Anne i Serge Golon ANðELIKA BUNTOVNICA NASLOV ORIGINALA: ANNE I SERGE GOLON ANGELIQUE SE REVOLTE ANNE I SERGE GOLON BUNTOVNICA S FRANCUSKOG PREVEO: IVAN VUKOV UREDNIK: STANKO ŠKUNCA 1980. OTOKAR KERŠOVANI RIJEKA Fotos na omotnici iz filma ANðELIKA, u glavnoj ulozi Michele Mercier. Distributer MORA VA FILM, Beograd © 2966 by Opera Mundi, Pariš Toute reproduction, traduction ou adaptation sous quelque forme que ce soit, meme partielle, interdite dans tous les pays. PRVI DIO POBUNA TINJA DIJETE PUSTINJE Stigavši u Marselj, gospodin de Breteuil, izaslanik kralja Francuske koji je u Ceuti uhapsio Anñeliku, dade je zatvoriti u tvrñavi admi-raliteta, •Dogod su boravili u ovom gradu u kome je nedavno markiza du Plessis-Belliere tako sjajno nasamarila kraljevsku policiju, plemič se nije osječao

sigurnim. U tamnoj i strašnoj čeliji, nekadašnja zarobljenica Berbera, koja je uspjela uz cijenu strahovitih patnja pobječi iz harema Mule Ismaila, osjeti sa sigurnošču da očekuje dijete. Ova joj misao sine sutradan po svom utamničenju u tvrñavi, probudivši se, jasnije osjeti svoj položaj ponovo uhvačene životinje u zamku. Tamnica admiraliteta bila je bez najosnovnijeg komfora. Iako je kroz četvrtaste gvozdene rešetke visoko smještenog prozora mogla vidjeti dio plavog neba, Anñeliku spo-padne strašan osječaj gušenja. Svu se noč borila protiv užasnog osječaja da je živa zakopana, koji bi ju zahvatio čim bi joj se sklopili očni kapci, a njezini živci koji su dotle vrlo dobro izdržali, u zoru popustiše. Zahvačena panikom pojuri na vrata, stane lupati rukama po tvrdom drvu, bez glasa, ali snagom koju joj je ulijevao očaj. Bože! Bože! Svježeg zraka! Zatvorili su je u ovu grobnicu, nju, koja je živjela samo u beskrajnom i začaranom krugu pustinje. Ta ju je tjeskoba mučila i dovodila do samrtnog straha. I kao prestrašena ptica u svojoj krleci, ona se obarala na onu nesmiljenu zapreku od drva i gvožñi, te lupala, lupala bez glasa. Njezine prozirne ruke, na kojima su se još opažali tragovi pretrpljenih patnja u pustinji, nisu pravile na čvrstim vratima veču buku, nego što je podiže ptica klepetanjem svojih krila. Kad bi osjetila bol u oguljenim dlanovima, prestala bi lupati, pa bi teturajuči uzmicala k zidu i na nj se naslanjala. Njezine su oči bludile od vrata do prozorči-ča s rešetkama. Modrina neba pričinjala joj se kao bistra voda za kojom je toliko žeñala. Ali Osam Feradži neče više dolaziti po nju da je vodi po ravnim krovovima, odakle če napajati oči varljivim osječajem prostora. Sad su je okruživali stranci tmurna pogleda, čije su duše bile obavijene sumnjama. Vojvoda de Vivonne, koji se htio iskupiti za svoje pogreške u prošlosti, izdade iz Pariza najstrože naredbe protiv nje. Admiralitet u Marselju bio je dužan da ukaže svaku pomoč gospodinu de Breteuilu. Svaki pokušaj da nekog pridobije bio bi joj uzaludan, a uostalom Anñelika je osječala da nije u stanju poslužiti se svojim oružjem. Strahovit umor ju je šatro, činilo joj se da takvog još nikad nije osjetila, čak ni na putovima Rifa. Putovanje morem od Ceute do Marselja s pristajanjem u Cadixu bilo je pravo mučenje, u kome je ona svakog dana gubila ponešto od svoje hrabrosti. Uhapsivši je u ime kralja, je li gospodin de Breteuil uspio slomiti njezin polet, koji bi joj omogučio da se ponovo vrati u život? 8

Ona se dovuče do svog ležaja. To je bila vrlo tvrda slamnjača, ali Anñelika se nije na to žalila. Ona je na njoj spavala bolje nego na mekanom krevetu, a jedini krevet, koga je željela da na njemu odmori svoje umorne udove bio ie komadič zemlje na ravnoj tratini pod cedrovima. Njezine su oči ponovo zurile u vrata. Kolika zatvorena vrata se ispriječila pred njom u toku njena života, razmišljala je ona, vrata svaki put sve glomaznija, sve mračnija. Da li se sudbina njome poigravala, da je kazni što je kao dijete Monteloupa jurila bosonoga po stazama gajeva i šuma i što je bila tako strastveno zaljubljena u slobodu, da su seljaci vjerovali da je vila? „Nečeš proči", govorila su joj vrata. Svaki put kad bi uspjela pobječi iz jednog zatvora, druga su se vrata, još nesmiljenija, brzo stvarala pred njom. Najprije su se za njom zatvorila vrata bijede, pa ona francuskog kralja, pa rešetke harema Mule Ismaila, i sada opet ona francuskog kralja. Hoče ova biti tako strašna? Ona se tada sjeti Fouqueta, markiza de Var-desa, vatrenog i suludog Lauzuna, koji su isto tako tamnovali u nedalekoj tvrñavi Pignerol, sjeti se svih onih, koji su godinama ispaštali iza tamničkih vrata za manje krivice, nego što ih je ona počinila. Spopade je osječaj samoče i slabosti. Stu-pivši ponovno na tlo Francuske, ona je zašla u zemlju, u kojoj su ljudi djelovali dvjema pobudama gonjeni: strahom od kralja ili ljubavlju prema njemu. Tu je vladao samo zakon prvog gospodara. Na ovim obalama fizička i moralna snaga jednog Colina Paturela, njegova neizmjerna dobrota, njegova rijetka inteligencija nisu ništa značile. Svaki tupavi ljubavnik, ako je samo nosio orukvice i vlasulju, mogao ga je prezirali. 9 Na ovim obalama, Colin Paturel bio je bez moči. Bio je samo siromašni mornar. Njegova uspomena nije bila ni od kakve koristi Anñeli-ki. Nestao je za nju nepovratno, kao da je umro. Ona ga poluglasno zazove: „Coline, Coline, brate moj!" Tako je bila slaba, da ju je oblio hladan znoj i potpuno klone. A tada joj sune misao da je možda s njim zanijela. U Ceuti je smatrala da joj je redovito mjesečno čiščenje prestalo zbog narušenog zdravlja, kao posljedica pretrpljenih nadljudskih napora. Ali sada, pošto je več toliko vremena prošlo, nije moglo više biti sumnje. Bila je u drugom stanju.

Nosila je dijete Colina Paturela! Dijete pustinje! Ležala je nepomično zgrčena na svom ležaju, puštajuči da se sumnja pretvori u sigurnost, a nevjerojatno otkriče da napreduje i da je posve obuzme. Najprije se začudi, zatim njome zavlada neobičan mir, a na kraju radost. To je moglo za nju postati nova briga, sramota, povečanje malodušnosti, meñutim ona se tome veselila. Još je bila previše bliska pustinji i svom burnusu pobjegle robinje a da bi se potpuno saživjela s ulogom visoke francuske gospoñe. Još je znatan dio njezina biča bio privezan uz srce Normandijca, u onim slikovitim nočima obrubljenim zlatom, u kojima je snaga ljubavi, koja ih je tjerala jednog k drugome, imala okus smrti i nježnosti. Pod haljinama izrañenim po francuskoj modi, pod vezenim ogrtačima, pod nakitima koje je našla u Ceuti, koža joj je još uvijek bila hrapava, još ne bijaše nestao dubok ožiljak na iz- 10 gorenoj nozi, a na izbičevanim leñima ožiljci su malo-pomalo nestajali. Na njezinim nogama u elegantnim cipelama, još su se vidjeli tvrdi žuljevi, što ih je dobila dok se bosa penjala kamenitim stazama Rifa. Ona stane zanosno misliti, kako če dijete, što če ga roditi učiniti neizbrisivim trag njezine nevjerojatne odiseje. Ono če biti plavokoso, plečato, jako. Ništa zato što če biti nezakonito. Plemenitost onoga, koji je bio „kralj" sužanja, spajala se svojim vrlinama s plemenitošču križanih, čija je krv tekla u žilama Anñelike de Sance iz Monteloupa. Njezin sin imat če njegove oči i snagu. Bit če on mali bog Herkul, koji rukuje buzdovanom, davi zmije, a obasjavat če ga sunčanñ aureola cijelog Sredozemlja. Bit če lijep kao prvo dijete roñeno na zemlji. Ona ga je več vidjela i divila se njegovu životu. Za njega i po njemu ona če opet steči svoju snagu i borit če se da mu pribavi slobodu. Dugo je tako stajala prepuštajuči se tom ponešto ludom snatrenju, zaboravivši zidove tvrñave i govoreči kadikad poluglasno. „Uzalud češ bježati od mene, Coline", govorila je. „Uzalud češ me prezreti i odbaciti. Ipak češ, makar i djelomično, ostati sa mnom, Coline, druže moj, prijatelju moj." Nekoliko dana kasnije neka kočija s rešetkama na vratima i spuštenim crnim zavjesama napustila je Marselj i krenula cestom za Avig-non. Osiguravala ju je solidna vojnička pratnja od deset mušketira. Gospodin de Breteuil sjedio je u unutrašnjosti kočije kod Anñelike i požurivao je vožnju.

Toliko su mu pričali o sposobnosti i lukavosti gospoñe du Plessis-Belliere, da je neprestano očekivao, kako če mu izmigoljiti izmeñu prstiju, pa je stoga imao samo jednu želju: da što prije završi svoju misiju. U Uznemiravala ga je činjenica što se mlada žena brzo oporavljala. A kako. se držala ponosno, a katkad i drsko prema njemu, bojao se najgorega. Da se nije ona možda nadala pomoči od svojih sukrivaca? Na svakom odmorištu spavao je poprijeko iza njezinih vrata i samo na jedno oko. Prije no što bi ušli u neku šumu, gdje je smatrao, da bi ih mogla napasti neka banda zato da oslobodi zarobljenicu, tvrdoglavo je tražio od guvernera najbližeg grada da mu da još izvjestan broj vojnika kao pojačanje. Tako je cijela stvar poprimila izgled vojničke ekspedicije. To je potaklo besposličare da se sakupljaju na trgu gradova, u nastojanju da vide ličnost zbog koje je bila potrebna tolika pratnja. To je do bjesnila dovodilo gospodina de Brete-uila, pa je plačao vojnike da udarcima koplja rastjeraju svjetinu, što je još više podsticalo znatiželju i sakupljanje. Zbog nespavanja i mučen stalnim nemirom gospodin de Breteuil vidio je u što bržoj vožnji jedini izlaz iz tih muka. Tek u noči bi se, zaustavljali nekoliko sati u nekoj gostionici, odakle bi odstranili sve goste, a gostioničare držali pod okom. Preko dana, konji su jurili beiz odmora, stoga su ih stalno izmjenjivali svježim konjima, koje bi kurir unaprijed naručio fako da nisu morali gubiti vrijeme kad bi povorka stigla do stanice za mijenjanje konja. Izmučena drmusanjem kočije po neralvnom putu, srvana luñačkom vožnjom, Anñelika se bunila: — Vi hočete da me usmrtite, gospodine! Zaustavimo se nekoliko sati da se odmorimo. Ja ne mogu više izdržati. Gospodin de Breteuil podrugljivo je odgovarao: »Vi ste previše nježni, gospoño. Zar niste upoznali i veče napore u kraljevini Mauoko?" 12 Nije se usudila kazati mu da je u drugom stanju. Prilijepljena uz klupu ili vrata, gušena prašinom molila se Bogu samo da več jednom završi to pakleno putovanje. Jedne večeri, pri kraju napornog dana, kočija u brzoj vožnji uleti u jednu okuku na podnožju brežuljka, te se nagne na dva točka i prevrne. Predosječajuči da če doči do nesreče, kočijaš je uspio nekako zaustaviti konje. Udar je zbog toga bio nešto blaži, ali kočija sleti sa strane u jarak, te Anñelika prignječena istrgnutom klupom, odmah shvati, što joj se dogodilo.

Izvukoše je brzo iz kočije i polegdše na travu na ivici ceste. Sav blijed, gospodin de Breteuil se nagne nad njom. Znao je, ako gospoña du Plessis umre, da mu kralj to neče nikada oprostiti, odmah je shvatio da mu je glava u opasnosti i več je osječao hladnoču krvnikove sjekire na svom vratu. — Gospoño — zaklinjao je on — da li ste se ozlijedili? Nije vam ništa, zar ne? Ta udarac je bio beznačajan. Ona mu poviče izmijenjenim, očajnim, divljim glasom: — Vi ste za ovo krivi, glupane. Zbog te pro klete vožnje! Sve ste mi oteli! Vašom krivnjom sam sve izgubila! Bijednice! Ispruživši ruke, zarije mu nokte u lice. Vojnici preniješe Anñeliku na improviziranoj nosiljci do obližnjeg trgovišta. Vidjevši kako se krv razlijeva po njezinoj haljini, svi su mislili da je Anñelika ozbiljno ranjena. Ali pozvani hirurg, pošto ju je pregledao, izjavi da ovaj slučaj ne spada u njegov djelokrug, več neka pozovu primalju. Anñelika je ležala u kuči predsjednika opčine. 13 Osječala je kako joj se život gasi zajedno sa životom što se bijaše začeo u njoj. Miris kupusne čorbe širio se u velikoj grañanskoj kuči, povečavajuči njezino gañenje, njezinu odvratnost prema svemu. S vremena na vrijeme ugledala bi primaljino lice, crveno i znojno, pokriveno seljačkim rupcem, od čega su je boljele oči kao od sunca na zalazu. Cijelu se noč ta dobra žena predano borila da spasi ovo neobično i skoro bestjelesno stvorenje, kose žute poput meda, mjesečevog sjaja, ispruženo na jastuku, a lica neobično zagasite boje. Vručica joj smeñim mrljama prekrije voštanu put, dok joj očni kapci dobiše olovnu boju, a koluti sljezove boje prekriše kutove usnica. Primalja prepozna znakove smrti. — Ne, dijete moje — šaptala je polubesvje- snoj Anñeliki — ne... Anñelika je potpuno ravnodušno gledala, kako se sjene motaju oko nje. Podigli su je, prostrli pod njom svježe plahte, dok se bakreni disk grijalice okretao u toplom i blistavom plesu. Ona se odmah bolje osjetilač polako je nestajalo hladnoče što joj je ledila udove. Pošto su je istrljali, dali su joj da popije veliku šalicu vručeg vina začinjenog mirodijama. — Popijte ovo, mala moja, treba obnoviti

krv, mnogo ste je izgubili. Ona osjeti opori miris vina, miris cimeta i ñumbira. Ah! Miris mirodija... miris sretnih putovanja! S tim riječima na usni umro je stari Sa-vary. Anñelika ponovo otvori oči. Pred njom je bio veliki prozor izmeñu teških zavjesa, iza prozorskih stakala, gusta, dimljiva magla. — Kad če svanuti dan? — prošapta. 14 Žena crvenih obraza, koja je bila uz njezino uzglavlje, zadovoljno ju je promatrala. — Več davno je nastao dan — reče ona ve selo. — Ono tamo nije noč, več magla, koja se s rijeke digla. Hladno je danas. Po ovakvom vremenu bolje je ostati u krevetu nego juriti drumovima. Baš ste dobro potrefili. Sad pošto ste se izvukli iz neprilike, može se reči, da je ovaj nesretni slučaj bio za vas sreča. Bar ste se riješili brige! Opazivši Anñelikine bijesne oči, ona iznenañeno nastavi: — Nego šta! Za veliku gospoñu vašeg polo žaja dijete nije nikad dobrodošlo. Pustite, znam ja o tome štošta. Kolike mi dolaze da ih oslo bodim ploda njihovih ljubavi! A kod vas je to več gotovo, i bez velike nevolje, iako ste mi zadali veliki strah .. Zbunjena mučaljivošču svoje pacijentice, nastavi: — Vjerujte mi, mala moja gospoño, ne tre ba za tim žaliti. Djeca nam samo otežavaju život. Ako ih ne volimo, ona nam smetaju, ako ih volimo, stvaraju od nas slabiče. I zaključi slegnuvši ramenima: — Vrlo važno! Ako vas to tako žalosti, neče vam biti teško dobiti drugo dijete, buduči da ste tako lijepi. Anñelika je stiskala čeljusti od bola. Dijete Colina Paturela neče se više roditi. Sad je zaista osječala, da su je potpuno opljačkali.

Oteli su joj sve! Žestok osječaj, srodan mržnji javio se u njoj i spasio je od očaja. I taj osječaj nalik podivljaloj bujici, koja još nije našla svoj tok, ulio joj je volju da se bori. U 15 njoj se stvori bjesomučna želja da preživi sve, da se osveti za sve što su joj napravili. Usprkos svemu što je doživjela, bila je svjesna da velika opasnost još uvijek ugrožava njezinu slobodu. Naskoro, okružena oružanim vojnicima, po naredbi gospodara kraljevstva, kao najvjerolomnija podanica, ona če ponovo nastaviti ovo putovanje, nakon čega je čeka tko zna koja konačna kazna i kakva tamnica? II kRALJEV ULTIMATUM Drhtavi zov začuje se u noči, lebdio je časkom, a zatim se ugasio kao da se iscrpio. „Šumska sova", pomisli Anñelika. „Traži plijen." Ponovno se začuje blagi, ptičji krik, slab i udaljen, koji kao da je gušio gustu maglu što se prelijevala na mjesečini. Anñelika se odupre o lakat. Blizu strunjače na kojoj je spavala, vidjela je kako se sjaje mramorne crne i bijele pločice u kojima se odražavalo pokučstvo. Na kraju sobe neka mekana, mliječna svjetlost prodirala je kroz otvoren prozor, i, šireči se i bujajuči kroz mrak, unosila je u sobu sav čar proljetne noči. Privučena tom svjetlošču, mlada se žena digne, uspije da se uspravi i nesigurnim korakom, poput lutajuče duše, pokroči prema srebrnoj zraci. Obasjana punim mjesecom, koji se uto pojavio, ona klone i morala se nasloniti o dovratak vratiju. Pred njom, pod nočnim nebom, sjena je poput kakve hridine presijecala mnoštvo nepomičnih stabala guste krošnje, vitkih grana neobičnih oblika, pokrivenih liščem poput kraljevske odječe, čvrstih debla, čiji su stupovi podupirali ovaj mračan hram, koji se pojavio na kraju čistine obasjane mjesecom. „Ti!" šapne ona. 16

t Anñelika buntovnik 17 S obližnjeg hrasta začuje se opet krik sove, ali jasan, prodiruči, koji kao da joj je donosio pozdrav šume Nieul. „Ti to", ponovi ona, „ti! Sumo moja! Ti, gaju moj!" Pirio je tihi vjetrič, neosjetan i neprispodobive nježnosti, a lagane kretnje njegova pire-nja mogle su se katkad osjetiti samo po jačem mirisu procvjetalog gloga. Anñelika udahne. Njezina suha pluča žedno su upijala spasonosnu vlagu, koja je dopirala do nje u širokim izljevima i ovlažena dahom svih izvora i tamja<-nom novih sokova. Slabost je napusti, ona uspije da se udalji od svog oslonca i da se ogleda oko sebe. U drvenom, pozlačenom okviru, mladi olimpijski bog bacakao se izmeñu boginja, povrh ložnice. Ona je bila u Plessisu! Ovo je bila zaista ona ista soba, u kojoj je nekada, bilo je to vrlo davno, imala je šesnaest godina, ona, Anñelika, mala znatiželjna divljakuša, vrebala ljubavne izljeve princa de Condea i vojvotkinje de Beaufort. Na ovim istim crnim i bijelim pločicama, u kojima se odrazuje lijepo pokučstvo, ona je ležala, kao i danas, tužna, iznemogla, pobijeñena, dok se kroz hodnike dvorca nesigurnim korakom udaljavao lijepi Filip, njezin drugi suprug, koji je onako okrutno proslavio svoju prvu bračnu noč. Baš tu je ona provela dosadne dane svog drugog udovištva, prije nego što je, očarana, popustila zavodljivostima Versaillesa. Anñelika se ponovno nasloni na svoj ležaj, ispruži se na nj nalazeči u tvrdoči poda užitak, koji joj je donosio odmor. Kad se obavila pokrivačem kao nekim burnusom, zgrčila se poput životinje, kao što je običavala u pustinji činiti Duboko spokojstvo je sad zamjenjivalo tjeskobu, koja je nije prestajala mučiti, dok je bila u polusvjesnom stanju za vrijeme bolesti. 18 »Kod svoje sam kuče", pomisli „opet se nalazim u svojoj kuči. Sve je, dakle, moguče." Kad se probudila, sunce je smijenilo mjesec, a služavka Barba, svojim kukajučim glasom, jadala se po običaju. — Pogledajte, tamo, jadnu gospoñu! Svakog dana se s njom isto dogaña! Strašno li je to. Na podu, kao pašče! Svaku večer muku mučim, dok je utjeram u krevet, ali čim se udaljim, ona nalazi snage da svoju strunjaču povuče na pod i da se na njoj sklupča poput bolesne životinje. „Da znaš, Barbo, kako je ugodno spavati na podu", kaže mi „da znaš samo kako je to

ugodno." Koje li bijede! Ona, koja je toliko voljela udobnost, kojoj nije nikad bilo dovoljno perina, da se u njih zarije, toliko je bila zimogrozna. Nevjerojatno je, što su s njom učinili ti ljudi iz Berberije u manje od godinu dana. Vi treba da kažete kralju, gospodo! Što se dogodilo od moje tako lijepe, tako profinjene gospoñe. Vi ste je ne bas tako davno vidjeli u Versaillesu, gospodo, a pogledajte je danas, zar čovjek da ne zaplače nad time? Ne bih vjerovala da je to ona, kad ne bi i danas još uvijek sve radila po svojoj volji, usprkos svemu što joj se kaže. Ali divljaci, kao što su oni u Ber~ beriji, ne zaslužuju da žive. Trebao bi ih kralj kazniti, gospodo! Oko Anñelikinog ležaja poredaše se tri para ukrašenih cipela i jedan par čizama. Ona je znala da vezene cipele s crvenom petom i pozlačenim kopčama pripadaju gospodinu de Brete-uilu, ali ostale su joj bile nepoznate. Podigne oči. čizme je nosila neka trbušasta ličnost, stegnuta u modru oficirsku kabanicu nad kojom se kočilo crveno, brkato lice, riñe kose. 19 Vezene cipele od dabrovine sa srebrnim kopčama, stroge koliko je potrebno, iz kojih su izrasli mršavi, crni listovi, bile bi odale ličnost odanu dvoru, da nije Anñelika odmah prepoznala njihova vlasnika, markiza de Solignaca. četvrta ličnost, takoñer u cipelama crvenih peta i s dijamantnim kopčama, nosila je veliki, čipkasti ovratnik, pomalo izvan mode, povrh koga se isticalo kruto i fino lice velikaša vojnika, dok je čuperak sijedih dlaka na bradici ispod donje usne, još više isticao njegovu strogost. Naklonivši se mladoj gospoñi, koja je ležala pred njihovim nogama, ovaj joj se obrati: — Gospoño, da vam se predstavim. Ja sam markiz de Marillac, guverner Poitoua. Njegovo me veličanstvo zadužilo, da vam prenesem nje gove naredbe i odluke, koje se odnose na vas. — Da li biste, gospodine, mogli glasnije go voriti — reče mu Anñelika ističuči još više svo ju malaksalost — ne čujem što govorite. Gospodin de Marillac bio je prisiljen da klekne blizu Anñelike, kako bi ga ona mogla čuti, a njegovi pratioci morali su se povesti za njim. Iza poluzatvorenih trepavica, Anñelika je uživala gledajuči ove četiri smiješne prilike kako kleče jednim koljenom na podu oko nje, a njezina se radost još poveča, kad je opazila da se na licu de Breteuillea još vide crveni i naduti tragovi njezinih nokata. Nakon što je skinuo voštane pečate s pergamene, on je razvije pa, nakašljavši se, stane čitati:

•jGospoñi du Plessis-Belhere, našoj podanici, koja je kriva za opasnu pobunu protiv nas, što je izavalo Naš gnjev, Mi, kralj Francuske, morali smo joj napisati ove retke, kako bi joj saopčili Naše osječaje, za koje bi ona mogla tvrditi da joj nisu poznati, a koji če joj ujedno biti putokazom u izražavanju svoje pokornosti. „Gospoño. „Naša je bol bila velika unazad nekoliko mjeseci, kad ste na Naša dobročinstva, koja smo se udostojili ukazati vama i članovima vaše obitelji, odgovorili nezahvalnošču i nepokornošču. Iako ste dobili nareñenje da ne napuštate Pariz, vi ste ga ipak napustili. Meñutim, poznavajuči vašu naglu prirodu, Mi smo izdali to nareñenje potaknuti željom da vas sačuvamo od vas same i od nepromišljenih djela koja biste mo-<žda mogli učiniti. Vi ste ih ipak učinili, sami sebe ste izložili opasnostima i razočaranjima od kojih smo željeli da vas sačuvamo. Zbog toga vas je stigla teška kazna. Vi ste Nam uputili očajnu molbu preko starješine otaca Otkupljenja Kristova, R. P. de Valombreusea, vrativši se iz Maroka obavijestio Nas je o žalosnom stanju, u koje ste zapali zbog svojih zabluda. Kao zarobljenica Berbera, vi ste počeli shvačati do čega su vas dovele vaše zablude, pa ste se običajnom nesvjesnošču osoba vašeg spola obratili Vladaru, kojeg ste izvrgli ruglu, da vam ukaže pomoč. „Iz obzira prema velikom imenu koje nosite i prijateljstvu, koje Nas je vezivalo s maršalom du Plessisom, a na kraju i iz samilosti prema vama, jer ste ipak ostali za Nas Naša ljubljena podanica, Mi nismo dopustili da snosite svu težinu kazne prepuštajuči vas tim okrutnim barbarima, pa smo se odazvali vašoj molbi. „Eto vas danas žive i zdrave na tlu Francuske. Mi se tome veselimo. „Meñutim pravedno je, da javno priznate svoj zločin prema Nama. „Mi smo mogli narediti da provedete odre-' ñeno vrijeme u tišini nekog samostana u potrebnom razmišljanju. Ali pomisao na patnje, koje ste podnijeli, potakla Nas je da odbacimo ovu namjeru. Mi smo vas radije poslali na Vaše imanje, znajuči da vam rodni kraj može postati najbolji savjetnik. Vi niste u progonstvu. Tamo 21 čete ostati samo do onog dana, koga čete sami odrediti, a onda čete krenuti za Versailles, gdje čete nam iskazati svoju pokornost. Očekujuči taj dan, a Naša je želja da on bude uskoro, jedan oficir, koga če odrediti gospodin de Ma-rillac, guverner pokrajine, bit če dužan da vas nadzire."

Tu gospodin de Marillac prekine čitanje i pokazavši na debelog oficira, reče: — Predstavljam vam, gospoño, kapetana Montadoura, kome sam predao čast da vas nadzire. Kapetan je upravo pokušao da se premjesti s jednog koljena na drugo, jer ga je zaboljelo stoječi u tom položaju na koji njegova trbuša-sta osoba nije bila navikla. Skoro se srušio, ali se ipak uspije održati i gromkim glasom izjavi, da mu je čast što če služiti markizi du Plessis. To je učinio iz svoje pobude. Anñelika, koja je cijelo vrijeme ležala zgrčena pod pokrivačem, držala je oči zatvorene, kao da spava. Gospodin de Marillac hrabro nastavi s čitanjem: „Mi čemo ovdje ukratko iznijeti na koji če način gospoña du Plessis-Belliere izvršiti čin pokornosti. Buntovnost članova njezine porodice, čiji se jedan član nedavno spustio čak do zločina uvrede Veličanstva, previše je poznata, pa če njena pokora navesti mnoga lica koja bi mogla potaknuta ovakvim žalosnim primjerima doči do ruba pobune, da prije toga dobro razmisle. „Pošto Nas je gospoña du Plessis javno uvrijedila, morat če nam i javno da dade zadovoljštinu. „Ona če se uputiti u Versailles u kočiji od crnog šiblja. Kočija če ostati izvan rešetkastih vrata i neče imati pravo da ude u počasno dvorište. Gospoña du Plessis nosit če skromnu haljinu tamne boje. ,,U prisustvu cijelog Dvora, ona če se uputiti prema Kralju, kleknuti pred njim, poljubiti njegovu ruku i obnoviti prisegu i kao podložna žena i kao vazalka. „Osim toga darovat če Kruni jedno od svojih lenskih dobara u Tureni. Isprave i ugovori o ovom ustupanju morat če biti predani Našem velikom komorniku u toku ove ceremonije u znak pokornosti i javnog priznanja svoje greške. „Odsada če se gospoña du Plessis-Belliere truditi, da služi svome vladaru vjerno i bez zadnjih misli. Ona če boraviti u Versaillesu, prihvatit če sve naslove i časti, koje čemo smat-pati potrebnim da joj podijelimo, što če biti teže za njezin ponos, to dobro znamo, nego da ne primi nikakve dužnosti, ona če izvršavati sve obaveze savjesno, ukratko, morat če nastojati da odano služi Kralju, na bilo kojem mjestu u Njegovu kraljevstvu, na Njegovu dvoru..." — ... Ili u njegovu krevetu — upadne An ñelika.

Gospodin de Marillac zadrhta. Malo prije toga je bio uvjeren o besmislenosti čitanja te poslanice upučene jednoj nesretnici, koja je ležala polumrtva u beznadnoj bolesti. Anñelikina upadica i podrugljiv pogled koji se nazirao meñu njezinim vjeñama, dokazivali su mu, da je ona vrlo pomnjivo slušala i da nije tako iznemogla, kakvom se prikazivala. Njegovi obrazi, slični pergameni, zarumeniše se i on hladno reče: — To nije napisano u pismu njegova veli čanstva. — Da, ali to se podrazumijeva — odvrati ti ho Anñelika. — 22 Gospodin de Marillac počeša se po vratu i nakon kratkog mumljanja uspio je opet nastaviti prekinuto čitanje. „ na njegovu dvoru ili na nekom drugom mjestu, koje če njegovo veličanstvo odrediti, da ona tu vrši njegovu službu " — Gospodine, ne biste li završili, jako sam umorna. — I mi smo — reče uvrijeñeno plemič. — Zar ne vidite, gospoño, u koji ste nas položaj natjerali da bismo vam mogli pročitati ovo pi smo? — Gospodine, ja sam na umoru. Na licu velikaša pojavi se zločest i sladunjav izraz. — Ja bih vam preporučio da ne duljite pre više, gospoño, jer nemojte misliti da če blagost njegova veličanstva prema vama trajati vje čno — I doista, ovim upozorenjem on i završa va pismo. — Treba da znate, gospoño, da vam kralj svojom dobrotom daje mogučnost, da ne koliko mjeseci o tome razmišljate, prije nego vas zauvijek bude smatrao nepopravljivom bun tovnicom. Ali kad proñe taj rok, on če biti ne umoljiv. Sada je mjesec maj, gospoño. Kralj zna da ste bolesni, utučeni. On je odlučio da se ustr- pi, ali ako od početka oktobra ne budete postu pili onako kako vam je naredio da dobijete nje gov oproštaj, on če smatrati vaše ustezanje dje

lom pobune. — Sto če se u tom slučaju dogoditi? Gospodin de Marillac ponovno razvije pismo svog vladara: „ Tada če gospoña du Plessis biti uhapšena i odvedena u neku tvrñavu ili samostan, koji čemo mi izabrati. Njezina obitavališta bit če zapečačena, njezini dvorci, palače i zemlje bit če prodane. Samo dvorac Plessis ostat če kao leno i kao nasljedno imanje zajedno s okolnim neposrednim zemljama, koje če biti predane 24 Charlesu Henriju du Plessis, sinu maršala i našem kumčetu, a čije čemo skrbništvo osigurati več unaprijed." — A moj sin Florimond? — zapita sva bli jeda Anñelika. — Ovdje nije spomenut. Nastane muk u kojem Anñelika osjeti kake su u nju upereni zadovoljni pogledi ovih ljudi koje je jedva poznavala, kojima ona nije nikakvo zlo nanijela, a ipak su se vidljivo radovali njezinu porazu, toliko ljudska zloba želi da vidi pad ljepote i poniženje onoga koji neče da gmiže. Izdaleka gospoña du Plessis neče moči uspraviti svoju malu, ponosnu glavu, neče moči svojim smaragdnim očima podignuti ogradu izmeñu kralja i onih koji su uzaludno nastojal] utjecati na njega. Ona če se pojaviti u Versail-lesu samo zato da doživi žalosno iskušenje koje če zauvijek poniziti njezinu gordost. Ona bi u tom slučaju zauvijek izgubila svoju neukrotivu snagu, postala bi kao i svi drugič postala bi poslušno oruñe onih koji upravljaju ljudima i njihovom sudbinom. Zar nisu vješto djelovah", kad su kralju preporučili da bude nepopustljiv? Gospodin de Solignac prvi prekine muk svojim ganutljivim i muklim glasom. Za nj nije predstavljalo muku ovo dugo klečanje, jer je bio naviknut da se moli bez kraja i konca u svojoj tajnoj sobi, u kojoj je molio Boga da mu udijeli snagu da nastavi svojim teškim i tajnim radom, da nametne Njegov božanski zakon pokvarenom svijetu. On izjavi da mu se čini da je sada baš pogodno vrijeme, da bi gospoña du Plessis-Belliere razmislila o svojim zabludama u prošlosti i da iskoristi vrijeme, koje joj blagost kraljeva ostavlja, kako bi sakupila dokaze o svom nedvojbenom pokajanju. Zar joj kralj 25

ne bi zauvijek oprostio, kad bi mu ona kao zalog donijela obračenje svojega kraja: Poitoua. — Vama je poznato, gospoño, da vjera koja tvrdi za se da je reformirana, proživljuje sada svoje zadnje dane. Njezine pristalice masovno se obračaju i vračaju u krilo matere crkve, ka toličke, i apostolske. Poneki tvrdoglava su još uvijek ustrajni, osobito u ovom udaljenom i divljem kraju, odakle vi potječete i u kome imate svoja imanja. Kapetanu Montadouru, je dnom od naših najrevnijih propovjednika koji je unazad nekoliko mjeseci poslan ovamo s tim zadatkom, nekako ne polazi za rukom uvjeriti hugenote u vašim selima da napuste svoja be sramna vjerovanja. Mi smo, gospoño, promislili da biste mu vi mogli pomoči u tom svetom poslu. Vi poznajete seljake u ovom kraju, nji hov govor. Vi ste njihov lenski gospodar. Vi imate više mogučnosti da prisilite svoje kmeto ve hugenote, da napuste svoje kažnjivo krivo vjerje. Vidite li, gospoño, kakav plemenit zada tak vas očekuje i mislite o tome koliko bi vam kralj, koga ste uvrijedili, bio zahvalan da ste mu pomogli na tom djelu ujedinjavanja nje gova kraljevstva, što ga je on poduzeo za veču slavu Božju. Ono što gospodin Marillac nije postigao čitanjem pisma, uspio je svojim goyorom postiči gospodin de Solignac. Anñelika napusti svoju hinjenu obamrlost, naglo sjedne i stade zuriti u njih svojim otvorenim velikim i vatrenim očima, koje su se sjajile na njenu ispijenom licu. — Da li i taj uvjet, to jest da potpomognem obračenje svoga kraja spada u zahtjeve njego va veličanstva? Sarkastičan osmijeh otkrije požutjele zube gospodina de Marillaca. — Ne, gospoño — odgovori on — ali se to podrazumijeva 26 Istodobno gospoda de Marillac, Solignac i Breteuil nagnuše se nad njom. Montadour je htio učiniti isto, ali ga je u tome spriječio njegov trbuh. Ipak

je, meñutim, nastojao da se što više nagne. Nije njemu bilo do toga da privoli Anñeliku da se prihvati svetog poziva da obrača hugenote. Druge su njega brige morile. Otkrio je, da je ova polumrtva žena, koja je stjr gla u dvorac prije nekoliko dana i koju samo što nisu ušili u mrtvački plašt, bila ñavolski lijepa. Lica četvorice ljudi, koja su joj se približila podsječala su Anñeliku na grozne sne što su je znali mučiti na Sredozemlju, dok bi joj njezin osloboñeni duh u snu donosio još bliska sječanja na francuski dvor i na tešku atmosferu Ver-saillesa, punu zavjera i prijetnji, u kojoj su se neobično ispreplitali strah od trovača, koji su se u tajnim prostorijama bavili spletkama i vršili obrede crnih misa kadeči tamjanom i škro-peči blagoslovljenom vodom poput fanatičnih bezumnika. Zlo od kojega bijaše pobjegla i koje bijaše zauvijek odbacila ponovno se javljalo, dobivalo novu snaguč ona je osječala njegovu otrovnu, njegovu tvrdokornu i podlu moč. — Gospoño — prošapta Marillac — dajte nam dokaze vaše revnosti i mi čemo vas pošte-djeti od najgoreg. Znat čemo probuditi kraljevu milost prema vama. Mi ga možemo nagovoriti, na primjer, da ublaži strogost pokore, koju vam je odredio. Mi čemo možda uspjeti da izbjegnete kočiju van ograde, crno ruho, izjavu vazalske poslušnosti... On nije bio nevješt. Znao je da su za jednu ženu, kao što je Anñelika, teža ova pojedinačna poniženja, nego da ustupi neko svoje lensko dobro kruni. Oni su več očekivali njezina obečanja i spremnost da se založi i spremali se da u skladu s time postupe. Ali ona ponovno uzmakne. 27 — Da li ste završili, gospodo? Guverner stisne usne. — Ne, nismo još završili, gospoño. Imam još da vam predam ličnu poruku njegova ve ličanstva. Evo je! Pošto je raskinula crveni pečat, Andelika prepozna kraljevo pismo. „Mala "moja, moja Bagatello, moja nezaboravna ... Slova zaigraše pred njezinim očimač ona spusti ruku ne htijuči dalje čitati. Sad kraljevi izaslanici ustanu i povuku se. Gospodin de Marillac baci pogled na njezin ispruženi lik, zatim slegne ramenima. On če uvjeriti kralja, da je ova žena šenula umom. Leži na podu, a bila je nekad kraljica Ver-saillesa. To je žalosno! Pogriješio je što je poslušao Solignaca i što se umiješao u ovaj zadatak. Ništa u tome svemu nema zanimljivog ni za kralja, ni za njega, ni za Družbu svetog sakramenta. Jasno je kao dan da če ona umrijeti.

— Gospodo! — poviče Andelika. Oni se ukočiše pred vratima. Kad se ona uspravila, njena joj je neuredna kosa tvorila neku vrst blijede aureole oko glave i tako još više isticala sjaj njena ponešto divljeg pogleda. — Gospodo, reči čete kralju, da nema pravo da bude dobar prema meni. — Sto znači to, gospoño — upita iznenañeni Marillac — smatrate li se možda nedostojnom .kraljeve dobrote? — Ne, hoču da kažem da dobroti nema mje sta meñu nama. Njegova me ljubav vrijeña. Jer mi smo neprijatelji, zar ne? Meñu nama može biti samo rat! Guvernerovo lice posta kao zemlja crno. Spopade ga vrtoglavica pri pomisli da mu valja te riječi ponoviti kralju. Tri plemiča izañoše zabrinuta lica. 28 - Luda, luda žena, eto što ste — poviče Barba — i pojuri k uzglavlju svoje gospodarice. — Kakvo vas je ludilo spopalo, da sve ništite, nesretnice! Kako ste mogli predbaciti sve to u lice takvim uvaženim velikašima, koje je kralj poslao da urede stvar. Ah! Nema šta, znate kako treba moliti oproštenje! — Barbo, ti si, dakle, prisluškivala iza vrata? Barba je dalje praskala sva obuzeta svetim gnjevom. — Nije vam dosta što izgledate kao olupina, što ste jadna i bez snage. Spasili ste čudom svoj život, a sada se opet njim lakoumno poi gravate. — Barbo, ti si u mome odsustvu poprimila neke autoritativne načine u ophoñenju, koje mi se nimalo ne sviñaju. — Morala sam ipak da se branim zajedno s našim malim Charlesom Henrijem. Vi ste nas ostavili, gospoño, a žandarmerija je stalno do lazilač ti prokleti policajci su nas ispitivali, pre traživali spise, otvarali pokučstvo. Zatim su nas ostavili na miru. Trebalo je samo čekati. Ne čini li vam se čudno da netko čeka zrnajuči krunicu, i dočeka vas naposljetku jednog dana

mršavijom, ogrebenom i divljijom od skitničke mačke. A sada su vojnici u parku, debeli kape tan kroji zakone pod vašim krovom, ždere re zervnu hranu, zadirkuje vaše sluškinje. Silom prilika sam morala naučiti da vičem i da se bra nim, zar ne? Žestina njezine vjerne pratilice pokoleba Anñeliku. — Sta bi ti, dakle, htjela da uradim? — prošapta slabim glasom. — Poñite kralju — šapne Barba, a u njoj oživi nada. — Tada če sve biti kao i prije. Vi 29 čete opet postati najmočnija osoba u kraljevstvu, vašoj kuči i vašem sinu bit če svuda ukazivana čast. Poñite kralju, gospoño. Vratite se u Versailles! Nagnuta nad Anñelikom, ona je vrebala hoče li na njoj opaziti znakove poraza. Ali pod utučenim vjeñama pojavi se neumoljiv sjaj zelenih očiju. — Ti nisi svjesna svojih riječi. Poči kralju! U svojoj naivnosti ti misliš, da ne postoji ništa ljepše nego živjeti na dvoru. Ali ja nešto više 0 tome znam. Zar nisam več živjela na njemu? Živjeti na dvoru! Kakve li poruge! Crknuti u njemu, to se može! Od dosade, od odvratnosti 1 na kraju od otrova neke suparnice. Živjeti na dvoru! To ti je kao da plešeš na živom pije sku. Ne bih mogla nikad više živjeti meñu njima! — Kralj vas ljubi! Vaša moč nad njim je velika. — On me ne ljubi. On me samo hoče. To ne može biti. Slušaj, Barbo. Postoji nešto što ti ne znaš. Kralj Francuske je svemočan, ali ja sam utekla iz harema Mule Ismaila. Ti ne možeš zamisliti, što to znači. Nijedna žena nije nikad uspjela u tome. To je bilo nemoguče, nezami sliva stvar. Zašto onda ne bih mogla držati u škripcu francuskoga kralja? — Zar je to vaš cilj?

— Da, mislim . .. Mislim da mi drugo i ne preostaje da učinim! — Ah! Luda, luda, ženo! Neka vas Bog za štiti — jecala je Barba pokrivši lice rukama i odlazeči. 30 in ANðELIKA POD NADZOROM Kapetan Montadour jeo je u velikoj blagovaonici dvorca. Anñelika ga je s praga promatrala. On nije jeo, on je žderao. Nepokretnih očiju na punokrvnom licu oživljenom riñim brkovima, on se sav posvetio zadatku da smaže čitavu zdjelu svračaka, što je, okružena povečim brojem lonaca, preda nj bila postavljena. Vještom rukom uzimao je svračka, dugo ga vrtio u zdjelici umaka, a zatim ga progutao jednim zalogajem. Hrskao je kosti, bučno ih sisao i brisao ruke o ubrus koji mu je visio na prsima, jednim krajem provučen kroz zapučak. — Zovu ga Gargantua — šapne mala služavka, koja je iza Anñelikinih leña promatrala taj prizor. Oficir je izdavao naredbe slugama, kao da su to osobe u njegovoj vlastitoj kuči. Jedan sluga nije bio dovoljno brz, kapetan ga nazva buntovnikom i baci mu tanjur u noge. Anñelika se nečujno povuče. Nije mogla vjerovati da joj je kralj to svinjče poslao u kuču. Sigurno je da kralj nije ni znao za taj izbor što ga je učinio nakon zrelog razmišljanja gospodin de Marillac. Ali uza sve to on nije bio 31 manje odgovoran za poniženje kojemu je ona bila izložena. Kralj je prepustio svojim službenicima brigu o tome da markizu de Plessis urazume. Što je bila bliže ozdravljenju, Anñeliki je bivalo sve jasnije da je upala u dvostruku zamku: u isto je vrijeme bila prepuštena na milost i nemilost kralju i onih koji su nastojali da potajno upravljaju kraljevstvom. Dok se nalazila u zaklonu svoje sobe nije imala jasnu sliku o svom vlastitom položaju. Odlazila je k prozoru da crpi nove snage promatrajuči obližnju šumu. Bujno lišče, svježina, hladovina svaki put su je ispunjavali zanosom. Mislila je pri tom kako je još uvijek živa, kako se njene kosti ne bjela-saju na pustinjskoj stazi i kako zahvaljujuči nevjerojatnom čudu opet vidi svoju zemlju. Bezbroj puta joj se slučilo da snatri o hladovini šume Nieul, dok se suhih usta i okrvavljenih nogu, jedva vukla za tragom Colina Patu-rela, te joj se činilo sve jednostavnim i lakim, pošto ih je opet pronašla.

Malo-pomalo ona je popustila pred navaljivanjima Barbe, pristala je da jede, da spava u krevetu. Jednog dana je čak i haljinu na sebe navukla. Barba joj je pronašla u nekom kovčegu jednu od nekadašnjih njenih haljinač one novije su joj bile preširoke. Obilazeči svoju kuču Anñelika je otkrila i naličje svog povratka. Vojnici su stražarili na vratima. Bilo ih je posvuda. Neki su logoro-vali iza ograda. Cuo se gromki glas Montadoura. Hodajuči nesigurnim korakom rekovales-centa, Anñelika nije bila sasvim sigurna da neče odjednom postati žrtvom novih mora. Pričinjalo joj se. kao da su poznata lica njene posluge došla iz nekog minulog, nestalog svijeta, koji joj je donosio dronjke jedne njoj neshvatljive stvarnosti. 32 U mali salon došli su naizmjenice da je pozdrave i da joj izraze svoje zadovoljstvo što je opet zdrava: Lin Poiroux, kuhar sa svojom ženom, Tourageauxovi veselih lica, koji su služili u Plessisu več petnaest godina iako su se žalili što moraju živjeti meñu ovim divljacima iz Poi-toua, nekadašnji lakej Filipov, La Violette (gle, ona je mislila da ga je otjerala), šef štenare Joseph, šef staje Janicou, kočijaš Hadrien, Mal-brant Glavosijek, njen učitelj jahanja, sijede kose koji se, izgleda, odlično prilagodio seoskom životu. Pušio je lulu, tapšao konje, a da bi opravdao svoje prisustvo poučavao je osnovnim vještinama mačevanja i jahanja mladog Charlesa-Henrija. — Mali nije tako nadaren kao stariji mu brat — govorio je. — Ah! Zašto je Florimond zatvoren u koledžu, dok izvrsni mačevi ovdje rña ju bez posla! Jedino Malbrant, čovjek pun odlučnosti, nekadašnji mušketir, koji je mnogo toga proživio, izgleda da se osječao ugodno. Kod svih ostalih opažao se neki nemir, neko nejasno predbaciva-nje. Dok je ona bila odsutna, oni su se osječali okrutno napušteni. Zalili su joj se. Vojnici su ih mučili, rugali im se, postupali s njima kao da su u osvojenoj zemlji. Sva je posluga duboko osječala sramotu nanesenu velikaškom len-skom dobru, koje je moralo ukonačivati vojsku na isti način kao seljaci ili grañani. - Anñelika ih je slušala bez riječi, njezine zelene oči su ih promatrale, a lagan osmijeh raz-vuče se na njenim još blijedim usnama. — Zašto se ne branite, zar niste više iz Poi- toua? Zar nemate više svojih noževa, svojih sje kira, svojih batina, svojih toljaga od tvrdog drva, a ti Lin Poiroux, gdje su ti ražnjevi?

Služinčad se preneraženo gledala. Zubi Mal-branta Glavosijeka veselo se iskesiše. Janicou, kočijaš, promuca: 33 S Anñelika buntovnik — Dakako da imamo, gospoño markizo, ali se nikako ne usuñujemo. To su kraljevi vojnici. — »U noči sve su mačke sive", glasi poslo vica. I kraljev vojnik može izvuči batine baš kao i pobunjeni seljak. Nastade muk. Klimali su glavom, dok su im se lukave oči mreškale. Ove sluge, još bliski svom seljačkom porijetlu, shvačali su takav govor. — Pa jest, gospoño markizo — progunña Janicou — ako ste vi sporazumni i mi smo ta koñer. Gledali su se i razumjeli. Imali su, dakle, pravo što su se povjerili svojoj gospodarici. Ona neče dozvoliti da je tek tako dotuku. Neče dugo proči, a debeli če oficir bježati glavom bez obzira. Odsada če kraljevim vojnicima život po selima postati mukotrpan. Poput djece ili prostodušne čeljadi, naviknuti da idu za sudbinom jednog jedinog gospodara, smatrali su, da povratak markize du Plessis označuje prestanak nemirnog razdoblja koje bijaše zaprijetilo njihovu opstanku. Za Anñeliku, meñutim, nije sve bilo tako jednostavno. Praveči se dobro raspoloženom, ona je nastojala da prouči situaciju, prije nego počne djelovati. Ali što joj je situacija bila jasnija, manje je znala što joj je činiti. Sklonivši se u jedan salon prizemlja, koji je osobito voljela, ona je puštala da se prošlost, klimavim i nesigurnim mostom poveže sa sa-dašnjošču. U ovom se istom salonu ona nekad suprotstavila razjarenom princu de Condeu. Slavni velikaš bijaše došao u Poitou da sakupi vojsku protiv Mazarina i kraljice majke i da potajno organizira trovanje malog kralja i njegova brata. Vidjela je kako diže prema svjetlosti zelenu ampulu, koju mu je dao opat Exili i kako raz- 34 glaba o prednostima što če ih postiči njegovo častoljublje nestankom mladoga Luja XIV.

Prinčevska posla! Danas, meñutim, Conde vuče svoju kostobolju i igra piket svake večeri s kraljicom pod ukrašenim plafonima Versail-Iesa. Mali je kralj bio jači. Ali zar se opori miris spletaka i pobune ne osječa još u ovom bijelom dvorcu, koji se odrazu je u svom jezeru na rubu šume, u srcu daleke pokrajine? Anñelika je gledala kroz prozor. Ona spazi kut parka dosta slabo ureñen. Raskošni kesteni, sa svojim plamenom, ružičastim i visokim cvjetovima nisu mogli sakriti zapuštenu tratinu, na kojoj su ljudi Montadoura pasli svoje konje. Na desnoj strani sjajilo se jezero, dva su labuda žurila prema obali. Sigurno su opazili Charlesa Henrija, koji je šetao s Barbom, kako se sprema da im baca kruha. Anñeliki se učini da u toj atmosferi ružnog sna ljepota malog Charlesa Henrija nije bila potpuno istinita. Barba joj ga dovede. Uskoro če mu biti pet godina. Vjerna guvernanta oblačila ga je stalno u svilu i saten, kao da če več slijedečeg sata biti predstavljen na dvoru. Odječa mu je bila uvijek čista. Stajao je pred Anñelikom bez riječič uzalud je ona pokušavala, govoreči mu tiho, da izvuče iz njega koju riječ. — Ali kad hoče vrlo je živahan — reče Bar ba, kojoj bijaše dosadio muk njena štičenika. — Treba ga samo čuti, kad ga legnem uvečer i kad mu dam medaljon, u kome je vaša slika. On joj govori, kaže joj mnoge stvari. Ali možda vas ne prepoznaje, jer izgledate sasvim druga nego na slici. — Da li sam se mnogo izmijenila? — zapita Anñelika, koja se i protiv svoje volje uznemiri. — Vi ste sada čak i ljepši nego prije — reče Barba s primjesom zavisti. — Ima nečeg ne- •? _.. 35 prirodnog u tome jer kad vas čovjek izbliza zagleda onda vidi da je vaša kosa u žalosnom stanju, a put vam zaista jadno izgleda! Usprkos tome, ima trenutaka kad izgledate kao da vam je dvadeset godina, ne znam zašto, a ima trenutaka kad vam se oči tako čudno sjaje. Reklo bi se dolazite s drugog svijeta! — Imaš donekle pravo. — Da li ste ljepši? Ne znam — ponovi slu žavka klimajuči svojom bijelom kapom — ali

znam, osječam, da ste vi još opasniji sada za ljude, nego prije. — Pusti ljude na miru — odgovori Anñe- lika slegnuvši ramenima. Ona pogleda svoje ruke. — Nokti mi se još uvijek lome. Ne znam kako da ih njegujem, pa da budu opet jaki. Uzdahne i pogleda svilene plave uvojke djetetove. Svojim ogromnim plavim očima, svojim gustim trepavicama, svojom bijelom i ružičastom puti, svojim odlučnim i punim obrazima stavio bi na kušnju i flamanske slikare. Njegova ljepota joj je stezala srce. Gledajuči ga nije mogla da se ne sjeti Filipa, svog drugog muža, da se ne sjeti svoje užasne sudbine koju je izazvao glasnik Joffreva de Pevraca pošto se več bila preudala. U ono doba ona nije birala sredstva samo da bi se udala za hladnog Filipa i tako je svojim rukama iskopala jamu koja ju je zauvijek rastavila od njene prve ljubavi. — Ah! Zašto se uvijek igraš sudbinom — govorio joj je Osman Ferañi. Ona uzdahne, skrene pogled i padne u duboko snatrenje. Dijete se malo poslije toga bojažljivo povuče. Barem za njega neče biti u brizi. Charlesa Henrija du Plessis, sina maršala, kraljevo kumče neče opljačkati zbog zločina njegove majke, ali zar sudbina njena starijeg sina, ponosnog Florimonda, koji se rodio kao 36 zakoniti nasljednik slavnih grofova tuluških, koji je pripadao najvišem plemičkom rodu i koji je bio bogatiji od svih Plessisa zajedno, zar njegova sudbina nije bila nesigurna i mračna kao sudbina kakva kopileta? Cim je stigla kuči, ona se htjela s njim sastati i vrlo teškim, slomljenim glasom od iscrpljenosti, izdiktirala je pismo gospodinu Moli-nesu za svog brata R. P. de Sancea. Ona nije znala da je to pismo pobudilo sumnju kapetana Montadoura. Pošto je njegovo obrazovanje bilo slabo, on je dao da mu sadržaj pročita intendant, a zatim, pošto je razmislio o svojoj odgovornosti, poslao ga je gospodinu de Marillacu. Pismo je ipak dospjelo na odredište. Anñelika je baš tog dana primila odgovor svog brata jezuita. Doznala je tako da je R. P. de Sanceu kralj naredio da drži mladog Florimonda de Morens u koledžu, sve dotle dok njegovo veličanstvo ne bude smatralo da ga se može povratiti majci. R. P. de Sance odobravao je namjere sumnjičavog vladara da sačuva najmanjeg od svojih podanika. Florimond ništa ne bi dobio, kad bi ponovo došao pod utjecaj žene čije vladanje je bilo

nezahvalno i lakoumno. Kad pruži dokaze da se pokajala i kad zadobije milost kraljevu, ona može ponovo vidjeti svog sina, ako prestane da bude žalostan primjer pobune i lakoum-nosti. U svakom slučaju za dječaka od dvanaest godina bolje je da bude u koledžu, nego u blizini majke koja je uvijek bila labave i nestalne čudi. Ulazio je u mladičko doba. Njegov je stric priznavao da je vrlo nadaren za studij, ali da je lijen i nepristupačan usprkos svom otvorenom, ali i prevrtljivom ponašanju. Stalnim nastojanjem moglo bi se možda stvoriti od njega dobrog oficira. Ravmond de Sance završavao je pismo proročanskim riječima koje su odavale njegovu 37 gorčinu. Pisao je da mu je več dosta toga, što mora na svojim leñima osječati posljedice grešaka svoje brače i sestara i sam se boriti da spase ime de Sance de Monteloup od kraljeve nemilosti. Naskoro če i na nj doči red da snosi teške posljedice te nemilosti, iako je bio i htio ostati vjeran kraljev podanik. A kako da ne navuče kraljevo nezadovoljstvo, kad se več godinama mora zauzimati za krivce, čije je postojano ustrajanje u greškama nepojmljivo kao i njihova nevjerojatna lakomislenost. čak ni teške posljedice nisu mogle ukrotiti Anñeliku. Zar je on nije neprestano upozoravao, kao i Gontrana, Denisa, Alberta? Na žalost, ni opomene ni upozorenja nisu koristili. Njihova divlja i nedisciplinirana krv bila je uvijek jača. Jednog dana če prestati da se zauzimlje za njih. Ovaj odgovor ogorči Anñeliku više od svega drugog. Na taj su joj način oduzimali i Flori-monda, a to je bilo podlo. Florimond, sirotan, pripadao je njoj. Samo njoj. On je bio za nju prijatelj, drug. Jedini i živi dokaz njene izgubljene ljubavi Florimond i Cantor, njezina dva prva sina postali su joj vrlo bliski nakon njena putovanja po Sredozemlju. činilo joj se da je opet zadobila Cantorovu ljubav slijedeči ga u njegovu luñačkom traganju dijeleči potajna maštanja maloga paža. Postali su bili pomalo saučesnici, ona i on, umrlo dijete i njegova majka uhvačeni u istoj zamci, te ga je ona sada osječala, kao da je manje odsutan, manje „nestao" Ali njoj je bio potreban stariji sin, Florimond, na čijim je crtama vidjela kako ponovo oživljuje lice njegova oca, lice koje prošlost bi jaše zbrisala. 38 Ona ponovo pročita pismo. Drhtala je od nemočna bijesa. Zatim joj bratovljeve izjave po-budiše pažnju. Zašto se, dakle, sada tužio na sve članove obitelji, mjesto da kao obično, smatra samo nju, Anñeliku,

odgovornom za sve njihove jade. U djetinjstvu je uvijek bila kriva Anñelika, kad bi ih zadesila kakva nesreča. Ovaj je .put, meñutim, govorio u množini. Stade razmišljati. Sjeti se jedne rečenice gospodina de Marillaca: „ nedisciplina jedne obitelji, čiji su me neki članovi teško uvrijedila", ili slično tome. Ona se nije tačnije sječala izraza, jer tada nije na to obratila pažnju. Usporeñujuči te riječi s onima što ih je napisao Ravmond, ona se stala pitati ne radi li se tu o nekom dogañaju koji je njoj bio nepoznat. Stajala je tako udubljena u tim razmišljanjima, dok nije sluga ušao i javio joj da ju barun Sance de Monteloup želi vidjeti. 39 rv TRAGIčNA SUDBINA SLIKARA GONTRANA Anñelikin otac, barun de Sance, umro je prošle godine u toku zime, dakle smrt ga je zadesila prije njena putovanja u Marselj. Kad joj je najavljena posjeta, Anñelika se uspravi u svom naslonjaču, ne vjerujuči svojim ušima. čovjek koji se uspinjao stepenicama terase, u zagasitom odijelu i velikim blatnim cipelama, imao je isti hod kao i njen otac. Ona je gledala kako prolazi hodnikom, prepozna mučaljivo i mrko lice de Sanceovih dječaka. Jedan od njene brače? Gontran? Ne. Denis? — Jesi li ti to, Denis? : — Dobar dan — odgovori on. Kad ga je posljednji put vidjela bio je vojnik, na vrlo lijepom položaju, u jednom garnizonu u okolici Pariza. A sad ga odjednom vidi kao ladanjskog plemiča, koji je svojim teškim hodom i zabrinutim licem podsječa na baruna Armanda. Vrtio je meñu prstima pismo i izgledao je zbunjen. — Evo. Primio sam pismo od gospodina de Marillaca, namjesnika provincije. — Nareñuje mi da te posjetim. Zato sam i došao. — Zaista, u našoj se obitelji radi samo po nareñenju. To je dražesno! 40 — Prokletstvo, situacija je teška. — Sto se, dakle, dogañalo? — I to pitaš ti, koja se na vrat naprtila ci jelu policiju kraljevstva i koju su sproveli ova mo pod pratnjom kao kakvog zločinca! Cijela

zemlja o tome govori! — To mi je poznato, ali što se drugo do godilo? Denis sjedne sav satrven. — Da, istina je, ti ne znaš i moram ti reči, jer me baš radi toga gospodin de Marillac po slao k tebi, kako bi „te ovo privelo k zdravom razmišljanju". To su njegove riječi. — Šta je, dakle? — Ne budi nestrpljiva. Doznat češ još uvi jek dosta rano. Užasno! Sramota satire našu obitelj. Ah! Anñeliko, zašto si otputovala? — Nisu se valjda usudili udariti na moju obitelj, zato što mi se svidjelo otputovati ne pitajuči .kralja za odobrenje? — Ne. Nije direktno zbog toga. Ali da si ti tamo bila! Dogañaj se zbio nekoliko mjeseci nakon tvog odlaska. Nije se tačno znalo zašto si otputovala, ali kralj je bio strahovite volje. Ja to nisam shvačao tragično. Govorio sam se bi: „Anñelika se več izvukla i iz drugih nepri lika. Ako je počinila neku glupost, ona če svo jom ljepotom stvar lako izgladiti. Najviše mi je smetalo, priznajem, što nisam znao gdje da te nañem, da mi uzajmiš novaca. Upravo sam bio odlučio da kupim upražnjeni položaj u gardij skom puku Versaillesa. Računao sam na tebe, da mi pomogneš svojim utjecajem i... svojim novcima. Pošto je posao bio več mnogo odma kao,, potražio sam Alberta, jer sam znao da je prokrčio sebi put na Gospodinovu dvoru. Moje pretpostavke su bile tačne. Našao sam svog ma log Alberta bogatog kao kneza. Rekao mi je, da je Gospodin lud za njim i da ga obasiplje do bročinstvima : darovima, položajima, a tih se 41 dana upravo dočepao i prihoda naše opatije Ni-eul. Te je planove nosio dugo u glavi taj často-ljubnik. Time se taj lukavac do smrti osigurao od siromaštva! Tako mi je mogao dati nekoliko stotina livara, meni siromašnom

vojniku, koji nisam imao ni glavu, ni dara da se svidim ljudima. Nije ga trebalo za to mnogo moliti. Kupio sam svoj položaj. Logorovao sam u Versail-lesu. Za naš oficire bilo je ljepše nego u Melu-nu, ali je bila veča disciplina. Morali smo stalno biti u paradi, da ugodimo kralju. Ali ipak bilo je svečanosti, kockanja, življelo se na dvoru. Bilo je i koječega još, manje ugodnih zgoda, u koje su nas, po mom, mišljenju, previše miješali: smirivati nezadovoljstvo zidara i zanatlija. Tada su u Versaillesu bili veliki radovi u toku, sječaš li se? — Sječam se. Monotoni glas mladog čovjeka nanovo je oživljavao zaboravljeni dekor: sjaj kamenja nagomilanog u blokove, koje je škripalo pod ogromnim pilama, podizanje skela na dva krila dvorca, buka sa gradilišta brujala je neprestano i dopirala do otmjenih šetača, na kraju parka: vika, udaranje čekiča, škripanje kolica, struganje lopata čitava vojska radnika vrvila je posvuda. — Pogriješilo se što se mobiliziralo mnogo radne snage, kao za vojsku. Smjestili ih tamo, na samom mjestu. Nisu im dopuštali da posje čuju svoje obitelji, iz straha da se potom ne vrate. Mnogi su postali nezadovoljni. Stanje se još više pogoršalo ljeti, kad je kralj odlučio da se iskopa jezero prema šumi, tačno prema velikom stubištu, koje dominira Oranžerijom. Vručina je bila strahovita. Komarči su grizli, proširila se groznica. Ljudi su pogibali kao mu he... Odredili su nas da ih zakapamo. A zatim jednog dana. ??% Denis poče opisivati iznenadni nemir koji je zahvatio robove. Poslovoñe su pobacali sa skela. Horda u prnjama, s dlijetima i čekičima u ruci provali u vrtove i divljački pobi Švicarce. Srečom, jedan puk je vježbao na vojnom vježbalištu. Smjesta su raspodijelili vojnike u bojni red, te ih uputiše prema dvorcu. Za dva sata je svladana pobuna. Dva sata zaglušeni praska-njem mušketa, vručinom, kricima mržnje i umiručih. Jadnici su suzbijeni, pa se nanovo utvr-diše po skelama, odakle su bacali blokove kamenja sa visine četvrtog kata, a vojnici su umirali zgnječeni kao stjenice. Ali muškete su gañale tačno. Bezbrojna tjelesa prekrihu bijeli pijesak. Na balkonima, okrenutim prema jugu gospoña Montespan i njezine družbenice promatrale su prizor, užasnute.

