Andrzej Stasiuk

Pojava Stasiukova lika podcrtava njegovu naglašenu neovisnost,

realistički humanizam i totalno životno iskustvo.

"Mrzim ih oboje, i Nijemce i Ruse. Mrzim jedne koliko i druge, a oboje

ih i obožavam. Možda je to sudbina Poljaka, da smo trajno prisiljeni

razmišljati nad svojim mjestom u Europi i svijetu. Biti Poljakom znači

živjeti u sveopćoj izolaciji; biti Poljakom znači i biti dijelom posljednjeg

naroda koji živi istočno od Rajne. Zahvaljujući Poljacima, Nijemci su

nešto poput složenih strojeva, roboti. S druge strane, Rusi su pomalo

nalik na zvijeri, dok Slovaci na jugu već sami po sebi pružaju slabu

utjehu", izjavio je u intervjuu za njemački časopis Die Welt poljski

književnik Andrzej Stasiuk u ožujku prošle godine. U u posjet

Hrvatskoj stiže u trenutku kad je njegova najnovija knjiga Dojczland

objavljena u Njemačkoj, a s Mikolajem Trzaskom, istaknutim

predstavnikom poljskog i europskog džeza objavljuje album Kantry,

djelomično inspiriran putešestvijama Balkanom nakon gostovanja na

Sajmu knjige u Puli prije par godina.

Biografije neobične za jednog pisca, već sličnije pokojem Kunderinom

ili Hrabalovom junaku, srednju školu nikad nije završio. Dezertira iz

vojske i početak osamdesetih dočekuje u vojnom zatvoru, u 26-oj

godini seli se iz Varšave u karpatski gradić, debitira u 32.

godini Zidovima Hebrona, a s 36 sa suprugom osniva izdavačku kuću

Czarne, s naglaskom na srednjoeuropsku prozu. U njoj ugošćuje Ivana

Čolovića, Tatjanu Gromaču, Rujanu Jeger, Bazdulja, Kiša, Mariju

Knežević, Sašu Stanišić, Dubravku Ugrešić i Boru Ćosića. Autor je

desetak naslova proze, poezije, esejistike i kratkih priča. Stalni je

suradnik uglednog časopisa 'Tygodnik Powszeczny' iz Krakowa, za

kojeg su pisali i pokojni Stanislaw Lem i CzesŁaw Milosz.

Pojava Stasiukova lika podcrtava njegovu naglašenu neovisnost,

realistički humanizam i totalno životno iskustvo. Crna kožna jakna,

plećatost, cigarete, palinka, viski ili votka, intimna ljubav s drevnim,

siromašnim i seoskim. Uz marginu kao životni izbor i domoljublje

prema provinciji u kojoj nema životne energije, takav individualac

doživljava emocionalne reminiscencije uz fotografije Andréa

Kertesza, a romska nesmetanost prostorom i vremenom njegova je

vlastita definicija.

U eseju Moja Europa (Fraktura) opisuje stare žene na stanici u

pograničnom slovačko-mađarskom gradu Göncu, uvijek pakleno

usijanom: "…pogled mu je prodirao kroz izlog gostionice u kojem su

stajali starinski radio-prijemnici, putovao je dalje, i siguran sam da se

nigdje nije zaustavio, ali to 'nigdje' bilo je svagdje i poništavalo cijeli

svijet… Ovaj svijet sigurno je iluzija ako ga netko može podnositi toliko

dugo".

Pisanje u odnosu na putovanje objašnjava nihilistički, ali i duhovito.

Nihilistički onome koji nije sklon slegnuti ramenima zbog sudbine

naroda, koji, da citiramo Matvejevića, "stvara i više povijesti nego li je

to u stanju podnijeti". Pa piše, "Pisanje je nabrajanje imena. Isto

činimo i dok putujemo: perlice geografije nadijevamo na nit života.

Nakon čitanja kao ni nakon putovanja nismo mnogo pametniji. Granice

kao poglavlja, zemlje kao književne vrste, epika ruta, lirika odmorišta,

crnilo asfalta u noći pod svjetlima automobila podsjećaju na monotonu

i hipnotičku liniju tiska, koja presijeca stvarnost vodeći nas ravno do

izmišljenog cilja. Na kraju knjige nema ničega, a svako pravo putovanje

uvijek nalikuje na više ili manje zapetljan čvor."

Opsjednut nevažnim, poput kakvog Fluxusovca, promatra predmete

koje nitko ne promatra, ritualno obilazeći i bojišta iz Prvog svjetskog

rata. Satori doživljava u stranputici, duhovni je suputnik junacima Ilje

Stogoffa u mASIAfucker ili Kurkovljevog u Dobrom anđelu smrti,

ma koliko govorio da prezire Ruse. U Hrvatskoj su mu objavljene

kratke priče u Nakladi MD, 'Odlazak u crkvu', 'Preko praga', 'Od

zida do zida…' i 'Centurija' u Orkestru iza leđa: antologiji poljske

kratke priče, te 'PaweŁ', 'Mietek', 'Grzesiek', 'Paris-London-New

York' i 'Zima' u zbirci Zima. Urbani roman Devet, koji je doživio

velik uspjeh u SAD-u i Njemačkoj, i esej s Jurijem Andruhovičem

Moja Europa – dva eseja o takozvanoj Srednjoj Europi objavila je

zaprešićka Fraktura.

S generacijskom kolegicom Olgom Tokarczuk posvećeno surađuje na

projektu magičnog realizma u poljskoj provinciji, globalno ga

kontekstualizirajući i opetovano se dokazujući Poljakom. Anti-junaci

Stasiukove proze pripadnici su društvenog dna, zarobljeni porivima za

odvaljivanjem tereta života sa svojih ramena: i zatvorenik iz Zidova

Hebrona koji pokušava očuvati mentalnu i tjelesnu ravnotežu, i

prodavač pod pritiskom mafije, i narkomani iz Devet, i radnici javne

službe u sukobu sa snijegom starozavjetnih proporcija iz Zime ili tek

umirovljenik Pawel nesklon ikakvim promjenama.

Spominjući Stasiuka u svojoj knjizi Tekući život poljsko-britanski

sociolog židovskog porijekla Zygmunt Bauman postavlja ga u trokut s

Brodskim i Mrozekom, nazivajući ga "izvanrednim romanopiscem…

jednim od najsvjesnijih arhivara suvremenih kultura i njihovih

nezadovoljstava". Citira i Stasiukovu izjavu u eseju 'Življenje u

utopiji iz 2005': "Primjenjujući različite postupke, možemo promijeniti

svoja tijela i preoblikovati ih prema raznolikim obrascima…

Prelistavajući glossy časopise, netko bi stekao dojam da uglavnom

pričaju jednu priču – o načinima kako netko može preoblikovati svoju

ličnost, počevši od dijete, okruženja, stanovanja, sve do ponovne

izgradnje psihičkog ustrojstva, najčešće pod šifriranom pretpostavkom

'budite svoji'".

Vid Jeraj

29.1.2008.

Knjige:

Zima (Naklada MD)

Moja Europa (Fraktura)

Devet (Fraktura)