Vesna Krmpotić, ANEGDOTE I ZGODOPISI, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena

POTRAGA ZA SOBOM

Neki je čovjek doputovao u Atenu, ne bi li mu posrećilo da se upozna s proslavljenim mudroznalcem Sokratom. Raspitivao se gdje bi ga mogao naći, dok mu ne pokazaše Sokratovu kuću - skromnu potleušu.Čovjek je očekivao da kuća tako slavnoga čovjeka bude poput dvorca. Pomalo u nevjerici, i plašeći se da su ga nasamarili, pokuca na vrata kućerka. Otvori mu starac u istrošenoj odjeći. Čovjek je pomislio da se radi o domaćinovu sluzi.Kad ga je navodni sluga upitao zbog čega je došao i koga traži, čovjek lanu da traži Sokrata."Oh, i ja ga tražim čitava života", odgovori Sokrat.

(Grčka anegdota, ispričano po sjećanju)

HATŠEPSUT

Jedini ženski faraon Staroga Egipta bila je kraljica Hatšepsut. Legenda kaže da su ju bogovi poslali na zemlju s darovima mudrosti i nadahnuća, i da ju je otac, uočivši zarana njezine sposobnosti, javno imenovao nasljednicom prijestolja. Hatšepsut je doista sprovodila u djelo mnoge svoje zamisli, od kojih su najznamenitija ostvarenja u arhitekturi. Zahvaljujući svojemu prijatelju i povjereniku, arhitektu Senmutu, podignuta su dva grandiozna obeliska i potom jedan hram-grobnica, koji spada u najljepša ostvarenja egipatske kulture i znanosti. Čim je kraljica priopćila svoju želju Senmutu, ovaj je smjesta odaslao vojske kamenorezaca u kamenolome Asuana, da na licu mjesta obrade kamen po već zadanim mjerama, i da ga onda na naročitim klizačima utovare na splavi i lađe, koje će ga prevesti uzvodno Nilom do grada Tebe. Iako je to bio posao koliko golem, toliko i istančan, posao koji je tražio koliko snagu i rad, toliko znanje i vještinu, on je trajao nevjerojatno kratko. Naime, od početka pothvata pa do uspravljanja dva obeliska u hramu, prošlo je samo sedam mjeseci.

O tim dvama div-obeliscima, i o svojoj želji da ih podigne, Hatšepsut je izdala proglas, koji se dijelom sačuvao, i koji glasi:

"Oni će biti vidljivi iz nedoglednih daljina... i obasjat će našu zemlju zrakama svjetla, i sunce će između njih uzlaziti jutrom, čim odskoči od obzora nebeskoga... Dok sam sjedila u palači, sjetila sam se Boga koji me stvorio, i srce se u meni ganulo od želje da podignem u Njegovu čast dva obeliska s pokrovom od bakra i zlata na vrhu, dva obeliska koji će nadvisiti sve druge u prostoru. Učinih to Njemu, a i svojemu imenu za ljubav - da zauvijek boravi u hramu"...

Njezin je nasljednik, međutim, učinio sve da izbriše njezino ime iz povijesti zemlje, brišući čak i njezin lik s fresaka i reljefa. No uspomena na Hatšepsut ostala je živa u pamćenju pokoljenja, u legendama o istraživačkim pohodima koje je kraljica slala u daleke predjele, te na kraju u neizbrisivim tragovima graditeljstva.

(Iz staroegipatske povijesti, prijevod V. K.)

