Aneksija Bosne i Hercegovine

Krajem 19 vijeka, u politickim vrhovimia Austro-Ugarske preovladalo je uvjerenje da ce se bez obzira na cinjenicu sto pitanje drzavnopravnog statusa Bosne i Hercegovine u okviru Monarhijenije rascisceno, moze izvrsiti aneksija okupirane zemlje ukoliko se steknu povoljne medjunarodne okolnosti. Izvrsenje aneksije zavisilo je, prije svega, od dvije okolnosti: od medjunarodnog polozaja i unutrasnjeg stanja Osmanske Carevine i mogucnosti auustro-ruskog saveza. Austrija I Rusija mogle su svoju ekspanziju ostaviri smao na racun Turske. Austrija je zeljela preuzeti osmasnke posjede na jugoistoku Evrope, dok je Rusija trazila otravranje moreuza, a racunala je I sa zauzimanjemCarigrada. Sklopljen je medjusobni sporazum 5 maja 1897 kojim s epredvidja odrzanje status quoa na Balkanu I Blliskom istoku.

Nakon deseteogodisnjeg mirovanja, problem aneksije izbija u prvi plan krajem 1907 godine. To je posliejdica dvije okolnosti. 1)Dolazak Aehrenthala I Izvoljskog za ministre spoljnih poslova Austro-Ugarske odnosno Rusije. Baron von Aehrenthal je zeilo izvuci Monarhiju iz podredjenog polozaja u evropskoj politici na koji je svedena unutrasnjim krizama I snaznim izrastanjem Njemacke. Za takvu aktivnu politiku Aehrenthal je uzivao podrsku nadvojvode Franza Ferdinanda I nacelnika Generalstaba conrada von Hotzendorfa. Jedinu mogucnost “iskisenja za ostvarenje njihovih planova pruzao je Balkan”. Aehrenthal je obavijestio Conrada v. Hotzendorfa, decembra 1907 da je cilj njegove politike “aneksija Bosne I Hercegovine I inkoporacija nebugarskih dijeloba Srbije u habsburske posjede”.

Aehrenthal je pokrenuo pitanje nakesije na sjednici austrougarske Zajednicke vlade, 11 decembra 1907. On je prvo naglasio da se bosni I Hercegovini ne moze dati autonomija I sabor prije sprovodjenja aneksije. On je upozorio “da bi se aneksija BiH mogla svakako sprovesti u momentu, kad bi se ispunile I druge promjene Berlinkog ugovora”. Ministri su potpuno odobrili ovo Aehretnthalovo misljenje”.

Ohrabren ovom podrskom, Aehrenthal je u toku citave prve plovine 1908 vrsio vrlo zivu razmjneu nota I memoara sa Izvoljskim, kako bi osigurao rusku saglasnost za aneksiju BiH. Izvoljski je memoarom od 2 jula 1908 pristaod a primi aneksiju BiH u zamjenu za austrougarsku podrsku u pitanju otvaranja Moreuza.

Kad je izvrsena maldoturska revolucija, progalsenjem ustava 23 jula 1908 austrougarska zajednicka vlada je ocijenila da je Turska pala “pod likvidaciju” I da je, prema tome, dosao dugo cekani trenutak za aneksiju.

Aehrenthal je psotavio piatnje aneksije na sjendici Zajednicke vlade, 19 avgusta 1908 kojoj je prisustvovao I sef generalstaba Conrad v. Hotzendorf. Po misljenju Aehrenthala, diplomatskuih teskoca u sprovodjenju aneksije nece biti. Aehrental je smatrao da aneksiju treba brzo sprovesto uz istovremeno napustanje Sandzaka.

Po misljenju Aehrenthala, mladoturska revolucija je ucinila pitanje ustavnosti u BiH veoma aktuelnim, ali se davanje ustava ne moze zamisliti prije aneksije.

Pored diplomatskih akcija, koje je vodio ehretnthal poduzeti su I odredjeni koraci na pripremanju aneksije u samoj Bosni I Hercegovini. Krajem avgusta 198 boravio je u Bosnia becki, ranije sarajevski advokat dr Krassa I razgovarao sa vodjama muslimanske I srposke opozicije. O njegovoj misji nije nista znao ministar Burian, niti Zemaljska vlada,

pa ni sam Aehrenthal. Dr Krassa je pismom od 16 avgusta 1908 obavijsetio ehrenthala da se u Bosni nalazi u odredjenoj misiji, o kojoj ce ga kasnije usmeno informirati.

Dr Krassa je razgovarao u sarajevu sa Ismet-agom Merhemicem, a od Srba sa Jeftanovicem I damjanovicem. Na ove razgovore dr Krasse je upozorio Wekerlea neki Musliman (neki Turcin) madjarofil. Wakerle je domah obavijestio buriana da Krasse namjerava da formira deputaciju koja ce moliti prijestonaljednika da se proglasi aneksija s ciljem da BiH kao zaesbna zemlja sa ustavom I na celu s prestonasljednikom budu ponudjene Monarhiji.