Napokon se radnici predadoše. Sutradan u zoru, odveli su kolovoñe do ivice šume, tačno prema dvorcu, blizu započetog jezera, da ih po-vješaju. Baš tada, dok su mu stavljali konop oko vrata. Denis ga je prepoznao: Gontrana. Gontrana, njihova brata! Krvavog čela, divljeg pogleda, u jadnoj, poderanoj odječi, zamazan bojom, žuljevitih ruku, nagrizenih od kiselina, Gontran de Sance de Monteloup, njihov brat — zanatlija! Mladi oficir zaurla: „Ne njega!" Bacio se na starijeg brata, pokrivši ga svojim tijelom. Nije se smjelo počiniti takvo svetogrñe: objesiti jednog Sancea de Monteloup! Ljudi su mislili, da je poludio. Na usnama Gontrana titrao je čudan osmijeh, podrugljiv i umoran. Poñoše po pukovnika. Denis mu je velikom mukom, sav zadihan, pokušavao objasniti, da je taj buntovnik, vezanih ruku na leñima, njegova imena i plemena, njegov vlastiti brat, roñen od istog oca i majke, a ujedno i brat mar- 43 kize du Plessis-Belliere. To glasovito ime, pa očita sličnost dvoje brače, a možda i drsko, gordo držanje osuñenika, držanje pravog plemiča, uvjeriše pukovnika, i on odluči da odgodi izvršenje kazne. Meñutim, nije se moglo prekršiti naredbu, koja je glasila da prije zapada sunca svi buntovnici moraju okajati svoje luñačko djelo. De-nis je imao vremena samo do večeri, da izmoli kraljevu milost. Ali kako če on, neznatan oficir, doprijeti do kralja! Nije nikog poznavao. — Da si barem tada bila tamo, Anñeliko! Dva mjeseca prije bila si na dvoru, kralj je ra dio ono što si htjela, dovoljno je bilo da kažeš samo jednu riječ. Ali zašto, zašto si baš onda nestala, na vrhuncu svoje moči i slave! Ah! Da si onda bila tamo! Još jednom se Denis sjetio Alberta, brata, čija mu se sreča činila najsigur nijom. Da bi dopro do jezuita Ravmonda, tre balo je izgubiti mnogo vremena, a osim toga je zuiti, mada imaju veliku moč, ne vole se njom služiti na brzinu. Meñutim, pukovnik je rekao: do zapada sunca. Denis je uzagrepce odjurio do Saint-Clouda. Gospodin je bio u lovu i, narav no, pratio ga je njegov ljubimac. Denis je na kraju pojurio za lovačkom družinom. Prošlo je dosta vremena dok je stigao do Albertač več je

bilo podne. Trebalo je moliti Gospodina, da ne ko vrijeme bude bez svoga druga, vrijeme je naprosto jurilo. — Nažao sam Alberta, kako se smješka, ka ko se ulaguje, gore od neke žene. Gledao sam ga kako namiguje i poigrava svojim čipkastim orukvicama i pri tom mislio na Gontrana veza nog kraj stabla. Ti znaš, da mi se Albert gadi, ali moram priznati nije bio kukavica. Sve što je bilo u njegovoj moči, sve je učinio. U Ver- saillesu, gdje smo predvečer stigli pokucao je na sva vrata. Pristupao je svakome. Ničega se 44 nije ustručavao, ni da uznemiruje, ni da zaklinje, ni da laska, ni da bude grubo odbijen. Ali trebalo je obijati tuñe pragove, čekati ovdje, čekati ondje. Gledao sam, kako se sunce spušta. Napokon je gospodin de Brienne pristao da nas sasluša. On se zatim časkom udalji, a onda se vrati i reče nam, da čemo možda imati priliku da pristupimo kralju kad izañe iz svog kabineta, gdje je primio gradske suce Pariza. čekali smo pored kurtizana u Salonu rata, na kraju Velike galerije, mislim da su ti poznata ta mjesta? — Da, poznata su mi. — Kad su se vrata otvorila, kralj je izgle dao ozbiljan, veličanstven. Cim se pojavio pre- stade šaptanje, čela se sagnuše, gospoñe se po- kloniše, dok je na njima šuštala svila. Mladi Albert problijedi, naglo padne na koljena i dramatično uzvikne: — Milost, veličanstvo, milost za mog brata Gontrana de Sancea! Kraljev je pogled bio hladan. On je več znao za dva mlada čovjeka, zašto tu stoje i za što ga mole. Ipak je upitao: — Što je učinio? — Oni prignuše glavu. — Veličanstvo, nalazio se meñu ljudima, koji su se jučer pobunili i nekoliko sati divlja li u vašoj palači. Kralj se ironično nakesi: — Jedan Sance de Monteloup, jedan ple mič od prastare loze meñu zidarima! Kakvu mi to priču pričate? — Na žalost, veličanstvo, istina je. Naš brat je imao uvijek čudne ludosti u glavu. Da bi

mogao slikati i uprkos bijesu našeg oca, koji ga je zbog toga lišio nasljedstva, on je postao zanatlija. — Zaista, čudno ludilo! — Naša ga je obitelj izgubila iz vida. Tek kad su ga imali vješati moj brat Denis ga je prepoznao! 45 — I vi ste prekršili naredbu o- izvršenju smrtne kazne? — zapita kralj, okrenuvši se prema oficiru. — Veličanstvo ... brat mi je! Kralj je ostao hladan. Svatko je znao da jedna utvara prolazi meñu učesnicima ove drame, svatko je znao za njeno ime, mada ga nitko nije spomenuo, svatko je znao i gordu siluetu žene, ukras Versaillesa, koja je nestala, pobjegla ostavivši kralja utučenog, ranjenog. On nije to mogao oprostiti. Napokon je progovorio muklim glasom: — Gospodo, vi ste članovi buntovne i ohole obitelji, a mi ne smatramo srečom što ste meñu nama. U vašim žilama teče krv velikih feuda laca punih oholosti, koji su više puta uzdrmali naše kraljevstvo. Vi ste od onih, koji su često skloni da razmišljaju treba li ili ne treba se pokoravati kralju i koji ponekad odluče da se ne pokoravaju. Mi poznajemo čovjeka za koga molite milost. To je stvor opasan, naprasit, taj se stvor spustio do prostih ljudi da bi ih mogao lakše nagovoriti na zlo i bunu. Mi smo se več obavijestili o njemu. Kad smo doznali za nje govo ime i porijeklo, kakvo li je bilo naše za prepaštenje! Vi kažete da je on jedan Sance de Monteloup? Cime je to dokazao? Da li je služio u našim armijama? Da li je platio porez u krvi, koji su svi ljudi koji potječu od ple menitog roda dužni kraljevstvu? Ne, on je pre- zreo mač, a uzeo kist slikara i dlijeto zanatlije, ponizio se, odbacio odgovornosti što ih duguje svome imenu, odrekao se svojih predaka i osra motio se pridruživši se prostacima, koje je vi

še volio nego svoj stalež? Evo što je izjavio: da više voli razgovarati s prostim zidarom, nego otmjenim princom. Da smo stekli uvjerenje da je taj čovjek neshvatljive sudbine bolestan, ne močan stvor, koji pati od neke mane, koja ga dovodi do ispada, do skitnje Takvih ima i u 46 najboljim obiteljima... Ali ne... Mi smo saslušali. Htjeli smo ga saslušati. Vidjeli smo da je oštrouman, svjestan, zadahnut neobičnom mržnjom. Mi smo prepoznali taj gordi ton, pun mržnje, koji prkosi kralju .. . Luj XIV tu prekine govor. Usprkos njegovoj nadmočnosti, u njegovu se izrazu osječalo nešto neopisivo, što ulijeva strah. Duboka bol. Sive oči Alberta de Sancea koje su poprimile zeleni sjaj kad bi ih raskolačio, podsječale su ga na pogled drugog biča. On potmulo reče: — Ponio se kao luñak, treba da plati za svoje ludilo. Neka umre sramotnom smrču, kao što i dolikuje fukari. Obješen! Nije li se on zanosio drskim sanjama da ga se čuje i u sa boru koji je želio potaknuti da nam nametne radnički ostracizam, kao što je nekada Etienne Marcel nametnuo silom i bunom ostracizam korporacija našem pretku Karlu V? Ove su riječi bile namijenjene gradskim sucima Pariza, koji su mu tog dana došli i podnijeli mu narodne zahtjeve, na koje on nije htio pristati. Kralj dotakne rukom zlatnu jabuku svog štapa od ebanovine. Uto mladi Albert povikne u zanosu nadahnuča: — Veličanstvo, podignite oči. Vidjet čete na stropu Versaillesa remek-djelo mog brata za natlije. Izradio ga je u vašu slavu. Crvena sunčeva zraka prodrijevši kroz prozor obasja na tavanici naslikan lik boga Marsa u kolima, koja vuku vuci. Kralj je stajao nepomično i snatrio. Izražena ljepota u kojoj je on uživao, mora da ga je načas približila pobunjeniku žuljevitih ruku, koji mu se prkosno odupro, ali mu, eto, otkrivao nepoznati svijet u kojem je ljudska plemenitost poprimala druge vidove. A zatim njegov praktičan duh se naglo uzbunio da iščezne radnik koji je sposoban 47

stvarati takve divote. Pravi umjetnici, to jest oni koji su pošli dalje od onog što su naučili, bili su rijetki. Zašto ga gospodin Perraut, koji je bio odgovoran za radove u Versaillesu nije pbavijestio o nadarenosti tog čovjeka, koji je osuñen bez suñenja? U užasu što ga je izazvala pobuna nitko se nije usudio kod razljučenog kralja posredovati za buntovnika. Kralj naglo reče: — Treba odgoditi smrtnu kaznu. Moramo ispitati slučaj ovog čovjeka. Okrene se prema gospodinu de Brienneu i izdiktira mu naredbu o pomilovanju. Dva brata, još na koljenima, čuli su njegov komentar. — Trebalo bi da radi u ateljeima gospodina Le Bruna. Dva brata pojuriše kroz zamračene perivoje k jezercu, s kojega se dizalo smrtonosno is-paravanje, a zatim do ivice šume, gdje su se njihali obješeni. Stigoše prekasno. Gontran de Sance de Mon-teloup umro je obješen na hrastovoj grani, sučelice versajskom dvorcu, koji se kao postojana litica bjelasao u sutonu. Čulo se, kako žabe krekeču. Brača su skinula tijelo. Albert poñe da potraži kočiju, svog slugu i kočijaša. U zoru se družina uputila cestom prema Poitouu. Jahali su ne zaustavljajuči se nigdje, jahali su pod užarenim ljetnim suncem, jahali u plavoj nočnoj svjetlosti, gonjeni željom da što prije polože u zemlju svojih predaka veliko oboreno tijelo, s rukama nepokretnim i bespomočnim kao da je zemlja njihova kraja jedina mogla izliječiti njegove rane, ublažiti njegovu gorku tugu, koja se opažala na otečenom mu licu. Gontran zanatlija! Gontran umjetnik! Koji je opažao malike u bakrenim loncima u Monte- loupu, koji je gnječio crvene školjke i žutu zemlju da bi mazao zidove, koji se opijao zelenilom lišča kao opojnim pičem? Gontran i njegova divlja duša, divna u potaji. Plačuči poput dvoje djece Albert i Denis su ga sahranili kod seoske crkve Monteloupa, u porodičnoj grobnici. — A zatim sam došao u zamak — reče Denis. — Sve je bilo tiho. Ni najmanje buke, ni jednog djeteta. Samo je u kuhinji bila dojilja Fantina, oči joj kao dvije žeravice i tetka Marta, uvijek ista, gojazna, grbava, pred svojom vječnom tapiserijom. Dvije stare vile koje su ljuštile grašak mrmljajuči. Tada sam ostao. Ti znaš da je naš otac u svojoj oporuci napisao: „Nasljedstvo če pripasti onom sinu, koji ostane na imanju." Zašto to ne bih

ja bio? Preuzeo sam mazge, obišao zakupnike, a zatim sam se oženio s Terezom de La Mailleraie. Nije imala miraza, ali je uživala dobar glas i ljupka je. Imat čemo dijete o berbi jabuka. Eto — zaključi novi barun de Monteloup — što je gospodin de Marillac zahtijevao od mene da ti kažem. Ne o mojoj ženidbi, več ono o Gontranu. I to zato da bi razmislila i bolje shvatila koliko si dužna kralju poslije svih uvreda što si mu ih ti nanijela, ti i naša obitelj. Ali ja molim... Promatrao je lice svoje sestre. Ona je takoñer bila starija od njega, a on se oduvijek pomalo plašio njene ljepote, smjelosti i njenih uzastopnih tajnih nestajanja. I danas je opet tu, opet drugačija, čudna. Nježne kosti njene čeljusti opažale su se pod finim linijama obraza. Bila je blijeda i ukočena, ganuta dogañajem što joj ga je brat ispričao. Denis se istodobno veselio i strepio. 48 « AnñeUlca buntovnik 49 Anñelika če ostati uvijek ista, mislio je on i sigurno joj neče donijeti mira dani kojima je išla u susret. — Gospodin de Marillac te vrlo slabo pozna — prošapta. — Ako te je htio pokoriti, napravio je veliku pogrešku, otkrivši ti da je jedan de Sance obješen u ime kralja. MOLINES NAGOVARA ANðELIKU DA SE POKORI. Molines, upravitelj imanja, posječivao je Anñeliku nakon njena povratka. Stari je čovjek, s knjigama računa pod miškom, lagano hodao velikom alejom, koja je vodila od njegove kuče od opeka s krovom od škriljevca, do dvorca. Nezavisan, skoro svoj gospodar kao nekada, obogativši se svojim ličnim poslovima, gazda Molines bio je uza sve to vrlo vjeran sluga obitelji du Plessis-Belliere. To je trebalo zahvaliti društvenim razlozima pod čijom se zaštitom mogao, za svog dugog i radinog života, baviti svojom vlastitom trgovinom. Anñelika, a još manje markiz Filip, nikada nisu tačno znali čime se on bavi. Znali su samo jedno: da je uvijek bio ondje gdje im je bio potreban: u Parizu, kad su se nalazili na dvoru, u Ples-sisu, kad bi ih slučaj ili kakva nesreča dovukla na svoja imanja.

Tako je upravitelj Molineš svoje lice strogih i tvrdih crta, na kome je starost utisnula pečat prastare mudrosti, meñu prvima nagnuo nad blijedo stvorenje, koje su dva mušketira izvlačila iz kočije, dok je gospodin de Breteuil skoro radosnim glasom vikao dotrčaloj služin-čadi. 50 51 — Dovodim vam gospoñu du Plessis. Ona umire. Možda če poživjeti nekoliko dana... Nikakvo uzbuñenje nije se pojavilo na Mo-linesovu licu. Pozdravio je Anñeliku isto tako ravnodušno, kao kad je dolazila iz Versaillesa, da tu provede kratko vrijeme radi ubiranja zakupnine, da ugovori prodaju nekog zemljišta, kako bi isplatila kartaške dugove. Slušajuči ga, kako je dostojanstveno izvješčuje da če ove godine žetva biti vrlo slaba, ona je počela shvačati gdje se nalazi, osjetila je kako joj sigurnost rodnog kraja i njena prošlost prodire u iznemogle udove. Nije joj ništa spočitavao, a niti joj je postavljao pitanja. Dugotrajna veza, koja ih je spajala i posebna uloga, koju je on imao nekada u odgoju djece Monteloupa, davali su mu prava na to. Ali nije rekao ništa. Nije spomenuo ni smetnje ni uznemirenja, koje mu je prouzrokovao Anñelikin odlazak, ni mjere koje je morao aktivno i neumoljivo poduzimati kako bi spasio najuspješnije poslove, kojima je zaprijetio vjetar uništenja. Ne najavljuje ii dah nesreče početak propasti? Štakori, gavrani i gmizavi crvi koji su napuštali ugrožena mjesta več su se skupljali. Molines je uspostavio red u tome, davao garancije, uzimao obaveze. Gospoña du Plessis je na putovanju, govorio je. Ona če se vratiti. Nema nikakve likvidacije na vidiku. A kralj? odgovarali su oni. A kraljev gnjev? To je svima poznato. Zar se ne govori da če biti uhapšena i u tamnicu bačena? Molines bi slijegao ramenima, uvjeravao je da če pamtiti prijatelje, a pošto je često dao dokaza o svojoj osvetljivosti i lukavstvu, bura se stišala. Vjerovnici su pristali da čekaju. Tokom te cijele duge godine, u kojoj je Anñeli-kina neizvjesna sudbina uznemirivala duhove, upravitelj je gvozdenom rukom sačuvao soci- 52 jalnu i financijsku okosnicu, na kojoj se osnivalo bogatstvo pobjegle markize i njena nasljednika, malog Charlesa Henrija. Zahvaljujuči njemu, služinčad

je ostala na svom mjestu, i ona u dvorcu, i ona u Parizu, to jest u palači u ulici Beautreillis, i u palači u predgrañu Sa--int-Antoine. Sada je Molines slao na sve strane pisma, kojima je obavještavao stranke o povratku markize. Nije spominjao nadzor nad njom, jedino je navodio prijateljstvo što joj ga je ukazivao kralj i javljao im, da če uskoro ona sama voditi svoje poslove onim autoritetom i poznavanjem stvari, čime je i stekla poštovanje gospodina Colberta. To je bilo namijenjeno pariškim trgovcima i brodograditeljima L'Havrea, s kojima je Anñelika održavala poslovne veze. On je i dalje vodio brigu o imanju. S istom tačnošču kao i prije obilazio je zakupe i majure, vršio obračune, nadzirao usjeve i radove. Obilazio je protestante isto tako kao i katolike. Tada su mu oni pokazivali vojnike, koji su im jeli sir i šunku, odvodili konje da pasu novu zob. To su bili „obračenici" gospodina de Marillaca. Gazda Molines nije se upuštao u komentare. Ograničio se samo da podsjeti zakupnika na dužnu zakupninu i bilježio neke brojke u svoje knjige. — Gazda Molines, što da radimo? Zar niste i vi kao i mi Kalvinove vjere? — govorili su seljaci hugenoti, koji su stajali pred njim, dr žeči svoje velike crne šešire na trbuhu, tmur nog i fanatičnog pogleda. — Moramo li se od reči vjere da bismo spasili imanje ili pristati da propadnemo? — Budite strpljivi — odgovarao im je on. I kod njega su se smjestili draguni, koji su mu opljačkali bogatu kuču blizu parka, spalili 53 mu sto funti lojanica, lupali u lonce dva dana i dvije noči, sprečavajuči da ga spava i vikali mu: — Odreci se krivovjerja, stari lišče, odreci se ... To se dogodilo prije Anñelikina dolaska. Kad se Montadour smjestio u dvorcu i uzeo dužnost čuvara jedne od najljepših u kraljevstvu — gospoñe du Plessis, koja nije pripadala reformiranoj vjeri, Marillac je smatrao mudrim da naredi da ostave njezinu čeljad na miru. Kad su vojnici napuštali njegovu kuču Mo-lines poče tačno posječivati dvorac, a Montadour, koji ga je smatrao jednim od najgorih hu-genota radi njegova utjecaja na seljake, vikao mu je: — Dokle če trajati tvoje vjerovanje, stari krivovjerce?

Kad je vidio prvi put Anñeliku kako sjedi u salonu princa Condea i na njenim obrazima zdravu boju, upravitelj uzdahne. Njegovi blijedi očni kapci se spustiše i njoj se načas učini da zahvaljuje Bogu. To je bilo tako neuobičajeno kod njega da je taj gest umjesto da je gane, pobudio nejasni nemir. Tog dana Molines joj je prvi put govorio o neredima i o gladi, koji su prijetili ovom kraju, otkada je gospodin de Marillac htio pošto--poto obratiti pokrajinu Poitou. — Našoj je pokrajini suñeno da posluži kao pokusno polje za propagandiste, gospoño. Ako se ovdje pokaže uspješnom i brzom metoda da se zauvijek svrši s protestantima, bit če proši rena na cijelu kraljevinu. Usprkos Nanteskom ediktu protestantizam če biti iskorijenjen u Francuskoj. — Baš me briga! — odgovori Anñelika gle dajuči kroz otvoren prozor. — Treba da se zabrinete — odvrati hladno Molines. 54 Otvorivši još jednom knjige računa, bez truda joj dokaže, da su njena imanja, večinom zakupljena od protestanata, več imala teške gubitke. Zabranjuje im se da idu u polja, da uzgajaju stoku. Zahvaljujuči brojkama on je zainteresira. — Treba se žaliti kralju. Zar vaši predstav nici ne mogu najviše mjesto podsjetiti ,na Nan- teski edikt? — AH kome da se obratimo? Ta guverner je podstrekač ove zloupotrebe. Sto se tiče kra lja on sluša one savjetnike, koji ga uspiju uvje riti. čekao sam da se vratite, gospoño, jer vi možete mnogo pomoči da prestanu ovi neredi. Vi čete poči kralju, gospoño. To je jedini put da spasite sebe, provinciju, a možda i kraljev stvo. Na to je, dakle, Molines ciljao. Anñelika je zurila u Molinesa svojim tužnim očima. Usta su joj bila puna riječi koje ona nije mogla izgovoriti te su joj zatvorene usne samo podrhtavale. On požuri da kaže još koju prije nego ona progovori, jer je več

nekoliko dana nagnut nad njenim bolesnim licem, vodio s njom ganutljiv razgovor bez riječi. Otkada je poznavao ovu čudnu djevojku Poitoua, čije se-dječje i ljupke dražesti sječao iz susreta po razrovanim putovima, kad bi ga ona pogledala istodobno drsko i divlje — nikada još nije osjetio da je tako čudna, kao nakon ovog povratka. Nije bio siguran da če ga poslušati. Govorio je isto onako tvrdo, kratko, kao i onog dana sad se ona pojavila u njegovoj kuči da ga pita za savjet treba li da se uda za grofa de Peyraca. Danas joj je govorio: — Poñite kralju! Ali sve razlčge koje je iznosio Anñelika je više puta odbacivala niječno odmahujuči glavom. 55 — Poznat mi je vaš ponos — ustrajao je/ upravitelj — ali i vaš zdrav razum. Zaboravite' svoje srdnje. Niste li se več obratili kralju, dok ste bili zarobljenica Berbera i nije li vam on pomogao? Vi možete još sve postiči, ako budete vješti. čak biste mogli još veču moč steči nad tim čovjekom kome ste prkosili, zato što vas je tako dugo želio. Anñelika je samo odmahivala glavom. Ponovo je vidjela Mezzo-Mortea, admirala alžirske flote u njegovu zlatom išaranom ogrtaču, ponovo je čula njegov prljavi smijeh homoseksualca, dok je govorio: „Spomenuti Jaff-el-Kal-dum umro je od kuge prije tri godine." Shvatila je da je od toga časa počela gubiti nadu. Vidjela je takoñer obješeno tijelo, kako se njiše u polumraku versajskog sutona. Vidjela je zatim, okrenutog prema sebi, svog drugog muža, Filipa du Plessis-Belliera, sjetnog i divnog, kako je gleda onim svojim pogledom kojim ju je motrio zadnje večeri, prije nego je svojevoljno poginuo jumuvši na neprijateljske topove. Zbogom srce moje, zbogom moja draga, Buduči da nam je služiti kralja Rastati se moramo jedan od drugoga ... - i. Kralj joj je sve oduzeo. Ona je odmahivala glavom, a njena buntovna kosa koju nije uspijevala dobro počešljati, podsječala ga je, usprkos njenu kraljevski gordom licu, na dijete s razrovanih putova, koje je nekada na pitanja Molinesa, tako gordo uskračivalo odgovore. Napokon ona progovori. Pričala mu je o svom putu, o svom odlasku. Ali nije spominjala prave razloge, več je slučajno u nekim rečenicama spomenula „njega". 56

— Nisam ga našla, shvačate li, Molines? A možda je zaista umro od kuge ili od čega dru gog. Lako se umire u Sredozemlju. Zastane časkom kao da je razmišljala, a onda podigne glavu i nastavi tiše: — A i uskrsne isto tako lako. Nije važno. Nisam uspjela. Sada sam zarobljenica. Svoju prozirnu ruku bez prstenja, jer joj je prstenje postalo preširoko, stavi ispred očiju, kao da želi otjerati neko uporno priviñenje. — Sigurno je da nikad neču zaboraviti is lamski svijet. Sve ono što sam proživjela stalno mi se vrti pred očima. Kao na nekom velikom istočnjačkom sagu izrañenom od mnogobroj nih boja, po kome je tako ugodno hodati bosih nogu. Mogu li pristati na sve ono što kralj tra ži od mene? Ne? Mogu li se vratiti u Versail- les? Ne! Sama pomisao na to izaziva u meni gañenje. Da se opet spustim do ispraznih brb ljarija, do smutnji, zavjera? Vi ne znate što od mene tražite, Molines! Više nema nikakve veze izmeñu onog što sam, što osječam i života u koji biste me vi htjeli gurnuti. — Vi, meñutim, nemate drugog izbora: ili se pokoriti ili pobuniti! — Ja se pokoriti neču. — Znači na pobunu pomišljate — reče on ironično. — A gdje vam je vojska? Gdje vam je oružje? — Ipak ima stvari kojih se i kralj boji, iako je močan: suparništva velikaša, neprijateljski raspoloženih pokrajina. — Ove stvari pogañaju kraljeve tek nakon mnogo prolivene krvi. Ne znam vaše namjere, ali mi se čini da poslije boravka meñu Berbe rima prilično prezirete život. — Naprotiv, vjerujem da sam shvatila nje govu pravu vrijednost. 57 Ona se stane smijati, kao da se nečega sjetila — Mula Ismail je svakog jutra rado od

rubio dvije glave, da bi dobio apetit. Život i smrt su se tako usko isprepletali, da se čovjek svakog dana pitao, što je uistinu vrijedno: živ jeti ili umrijeti? Tako čovjek sebe upozna. Stari upravitelj je više put k njoj sagibao svoju glavu. Da, ona je upoznala sebe, i to ga je bas bacalo u očaj. Sve dok neka žena sumnja u sebe, može je se još privesti pameti. Ali kad postane zrela, kad sama sebi postane gospodarom, od nje se možeš najgoremu nadati. Jer ona se tada podvrgava samo svojim zakonima. Imao je uvijek predosječaj da se bezbroj vidova krije u Anñelikinoj ličnosti i da če se ti vidovi javljati jedan za drugim, kao valovi, crpeči snagu u stalnim potresima njena života. Htio je zadržati hod sudbine, nezadrživ polet koji je stalno sve dalje nosio njen život a on je na svoj užas vidio da mu se Anñelika prepušta s onom podatljivošču žena, koje se ne trude da mnogo upoznaju sebe i koje pristaju da svakog dana budu drukčije. Nije li mogla i dalje živjeti u Versaillesu, pitao se uznemiren. Ta več je sve bila osvojila. Ona je tada bila pristupačna, potpuna, sebična, ona je tada zagrizla u plodove vlasti, bogatstva, uživanja. Sad ju je val njene tajnovite odiseje bacio s druge strane privida. Ona se više neče zadovoljiti iluzijama. Njena, snaga je izvirala iz njene ravnodušnosti, ali je nemoč u tome, što se više neče moči saživiti s oporim i sebičnim društvom, koje je kralj Francuske gradio svom strogošču. — Kako me dobro poznajete, Molines — re če ona, pogañajuči njegove misli takvom sigur nošču da je on zadrhtao. „Bog zna, kakvu je izvanrednu vidovitost ona stekla u onim divljim i tajanstvenim predjelima", mislio je sve više uznemiren. — Istina je, nisam smjela otputovati. Tada bi sve bilo jednostavnije i bila bih i dalje živjela na dvoru sa zavojem na očima. Dvor! Živjeti na dvoru. Sve se može na dvoru, samo ne živjeti. Možda sam počela stariti, ali ne bih se više mogla zadovoljiti tim sjajnim igračkama, koje uznemiravaju tolike lutke! Ah! Dobiti klupicu pred kraljem. Kakav uspjeh! Sjediti pri kraljičinom stolu i igrati s njom karte, kakvog li užitka] To su tako bijedne i neplodne strasti, koje vas na kraju potpuno osvoje i uguše kao zmije: igra, vino, nakit,, časti. Možda sam voljela samo ples i ljepotu perivoja, ali sam to morala plačati time što sam postala rob podlih nagodaba, pohotljivih glupana, kojima sam na kraju podavala... iz dosade svoje tijelo, rob osmijeha koje moraš dijeliti ogavnim bolesnicima, ogavnijim zato što im bolest nazireš u dubini očiju, očiju koje te okružuju, a ne po licima kao što je slučaj

kod gubavaca koje sam vidjela na Orijentu. Mislite li zbilja, gospodi-dine Molines, da sam spasila život uz cijenu tolikih bolova, te je pravo čudo što sam ostala na životu, zato da bih opet tako nisko pala? Ne! Ne! To bi značilo da nisam ništa naučila u pustinji ... Promatrajuči je, onako još slabu, s tragovima mučeništva, koji su poput neke koprene zastrli njenu ljepotu, pod kojom su se nazira-le plemenite crte lica, kruti Molines je osječao, kako ga istodobno zahvača- i poštovanje i malodušnost. Anñelikino rasuñivanje, usprkos njegovim pokušajima, bilo je nepogrešivo, ali na žalost, ona se uticala tom rasuñivanju da bi se nepomirljivom gorčinom oborila na besramnosti vremena. Molines nije mogao zadržati uz- 59 dah. U borbi koju je vodio nije toliko nastojao da je uvjeri, koliko da je spasi. Osječao je kako se približuje nezapamčena katastrofa, u toku koje če se srušiti sve ono što je predstavljalo uspjeh njegova života. Propast če ne samo njegovo bogatstvo, za koje se nadao, s obzirom da je potjecalo iz više raznih izvora, da če uvijek nešto od njega spasiti, nego i sve ono drugo što mu je bilo više na srcu: slava i veličina du Plessis-Belliereovih, bogatstvo provincije, svake godine sve veči broj reformiranih koji su davali zemlji najradinije i najsposobnije seljake. Anñelika je svojim utjecajem što ga je stekla nad svemočnim kraljem predstavljala onaj krhak, oslonac, na kome je počivala ravnoteža snaga, koju je on tako strpljivo gradio, a koju bi njena ravnodušnost mogla gurnuti niz ivicu propasti. — A vaši sinovi? — reče on. Mlada žena odgovori nervoznim pokretom i okrene k prozoru pogled koji kao da je iz šume crpio pomoč i u njoj nalazio odgovor svojim bojaznima. Njene osjenčane vjeñe nervozno zatrepere dok su joj misli teškom mukom potiskivale "Molinesove razloge. — Znam ... Moji sinovi... Oni me sile da se potčinim. Njihovi mladi životi me paralizi raju. Ona ga pogleda oštro i ironično. — Kojeg li paradoksa, Molines, eto, krepost se služi mojim sinovima, da bi me gurnula u kraljev krevet. Ali tako se dogaña u vremenu u kojem živimo.

Upravitelj hugenot nije protuslovio. Nije se moglo nijekati osnovanost tog oštroumnog cinizma. — Sam bog zna, koliko sam se borila za svoje sinove, dok su bili mali i nemočni — pri hvati ona. — Sredozemlje mi je oduzelo Can- tora, kralj i jezuiti Florimonñač "uostalom njemu je več dvanaest godina, doba kad plemič može sam upravljati svojom sudbinom. Nasljedstvo du Plessis-Bellierea štiti Charlesa Henri-ja. Kralj ga neče nikad lišiti nasljedstva. Prema tome, zar nisam slobodna da raspolažem sama sobom? — Nečete da preuzmete na sebe odgovor nost prema svojim sinovima, da biste mogli slobodno uništiti svoj opstanak — vikne on. — Slobodna prije svega zato da ne robujem odvratnim tlapnjama. On. promijeni taktiku. — Ukratko, gospoño, vi smatrate da nemi novno morate žrtvovati kralju svoju krepost? U stvari, od vas se traži da se jasno, pred čita vim dvorom potčinite tako da vaše pomilova nje ne bi izgledalo kap djelo vladareve slabosti. Kad jednom sačuvate prestiž, čini mi se, da jedna žena, žena poput vas, gospoño, posjeduje dovoljno spretnosti i lukavosti da izbjegne... — S kraljem? — reče ona i naglo zadrhta. — To je nemoguče. S obzirom na odnose koji sada vladaju meñu nama, on mi neče dati mira, a i ja sama... Ona je grčevito sklapala i rastavljala ruke. Molines je vidio da je ona mnogo nervoznija nego što je prije bila. A opet, s druge strane, spokojnija. Kanjivija, ali ju je i teže bilo napasti. Anñelika pokuša razmisliti kako stupa dugom galerijom, obučena u crno, dok je dvorja-nici prate oštrim i podrugljivim pogledima, pokuša zamisliti uspravnog kralja, njegovo dostojanstvo, nadmočno držanje, svojstveno njegovu mramornom licu, njegovu oštrom pogledu. Zatim: klečanje, izjave vazalske pokornosti, poljubac roba. A onda, kad bude opet sama s njim i kad joj pristupi kao neprijatelj da s njom podijeli megdan koji je več unaprijed 61 bio odlučen, čime bi mu se ona mogla suprotstaviti.

Ona više nema ni onaj glupi, mladenački ponos, oklop skovan od neupučenosti, koji često drži u škripcu utjecaj čutila. Ali ona je imala iza sebe isuviše veliko puteno iskustvo, a da ne bi osjetila u njegovim bezbrojnim varijantama, tajni sklad ljubavnog osvajanja, i ona bi podlegla suptilnom pristanku, onoj čežnji za jarmom, koja tjera ženu u naručje čovjeka, koji ju je pobijedio. Tolika proživljena milovanja, tolike želje i ljubavne borbe za njeno lijepo tijelo, stvorile su od nje stopostotnu ženku. Takvu da je ona bila kadra osjetiti užitak u poniženju. Luju XIV, tome taktičaru duša, nesumnjivo je to bilo dobro poznato. Da bi privezao za se svoju divnu buntovnicu, on bi je obilježio svojim plamenim žigom, kao što osuñenike žigošu ljiljanovim cvijetom. Iz stida nije rekla Molinesu ništa o tim priviñenjima što su je uznemirivala. — Kralj nije budala — reče ona osmjehujuči se. — Teško vam to mogu razjasniti, Moli-nes. Ako stupim pred kralja, ona se stvar ima obaviti, a ja je ne smijem obaviti. Vi znate zašto, Molines. — čovjek koga sam ljubila, velikaš koji me izabrao za ženu, uz koga sam mogla provesti svoj život... Tada moj život ne bi bio niz bolju obilježenih dana, uzaludnih nada, radosti u korijenu uništenih, tjeskoba, a nakon djetinjaste i opasne tlapnje čovjek naglo dolazi do saznanja da ima stvari koje se ne mogu više popraviti. Bio on mrtav ili živ, pošao je protivnim putem od moga. Ljubio je druge žene, kao što sam ja ljubila druge ljude. Mi smo izdali jedan drugoga. Naš zajednički život, koji je tek bio započeo, uništen je zauvijek. To uništenje prouzrokovao je kralj. To mu ne mogu 62 ''.'.'.. _ .__. oprostiti. Ne mogu to zaboraviti. Ne smijem, jer bi to bilo krajnje izdajstvo, zbog koga bi izgubila i posljednje mogučnosti. — Kakve mogučnosti? — zapita on odrešito. Ona smetenim pokretom ruke prijeñe preko čela. — Ne znam... Neka nada, koja usprkos svemu neče da iščezne. Uostalom... Onda nastavi živo:— Uostalom, vi govorite 0 mojoj koristi. Sastoji li se ona u tome, da opet pružim svoj pehar gospoñi Montespan, da mi ga nalije otrovom? Znate vrlo dobro da me je pokušala umoriti, mene i mog sina Florimonda. — Vi ste vrlo jaki, gospoño, i vrlo vješti 1 lako joj se možete oduprijeti. Več se govori,

da je njezin utjecaj poprilično uzdrman. Kra- iju je dojadila njena zloba. Govori se da se sada dugo zadržava s drugom opasnom smutljivicom, gospoñom Scarron, koja je na nesreču prije is povijedala reformiranu vjeru. Gorljivošču obra- čenice, ona če ga nagovoriti da vodi glupu i ja lovu borbu protiv njenih nekadašnjih istovjer- nika. — Gospoña Scarron? — čudila se Anñelika. — Ta ona je guvernanta njegove djece? — Tako je. Ali kralj vodi računa i o njenu obračenju koje nije bez cara. Anñelika slegne ramenima. Zatim se sjeti da je bijedna Francoisa bila član velikaške obitelji Aubigne i da su je svi velikaši, koji su uzalud nastojali iskoristiti njenu bijedu da bi je osvojili, s nekom primjesom udivljenja i mržnje, nazvali „Lijepa Indijanka" A sjeti se uz to da je rijetko kada uhvatila gazdu Molinesa da govori, a da time ne kaže ništa. On uporno nastavi: — Ovo vam govorim zato da vidite kako gospoña de Montespan nije više opasna, kako izgleda. Vi ste je več držali u procijepu, još on- 63 da, kad je bila na vrhuncu svoje moči. Izbaciti je iz sedla danas bi bila puka igrarija. — Prodati se — prošapta Anñelika. — Voditi groznu podzemnu borbu koju tako dobro poznajem. Fuj! Radije ču voditi drugu — reče ona, dok su joj iz. očiju sipale varnice. — Ako ne budem mogla izbječi borbu, vodit ču je o-tvoreno, na svojoj zemlji. čini mi se da je to jedina istinita stvar u ovom kaosu. Biti ovdje, gdje se osječam i zlo i dobro. Zlo, jer vidim da sam promašila. Dobro, jer me neodoljiva želja vukla da ponovo vidim svoj kraj. Da, ja sam se morala povratiti pa ma šta se dogodilo. čudno. čini mi se da mi je bilo suñeno još onog dana, kad sam prvi put napustila obzorje Monteloupa — sječate li se Molines, bilo mi je sedamnaest godina kad su me kola grofa Pevraca odvela na Jug — da ču se nakon dugog puta vratiti u zemlju svog djetinjstva da tu zaigram svoju posljednju kartu. Nakon tih riječi njom ponovo ovlada iznenañenje, zbunjenost i nemir. Napusti Molinesa i lagano se penjuči po stepenicama stiže do tor-njiča, odakle je mogla promatrati horizont. Zar je drobonja Montadour, čijeg bi prostačkog lika ponekad vidjela sjenu na pijesku vrta, mislio da če ona ostati

cijelo prolječe i ljeto meñu zidovima svoga dvorca i čekati jesen i kraljeve ljude da je uhapse i odvedu u neku drugu tamnicu? Sto se danas ne usuñuje čak ni da se spusti u svoje perivoje, to je zato, što je znala da če, kad doñe vrijeme, po svojoj volji otrčati prema šumi, a da o tome debeli čuvar riñih brkova ništa neče znati, več če i dalje važno stražariti kraj začaranog dvorca, iz kojeg je umakla princeza. 64 Glupan, koji ne zna ništa o životu na selu, koji ne zna da svaka jazbina ima dva izlaza. Ako bude potrebno, ona če potražiti zaklon u šumi Bocage. Ali prije no što je stanu ganjati i prije no što se zelenim liščem i granjem bude skri-.vala pred lovcem, morat če sve baciti na vagu. „Moju posljednju kartu ..." Da još jedanput osvoji slobodu, izgledalo je teže, nego bijeg iz harema Mule Ismaila, a možda i nemoguče. U prvom pothvatu pomogla joj je njena ženskost. Skliznuti u mrak, povjeriti se noči, tišini, primjenjivati obranu slabih životinja, koje poprime boju zemlje da bi ih neprijatelj što teže otkrio, nači saveznika u prirodi, sve su to bile lukavštine koje u sadašnjem slučaju ne bi postigle svoj cilj. Da bi se uništila strašna i silna moč francuskog kralja potreban je prasak, buka, izazov, muževna i surova snaga. Jerihonske trube bi bile nemočne za taj podvig. Ali gdje da se nañe u ovom kraljevstvu potčinjenom jednom jedinom gospodaru, onoga koji bi ponio barjak ustanka. Gospoña du Plessis-Belliere vidjela je da nema prijatelja u svom krugu, u svom staležu, meñu svojim velikašima. Nije se mogla nadati da če prijateljstvom ili strašču steči suradnike, a niti je mogla računati da če joj tko priči radi častoljublja. Mladi je kralj vrlo vješto okupio oko sebe sve one koji su nešto značili. Nema ni jednog ponosnog plemiča, koji se ne klanja pred njim. Ona se sjeti njihovih imena, kao nekih utvara: Brienne, Cavois, Louvois, Saint-Aignon. Lauzun je u tamnici. Ostat če u njoj dugo godina, izači če iz nje kao starac, bez radosti. Stoječi uspravno na uskom kockastom podnožju bijelog kamena, Anñelika je ispitivala obzorje. ,,O moj kraju, hočeš li me ti braniti?" S Anñelika buntovnik gg u-

Ploče šiljastih tornjiča sjajile su se na suncu metalnim sjajem. Ali vjetar koji je duhao sa močvara donosio je vlažan zrak i pokretao škripave vjetrokaze. Na vedrom nebu kružio je soko raširenih krila. Suma je započinjala iza Plessisa. Sprijeda se vidjelo zelenilo parka, zatim zelenilo polja, a na lijevoj strani vrlo daleko, lebdeči izmeñu neba i zemlje, poput poluoblaka i polusna, nazirao se početak poatevenskih močvara. Sa svog tornjiča Anñelika nije primijetila nikakvog znaka života. Jer Bocage sa svojim skrivenim poljima, koja zakriljuju stabla, pruža očima što je promatraju isti talasast izgled lisnatih svodova, obasjanih svjetlošču, što je bitna oznaka šume. Majuri skriveni pod svodom kestenovih stabala, sela tako zabačena da ni zvuk njihovih zvona ne može probiti gusti zid stabala, Cak i u onom dijelu gdje se odvijao seoski život, nazirala se samo zelena pustinja izbrazdana crnim vijugama, to jest, velikim hridinastim Usjecima kojima protiču hladne rijeke: Vienne, Vendee, Serres. Ružičaste litice, otvorene rane u tijelu zemlje, i izdubene spilje u kojima se u svjetlu baklje pojavljuju okeraste ili crne siluete, za koje se pričalo da su ih geniji naslikali. Još kao dijete Gontran ih je nekada poznavao. Njegova sestra, Anñelika, vila ovih začaranih mjesta pokazala mu ih je. Ali on ih je želio sam promatrati, te je otjerao malu djevojčicu. Kivna zbog toga, Anñelika više nije nikome odavala svojih otkriča. Kroz nevidljivu ravnicu, područje žita i put invazija, prolazila je stara rimska cesta. Preko njena sivog zmijolikog tijela, oklopljenog bru-šenim pločicama, išli su osvajači i jurišali na ovu čvrstu tvrñavu, koja je nekada zatvarala prilaz galskoj zemlji Poktona, koja se dugo opirala Cezarovim legijama. 66 ........ Na sjeveru, na šume Nieula, nastavljale su se šume Fonteraulta, Scevollea, Lancloitrea, Chatelleraulta, a izmeñu rijeka Vienne i Cre-use, šuma La Guerchea, Chantemerlea, a na istoku i jugu močvare Brumea, šarantaske močvare, zatim, osamljeno šipražje, nepristupačan šumski zid, pa vlažne i muljevite zemlje ... Zašto ju je sudbina opet dovela u ovaj dragi kraj stabala i šume, koji je oblikovao njenu dušu? Zato da nauči nešto što ona nije htjela shvatiti. Da joj otkrije istinu za kojom je u svom djetinjstvu tragala, istinu zakopanu u njedrima ove starinske zemlje, ovog plavog zaljeva 0 koji su udarali valovi raznih civilizacija? Dolmeni, starinske kamene ploče, sagrañene bogapitaj zašto, dizali su se u njedrima šumač menhiri su se redali na pustarama, mračne crkvice

podignute na svim raskrižjima u čast nekog lokalnog sveca u blizini ruševina rimskih hramova, protiv čijih su logora došle da se bore. Baš ove dvije nepristupačne stvari: šume 1 močvare, zaustavile su godine 732. razvijene zastave arapskih hordi, a konjanike izgladnje log Engleza, za vrijeme stogodišnjeg rata. Zemlja načičkana crnim kulama, koje su sagradili čarobnjaci ih' vitezi, i opatije u kojima su tjerali ñavola: Liguge, Airvault, Nieul, Maillezais. Zemlja vjerskih ratova. Nije daleko prokleto polje La Chataignerie, gdje je katolička vojska zaklala stotinjak ljudi, žena i djece, koji su se sakupili da slušaju protestantsku prodiku, a u blizini Parthenava još se spominje protestantski konjanik Puvvault, koji je spravljao paprikaš od ušiju katoličkih fratara. Zemlja pobuna, i razbojnika, Bruscambille, a za Richelieuove vlade „bosonogi", koji su po- 6# 67 bili skupljače poreza, a u Mazarinovo vrijeme kraljevi vojnici su bezuspješno proganjali ljude močvara, „koji bi im kliznuli, poput jegulja, u kanalu". Dok je Anñelika bila dijete, bila je uvjerena da su svi oni koji dolaze iz drugih mjesta, stranci, skoro neprijatelji. Osječala je prema njima neko sumnjičavo nepovjerenje. Bojala se da nešto ne odnesu iz kraja njena djetinjstva i tako ne poremete onaj tajni, ugodni red koji je bio znan njoj i njenima. I danas joj se nametalo isto osječanje. Zemlja što se protezala pred njenim očima, ne može je izdati, neče pustiti kraljeve izaslanike da je uhapse. Vojnici, koji su stražarili u podnožju dvorca i rastreseno sitnili smo'tke duhanskog lišča da bi napunili svoje lule, bili su malobrojni. Na dani znak uništit če ih svijet iz Poitoua, a zajedno s njima i one koji su u odredima odlazili da progone protestante. Več je po jarcima bilo vojnika zaklanih nožem, a žene iz sela Marvava i Mellesa, nisu dopuštale da ih odvlače na misu, več su na vojnike bacale pepeo i prašinu. Zaslijepljeni, morali su se povuči i kukavno se povratiti u svoje konačište u Plessis. Vojvoda Samuel de la Moriniere i njegova dva brata Hugues i Loneelot, hugenotski velikaši, sklonili su se u velike spilje kod prijelaza Santis, nakon što su ubili poručnika draguna, koji je htio zaposjesti njihov dvorac. Tako su se počeli obistinjavati oni neumitni zaključci u pričama dojilje Fantine: „Pošto su vojnici pravili veliku štetu, stanovnici ovog kraja sklanjali su se u šume", ili pak: „Siromašni vitez, koji je htio izbječi kraljevoj osveti,

povukao se u močvaru u kojoj je živio dvije godine hra-neci se jeguljama i divljim patkama." Kad bi pala noč, kroz šumu je prodirao zov lovačkog roga. To nije bio znak o završetku 68 lova, več izmjenjivanje tajnih poruka izmeñu opkoljenog hugenota i njegovih istovjerni-ka. Jedan od njih, barun Isaac de Rambourg, stanovao je u starom, ruševnom dvorcu nedaleko Plessisa, a njegova se kula ocrtavala na zarumenjenom nebu. Daleka truba odgovarala je na njegove dozive iz daljine, a katkad se čulo dolje u dvorištu kako Montadour uznemiren psuje. Otkada je onaj prokleti, krivovjerni patrijarh, La Moriniere, pobjegao u šumu, obračenja postadoše rjeña. Bio bi se okladio da su se, usprkos zatvorenim i zapečačenim hramovima, ti prokleti nočni leptiri, hvatali šume i odlazili na nepristupačna mjesta da pjevaju svoje Crkvene pjesme. Da bi ih iznenadio, Montadour je htio svoje ljude natjerati u šumu. Ali vojnici su se bojali šupnskog labirinta. Uzaludan mu bio trud da potkupi kojeg katoličkog zvjerokradicu da im bude vodičem. Jedno priviñenje mučilo je Anñeliku: da neki konjanik u galopu ne dojuri do dvorca, ne kucne na vrata i kralj se pred njom ne pojavi u svom liku. A onda je ne zgrabi šapčuči joj ono što nije nikada napisao nijednoj ženi: „Moja nezaboravna." Hvala Bogu, više nije ono doba, kad je kralj mogao uzjahati konja i u punom galopu dojuriti do svoje ljubljene, kao što je učinio onda kad je bio zaljubljen u Mariju Mancini. Sada je i sam postao zarobljenikom svoje veličanstvenosti i morao je čekati da ona doñe i pred noge mu se baci, pa je uzalud kod gospodina de Breuteuila tražio da mu dade neki tračak nade. — Da li če ona doči, gospodine? Dvorjanik se klanjao prikrivajuči porugljiv osmijeh. — Veličanstvo, gospoña du Plessis je još vrlo slaba od strahovitih patnja na putu. 69 — Zar vam nije mogla predati neko pismo? Gaji li još prema našoj osobi onakvu slijepu mržnju? — Na žalost, veličanstvo, bojim se da je tako.

Kralj zatomi uzdah, a pogled mu je bludio po dalekoj svjetlucavosti velike galerije. Hoče li doživjeti dan da slomljena i pokajnički kroči prema njemu? Sumnjao je. Neka slutnja vračala mu je sliku ljepotice koja u lancima čami na vrhu kule, koju zaštičuju crna stabla i uspavane vode. VI VRAčARA MčLUSINA Anñelika je trčala po šumi. Skinula je cipele i čarape, uživala je da bosa trči po mahovini. Katkad se zaustavljala, pa bi pažljivo i napeto osluškivala. Kad bi munja proparala mrak, prepoznala bi put, pa bi iznova pojurila. Pijanstvo slobode! Tiho se smijala. Bilo je vrlo lako spustiti se u podrum dvorca i izmeñu vinskih bačava pronači mala vrata, koja su vodila u podzemni hodnik, kojih je uvijek bilo u svim gospodskim dvorovima. Podzemni hodnik Plessisa bio je bijedna rupa u poreñenju s čudnim podzemnim hodnikom palače Beautreillis u Parizu, kojim se iz. jednog bunara moglo nadsvoñenim hodnikom spojenim s kanalima stiči u predgrañe Vincen-nes. U Plessisu je to bio samo vlažan i smradan otvor kojim se ona morala četvoronoške vuči. Izišavši napolje u šumi, izmeñu grana, opazi dvorac i vojnike u crvenim kabanicama, na straži oko dvorca. Ona je, meñutim, bila zaštičena od njihovih pogleda, a ti stražari nisu ni mogli sumnjati da se ona, koju su morali čuvati, nalazi samo nekoliko koraka podalje i promatra ih. Potom se ona tiho udaljila, razmak-nuvši isprepletene grane šikare. Pošto se probila kroz grmlje: šibljak, malinu i šipak, koji su tvorili ivicu šume, nañe se 70 71 u pravoj, prostranoj, zelenoj katedrali s bezbrojnim stupovima hrasta i kestena. Kucanje se Anñelikinog srca smiri i zanesena svojim uspjelim bijegom, udari u razdraganu trku. Snaga joj se povratila. Nakon teškog iskustva, koje je stekla hodajuči po stazama Maroka, činilo joj se djetinjskom igrom uspinjati se na hridine obrasle mahovinom ili se strmim stazama spuštati do potoka zakri-ljenih tamnim liščem. Šuma se preko neke vododerine čas spuštala da se spoji s dolinom, čas se uzdizala do visoravni na kojoj je rastao

kratki vrijesak. Anñelika se sigurno kretala kroz tu mješavinu svjetlosti i sjene, suhoče i vlage, pljesnivih zadaha, koji su dopirali iz dubina planinskih potoka i opojnih, skoro južnjačkih mirisa koji su se udisali na visini, tamo gdje su kosti kraja u obliku oštrih litica probijale tanku zemlju, išaranu cviječem. Anñelika se opet zaustavi. Vilinski kamen ležao je tamo na čistini izmeñu druidskih hrastova, ogroman dolmen s vrlo dugom pločom ispruženom na četiri potpornja, koju su vjeko-vi duboko utisnuli u tlo. Ona ga zaobiñe, da bi se orjentirala. Sad je bila sigurna da neče zalutati. Ovaj dio šume s Vilinskim kamenom, Vučjom dolinom, Vrelom Troussepoil, Raskrščem triju sova, gdje su postavili fenjer, bio je u doba njena djetinjstva, poprište njenih podviga. Napregnuvši uši, čula je mukle udarce drvosječa nošene vjetrom. Ti su drvosječe dolazili iz zaseoka Gerbier, te bi se ljeti sa svojim dugim sjekirama nastanili u šumi. Prema istoku živjeli su ugljenari u svojim pocrnjelim kolibama, kojima je ona katkad odlazila da jede sira i da traži duge komade drvenog uglja za Gontrana. Ali ona je tamo odlazila putovima koji su vodili iz Monteloupa. Staze prema Plessisu bile su joj manje poznate, iako je često švrljala bli- 72 zu imanja svojih snova, nastoječi da spazi bijeli dvorac i jezero nad kojima je danas gospodaricom bila. Na ovom istom mjestu ona je onim istim nekadašnjim kretnjama stresla sa svoje suknje od parheta iverje, uredila kosu, koju joj je vjetar dok je trčala zamrsio i po ramenima ra-suo. Osmjehne se, što još uvijek daje istu važnost tim obrednim pokretima od kojih nekada ne bi bila odustala nizašto na svijetu, a zatim opreznim i sporijim korakom napusti čistinu i počne se spuštati po stepenicama urezanim u litici, pokrivenim sada zemljom crnicom i ilovačom. Posjet koji je imala obaviti, zahtijevao je izvjesno dostojanstvo. Anñelika nije nikada stupila na ovu istu stazu svojim golim nogama divljakuše a da je ne bi spopala neka bojažljivost, nimalo u skladu s njenom naravi. Njena tetka Pulcherie je sigurno ne bi prepoznala u tom trenutku. Samo mračni duhovi šume su imah' priliku da prate njene kretnje male pametne djevojčice. Staza se brzo spuštala izmeñu sivo-zelenih udubina. Nekoliko izvora teklo je niz bok brda, okruženih visokim pustikarama grimizne boje. A zatim i njih nestane. Na gustom sagu lišča, koje se pretvorilo u mulj, mogle su rasti samo gljive, čiji su ljepljivi klobuci, narančaste ili Sjajno ljubičaste boje, osvjetljavali unutrašnjost šume, kao neke svjetiljke u mračnom kraju. Ta su

mjesta obilovala: strahom, svetim uzbuñenjem pomiješanim s gašenjem, znatiželjom i sigurnošču da tu počinje drugi svijet, svijet čarolija, koji daje moč i ugled. Anñelika se morala pridržavati stabala, toliko je padina bila opasna. Kosa joj padne na oči. Ona je nestrpljivo zabaci. Bila je potpuno zaboravila da je to mjesto bilo tako daleko i nepristupačno. Naposljetku olakšano uzdahne, primijetivši svjetlost što se s druge strane litice probijala kroz zele- 73 no lišče. Bila je to sunčana svjetlost. Rukom je pipala po mraku tražeči kroz mahovinu čvrstu podlogu litice, stane puziti i malo se ogrebe na uskom nasipu koji je ponešto nadvisivao rijeku, čiji je žubor dopirao do nje. Stalno se pridržavajuči, ona se nagne, podigne jednom rukom zastor od bršljana i otkrije ulaz u spilju. Ona se više nije sječala koju je riječ bilo potrebno izgovoriti. Uzalud je naprezala sječanje. Meñutim, čula je neko kretanje u unutrašnjosti spilje. Netko je vukao noge, a zatim mršava ruka klizne po zidu i pojavi se lice vrlo stare žene u blijedom polumraku. Svojom tamnom i smežuranom kosom sličila je osušenoj mušmuli, ali obilna kosa snježne bjeline razvlačila je skup mrtvih čupera-ka oko nje. Njene su oči žmirkale ispitujuči do-šljakinju. Anñelika u narječju zapita: — Jesi li ti vračara, Melusina? — Ja sam. Što hočeš, djevojko? — Došla sam da ti ovo predam. Ona pruži starici omot, u kome je bilo duhana za šmrkanje, komad šunke, kesica soli, ke-sica šečera, komad slanine i kesa puna zlata. Starica je pomnjivo pregledala stvari, zatim, okrenuvši svoja okrugla leña mršave mačke, ponovo uñe u unutrašnjost spilje. Anñelika poñe za njom. Došli su do okruglog prostora, s podom od pijeska, a slaba svjetlost dopirala je s nekog otvora u visini zaklonjenog trijema. Kroz taj otvor izlazio je dim s ognjišta, na čijoj je žeravici bio postavljen željezni kotlič. Mlada žena sjedne na ravan kamen i počeka. Tako je radila i nekad kad je dolazila da potraži savjeta u vračare Melusine. Ova vračara nije bila Melusina koja je bila još starija i crnja, a seljaci su je objesili na hrastovoj grani optuživši je da je kriva za smrt njihove djece. Kad su doznali da se nova vračara dovukla u 74 spilju Hauts-de-Merg, iz navike su je nazvali Melusinom. Odakle dolaze šumske vračare? Kakvi ih to putovi nesreče i prokletstva dovode na ista mjesta, na kojima se udružuju s mjesecom, sovom i biljkama? Govorilo se da je ova vještica najvještija i najopasnija u čitavu kraju. Pričalo

se uz to da liječi groznicu napitkom od zmije otrovnice, kostobolju plinovitom solju od žabe babure, a gluhoču mravljim uljem. Isto tako se pričalo da je kadra ñavla iz najodabra-nije legije pakla nabiti u lješnakovu ljusku. Kad bi kome uspjelo da mu neprijatelj zagrize u voče,, što mu ga je ona dala, mogao se do mile volje nauživati gledajuči kako ovaj ñipa sve do stropa. Jedino se hodočaščem do crkve naše gospoñe od Milosrña, u Gatinesu, u čijem čivotu, se nalazi jedna vlas i jedan nokat Blažene djevice, mogao osloboditi tog uroka. Mlade djevojke koje su posrnule, poznavale su dobro put do njene spilje, a isto tako su ga dobro poznavali nasljednici, kojima se nije čekalo da im stric umre prirodnom smrču. Anñelika koja je več čula ta naklapanja, promatrala je sa zanimanjem neobično stvorenje. — Sto hočeš, djevojko? — zapita napokon vračara dubokim i napuklim glasom. — Hočeš li da ti otkrijem sudbinu? Ili da ti pomognem da uza se još jače vežeš onoga koga ljubiš? Ho češ li da ti spremim čajeve koji če ti povratiti zdravlje, narušeno na tvojim dugim putova njima? — Sto znaš ti o mojim dugim putovanjima? — prošapta Anñelika. — Vidim prostor oko tebe, i užareno sunce. Daj mi ruku, da ti iz nje sudbinu pročitam. Mlada žena odbije njen prijedlog. — Došla sam k tebi s mnogo jednostavni jom molbom. Ti koja poznaješ sve stanovnike 75 šume, bi li mi mogla kazati gdje se kriju ljudi, koji se katkad sastaju da se mole i da pjevaju crkvene pjesme sa seljacima iz okolnih zaselaka? Prijeti im pogibelj. Želim ih upozoriti, ali ne znam mjesto njihovih sastanaka. Vračara se uznemiri. Ona se napola podigne i žestoko mašuči nakaznim rukama, reče: — Zašto bi htjela odvratiti opasnost od tih ljudi, tmine, ti, kčeri svjetla? Pusti, dakle, ga vrane neka lebde nad tvorovima. — Ti, dakle, znaš gdje se sastaju? — Da li znam? Kako ne bih znala, kad mi lome grane, upropaščuju zamke i gaze moje

biljke. Ako se ovo nastavi, neču više nijednu latieu osušiti za svoje napitke, kojima liječim. Dolaze u sve večem broju, šunjaju se nepri mjetno poput vukova i čim se skupe počnu pje vati. Životinje se prestraše, ptice umuknu, hri dine se tresu, a i ja moram bježati, toliku mi muku te njihove pjesme zadaju, razumiješ li, djevojko? Zašto ti ljudi dolaze u šumu? — Gone ih. Kraljevi vojnici ih proganjaju. — Imaju tri voñe. Tri lovca. Najstariji je i najcrnji, tvrd je kao bronca. On je glavni vo ña. Malo govori, ali kad govori kao da bode žom vrat košuti reže. Uvijek govori o krvi i o Svevišnjem. Slušaj me ... Ona se toliko približi, da je njen dah okrznuo Anñeliki lice. — Slušaj, mala. Jedne večeri sakrila sam se meñu stabla i promatrala tu skupljenu čeljad. Nastojala sam dokučiti što tu rade. Voña se ustobočio pod jednim hrastom i održao govor. Skrenuo je pogled prema meni. Ne znam je li me opazio. Ali sam osjetila da su mu oči pla mene, jer su me moje počele odjednom peči kao da su opržene, pa sam pobjegla, ja, koja netremice gledam u oči i vepru i vuku. U tome je njegova moč. Zato drugi dolaze da ga sluša ju i spremni su da izvršavaju njegove naloge. 76 Ima veliku bradu. Sliči na medvjeda, koji je dolazio na vrelo Troussepoil da opere svoje okrvavljene dlake, pošto je proždro mlade djevojčice. — To je vojvoda La Moriniere — reče An- ñelika zadržavajuči osmijeh — protestantski velikaš. Melusina nije ništa od svega toga shvačala. Ona ga je i dalje smatrala medvjedom. Meñutim, malo-pomalo njeno se raspoloženje izmijeni i na kraju čak neki smiješak razvuče njene sive usne nad bezubim desnima. Preostali su joj zubi bili široki i jaki, vrlo bijeli, kao da ih je njegovala. Oni su joj licu davali neki čudan izraz. — Zašto da te ne odvedem k njemu? — reče najednom. — Tebe neče prisiliti da spustiš oči.

