................................................................................... 49

4.5.6. Rizik devalvacije i revalvacije ........................................................................................ 50

5. ORGANIZACIJE ZA OSIGURANJE I FINANCIRANJE IZVOZA ....................................... 51

5.1. MODELI OSIGURANJA IZVOZA .................................................................................... 51

5.2. MODELI FINANCIRANJA IZVOZA ................................................................................. 52

5.3. ULOGA HRVATSKE BANKE ZA OBNOVU I RAZVOJ U FINANCIRANJU I

OSIGURANJU IZVOZNIH POSLOVA .................................................................................... 54

5.3.1. Financiranje izvoznih poslova ....................................................................................... 54

5.3.1.1. Program kreditiranja izvoznika iz sredstava IBRD-a ................................................55

5.3.1.2. Program kreditiranja dobavljača kod izvoznih poslova.............................................56

5.3.1.3. Program kreditiranja kupaca ili banaka u inozemstvu..............................................59

5.3.1.4. Program kreditiranja pripreme i naplate izvoznih poslova........................................61

5.3.2. Osiguranje izvoznih poslova..........................................................................................62

5.3.2.1. Osiguranje od proizvodnje do izvoza .......................................................................... 63

5.3.2.2. Osiguranje od izvoza do naplate ................................................................................. 65

5.3.2.3. Osiguranje činidbenih bankarskih garancija .............................................................. 68

6. ZAKLJUČAK ........................................................................................................................ 70

LITERATURA: ......................................................................................................................... 72

POPIS TABLICA......................................................................................................................74

POPIS SHEMA ........................................................................................................................74

1

1. UVOD

1.1 PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA

Možemo zaključiti da je upravo vanjska trgovina važan segment nacionalnog gospodarstva

zemlje, te je zbog svoje iznimne važnosti predmetom istraživanja mnogih radova. Vanjska je

trgovina bitna stavka svake zemlje, a isto tako i međunarodne zajednice u cjelini. Suvremeno i

racionalno organiziranje vanjskotrgovinske djelatnosti u zemlji i inozemstvu važan je

preduvjet za uspješno poslovanje na svjetskom tržištu. No upravo uloga osiguranja vanjske

trgovine osnovni je cilj ovog rada. Ljudi se sve više sreću s brojnim opasnostima i rizicima

suvremenog svijeta u kojem živimo te se nastoje obraniti od njih. Osiguranjem možda

nemožemo zaustaviti štetne događaje ali svakako možemo ublažiti njegove posljedice.

Suvremeno osiguranje ekonomska je djelatnost koja se razvila prije svega iz ekonomske

potrebe kako bi se zaštitila imovina i osobe od štetnih posljedica koje su nastale upravo zbog

istvarivanja osiguranih rizika. U novije vrijeme osiguranje dobiva na važnosti i neizbježno je

kako u gospodarskom razvoju zemlje tako i u međunarodnoj trgovini određene zemlje te

možemo zaključiti kako se sve više naglašava njegova međunarodna uloga. Osiguranje je u

razvijenim zemljama uslužna djelatnost od velike važnosti te se smatra i profitnom

financijskom djelatnosti čija je funkcija prije svega razvoj gospodarstva određene zemlje.

Problem ovog istraživanja prije svega je praznina i nedostatak kako stručne tako i

znanstvene literature na području osiguranja u vanjskoj trgovini s obzirom na veliku važnost

prije svega rizika koji se javljaju u vanjskotrgovinskim poslovima.

Na temelju definiranog problema istraživanja svakako možemo zaključiti da je je predmet

istraživanja upravo analiza i objašnjenje rizika koji se javljaju u vanjskotrgovinskom

poslovanju zemlje te isto tako i samu ulogu osiguranja a isto tako i reosiguranja u vanjskoj

trgovini.

2

1.2. HIPOTEZA RADA

Sukladno predstavljenom problemu i predmetu istraživanja postavljena je hipoteza rada: na

temelju objektivnih spoznaja o važnosti osiguranja u vanjskotrgovinskom poslovanju te isto

tako pojavnosti rizika u vanjskoj trgovini možemo predočiti enormnu ekonomsku važnost

osiguranja od različitih vrsta rizika u suvremenoj međunarodnoj razmjeni.

1.3. SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA

Svrha istraživanja je prije svega pobliže upoznati i prikazati glavne karakteristike vanjske

trgovine, rizika koji se javljaju u vanjskoj trgovini te spoznati važnost osiguranja u

vanjskotrgovinskim poslovima.

Cilj istraživanja je analizirati i obrazložiti važnost osiguranja u vanjskoj trgovini, sagledati

načine upravljanja rizicimia u vanjskotrgovinskoj razmjeni te analizirati rad organizacija koja

sudejluju u organiziranju i financijranju vanjskotrgovinskih poslova.

1.4. STRUKTURA RADA

Diplomski rad se sastoji od šest međusobno povezanih dijelova. Započinje sa Uvodom u

kojem je definiran problem, predmet i objekt istraživanja, postavljena radna hipteza, navedeni

svrha i cilj istraživanja te znanstvene metode istraživanja i na kraju je objašnjena struktura

rada.

U drugom djelu diplomskog rada pod naslovom Teorijske značajke vanjske trgovine

pobliže su prikazane odrednice vanjske trgovine i oblici nastupa na inozemnom tržištu koji

djelimo na izravne i neizravne. Objašnjenjem pojma i značajki vanjske trgovine ukazuje se na

njezinu važnost kao i važnost međunarodnog osiguranja u gospodarskom razvoju države.

Unutar trećeg dijela diplomskog rada pod naslovom Teorijske značajke i funkcije

osiguranja iznosi se pojam osiguranja te se pobliže prikazuju njegove funkcije koje se dijele

na zaštitnu, mobilizacijsko-alokacijsku i društveno socijalnu funkciju. U nastavku su

prikazani elementi ugovora o osiguranju te je detaljnije objašnjena i važnost ekonomskog

značenja međunarodnog osiguranja.

3

Temeljne značajke rizika i osiguranje rizika u vanjskoj trgovini naslov je četvrtog dijela

ovog rada. U ovom dijelu detaljnije su opisane značajke rizika kao i njegovi uzroci i

posljedice. Isto tako prikazane su i osnovne vrste rizika te njihove metode kontrole koje

dijelimo na metode fizičke i financijske kontrole rizika. Isto tako u sklopu četvrtog dijela

objašnjene su detaljnije dvije veće skupine rizika, a to su robni i financijski rizici. Prikazana

su njihova obilježja te načini osiguranja.

Peti dio pod naslovom Organizacije za osiguranje i financiranje izvoza sastoji se od

modela osiguranja kao i modela financiranja izvoza, a isto tako i detaljnijeg opisa i analize

Hrvatske banke za obnovu i razvoj te njezinih programa za osiguranje i financiranje izvoza.

Posljednji dio Zaključak predstavlja sintezu rezultata istraživanja do kojih se došlo u radu, a

kojima se dokazuje temeljna radna hipoteza.

4

2. TEORIJSKE ZNAČAJKE VANJSKE TRGOVINE

2.1. ODREDNICE VANJSKE TRGOVINE

Trgovina je gospodarska djelatnost u okviru koje se obavlja razmjena robe između pojedinih

dijelova gospodarstva, a isto tako i između proizvođača i potrošača. Kao osnovni cilj trgovine

jest povezivanje proizvodnje s potrošnjom, kako bi se ostvarila brža prodaja robe i bolja

opskrba potrošača. Ukratko, trgovinu možemo prikazati kao organizirani i razvijeni oblik

robne razmjene, te ćemo u nastavku rada detaljnije objasniti sam pojam, obilježja te ulogu i

značaj vanjske trgovine.

2.1.1. Pojam i obilježja vanjske trgovine

Vanjska je trgovina gospodarska djelatnost koja obuhvaća razmjenu robe i usluga s

inozemstvom, odnosno sveukupnu razmjenu materijalnih i nematerijalnih dobara između

zemalja (Andrijanić, 2005, p. 3). Vanjsku trgovinu možemo sagledati u užem i u širem smislu.

Za vanjsku trgovinu u užem smislu možemo reći da obuhvaća samo promet između

gospodarskih subjekata različitih zemalja, te je predmet razmjene samo ona roba ili usluga

koja prelazi državnu, odnosno carinsku granicu. Za razliku od vanjske trgovine u užem

smislu, vanjska trgovina u širem smislu uz međunarodnu razmjenu, obuhvaća i razmjenu

gospodarskih usluga, kapitala, ljudi i prijenos vijesti. Tu je svakako važno naglasiti i značenje

međunarodne trgovine u odnosu na vanjsku trgovinu. Za međunarodnu trgovinu možemo reći

da je to ukupni opseg razmjene među zemljama cijeloga svijeta tj. ukupna razmjena na

globalnom tržištu. Vanjska trgovina razvila se usporedo s razvojem proizvodnih snaga

pojedinih zemalja i porastom životnog standarda, te je tako postala društveno nužna neovisno

o društvenom, političkom i gospodarskom uređenju država. Isto tako uključuje i obavljanje

različitih usluga prema nalogu i za račun inozemnih poslovnih partnera. Neke od njih su:

transportne, špediterske, skladišne usluge, zatim lučke i aerodromske usluge, te usluge

osiguranja protiv robnih financijskih, transportnih i drugih rizika. Za razliku od vanjske

trgovine kao uvijet unutarnje trgovine razvoj je društveno proizvodnih snaga pojedinih

nacionalnih privreda, a samim time se povećala i međunarodna trgovina. Rast međunarodne

trgovine ide usporedo s povećanjem opsega proizvodnje u svijetu, međunarodnom razmjenom

zemlje tvore jedinstveni svjetski gospodarski sustav. Osnovni zadatak trgovine je da

5

poserdovanjem u prometu organizira redovnu razmjenu između proizvodnje i potrošnje,

osigura ponudu robe u asortimanu i količini koja se traži na tržištu u određeno vrijeme, po

određenoj cijeni i ostalim uvijetima koje su kupci spremni prihvatiti.

2.1.2. Uloga i značaj vanjske trgovine

Do vanjske trgovine dolazi prvenstveno iz razloga što niti jedna država nije toliko velika niti

raspolaže svim potrebnim vrstama i količinama prirodnih bogatstava da ne bi imala potrebe

trgovati sa ostatkom svijeta, odnosno s drugim državama. Drugačije rečeno, malo je država

koje su same sebi dovoljne. Stoga kao osnovni cilj svake zemlje možemo navesti što

uspješnije raspolaganje i iskorištavanje prirodnih bogatstava u svrhu povećanja proizvodnje,

zaposlenosti i standarda stanovništva. Glavni zadatak vanjske trgovine je kupovati (uvoziti)

po najpovoljnijim uvjetima robe koje nema ili ima u nedovoljnim količinama na domaćem

tržištu i prodavati (izvoziti) po najpovoljnijim uvjetima domaću robu i usluge na inozemno

tržište.

Uloge i značenja vanjske trgovine (Međunarodna trgovina, 2015):

Ø doprinos opskrbljenosti domaćeg tržišta potrebnim količinama i

asortimanom robe (uvoz)

Ø izjednačavanje troškova proizvodnje domaće robe s troškovima

proizvodnje istovrsne inozemne robe

Ø potpunije korištenje domaćih proizvodnih kapaciteta

Ø udio vanjskotrgovinske razmjene u ukupnom društvenom proizvodu zemlje

Uloga i značenje vanjske trgovine u gospodarskom životu zemlje ogleda se u (Međunarodna

trgovina, 2015.):

Ø Opskrbi gospodarstva zemlje proizvodima koje nemože proizvoditi ili je proizvodnja

nedovoljna za zadovoljenje domaće potrošnje;

Ø Doprinosu svjetskoj podjeli rada i smanjenju proizvodnih troškova;

Ø Omogućavanju konkurencije između kupaca i proizvođača sprečavajući stvaranje

monopola i prenagle promjene cijena;

Ø Olakšavanju izvoza kapitala.

Efekti vanjske trgovine bitno utječu na cijeli tjek gospodarskog razvoja pojedine države, jer

što su veći efekti od vanjske trgovine to su veće i mogućnosti za dodatnim investicijskim

6

sredstvima, što ima onda pozitivne reperkusije na ulaganja u nove investicijske projekte i

programe u gospodarstvu pojedinih zemalja, što onda, uz efikasne investicije, ima povratni

utjecaj na rast društvenog bruto proizvoda kao i na blagostanje stanovništva određene države

uopće (Samuelson i Nordhaus, 1992, p. 487). Kakvo mjesto i značenje ima vanjska trgovina u

gospodarstvu određene zemlje ovisi između ostalog i o stupnju njezinog gospodarskog

razvoja. Tako možemo podjeliti na razvijene i nerazvijene. Nerazvijene zemlje karakterizira

niska proizvodnost rada, ograničen asortiman, nedovoljna raznovrsnost robe za izvoz. Izvozi

prije svega artikle nižeg stupnja obrade, dok uvozi artikle višeg stupnja obrade iz razvijenih

zemalja čije cijene stalno rastu. Za razliku od nerazvijenih zemalja, razvijene zemlje

karakterizira prodaja robe iznad njene stvarne vrijednosti te dobivaju više cijene za manje

uloženog rada. To nazivamo neekvivalentnom ramjenom pri kojoj dolazi do preljevanja

vrijednosti iz nerazvijenih u razvijene zemlje.

Osnovni je zadatak vanjske trgovine da se po najpovoljnijim uvjetima kupuje odnosno uvozi

roba koje ili uopće nema ili je nema u dovoljnim količinama na domaćem tržištu, te da se po

najpovoljnijim uvjetima prodaje, tj. izvozi domaća roba i gospodarske usluge na inozemno

tržište. Taj se zadatak može izvršavati samo uspostavljanjem čvrste suradnje poduzeća

vanjske trgovine s proizvodnim poduzećima i poduzećima koja prušaju proizvodne ili

neporizvodne usluge, jer se mogućnost izvoza i potrebe za uvozom određuju na temelju

poznavanja domaće proizvodnje i potreba domaćeg tržišta (Andrijanić, 2005, p. 6).

2.2. OBLICI NASTUPA NA INOZEMNOM TRŽIŠTU

Oblici vanjske trgovine odnosno oblici nastupa na inozemnom tržištu možemo podjeliti na

neizravan ili posredan i na izravan ili direktan nastup na inozemnom tržištu. Čimbenici koji

najviše utječu na izbor nastupa na inozemnom tržištu su: visina raspoloživog kapitala nositelja

vanjskotrgovinskog posla, visina transportnih i drugih troškova koji se javaljaju u

vanjskotrgovinskom poslovanju i zaštita vlastitih interesa proizvođača na stranom tržištu.

Izravno ili neizravno uključivanje u vanjskotrgovinsku razmjenu ovisi o tome je li proizvođač,

koji želi plasirati svoju robu na inzemono tržište ili uvesti robu iz inozemstva za vlastite

potrebe, neposredan nositelj vanjskotrgovinskog posla izvoza ili uvoza, odnosno obavlja li taj

proizvođač sve osnovne radnje u vanjskotrgovinskoj poslovnoj transakciji, ili taj izvoz ili

uvoz povjerava specijaliziranom vanjskotrgovinskom poduzeću koje samostalno obavlja sve

7

poslovne transkacije i potpuno ostvaruje sve vanjskotrgovinske odnose s inozemnim

poslovnim partnerima (Andrijanić, 2005, p. 34).

2.2.1. Neizravan nastup na inozemnom tržištu

Kada govorimo o neizravnom nastupu na inozemnom tržištu tj. posrednom izvozu i uvozu

robe, tada se trgovac najčešće na strano tržište uključuje putem specijaliziranih

vanjskotrgovinskih poduzeća. Ta poduzeća najčešće su locirana u zemlji u koju se izvozi

određena roba. Možemo naglasiti kako proizvođač robe u ovom slučaju nije direktan uvoznik

ili izvovznik robe već svoje proizvode koje prodaje predaje vanjskotrgovinskom posredniku

koji nakon toga obavlja poslove koji su povezani sa ostvarenjem vanjskotrgovinskog posla

ako što su npr. istraživanje inozemnog tržišta, organizacija ekonomske promidžbe,

pregovaranje sa inozemnim partnerima, rješavanje poslovnih i administrativnih problema i sl.

Svakako bitno je naglasiti i neke od prednosti odnosno nedostatke neizravnog nastupa na

inozemnom tržištu. Prednosti ovakvog nastupa su što proizvođač prodaje svoje proizvode

specijaliziranom vanjskotrgovinskom poduzeću i na taj način proizvođač se oslobađa svih

briga vezanih za interne i vanjske službe vanjske trgovine. Time može više pažnje posvetiti

svojoj proizvodnoj djelatnosti i proizvodnju uskladiti sa zahtjevima inozemnog tržišta.

Nadalje kod ovakovog nastupa proizvođač nema nikakve troškove istraživanja tržišta,

isključuje iz poslovanja sve financijske i druge rizike koji prate robu od početka do završetka

posla. Najveći nedostatak neizravnog nastupa na inozemnom tržištu je što proizvođač ne

može aktivnije sudjelovati u prodaji robe na inozemnom tržištu te time pokušati utjecati na

povećanje prodaje, isto tako proizvođač ne može detaljnije predstaviti kvalitetu svojih

proizvoda, upozoriti kupca na sve njezine prednosti i odlike te time postići veći broj kupaca i

interesanata za svoje proizvode.

Bez obzira na određene prednosti i nedostatke možemo zaključiti kako se najbolji rezultati

kod ovakovog nastupa postižu kad postoji korektan poslovni odnos između proizvođača i

specijaliziranog vanjskotrgovinskog poduzeća, kada dobro surađuju i zajednički nastupaju na

inozemnom tržištu.

8

2.2.2. Izravan (direktan) nastup na inozemnom tržištu

Proivođači se sve više odlučuju za izravan odnosno direktan nastup na inozemnom tržištu

upravo zbog sve oštrije konkurencije. Oštra konkurencija je ta koja je nametnula

proizvođačima posebnu brigu za što kompletnije i djelotvornije uključivanje u prodaju svojih

proizvoda kako na domaćem tako i na stranom tržištu. Proizvođaču robe izravno uključivanje

na inozemno tržište omogućava prilagođavanje proizvodnje kupcima te svakodnevnoj

potražnji novih, sofisticiranijih i privlačnijih proizvoda. Izravna prodaja postala je aktualna

pojavom proizvodnje proizvoda visokog stupnja obrade. To su prije svega proizvodi za koje

je potrebna posebna uputa o rukovanju, upotrebi, održavanju kao što su npr. elektorinički

uređaji i strojevi, složena investicijksa oprema, brodovi, zrakoplovi i sl.

Kao kod neizravnog i kod izravnog nastupa na tržištu imamo određene prednosti i nedostatke

nastupa na inozemnom tržištu. Prednosti su prije svega što proizvođač sam prilagođava

organizaciju izvoza i uvoza svojim potrebama i prema određenim tržištima. Ostvareni

financijski rezultat ne djeli s posrednicima i isključuje mješanje trećih osoba u prodaji svojih

proizvoda. Ukoliko je proizvođač zabilježio solidno poslovanje na inozemnom tržištu stvara

stabilnu i trajnu vezu sa stranim poslovnim partnerima te čvrstu poziciju na tržištu. To mu

naravno omogućuje veču slobodu odlučivanja i ujedno mogućnost širenja izvoza na ostala

tržišta. Što se tiče nedostataka izravnog nastupa na inozemnom tržištu je ta što zahtjeva velike

tropkove za održavanje vanjskotrgovinske organizacije i trgovačke mreže u inozemstvu.

Nadalje proizvođač sam provodi istraživanje tržišta, kreiranje poslova, tehničku pripremu,

organizaciju marketinškog tima, te stoga mora raspolagati odgovarajućim stručnim osobljem.

Izravan nastup na inozemnom tržištu automatski znači i preuzimanje svih mogućih rizika koji

se javljaju prilikom tog vanjskotrgovinsksog poslovanja, a to ujedno zahtjeva i veće

angaćiranje kapitala kao i korištenje skupih kredita.

Očigledno je kako i izravan i neizravan nastup imaju svoje prednosti i nedostatke koji se

javljaju u poslovanju svakog proizvođača koji svoje proizvode nudi na inozemnom tržištu.

Bitno je naglasiti kako poduzeću koje želi izravno izvoziti svoje proizvode ili uvoziti za svoje

potrebe stoji na raspolaganju i mogućnost kombiniranja navedenih oblika nastupa na

inozemnom tržištu, čime se racionalizira ukupno vanjskotrgovinsko poslovanje.

9

3. TEORIJSKE ZNAČAJKE I FUNKCIJE OSIGURANJA

3.1. POJAM I ZNAČAJKE OSIGURANJA

Osiguranje je pojam s kojim se svakodnevno susrećemo u različitm segmentima djelovanja.