Burian je, kao I Wekerle, drzao da su time ugrozena “ istorijska parava” Madjarske I nredio je Zemaljskoj vladi u sarajevu da sprovede istragu. Vlada je utvrdila da je krassa “po visem nalogu” I unim ejedne “visoke licnosti” davao vodjama muslimanske I srpske opozicije izvejsne ponude u politickom I materijalnom pogledu, koje ovi nisu prihvatili.

Za Buriana je bilo bitno da misija dr krassa nije uspjela. Sam Burian je dosao pocetkom septembra u Bosnu, kako bi se upoznao sa prilikama u vezi sa predstojecom aneksijom. On je 4 septembra 1908 primo na Ilidzi dr Lazara Dimitrijevica I dr Nikolu Mandica, “koji misle da mogu da govore u ime vecine bosansko-hercegovackog naroda”. Oni su izjavali da je progtram srpske I muslimanske opozicije da se zemlji dadne ustav uz zadrzavanje sulatonovog suvereniteta “opasanm po zemlju I stetan po interese Monarhije”. Zahtjevali su da se zemlji da sbor (Landtag), ali da se istovremeno izvrsi aneksija I BiH prikljuce Monarhiji kao kondominium.

U izvjestaju koji je podnio na sjednici Zajednicke vlade, 10 septembra u Budimpesti, Burian je tvrdio da stranke Dimitrijevica I Mandica zastupaju narod I nastojao je umanjiti znacaj Muslimanske I Srpske narodne organizacije.

Sjednica Zajednicke vlade, 10 septembra, bila je poslijednja prije aneksije. Prepusteno je Aerhenthalu da na medjunarodnom polanu sprovede sto hitnije sve potrebne mjere. Za to Austro-Ugarska ima zauzvrat izvjesna parava na prijateljska osjecanja velikih sila u pitanju Bosne I Hercegovine.

Proklamacija, upucena Bosancima I hercegovcima, publikobana je u sarajevu 7 oktobra. U proglasu car I kralj opravdava aneksiju potrebom uvodjenja ustava.

Proglasom aneksije stavljene su evropske sile pred svresn cin. U rucnim pismima koja je car uputio sefomima drzava, istaknut je uspjeh austrougarskog rezima u okupacionim provincijama I potreba konsiolidacije ostavrenih postignuca ovodjenjem ustavnih institucija koje ce ucvrstiti I uciniti jasnim pravni polozaj dviju provincija. Povlacenjem trupa iz novopazarskog Sandzaka, car, sa druge strane, daje dovoljno dokaza o svojim miroljubljivim namjerama.

Proglas I sam akt aneksije, koje je londonski “Times” oznacio kao primjer “ jezuitske kazuistike I politickog cinizma” izazvali su veliku diplomatsku krizu. Britanija I Francuska su mstrala de je ankweskijom Austro-Ugarska jedniostrano izmejnila Berlinski ugovor, te da takav postupak predstavlja veliki udarac javnom povjerenju. Ankesija je ziazvala veliko uzbudjenje u Italiji I Rusiji, a posebno u Srbiji, Crnoj Gori I Turskoj, gdje je proglasne bojkot austrougarske robe, a vrsene su I izvjesne vojne pripreme. Izvoljski, optuzen od svoje valde da je prekoracio ovlastenja, pokusavao je naknadno popraviti pozicije Rucsije u krizi, bezuspjesnim zagovaranjem jedne medjunarodne konferencije koja bi rasporavljala o citavom kompleksu istocnog pitanja. Za smirivanje citave krize preusdan je bio stav Njemacke, koja je odlucno podrzala Austro-Ugarsku. Posredtsvom njemacke

diplomatije aneksiju 26 februara 1909 cime ej Bosna I hercegovina I formlano dosla pod habsburgovski suverenitet. Tom prilikom Austro-Ugarska se odredkla svojih prava u novopazarsakom Sandzaku, obavezala se da ce Turskoj isplatiti 2,5 miliona funti I dati joj druge ekonosmke kocesije I obezbjediti punu vjersku slobodu za muslimansko stanovnistvo u BiH. Aneksijom je formalno prekinuta visestoljetna veza Bosne I Herecegovine sa Osmanskom carevinom. Priznbanjem aneksije Turska se nepovratno odrekla jedne od svojih, nekad najznacajnijih I najvrijednijih pokrajina. Time je I formlano prestao I sultanov suverenitet nad BiH.