Ti si lijepa, a on ... Ona se dugo cerila. — Muško je i muško ostaje — reče ona po učno. Anñeliki nije bilo do toga da isposničkog vojvodu La Morinierea, koga su svi nazivali patrijarhom, povuče u propast. Njene brige bile su druge vrste. Morala je raditi brzo. — Iči ču, iči ču — mrmljala je Melusina, koja je najednom oživljela. — Odvest ču te, mala djevojko! Tvoja sudbina je tako strasna, nasilna i tako lijepa. Daj mi tvoju ruku ... Sto je pročitala? Odbacila je, najzad, Anñe-likinu ruku kao u nekom bunilu. Sive su joj oči sjale bljeskom plamene zlobe .. . — Došla si, ti! Donijela si mi soli i duhana, ti si moja sestra, moja kči! Ah! Kako je tvoja moč velika! Davnašnja vračara je isto tako govorila Anñeliki, dok je bila dijete i ponešto plašljivo sjedila na tom istom mjestu. Služila se istim riječima da bi dala maha svom čuñenju nad tolikim dogañajima urezanim u dlan mlade že- ne. Strah i zanimanje vračara uvijek su ispunjavale Anñeliku nekim naivnim ponosom. Kad je bila mala, ona je bila sigurna da če jednog dana postiči sve što bude zaželjela: sreču, ljepotu, bogatstvo. A danas? Danas kad je znala da se to sve može imati, a ipak ne biti sretan, kakve su dojmove pobuñivala u njoj obečanja o moči? Ona pogleda svoju ruku. — Reci mi... Reci mi još nešto, Melusino.. Hoču li pobijediti kralja? Hoču li umači nje govu gonjenju? Reci mi, hoču li nači svoju ljubav? Ovoga se puta vračara pokuša izvuči. — Sve što bih ti mogla reči ti ionako osje čaš u dubini svog srca! — Nečeš da mi kažeš što si vidjela na dlanu moje ruke zato da me ne obeshrabriš. — Doñi, doñi, dakle! čovjek crne brade mo ra čekati — cerila se vračara. Prije nego se izvukla iz spilje, potraži malu vrečicu i predade je Ahñeliki. — To su biljke. Svake večeri moči ih u vrlo vručoj vodi, izloži ih zatim na mjesečini, a te kučinu pij u zoru kad sunce izañe. Povratit če

ti snagu u udove i tijelo, a tvoja prsa če na breknuti kao da u njih navire mlijeko. Neče ti grudi nabreknuti od mlijeka več od snage tvo je mladosti. Hodale su jedna za drugom, pošto su- izašle iz jaruge. Vračara nije išla običnom stazom. Ona je raspoznavala tragove na stazi po nekim nevidljivim znakovima. Nebo je počelo tamniti iza stabala. Anñelika se sjeti svog čuvara, Montadoura. Hoče li opaziti njen nestanak? Za to je bilo malo mogučnosti. Svako jutro je dolazio da je pozdravi. To mu je bila dužnost koju su mu preporučivali gospoda de Marillac i de Solignac. Nije smio da joj dosañuje često, ali nije smio ni da propusti svoj dnevni nadzor. čini se da 78 debeli kapetan nije ni tražio drugo do da što češče obavlja tu dužnost. Ali ga zbunjivala gor-dost Anñelike. Njezin ledeni pogled brzo bi prekinuo svaki njegov pokušaj da se upusti u razgovor ili šalu. Vidjela je kako guta svoje glupe komplimente grickajuči pri tom riñi brk. Zatim bi se udaljio izjavljujuči da mora poči protiv krivo vjernika, što mu je bila druga dužnost. Svako poslijepodne skočio bi na svog zelenka i pračen odredom konjanika odlazio da prisustvuje obračenjima krivovjernika u susjednim selima. Katkad bi dovukao nekog osobito upornog protestanta i pokušavao ga obratiti na pravu vjeru. Tada bi se u dvorcu čuli udarci i mukli krikovi: — Odreci se, odreci se! Ako se nadao da če svojom gorljivošču u borbi za vjeru pobuditi udivljenje markize du Plessis, onda se kapetan Montadour teško varao. On ju je ispunjao grozom. Uzalud je on pokušavao kod nje pobuditi zanimanje za svoj rad. Ali kad joj je jutros počeo govoriti o nekom pastoru koji je stigao iz Zeneve i koga bi, zahvaljujuči svojim uhodama, mogao navečer uhapsiti u dvorcu Grandhier čiji su ga gospodari primili na konak, ona napne uši. — Kažete da je neki pastor došao iz Zene ve? S kojim ciljem? — Da podstiče ove bezbožnike na ustanak. Srečom su me o tome obavijestili. Večeras če napustiti šumu, u kojoj je imao sastanak s prokletim La Moriniereom. Postavio sam mu zasjedu kod dvorca Grandhier. Možda če ga i vojvoda pratiti. Uhapsit ču i njega. Ah! Gospo din de Marillac je pametno postupio kad me

imenovao za voñu ovog pothvata. Vjerujte mi. gospoño, slijedeče godine neče biti nijednog protestanta u Poitouu. Ona je pozvala La Voilettea, nekadašnjeg Slugu Filipova. 79 — Ti si reformirane vjere. Znaš U gdje se luije vojvoda La Moriniere i njegovi sljedbe nici? Treba ih upozoriti da im spremaju za sjedu. Sluga nije znao ništa. Nakon dugog oklijevanja, izjavi da mu vojvoda šalje upute pomoču sokola, izvježbanog da nosi pisma. On, pak, protestantskim pobunjenicima šalje podatke koje doznaje od vojnika. Ali to nisu obavijesti veče važnosti, jer Montadour nije tako glup, kao što izgleda i uprkos svojoj brbljivosti, malo govori. — Stavio bih ruku u vatru da o ovoj priči o protestantskom pastoru, koju ste vi doznali, sa mi vojnici nemaju pojma. Oni če o tome do znati tek u zadnji čas, jer je kapetan oprezan i podmukao. Anñelika je poslala La Violettea do dvorca Grandhier da upozori njegove vlasnike. Meñutim, ni ovi nisu znali tačno na kojem se mjestu u šumi sastaju bjegunci, koji su često mijenjali mjesto sastanka. Gospodar Grandhiera pokušao se uputiti prema šumi, ali su ga draguni zaustavili, hineči da su tu slučajno zabasali patrolirajuči u blizini njegova dvorca. Tada se Anñelika sjetila vračare Melusine. — Poči ču i sigurno ču ih pronači. Več je dugo Anñelika smišljala taj bijeg. Odlučila je da istegne malko konopac kojim je bila vezana. Izgledalo je da če pothvat uspjeti. Vračara se zaustavila i digla koščat kažiprst. — Slušaj! S mračne ivice neke litice dopirao je kroz Lišče neki šum. U prvi mah mislili su da to vjetar huji, ali što su se više približavali, jasnije BO su razabirali sumorne melodije, duge žalbe: pjevanje psalama. Protestanti su se sakupili blizu rijeke Ven-dee, na kraju klanca zvanog Klanac divova, gdje je, pričalo se, Gargantua jednim udarom leña srušio ogromne litice koje ga zatvaraju.

Crvenkasto svjetlo vatre probijalo je mrak sutona, koji je zahvatio prisutne. Jedva su se razaznavale pomiješane meñu širokim pustenim šeširima hugenotskih seljaka, kapice žena, koje su se tu molile. Zatim se neki čovjek približi ognjištu. Po opisu vračare Anñelika sasvim lako prepozna vojvodu Samuela. Svojim izgledom bradatog lovca on je ostavljao snažan dojam. Omrznuo je Luju .XIV od onog dana kad je vojvoda došao u Versailles s namjerom da u dvorskim spletkama odigra ulogu što ju je admiral Coli-gny odigrao prošlog vijeka. Pošto je pao u nemilost, živio je povučeno na svom imanju. U visokim čizmama koje su mu dopirale do polovine bedara, u svom prsluku od crnog sukna, stegnut teškim opasačem, o kome je visio bodež i remen za mač, glave pokrivene ravnim, staromodnim šeširom, kakve su nosili provincijski hugenoti, a koji su ih činili sli čnim bilo Kalvinu, bilo Luteru, več prema uzrastu, vojvoda La Moriniere je svojom pojavom ulijevao strah. Izgledalo je da ne spada u ovo vrijeme, da potječe iz epohe surovih običaja, nasilja, neprijateljski raspoložene prema prefinjenostima. Njegovo mjesto je bilo u ovom divljem dekoru hridina i noči i kad se njegov glas digao, jeka sa litica pretvorila ga u neki još niži, brončani, teški i opori glas od koga Anñelika zadrhta. — Bračo moja, sinovi moji, naše se mirovanje bliži kraju, približio se dan kad čemo podignuti glave i svojim djelima pokazati da služimo Gospodu. Otvorite Knjigu nad knjigama. Sto ste našli u njoj? 31 • Anñelika buntovnik — Svevišnji poput junaka kroči. On bodri sebe i svoj žar kao pravi ratnik. Diže svoj glas. Viče... „Očituje svoju snagu protiv svojih neprijatelja. Dugo sam šutio, kaže on. Dosad sam šutio, suzdržavao se... Ali sada ču opustošiti brda i brežuljke. Izgorit ču zelen. Uzmaknut če, i pomutit če se razum onima, koji se klanjaju drvenim kumirima, koji govore kumirima od livenog željeza: „Vi ste naši bogovi!" Njegov je glas odjekivao. Anñelika je osjetila kako joj neka jeza gmiže šijom. Htjela se okrenuti prema vračari, ali se ova nečujno udaljila. Meñu vrhovima grana nebo je još bilo sede-fasto bijele boje, ali u mraku Klanca divova ljudi su bili gnjevni. Nečiji glas se javi: — Što možemo mi protiv ^kraljevih voj nika?

— Sve. Nas ima više nego kraljevih vojni ka i Bog je na našoj strani. — Kralj je svemočan. — Kralj je daleko i što on može protiv cije le pokrajine koja je odlučila da se brani? — Katolici če nas izdati. — Katolici se boje draguna kao i mi. Porezi ih upropaštavaju i još vam jedanput kažem, njih ima manje nego nas. U našim su rukama najplodnije zemlje. Sova je dvaput uzastopce huknula negdje vrlo blizu. Anñelika se trgne. Učini joj se da je nastao muk u Klancu Vukova. Kad je opet pogledala, opazi da je hugenotski velikaš skrenuo pogled prema njoj. Njegove užarene oči, duboko upale pod crnim obrvama plamtile su crvenim sjajem. „Njegov plamena pogled", govorila je vještica, „ti možeš izdržati". 82 Opet ze začuje blago i tužno hukanje sove. Nije li to bio znak uzbune? Upozorenje na neku opasnost koja prijeti prisutnima? Anñelika se ugrize za usne. „Moram to učiniti", reče u sebi. „Ovo je moja posljednja karta!" Ona poñe naprijed i zapinjuči odjednom o bodljikave grane, spusti se prema sakupljenim hugenotima. Odlazeči u Klanac divova, da spasi ženevskog pastora, Anñeliki je bilo jasno da je odabrala put koji neče moči tako lako napustiti. v Samuel La Moriniere je bio jedini koji je mogao uništiti vjeru u monarhiju u srcima vjernih protestantskih podanika. La Moriniere-patrijarh, bio je čovjek pedesetih godina. Udovac, otac triju djevojčica, zbog čega se osječao nesretnim, živio je na svom imanju sa svoja dva brata Hughesom i Lance-lotom, koji su takoñer bili oženjeni i očevi mnogobrojne djece. Cijela je obitelj živjela pod surovom strogošču patrijarha i posvetila se molitvi i lovu. Prošlo je vrijeme kad se u raskošnom dekoru njihova zamka zabavljalo. U zamku su žene govorile tiho i nisu znale za smijeh. Djecu su odgajali mnogobrojni učitelji, koji su ih več u najranijem djetinjstvu poučavali u grčkom i latinskom jeziku i u proučavanju Svetog pisma. Dječake su vježbali u baratanju kopljem i bodežom. Je li La Moriniere bio svjestan kad je prvi put susreo Anñeliku, ženu koja se pojavila iz mraka s kukuljicom prebačenom preko zlatne joj kose, bosonoga, uglañena govora velike gospoñe, je li on znao da i u njoj bukti

ista neza-dovoljena strast, ista mržnja, koja je u akciji tražila oduška i koja če je navesti da se poslušno prepusti njegovim sugestijama? 83 VII SAMUEL LA MORINIERE, VOðA PROGONJENIH HUGENOTA čovjek koji je uvečer duvao u lovački rog, privremeno je ostao pošteñen od progona Mon-tadoura. Možda i zato što je plemički dvorac Rambourg bio blizu Plessisa, pa je kapetan bio siguran, da može u svako doba spustiti svoju tešku šapu na tog blijedog, drhtavog hugeno-ta, koji se tjeran očajem, našao u ulozi progonjena čovjeka. U svom djetinjstvu Anñelika i njene sestre često su se rugale ustrašenom dječaku kojemu je na vratu stršila Adamova jabuka, a koga su susretale prigodom seoskih sabora ili na sajmovima u trgovištima. S godinama, barun de Rambourg je stekao duge brkove, koji su tužno vi-sili, ženu koja je stalno bila u drugom stanju i čitav roj malih, blijedih hugenota, koji su se vješali o skutove njegova kaputa. Protivno od večine njegovih istovjernika bio je siromašan. Seoska čeljad je pričala da je njegova kuča od devete generacije prokleta, jer je neki vitez iz njihove obitelji pokušao zagrliti neku vilu koja je spavala u dvorcu na obali rijeke Sevre. Prokletstvo se, naravno, još i pojačalo, kad je Rambourg prigrlio Kalvinovu vjeru. Zadnji tog roda, Isac, živio je u sjeni svog tornja obraslog bršljanom i čitava se njegova darovitost i posao svodio na to da duše u rog. Svi su se čudili snazi daha koji je izbijao iz njegovih mršavih prsiju. Iz čitava kraja pozivali su ga da sudjeluje u lovu, jer je znao da izvija različite dozive, otegnute i divne zvukove, koji su ushi-čivali lovce, lovačke pse i divljač. Ali od prošle godine ti lovački sastanci postajali su sve rjeñi. Katolički ili protestantski ladanjski plemiči živjeli su povučeno, očekujuči prestanak nemira koje su prouzrokovan vojnici. Barun Rambourg je bio prisiljen odazvati se pozivima vojvode La Moriniere, jer je bilo teško suprotstaviti se njegovim odlukama. Anñeliki je to postalo još jasnije kad je vidjela voñu hugenota kako prelazi ledinu i upučuje se k njoj, u svom velikom crnom plastu koji je lepršao na vjetru. Bio je još impozantni j i sa zlatno-modrim nebom u pozadini, nego u mraku u Klancu divova. Pratila su ga njegova brača. Na ivici šume, mjesto sastanka je sa strme litice dominiralo okolinom. Na tom rubu zemlje gdje je rasla žutilovka, nekada je bio zimski tabor. Mali hram posvečen Veneri ležao je tu polusrušen, obrastao cjetovima kraljevskog koplja.

Na rubu prokletog zaljeva i opasne galske šume, nisu li se Rimljani molili svojoj božici, da im sačuva znakove muškosti ugrožene od divljih Pikta, koji se nisu ustezali prinašati svojim bogovima užasne trofeje? Ostale su samo ruševine, neka vrst kamenog trijema sačinjenog od dva stupa i kamene plohe položene preko njih, a na kojoj je nešto pisalo na latinskom. Anñelika sjedne u njegovu sjenu. Vojvoda sjedne prema njoj na veliki četvrtasti kameni blok. Dva brata stajala su postrance. Rimski tabor je bilo jedno od tolikih mjesta gdje su se sastajali. Seljaci su u hramu skrivali hra- 85 nu i oružje za progonjene protestante. S ovog mjesta mogli su nadzirati čitav kraj bez opasnosti da netko iznenada na njih navali. Vojvoda počne govoriti i još jednom joj zahvali za ono što je učinila za ženevskog pastora. Njeno je djelo dokazivalo da se vjerski zid može preskočiti ako se ljudi, ogorčeni zbog ne-pravda, slože da bi držali u škripcu moč tiranskih vladara. Poznato mu je dobro koliko je pretrpila od kralja. Uostalom, zar ju nije čuvao kao zatvorenicu? Kako je gospoña du Plessis uspjela doči do njih? Ona mu reče da je izišla kroz podzemni hodnik. Montadour ništa nije sumnjao. Teško je bilo ne odgovoriti vojvodi Morini-eru, kad bi postavio neko pitanje. Njegov za-povjedajuči glas silio je sugovornika da odmah da objašnjenje. Njegove oči, duboko upale pod guste, orne obrve, napregnuto su promatrale, kao dvije zlatne tačke. Njihov oštar sjaj je u-marao. Anñelika skrene svoj pogled. Sjeti se vračare, koja se bojala ovog mračnog sluge Božjeg. Zbog današnjeg sastanka ona je obukla haljinu dostojnu njena ranga, vrlo raskošnu haljinu od tamnog satena, i nije bilo lako provlačiti se kroz uski podzemni prolaz, koji je vo^ dio u šumu, u stezniku koji joj je stezao struk i pod teretom triju sukanja. Pratio ju je sluga La Violette noseči njezin ogrtač. Stajao je nekoliko koraka dalje, nepomičan i smjernog držanja. Anñelika je htjela da ovaj sastanak bude svečan, kako bi mogla govoriti vojvodi kao jednak jednakome. Sjedila je ispod zimskog trijema, na koji su vijekovi utisli svoju patnjuč njene noge u crvenim cipelama virile su ispod ruba haljine šljivine boje, dok je njenu kosu, pomnjivo počešljanu vjetar malo-pomalo lagano mrsio. Slušala je duboki glas, slušala ga je stisnutog srca, 86 privučena, a ipak uznemirena. činilo joj se da se pred njom otvara neki ponor. Trebalo bi ga preskočiti zavezanih nogu.

— Sto ste htjeli od mene, gospodine? — Da sklopimo savez. Vi ste katolkinja, ja protestant, ali mi se možemo udružiti, sklopiti savez progonjenih, savez slobodnih duhova. Montadour živi pod vašim krovom — uhodite ga i obavještavajte nas. A zatim, vaši katolič ki seljaci... Sagnuo se, spustio glas, kao da je želi što snažnije prožeti svojom zapovjedničkom voljom. — Nastojte im objasniti da im njihovi inte resi nalažu da stanu na stranu naših seljaka, žitelja Poitoua kao što su i sami, da im je za jednički neprijatelj kraljev vojnik koji im plja čka žetvu. Podsjetite ih na ubirače poreza, na namet, na glavarinu. Zar im ne bi bilo bolje da njima upravljaju samo njihovi velikaši kao ne kada, nego da se muče za dalekog kralja koji im zauzvrat šalje čitave armije stranaca koje moraju hraniti. I dok joj je tako govorio podbočen rukama u kožnatim rukavicama, kakvim se služe soko-lari, o snažna bedra, ona nije mogla s njega skrenuti pogleda. On joj je ulijevao svoje duboko vjerovanje u očajničku pustolovinu, koja je bila nalik samrtnom pokušaju vezanog diva da rastrgne svoje okove. Ona je u duhu gledala veliki narod seljaka, od koga i ona potječe, kako se diže, kako se napinje u nadljudskom naporu da bi se oteo smrtonosnom propadanju u koje ga je guralo robovanje onome, koji je' nekad bio samo velikaš Ile-de-Francea. Novac izvučen iz brazda Bocagea, potrošen je na uživanja u Versaillesu, na beskrajne ratove na granicama Lorene i Pikardije. Visoki plemiči Poitoua postali su kraljeve sluge sretni kad im se pruži prilika da mu dodaju ko- «7 šulju ili sviječnjak, dok su njihova imanja dospjela u ruke nepoštenih upraviteljač drugi su osiromašili i žive na svojim imanjima, koje im državna blagajna oduzimlje komad po komad, prezreni od onih plemiča koji su umjeli da se dodvore kralju. Poput gladnih zmija, danas propast i glad gmižu ovim krajem, a sve je kriva vojska koju su poslali, bez obzira na pravdu i zdrav razum, da dovede do očaja one koji uz»-gajaju pšenicu, pasu stoku, beru voče, seljake žuljavih ruku, pod velikim tamnim šeširima, bili oni hugenoti ili katolici.

Anñeliki je sve to bilo dobro znano. Napeto je slušala. Vjetar je jačao. Tijelom joj proñe studen dok je uklanjala uvojak kose koji joj je stalno padao na lice. La Violette se približi i pruži joj ogrtač. Ona se ogrne odlučnom kretnjom. Najednom zalomi rukama i bolnim se pogledom unoseči u oči Samuelu de La Morinie-reu, reče: — U redu, pomoči ču vam, ali onda, onda vaša borba mora biti otvorena i strašna. čemu se nadate od pjevanja običnih molitava po jarugama? Treba da osvajate gradove, da postanete gospodari cesta, da pokrajinu pretvorite u utvrñenu kulu prije no što im stignu pojačanjač treba da letite s juga na sjever, da zatvorite sve prilaze. Morate podjariti ustanak i u drugim pokrajinama: Normandiji, Bretanji, Saintongeu, Berriju, treba da se jednog dana kralj ponaša prema vama kao sa sebi ravnim, prisiljen da primi vaše uvjete ... Ta žestina iznenadi vojvodu La Moriniera On se uspravi. Njegovo se lice prelije crveno-mrkom bojom, iz očiju su mu sijevale munje Nije bio naviknut, da mu neka žena govori na takav način. Ali se svlada. Neko je vrijeme šutio, gužvajuči vršak svoje duge brade. Vidio je da se može osloniti na divlju snagu tog bezna- 88 čajnog stvora, o kojemu je prije tog mislio kao i o svim drugim ženama. Sjetio se, meñutim, nekih mudrih izreka što ih je katkad ponavljao jedan od njegovih stričeva koji je bio kod Ri-chelieua u službi. Ovaj je upotrebljavao žene u bezbrojnim poslovima, u špijunaži ili politici. „Snaga jedne žene je dvostruko veča od snage muškarca kad je potrebno da se potkopaju temelji nekog grada. Žene se nikad ne smatraju pobijeñenima, pa makar to na sav glas priznavale. Treba imati dobre rukavice, da bi se moglo rukovati oštrim oružjem, lukavstvom žene, od kojega ne poznajem oštrije .. ." Tako je govorio Richelieu. Od duboko uzdahne. — Gospoño, vaše su riječi tačne. Istina je da je to cilj koji treba postiči. A ako nismo odlučni da ga postignemo, onda je bolje da smjesta položimo oružje. Budite strpljivi. Pomažite nam. To če se dogoditi jednog dana, ja vam jamčim! VIII PRETPOSTAVKE O POBUNI Broj se zločina i čarkanja otada počeo povečavati, a mržnja se na crvene dragune proširi poput hiljada ogranaka nekog izvora u travi. To je započelo, kad se na raskrižju Triju sova pronašlo četiri obješena draguna, a na svakom je bio po jedan natpis: palikuča, pljačkaš, glad, propast. Njihovi drugovi nisu

se usuduli skinuti ih jer se to mjesto nalazilo blizu šume, a znalo se več da se u njoj kriju protestantske bande. Zloslutne, grimizne sablasti dugo su se još lagano njihale, podsječajuči prolaznike da im prijete nevolje, koje vojnici šire po provinciji: palež, pljačka, glad, propast. Gusto ljetno lišče stvaralo im je kao neki smaragdni hram, raskošnu crkvicu, u čijoj sredini su izgledali još mrtvijim i groznijim. Pjeneči se od bijesa Montadour odluči da zada hugenotima velik udarac. Stavio je na muke jednog protestanta, da bi priznao na kome se mjestu sklanja La Moriniere, te sa svojim najhrabrijim ljudima prodre u šumu. Ali poslije nekoliko sati hodanja, tišina i mrak, nevjerojatna gustoča granja i lišča, neobično velika stabla s kojih se na njih spuštao čitav splet isprepletenih grana, te žile stabala u koje su se izdajnički saplitale njihove cipele, pobi- 90 jediše njihovu hrabrost. Njihov poraz pospješi hukanje sove, koja se naglo probudila. — To je njihov znak, kapetane. Oni su tu, skriveni meñu stablima. Udarit če na nas. Draguni su se povlačili u neredu, tražeči neki proplanak, slobodno nebo, poznati put, zapletu se u šikari, zablude i kad su o sumraku prepoznali svršetak šume i obrañena polja, toliko im je laknulo da su neki pali na koljena i obečali da če darovati voštanu sviječu najbližoj Bogorodičinoj crkvi. Ne bi li bili, možda, izvršili do kraja svoj zadatak da nisu bili loše sreče? Voñe hugenota bile su več obaviještene. Montadour ni u snu nije pomišljao da bi mogla postojati neka veza izmeñu njegovih neuspjeha i iznenadne prijaznosti, koju mu je iskazivala njegova zatvorenica. Prije tako gorda i skoro nevidljiva sada mu je pristupala, pa se on usudio da je čak pozove za „svoj" stol. Mislio je da se ona dosañuje i da su njegova dobro poznata dražest, kao i njegovo dosadašnje uporno udvaranje urodili plodom. On se rastapao od susretljivosti. Te velike gospoñe ne mogu se osvojiti na prost, dragunski način. Treba se više pomučiti. Montadour je otkrio draž dugom osvajanju i postao je pjesnički raspoložen. Samo da nije bik* tih prokletih krivovjeraca koji su mu trovali tako ugodan boravak. Napiše pisma gospodinu de Marillacu i zatraži pojačanje. Upozoravao je da ne može istodobno čuvati markizu du Plessis i baviti se poslovima obračenja koji su se sve više proširivali. Poslan mu je jedan odjel, kojemu je nareñeno da se smjesti u predjelu Saint-Maiscenta. Komandant toga odjela, gospodin de Ronce, poruči mu da se nije mogao

utaboriti-na tom mjestu, jer su oružani hugenoti držali stari dvorac, koji je dominirao cestom i rijekom Sevre. Što da radi, da li da ga osvoji? 91 Montadour je kleo na pasja kola. Sto se to dogaña? Znači li to da protestanti ne dozvoljavaju više da ih se terorizira? Taj Ronce se u-opče ne snalazi. Montadouru bi dosta bilo da se pojavi.. — Zar me več napuštate, kapetane? — upi tala je Anñelika ljupko. Sjedila je prema njemu. Donijeli su joj košaru prvih trešanja. Ona ih je pohlepno jela. Sjaj njenih mladih bijelih zubi miješao se sa crvenim sjajem trešanja. Montadour odluči da se gospodin de Ronce snañe kako zna i da se smjesti nešto dalje u predjelu Parthenava. On je ionako bio mnogo zaposlen, sa svih strana okružen opčim neprijateljstvom stanovništva. Več su sijali čavle pod kopita njihovih konja. Pobunjeni seljaci su svi isti, bilo hugenoti ili katolici. Po podrumima skrivaju lonce pune škuda, a uza sve to neče da u miru žive. Posvuda vide sjajne oči svoja tri vjekovna neprijatelja: vuka, vojnika i sakupljača poreza. Pošto bi se požar sa protestantske njive katkad proširio i na katoličke usjeve i ove je hvatao strah. Ali nijedan od tih katoličkih zemljoradnika nije bio voljan da žrtvuje ni tri klasa za pobjedu svoje vjere. Treba ih strpati sve u istu vreču, sve ove Poatevence arapskih očiju, koji im prijete šakom čim im okrenu leña. — Pošaljite mi te usijane glave — reče An ñelika, ja ču ih ukoriti. To je dovelo do življeg kretanja u dvorcu. Anñelika je primila neke susjede s katoličkih imanja. Gospodin du Croissec, još gojazniji no što je prije bio, nije se dugo ustezao da sudjeluje u njenim planovima i da prihvati njene smjernice, jer su one dolazile iz ustiju, koje je on več godinama potajno obožavao. Gospodin i gospoña de Favmoron, Mermenaulti, Sa-iint-Aubini, Mazieresi. Neka vrsta mondenog 92 života stvarala se izmeñu izagnanice i povučenih obitelji Bocagea. Montadour je gledao ove posjete raznježena srca. On javi gospodinu de Marillacu da gospoña du Plessis gorljivo surañuje s njim u njegovu teškom zadatku i gospoda Družbe svetog sakramenta sigurno su se tome potajno veselila.

Kapetan se sve teže mogao oteti utjecaju njene osobe čiju je privlačnu snagu svakog dana sve snažnije osječao. Lijepa, u svojim elegantnim haljinama koje je ponovo vrlo rado oblačila, Anñelika je ponovo postala gospodar na svom imanju. Da li je novi sjaj njene puti i kose bio posljedica tajnog napitka, koji joj je pripremila vračara? Ona je postala svjesna svoje snage, strast joj je osvojila dušu. U njoj se pojavio opojan osječaj da je nepobjediva, koji ju je često osvajao, kad je poduzimala neki teški zadatak. Sigurno je da ju je taj osječaj katkad prevario. Pod njenim koracima je tlo bilo nesigurno, nemir se povečavao, oluja se obarala i u julu, kad su se nagomilale silne oblačine na modrom užarenom nebu. Bilo je ljeto. Kosila se trava. Vrlo često su se radovi prekidali. „Draguni su vukli žene za kosu i tako ih vodili na misuč ako bi koja odbila da prisustvuje, palili su joj tabane i silovali je . . ." Ali u više navrata seljaci naoružani svojim mlatilima za žito, dočekivali su pljačkaše ili one koji su dolazili da ih obračaiu Nemir je sve više rastao. 93 IX MONTADOUR KUCA NA VRATA ANðELIKINE SOBE Vojvoda de La Moriniere održavao je vezu s Anñelikom pomoču izvježbanog sokola koji se spuštao na ruku La Violettea. Ptica je nosila peruku na kojem če se mjestu održati sastanak: u rimskom taboru, kod Meñaša, na nekom raskršču, blizu Kristova raspela ili fenjera posvečenog mrtvima, blizu nekog izvora ili u nekoj spilji. Anñelika je odlazila na sastanke sama. Ne samo da se nije plašila nego je i uživala u tim nočnim šetnjama. Bi li Montadour prepoznao svoju elegantnu zarobljenicu, u ženi sa suknjom od parheta, koja iz podzemnog hodnika nestaje u šikari, kad mjesec iziñe? Za kratkog puta, Anñelika je uživala da hoda u polumraku. Na bezbrojnom lišču bukava sjajili su se dijamanti, blistali na vanjskoj strani kestena, a hrastovi su sličili srebrnim vezovima Nikada je nije bilo strah divljih zvijeri kojih je bilo u šumi: vepra, vuka, pa čak ni medvjeda, kojih je po opčem kazivanju takoñer bilo u tom kraju. Šume se bojala manje nego ljudskog društva, koje opasnije ranjava, te je imala dojam da je ponovo obuzima onaj osje- 94 čaj nevinosti koji je osječala u pustinji i za kojom ju je morila čežnja.

Kad bi stigla do mjesta sastanka, osječaj sreče ju je napuštao. Stala bi prisluškivati približavanje hugenota nekom mješavinom nestrpljivosti i zebnje. Njihovi su koraci več izdaleka odzvanjali u šumskoj tišinič čula su se šaputanja, dok ne bi meñu stablima zasjale baklje. Vojvoda La Moriniere dolazio je u pratnji svoje brače, zatim je sve češče dolazio sam, što ju je počelo uznemirivati. Kad je dolazio sam, nije nosio baklju. Mogao je da vidi i u noči i da prepoznaje najmanju šumsku stazu. Kad bi se njegova crna prilika u teškim bakandžama koje su lomile iver-je pojavila i prelazila preko proplanka obasjanog mjesečinom, nju je hvatala neka jeza koju sebi nije uspijevala objasniti. Patrijarhov glas bio je žestok i vrlo dubok, skoro mukao, njegove užarene oči kao da su je htjele proniknuti do duše. Ona je u njima opažala neki grubi prezir. U tom je čovjeku bilo nečeg što ju je sasvim smučivalo. Mula Ismail joj se činio manje opasan. Bio je krvoločan gospodar, ali ona ga se kao žena nije bojala. Mula Ismail je volio žene i trudio se da im ugodi. Bio je osjetljiv na njihove čari, ljepotu, lukavstvo i zavodljivost. Mala, vješta ruka mogla je držati na uzdi tog pustinjskog lava. Naprotiv, vojvoda La Moriniere, dijelio je žene u dvije kategorije: u griješnice i u kreposne. Njegove anateme u Versaillesu protiv lijepih zavodnica bile su glasovite. On sigurno nije nikad primijetio da mu je žena ružna i ne-primamljiva. Ostavši udovcem, nije se više oženio. Da li su mu njegov isposnički život, lov, pokora pomogli da svlada strast svoje krvi? Mrzio je ženu, to nečisto biče i sigurno je žalio što je i ona bila djelo Stvoritelja. ....._. 95 Anñelika je to osječala, i to ju je vrijeñalo. Meñutim, njoj je bila potrebna njegova snaga, jer joj je dopuštala da se digne protiv kralja. On če iči do kraja! Ipak joj se činilo da je sklopivši savez s hu-genotom sagriješila i Bogu i Bogorodici. Sukob je izmeñu njih izbio jedne noči, dok su se oboje šuljali grebenastim putem da bi doprli do močvare. Neki pastor, koji je došao iz Niorta, prošao je kroz kanal i očekivao je vojvodu. Anñelika mu se ponudi da mu bude vodičem. Suma je postala svjetlija. Jaka i blijeda mjesečeva svjetlost prodrla je kroz granje i najednom iza uskog prolaza opaze kako se iznad njih sjaje hramovi od ametista i prozračni tor-njiči.

Pod njihovim nogama uzdizalo se svetište izrezbareno u čistom srebru: zgrada od sjene i svjetlosti, na kojoj je crni vijenac slijedio bijeli obris dvorišta u čijoj se sredini nalazio divno izrañeni zdenac. Opatija Nieul! Anñelika zadrži dah! Oh, Divote. Opatija je stajala jasna, ograñena, obavijena šaputavim molitvama svojih fratara. Anñelika se sjeti jedne noči što ju je još kao dijete provela u opatiji, sjeti se fratra Ivana, koji ju je istrgnuo sumnjivom tetošenju debelog brata Tome. Odveo ju je u svoju čeliju, da bi tamo bila sigurna. Gledao ju je nekom nadahnutom nježnošču. — Vi se zovete Anñelika . .. Anñelika, kčerka anñela... ! — On joj pokaže modrice na svom tijelu, žaleči se: „Pogledajte! Pogledajte, što mi je sotona učinio." Car te mistične noči dopre joj do srca. Uto začuje glas vojvode La Moriniera, glas prepun mržnje: „Prokleti da su ovi razvratni fratri što se klanjaju idolima! Jednog dana vatra s neba spalit če ove zidove i neče ostati kamena na kamenu. I zemlja če biti pročiščena!" Anñelika na to plane sva izvan sebe 96 — Šutite, krivovjerce! Krivovjerce! Mrzim vašu nedostojnu sektu! Jeka vrati njen krik. Njom naglo ovlada po-tištenost, i sva se naježi od nemočnog bijesa i strepnje. Vojvoda joj se približi. Cuia je kako teško diše. On spusti svoju tešku šaku na njena leña, a njegovi kožnati prsti stisnuše je kao kliještima. Osječala je da se guši. Htjela se osloboditi njegova jarma, ali nije mogla. Bio joj je preblizu, svojim je tijelom sakrio svijetle obrise opatije. Morala je stajati nepomično, nije se mogla micati. Bila je gotovo ošamučena njegovim mirisom ratnika i lovca. — Sto ste to rekli — upita zadihano. — Vi nas mrzite? Ništa za to. Usprkos tome, vi čete nam i dalje pomagati. Zatim nastavi: ^ — Vi nas nečete izdati. — Nikad nikog nisam izdala — ona odbije gordo njegove sumnje. Noge su joj drhtale, bo jala se da se ne onesvijesti, da se ne sruši na nj. Pokuša se osloboditi ruke koja ju je stezala. — Pustite me — reče ona jedva čujnim gla som. — Ja vas se bojim. Stisak njegovih prstiju popusti i on lagano povuče svoju ruku. Anñelika ponovo krene. Srce joj je snažno tuklo. Bojala se. Ne samo njega nego i same sebe. Bojala se svog šuljanja u nepoznatom mraku, u kojem

šumsko granje kao da raspiruje žudnje. U zoru, koja se javi najprije siva, a zatim je meñu stablima poprimila boju rñe stigli su do nastambe ugljenara. — Hej seljaci — zaviče vojvoda. — Imate li juhe, kruha, sira? U pocrnjeloj kolibi sjedoše na klimave klupe uza stol, na koji im ugljenareva žena postavi lonac mlijeka. Donese potom još tanjur vručeg graha začinjenog slaninom i crnim lukom. Dj|eca polugola i do, očiju cma s udivljenjem 97 7 Anñelika buntovnik su gledala ove dvije osobe, koje su šuteči jele. Zurili su u čovjeka crne brade i u ženu zlatne i od rose vlažne kose, koja joj je padala na ramena. Maloprije su ih opazili kako se kao nočne utvare pojavljuju iz jutarnje magle, a zatim prelaze preko polja posutog pepelom. Anñelika je kradom promatrala vojvodu La Moriniera. Osječala je da je nešto privlači k njemu, sigurno ona čvrsta pleča koja su je podsječala na Colina Paturela. Ali Colin Patu-rel je bio Adam, divan čovjek iz izgubljenog raja, dok je ovaj ovdje bio čovjek grijeha, čovjek tmine. Kad se vratila u Plessis, mala služavka joj je šapnula: — Došao je do vrata vaše sobe. i — Tko to? — Gargantua! Grebao je, kucao, zvao. Ali vi niste odgovorili. „A zašto i bih", pomisli Anñelika. Slijedeče je noči kapetan Montadour opet došao. Zvao je: — Markizo! Markizo! Njegove su ruke klizile po zatvorenim vratima. Čula je kako dugmad njegove uniforme na debelom mu trbuhu stružu o vrata. Slušala je podignuvši se na lakat. Montadour kojega je mučila žudnja, Montadour što je drhtao u noči iza njenih vrata, zadavao joj je više briga nego straha. U stvari, on se počeo bojati. Vladao je čudan mrak u noči iza tih vrata. Gotovo je počeo vjerovati pričama slugu koji su pripovijedali da se njihova gospodarica noču pretvara u košutu i da trči po šumi... Jabuke su rumenile na stablima. Iznenada tri brata La Moriniere na konjima počeše krstariti pokrajinom. Od Tiffaugesa na sjeveru, pa do Moncontoura na istoku protestantski pokret otpora poprimi neočekivane razmjere. 98

„Ostanite na istom mjestu"', pisao je Maril-lac kapetanu Montadouru. „Predjel u kom se nalazite predstavlja zariste pobune. Nastojte ?pohvatati voñe." Nadoda mu na kraju pisma: „Strogo vodite nadzor nad osobom, koja vam je povjerena na čuvanje. Vidim da se nemir sve više širi, a možda je i ona umiješala u to svoje prste." Zatim se guverner na čelu svojih kopljanika uputi na sjever Poitoua. četiri protestantska sela, koja su se oprla vojnicima, kojima je nareñeno da ih okupiraju, bila su spaljena. Ljude koje su uspjeli uhvatiti, objesiše. Ostali se pridružiše četama što ih je organizirao La Moriniere. Vojska je sakupila žene i djecu, i otjerala ih na cestu, pošto je objavljen slijedeči proglas: „Nitko ne smije raskolničkim ženama iz sela Noireterre, Pierrefitte, Quinge, Arbec, dati savjeta, pružiti utjehu i pomoč, primiti u kuču, dati hrane, vatre ili vode, ni bilo koju dragu humanu uslugu." Guvernerova vojska je zatim prodrla u u-nutrašnjost Poitoua radi progona protestantskih bandi. Meñutim, obaviještena da su tri brata La Moriniere uspjeli koncentrirati znatne snage, vojska zatraži pomoč milicije iz Bres-suirea. Taj pretežno protestantski grad poslao je malo ljudi. Gospodin de Marillac je doznao odmah zatim, da je mala armija La Morinierea krenula na Bressuire, koji je ostao bez obrane i razlila se po opustjelim ulicama, vičuči: „Grad je osvojen! Grad je osvojen!" te je opljačkala skladište oružja. Gospodin de Marillac nije htio ponovo osvajati grad. Nije još htio priznati da ta čarkanja poprimaju izgled vjerskog rata, da se ne kaže * 99 grañanskog rata. On se uputi u Plessis da se posavjetuje s Montadourom. S ogranka gorske kose iznad šume Nieul hugenotski pobunjenici gledali su kako se rimskom cestom kreče siva zmijolika kolona vojske, u stisnutoj formaciji kopljanika. Vojska se sutradan povuče ostavivši samo malo pojačanje Montodourovim dragunima. Neprijateljstvo stanovništva, čak i katoličkog, koje je odbilo da daje kruh i vino vojnicima i koje ih je dočekalo kamenicama, ozlojedi guvernera. Nije mogao ostaviti svu tu vojsku u tom kraju, a da ne izazove još veči metež. On povuče svoje vojnike na drugu stranu Poitier-sa i otputuje u Pariz da se porazgovori s ministrom Louvoisom o mjerama koje bi trebalo poduzeti. X OPASNA STRAST PROTESTANTSKOG VOðE. SLUGE JE BRANE OD PODIVLJALOG MONTADOURA

Anñelika je kao luda trčala kroz šikaru i kad bi se zaplela ljutito je povlačila ogrtač da se oslobodi, ne obaziruči se na granje, koje ju je šibalo po licu. — Pogazili ste dogovor — vikne Samuelu La Moriniereu, čim ga je opazila. On je stajao uspravljen blizu Vilinskog kamena, crn kao neko prethistorijsko čudovište. Mrzila je tu sliku i priliku zla. Što ju je više ispunjao užasom, to je bivala goropadnija. — Vi ste izdali! Vi ste me prevarili. Tražili ste savez katolika da biste ih zatim bolje uni štili. Vi ste čovjek bez časti. Najednom se prekine. Gušila se, u glavi joj je zujalo, činilo joj se da je okrugli mjesec, koji je plovio nad vrhovima hrastova oko proplanka, počeo plesati, da poskakuje na sve strane. Morala se osloniti na dolmen, da ne bi pala. Dodir s kamenom privede je k svijesti. — Vi ste me udarili! — reče ona prigušeno. On skine rukavice i udari je golom rukom po licu. — Vi ste me udarili! Zvjerski osmijeh osvijetli crnu, patrijarhovu bradu. 100 101 — Tako se postupa sa bezobraznim i slabim ženama! Nikada se nijedna nije usudila da mi govori takvim tonom! To poniženje sasvim je uzburkalo Anñeliki-nu dušu. Uspjela je odapeti jedinu strijelu kadru da pogodi tog fanatika. — Žene! Budite sigurni da one više cijene Satanino štovanje, negoli vaše! Odmah požali svoje riječi kad je vidjela njihov učinak. On je zgrabi za obje ruke i stade je žestoko drmati, mumljajuči: — Moje štovanje! Moje štovanje! Tko go vori o štovanju! Podlo, grešno stvorenje! Zlo kobno stvorenje! — Stisnuo ju je k sebi luñač kom snagom i njegov vruči dah zapahne joj

lice. Shvatila je zašto ga se bojala. Sigurno je nesvijesno predosječala da če poginuti od nje gove ruke. Ugušit če je ili zaklati. To bi lako mogao izvesti u ovom zabačenom kutu šumeč žrtveni kamen je več tu stajao. Uza sve to ona se bijesno otimala. Izranila se o kopču njegova opasača, o grubo sukno njegova prsluka u svom nastojanju da mu se istr-gne. Snaga njena protivnika polako ju je svladavala. Njen strah popusti, pritiskivan drugim osječajem u kom je bilo praiskonske žudnje tijela, slijepe i požudne. Erotična groznica koja je, čini se, spopala čovjeka, paralizirala je njen otpor, oduzimala joj snagu usprkos njenoj volji da ne popusti. Nañe se na zemlji, bez glasa pod njegovim snažnim dahom, očiju zaslijepljenih mjesečevom svjetlošču, koja joj je udarala ravno u lice. Kretnje joj postadoše nesigurne. Ona je izgubila sječanje o tome tko je i što je. Glava joj klone natrag i ona osjeti hladnoču zemlje pod svojim golim krstima. Ali baš kad se htjela sasvim prepustiti, u mozgu joj iznenada iskrsnu luñačka priviñenja 102 u kojima su se miješali uroci ñruidskog žrtvenika i proročanstva vračare. Zaviče. Luñačkim se trzajem oslobodi stiska, savije se po zemlji, skoči na noge i izgubi se u šumi, Dugo je trčala, gonjena užasom. Nagon ju je vodio tim mračnim putovima, koje toliko puta bijaše prešla u toku posljednjih mjeseci. Nije zalutala. Katkad bi se zaustavila, naslonila čelo o stablo i lila suze pod naletima nervne ra-strojenosti. Obuzimala ju je želja da zamrzi šumu, tu neustrašivu vladaricu koja ravnodušno krije molitve fratara, pjevanje psalama progonjenih hugenota, zločine, zvjerokradica, parenje vukova i poganske obrede vračara. Osječala je rane, kao dijete koje nema više utočišta na ovom svijetu, rane od udaraca kojima ju je život bio. Bila je još duboka noč kad je stigla do prvih zidova dvorca Plessis. Ona prinese sklopljene ruke usnama i dvaput hukne, baš kao sova. Sluge su još bdjele. Odgovor je došao s vrha tornjiča. Malbrant Gla-vosijek bio je u podrumu. On ju je s komadičem sviječe u ruci čekao na ulazu podzemnog hodnika. — Ovakav život ne možete dalje provoditi, gospoño — reče. — Trčati noču šumom, to je

prava ludost. Slijedeči put ču vas ja pratiti. Bit če da je stari sluga opazio neurednost njene haljine i kose, da joj na obrazu opazio tragove još neosušenih suza. Ona se uspravi nastoječi licu dati običan izgled, dok je tražila rubac u džepu svog ogrtača. — Da, slijedeči put čete me pratiti vi ili još bolje La Violette, jer je šuma previše vlažna za vaše boljetice. A uz to ne gajim baš preve liko povjerenje u tu osobu — nadoda uzdahnuv- ši. — U koga da se pouzdam? — šaptala je na kraju. 103 Iz podruma se popeše u stan, u kome je vladala mrtva tišina. Ona se neusiljeno osmjehne. — Spava li onaj prožñrljivac? — zapita pokazujuči rukom na sobu kapetana Montadoura. Stigavši u svo'ju sob'u, svuče rastrgane haljine, a zatim se dugo prala u obližnjoj kupaonici. Imala je osječaj da joj stisci hugenotskog voñe još pale hrptenicu, da joj njegove hrapave i vruče ruke još dodiruju tijelo. Uzme vrč svježe vode i izlije ga na golo tijelo. Zatim se umota u kučnu haljinu i počešlja kosu punu iverja. Još je osječala groznu bol. Pomisao na ono što joj se dogodilo te noči u šumi, nikako je nije napuštala. To ju je podsječalo na gorko iskustvo kojim ju je obogatio onaj histerični luñak, d'Escrainville. „Vjerujem, meñutim, da sam doživjela i gorih stvari", pomisli. Povrati se u svoju sobu i postavi sviječu blizu ogledala. Nagnuvši se, promatrala je svoje lice. Velike su promjene nastale na njemu u nekoliko sedmica. Obrazi su joj opet bili okrugli i glatki. Oči su joj manje udubljene, u usne joj je ponovo navrla krvč postale su ružičaste i sjajne kao meso divljih jagoda. Samo joj se pod jagodice usjekla nova sjena, nešto tragična, koju joj je utisnula patnja. Ta je sjena njenu mladenačkom licu davala ponosit izgled zrele žene. Nije bila više milosnica, več kraljica. »A ako je najgore još morala proživjeti!?" Htjela je ublažiti onaj još donekle divlji izraz na svom licu. Kako li bi to njeno, novo, lice izgledalo pod šminkom Versaillesa? pitala se. 104 -..

Ona otvori poklopac toaletne kutije i izvadi iz nje svoje kreme i pudere što ih je držala u lončičima od oniksa. Tu je, takoñer, bila i mala škrinjica od sandalovog drveta, ukrašena sedefomč ne razmišljajuči, privuče je k sebi i otvori... Načas je promatrala te ostatke, ta utjelovljenja pojedinih dijelova svog nemirnog života: pero Stihoklepca, bodež Rodogonea Egipčanina, drveno jaje malog Cantora, ogrlicu gospoña du Plessis-Belliere, onu koju nisu mogle staviti oko vrata „a da ne snatre o ratu ili o frondi..." Dva tirkiza jedan pored drugog, onaj princa Baštiari-Bega i onaj Osmana Ferañija. „Ne boj se ničega, Firuze, jer zvijezde pričaju najljepšu priču svijeta." Manjkao je samo zlatni prsten, vjenčani prsten njena prvog muža. Izgubila ga je na Dvoru čudesa. Sigurno joj ga je ukrao onaj probisvijet Nikola jedne noči dok je spavala. Težak je bio njen životni putč sjaj i ponori su se izmjenjivali otkad je kraljevom voljom postala udovica bez imena, bez prava i bez utočišta. Njoj je onda bilo samo dvadeset godina. Kasnije, nakon svog vjenčanja s Filipom, pa sve do svog odlaska na Kretu, godine što ih je proživjela u dvorskom sjaju bile su mirne godine njena života. Jest, ako se pri tom misli samo na likujuči, bogati život velike gospoñe koja ima svoju palaču u Parizu, svoj stan u Versaillesu, i koja juri od jedne svečanosti na drugu. Ali ne ako se imaju na umu spletke u koje. je bila umiješana i zamke što su joj ih posvuda postavljali. Ali tamo je barem živjela po utvrñenom rasporedu, meñu silnicima ovog svijeta. Raskid s kraljem ponovo ju je bacio u haos. Sto joj još bijaše prorekao veliki vrač, Osman Ferañi? 105 »Snaga koju je Stvoritelj ulio u tebe, neče ti dozvoliti da se zaustaviš dok ne stigneš u mjesto u koje moraš stiči!" »Koje je to mjesto, Osman-beže?" „Nije mi poznato. Ali sve dok ne stigneš do njega, opustošit češ sve na svom putu pa čak i svoj vlastiti život..." Ona če se ponovo sresti sa Samuelom de La Moriniereom. Morala je! Ona ga stane proklinjati u sebi, razdražena nezdravim nemirom, koga je još osječala u sebi i koji če joj se ponovo nametnuti kad se opet nañe u njegovoj prisutnosti. Taj je čovjek bio najmanje dvadeset godina stariji od nječ Bio je heretik bez duha, tmuran i okrutan. Ali nju je progonila misao na nj i ona se pitala, pobuñena znatiželjom, da li on uistinu ima tu nadnaravnu moč koja ju je tako snažno prestrašila. Dok se ona prisječala nekih trenutaka njihove borbe, grlo joj se steglo.