Osiguranje je metoda transfera rizika s osiguranika na osiguravatelja, koji prihvaća da

nadoknadi slučajne štete onima kod kojih su nastale i raspodijeli ih na sve članove rizične

zajednice na načelima uzajamnosti i solidarnosti. Osiguranje se može definirati i kao

ekonomska djelatnost kojom se prikupljaju novčana sredstva radi zaštite osoba i stvari od

štetnih posljedica izvanrednih događaja, odnosno otklanjanje posljedica nastupanja takvih

događaja (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 23).

Sa stajališta pojedinca, osiguranje je gospodarski instrument kojim pojedinac zamjenjuje mali

određeni iznos (premija) za veliki neizvjestan financijski gubitak (neizvjesnost od koje se

osigurava) koji bi postojao da nema osiguranja. Sa pravnog stajališta osiguranje je ugovorni

odnos između dviju ugovornih stranaka, osiguravatelj i osiguranika. Prema tom ugovoru jedna

ugovorna stranka – osiguravatelj, obvezjue se da će, uz naplatu određene ugovorne cijene

(premije osiguranja), drugoj ugovornoj stranci – osiguraniku, nadoknaditi štete (odštete iz

osiguranja) koje nastanu iz osiguranih rizika na osiguranoj stvari (interes osiguranja), do

određene visine (svote osiguranja) (Aržek, 1999. p. 269).

Osiguranje je kompleksan sustav s dvama temeljnim obilježjima (Ćurak i Jakovčević, 2007, p.

21):

Ø prijenos rizika od pojedinca na skupinu ili zajednicu rizika, što treba razumijeti kao

svijest pojedinaca o ugroženosti od istih opasnosti od kojih se efikasnije može zaštititi

ako se uključe u sustav osiguranja u što većem broju.

Ø Raspodjela gubitaka na izjednačenoj osnovici na sve članove skupine, a to

podrazumijeva sustav podjele nastalih gubitaka na sve osiguranike i pokriće tih

gubitaka u obliku premija koje uplaćuju osiguranici.

Možemo zaključiti kako svrha osiguranja nije mogućnost zarade pojedinca, već zaštita

njegove imovine od posljedica nastupanja štetnih događaja.

10

Osnovne značajke osiguranja su (Andrijašević S. i Petranović V., 1999., p. 23):

Ø Objedinjavanje rizika – nastale štete pojedinim članovima rizične zajednice

raspodjeljuju se na sve članove zajednice proporcionalno veličini rizika koji je

pojedini član unio u rizičnu zajednicu.

Ø Transfer rizika – predstavlja prijenos rizika s osiguranika na osiguravatelja

Ø Pokriće slučajnih šteta – štete koje osiguranje pokriva moraju biti slučajne,

nepredvidive, ali vjerojatne jer u protivnom nema mogućnosti njihova pokrića

Ø Naknada štete – u imovinskom osiguranju isplaćuje se naknada za nastalu štetu. U

životnom osiguranju isplaćuje se ugovorena svota, a u osiguranju od odgovornosti

naknada za štetu nastaloj trećoj osobi za koju je osiguranik odgovoran.

3.2. FUNKCIJE OSIGURANJA

Osiguranje je važan institut gospodarske djelatnosti svake zemlje. S obzirom na vrijednost

materijalnih dobara i s tim u vezi moguće štete, danas je nezamisliva gospodarska djelatnost

ako nije pokrivena osiguranjem. Institut osiguranja nastao je davno i neprestano se razvijao i

mijenjao s razvojem ljudskog društva. Počev od svoje prve funkcije – neposredne zaštite ljudi,

ta zaštita danas obuhvaća gospodarske i druge djelatnosti.

Važno je naglasiti kako funkcije osiguranja proizlaze prije svega iz ciljeva i zadaća koje

društvena zajednica nameće modernom sustavu osiguranja. S obzirom da temeljnu zadaću

osiguranja možemo promatrati u užem i u širem smislu u zaštiti stanovništva, poduzeća i

institucija ti sektori imaju dvostruku ulogu (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 23):

1. Poticanje preventivnih i represivinh mehanizama od strane države koji bi pridonosili

institucionalnom rješavanju problema sigurnosti kako življenja tako i poslovanja, te

isto tako i isplatu šteta i osiguranih svota

2. Povećanje imovinskog potencijala financijskih institucija i tržišta od strane pojedinca,

poduzeća i države ulaskom u zajednicu rizika plaćanjem premija i doprinosa, te samim

time povećavaju i potencijal cjelokupnog sustava osiguranja te mirovinske i

zdrastvene zaštite čime se efikasnije štite i kvalitetnije razvijaju.

11

Na sljedećoj ilustraciji možemo vidjeti povezanost pojedinih funkcija osiguranja.

Shema 1. – Značaj funkcija osiguranja za društvenu zajednicu

Izvor: izrada studentice prema Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 23

3.2.1. Zaštitna funkcija osiguranja

Zaštitna funkcija osiguranja je temeljna funkcija čiju efikasnost možemo

izmjeriti zadovoljstvom onih koji očekuju zaštitu.Čovjek je i dalje u središtu sustava

zaštite, ali sada u svakoj svojoj djelatnosti i gospodarskoj aktivnosti, na radnom mjestu koje je

standardizirano, koji je zdrastveno osiguran, mirovinski zbrinut, u internom i eksternom

okruženju ekoloških standarda (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 24). Zaštitnu funkciju osiguranja

možemo podjeliti na naposrednu (izravnu) i posrednu (neizravnu) zaštitu.

FUNKCIJE OSIGURANJA

ZAŠTITNA MOBILIZACIJSKO -

ALOKACIJSKA

DRUŠTVENO - SOCIJALNA

IZRAVNA NEIZRAVNA

PREVENTIVA I

REPRESIJA IMOVINSKA I

NEIMOVINSKA

OSIGURANJA

RAZVOJ

FINANCIJSKIH

TRŽIŠTA

ZDRASTVENA I

MIROVINSKA

SKRB

STANOVNIŠTVO PODUZEĆA I INSTITUCIJE

DRŽAVA ISPLATA ŠTETA I OSIGURANIH

SVOTA

12

3.2.1.1. Neposredna zaštita osiguranja

Neposredna zaštita uključuje sustav preventive (promet,industrija, ekologija) te sustav

represije što znači poduzimanje mjera za spašavanje ljudi i imovine. Navedeno postižu

stimulacijom osiguranika preko diferencirane premije, bonusa malusa, franšize – kvalitativna

isključenja određene vrste rizika, kvantitativna – ograničenje obveze osiguratelja u % ili

apsolutnoj svoti.

Sustav preventive čine mjere, instrumenti i aktivnosti kojima je krajnja svrha uklanjanje ili

sprječavanje uzorka koji potencijalno izazivaju rizični događaj sa štetnim posljedicama.

Polazi od identificiranja svih mogućih uzročnika i posljedičnih opasnosti, planiranja i

poduzimanja mjera za eliminiranje ili ograničavanje nastanka neželjenih događaja,

uklkjučujući kontinuiranu procjenu i poboljšanje zaštitnih mjera koje izravno čuvaju zdravlje,

život i imovinu čovjeka. Neki od primjera sustava preventive najviše su zastupljeni u

regulaciji prometa kao što su semafori, svjetionici, signalni i drugi svjetlosni efekti koji

omogućavaju sigurnije i lakše prometovanje, a to ujedno dovodi i do smanjenja prometnih

nesreća. Možemo naglasiti kako veliku važnost u sustavu preventive ima upravo edukacija

ljudi o prijetećim opasnostima i nesrećama. Cilj takvih edukacija je prije svega širenje i

usvajanje spoznaja o izbjegavanju nesreća i neželjenih događaja primjenom preventivnih

postupaka temeljnih na oprezu i pravodobnosti (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 24).

Sustav represije ili sustav spašavanja čine mjere, aktivnosti i tehnike za poduzimanje

spašavanja ljudi i imovine, te barem djelom može nadomjestiti slabosti u sustavu preventive.

Sustav represije je pokušaj čovjeka da u trenutku nastanka štete ili nezgode sačuva i spasi

život i imovinu koja ima određenu uporabnu vrijednost. Tu kao primjer možemo navesti

aktivnosti gašenja požara, spašavanje ljudi, stoke i životinja, mobilizacija stanovništva na

opasnim područjima itd. Ono što je karakteristično kod sustava represije ili sustava spašavanja

je obveza osiguranika da sprječava nastupanje osiguranog slučaja ukoliko je to moguće, u

protivnom ukoliko dođe do nesavjesnog ponašanja prema osiguranom predmetu ili se ne

nastoji sprječiti rizični događaj postoji mogućnost neisplate štete ili osigurane svote (Ćurak i

Jakovčević, 2007, p. 27).

13

Ključna poveznica između sustava preventive i sustava represije je smanjenje svote

obeštećenja osiguranika i obveze osiguratelja za isplatu osiguranih svota. Efikasnost ovih

sustava vidimo prije svega u povećanju troškovne efikasnosti sustava osiguranja čime se

dolazi i do povoljnijeg ekonomskog položaja osiguranika te samim time i do smanjenja

premija osiguranja. Postoje različiti načini kojima se potiče osiguranike na aktivno

sudjelovanje u ovim mjerama. Osiguranja tu nude različite sustave stimulacija i sankcija a

neke od njih su diferencirane premije koje se temelje na objetivno individualiziranim

premijama uz uvažavanje subjektiviteta osiguranika i očekivanju boljih budućih rezultata,

zatim popust ili bonus s ciljem poboljšanja rizika odobravanjem popusta u odnosu na

premijske stope ili važeći cjenik, franšiza ili samopridržaj i sl.

3.2.1.2. Posredna zaštita osiguranja

Posredna zaštita omogućuje isplatu za nastalu štetu ili osiguranu svotu, osigurava održavanje

kontinuiteta poslovanja te pretvara potencijalne gubitke u ujednačene mjesečne troškove.

Ekonomska zaštita osiguranika temeljna je svrha sektora osiguranja. To znači da je osnovna

zadaća osiguratelja, u slučaju nastupa osiguranog slučaja, isplata odštete ili osigurane svote u

korist osiguranika ili neke treće osobe. Posrednim funkcijama osiguranja utječe se na

stabilnost gospodarskih i ekonomskih tokova, te se upravo time dolazi do povećanja

prosperiteta društva.

Tri su temeljna obilježja i zadaće posredne zaštite osiguranja:

1. Sigurnost - za osiguranika kao ekonomska, psihološka i moralna vrijednost (npr. kod

zaključenja police o osiguranju imovine ili života.)

2. Stabilnost - potrebna za napredak pojedinca i društva u cjelini (u okolonostim

ekonomske zaštite mogućnost stabilnog življenja i poslovanja.)

3. Kontinuitet poslovanja - koji se ostvaruje sustavom premijskih prihoda i rashoda, jer

se potencijalni gubitci pretvaraju u ravnomjerne troškove osiguranika i prihode

osiguratelja.

14

3.2.2. Mobilizacijsko – alokacijska funkcija

Predstavlja funkciju posredovanja između potražnje osiguranika i ponude na tržištima

kapitala. Mobilizacijsko-alokacijsku funkciju treba sagledavati u kontekstu redistribucije

štednje suficitarnih sektora i njezine alokacije deficitarnim sektorima kanalima financijskih

tržišta. To je funkcija koja pokazuje osigurateljnu kulturu neke zajednice i potvrđuje

razvijenost tržišta kapitala (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 30).

Ovu funkciju osiguravatelj ostvaruje kroz (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 30):

Ø prikupljanje viškova suficitarnih jedinica nudeći tržištu razne oblike osiguranja

imovine i osoba,

Ø poticanje individualne štednje i brige za budućnost,

Ø ulogu institucionalnih investitora i ulaganjem u gospodarsko deficitarne sektore,

Ø pridonošenje razvoja financijskih tržišta i vlasničkom integracijom s drugim

institucijama,

Ø ulaganje u državne i municipalne vrijednosnice pridonoseći razvoju ukupne zajednice,

Ø razvijanje financijskih proizvoda s drugim vlasnički povezanim ili nepovezanim

financijskim institucijama,bolju i pogodniju modernizaciju sustava garancija.

3.2.3. Društveno socijalna funkcija

Društveno – socijalna funkcija ostvaruje se kroz potpunu ekonomsku, zdravstvenu i socijalnu

zaštitu osiguranika. Ekonomska zaštita podrazumijeva materijalnu naknadu za nastale štete i

isplatu osiguranih svota u mnogobrojnim vrstama i podvrstama osiguranja imovine i osoba.

Kroz ekonomsku zaštitu pojedinca, osobito pri osiguranju osoba, izražen je istodobno i

socijalni element. Sa više socijalnog obilježja životna osiguranja pridonose zadovoljenju

budućih potreba i pokriću budućih troškova čovjeka. Osiguranicima životnih osiguranja

omogućuje se lakše održavanje životnog standarda i to baš kad je najpotrenije, s obzirom na

smanjenu mogućnost zarađivanja primjerice u starosti. Mirovinski sustav i njegova

razvijenost pretpostavka su za odgovarajući standard radno neaktivnog stanovništva. Dulji

vijek življenja ljudi, osobito u razvijenim zemljama, doveo je u pitanje ekonomičnost

mirovinskih fonodova. Fondovi generacijskih solidarnsoti više nisu dovoljni za podmirenje

egzistencijalnih potreba umirovljenika, a proračunske stavke modernih država ne uključuju

15

mirovinske alimentacije.to je razlog reformacija mirovinskih sustava mnogih razvijenih

zemalja. Zdrastvena skrb i zaštita temeljna su prava svakog rođenog čovjeka. Zdrastveno

osiguran čovjek i njegova obitelj moraju biti u središtu brige moderne države. Upravo stoga,

poboljšanje kvalitete i efikasnosti zdrastvenog osiguranja najvažnije su zadaće svake socijalne

države (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 34 i 35).

3.3. POJAM I ELEMENTI UGOVORA O OSIGURANJU

3.3.1. Pojam i obilježja ugovora o osiguranju

Ugovor o osiguranju možemo definirati kao ugovor kojim se osiguravatelj, uz naplatu premije

osiguranja, obvezuje ugovaratelju osiguranja da će do osigurane svote nadoknaditi

osiguraniku štetu nastalu zbog gubitka ili oštećenja osiguranog predmeta poradi osiguranih

rizika. Ubraja se u obveznopravne poslove i dvostrano je obvezni ugovor. Ugovaratelj se

obvezuje platiti premiju osiguranja, a osiguravatelj isplatiti osigurninu ako se ostvario

osigurani slučaj. Svrstavamo ga u naplatno obvezne ugovore. Kod ugovora o osiguranju

karakteristično je nekoliko načela. To su načelo naknade štete, osigurljivog interesa,

subrogacije i načelo dobre vjere

1. Načelo naknade štete – cilj ugovora o osiguranju sastoji se u tome da se pruži osiguranje

osiguranicima, kao i da se kod ostvarenja osiguranog slučaja pruži naknada za štete koje su

osiguranici zbog toga pretrpjeli. Kod načela naknade štete javljaju se odeređene posljedice.

To su prije svega (Frančišković, 2004, p. 25):

- Osiguranici mogu biti samo osobe koje imaju ili mogu očekivati da će imati

opravdani materijalni interes na osiguranom predmetu.

- Naknadu za nastalu štetu, koja je pokrivena osiguranjem, mogu tražiti samo

osobe koje su poradi toga stvarno i pretrpjele materijalnu štetu.

- Osigurati se mogu samo predmeti koji imaju određenu crijednost koja se može

procjeniti u novcu

- Osiguranici mogu dobiti naknadu za osiguranja, u načelu samo do iznosa štete

koju su pretrpjeli

16

- Ako je isti predmet osiguran protiv istih rizika kod dvaju ili više osiguravatelja,

za račun istog osiguranika, osiguranik može tražiti naknadu za štetu od jednog

ili drugog osiguravatelja, ali samo do iznosa stvarne štete.

Dvije su osnovne svrhe načela naknade štete. To su prije svega sprječavanje profitiranja

osiguranika iz nastanka štete i smanjivanje hazardnog ponašanja. Ograničavajući svotu

odštete maksimalno do svote štete, načelom naknade štete sprječava se ostvarenje zarade iz

nastanka štete. Ukoliko bi postojala mogućnost ostvarenja zarade iz nastupa štete, tada bi

odeređeni pojedinci sklapali osiguranje upravo s namjerom da naknadom iz osiguranja ostvare

zaradu. Međutim s obzirom da se načelom naknade štete ograničava svota odštete na svotu

štete njime se smanjuje i hazardno ponašanje pojedinca (Frančišković, 2004, p. 25).

Svakako važno je spomenuti i izuzetke od primjene načela naknade štete, a oni obuhvaćaju

sljedeće:

- valutirane police osiguranja – koriste se u pomorskom osiguranju kod

pružanja, a ne striktne odštete te kod osiguranja antikviteta, predmeta različitih

umjetničkih djela, nakita i sl kod kojih je izražena subjektivna vrijednost i kod

kojih je gotovo nemoguće projeniti tržišnu vrijednost., osiguranje ugovoreno

za naknadu troškova zamjene i osiguranje osoba.

- Osiguranje ugovoreno za naknadu troškova zamjene – to su police

osiguranja kod kojih je odšteta jednaka ukupnim troškovima zamjene u

trenutku kada se vrši zamjena, bez smanjivanja za amortiziranu vrijednost

- Osiguranje osoba – kad nastupi osigurani slučaj po osiguranju osoba visina

osigurane svote koju je osiguratelj dužan platiti sporazumno se utvrđuje

između ugovornih strana, stoga se ovo načelo ne primjenjuje na osiguranje

osoba.

2. Načelo dobre vjere - kod svakog ugovora ugovorne stranke trebaju prilikom njegovog

zaključivanja, kao i ostvarivanja prava i obveza, postupati u dobroj vjeri tj. pridržavati se

načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo dolazi do izražaja posebice u dužnosti ugovaratelja

osiguranja i osiguranika prilikom zaključenja ugovora, da prijave osiguravateljima sve

okolnosti koje su od značenja za ocjenu težine rizika. Načelo dobre vjere naglašava postojanje

obostranog povjerenja osiguratelja i ugovaratelja osiguranja te vrijedi za sve vrste ugovora o

osiguranju. Ovo načelo uključuje obvezu otkrivanja relevanitnih činjenica i okolnosti, točnost

17

izjava o svim relevantnim činjenicama i ispunjavanje određenih jamstava koja se navode u

ugovoru o osiguranju. Iako se razlikuju među različitim vrstama osiguranja, bitne informacije

redovito uključuju postojanje drugih ugovora o osiguranju, prethodne štete vezane za druge

ugovore o osiguranju, odbijanje prihvaćanja rizika u osiguranje od strane drugog osiguratelja,

prethodno kažnjavanje osiguarnika i sl. Za određene činjenice ne postoji obveza otkrivanja

informacija. To su prije svega okolnosti koje smanjuju rizik, činjenice koje su poznate ili se

pretpostavlja da su poznate osiguratelju i činjenice koje nisu poznate osiguraniku .

(Frančišković, 2004, p. 26).

3. Načelo osigurljivog interesa – prema ovom načelu ugovor o osiguranju valjan je samo ako

se osiguranik nađe u položaju financijskog gubitka kad nastupi osigurani događaj. Svrhe

načela osigurljivog interesa su prije svega sprečavanje špekulacija tj. načelo osigurljivog

interesa razdvaja ugovore o osiguranju od špekulacija i sprječava ugovaranje osiguranja koje

je protivnom javnom interesu. Onemogućuje se ugovaranje osiguranja imovine druge osobe u

nadi ostvarenja osiguranog događaja i naknade štete. Zatim tu je karakteristična i svrha

smanjivanja hazardnog ponašanja kao i utvrđivanje iznosa osigurnine u osiguranju imovine.

Ovo načelo karakteristično je za ugovore svih vrsta osiguranja ali postoje određene razlike

između ugovora o neživotnom i ugovora o životnom osiguranju s obzirom na izvor

osigurljivog interesa. Osigurljiv interes u neživotnom osiguranju proizlazi iz: vlasništva nad

imovinom, skrbništva nad imovinom koja pripada drugoj osobi, odgovorsnoti prema trećim

osobama i kreditiranju uz kolateral u smislu da kreditor ima osigurljiv interes na imovni koja

služi kao kolateral. Za razliku od neživotnog osiguranja u životnom osiguranju izvor

osigurljivog interesa može proizaći iz: braka i uskih obiteljskih veza – osiguranje koje se

odnosi na život supruge odnosno supruga ili djece, iz radnog odnosa u kojem poslodavac ima

osigurljiv interes na životu svoga ključnog zaposlenika, iz partnerstva – osiguranje koje se

odnosi na život drugoga kako bi pokrili gubitak koji nastaje smrću partnera i na kraju iz

kreditiranja u smislu da kreditor ima osigurljiv interes na životu dužnika do svote duga (Ćurak

i Jakovčević, 2007, p. 160-163).