Nakon sto je Njemacka, 21 marta 1909 predala valdi u Petrogradu ultimatum (“njavazniji dokumenat u krizi”) kojim trazi da Rusija jasno I foremalno prizna aneksiju, sto je ova odmah I ucvinila, ovaj drvanopravni cin priznale su koancno Srbija I Crna Gora, 31 marta, odnosno 5 aprila 1909 godine.

POLITICKA KRETANJA U BIH NAKON PROGLASA ANEKSIJE

U Sarajevu se vec 6 oktobra saznalo za aneksiju, ali je sve bilo mirno. Proglasu aneksije vlasti su u cijeloj Bosnia I Hercegovini pridavale veliki znacaj, a samom cinu svecani karakter.

Proglas aneksije objavljen je 7 oktobra unutro vojsci I svim oruzanim stanicama. U svim okruzima, I sreskim ispostavama izljepljene su plakate sa tekstom proglasa. Zajednicko ministarstvo finansija I Zemaljska vlada preduzeli su sve mjere kako bi proglas aneksije bio u cijeloj BiH objavljen 7 oktobra. Proglas aneksije odstampan je u Becu, latinicom I cirilicom u po 6 200 primjeraka I po posebnim kuririma dostavljen okruznim predstojnicima.

Sarajevsko gradsko zastupstvo je istog dana odrzalo svecanu sjednicu, sa koje sus vi zastupnici otisli kod zemljaskog poglavara Winsora I civilnog adlatusa Benka I cestitali im aneksiju. Uvece su zabruaka sva zvona na katedrali, pred konakom je svirala vojna muzika, a sa Zute Tabije I fortice Hum ispaljen je 101 topovski hitac.

I pored spoljnih manifestacija u prilog aneksije, vlasti su nastojale u prvim najkriticnijim danima krize izoliratri BiH od spoljong svijeta. Sve telegrafske I telefonske veze sa sarajevom bile su blokirane od 7 do 11 oktobra.Proglas aneksije je u stvarnosti izazvao uznemirenje I tsko se dojmio velikog dijela stanovnsitva Sarajeva I cijele Bosne I Herzegovine. Vodje Muslimanske I srpske narodne organziacije bili su u trenutku kad je stigao proglas aneksije na putu u Budimpestu na jesenje zasjedanje Delegacija, da zahtjevaju da se u zmelju uvede ustavnost, prema programu sto su ga iznijeli u memorandumu koji su predali Burianu, na Ilidji 7 septembra 1908. Oni su saznali za aneksiju nekolikod ana prije proglasa I domah su pokusali odrzati u Sarajevu zajednicku skupstinu radi zauzimanja stava prema predstojecim dogadjajima, ali vlasti su to sprijecile. Pokusaj da se skupstina odrzi 6 oktobra u Slavonskom Brodu takodjer je sprijecen. Skupstina je odrzana u vozu za Budimpestu.Srpska narodna organizacija je izdala sopstvene kominike, u kojem savjetuje narodu mirno I suzdrzljivo drzanje u nastaloj kriticnoj situaciji. Tu se samo konstatira da je prikljucenjem BiH Monarhiji “drzavno-pravni polozaj nase otadzbine izmjenjen”, I da ce se “nakon gornje promjene u nakracem vremenu uvesti parlamentarni zivot I politicka sloboda”.

Vlasti u Bosni su apzljivo pratile raspolozenje stanovnistva, iako do nekih vecih nemira nije moglo doci, kad su dvije velike opozicione stranke savjetovale mir I postovanje

pravnog poretka. Na osnovu podataka iz unutrasnjosti Zemaljska vlada je vec 11 oktobra uputila Becu izvjestaj o stanju u zmelji. Ocjenjuje se d je velika masa hriscanskog seoskog stanovnistava politicki nezainteresovana. Seljastvo bi se sigurno jako opiralo povratku turske valsti, dok z auspostavu samostalne vladavine svojih gazda, sprski seljak nema mnogo razumjevanja.

Kod velike vecine Muslimana iznenada I brzo sprovedena aneksija je izazvala zaprepascenje. To je za njih bio neocekivani I unistavjauci udarac, usred “divljeg” veselja o fatamorgani jacanja Turske.

Znacajan je izvjestaj barona Pintera iz Hercegovine. Pinter pise 23 oktobra 1908 da su Muslimani “potpuno utuceni”. Vec se osjecaju simptomi iseljenickog pokreta.

Za katolike Pinter kaze da su vijest o aneksiji svuda pozdravili sa otvorenim odusevljenjem. Primio je brojne deputacije katolika, koji su mu cestitali aneksiju. Medjutim, mladji franjevci sire ekstremnu hrvatsku nacionalnu propagandu I zahtjevaju prikljucenje Bosne I Hercegovine Hrvatskoj.

Kod Srba aneksija je izazvala tezak utisak, doduse, uglavnom medju gradjanima koji su bili potpuno zaprepasteni.