Ona uzme iz lončiča vrškom prsta nešto ružičaste kreme i počne lagano trljati sljepoočice. Ogledalo, bistro kao šumska voda, odražavalo je sjaj njene kose. Uto spazi neku priliku, nejasnu, kao kakvu moru, nesigurnog hoda i koja je malo-porhalo poprimala riñu boju usred lica. To su bili brkovi kapetana Montadoura! Došu-ljavši se do njene sobe poput vuka, okrene ručicu na vratima i na svoje iznenañenje utvrdi da se vrata bez po muke otvaraju. Nakon prvog pobjedonosnog osječaja zahvati ga strah i, ponešto zadihan, nagne se da vidi što se zbiva u polumraku sobe, gdje je gorjela samo jedna vo-štanica. Opazio je Anñeliku pred ogledalom. Ne sprema li se to da se pretvori u košutu? Kroz dugu, prozirnu kučnu haljinu nazirali su se savršeni oblici njena tijela. Raspuštena kosa padala joj je po ramenima kao kakav plašt toplog sjaja. Sagnula bijaše glavu, a pod njenim prstima na obrazima su joj se stvarali ružičasti cvjetovi. 106 Anñelika se okrene, skamenjena. — Vi? — Niste li vi sami bili tako dobri, pa osta vili otvorena vrata, o najljepša ženo? Obilno se znojio, a oči su mu gotovo nestale iza jabučica okruglih poput loptica. Zaudarao je po vinu, a ispružene su mu ruke drhtale. — Hajde, ljepotice, pustili ste me da dugo čeznem. Pa i vi ste, sigurno, željeli, tako mlada i lijepa! Zar nas dvoje ne bismo mogli lijepo provoditi vrijeme? Nije bio vješt, i on je to znao. Ali njegov nespretni jezik umjesto madrigala kojim se mislio iskazati, isfrfljap je nekakve neoprostive »budalaštine." Stoga se htiede iskazati na djelu te sa obadvije ruke zagrli mladu ženu. Osjetivši njegovu meku trbušinu spopane je gañenje i ona odskoči nazad, prevali oniksov lončič koji se razbije na podu. Muške ruke, posvuda se te muške ruke pružaju za njom. Kraljeve ruke, vojničke, protestantske, bezbroj muških ruku, uvijek te ruke i muška tijela žude i grabe za njom... Iz škrinjice zgrabi oštar bodež Rodogonea Egipčanina i brzom kretnjom, kojoj ju je naučila Poljakinja, pruži ga preda se da se obrani. — Udaljite se ili ču vas kao svinju zaklati! Kapetan uzmakne dva koraka i izbuljenih očiju gledao je nevjerojatan prizor. — Što... kako ... ? — mucao je. — Ali ona

bi to zaista učinila! Njegove nepovjerljive oči promatrale su čas sjajnu oštricu noža, čas još sjajnije oči žene koja ga je držala. — Hajde! Hajde! Nismo se razumjeli... Zatim se okrene i spazi sluge, koji su se skupili u mračnom dijelu sobe i zakrčili vrata. Malbranta s izvučenim mačem, lakeje, sluge, nekoga s batinom u ruci, nekoga s nožem i na kraju Lina Poirouxa, kuhara u bijeloj kuhar- 107 skoj kapi, te njegove pomočnike koji su bili naoružani ražnjevima. — Možemo li vas čime poslužiti, gospodine kapetane? — upita konjušar glasom iz kojega je izbijala prijetnja. Montadour pogleda otvoren prozor, zatim vrata. Što su svi oni tu radili, sa tim svojim divljim pogledima? — Mičite mi se s očiju? — zagunña. — Mi primamo naredbe samo od svoje go spoñe — odvrati ironično Malbrant. La Violette se tiho došulja do prozora i zatvori ga. Montadour nije više mogao zvati. Shvatio je da ih ništa ne bi moglo spriječiti da ga ubiju s nekoliko udaraca mačem ili ražnjem. Njegovi ljudi logorovali su vani, a uostalom, samo četvorica su bila na imanju, pošto ostale bijaše poslao u neko selo, u kome su se pojavile protestantske bande. Hladan znoj mu probije sljepoočice i klizio meñu nabore njegova crvenog vrata. Potaknut vojničkim refleksom ruka mu poleti k maču. On odluči da skupo proda svoju kožu. — Pustite ga da proñe — reče Anñelika svojim ljudima. Zatim doda, ledeno se osmjehujuči: — Kapetan Montadour je moj gost. Ako se bude vladao uljudno, nikakvo ga zlo neče snači pod mojim krovom... On iziñe nepovjerljiv i potresen. Naredi vojnicima da uñu u dvorac. Nije se više osječao sgiurnim u ovom zabačenom imanju. To je gnijezdo razbojnika, koji slušaju zapovijedi opasne ženske, eto u kakav, je osinjak on upao... Tišina u parku, u kome su letjele sove, ledila mu je- srce. Postavi vojnika da stražari na vratima njegove sobe. 108

XI POVRATAK FLORIMONDA I OPATA LESDIGUIERESA Dvije mlade prilike se pojave, vitke i obučene u crno, na vratima obasjane suncem. — Florimond! — usklikne Anñelika. Ona preneraženo ponovi: — Florimond! Gospodin opat de LesdigUi- eres! Oni stupiše naprijed osmjehujuči se. Florimond klekne na jedno koljeno i poljubi majčinu ruku. Opat učini to isto. — Ali zašto? Tko? Kako se to dogodilo? Tvoj stric mi je javio ... Pitanja su navirala na njene usne. Nakon prvotnog iznenañenja, zahvati je strah. Opat joj objasni da je prekasno doznao za njen povratak u Francusku. Još Je imao jneke obaveze prema gospodinu maršalu oružanih snaga, kod koga je bio stupio u službu kao pomočni duhovnik, nakon Anñelikinog odlaska. čim mu se ukazala mogučnost, pošao je na put i uz put je svratio u koledž Clermont, da vidi što je s Florimondom. Dakle, otac Ravmond de Sance odmah mu je predao njegova bivšeg ñaka. — Ali zašto? Zašto? — ponavljala je An ñelika, moj brat mi je bio pisao da... 109 Opat od Lesdiguierea spusti svoje duge trepavice, sav smeten. — Mislim da ih Florimond nije zadovoljio — prošapta on — pa su ga poslali natrag. Anñelika je čas gledala ljubazno lice mladog opata, čas lice svog sina. Ona ga je s mukom prepoznala. Meñutim, bio je uistinu on. Ali tako je narastao, mršav poput čavla, u crnom kaputu gimnaziste. Stas stisnut opasačem, o kojem je visio roščič tinte i kutija za percač bio je nježan poput neke žene. Dvanaest godina! Skoro če joj biti do ramena. Opazi slobodnu i živu kretnju kojom je zabacio natrag uvojak. svoje duge kose koji mu je smetao, ona je shvatila odakle njen nemir što ga je osjetila, čim ga je vidjela. Sve više i više sličio je svome ocu. Iz njegovih dječjih crta pojavljivao se kao iz nekog ovoja, čisti obris, obraz malo udubljen, usne pune i podrugljiveč lice Joffreva de Pey-raca koje se naziralo usprkos njegovim nesretnim ožiljcima. Florimondova kosa bila je sad još bujnija i izvanredno crna. U njegovim zjenicama nazirala se neka živa ironija, koja je bila u suprotnosti s njegovim mirnim ponašanjem dobrog ñaka.

Sto se dogodilo? Ona ga nije zagrlila, nije ga stisla na svoje srce. Ali ni on joj se nije objesio o vrat kao nekada. — Pokriveni ste prašinom — reče ona. — Sigurno ste umorni. — Iznemogli, zapravo — reče opat. — Za lutali smo, pa smo prevalili najmanje dvadeset milja više. Htjeli smo izbječi oružane bande krivovjernika, koji obilaze čitavim krajem. U blizini Champñeniersa zaustavili su nas huge- noti. Htjeli su mi skinuti moje svečeničko odi jelo. Čim je Florimond spomenuo vaše ime, oni su se smirili i pustili da nastavimo svojim pu tem. Zatim su nas napale neke bosonoge skit nice, koji su naprosto htjeli naš novac. Srečom, 110 sam imao mač. Stekao sam dojam da je provincija jako uznemirena... — Doñite jesti — navaljivala je ona ponešto smirenija. Sluge su se užurbale, sretni što opet vide dječaka koji je dugo boravio u Plessisu sa svojim bratom Cantorom. Donesoše brzo užinu: voča i mliječne proizvode. — Možda se čudite što nosim mač — započ ne opet opat čiji joj se ugodan i blag glas či nio nestvaran. — Ali gospodin maršal oružanih snaga ne podnosi da plemič ne nosi mač, pa bio on i svečenik. Isposlovao je kod pariškog nad biskupa da njegovi svečenici plemičkog roda imaju pravo da ga nose. On ispriča još, rukujuči obzirno svojom crvenom žlicom, da maršal kad ide na vojnu hoče da sluša misu s istim sjajem kao i u kapeli svog dvorca. To je katkad stvaralo živopisne prizore: svečenik govori misu pod zidovima opsjednutog grada, pa bi se dim tamjana miješao s dimom prvih topovskih hitaca. „Sveti Kovčeg pod zidovima Jerihona", govorio je zaneseno maršal. Takav je bio gospodar koga je opat de Lesdiguieres služio u odsutnosti one koju se nije nadao da če opet vidjeti, a koju je ipak danas vidio, pa je bio neizrecivo sretan. Dok su se dva došljaka krijepila jelom. Anñelika se udalji do prozora, da pročita pismo, koje joj je predao učitelj njena sina. Brat jezuit joj je pisao o

Florimondu. Isticao je da su se pokazali uzaludni njihovi napori. Ne voli intelektualni rad, a možda, u krajnjoj liniji nije ni inteligentan... Imao je rñav običaj da se za sata mačevanja sakrije da bi proučavao globus i astronomske sprave, ih' da odjaše na konju, kad bi nastavnik matematike ulazio u njegov razred. Ukratko, nedostajala mu je najosnov-nija školska disciplina i, što je još žalosnije, izgleda da ga to nimalo ne uzbuñuje. Pismo je 111 završavalo tim pesimističkim mišljenjem, bez drugih objašnjenja. Anñelika promisli: „Znam, što to sve znači." Podigavši oči, opazi da je lišče u parku požutjelo i da je gaj divljih trešanja u nekoliko dana poprimio tamnu boju krvi. Stigla je jesen. Sve te riječi bile su samo izgovor. Flori-mond ne bi mogao napustiti koledž bez kraljevog odobrenja. Ona se grozničavo opet povrati k njima. — Treba da odmah otputujete — reče ona opatu. — Niste smjeli doči, ni dovesti Flori-monda. Dolazak Malbranta Glavosijeka, prekine zbunjeni prosvjed malog svečenika. — Dakle, sinci! Sto ste učinili sa svojim lijepim mačevimač vi ste zarñali kao i oni uče či razne budalaštine. Ali mi čemo opet početi s vježbanjem, Drž'te! Evo izabrao sam tri naj bolja mača i naoštrio ih za vas. Osječao sam da čete naskoro doči. — Gospoño, što vi to kažete — šaptao je opat. — Zar ne možete iskoristiti moje sposob nosti? Mogu nastaviti s podučavanjem Flori- monda u latinskom, mogu početi s podučava-, njem u čitanju i pisanju vašeg najmlañeg sina. Ja sam postao svečenikč mogu svaki dan govo riti misu u vašoj kapeli, ispovijedati vašu slu- žinčad... Bio je nesvijesno zbunjen. Iz njegovih nježnih očiju vidjelo se koliko je obožava, koliko je suza prolio u potaji misleči da je zauvijek nestala, kakva ga je radost potresla, kad ju je opet ugledao živu. Zar on ne vidi do koje se mjere ona izmijenila, da je žigosana i potpuno okružena nesrečama? 112

Zar ne osječa opasnost od nereda, napetost u čitavom kraju? Pa čak i ovdje, u ovom dvorcu, zar nije osjetio atmosferu putenosti, mržnje, krvi? — Govorite o misi! Vi ste ludi... Vojnici oskrvnjuju moju kuču. Zarobljenica sam, po nižena, a i ja sama... ja sama... sam pro kleta ... Ona je cijelo vrijeme nesvjesno govorila niskim, ponešto preplašenim glasom, očiju prikovanih za oči mladog čovjeka djetinjeg lica, kao da traži sklonište u njegovoj nevinosti. Ozbiljna se strast prelije lijepim licem opata Lesdi-guieresa. — To je razlog više da se održi misa — reče on nježno. Uzme Anñelikinu ruku, stisne je žestoko, dok je neka neizreciva blagost izbijala iz njegovih lijepih očiju. Ona skrene oči, naglo osjeti neku slaboču, potrese više puta glavom kao da hoče da ukloni neki veo, koji je pritiskuje, onda popusti i reče: — Pa dobro! Ostanite... i kažite svoju misu, moj mali opate. Na koncu konca možda če se svi osječati bolje. To je bilo doba povratka. Dva dana poslije toga vratio se iz Italije Flipot, pošto je osnovnim pojmovima šatrovačkog jezika naučio sina talijanskog velikaša koji ga bijaše kupio u Li-vornu. Jašuči na mazgi trebalo mu je šest mjeseci, dok je prevalio brda i doline. Služeči u divno grañenim palačama, na obalama Jadrana poprimio je držanje sluge iz komedije, brb-ljivog i okretnog. Na putovanju po alpskim snježnim klancima, po prašnjavim putovima francuskih polja put mu preplanula, a leña mu postadoše šira. Postao "je čovjek, lakrdijaškog i lukavog izgleda, lijep mladič, dobar govornik koji bi se odlično snašao u svom ambijentu, meñu skitriicama s Novog mosta. 113 8 Anñelika buntovnik — Zar te nije vukla želja, da se radije po vratiš u Pariz? — zapita ga Anñelika. — Bio sam u njemu da se raspitam o vama. Kad su mi rekli da ste na svom imanju, ponovo sam otputovao i evo me sad ovdje. — Zašto nisi ostao u Pariz? — navaljivala je ona. — Svojom spretnošču bio bi našao u njemu dobro mjesto. — Više mi se sviña kod vas, gospoño mar-

kizo. — Kod mene, ništa nije sigurno. U kralje voj sam nemilostič ti si pariško dijete, bolje bi ti bilo tamo. — Kamo da idem, gospoño markizo? — reče nekadašnji deran s Dvora čudesa, žalosno iskri- vivši lice. — Vi ste čitava moja obitelj. Bili ste mi skoro majka poslije kule Nesle, gdje ste me branili od onih koji su me tukli. Znam sebe. Ako se vratim na Novi most, opet ču postati džepar. — Nadam se da si napustio taj rñavi običaj. — To — reče Flipot — to je več druga stvar. Moram pripaziti na ruku, iako je to moje re- mek-djelo, a od čega bih bio živio za tako du gog putovanja? Ali ako se živi samo od tog zanata, on brzo postaje opasan. Kad smo bili još dječaci na Dvoru čudesa, bio je neki starac, mislim da je to bio čiča Urlikako, koji bi nam svakog jutra ponavljao: „Moji dječaci, sjetite se, da ste se rodili, da budete obješeni." Meni, to nije ništa značilo. Nije mi nikad značilo. Ba viti se time s vremena na vrijeme još ide, ali radije ču kod vas služiti... — Kad je tako, rado ču te zadržati, Flipoteč ti i ja ionako imamo mnogo zajedničkih uspo mena. Iste večeri neki se torbar penjao prema dvorcu. Jedna služavka javi Anñeliki da je neki čovjek traži, koji joj ima da preda poruku »njena brata Gontrana." Ona problijedi i zatraži 114 da joj ponovi više puta to ime. čovjek je bio u kuhinjič pred njim je bila otvorena torba i nudio je pohlepnim slugama svoju robu: vrpce, igle, šarene slike, lijekove. Imao je takoñer i čitav slikarski pribor. — Jeste li, zaista, rekli da dolazite od mog brata Gontrana? — zapita Anñelika. — Tako je, gospoño markizo! Monsinjor vaš brat, koji je naš drug, stavio mi je u dužnost da vam predam neke stvari što mi ih je dao kad

sam otputovao da obiñem Francusku. On mi je tad rekao: „Kad proñeš kroz Poitou, poñi do dvorca Plessis-Belliere u predjelu Fontenava. Obrati se gospodarici dvorca i predaj joj ovo sa strane njena brata Gontrana." — Koliko več vremena niste vidjeli mog brata? — Više od godinu dana. Stvar je bila jasna. Dok je on propovijedao o svojem dugom putešestviju po pokrajinama Burgonji, Provansi, Rousillonu, o svojim dugim boravcima u Pirinejima i na obalama sinjeg oceana, pretraživao je u kožnatoj torbi i na kraju izvuče svitak brižljivo umotan u voštano platno. Anñelika uze predmet i preporuči svojoj čeljadi da vode brigu o zanatliji i izjavi mu da može ostati pod njenim krovom, koliko mu bude drago. U svojoj sobi ona izvadi iz svitka sliku na platnu i kad ju je razvila ugleda čudesno živ portret svoja tri sina. Cantor je bio sprijeda sa svojom gitarom, u zelenom odijelu, iste boje kao i zjenice mu. Slikar je znao oživjeti njihov tako poseban izraz, katkad sanjarski i nasmijan. Bio je baš on, nestali dječak, tolika je životna snaga izbijala iz njega da se nije moglo vjerovati da je mrtav. „Živjet ču uvijek", kao da je govorio. Flirimond je bio u crvenom odijelu. Gon-tran — kojom li to vidovitošču — bijaše mu r 115 dao sadašnje mladenačko liee: nježno, inteligentno, strasno. Njegova se crna kosa naročito isticala meñu živim bojama ovog dražesnog djela i još je više isticala zelene, crvene i ružičaste boje djetinjih lica, sjajno zlato uvojaka malog Charlesa Henrija. Stajao je izmeñu dva starija brata, djetešce još u dugoj bijeloj haljini, i bio nalik anñelu. Pružao je svoje punačke ručice da se dotakne ruku Cantora i Florimon-da, ali ova kao da to ne opažaju. U njihovu ukručenom držanju bilo je neke simbolike, nešto od čega se stiskalo Anñelikino srce, kao da je slikar, ah! tko bi ikad mogao prozreti duboke slutnje ove umjetničke duše, htio istaknuti različito porijeklo rasa: dva starija, sinovi grof de Pevraca sprijeda, odvažni i kao obasjani životnim zrakama, a najmlañi, sin maršala Filipa du Plešsisa, malo unatrag, vrlo divan, ali sam. Radi tog dojma, koji joj je stišao srce, An-ñelika nije odmah proučila lik najmlañega. „Znam kome sliči", sine joj iznenada. „Mojoj sestri Madeloni." A ipak je to bio portret Charlesa Henrija. Fini potezi nadahnutog kista davali

su pričin života nepomičnim likovima. Ruka koja je držala taj kist bila je nepokretna. Smrt. Život. Propast i vječnost. Zaborav. Uskrsnuče. Stoječi pred tom slikom, Anñeliki se činilo da vidi kako se, poput promjena na prizmi, poput sjene oblaka što prolaze povrh nekog predjela, izmjenjuju sumorna i divna lica u njenu životu predosječajuči kako su joj još mnoge stvari ostale sakrivene. Florimond nije ništa pitao. On je prihvatio bez komentara prisutnost vojnika u parku i kapetana u kuči svoje majke. 116 Poslije one noči, kad mu je čeljad Plešsisa zaprijetila Montadourovo vladanje postalo je mješavina nemočnog bijesa, razularene drskosti i tmurnih razmišljanja. Ostavljajuči svog poručnika da pazi na dvorac, po čitave dane je odlazio u potjeru za hugenotima. Ali ovi bi nestajali u šumi, a na putovima su pronalaženi leševi draguna. Tada bi Montadour objesio prvog seljaka, koji bi mu dopao šaka, poslije bi se ustanovilo da je taj bio katolik. Gdje god bi se pojavio, svi su ga proklinjali. Bio je često pijan. Tada se njegov nejasan strah stapao s oštrom žudnjom koja ga je mučila, te se pretvarao u pomahnitali bijes. Teturajuči kroz predvorje, razmahivao je oko sebe sabljom i udarao po mramornoj ogradi, ili po pozlačenim drvenim okvirima iz kojih su preci Plessis-Bellierea gledali nekim gordim zaprepaštenjem kako ta pijana svinja mahnita. Njegovi su se ljudi sklanjali pred njim kad bi bio u takvom stanju. On je osječao kako se kroz pritvorena vrata sjaje oči sakrivene služinčadi, a katkad bi u svom bunilu čuo zvonki smijeh mladog Charlesa Henrija, kome je Barba pokazivala taj zabavni prizor. Tada bi počeo kleti. Vikao je da su ga napustili, da je pušten na milost i nemilost demona i jedne vračare. Jadao se na svoju sudbinu, a onda bi ponovo zapadao u bjesnilo: — Kurvo! — urlikao je, iskrečuči gubicu gore prema stubištu, nastoječi uzalud da uko-rači na prvu stepenicu. — Znam ja dobro, da se noču skitaš po šumi... u potrazi za mužjakom ! Anñelika se nije osječala potpuno sigurnom. Kako je on mogao doznati da noču ona ide po šumi? Te svoje bljezgarije završavao je nesuvislim optužbama iz kojih su se pomaljale brbljarije o košuti i čarolijama. Jednog dana, dok je tako galamio, osjeti žestok ubod u zadnjem di- 117 jelu tijela. Okrenuvši se, spazi Florimonda, koji ga je bez okolišanja, ubo u mesnatu stražnjicu. — Da vi ne spominjete možda moju majku,

kapetane? — upita on. — Ako je tako, morate mi dati zadovoljštinu. Montadour opsuje i pokuša se obraniti od udaraca brzog mača. Njegov je smučeni pogled vidio samo gustu, crnu grivu kako se kao čigra vrti oko njega. Vučica je poslala svog vučiča! Iz ranjene mu ruke ispadne oružje. Vikao je i pozivao svoje ljude u pomoč. Ovi dotrčaše. Flo-rimond pobjegne i isplazi im jezik. Kad se otrijeznio i pošto su mu povili ranu, zaprijeti da če ih sve potamaniti. Ali je morao čekati pojačanja. Situacija je bila kritična. Bio je odrezan od gospodina de Gormata, a pisma što ih je slao gospodinu de Marillacu sigurno su bila uhvačena. Bez obzira na tu zgodu, čini se da Florimond nije bio potpuno svjestan u kakvom su položaju bili. Borio se mačem sa svojim mačevao-cem i učiteljem u beskrajnim dvobojima, lovio je vjeverice i čitave je sate nestajao ne zna se gdje. Nosio je na ramenima Charlesa Henrija i trčao s njim kroz hodnike. Bilo je čudno slušati njihov zvonki smijeh. Osedlao bi svog konja, stavio bi Charlesa Henrija sebi u sedlo i odjahao u polje ne obaziruči se na stražara, koji ga je pokušavao zaustaviti i koji bi ga na kraju opet pustio, pošto nije tačno znao, koje mjere može poduzimati protiv ovog mladog katoličkog velikaša. Jednog dana Anñelika zateče Florimonda u kutu dvoraneč pred njim je stajao Charles Henri kao ñače koje ispituju. Stariji je vadio iz nekih malih kesica, na koje bijahu brižljivo nalijepljene etikete, neke praškove i stavljao ih na tanjure, pred sobom. — Kako se zove ova žuta tvar? 118 ~ To je sumpor. — A ova siva? — To je kalijeva so ili čilska salitra, u kri stalima. — Vrlo dobro, gospodine. Vidim da ste pa žljiv. — A ova crna prašina? — To je drveni ugalj koji si ti prosijao kroz svilu. — Vrlo dobro, ali vi ne smijete govoriti „ti" svome profesoru. Jedne večeri, bilo je več dosta kasno, začuše neku detonaciju blizu terase, a zatim nešto sjajno poleti u mrak i opet padne poput snopa na ledinu.

Vojnici jurnuše k oružju, vičuči: „Uzbuna!" Montadoura nije bilo. Prozori se o-tvoriše. Opaziše Florimonda crnog lica i ruku od čañe, kako stoji ispred neke čudne sprave, koju je sam napravio i Charlesa Henrija u dugoj nočnoj košulji, kako oduševljeno viče zbog uspješno ispaljene rakete, koju je njegov „profesor" tako vješto uspio načiniti. Svi su se počeli smijati, pa i sami vojnici. Anñelika se smijala, kako več dugo nije, nekim smijehom, od kojega joj je bilo lakše pri duši, i od kojeg su joj navirale suze na oči. — Ah, Derani! — uzdisala je Barba. — Ne date čovjeku mira. Izgledalo je kao da prokletstvo napušta dvorac. Možda su i mise opata Lesdiguieresa pridonijele tome. .. Sutradan jedan soko proleti preko tornjiča i Florimond ga uhvati poput vještog sokolara. Pračen od opata Lesdiguieresa on odnese svojoj majci pismo što je bilo okačeno o nogu ptice. Anñelika porumeni, uzimajuči kutijicu. Svojim malim nožičem izvadi iz nje pisamce. Samuel de La Moriniere ju je pozvao na sastanak slije- 119 deče noči kod Vilinskog kamena. Ona stisne zube. Kod Vilinskog kamena! Bezobrazluk! Kako je prezrivo postupao s njom, a uza sve to usudio se poslati joj takvu poruku! Takvu naredbu! Zar misli da je ona njegov rob? Ona neče otiči. Više ih neče pomagati. Ali to može učiniti jedino ako bude izbjegavala patrijarha. Ali nači se s njim opet zajedno u svodničkoj šumi, zasičenoj jesenskim mirisima, a magla se diže sa rijeka, to je bilo nemoguče. Ako se usudi da je opet takne, što če učiniti? Hoče li njen strah nadvladati čudnu omamu kojom joj prizor one noči ispunio žile? Uzalud je nastojala da se ra-strese. Mračna prikaza se nadvijala nad njom u snu i ona se budila stenjuči. Nije znala šta bi, razdirana izmeñu šume, snage skrivene pod stablima koja ju je zvala poput rike jelena u dubini šume i želje da ostane gdje je, da se povuče. Jesen je stigla, a ona se nije pokorila kralju. Ali izaslanici što ih je on trebao poslati da je uhapse ne bi više ni mogli probiti gvozdeni i vatreni obruč koji je patrijarh več zatvorio na prilazima Poitoua. S druge strane parka, gdje su se igrali njeni sinovi, tukli su žene, palili usjeve, a seljaci su se šuljali, spremni na sve. Florimond i opat Lesdiguieres su je promatrali. Kudgod bi okrenula, osječala je na sebi njihove bistre i upitne oči. Kralj je dobro znao što radi kad joj je poslao Florimonda.

„Djeca su uvijek suvišna", govorila je ona primalja, „ako ih ne volimo na smetnju su nam, a ako ih volimo, stvaraju od nas slabiče." Srce joj je bilo izranjeno od mnogih primljenih udaraca, pa je radi toga posrtala. Mediteran je ranio Anñeliku. Baš kad je mislila da je otvrdnula, svoju patnju je osječala s deset-put večom snagom pod zaoštrenim pritiskom svojih misli. Sve joj je zadavalo bol. Ali razularene snage su je privlačile usprkos njenoj vo- 120 lji. I kad je večer poprimila bakrenu boju, povrh rujne šume razlegne se zov lovačkog roga Išaca de Rambourga. Dogovorili su šifru prema važnosti poruka. Taj lovački zov značio je poziv u pomoč! — Gospoño — treba vam poči — zaklinjao je La Voilette zadihan, jer je trčao do susjednog plemičkog dvorca. — U pitanju su žene. Protestantske žene iz sela Gatine... One koje su prije nekoliko dana istjerali na cestu te su bile bez ikakve pomoči. Sklonile su se kod gospodina de Rambourga. Ako to dozna Monta-dour, njima nema spasa. Pitaju savjet šta da rade... Anñelika se provuče kroz podzemni hodnik. Zatim preñe šumu i doñe do travnatih vrtova koji su okruživali dvorac Rambourg podignut na brežuljku. U dvorištu, u podnožju kule sjedile su iscrpljene žene sa svojom mršavom djecom u naručju. Pogledi su im bili sjetni, kape prašnjave i zgužvane. One su pričale Barunici Rambourg o svom besciljnom putovanju kroz neprijateljska katolička sela, koja su se pod utjecajem župnika strogo držala zakona, koji im je branio da tim ženama ukazu ljudsku pomoč, da im dadu komad kruha. Hranile su se repom, koju su noču vadile u poljima i dugo su živjele blizu šume. Na njih su huškali pse. Vojničke su se patrole iznenadno pojavljivale i uznemirivale ih, a te su patrole kružile oko sela njihove vjeroispovijesti i pazile da bi se poštivao zakon. One su hodale pod nesmiljenim ljetnim suncem, pod kišom žestokih oluja. Na kraju su odlučile da poñu do La Rochellea, nekadašnjeg glavnog protestantskog uporišta, u kome su protestanti bili još vrlo brojni, pa su mogli prekršiti zakon i primiti ih. Nekoliko su dana prolazile krajem koji su pod sobom držale čete Samuela de La Mori-nierea i tako su se mogle odmoriti na imanjima 121

svojih istovjerenika. Ali seljaci su bili siromašni. a hrana rijetka. Trebalo je poči dalje. Kad su došle do predjela rijeke Vendee, susrele su crvene dragune Montadoura. Prestraše se i sakriju podalje od ceste. Dospjele su tako u ovu rupu bez izlaza i doznale da je tu udario svoj tabor jedan od najgorih protestantskih mučitelja. Posljednjim snagama popeše se do dvorca. Ram-bourg, ria koga su ih uputili. Smrkava Rambourgova djeca promatrala su otvorenih usta došljakinje. Anñelika spazi Flo-rimonda kod starijeg Rambourgova sina Natha-naela. Zabrinuta, ona se obrecnu na nj. — Sta radiš ovdje? Što se ti miješaš u ove protestantske nevolje? Florimond se osmjehne. Več u koledžu je stekao običaj da ne odgovara kad mu se nešto predbacuje. To je bilo očajno. Barunica de Rambourg, koja je bila u sedmom mjesecu devetog začeča, dijelila je ženama komade kruha, starog i crnog. Jedna joj je kčer pomagala, noseči košaru. — Sto da radimo, gospoño? — upita ona Anñeliku. — Mi ne možemo čuvati ovdje ove žene, a još manje ih hraniti. Došao je i barun Rambourg s lovačkim rogom1 o ramenu. — Pustimo li ih na cestu, one če propasti. Prije nego bi i uspjele stiči do Secondignvja, zaobilazeči šumu, Montadour bi ih uhvatio. — Ne — reče Anñelika, koja je o tome več razmišljala. — Treba da stignu do mlina Ablet- tes, koji se nalazi u močvari. Odatle če ih čamci prebaciti do imanja gospodina Aubinea gdje če biti sigurne. Pod vodstvom vrtlarica malo- -pomalo če vodenim putom stiči do okolice La Rochellea. Odatle do samoga grada nema više od dvije ili tri milje, i to sve stranputicom i pre- čacima. — Ali kako če stiči do mlina Ablettes? 122 — Neka udare ravno kroz šumu. Nema više od dva ili tri sata hoda. Protestant natmuri lice. — Tko če ih voditi?

— Ja. Pošto su izašle iz šume, njihove su noge počele upadati u spužvastu mahovinu. Tu su po-čimale močvare. Sličile su na livade. Žene bi bile pošle dalje izmeñu joha i jasika, da nisu opazile čamce, takozvane „plitvice", privezane lancima za obalu, po čemu su zaključile da je tu voda. Anñelika je povela tri mlade sluge, da pomognu pri ukrcaju u čamce. Mladiči su bili iz tog kraja i oni su sumnjali, da če taj pothvat uspjeti. — Nečemo se tako lako ukrcati, gospoño markizo. Kod mlina Ablettes mlinar nadzire obalu i on naplačuje pristojbinu svakome tko hoče preko močvare, a pravi svakojake smetnje reformiranima, jer ih mrzi. On drži ključeve čamaca. Mnogi ljudi iz zaseoka daleko zaobila ze, samo da ne moraju prelaziti blizu njegova mlina. — Nemamo za to vremena. To nam je jedini izlaz. Ja ču nagovoriti mlinara — reče Anñelika. Uputiše se dobrano prije zalaska sunca noseči sviječe koje če upaliti kad mrak zahvati šumu. Djeca su bila umorna. Put je bio dug. Kad su stigli do mlina Ablettes, sunce bijaše več zapalo. Kreketanje žaba i kreštanje ptica paralo je mrak. Sitna magla pokrila je zemljuč od nje je prodirala hladnoča i ujedala za grlo, dok se nisu malo-pomalo pojavili plavozagasiti obrisi stabala, koja su rasla iz vode. Naheren mlin se još razaznavao na lijevoj strani. Još su se vidjeli zupci njegova točka u razini mirne voñe po kojoj su polegli cvjetovi bijelog lokvanja. 123 — Ostanite tu — reče Anñelika ženama, koje su se drščuči stisle jedna uz drugu. Djeca su kašljala i promatrala taj predio uznemirenih očiju. Anñelika se gacajuči dovuče do mlina. Pronañe istrošen most i odmah zatim dobro poznat uzak mostič povrh jaza. Ruka joj pronañe hrapav zid, na kome se raširio slak. Vrata su. bila otvorena. Mlinar je brojio škude pri svjetlosti lojanice. Bio je to čovjek niskog čela. čuperak guste kose, koji mu je padao na obrve, još je više isticao njegov izraz ograničene tvrdoglavosti. U sivom odijelu, kao sva čeljad njegova zanata, s okruglim šeširom od dabrovine, ostavljao je dojam imučnog čovjeka. Nosio je crvene čarape i cipele sa čeličnim kopčama. Govorilo se da je taj mlinar vrlo bogat, škrt i drzak.

Anñelika povede pogledom po grubom pokučstvu pokrivenom sitnim brašnom. Nekoliko vreča bilo je naslagano uza zid i osječao se miris pšeničnog brašna. Ona se osmjehne videči da se u sobi nije ništa izmijenilo. Stupivši naprijed, ona reče: — Valentine, ja sam. Dobro večel 124 XII EKSPEDICIJA U MOčVARE čamci su napredovali kroz dugi tamni prolaz. S njihovih pramaca žuto svjetlo fenjera teško je probijalo noč sa svih strana okruženu gustim stablima. Visoki se gazda Valentin morao kadikad naginjati. Davao je naredbe u narječju, pa su se po njima i upravljale i voñe drugih čamaca. Žene se više nisu bojale. One su se smirile, čuo se prigušen smijeh djece. Nakon toliko burnih dana mir se vračao u srca bjegunaca: mir nepovredivih močvara. Zar nije dobri kralj Henrik IV pisao svojoj prijateljici o poatevenskim močvarama: „čovjek se u njima osječa ugodno u miru, a sigurno u ratu." Koji bi se neprijatelj usudio tu progoniti svog protivnika? Da je htio, mogao je Montadour ukrcati nešto vojnika na „plitvice", ali bi ih ubrzo vidio kako se vračaju promrzli, blatnjavi,, pošto su bez koristi plovili izmeñu kanaliča i vodenih jaruga, pristajali uz obalu, gdje bi im noge propadale u mulj, vrtili se u labirintu zelenih ili požutjelih zidova, več prema godišnjoj dobi, meñu preprekama smrznutih grana zimi, da se na kraju nañu na istom mjestu odakle su pošli. Još bi bili sretni kad bi se povratili živi. Ti beskrajni prostori, taj svijet tišine mogao ih je zauvijek progutati. Mnogo ne- 125 poznatih lešina leži na dnu močvare, pod zelenim velom potočarki. Gazda Valentin se podigao kad ga je Anñe-lika zazvala. Kao da nije bio iznenañen što je vidi. Pod tupim, crtama lica, ona je prepoznala nekadašnjeg tvrdoglavog i mučaljivog derana, koji bi dogurao čamac da bi odveo gospoñicu de Sance u svoje područje močvara i tu je Iju™ bomorno krio od pastira Nikole, koji ju je zvonko dozivao: „Anñeliko! Anñeliko!" Mašuči svojim pastirskim štapom, pastir je trčao livadom ukorak sa svojim psom dok su ovce trčale za njima.

Zaklonjeni trstikom, Anñelika i Valentin, krišom su se smijali, a zatim bi otplovili dalje, dok bi pastirovi dozivi zamirali meñii granama joha, brijestova, jasena, vrba i visokih topola. Valentin je trgao grane biljke anñelike i naizmjence je sisao i mirisao. „Da osvojim tvoju dušu", govorio je Valentin. Nije bio brbljiv kao Nikola. Brzo bi se zacrvenio i još brže razljutio. Strašno je mrzio protestante, ne zna se zašto. On i Anñelika postavili bi se u zasjedu na raskrižju i kad bi se hu-genotska djeca vračala iz škole, bacao je na njih krunice, dok ne bi čuo kako viču: „Evo vraga!" Te su uspomene navirale u Anñelikinu dušu, dok je čamac uz lagano pljuskanje vesa-la pramcem probijao zeleni sag potočnicač Valentin nije nikad volio protestante, ali je bio. osjetljiv na zlatne talire, koje mu je dala markiza du Plessis-Belliere. On uzme ključeve od čamca i ukrca žene i djecu u „plitvice". Po jačem pirenju vjetra osjetili su da se vodeni put proširuje. Prvi brod udari u kopno. Nad stablima se ukaže mjesec, okružen kolutom dugine boje. Opaze osamljen dvorac velikaša 126 Aubignea, okružen vrbama, meñu kojim su se sterale livade obrasle visokom travom. Dvorac je bio sagrañen na jednom od mnogobrojnih otoka nekadašnjeg poatenskog zatona, o čije su hridine nekada udarali valovi oceana. Zimi je voda dopirala do prvog velikog kamenog stubišta. Bio je to dvorac u stilu renesanse. Sagradio ga je majstor potaknut željom da odrazi bijelo kamenje u nedokučivom ogledalu vode, a možda i radi nepristupačnog prilaza do tog mjesta. Pravi zavjerenički dvorac! Psi su lajali. Mnogi se iz dvorca uputiše prema došljacima, a gospoñica de Coesmes roñakinja starog markiza, pojavi se podignuvši visoko svječnjak. Strogog lica, ona sasluša Anñeliku, koja joj ispriča o jadnom stanju siromašnih žena, večinom udovica, koje je dovela dotle u nadi da če se tu za njih pobrinuti i pomoči im da stignu do La Rochellea. Ona nije odobravala miješanje u poslove reformiranih, jedne tako sumnjive katolkinje, kao što je gospoña du Plessis. Zar njena razuzdanost na dvoru nije bila isuviše poznata? Meñutim, ona je uvede u dvorac i dok su drugi vodili seljakinje u kuhinju, ona je pažljivo promatrala Anñelikinu haljinu od par-heta, koju je nosila pod ogrtačem na svojim nočnim putovanjima, njene plitke i prašnjave cipele i četverouglasti rubac od crnog satena, kojim je privezala kosu. Stara djevojka nanovo stisne usne i davši svom licu mučenički izgled upozori Anñeliku:

— Vojvoda de la Moriniere nalazi se ov dje. Želite li ga vidjeti? Anñeliku zbuni ta vijest. Ona pocrveni i reče da ne bi htjela uznemiriti vojvodu. — Došao je ovamo sav krvav — šapne go spoñica de Coesmes, koju su, usprkos svemu, uzbuñivali svi ti dogañaji. — Sukobio se s dra- - . . . . 127 gunima ozloglašenog Montadoura, nije se mogao izvuči, nego se sklonio u močvare. Njegov brat Hughes, čini se, zauzeo je Pouzauges. Gospodin La Moriniere je mnogo žalio što vam se nije mogao pridružiti na ovom putu. — Ali, ako je ranjen... — Dozvolite da ga obavijestim. Ona je drščuči čekala, ali kad su koraci hu-genotskog partrijarha odjeknuli na pločicama pod trijemom ona se uspravi i dok se on spuštao stepenicama pogledala ga je smjelo i kruto. On joj se približi. Duboka se rana vidjela na njegovu čeluč oteklina još ne bijaše zacijelila. Ta otvorena rana nije davala blaži izgled njegovu licu. Njoj se učini da je on još veči, teži i crnji no što je ikad bio. —r Gospoño — reče on — ja vas pozdravljam. — Napola joj pruži svoju golu ruku. — Da li čete poštivati savez? Anñelika odvoji oči od njegova pogleda. Rukom pokaže prema kuhinji, kroz čija se poluotvorena vrata probijala svjetlost vatre i smireni glasovi protestantskih žena. — Ta vidite. Ona nije nikad mogla pretpostaviti da če joj se onaj dogañaj kod Vilinskog kamena nametnuti tolikom žestinom, da če je istodobno ispuniti i patnjom i nemirom. Da li je ona pala pod utjecaj te ličnosti o kojoj su neki suvremenici izjavili da opčarava mada je sama po sebi bila neugodna? Njegova brača, njegova supruga, žene njegove brače, njegove kčerke, njegovi unuci, njegova čeljad, njegovi vojnici svi su mu se, pokoravali. Trebalo je samo da se pojavi. „Iako je bio blizu Boga, u njemu je bilo neke sotonske snage", napisano je o protestantskom velikašu, koji se u ono doba kratko vrijeme, ali okrutno podigao protiv Luja' XIV. Nije joj se 128 ispričao. Da li je njegov pretjerani ponos bio povrijeñen što se ona nije dvaput odazvala njegovu pozivu?

— Pouzauges, Bressuire — reče on napokon. — Grañani' su nam skloni. Zarobili smo oružje u tim gradovima i naoružali čete iz naših sela. Vojska, koju je gospodin de Marillac ostavio na sjeveru, povukla se prema istoku i mi smo odmah zaposjeli njihove položaje u Gatineu. Od redi gospode Gormata i Montadoura su odreza ni, ne mogu dobiti pojačanja, a oni još pojma nemaju o tome. Ona ga je živo gledala, oduševljenog lica. — Je li to moguče? Nisam znala za to. -^ Kako ste i mogli znati, kad se niste javljali? — Onda — šapne Anñelika poluglasno kao da govori samoj sebi — kralj, kralj me više ne može uhvatiti. r — Za nekoliko dana napustit ču močvare i otjerati Montadoura s vašeg imanja. Ona izdrža njegov pogled. — Zahvaljujem vam, gospodine La Mori niere. — Jeste li mi oprostili? Mora da je u te riječi uložio nadljudski napor, jer čelo mu nabrekne i krv lizne na rubu rane. — Ne znam — reče ona, okrenuvši glavu. Anñelika poñe prema vratima, šapčuči: — Moram natrag u Plessis. Na stubama pred zgradom on poñe za njom i približi joj se. Kad se ona uputila alejom prema pristaništu, on je iznenada zgrabi grčevitom i nezadrživom kretnjom. — Molim vas, pogledajte me, gospoño! — Pazite — šapne ona i pokaže prema mje stu, gdje ju je čekao gazda Valentin sa svojim čamcem. 129 * Anñelika buntovnik On je gurne iza vrbe i iza zastora oñ lišča zagrli je svojim mišičavim rukama. U njoj se, kao i zadnji put, pojavi i odvratnost prema njemu i želja da mu se poda. Da. ljubav s •patrijarhom mora da je užasna, neobična stvar. Tijelo

joj je otkazalo poslušnost. Zgrčenim rukama ona je stezala hugenotova ramena, ne znajuči da li ga time odbija od sebe ili se pak za njega hvata kao za neku nepobjedivu hridinu, za kojom je njen ugrožen život osječao potrebu. — Zašto? — dahtala je ona. — Zašto kvari ti savez? — Jer morate biti moja. — Ali tko ste vi? — stenjala je ona. — Ni šta više ne razumijem. Ne opisuju li vas kap pobožnog čovjeka, puritanskog načina života. Govori se da vi mrzite žene! — Žene? Da. Ali vi... Pod zimskim trije mom vi ste bili Venera. Shvatio sam. Oh, ka kav mi je veo pao s očiju. čekao sam tako dugo, čitav jedan život, da bih shvatio što je ljepota jedne žene... — Ali što sam govorila? Što sam učinila onog dana? Zar nismo govorili samo o vašoj borbi za vašu vjeru? — Toga dana sunce vas je obasjavalo, vašu put, vašu kosu. Nisam znao dotad, i odjednom sam shvatio što je ljepota žene... -On je malo udalji od sebe. — Zar i vas ispunjam strahom? Žene su me se uvijek plašile. Nešto ču vam priznati, go spoño, što osječam u sebi kao neki krvavi sram. Kad bih došao k svojoj supruzi, ona me je sklopljenim rukama molila, da je se ne doti čem. Ipak me je odano služila i rodila mi je tri kčerke, ali dobro znam da sam za nju bio neko užasno biče. Zašto? 130 _ ? ? r . Ona je znala zašto. Ironija slučaja ili nasljedstva stvorila je od ovog potomka jedne rase, u kojoj je možda teklo i nešto maurske krvi, od ovog protestantskog fanatika, ljubavnika opterečenog strašnim kompleksima. Anñelika je bila za nj porazno otkriče. Postojalo je, dakle, i drugo lice života, čija draž bi mu mogla biti pristupačna. Pošto mu se ona učinila slaba i bez obrane, usprkos snazi svoje ljepote, demon pohote se razulario u njemu.

On je iskorištavao svoju nadmoč nad njom, bojao se njena pogleda, ali joj je ipak zapovijedao. To je bila iscrpljujuča borba po žestini osječaja, što ih bijahu zahvatili. Saučesništvo u pobuni ih je zbližavalo. Nešto ih je gonilo da ostvare svoju nemirnu strast kao što ih je gonila potreba da unište kraljeve vojnike ili da prkose gospodaru kraljevstva. — Bit čete moja — ponavljao je potmulo — postat čete moja. Isto zaklinjanje kao i kraljevo. Isti zapovjednički postupak. — Možda jednog dana — promuca ona. — Ne budite grubi. — Nisam grub — reče on drhtavim glasom. — Vi ne govorite kao i druge žene, koje me se boje. Znam da me se vi nečete bojati. čekat ču. Učinit ču sve što hočete. Ali odazovite se mo jim pozivima i doñite na sastanak kod Vilin skog kamena. Sjedeči na dnu čamca na slami, ona se osječala praznom, malaksalom, kao da je uistinu i u potpunosti doživjela mahnitu ljubav s njim. Sto bi se dogodilo, kad bi ona na to pristala? Anñelika je odmahivala glavom kao da hoče otjerati neke nesnosne misli: onu noč u šumi kad je postala žrtvom crnog lovca, koji ju je prikovao na mahovinu, pritiskujuči je svojim »* .. . _ 131 •f ogromnim, nezgrapnim tijelom. Ona se otimala njegovim rukama, njegovoj gustoj bradi sve do onog čarobnog trenutka-kad joj je usplamtjelo tijelo zaboravilo sve tjeskobe i osjetilo čulni užitak. Potpuni zaborav, dahtanje, krikovi... Ona baci glavu unazad umornim pokretom. Sitna kišica joj je močila kosu. Meñutim nije padala kiša. Iza broda, pojavila se neka brazda poput crnog mramora, koja je lagano nestajala u mliječnoj zagasitosti sitnih združenih biljki. Mjesec, kao ogroman biser mliječne dugine boje, bacao je slabu svjetlost pod grane, i lik gazde Valentina, koji je na krmi stajao uspravno i gurao čamac motkom, izgledao je gotovo isto tako neobičan kao i one johe, koje su se nadvile nad njihovim vodenim putom. Prodoran miris mente najavljivao je blizinu druge obale. Katkad bi se o nju okrznuli i grane su strugale o čamac, ali se mlinar i bez svjetiljke snalazio u

tom labirintu. Anñelika počne govoriti, da bi pobjegla svojim razbludnim mislima. — Sječate li se, gazda Valentine? Vi ste več bili gospodar močvara kad ste me vodili u lov na jegulje. — Da, jest. — Postoji li još uvijek ona koliba u koju smo odlazili da u njoj kuhamo jegulje i da se gostimo. — Još uvijek. Anñelika nastavi kako bi izbjegla šutnju. — Jedanput sam pala u vodu. Vi ste me iz nje izvukli, pokrivenu aglama, i kad sam se vratila- u Monteloup strogo su me kaznili. Za branili su mi da dalje navračam u močvare, a malo potom poslali su me u samostan. Nismo se više vidjeli. — Ipak jesmo. Na vjenčanju kčerke čiče Sauliera. — Ah! Da! — Ona se sjeti. — Ti si imao li jepo sukneno odijelo — reče ona smijuči se — i vezeni prsluk. Držao si se sasvim ukočeno i nisi se usudio da plešeš. Zatim joj se u duhu pojavi ambar u kojemu je spavala pošto se umorila od plesanja faran-dole, a za njom se zatim dovukao Valentin. Bijaše joj stavio ruku na prsa koja su joj tek bubrila. Ovaj krupni mladič, malo priprost, pobudio je prvu žudnju u Markizi anñela. U njoj probudi, nelagodu ta davna uspomena. — A zatim — nastavi mlinar tihim glasom, kao da je slijedio tok njenih misli — ja sam se razbolio. Otac mi je rekao: „To če te naučiti, da više ne miluješ vile." Odveo me u crkvu Naše Gospe od Milosti, gdje su mi čitali molitve nad glavom da me oslobode uroka. — Kojeg uroka? — upita Anñelika uzbuñeno. — Imao je pravo, zar ne? Vi ste vila. Anñelika ne reče ni da, ni ne. To ju je ras- položilo, ali glas gazde Valentina ostao je i dalje ozbiljan. — Ozdravio sam. Ali je bolest dugo trajala.

Nisam se oženio. Živio sam samo sa služavkom. Od vilinske se bolesti ne oporavlja tako lako. Ne trpi tijelo koliko duša. Od neke čežnje. Mo žda duša ostaje i dalje bolesna. On umukne i mekani šum odbačenih algi ispuni tišinu u kojoj se najednom začuje kreke-tanje žabe. — Nije više daleko, stižemo — reče čovjek. čamac udari o obalu. Miris šume i zemlje dopre do njih. Iza njih, ostali čamci, kojima su upravljali mladi sluge redom su pristajali. — Ne biste li navratili u mlin, gospoño mar- kizo, da popijete čašu? — Ne, hvala, Valentine. Još dug je put pre da mnom. On ih otprati do ivice šume, držeči šešir u ruci. 132 133 — Tu, blizu ovog -starog hrasta, pastir Ni kola vas je čekao sa šumskim jagodama.pore danim na zelenom listu. Bijaše još čudno što odjek jednog glasa može opet da oživi dječje srce u tijelu žene koja je proživjela mnoge i različite sudbine i da pred njom uskrisi lik dječaka crne i kovrdžave kose, blistavih očiju koji je u jednoj ruci držao svoj štap, a u.drugoj mirisavo voče i čekao je na ulazu svog carstva: na livadi i u šumi. Ona se otrese tog priviñenja od života uprljanog. — Znaš li ti što je bilo s Nikolom? — upi ta ona. — Postao je razbojnik i poslali su ga na ga liju da ispašta svoje zločine. U toku jedne po bune, koju je on vodio, jedan ga je oficir bacio u more. A kako je Valentin šutio, ona nastavi: — Zar vam nije čudno, gazda Valentine, da, znam tako mnogo o Nikoli Merlotu koji je prije

mnogo godina nestao iz ovog kraja? On kimne glavom. — Ne, vjere mi, samo vi možete poznavati prošlost, kao i budučnost, zar ne? Ta zna se dobro tko ste vi i odakle dolazite! XIII ICI ČETE KRALJU — REKAO JE MOLINES ANðELIKA PIŠE LUJU XIV Zidovi u Plessisu su se tresli od Montañou-rove vike. AnñeUka ju je več čula u podrumu. — Da nije možda primijetio da me nema? — pitala se ona, ukočivši se. Zatim se oprezno popne do trijema. — Odreci se! Odreci se! Neko biče gotovo presamičeno nañvoje, s rukama na licu, izleti iz dvorane i sruši se do Anñelikinih nogu. Bijaše to neki seljak otečenog i krvavog lica. — Gospoño naša — zastenje. — Vi ste bili uvijek dobri prema reformiranim. Milost! Mi lost! Ona položi svoju ruku na veliku, čupavu glavu, a čovjek stane jecati poput djetetač suze su mu kapale po odijelu. — Sve ču ih pobiti! urlao je Montañour, pojavivši se na pragu dvorane. — Zgniječit ču ih kao stjenke i potamanit ču sve katolike koji im pomažu! — Kako se slične stvari mogu dogañati poñ našim nebom! — uskh'kne Anñelika izvan sebe od bijesa. — Kao da smo u Meknesu. Vi niste ništa bolji od fanatičnih Maura koji muče za robljene krščane uO3erberiji! v 135 Kapetan slegne ramenima. Nije ga se ticala sudbina zarobljenih krščana u Berberiji. Jedva da je i znao da postoji ta zemlja. Anñelika se poluglasno obrati izmučenom čovjeku. Šapčuči mu reče na narječju: — Uzmi svoju kosu i pridruži se La Morini- ereovim četama. Neka i ostali, koji mogu, učine to isto. Poñite do raskrižja Triju sova. Tamo če

vam vojvoda poslati naredbe i oružje. Za dva dana, a možda i prije, Montadour če biti potje ran s mojih zemalja. Znam sigurno da mu se to sprema. — Vjerujem vam, gospoño markizo — reče on živnuvši, a oči mu zablistaju nadom. A zatim prevagne u njemu njegova seljačka lukavština, te reče: — A sad idem potpisati odricanje. Glavno je da me puste da na miru odem. Za ta dva dana Gospod če mi oprostiti. činim to radi nje ga i njegove slave. Ali skupo če mi Montadour platiti svoje vjerovanje. Treči dan iza toga, dok su Montadour i njegovi ljudi bili u patroli, ostavivši samo nekoliko vojnika da čuvaju dvorac, opaze nekog konjanika kako juri alejom, slegnut na oblučju svog sedla. To je bio ranjeni dragun. Najednom se zanjiše na konju i strovali na šljunak u vrtu. Uspio je samo viknuti drugovima: »Zasjeda! Bande dolaze!" Nejasna buka začuje se pod hrastovima. Uto se pojave vojvoda La Moriniere i njegov brat Lancelot, s isukanim mačevima u ruci, a za njima vojska naoružanih seljaka u zbijenim redovima. Vojnici pojuriše do sporedne zgrade da zgrabe svoje mušketeč u trku jedan od njih ispali svoj pištolj na vojvodu, ali promaši. Protestanti ih pohvataše i divljački poklaše. Vukli su ih po šljunku sve do dvorišta plemičke ku- 136 če, koju su oni oskvrnuli i vojvoda La Moriniere naredi svojim ljudima da bace njihove lešine Anñeliki do nogu. — Poči čete kralju! — Molines ju je rukama čvrsto stezao za ručne zgbolove. — Poči .čete kralju i pokorit čete mu se. Samo vi možete zaustaviti ovo klanje... — Pustite me, gospoñine Molines! — reče Anñelika blago. Ona protrlja svoje utrnule zglobove. Mir koji se opet nadvio nad dvorcem i parkom, u kome nisu više frkali konji draguna, a niti se čuli njihovi 'surovi glasovi, bio je neobičan i nije donio smirenje srcima. — Obavijestili su me — nastavi opet uprav nik — da je ministar rata Louvois poslao voj sku na Poitou. Odmazda če biti užasna. Kad

zarobe ili ubiju vojvodu La Moriniera, istrije- bit če protestante pod izlikom da je ustanak bio organiziran. Sto se vas tiče... Anñelika je šutila. Sjedila je pred svojim izrezbarenim stolom. Svjesna vremena što promiče, sat po sat i kao mora pritišče divan jesenji dan prožet mirisom uvelog lišča, dan koji je prodirao kroz otvoreni prozor, lebdio kao nad nekim ponorom, izmeñu dviju sudbina, dviju neizbježnih katastrofa. — čete gospoñina La Morinierea biti če do nogu potučene — nastavi Molines. — Uzalud se zanašate, da če se čitav Poitou složno dignuti na ustanak. Katolici če propustiti vojsku nešto iz straha, a nešto zbog toga što ne vole prote stante i što žele da prisvoje njihova imanja. Tada čemo opet vidjeti, a več i sada vidimo, užase vjerskog rata: spaljene žetve, nabadanje djece na koplja. čitava če pokrajina stenjati pod strašnim jarmom dugi niz godina, odbače- 137 na od cijelog kraljevstva. Eto, što čete postiči, gorda i luda ženo! Ona ga pogleda sumornim i tajanstvenim pogledom, ali ne reče ništa. —? Vi ste sve ovo htjeli — navaljivao je tvrdoglavo stari Molines. — Pružila vam se mogučnost da birate, i vi ste popustili željama svoje prirode, popustili ste svom iskonskom nagonu. Stopili ste se na snagama jedne zemlje, čije utjelovljenje ste uvijek bili. Stoga vam i nije bilo teško podjariti težnje ni brače La Mori-niere, tih surovih fanatika, a niti praznovjernih seljaka« Dovoljno je da se pojavite, pa da padnu u zanos. — A zar sam ja kriva, što ljudi ne mogu gle dati kako prolazi neka žena, a da im se krv ne raspali? Vi pretjerujete, Molines! Godinama sam upravljala ovim imanjem pa čak sam" i ži vjela na njemu u vrijeme udovišta, to jest po slije maršalove smrti, ali nisam nikakav nemir izazvala u ovom kraju. — Vi ste tada bili dvorska gospoña, žena kao i sve druge. Vi niste svjesni što radite da nas, niste svjesni učinka jednog jedinog pogle da svojih očiju. Vi ste donijeli sa Istoka neku vrstu začarujuče moči, tajnovitosti, čega li..., ali slušam budalaštine koje se šire po kolibama,

u'kojima se odjednom sječaju da ste nekad bili malik, da su vas vidjeli i amo i tamo, na više mjesta istodobno, da tamo gdje vi proñete žet va postaje bolja, a sve zato što ste za sobom vukli nekoliko seljačiča koji nisu bili skloni radu i bili bi za vama pošli na kraj svijeta i da ste se sada, dok noču obilazite šumom, povra tili da oslobodite Poitou njegove bijede i da mu podate blagostanje pomoču svoje čarobne moči. — Vi govorite kao i mlinar Valentin. — Samo nam je on nedostajao — zaškrguta Molines. — Taj škrtac bez duha. Ta i on je je dan od onih blesana, koje ste privukli u svoje 133 .._.,„ vrzino kolo kod Vilinskog kamena, kad vam je bilo deset godina. Siguran sam da vaše čari ni danas nisu izgubile svoju moč. Poslije mlinara, koga sebi mislite uzeti za ljubavnika, gospoño du Plessis? — Gospodine Molines, vi ste prevršili mje ru — reče Anñelika uspravivši se dostojan stveno. On je očekivap, da če ona pobjesnitič umjesto toga lice joj se ublaži i osmijeh se pojavi na njenim usnama. — Ne, ne pokušavajte probuditi _ grižnju moje nastrane savjesti, oživljujuči moju proš lost pokvarene djevojčice. Bila sam tada nevina djevojčica. Vi to dobro znate. Vi ste me još netaknutu prodali grofu Pevracu i... vi u to niste ni načas posumnjali, inače ne biste bili nikad sklopili taj posao. Oh! Molines, volila bih da nisam nikad živjela. Da mi je opet uživati u onim jednostavnim radostima, imati miran život i divan okretan duh... Ali ne možemo se povratiti u svoje djetinjstvo, kao što se vra čamo svojoj kuči. Djetinjstvo je jedini kraj u koji se ne možemo više nikad povratiti. Kitica potočnica, koje mi'je brao Valentin, divlje ja gode koje mi je donosio Nikola, naši plesovi oko Vilinskog kamena, dok se mjesec pojavlji vao meñu stablima, sve je to bilo tako nevino

I neizrecivo lijepo. Nikakva zla nije bilo u sve mu tome. Ali- kasnije nisam mogla stupiti no gom na ta mjesta, a da ih ne okaljam krvlju, smrču i požudama. Da li sam bila luda? Mislila sam da če me moja. zemlja braniti... — Zemlja je kao ženka. Ona služi onima, koji je- zaštičuju i oploñuju, a ne onima, koji ju bacaju u metež. Slušajte, dijete moje... — Nisam vaše dijete... — Jeste... donekle... Vi čete iči kralju i nastat če opet mir. 139 — Vi ste reformiran, a zahtijevate od me ne da izdam ljude vaše sekte kojima sam obe čala pomoč...? — Nečete ih izdati, več čete ih spasiti. Tu ste na svom imanju, ali več sada ne biste mo gli izbrojiti sve one koji se obješeni klate po hrastovim granama u cijelom kraju. Okrutne zvijeri u ljudskoj spodobi siluju žene, djecu ba caju u vatru. Na mnogim mjestima je žetva uništena. Uzrujanost raste, jer se vojnici boje. Ali kad im stignu pojačanja, oni če još više po- divljati, da se osvete za pretrpljeni strah. Nji hovi če zločini biti još jeziviji jer če ostati ne poznati ostalim dijelovima kraljevstva, pa čak i kralju. Vješti članovi Družbe svetog sakra menta izvodit če ih krišom, a pošto oni okru žuju kralja neče mu dati mogučnost da vidi kr vave tragove, nego samo imena obračenika na spiskovima, koji če biti sve duži i duži. Samo ih vi možete spasiti. Samo vi možete govoriti kralju, upozoriti ga što se snuje protiv njegovih podanika. Vas, vas če poslušati. On če vam vje

rovati. Samo vama. I to zato što ste ga usprkos svojim manama i nedisciplini znali nadahnuti prekomjernim pouzdanjem. I radi toga vas on takoñe hoče. Vi čete postati svemočna... Vi biste mogli od njega postiči sve. On se nagne k njoj: — Postiči čete da Mon-tadour svrši na vješalima i da gospodin de Ma-rillac padne u nemilost. Kralja čete istrgnuti ispod utjecaja nepomirljivih bogomoljaca.... i mir če se, pravda i rad opet vratiti u sela... — Molines — zastenje ona. — Vi me navo dite u užasnu napast. U najgoru... Gledala ga je kao nekada, kad ju je uvjerio, da se radi spašavanja svoje obitelji, mora udati za nepoznatog plemiča, o kome se pričalo da je bogalj samoj sotoni nalik. 140 — Bit čete svemočni — ponavljao je on. — Mislite i na vrijeme što če nastupiti poslije va šeg potčinjavanja kraljevim željama. I sami dobro znate, da kraljeve riječi neče biti okrutne. „Bagatelle moja, moje nesnosno dijete, moja nezaboravna..." U polumraku versajske zore, na izmaku noči u kojoj bi se iza njenih usana zaustavili krikovi pobune, ili bi se piskavo probili kao vapaj zločinca mučena usijanim gvo-žñem, kralj bi se nagnuo nad njom. A ona bi još utonula u dubine snova i zasičena — ah, kako je poznavala dobro ono tromo i čudno mrtvilo tijela, ono beskrajno prepuštanje — uživala u raskoši u svom ponovnom sjaju. Pod milovanjem, ona bi se napola probudila i, prevrčuči se meñu čipkama, prožeta putenim željama, naglo bi otvorila svoje velike zjenice zelene kao proljetna šuma. Spazivši ga, prestala bi mu se opiratič na kraju bi čula poslije toliko godina bježanja, zarobljena, sputana, kako joj on poluglasno ponavlja ispotiha, kao kakvu naredbu, kao kakav poziv: „Anñeliko, vi i ja zajedno... mi smo nepobjedivi..." Ona potpuno smučena trgne glavom. — To je užasno — zastenje ona. — Kao da tražite od mene da umrem ili da izgubim sva ku nañu. Učini joj se da je ovaj prizor s Molinesom več doživljela u prošlosti i pred očima joj sine Osman Ferañi, kako je nagovara da se poda Muli-Ismailu. Ali ona nije popustila Muli-Isma-ilu. A na to su pogubili sve Židove u melahu i nabili na kolac nekoliko robova.