4. Načelo subrogacije – prema ovom načelu osiguratelj ima pravo stupiti u pravni položaj

osiguranika, odnosno pravo da na njega prijeđu sva osiguranikova prava prema trećoj osobi

koja je prouzročila osigurani događaj, odnosno koja je odgovorna za nastanak štete koju je

pretrpio osiguranik (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 163).

18

Svrha načela subrogacije su: sprječavanje neopravdanog bogaćenja osiguranika, osoba koja je

prouzročila štetu postavlja se odgovornom za štetu, smanjivanje hazardnog ponašanja i manje

premijske stope. Ovo načelo postoji prije svega radi podupiranja načela naknade štete.

Načelo subrogacije ima i sljedeća načela (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 163):

- Osiguratelj ostvaruje subrogaciju nakon što isplati osigurninu osiguraniku

odnosno korisniku

- Svota naknade od treće osobe odgovorne za štetu koju ostvaruje osiguratelj ne

može biti veća od svote isplaćene osigurnine

- Osiguranik ne smije narušiti pravo osiguratelja na subrogaciju

- Prednost interesa osiguranika pred interesom osiguratelja

- Subrogacija se ne primjenjuje u osiguranju osoba

- Pravo subrogacije osiguratelj ne može ostvariti prema svojim osiguranicima jer

tada kupnja osiguranja više nebi imala svrhu

Nakon što su navedena osnovna načela važno je naglasiti kako ugovor o osiguranju ima još

neka dodatna obilježja. Tu se prije svega može navesti konsensualnost za ugovore o

osiguranju imovine i odgovornosti. Ugovor o osiguranju imovine i odgovorsnoti je naime

neformalan ugovor što znači da je za njegovo postojanje dovoljna suglasnost stranaka. Dok je

kod ugovora o osiguranju imovine i odgovornosti polica obvezan oblik isprave o sklopljenom

ugovoru kod ugovora o osiguranju osoba polica osiguranja je ujedno i ugovor o osiguranju.

Nadalje ugovor o osiguranju je dvostrano obvezan ugovor, te postoje određene obveze za

obje strane koje sklapaju ugovor. Ugovaratelj osiguranja je u obvezi plaćanja premije

osiguranja, dok osiguratelj preuzima obvezu isplate osigurnine. Sljedeća karakteristika ovog

ugovora je aleatornost tj. neizvjesnost u smislu nastupa uopće, kao i trenutka nastupa

osiguranog događaja, a s njime i nastupa obveze osiguratelja na isplatu osigurnine, odnosno

prava osiguranika za postavljanjem zahtjeva za naknadom štete. Obilježje aleatotnosti je

obilježje pojedinačnog ugovora o osiguranju. Ugovor o osiguranju ima obilježje

uvjetovanosti prema kojem izvršenje obveze osiguratelja ovisi o ispunjavanju obveza

osiguranika prema sklopljenom ugovoru o osiguranju. Još jedna od karakterisitka je i adhezija

pa kažemo da je ogovor o osiguranju adhezijski ugovor prema kojem osiguratelj daje ponudu

pod unaprijed utvrđenim uvjetima osiguranja koji su jednaki za sve osiguranike unutar

određene rizične zajednice, a druga strana sklapajući ugovor prihvaća te uvjete. I na kraju

bitno je navesti da je ugovor o osiguranju sukcesivan što znači da su obveze stranaka iz

19

ugvora raspoređene na cijelo razdoblje trajanja ugovora o osiguranju (Ćurak i Jakovčević,

2007, p. 168-170).

Predmet osiguranja mogu biti osobe, stvari (nekretnine, pokretnine) ili interesi iz pravnih

odnosa, kao i razni drugi interesi ekonomske naravi, dok su osnovni sudionici u osiguranju:

osiguravatelj, ugovaratelj osiguranja, osiguranik (korisnik osiguranja) i reosiguravatelj.

Osiguravatelj je društvo za osiguranje, odnosno pravna osoba s kojom je sklopljen ugovor o

osiguranju, koja se obvezuje da će korisniku osiguranja nadoknaditi štetu u skladu s uvjetima

osiguranja.

Ugovaratelj osiguranja je osoba s kojom je osiguravatelj sklopio osiguranje. Ugovaratelj je

dužan platiti premiju, kao i ispuniti ostale obveze iz ugovora o osiguranju.

Osiguranik je osoba iz ugovora o osiguranju čiji je imovinski interes osiguran i kojoj

pripadaju prava iz osiguranja, te osoba od čije smrti, invaliditeta ili narušenog zdravlja ovisi

isplata naknade iz osiguranja.

Reosiguravatelj je osiguravajuće društvo koje ugovorom o reosiguranju preuzima obvezu da

izravnom osiguravatelju plati dio ili čitav iznos štete koju bi on trebao platiti svom

osiguraniku, a osiguravatelj se obvezuje da će reosiguratelju platiti premiju reosiguranja

(Klasić i Andrijanić, 2007, p. 13).

3.3.2. Elementi ugovora o osiguranju

Naime, za svako osiguranje moraju biti točno određeni elementi osiguranja, odnosno:

1. predmet osiguranja

2. rizici

3. premija osiguranja

4. osigurana svota

1) Predmet osiguranja

Pod predmetom osiguranja podrazumijeva se svaki predmet (ali i svaki odnos – odgovornost),

koji za vrijeme prijevoza izložen određenim rizicima, pokriven je ugovorom o osiguranju.

Prilikom sklapanja ugovora o međunarodnom osiguranju predmet osiguranja treba uvijek

točno odrediti, a o njemu ovisi kakvo se osiguranje i pod kojim uvijetima može zaključiti.

Osigurani predmet bitan je element ugovora o osiguranju Ono što možemo istaknuti kao

20

predmete osiguranja su: brod i roba, te isto tako i zrakoplovi i stvari u zrakoplovima. To su

ustvari predmeti koji su izravno izloženi transportnim rizicima. Zatim imamo drugu skupinu

predmeta koju čine razna imovinska prava i materijalne koristi koje postoje ili se opravdano

mogu očekivati u svezi s prijevozom robe a pritom se mogu procjeniti u novcu. Isto tako

važno je naglasiti i treću skupinu predmeta međunarodnog osiguranja, a tu spadaju

odgovornost za štete nanijete trećim osobama. Tu ubrajamo odgovornosti vlasnika broda i

zrakoplova, brodara, vlasnika robe i drugih osoba koje imaju pravo raspolaganja brodom,

zrakoplovom ili robom, a za štete koje su nanijete trećim osobama. Nadalje mogu se navesti i

ostali osigurani predmeti koji nisu uvijek izloženi transportnim rizicima, ali se obično

osiguravaju po uvijetima međunarodnog osiguranja. Svakako da bi se neki predmet mogao

osigurati mora imati svoju tržišnu vrijednost tj. da se njegova vrijednost može procjeniti i u

novcu te svakako vrijednost navodimo kao bitan element ugovora o osiguranju (Frančišković,

2004, p .35).

2) Rizik

Da bi rizik bio prihvatljiv za osiguranje, treba ispunjavati osnovne uvjete (Frančišković, 2004,

p. 37):

- da je moguć

- da je neizvjestan

- da je neovisan od volje osiguranika ili treće zainteresirane osobe

- da dovodi do štetnih posljedica

- da je pravno dopušten, da je moralan

Kod transportnih rizika imamo osnovne, dopunske rizike te ratne i političke. Osnovni rizici

podrazumijevaju one opasnosti koje se mogu ostvariti na svakoj robi ili prijevoznom sredstvu,

dok se pod dopunskim podrazumijevaju one opasnosti koje su specifične tj. svojstvene i koje

se mogu ostvariti samo na određenim vrstama robe ili prijevoznog sredstva. Za razliku od

prethodno navedenih rizika postoje i ratno politički rizici koji podrazumijevaju svaki ratni akt,

štrajk, građanski nered i slično.

21

Shema 2. - Vrste rizika

Izvor: izrada studentice prema Andrijašević i Petranović, 1999, p. 3

Rizici se prije svega mogu podjeliti na čiste i špekulativne. Čisti rizici su rizici koji su

posljedica slučaja ili stihije, a ne čovjekovog svjesnog djelovanja. Za razliku od čistih rizika

špekulativni rizici su oni u koje čovjek ulazi svjesno. Osiguranjem se pokrivaju samo čisti

rizici koji rezultiraju samo gubitkom, dok špekulativni rizici mogu rezultirati i dobitkom ili

gubitkom. Rizike nadalje djelimo na zajedničke i pojedinačne. Ova podjela zasniva se na

promatranju njihova efekta. Zajednički rizici su oni koji ugrožavaju veći broj ljudi odjednom

kao npr. rat, potres. Odgovornost od ovih rizika preuzima društo upravo zbog toga što su ovi

rizici izvan kontrole pojedinca koji trpi posljedice. Za razliku od zajedničkih pojedinačni

rizici javljaju se kao posljedica pojedinačnih događaja i odnose se na same pojedince. Rizike

djelimo i na subjektivne i objektivne. Subjetkivni rizici su oni koji ovise o postupcima

pojedinca dok su objektivni rizici rizici koji se rezultiraju objektivnim okolnostima i nasuprot

subjektivnih rizika lako su mjerljivi. Nadalje rizici se djele na osigurljive i neosigurljive.

Ono što je važno spomenuti kod ove grupe rizika je da su osigurljivi rizici oni za koje postoje

tehničke osnove za utvrđivanje njiove veličine, a samim time i mogućnost njihovog pokrića.

Osigurljive rizke djelimo na imovinske, osobne i rizike od odgovornosti. Imovinski rizici su

financijski gubici zbog fizičkog oštećenja, uništenja, krađe imovine ili financijski gubici koji

su posljedica izravnih šteta, indirektne štete. Osobni rizici su rizici koji uzrokuju smanjenje ili

gubitak financijske sigurnosti kao npr. posljedica smrti i na kraju rizici od odgovornosti su

rizici koji uzrokuju štete na imovini, zdravlju ili životu treće osobe. Za razliku od osigurljivih,

neosigurljivi rizici su rizici za koje osiguravatelj nema stvarnu osnovu za određivanje premije

RIZICI

ČISTI ŠPEKULATIVNI

OSIGURLJIV

I NEOSIGURLJIVI

OSOBNI

RIZIK

IMOVINSKI

RIZIK

RIZIK OD

ODGOVORNOSTI

22

ili nema mogućnost za raspršivanje rizika. Neosigurljive rizike možemo podjeliti na tržišne,

političke, rizike u proizvodnji i osobne rizike. Tržišni rizici su oni koji proizlaze iz promjene

cijena, promjene ukusa potrošača, konkurencije na tržištu i sl. Politički rizici su oni koji

proizlaze iz političkih promjena u državi. Mogu biti izravni i neizravni. Izravni su ukoliko je

ograničenje djelovanja gospodarskih subjekata izazvano izravnim političkim mjerama vlasti,

dok su neizravni oni do kojih dolazi zbog otkazivanja trgovačkih ugovora s određenom

zemljom, otkazivanja ugovora u međunarodnom plaćanju, ukidanju uvoznih dozvola i sl. te je

samim time onemogućena naplata od inozemnog dužnika. Rizici u proizvodnjinastaju zbog

primjene zastarjele tehnologije i drugih nerješenih tehničkih problema u proizvodnji,

iscrpljivanje prirodnih resursa, štrajkova koji uzrokuju gubitak prihoda gospodarskih

subjekata i sl. Na posljetku u neosigurljive rizike spadaju i osobni rizici. To su prije svega

rizici gubitka prihoda zbog nezaposlenosti odnosno gubitka zaposlenja i drugih čimbenika kao

što su npr. rastava braka, neodgovarajuće obrazovanje i slično što svakako dovodi do gubitka

materijalne sigurnosti pojedinca (Frančišković, 2004, p. 37).

3) Premija osiguranja

Premija osiguranja je novčani iznos koji osiguranik plaća osiguravatelju za preuzeti rizik

prilikom sklapanja ugovora. U pravilu, osiguranje se ne može započeti prije plaćanja

cjelokupnog iznosa premije (ako je ugovoreno plaćanje odjednom) ili prve premije (ako je

ugovoreno obročno plaćanje).

Premija osiguranja može biti (Klasić i Andrijanić, 2007, p. 48):

- policirana ili ugovorena premija – novčani iznos koji je dogovoren za

pokriće rizika u razdoblju najduže od godinu dana

- fakturirana premija – novčani iznos koji je dospio na naplatu i koji je

fakturiran pri sklapanju osiguranja

- naplaćena premija – novčani iznos koji je naplaćen u određenom

obračunskom razdoblju

- dužna premija – novčani iznos koji je dospio, ali nije naplaćen u prethodnom

obračunskom razdoblju.

Za premiju se općenito kaže da je ona funkcija rizika, a to znači da ovisi o stupnju

vjerojatnosti koji postoji u pogledu ostvarivanja osiguranog događaja.Vjerojatnost nastupa

23

događaja određuje se statistički kao odnos broja ostvarenih slučajeva prema broju mogućih

slučajeva.

Postoje određeni zahtjevi kojima premija osiguranja mora udovoljavati (Frančišković, 2004,

p. 50 i 51):

1. Premija mora biti izražena novčano – domaća ili strana sredstva plaćanja, ovisno o

vrsti osiguranja i osobi osiguranika. To ne mora biti gotov novac pa se premija s

određenim pretpostavkama može platiti i u vrijednosnim papirima.

2. Premija osiguranja mora biti određena ili odrediva – određena je kad se njen iznos

naznačuje u fiksnom iznosu prilikom sklapanja ugovora, a odrediva je kada prilikom

sklapanja ugovora nije određena njena visina, ali je ugovor način kako se mora

odrediti naknadno ili je samo ugovoreno da će se ona odrediti naknadno.

3. Premija osiguranja mora bit određena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja – za

visinu premije osiguranja vrijedi načelo slobode ugovaranja. Međutim ta sloboda nije

neograničena. Osiguravatelji posluju prema vlastitim tarifama premija, u skladu s

osnovama sustava osiguranja. Premije moraju biti u skladu s načelima Ustava, s

prisilnim propisima i moralom demokratskog društva, pod prijetnjom predviđenih

sankcija zakona.

4) Osigurana svota

U ugovorima o osiguranju redovito se navodi svota osiguranja, odnosno vrijednost osiguranog

predmeta. Visinu osigurane svote može jednostavno odrediti ugovaratelj osiguranja, ali

vrijednost osiguranog predmeta stranke mogu utvrditi i dogovorno te tada govorimo o

ugovorenoj vrijednosti koja obvezuje obje ugovorene strane neovisno o tome odgovara li

stvarnoj vrijednosti osiguranog predmeta. Često se polica osiguranja u kojoj je navedena

ugovorena vrijednost osiguranog predmeta naziva valutirana polica. Ako vrijednost nije

ugovorena, izdana polica naziva se nevalutiranom policom, što je danas u praksi gotovo

napušteno.

24

Osigurana svota navedena u ugovoru ili polici osiguranja ima trostruku osnovnu funkciju

(Frančišković, 2004, p. 52):

Ø gornja je granica obveze osiguravatelja za štete pokrivene osiguranjem

Ø služi kao osnovica za obračun naknade štete

Ø služi kao osnovica za obračun premije osiguranja

Osiguranje se može provesti na stvarnu vrijednost, ali isto tako i na manju ili veću vrijednost

od stvarne vrijednosti osiguranog predmetakoja je utvrđena u ugovoru o osiguranju. O punom

osiguranju govorimo ukoliko je osiguranje provedeno na stvarnu vrijednost, ukoliko je

ugovoreno na veću vrijednost govorimo o nadosiguranj, odnosno o podosiguranju ako je

ugovorena manja vrijdnost od stvarne vrijednosti. Svakako valja spomenuti i dopunsko

osiguranje koje se javalja ukoliko se osigura samo dio ugovorene vrijednosti osiguranog

predmeta. Kod ugovora o osiguranju javlja se i višestruko osiguranje. Do višestrukog

osiguranja dolazi kada se isti predmet osigurava protiv svih rizika u isto vrijeme i za račun

istog osiguranika s više ugovora o osiguranju. U praksi postoje tri susutava prema kojima

osiguranik može tražiti isplatu štete s obzirom da ima pravo na isplatu štete samo do visine

ugovorene. Prema prvom sustavu osiguranik može tražiti naknadu štete samo po redosljedu

osiguranja, u drugom sustavu svaki osiguravatelj odgovara prema osiguranom iznosu s tim da

njihova ukupna obveza ne može prijeći stvarnu štetu i prema trećem sustavu osiguranik može

tražiti štetu od bilo kojeg osiguravatelj po svojem izboru u potpunosti ili od više njih

djelomično s tim da ukupni iznos koji dobije ne prijeđe stvarnu štetu.

5) Osigurane štete

Tu se prije svega podrazumjevaju gubitak ili oštećenje osiguranog predmeta, kao i svaka

druga vrsta osiguranjem pokrivena šteta, nastala kao posljedica osiguranih rizika. Posljedice

ostvarenja osiguranog rizika mogu se ogledati u potpunom ili djelomičnom gubitku

osiguranog predmeta, njegovu oštećenju, raznim troškovima i obvezama osiguranika prema

trećim osobama (Frančišković, 2004, p. 55).

Kao što je već navedeno kod osigurane štete javlja se potpuni i djelomični gubitak. Nadalje

potpuni gubitak djelimo na stvarni potpuni gubitak ili izvedeni potpuni gubitak. Svakako valja

spomenuti i sporazumni potpuni gubitak do kojeg dolazi u slučaju dogovora osiguratelja i

osiguranika da štetu sporazumno riješe kao potpuni gubitak iako određeni osigurani predmet

nije pretrpio potpunu štetu. U stvarni potpuni gubitak možemo uvrstit: potpuni materijalni

25

gubitak osiguranog predmeta, predmet koji je toliko oštećen da popravak nije moguć i pritom

prestaje biti stvar određene vrste, nestanak osiguranog predmeta ili njegovo oduzimanje, te

kod nestanka određenog predmeta za koji se pretpostavlja njegov potpuni gubitak, a prošla su

tri mjeseca od posljednjeg primitka vijesti o osiguranom predmetu tada se govori o

pretpostavljenom potpunom gubitku. Što se tiče izvedenog potpunog gubitka može se reći da

je to prije svega ekonomski gubitak osiguranog predmeta. Tu se svrstavaju predmeti koji nisu

potpuno fizički izgubljeni, ali su posljedice ostvarenja osiguranog rizika tolike da bi popravci

osiguranog predmeta bili isti ili veći od njegove stvarne vrijednosti. Djelomični gubitak ili

oštećenje obuhvaća potpuni gubitak djela osiguranog predmeta ili oštećenje osiguranog

predmeta.

3.4. EKONOMSKO ZNAČENJE MEĐUNARODNOG OSIGURNJA

Međunarodno osiguranje je značajno zbog toga što omogućava organizmu borbu protiv

nastanka šteta u transportu, odnosno pruža mogućnost poduzimanja mjera prevencije,

pravilnim ustanovljenjem prirode, opsega i uzroka šteta, kao i stručnom analizom istih

moguće je poduzeti mjere pomoću kojih će se u budućim slučajevima izbjeći slične štete.

Međunarodno osiguranje odigralo je veliku ulogu u razvoju međunarodne trgovine i

prijevoza. Trgovci su, zahvaljujući sigurnosti koju im je pružilo osiguranje, mogli smjelije

pristupiti trgovačkim pothvatima ne plašeći se da će zbog eventualne propasti pošiljke izgubiti

svoju imovinu. To je isto vrijedilo i za brodare koji su ulagali velika sredstva u izgradnju i

nabavku pomorskih brodova. Mešunarodno osiguranje razvijalo se usporedo s razvojem

trgovine i prometa prilagođavajući svoje uvijete i oblike izmjenjenim tehničkim i

gospodarstvenim okolnostima i potrebama robnog prometa i transporta. Međunarodna

trgovina i transport roba u suvremenim uvjetima slobodnog kretanja roba, ne bi se mogla

zamisliti bez instituta međunarodnog osiguranja. Suvremeni rizici kojima su izloženi brodovi

i ostala prijevozna sredstva, kao i roba za vrijeme prijevoza, mnogo je veći nego ranije

usprkos tehničkom napretku i mnogobrojnim sustavima za sigurno odvijanje prometa.

Značenje međunarodnog osiguranja leži i u tome što omogućava trgovačkim firmama da

naprave točne proračune za svoje poslovanje, jer su im poznate ne samo prodajen i nabavne

cijene robe nego i cijene prijevoznih i ostalih usluga, kao i cijene rizika kojima je roba

izložena za vrijeme prijevoza, odnosno premijske stope. Međunarodno osiguranje, slično kao

i ostala osiguranja, imaju u gospodarstvu i značajnu akumulacijsku funkciju. U tim

26

osiguranjima se fomriraju znatni fondovi osiguranja, uglavnom plaćanjem premije osiguranja.

Oni služe, prije svega za nakanadu eventualnih šteta, a potom i za investiranje i ulaganje u

gospodarski projekt (Frančišković, 1994, p. 15).