Rezimu je bilo bveoma stalo do spo;jih manifestacija lojalnosti I podrske aneksiji. Nastoji s e uputiti sto vise pokolstvenih deputacija u Bec, koje ce fvladaru izraziti zahbvalonost za aneksiju I obecani ustav. U tom pogeldu neprocjenjive usluge rezimu ucinio je u trenutku aneksije bio u Becu I odmah dao izjavu klerikalnom “Reickspostu”, u kojoj izrazava posebnu zahvalnost hriscanskim socijalistima I slavi hasbursku drzavnu ideju, ali nijendiom rijecju ne spominje ono sto je stalno imao naumu, sjedinjenje anketirane Bosne I Hercegovine sa Hrvatskom.

Poerd hrvatskih listova I stranaka, aneksiju je pozdravio I stari “Bosnjak”, kao dogadjaj koji se “naslucivao” I pozvao “muslimanksi narod” da podrzi novo stanej I odlucnije radi na svom napredku. Itsovremeno, list je odlucno odbacio svojatanje Muslimana, da su, toboze, Hrvati I osudio hrvatske pretenzije na BiH koje su ojacalke poslije ankesije.

Muslimanka napredna strnka je, takodjer, podrzala aneksiju, iako je njen list samo pet dana pred oglas pisao da “velika vecina naroda nije za aneksiju”. Proglasu aneksije pozivaju se Muslimani da prihvate novo stanje, posto nista ugrozava njihov opstanak I nemoraju se brinuti “za sigurnost vjere i imetka”.

Krajem oktobra, Mandic, Sunaric I Pilar su u ime HNZ, u audijenciji kod Franje Josifa, izrazili zahvalnost hrvatskog naroda za aneksiju.

Dr. N. Mandic se veoma zauzeo I oko otpremanja deputacije Sroske samostalne stranke dra Lazara Dimitrijevica. Vec se u navedenom izvjestaju Zemaljske vlade, od 11 oktobra 1908, pominje da ce tih dana biti sazvan veliki zbor seljacke stranke dra Dimitrijevica, sa kojeg ce biti upucena poklonstvena deputacija u Bec. Propagira se da ce novi poredak obezbjediti seoskom stanovnistvu bolju I sigurniju egzistenciju. Dr Dimitrijevic I njegovi prijatelji sa zadovoljstvom pozdravljaju aneksiju I predlazu planove za politicku I privrednu djelatnost u buducem ustavnom poredku.

Krajem oktobra poceo je sarajvski gradonacelnik I jedan od vodja “naprednih” Muslimana Esad ef. Kulovic, akciju za organiziranje jedne muslimanske poklonstvene deputacije. On

je 26 oktobra pozvao otvorenim pismom Muslimane da “u sto vecem broju podjemo pokloniti s pred Previsnjim projestoljem” I time izraze “vjermost I odanost svega islamskog mileta u Bosnia I Hercegovini”. On onbecava da ce Muslimani, ako se “budu znali snaci u nobvim prilikama biti ubrzo pozvani, da u nasoj domovini vodimo prvu rijec”.

Kulovic je veoma aktivan I nastiji iskoristiti situaciju I svoju Naprednu stranku isturiti kao predtaavnika muslimanskog naroda. On je 4 novembra odveo muslimansku deputaciju u Bec, koja se sastojala od 64 gradonacelnika, duhovnih lica I trgovaca. Politicki su to uglavnom bile beznacajne licnosti. Car je primio ovu deputaciju 9 novembra 1908 godine. Kulovic je pozdravio cara jednim govorom, koji je sadrzavao uglavnom ideje na osnovu kojih ce se I Muslimanska narodna organizacija donekle pribliziti Austro-Ugraskoj. Slijedeceg dana deputaciju je primio I F. Ferdinand, kome je Kulovic odrzao slican govor.

MNO je ostro napdala ovu delegaciju, posebno Kulovica, nazivaju ga “politickim mravcem”. U “Musavatu” je uvedena posebna rubrika “ Narod progovara”, u kojoj su objav;jivane brojne izjave da Kulovic, Mesic I komp. “nisu nikakvi zastupnici muslimanski”.

Mandic je odlikovan za sve prestolonasljednikove kancelarije sa kojom je odrzavao veze preko majora Broscha.

Muslimanska narodna organizacija je tek pred donosenje ustava, I poslije sireg politickog savjetovanja februara 1910 odlucila da prizna aneksiju. Dlegaciju MNO, u sastavu: Firdus, Arnautovic, Ragib-beg Dzinic, Mehemd-beg Fadipasic I Becir-beg Gradascevic, je 8 februara 1910 posjetila barona Pintera, a dva dana kasnije sivilnog adlatusa Benka I zemaljskog poglavara Varesanina. Delegacija je u ime Mno bezuslovno priznala aneksiju I izrazila lojalnost dinastiji. Istivremeno, iznijeti su I neki zahtjevi u pogledu podjele mandata u buducem saboru I nada da ce “Zemaljska uprava” naci razumjevanja I potpore za specijalne muslimanske interese.