VITAMIN LJ - POKUS S LJUBAVLJU

Profesor Art-Ong Jumsai sa sveučilišta u Bangkoku, i kasniji thailadski ministar prosvjete i školstva, izveo je sa studntima vrlo zanimljiv pokus. A evo kako ga je i zašto izveo.Kad je bio imenovan predavačem fizike na sveučilištu, on je već u svojim prvim predavanjima spominjao dva bitna pojma za razumijevanje fizike: Boga i ljubav. Studenti su to dočekali neprijateljski. Rekli su mu:"Bolje biste učinili da promijenite katedru, i da odete na teologiju. Mi smo studenti znanosti, i došli smo da nešto naučimo o zakonima fizike".Art-Ong im je odgovorio:"U redu. Ali bih prije toga volio zajedno s vama izvesti jedan pokus. Pokus bi trebao pokazati i dokazati tko je od nas u pravu. Ispadne li da vi imate pravo, ja ću dati ostavku na mjesto predavača fizike; ako pak ispadne da sam ja u pravu, od vas tražim samo da me s pozornošću slušate"."Kakav je to pokus"? htjeli su znati studenti."Pokus, koji pokazuje da je ljubav stvarna i djelotvorna energija. Obaviut ćemo ga pod strogim znastvenim uvjetima".Studenti su se zagrijali za taj izazov. Zajedno s predavačem zasadili su dvije gredice nevena - istim sjemenom, u isto vrijeme, u istu zemlju - a na mjestima koja su primala jednaku količinu sunca i vlage. Svaka se gredica jednako plijevila i zalijevala. No svi sudionici su se morali strogo pridržavati jednoga bitnog uvjeta: jednoj se od dvije gredice "davala" ljubav, šaptale su joj se riječi od milja i ohrabrenja, dok se druga gredica u tomu pogledu zaobilazila - nije joj se poklanjala nikakva druga pažnja osim uobičajene. Kad su izbile mladice, politika slanja ljubavi nastavila se prema prvoj gredici, dok su drugu i dalje mimoilazile pošiljke takve vrsti. Zamišljalo se da izdanci prve gredice brže i raskošnije rastu. S izdancima se "pričalo", tepalo, pred njima se često sjedilo i zadivljeno ih se gledalo. Poslije 24 dana, prosječna visina eksperimentalnih nevena bila je za 49,2% veća od kontrolnih! Kontrolne biljke još nisu ni procvjetale, dok je 78% eksperimentalnih imalo cvjetove! Kontrolna skupina imala je samo 25% pupoljaka, dok je eksperimentalna skupina imala 88% pupoljaka! Na taj se način nedvoumno dokazalo da je ljubav energija rasta i napretka, koju, eto, osjećaju i biljke. Kako je tek ne bi osjećala bića poput ljudi? Vitamin LJ pokazao se stvarnijim od ikakva drugog sintetičnog vitamina rasta. Kasnije je izveden još jedan pokus - ovaj put sa sjemenjem kukuruza. Svi su fizički uvjeti bili isti za dvije skupine zasada - a svaka je skupina brojila 35 biljaka. Ti isti uvjeti bili su zemlja, položaj, sjeme, sunce, voda. Razlika se sastojala opet u tomu, što je jedna, eksperimentalna skupina, primala izljeve ljubavi, dok je drugoj to bilo uskraćeno. Poslije dvadeset dana utvrdilo se da je prosječna visina eksperimentalne skupine za 49% veća od prosječne visine kontrolne skupine.

(Iz predavanja prof. Art-Ong Jumsaia, prijevod V.K.)

MATRJONUŠKA

Tridesetih godina dopao sam koncentracijskoga logora. Budući da sam bio liječnik, u logoru mi odrediše rad u ambulanti. Većina logoraša nalazila se u tako tešku stanju, da to moje srce više nije moglo