Tako posvuda, na svakom mjestu, bilo je tiranskih gospodara koji su zbog svojih hirova zlostavljali podjarmljene narode. To je bio ne-izbježiv zakon. Vani je počela padati lagana kiša, lišče u šumi je šuštalo i odjednom se začula vika Flo- 141 rimonda i Charlesa Henrija, koji su se spašavali od pljuska. Upravnik poñe do pisačeg stola, uzme list papira, držalo i tintarnicu i postavi ih ispred Anñelike. — Pišite".., Pišite kralju. Ja ču otputovati večeras. Odnijet ču mu pismo. — Sto ču mu pisati? — Istinu. Da se obračate njemu da mu iska- žete svoju podaničku vjernostč da to ne radite ni iz kajanja, ni iz grizodušja, več zato što oko vas nepravedno muče njegove najvjernije po danikeč da vi nečete poči u Versailles sve dok ne budu povučeni draguni gospodina de Maril- laca i dok ne bude opozvana vojska ministra Louvoisač da čete mu se ponizno podvrgnuti u. roku što ga je njegovo veličanstvo odredilo, jer vi poznajete njegovu pravednost, dobrotu i strpljenje... Ona je grozničavo pisala, zanesena optužbom protiv mučitelja Poitoua. Navela je sve nesnosne i okrutne mjere protiv žitelja kako ih je pijana soldateska mučila pod njenim krovom, spomene Montadoura i gospodina de Marilla-ca, gospodina de Solignaca i Louvoisa, dala je tačne podatke o sadašnjem smještaju kraljevskih pukova, govorila je o ustanku seljaka. koji se sve više širi i postaje neizbježiv, molila je milost za njih. Dok je pisala u duhu je vidjela lice mladog kralja, njegove ozbiljne i pažljive oči, u nočnoj tišini njegove radne sobe. — On sigurno nije htio da se ovo dogodi — reče ona Molinesu. — Možda je i htio, ali nesvjesno. On hoče da obrati protestante, jer smatra da če time ot kupiti svoje grijehe, pa s toga razloga zatvara oči i uši. Vi čete ga prisiliti da ih otvori. Dobro je ono što činite... Kad je završila pismo, osječala se satrvenom, ali i smirenom. Molines posuši pismo i zapečati ga pečatnim voskom.

142 Anñelika ga otprati do njegove kuče. Ona više nije znala gdje se nalazi. Tišina u okolici bila joj je sumnjiva. Na mahove, vjetar je donosio miris paljevine. — To još gore usjevi — reče Molines, smje- stivši se na svom ko.nju. — Montadour i njegovi ljudi utvrdili su se kod Secondignvja, ali su prije toga sve popalili na svom putu. Lancelot de la Moriniere drži ih u škripcu, ali ako nje gove čete popuste... Patrijarh se morao vra titi u Gatine, da suzbije vojsku Louvoisa. — Hočete li se probiti, Molines? — Naoružan sam — reče on,, pokazujuči joj ispod ogrtača kundak pištolja. Pratio ga je nje gov stari sluga, jašuči na mazgi. Oni se udaljiše. Ispod dvorca Florimond je skakutao na jednoj nozi i gurao komade šljunka. On doñe k An-ñeliki i reče joj živo, kao da se radi o nekoj radosnoj novosti. — Majko, sad treba da otputujemoč — Otputujemo? A kamo? — Daleko, vrlo daleko — reče dječačič po kazujuči joj rukom horizont. — U neku drugu zemlju. Mi ne možemo ostati ovdje. Vojnici če se, možda, povratiti, a mi nemamo ništa, čime bismo se mogli obraniti. Pogledao sam stare topove, koji se nalaze tamo gore na bedemima. To su igračke, a još k tome zarñale. Iz njih nije moguče izbaciti ni najmanju kuglu. Svojski sam se trudio da ih osposobim, ali malo da nisam i sam nastradao. Prema tome, i sami dobro vi dite, treba dignuti sidro. — Ti si lud. Kako ti padaju na pamet tak ve misli? — Ali... gledam oko sebe — reče dječak, slegnuvši ramenima. — To je rat, vjerujem da on počinje. — Da li te strah rata? On pocrveni i ona spazi u njegovim crnim očima izraz čuñenja i prezira.

143 — Nije me strah borbe ako ste na to mislili, majko, ali evo, ne znam protiv koga se treba boriti. Da li protiv protestanata, koji neče da se pokore kralju i obrate se... ? Ili protiv kra ljevih vojnika, koji vas vrijeñaju u vašoj vla stitoj kuči. Ja to ne znam. To nije dobar rat. Radi toga i hoču da otputujem. Otkako se vratio nije nikad čula da tako dugo govori. Mislila je da je njemu svejedno što se tu dogaña. — Ne brini, Florimonde — reče ona. — Ja mislim da če se stvari izgladiti. Slušaj, da li — teškom mukom reče — bi se rado vratio na dvor? — Vjere mi, ne — reče dječak spontano. — Tamo ih je bilo mnogo koji su mi se približa vali i mrzili me samo zato što vas je kralj ljubio. A sada me mnogi mrze zato što vas više ne ljubi. Meni je toga dosta. Radije bih otpu tovao. Osim toga, ja se dosañujem u ovom kra ju. Ne volim ga. Ne volim ništa ovdje. Volim samo Charlesa Henrija. »A mene?" umalo nije kriknula obuzeta tugom. Evo, sad joj se osvečuje svjesno zato što ga je maloprije pozlijedila, a nesvjesno zato što ga je dovukla na put koji nema izlaza. »Bog mi je svjedok da sam se borila za svoje sinove i da sam se žrtvovala za njih. I sada se ponovo žrtvujem." Ne odgovorivši ni riječi poñe do terase. Pismo što ga je napisala kralju uzbudilo joj je živce. Ona nije smogla snage da se smiri, da bi razvedrila svog sina. „Začudo, kako nam djeca izmaknu iz ruku" pomisli ona. „Mislimo da smo ih napokon upoznali, da smo stekli njihovo prijateljstvo... A dovoljno je samo da se malo' udaljimo..." Prije njena odlaska na Sredozemlje, on ne bi reagirao na ovakav način, nije u nju

144 sumnjao. Ali sad je stupio u doba kad djeca počinju razmišljati o svojoj sudbini. Ako je nju iskustvo što ga je stekla u dodiru s islamom sasvim preobrazilo, zašto Florimonda ne bi izmijenila ta godina dana što ju je proveo kod jezuita? Pred ljudskom se dušom nañu mnoga raskršča i kad jednom krene nekim putom nije ju moguče vratiti natrag. Čula je, kako je Florimond dotrčao. On stavi svoju ruku na njenu i navaljujuči, opet reče: — Majko, treba otputovati! — Ali kamo bi krenuo, dijete moje? — Ima dosta mjesta u koja se može otiči. S Natanaelom sam se več dogovorio o odlasku. Povest ču i Charlesa Henrija... — Nathanaelom de Rambourgom? — Da, prijatelji smo. Bili smo uvijek za jedno, dok sam živio u Plessisu, .pnje nego sam dospio u službu na dvoru. — O tome mi nisi nikad govorio. On izvije obrve u neodreñeni izvoz. Bilo je dosta toga što joj on nikad nije rekao. — Ako nečete s nama, gore za vas! Ali ja ču odvesti Charlesa Henrija. — Ti bulazniš, Florimonde. Charles Henri ne može napustiti ovo imanje, čiji je nasljed nik. Dvorac, park, šuma, polja, sve mu to pri pada i naslijedit če sve to kad postane puno ljetan. — A ja, što ja posjedujem? Njoj se od muke srce stislo. — Ti, ti ne posjeduješ ništa. Sine moj, moj lijepi, ponosni sine! — Ja, dakle, ništa ne posjedujem? Glas mu upitno zazvuči. Usprkos svemu on se još uvijek nadao. Ona je šutjela, a on je njenu šutnju osječao kao strašno breme, kao osudu koje se več odavno bojao. 145 10 Anñelika buntovnik

— Ti češ naslijediti ono što sam ja uložila u svoje trgovačke poslove ... — Ali moje ime, moja imanja, moje nasljed stvo, gdje se nalaze? — Ti znaš vrlo dobro — započne ona. On se osorno okrene, dok mu je pogled blu-dio daleko. — Baš zato i hoču da odem. Ona ga zagrli i oni se polako vratiše u dvorac. „Poči ču kralju", snatrila je ona „ponovo ču proči kroz Veliku galeriju, obučena u crno, pračena podrugljivim i zadivljenim pogledima dvorjanika ... Kleknut ču ... Podat ču se kralju ... Ali poslije ču isposlovati da ti vrate tvoje naslove, sine mojč htjela sam obraniti svoje žensko dostojanstvo. Ali nisam uspjela ..." Ona ga snažno stisne. On je zbunjeno pogleda i prvi put nakon njegova dolaska, oni se nježno osmjehnuše jedan drugome. — Doñi, odigrat čemo partiju šaha. Dječak je bio strastveni igrač. Smjestiše se blizu prozora ispred velike šahovske ploče sa četvorinama od crnog i bijelog mramora. Bio je to dar Henrika II, jednom od gospodara Ples-sisa. Figure su bile od slonove i od obične kosti. Florimond ih pažljivo rasporedi. Dotle je Anñelika promatrala kroz prozor zgaženu tratinu, egzotična stabla, koja su dra-guni kao pravi Vandali, posjekli radi loženja vatre, iako im je šikara bila par koraka dalje. Njen život je sličio ovom opustošenom parku. Ona nije uspjela. Neobične su strasti harale njom, te je na kraju postala njihovom žrtvom. Promatrajuči ovog svog sina, koga nitko nije zaštičivao, ona je osjetila koliko je slaba i nemočna ostavši bez muža, bez svoje obrane. Nekada je ona bila kadra da poduzme i učini sve da bi pobijedila. Danas joj je to „sve" ostavljalo okus žuči u ustima. Upoznala je bijedu ljud- ske taštine. Islam ju je naučio da se jedino usavršavanjem svog biča postiže spokojnost duše. Poči če i podat če se kralju. Djelo gore od izdaje sebe same, svoje prošlosti, čovjeka koga nije mogla zaboraviti. — Sad vi vučete potez, majko — reče Flo rimond. — Ja bih vam savjetovao da igrate kra ljicom. Anñelika se osmjehne i pomakne kraljicu.

Florimond je razmišljao o nekom kompliciranom potezu, a pošto ga je povukao, podigne oči. — Znam dobro, da nije sasvim vaša krivica — reče blagim glasom. — Znam da vam nije lako ponovo se nači meñu svim onim ljudima koji vas mrze zato što ste lijepi. Stoga sam mi šljenja da treba krenuti na put prije no što bude kasno. — Dragi moj, nije sve tako jednostavno, kao što si i ti sam upravo kazao. Kamo da odemo? Nedavno sam bila na dugom putovanju, Flo- rimonde. Prošla sam kroz strašne opasnosti: uza sve to morala sam se vratiti a da nisam našla ono što sam tražila... — Ali ja ču ga nači — reče Florimond vat reno. — Ne budi umišljen! Ta se mana skupo plača. — Ja vaš više ne prepoznajem — reče on ozbiljno. — Pitam se jesam li zaista vas vodio kroz podzemni hodnik, kad ste pošli na put da potražite moga oca? Anñelika prasne u smijeh. — Oh! Florimonde, volim tvoju snagu. Ti imaš pravo da me grdiš, uglavnom, ali vi diš li... — Da sam to znao, bio bih vas pratio, umje sto što sam dopustio da me zatvore u onaj nji hov prokleti koledž. Nas dvoje bili bismo uspjeli! — Baš si uobražen — ponovi ona nježno. — — 146 10* 147 UL«

Okrutno joj se Sredozemlje pojavilo pred očima, sa svojim malim uškopljenim robovima, olujama, bitkama, stalnim sajmovima ljudskog mesa. Hvala Bogu da nije odvela na put i Flo-rimonda. Koliko je puta samu sebe prekorila što je onako nepromišljeno Cantora povjerila vojvodi de Vivonneu, kad je ovaj s flotom krenuo protiv Turaka. — Ti nisi svjestan pogibelji i poteškoča tak vog putovanja. Ti si još mlad. Treba svakog dana jesti, tražiti zaklon pod krovom, treba ima ti svježe konje i mnoge druge stvari. Treba ima ti novaca da bi se sve to platilo! — Štedio sam te mi je kesa dobro nabijena. — Zbilja? A kad se kesa isprazni? Ljudi su tvrdog srca, Florimonde. Oni ne daju ništa ba dava, sjeti se toga! — Dobro — reče Florimond vidljivo ogorčen. — Shvatio sam. Neču odvesti Charlesa Henrija, jer je doista još vrlo mlad da bi mogao izdržati sve napore puta. Osim toga, on je nasljednik imanja. Nisam razmišljao o svemu tome. Ali ja idem da pronañem svog oca i Cantora. Znam gdje se nalaze. Anñelika ga, iznenañena, pogleda, dok je u ruci držala šahovsku figuru. — Sto to kažeš? — Da, ja to znam, jer sam ih nočas vidio u snu. Oni se nalaze u zemlji punoj duga. čudna zemlja. Posvuda se u njoj miješaju oblaci i kad se izmiješaju iz njih izbijaju sve boje pri zme. U sredini obojenih magli, opazio sam svog oca. Slabo se razaznavao. Izgledao je kao neka avet, ali ja sam znao da je to on. Htio sam poči k njemu, ali me obavila magla. I odjednom sam opazio, da su mi noge u vodi. To je bilo more. Ja još nikad nisam vidio more, ali sam ga pre poznao po njegovu kretanju, po njegovoj pje ni, koja je bez prestanka nadolazila i prskala mi noge. Valovi su postajali sve viši i viši. Na kra- 148

ju sam spazio ogroman val, a na njegovu vrhu nalazio se Cantor, koji se smijao i vikao: — Doñi k meni, da samo znaš kako je ova igra zabavna! Anñelika se uspravi, odgurnuvši stolicu. Osjeti kako joj kičmom struji ledena jeza. Kao da su Florimondove riječi sa sigurnošču utvrñivale ono u što ona nije nikad htjela vjerovati: smrt. Smrt dvaju biča koje je ona ljubila i koja sada lutaju u carstvu tmine. — Š.uti! — tiho mu naredi — inače ču se razboljeti. Odjuri u svoju sobu i sjedne pred pisači stol i pokrije lice rukama. Malo kasnije se kvaka na vratima lagano okrene i Florimond se uvuče u sobu kroz pritvorena vrata. ~ Promislio sam, majko, mislim da treba da se ukrcam na drugom moru! Znate, postoji i drugo more, a ne samo Sredozemno. To sam naučio kod jezuita. To je zapadni ocean, koga zovu Atlantski, jer se prostire nad nekadašnjim kopnom Atlantide, što je jednog dana potonulo i tako su se spojile vode Sjevera i Juga. Arapi su ga zvali More tmine, ali danas se zna da se tim morem stiže do Zapadne Indije. Možda tamo... — Florimonde — reče ona na kraju — mo lim te, o tome čemo govoriti kasnije, ali sada me pusti na miru, inače, inače ču biti prisiljena da ti opalim par šamara. Dječačič je bio nezadovoljan. Iziñe i žestoko za sobom zalupi vratima. Anñelika nekoliko ča-saka nije znala šta da radi. Da ne bi zaplakala, na kraju otvori ladicu i izvadi kraljevo pismo, ono pismo, koje nije htjela pročitati. »Moja nezaboravna, ne slušajte ludosti svog srca. Vratite se k meni, Anñeliko. U strašnoj nevolji u kojoj ste se nalazili, vi ste me, preko posrednika R. P. Valombreuzea, molili da vam oprostim. Htio bih se uvjeriti u iskrenost vaše 148 molbe i čuti to iz vaših ustiju. Vi ste strašni, lijepa Anñeliko. Vi mi se opirete, neprijateljski ste raspoloženi prema meni. Hočete li doči i položiti svoje ruke u moje? Ja sam osamljen kralj koji vas čeka. Sva ču vam prava vratiti i neču nikome dopustiti da vas krivo pogleda. Ništa se ne bojte. Znam da vi možete biti iskrena prijateljica, kao i otvorena neprijate-ljica." On je u tom tonu nastavljao, a ona je bila zadovoljna što nije nastojao da je prevari i da je podmuklo navuče u neku zamku... Pisao je: „Bit čete moja gospodaricač samo vi čete to biti u punom značenju te riječi. Pouzdajem se u

vašu iskrenost, pa imajte i vi povjerenja u moju... Govorite mi, ja ču vas slušati... Pokoravajte mi se, ja ču vam se pokoravati ..." Ona zatvori oči, umorna i skršena. Bolje da popusti. Nepravda če ustupiti mjesto pravdi. Ona če sve svoje snage uložiti da to postigne. Florimond je lutao po velikoj aleji s pračkom u ruci i nastojao pogoditi vjeverice. Anñelika se sažali na nj, stoga siñe da ga utješi. Htjela mu je govoriti o kralju, htjela mu je u blještavoj slici prikazati naslove koje če mu vratiti i položaje na koje če ga postaviti. Ali, kad je došla u perivoj, Florimondu ni traga ni glasa. Ona spazi samo Charlesa Henrija, koji je stajao blizu jezera i promatrao labudove. Njegovo odijelo od bijelog satena bilo je divno kao i perje lijepih ptica, a njegova kosa isto tako blistava i plava kao vrbine grane, povrh njegove kose. Tri su labuda mirno čekala ispred obale. Njihovo držanje uznemiri Anñeliku. Znala je da su te životinje vrlo zločeste i da mogu povuči dijete u vodu gdje bi se udavilo. Ona mu se brzo približi i uhvati ga za ruku. 150 — Ne stoj tako blizu vode, dragi. Labudovi su vrlo zločesti. — Zločesti? — zapita on i podigne svoje pla ve oči. — A ipak su tako lijepi, tako bijeli... Svoju okruglu ručicu držao je u njenoj, nježno i povjerljivo. Hodao je lagano uz nju i neprestano je gledao. Ona je uvijek .mislila, da sliči samo Filipu, ali Gontran je imao pravo. U njegovu ružičastom licu, ona zamijeti nešto što ju je podsječalo na Cantora: izraz, svinuta brada kao u njene brače: Josselina, Gontrana, Denisa, Made-lone... „Ali i ti si moj sin", promisli ona ,,i ti takoñer, drago moje, malo dijete." Ona sjedne na mramornu klupu i stavi ga na koljena. Gladeči mu kosu, pitala ga je da li je bio dobar, da li se igrao s Florimondom i da li se zna popeti na magarca. On odgovori: — Da, majko. Da, majko — ganutim i zvon kim glasom. Da li je bio glup? Ne, bez dvojbe. Njegove oči u sjeni gustih trepavica imale su zagonetan i pomalo melanholičan izraz svog oca. Bio je, kao što je bio i Filip: mali, osamljeni velikaš u dvorcu koji če naslijediti jednog dana.

Ona ga privuče k sebi. Mislila je na Cantora koga je tako malo mazila, a koga više nema. Život je prolaizo u žestokim spletkama odraslih i ona nije imala vremena čak ni da bude dobra majka. Nekad, kad su živjeli u siromaštvu, ona se igrala s Florimondom i s Cantorom u maloj kuči u Ulici poštenih grañana. Ali poslije, ona je često zanemarivala Charlesa Henrija, a to je bilo zlo, jer nije mogla zanijekati ljubav što ju je osječala za Filipa: drukčija ljubav, doduše, od one kojom je bila vezana za svog prvog supruga, ali uza sve to ipak ljubav, 151 u kojoj su se izmiješali razdraganost mladenačkog snatrenja, zanos osvajanja i kao neki bratski odnos proistekao iz njihova djetinjstva i zajedničkog im kraja. Ona privuče njegovo okruglo lice i zagrli ga nježno više puta. — Mnogo te volim, moj mali, ti to znaš... Mirno je stajao, poput zarobljene ptičice u krleci. Začuñeni osmijeh zasja na poluotvorenim usnama, povrh bijelih zubiča. Florimond se opet pojavi meñu stablima i približi im se skačuči na jednoj nozi: — Znate li, djeco, što čemo sutra učiniti? — reče Anñelika. — Obuči čemo najstarija odi jela i sva trojica čemo krenuti u šumu da lovi mo rakove. — Bravo! Bravissimo! Evviva la mamina! — zaviče Florimond kojega je Flipot poučavao u talijanskom jeziku. 152 XIV SRETNI JESENJI DAN Bio je to divan dan, u kome kao da su oni zaboravih' na poteškoče današnjice i na prijetnje koje im je donosila budučnost. Pod žutim krošnjama vladala je u šumi potpuna tišina« Sunce je sjaloč njegove su se zrake odražavale na riñoj boji hrastova, na grimizu bukava i bakrenom sjaju kestena. Kestenje je padalo na mahovinu, kora je pucala, te bi iz nje iskočio plod tamnosjajan i savršena oblika. Charles Henri je veselo klicao tolikom obiljuč kestene je trpao u džepove svojih hlačica od ružičastog sukna, što če reči Barba? Usprkos Anñelikinim preporukama ona ga je obukla kao za neku šetnju u Tuileries. U početku gledao je zabrinuto svoje lijepo odijelo uprljano zelenkastim mrljama. Videči zatim da Anñelika ne vodi brigu o tome osmjelio se te se uze penjati na stabla: pred njim se otvarao raj

zaslugom njegove majke. On je uvijek osječao da je u njoj sva njegova sreča i baš je zato uveče tako dugo promatrao njenu sliku. Flipot i opat Lesdiguieres su ih pratili. Anñelika se osječala ponosnom što je promatraju Florimond, Flipot i opat, uživala je videči da joj se dive dok ih je sve dublje vodila u šumu skoro nevidljivim stazama i što im je otkrivala 153 tajne potoka. Ona se njima, koji su je upoznali na dvoru, sad ukazivala u neobičnom i novom vidu, te nisu znali što da o njoj misle. Brzo se prepustiše igri, zahvati ih strast za lovomč gacali su revno po jarugama punim vode i motrili, ležeči na mahovini, kako se rakovi lagano približuju zaronjenim košarama, u koje su stavili strvinu kao meku. Florimond je bio pomalo-ljut, što nije uspijevao da ih uhvati rukom, kako je to više puta uspjelo Anñeliki. Ona se smijala gledajuči njegovo razočarano lice, a njeno se srce ispuni radošču pri pomisli da opet stiče Florimondovo povjerenje, Prelazeči preko jedne čistine susretnu vračaru Melusinu. Starica je brala gljive, pretražujuči tlo svojim, čvorugavim prstima. Lišče s crvene bukve lagano je padalo oko nje, a vjetar ga je zatim pokretao u neki gotovo obredni ples, kao u počast zlokobnom duhu šume, utjelovljenom u crnom i grbavom biču bijele kose, sjajnije od snijega. Anñelika je pozove: — Melusino! Hej! Starica se uspravi i vidje da joj se oni približuju, ali umjesto da se obraduje susretu s ženom koju je smatrala obdarenom močima sličnima- njenim, na njenu se licu pojavi izraz užasa. Vračara ispruži naprijed svoju mršavu ruku da je zaustavi: — Odlazi! Odlazi! Ti si prokleta majka! Zatim odjuri u šikaru i pobjegne. Malo iza toga poče padati kiša i malo se društvance skloni pod ploču Vilinskog kamena. U unutrašnjosti megalitske grobnice zemlja je bila pokrivena borovim iglicama, pa su mogli sjediti u suhom. Na stijeni, koja je podupirala zaoštreni kraj ploče bili su urezani prastarim dlijetom klasovi žita, znak izobilja. 154 U polumraku ispunjenom mirisom smole i vrijesa, Florimond, uz smijeh, izjavi da ga ovo podsječa na njegove izlete u podzemne hodnike samo sta u Ovom nije tako lijepo. — Volim podzemne hodnike — reče. — Htio

bih upoznati tajne zemlje, hridine koje su ne stale i koje bivstvuju izvan naših pogleda. Jed nom, u koledžu, pošao sam u podrum i iskopao pijukom rupu u kojoj sam pronašao neki vrlo važan nalaz. Ispričao je zatim neobičnu zgodu u vezi s tim nalazom na kojemu su bili zapisi na latinskom jeziku i kemijske formule. On je s tim nalazom htio eksperimentirati da iskuša nema li možda-eksplozivnu moč. — Eksplodiralo je mnogo retorti u labora toriju koledža, pa su me za to kaznili. Meñutim, majko, uvjeravam vas, baš sam bio na putu, da pronañem izvanredno otkriče, koje bi iz teme lja izmijenilo nauku. Več ču vam to objasniti. Vjerujem, da ste samo vi kadri to shvatiti... — Kad pomislim da su jezuiti uvjereni, da nije inteligentan — reče Anñelika opatu Lesdi- guieresu kao da ga poziva za svjedoka. — Pi tam se kakvim su to zaslugama stekli glas do brih odgojitelja. — Florimond nema smisla za klasiku, i to je njih sasvim zbunilo. — Ako nisu sposobni da razviju njegove umne sposobnosti, nije pravo niti da ih guše! Poslat ču te na studije u Italiju — reče ona okrenuvši se Florimondu. — Na obalama Sredo zemlja možeš se uputiti u sve znanosti. Nauka u arapskom svijetu bit če pogodna za tvoja istraživanja. Riječ ,,al-kemija" je arapskog po rijekla. A u tajnama koje su doprle iz Kine, ti češ koješta otkriti. Po prvi put, ona mu je pričala o svom putovanju po otocima Levanta. / 155 Charles Henri sa.sav sretan odmarao u njenu krilu. Kiša koja. je bubnjala po lišču pračena olujnim vjetrom, stvarala je oko njih buku kao da su na moru. Anñelika je zatim govorila o svojoj neposlušnosti prema kralju. — Njegovo veličanstvo mi je bilo zabranilo da napustim Pariz. Ti sam znaš kako sam po bjegla. Sada če se sve urediti. Kralj mi oprašta.

Pozvao me da se vratim na dvor. Poslala sam Molinesa, da mu odnese moju poruku. Vojnici, koji su nas vrijeñali i zlostavljali, bit če ubrzo kažnjeni i zavladat če ponovo mir. Florimond ju je slušao napregnutom pažnjom. — Vi se, dakle, ne nalazite u opasnosti? Ni Charles Henri? — Ne, uvjeravam te — reče ona pokušava juči se osloboditi tuge, koja joj je i protiv vo lje ispunjala srce. Ona če osigurati budučnost svojih sinova, oni na to imaju pravo. — Tome se mnogo radujem — reče on s uz dahom olakšanja. — Ne želiš više otputovati? — Ne, ne, kad vi kažete da če se sve urediti. Povratiše se vrlo kasno. Barba je bila vrlo uznemirena. U to godišnje doba nije baš dobro previše se šetati šumom: može se nabasati na vukove. -Zamrla bijaše od straha. U kakvom je tek stanju bilo odijelo Charlesa Henrija! Jadan mališan nije više mogao stajati na nogama. Nije bio naviknut da ide tako kasno spavati. — Hajde — reče Anñelika Barbi — umiri se. Tvoj anñelak se prejeo dudova i kneževski se pozabavio. Ima još vremena da se naspava Noč još nije završila ... Ne. Još nije bila završila ta noč, užasna noč Plessisa! 156 XV STRASNA NOC U PLESSISU Kad se Anñelika počela svlačiti, učini joj se da čuje kako neki konj trči blizu dvorca. Prestane sa svlačenjem i napne uši. Svezavši ponov.o vrpcu na bluzi, proñe do trijema, otvori prozor i nagne se napolje. Zvonki topot konja, koji se sve brže i brže udaljavao polako je zamirao i silueta nekog konjanika, koju ona nije uspjela prepoznati, zao-bišavši jezero, nestane u mraku velike aleje. »Tko bi to mogao biti?" mislila je ona. Ponovo zatvori prozor, malo se zamisli i u-puti se stubištem do trpezarije, u kojoj je možda još neki sluga bdio. Najednom se predomisli, ponovo se vrati i poñe do vrata Florimon-dove sobe. Polako odškrinu vrata. — Spavaš li?--

Te večeri, prije nego ju je napustio, zaželio joj je laku noč, razdragano ju je zagrlio i rekao: — Majko, o majko! Divan li je bio današnji dan! Kako vas volim! Dražesnom kretnjom, kao nekada, naslonio je na njeno rame svoju bujnu, čupavu kosu punu borovih iglica i mirisa jeseni. Ona ga, smijuči se, poljubi u lic.e, na kome je bila neka ogrebotina. 157 — Dobro spavaj, sine I Vidjet češ, sve če se urediti. Ona ude u sobu i poñe ka krevetu. Nije bio raščinjen. Na čipkastom jastuku nije ležala uspavana glava malog dječaka, umornog od izleta u šumi. Anñelika pogleda oko sebe, opazi da nema ni dječakove odječe, ni mača, ni ogrtača i pojuri u susjednu sobu, u kojoj je spavao opat Lesdiguieres. — Gdje je Florimond? Mladič je zurio u nju zapanjen, još napola snen. — Ama... u svojoj sobi! — Ne, nema ga u njoj. Brzo, ustajte, treba ga potražiti! Probudiše Lina Poirouxa i njegovu ženu, koji su hrkali' u sobici do kuhinje. Oni nisu ništa ni vidjeli, ni čuli, a, uostalom, zar nije bila več prošla ponoč? Anñelika prebaci ogrtač preko ramena i u pratnji nekoliko slugu, koji su se u meñuvremenu brzo obukli, potrči do konjušnice. čupav, mali sluga pjevuckao je blizu fenjera, grickajuči ušečerene bademe. Imao ih je punu kesicu, koja je pred njim stajala na klupčici. — Tko ti je dao ovo? — zaviče ona, shva tivši sve. — Milostivi gospodin Florimond. — Ti si mu pomogao osedlati konja? On je odjahao. , — Jest, gospoño. — Glupane! — cikne ona i opali mu šamar. — Brzo, gospodine opate, uzjašite konja i uhva tite ga! Opat je bio bez cipela i ogrtača. Potrči do dvorca, dok je Anñelika požurivala malog slugu da osedla drugog konja. Sluga se odmah prihvati posla, a ona izañe, pojuri do velike aleje, čuleči uši ne bi li čula

158 -.-...• ^ topot konjskih kopita u daljini. Ali čula je samo hujanje vjetra koji je pokretao osušeno lišče. Stane dozivati: — Florimonde! Florimonde! — Njen zov zamro je u vlažnoj noči. Suma je ostala gluha. Cim je stigao opat, uze ga zaklinjati: — Poñite brzo! Cim izañete iz parka, priljubite uho uz zemlju da doznate u kom je smjeru krenuo! Ostade sama, neodlučna da li da osedla konja i poñe u drugom pravcu u potjeru za Flori-mondom. Uto odjekne kroz noč snažan i turoban zov iz lovačkog roga Isaaca de Rambourga. Zvuči su dozivanja bivali odreñeniji, ti bakreni zvuči što lutaju kroz noč kao zračni mjehuri koji se trude da se probiju kroz mračnu vodu. Halali!1) Zov se ponovi, bolno, ponovo se javi, pa još jednom. Jeka nije imala vremena da zamre. Suma se ispuni tragičnim odjecima. Anñelika se sledi. Mislila je na Florimonda koji je možda po-č šao tamo gore da se pridruži Nathanaelu. Neki konjanik, čije približavanje nije ni čula, pojavi se u krugu svjetla, što je š velikog Eenjera od kovanog željeza obasjavao predvra-?e dvorca. Opat sav zadihan, poviče: — Draguni dolaze! — Jeste li našli Florimonda? — Ne. Vojnici su mi zakrčili put te sam se morao vratiti. Ima ih mnogo, nastupaju u sti snutoj formaciji. Zapovijeda im Montadour. Penju se prema dvorcu Rambourg. Halali se nastavljao, očajno, zaglušujuči, kao 3a -se čovjek, koji je duhao u rog, napinjao iz sve snage. *) Lovački znak trubom da je jelen oboren. 159 Anñeliki je bilo jasno što se tamo dogaña. Bit če da su opkoljeni kraljevi draguni uspjeli probiti slab obruč protestantskih četa te na-hrupiše u kraj koji im je bio bolje poznat, ali ih je i očaj kinjio jer su znali da idu u susret šumi i močvarama. — Moramo odmah tamo — reče ona. — Rambourgovi zovu u pomoč.

U mislima se stalno navračala na Florimon-da koji je zbog svojih ludih ideja upao u taj osinjak. U društvu mladog svečenika, ona se poče penjati na brežuljak, na kojem je bio protestantski dvorac. Najednom opaze nekakvu svjetlost meñu stablima, a do njih dopru nejasni šumovi. Na pola puta sretnu skupinu žena, koje su jecale. Bili su to gospoña Rambourg, njena djeca i njene služavke. — Gospoño du Plessis pošli smo k vama da se kod vas sklonimo. Stigli su draguni s baklja ma. Izgledaju pijani i bijesni. Zapalili su spo redne zgrade. Vjerujem da če opljačkati dvorac. — Je li Florimond sa Nathanaelom? — Florimond? Kako da to znam? Ne znam ni gdje je Nathanael. Okrenuvši se svojoj djeci, ona zastenja: — Gdje je Natnanael? Gdje je Rebeka. Mi slila sam da je vodiš za ruku, Josipe ... — Vodim Saru. — Ona je, dakle, ostala tamo, jadna mala. Moram se vratiti po nju. A vaš otac.. .? Jadna je žena posrtala, držeči rukama golemi trbuh. Za nekoliko dana je imala roditi. — Poñite k meni — odlučno če Anñelika. — Gospodin opat če vas povesti. Ja ču se pope ti gore da vidim što se dogaña. Ona se dovuče do vrha uzvisine, sakrije se iza zidina stare kule i osta tu nepomična. Sa 160 životinjskim urlanjem draguna, koji su provalili u dvorac, izmiješali su se stravični krikovi ljudi koje su mučili i još stravičniji krikovi silovanih žena. Lovački rog je umuknuo. Anñelika je oprezno išla* duž lijevog krila, zaštičena sjenom. Odjednom se spotakne, o nešto ispruženo po zemlji, o nečije tijelo koje bijaše obavila nekakva zlatolika zmijurina. To je bio barun de Rambourg sa svojim lovačkim rogom oko ramena. Nagnuvši se nada nj, ona opazi da je proboden kopljem s kraja na kraj, kao divljač koju su goniči pasa dotukli. Nekoliko ljudi protrči u blizini. Anñelika pojuri u šumu i skloni se meñu stabla. Pojave se draguni igrajuči poput crvenih vragova bezumno kolo pljačke.

Mukli krik, prožet radošču izvije im se i2 grudi dok su podizali svoja duga koplja prema zidu: — Na koplja! Na koplja! S jednog od najviših prozora dvorca silovito poleti kroz zrak nekakva sitna stvar, neka lutka: Rebeka! Anñelika pokrije lice rukama. Obuzeta užasom, ona se brzo povuče kro2 šumu i vrati u Plessis. Služinčad se okupila u vrtu i promatrala susjednu kulu iz koje su izbijali ogromni plameni jezici. — Jeste li našli Rebeku? — zapita gospoña de Rambourg. — A baruna? Anñelika se morala savladati da joj se ništa ne opazi na licu. — Oni su se... sklonili u šumu. Moramo učiniti isto. Brzo, momci, uzmite ogrtače i hra ne! Gdje je Barba? Poñite i probudite je. Neka odmah obuče Charlesa Henrija! — Gospoño — reče La Violette — pogledaj te tamo 161 11 Andelika buntovnik u ? On prstom pokaže na mnogobrojne svijetle-če tačke koje su šumom dolazile prema njima: baklje draguna. — Dolaze ovamo iz Rambourga! — Evo ih, stižu — poviče neki sluga. Na kraju velike aleje pojavio se čitav bokor drugih baklji. Draguni su se bez žurbe penjali prema dvorcu. Samo su im glasove čulič dozivali su se u daljini. — Uñimo u kuču i zatvorimo sve izlaze — odluči Anñelika. — Sve, čujte me dobro! Ona je lično pregledala da li su dobro postavljene pregrade na glavnim vratima, jesu li zasuni navučeni, jesu li zatvoreni veliki drveni kapci na prozorima u prizemlju. Na mnogima su se od tih prozora nalazile željezne šipke. Samo dva prozora na pročelju zgrade, s jedne i s druge strane velikih vrata, bila su nezaštičena. — Uzmite oružje i smjestite se kod ovih prozora!

Opat Lesdiguieres mirno izvuče svoj mač. Malbrant se vrati naramka punog mušketa i pištolja. — Odakle ste izvukli toliko oružja? '— Stvorio sam malu zalihu zbog nemira u ovom kraju. — Hvala, Malbrante, hvala! Učitelj jahanja podijeli muškete momcima, dok je nekoliko pištolja tutnuo u ruke služavkama, koje su s užasom promatrale teške pištolje. — Ako ne znate pucati, uzmite ih za cijev i udarajte po lubanjama, drage moje curice! Gospoña de Rambourg se sklonila u salon sa svojom djecom i svojim mutnim pogledom pratila Anñeliku. — Što se dogodilo s mojom malom. Rebe- kom?: I s mojim mužem? Vi znate nešto o nji ma, zar ne, gospoño? 162 .— Gospoño, molim vas, budite mirni! Hočete li da vam pomognem smjestiti djecu da se. mogu odmoriti? Ne treba ih plašiti! Barunica de Rambourg klekne i sklopi ruke: — Oh! Djeco moja, pomolimo se! Sad sam shvatila. Došao je onaj tužni dan o kome je Gospod rekao: napustit ču svoje, prepustit ču ih opakima da iskušam njihova srca!" — Gospoño! Draguni... ! Kroz odškrinuti prozor služinčad je uznemireno gledala napolje. Na nasipu koji se crvenio od svjetlosti baklji, opazili su Monta-doura, koji je stražnjicom pritisnuo svog snažnog konja zelenka. Anñeliki se kapetan pričini još deblji i glomazniji. Njegova riña brada osam dana riebrijana, davala je njegovu licu još suroviji izraz. Kap da je napravljen od crvene gline ili od slabo osušene opeke. Iza njega se natisli konjanici i pješaci, tko s mušketom tko s kopljem i kao da su se dogovorili što če poduzeti. Kuča je zatvorena! Ali iza obojenih okana oivičenih olovom, nazirale su se neke sjene u zasjedi. — Otvarajte! — prodere se Montadour — ili ču razvaliti vrata! Nitko se ni ne pomače. Uto sa strane Rambourga izbiše iz šume drugi draguni i pridruže se prvima. Bijes ih je spopao čim su opazili mjesto odakle su bili otjerani i vrata pred koja je La Moriniere, nema tome ni tjedan dana, naredio da se bace leševi četvorice njihovih drugova.

Na kapetanov mig, dva se vojnika približe naoružani ogromnim sjekirama. Prvi mukli udarci, koji su pali na izrezbarena drvena vrata, potresoše kuču. Jedno od Rambourgove djece zaplače, ali se odmah smiri i umjesto plača 163 zažamori šapat molitve kojom su se djeca obračala Nebu ugledavši se na svoju majku. — Malbrante! — šapne Anñelika. Učitelj jahanja lagano podigne svoje oružje i provuče cijev kroz otvor prozora. Prasne pucanj! Jedan od vojnika što su sa sjekirama navalili na vrata sruši se na stube pred zgradom. Drugi pucanj! I drugi se vojnik sruši. Draguni bijesno zaurlaše. Tri čovjeka s rau-šketima jurnuše i podignutim kundacima stadoše mlatiti po vratima. Malbrant napuni mušketu. S drugog prozora La Violette smišljeno opali jedan, pa drugi hitac. Dva čovjeka padoše, a Malbrant se pobrine za trečeg. — Natrag, glupani, zaurla Montadour — po bit če vas sve, jednog po jednog! Vojnici se povuku poput gladnih vukova. Na odreñenoj udaljenosti Montadour poreda svoje ljude naoružane mušketama i naredi paljbu.. Okna prsnuše, a hiljade raznobojnih komadiča razleti se po pločniku. La Violette, koji se nije na vrijeme sagnuo, padne. Opat Lesdiguieres dohvati oružje što je ispalo iz ruku sluge i zauzme njegovo mjesto kod oštečenog prozora. Kroz iskrivljene olovne rešetke vidjeli su kako se draguni divljih lica pri-bližuju. U meñuvremenu se oficiri stadoše dogovarati. Valjalo je promijeniti plan napada, jer su u dotadašnjim pokušajima da kroz glavna vrata prodru u dvorac več izgubili pet ljudi. Puzeči na koljenima Anñelika se dovuče do la Violettea, uhvati ga za ramena i odvuče do jednog ugla u trijemu. Bio je ranjen u prsač na njegovoj livreji obitelji du Plessis-Belliere modro-žute boje pojavi se široka krvava mrlja. Mlada žena odjuri u kuhinju po rakiju i zavoje. Bila je. iznenañena spaživši gospu Aure-liju, kuharovu ženu, kako blizu ognjišta pomnjivo gleda u kotao i upita je: 164 — Što radiš tu? Kuhaš li juhu? — Ne, gospoño markizo! Kuham ulje, da im ga saspem na glavu, kao u stara dobra vremena!

Na žalost, dvorac du Plessis nije, kao njegovi prethodnici u srednjem vijeku, bio sagrañen kao kula da odoljeva jurišima vojske. Gospoña Aurelija naglo napne uši: — Tu su, iza kapaka! čujem ih kako grebu, prokletnici! Vojnici su, zaista, zaobilazili i navalili na debele drvene daske kuhinjskog zida. Cas zatim odjeknuše prvi udarci sjekira. Jedan sluga se popne na kuhinjski izljev da vidi da li se može kroz kapke pucati u vojnike. Ali to je bilo teško. — Popnite se na prvi kat — preporuči An ñelika trojici momaka koji su bili naoružani pi štoljima — i pucajte s prozora po njima! — Ja imam samo svoj luk — reče stari An- toine. — Ali vjerujte mi, gospoño markizo, dob ra je to naprava. Idem da ove mangupe pretvo rim u jastučiča za igle. Anñelika se vrati La Violetteu noseči komad platna. Kroz trijem se širio gusti dim, koji je štipao za oči. Kleknuvši do njega, odmah joj je bilo jasno da če svi njeni napori biti uzaludni. Sluga je umirao. — Go ... poño markizo — mucao je on, dok mu je krv navirala na usta — htio sam vam reči... Jednom prilikom sam vas nosio na ruka ma, i to je bila najljepša uspomena u mom ži votu. — Što to trabunjaš, jadni mladiču? — reče, a zatim pomisli, „bulazni". — Da, da, kad me gospodin maršal poslao da vas ugrabim. Morao sam tada staviti ruke na vas, morao sam vam malko stisnuti vrat da bih vas svladao. Poslije sam vas nosio i promatrao, 1R5 i to je najljepša uspomena u morri životu, jer ne postoji jedna žena ,.. tako lijepa...

Njegov glas je bivao sve tiši. On završi u jednom dahu, koji je njegovim riječima podavao značenje neke tajne: — Kao vi... Još je samo disao. Ona ga uzme za ruku: — Opraštam ti što si učinio one noči. Hočeš li da pozovem opata Lesdiguieresa da ti da blagoslov? čovjek se trgne, kao da se želi od nečega obraniti: — Ne, ne, hoču da umrem u svojoj vjeri, ja... — reče. — Istina je, ti si protestant, sasvim sam za boravila na to... — i pomiluje ga po nabora nom čelu. ?— Jadnice! Jadno napačeno čovječanstvo! Eh! Dobro, idi, idi sada! Nek te Bog primi! La Violette je umro. Neka mala ranjena služavka stajala je u kutu. Lice Malbranta Glavo-sijeka bilo je crno od baruta. Sluge su nosile municiju izmeñu dva kata. „Treba nešto učiniti. Zaustaviti ovo", pomisli Anñelika. Ona se popne na prvi kat. Odlučno otvori jedan prozor. — Kapetane Montadour! Njen jasan glas zatitra u noči zasičenoj oporim dimom. Kapetan draguna trgne natrag svog konja da bi je bolje vidio. On je prepozna i obuzme ga osječaj straha i pobjedničke radosti. Pala je u stupicu! Došlo je vrijeme da joj se osveti! — Kapetane, kojim pravom se usuñuješ na padati katoličku kuču? Žalit ču se kralju! — Vaša katolička kuča je gnijezdo huge- nota. Predajte nam heretičku vučicu i njen 166 okot, pa čemo vas pustiti na miru s vašim sinovima! — Zar ste vi zato ovdje da se bavite sa že nama i s djecom? Bilo bi bolje da poñete u po tjeru za La Moriniereovim bandama. — Vašim saučesnikom! — zaurla Monta dour. — Mislite li da nisam jasno progledao? Vi ste nas izdali, prodali ste se ñavolu, vještice! Dok sam se ja borio za našu vjeru, vi ste odla zili u šumu, da nas prodate onim razbojnicima. Prisilio sam jednog vašeg ljubavnika da pro govori ...

— Zalit ču se za to kralju — poviče Anñe lika isto tako snažnim glasom kao i on. — Go^ spodin de Marillac če biti obaviješten o vašim nedjelima. U spletkama izmeñu velikaša, naj prije stradaju previše revne sluge... imajte to na umu! Montadour je časkom oklijevao. Bilo je istine u onom što je ona rekla. Upadajuči iz jedne zasjede u drugu, ne dobivajuči nareñenja od svojih pretpostavljenih, zapovijedajuči obeshrabrenim i mrzovoljnim vojnicima, mogao je več sada biti siguran da ga neče pohvaliti 'bog načina kako je vodio operacije obračenja Poi-toua. Ali njegovim vojnicima su bila potrebna umorstva i pljačka da bi opet stekli pouzdanje u sebe. Osim toga, nikad više mu se neče pružiti ovakva prilika da zadobije nju, tu ženu koja ga je več mjesecima mučila i vukla ga za nos kao običnu budalu. Njega, Montadoura! Najprije je mora dobiti u svoje šake, da urla, da je ponizi. Poslije neka bude što ima biti. — Prodimite mi ovu jazbinu! — zamumlja dostojanstveno. I podigavši se u stremenu, okre ne se prema Anñeliki i prasne u silovit i pro stački smijeh koji je odzvanjao mržnjom i po hotom. Anñelika se povuče. Bilo joj je jasno da pregovorima ništa neče polučiti. Počeo se osječati 167 miris nekog dima koji se sasvim razlikovao od mirisa baruta. Oštar glas gospe Aurelije urlao je u prizemlju. — Zapalili su kapke na prozorima. Kroz odškrinuta vrata Barba proturi svoju još sanenu glavu: — Kakva je to dreka, gospoño? Probudit če mi mališana! — Draguni su napali na dvorac. Brzo, uzmi Charlesa Henrija, umotaj ga u pokrivač i siñi u podrum. Vidjet ču, je li put slobodan. Podzemni hodnik! Zadnja nada! Kroza nj če se provuči djeca i žene, samo ako su svi draguni napustili šumicu u kojoj če izači iz hodnika. Ona pojuri u podrum. Provlačeči se meñu bačvama, začuje mukle udarce i šum glasova blizu vrata podzemnog hodnika, te joj pred očima sine užasna stvarnost. Pronašli su izlazč bez dvojbe im ga je odao čovjek koga su podvrgli mukama, pa je progovorio.

Anñelika je stajala kao da je šenula umom. Držeči u ruci nočnu svjetiljku, gledala je drveni, polugnjili poklopac, koji je popuštao pod udarcima, kao da ga gura neka strašna snaga. Popne se i povuče zasun. — Ostani tu — reče Linu Poirouxu vidjevši ga kako stoji s ražnjem — i probodi svaku smrdljivu životinju koja se pokuša provuči kroz ovu rupu! ?— Požar! Požar! — vikala je gospoña Au-relija povlačeči se. Draguni su uza zid postavili svežnjeve granja i zapalili ih. Vatra je odmah zahvatila teške drvene kapke na prozorima, koji su praskali dok se dim uvlačio kroz sve otvore u dvorac. Momci siñoše s prvog kata. Više nisu mogli vidjeti napadače, a osim toga ponestalo im je municije: Zurili su u Anñeliku, a u njihovim je pogledima rastao užas. 168 — Gospoño! Gospoño! Sto da radimo? — Treba zatražiti pomoč — reče netko. — Kakvu pomoč? — poviče ona. Uto se začuje potresno i tugaljivo pjevanjer „Primi nas u svoj raj, Gospode. Mi smo ti vjerno služili u svom dugom životu." To su pjevali njene sluge hugenoti zajedno s djecom Rambourga, koji su se stisli uz svoju majku i, začudo, strah, koji je izobličio njihova jadna, mala lica nestajao je, a pojavljivala se vedra nada. Anñeliki se koša nakostriješi. č— Ne, ne, ne — ponovi više puta. Još se jednom, poput luñakinje, popne gore do tornjiča. Iziñe na usku terasu i ogleda se na sve strane. Posvuda oko nje je vladao gusti mrak zasičen užasnim mirisom lomače. — Kakvu pomoč? Kakvu pomoč? — vikala je neprestano. Ona nije čak ni znala gdje se nalaze čete Samuela de la Morinierea. U unutrašnjosti dvorca odjekne mukla eksplozija. Mislila je da se ruši neki zid, a u stvari to su se krikovi svih onih nesretnika dolje stopili u jedinstveni, luñački urlik, kada su se pojavili prvi draguni. Anñelika opet siñe i nagne se nad ogradu stubišta. Prizemlje je bilo poprište užasne borbe. Krikovi, krikovi... krikovi služinčadi, koja se očajno borila, krikovi progonjenih žena, krikovi djece koju su surove ruke grabile i rastavljale jednu od druge.

Krikovi vojnika,, koje je gospa Aurelija zalila kuhanim uljem. Klečeči u sredini dvorane barunica de Rambourg je preklinjala vojnike ispruženim i sklopljenim rukama. Malbrant Glavosijek zgrabio je za noge stolicu s teškim naslonom i njome je mlatnuo po 169- glavi svakog tko mu se pokušao približiti. Krikovi silovanih, krikovi boli, krikovi umiručih ... i krikovi pljačkaša: „Na koplja!" Anñelika spazi nekog draguna, kako se penje po stubama držeči rukom jedno Rambour-govo dijete. Poleti u pomoč djetetu i spotakne se o napuštenu mušketu. Kesica s barutom stajala je blizu zajedno s ognjilom. Ona zgrabi oružje i stane ga udešavati u nekom hipnotič-kom stanju. Nije znala kako se rukuje muške-tom. Meñutim, kad je podigla teško oružje i kad je pritisla obarač, vojnik koga je gañala zavrti se poput lutke i sruši se na leña s crnom rupom umjesto lica. Nasloni se na ogradu i nastavi pucati po crvenim kabanicama sve dok je nije nekoliko ruku od ostraga ščepalo i sna-šno je prikovalo. Njene su oči primijetile još tri lika. Vidjela je kako Barba trči pritisnuvši Charlesa Henrija na svoje grudi i rasplakano lice svoje služavke Bertille, koju su tri vojnika svlačila bez srama i stida. Vidjela je otvorene prozore kroz koje su u noč bacili nekoliko tje-lesa. Zatim iz svijesti nesta sve što se oko nje zbivalo i zaokupi je sasvim nagonska briga za vlastitu sudbinu. Nikad nije vidjela toliku gomilu zvijeri. Ni kada su je u Meknesu prive-žali za stup da je muče. Tada se njen duh izdigao iznad ljudi i života, smrti. Ove noči je ona očajno, slijepo nastojala, da izbjegne onom, što se neminovno imalo dogoditi. I što se više otimala, sve ju je veči strah spopadao od svoje nemoči. Sjeti se zgode kad su je plemiči u krčmi „Crvena krinka" bacili na stol da je siluju. Tada joj je pas Sorbona priskočio u pomoč. Nočas joj nitko neče pomoči. Demoni če se osvetiti nepobjedivoj ženi, koja im je vrlo često pomrsila račune. Nadolazili su odasvuda sa svojim rogatim krinkama, u svom paklenom crvenom ruhu, sa svojim dlakavim rukama. Nočas 170 če uništiti nju i njen čaroban napitak koji ju je čuvao od svih prljavština. Ona je vrlo često gorjela u plamenu grijeha a da nije izgorjela. Obeščastit če je kao i druge. Nikad im se više neče rugati svojim divnim ljubavnim čarima.

Osječala je smradne zadahe na svojim ponosnim ustima, pritisak gnusnih njuški na svojim usnama, njihovo odvratno silovanje prigušivalo je njene krikove, njihovi su joj prsti poput puževa gmizali po tijelu, dok su joj derali haljinu. Raščerečili su joj tijelo, dok su njihove tvrde ruke, kao željeni koluti, pritiskale o tle njene krhke gležnjeve. Ovladali su njenim tijelom. Njihovi krikovi- odjekivali su u njenoj svijesti, dok se ona gušila poput utopljenice na dnu tamne vode, prignječena životinjskim silovanjem. To je za ?nju bilo gore od smrtonosnog udarca bodežom. Njeno tijelo više nije bilo njeno, več plijen sramote. Neizdrživi joj bolovi zahvar te cijelo biče, sve do onog milostivog časa, kada je izgubila svijest. 171 Žena Što je u blijedoj svjetlosti dana upela sve svoje snage da se podigne, što oslonjena o zid zagleda smeteno oko sebe, neče biti nikada više ona koja se borila, koja se nadala, koja se neprestano preporañala za nove zadatke, za nove ljubavi, s bezobzirnom snagom lijepe biljke, koja se rastvara i buja na najmanji dodir sunčeve topline. XVI ANðELIKA NOSI U NARUčJU ZADAVLJENOG SINA NJENA OSVETA Anñelika se upola podigne. Ležala je licem položenim na hladni pločnik. Jutarnja magla pomiješana s dimom obavijala je okolinu. Izbezumljenim očima je zurila u svoje oguljene i nagorene ruke. To su bile posljedice rukovanja mušketom. Onda nije ništa osječala. Vračalo joj se sječanje. Pokušala se podignuti. Za-stenje. Ostade na koljenima, naslonivši se na ruke daščuči od bolova. Kosa joj je pala preko natučenog lica, dok ju je njen trenutačni položaj neobično podsječao na onu zgodu kad se iznemogla srušila na šljunkovitu stazu Riffa. Ah! Mislila si da si pobjegla demonima, nepobjediva i previše lijepa ženo! Ali demoni su te dostigli tamo gdje si mislila da si najsigurnija, u kraju svog djetinjstva, meñu svojima. Najgore te očekivalo baš tu. Nisi se smjela nadati da češ uvijek gledati život tim svojim pogledom koji se rugao svima i vrijeñao ojañene duše. Doživjela si ono najgore. Više se nečeš uzdiči! Ti još ne znaš sve. Ti još ne znaš kakvu su ti neizlječivu ranu zadali ove noči. Anñeliko, gorda Anñeliko! Kukavne se duše mogu veseliti tome! 172

Rukom je pipala oko sebe i nesvjesno se trudila da navuče na sebe svoju razderanu haljinu. Sjetivši se onog što joj se dogodilo, muklo jaukne, preplavi je osječaj gañenja, osjeti smrdljiva usta i besramne dodire zvijeri. Njeno ju je tijelo ispunjalo grozom. Oko nje su ležala nekakva tjelesa. Meñu njima bilo je dra-guna u crvenim uniformama. Nije znala da su mrtvi. Strah, da če se netko od njih probuditi potjera je k stubištu. Ukočenih udova, počne silaziti. Spazi Barbu kako leži preko stepenica, čvrsto zagrlivši Charlesa Henrija. Dijete je ležalo u naručju mrtve Barbe. An-ñeliku obuzme luñačka radost. Nagne se nada nj ne vjerujuči svojim očima. čudo se bilo dogodilo! Spavao je, kao što samo dijete može spavati usred uništenog svijeta, s dugim trepar-vicama preko zatvorenih vjeña, trepavicama koje su mu bacale sjenu po obrazu, usana raz-i vučenih u blagi osmijeh. — Probudi se — reče mu ona poluglasno — probudi se, mali moj Charles Henri. Ali on se nije budio. Ona ga nježno pomakne, da bi otvorio oči. Tada mu glavu klone unatrag, poput glave zaklane golubice i ona opazi na vratu otvorenu ranu kroz koju se njegov život ugasio. Anñelika s mukom razmaknu ruke mrtve služavke i uzme svoje dijete. činilo joj se da joj je lakše kad je osjetila na svom ramenu nje- 173 govo klonulo tijelo. Prošla je kroz prizemlje i ne gledajuči poprište pokolja, izbjegavajuči lešine, kao što bi izbjegavala bilo koju drugu zapreku, izañe u vrt. Sunce se u blistavim iskrama osulo po površini jezera. Anñelika je hodala, nije osječala ništa, ni bolove u svom tijelu, ni težinu djeteta. Samo ga je promatrala. -,Najljepše dijete meñu djecom ljudi..." Nije se više sječala gdje je čula ovu izreku. „Najljepše..." Na svoj neizrecivi užas, ona je počela opažati njegovu neporaičnost, njegovu odsutnost, voštano bljedilo njegova okruglog lica, boje ljiljana, kao što je bila i njegova duga košuljica u koju je bio obučen. „Moj anñele... Doñi... Odvest ču te vrlo daleko. Otputovat čemo zajedno... Bit češ zadovoljan, zar ne...? Igrat ču se s tobom..." Sunce je obasjavalo svilenu, zlatnu kosu rasutu po njegovu ramenu te činilo kao da je oživjela kad ju je lagani povjetarac počeo micati. „Jadni mali dječače! Jadni mali gospodine!"

Neki seljaci, koji su se bojažljivo približava-vali velikom alejom, opaze kako im ona ide u susret. Uzeše joj iz ruku njeno breme. Odve-doše je do kuče upravnika Molinesa koju su draguni opljačkali, ali je nisu zapalili. Iznijeli su stolice u dvorište na koju posadiše Anñeliku. Ona ne htjede uči u kuču. Uspjeli su je jedino nagovoriti da popije malo rakiječ stajala je tu, bez riječi, s rukama na koljenima. Čitav kraj, svi seljaci, koji su još ostali po majurima i zaseocima, penjali su se prema Ples-sisu. Začuñeno su gledali lagani oblak dima, koji se vukao nad šumom. čitavo desno krilo dvorca, gdje su bile kuhinje, bijaše izgorjelo. Požar se ugasio ne zna se kako, i to je preživ-> 174 jele spasilo od smrti u plamenu. Vratiše k svijesti Malbranta Glavosijeka koji se čudom spasio sakrivši se iza pokučstva, te tri služavke, koje su. vojnici samo silovali. One su plakale rukama sakrivši lice. — Hajde, hajde! — korile su ih starice. — Nije to tako strašno. Kojoj se od nas to nije do godilo bar jednom u životu? Glavno je da niste poginule. Uostalom, kako došlo, tako i prošlo. Tako to treba primiti! Sredinom jutra pojavio se Flipot sa svojim nosom kao u vjeverice. Uspio se spasiti kroz prozor s jednim malim slugom i sakriti se -u šumi. Nečija se ranjena glava oslanjala o Anñeli-kina koljena, dok su se krhka ramena trzala od jecanja: bio je to opat de Lesdiguieres kome je čelo bilo omotano krvavim zavojem. — Oh! Gospoño, gospoño, to je užasno! Ra nili su me. Nisam vas mogao braniti do kra ja... kao ni ovog jadnog mališana... Draguni su ga, sigurno, poštedjeli videči na njemu svečeničko odijelo. Anñelika ga odgurne, grozeči se sebe a ne njega. — Ne dotičite me se, ne, ne dotičite! Zatim odmah zapita: — Gdje je Florimond? — Ne znam. U Rambourgu ga nisu našli, a ni mladog Nathanaela... Ona to kao da nije ni čula, kao da je ponovo zapala u preñašnje tupo stanje. Pred očima joj iskrsne Florimond, kako se smije sa Charle-som Henrijem, dok je Gontran pravio njihov portret. »Mali anñele s osmijehom kerubina — vi ste ljupki. Mali zločesti palčiču — vi ste ljupki."