27

4. TEMELJNE ZNAČAJKE RIZIKA I OSIGURANJE RIZIKA U

VANJSKOJ TRGOVINI

Rizik utječe na svaki aspekt ljudskog života. Živimo s njim svaki dan i učimo kako upravljati

njegovim utjecajem na naše živote. U većini slučajeva to činimo kao nestrukturiranu

aktivnost, bazirano na zdravom razumu, iskustvu i instinktima. Neizvjesnost utječe na sva

ulaganja. Međutim, neizvjesnost se često može razmotriti u smislu vjerojatnosti dostupnosti

dovoljno informacija o toj neizvjesnosti. Vjerojatnost se temelji na pojavi svakog događaja te

ima utjecaj na ishod određenih događaja. Učinak se može odrediti na temelju uzorka i opisa

događaja.

Shema 3. - Koncept rizika

Izvor: izrada studenta prema Analiza rizika u poslovanju, 2015.

Slika 3. prikazuje koncept rizika u smislu neizvjesnosti, vjerojatnosti, učinka i ishoda. Jednom

kada se vjerojatnost, uzrok i učinak pojave mogu odrediti tada se može predočiti distribucija

vjerojatnosti. Iz te distribucije vjerojatnosti, u rasponu mogućnosti, šanse za nastup rizika

mogu se odrediti, čime se smanjuje neizvjesnost povezana s ovim događajem. Prikazani

model sugerira da se rizik sastoji od četiri bitna parametra: vjerojatnost pojave, ozbiljnost

utjecaja, osjetljivost na promjenu i stupanj međuovisnosti s drugim čimbenicima rizika.

NEIZVJESNOST

okoline, čimbenika ili događaja

POSLJEDICA

čimbenika ili događaja na ishod

projekta

VJEROJATNOST

pojave faktora ili

događaja

VJEROJATNOST

DISTRIBUCIJE za

vrijednost ishoda

28

Model se može predočiti kroz dvije uloge (Analiza rizika u poslovanju, 2015.):

1. daje odgovor,

2. djeluje kao sredstvo za komunikaciju, iznosi činjenice koje se ne može drugačije

shvatiti.

Model osigurava mehanizam kojim rizici mogu biti komunicirani kroz sustav. Upravljanje

rizicima je model koji pruža identifikaciju, klasifikaciju i analizu te odgovor na rizik. U

nastavku rada pobliže će se objasniti sam pojam i značajke rizika, upravljanje rizicima kroz

koje će se prikazati dvije metode kontrole rizika, a to su metoda fizičke i metoda financijske

kontrole rizika te razlika robnih i financijskih rizika (Analiza rizika u poslovanju, 2015.).

4.1. POJAM I ZNAČAJKE RIZIKA

Rizik se može objasniti kao stohastička pojava. Rizični događaj ima veličinu pojave i

vjerojatnost pojave na nekom području u određenom vremenskom razdoblju. Rizik također

predstavlja potencijalni problem ili potencijalnu priliku. U oba slučaja pojavljuje se u svim

sferama jedne organizacije pa ga je stoga neophodno analizirati i pronaći prave načine

upravljanja njime. Definicije rizika se mogu naći u više verzija. Tradicionalno se definira na

osnovi neizvjesnosti i gubitka. „neizvjesnost ostvarivanja gubitka“ Ukoliko postoji rizik,

moraju postojati makar dva moguća ishoda. Ako se unaprijed zna da se gubitak neće ostvariti

ili da će se ostvariti, onda rizik ne postoji. To je posljedica neizvjesnosti i nedostatka znanja o

budućim događajima. Zavisno od organizacija, rizik se može definirati na različite načine.

Kada je riječ o osiguravajućim društvima, rizik se definira kao određen broj gubitaka i njihov

iznos predstavlja iznos predviđenih gubitaka, pa definicija može glasiti da je rizik vjerojatnost

negativnog odstupanja gubitaka od očekivanog ishoda. Tako T. Vaughan i E. Vaughan

definiraju rizik kao stanje u kojem postoji mogućnost negativnog odstupanja od željenog

ishoda koji očekujemo ili kojem se nadamo. Rizici se mogu klasificirati na različite načine.

Nemoguće ih je razvrstati prema jedinstvenom kriteriju pa se na osnovu toga pojavljuju

različite klasifikacije od strane različitih organizacija. I pored specifičnih rizika koji se

pojavljuju samo u nekim financijskim institucijama, također postoji mnoštvo zajedničkih

rizika prisutnih u svim poslovnim aktivnostima različitih financijskih institucija. Na osnovu

pristupa upravljanju rizicima gruba podjela rizika se odnosi na opće i specifične.

Rizik je varijacija mogućih ishoda u danoj situaciji u budućnosti. Što je vjerojatnost

odstupanja od očekivanih rezultat veća, izloženost riziku je značajnija. Rizik je mjerljiv

29

različitim statističkim i matematičkim metodama te se zbog toga njime može racionalno

upravljati. Rizik može biti objektivan i subjektivan.

Objektivan rizik – varijacija je ishoda nekog događaja, koja stvarno postoji i moguće ju je

odmah identificirati, analizirati, mjeriti i procjeniti pomoću znanstvenih metoda. Prema tome,

objektivan rizik mora biti predmetom istraživanja i izučavanja, ne samo u znanstvenim

institucijama, nego još više u gospodarskim subjektima i financijskim institucijama.

Subjektivan rizik – je procjena osobe o nastupanju objektivnog rizika. Taj se rizik smanjuje

razmjerno stupnju primjenjenog znanja i vještina kojima se pojedinac služi pri identifikaciji i

procjeni rizičnog stupnja (Ćurak i Jakovčević, 200, p. 62-64).

Hazard je stanje koje izravno povećava opasnost i rizik, odnosno vjerojatnost nastupanja

štetnog događaja i gubitka. Njime se povećava mogućnost gubitka imovine i života kad se

rizičan slučaj dogodi.

Imamo tri vrste hazarda (Ćurak i Jakovčević, 200, p. 62-64):

Ø Fizički hazard – uključuje materijalne postavke, odnosno nedostatke kojima se

povećava rizik. Tako je lako zapaljivi materijal potencijalni uzrok požara pa se

tehničkim standardima nameće nemogućnost stavljanja u promet roba i proivoda koji

sadržavaju sigurnosne problematične materijale.

Ø Moralni hazard – povećanje vjerojatnosti nastanka štete i gubitka usljed nepoštenih i

nemoralnih namjera i postupaka osoba osiguranika. Nepoštene namjere i postupci u

pravilu podrazumijevaju obeštećenja osiguranika iznad vrijednosti stvarne štete ili

zahtjeve za isplatom šteta koje se nisu dogodile kao poslejdica nastanka osiguranog

događaja.

Ø Morale hazard – ili hazard morala je mogućnost povećanja gubitaka za osiguratelja

zbog različitih stajališta ili razumijevanja osiguranika ili osoba koje arbitriraju u

likvidaciji šteta. Ako osiguranik nastoji dokazati da postoji veći intenzitet štete od

stvarno nastalog oštećenja riječ je o „morale hazardu“

Rizični događaji nastaju kao posljedica rizične izloženosti te pojedincima, obiteljima i

gospodarskim subjektima mogu nanijeti financijske gubitke, materijalne i nematerijalne štete.

Rizične događaje moguće je procjeniti na temelju distribucije tih događaja u prošlosti (Ćurak i

Jakovčević, 200, p. 62-64).

30

4.1.1. Uzroci i posljedice rizika

Glavni uzroci nastanka rizika su neizvjesnost ili djelovanje ljudskog faktora. Za smanjenje

nastupa potencijalnog rizika potrebno je (Matić, 2004, p. 369):

Ø Smanjiti neizvjesnost glede svih događaja koja bi mogla utjecati na rezultate nekoga

poslovnog pothvata

Ø Povećati stručnost, motiviranost i odgovornost donositelja poslovnih odluka na svim

razinama odlučivanja.

Ono što je potrebno kako bi se smanjila neizvjesnost je prikupljanje relevantnih informacija i

njihova detaljna analiza na temelju koje se donose poslovne odluke, a one utječu na neki

poslovni pothvat. Za prevenciju i za nastup rizika svakako je bitno djelovanje ljudskog

faktora, jer upravo je čovjek taj koji može zakazati u porcesu pripreme i donošenja poslovnih

odluka. Pod pojmom štete smatra se uništenje, oštećenje, ili smanjenje vrijednosti nekog

predmeta. Šteta može imati realan odnosno materijalan karakter ili to može biti narušavanje

odnosno uništenje nekih idealnih vrijednosti kao što su npr. međuljudski odnosi. S gledišta

profita koji je ujedno i osnovni cilj poduzeća javljaju se stvarna šteta, poravnavajuća i

eventualna šteta.

Ø Stvarna šteta – gubitak imovine ili gubitak sredstava odnosno kao poslovni gubitak

koji se ogleda u činjenici da uložena sredstva nisu donijela nikakve nove vrijednosti.

Ø Poravnavajuća šteta – šteta čija se visina izvodi iz činjenice da bi vrijednost koja se

dobije iz uloženih sredstava bila veća da nisu nastupili određeni nepredviđeni događaji

koji su doveli i do dodatnih troškova.

Ø Eventualna šteta – šteta koja nastaje poradi činjenice što se izabrana poslovna odluka

pokazala kao pogrešna upravo zbog nastupa određenih nepredviđenih događaja.

Odnosno da nije došlo do tih nepredviđenih događaja, izabrana bi strategija donijela

bolje rezultate. Ta se razlika naziva izgubljena ili izmakla dobit (Matić, 2004, p. 369).

31

4.1.2. Obilježja rizika u osiguranju i utvrđivanje njegove

veličine

Osigurljivi rizici moraju imati određena obilježja kako bi ih osiguratelj mogao osigurati,

predvidjeti njihovo pokriće, procjeniti i utvrditi stvarnu obvezu za isplatu štete ili osiguranih

svota.

Obilježja osigurljivog rizika su (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 24-28):

Ø Dostatna brojnost zajednice rizika – preduvjet za sklapanje ugovora o osiguranju je

postojanje minimalnog broja osiguranika koji će zajedno, plaćanjem prosječne

premije, pokriti sve troškove likvidacije šteta. Što je brojnija zajednica rizika, po

pravilima zakona velikih brojeva odstupanja od očekivanih vrijednosti su manja, a

vjerojatnost pravilno odmjerene premije veća.

Ø Homogenost rizika – podrazumijeva da se unutar portfelja osiguranja mogu izolirati

skupine osiguranika ili predmeta osiguranja za koja vrijede iste ili približno iste

premijske stope. Riječ je o rizicima koji su približno iste učestalosti i jačine.

Ø Slučajni budući događaj neovisan o isključivoj volji osiguranika – kad osiguranik

ugovara osiguranje za slučaj koji se već dogodio, riječ je o ništavnom ugovoru.

Upravo zbog toga ugovaratelj osiguranja pristupa ugovaranju pokrića rizika kad je

svjestan vjerojatnosti nastanka po njega rizičnog događaja, mogućih šteta i gubitaka u

nekom budućem vremenskom intervalu.

Zahtjev slučajnosti mora se zadovoljiti iz najmanje dva razloga, a to su:

o sprječavanje moralnog hazarda

o slučajni događaji su varijable koje se ponavljaju u skladu s pravilima zakona

velikih brojeva pa bi namjerne štete poremetile očekivanu zakonitost

Ø Ponavljanje rizičnog događaja – samo ponovljivi rizici mogu biti predmet utvrđivanja

realne osnovice za obračun premijskih stopa. Rijetki rizični događaji nisu osigurljivi

jer ne dopuštaju racionalan izračun riziko premije za pokriće štetnih posljedica, budući

da ih aktuari ne mogu kvalitetno procjeniti niti je moguće odrediti ekonomski

prihvatljivije premije.

Ø Rizik mora biti mjerljiv i odrediv – to je ključno obilježje osigurljivih rizika. Rizik se

materijalizira na određenom prostoru, u vremenskom intervalu, u novčanim

jedinicama i kod određene skupine osiguranika. To su pretpostavke mjerljivosti i

odredivosti rizika.

32

Ø Rizik mora biti ravnomjerno raspoređen u prostoru i vremenu – taj zahtjev

podrazumijeva izravnavanje rizika u određenom vremenu i prostoru. Nedostatak

premijskih prihoda za pokriće šteta u jednoj godini može se kompenzirati većim

prihodima ili manjim štetama u sljedećoj godini.

Ø Premija mora biti ekonomski prihvatljiva – ekonomska prihvatljivost premije za

pokriće raizika imperativ je svojstven tržišnoj ekonomiji. Vlasnici društva nemogu na

dulji rok dopustiti poslovanje s gubitkom. Dugoročna održivost sustava osiguranja

pretpostavlja njegovu rentabilnost i troškovnu efikasnost. Osiguranik se ne će osigurati

ako je cijena koju mora platiti osiguratelju za transfer rizika previsoka.

Ø Rizik mora biti u skladu sa zakonima, načelima i kodeksima morala – taj je zahtjev

eksplicitno naglašavanje osigurateljnog posla kao legalne djelatnosti. Ilegalne

aktivnosti osiguratelja i osiguranika suprotne su javnom interesu.

Ø Financijska značajnost potencijalnih šteta – potencijalne štete s aspekta osiguranika

moraju biti financijski značajne. U protivnom, nema smisla plaćati premije koje su

većih vrijednosti od očekivanih šteta ili gubitaka.

Utvrđivanje veličine rizika informacijski je postupak koji prethodi sklapanju ugovora o

osiguranju. To ne znači samo procjenu vrijednosti osiguranog predmeta. To je sveobuhvatni

postupak utvrđivanja objektivnih i subjektivnih okolnosti kojima osiguratelj nastoji utvrditi

stvarne posljedice preuzetog rizika iz kojeg nastaje osigurani slučaj. Može se reći kako je

utvrđivanje veličine rizika ujedno i osnovica za obračun premije osiguranja.

Čimbenici koji determiniraju veličinu rizika su (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 28-30):

1. Svota osiguranja

2. Učestalost štete

3. Intenzitet štete

4. Najveća moguća šteta

5. Trajanje osiguranja

1) Svota osiguranja

Svota osiguranja ili vrijednost osiguranog predmeta bitan je element ugovora o osiguranju,

odnosno police osiguranja. Riječ je o maksimalnoj obvezi osiguratelja. Iznimku čine ugovori

o osiguranju života po kojima osiguratelj korisniku prava iz osiguranja mora isplatiti dio

pripisanog dobitka povrh osigurane svote.

33

2) Učestalost štete

Štete se ponavljaju u rjeđim ili češćim intervalima. Broj ponavljanja šteta u određenom

intervalu predstavlja učestalost ili frekvenciju. Učestalost šteta osiguratelj izračunava

stavljanjem u omjer broja jedinica zahvačenih štetnim događajem i ukupnog broja osiguranih

jedinica.

3) Intenzitet štete

Intenzitet štete je relativni udio oštećenja osiguranog predmeta. Taj postotak oštećenja

predmeta može se kretati u rasponu od minimalne do maksimalne vrijednosti imovine, tj.

svaka šteta može biti djelomična ili potupna, od čega se izuzimaju osiguranja od odgovornosti

i životna osiguranja. Za izračun intenziteta šteta stavlja se u omjer ukupna odšteta prema svoti

i osiguranja osiguranih jedinica. Što je veći udio odštete u svoti osiguranja, veći je intenzitet

štete te je i rizik za osiguravatelja veći. Za ocjenu efikasnosti preuzimanja rizika jedan od

pokazatelja je vrijednost prosječne štete. Taj se pokazatelj izračunava kao odnos likvidiranih

šteta prema ukupnoj osiguranoj svoti.

4) Najveća moguća šteta

Izračunom i procjenom najveće moguće štete osiguratelj utvrđuje najveću obvezu u slučaju

kad se materijalizira rizik. Ta je komponenta izuzetno bitna ukoliko osiguratelj preuzima

velike rizike. Ako se premije strukturiraju uzimajući u obzir i maksimalnu moguću štetu kod

velikih rizika, onda je teško očekivati insolventnost osiguratelja. U osigurateljnoj praksi,

osiguratelji za pokriće rizika utvrđuju maksimalno vjerojatnu štetu. Riječ je o aktuarskom

metodologijom izračunanoj maksimalnoj očekivanoj šteti. Ta očekivana vrijednost podloga za

određivanje samopridržaja i dijela rizika koji će se transferirati na reosiguratelja.

5) Trajanje osiguranja

Ugovori o osiguranju mogu biti različite ročnosti. Razdoblje unutar kojeg vrijedi osigurateljno

pokriće bitan je element rizika. Rizik je rastuća funkcija vremena jer dulji vremenski horizont

povećava vjerojatnost nastanka rizičnog događaja. Prema tome, duljina trajanja ili rok na koji

je zaključeno osiguranje komponenta je koja mora biti uključena u riziko premiju.

34

4.2. VRSTE RIZIKA

Rizici su brojni i cijeli je niz različitih kriterija za njihovu podjelu. U nastavku će se objasniti

podjela rizika na prenosive i neprenosive, osigurljivi i neosigurljivi te subjektivni i objetivni

(Matić, 2004, p. 370).

Ø Prenosivi rizici – skupina rizika za oje je moguće utvrditi vjerojatnost nastupa i visinu

mogućih šteta. Tako se otvara mogućnost da se njihov negativni učinak smanji ili

izbjegne njihovim prenošenjem na poslovnog partnera ili na osiguravajuće

organizacije koje se porfesionalno bave upravo preuzimanjem rizika uz naplatu

premije osiguranja.

Ø Neprenosivi rizici – oni rizici kojima nije moguće odrediti vjerojatnost nastupa pa time

ni visinu moguće štete. Stoga ih nije moguće prenijeti na osiguratelja ili neku drugu

osrganizaciju pa poduzeću preostaje samo da se pobrine za njihovu prevenciju

odnosno za smanjenje negativnih učinaka provedbom odgovarajuće politike rizika

Ø Osigurljivi rizici – svi oni rizici od kojih se možemo osigurati. Tu ubrajamo osobni

rizik, imovinski rizik u rizik od odgovornosti za štete na imovini, zdravlju ili životu

treće osobe.

Ø Neosigurljivi rizici – to su uglavnom različiti nepredvidivi i katastrofični rizici na koje

pojedinac nije mogao utjecati pa se, po pravilu ne mogu ni osigurati.

Ø Subjektivni rizici – nastaju kao posljedica subjektivne volje čovjeka. Teško su

predvidivi i teško mjerljivi jer ovise o postupcima i volji pojedinca pa nisu ni

osigurljivi. Tipičan primjer su špekulativni raizici.

Ø Objektivni rizici – to su rizici na koje pojedinac ne može utjecati niti ih svojom voljom

otkloniti. Međutim, njih je lako izmjeriti, odrediti učestalost nastupa, visinu prosječnih

šteta, mjesto i vrijeme kad se najčešće događaju itd. Oni su osigurljivi i tu spadaju npr.

svi transportni rizici (Matić, 2004, p. 370).

4.3. METODE KONTROLE RIZIKA

U suvremenim tržišnim ekonomijama risk management ili upravljanje rizicima jedan je od

najvažnijih segmenata upravljanja poduzećem. Osnovni ciljevi upravljanja rizicima prije

svega svode se na obuhvat sljedećih procesa i faza u sklopu određene funfcije. To su:

identifikacija i rizična klasifikacija, analiza rizika koja uključuje mjerenje rizikakroz

35

učestalost i jačinu, vrednovanje po prioritetima od značaja za poduzeće i odabir strategije

upravljanja rizicima. U nastavku rada prikazat ćemo metode kontrole rizika.

Shema 4. – Metode kontrole rizika

Izvor: izrada studenta

Metode upravljanja rizikom možemo podijeliti u dvije skupine (Ćurak i Jakovčević, 2007, p.

70):

1. metode fizičke kontrole, kojima se smanjuje broj i veličina šteta, a to su:

a) izbjegavanje rizika,

b) smanjenje veličine rizika.

2. metode financijske kontrole, kojima se osiguravaju sredstva za pokriće šteta, a to su:

a) zadržavanje rizika,

b) transfer rizika

c) osiguranje

4.3.1. Metoda fizičke kontrole

Metode fizičke kontrole obuhvaćaju postupke kojima se izbjegava ili smanjuje

izloženost rizicima. Dvije osnovne metode fizičke konrole su kao što smo prethodno naveli

izbjegavanje rizika i smanjenje izloženosti riziku o kojima ćemo više u nastavku.

METODE

KONTROLE RIZIKA

Metode fizičke kontrole Metode financijske

kontrole

Izbjegavanje

rizika Smanjenje

rizika

Zadržavanje rizika

Transfer

rizika

ugovori osiguranje

36

1) Izbjegavanje rizika

Ako fizička osoba ili gospodarski subjekt ne želi prihvatiti bilo kakvu izloženost riziku,

pribjegava metodi izbjegavanje rizika. Odbojnost prema riziku ponekad ide toliko daleko da

se već započete djelatnosti gase jer postoji strah od mogućih ogromnih šteta, a osiguravajuće

premije su previsoke. Ono što je kod ove metode negativno je to što ovu koncepciju nije

moguće dosljedno provoditi jer se rizici ne mogu izbjeći. Potpuna eliminacija rizika vodi u

prestanak obavljanja djelatnosti i likvidaciju tvrtke što ne može biti gospodarski ni socijalno

opravdan cilj (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 70).