podnositi, te sam mnoge oslobađao od rada da bih im makar malo olakšao muke, a veliki broj onih najslabijih slao sam u bolnicu. I nekako baš u to vrijeme, bolničarka, koja je sa mnom radila, također logorašica, reče mi jednom zgodom: "Doktore, došlo mi je do ušiju da je protiv Vas dostavljena prijava, koja Vas optužuje za prekomjernu mlakost prema logorašima; stoga Vam prijeti produženje robije od 15 godina". Bolničarka je bila ozbiljna žena, dobro obaviještena o zbivanjima u logoru, i njezine su me riječi užasnule. Bio sam osuđen na tri godine, koje su se primicale kraju, i već sam brojio mjesece i dane, koji su me dijelili od slobode - kad odjednom, još 15 godina! Cijele noći nisam sklopio oka, a kada sam ujutro došao na posao, medicinska sestra, vidjevši moje smrknuto lice, snuždeno obori glavu. Poslije pregleda bolesnika, ona mi s nešto oklijevanja reče: "Doktore, dala bih Vam jedan mali savjet, no bojim se da ćete mi se smijati". "Samo recite", odgovorih. "U Penzi, gradu iz kojega sam rodom, živi jedna žena po imenu Matrjonuška. Gospod joj je dao osobitu snagu molitve, i ako se za nekoga počne moliti, za njega se uvijek i izmoli. Njoj se obraćaju mnogi, a ona nikomu ne otkazuje pomoć. Eto, pokušajte i Vi"! "Pa ona živi stotinama kilometara daleko od nas", rekoh. "Što da radim - da vičem"!? "Ja sam i mislila da ćete mi se smijati. Ona će Vas sigurno čuti i odavde. Vi, pak, ovako učinite: kad uvečer pođete u uobičajenu šetnju, izdvojite se malo u stranu od svih, i tri puta, iza glasa, što možete jače, viknite: "Matrjonuška, pomozi mi, u velikoj sam nevolji"! Iste večeri, idući u šetnju, učinih kako me bila podučila moja pomoćnica, mada mi je to nalikovalo na vračanje. Prođe dan, prođe nedjelja, a mene nitko ne zove. Prođe još pola godine, i dođe dan mojega izlaska iz logora. Dok su mi u upravi logora vraćali dokumente, zamolih da mi napišu dozvolu za Penzu, onaj grad u kojemu je živjela Matrjonuška. Uzimajuići dokumente, čuh da i neka druga dvojica, koji su također izlazili iz logora, putuju u isti grad. Pridružih im se, i krenusmo zajednmo. Dok smo išli drumom, ja ih počeh zapitkivati poznaju li Matrjonušku. "Vrlo ju dobro znamo, nju svi znaju, i u gradu, i u cijelomu kraju. Mi bismo Vas odveli do nje, ako Vam je to potrebno, ali mi ne živimo u gradu, nego na selu, a uvelike smo se zaželjeli svojih domova. Nego, Vi ćete ovako: kad stignete, upitajte prvoga čovjeka gdje živi Matrjonuška, i kazat će Vam". Čim stigoh u Penzu, učinih tako. Prvo susretoh neko dijete, pa mi ono pokaza ulicu i kuću u kojoj je stanovala Matrjonuška. Uzbuđen, dođoh do kuće, i kad htjedoh pokucati na vrata, vidjeh da su samo pritvorena. Stojeći na pragu, razgledao sam gotovo praznu sobu. U sredini sobe nalazio se stol. Na stolu, poveći sanduk. "Ima li koga"? upitah vrlo glasno. "Uđi, Serjoža", začu se glas iz sanduka. Iznenađen, trgoh se, i neodlučno krenuh prema glasu. Pogledavši u sanduk, vidjeh u njemu sićušnu ženu, koja je ležala očito nepokretna. Bila je slijepa, ruke joj i noge bijahu nerazvijene i sakate. No lice joj je zračilo zadivljujućom ljepotom i blagošću. Pozdravivši ju, upitah: "Otkuda Vi znadete moje ime"? "Pa kako ga ne bih znala", zazvonio je njen slabašni i čisti glas, "kad si me ti zvao, i kad sam se ja za tebe Bogu molila?! Eto, kako znam! Sjedi sada, bit ćeš moj gost"! Dugo sam sjedio kod Matrjonuške. Pričala mi je kako se u djetinjstvu razboljela od nekakve opake bolesti, pa je prestala rasti i gibati se. Rodila se zdravoga vida, no kada je imala dvije godine, dobi nekakav osip, i oslijepi. Porodica joj je bila veoma siromašna, i majka bi ju, odlazeći na posao, stavljala u kolica, i odnosila u crkvu. Tamo ju je, sa koritom u koje ju je polagala, podizala na klupu, gdje bi ostajala