— Jadna gospoña, poludjela je — šapne jedna žena, koja je stajala blizu Anñelike i promatrala je. 175 — Ne, moli, šapuče litanije. — Kakva je to buka što se čuje blizu parka? — zapita Anñelika izišavši iz svoje obamrlosti. — Gospoño, to su lopate grobara, zakapaju mrtve... — Idem tamo. Ona se s mukom uspravi. Opat Lesdiguieres je pridrži. Na ivici šume, blizu ograde, bilo je več iskopano nekoliko grobova. U njih spustiše mrtvace. U travi su još ležala tijela kuhara Lina Poirouxa i njegove žene gospe Aurelije. Odlučili su ih zakopati posljednje zato što su oboje bili vrlo krupni. — Tamo smo pokopali malog gospodina — reče jedan seljak, pokazujuči na humak maho vine po strani. Grob mu je več bio okičen polj skim cviječem. Kao da se opravdava pred skamenjenim An-ñelikinim licem, čovjek reče poluglasno: — Morali smo obaviti ono što je bilo najhit nije. Poslije čemo ga uz počasti prenijeti u ka pelicu. Ali kapelica je izgorjela... — Slušajte — reče Anñelika — slušajte me! Njen slabi glas odjednom posta sigurniji, gotovo strastven. — Slušajte, seljaci! — poviče. — Slušajte! Vojnici su ubili posljednjeg du Plessis-Bellie- rea... Loza je propala! Ubili su ga. Ubili su vašeg gospodara! Vi nemate više gospodara.. Seljaci kriknuše bolno i tužno, a jecaji žena se podvostruče. — Taj su zločin izvršili kraljevi vojnici. Pla čamo vojsku za to da zlostavlja ljude u provin ciji, da upropaštava vašu žetvu... To su pljač kaši, lupeži, koji znaju samo ubijati i silovati. To su stranci, koji jedu naš kruh i ubijaju našu djecu! Hočete li dopustiti da njihovi zločini ostanu nekažnjeni...? Dosta nam je razbojnika koji u kraljevo ime vrše nasilja nad nama. Sam kralj bi ih

povješao. Ali mi čemo se sami pobrinuti za to. Seljaci, vi ih nečete pustiti da pobjegnu iz našeg kraja, zar ne? Zgrabite svoje oružje! Poñite u potjeru za njima...! Moramo osvetiti malog gospodina! Cijelog dana su išli za Montadourovim dra-gunima. Seljaci su lako razaznavali njihove tragove i pri kraju dana obuzme ih neka vrsta divlje radosti kad su primijetili da vojnici nisu uspjeli preči preko rijeke i nanovo se povuči u unutrašnjost. Jesu li znali da su progonjeni? Ne, bez sumnje. Ali su na svom putu naišli na opustjela sela i ovaj kraj, utonuo^u šutnju svojih šuma, počinjao ih je užasavati. Pala je noč, pojavio se mjesec. Seljaci su nastupali po zabitnim stazama. Nisu bili umorni. Nagonski su osječali da se lov primiče kraju. Sag opalog lišča prigušivao je buku njihovih glomaznih cokula. Ta nezgrapna biča nečujno su se i oprezno kretala, kao pravi prav-cati potomci zvjerokradica, Anñelika je prva začula zvuk podbradaca na žvalama konja, koji su pasli. Stoga im dade znak da se zaustave. Popevši se uz obronak uze viriti kroz granje. Na malko nagnutom polju, obasjani blijedom mjesečinom, spavali su draguni, stisnuti jedan uz drugog, umorni od orgija prošle noči i od nemirnog i bezuspješnog marša. Jedan stražar je dremuckao kraj vatre, odakle se dim lagano dizao prema nebu osutom zvijezdama. Martin Genet, jedan od napoličara, koji je preuzeo vodstvo nad seljacima odmah shvati situaciju. Nareñenja u dijalektu poñu šapatom od jednog do drugog seljaka, te se jedan dio 1S Anñelika buntovnite 177 odmah odvoji ne praveči veču buku no što je podiže lišče kad šušti. Malo kasnije, sa strane uvalice, razlegne se drhtav krik sove kome se odazove drugi krik. Stražar se uznemireno pomakne, a potom ponovo nastavi kunjati. Sa sve četiri strane polja, mnogobrojne sjene krišom jurnuše. Nije se čuo nijedan krik, več samo neko muklo gunñanje ljudi, koji se bude, pa opet zaspu. Sutradan, poručnik Gormat prodre u ovaj kraj s odjelom od šezdeset vojnika u namjeri da se pridruži Montadouru. Tražio je dragune. Našao ih je usred polja, zaklane. Izgledalo je kao da spavaju. Poklani su udarcima kosa i

kosira. Montadoura su prepoznali samo po njegovoj trbušini. Glave mu nigdje i nikad ne pronañoše. To je polje poslije nazvano Poljem dragu-na. Nikad na njemu nije više ništa raslo, osim korova i kupine. Tako je započeo veliki ustanak u Poitouu. II DIO HONORINA 178 XVII POBUNA POITOUA Uzalud je kralj smijenio gospoñina de Ma-rillaca sa uprave provincije i zamijenio ga sa Bavilleom. Posredničko pismo što ga je nosio stari upravnik Molines, kojega je po njegovu dolasku u Versailles kralj odmah lično primio, stiglo je prekasno. Dok je njegovo veličanstvo psovalo Louvoi-sa, saučesnika Marillaca, čovjeka licemjerna i dosadna, da se obavijesti o stvarnom stanju i damu izda naredbe, u Poitouu bukne ustanak. Nitko nije znao da je uzrok zbog kojega je planuo ovaj nagli požar, bilo odvratno ubistvo malog dječaka zlatnih uvojaka. Situacija je odmah postala vrlo nejasna te se uništenje dvorca Plessis i nestanak markize i njenih sinova dugo vremena pripisivalo razbojništvu protestanata. Ništa nije bilo jednostavnije nego okriviti heretike za sve zločine. Ali prve čete koje su pokušale prodrijeti u Gatine sukobile su se, na njihovo veliko čuñenje, s katolicima kojima je zapovijedao Gordon de La Lande, staro ime, ali malo poznato, kao i svih plemiča, koji su tada živjeli na svojim imanjima. Meñutim, na jugu Bocagea, Samuel La Mo-liniere, hugenot, prešao je opet u ofanzivu. 181 Kraljevski su se pukovi povukli na liniju koja je išla od Louduna do Niorta prelazeči preko Parthenava. Zima je ubrzo prodrla sa svojim sivim maglama kroz ogoljela stablač započelo je gerilsko ratovanje, strašno zbog svojih grozota, tajanstvenosti i neukrotivih karaktera onih koje je trebalo upokoriti. Kao da se ratovalo protiv sjena. Naizgled, sav taj kraj je ostavljao dojam kraja napučenog stanovnicima koje nitko nije vidio, kraja zatvorenog, sličnog pustinji. S kime da se pregovara? Što je prouzrokovalo takvu naglu žestinu? Koga su mrzili? Kralja, vojsku ili skupljače poreza? Zašto su se tukli? Iz vjerskih, provincijskih ili lokalnih razloga? Koji su cilj htjeli postiči

ti okrutni seljaci i ladanjski plemiči, koji tako brzo planu? Kraljevi savjetnici su smatrali otmjenim da dižu ruke prema nebu i da se gube u raznim pretpostavkama. Uglavnom, nitko nije bio u stanju da otvoreno kaže ono što se znalo, ono što se osječalo. Nitko nije htio priznati da je onaj krik, ono muklo mumljanje opkoljene divljači, koja se budi ranjena u dnu šume, odlučna i da se bori do smrti, u stvari trzaj jednog naroda, koji neče da bude rob. Zima je u Poitouu počela s oskudicom. Pokušaj gospodina de Marillaca da protestante obrati uništavajuči im žetvu survao je, zbog golemih poreza i slabe prošlogodišnje ljetine, u katastrofu opče stanje ionako več poljuljane ravnoteže. Dok je Montadour. palio žito blizu protestantskih hramova, poreznici su kraj katoličkih zvonika čak rušili kuče i prodavali grede iz njih. Plijenili su za porez: krevete, odječu, tegleču stoku, pa čak i kruh, one okrugle mirisave glave, velike kao točak, naslagane po policama za zimske mjesece. Zar da nekoga boli glava zbog jednog upropaštenog čovjeka? Ali kad ih je mnogo, to su onda napuštena sela, 182 to su onda bijednici koji se u jesen pojavljuju na cestama, to su onda ispijeni ljudi koji se boje gladi, koji hoče da otmu onima koji su njima oteli. Seljaci su sasvim opljačkali bezbrojne komore koje su iz Nantesa vozile snabdijevanje za vojsku. Baš onda kad je nebo bilo vedro, sunce vruče i kad se od ljeta moglo sve očekivati, neredi su uništili zadnju nadu i nastala je glad. Malo-pomalo se doznalo za ulogu što ju je jedna žena odigrala u ovom. velikom požaru mržnje i kako je ona uspjela složiti u jednom cilju protestante i katolike, plemiče i seljake, pa čak i grañane malih gradova. Neki su se na dvoru podsmjehivali legendi o ovoj ženi. Drugi su u nju vjerovali! Vrijeme lijepih pripadnica fronde nije tako davno prošlo i svakome je u Francuskoj bilo vrlo dobro znano da je iz njihove zemlje nekad potekla neka žena Jehane koja je vodila konjanike u borbu. Ova pak nije bila seljakinja, jer ju je plemstvo slušalo. Malo-pomalo nepoznati ladanjski plemiči uglednih imena, kojima su se u Versaillesu. podrugivali, jer su bili siromašniji od prosjaka, nekim su se čudom složili i naoružali svoju čeljad svakojakim oružjem poskidanim sa. zidova povrh ognjišta: mušketama, kopljima, helebar-dama, starim kremenjačama na kotačič i na fi-tilj, „lansquenettama", to jest, kratkim mačevima s dvostrukom oštricom, koji su podsječali na njemačke plačenike iz vjerskih ratova, bradate, okičene perjem, obučene u prnje i koji su bili strah i trepet stanovnika. Njihov ratnički duh preselio se sada u seljake kojima su se u

rukama našli njihovi mačevi, pokupljeni nekad po poljima poslije bitaka. Bilo je čak ljudi naoružanih lukom i strijelom. To je bilo strahovito 183 oružje kad se našlo u rukama strijelca sakrivenog meñu liščem nekog hrasta povrh ceste. Kraljevi vojnici su ubrzo zažalili za nekadašnjim oklopima. Govorilo se, osim toga, da je ta žena bila lijepa i mlada i da ima veliku moč nad voñama ustanka. Ona je poput Amazonke jahala na konju u tamnom ogrtaču, čija je široka kukuljica zakljanjala njenu plavu kosu. Anñelika je obišla sve dvorce i sve zamkove. I one najopasnije, sagrañene na brežuljcima i opkoljene jarcima punim ustajale vode, i one sagrañene na liticama iznad rijeka radi obrane. Obišla je visoke kule koje više nikoga nisu bile u stanju braniti, a gdje je ona zaticala promr-zle obitelji blizu slabe vatreč obišla je dvorce renesanse, stvorene za svečanosti, čije su ogromne dvorane zjapile prazne, nastanjene jedino miševima. U njima je bilo vrlo hladno. Vlastelini su u. tom kraju bili vrlo siromašni ili su imali sina na dvoru u Versaillesu, koji je rasipao nasljedstvo. Obišla je dvorce sagrañene od velikog kamenja, udobnije zato što su bili jednostavniji, u kojima su, meñutim, njihovi vlasnici živjeli oskudno i sanjarili da se izvuku iz bijede, što nikako nisu uspjeli ostvariti. Anñelika je lako nalazila riječi da uvjeri te ljude. Ona ih je podsječala na imena, na slavu njihovih predaka i na današnja poniženja. Ti plemiči bi potom sakupili seljake u dvorištu dvorca ili na osamljenoj ledini. Kada bi se ona pojavila na svom konju ili na vrhu sivog stubišta, gorda, u svom tamnom ogrtaču i kad bi počela govoriti sigurnim i mirnim glasom, koji se čuo daleko u hladnom zraku, taj bi pri- 184 mitivan svijet odjednom zahvatilo neko posebno čuvstvo te su pažljivo pratili njena izlaganja. Ona im je otkrivala ono, što je več odavna stvaralo ranu u njihovim potlačenim srcima. Ona ih je podsječala na dvije strašne godine 1662. i 1663. kad su jeli sijeno i travu, koru sa stabala, korijenje kupusa i drugih biljki, kad su čak mljeli ljuske oraha pa to miješali sa zadnjim pregrštima raži ili zobi. Ona ih je podsječala na njihovu pomrlu djecu, na iseljavanje u gradove, na onu godinu kad su Nikola i drugi gladni "seljaci prodrli u Pariz poput vukova. A te iste godine, održavao se veliki karneval u Parizu, na kome su se pojavili kralj, njegov brat i prinčevi okičeni blistavim dragulj ama.

A slijedeče godine, kad su počele zacjeljivati njihove rane, ministar Colbert je opet uveo porez na so, onaj masovan „za lonac i soljenku" i onaj „za soljenje namirnica i za stoku", to jest, obavezu za svakog da kupuje u državnoj prodaji i uz cijenu zlata taj prijeko potreban začin. Podsječajuči na sve to, ona je doticala bolno mjesto svih francuskih seljaka. Pod lavinom, katastrofa, koje su bile na pomolu, nezaposleni su seljaci, strepeči pred zimom koja se primicala, u njenu pozivu na ustanak vidjeli ponajprije mogučnost da neko vrijeme ne plate porez. Buduči da je ustanak zahvatio čitavu pokrajinu, mogli bi poreznika baciti u bunar ili ga protjerati udarcima vila. Kako bi bilo divno kad bi ono malo roda mogli sačuvati za sebet Ona im je govorila: — Vlastela u ovom kraju je prava vlastela. Kad ste vi gladni i ona je gladna. Koliko je puta platila desetinu za rat, glavarinu, deseti nu, namet na neplemičke zemlje, koje se na laze na njenu lenskom dobru? Ona to čini da bi vas zaštitila od grabežljivih ruku. — Istina je... pravo zbori... — mrmljali su seljaci. 185 — Poñite za njima. Oni če vam donijeti blagostanje u novoj pravdi. Vrijeme je da se oslobodite bijede! Navodila je razne brojke: rasipanje koje je ona vidjela na dvoru, podmitljivost prigodom dobivanja položaja, poslove velikih financijera, sve ono što je sililo državu da svake godine sve više i više novaca uzimlje na izvoru, to jest, iz seljačke zdjele. Massoni de la Guvonniere, Goilardi d'Am-boise, Chesbroni de La Fouliere, Aubery d'As-premont, Grosboisi, Guinefoli i drugi plemiči neznatnijeg roda digoše se na oružje. Neki gradovi kao Parthenav, Monterrav, La Roche, koji su oklijevali pridružili su se, na kraju, pobuni bilo silom, bilo uslijed pobjede protestantskih četa ili što je uspjelo da ih se uvjeri. I meñu grañanima je bilo mnogo onih koji su imali dovoljno razloga da budu nezadovoljni s kraljem. Anñelika je s njima govorila jezikom škuda i poslova, jezikom koji su oni dobro razumjeli. Rezerve u gradovima su bile ravnomjerno podijeljene pri čemu se imalo na umu mogučnost da glad potraje godinu dana. Meñutim, ni sve te mjere ni pljačkanje vojnih komora ne bi bile dovoljne da spase ovaj narod koji se

odijelio od kraljevstva, da se narod s altantske obale nije svrstao na stranu svoje brače iz Bocagea. To je bio kraj pretežno protestantski, ali je to bila i zemlja soli, središte oštre i skoro vjekovne borbe izmeñu naroda i krune. Neki krijumčar soli iz Sabiesa, po imenu Ponce-le-Pa-lud povukao je za sobom ljude svog staleža. Odsada je preko nepoznatih obala, preko malih tajnih rijeka hrana pristizala u Poitou. Zlatom je za nju plačano. Neki grañanin iz Fontenav--le-Comtea objasnio je ljudima svog staleža da 186 im zlato neče biti ni od kakve koristi kad od gladi pocrkaju. Vlast je pažljivo pratila dogañaje u Poitouu. Ali zima je bila za nju zapreka isto tako jaka kao i ustanak. Vlast je čekala da prestanu hladnoča i magle, snijeg i led, pa da onda prodre u ovu tvrñavu i prebroji mrtvace. Ali ljudi u Poitouu nisu umiralič Za svih onih hladnih mjeseci, Anñelika se kratko zadržavala na istom mjestu. Najviše se zadržavala po seljačkim kučama. Posječivala je one, koji su joj bili potrebni, sjedila je blizu ognjišta u nekom starom dvorcu, ili ispred kotliča, na nekom majuru, ili u stražnjem dijelu dučana utjecajnog trgovca u kakvu trgovštinu. Nije joj bilo neprijatno dolaziti u dodir s toliko različitih osoba, a njihova spremnost da je slušaju, još ju je više utvrñivala u njena uvjerenju. Svi su osječali da če se nešto dogoditi! Ali njen pravi stan, njeno omiljeno mjesto bila je cesta na kojoj su odjekivala kopita njena konja i konja njene pratnje. Pratio ju je barun de Croissec. Kod njega je najprije zatražila gostoprimstvo nakon one noči. Poslije toga ju je taj krupni čovjek pratio svuda s nekoliko svojih slugu. Sto se tiče Anñelikine čeljadi, protestanti su se pridružili četama La Morinierea. Ostali, pod vodstvom napoličara Martina Goneta, stvorili su neku vrst samostalne jediniceč svaki je član živio kod svoje kuče, ali svi su bili spremni na najmanji znak zgrabiti oružje. Uz Anñeliku su stalno bili njene sluge koje su preživjele jezivu noč u Plessisu: konjušar Alain, pomočnik kuhara Camille, stari Antoine sa svojom kremenjačom, Flipot, pariški mangup, Malbrant Glavosijek, koji je brundao, ali je bio sretan što opet živi surovim ratnim životom. Od samog početka opat Lesdiguieres je bio 187 stalno uz nju.. čim je ne bi vidio, odlazio je da ju traži. Bojao se onog što je bilo sakriveno iza njena glatkog, ledenog lica i iza njena nepomičnog pogleda. Mučila ga je tjeskoba, bojao se da se ona ne ubije.

Za vrijeme odmora, padala je u duboki mukč činilo se da ne vidi nikoga od ljudi što je okružuju. Sjedila je kod vatre u velikoj dvorani, po čijim su zidovima visili oružje i gobleni. To ju je podsječalo na njeno djetinjstvo. Vani je vjetar zavijao i drmao rasklimane prozorske kapke, vjetrokazi su škripali na vrhu oštrih tornjeva. Osim pucketanja vatre često bi se čulo jednolično udaranje cipela vojvode de La Morinierea po pločicama. Bio je i on tu, hodao je uzduž 'i poprijeko, a njegova golema sjena proigravala je uslijed titranja plamena. S vremena na vrijeme zaustavio bi se i bacio na ognjište .svežanj granja. Njoj je bilo hladno, trebalo ju je ugrijati. Zatim bi nastavljao da hoda poput zvijeri u kavezu. Katkad bi mu pogled pao na Anñeliku, koja je sjedila potpuno odsutna duhom i na nježno tijelo opata Lesdi-guieresa, koji je malo unazad sjedio na klupi, a glava mu kimala od umora. Mumljao je u bradu riječi nemoči i bijesa. Ne toliko na malog opata, mada mu nije bilo savim pravo što se nalazio tu. Zapreka, koja se stvorila izmeñu njega i ove žene, za kojom je žudio svakog dana sve luñom strašču, bila je druge vrste i mnogo jača od prisutnosti njena paža, očiju kao u djevojčice. On bi ga uklonio jednim okretom ruke, ali bilo je tu nešto drugo što ni njegova neumoljiva volja, ni njegova ljubavna strast nije mogla ukloniti. Danas mu je ona zauvijek izmakla. Cim je doznao za napad na dvorac Plessis, vratio se usiljenim maršem u taj kraj. Nekoliko dana je tražio nestalu gospodaricu dvorca i ponovo je pronašao. Bjesnilu Samuela de La 188 - Morinierea zbog zločina Montadourovih vojnika pridružio se i neki osječaj, koji mu je do tada bio nepoznat, i taj mu je osječaj zadavao bol. Pomisao, da su mu obesčastili ovu ženu, tjerala ga je u ludilo. Dok ju je tražio više puta se pokušao baciti na svoj mač, da se oslobodi patnje, koja mu je izgrizla i tijelo i dušu. Nije mogao više podnijeti ni da se spomene Gospodnje ime, ni da mu se obrača. Jedne večeri, na stepenicama nekog križnog puta, na raskrižju, gdje je duhao vjetar, pod nebom na kome su jurili oblaci, taj grozan čovjek osjeti kako mu srce krvari, a suze naviru na oči.. On ju je ljubio. Za nj se Anñelikin lik okruži odjednom sjajem zanosnog otkriča: ljubavlju. Kad ju je našao, skoro je pred njom pao na koljena, da poljubi rub njene haljine. Ona je mirno gledala, a tamni podočnjaci još su više isticali tajnovitost njenih očiju. Njena ranjena, odsutna ljepota sasvim ga smuti, podjari u njemu groznicu, koju su njegovi snovi samo povečali. čim se našao s njom nasamo, htio ju je zagrliti.

Ona problijedi i uzmakne, lica izobličena od užasa. — Ne približujte mi se, neču da mi se približite! Njen užas dovodio ga do ludila. Htio je poljubiti te usne, koje su drugi pozlijedili, da na njima izbriše njihove tragove, da je učini svojom, da je pročisti od ljage. Spopadne ga neshvatljivo ludilo, u kom su se izmiješali očaj, nesnosna ljubav, želja da je osvoji. On prečuje njenu molbu i strastveno je zagrli. Ali kad ju je vidio zgrčenu, blijedu od mramora, zatvorenih očiju, on se smiri. Izgubila je svijest. Drščuči, sav prestravljen, položi je na pod. Opat Lesdiguieres dojuri i od serafina pretvori se u arkanñela osvete. 189 — Bijednice! Kako ste se usudili dotak nuti je! Sklanjao je sa Anñelike njegove jake, dlakave ruke i borio se s Goliatom. — Kako ste se usudili? Vi, dakle, ne shva čate? Ona ne može više podnijeti dodir muš karčeve ruke. Bijednice! Gotovo čitav sat im je trebalo da je osvijeste. Za tih mjeseci gerilskog ratovanja vojvoda La Moriniere i Anñelika su se ponovo sastali kod svojih pristaša. Za tih dugih večeri domačini, uznemireni nejasnim strahom, ostavljali su nasamo hugenota i katolkinju. Muk, šum koraka, poigravanje plamena... Tako je prolazilo vrijeme u toj neizraženoj i bolnoj drami. su doznali da se tu nalazi žena što je pobunila Poitou. Na njenu je glavu raspisana ucjena, iako nisu znali za njeno ime i ličnost. Polje draguna bilo je u blizini i sječanje na nj gonila je vojnike u potjeru za njom. Anñelika umalo nije upala u jednu zasjedu. Spasio ju je mlinar Valentin, a potom i nju i opata Lesdiguieresa, koji je tom prilikom ranjen, sklonio u svoju mlinicu. Da ju sačuva od eventualnih potjera, Valentin ju je odveo dublje u močvare, gdje je nitko nije mogao progoniti. Nekako u veljači Anñelika se opet nalazila u predjelu Plessisa. Nije htjela da vidi ruševine nekadašnjeg dvorca, več je svratila u plemički dvorac Guemenee vlasništvo de Croisseca. Debeli barun kao da je u svojoj postojanoj privrženosti prema Anñelikinoj borbi nalazio neko opravdanje što kuburi životom neoženjenog ladanjskog plemiča. On se više izmučio u ova četiri mjeseca, nego u čitavom svom životu. Osječao se istinskim

Anñelikinim prijateljem, na koga se ona mogla osloniti u svakoj prigodi. Zaista, on joj nije bio na smetnju. Tri brata La Moriniere i druge zavjereničke voñe sastali su se tu da raspravljaju o situaciji. Predviñali su da če u prolječe kraljevske čete poduzeti napad sa svih strana. Sjever je bio vrlo slabo branjen. Da li su mogli računati na Bretonce, koji su, uostalom, bili Bretonci samo napola, jer su bili s ove strane Loire? Nešto poslije začele su se vrlo oštre borbe u okolici. Ovaj kraj je bio meta kraljevskih četa, jer je baš ovdje započeo ustanak. Sigurno 190 191 XVIII UŽASNO OTKRIČE ***?•??. Anñelika je proživjela više sedmica u Va-lentinovoj kučici. Niska, trošna kuča u razini vode, sa svojim pocrnjelim slamnatim krovom, koji je ličio na krznenu kapu, bila je udobna. Posebna žbuka koja je bila tajna „graditelja koliba", napravljena od modrikaste gline, slame i ñubra pokrivala je unutarnje zidove, kao neka vrst pusta, koji je upijao vlagu i štitio od hladnoče. U njoj je bilo toplo i suho i dok su komadi treseta gorjeli na ognjištu kratkim, ljubičastim plamenom, toliko je ta toplina bila ugodna, da se skoro zaboravljalo na taj jezerski kraj, zasičen vodom, koja je u sve probijala. U njoj je bila samo jedna niska prostorija, a do nje neka vrsta šupe, pola staja, a pola podrum, odakle se čulo brecanje zvončiča na kozi, koju je Valentin doveo na svoju „plitvi-cu", da bi imao svakog dana mlijeka i sira. Bila je tu i jedna kamenica u kojoj su se vr-tile crne jegulje za „riblju čorbu", te zaliha boba i crnog luka, glave kruha na niskim policama i bačva crnog vina. Pokučstvo je bilo •čudno. Krevet, na kome je strunjača napunjena s paprati ležala na ograñenim daskama, bijaše vrlo jednostavan. Gazda Valentin nije zaboravio da u svoju kolibu u močvari donese ikonu Djevice Marije, tako dragu vandejskim srcima. Govorilo se da je ikona vlasnika Abletskog mlina ljepša od svih ostalih. To je čudno djelo bilo, u stvari, stakleno zvono u kojemu je Bogorodi-čina slika bila okružena cvjetovima od školjki ili bisera, te vrpcama, obojenim kamenčičima i pravim talirima rasporeñenim u obliku aureole oko slike. Anñeliki je to zvono s Bogorodiči-nim likom bilo znano, te joj se činilo, gledajuči ga, da se vrača u prošlost. Načas se vrijeme zaustavilo i ona se sjeti kako mu se ona kao dijete nevino divila. Zatim joj je naglo, ponovo iskrsavalo u svijesti njeno izranjeno tijelo i njena izranjena duša, njene odrasle patnje koje su se komešale u njoj kao jegulje u kamenici. Kao pakleno kolo, tmurno i ogavno,

javljale su se u njoj misli od kojih ju je ponekad vrtoglavica spopadala. Tada se naslanjala o zid. činilo joj se da se neki ponor otvara pod njenim nogama. Njena podsvijest ju je upozoravala na užasnu pogibelj koja je gmizala oko nje ili u njoj. Zatim bi sve prestalo i u njenu bi se dušu ponovo vračao izvjestan mir. Ovdje ona nije osječala potrebu da neprestano bježi od sebe same, kao kad se nalazila na čvrstom tlu, gdje ju je bez prestanka nešto tjeralo da podiže brane izmeñu sebe i kralja Francuske. Strah od njega postao je njena fiksna ideja. Kraljevi se vojnici ne usuñuju da je tu progone. Ona odluči počekati neko vrijeme. Napustit če močvare u prolječe kad započnu borbe. Tada ona mora biti tamo, da ohrabri klonule, da ih podsjeti na svrhu za koju se bore. Valentin joj je donosio novosti. U čitavu kraju vlada mir. Sve je na ratnoj nozi, ali mirno. I dalje se skupljalo vojsku, a posebice se vodila borba protiv gladi. Zahvaljujuči ustanku, narod je sačuvao ono malo hrane, koju 192 'S Anñellka buntovnik 193 bi, inače, kao bunar bez dna, progutale rekvizicije i porezi. Tako je i Poitou bio dovoljan sam sebi i ljudi su se smatrali sretnima. „Sve je bolje, kad se ljudi snalaze kako znadu." Da li če znati odbraniti slobodu, koja im je tako potrebna? Svi su se spremali za to. Gazda Valentin je dolazio skoro svaki dan. Da li je ostali dio vremena provodio u mlinu? Da li se bavio ribolovom ili lovom u trščaku? Cesto je dolazio s punim vršama ribe ili je donosio ptice šarenog perja, privezane za štap s glavama nadolje. Stanovnici kučice malo su govorili. Bolesni opat spavao je gore na sjeniku. Njegova rana na boku zacijelila je zahvaljujuči oblo-zima od trava. Ali je često.imao groznicu. Bio je kao bolna i nježna sjena meñu drugim dvjema sjenama: podjednako utonulim u svoje snove. To su bila tri različita biča: jedna lijepa i tragična žena, mučaljiv mlinar, trome i čudne čudi i mali, blijedi i drhtavi dvorski opatč svi troje zarobljenici tihe i ustajale vode. Anñelika je spavala na krevetu od- paprati i pokrivala se teškom ovčjom kožom. Spavala je kao zaklana, bez snova, spavala je kao nikad prije. čini se

da drama nije ostavila tragova na njenu tijelu. Kad bi se probudila, slušala bi romon kiše, koja je padajuči po mirnoj površini močvare postostručila svoj tihi žu-bor. Ili bi slušala kreketanje žaba, oštre krikove vodenih štakora, zov nočnih ptica i ostale zvukove te vodene džungle. To ju je donekle smirivalo. Kada bi Valentin bio tu, ona bi vidjela kako noču sjedi u svom naslonjaču od slame i sjajnog drva. Sjedio bi otvorenih očiju, a modrikasti odsjevi. plamena odražavali su se na njegovim grubim crtama lica, sumornim i bezizražajnim. Za trenutak bi blje- 194 snula neka svjetlost u dubini njegovih očnih šupljina. Imala je dojam da je promatra. Tada bi zatvorila oči i ponovo zaspala. Gazda Valentin je za nju bio samo prijatelj iz prošlosti, koji ju je služio. Lomio je komade treseta za vatru, muzao kozu, stavljao mlijeko da se usiri u sanduk pod kamen ispod ognjišta, pripremao juhu i ribu, palio vinske pare da ne bi umak pečenja bio gorak. Bio je kuhar dostojan da služi pod velikim Vatelom. Katkad joj je donosio pune košare pletenica i pogača pripremljenih sa sirom, pogača kakve prave u tom kraju o Uskrsu, kora im je crna, a iznutra su zlatne boje. Anñelika je naglo i halapljivo jela. Bila je uvijek gladna. Neki sjaj, nalik pomalo na osmijeh, pojavio bi se u neustrašivim očima čovjeka, dok bi gledao kako svojim bijelim zubima zagriza u pogaču. Tada bi ona prestala jesti osječajuči neku nelagodnost, stoga bi izašla iz sobe da izbjegne njegovu pogledu. Kad je ona stigla na mali otok usred močvare, još je vladala zima, a na poplavljenoj zemlji se nanovo oblikovao zaljev, kao u davna vremena. Po slanom su se mulju kotrljali morski ježevi, mekušci i okamenjene školjke. Neke morske ptice još su dolazile da prave gnijezda meñu trskom. Visoke topole, što su ih donijeli Holanñani za vrijeme Henrika IV preobrazile su ovaj morski pejzaž. Johe, ja-sike i jaseni, su pri prozračnoj, porculanskoj svjetlosti izgledali kao nacrtani do najmanjih sitnica nekom crnom bojom, iznad sjajne vode i lake izmaglice. Gore visoko kričali su gavranovi, lebdeči nad opustjelim krajem. Stoječi uspravno meñu trskama, Anñelika je dugo promatrala taj splet grana i grančica, visoka debla stabala, tu nerazmrsivu arhitekturu močvare. Taj crno-bijeli bakrorez očarao je "* 195 I

lijeno zdvojno srce i odjednom joj se pričini da vidi kako u magli prolaze Florimond, Charles Henri i Cantor držeči se za ruku. Tada je ona, lomeči ruke, vikala: — O sinovi moji! Sinovi moji! Vikala je, a njen se glas gubio u beskraju sve dok posrčuči po blatu, ne bi došao opat Lesdiguieres, uzeo je za ruku i polako odveo kuči. „Ti si žrtvovala svoje sinove", govorio je u njoj neki mukli glas. „Nevaljala, bezumna Ženo! Nisi smjela nikad napustiti Versailles, nikad nisi smjela poči u zemlje Istoka, koje su te izopačile. Morala si se podvrči kralju. Morala si leči s kraljem..." Tada bi je potresli grozni jecaji, te bi ih dozivala tihim glasom zaklinjujuči ih da joj oproste. Prolječe je došlo rano i bujno, te prekrilo smaragdima široka prostranstva, preobrazilo taj pusti kraj u divnu raskoš, dugim potočar-kama vratilo njihovu sivozelenu tajanstvenost. Bijeli lokvanji, mireči na vosak i med, ponovo su procvjetali. Vretenca su počela da krstare Bvojim laganim letom spuštajuči se na žbu-nove potočnica i metvice. U barama bacakale su se divlje patke, pupavci s krunom, debele, sive guske, oprezne čaplje. Iza spuštenih grana tiho su prolazili čamci. Život je bio različit i bujan u tim naizgled pustim močvarama i šumama. Stanovnici koliba, koji su potjecali od plemena Collibert predstavljali su i nezavisnu republiku. »U močvarama ima zločeste čeljadi, koja ne plača porez ni kralju, ni biskupu", pričala je nekada dojilja. Bio je mjesec mart, ali je vrijeme bilo izvanredno blago. — Zima nije bila oštra — reče Anñelika jedne večeri gazdi Valentinu — Dobri su dusi 198 3 nama, vjerujem. Naskoro ču se vratiti na kopno. Mlinar položi na stol vrč kuhanog vina i nekoliko zdjelica. Večera je bila svršila. Opat Lesdiguieres se popne i legne na svoju balu sijena na sjeniku. To je bilo vrijeme kad su Anñelika i Valentin sjedili ispred ognjišta, pili vruče vino, koje je mirisalo na razne trave i cimet. Valentin je posluži, zatim sjedne na klupu i bučno srkne piče. Ona ga pogleda, kao da ga vidi prvi put i začudi se njegovoj zaokruženoj i snažnoj kičmi pod kaputom od sive tkanine i njegovim glomaznim cipelama s metalnim kopčama. Ni grañanin, ni seljak. Gazda Valentin, mlinar u Abletskom mlinu. Neznano biče, koje se uvijek nalazilo tu. Pogleda je preko ruba svoje zdjelice. Oči su mu bile sive. — Ti češ otputovati? Govorio je narječjem, a ona mu je isto tako odgovarala. — Da, treba da vidim što rade naši. Ovog

če ljeta biti rata. On otpije gutljaj, pa još jedan. Bučno je disao. Zatim stavi zdjelicu na stol i ustoboči se ispred Anñelike, opustivši ruke niz tijelo i pažljivo je motreči. Sledivši se od njegova pogleda, ona mu pruži posudu koju je ispraznila. — Stavi na stol! On posluša i opet se zagleda u nju. Imao je kozičavo rumeno lice, a iza poluotvorenih usana pokvarene zube. Osamljenost tog mjesta, koja prije nije djelovala na Anñeliku, večeras ju je tištila. Ona je nervozno stiskala naslon naslonjača na kom je sjedila. — Idem spavati — reče. On stupi korak naprijed. 197 Stavio sam potpuno svježu paprat, koju sam ubrao u šumi, da bi krevet bio mekši. Nagne se na(j nju> uzme je za ruku i zaklinjuči je očima, reče: Doñi sa mnom na paprat. Anñelika naglo povuče svoju ruku, kao da se opekla. Sta te je spopalo? Zar si poludio? Ona skoči, gledajuči ga puna strepnje. Užas KOJI je onu njoj pobuñivao, koji su u njoj pobuñivali sada svi ljudi, spriječio ju je da se brani onako kao što je željela. Srce joj je lu-ñacki lupai0 u grudima. Ako je on dotakne, onesvijestit če se kao onda s vojvodom La Mo-rmiereom. Silan ju je strah spopao sjetivši se oštrog grča koji je umalo nije zagušio onog dana, dok je sječanje na onu noč u Plessisu ponovo oživljelo u duši i ispunilo ju užasom. U mhnarevim očima opazi žestok i nesiguran sjaj, kojega se ustrašila. Valentine, ne dotiči me se! . Stajao je kraj nje nadvisujuči je svojim visokim stasom, malko pogrbljen, obješene donje usne, ist0g onog glupog izraza lica kao nekada, izraza koji je u njoj izazivao želju da se smije. ~ A zašto ne ja? —> reče on s mukom. — u i- te liub*m» kome je cijeli život propao zbog ljubavi kojom si mi ranila srce... Predugo sam očekivao ovaj čas... mislio sam da je to nemoguče, ali sada znam, da češ biti moja... *T-, "?a» Nikola!" mislila je ona smučena. „Kao .Nikola! ftatram te otkad si ovdje. Vidim kako debljaš poput lijepe, oploñene ovce. .Ta da mi je sreča ispunila srce, jer sam shvatio da nisi vila da te mogu milovati a da me ne urekneš.,, 6 198

Ona je slušala, ne shvačajuči njegove besmislene riječi, promumljane na muklom, ali uza sve to dragom narječju njihova kraja. — Doñi mila moja, lijepa moja. doñi na paprat. On joj se približi i privuče je k sebi. Svojom je rukom stane milovati po ramenima. Ona se uspije svladati i svom ga snagom tresne po licu. — Pusti me, prostačino! Valentin zadrhta i uzmakne pred uvredom. On se ponovo pretvori u mlinara Ablettesa, čije se oštre i naprašite čudi bojao cijeli kraj. — Kao onaj put — režao je — kao onaj put u ambaru, u noči chaudauta1). Nisi se izmijeni la, ali nije važno. Večeras me nije strah, jer nisi vila. Platit češ mi. Nočas češ biti moja! — To reče odlučnim i strašnim izrazom na licu. Zatim se okrene, teškim se korakom dovuče do stola i nalije svoju čašu. — Imam ja vremena, ali sjeti se da se ne može nekažnjivo uvrijediti gazdu Valentina. Srce si mi prožderala, platit češ mi za to! Ona pokuša smiriti ovog bjesomučnika. — Shvati me, Valentine — reče ona slom ljenim glasom — ja te ne prezirem. Ali da si čak i kralj, ja bih te odbila. Ne mogu podnijeti da me neki čovjek dirne. To je tako. To je kao neka bolest, razumij me... Valetin ju je pomnjivo slušao promatrajuči je zlobnim pogledom. Zatim nadlanicom ruke otare mokra usta od vina. — Nije istina. Ti lažeš. Ti se bacaš smijuči se u zagrljaje mnogih. Morao te dirnuti onaj koji ti je stavio tvog bucu u trbuh. ') Običaj da se mladence za prve bračne noči počasti vručim vinom: 199 Izraz je poticao iz jugozapada, ali su ga katkad više upotrebljavali na sjeveru. Bucof Dijete! — Kakvog bucu? — upita ona gledajuči ga kao netko tko zaista ne shvača, tako da ga je to zaista zbunilo. — Do ñavola! Onog što nosiš u sebi. Pa tome sam i zaključio da nisi vila. Za vile se go

vori da ne mogu imati djece s ljudima. To mi je rekao neki čarobnjak. Prave vile ne mogu imati djece. — O kakvom to djetetu bulazniš? — poviče ona oštro. Ponor se otvorio pred njom. Prijetnja se pojavila s ruba podsvijesti, nabujala je, nametnula se. Odjednom joj bi jasno da je vrtoglavica, koju je ona pripisivala nekoj vrsti slabosti, poticala od laganog kretanja zametka u. njoj. ,— Nečeš valjda tvrditi da to nisi znala — objašnjavao je mlinar, dalekim, prigušenim glasom. — Več je pet ili šest mjeseci da ga nosiš.. Pet ili šest mjeseci! Ali to je nemoguče. Poslije Colina Paturela ona nije ljubila nijednog, čovjeka. Nije ni sa jednim bila ... Pet ili šest mjeseci... ! Jesen... ! Krvava noč u Plessisu, pucnjava, krv, požar, jecanje izgubljene djece, urlikanje žena, nesnosni pri-2ori, draguni s otkopčanim hlačama... Borba i bol, luñačko poniženje, a pet mjeseci potom grozna istina. Poput ranjene zvijeri, ona bolno zaurla: — Ne, ne! Ne to! čitavo vrijeme, dok je jahala po Poitouu,. težeči samo za jednim ciljem, nije nimalo vodila računa o sebi, stoga i ne bijaše ništa primijetila. Htjela je zaboraviti na svoje tijelo, te se nije ni brinula za razne anomalije, koje je pripisivala pretrpljenim patnjama i naporima svojih putovanja. 200 Sad se sjetila svega, stvarnost je bila tu. Grozni se plod več razvio. On je napinjao rublje pod njenim prslučetom. Stas joj je izgubio^ vitkost. Pred njenim luñačkim pogledom Valentin je izgledao zbunjen. Nastane muk, začuje se, kako je ispred kuče neka mala riba skočila iz mirne vode. — To nije važno — prihvati opet mlinar — ti si još ljepša... On joj se ponovo primakne. Ona je bježala ispred njegovih ispruženih ruku, sakrivala se po mračnim uglovima sobe, a užas ju je priječio da viče. Na kraju njemu poñe za rukom da je uhvati i,zagrli. U taj čas žestoki udarac potrese vrata, drvena kvaka na vratima poleti, a visoki stas Sa-muela de La Morinierea se sagne i uñe u kučicu. Preleti pogledom po sobi i zamumlja spazivši ih. Otkad je Anñelika nestala, njega je izjedala nestrpljivost. Cuo je da je postala zarobljenica prokletog mlinara, koji ju je svojim čaranjem zadržavao u močvari. Ali što da čovjek misli o tom blesavom praznovjerju. Bila je,

meñutim, istina da je taj papistički mlinar bio sumnjiv i opasan. Zašto je ta velika gospoña pošla k njemu? Zašto se ne vrača? Ne mogavši više izdržati i ne obavijestivši nikoga, našao je vodiča da ga. odvede do nje. Kad je stigao, spazio ju je u zagrljaju te tupe živine. — Prerezat ču ti grkljan, seljačino! — rikne on vadeči svoj bodež. Gazda Valentin izbjegne udarac. Sagne se i. pojuri u drugi kraj prostorije, da se tamo skloni. Od bijesa i razočaranja lice mu se izobličilo, kao što je i hugenotovo bilo. — Nečete je imati — sav zadihan reče svo jim lijenim glasom. — Ona je moja! 201 — Mrcino, svinjo, prosut ču ti crijeva! Mlinar je bio snažan i golem kao i hugenotskl velikaš. Ali je bio bez oružja. Povukao se iza stola i pažljivo vrebao pokrete došljaka. Ovaj se tresao od bezumne ljubomore i nastojao iskoristiti trenutak mlinarove nepažnje da bi ga zaklao. Vatra se na ognjištu počela gasiti, te se u uglove prostorije stao uvlačiti mrak. Valentinu je opet bio cilj da se dočepa velike sjekire koja je bila iza škrinje. Anñelika poleti prema ljestvama, koje su vodile na tavan, spotakne se o sijeno i nagnuvši se nad malim Lesdiguieresom, stane ga svom snagom drmati. — Opate! Tuku se... Oni se tuku zbog mene! Još sanen, pri svjetlosti starog fenjera koji je visio o gredi, mladi je čovjek začuñeno promatrao tu ženu raskolačenih očiju, koja je od •straha cvokotala zubima. On ispruži ruke: — Ne bojte se ničega, gospoño, tu sam. Odozdo dopre grozan urlik i mukli pad jed nog tijela. — Slušajte ... — Ne bojte se ničega — ponovi on. Dohvati svoj mač, koji je bio blizu njega i spusti se po ljestvama iza Anñelike. Kao gromom ošinuto, ležalo je tijelo hugenotskog patrijarha, licem okrenuto prema zemlji. Lubanja mu je prsla, a meñu čupavom kosom zjapila je krvava i široka rana.

Valentin je stajao blizu stola i pio vino iz vrča. Okrvavljena sjekira ležala je kraj njega. Njegovo sivo odijelo bilo je krvavo. U očima mu se odražavalo ludilo. XIX ZLO čIN U MOCVAKAMA On spazi Anñeliku, položi vrč na sto i pri tom zadovoljno uzrigne. — Da bi se zadobilo princezu, treba se uvi jek boriti protiv zmajeva — reče on petljajuči jezikom. — Zmaj je došao i ja sam ga ubio. Evo, gotovo je. Jesam li te zaslužio, a? Više mi nečeš umači! Pošao je prema njoj posrčuči, pijan od vina, naprasitosti i razdraženih želja. Spretnim skokom opat, koga mlinar nije dotada vidio, klizne kraj Anñelike i štavi se ispred nje s isukanim mačem. —• Natrag, mlinaru! — reče mirnim glasom. Pojava nježnog svečenika zbuni mlinara. Ali se brzo sabra. Obuzet strašču nije bio više u stanju da posluša glas razuma. — Uklonite se, opate — progunña. — Ove vas se stvari ne tiču. Vi ste nevini. Udaljite se! — Ostavi ovu ženu na miru. — Ona mi pripada. —? Ona pripada samo Bogu! Povuci se, ostavi ovu kuču. Pazi da ne izgubiš svoju dušu zauvijek! — Poštedi me propovijedi, opate, pusti me da proñem! 202 203 — U ime Krista i Djevice Marije, nareñu jem ti da se povučeš! — Zgazit ču vas kao stjenicu! Jedna varnica s poluugašenog ognjišta za-iskri na vrhu ispruženog mača. — Ne primici se, mlinaru — prošapta opat. — Ne primici se, zaklinjem te! Valentin nasrne na nj ... Andelika sakri lice objema rukama.

Mlinar uzmakne, pritiskujuči rukama slabine. Sruši se na ognjište. Odjednom stane urlati: — Odriješite me, opate, odriješite me! Umri jet ču. Neču da umrem u smrtnom grijehu. Spa site me! Spasite me pakla, umrijet ču! Njegovi neljudski krikovi ispunjavali šu kučicu. Zatim krikovi oslabiše, presječeni jadikov-kama i smrtnim hroptanjima, s kojima se miješalo šaptanje umiručeg. Naposljetku sve zamukne. Andelika je bila nesposobna da se makne. Opat je morao sam odvuči dvije lešine, ukrcati ih u „plitvicu", malko se udaljiti i baciti u tamnu vodu. Vrativši se, ustanovi da je mlada žena stajala ukipljena na istom mjestu. On pažljivo zatvori vrata, poñe do ognjišta, složi treset i drva i raspali vatru. Zatim Anñeliku primi za ruku. — Sjednite, gospoño — reče poluglasno. — Ogrijte se. A kad mu se učinilo da ona dolazi k sebi, reče: — čovjek što je vojvodu doveo ovamo, po bjegao je. Cuo sam šum njegova čuna. Sigurno jedan od Collibertovih. Taj neče pričati. Anñeliku spopadne drhtavica. — To je užasno! To je užasno! 20# — Da, užasno! Dva mrtva čovjeka. — Ne, nije to užasno več ono što mi je pri je rekao ... Ona ga je netremice gledala: — Rekao mi je da ču dobiti dijete! Mladi čovjek sagne glavu, crveneči se. Andelika ga ljutito prodrma za krhka ra mena. — Vi ste to znali, a niste mi ništa rekli. — Ali, gospoño — mucao je on — ja sam mislio... — Luda, luda sam bila. Kako je moglo pro či toliko a da ja to ne primijetim! Ona je zaista imala dojam da če šenuti razumom. Opat Lesdiguieres htio joj je uzeti ruku, ali mu se ona otme, jer je osjetila da se ono neizrecivo nešto

počelo micati u njoj. To je za nju bilo gore nego da je ljuta zvijer živu raskomada. Izvijala se, čupala kosu, htjela se utopiti u močvari. On ju je zaklinjao, zadržavao, a ona ga je tjerala od sebe, prepustivši se užasnoj mahnitosti, dok joj je on uzaludno govorio nježnim i ozbiljnim glasom o Bogu, o životu, o molitvama i šaptao joj plačuči ljubavne riječi. Ona se napokon smiri, a dušu joj malo-po-malo preplavi ono isto vedro raspoloženje u kojem je živjela u zadnje vrijeme. Prisili sebe da mu se osmjehne. — Poñite spavati, moj mali dječače, vi ne možete više izdržati. Njena ruka je sažalno gladila njegovu zagasitu kosu, što mu je okruživala nježno, mladenačko lice s vrlo lijepim očima, u kojima je ona čitala vatreni izraz boli i obožavanja. — Svaka od nevolja što vas pogodi, gospo ño, postaje kalvarija za moje srce. — Znam, jadni moj dječače. Ona ga privine na prsa, osječajuči utjehu u njegovoj blizini, jer bio je nevin i ljubio ju je, 205 jer je bio jedino drago biče koje joj je ostalo na tom svijetu. — Moj jadni anñele čuvaru. Poñite spavati. On joj poljubi ruku i nerado se udalji, uznemiren, ali toliko iscrpljen da ga je ona čula kako se spotakao o prečagu Ijestava i kako se teško srušio na krevet... Ona je mnoge sate proboravila stoječi nepomično poput kipa. Kad se pojavila zora, ona se nečujno digne, omota se ogrtačem i izañe iz kučice. Mlinarov čamac je čekao pred kučicom privezan lancem za prsten, učvrščen za zid napravljen od ilovače i slame. Ona odriješi čamac i dohvativši drvenu lopaticu, lakšu za rukovanje od motke, gurne čamac u zelenu vodu kanala. Još se ne bijaše sasvim razdanilo. Čamac je prolazio pračen kri-ještarijem divljih ptica, koje su se probudile. Anñelika pomisli na malog opata. Kad se probudi, on če je očajno dozivati. Ali je neče dostiči i neče je spriječiti u njenu naumu. U podrumu se nalazio čun, te se mogao njime poslužiti da dopre do ljudi koji nastavaju kolibe u močvari. Sunce se pojavi na obzoru i pretvori vrlo tanku maglu u zlatnu koprenu. Bivalo je sve toplije. Anñelika načas zaluta po kanalima boje pelina ili bisera. Ali sredinom jutra pristane uz čvrsto kopno.

206 XX NOČ PATNJE KOD VILINSKOG KAMENA — Učinit češ to. Melusino, učinit češ to ili ču te prokleti! Anñelika je rukama stiskala koščata staričina ramena. Njen strašan pogled sukobio se s vračari-nim. Izgledale su kao dvije furije koje se bore i da ih je tko spazio u polumraku spilje, raspletenih kosa i sijevajučih očiju, bio bi od straha pobjegao. — Moje prokletstvo je jače od tvoga — za- sikče Melusina. — Nije! Mrtva ču biti jača od tebe. Ako mi ne pomogneš, ja ču umrijeti, a kad umrem li šit ču te tvoje moči. Zarit ču bodež sebi u tr buh, da ga ubijem! — U redu. — reče starica, popustivši odjed nom. — Pusti me, dakle. Ona prodrma svoja stara ukočena leña pokrivena dronjcima. Zima provedena u vlažnoj spilji nastavila je njenu sporu preobrazbu od ljudskog u nekakvo biljno i životinjsko biče, te je njeno tijelo postalo nalik starom, krčka-vom panju, kosa joj je poprimila oblik drvenastih biljki ili konaca što ih pauci tku, dok su joj oči bile kao u lisice skrivene u cestaru. 207 Ona došepesa do svog kotla, podozrivim se pogledom zagleda u kipuču vodu, a onda, kao da se odjednom odlučila, uze u nju bacati čitave pregršti trava, lišča i praškova. — To što sam ti rekla, bilo je za tvoje dob ro. Sad je vrlo kasno. Ti si u šestom mjesecu trudnoče. Ako popiješ ovo sredstvo, mogla bi lako umrijeti! — Nije važno! Moram se osloboditi ploda. — Tvrdoglava si kao mazga ... Eh! Neka, umrijet češ, ali ne mojom krivnjom. Nečeš, ?dakle, doči s onog svijeta da me mučiš? — Obečavam ti! — Ne bi bilo dobro, da ja budem uzrok tvojoj smrti — mrmljala je starica. — Jer ti je suñeno da dugo živiš. Nije dobro prkositi sud

bini koja je odlučila da živiš a ne da umreš. Ti si krepka i snažna. Možda češ izdržati. Sad ču pokušati vračanjem umoliti sudbinu da ti bude sklona. Kad ispiješ napitak što ču ti ga dati, poči češ do Vilinskog kamena i tamo češ leči. To je mjesto osamljeno. Duhovi če ti po moči. Napitak je bio gotov tek u sumrak. Melusi-na napuni drvenu zdjelu nekim crnkastim uvar-kom i pruži ga Anñeliki, koja ga odlučno ispije do zadnje kapi. Njegov okus nije bio neugodan. Ona olakšano uzdahnu, usprkos zebnji, koja ju je mučila pri pomisli na ono što če potom uslijediti. Ali se tješila time da če se osloboditi trudnoče. Zlo če izači iz nje. Samo treba da bude hrabra i izdrži kušnju. Ona se digne u namjeri da poñe do čistine gdje se nalazio Vilinski kamen. Vračara je ispotiha dugo bajala. Naposljetku joj dade neku vrst oraha. — Budeš li mnogo trpila, pregrizi jednog ili ?dva. Bol če popustiti. Kad dijete izañe iz tebe, ostavit češ ga na druidskom kamenu. Naberi bi jele imele i njom mu pokri tijelo! 208 Anñelika je hodala stazom na kojoj se mlada trava probijala kroz sagnjilo lišče. Vlati trave su bile naizgled vrlo krhke, ali njihovu krepku snagu nije mogla zaustaviti težina humusa. Sve je bilo zeleno, sve je treperilo. Ona doñe do brežuljka, a dolmen je stajao tu, nasukan poput morskog psa, u ljubičastoj sjeni večeri. Lišče je pucketalo pod njenim nogama, ona prepozna miris hrastova koji su se poput velikana poredali oko čistine, prepozna njihove glomazne panjeve pokrivene mahovinom, prepozna široke sviječnjake njihovih ukrštenih grana. Ona se ispruži po kamenu ugrijanom od sunca, jer je toga dana bilo toplo kao da je ljeto. Tijelo joj je bilo još mirno. Ispruži ruke u križ, a oči upre u lijepo i još svijetlo nebo na kojemu je treperila samo jedna mala, majušna zvijezda. Na tu je čistinu ona dolazila da pleše sa seoskom djecom. Pjevali su čudne i zabranjene pjer srne, da bi privukli vile il malike, željni da ih bar jedan jedini put vide. Ona je čula njihove ponešto oštre glasove i tapkanje njihovih malih cokula po palom žiru ili po suhom vrijesu. A zatim su uzbuñeno vikali: „Tamo, vidio sam ga... vidio sam ñavolka... Verao se po hrastu ... To je bio miš. — To je bio ñavolak. ..!"

Svjetlost je ustuknula pred mrakom, pala je noč. Iza stabala pojavi se mjesec, najprije crven, zatim sumporaste i plave boje, a na kraju zasja povrh čistine svojim srebrnastim sjajem. Anñelika se previjala na sivom kamenu. Bolovi joj zahvate utrobu i nisu joj više dali mira. Dahtala je i mislila pri tom hoče li biti u stanju izdržati još jedan napadaj. „Treba da ovo več jednom svrši!" — mislila je. Ali bolovi nisu prestajali. Znoj joj je curio niz sljepoočice, a mjesečina je smetala njenim očima punim suza. Mjesec je miljio po nebu neizmjernom sporošču. Ona zaurla, napeta i opustošena, a uznjihane grane,oživljavahu aveti 14 Anñelika buntovnik 209 koje su se naginjale nad njom. Ono crno deblo bio je Nikola, razbojnikč drugo Valentin sa svojom sjekirom, a treče što je išlo naprijed i lomilo grane bio je crni, bradati hugenot s očima poput dvije upaljene sviječe, s lubanjom otvorenom kao raspuknuti šipak. Sad je pak vidjela braču ñavolčiče, kako se penju i spuštaju po deblima vrtoglavom brzinom, vidjela je crne mačke,- čije su pandže ostavljale fosforescentne tragove, dok su joj sove, slijepi miševi i nočni leptiri, ti stari drugO/i na posijelima vještica lepršali oko glave. Groznica ju je tresla. Osjetivši novi i još jači napadaj grča sjeti se oraha što ih joj je dala vračara. Izvadi iz džepa jednog i pojede ga. Malo potom popuste bolovi, ne, doduše, sasvim ali ih je sada osječala kao daleku, prigušenu patnju. Halapljivo je jela orahe iz straha da se oštra i okrutna bol opet ne pojavi. Malo-pomalo utone u san sličan smrti. Kad se probudila, šuma više nije izgledala opasna. Neka je ptica pjevala na vrhu grane pod sivim, bisernim nebom s nijansom ružičaste boje. „Gotovo je", pomisli Anñelika. „Spašena sam!" Sva izlomljena ni ne pokuša u početku da se pomakne, a kad se najzad pridigla, činilo joj se da joj je tijelo od olova. Ona je i dalje sjedila podupiruči se objema rukamač gledala je i prepoznala mirni kraj. Misli su joj bile nejasne, ali se osječala sretnom. „Slobodna si! Slobodna kao prije što si bila!" Ali ona ne primijeti nikakvih tragova drame kojoj se nadala: duhovi su ih poništili. Polako je dolazila k svijesti. Nešto ipak nije shvačala. „Šta se dogodilo?" 210 Odgovor dobi kad je u sebi osjetila lagani trzaj. Začudi se, zaprepasti i odjednom shvati.

„Ništa se nije dogodilo. Uzalud sam trpjela. Prokletstvo! Prokletstvo!" Sram se nije otkinuo od nje. Spodade je silan bijes, tukla se šakama, udarala čelom o kamen kao da je poludjela. Skočivši sa dolmena pojuri k Melusininoj spilji. Umalo u tom svom bijesu nije udavila staru vračaru. — Daj mi još onog napitka! Da bi spasla svoj jadni život, vračara pribjegne lukavim razlaganjima. — Zašto hočeš da se oslobodiš svog ploda kad ionako več svi znaju za tvoj grijeh? čekaj, dakle, još dva ili tri mjeseca. čekaj svoje vri jeme. Dijete če svakako izači -iz tebe, htjela ti ili ne. I nečeš se nači u pogibelji da umreš, kao što je danas bilo. Doči češ k meni. Ja ču ti pomoči. Poslije češ učiniti s njim što te volja. Možeš ga baciti u rijeku Vandee sa litice Klan ca divova, ili češ ga ostaviti na pragu nečijih vrata, u gradu ... Anñelika je na kraju posluša. — Neču smoči snage da još čekam — zaie- ca. Ali joj je ipak bilo jasno da vračara ima pravo. Ona napusti šumu i pridruži se brači vojvode La Morinierea. Nañe ih u dvorcu Roncay, blizu Bressuirea. Reče im, da je patrijarh umro, ali da oni moraju nastaviti njegovo djelo. Nije im bilo zgodno ispitivati je za okolnosti pod kojima je umro visoki protestantski velikaš. An-ñelikino držanje ledilo je i one najsmjelije. Njeno je materinstvo sada bilo vidljivo i ona to više nije krila. Bilo je nešto u njoj što je zatvaralo svačija usta. Dva brata La Moriniere i dalje su joj iskazivali največe poštovanje. Misliii su da je dijete Samuela La Moriniera. "* 211 li Poslije se ponovo sastala s opatom Lesdigu-leresom. Nisu nijednom riječi spomenuli ono što se dogodilo, i mladi svečenik zauze opet svoje mjesto u skitničkoj pratnji Buntovnice Poi-toua... S prolječa isti nemir zahvati i prirodu i ljude. Vrijeme borbe se približavalo. Okršaji su postajali sve češči, počinjalo je doba borbe. Jedna je neumorna žena jahala kroz provinciju u pratnji svojih pristaša. Pričalo se da če pobjeda nripasti njenim pristašama gdje se god pojavil...