2) Smanjenje izloženosti riziku

a) Kontrola gubitka – svrha ove metode je sprječiti ili reducirati gubitak za gospodarski

subjekt istodobno mu dopuštajući mogućnost razvoja poslovanja uz izlaganje rizicima. Ova

metoda uključuje programe prevencije i programe redukcije.

Programi prevencije gubitaka smanjuju ili eliminiraju vjerojatnosti nastanka gubitaka, a

programi redukcije smanjuju veličinu nastanka štete odnosno gubitaka.

Programi redukcije gubitaka moguće je ostvariti na dva načina. Prvi je minimizacija gubitka

što obuhvaća programe smanjenja gubitaka unaprijed ili za vrijeme njegova nastanka. Drugi

način redukcije gubitka odnosi se na metode i programe spašavanja uništenog materijala.

b) Separiranje – metoda kojom se izložensot rizicima smanjuje izdvajanjem ili separiranjem

objekata ili predmeta na više lokacija.

c) Kombiniranje ili grupiranje – metoda ili alat smanjenja izloženosti rizicima i

potencijalnim gubicima. Podrazumijeva poduzimanje mjera povećanja jedinica ili predmeta

izloženih riziku. Također, gospodarske integracije mogu značiti grupiranje objekata,

diverzifikaciju djelatnosti ili proizvodnje, što zajedno smanjuje izloženost odeređenim

vrstama rizika.

d) Nefinancijski transferi – moguća su dva oblia nefinanancijskih transfera, a to su :

Ø Prijenos imovine ili djelatnosti na druge fizičke ili pravne osobe npr. kod

građevinskog poduzeća koje, bojeći se rizika nezgode na radu i potencijalnih odšteta,

angažira drugog izvođača

Ø Transfer rizika na drugu osobu. Riječ je o oslobađajućim ugovorima kojima se

eliminira izloženost riziku jedne ugovorene strane i prebacuje na drugu (Ćurak i

Jakovčević, 2007, p. 70-72).

37

4.3.2. Metoda financijske kontrole rizika

Metode financijske kontrole rizika kojima se osiguravaju sredstva za pokriće šteta dijele se u

dvije skupine to su zadržavanje rizika i transfer rizika, a svaku pojedinačno ćemo objasniti u

slijedećem dijelu.

1) Zadržavanje rizika

Metodom zadržavanj rizika ili vlastitog pokrića gospodarski se subjekt izlaže riziku, a

posljedice štetnih događaja pokriva iz svojih izvora financiranja. Zadržavanje rizika može se

provoditi svjesno i planirano ili nesvjesno i neplanirano. S obzirom na to možemo razlikovati

aktivno i pasivno zadržavanje rizika.

Ø Aktivno zadržavanje rizika – kada menadžment poduzeća svjestan rizičnog okruženja

planira zadržavanje jednog djela rizika očekujući da će štete biti u granicama

podnošljivih gubitaka.

Ø Pasivno zadržavanje rizika – kada u gospodarskom subjektu ne postoji saznanje ni

svjest o postojanju objektivnih rizika i mogućih šteta i gubitaka. Takva metoda je

najgori oblik financijske kontrole rizika jer se nastale štete na imovini poduzeća ili

narušavanja zdravlja zaposlenih moraju pokrivati iz redovitih prihoda koji mogu biti

nedostatni, a iskazivanje gubitaka u poslovanju može izazvati sumnju i neodlučnost

vjerovnika kod ugovaranja poslova (Ćurak i Jakovčević, 2007, p.70).

Kao i kod svake metode postoje prednosti i nedostatci. Kod metode zadržavanja rizika

prednosti su (Ćurak i Jakovčević, 2007, p.70):

Ø zainteresiranost poduzetnika za primjenu metoda kojima će utjecati na rizik i veličinu

štete,

Ø jednostavnost u naknadi štete unutar samog gospodarskog subjekta,

Ø da postoji mogućnost upravljanja unaprijed formiranim fondovima za pokriće

očekivanih šteta

Nedostatci su (Ćurak i Jakovčević, 2007, p.70):

Ø ne postoji mogućnost za pokriće gubitaka pri nastanku štete, kada fondovi nisu

dovoljni za njihovo pokriće,

Ø manjak potrebnih podataka za ocjenu očekivanih šteta,

Ø nemogućnost ostvarenja osnovnog načela osiguranja

38

Ø dolazi do povećanja troškova radi revizije vlastitih rizika koje bi inače obavljao

osiguratelj,

Ø nepovoljniji porezni tretman fondova za pokriće šteta od premije osiguranja.

Zadržavanje rizika nije oblik stvarnog pokrića rizika, već možemo reći da je to nepotpun

surogat osiguranja pa je zato nedovoljan i neprihvatljiv za društvo i pojedinca.

2) Transfer rizika

Transfer rizika je kada subjekt koji je pretrpio štetu ne snosi direktno financijske posljedice,

već financiranje prenosi na nekog drugog. Transferi rizika mogu biti osigurateljni i

neosigurateljni (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 71):

Ø Neosigurateljni – rizik se prenosi na drugu osobu koja nije društvo za osiguranje.

Mogu se provesti na nekoliko načina. Jedan od njih je sklapanje ugovora kojima se

rizik oštećenja ili kvarova prenosi s korisnika na proizvođača ili distributera. Drugi

oblici su su poslovi ugovaranja zaštitnih instrumenata hedging ili leasing ugovori.

Zajedničko obilježje im je što su predmet ugovora rizici koji nisu komercijalno

osigurljivi.

Ø Osigurateljni – rizik se prenosi financiskoj instituciji koja se profesionalnno bavi

poslovima osiguranja. Društva za osiguranje kroz pokriće rizika pružaju sljedeće

usluge osiguraniku:

o Jamstvo da će pridržavajući se ugovora isplatiti štetu ili osiguranu svotu uvijek kad

se dogodi osigurani slučaj

o Stvaranje zajednice rizika čime se omogućuje raspodjela nastalih šteta s

pojedinačnih slučajeva na sve članove osigurateljne zajednice

o Ulaganje

o Savjetodavni servis

Rizik se može prenositi na više načina, a to su (Bojkić, M., 2012., p. 18):

Ø ugovorom - kada npr.proizvođač preuzima na sebe popravak neispravnog proizvoda u

određenom roku (garancija),

Ø kupnjom i prodajom futures ugovora na organiziranim burzama,

Ø lizingom, kada se rizik prenosi na korisnika.

39

Kao i kod metode zadržavanja rizika i kod ove metode postoje prednosti i nedostatci.

Prednosti ove metode su (Bojkić, M., 2012., p. 17):

Ø rizici koji nisu komercijalno osigurljivi mogu se prenositi,

Ø troškovi naknade su niži od premije

Nedostatci ove metode su u tome što se transfer rizika ne mora ostvariti zbog nedorečenosti

ugovora ili zato što korisnik ne može pokriti štetu pa rizik ostaje na davatelju lizinga

3) Osiguranje

Osiguranje – je najpraktičnija i najsigurnija metoda pokrića rizika. Za osiguranje možemo i

reći da je ono jedna vrsta financiranja transfera rizika kod kojeg se na temelju ugovora o

osiguranju,osiguratelj obvezuje snositi financijske posljedice, a osiguranik se obvezuje plaćati

odgovarajuću premiju (Bojkić, M., 2012., p. 17).

Za osiguranje kažemo da je najsigurnija metoda, jer postoji:

Ø jamstvo – Osiguratelj se obvezuje da će po nastupu osiguranog rizika isplatiti odštetu

ili osiguranu svotu.

Ø organiziranje zajednice rizika – štete koje su nastale pojedincima raspodjeljuju se na

sve članove rizične zajednice.

Ø ulaganje – Osiguratelj ulaganjem tehničkih sredstava ostvaruje dohodak koji vraća

osiguranicima kao sniženje premijskih stopa ili kao udio u ostvarenoj dobiti

osiguratelja.

Ø savjeti osiguranicima - s obzirom da osigurateljima više saznanja o riziku kojima su

osiguranici izloženi, može ih savjetovati o mjerama koje bi trebali poduzeti da se

izbjegnu ili ublaže posljedice ostvarenja rizika.

Kao i svaka metoda i osiguranje ima svoje prednosti i nedostatke. Prednosti su (Bojkić, M.,

2012., p. 19):

Ø naknada štete za ostvareni osigurani događaj,

Ø smanjenje neizvjesnosti u poslovanju,

Ø osiguranici dobivaju sve potrebne savjete o mjerama koje treba poduzeti,

Ø niži oporezivi dohodak s obzirom da premija osiguranja predstavlja trošak poslovanja.

40

Nedostatci osiguranja su (Bojkić, M., 2012., p. 19):

Ø izdatci za premiju osiguranja,

Ø utrošak vremena za odabir osiguratelja, ugovaranje pokrića, premije i sl.,

Ø s obzirom da osiguratelj pokriva štetu ako i kada nastane, onda osoba koja upravlja

rizikom u poduzeću nije posebno stimulirana za kontrolu rizika.

Pravila u izboru metoda pokrića rizika su (Fusek, 2000, p. 127):

Ø Izbjegavanje rizika –treba izbjegavati rizike visokog stupnja učestalosti i visokog

intenziteta šteta.

Ø Kontrola šteta –da bi se rizici kontrolirali treba predvidjeti preventivne mjere kojima

se može smanjiti njihov intenzitet ili učestalost.

Ø Zadržavanje i osiguranje –ove dvije metode najčešće se kombiniraju te se odabire

najpovoljnija kombinacija. Zatim se donosi odluka koji rizici će se zadržati, a koji

prenijeti. Rizike koji imaju nisku učestalost i niski intenzitet treba zadržati, a rizike

koji imaju visoki intenzitet, ali malu učestalost treba prenijeti. Kombiniranje metode

zadržavanja i metode kontrole štete koristi se kada rizici imaju visok stupanj

učestalosti, a nizak intenzitet.

Tablica 1. - Izbor metode upravljanja rizikom

RIZIK

UČESTALOST ŠTETA

INTENZITET

ŠTETA

METODA

UPRAVLJANJA

RIZIKOM

I. Niska Nizak Zadržavanje

II. Visoka Nizak Kontrola štete i

zadržavanje

III. Niska Visok Osiguranje

IV. Visoka Visok Izbjegavanje

Izvor: izrada studenta prema Andrijašević i Petranović, 1999, p. 21.

Kada je učestalost niska i intenzitet šteta nizak, najbolja metoda pokrića rizika je zadržavanja

rizika. S obzirom da štete nisu financijski značajne, mogu se pokriti samoosiguranjem, jer ne

ugrožavaju stabilnost subjekta.

41

Kada je učestalost šteta visoka, a Intenzitet štete nizak, najbolja metoda pokrića rizika koja je

usmjerena na smanjenje učestalosti šteta je kontrola šteta, ali s obzirom da su štete

predvidljive i regularne može se primijeniti i metoda zadržavanja.

Kada je učestalost šteta niska, a Intenzitet šteta visok najbolja i jedina metoda pokrića rizika

je osiguranje. S obzirom da visoki intenzitet štete ukazuje na mogućnost velike štete, a s

obzirom da je učestalost šteta niska, cijena takvih osiguranja je prihvatljiva.

Kada je učestalost šteta visoka i Intenzitet šteta visok, najbolja metoda pokrića rizika je

izbjegavanje rizika. Veliki rizik osiguratelj ne želi prihvatiti, jer je teško kalkulirati visinu i

vjerojatnost štete, a ni osiguranik ne želi prihvatiti rizik, jer bi premija bila previsoka i

ekonomski neprihvatljiva (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 21).

4.4. ROBNI RIZICI I NAČIN OSIGURANJA OD ROBNIH RIZIKA U

VANJSKOJ TRGOVINI

Robni rizici se odnose na robni dio vanjskotrgvinskog posla te obuhvaćaju sve neredvidive

događaje koji mogu rezultirari štetama na robi odnosno na predmetu kupoprodaje. Kao

posljedica nastupa robnih rizika dolazi i do krđenja odredbi ugovora koje se odnose na vrstu,

količinu i kvalitetu te na vrijeme isporuke predmeta kupoprodaje. U tu skupinu pripadau i

rizici kao što su oštećenje ili uništenje robe u prijevozu, kašnjenje isporuke robe, odbijanje

isporuke robe, odbijanje preuzimanja i sl. (Matić, 2004, p. 370).

Robne rizike možemo podjeliti u sljedeće skupine (Andrijanić, 2005, p. 236):

1. Rizik vrste, kvalitete i količine robe

2. Tržišni rizik nabave i prodaje

3. Rizik izvršenja kupoprodajnog ugovora

4. Transportni rizik

4.4.1. Rizik vrste, količine i kvalitete robe

Ovo su rizici koji najčešće nastaju zbog sniženja kvalitete robe za vrijeme transporta,

skladištenja robe ili nekih drugih aktivnosti vezanih za robu ili isto tako zbog gubitka na

količini odnosno težini robe od mjesta polazišta do mjesta odredišta tj. do trenutka

42

preuzimanja robe od strane kupca koji se nalazi u inozemstvu. Taj rizik ima najveći utjecaj na

robu koja je podložna velikim utjecajima klimatskih odnosno tempretaurnim promjenama,

oštećenjima ili nekim drugim vrstama gubitka za vrijeme transporta ili je jednostavno

podložna skladišnim manipulacijama kao što su curenje, lom rasipanje i sl. Sezonska roba ili

roba prigodne potrošnje je najčešća vrsta robe koja je podložna rizicima vrste, kvalitete i

količine robe. Možemo reći da su to zapravo svi proizvodi pri kojima odlučujuću ulogu u

njihovu plsamanu imaju ukus potrošača i trenutna moda potrošnje. Iz toga možemo zaključiti

kako je izvoznik taj koji mora osigurati sve potrebne uvjete da roba, prema ugovorenoj vrsti,

kvaliteti, izgledu, količini, standardu i u točno ugovoreno vrijeme bude dopremljena na

ugovoreno mjesto isporeuke. Ukoliko se ti uvjeti ne ispune može doći do rizika kvarenja robe

odnosno većeg ili manjeg gubitka kvalitete ili količine iznad uobičajenog pri isporuci npr.

svježeg voća i povrća ili neke druge lako kvarljive robe. Kod sezonske robe postoji rizik

smanjenja cijene ukoliko se pravodobno ne pojavi na tržištu upravo zbog pada potražnje za

tom robom. Postoji i rizik od neodgovarajućeg standarda robe koji stvaraju određene

probleme među zemljama izvonicama i uvoznicama upravo zbog različito donesenih

standarda određene robe u različitim zemljama. Najčešće rizici izazvani izvoznikovim

neodgovarjućim izvršenjem ugovornih obveza rezultiraju uvornikovim nepreuzimanjem robe,

te stavljanjem takve robe izvozniku na raspolaganje. Naravno izvoznik potom preuzima sve

troškove daljnjih postupaka s robom kao što su npr. vraćanje robe u zemlju izvoznika,

uskladištenje robe, nemogućnost naplate isporučene robe itd. Isto tako postoji mogućnost da

uvoznik traži od izvoznika naknadu štete za izmaklu dobit, gubitak svojih mušterija,

ugrožavanje valstitog ugleda na domaćem tržištu i sl. što se najčešće precizira ugovornim

klauzulama (Andrijanić, 2005, p. 235).

Od rizika vrste, kvalitete i količine robe izvoznik se može osigurati na različite načine,

posebice ukoliko se pojavljuje isključivo kao posrednik pri plasmanu robe na inozemno

tržište.

Ti su načini (Andrijanić, 2005, p. 236):

Ø Pravodobno osiguranje odgovarajućeg transportnog sredstva, prikladnog za prijevoz

određene vrste robe

Ø Odgovarajuće uskladištenje robe o psoguranje stručnog rukovanja robom uz

odgovarajuću brigu o robi u tijeku transporta i skladištu

43

Ø Osiguranje odgovarajućih uvjerenja sanitarnih, veterinarskih, fitopatoloških i drugih

nadležnih inspektorata prije otpreme robe inozemnom kupcu

Ø Ugovranje usluga specijalizirane ovlaštene organizacije za kontrolu količine i kvalitete

robe u međunarodnom prometu, sa zahtjevom da provjere količinu, kvalitetu i druga

svojstva robe koja je predmetom kupoprodaje, nadziru transportna sredstva, skladište i

rukovanje robom

Ø Temeljito poznavanje tržišta prodaje i nabave, osobito za sezonske artikle ili artikle

čiji je plasman vezan uz prigodne datume, pri čemu je nužno dinamiku proizvodnje

uskladiti sa zahtjevima tržišta

Ø Precizno ugovaranje između kušca i prodavatelja svih pojedinosti kojima se određuje

vrsta, kvaliteta i količina robe, prijevozno sredstvo, način skladištenja, rok dopreme

robe an tržište kupca i način kvalitativnog i kvantitativnog preuzimanja robe.

4.4.2. Tržišni rizik nabave i prodaje

Ovaj rizik još nazivamo i rizik uvoza i izvoza u vanjskoj trgovini. On je posljedica

subjektivnih i objektivnih okolnosti koje svakako otežavaju, a može se reć i onemogućuju

izvršenje planiranog vanjskotrgvinskog posla. Subjektivne okolnosti odnose se prije svega na

slabosti u poduzeću, sustavu rada i stručnosti osoblja u pripremi i izvršenju planiranih poslova

izvoza i uvoza, dok pod objektivnim okolnostima smatramo vanjske utjecaje, na koje

poduzeće ne može utjecati nego im se jednostavno mora prilagoditi. Uzroci koji mogu

izazvati tržišne rizike nabave i prodaje mogu se ukloniti na sljedeće načine (Andrijanić, 2005,

p. 237):

Ø Uklanjanjem subjektivnih slabosti u vanjskotrgovinskom poduzeću

Ø Primjenom samoosiguranja na osnovi trajnog praćenja posljedica objektivnih uzroka

nastalog tržišnog rizika

Na objektivne uzroke pojave tržišnog rizika teško je utjecati i ne mogu se izbjeći, ali se njihov

negativan utjecaj može bitno smanjiti prećenjem događaja koji ih izazivaju kao

npr.sprečavanje gomilanja zaliha). Od takvih rizika izvoznik se može osigurati istraživanjem

tržišta i skupljanjem informacija o stvarnom stanju na tržištu, povećanjem proizvodnosti rada,

jačanjem konkurentske sposobnosti na stranom tržištu, poboljšanjem kvalitete robe koju nudi

na stranom tržištu itd. Od rizika nabave uvoznik najbolje se osigurava ako pravodobno

44

osigura stalne izvore opskrbe sirovinama, reprodukcijskim materijalom, prehrambenim

proizvodima, investicijskom opremom, rezervnim djelovima i sl. nabavljajući robu u potrebno

vrijeme, kad je cijena određene robe najniža te pritom ako uspije nabaviti potrebnu količinu

robe i pritom ostvari određene popuste cijene robe (Andrijanić, 2005, p. 237).

4.4.3. Rizik izvršenja ugovora

Rizici izvršenja kupoprodajnog ugovora u vanjskoj trgovini postoje zbog mogućnosti

neizvršenja dospjelih obveza jedne ugovorene strane, čime ona izravno nanosi štetu drugoj

ugovorenoj strani. Obično se taj rizik pojavljuje u dva slučaja (Andrijanić, 2005, p. 237):

1) kad prodavatelj ne isporuči ugovorenu robu ili ne izvrši ugvorenu uslugu

2) kad kupac odbije preuzeti isporučenu robu ili kad uskrati isplatu primljene robe

Od rizika isporuke robe kupac se osigurava na nalin da ispita solidnost poslovanja inozemnog

dobavljača te isto tako da ugovara penale za neizvršenje isporuke ili isto tako za kašnjenje u

isporuci robe i da ugovornom klauzulom zahtjeva bankovnu garanciju za obavljanje

određenog posla od strane prodavatelja. Za razliku od kupca prodavatelj se osigurava od

rizika preuzimanja robe i isplate od strane kupca na način da ispita bonitet inozemnog kupca,

ugovorom točno odredi trenutak prijelaza rizika i plaćanja robe, te da zatraži izdavanje

bankovne garancije od strane kupca i ugovori kvalitativno i kvantitativno preuzimanje robe u

svojoj zemlji. Isto tako može ugovoriti i instrument plaćanja ako prodavatelj predvidi

mogućnost nastanka rizika. Najčešće se kao osiguranje traži dokumentarni akreditiv potvrđen

od strane banke izvoznika, akreditiv i mjenično pokriće ili bankovnu garanciju da će se

predviđene obveze izvršiti ugovorom. Iako su i uvoznik i izvoznik izloćeni podjednakim

rizicima kod izvršenja kupoprodajnog ugovora u vanjskotrgovinskom poslovanju, kupac je taj

koji je manje izložen rizicima od uvoznika zbog toga što ga može jednostavno izbjeći

uvjetovanjem isplate ugovorenog iznosa kvantitativnim ili kvalitativnim preuzimanjem robe,

odnosno ukoliko se uvjeri da je primio onu robu koju je i naručio. Izvoznik je podložan većim

rizicima i prema tome moguće je opisat tri vrste opasnih događaja koji uvjetuju pojavu

gospodarskog rizika za izvoznika (Andrijanić, 2005, p. 238):

45

Ø Roba isporučena, dokumenti su predani, a dužnik se usteže od plaćanja ili postaje

platno nesposoban

Ø Roba isporučena, dokumenti poslani, a dužnik se usteže preuzeti dokumente

Ø Proizvodnja započeta, roba spremna za otpremu, a dužnik odustaje od ugovora

4.4.4. Transportni rizici

Transportni rizk je rizik koji predstavlja zbroj svih šteta za koje postoji mogućnost da nastanu

na robi prilikom njezinog prijevoza, odnosno određene opasnosti koje se mogu dogoditi za

vrijeme transporta točnije od mjesta polazišta do mjesta odredišta robe i koje mogu izazvati

djelomičnu ili potpunu štetu na robi.