sve do večeri. Ležeći u koritu, slušala je sve crkvene propovijedi i službe. Svećenik ju je jako volio, i često je s njom pričao. I svi koji su dolazili, požalili bi ju, i donosili bi joj po kockicu šećera, ili krpicu odjeće, a netko bi ju i pomilovao i pomagao joj da se udobnije smjesti.. Tako je rasla u ozračju velike duhovnosti i molitve. Potom sam razgovarao s Matrjonuškom o smislu života, o vjeri, o Bogu. Slušajući ju, bio sam zapanjen mudrošću njezine rasudbe, i duhovne pronicljivosti. "Kad budeš kao episkop stajao pred prijestoljem Božjim, spomeni i rabu Božju, Matrjonu"! reče ona. A ja tada nisam ni pomišljao na episkopstvo, nisam bio čak ni svećenik. O sebi je Matrjonuška govorila da će umrijeti u zatvoru. Sjedeći kraj nje, shvatio sam da se preda mnom ne nalazi ni obična, ni bolesna žena, već velika bogougodnica. Uopće mi se nije odlazilo od nje - toliko mi je bilo s njom dobro i radosno, te sam sebi zadao obećanje da ću se što prije vratiti, da bih bio u njezinu društvu. Ali se ne dogodi tako. Matrjonušku su ubrzo odveli u zatvor, u Moskvu, gdje je preminula.

(Episkop Stefan Nikitin, prilagodila V. K.)

UČITELJICA I UČENIK

Prvoga dana škole, gospođa Thompson stajala je pred petim razredom, i u svojemu pozdravnom obraćanju đacima, izgovorila je jednu neistinu. Naime, rekla je da ih sve jednako voli. Zguren u prvoj klupi, sjedio je dječak Teddy Stoddard, koji je još pređašnje godine pružao učiteljici dovoljno razloga da ga razlikuje od ostale djece po tomu što joj je "išao na živce". Dakle, gospođa Thompson nije jednako voljela svu djecu svojega petog razreda. Razlozi su tomu bili svakojaki. Teddy nije bio druželjubiv, odjeća mu je često bila prljava i neuredna, a on sam neumiven. Znao se i drsko obrecnuti na učiteljicu. To je išlo dotle, da je učiteljica zapazila kako sa zadovoljstvom potpisuje lošu ocjenu pod Teddyjeve pismene zadaće. Pri kraju petoga razreda trebalo je upisati ocjenu općenitoga uspjeha za svakoga učenika, i tu ocjenu pridružiti njegovoj već postojećoj školskoj kartoteci. I tu je gospođu Thompson čekalo istinsko iznenađenje. Učiteljica prvoga razreda napisala je ovu ocjenu o Teddyju: "Bistro dijete, spremno na smijeh, omiljeno kod suučenika. Svoje školske dužnosti obavlja kako valja, a vladanje mu je uzorno... prava je radost imati ga u razredu". Učiteljica drugoga razreda ovako ga je ocijenila: "Teddy je odličan učenik, njegovi ga drugovi vole, ali on je zabrinut i nesretan zbog teške bolesti majke". Učiteljica trećega razreda upisala je da je "majčina smrt ostavila na Teddyju dubok trag... On pokušava i trudi se, ali ni otac ne pokazuje za nj dovoljno interesa, pa zaključujem da će mu život kod kuće sasvim sigurno nauditi, ukoliko se ne poduzmu neki hitni koraci". Učiteljica četvrtoga razreda, naime,. gospođa Thompson, napisala je sljedeće: "Teddy je povučen i škola ga baš nimalo ne zanima. Ne druži se ni s kim, i ponekad spava na satu". Kad je gospodja Thompson shvatila u čemu se radi, osjetila se duboko postiđenom. Taj je stid osjetila još i više prigodom božićnih poklona od učenika. Svi su joj učenici donijeli darove umotane u kićen papir s vrpcama u boji, svi osim Teddyja. Njegov je poklon bio nespretno uvijen u grub, smeđi papir obične vrećice za povrće. Učiteljica se odvažila otvoriti taj poklon usred hrpe ostalih. Neka djeca stadoše hihotati, kad je učiteljica