Početkom jula se vratila u predjel Nieula gdje je potom iščezla na neko vrijeme. Njeni drugovi i njene sluge su je u početku tražili pitajuči se što li se s njom zbilo, ali su svi odjednom shvatali zašto se ona odijelila i udaljila od njih. Puni tjeskobe, okupljali su se oko vatre i čekali da se vrati. Ona če se vratiti, nema sumnje, blijeda, izmijenjena, s istim tajanstvenim pogledom u dubini svojih zelenih zjenica. Nitko se neče usuditi da gleda njeno tijelo, odjednom ponovo vitko. Nisu napuštali čistinu, gdje ih'je ostavila i gdje če ih najlakše pronači. Na žalost, nisu joj mogli nimalo pomoči. Nisu joj mogli olakšati bol i agoniju u dubini šume. Oni su bili muškarci, a ona je bila žena. Bila je lijepa, ponosna i visoka roda, ali i ona je bila ukleta kao i sve žene. Nisu se usudili misliti na nju, samu u šumi, i stidjeli su se što su muškarci. 212 XXI RAðANJE U ŠUMI Anñelika je jahala kao luda do šume Nieul. Svog konja ostavi na nekom majuru, gdje je živjela neka žena koja ju je obožavala: zatim poñe u šumu. Sva se zapuhala probijajuči se kroz grmlje. U šumi se bolje osječala, samo što je još dugi put trebalo prevaliti. Strah ju je mučio, da neče prevaliti strmu stazu, koja je vodila do Melusinog boravišta. Kad je napokon stigla, sruši se kao ranjena zvijer na pijesak spilje. Vračara je nježnošču stare brižne majke podigne i položi je na krevet od paprati, pa je svojim cakljastim prstima milovala njenu mokru, znojnu kosu. Dadne joj na kraju da popije neko umiru-juče piče i stavi joj obloge, koji su joj olakšali bolove. Dijete doñe vrlo brzo na svijet. Anñelika se uspravi i sa strahom se zagleda u to novo biče, u taj plod zločina. Ona je uvijek sa strepnjom pomišljala na nj i bila je uvjerena da če roditi nakazu i bogalja, jer dijete začeto kao što je začeto ovo i nije moglo biti zdravo. Odjednom zaviče, užasnuta: — Oh, Melusino, pogledaj... To je naka-za... Nema spola... 213 Vračara je zbunjeno pogleda ispod pramena sijedih vlasi i reče: — Eh, gospoño, ta žensko je. Anñelika padne na leña i stane se luñački smijati. — Oh, kako sam glupa, nisam na to mislila. Oh, ne.. djevojčica! Kčerkica! Oh, nisam na

to. mislila. Nisam navikla... shvačaš li... Ni sam navikla... Rañala sam samo mušku dje cu ... Da, tri dječaka... tri sina. Ali sada ne mogu više. Niti jednog! Kčerkica! Oh, to je vrlo smiješno ... Njen se smijeh pretvori u nesuzdržljive jecaje koji su njom pustošili kao olujna kiša. Još onako uplakana padne u dubok san. Okružena svijetlom kosom, lice joj u snu dobi bezazlen izraz. Kad se probudila, osječala se mirnom. Bijaše to, doduše, tjelesni mir, ah' taj joj je mir i izmučenu dušu smirio. Pridigavši se na lakat, baci pogled prema ulazu spilje i odjednom spazi čaroban prizor. Na zelenoj pozadini lišča pa-sla je košuta, a za njom je išlo njeno lane. Mora da joj je pristup u spilju bio dobro poznat, jer se na njoj nije opažalo ono nemirno podrhtavanje što ga osječaju životinje u blizini ljudi. Ona ih je dugo promatrala suzdržana daha, a kad su dražesne životinje nestale s ulaza, ona se ispruži na paprat s uzdahom olakšanja. Bilo je mirno tu kod Melusine. Shvatila je kako je žensko srce izranjeno od mnogih udaraca, moglo nači utjehu u šumskoj samoči i u njoj se zauvijek skloniti. Tako i nastaju šumske vračare. U predvečerje je probudi neki šumi ona se odmah uspravi, zahvačena strepnjom: čula je slabašan i prigušen krik, krik koji nije. potjecao od životinje. — Žedna je — reče vračara i uputi, se pre ma kraju spilje gdje nešto uzme. Vrati se noseči •214 nekakav omot umotan u komad crvene krpe, odakle su dopirali krikovi. Anñelika pogleda vračaru s nevjericom na licu. — Kako! 2iva je... ! A meni se učinilo da nije vikala kad se rodila. — Imaš pravo, ali sada viče. Žedna je. Melusina htjede položiti dijete na njedra mlade porodilje, ali se cijelo njeno biče uzbuni. Zjenice joj sijevnu. — Ne — poviče divljački — ne to nikad ... ! Dala sam joj svoju krv, ali joj neču dati svoje mlijeko! Ono je za male velikaše, a ne za voj ničko kopile. Odnesi je, Melusino! Odnesi je, neču da je gledam! Daj joj vode ili bilo što da se umiri, ali ne stavljaj je blizu mene. Sutra ču je odnijeti u grad...

Tu noč Anñelika uze bulazniti. Ne bijaše čvrsto zaspala več samo pala u polusan. Raspričala se o svemu što je vidjela u Plessisu one noči kad su je draguni prikovali za zemlju i zaklali njena najmlañeg sina, o svemu što je vidjela dok je prolazila opustošenim dvorcem, noseči na srcu mrtvo dijete. Prizori zauvijek utisnuti u njenoj zjenici, prizori koje nikad neče zaboraviti. — Da, da, sječam se sada — mrmljala je vračara koja je stajala blizu vatre. — Kad sam te jesenas susrela na čistini, vidjela sam znak smrti povrh glavice plavog dječaka... Sutradan se digne. Žurilo joj se. Htjela se što prije osloboditi djevojčice. Dijete se deralo bez prestanka. Anñeliki se činilo da če šenuti umom. Obuje se, pokrije kosu maramom od crnog satena i baci na rame svoj ogrtač. — Dodaj mi je — reče ona čvrstim glasom. 215 Melusina joj pruži novoroñenče, koje se de-ralo umotano u crvenoj krpi. Anñelika je uzme i uputi se čvrstim korakom prema izlazu spilje. Melusina je dostigne. — Poslušaj me, kčerko, poslušaj moj savjet. čvrsto joj je stisla ruku svojim crnim ča- porcima. — Poslušaj me, kčeri ... Dijete ne smiješ ubiti! — I neču — odgovori s naporom. — Budi bez brige, to neču učiniti! — Ona je obilježena posebnim znakom. Po gledaj. Stara je bila uporna i prisili Anñeliku da svrne oči na mrski znak u obliku zvijezde što je bio utisnut na nejakom djetetovom ramenu. — Djecu obilježenu tim znakom zaštičuju zvjezdana božanstva. Stisnuvši zube, Anñelika odmakne u stranu vračaru, kako bi mogla proči. Melusin" je opet dostigne. — Mogu d čak reči i ime ovog rijetkog zna ka, to je Neptunov znak. — Neptunov? — More — reče vračara, dok su joj oči sja le nekim čudnim sjajem.

Mlada žena slegne ramenima i ode, Uprkos svojoj slabosti, ona se uspne bez napora do vrha brežuljka. Imala je snažnu volju i htjela je dovršiti što je naumila. Preñe čistinu kod Vilinskog kamena i zaokrene desno prema izlazu iz šume Nieul, preko raskrižja gdje se nalazio fenjer za pokojnike. To je raskrižje inače bilo nazvano Fenjer golubice, radi bijele ptice, koja bijaše uklesana u njegovu vrhu. Cesta, koja je vodila prema Fontenay-le-Com-teu bila je blizu. Poslije dva sata hoda Anñelika se zaustavila u kolibi nekog prostolara da se odmori. Bila je iscrpljena. Znoj'joj je orosio sljepoočice. Mo- 216 žda ju je taj postolar i poznavao, ali to je njoj bilo od male koristi, jer je bio gluhonijem. Tu je živio stalno sa svojim desetogodišnjim sinom, koji je takoñer bio gluhonijem. Anñelika zamoli zdjelicu mlijeka i komad kruha. Ona umoči komadič kruha u mlijeko i stavi ga djetetu meñu usne. Dijete se smiri. Naposljetku, i ona popije nekoliko gutljaja mlijeka. Pošto se odmorila, napusti kolibu i naskoro doñe do ceste. Sretne neka stara kola i zamoli kočijaša da je poveze. Nije išao do Fontenay-le--Comtea, ali joj reče da če je dovesti gotovo do samog grada. Pri kraju putovanja dijete se ponovo rasplače. Daj joj da pije — reče joj seljak ljutito. — Nemam mlijeka? — odgovori mu ona hladno. On je doveze do odreñenog mjesta. Vrhom svog biča joj pokaže daleke bedeme i zvonike grada. Fontenay-le-Comte bio je u rukama pobunjenika. Ona nije željela da grañani u seljaki-nji, koja je došla u grad da tu napusti svoje dijete, prepoznaju ženu, koju su nazivali Buntovnica Poitoua i čije su odluke bile zakonom za bogate grañane Fontenaya, kad je o Božiču bila u njemu. Zato odluči da sačeka noč, te da onda uñe u grad. Okruglu glavicu novoroñenčeta osječaše u svom naručju kao komad olova. Jedva je vukla noge. Sa živcima je bila pri kraju. Spopadala ju je želja da uguši djetetov prodoran plač, da mu zavrne vratom. Željela je da uništi, da zauvijek zbriše ono što se dogodilo. Zaustavi se, prestrašena tim svojim željama. „Trebalo bi se pomoliti", pomisli. Meñutim, nije bila u stanju. Bog je nestao iz njena srca i ona se katkad pitala, nije li čak i na nj več zamrzila. 217

Najzad se uputi prema gradu koji je počeo obavijati sumrak. Pod bedemima je dugo oklijevala i šuljala se poput šumske životinje, koja se plaši gradske vreve. Kad je opazila nočne stražare, kako se spremaju da zatvore vrata, ona stvori odluku i uñe u grad kroz vrata zvana Žitni toranj. Po uskim uličicama stanovnici su se još bavili svojim poslom. Uživali su udišuči mirisavi zrak prekrasnog ranog prolječa, koje kao da bijaše takvo da bi ih obeštetilo za njihove patnje. Ljudi se nisu žurili svojim kučama, več su veselo časkali na pragovima svojih dučana. Anñelika je znala da se Ured za nahočad nalazi na" trgu gdje se nalazio stup sramote, blizu gradske viječnice. Broj napuštene djece je bio tako velik da ih samostani više nisu mogfi primati, pa su u doba gospodina Vincenta osnovana i grañanska nahodišta. Rodilište u Fonte-nayu bijaše nekada, u srednjem vijeku, skladište žitač poslije je pretvoreno u sirotište. Njegovo pročelje s izbočenim gredicama bilo je ukrašeno drvenim kipovima. Anñelika se nije usudila približiti, da krikovi njena djeteta ne privuku pažnju primalja. Lutala je obližnjim uličicama i čekala da padne duboka noč, kad ne bude nikog u blizini. Iduči tako otkrila je iza zgrade ono što je tražila: „ormarič za nahočad". Opče milosrñe postavilo ga je u tamnu i neprijatnu uličicu, da bi prikrilo sramotu nesretnica koje su tu dolazile. To je mjesto osvjetljavala slaba svjetlost uljenice postavljene "blizu kipa malog Isusa što se nalazio povrh ormariča, u kojemu je bilo nešto slame. Anñelika tu položi dijete. Zatim povuče konopčič zvonca na desnoj strani, koje potom dugo odjekivaše. Ona se povuče u mrak na drugoj strani uličice. Drhtala je poput lista. činilo joj se da če krikovi djeteta uzbuniti čitavo susjedstvo. 218 Napokon nešto zaškripi iza vrata. „Ormarič" se pokrene i malo-pomalo vrisak novoroñenčeta oslabi i prestane. Anñelika se nasloni o zid. činilo joj se da če se srušiti. Osječala je neizrecivo olakšanje, ali i ogromnu tjeskobu, koja ju je odvukla više godina unazad. Ovaj ju je dogañaj na vrlo bolan način sjetio grozne atmosfere što je vladala na Dvoru čudesa, atmosfere koju ona, bila se zaklela, nikad više neče doživjeti. Zar nije život samo pakleno kolo, koje nas baca iz jedne u drugu krajnost? Sporim korakom napusti uličicu. Silila se da. podigne glavu. Trebalo je zaboraviti. Trebalo je umači samoči koja muči griješnu ženu. trebalo je umači anonimnosti pod kojom se skrivala. Šibala je svoj vlastiti ponos: „Ti si Anñelika du Plessis-Belliere, ti si ona koja si čitavu pokrajinu digla na ustanak protiv kralja!"

219 XXII SVETI HONORE SE UPLEO Kapela svetog Honorea, sagrañena da ohrabri putnike, bila je slika i prilika mjesta kojemu je bila namijenjena da štiti: mračna kao kakva spilja, kusasta poput hrasta, obrasla u životinjsku i šumsku bujnost, koju su predstavljali mnogobrojni kipovi što su krasili pročelje na kojem su se vidjeli, pod oštrim poput trnja tornjičima, likovi dugih brada i očiju kao u puža, kako dave apokaliptičke nemani. Nalazila se na vrhu duge, puste i opasne ceste obrasle korovom na granici Gatine i Bo-cagea. Na tom je mjestu Anñelika održala sastanak s najglavnijim zavjereničkim voñama, da u sporazumu s njima odredi smjernice za voñenje ljetnih borbi. Uspjela je još jednom uvjeriti katolike i "protestante da moraju napustiti vjerske svañe radi postignuča uzvišenijeg cilja. Pobjeda se može postiči jedino slogom. Ostali su tri dana na brežuljcima Gatinea, paleči vatre u noči oko kapele svetog Honorea, i spavajuči pod hrastovima u šuštavoj toplini. Sveti Honore, koji se objema rukama držao za glavu, kao da ih je blagoslivljao. Katolici su u njegovoj zaštiti vidjeli dobar znak za ishod njihove borbe. 220 Sveti Honore je bio čestit trgovac volovima, koji je živio u XII vijeku, a ubili su ga lopovi. Le Berri, predjel u kom se on rodio i Poitou, gdje je bio umoren, dugo vremena su se svañali zbog njegovih relikvija. Poitou je na kraju uspio sačuvati za sebe glavu svetog trgovca. Ljudi su odlazili na izvor da zamoče svoje oružje u blagoslovljenoj vodi, koja je izbijala iz jedne litice i tekla u kameno korito. Anñelika je krišom umakala u izvor svoj veo da njime rashladi svoje užareno čelo. Groznica joj je tukla u sljepoočicama i očima joj davala abnormalan sjaj. Usprkos vračarinoj njezi, ona se slabo oporavljala od svog tajnog porodač Cim se vratila iz Fontenay-le-Comtea, htjela je otputovati u Gatine. Htjela je zanijekati sve- ono što se dogodilo, ali priroda je bila tu da je podsjeti na prokletstvo kojim je Bog obilježio Evine kčeri. Naročito je patila noču. Kad bi legla, njena je razdraženost, poticana ratom i željom za osvetom, popuštala te bi u svojoj podsvijesti osječala neku nelagodnost i čula bi cviljenje novoroñenčeta. Jedne noči joj se u snu prikaže sveti Honore, koji je rukama držao glavu. — Sto si učinila s djevojčicom? — reče joj. — Potraži je prije nego umre.

Anñelika se probudi. Svuda oko nje magla. Sveti Honore je stajao na svom mjestu, na portalu kapele. Svitalo je. Bilo je hladno, a ipak se ona kupala u znoju. Diže se i poñe k izvoru da se napije i osvježi. „Kad ostanem bez mlijeka, prestat ču misliti na dijete", pomisli u sebi. Sredinom jutra stražari koji su bili u zasjedi, javili su da krivudavom cestom dolazi neka kočija. Dotad je cestom prošao samo neki konjanik, nesumnjivo tvrgovac, na kome se zapažao veliki strah kad je prolazio ovim pustim kra- 221 jem i koji je odmah pobjegao u galopu, čim je meñu stablima opazio neka sumnjiva lica. Pobunjenici nestanu meñu stablima, ali njihov se logor mogao lako uočiti, pa Anñelika pošalje Martina Geneta i još nekoliko svojih ljudi da zaustave kočiju, kad stigne na vrh brežuljka. Morali su se čuvati putnika, koji su išli iz jednog kraja u drugi. Ti su za novac mogli odati njihove pokrete kraljevskim vojnicima, koji su bili ulogoreni u okolici. čula je kako se pred zaustavljenom kočijom ljudi grohotom smiju, a kako njihov razgovor nije nikako prestajao, Anñelika poñe da vidi što se dogaña. Opazi kukavna kola koja je vuklo isto tako kukavno kljuse. Kočijaš, bezubi starac, toliko je drhtao od straha da nije mogao ni riječi progovoriti. Pod zakrpljenim tendom, u smradnom zraku skutrile se tri debele, crvene i znojne žene i čitav skup sitne dječice, koji su kao zečiči gmizali po prljavoj slami. — Gospodo razbojnici, nemojte nam praviti zla — preklinjale su dojilje na koljenima. — Kamo idete? — U Poitiers. . . . Pošli smo ovom cestom preko Parthenava, jer su nam rekli da na cesti koja vodi preko Saint-Maiscanta ima vojnika. Tada smo se mi, jadne žene, prepale tih bludni ka, pa smo odlučile da ih zaobiñemo i udarimo nekom mirnom cestom ... da smo znale .. — Odakle dolazite? — upita Anñelika. — Iz Fontenay-le-Comtea. Opazivši ženu, najdebljoj se razvezao jezik. — Mi smo doljilje u rodilištu u Fontenavu, u Uredu za zbrinjavanje djece. Poslali su nas s ovom dječicom u Poitiers, jer ih kod nas u Fontanavu previše ima. Mi smo poštene osobe,

gospoño, zaprisegnute... da gospoño.. . 222 — Pustimo ih da proñu — reče Malbrant Glavosijek. — One osim mlijeka ništa drugo i nemaju, a vjere mi, sudeči po broju dječurlije, one ga sigurno nemaju dovoljno za svih. — Baš je tako kao što kažete, dobri moj go spodine — poviče dojilja prostački se smijuči. — Ne znaju što rade oni što su samo nas tri odredile na dvadeset dječice. Bar polovinu če mo hraniti s ovim ovdje. Ona pokaže krčag u kome se močio kruh u vodi izmiješanoj s vinom. — A da i ne spominjem one koje čemo osta viti uz put. Jedno dijete je skoro mrtvo. Morat čemo se zaustaviti u slijedečem selu da ga pre damo župniku radi ukopa. Ona im pred oči prinese nešto što je izgledalo kao oguljen nepomičan zečič, umotan u crvenoj krpi. — čovjeku doñe da zaplače! Gledajte, moja draga gospoño. Ljudima se iskrive usta od gañenja. — Dobro je. Možete sad iči. Ali kad siñete u ravnicu držite jezik za zubima. Ne pričajte što ste vidjele u planini. Žene cmizdravo obečaše da če postupiti po njihovoj želji. — Osini, koči jašu! — poviče Malbrant mlat- nuvši po mršavim leñima jadnog konja. — Ne, čekajte! Anñelikino lice je bilo mrtvački blijedo. čim je dojilja rekla da dolaze iz Fontenav--le-Comtea, njoj je odmah bilo jasno, zašto joj: se te noči prikazivao sveti Honore. Stajala je kao ukopanač kretnje su joj bile spore. Uza sve to, ona se sagne i dohvati dijete št° joj ga dojilja bijaše pružila. — Poñite sada! — Što čete s djetetom učiniti, lijepa moja gospoño? Ta kažem vam, jedva da je i duhato 22a

— Odlazite — ponovi Andelika i tako ih oštro pogleda da su se dobre žene povukle i za- šutjele. Añelika se brzo udalji. Blizu izvora noge joj otkazu poslušnost te se morala spustiti na rub kamena. Odjednom osjeti nečiju ruku na ramenu. Dvije tamne zjenice, pune prijateljske ozbiljnosti, tražile su njene. Opat Lesdiguieres je pošao za njom. Nagnuo se nad njom, podržao je, obavio je plamenom svoje sučuti. Trudio se da nade objašnjenje u njenim očima. — To je vaša djevojčica, zar ne? — Ona odgovori gotovo neprimjetnim, ali potvrdnim kimanje mglave. — Jeste li sasvim sigurni da je vaša? — Prepoznala sam je po ovom znaku na ra menu i po crvenoj krpi u koju je umotana. — Je li krštena prije no što ste je napustili? — Nije. — Tko zna jesu li to učinili u sirotištu. U naše doba ima mnogo aljkavosti i bezbožnih srca. Gospoño, treba je krstiti! — Ona je več mrtva! — Nije još. Koje ime hočete da joj se da? — Nije važno! On se ogleda oko sebe. — Sveti Honore vam ju je vratio. Dat čemo joj ime Honorina. On gurne ruku u izvor, zagrabi nešto vode i poškropi djetetovo čelo šapčuči pri tom molitve odreñene za taj obred. A kako su te riječi bile namijenjene bijednom stvorenju, koje je ona začela u sramoti nju su te riječi pogañale zasljepljujučom žestinom, tako da je kao okamenjena stajala. — Budi svjetlost, Honorina, u ovom svijetu mraka u koji si pozvana da živiš. Neka se tvoje oči otvore na sve što je lijepo, na sve što je dobro. 224 — Ne, ne — poviče Andelika. — Ja joj ni sam majka. Ne može se to od mene zahtije vati ... Ona se zñvojno zagleda u opata Lesdiguiere-sa koji se bio sagnuo nad njom. Pročitala je svoju osudu u njegovim nevinim očima.

— Ne prezrite život koji je Stvoritelj dao- — Ne -tražite to od mene! — Samo je vi možete spasiti. Vi ste joj majka, —. Ne, ne to nikako ne. Vidje kako se njena bol oñrazuje u tamnim očima opata, koji ju je zaklinjao. — Ani Bože! — uzviknu on. — Bože, zašto si stvorio ovaj svijet? On potrči prema kapeli, čula je kako se glasno moli, čelom naslonjenim na vrata. U Anñelikinim se rukama dijete malko pomaknu. Tada ga ona pritisne na svoje grudi. 225 15 Andcttfca buntovnik XXIII ANðELIKA PREKLINJE OPATA LESDIGUIERESA DA JE NAPUSTI Kad su izašli iz klanca, konji zañoše u šumu. Opalo lišče pucketalo je pod njihovim kopitima, koja su odbacivala laganič pozlačeni pokrivač, što je poput pjene pokrivao jarugu. Meñu ogoljenim granama naziralo se nebo olovne boje. Poslednje lišče je lagano i postepeno padalo sa stabala. Anñelika uze sa svog ogrtača list narančaste boje u obliku zvijezde, koja je pala na nj i snatreči uze promatrati to malo remek-djelo prirode išarano tankim žilicama. Još jedna jesen! Još jedna zima! Mlakost sunca nije varala. Ljuta se zima nazirala u dalekim maglama, u kojima je blijedila boja zlata i šafrana, ustupajuči mjesto sljezovoj i sivoj boji novembra. Anñelika svrati pažnju na opata Lesdiguie-resa, koji joj je jahao uz bok i, okrenuvši se prema njemu, reče: — Da li je tko kada vidio smješniji prizor, oče? Vojskovoña se pretvorio u dojilju, a vojni svečenik u zibačicu. Mladi čovjek prasne u smijeh, milo je pogleda i odgovori: 226 — Vrlo važno! Uza sve to, vaša je vojska odnijela pobjedu, gospoño. Gotovo bi čovjek povjerovao da nam je dijete donijelo sreču. Ponosno je promatrao Honorinu, koja je spavala u njegovu naručju, zaklonjena njegovom crnom svečeničkom mantijom. Kolijevka Ho-norine je bio obluk konja i naručaj ljudi, koji su je dodavali jedan drugome sve dok se ne bi zaustavili da se odmore. Tada se Anñelika sklanjala u stranu da je

nahrani. čim ju je stavila na svoje grudi, dijete se vratilo u život. Njena je savjest bila mirna. Uza sve to, žrtva nije bila manje okrutna, a poniženje manje gorko. Prepustila je ljudima svoje pratnje brigu da nose tu nepriličnu životinjicu od koje je sudbina nije htjela osloboditi. Prelazeči s konja opata Lesdiguieresa na konja Malbranta Glavosijeka pa na Flipotova i starog Antoinea, Honorina je upoznala sve vrsti kasa i galopa. Pa čak ju je i čestiti i debeli barun Croissec uzimao i ljuljuškao u svom širokom krilu. Ali čim bi pala noč, ma gdje se nalazila, ona bi počela plakati i ne bi se smirila sve dok je Anñelika ne bi uzela u naručaj. Tako je Anñelika bila prisiljena da bude uz nju. — Ovo je zaista smiješno — ponova ona. — Pitam se, kako mi se u ovakvim prilikama moji ljudi još uvijek pokoravaju. — Vi ste stekli veliki utjecaj na njih, gospo ño. A postignuti uspjesi samo su učvrstili nji hovo povjerenje prema vama. Anñelikino lice postade tmurno. — Uspjesi? Pobjeda? Ne smijemo se tome prerano veseliti. Još nije pala odluka. Kraljev ska vojska nije, doduše, uspjela slomiti obranu Poitoua^ ali mi smo još uvijek opkoljeni. A evo i zima se približuje. Največi dio zemlje je neo brañen, žetva je nedovoljna. Glad če posijati malodušnost. A kralj baš na to i računa. 227 — Ako izdržimo do ljeta, naša je pobjeda Sigurna. Morate u to uvjeriti svoje ljude. Kralj ne smije dopustiti da čitava jedna pokrajina ustraje u ustanku. Zemlja se nalazi u velikim ekonomskim neprilikama. Kralj mora stupiti u pregovore ili ugušiti ustanak u krvi. Nas, me ñutim, zaštičuju šume. Vojnici se ne usuñuju prodrijeti u njih ... — Vi govorite kao pravi pravcati vojskovo ña, pa me to pomalo i uznemiruje. Što bi rekle vaše crkvene starješine, kad bi vas čule? — Sjetile bi se da u mojim žilama kola krv staroga Lesdiguieresa, velikog dofineskog huge- nota, koji se dugo borio protiv kraljevske moči.

Iako se moja obitelj obratila, moje je ime ipak pobuñivalo sumnju kod mojih starješina, kad sam bio u sjemeništu. Možda i nisu imali krivo? I dalje se veselo smijao. Povjetarac je njihao uvojke njegove kose nad pocrnjelim mu obrazima. Prašina i vremenske nepogode sasvim su mu uništili kabanicu, šešir sa srebrnim kopčama, ovratnik i odijelo. Poplašivši se žile nekog stabla, opatov konj poskoči u stranu i pojuri naprijed. Anñelika je neko vrijeme gledala za njim, potom podbode konja i dostigne ga. — Gospodine opate — reče ozbiljno. — Slu šajte me. Vi ne smijete ostati sa mnom. Grije šim što sam vas uvukla u jednu pustolovinu, koja nije u skladu ni s vašim zvanjem, ni s va šim položajem. Vratite se meñu svoje. Biskup de Condom vas je zagovarao i mnoge je nañe polagao u vaše sposobnosti. On če vam nači neko "bolje mjesto na dvoru. Ukoliko vas po novo uzme k sebi gospodin de La Force... Me ñutim, ne smije se znati da ste bili sa mnom Ne smijete o tome govoriti.. Njene riječi žestoko uzbude i zbune mladog čovjeka. 228 1 — Zar me tjerate, gospoño? — Ne, dijete moje. Vi to dobro znate. Ali naša borba podliježe kazni, a vama nije mjesto meñu otpadnicima. — A zašto ne bi bilo? — prošapta opat. — Gospoño, ako se bojite da me samo moja pri vrženost vašoj osobi drži uz vas, onda vas mo ram lazuvjeriti. Jest, moj život... pripada va ma, ali postoji još nešto što me uz vas veže. Osječam... osječam, da -vi imate pravo, gospo ño. T. ja sam živio na dvoru. Kako da vas da nas ne slušaju oni koji su gladni i žedni pravde? Sječam se svega, 1 anoje mi srce ponavlja da vi imate pravo.

Anñelika stisne zube, a prsti joj stegnu konjske uzde. — JTe tražite opravdanja za moja djela — reče ona tvrdo. ?— Meni se ne može oprostiti. Ja sam puna mržnje, ja ne vidim dna svojoj mr- žnjk.. On je poglefla svojim velikim očima punini užasa. Nije li vas strah, da neko prokletstvo ne a^afnetf "l'e rijeei nemaju za me više značenja. Znam Isamo jeflno, a to je da bez velikog plamena nažnje, Ikoji nosim u dubini srca ne bih mofpa živjeti. Sanjati o bitkama i o kraljevu porñSsu daje mi hrabrosti da preživim, I jedino to me -još veseli. Opazivši njegovo rastuženo lioe, ona nastavi: ?—> Zašto ee grozite nad mojom sudbinom, opate? Nisam nikad mogla živjeti u sjaju Ver-saillesa, nisam se mogla priviči na počasti, nisu mi prijale. Uvijek sam bila neposlušno i divlje stvorenje, naviknuta 4a bosonogo hoda po te-soovitom. putu. Dok ^atn bila dijete, moj brat Gontran, onaj gto ga je kralj objesio> naslikao Se moj portretč prikazao me kao voñu čcazboj-B& On je uvijek bio vrlo dalekovidan. Ja sam živjela u pariškom podzemlju, meñu razbojnicima i lopovima. Zar nikad niste čuli Flipota kako priča o onom vremenu kad sam se susretala s Velikim Coesreom, kraljem skitnica i lupeža? Prošla sam svim cestama, svim putovima, upoznala sve nevolje, sve zatvore, na oguljenim sam se koljenima, u prnjama, vukla stranputicama Rifa. Takva je moja sudbina i ne volim da imam krov nad glavom. Ništa me neče spasiti, sada to znam. Ne žalostite se, dragi moj opate. I prepustite me mojoj sudbini. Na kraju doda tihim glasom: — Donosim nesreču onima, koji me ljube. On ništa ne odgovori. Anñelika, meñutim, primijeti kako mu duge trepavice naglo trep-ču i kako mu usne podrhtavaju. Konji su se spuštali po kamenitom boku strmog brežuljka. Na vidiku se pojavi dvorac obitelji Gordon de la Grande, poduprt sa četiri kule, okružen mrkocrvenim tonovima parka. Putnici nisu morali znakovima najaviti svoj dolazak. Nisu se morali bojati zasjede u toj kuči daleko na osami, izgubljenoj u dubini Bo-cagea. Tu se zaboravljalo krajeve opustošene ratom, okrutne borbe po pustarama ili još strasnije zasjede na kraju uskih klanaca, borbe bez milosti. Sela na granici provincije bila su pusta. U unutrašnjosti su seljaci proveli ljeto držeči jednom rukom ručicu pluga, a drugom mu-šketu. Krajem septembra jedan

puk kraljevske vojske je duboko prodro u unutrašnjost ni-šteči sve na svom putu. Stanovnici kao da su bez traga iščezli ispred njega. Vojnici su povje-šali ono malo ljudi što su hi pronašli i sve popalili: zaseoke, trgovišta, žetvu. U Versaillesu se več govorilo o sigurnoj predaji ustrasenih seljaka, sve dok vojska nije stigla u okolicu Pouzau-gesa. Odjednom kao da je u zemlju propala. Ni- 230 kakve vijesti o njojf nisu stizale. Kraj ih je obuhvatio kao neka ogromna kliješta. Neki preživjeli vojnici, koji su od šikare do šikare uspjeli doprijeti i priječi preko Loire pričali su s užasom o sjenama, koje su ih u noči napale, o blistavim kosama kojim su ih ubijali, 0 skupinama ljudi koji su se s grana bacali na njih kad su se tome najmanje nadali i oštre im noževe zarivali u pleča prije nego što su mogli kriknuti. Bili su uništeni usprkos svom oružju 1 oficirima, Poitou ih je neumoljivo gutao jed nog po jednog. Zavlada zaprepaštenje. Nakon te kobne vojne, vojska i visoko vojno rukovod stvo su bili u stanju iščekivanja. Dolazila je zima. Uzalud bi bilo nagovarati vojsku da po duzme nove napade. Obadvije su se strane po vukle u zimovnike. Anñelika je provela tri mjeseca u dvorcu La Grande. Tu je primila neke zavjereničke voñe, kao i načelnike nekih gradova, koji su došli da joj povjere svoje strepnje. Tužili su se da je svima opao dohodak. Trgovina je bila paralizirana, svuda počinju da mrmljaju. Na sreču, zima nije bila preoštra. U martu je Anñelika opet počela na konju krstariti provincijom. Prestala je dojiti djevojčicu te je htjede ostaviti u dvorcu, gdje se našla čestita služavka koja je zavoljela dijete. Ali opat Lesdiguieres je odgovori od tog nauma. — Ne napuštajte je, gospoño, Umrijet če da leko od vas. -T- Doči ču opet po nju, kad dogañaji... — Ne — reče on gledajuči je u oči. — Vi nečete doči po nju. — Je li pametno sitno dijete vuči preko brda i dolina? — Njoj taj život prija, jer ste vi, njena

majka, uz nju ... 231 On Honorinu zamota, u topli pokrivač i popne se u sedlo, privinuvši je ljubomorno na svoje grudi. U to vrijeme Anñeliku je mučila neka sumnja, dok bi promatrala svoju kčerku. Bijaše to kao strah od neke neodreñene prijetnje, neka sumnja, neka slutnja, koja se malo-pomalo pretvarala u sigurnost. Nalazili su se u opasnom kraju u koji su se zalijetali kraljevi vojnici. Da ne bi upali u zasjedu, Anñelika se sa svojom pratnjom svaku noč sklanjala u spilje kojih je bilo na tisuče u liticama doline -Sevresa. Seljakanje iz susjednih zaseoka, običavale su se navečer tu sastajati da predu i pletu. One su se tu skupljale, jer je u njima bilo toplije, pa su mogli zaštedjeti ogrev. Poslije večere su dolazile s preslicom, noseči kučinu, kuñelju te žeravnicom za grijanje nogu, koju su napunili jseravom prije no što su napuštali svoje domove. One pokazaše Anñeliki najprostraniju od onih prirodnih prostorija, gdje se mala četa odmarala zaštičena od hladnoče prvih proljetnih noči. U jednu rupu u stijeni spilje bilo je utaknuto primitivno svjetlo, to jest struk lopuha natopljen u orahovo ulje. Anñelika je promatrala djevojčicu koja se valjala po tlu i pokušavala da puže. Imala je deset mjeseci i izgledala snažna. Da li je riña svjetlost luči davala njenim kratkim kovrdža-ma bakreni oñsjev? U kontrastu s kosom oči su joj bile crne i uske i širile su se prema slje-poočicama, kada bi se smijala. Tada se činilo da joj se jagodice sakrivaju, a njen izraz... njen izraz kao da nije bio nepoznat Anñeliki podsječao ju je na nečiju fizionomiju, ali izobličenu, bludnu. Tako se žestoko trgla unazad da je glavom udarila o zid spilje. Montañour! Njegovo okruglo, riñe, svinjsko lice! Znoj joj. oblije sljepoočice. Ta to nije mo» guče... Mržnja, koju majka može da osječa prema svom nezakonitom djetetu vrlo često je samo odraz mržnje, kojom je nadahnjuje onaj što je tu mržnju i pobudio u njoj. Osječala bi ljubav za dijete Colina Paturela. Ali pomisao da ona, Anñelika de Sance dijeli odgovornost za jedno ljudsko biče s vojničinom najgore vrste, stvarao je u njoj dojam da je sukrivac u ljigavom, gadljivom razvratu, u jednoj sramoti, na koju ju je sudbina htjela prisiliti. Nikad, ona ne bi na to pristala. Život je samo grozna, odvratna komedija, koju stvara neki lijepi i sadistički bog. Na njen krik dotrči opat Lesdiguieres.

— Nosite je odavle! — .zaviče sva zadihana. — Nosite mi je s očiju! U stanju sam da je ubijem... Več je bila ponoč, a spilja je još odjekivala od Honorinine dernjave. Ispružena na svom Ieža5u od sijena, Anñelika se očajno okretala sad na jednu sad na drugu stranu. „Naravno, oni su 30J zaboravili dati struk paprati." Honorina »Ije mogla zaspati, bez stručka paprati u ruci, bez te svoje omiljene igračke, čiji zupci kao da su je činili sretnom. Na kraju Anñelika nije mogla više izdržati. Poñe u glavnu prostoriju, gdje su, okupljeni oko vatre, opat, učitelj jahanja, sluge i barun, več bil iscrpli sve teme svog razgovora. Pogledavši ih oštrim, prezrivim pogledom, oduzme im dijete, koje kao čudom odmah umukne, i odnese ga u svoje skrovište. Naravno, mala je bila ttiokra, promrzla i balava. Anñelika je vještom i sigurnom rukom osuši, umota Je u svoj vuneni šal i strpa je u sijeno do očiju. Zatim izañe napolje, poñe do ivice šume, ubere paprat i otkine nekoliko lističa na dnu stabljike. Honori-na ih čvrsto, zgrabi šakomč zaneseno je promatrala goleme sjene prethistorijskih nemani što ih je dlakavi list stvarao na zidovima spilje. Kad se smirila stavi palac u usta i svojim sitnim stisnutim očima iskosa pogleda Anñeli-ku sretna što je vidi. „Ta ti me poznaješ", kao da je govorila, „kad sam s tobom, onda sam mima..." „Da, poznajem te," prošapta Anñelika. „Da, ne možemo ništa tu učiniti... ni ti, ni ja, zar ne?" Poduprijevši rukom obraz, Anñelika je vrlo pažljivo promatrala kčerkicu. Blaženi izraz na djetetovu licu raščini bolni grč što joj bijaše stegnuo srce. Ni prošlost, ni sutrašnjica. Trenutak tišine u njedrima zemlje. U njoj su se javljale slike više nego riječi, kao nježne i kratkotrajne sjene, koje su je smirivale. „ ... Ti si ničije dijete... Ti si mala šumska djevojčica... samo mala šumska djevojčica. Kosa ti je riña kao šumsko lišče! Zjenice crne kao kupine na grmu. Koža bijela, sedefasta, kao pijesak u spilji... ti si utjelovljenje šume ... ti si malik... vragoljan ... Ništa drugo. Ti si ničije dijete ... Spavaj, spavaj, mirno." 234 XXIV LJUBAV MLADOG OPATA čARKANJE S KRALJEVIM TRUPAMA Opat Lesdiguieres izañe iz šikare s punini rukama gljiva.

— Ovo su slatkiši za tebe, Honorino. Ona se uputi k njemu, teturajuči. Tog je ljeta navršila godinu dana, baš u trenutku kad su kraljevi vojnici opkolili majur, gdje se Anñelika sklonila zajedno sa svojima. Zatvoreni kao zečevi u svom brlogu baš se htjedoše predati, ali uto im dojuri u pomoč Hughes de La Mbriniere sa svojim protestantima i oslobodi ih. Anñelika je napustila majur spotičuči se o lešine poginulih vojnika. Honori-na je kašljala. Miris baruta i požara postali su dijelom njena života, kao i buka eksplozija, krv, znoj na licima obješenih, bježanje u galopu i mračne noči u dubini šume. Svoje prve korake načinila je u Parthenavu, dok je zvono zvonilo na uzbunu u malom opkoljenom gradu. Napadači su bili odbijeni i povukli se, ali grad iscrpljen mnogim nevoljama bio je bez snage i života. Anñelika nije Hono-rinu našla na stolici u sobi u" kojoj ju je bila ostavila. Našla ju je na ulici. Tako su doznali da je prohodala i da čak silazi po stepenicama. 235 Auli Svoju prvu riječ izgovorila je onog dana kad je Lancelot de la Moriniere ubijen u toku žestoke bitke u pustarama Machecoul. Njena prva riječ je pogodila Anñeliku u srce kao kugla iz muškete. Bekla je „krv", opazivši divlji mak. Smiješno je mrštila svoj nosič i kreveljila lice u bolnu grimasu kao što je vidjela da rade ranjenici. Ponosno je ponavljala „krv... krv..." pokazujuči cvijet. To je bio njen osnovni motiv čitave večeri. Anñelika je mislila da če poludjeti. Izmorila ju je žestina borbi tog ljeta. U srce joj se počeo uvlačiti strah. Kralj se nije povlačio, a Poitouje več posrtao. Hughes dela Moriniere, bez ostala dva brata, bio je kao tifelo bez glave. Nikad nije bio u stanju da sam misli. Nije više bilo Lancelota, koji je podržavao i^jfegovu vjeru u Anñeliku te je u njemu počelo t*2fenati maha puritanško nepovjerenje prema žSaama. A nije bilo ni Samuela, koji je znao podnositi njegov ponos vazala koji se digao protfv la-alja. Svršetak ljeta mogao bi otkloniti neminovnu propast. Zbunjeni žestokim otporom, pobunjenika, vojni komandanti nisu znali što Bi poduzeli. Kralj je bio mišljenja da če se ustanici umoriti, a onda če ih dotuči glad, bijetla i pomanjkanje municije. Njegovi su minsfete^ naprotiv, -tražili da se protiv ustanika posaj|e^©g-romna vojska koju če sam kralj voditi 3 predlagali su krvavu odmazdu koja je imala zastrašiti i'sve ostale provincije. U prilog tona. svom zahtevu navodili su kako su se i Akvitanija, Provansa i

Bretanja počele buniti, a ni nedavno upokdrene provincije Pikardija, RusiJOon i druge nisu još sasvim sigurne. Anñelika nije znala za ta odgañanja. Ona je nagañala da "bi to moglo bili tako, ali Bez dokaza nije mogla u to uvjeriti svoje iscrpljene borce. Meñutim, jedino ih je ona još podsječala da za njih ne postoji drugi izbor več ili borba do pobjede ili ropstvo. I tako se poslije grčevitih borbi za vručih ljetnjih dana povukla s velikašem La Grangeom i s njegovim ljudima na sam kraj klanca Merveut. Logorovali su u dubini stogodišnje šume, koja se na sjeveru nastavljala na šumu Nteul. Tu su se oporavljali i liječili svoje rane. Opat Lesdiguieres je napabirčio suhih grančica i potom kresivom zapalio vatru. Htio je Honorini pripremiti gljive što ih bijaše ubrao. Svoju pušku, koju nije više ostavljao, položio je na travu, preporučio djetetu da je ne dotiče. Ona mu je znakovima dala do znanja da več odavna nema povjerenja u taj predmet koji se dimi i praska. Sjedeči nešto podalje na litici obrasloj mahovinom, Anñelika ih je promatrala. Opat je imao na sebigrub prsluk od jagnje-čeg krzna. Svoj šešir sa srebrnim, kopčama zamijenio je s golemim, izblijedjelim šeširom, kakvog nose seljaci u tom kraju. Nije više nosio svečenički naprsnik, a kroz ovratnik njegove istrošene košulje vidjele su mu se pocrnjele mlade grudi, na kojima se sjajio zlatni križ obješen o izblijedjelu vrpcu. I tako je ona uglañenog i profinjenog odgojitelja svoje djece pretvorila u šumskog čovjeka. Nije više sličio na mladiča iz Versaillesa ili iz Saint-Clouda, koji je podnosio dirljivom uglañenošču zlobno ruganje dvorskih gospoña i njihove izazovne poglede i koji je znao tako lijepo saviti nogu, kad bi pozdravljao velikaše iskvarenih navika. Ramena su mu sad bila šira te su još više isticala njegov vitak stas. Više nije bio krhko i slabašno biče, ali mu je pogled i dalje bio mio i blag kao u košute. Koliko je godina mogao imati? Dvadeset i dvije? Anñelika ga iznenada zovneč on joj priñe svojom običajnom hitnjom, punom poštovanja, koja ju je sjetila mnogobroj- 237 ne služinčadi u njenoj nekadašnjoj raskošnoj palači. — Gospoño? — Gospodine opate, više puta sam vas pre- klinjala da otputujete, da nas napustite. Sada to morate uraditi. Progone nas. Ne znam. kakve nas nevolje očekuju. Vratite se k svojima. Za-

klinjem vas, učinite to radi mene. Ne bih mogla podnijeti misao da sam odgovorna za vašu pro past. Kao svaki put kad bi se ona dotakla tog razgovora, on bi poblijedio i stavio ruku na srce. — To je nemoguče, gospoño. Ne bih mo gao živjeti daleko od vas ... — Ali zašto? On ju je netremice gledao svojim vatrenim očima koje su izražavale više nego bilo kakve riječi. Nju to ne uvrijedi, naprotiv, gane je do suza. Ona skrene oči, puna tjeskobe. — Ne, moje drago dijete — zaklinjala je ona tiho — ne, ne smijete... Ja sam . . . On je prekine: — Znam tko ste... Vi ste žena koju obo žavam . . . Žena koju ljubim takvom ljubavlju da sam zahvaljujuči toj ljubavi shvatio kako se čak i na Boga može zaboraviti zbog usana neke žene. — Ne govorite tako! Kako je bila ispružila ruku prema njemu, on je uzme i zadrža u svojoj. Nije se usuñivala da je povuče, toliko ju je njegov stisak iznenadio svojom svježinom i snagom. — Dopustite mi da vam se ... makar samo jedanput ispovijedim — reče on prigušenim gla samo. — Vi ste ispunili moj život zemaljskim i životvornim osječajem, što mi nije žao. Vaš je pogled očarao moje biče i svaka vaša riječ . .. —. Pa ipak, vama su poznati moji grijesi. — Po njima ste postali još draži mom srcu, jer ste sad slabašno ljudsko stvorenje. Htio 238 bih vas .. ..zagrliti i braniti vas od vaših neprijatelja i od vas same... Htio bih vas zaštititi svim svojim snagama... Ta snaga, na koju se pozivao, izbijala je iz njega neodoljivom žestinom njegove mladosti. Po prvi put, poslije toliko mjeseci, ona je osjetila to strujanje života, zbijeno, prodorno koje kao da ju je htjelo privuči i.istrgnuti iz kandži dubokog očaja.

Ona je znala da on uvečer ide u šumu i da se na koljenima dugo moli. Ali dokle če u njegovu srcu biti mjesta za ljubav prema Bogu i za ljubav što ju je osječao- prema prokletoj ženi? Nemočna da govori, ona povuče ruku i pro-tmuvši od hladnoče još se jače umota u svoj ogrtač. — Ne bojte se mene — reče joj on nježno. — Ja bih vas obožavao da ste se samo udosto- jili da me pogledate. Da ste mi samo dali znak, bio bih se izgubio u vama... Neka vas ove moje reci ne uvrijede, gospoño. Vaš sam po nizni sluga... Znam da vas od mene dijeli naj- nepremostivija zapreka... — Vaše zvanje? — Ne, vi sami ste zapreka... Taj užas, koji osječate prema ljudima i njihovim željama, ot kad ... Tu zapreku ja u svom neznanju nisam kadar savladati... — Šutite... Vi ne znate što govorite... Bol je dao oštar i tvrd izraz crtama njegova lica. ?— Znam... Uništili su vas ... Mnoga ste zla doživjeli. I bolest je vaše duše zahvatila i vaše tijelo ... ! Da je bilo drukčije, bio bih do-puzao do vaših koljena... i zaklinjao vas da me ljubite ... Pustite me, da vam to kažem, molim vas. Več mnogo godina vas pratim na vašim putovanjima i vaš mi je lik postao pri- 239 jeko potreban, kao i zrak koga dišem Da niste postali tako neranjiva, sve bi bilo drugačije . On ušuti. — Kad več ne može drukčije da bude — na stavi on tiho — onda je bolje ovako. Ta zapre ka me sili da ostanem vjeran Bogu. Nikada neču biti vaš ljubavnik.. Taj san. I nadljudskim naporom, dometne: — Barem ču vas spasiti. .. ! U njegovim divnim očima javi se božanski sjaj. — Ja ču vas spasiti. Učinit ču za vas više no što su učinili oni koji su vas držali u svom zagrljaju. Povratit ču vam sve ono što ste iz gubili: vašu dušu, vaše srce, vašu ženskost, sve ono što su vam oduzeli. Zasada ne mogu uči

niti ništa, ali umrijet ču za vas i samo onog dana.. Onog dana, kad prodrem do Božjeg svjetla steči ču moč da vas spasim. Onog dana kad umrem. . Ah! Da bi bar taj dan što pri je osvanuo! On sklopi ruke na grudima i zanosno us-klikne: — Ah! Smrti! Požuri da je mogu spa siti . . . ! Prečuli su sovin zov. Najednom se na ulazu u klanac pojavi konjanik s velikim čipkanim ovratnikom i s perjanicom, koju je vjetar vi-jao, a za njim ljudi u crvenim kabanicama, naoružani kopljima. Anñelika skoči do Honorine. Opat zgrabi mušket da zaštiti njeno povlačenje. Anñelika se zaleti prema stablima i uze se penjati uz bok litice s djetetom na leñima, koje se grčevito držalo o njenu vratu. Kamenje se odronjavalo pod nogama ustanika koji su se penjali uz skli-zavu stranu. 240 —- Oficir se prvi snašao: — Tu sut — zaviče. — Otkrili smo njihovo razbojničko skrovište! Hej, djeco, naprijed, za vukovima! Vojnici sjahaše i počeše se penjati uz brijeg. Anñelika i njeni drugovi pratili su zadihani njihovo približavanje. — Penji se... — čekajte još malo. Popnimo se još više... Kad su vojnici stigli no najstrmijeg, gotovo okomitog mjesta, ona zaviče: — Kotrljaj kamenje! Gromañe! Mukla grmljavina ispuni mračni klanac. Seljaci su zakotrljali ogromno kamenje, čitave komade litica. Lavina se sručila na vojnike rušeči, ih na nesigurnom putu. Pod naletom kamenica su prskala vojnička čela, vojnička prsa, te se vojnici stanu povlačiti obarajuči, jedni .druge. Seljaci šu ramenima odvaljivali iz glinenog ležišta okrugle granitne kugle, koje su več vjekovima visjele nad ponorom. Najprije su se kotrljale sporo, a zatim sve brže i brže. Uz put su se odbijale od debala, koja su muklo odzvanjala u skokovima se rušile na vojnike u podnožju litice gnječeči ih kao stjenke. Oficir naredi da se zatrubi zbor. Oprezno noseči svoje ranjenike i napustivši mrtve, voj-.nici se počeše povlačiti.

Sunce je svojim grimiznim zrakama obasjalo njihove uniforme. Vireči kroz granje. Anñelika ih je promatrala. Odmah je prepoznala oficira. Bio je to gospodin de Brienne, jedan od nekadašnjih njenih udvarača u Versaillesu. Njegova pojava ju je sjetila puta što ga je prevalila od one njene kratkotrajne slave u Versaillesu do danas i kako ju je ponor dublji od provalije što se pod njom otvarala, odijelio zauvijek od njena nekadašnjeg svijeta. Nagnuvši se, poviče podrugljivim glasom, koji je dugo odjekivao: 16 Anñelika buntovnik 241 — Pozdravljam vas, gospodine de Brienne, Poñite njegovom veličanstvu i podsjetite ga na Bagatellu. . . ! Kad su njene riječi saopčili kralju, on pro-blijedi. Na nekoliko se sati zatvori u svoju radnu sobu, zarivši lice u dlanove. Zatim je pozvao ministra rata i naredio mu da poduzme sve što je potrebno da se ustanak u Poitouu uguši prije prolječa ... XXV PRED VRATIMA OPATIJE NIEUL Meñu pukovima koje je kralj poslao u Poi-tou 1673. godine, bio je i I. puk iz Auvergnea i pet najslavnijih četa iz Ardennesa. Kralj je čuo o praznovjernom strahu vojnika od zasjeda u šumama Poitoua, stoga je naredio da se tamo pošalju sinovi Auvergnea i Ardennesa, u tu svrhu posebno odabrani, koji su živjeli u šumi, koji su od djetinjstva bili naviknuti na tamu i na očaranost šume, na veprove, vukove, na hridine, koji su bili vješti u čitanju nevidljivih tragovač sve su to bili sinovi cokulara, drvosječa ili ugljenara. Nisu više bili obučeni u crveno kao draguni, nego u crno i njihova uniforma podsječala je na zlokobne Španjolce, što su na glavi imali čelične šljemove, s visokom, oštrom perjanicom, a njihove uske čizme dopirale su im do bedara. Sa sobom su vodili lovačke pse, snažne i krvožedne doge. Tamburanje njihovih visokih bubnjeva dugo je odjekivalo po opustjelim i užasnutim selima? Zajedno s njima prodirao je i užas u Poi-tou. Tri hiljade pješaka, hiljadu pet stotina konjanika, dvije hiljade posluživača, dodijeljenih konjici, intendanturi i artiljeriji. Vukli su i topove za osvajanje gradova... Kralj je rekao: Prije prolječa! Zima nije zaustavila rat. 242 16«

243 U pr0lječe ostala je nepokorena još samo tvrñava. Ona, odakle je i započeo ustanak, kraj izmeñu Chataigneraie i močvara, u kome su se utvrdili posljednji buntovnici. Okrutno prolječe! Hladnoča je i dalje trajala i- još krajem marta poleñena zemlja bila je nemilostiva. Kroz uzak prozor dvorca, Anñelika je vrebala na povratak Flipota. On. uñe mršav, sama kost i koža, kao izgladnjeli vuk. Ni glad, ni zima, ni život progonjene zvijeri nisu mogli uništiti njegovu veselu čud. — Uspio sam vas pronači, — reče on. —? Mi slili su da ste mrtvi ili da ste uhvačeni. Pričao sam im kako ste se usred noči uspjeli probiti iz dvorca Fougeroux. Nikad ne bih povjerovao da su čak tamo došli da vas traže! Sigurno nas je netko izdao, prodao. Sad 'posvuda ima izda jica! Krišom pogleda seljakinju i njena starog oca, koji su sjedili ispred ognjišta, otare rukavom svoj crveni nos i nastavi nižim glasom: — Vidio sam opata, Malbranta Glavosijeka, gospodina baruna, Martina Geneta. Svi su spo razumni, Treba napustiti zemlju. Sada je na stao lov na čovjeka kako se kaže ili tačnije na ženu. Vas traže, gospoño markizo. Vaša je glava ucijenjena sa pet stotina livara. Sigurni su da če se nači netko, tko če vas prodati. Dakle, evo što su odlučili. Večeras čemo poči do Fenjera golubiceč kad se tamo svi okupimo, kroz šumu čemo krenuti prema močvarama, a zatim k oba li. Ponce-le-Palud, koga još nisu uspjeli da uhvate, pomoči če nam da se sakrijemo... ili da se ukrcamo. — Da se ukrcamo — ponovi Anñelika., Ta riječ je značila njen poraz. U toku te jezive zime, ona je malo-pomalo izgubila osječaj za borbu što ju je vodila. Gonjeni od mjesta do mjesta jedina im je briga bila izvuči živu glavu i sastati se navečer 244 na okupu. Nikakvog drugog izlaza više nije bilo, osim bijega.

— Sastanak nisam zakazao — šapne joj Fli- pot — jer se ne pouzdajem u ovu čeljad. Znadu tko ste i kao svuda, smatraju vas odgovornom za svoje nesreče. Seljaci su mrmljali, gledajuči ih mračnim pogledom. Muž seljakinje poginuo je u borbi protiv kraljeve vojske. Vojnici su im na prolazu oduzeli sve: kruh, stoku, žito i na kraju sa sobom odveli njihovu stariju kčer. Nisu znali što se s njom poslije dogodilo. Na kraju sobe, gdje se nalazio veliki van-dejski krevet, ispod poderanih pokrivača virile su četiri male njuškice. Držali su djecu cijelog dana u krevetu, da" im bude toplije i da manje osječaju glad. Nekoliko časaka potom stari djed izmijeni neke znakove sa svojom snahom, a onda se digne, obuče svoju prostranu kabanicu^ uze svoju sjekiru i reče da ide u šumarak nasječi drva, — Vjere mi, otišao je obavijestiti vojnike — šapne Flipot. — Bit če bolje da odmah pobjeg nemo. Anñelika je bila istog mišljenja. Seljakinja ih je iz neshvatljivih razloga nastojala zadržati. Anñelika požuri s odlaskom. Uzme okrajak kruha i sira za Honorinu, dok se žena derala na nju: •— Idite! Idite! Otiñite što dalje! Vi i ta vaša prokleta djevojčica. Vi ste me zavadili s domačima. Otkad ste došli, ne čujem ih više da grebu u zidu. Ako nas domači napuste, što če se s nama dogoditi? To što se njeni obiteljski duhovi nisu više javljali izgledalo joj je teže, nego sve nevolje koje je dotada pretrpila. Anñelika se uputi jašuči i:a mršavoj mazgi koja se jedva vukla. Flipot ju je vodio za uzdu. 245 Prošli su kroz popaljena sela. U svakom su, na trgu, vidjeli tužne prizore. O granama brestova njihala su se tjelesa obješenih ljudi. Več se spustila noč, kad su stigli do Fenjera golubiceč Bio je upaljen. Fenjeri mrtvih su svjetionici'Bocagea. Ti fenjeri su, u stvari, neka vrst kamenih lojanica sa stepenastim podnožjem, podignuti na raskržjima putova da pokazuju put nočnim putnicima koji često zalutaju zbog neprozirne tame. Osim toga, tu su i zato da primame lutajuče duše i spriječe ih da muče žive ljude dok spavaju. Usprkos pomanjkanju ulja i masti pri kraju zime, pobožne ruke su se trudile da ti fenjeri budu uvijek upaljeni. Blizu Fenjera golubice živio je neki cokular, koji je svaku večer kresivom palio fitilj od konoplje što se nalazio unutar kamenog fenjerčiča.