Rizici u transportu najčešće se dijele na ove vrste (Andrijanić, 2005, p. 239):

1. Osnovni transportni rizici

2. Dopunski transportni rizici

3. Ratni i politički

U osnovne transportne rizike ulaze: opasnost od prometnih nezgoda,elementarne nepogode,

požar i ekspolozija u prijevoznom sredstvu, razbojstvo, provalna krađa, kao i neisporuka

pošiljke.

Dopunski rizici vezani su uz svojstvo robe koja se prevozi i obuhvaćaju: krađu, vlagu, lom,

curenje, rasipanje, rđanje, pokisnuće, ptete od slatke i morske vode, kvarenje robe, znojenje i

zagrijevanje robe i slične štete koje nastaju zbog loše ambalaže i prirodnih osobina robe. U

dopunske rizike spadaju još i manipulativni rizici koji obuhvaćaju štete što nastaju zbog

neispravnog iskrcaja, ukrcaja i prekrcaja tereta.

Ratni i politički rizici nastaju zbog neprijateljstva između pojedinih zemalja ili zbog

izvanrednih događaja, odnosno stanja u nekoj zemlji.

Osiguravajuća društva djele transportno osiguranje na domaći kargo i međunarodni kargo.

Međunarodni kargo obuhvaća tri osnovne skupine osiguranja, a to su (Andrijanić, 2005, p.

239):

Ø Osiguranje uvoznog karga

Ø Osiguranje izvoznog karga

Ø Osiguranje tranzitnog osiguranja

46

Prema predmetu osiguranja transportno osiguranje djelimo na (Andrijanić, 2005, p. 239.):

Ø Osiguranje prijevoznih sredstava ili kasko osiguranje

Ø Osiguranje robe ili kargo osiguranje

Ø Osiguranje vozarine

Ø Osiguranje odgovornosti vozara

Franšiza je svako osiguranikovo sudjelovanje u djelu štete, a ugovara se u postotku od svote

osiguranja ili u apsolutnom iznosu, koji osiguratelj nije dužan nadoknaditi ako je ona

ugovorena u polici osiguranja. Smisao je franšize da se iz osiguranja, odnosno naknade štete,

isključe tzv. „bagatelne štete“ ili štete neznatne vrijednosti, jer često postupak utvrđivanja

takvih šteta i njihova likvidacija iznosi više nego vrijednost štete.

Samopridržaj predstavlja ograničenje osigurateljeve obveze u odnosu na visinu štete i ima

karakter odbitnog iznosa od visine utvrđene štete u ugovorenom postotku (Andrijanić, 2005,

p. 240).

4.5. FINANCIJSKI RIZICI I NAČINI OSIGURANJA

Financijski rizici nastaju kao posljedica nepredviđenih događaja koji mogu otežati ili

onemogućiti plaćanje ili naplatu u nekom vanjskotrgovinskom poslu na ugovoreni način, u

ugovorenoj vrijednosti i u ugovorenom roku. Mogu znatno utjecati na pogoršanje predvišenog

financijskog rezultata, a ponekad posljedice financijskih rizika prelaze i okvire poslovnih

interesa vanjskotrgovinskih poduzeća i negativno se odražavaju na interese šire društvene

zajednice i gospodarstva u cjelini (Matić, 2004, p. 373).

U vanjskotrgovinskoj praksi rizike djelimo na:

Ø Komercijalne rizike – oni proizlaze iz volje dužnika ili jamca da ne izvrši plaćanje, iz

zatezanja plaćanja ili iz platne nesposobnosti, uvijek kad je dužnik ili jamac

gospodarsko, odnosno privatno poduzeće.

Ø Nekomercijalne rizike – pod tim rizicima podrazumijevamo rizike kojih se kao dužnik

ili jamac pojavljuje država ili meko državno poduzeće.

47

Nadalje, nekomercijalne rizike možemo podjeliti na:

Ø Katasrofičke rizike – oni su rezultat razarajućih prirodnih sila i događaja koji izazivaju

gubitak ljudskih života i velika pustošenja pojedinih područja (potres, pomicanje tla,

vulkanske erupcije, poplave, uragani itd.) Osnovna karakteristika ove vrste rizika je ta

što čovjek ne može utjecati na uzrok njihova nastanka i svrstavamo ih u „višu silu“.

Ø Političke rizike – nazivamo ih još i politićko-socijalni rizici. Oni predstavljaju

opasnosti koje nastaju zbog iznenadnih mjera državnih organa dužnikove zemlje kao

npr. zabrane uvoza, moratorij plaćanja prema inozemstvu, eksproprijacija,

nacionalizacija itd. koje mogu dovest do do toga da uvoznik – dužnik postane

nesposoban za izvršenje svoje ugovorne obveze. Političke rizike nemoguće je

procjeniti, a još ih možemo podjeliti na neposredne i posredne. Neposredan politički

rizik postoji kad izvoznikova roba ili potraživanja budu neposredno uvučeni u npr.

ratne događaje bilo razaranjem, pljenidbom ili pljačkom. Dok posredan politički rizik

postoji kad se unutarnje konfrontacije u nekoj zemlji unaprijed sagledavaju i ka postoji

mogučnost predleda stanja u toj zemlji za određeno vrijeme.

Financijske rizike podjelili smo prema uzrocima i posljedicama u odnosu na novčani, odnosno

financijski aspekt likvidacije vanjskotrgovinskih poslovnih transakcija,a to su (Matić, 2004, p.

374):

1. Rizik cijene

2. Rizik izvoznog kredita

3. Rizik konvertiranja

4. Rizik transfera

5. Tečajni rizik

6. Rizik devalvacije i revalvacije

4.5.1. Rizik cijene

Rizik cijene je zapravo opasnost od naknadne promjene tržišne cijene predmeta kupoprodaje

koji je, prodan po fiksnoj cijeni. Povećanje tržišne cijene nanijet će štetu prodavatelju, koja je

u vrijeme plaćanja ispala niža od tržišne, dok sniženje tržišnih cijena nanijet će štetu kupcu

koji je predmetnu robu prethodno ugovorio po fiksnoj cijeni koja je ispala niža od tržišne u

vrijeme isporuke i plaćanja. Promjene koje dovode do promjene cijene je zapravo promjena u

48

ponudi, potražnji i drugim tržišnim okolnostima, te naknadne izmjene u klauzuli cijene.

Najčešći razlozi rizika promjene cijene su povećanje cijene predmeta kupoprodaje, naknadne

izmjene dogovorenih cijena zbog zahtjeva kupaca ili prodavatelj nakon što je ugovor

sklopljen ili zbog odstupanja od odredbi kupoprodajnog ugovora (Matić, 2004, p. 374).

4.5.2. Rizik izvoznog kredita

Rizik izvoznog kredita je opasnost da inozemni kupac prestane otplaćivati isporučenu robu

odnosno obavljenu uslugu tj. da se te otplate ne realiziraju po ugovorenoj dinamici i po

ugovorenim uvjetima. Nastup tok rizika može biti posljedica okolnosti u osobi dužnika ali i

posljedica gospodarskih, političkih i socijalnih kretanja u njegovoj zemlji. Najčešći

subjektivni uzroci nastanka kreditnog rizika su pojava insolventnosti, stečaja ili nesolidno

ispunjavanje ugovornih osoba. Druga skupina razloga zbog kojih može biti otežana ili

onemogućena naplata potraživanja po nekom kreditu je objektivnog karaktera. Tu spadaju

nepovoljna događanja u gospodarstvu i politici, izbijanje nereda kao što su ratni sukobi,

štrajkovi, revolucije i sl. Posljedice nastupa rizika izvoznog kredita mogu biti goleme i mogu

dovesti do stečaja kreditora. Stoga države osnivaju i posebne institucije za osiguranje i

refinanciranje izvoznih kredita. U Hrvatskoj za takve svrhe postoji institucija koja se zove

Hrvatksa banka za obnovu i razvitak (Matić, 2004, p. 375).

4.5.3. Rizik konvertiranja

Rizik konvertiranja je opasnost da kupac neke robe ili usluge ne bi mogao ispuniti

dogovorenu obvezu plaćanja u konvertibilnim devizama ali ne zbog vlastite nelikvidnosti

nego zbog toga što su vlasti njegove zemlje zabranile konverziju domaće valute u devize u

kojima je dogovoreno plaćanje. Ovaj rizik najčešče se pojavljuje pri izvozu u zemlje

nekonvertibilnih valuta. Najčešće dovodi do kašnjenja ili odgode plaćanja prema inozemstvu

koje traje od trenutka kada devizne vlasti u toj zemlji poonovo ne dopuste konverziju

nacionalne valute u druge valute. Ovaj rizik je isključivo objektivnog karaktera. Rizik

konvertiranja je neprenosiv i ne može se osigurati kod komercijalnih osiguravajućih društva

već brigu o tome preuzimaju specijalizirane financijske institucije koje su u državnom

vlasništvu (Matić, 2004, p. 376).

49

4.5.4. Rizik transfera

Rizik transfera označuje nemogućnost ispunjenja naloga za plaćanje u inozemstvo u skladu s

preuzetim ugovornim obvezama. Rizik nije posljedica stanja, djelovanja ili želja kupaca nego

je rezultat mjera njegove države koje za posljedicu imaju upravo nemogućnost obavljanja

prijenosa ugovorenog deviznog iznosa u zemlju prodavatelja sukladno kupoprodajnom

ugovoru. Ovaj rizik uvjetovan je objektivnim okolnostima, varira od zemlje do zemlje, a

najveći je u zemljama u razvoju. Stoga su određene zemlje u razvoju svrstane na ljestvici od

A – nema rizika transfera, B – postoje povremene i mjestimične teškoće kod transfera i C-

veće mogućnosti kašnjenja ili blokade transfera, D – stalna opasnost od rizika transfera

(Matić, 2004, p. 376).

4.5.5. Tečajni rizik

Nastaje kao posljedica određenog stanja na svjetskom novčanom i deviznom tržištu i znači

mogućnost nastanka štete za jednog od poslovnih partnera zbog fluktuirajućih tečajeva

ugovorene valute plaćanja. Šteta se, dođe li do promjene vrijednosti ugovorene valute u

odnosu na nacionalnu valutu jedne ili druge ugovorene strane, odražava na odstupanje od

predviđenih poslovnih, odnosno financijskih učinaka, koji pogađaju izvoznika tako da za

izvezenu ili izvršenu uslugu dobije isti iznos ugovorene valute koja je u međuvremenu

izgubila na svojoj vrijednosti, a uvoznika tako da plaća ugovoreni iznos valute kojoj je u

međuvremenu vrijednost znatno porasla. Budući da ovaj rizik pogađa i uvoznika i izvoznika,

uputno je da se od njega osiguraju tako da ugovore isplatu ugovorene kupoprodajne cijene u

valuti plaćanja po intervalutnom tečaju između te i neke druge čvrste valute, koji će ostati na

snazi na dan efektivnog izvršenja plaćanja. Potrebno je izabrati čvrstu valutu od obostranog

povjerenja za koju se pouzdano zna da u tijeku izvršenja kupoprodajnog ugovora. Ovakav je

način osiguranja posebice važan ako je riječ o razmjeni s partnerima iz zemlje s mekom

valutom (Andrijanić, 2005, p. 245).

50

4.5.6. Rizik devalvacije i revalvacije

Rizik devalvacije i revalvacije je rizik iznenadne i znatnije promjene tečaja neke valute radi

odluke deviznih vlasti neke zemlje. Rizik devalvacije je rizik smanjenja tečaja valute te

zemlje, a rizik revalvacije je rizik povećanja tečaja. Zaključujemo da te promjene izravno

djeluju na promjenu cijene robe i usluga u vanjskoj trgovini. Za izvoznika je najnepovoljniji

slučaj revalvacije nacionalne valuteuz istodobnu devalvaciju velute zemlje kupca. Tako

izvozna roba postaje skuplja za inozemne kupce dok konkurentske robe pojeftinjuju zato što

njihove zemlje snižavaju vrijednosti domaće valute (Matić, 2004, p. 377).

51

5. ORGANIZACIJE ZA OSIGURANJE I FINANCIRANJE IZVOZA

Od početka pedesetih godina dvadesetog stoljeća države se sve intenzivnije uključuju u

vanjsku trgvinu pružajući izvoznicima sve širi spektar usluga pa tako i financijsku pomoć u

realizaciji vanjskotrgvinskog posla. Pri tome država nastoji pružiti što kvalitetnije usluge jer

je izravno zainteresirana prije svega za povećanje nacionalnog izvoza ali isto tako i neto

deviznog priljeva. Gospodarska kretanja u nizu tranzicijskih zemalja pokazuju kako za

efikasno integriranje u svjetsko gospodarstvo nije dovoljno donošenje suvremenih

trgovinskih, carinskih i deviznih zakona. Poznato je kako uspjeh na stranom tržištu u najvećoj

mjeri ovisi o cjenovnoj konkurentnosti izvoznih proizvoda. Konkurentna se pak cijena postiže

minimiziranjem troškova koji, uz zadane nabavne cijene i uz postojeću tehnološku razinu,

prvenstveno ovise o cijeni kapitala na tržištu. Kako privatne financijske institucije posluju

prvenstveno u skladu s interesima svojih vlasnika, najčešće nisu spremne kreditirati različite

rizične izvozne poslove ili pak to čine uz neprihvatljivo visoke kamate. Pošto državi interes ne

smije biti samo kratkoročni profit mora omogućiti plasman sredstava izvoznicima pod znatno

povoljnijim uvjetima (Matić, 2004, p. 191 i 192).

Osiguranje izvoznih kredita redovito obavljaju posebne državne, poludržavne i druge

ustanove pod državnim nadzorom, specijalizirane upravo za garantiranje takvih kredita.

Kombinacijom raznih uvjeta kreditiranja u raznim zemljama i s različitim kupcima postiže se

zadovoljenje načela raspodjele rizika između izvoznika i njegove zemlje i podjele rizika u

teritorijalnom smislu (Andrijanić, 2005, p. 405).

5.1. MODELI OSIGURANJA IZVOZA

Osiguranje izvoznog posla je, s obzirom na brojnost rizika, potreban i obvezatan korak jer su i

komercijalni i politički rizici takve prirode, vjerojatnosti i intenziteta da ih izvoznik sam ne

može podnijeti. Država preuzima dio rizika na sebe zato što je zainteresirana za proširenje

međunarodne razmjene i povećanje izvoza putem svojih vanjskotrgovinskih poduzeća. Kao i

kod kreditiranja država mora izabrati i modele osiguranja izvoza. Pri tom odabiru glavni

čimbenici su: visina fonda za isplatu štete, snaga privatnih osiguravateljnih kuća, opseg

izvoza, vrsta i učestalost rizika. Nekoliko je modela osiguranja izvoza. Ukratko ćemo opisati

najraširenije, a to su: sustav privatnog osiguranja, sustav reosiguranja izvoznih poslova,

52

sustav podjele osiguranja i izvoznih poslova i sustav izravnog državnog osiguranja izvoznih

poslova.

Sustav privatnog osiguranja – sustav u kojemu se svi izvozni rizici osiguravaju preko

privatnih osiguravajućih društava. Ne primjenjuje se ni na jednoj europskoj zemlji i to zato što

je sustav državnog osiguravanja izvoza znatno jefitiniji.

Sustav reosiguranja izvoznih poslova – u slučajevima kada država reosigurava privatnog

osiguravatelja, i to samo za određeni dio rizika koji je osigurao.

Sustav podjele osiguranja izvoznih poslova – funkcionira tako da državna institucija

osigurava politički rizik dok se osiguranje komercijalnih rizika prepušta privatnom

osiguravatelju. Kako bi se tehnika osiguravanja pojednostavila i da se izvoznik ne bi morao

osiguravati kod dva osiguravatelja, ržava i osiguranje političkih rizika prepušta privatnom

osiguravatelju.

Sustav izravnog državnog osiguranja svih rizika – država posredovanjem vladina organa

ili državne agencije osigurava sve rizike. U tom je modelu i najveći ulog države budući da je

državni osiguratelj opterećen svim potencijalnim odštetnim zahtjevima izvoznika, bez obzira

na vrstu rizika koji uzrokuju nastanak štete (Matić, 2004, p. 194-195).

5.2. MODELI FINANCIRANJA IZVOZA

Sustavi kreditne pomoći izvoznicima razlikuju se od zmelje do zemlje. Oni suodređeni

visinom rasploživih financijskih sredstava namijenjenih za kreditiranje izvoza, financijskom

snagom bankarskog sektora, tradicijom i navikama u poslovanju izvoznika, očekivanom

opsegu izvoza i sl. postoje četiri osnovna modela državne podrške izvozu, a to su: sustav

čistog pokrića, sustav subvencioniranja troškova kamata, sustavi u kojima postoje

specijalizirane privatne institucije za financiranje izvoza i sustavi u kojima države izravno

financiraju izvoz.

Sustav čistog pokrića – postoji u zemljama u koima je državna intervencija ograničena

isključivo na osiguranje izvoznih rizka. Financiranje izvoza od strane države odvija se na

takav način da komercijalne banke kreditiraju izvoznika s tim da one mogu te kredite

refinancirati izravno kod centralne banke pod određenim uvjetima (Švicarska, Grčka).

Sustav subvencioniranja troškova kamata – sustav u kojem komercijalne banke financiraju

izvoz uz nižu kamatnu stopu s tim da im razliku do tržišne kamate pokriva državna institucija.

Taj se sustav naziva još i sustav preferencijalnoga refinanciranja (Velika Britanija, Irska).

53

Sustavi sa specijaliziranim privatnim institucijama za financiranje izvoza – najčešće se

koriste u europskim državama. U tim zemljama izvoznike, u svoje ime a za račun države,

kreditiraju privatne financijske institucije. One to čine izravno ili preko komercijalnih banaka

s tim da uvijek imaju mogućnost refinanciranja odobrenih kredita kod centralne banke. Rizici

na plasmane i profit koji ostvaruju čine razliku između kamatne stope na kredit odobren

izvozniku i kamatne stope koju plaća centralnoj banci (Italija, Francuska, Danska, Španjolska

i nordijske zemlje).

Sustavi u kojima države izravno financiraju izvoz – postoje u zemljama u kojima država,

bez posredovanja drugih banaka, izravno kreditira izvoznika ili inozemnog kupca. Taj sustav

donosi izvozniku najviše prednosti jer je kapital jeftiniji bez financijskog posredovanja ali mu

je nedostatak u tome što zahtjeva velika financijska sredstva, posbeno u slučaju kreditiranja

inozemnog kupca (SAD, Kanada, Japan) (Radošević, 1993., p. 97.-116.).

Gledajući po kriteriju ročnosti kredite možemo podjelilti na kratkoročne (do godine dana),

srednjoročne (1-5 godina) i dugoročne (dulje od pet godina), dok s obzirom na subjekte

kojima se odobravaju krediti razlikujemo: komercijalne kredite, robne, financijske,

međunarodne bankovne linije i međunarodne bankarske kredite.

Komercijalni kredit – kredit koji izvoznik odobrava inozemnom kupcu koji za to mora dati

dogovorene instumente jamstva. Izvoznik se brine o pribavljanju sredstava za proizvodnju

robe i financiranje izvoza na kredit.

Robni kredit – temelji se na dva ugovora, trgovačkom ugovoru koji potpisuju oba ugovorna

partnera i ugovoru o kreditu što ga uvoznik potpisuje s izvoznikovom bankom. U bankovnom

ugovoru izričito se navodi kako je kredit odobren isključivo za kupnju robe koja je predmet

komercijalnog ugovora.