Pripreme za donosenje ustava za Bosnu I Hercegovinu

Nakon diplomatskog I unutrasnjeg sredjivanja aneksione krize ostalo je I dalje otvoreno pitanje drzavnopravnog ukljucivanja BiH u postojecu ustavnu sytrukturu Dvojne Monarhije. Aneksija BiH je podstakla na raznim stranama, posebno u Hrvatskoj izvjesne nade u trijalisticko preuredjenje Habsburske Monarhije. Hrvatska javnost je nakon aneskije skoro jednodusno trazila “sjedinjenje Herceg-Bosne s Hrvatskom, Slavonjiom I Dalmacijom u jedno drzavnopravno tijelo”. Franjo Josif se ponovo iskazao kao vjerni pristalica dualizma, pa je proglas o aneksiji datirao u Budimu, pozivajuci se na srednjovjekovno pravo ugarskih kraljeva. To je izazvalo razocarenje I otvoreno nezadovoljstvo u Hrvatskoj.

Nade u trijalisticko preuredjenje Austro-Ugarske podsticala je cinjenica da su izvjesni austrijski politicarismatrali da jugoslovensko pitanje mora biti rijeseno u okviru Monarhije. Ferdinand je bio protiv svake autonomije unutar Monarhije, pa mu je bilo kakav trijalizam u sutini bio potpuno stran.

Palnovi da se drzavnoparvni polozaj BiH rijesi na trijalistickoj osnovi bili su daleko od mogucnosti da uspiju. Aneksija je trajno razruslila takve mogucnosti. Ravnoteza odlucujucih cinilaca u Monarhiji odrzala je I ucbvrstila kao politicki najjednostavnije drzavnoppravno rijesenje, I u novim postaneksionim uslovima: Bosnu I hercegovinu kao krunski corpus separatum sa nekom vrstom ustava I sabora.

U proglasu aneksije car je obecao narodu BiH ustav. U rucnom pismu koje je skupa s proglasom uputio 5 oktobra 1908 ministru Burianu, car je I odredio okvire bosanskog ustava. Dase udovolji potrebama naroda u pogledu izvjensog ucestvovanja u upravi zemlje posredstvom zemaljskog zastupstva, ali u takvom obliku koji ce odgovarati vjerskim prilikama I cuvati od starine nasljedjeni red.

Kako je aneksija prosla uglavnom bez tezih politickih posljedica u zemlji, a diplomatska kriza se smirivala, vlada je pocetkom 1909 ubrzala pripreme da donosenje sutava.

Radi umirenja javnog mnjenja, vlada se odlucila da za 8 februar 1909 sazove naprijed pomenutu ustavnu anketu u sarajevu. Anketu je otvorio civilni adlatus baron Benko, je izlozio principoe buduceg ustava. On je prvo podsjetio da je carevim rucnim pismom “odredjen valdi pravac u kojem treba ustav za BiH izraditi”. Prije svega, “zemaljsko zastupstvo mora odgovoriti vjerskim prilikama I cuvati od strarine nasljidjeni drustveni razmjer”. Zato moraju u posebnim kurijama biti zastupljeni: a)”odlicni dostojanstvenici, b) osobe koje su s obrazovanjem I imanjemna prvom mjestu, c) stanovnici gradova, d) seoskih opcina”. Treba uzeti iz djleokruga Saborskog sve one poslove koji su pragmaticki zajendicki I koji se u Monarhiji uredjuju na temelju sporazuma izmedju obiju drzava Monarhije. Ovi poslovi su: a) diplomatsko-vojnicki I b) carinski I monopolni. Sa druge strane, Sabor odobrava zemaljski budjet I zavrsne racune, zakljucuje zemaljske zajmove I konvertira postojece, ukoliko se ne odnose na navedne zaejdnicke poslove. U zakonodavnu nadleznost Sabora spadaju sudstvi, I krivicno gradjansko pravo, trgovacki, gruntovnicki, sumarski, rudarski, agrarni, obrtni poslovi, zdravstveni, skolski, vjesrki I opcinski poslovi, zatim izravni porezi, posta, telegraf, katastar I komunikacije. Medjutiom, Sabor nema stvarnu zakonodavnu vlast, posto njegov zakljucak postaje zakon samo “uz saknciju vladara”.Predstavnici Srpske narodne organizacije su se povukli iz rada ustavne ankete.Srpska narodna organizacija je bila spremna da ucestvuje u jendoj prosirenoj ustavnoj anketi, sto je vlada odbila. Tako je anketa nastavila rad ebz ucesca SNO.