izvadila narukvicu s nekoliko poispadalih kamenčića, i k tomu polupraznu bočicu parfema. Ali učiteljica stiša dječji smijeh svojim ushićenim usklikom nad narukvicom, koju odmah stavi na ruku, i poprska ruku s nekoliko kapi parfema. Teddy Stoddard je toga dana poslije nastave ostao u razredu dovoljno dugo da kaže učiteljici: "Gospođo Thompson, danas mirišete baš onako kako je moja mama mirisala za Božić"... Toga dana, gospođa Thompson okanila se poduke čitanja, pisanja, i aritmetike. Umjesto toga, posvetila se poduci djece. Posebnu je pažnju posvetila Teddyju. I dok je s njim tako postupala, njegov um kao da je živnuo. Što više ga je bodrila, to brže je uzvraćao na poticaje. Krajem godine Teddy je postao jedan od najboljih učenika u razredu, i unatoč njezinoj laži da svu djecu voli jednako, gospođa Thompson je sada imala svojega posebnog miljenika. Godinu dana kasnije, našla je pod pragom poruku od Teddyja. U poruci je stajalo da je ona, gospođa Thompson, najbolja učiteljica koju je on, Teddy, ikada imao. Prošlo je još šest godina. Teddy joj je pisao da je završio gimnaziju, i da je osvoijio treće mjesto na ljestvici uspjeha, i da ona,. gospođa Thompson, još uvijek ostaje najboljom učiteljicom njegova života. Prošle su daljnje četiri godine. Stiglo je još jedno pismo od Teddyja, u kojemu ju je izvijestio da je prolazio kroz povremene tegobe na koledžu, ali da je ustrajao, i da će ubrzo diplomirati s najvišim ocjenama. I dalje je uvjeravao gdju Thompson da je ona i najbolja i najdraža učiteljica, koju je sreo u životu. Prošle su još jednom četiri godine, i još jednom je stiglo pismo od Teddyja. Ovaj puta je objasnio da je, osvojivši prvi akademski stupanj, odlučio nastaviti sa studijem. I dalje je ona, gospodja Thompson, njegova najbolja učiteljica. Novost je bila u tomu što je sada pismo bilo potpisano s akademskom titulom.

Ovdje priča ne završava. Toga proljeća naišlo je još jedno pismo. Teddy je pisao da je sreo djevojku svoga života i da će se uskoro s njom oženiti. Pripomenuo je da mu je otac umro prije nekoliko godina, i da bi on,. Teddy, bio sretan ako bi ona, gospodja Thompson, pristala preuzeti mjesto njegove majke prigodom vjenčanja. Naravno, gospodja Thompson je pristala. Ne samo da je pristala, već je tada na ruku nataknula onu istu narukvicu s nekoliko poispadalih kamenčića. I, svakako, poprskala je ruku parfemom, koji je sve te godine čekao u polupraznoj bočici. Gospođa Thompson i Teddy Stoddard, učiteljica i učenik, zagrlili su se poslije dugoga rastanka baš kao majka i sin. Teddy je zašaptao u učiteljičino uho: "Hvala Vam, gopođo Thompson, što ste vjerovali u mene. Hvala Vam što ste mi omogućili da se osjećam važnim i sposobnim da polučim uspjeh". Gsopođa Thompson sa suzama u očima, zašaptala je u odgovor: "Teddy, upravo je obratno - ja se tebi zahvaljujem. Jer ti si bio onaj koji je meni pokazao put. Dok nisam tebe srela nisam znala kako podučavati djecu".

(Nepoznato podrijetlo, primljeno e-mailom, prijevod V.K.)