Financijski kredit – temelji se na ugovoru između davatelja i primatelja kredita i ne vezuje

se ni na kakav komercijalni ugovor. Može služiti za plaćanje u zemlji kreditora i tada direktno

pridonosi povećanju izvoza, ali se devize dobivene kreditom mogu unijeti u zemlju korisnika

kredita, ako je s time suglasna centralna banka i prmjeniti na deviznom tržištu u konvertibilnu

valutu. Finanacijski kredit može poslužiti i kao dopuna robnom kredita ako strani kupac nema

sredstva za plaćanje obvezatnog avansa koji je uvijet za dobivanje robnog kredita.

Bankovna kreditna linija – kratkoročni kredit s rokom otplate do 12 mjeseci kojim se banka

koristi kod strane banke.

Mađudržavni i međubankarski kredit – temelji se na posebnim kreditnim sporazumima

vlada dviju zemalja odnosno njihovih banaka. Pri tome jedna od zemalja odnosno njezina

54

banka, stavlja drugoj zemlji na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava kako bi

poduzeća iz te zemlje mogla sklopiti određene izvozne kreditne poslove (Matić, 2004, p. 193.

– 194.).

5.3. ULOGA HRVATSKE BANKE ZA OBNOVU I RAZVOJ U

FINANCIRANJU I OSIGURANJU IZVOZNIH POSLOVA

HBOR je razvojna i izvozna banka osnovana sa svrhom kreditiranja obnove i razvitka

hrvatskoga gospodarstva. Osnovana je 12. lipnja 1992. godine donošenjem Zakona o

Hrvatskoj kreditnoj banci za obnovu (HKBO). U prosincu 1995. godine, Banka mijenja naziv

u Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR). Temeljni kapital utvrđen je Zakonom u visini

od 7 milijardi kuna čiju dinamiku uplate iz Državnog proračuna određuje Vlada Republike

Hrvatske, a osnivač je kao i 100%-tni vlasnik Republika Hrvatska. Osnovne djelatnosti

Hrvatske banke za obnovu i razvitak su: financiranje obnove i razvitka hrvatskoga

gospodarstva, poticanje izvoza, potpora razvitku malog i srednjeg poduzetništva, poticanje

zaštite okoliša i soiguranje izvoza hrvatskih roba i usluga od netržišnih rizika. HBOR je kao

izvozna banka razvio niz programa namijenjenih izvoznicima u cilju omogućavanja njihovog

ravnopravnog natjecanja na međunarodnom tržištu. Svojim programima prati izvoznike u

svim fazama izvoza, počevši od pregovaranja izvoznog posla pa do konačne naplate

ostvarenog izvoza (HBOR, n.d. 18.05.2015.).

5.3.1. Financiranje izvoznih poslova

Financiranje izvoznih poslova HBOR obavlja odobravanjem kredita preko poslovnih banaka i

drugih financijskih institucija, a samo iznimno i uz prethodnu odluku Nadzornog odbora

krediti se mogu odobravati izravno krajnjim korisnicima. Financiranje se provodi programima

kreditiranja koji su namijenjeni isključivo izvoznicima, a to su (HBOR, n.d. 18.05.2015.):

1. Program kreditiranja izvoznika iz sredstava IBRD-a

2. Program kreditiranja dobavljača kod izvoznih poslova

3. Program kreditiranja kupaca ili banaka u inozemstvu

4. Program kreditiranja pripreme i naplate izvoznih poslova

55

5.3.1.1. Program kreditiranja izvoznika iz sredstava IBRD-a Cilj Programa kreditiranja izvoznika iz sredstava IBRD-a je omogućiti korisnicima kredita, u

razdoblju gospodarske i financijske krize, zadržavanje izvoza roba i usluga u postojećem obujmu,

odnosno povećanje istog, čime bi se utjecalo na poboljšanje vanjskotrgovinske platne bilance,

zaposlenosti i likvidnosti.

Sredstva za kreditiranje u okviru ovog Programa osigurana su kreditnom linijom Međunarodne banke

za obnovu i razvoj (IBRD) u iznosu 50.000.000 EUR te su i kriteriji Programa usklađeni s uvjetima

IBRD-a. Program se provodi do iskorištenja sredstava kreditne linije IBRD-a.

Sredstva kredita su namijenjena za ulaganja u osnovna sredstva: osnivačka ulaganja, građevinske

radove i objekte te opremu i uređaje (financirati se može samo nabavka nove opreme i uređaja) te

trajna obrtna sredstva. Iznos kredita namijenjen ulaganju u trajna obrtna sredstva može iznositi do

100% iznosa kredita.

Korisnici kredita su poduzetnici kreditiranja krajnji korisnici kredita, a mogu biti:

Ø trgovačka društva i obrtnici, koji udovoljavaju sljedećim minimalnim kriterijima,

propisanima od strane IBRD-a:

o Privatno vlasništvo (više od 50%);

o Status izvoznika;

o Maksimalni omjer obveza i kapitala od 85:15 (po primitku sredstava kredita i tijekom prve

tri godine za pojedinačni kredit > € 1.000.000, po primitku sredstava kredita i tijekom prve

godine za kredit ≤ € 1.000.000);

o Nakon primitka sredstava kredita, krajnji korisnici trebaju generirati dovoljnu količinu

gotovine tijekom razdoblja otplate kredita da održe omjer dobiti iz poslovne aktivnosti i

financijskih rashoda od najmanje 1,1:1 (po primitku sredstava kredita i tijekom prve tri

godine za kredit > €

Izvoznikom se smatra svako trgovačko društvo koje ostvaruje prihode od izvoza svojih proizvoda i

usluga (izravno ili putem posrednika) te hotelijersko-turistička društva koja pružaju usluge smještaja

stranim turistima.

Dokumentirani zahtjevi za kredit podnose se poslovnim bankama koje su s HBOR-om ugovorile

suradnj. Ovisno o odluci nadležnog tijela HBOR-a, poslovna banka i HBOR zaključuju ugovor o

kreditu za krajnjeg korisnika. Temeljem ugovora o kreditu između poslovne banke i HBOR-a,

poslovna banka zaključuje ugovor o kreditu s krajnjim korisnikom kredita.

56

Visina kredita pojedinom krajnjem korisniku ili grupi povezanih društava uključujući sve kredite

krajnjim korisnicima odobrene po Programu Izvoz - IBRD, ne može prelaziti iznos od 10,0 milijuna

EUR (kunska protuvrijednost), osim u slučajevima koje odobri IBRD.

Krediti poslovnoj banci mogu se odobriti u eurima ili kunama uz valutnu klauzulu vezanu uz eure.

Krediti krajnjim korisnicima mogu se odobriti u eurima, kunama ili kunama uz valutnu klauzulu

vezanu za eure.

Rok otplate kredita za banku je kako slijedi:

a) krediti namijenjeni financiranju obrtnih sredstava – 7 godina uključujući poček do 2 godine;

b) krediti namijenjeni financiranju investicijskih ulaganja – 25 godina uključujući poček do 5

godine.

Otplata kredita je moguća u mjesečnim, tromjesečnim, šestomjesečnim i godišnjim ratama. Moguća je

prijevremena otplata (dijela) kredita koja uključuje plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita.

Kamate za vrijeme korištenja kredita (interkalarne kamate), do prijenosa kredita u otplatu,

obračunavaju se na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope i naplaćuju kvartalno.

Kamatnu stopu za krajnjeg korisnika, sukladno smjernicama IBRD-a, utvrđuje poslovna banka ovisno

o procjeni rizika krajnjeg korisnika i kvaliteti instrumenata osiguranja, o čemu je dužna izvijestiti

HBOR kod podnošenja zahtjeva za kredit. (HBOR, n.d. 18.05.2015.)

5.3.1.2. Program kreditiranja dobavljača kod izvoznih poslova

Cilj Programa kreditiranja je omogućiti konkurentnost izvoznicima na međunarodnim

tržištima (odobravanjem dužih rokova otplate kupcima u inozemstvu), povećanja likvidnosti

izvoznika te umanjivanja rizika s kojima se izvoznici susreću pri sudjelovanju u

međunarodnoj razmjeni. Korisnik kredita je izvoznik robe, radova ili usluga tj. dobavljač koji

s kupcem u inozemstvu zaključuje izvozni ugovor.

Zahtjev za odobrenje kredita podnosi dobavljač koji nudi proizvode (robe, radove i usluge)

kupcu u inozemstvo i to u pravilu prije zaključenja izvoznog posla. Dobavljač zaključuje s

kupcem u inozemstvu izvozni ugovor o kupnji robe, radova ili usluga na kredit. Kredit

dobavljaču, odobrava se na način da se po ispunjenju propisanih preduvjeta, odobrena

sredstva kredita izravno isplaćuju na račun dobavljača u valuti izvoznog ugovora. Kupac u

inozemstvu otplaćuje kredit dobavljaču, a dobavljač otplaćuje kredit HBOR-u.

57

Kredit može iznositi najviše 100% vrijednosti izvoznog ugovora za rokove otplate do dvije

godine, odnosno najviše 85% iznosa izvoznog ugovora za rokove otplate duže od dvije

godine. Za rokove otplate duže od dvije godine, u izvoznom ugovoru mora biti definirano

avansno plaćanje koje mora biti uplaćeno u pravilu prije prvog korištenja odobrenih kreditnih

sredstava i/ili međuplaćanje (gotovinsko) koje u cijelosti mora biti uplaćeno prije zadnjeg

korištenja odobrenih sredstava u najmanjem iznosu od 15% vrijednosti izvoznog ugovora.

Ovaj iznos kupac mora uplatiti na račun izvoznika u pravilu prije prvog korištenja odobrenih

kreditnih sredstava. Krediti se ugovaraju u valuti izvoznog ugovora (HBOR, n. d.

18.05.2015.)

Otplata (HBOR, n.d. 18.05.2015.):

1. Trajna potrošna dobra uključujući i povezane usluge (dobra za koja se predviđa

uporaba na duži vremenski period i nisu predviđena za upotrebu u proizvodnom

procesu)

2. Dijelovi ili komponente koji se ugrađuju u kapitalna dobra (gotovi proizvodi koji će

biti ugrađeni u kapitalna dobra)

3. Kapitalna dobra niže nabavne vrijednosti (strojevi ili oprema predviđena za korištenje

u proizvodnom procesu ili za komercijalnu uporabu)

4. Kapitalna dobra (strojevi ili oprema velike nabavne vrijednosti, predviđena za

korištenje u proizvodnom procesu ili za komercijalnu uporabu)

Kamatna stopa ovisi o bonitetu dobavljača, bonitetu kupca, zemlji izvoza i izvoznom poslu, a

može biti fiksna ili varijabilna. Kamata se obračunava mjesečno, tromjesečno, šestomjesečno

ili dvanaestomjesečno (ovisno o načinu otplate glavnice). Kamata za vrijeme korištenja

kredita ne pripisuje se glavnici, već se otplaćuje.

1) Fiksna kamatna stopa

Kamatna stopa u trenutku zaključenja ugovora o kreditu ne može biti niža od međunarodno

propisane najniže kamatne stope - Komercijalna Referentna Kamatna Stopa (Commercial

Interest Reference Rate - CIRR) za valutu izvoznog ugovora. Ukoliko se kamatna stopa

utvrđuje prije zaključenja ugovora o kreditu (indikativnom ponudom, pismom namjere ili

sličnim dokumentom), ista ne može biti niža od CIRR stope uvećane za 0,2%. Kamatna stopa

na ovaj način može se utvrditi na najdulje razdoblje od 120 dana.

58

2) Varijabilna kamatna stopa

Varijabilna se kamatna stopa u pravilu utvrđuje na bazi primjenjive LIBOR ili EURIBOR

stope uvećane za maržu čija visina ovisi o bonitetu dobavljača, kupca, zemlji izvoza i

izvoznom poslu (HBOR, n.d. 18.05.2015.).

Za osiguranje urednog izvršenja obveza po kreditima temeljem ovog kreditnog programa

HBOR će u pravilu tražiti:

Ø policu osiguranja izravnih isporuka roba i usluga od političkih i komercijalnih rizika

Republike Hrvatske izdanu u korist dobavljača i asigniranu na HBOR i

Ø prijenos potraživanja po izvoznom ugovoru koji je predmet kreditiranja u korist

HBOR-a, a u tu svrhu će dobavljač otvoriti kod HBOR-a devizni račun na koji će

kupac u inozemstvu uplaćivati dugovane iznose po izvoznom ugovoru. (HBOR, n.d.

18.05.2015.)

Shema 5. - Kreditiranja dobavljača kod izvoznih poslova

Izvor: http://www.hbor.hr/sec1555

59

5.3.1.3. Program kreditiranja kupaca ili banaka u inozemstvu

Cilj Programa kreditiranja je omogućiti konkurentnost izvoznicima na međunarodnim

tržištima (odobravanjem dužih rokova otplate kupcima u inozemstvu), povećanje likvidnosti

izvoznika te umanjivanje rizika s kojima se izvoznici susreću pri sudjelovanju u

međunarodnoj razmjeni.

Korisnik kredita može biti (HBOR, n.d. 18.05.2015.):

Ø poslovna banka kupca s kojim je izvoznik zaključio izvozni ugovor ili

Ø kupac uz prihvatljivo osiguranje.

HBOR može kreditirati kupca u inozemstvu (HBOR, n.d. 18.05.2015.):

Ø sufinanciranjem izvoznih poslova zajedno s drugim bankama ili

Ø samostalnim kreditiranjem banke ili kupca u inozemstvu.

Zahtjev za odobrenje kredita podnosi izvoznik koji se obvezao, prema zahtjevu kupca ili

uvjetima međunarodnog natječaja, ponuditi izravan kredit kupcu kojim će se platiti

potraživanje iz izvoznog ugovora.

Zahtjev za odobrenje kredita inozemnom kupcu ili njegovoj banci izvoznik podnosi izravno

HBOR-u i to u pravilu prije zaključenja izvoznog ugovora.

Kredit može iznositi najviše 100% vrijednosti izvoznog ugovora za rokove otplate do dvije

godine, odnosno najviše 85% iznosa izvoznog ugovora za rokove otplate duže od dvije

godine. Za rokove otplate duže od dvije godine, u izvoznom ugovoru mora biti definirano

avansno plaćanje koje mora biti uplaćeno u pravilu prije prvog korištenja odobrenih kreditnih

sredstava i / ili međuplaćanje (gotovinsko) koje u cijelosti mora biti uplaćeno prije zadnjeg

korištenja odobrenih sredstava u najmanjem iznosu od 15% vrijednosti izvoznog ugovora.

Ovaj iznos kupac mora uplatiti na račun izvoznika u pravilu prije prvog korištenja odobrenih

kreditnih sredstava. Iznos gotovinskog plaćanja kod kreditiranja izgradnje brodova mora biti

minimalno 20% vrijednosti ugovorene cijene. Kredit se ugovara u valuti izvoznog ugovora.

60

Otplata (prema vrsti robe i usluga koje se izvoze) (HBOR, n.d. 18.05.2015.):

Ø potrošna roba uporabnog vijeka do 1 godine i povezane usluge – do 6 mjeseci;

Ø potrošna roba uporabnog vijeka preko 1 godine i povezane usluge – do 2 godine;

Ø dijelovi i komponente i povezane usluge – do 5 godina;

Ø kvazikapitalna dobra1 i povezane usluge –do 5 godina;

Ø kapitalna dobra i povezane usluge - do 10 godina;

Ø za financiranje izgradnje hidro i termo elektrana, projekte na bazi energije vjetra, geotermalne,

solarne i bioenergetske projekte, projekte plimnih elektrana te projekte za pitku vodu i

odvodnju – do 15 godina.

Kamata za vrijeme korištenje kredita ne pripisuje se glavnici, već se otplaćuje.

1) Fiksna kamatna stopa

Kamatna stopa u trenutku zaključenja ugovora o kreditu ne može biti niža od međunarodno

propisane najniže kamatne stope – Komercijalna Referentna Kamatna Stopa (Commercial

Interest Reference Rate - CIRR) za valutu izvoznog ugovora. Ukoliko se kamatna stopa

utvrđuje prije zaključenja ugovora o kreditu (indikativnom ponudom, pismom namjere ili

sličnim dokumentom), ista ne može biti niža od CIRR stope uvećane za 0,2%. Kamatna stopa

na ovaj način može se utvrditi na najdulje razdoblje od 120 dana.

2) Varijabilna kamatna stopa

Varijabilna se kamatna stopa u pravilu utvrđuje na bazi primjenjive LIBOR ili EURIBOR

stope uvećane za maržu čija visina ovisi o bonitetu kupca/banke, zemlji izvoza i izvoznom

poslu.

Za osiguranje urednog izvršenja obveza po kreditima temeljem ovog Programa, HBOR će u

pravilu tražiti neopozivu, bezuvjetnu bankarsku garanciju na prvi poziv, u iznosu kredita

uvećanog za sve pripadajuće kamate, naknade i troškove, s rokom važenja u trajanju do isteka

krajnjeg roka otplate kredita produženog za respiro razdoblje (HBOR, n.d. 18.05.2015.).

61

Shema 6. – Kreditiranja kupaca ili banaka u inozemstvu

Izvor: http://www.hbor.hr/Sec1552

5.3.1.4. Program kreditiranja pripreme i naplate izvoznih

poslova

Krajnji korisnici kredita programa kreditiranja pripreme i naplate izvoznih poslova su;

trgovačka društva, obrtnici i zadruge. Namjena ovog kredita je prije svega za pripremu

proizovdnje za izvoz, izvoz roba i cjelokupni ciklus od pripreme izvoza do naplate izvoznih

poslova. U ovom slučaju način kreditiranja je putem poslovnih banaka i po modelu podjele

rizika. Iznos kredita nije ograničen, a ovisi o mišljenju poslovne banke, kreditnoj sposobnosti

krajnjeg korisnika kredita, proračunu potrebnih obrtnih sredstava, ostvarenoj visini izvoznih

poslova te vrsti i kvaliteti ponuđenih instrumenata osiguranja. Krediti se ugovaraju u kunama

uz valutnu klauzulu za sva nova odobrenja. U zahtjevima za produženje roka korištenja

okvirnog revolving kredita poslovna banka može zatražiti promjenu valute odobrenog

kunskog kredita u kredit uz valutnu klauzulu ili zadržati kredit u kunama. Kamatna stopa za

krajnjeg korisnika kredita se utvrđuje na temelju osnovne stope i marže koja se utvrđuje

ovisno o kreditnom rangu krajnjeg korisnika kredita i ponuđenim instrumentima osiguranja.

Visina nominalne kamatne stope ovisna je o kreditnom rangu i ponuđenim instrumentima

osiguranja (kolateralizaciji) (HBOR, n.d. 18.05.2015.).

62

U ovom slučaju kao osiguranje HBOR prihvaća (HBOR, n.d. 18.05.2015.):

Ø mjenice i zadužnice,

Ø zalog ili fiducijarni prijenos vlasništva na imovini uz policu osiguranja imovine

vinkuliranu u korist HBOR-a,

Ø bankarska jamstva,

Ø HBOR-ovu policu osiguranja naplate izvoznih potraživanja i

Ø druge uobičajene instrumente osiguranja u bankarskom poslovanju.

5.3.2. Osiguranje izvoznih poslova

U današnjoj međunarodnoj razmjeni najčešći preduvjet realizaciji određenog izvoznog posla

je mogućnost prodaje uz odgodu plaćanja. Na taj način poslovni odnos s inozemnim kupcem

pretvara se u kreditni odnos koji uza sebe veže dodatne troškove i rizike. Osim što će se na

naplatu potraživanja čekati duže, sama vrijednost takvog potraživanja bit će svakim danom

sve manja. Tržišna utakmica na međunarodnom tržištu vrlo je zahtjevna, a izvozni projekti

nose niz rizika koji nisu uvijek očiti, no oni se mogu umanjiti odgovarajućim instrumentima

osiguranja.

Hrvatska banka za obnovu i razvitak u ime i za račun Republike Hrvatske provodi poslove

osiguranja potraživanja koja nastaju prilikom izvoza roba i usluga, od neutrživih

komercijalnih i političkih rizika.

Ø Utrživim se rizicima, sukladno propisima Europske unije, smatraju svi komercijalni i

politički rizici dužnika sa sjedištem u državi članici Europske unije ili OECD-a, a čije

trajanje (uključujući razdoblje proizvodnje) ne prelazi dvije godine, odnosno svi rizici

za koje postoji mogućnost osiguranja na privatnom tržištu osiguranja.

Ø Neutržive rizike predstavljaju svi oni rizici koji se ne smatraju utrživim rizicima.

(HBOR, n.d. 18.05.2015.)

63

Programi osiguranja izvoza su (HBOR, n.d. 18.05.2015.):

1) Osiguranje od proizvodnje do izvoza

a) osiguranje kredita za pripremu izvoza

b) osiguranje šteta tijekom proizvodnje

2) Osiguranje od izvoza do naplate

a) kratkoročno osiguranje

b) srednjoročno-dugoročno osiguranje

3) Osiguranje činidbenih bankarskih garancija.