Pozvani prestavnici MNO: Firdus, Karabeg I Miralem odbili su odlucnod a ucestvuju u anketi, I za razliku od predstavnika SNO nisu dosli na prvu sjednicu ankete. Organ stranke “Musavat” kritikovao je rad I izjave “naprednih” Muslimana na sjednicama ankete, koju je oznacavao kao “anketu kreatura”. Tek u maju, posto je naketa odavno zavrsena, MNO je izasla sa serijom napisa”Nase ustavno uredjenje, formulirajuci svoj stav u pogledu buduceg ustava”.

Ustavni progarm MNO formuliran je u sedam tacaka. Na prvom mjestu se trazi ustavna “zabrana vjerske propagande”, a potom da sabor “odlucuje o zemlajskom proracunu I to u svim drzavnim prihodima I rashodima; o izravnim I neizravnim porezima.

Ustavni program MNO bio je, svakako, najradikalniji program iznijet u toku priprema ustava. MNO je bila posebno odlucna u zahtjevima za autonomiju BiH. Zato se odlucno naglasva da ce se I dalje politicki saradjivati sa Srbima, “posto su I oni zato da Bosnom I Hercegovinom samo I jedinom bosansko-hercegovacki narod, odnosno nas zemaljski sabor u kojem ce sjediti 31 pravoslavni, 24 Muslimana I 16 katolika, a ne Sabor u Zagrebu u kome bi bilo 116 katolika, 69 pravoslavnih I tek 24 Muslimana. Kako se muslimansko-srpski savez ubrzo raspao nakon sto je Jeftanovic maja 1909 priznao aneksiju, to od zajednicke borbe za autonomiju nije prakticno bilo nista.

Opoziciono drzanje MNO omogucilo je “naprednim” Muslimanima da u pripremama ustava igraju aktivnu ulogu. U prilikama, nastalim poslije ankesije, dok je mNO bila u opozicijim “napredni” Muslimani su vidjeli mogucnost da se nametnu kao politicki prestavnici muslimanskog naroda. Uredniostvo njihovog polusluzbenig glasila “Muslimanska svijest” zagovara u nekim clancima pripajanje BiH Hrvatskoj, kao nacin rjesenja ustavnog pitanja.

Predstavnici Muslimanske napredne stranke su vec na prvoj sjednici ankete predali benku svoju deklaraciju o ustavu.

Ustavni zahtjevi MNS svode se na cetiri tacke: zastita muslimanskog stanovnsitva od konverzije; nepovredivost privatne svojine I odrzanje agrarnih odnosa u vidu ozakonjenom Saferskom uredbom iz 1859 godine. Trecom takom se traci da se “ Bosna I Hercegovina kao jendistveno I nerzadruzivo tijelo ni na koji nacin ne mogu jedno od drugog rastaviti”. Na kraju je zahtjevano da se posebno zastiti “islamsko zenitbeno I nasljedno pravo”.

Hrvatski ucesnici su u naketi 18 februara 1909 podnijeli baronu Benki predstavku o svojim zahtjevima. Prije svega se naglasava da su “najsiri slojevi hrvatskog katolickog naroda pozdravili ovaj historijski dogadjaj”, to jest aneksiju u kojoj vide “ prvi kora ka ostavrenju svojih zelja, ka prisajedinjenju sa trojnom kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom I Dalmacijom.Stavljen je, takodjer, zahtjev da valda odgovara saboru. Ponovo se pokazali da Hrvatska nije u stanju da zauzme odredjeni stav u agrarnom pitanju.

Cilj austrougarskih zvanicnih faktora bioje da se odugovlaci sa ustavnim pripremama. L. Thalloezy je 15 februara 1909 zapisao, da “ustavne rasprave” u Bosni “odigovlace koliko je god moguce”. Rad na ustavu tekao je kranje sporo I bezvoljno.

Na ovu sporost I odugovlacenje sa ustavom stavljali su ozbiljne prigovore I neki ugledni clanovi carevinskog vijeca u becu.

Kada se, nakon godinu I po dana rada, vec pripremalo proglasenje Ustava, konacno je I MNO, 8 februara 1910 “bezuslovno” priznala aneksiju I izrazila “potpunu lojalnost prema dinastiji”. Politicko vodjstvo stranke je obecalo vladi lojalnu saradnju u buducem saboru, trazeci od valde da zakonske prijedloge koji se ticu interesa Muslimana predhtodno povjerljivo prodiskutuje sa vodjstvom stranke. Stranka je trazila I povecanje broja muslimanskih mandata u Saboru.

Ustav Bosne i Hercegovine

Ustav I za njega vezane zakone Franjo Josif je sakncionirao 17 februara 1910 a svecano su proglaseni u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20 istog mjeseca. Svecano proglasenje Ustava izvrsio je zemaljski poglavar Varesanin, koji je kracim govorom saopstio skupu nastale promjene, a zatim procitao carevo rjesenje o uvodjenju Ustava.

Novi ustavni poredak u BiH reguliran je sa sest zakona, koji predstavljaju cjelinu: 1) Zemaljski ustav (statut), 2) Izborni red, 3) Saborski poslovnio red, 4) Zakon o drustvima za BiH, 5) Zakon o skupljanju za BiH i 6) Zakon o kotarskim vijecima. Bosanski ustavni poredak se zasnivao na ideji o tzv. “piramidalnoj ustavnosti”, prema kojoj se prvobitna minimalna ustavna prava, zajamcena ovim zakonima, imaju postepeno prosirivati novim demokratskim ustanovama I u vidu poklona povremeno

davati narodu. Ovakav konbcept ogranicene ustavnosti je, po zvanicnom tvrdjenju, logicna posljedica kulturne zasotalosti naroda u BiH.

Ustav je donio vrlo malo promjena u upravi BiH. Vrhovna uprvna vla;st je ostala u rukama Zajednickog ministarrstva finansija u becu I njegove agencije - cinovnicke Zemaljske vlade u Sarajevu. To se izricito utvrdjuje cl. 1. Ustava.

Ustav I njegov prateci zkaon uveli su u politicki zemlje tri nove institucije: Sabor, Zemaljski savjet I kotarsko vijece. Najvaznija ustanova je Sabor, iako sa vrlo ogranicenim legislativnim pravima.

Bosanski sabor nije po Ustavu imao zakonodavnu vlast, koja je I dalje ostala u nadleznosti cara, odnosno vlada u Becu I Pesti I zajedniskog ministra finansija. Uloga Sabora u zakonodavstvu odredjena je clanom 21. Ustava (ili statuta): “na zakonima saradjivace Sabor”. Dok na zakonima moze da saradjuje, dotle sabor nema na upravne poslove nikakvog uticaja. Cl. 31 odredjuje da “ u izvrsnoj vlasti nemaju udjela ni sabor ni pojedini saborski poslanici, pa se s tga sabor ili pojedini saborski poslanici ne mogu ni licno upletati u zvanicni rad vladinih oblasti”. Poslanici ne mogu cak postavljati pitanja vladi o njenom radu. Sabor moze, po clanu 30, upucivati Zemaljskoj vladi pitanja jedino o onome “ sto propada u njegov opseg rada”.

Bosanski sabor nije imao ptravo cak ni saradjivati na svim zakonima. Njeoga nadleznost protezala se “ iskljucivo na bosansko-hercegovacke poslove”. Clanom 41 je odredjeno da Bosanski sabor ne moze odlucivati u poslovima “koji se ticu oruzane sile”; “o uredjenju medjusobnih trgovackih I prometnih sveza”; o carinskim pitanjima I ostalim poslovima koji u BIH mogu biti uredjeni na osnovu Zakona o upravi BiH iz 1880 godine. Ovi poslovi spoadali su u iskljucivu nadleznost parlamenta u becu I pesti I nihove odluke obavezivale su istovremeno Bosnu I Hercegovinu.

Budzetsko pravo Sabora bilo je, takodjer, ograniceno. Clanom 42 je odredjeno da nasdleznost Sabora obuhvata “ ustanovljavanje godisnjeg zemaljskog proracuna”, ali samo unutar granica postavljenih paragrafima 45, 46 I 47. Vlada je po clanu 44 bila obavezna “ da svake godine na vrijeme podnese saboru proracun o zemaljskiim prihodima I rashodima ,“ koji je Sabor duzan odmah uzeti u pretres, I donijeti odluku prije pocetka nove godine.

Pored budzeta, uz pomenuto ogranicenje, spadali su u zakonodavnu nadleznost sdabora I slijeddeci poslovi (cl.42): zakljucivanje novih I konvertiranje postojecih zajmova; otudjenje I opterecivanja zemaljskog imanja; krivicno pravosudje I policija, nadzor nad stranicama, putne isprave I popis stanovnistva: gradjansko pravo; javne knjige; trgovacko I mjenicno pravo; sumsko I rudarsko pravo; akcionarska I oskiguravajuca drustva I zadruge; pravo na udruzivanja I skup;janja, stampa I autorsko pravo; svi zdravstveni poslovi. Da bi saborski zakljucak bio valjan, potrebno je prisustvo vise od polovine clanova sabora I apsolutna vecina glasova prisutnih lica.

Pored toga, po odredbi clana 38 za zakone, “koje je usvojio sabor, treba Previsnja potvrda” (sankcija) koju ce isposlovati zajednicki ministar finansija, posto predhodno dobije pristanak obje drzave Monarhije. Uz vladara, zajendicki ministar finansija ej supotpisivao zkaone. Ove cinjenice davale su ligislativnoj nadleznosti Bosanskog sabora samo savjetodavni ili “saradjivacki karakter”.