5.3.2.1. Osiguranje od proizvodnje do izvoza

a) Osiguranje kredita za pripremu izvoza

Ciljnu skupinu ovog programa čine izvoznici koji su suočeni s nedostatkom obrtnog kapitala

za pripremu izvoza u situaciji kada kreditorima ne mogu ponuditi uobičajene instrumente

osiguranja kredita ili su isti nedostatni za ispunjenje uvjeta kredita. Osiguranjem kredita za

pripremu izvoza banka može zatražiti osiguranje glavnice i redovne kamate do najviše 80%.

Ovaj proizvod je prvenstveno namijenjen izvoznicima kapitalnih dobara. (HBOR, n.d.

18.05.2015.)

Shema 7. - Osiguranje kredita za pripremu izvoza

Izvor: http://www.hbor.hr/lgs.axd?t=16&id=1643

64

1. HBOR, banka i izvoznik zaključuju ugovor o osiguranju

2. Banka izvozniku odobrava kredit za pripremu izvoza

3. Izvoznik izvozi proizvedenu robu stranom kupcu

4. Strani kupac plaća izvozniku, a iz tih priljeva izvoznik plaća kredit

5. Ako izvoznik ne bude vraćao kredit, iz razloga neplaćanja kupca ili njegove

insolventnosti, HBOR banci isplaćuje odštetu.

b) Osiguranje šteta tijekom proizvodnje

U okviru osiguranja naplate izvoznog ugovora moguće je zaštititi izvoznika od rizika raskida

ugovora od strane kupca, odnosno rizika nemogućnosti izvršenja izvoza. Policu osiguranja

šteta tijekom proizvodnje moguće je ugovoriti kada se proizvodi roba po specijalnoj narudžbi

i roba koju je nemoguće prodati nekom drugom kupcu. Policom se osigurava se nemogućnost

izvršenja komercijalnog ugovora radi raskida ugovora od strane kupca ili nastanka političkog

rizika koji onemogućava izvršenje ugovora, kao što je uvođenje embarga na izvoz u zemlju

kupca. Odšteta se izvozniku isplaćuje u visini stvarnih troškova nastalih u procesu

proizvodnje određene robe, umanjenih za postotak samopridržaja odnosno ugovorenog udjela

izvoznika u šteti. (HBOR, n.d. 18.05.2015.)

Shema 8. - Osiguranje šteta tijekom proizvodnje

Izvor: http://www.hbor.hr/lgs.axd?t=16&id=1644

1. Izvoznik s HBOR-om zaključuje ugovor o osiguranju i plaća premiju

2. Izvoznik sa inozemnim kupcem zaključuje ugovor o prodaji roba i usluga

3. Izvoznik isporučuje proizvedenu robu inozemnom kupcu

65

4. Ako inozemni kupac raskine ugovor ili izvoznik nije u mogućnosti izvršiti ugovor,

HBOR izvozniku isplaćuje odštetu.

5.3.2.2. Osiguranje od izvoza do naplate

a) Kratkoročno osiguranje

Ukoliko je izvoznik ugovorio rokove plaćanja s inozemnim partnerom do 365 dana, iznimno

do 2 godine, HBOR-ovom policom osiguranja naplate kratkoročnih izvoznih potraživanja

može se zaštititi od komercijalnih i političkih rizika. Komercijalni rizici su zakašnjenje u

plaćanju inozemnog partnera ili stečaj inozemnog partnera. Političke rizike predstavljaju rat,

ratu slični događaji, pobuna ili revolucija te vladine mjere koje ograničavaju transfer ili

slobodno raspolaganje plaćanjima. HBOR, kao državna izvozno-kreditna agencija, osigurava

naplatu kratkoročnih izvoznih potraživanja od neutrživih, odnosno privremeno neutrživih

rizika, čime nadopunjava ponudu na hrvatskom tržištu izvozno-kreditnog osiguranja za sve

one rizike koje na privatnom tržištu iz bilo kojeg razloga nije moguće osigurati (HBOR, n.d.

18.05.2015.).

Utrživi rizici su komercijalni i politički rizici prema dužnicima sa sjedištem u zemljama

članicama EU ili OECD-a, a čije trajanje uključujući i razdoblje proizvodnje ne prelazi dvije

godine i osiguravaju se na privatnom tržištu. Utrživi rizici mogu se osigurati i kod Hrvatskog

kreditnog osiguranja d.d., koje je specijalizirano za osiguranje potraživanja među

gospodarskim subjektima nastalih po osnovi prodaje roba i usluga.

U HBOR-u možete osigurati naplatu potraživanja nastalih temeljem (HBOR, n.d. 18.05.2015.):

Ø Pojedine transakcije s inozemnim kupcem,

Ø Kontinuiranih isporuka roba i usluga prema jednom inozemnom kupcu,

Ø Kontinuiranih isporuka roba i usluga prema više inozemnih kupaca/prema svim

kupcima iz inozemstva.

Korištenjem police osiguranja naplate potraživanja ostvarujete niz prednosti (HBOR, n.d.

18.05.2015.):

Ø zaštita poslovanja,

Ø mogućnost prodaje uz odgodu plaćanja,

Ø povećanje konkurentnosti i posljedično rast prodaje,

66

Ø lakši izlazak na nova tržišta,

Ø prijenos dijela rizika naplate na osiguratelja,

Ø lakši pristup izvorima financiranja.

b) Srednjoročno-dugoročno osiguranje

Proizvodi srednjoročno-dugoročnog osiguranja namijenjeni su poticanju izvoza roba i usluga

veće vrijednosti, odnosno kapitalnih dobara, uz rokove plaćanja duže od jedne godine. Ovi

oblici osiguranja izvoznih poslova izuzetno su važni instrumenti zaštite poslovanja za

izvoznike i njihove banke, jer pokrivaju komercijalne i političke rizike neplaćanja na stranim

tržištima gdje su ti rizici teže sagledivi od onih s kojima se susreću na domaćem tržištu.

Ovi proizvodi se primjenjuju u slučajevima kad strani kupac zahtijeva odgodu plaćanja,

odnosno kredit kao temeljni uvjet sklapanja posla, što je obično slučaj kod izvoza kapitalnih

dobara, opreme veće vrijednosti, građevinskih radova i slično (HBOR, n.d. 18.05.2015.).

Srednjoročno – dugoročno osiguranje obuhvaća:

a) osiguranje izravnih isporuka/kredita dobavljača

Osiguranjem kredita dobavljača, prilikom kojeg izvoznik odobrava odgođeno plaćanje kupcu

u inozemstvu, izvozniku se osigurava naplata isporučenih roba i usluga od političkih i

komercijalnih rizika nastalih temeljem zaključenog komercijalnog ugovora. Dodatna korist

police osiguranja je vinkulacija na poslovnu banku kao osiguranje povrata kredita kojim

financira izvozni posao. Najveća visina pokrića osiguranja naplate potraživanja je do 90%, a

ovisi prvenstveno o riziku države izvoza (HBOR, n.d. 18.05.2015.).

67

Shema 9. - Osiguranje izravnih isporuka/kredita dobavljača

Izvor: http://www.hbor.hr/lgs.axd?t=16&id=1645

1. Izvoznik zaključuje ugovor o osiguranju s HBOR-om i plaća premiju osiguranja,

2. Izvoznik isporučuje kupcu robu ili obavlja usluge,

3. Izvoznikova banka odobrava izvozniku kredit, a polica osiguranja se koristi kao

instrument osiguranja,

4. Strani kupac plaća robu, čime se zatvara obveza po kreditu kod banke,

5. Ako strani kupac ne plati robu, HBOR isplaćuje odštetu izvozniku ili banci ako je

polica vinkulirana u korist banke.

b) Osiguranje kredita kupcu ili banci kupca

Osiguranjem kredita kupcu ili banci kupca omogućava se poslovnoj banci osiguranje povrata

kredita (glavnice i kamate) od komercijalnih i političkih rizika. Kredit se odobrava direktno

inozemnom kupcu ili njegovoj banci u svrhu financiranja izvoznog ugovora, na način da se

isplata iz kredita obavlja izravno na račun izvoznika, a kredit otplaćuje kupac ili njegova

banka u inozemstvu. Najveća visina pokrića osiguranja kredita je do 95% te ovisi o riziku

države kupca (HBOR, n.d. 18.05.2015.).

68

Shema 10. - Osiguranje kredita kupcu ili banci kupca

Izvor: http://www.hbor.hr/lgs.axd?t=16&id=1646

1. Zaključenje ugovora o osiguranju i plaćanje premije,

2. Plaćanje avansa temeljem Izvoznog ugovora,

3. Isporuka roba ili obavljanje usluga,

4. Isplata sredstava kredita,

5. Otplata kredita,

6. Isplata odštete ako strani kupac ili njegova banka ne ispune obveze.

5.3.2.3. Osiguranje činidbenih bankarskih garancija

Izvoznici se često susreću s potrebom izdavanja garancija prvoklasnih banaka u korist svojih

inozemnih kupaca kao uvjetom za zaključenje izvoznih ugovora ili osiguranje izvršenja svojih

ugovornih obveza. Na taj način izlažu se riziku poziva za plaćanje po garanciji, neovisno o

izvršenju svojih ugovornih obveza. Također, izloženi su i raznim političkim rizicima koji ih

mogu spriječiti u izvršenju ugovora te prouzročiti naplatu po garancijama. Program osiguranja

činidbenih bankarskih garancija izdanih radi zaključenja ili izvršenja izvoznih ugovora pruža

bankama mogućnost osiguranja rizika plaćanja po garanciji uslijed neosnovanog poziva od

strane korisnika garancije unatoč urednom izvršenju izvoznikovih obveza, uslijed političkog

rizika koji je spriječio uredno izvršenje obveza izvoznika te uslijed osnovanog poziva na

plaćanje zbog neizvršenja izvoznikovih obveza po izvoznom ugovoru ili nadmetanju iz

razloga isključive odgovornosti izvoznika (HBOR, n.d. 18.05.2015.).

69

Shema 11. - Osiguranje činidbenih bankarskih garancija

Izvor: http://www.hbor.hr/lgs.axd?t=16&id=1649

1. Izvoznik zaključuje izvozni ugovor s kupcem,

2. Banka po nalogu izvoznika izdaje garanciju u korist kupca,

3. Banka i izvoznik s HBOR-om zaključuju ugovor o osiguranju,

4. Kupac se naplaćuje po garanciji,

5. HBOR banci isplaćuje odštetu u roku od najviše 120 dana,

6. U slučaju rizika osnovanog poziva, HBOR se regresno naplaćuje od izvoznika,

7. U slučaju rizika neosnovanog poziva HBOR se regresno naplaćuje od kupca ili trećih

osoba.

70

6. ZAKLJUČAK

Rizik utječe na svaki aspekt ljudskog života. Živimo s njim svaki dan i učimo kako upravljati

njegovim utjecajem na naše živote. U većini slučajeva to činimo kao nestrukturiranu

aktivnost, bazirano na zdravom razumu, iskustvu i instinktima. Neizvjesnost utječe na sva

ulaganja. Međutim, neizvjesnost se često može razmotriti u smislu vjerojatnosti dostupnosti

dovoljno informacija o toj neizvjesnosti. Vjerojatnost se temelji na pojavi svakog događaja te

ima utjecaj na ishod određenih događaja.

Rizici se djele na osigurljive i neosigurljive. Ono što je važno spomenuti kod ove grupe rizika

je da su osigurljivi rizici oni za koje postoje tehničke osnove za utvrđivanje njiove veličine, a

samim time i mogućnost njihovog pokrića. Osigurljive rizke djelimo na imovinske, osobne i

rizike od odgovornosti. Imovinski rizici su financijski gubici zbog fizičkog oštećenja,

uništenja, krađe imovine ili financijski gubici koji su posljedica izravnih šteta, indirektne

štete. Osobni rizici su rizici koji uzrokuju smanjenje ili gubitak financijske sigurnosti kao npr.

posljedica smrti i na kraju rizici od odgovornosti su rizici koji uzrokuju štete na imovini,

zdravlju ili životu treće osobe. Za razliku od osigurljivih, neosigurljivi rizici su rizici za koje

osiguravatelj nema stvarnu osnovu za određivanje premije ili nema mogućnost za raspršivanje

rizika. Neosigurljive rizike možemo podjeliti na tržišne, političke, rizike u proizvodnji i

osobne rizike.

U suvremenom svijetu osiguranje je značajna privredna i društvena djelatnost. Osiguranje je

važan institut gospodarske djelatnosti svake zemlje. S obzirom na vrijednost materijalnih

dobara i s tim u vezi moguće štete, danas je nezamisliva gospodarska djelatnost ako nije

pokrivena osiguranjem. Institut osiguranja nastao je davno i neprestano se razvijao i mijenjao

s razvojem ljudskog društva. Počev od svoje prve funkcije – neposredne zaštite ljudi, ta

zaštita danas obuhvaća gospodarske i druge djelatnosti. Uz osnovnu funkciju naknade šteta i

isplate osigurnine, suvremeno osiguranje karakteriziraju i značajne financijske aktivnosti.

Posebno značajna funkcija osiguranja je preventiva kojom se nastoje sprječiti moguće štete,

odnosno u slučaju nastanka smanjiti ih na minimum.

Kreditno osiguranje je izuzetno važna vrsta osiguranja, posebice u složenim

pravnoekonomskim odnosima međunarodne ekonomske razmjene. To osiguranje smanjuje

rizičnost u kreditnim poslovima i omogućuje konkurentnost izvoznicima koji zahvaljujući

povoljnim uvjetima plasiraju svoju robu na inozemno tržište, a moguće rizike tih poslova u

71

velikoj mjeri preuzimaju osiguratelji. Kako privatne financijske institucije posluju

prvenstveno u skladu s interesima svojih vlasnika, najčešće nisu spremne kreditirati različite

rizične izvozne poslove ili pak to čine uz neprihvatljivo visoke kamate. Pošto državi interes ne

smije biti samo kratkoročni profit mora omogućiti plasman sredstava izvoznicima pod znatno

povoljnijim uvjetima.

Hrvatska banka za obnovu i razvitak u ime i za račun Republike Hrvatske provodi poslove

osiguranja potraživanja koja nastaju prilikom izvoza roba i usluga, od neutrživih

komercijalnih i političkih rizika. HBOR je razvojna i izvozna banka osnovana sa svrhom

kreditiranja obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva. Sustavi kreditne pomoći izvoznicima

razlikuju se od zmelje do zemlje. Oni suodređeni visinom rasploživih financijskih sredstava

namijenjenih za kreditiranje izvoza, financijskom snagom bankarskog sektora, tradicijom i

navikama u poslovanju izvoznika, očekivanom opsegu izvoza i sl. postoje četiri osnovna

modela državne podrške izvozu, a to su: sustav čistog pokrića, sustav subvencioniranja

troškova kamata, sustavi u kojima postoje specijalizirane privatne institucije za financiranje

izvoza i sustavi u kojima države izravno financiraju izvoz.

Osiguranje izvoznog posla je, s obzirom na brojnost rizika, potreban i obvezatan korak jer su i

komercijalni i politički rizici takve prirode, vjerojatnosti i intenziteta da ih izvoznik sam ne

može podnijeti. Država preuzima dio rizika na sebe zato što je zainteresirana za proširenje

međunarodne razmjene i povećanje izvoza putem svojih vanjskotrgovinskih poduzeća. Kao i

kod kreditiranja država mora izabrati i modele osiguranja izvoza. Pri tom odabiru glavni

čimbenici su: visina fonda za isplatu štete, snaga privatnih osiguravateljnih kuća, opseg

izvoza, vrsta i učestalost rizika.

Za kreditno osiguranje moglo bi se reći da je to specifično osiguranje, kod kojeg procjena

rizika i svakog pojedinog posla više ovisi o subjektivnoj ocjeni pojedinca nego što je to slučaj

kod drugih vrsta osiguranja. Kreditna osiguranja još uvijek se nalaze u eksperimentalnom

stadiju, te za sada ne predstavljaju značajniji udio u globalnim poslovima osiguranja.

Za sada u našoj zemlji ne postoje obrada podataka o potencijalnim tržištima i pojedinim

zemljama, te će biti nužno uspostaviti takve službe, ako se nadalje želi razvijati osiguranje

izvoznih kredita.

72

LITERATURA:

1) KNJIGE

1. ANDRIJANIĆ, I.: Poslovanje u vanjskoj trgovini, Mikrorad, Zagreb, 2005.

2. SAMUELSON, P. A., NORDHAUS, W.: Ekonomija, Mate, Zagreb, 1992.

3. ĆURAK, M., JAKOVČEVIĆ, D.: Osiguranje i rizici, Rrif plus, Zagreb, 2007.

4. ARŽEK, Z., Transport i osiguranje, Ekonomski fakultet u Zagrebu, Mikrorad,

Zagreb, 1999.

5. ANDRIJAŠEVIĆ, S. I PETRANOVIĆ, V.; Ekonomika osiguranja, Zagreb, Alfa,

1999.

6. FRANČIŠKOVIĆ, I.: Ekonomika međunarodnog osiguranja, Sveučilište u Rijeci,

Rijeka, 2004.

7. KLASIĆ, K., ANDRIJANIĆ, I., Osnove osiguranja, Zagreb. 2007.

8. MATIĆ, B.: Međunarodno poslovanje, Sinergija nakladništvo d.o.o. Zagreb, 2004.

9. FUSEK, G.: Upravljanje rizikom u osiguranju, Split, 2000.

10. BIJELIĆ, M.: Osiguranje i reosiguranje, Tectus, 2002.

2) OSTALI IZVORI

1. BOJKIĆ, M.: Osiguranje imovine u upravljanju rizicima fizičkih osoba, Diplomski

rad, Ekonomski fakultet u splitu, 2012.

2. Upravljanje rizicima, n.d. pogledano: 20.04.2015.,

http://www.upravljanjerizicima.com/definicija-rizika/1.2#!/tipovi-rizika/1.3

3. Program kreditiranja izvoznika iz sredstava IBRD-a, n.d. pogledano: 18.05.2015.,

http://www.hbor.hr/sec1635

4. Program kreditiranja dobavljača kod izvoznih poslova, n.d. pogledano: 18.05.2015.,

http://www.hbor.hr/sec1555

5. Program kreditiranja kupaca ili banaka u inozemstvu, n.d. pogledano: 18.05.2015.,

http://www.hbor.hr/Sec1552

6. Program kreditiranja pripreme i naplate izvoznih poslova, n.d. pogledano: 18.05.2015.,

http://www.hbor.hr/Sec1551

7. OSIGURANJE IZVOZA, n.d. pogledano: 18.05.2015., http://www.hbor.hr/Sec1177

8. OSIGURANJE KREDITA ZA PRIPREMU IZVOZA, n.d. pogledano: 18.05.2015.,

http://www.hbor.hr/Sec1674

73

9. OSIGURANJE ŠTETA TIJEKOM PROIZVODNJE, n.d. pogledano: 18.05.2015.,

http://www.hbor.hr/Sec1675

10. OSIGURANJE NAPLATE KRATKOROČNIH IZVOZNIH POTRAŽIVANJA, n.d.

pogledano: 18.05.2015., http://www.hbor.hr/Sec1677

11. SREDNJOROČNO – DUGOROČNO OSIGURANJE, n.d. pogledano: 18.05.2015.,

http://www.hbor.hr/Sec1678

12. OSIGURANJE KREDITA DOBAVLJAČA, n.d. pogledano: 18.05.2015.,

http://www.hbor.hr/Sec1681

13. OSIGURANJE KREDITA KUPCU ILI BANCI KUPCA, n.d. pogledano:

18.05.2015., http://www.hbor.hr/Sec1682

14. OSIGURANJE ČINIDBENIH BANKARSKIH GARANCIJA, n.d. pogledano:

18.05.2015., http://www.hbor.hr/Sec1679

15. ANALIZA RIZIKA U POSLOVANJU, n. d. Pogledano: 05.05.2015.,

http://finance.hr/media/radovi/FM-izvjestaj.pdf

74

POPIS TABLICA:

Redni broj Naslov tablice Str.

1. Izbor metode upravljanja rizikom 40.

POPIS SHEMA:

Redni broj Naslov Str.

1. Značaj funkcija osiguranja za društvenu zajednicu 11.

2. Vrste rizika 21.

3. Koncept rizika 27.

4. Metode kontrole rizika 35.

5. Kreditiranja dobavljača kod izvoznih poslova 58.

6. Kreditiranja kupaca ili banaka u inozemstvu 61.

7. Osiguranje kredita za pripremu izvoza 63.

8. Osiguranje šteta tijekom proizvodnje 64.

9. Osiguranje izravnih isporuka/kredita dobavljača 67.

10. Osiguranje kredita kupcu ili banci kupc 68.

11. Osiguranje činidbenih bankarskih garancija 69.

75