Bosanski sabor je sastavljen kombinacijom specijalnog nacionalnog I virilistickog kurijalnog sistema veoma slozenog karaktera.

Clanom 22 Ustava odredjeno je ukupno 20 lica koja po polozaju ulaze u Sabor. To su: reis-ul-ulema, vakufsko- mearifski direktor, sarajevski I mostarski muftija I po imenovanju najstariji muftija, cetiri srpsko-pravoslavna mitropolita I potpredsjednik Velikog upravnog I prosvjetnog savjeta SPC; rimokatolicki nadbiskup, te oba provincijala (redodrzavnika) franjevackog reda; sefardski nadrabin; predsjenik Vrhovnog suda; predsjednik Advokatske komore u Sarajevu; nacelnik zemalskog glavnog grada sarajeva I predsjednik Trgovacke I obrtnicke komore u Sarajevu.

Zemaljska vlada je predlozila da se na 25 000 stanovnika bira jedan poslanik. Utvrdjeno jeda ce se u buduci Bosanski sabor birati 72 poslanika. Ovaj borj se imao podjeliti na tri pomenute kurije.

Prva kurija, koja se obicno nazivala veleposjednickom, ili intelektualnom, sastoja;a se iz dva izborna razreda. U prvom izbornom razredu bili su “svi muslimanski posjednici zemlje koji placaju zemljarine barem 140 kruna”. Veleposjednici drugih vjeroispiovjesti mogli su glasati po sopstvenoj zelji u ovom izbornom razredu ili drugom izbornom razredu. Pravo da glasaju u drugom izbornom razredu prve kurije imala su sva ona lica koja placaju bar 500 kruna neposrednog poreza. Tu su glasali I svi oni koji su zavrsili neku visoku skolu u Monarhiji, ili neki drugi njoj ravan naucni zavod; zatim svestenici svih priznatih vejroispovjesti; svi aktivni I penzionirani oficiri.

Drugu kuriju sacinjavaju svi stanovnici gradova kojine pasadaju u neku od naprijed pomenutih kastegorija. Najzad, svi stanovnici seoskih opcina koji ne pripadaju prvoj kuriji (veleposjednici) predstavljaju birace trece kurije.

Aktivno biracko pravo, prema clanu 1 Saborskog izbornog reda imali su “ svi boasnsko-hercegovacki pripadnici muskog spola, koji su na dan izbora navrsili 24 godinu, samovlasni su I koji u zemlji stanuju barem od jedne godine vamo”. Aktivno biracko pravo imaju I austrijski I ugarski drzavljani ukoliko su namjesteni u upravnoj, prosvjetnoj I zeljzenickoj sluzbi u BiH. Jedino su zene veleposjednice, ukoliko placaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biracko pravo u prvom razredu prve kurije.

Od 72 birana poslanika otpadalao je na prvu kuriju 18, na drugu 20, a na trecu 34 poslanika. Mandati su u kurijama dijeljeni na sve vjeroispovjesti srazmjerno broju njihovih pripadnika. Clanom 5 izbornog reda odredjeno je d au prvoj kuriji pripadaju katolicima 4 mandata, Muslimanima 6 I Srbima 8 mandata. U drugoj I trecoj kuriji zajedno katolicima je pripadalo 12 mandata. Muslimanima 18 I Srbima 23 mandata.

Po clanu 24 Ustava mandat poslanika trajao je pet godina. Clan 25 izricito je uskracivao biracima pravo opoziva. Predskednika I potpredsjednika Sabora nisu birali poslanici, nego ih je na pocetku svakog zasjedanja imenovao car. Pri tome je morao paziti da se na polozaj predsjednika biraju naizmjenicno pripadnici sve tri konfesije.

Zajedno sa Ustavom donijet je I Zakon o kotarskim vijecima, kojim su ukinuti dotadassnjui kotarski upravni medzlisi sa savjetodavnim glasom, a uvedena katorska vijeca kao neka vrsta biranih samoupravnih organa. Zadatak kotarskog vijeca vrsen je, takodjer, prema konfesionalnom kljucu. Jedan mandat je dolazio na 1 500 pripadnika odredjene konfesije u seoskim opcinama I na 750 pripadnika u gradskim opcinama. Mandat clanova vijecaa je trajao sest godina.

Nadleznost kotarskog vijeca je “ da pazi na prosvjetne I gospodarske interese doticnog kotara I da upravlja, doticno nadzire uredbe I zavode, sto su za doticni kotar stvoreni”.

“Politicki, vjerski I narodnosni poslovi kao opci zakoni I naredbe, koje se ticu cijele zemlje iskljucene su od raspravljanja I odlucivanja kotarskog vijeca”.