Anñelika siñe s mazge i sjedne na kamene stepenice obrasle mahovinom. — Nema nikog — reče ona. — Ako budemo čekali ovdje više sati s Honorinom, prijeti nam opasnost da se smrznemo. Flipote popni se na mazgu i poñi u susret ostalima. Kaži im da požure ili da pronañu neki ambar gdje čemo provesti noč. Flipot se udalji, a umorno udaranje mazgi-nih kopita po stvrdnutom tlu, dugo je odjekivalo u suhom zraku. Smrznuta su stabla pucketala poput stakla kad se lomi. Studen je stezala sve jače, oštra, reska, studen koja je skroz naskroz probijala tijelo. Anñelika je nepomično sjedila: promrzla je do srži. Dah joj se zgušnjavao u ledenu paru. Mada zaštičeni ogrtačem, Honorinini obrazi su bili hladni. U nejasnoj svjetlosti fenjera Anñelika uhvati djetetov pogled, njene crne i pažljive oči, koje su kao oči vjeverice zirkale u noč. Njene ručice koje su čvrsto držale komad sira i kruha, bile su crvene od hladnoče. Anñelika više nije imala dovoljno topline u naručju da je ugrije. 246 „Prokleto dijete?" — Dakle, tako je zovu. Njene su usne zadrhtale od ljutine. . — A što se miješaju u to, ovi prostaci? Ja jedina mogu znati jesi li prokleta ili nisi... Još jedanput svojim ukočenim prstima izravna krajeve šala oko djetetova tijela. Napne uši, nadajuči se stalno da če čuti galop u daljini. Šuštanje i pucketanje grančica privuku njenu pažnju. — Tko je? — zaviče glasno. Napne oči da vidi što se to miče u šumi. Odjednom, u noči odjekne dugo zavijanje. Ona skoči: srce joj je zamrlo u grudima. Vukovi! Ta trebalo se nadati tome. Drskost tih gladnih zvijeri, koje je duga zima tjerala iz šume stavila je nju i njenu pratnju više puta u nezgodan položaj u toku zadnjih mjeseci. čopori su jurili čak za skupinama konjanika. Lutali su oko logorske vatre i morali su na njih bacati zapaljene glavnje. Svjetlost Fenjera mrtvih ne bi bila dovoljna .da ih udalji. Anñelika je imala, o pojasu pištolj. Mogla bi ih pucnjem preplašiti, ali samo za kratko vrijeme. Sjeti se cokulareve kučice, koja se nalazila nešto poviše. Morala je stiči do nje prije nego joj se vukovi sasvim približe i dok se još nešto vidjelo pod neobično vedrim nebom, vedrim zbog studeni. Krene. Znala je da je vukovi slijede jer je čula njihove mukle skokove u šikari. Kad bi se okrenula, vidjela bi kako im se u mraku sjaje zjenice. Ne usporavajuči hoda sa-ginjala se za kamenjem da bi ga potom bacala na njih kao na pobješnjele pse. Morala je dobro paziti da ne posrne i ne padne. Kad

je ugledala crveni prozor kolibe skutrene pod stablima, njoj se ote uzdah olakšanja. Dugo je morala žestoko drmati vratima dok joj gluhonijemi cokl nije otvorio. Anñelika mu znakovima ras- 247 tumači da je gone vukovi i da se moraju dobro utvrditi. Da bi smirila tog bijednog čovjeka i njegova sina bogalja, ona stavi na stol jedan zlatnik, sve što joj je još ostalo od novca koji joj nedavno bijaše dao u zajam barun Croissec. U to gladno vrijeme cokularu bi bio draži pršut od zlatnika. Ipak je on, svojim rukama pocrnjelim od soka sirovog drva uzeo zlatnik, dugo ga okretao i na kraju ga stavio za opasač. Anñelika sjedne blizu ognjišta. Tu je barem bilo toplo. Gluhonijemi momčič baci na žeravu šaku triješčica. Anñelika primakne vatri Ho-norinine nožice, stane ih nježno trljati da u njima pospješi kolanje krvi. Kad se djevojčica ugrijala, povrati joj se boja, stane jesti svoj sir, a uz to je svojim uobičajenim oštroumnim pogledom promatrala novu okolinu. Osobito su je zanimale cokule, koje su kao grozdovi visile o gredi. Anñelika je pažljivo slušala, jer se nadala da če čuti pucnjeve mušketa njenih drugova, koji če se sigurno domisliti da je zbog vukova morala napustiti mjesto sastanka. Tada če ona izači na prag kolibe i ispaliti hitac iz pištolja. Ali ništa nije čula. Premorena, ona naposljetku legne s Honorinom na niski krevet koji joj je rukom pokazao cokular. Ležaj od suhom lišča bio je udoban. Nije se htjela pokriti prilično prljavim pokrivačemč bila joj je draža gruba ovčja koža. Osječala se neobično mirnom. Uspjela je odspavati nekoliko sati, bez snova. Več odavno je prestala prekapati u mislima o prošlosti, o onom što je moglo ili što nije moglo biti, o dramatičnim zapletima u koje se zaplela u svom relativno kratkom životu. Ta sama je sebi naprtila na leña brige i nesreče! Htjela je živjeti van zakona i suprotstavljajuči se svemu što su je učili. Nije li njen prvi muž skupo platio taj isti zločin? Mjesto da 248 se opameti, ona je nastavila da se buni protiv ustaljenog poretka stvari. Nije se više, kao nekad, čudom čudila što je postala žrtvom tog poretka. Borba' za život postala je sastavnim dijelom njena biča. Iz povlaštenog, pitomog svijeta prešla je u svijet dviljih zvijeri, koje se moraju danomice boriti za svoj opstanak i braniti se od hiljade pogibelji. Oko ponoči se probudi i opazi cokulara kako viri kroz uski prozor. Ona mu se primakne i opazi na čistini vukove, kako se šunjaju. Največi meñu njima

je, podvinuvši stražnje noge, često i dugo zavijao. Koza u štalici je trzala konopcem i prestrašeno meketala. Anñelika ponovo legne kraj Honorine. Dodirom joj prsta popravi riñe uvojke koji joj bijahu pali na čelo, pri tom promatrajuči njeno smireno i usnulo lice. Zloslutno zavijanje vuka kao da je potvrñivalo slutnje njena srca. „Ovo je početak kraja", mislila je u sebi. Ujutro je padao snijeg, koji je nekim sitnim prahom prekrio čitavu okolinu. Snijeg se nečujnim korakom prikrao i uništio nade o skorom prolječu. Osuñena zemlja nikako da oživi. Anñelika je uzalud tražila u kolibi komad papira i pero. Na kraju uzme komad platna i drvenim ugljenom napiše na njemu poruku. Zatim je morala dugo i strpljivo objašnjavati cokularovom sinu gdje se nalazi majur Favet, kamo ga je naumila poslati s porukom. Napokon se momčič uputi po snježnom putu, stiskajuči na prsima Anñelikino pismo, kojim je ona pokušala obavijestiti opata Lesdi-guieresa o svom skloništu. Momčič se tek sutradan povratio. Pomoču znakova joj objasnio da je našao neke njene drugove i da su joj zakazali sastanak kod Vi- 249 linskog kamena, pa joj je cokular vrlo uspješno nacrtao to mjesto na ploči od stola. Zašto oni nisu došli ovamo? Zašto opat Les-diguieres nije gluhonijemome dječaku dao neko pismo? Pošto od domačina nije mogla ništa više saznati, ona odluči da poñe na čistinu gdje se nalazio dolmen. Bilo je vrlo vjerojatno da je tamo čekaju. Ona poñe žaleči što nije obučena u muško odijelo, jer su joj suknje smetale pri hodanju po snijegu. Srečom imala je na sebi seljačku suknju koja joj je dopirala samo do gležanja. Kad je stigla blizu Doline vukova, opazi visoke smetove snijega i pokoleba se. Ako poñe tim putem preko grebena, izgubit če mnogo više vremena. Odluči da preñe jarugu, ali joj je Ho-norina smetala. Stavi je stoga pod jedno stah.-lo pod čijim je isprepletenim granama bilo suho, veže je za deblo stabla svojim pojasom i preporuči joj da bude mirna. Po nju če doči kasnije opat i Flipot. Honorina je bila naviknuta na takve postupke. često je tako u zala-znici očekivala završetak nekog sukoba ili izviñanja. Anñelika se strahovito mučila da preñe jarugu. Više puta je pala, upadajuči cijelim tijelom u. snijeg. Kad se dovukla do vrha, učini joj se da su se s

lijeve strane pojavili neki.ljudi i misleči da su to njeni drugovi, htjela ih je več dozvati, kad joj krik zamre u grlu. Nekoliko vojnika izbije iz šume. Nisu je opazili i išli su dalje ivicom šume desnom stranom dolinice. Pocrnjeli i mršavi, sa svojim blistavim šljemovima, svojim kopljima uperenim u sivo nebo izgledali su poput krvoločnih i podmuklil vukova. Paralizirana od užasa Anñelika je čekala da nestanu, a onda krene dalje. Odakle su došli ti vojnici? Što su radili u ovim zabačenim šumskim predjelima? Što su tražili? 250 Usporivši hod, ona se vukla prema Vilinskom kamenu. Od tjeskobe joj je gotovo ponestalo daha. Stigavši na početak čistine, bi joj odmah jasno da je prekasno stigla. Na hrastovim granama oko dolmena njihala su se tjelesa obješenih ljudi. U prvome na koje joj je pao pogled prepozna Flipota. Jadni Flipot! Još jučer je bio tako pun života! Nije ga .mogla istrgnuti njegovoj sudbini. Roñen je bio da bude obješen i umro je obješen. Tada ona prepozna i ostale, jednog za drugim, opata Lesdiguieresa, Malbranta Galvosije-ka, Martina Goneta, konjušara Allaina, baruna Croisseca... Ti obješeni ljudi, tu na čistini, ta draga lica, izgledali su kao da su živi i malo da im nije viknula: .,Napokon, našla sam vas, prijatelji dragi... " Morala se nasloniti o stablo. — Proklet bio, kralju Francuske! — prošapta. — Proklet bio! Zaprepaštena je zurila preda se ne vjerujuči svojim očima. U kakvu su zasjedu upali? Tko ih je prodao? Vojnici što ih je maloprije vidjela? Sigurno su oni izvršili ovaj grozan zločin... Luda nada da još nisu umrli i da če možda nekoga od njih oživjeti, natjera je da se popne na kamenč pokuša osloboditi opata Lesdiguieresa. Ona uspije u tome i njegovo tijelo lagano klizne na tlo. Usprkos hladnoči još nije bilo ukočeno. Kleknuvši do njega, Anñelika pokuša utvrditi da li mu srce još kuca, tražila je neki znak života. Ali smrt je napravila svoje. Privinula ga je na svoje srce i ljubila mu nevino čelo. »O, moj dragi anñele čuvaru ... ! Drago moje dijete...! Evo, mrtvi ste... Mrtvi zbog mene... Sto če biti sa mnom bez vas ...?" Srce joj se kidalo od bola dok je promatrala njegove lijepe oči koje je više nisu vidjele. Nježno zatvori njegove vjeñe i otečena usta. 251 Jtull

Slabi krik, koji odjekne u ledenom zraku, uspravi je. Honorina! Anñelika se otrgne iz tuposti što bijaše njom ovladala. Treba požuriti u pomoč djetetu... Honorina je stalno bila pod stablom. Nije plakala, ali nosič joj je bio crven poput bobice božikovine. Da iskaže svoju radost što je ugledala majku, naveliko se razmahala rukama po zraku. Anñelika je odriješi i uzme je na ruke. Odjednom je imala dojam da nečiji pogled počiva na njoj. Okrene se i spazi s druge strane Doline vukova vojnika, kako je promatra. Kad je vidio da če Anñelika udariti u bijeg, on stane vikati. Anñelika se brzo uspentra uz obronak i pojuri u šumu. Mokra i .teška suknja joj je smetala, ali užas je gonio da sve brže juri. Iz daljine do nje dopre zvučni lavež pasa. Nisu li to vojnici pošli u potjeru za njom sa svojim psima? Dahtala je, ruke su joj utrnule od djetetove težine. Sad više nije bilo sumnje: gonili su je. Lavež se približavao i ona je čula kako se vojnici glasno dozivlju, Mora da su držali pse na uzdi. Tragovi Anñelikinih nogu jasno su se vidjeli u vlažnom snijegu. Iako je skretala sad desno, sad lijevo, pribjegavajuči lukavstvu progonjene zvijeri, psi su je lako pronalazili i sa sigurnošču joj se sve više približavali. Spustio se mrak. Olovno nebo kao da je pri-tislo zemlju dolaskom noči. Anñelika osjeti na svojim obrazima mekani dodir lepršavih pahuljica, koje su sve brže i gušče padale. Naskoro se probijala kao kroz neki neprozirni, pokretni zastor, ali je barem snijeg pokrivao njene tragove ... I zaista, izgledalo je, da se potjera zaustavila. Nije više čula lavež pasa, ni drugu buku. Hodala je u grobnoj tišini napučenoj snijegom 252 I koji je naglo padao. Znojno joj je lice bilo pa-' ralizirano od- hladnoče. Nekoliko puta je žestoko udarila o debla drveča. Najzad se zaustavi. Bila je gluha noč. Nije znala gdje se nalazi. Snijeg ju je polako pokrivao. Spopala ju je želja, da barem trenutak sjedne. Uguši i tu želju jer je znala, da se više ne bi digla. Dijete se malko pomakne u njenu naručju. — Ne boj se — reče Anñelika poluglasno, teškom mukom mičuči usne. — Ne boj se, znaš, ja dobro poznam šumu... Najednom se ponovo javi pasji lavež! Nisu napuštali potjeru. Ona opet požuri. Odjednom posrne, ali se nekim, čudom održi na nogama. Pod nogama joj je nestalo tlo. Bit če da se nalazi na rubu nekog grebena ili neke

strme padine. Osjetila je prazninu, neke nove prostore u noči gdje više nije bilo zagušljivog pritiska šume. Dok je nepomično stajala, dopre do nje isprekidana zvonjava nekog zvona. Učini joj se da je njegovi brecavi zvuči zovu i da joj nude utočište. Ispunjena nadom, počne se oprezno spuštati niz padinu, i naskoro razazna ispod sebe visoke zidove opatije Nieul. Snažno potegne za konop na vratima. U zaklonu samostanskih vrata osječala se bolječ odjednom se raščinila u njoj teška i ledena strava što ju je dotad pritiskala. Netko je podigao kapak na malom otvoru, nečiji se glas javi: — Blagoslovljen budi Bog! Što želite? — Zalutala sam sa svojim djetetom u šumi. Dajte mi utočište. — Ne primamo žene u opatiji. Produžite još pedeset koraka nalijevo i nači čete gostionicu: tamo če vas ukonačiti. — Ne... vojnici me gone... Moram se sklo niti pod zaštitu vaših zidova. — Poñite u gostionicu! — ponovi isti glas. 253 JLu Osjetila je da če se okance zatvoriti. Krikne van sebe: — Ja sam sestra vašeg dobročinitelja Al- berta de Sancea od Monteloupa. Za ljubav Bo žju, otvorite mi».. otvorite mi... Učini joj se da čovjek s druge strane vrata oklijeva. Zatim okance lupne, a odmah potom zaškripi ključ u bravi i netko povuče zasun. Ona poput oluje sune kroz odškrinuta vrata, a za njom navali snježna vijavica. Dva mala fratra bijele kose promatrala su je zbunjenim očima. — Zatvorite vrata — preklinjala je — i ni kako ih ne otvarajte ako vojnici stanu lupati o njih. Oni je poslušaše. Anñelika je odahnula tek kad je vidjela da se jaki drveni zasun spustio preko vratiju. — Rekli ste da ste sestra dobročinitelja opa tije, gospodina de Sancea? — upita jedan .fratar. — Istina. — čekajte tu — reče fratar pokazavši joj neku vrst sobe za razgovore, gdje je gorjela de

bela voštanica u bakrenom sviječnjaku. Pod kamenitim svodovima bilo je možda nešto mala toplije nego vani. Anñelika je cvokotala zubima, čitavo joj se tijelo treslo od hladnoče. Nije osječala svoje ukočene ruke, koje su držale Honorinu, isto tako promrzlu i cvokotavu. Napokon opazi druga dva fratra koji su dolazili iz samostanskog dvorišta.. Jedan je držao uljenicu. Bili su odjeveni u bijele habite, što je značilo da su starješine. Uñoše u sobu za razgovore i stadoše ispred nje. Mlañi se još više približi, podigne visoko svoju sviječu, da bolje osvijetli ženino lice. — Jest, to je baš ona — reče napokon. — Zaista je ona, moja sestra Anñelika de Sance ... — Alberte! — šapne Anñelika. 254 XXVI UTOčIŠTE! UTOčIŠTE! Zvonce na ulaznim vratima žestoko je odjeknulo. Fratar-vratar, došao ih je obavijestiti, da nekakvi ljudi pod oružjem traže da ih se pusti u samostan. ?— Nemojte im otvoriti — zaklinjala je Anñelika. — Inače sam propala. Oni mene gone! — Buntovnicu Poitoua — reče poluglasno Albert. Ona ih prestrašeno pogleda. Dosta dobro je poznavala ljudsku opačinu, stoga je i sada gledajuči te fratre ledenog pogleda, vidjela u njima samo neprijatelje. Oni če je sigurno izručiti vojnicima. Padne na koljena zureči u mramorno lice opatač njene su usne živo ponavljale stari krik srednjeg vijeka, koji je toliko vijekova zaustavljao na pragu crkava krvoločne borce na ljude. — Utočište! Utočište! Opat joj dade rukom znak da se smiri i u svojoj bijeloj mantiji, poput neke utvare, poñe c!o svoda crkvenog predvorja. Malo potom se M*ati. Bit če da je vojnike poslao u gostionicu. Umorni od potjere po snijegu, oni i nisu bili a stanju navaliti na zidine opatije koja je doživjela i nadživjela mnoge napade i ratove. Stoga su 255 L u

se, manje-više, bez prigovora udaljili, tim prije što im je otac vratar doviknuo kao če se u gostionici okrijepiti dobrim vinom iz Charentesa, rijetkom robom u tim nemirnim vremenima. Tišina je opet zavladala u unutrašnjosti samostana. Anñelika je još uvijek klečala, potpuno iznemogla. Albert se sagne i uzme joj iz ruku malo drhtavo biče, crnih i živih očiju, kao u neke šumske zvjerčice, što ga je stiskala na •prsima. — Dignite se, gospoño! Otac opat joj. pruži ruku. Mršavu, ali neo-ibično snažnu. Ona se uspravi. — Malo ima udobnosti u opatiji, gospoño! Imao je dubok, jednoličan gluhi glas, glas :naviknut na pjevanje monotonih psalama. — Možemo vam staviti na raspolaganje sa mo dva donekle udobna mjesta: kuhinju, da se u njoj okrijepite i staju, da u njoj spavate. Sigurno je opazio na Anñelikinom, poput mramora ledenom, licu izraz ushičenja kad je čula za ta dva skromna mjesta, jer mu se grimasa nalik na smijeh pojavila na isposnič-Tcom licu. — Poñite u miru — reče na kraju. — Vaš "brat če vas odvesti gdje treba. Srušila se u sijeno i smjesta zaspala, kao da se onesvijestila. Albert Sance je malu Honori-nu položio u jasle, u tu grubu kolijevku, koju je dobro napunio slamom i sijenom. Prije nego se udaljio nabacao je još sijena oko usnule tf6. Vani je i dalje lagano padao snijeg. Bijeli plašt je pokrio opatiju, nepomičnu šumu, bijeli mrtvački plašt je pokrio Anñelikine drugove obješene kod Vilinskog kamena... Dok joj je iz otežale mokre haljine izbijala para, Anñelika je, smjestivši se kraj velike vatre u kuhinji, trljala Honorini prozeble nožice. Potom joj dade šalicu vručeg mlijeka, a na kraju je svuče i umota u vruči pokrivač. Brača laici, u crnoj mantiji, posluživali su ju bez riječi kao što su im propisi nalagali. Čulo se samo lagano škripanje njihovih sandala i pucketanje vatre, na koju su bacili dva krupna snopa granja. Anñelikina odječa je bila ubrzo suha, ali ona sama je toliko bila iscrpljena da nije čak ni.glad osječala. 256

17 Anñelika buntovnik 257 XXVII OPATIJA NIEUL U noči se Anñelika probudila. Čula je zvuk zvona. Krave koje su počivale u svojim pregradama iza razdvojnog zidiča katkad bi se pomakle snažno otpuhujuči zrak kroz nozdrve. Negdje u daljini titralo je tiho, jednolično pjevanje molitava, te se činilo kao da to nevin anñeoski zbor pjeva. Ona pruži ruku i trgne se. Dotakla se nečeg vručeg. Brzo skine veliki fenjer koji je visio o čavlu blizu vrata i pri njegovoj žučkastoj svjetlosti opazi da je Honorina crvena i da joj je disanje kratko i ubrzano. čitava tri dana je bila kao prikovana uz djetetovo uzglavlje. Brat bolničar je često dolazio. Imao je sijedu kosu i oči blijedoljubičaste, kao što su bili cjetovi što ih je brao u šumi da od njih spravlja čajeve. — Ako umre — govorila je u bijesu Anñe lika — poči ču i vlastitim ču rukama pobiti vojnike koji su nas gonili. — Hajde, hajde, bolje bi bilo da se pomolite Bogorodici, majci kao što ste i vi — blago je odgovarao fratar. Jednog se jutra probudi i opazi Honorinu, kako se ozbiljno igra klasom žita Sva sretna pozove brata laika, koji je mu-zao krave nekoliko pregrada dalje. — Fra Anselmo! Doñite da vidite! čini mi se da je ozdravila. Debeli fra Anselmo i dva fratriča, koji su mu pomagali, okružiše Honorinu. Djevojčica je smršavila, veliki podočnjaci su joj okružili oči, ali joj je pogled bio bistar dok se zabavljala svojim klasom. Uzevši mlijeko i slušajuči radosna čestitanja fratara, ona se držala dostojanstveno kao što se kraljica drži prema uzbuñenim paževima. — Ovaj mali Isus nas neče napustiti — reče razdragano fra Anselmo. Zatim če oporim glasom, obračajuči se An-ñeliki: — Zahvalite, dakle, Gospodu i slavite ga, bezbožna ženo! Otkad ste ovdje, još nisam vi dio da ste se prekrižili. Albert de Sancč je došao da posjeti svoju sestru, noseči u ruci kovčežič od crvene kože išaran zlatnim arabeskama. čudno, ali Anñeliki se činilo da fratarski habit od grubog sukna bolje pristaje njenu bratu oñ najfinije svile u

koju se oblačio u doba kad je živio na dvoru. činilo se, uz to, da je njegovu blijedom i mršavom licu bilo suñeno da se odriče užitaka i vrši pokoru. Obrijano tjeme okruženo gustom kosom bolje mu je pristajalo od vlasulje. Na-bori na habitu, te široki rukavi isticali su njegove odmjerene kretnje, koje su nekad išle čovjeku na živce. ? Nekada je davao dojam pomalo izopačenog prevejanca, a sad se to lukavstvo pretvorilo u vedrinu i strpljenje. Boležljiv izgled njegove previše bijele puti, upadao je u oči meñu dobro uhranjenim mladičima na dvoru, dok je ovdje davao dojam asketske prozir-» nosti. 258 17" 259 — Sječaš li se, Anñeliko— reče joj on — nekad sam ti često ponavljao: jednog dana dobit ču opatiju Nieul. I evo, postigao sam svoj cilj. Promatrajuči njegov visok i nježan lik obilježen bičevanjem, taj lik ,u kojemu bi rijetki prepoznali nekadašnjeg milosnika kraljevog brata, Anñelika je pomislila u sebi: *Po mom mišljenju, prije če biti da je opatija dobila tebe." Oni nisu govorili o dogañaju koji je izazvao temeljitu promjenu u mladičevu životu, nisu govorili o ljutoj boli i tjeskobi koja ga je, pošto ječukopao brata Gontrana, tjerala ulicama grada pa seoskim cestama, njega zaplakanih očiju koje je brisao čipkastim rukavima, njega milosnika, pokvarenjaka, nisu govorili o mirisu procvjetalog bijelog gloga što ga je u mislima vračao djetinjstvu, lutanju koje ga je dovelo pred vrata opatije Nieul. Kad je Albert Sancž bio dijete, dolazio je često u opatiju da uči latinski. I baš na tim satovima učenja, draž opatije se uvukla u kutak njegova srca, kao neka neprolazna, suptilna nostalgija, koju ni uživanje u kraljevskoj palači i Saint-Cloudu nisu ni^ kad mogla ugušiti. Toga je dana potegao za zvono na vratima i vrata su mu se otvorila... — Na tavanima opatije nañe se čudnih stvari — reče on Anñeliki. — U toku vijekova, nije tu vladala uvijek isposnička strogost. Ostalo je nekih predmeta iz tih vremena. Otac nastojnik je pomislio da bi ti neka od tih stvarčica mogla poslužiti. Ovlastio me da ti predam ovo. Kad je otvorila kožni kovčežič, našla je u njemu toaletni neseserč a predmeti su bili izrañeni od sedefa i zlata.

260 Kad je ostala sama, Anñelika je dugo četkala svoju kosu, držeči.u jednoj ruci okruglo ogledalo, jasno kao sunce, a u drugoj skupocjenu i, vrlo tešku, ali mekanu četku. Očarana, Hono-rina se pomače u svojim jaslama tražeči od majke svoj dio. Anñelika joj dade drugu, manju četku i pomagalo za obuvanje cipela takoñer od sedefa i zlata. Koja je dama iz plemičkog roda Richeville, senzualna i mistična, ostavila meñu ovim zidovima te predmete taštine? Bivši starješina opatije, čije su plave oči nekada zanosile groficu de Richeville, bio je epi-kurejac, koji je uživao u učenim raspravama ali i u manje eteričnim zadovoljstvima. Anñelika se sad sjeti da je u dnu podruma vidjela ostatke visokog kreveta s baldakinom, koji bi fratri namještali čim bi lijepa gospoña dolazila u opatiju da tu traži odmor i zaborav. Njegov nasljednik obračunao je u samostanu s tim razuzdanim navikama. Govorilo se o njemu da je krut i nepristupačan. Usprkos tome, Anñelika zatraži, da je on primi, da bi mu se zahvalila. Ona je opet poprimila ljudski izgled, pa je željela da je nastojnik samostana vidi i uvjeri se da ona nije ono jadno, slomljeno biče, kome je morao pru-žuti ruku da bi je podigao. Haljina, koju je ona oprala i izglačala nije bila elegantna, ali. je zato pustila da joj kosa, oprana i počešljana, slobodno pada po ramenima. Nagnuta nad ogledalom promatrala je sebe nekom nemirnom sumnjom. Nisu li duge sunčane pruge u toplim tonovima njenih uvojaka bile novi pramenovi sijede kose, koji su se nedavno pojavili? Ona je sijedilñ odjednom, a nije joj kosa postepeno postajala siva. Imala je samo trideset i, tri godine, ali je več osječala da se bliži dan, kad če njeno glatko lice, još ukrašeno svim dražima mladosti,, biti okrunjeno bijelom MlJ aureolom. Starost ju je več doticala svojom snježnom rukom, a ona još nije pravo ni živjela. Dok se ženi ne ispune želje, život joj prolazi u stalnoj nadi... Ona proñe' samostanskim trijemom, a zatim, pošto se popela stubištem čije su stepenice bile izlizane od mnogih procesija, poñe otvorenom galerijom koja je podsječala na opločano dvorište unutar arapskih kuča. Kroz otvor pod polukružnim lukom koji je počivao na zdepastim stupovima, ona ugleda dvorište, zdenac iz kojega je brat Anselmo grabio vodu te Honorinu kako čuči na petama.

Hodnici su bili pusti. Sum njenih koraka sjetio ju je ponosite gospoñe de Richeville, te joj se učini da je vidi kako glave umotane u crni svileni rubac prolazi kraj začuñene Anñelike, koja je u ono vrijeme bila još djevojčica. Nastojnik samostana ju je čekao u prostranoj biblioteci, u kojoj su zidovi bili prekriveni neprocjenjenim bogatstvom. Vrlo rijetki prvotisci iz prvih štamparija, hiljade uvezanih knjiga svih oblika i svih debljina sjajile su se svojom izblijedjelom zlatnom bojom u polumraku hladne dvorane, u kojoj se osječao miris skupocjenih knjiga uvezanih u kožu, miris .perga-mene, štamparske boje, pultova od ebanovine na kojima su ležali golemi otvoreni misali, ukrašeni slikama. Sjedio je pod oslikanim crkvenim prozorom, u gotskoj stolici, a ukručenost njegova bijelog lika davala je još impresivriiju živost njegovim očima koje su se činile crne, a u stvari su bile tamne kao bronca ili čelik i nisu imale dobi, baš kao oči mnogih asketa. Izraz njegovih tankih, strogih usana sledi Anñe-liku i ona zauze odbrambeni stav. Pošto je najprije klekla preda nj, ona se podigne i sjedne na stolac bez naslona koji je več prije tu bio po- 262 stavljen. Uvukavši ruke u duge rukave od grubog sukna, on ju je promatrao nekom pretjeranom pažnjom i ona je bila prisiljena da prva progovori, kako bi prekinula taj muk koji ju je ispunjavao nelagodriošču. — Oče, htjela bih vam bezbroj puta zahva liti što ste me primili pod krov samostana. Da su me oni vojnici uhvatili, bila bih izgublje na... Sudbina koja me očekivala ... On se malo nakloni. — Znam to. Vaša je glava ucijenjena... Vi ste Buntovnica Poitoua. Nešto u njegovom glasu uznemiri Anñeliku. Prikriveno neprijateljstvo što ga je osjetila prema njemu odjednom bukne: — Osuñujete li moj postupak? — reče ona gordo. — Kojim pravom? Sto možete vi znati u osami svog samostana o nevoljama, vani u svijetu i o uzrocima koji mogu natjerati neku ženu da se lati oružja da bi branila svoju slo bodu? Izazivala ga je. Slabo bi se bio proveo taj redovnik da ju je podsjetio da se žena mora podvrgavati. Bila bi mu u lice dobacila kraljeve zahtjeve. — Znam o tome podosta, jer vidim kako vam iz očiju viri odvratno lice Nečastivog.

Ona se zajedljivo osmjehne. — Mogla sam i očekivati da ču ovdje čuti ovakvu vrst gluposti. Naskoro čete mi reči da je sam vrag ovladao sa mnom. — Postoji li u vašem srcu makar jedan osje čaj a da nije ispunjen mržnjom? Ona je šutjela, a on nastavi svojim monotonim i potresnim glasom: — Nečastivi je mržnja. Nečastivi je onaj koji više ne zna za ljubav. To je drugo, protivno lice, to je ono lice u kojemu, da se tako izrazim, nema ni truna ljubavič to je mržnja. To je otro- 263 van cvijet koji nečastivi sije. Plemenita srca su sklonija mržnji od ostalih. Zar ne znate da se nečastivi hrani krvlju, bolovima i porazima...? Neočekivani izraz gotovo fizičke patnje izo-bliči mu lice. On poviče s neizrecivom tugom u glasu: — Iskoristili ste moč svoje ljepote da biste odvukli ljude na put mržnje, zločina i ustan ka... A zovete se Anñelika... kčerka anñela I Odjednom ga ona prepozna. — Brate Ivane...! Brate Ivane...! Oh! Ni ste li me, možda, vi nekoč ... jedne noči odveli u svoju čeliju da biste me zaštitili od zla...? Oh! To ste vi! To ste baš vi! Prepoznajem vaše sjajne oči... Potvrdio je šuteči. činilo mu se da opet vidi djevojčicu kojoj svijetla kosa, okružuje draže-sno, nevino lice, kao što je lice djetinjstva, lice prepredeno kao što je lice odrasle žene i čije ga oči boje prolječa znatiželjno promatraju. — Nevina djevojčice — šapne on — što se 6 vama dogodilo? Nešto se slomilo u Anñelikinu srcu. — Uvrijedili su me i ponizili — promuca ona. — Oh, da znate, brate Ivane, kako je život bio opak sa mnom! On svrne pogled na ogromno raspelo što je visilo na suprotnom zidu: — A on, a što sve on nije pretrpio? Te noči ona nije mogla zaspati. Mir u samostanu je, kao nekada, raskinuo varljivi veo i otkrio prisutnost Duha tmine. Tihi zvuk zvona koje je

otkucavalo nočne sate i vrijeme jutarnje molitve sječalo ju je vječne borbe. Sa Sviječama u ruci fratri su dugim trijemovima odlazili u crkvu. 264 „Molite se, molite, fratri", mislila je ona, „i treba da se molite dok tmina vlada nad usnulom-zemljom." Tu je Duh zla otkrivao svoje grozno lice. Kad bi zatvorila oči, činilo joj se da čuje kako-krv teče. Tada bi ona ispružila ruku da bi takla ručicu usnule Honorine. Nevinost njene kčerke činila joj se jedinim bedemom iza kojega se mogla zaštititi od užasa te beskonačne noči. Tek u zoru, kad je pijetao zapjevao, ona je uspjela zaspati. Meñutim, ona se nije tek tako predavala.. Zatraži da opet .vidi oca nastojnika. — Sto bi bilo od mene da nije bilo mržnje? — reče mu ona. — Da se nisam mržnjom bra nila, bila bih crkla od očaja, bila bih se ubila, bila bih poludjela. Duh osvete koji vlada mno me je kao neki oklop koji mi omogučava da živim i da sam svjesna toga, vjerujte mi. — Ne sumnjam u to. Postoje trenuci u ži votu koje ne bismo doživjeli bez pomoči duha snažnijeg od svojeg. Ljudski duh nije otporan. TJ trenucima sreče je dovoljan sam sebi za po moč, ali u nesreči mora se obratiti za pomoč ili Bogu ili vragu... — Vi, dakle, ne potcjenjujete snagu osječa ja kome sam se prepustila? — Neču nikad potcijeniti moč i duhovnu snagu gospara Lucifera. Previše ga dobro po znajem. — Ah! Vi se uvijek gubite u prilično gru bim vizijama. Ne shvačate naprosto ništa od onog što se zbiva na zemlji. Ona se ushodala gore-dolje ispred njega, ponosna, s kosom rasutom po ramenima, visoko dignute glave, sijevajučih očiju nimalo ne mareči za svoj izgled u tom trenutku, jer je sve svoje snage upregla u borbu što se u njenoj nutrini vodila. 265-

Nepomičniji i beščutniji od kamenog kipa, otac nastojnik je promatrao kako prolazi ispred njega. Naposljetku mu na usnama zatitra podrugljiv i jedva primjetljiv osmijeh. — Uzalud vam nijekati, kčerko, da vrag nije ovladao vašim duhom. I neiskusnim očima je jasno da bi vaš nemir trebalo smiriti s nekoliko kapi blagoslovljene vode. — Vi me tjerate u očaj! — poviče ona. — Nervozna sam, jer hoču da se opravdam, a za pustila sam naviku da razmišljam o ovim pita njima. Osveta zbog koje me korite a koja me natjerala da se s oružjem dignem protiv pretje rane tiranije, zar ta osveta nije bliža duhu prav de, koju je Krist propovijedao negoli rušilač- kom zlu? Izgledalo je kao da on razmišlja o tome. — Vi niste lak protivnik — dopusti on. — Govorite, dakle, izložite sve što imate reči... Godinama je šutjela pa joj je sada bilo teško govoriti. Riječi su joj se gomilale na usnama, rečenice joj se lomile u ustima kao istrgnute iz srca bez ikakva reda i veze što ju je strašno ljutilo. Pričala je o kralju, lomači, o Colinu Patu-relu i gospodinu de Breteuilu, o sirotinji iz pariškog podzemlja, o svom zaklanom djetetu, o korupciji, porezima... Šta je on mogao razumjeti od čitave te zbrke? Ništa! Mogao joj je držati propovijedi. Obuzeta žarom izlaganja s vremena na vrijeme je zabacivala kosu koja je padala po obrazima. Stalno je hodala i govorila. Katkad se oslanjala objema rukama na.naslon stolice, naginjala se nada nj, kao da mu hoče bolje predočiti svoju istinu. — Vi me smatrate odgovornom za krv pro livenu po mojim naredbama. A da li je krv pro livena u Božje ime manje crvena, manje krimi nalna? On je njenoj srdžbi i mržnji suprotstavio kameno lice, svoj pogled koji je odjednom postao Madan i neprobojan. — Da, znam što mislite — nastavi ona gro zničavo. — Krv protestantske djece, koju voj nici dočekuju na koplja, razumije se, nije čista, dok su, naprotiv, kraljeve želje sveteč patnje na roda su pravedne i opravdane, pa čak i zasluže

ne... Nisu smjeli da se rode kao bijednici... Pokoravati se velikima, smrviti slabe... Takav je zakon ... Najzad je zašutjela gotovo potpuno iscrpljena, niz čelo joj je curio znoj, osječala je prazninu u sebi. On se digne, podsjetivši je da se približuje vrijeme čitanja brevijara. Ona ga je gledala kako se udaljuje uz samostanski trijem, s rukama u rukavima habita, s kapuljačom prebačenom preko glave, nalik na dugu voštanicu. Nije ništa shvatio. Bio je miran i vedar. Te noči, meñutim, Anñelika je bolje spavala i kad se probudila, kao da je pao s nje ogroman teret. Otac nastojnik pošalje po nju. Da joj nije mislio održati neku svečanu propovijed kojoj je bio cilj da je ukroti? Veselila se što če s njim ukrstiti oružje. Uñe spuštene glave i začudi se videči kako se on grohotom smije. — Izgleda mi, gospoño, da se spremate za borbu. Zar" sam, dakle, tako opasan neprijatelj da je Buntovnica Poitoua odlučila na me uda riti svim svojim oružjem? — Molim vas, ne zovite me više tako — zamoli ga ona donekle smetena. — Mislio sam da se ponosite tim imenom. Ona skrene pogled u stranu, osjetivši naglo da je nasmrt umorna. — Ne kajem se nimalo i nikad se neču po- kajati za ono što sam učinila! 266 2B7 — Ali vi se same sebe bojite. Anñelika se ugrize za donju usnu. — Kako vidim, vi ništa ne shvačate, oče... I — To je moguče. Ali osječam da patite, a nadasve vidim mračnu aureolu koja vas okru žuje ... — Aureola — reče ona sanjarski — Musli

manski sveci o njoj govore. Da li je moja aure ola mračna,, oče? — Vi drhtite od same pomisli da zagledate u svoju dušu. Zašto se bojite? Sta mislite da čete vidjeti u njoj? Ona ga je netremice gledala. Njegove zjenice koje su se sjale poput žive, prodirale, su joj do dna duše. Nije bila kadra da svoje oči odvoji od njih. — Oslobodite se — navaljivao je on — ina če, nikad više nečete ponovo živjeti. — Ponovo živjeti! Ponovo živjeti! Ali zašto da ponovo živim? Nije mi stalo do života. Ona je u zanosu vikala, uhvativši se objema rukama za vrat, kao da se guši... — A što če mi život? Gadi mi se, mrzim ga, sve mi je uzeo. On je od mene stvorio ženu, koje... da... istina je... koje se bojim ... Ona se bez snage sruši na stolicu. — Vi to ne možete shvatati, ali ja bih rado umrla. — To nije istina. Vi ne želite umrijeti. — OhJ Želim, vjerujte mi. — To je samo posljedica umora. Ali znajte da želja za smrču, volja za smrču, dolazi samo onima koji su u svom dugom ili kratkom ži votu proživjeli ono što su željeli da prožive. Sjetite se pjesme starca Simeona: »Moje su oči vidjele Otkupitelja svijeta, sad mogu da uni* rem." Ali sve dok neko biče to nije ispunilo, sve dok luta daleko od svog cilja, sve dok po znaje samo poraze... ono ne želi da umre ... Zaborav, san, ništavilo... da. Umor od života? 26a To nije smrt. Smrt, to je blago koje nam je Bog dao sa životom, to je neizrecivo obečanje... Anñelika se sjeti opata Lesdiguieresa, njegova mladog zanesenog lica. »O smrti, požuri", govorio je on. Mislila je na Colina Paturela, koji je toliko puta-bio predan krvnicima i na ono što je sama osječala dok su je, privezanu za stup, gledale krvoločne oči Mule Ismaila.

Tada bi bila mirne duše umrla, jer je osječala da odlazi prema uzvišenosti. Ali nikako danas. — Imate pravo — reče ona zahvačena ne nadanim stranom. — Ne mogu sad umrijeti, to bi bila prevara. On se nasmije. — Volim te nagle prelaze vaših raspolože nja. Da, gospoño. Vi morate živjeti. Da umrete poražena, kakva bi to za vas bila poruga. Naj gora ... Borila se. Bojala se da ga pogleda, da se sretne sa pogledom njegovih tamnih očiju. — Vi vrebate na mene — reče ona — kao na neku žrtvu. — Htio bih da se oslobodite bremena- koje vas je pritislo, htio bih da živite slobodno. — Ali kakvog to bremena da se oslobodim? — poviče ona ljutito. — Onog nevidljivog bremena koje vas pri ječi da živite u miru sa samom sobom i sa svo jim životom. — Nikad neču oprostiti! — To od vas nitko i ne traži! Anñelika se borila, u sebi. I on je bio na mukama videči je kako naglo diše i kako tjeskoba muči njeno lijepo lice. Kako, zašto, koga je dana otišla k njemu 1 pred njega klekla? Ona je grčila ruke na njegovom bijelom ha-bitu, a napor kojim se svladavala, opažao se u njenim svijetlim očima. 269 JllU U — Slušajte me . .. brate Ivane ... Slušajte me. Jeste li čuli što o pokolju na Polju draguna. On potvrdi kimanjem glave. — Ja sam naredila da se pokolj izvrši. — Mi to znamo. — To nije sve... Slušajte, i to je za me bilo... neizrecivo zadovoljstvo. Htjela sam op

rati ruke u njegovoj krvi. Redovnik zatvori oči. — Od te se noči — šapne Anñelika — bo jim i izbjegavam da zavirim u svoju nutrinu. — Pakleni su vas ponori privukli. Želite li se zauvijek osloboditi tih uspomena? — Cijelom svojom dušom. U njenim očima bljesne nada. — Možete li to vi učiniti? — Vi ste potpuno izgubili vjeru Isto ste je u djetinjstvu imali, ako sumnjate u to. — Bog zna sve, zar je onda potrebno da pri znam svoje grijehe na ispovijedi? — Bog zna sve, ali bez vašeg priznanja i po kajanja, ni On sam ne može poništiti vaš gri jeh. U tome se i sastoji ljudska sloboda. Pobijedio ju je. Pošto je dobila odriješenje, činilo joj se da joj je pri duši bolje. Gledajuči svoje raširene prste, reče: — A hoče li nestati krvi s ovih ruku? — Ne radi se o tome da se izbriše ono što se zbilo, ni da izbjegnete posljedice za svoja djela, več se radi o tome da ponovo oživite. Go dinama ste bili utjelovljenje mržnje, odsada bu dite samo ljubavi. To je cijena za vaše uskr snuče. Ona se razočarano nasmije. — Taj mi program ne odgovara, moja borba nije završena. — To je unutarnja stvar. Ona se naruga svom uzbuñenju i strese izazovno svoju bujnu kosu. 270 — Koliko riječi za jednu odrezanu glavu t Mula Ismail je svakog dana žrtvovao dvije ili- tri da ugodi Bogu. Vidite li, vrlo je teško de finirati što je Dobro ili Zlo, kad čovjek mnogo putuje i koješta vidi na svojim putovanjima. Te riječi kao da su mnogo razveselile oca na-stojnika. Osmijeh, nalik blijesku sunčane zrake na snijegu, kao da je razbio ukočenu i strogu masku

na njegovu licu, i sad je ono sjalo lju-baznošču i nevjerojatnom mladošču. Obično mu je izraz lica bio ukočen i hladan. činilo se da ga ništa nije moglo smekšati. Meñutim, u toku razgovora, bezbrojna su se čuvstva smjenjivala na njemu: radost, bol, srdžba, simpatija. Kad je Anñelika mislila na nj, uvijek joj je pred oči iskrsavao njegov strog i nepristupačan lik. U stvari, u njega je bilo vrlo pokretno i uvijek budno lice. U početku, prije nego što je opazila ta njegova svojstva i prije no što se ogrijala na njegovoj životnoj toplini, ona ga se bijaše prestrašila. Odgovarajuči na njenu dosjetku, koja se odnosila na Mulu Ismaila, reče: — Zlo je ono što osječate da šteti vašem mo ralnom zdravlju. Dobro je ono što zadovoljava vaš lični osječaj pravde. — Ali, oče, dozvolite mi da vas upitam, ne mirišu li te vaše tvrdnje ponešto na herezu? — Ja ih iskazujem samo pred onima koji to mogu da shvate. — Zar, dakle, toliko povjerenja imate u mene? On ju je dugo posmatrao. — Jest, imam. Vaša sudbina nije obična. Vi se morate boriti izvan utrtih putova. Mnogo ju je ispitivao o islamu. Ona mu je pričala o onome što je vidjela i čula. Pričala mu je o arapskim običajima, o njihovoj tvrdoj i okrutnoj vjeri, što je na njega učinilo snažan do- 271 jam. Ona se nije žacala da mu otkrije svoje divljenje i nostalgiju prema toj vjeri. Prelistaše skupa ogromne knjižurine u kojima je, što minijaturama u boji, a što riječima, bila opisana povijest arapskih invazija., u kojima je bilo izneseno naučavanja Muhamedovo, a tumačenje su tog naučavanja dali Crkveni oci. To su za Anñeliku bili nezaboravni trenuci. Ona je na sve zaboravljala dok je on prevrtao stranice rukom, tako dugom, mršavom i prozračnom, da je izgledala kao ženska. Kopirajuči mnogo primitivce i razmišljajuči o njima, on je sam stekao neku prozračnu ljupkost.

Jedno poslijepodne, dok ga je čekala, An--ñelika u jednoj minijaturi primijeti anñela sa zelenim očima na licu koje joj se činilo poznato. Taj se anñeo pojavljivao više puta u misalu, negdje tužnog, a negdje sjajnog pogleda, spuštenih vjeña, svijetle kose, negdje nasmijan, a negdje ozbiljan. — Da nije možda brat Ivan, novak u opati ji Nieula, ukrasio nekada ovu knjigu? — upita ona osmjehujuči se, kad je otac nastojnik opet ušao. — Kako bih mogao zaboraviti djevojčicu one noči, izvanrednu ljepotu, koja je izbijala iz nje? Svježina, ljepota, želja za životom, sva su ta bogatstva izbijala iz nje kroz njene zelene oči. činilo mi se da ju je Bog poslao u samo stan, da bi me podsjetio na ljepotu onog što je stvorio. — A sada sam stara i ružna. Opat prasne u grohotan smijeh. — Kako vam mogu pasti na pamet takve budalaštine? Kako tako lijepa usta mogu izgo voriti tako gorke riječi. Vi ste mladi! Oh, Kako ?ste mladi — ponovi on gledajuči je gorljivo. — Vi ste sačuvali u sebi životnu bujnost, a to je pravo čudo. Vi ste, zaista, mnogo proživjeli, ali ja vam kažem da je vaš pravi život pred vama — Počela mi je kosa sijediti — Još jedan ukras više — reče on podruglji- "im glasom I po prvi put nakon dugih mjeseci ona kao da je našla sebe u očima koje su je netremice promatrale i u kojima kao da je vidjela svoj lik. Osječala je snagu svog tijela, koju je stekla zahvaljujuči šumskom zraku i stalnom jahanju. Stas joj nije bio vitak kao prije, ramena su joj bila razvijenija, put joj je ponovo dobila ruži-často-zlačene tonove, dok su podočnjaci bili ne samo znakom prolivenih suza, več su davali sjetu njenu pogledu i još više isticali sjaj njenih očiju Bijaše se sasvim odvikla da misli o svom szgledu, i gotovo je bila u neprilici otkrivši ponovo svoje tijelo, te nesvjesno pokrije grudi krajem svog ogrtača — Uzalud me pokušavate ohrabriti — reče

ona odmahnuvši glavom. — Vi to ne možete shvatiti Izgledam tako živa Ali se osje čam tako iscrpljena — Ne može se u jednom jedinom danu ozdraviti od teške bolesti. Svojim laganim korakom, kao da kliže po kamenim pločicama, opat poñe do svoje stolice i pošto je opet na nju sjeo, zamišljeno ju je promatrao — Ipak ozdravljenje je u toku. Velika se razlika opaža na vama od one noči kad ste sa svojim djetetom potražili utočište u opatiji. Bu dite strpljivi Okrenite se k svjetlu, a ne tmi nama i ozdravit če vam i duša i tijelo Ona se začudi — I tijelo? Ta ja nisam bolesna! — Vi se bojite i mrzite čovjeka. To je vaša bolest ili bolje rečeno „anomalija" od koje mo rate ozdraviti. Inače če vam ona ugušiti dušu. jer ste vi stvoreni za ljubav — — 272 "8 AndeUka buntovnik 273 Anñelika je bila zapanjena, a onda odjednom plane. — O čemu vi to govorite? — poviče krešta- vim glasom. — U što se vi to miješate? Što vi znate o patnjama žene koju proganjaju ljudi svojim željama? Sto vi znate o užasu što ga ona na kraju osječa i prema njima i prema sebi? Sta vi znate o padu u koji ljubav može da od vuče? Osim toga, niste li vi prvi uprli prstom u avet pohote i povikali: pokora!? On se osmjehivao kao da nije bio potresen žestinom njena napada. — Zašto se osmjehujete? — Pa eto, što vas više gledam, sve sam više uvjeren da ste stvoreni da spavate u muškar

čevu zagrljaju. Ta ju je predodžba istodobno i uznemirila i umirila. On mirno nastavi: — Nisam govorio u množini. Rekao sam: muškarčevu. Previše ste puteni da biste mogli živjeti bez ljubavi. Nastojte ozdraviti za onoga koji mora doči, onaj... — Da, za muža... koga čestita djevica oče kuje sa sviječom u ruci. Navlas moj slučaj... Bezgranična joj tuga obuze dušu. Mislila je: »Muž...! Imala sam ga. Obasipao me ljubavlju, ali su ga istrgli iz mog zagrljaja." ^— Morate svoj pogled okrenuti prema budučnosti. Treba da prepoznate onog, koji če doči. Treba da se pripremite, da ga dočekate. Zar ne mislite osloboditi svoju dušu bremena svojih grijeha? Ne budite gordi na svoje tijelo. Ono nije zavri jedilo da mislite o njegovoj sramoti. Prolječe uvijek dolazi iza zime. Krv i tijelo se obnavljaju. Izgleda da ste dobrog zdravlja...! Sto joj je on otvoreno govorio o tajnom zlu koje ju je izjedalo, nju je i zbunilo i utješilo u isto vrijeme. 274 — To neče biti lako — odgovori ona. — Vidi se da vi niste onaj, koji. — Luda glavo Izbjegavajte sve ono što vas muči. Naučite to več jednom. Evo, poslije mnogih ružnih dana, pojavilo se sunce. Uzmite svoju kčerkicu za ruku i poñite s njom u park, šetajte se i razmišljajte o svojoj nadi. Ona nije bila baš sigurna da želi budučnost boju joj je on proricao. Postoji li na svijetu čovjek koji bi bio sposoban da je ponovo osvoji? Rana je bila previše duboka. Meñutim, kad je razmišljala o nagonu, koji je njeno srce, željno utjehe, okretalo prema n&stojniku nielskog samostana, morala je priznati da je njena duša počela kopniti. On ju je privukao strpljivošču ptičara. Ali draž njegove muževne ličnosti, iscrpljene pokorama, ipak je pri tom odigrala znatnu ulogu. Da, imao je pravo: ona je bila žena i to je ostala.. — Sto mi se, dakle, dogodilo u opatiji? — zapita ona. — Imam katkad osječaj da sam iz gubljena, da lebdim u zraku.

— Vi se nalazite u stanju koje matematičari nazivaju „prelaz u beskraj". — Sto ste htjeli time kazati? — Učeči matematiku, doznajemo da sva rje šenja nekog problema ne moraju biti izračun- ljiva, to jest da proizlaze jedna iz drugih i da se svedu na pozitivan rezultat. Nekoliko prostih primjera: rješenje jedne matematičke jednadžbe, mi ne znamo da li je „pozitivno" ili „negativno". Drukčije rečeno da li se dobilo ili izgubilo. Obično vañenje drugog korijena stavlja nas pred filozofski problem od znatne važnosti, pred neizračunljiv problem, to jest, pred problem da izračunamo korijen negativnog broja. Pred vrtoglavicom, pred nemoči duha da riješi taj problem, mi se mirimo izjavljujuči da je problem „zamišljen", ili gs 275 pretvaramo u trigonometrijsku liniju. A to znači da više ne znamo što se dogaña, jer'smo prešli na drugi plan fizičke strukture. To se onda zove, radi lijenosti duha, ,5prelaz na rješenje kontinuiteta" ili „prelaz u beskrajnost". Shvačate li? — Mislim da shvačam. Osječam tu vrst tre nutačnog nestajanja problema. — Dubok li je ponor taj beskraj, pa makar samo u čistoj matematici! Ali on je uvijek pri sutan i u našem običnom životu. I kad naš duh ne nalazi više nikakvog „planskog" rješenja, prelaz u beskraj, ili iracionalnost ili u nadna^ ravnost — nameče se samo po sebi. Mi tad ispli vamo na površinu, da bismo zaplivali običajnim tokom ali u stvari, rješenje je več nañeno... — Mogu li usprkos svemu ponovo usposta viti vezu sa životom? Moj su život rastrgle bez brojne proturječnosti. — Vi ste jedna oñ onih žena, kojima je bor ba potrebna da bi osjetila samu sebe i da... Oh! i toga ima... da bi ostala mlada i lijepa. Sto vam više odgovara: običan život s preslicom u ruci ili lakouman život? — Ne znam više. Katkad mi se činilo da sam stvorena za običan seoski život: želja m!

je bila da imam muža kojega bih voljela, djecu oko stola kojima bih mijesila kolače. Sve žene nose tu odliku u jednom kutu svog srqa, čak i one što su nisko pale, čak i bludnice. A isto tako kao i sve žene željela sam steči bogatstvo, zbog uživanja, što nam ih ono pruža: nakit, divljenje ljudi... Ali brzo sam opazila da mi je bogatstvo omogučilo lagodan život, ali mi nije donijelo sreču. Sve to nije bilo u skladu sa željama. Meñutim, strastveno sam se tiživjela u ulogu vojskovoñe. Vi čete mi reči: žena nije stvorena da prolijeva krv, to je neprirodno. Ali, ja volim rat. Lagala bih kañ bih to poricala. Volim voditi bitke, očekivati pobjede, skupljati 276 raštrkane snage, nadahnuti ih nekim ciljem, a volim čak i strah, tjeskobu, nadu da se spasi očajna situacija. Mnogo sam toga prepatila za dvije protekle godine, ali se nisam nikad dosañivala. — Priča se da je za čovjeka, a naročito za ženu, jedan od bitnih uslova da bude sretan: da se ne dosañuje. — Nisu li vas sablaznila moja priznanja? Kako tumačite ova moja protivurječja? — Ljudsko biče je sposobno za mnoge stva ri. To je srž njegova života u kome se ispre pleču i dobro i zlo, bunt i podložnost, blagost i nasilje. Saptao je dalje: — Sve se zbiva u svoje vrijeme, sve pod ka pom nebeskom: postoji vrijeme kad se rañamo i vrijeme kad umiremo, vrijeme kad se ubija mo i vrijeme kad se liječimo, vrijeme kad pla čemo i vrijeme kad se smijemo, vrijeme kad jadikujemo i vrijeme kad plešemo, vrijeme kad grlimo i vrijeme kad se uklanjamo zagrljaji ma .. vrijeme kad šutimo i vrijeme kad govo rimo, vrijeme kod mrzimo i vrijeme kad lju bimo .. . — Tko je to rekao?

— Jedan od velikih biblijskih mudraca! Ek- lezijast. — Dakle, moja pobuna nije bila samo skup ružnih i odvratnih djela? — Dakako da nije. Anñelikino se lice razvedri. — Vaša blagost mnogo me više tješi nego vaša strogost. Vi ste bili u početku tako kruti prema meni — Ustrašio sam vas da bih vas iščupao iz kaljuže u koju ste sve dublje upadah'. Osim toga, htio sam vas navesti da govorite. Sretan sam da sam u tome uspio. Zatvoreno srce se na kraju pokvari 277 Poduprijevši bradu rukom, duboko se zamislio, kao da rješava neki mučan problem. — Vi biste morali napustiti ovu zemlju —• reče on napokon. — Htjeli ste reči da moram umrijeti? ~ uzvikne ona zahvačena nenadanim užasom. — Ne, sto puta ne, draga dušo. Ta vi ste utjelovljenje života! Htio sara reči da biste mo rali napustiti ovu zemlju, zemlju svog djetinj stva i takoñer... ovo kraljevstvo u kojemu je raspisana ucjena na vašu glavu. Treba da osta vite ovaj uzburkani kraj, koji zbog svoje krat- kovijeke krščanske kulture ne uspijeva da se oslobodi osnovnog sukoba: sukoba izmeñu Bo ga i Sotone. Vi ste bliži prirodi. Vaša pravič nost, vaša ravnoteža ne mogu se zadovoljiti krajnjim i u neku ruku protuprirodnim osječa jima. Vi sasvim drugačije sudite o problemima koji vas zanimaju, stoga čete uvijek biti u srazu s onima koji vas okružuju. Vi ste poma lo, zamišljam tako, nalik prvoj ženi koju je Bog stvorio i koja se čudila voču u raju ze maljskom. Vi biste morali otiči nekamo... — Kamo?

— Ne znam. Sagraditi nov svijet, zemalj- skiji, snošljiviji... On skrene pogled prema prozoru. — Snijega je nestalo, sunce sja. Stiglo je prolječe. Jeste li to opazili? Plavetnilo neba odražavalo se na krivini romantičnog svoda, a na njegovoj ivici gukale su pripitomljene grlice. — Raspitao sam se. Vojnici su napustili ovo područje. Kraj je miran, mada još nije upoko- ren. Mogli biste bez zapreke doči do Maillezai- sa u području močvara, a zatim do obale. Ne biste li mogli potražiti nekoga od svojih pri staša? -r- Hočete da kažete, da moram otputovati? — šapne ona. 27« — Vrijeme je činilo joj se da več vidi neprijateljski raspoložen svijet kako je čeka na vratima opatije, meñu koji se morala zaputiti sama i progonjena sa svojim kopiletom u naručju. Anñelika padne pred nastojnikom na koljena. — Nemojte me tjerati. Ovdje mi je dobro Ovdje je utočište Božje. — Cijeli svijet je utočište Božje za one ko ji vjeruju u njegovo milosrñe. Zatvorila je oči, a ispod dugih trepavica tekle su joj suze tvoreči sjajne brazde na njenim obrazima. On je vidio crni krug nesreče oko njena lika. Još nije bila izvan pogibelji, ali več je on bio siguran da če ona na kraju pobijediti. Njegova je dužnost bila da je preda cesti i vjetru. Otac Ivan ispruži ruku i ona na svojoj kosi osjeti neizrecivo nježan dodir njegove mršave ruke. — Hrabro, draga dušo, i neka vas Bog bla goslovi. Sutradan ju je brat vratar potražio. Osed-lao joj je mazgu kao što je molila. Poslat če im je natrag preko fratara iz Maillezausa. Stavio je na životinju dvije košare namirnica i jedan pokrivač. Anñelika brižljivo zamota glavu svoje kčerke. Ako nije mogla sakriti boju svojih očiju, mogla je barem sakriti kčerinu kosu Ona je dobro znala da su oni, koji su je tražili znali njen opis: žena zelenih očiju, koja u naručju nosi dijete riñe kose. Imala je baš peh što je Honorina upadala u oko.

Držeči ruku na mazginom vratu, ona se časkom pokoleba. Ne bi li još jednom pozdravila oca nastojnika i svoga brata? Vratar odmahne 279 glavom. Velika sedmica je bila na domaku* Fratri su se več povukli u svoje čelije. Težak muk pritisnuo opatiju, teži no obično. Ljudi posvečeni Bogu su se okupljali rad?1 strašnog hodočašča koje prethodi Uskrsu. Žena se morala udaljiti. Još se nešto trzalo u Anñelikinu srcu, ono je još bolno krvarilo. Ali nije li ta patnja što ju je osječala, nije li ona bila znak njena uskrsnuča? Ona zajaše mazgu na muškarački, podigne k sebi Honorinu i proñe kroz samostanska vrata. Dok se uspinjala stazom što je vodila u šumu, dopre do nje škripanje vrata koja su se za njom zatvarala, a skoro odmah zatim oglasi se zvono sa tri jasna zvuka. Koliko se več vratiju zatvorilo za njom, zatvarajuči joj svaki put prolaz, kao hajkači progonjenoj divljači! Svaki put su se smanjivale mogučnosti da umakne svojoj sudbini i naskoro če joj ostati jedan jedini put: njen vlastiti put. Koji je to put? Ona još nije znala. Samo ga je predosječala. Počela je shvačati da su je nepremostive nesreče i zapreke svaki put nemilosrdno skre-tale sa njenih stramputica prema jednom jedinom, njenu nevidljivom cilju. I ovaj put, zadnji put, ona je prolazila kroz šumu. Nije se usudila da po danu ide cestom. Kroz šumu, a zatim preko močvara, ona če stiči bez zapreka do opatije Maillezais. Kad je došla do Vučje doline, sunce se več diglo visoko na nebo. Njegove su zrake okomito obasjavale dolinu. Anñelika se zaustavi i nije se mogla načuditi. Ne bijahu još ni dva tjedna prošla što je na tom mjestu posrtala u snijegu, što ju je tu davila oštra zima, i čitavo joj tijelo drhtalo kao prut na vjetru. Danas je dolina bila sva zelena, a potok koji je duboka drijemao ispod debelog leda, sad je poskakivao dražesno poput mladog kozliča, dok su ljubice krasile korijenje stabala. Kukavica se glasala svojim pjevom, punim obečanja. Najavljivala je toplinu, cvijetanje, ustoličavala je prolječe Anñelikin se pogled zamagli pred svim tim divotama. Ponekad nas priroda i život iznenade svojom blagošču. Duga i oštra zima posto-stručila je bogatstvo trava i cviječa. Iz gnusnog zločina, iz bezimenog užasa niknuo je ovaj dra-žestan cvijet, okrugao, bijel, okrunjen plamenom, vedar, koji je ona držala usnuo na svojim prsima: Honorina.

Crni gavrani nisu više kružili, zlokobni i gladni povrh Vilinske čistine. Reklo bi se da smrt nije nikad pohodila ove krajeve. Opat Lesdiguieres, opat Ivan! Ta dva arhari-ñela su je izvukli iz ponora, u koji je bila upala. Ta dva nevina redovnika najzad su izbrisali u njoj zlokobnu uspomenu na fratra Bechera. Bilo je pravo i potrebno da ostane na životu, mislila je. 280 28* XXVIII ZASJEDA TRGOVACA OBILJEŽENA LJILJANOVIM CVIJETOM Sutradan je stigla u Mailleazis, veličanstvenu opatiju sagrañenu na otoku, izmeñu ustajalih voda i vrba. U noči ti se činilo da čuješ šum valova, koji su u XII vijeku udarali u temelje •opatije. Fratri su provodili miran, pastirski život loveči žabe i jegulje, vodili manje računa o brevijaru, negoli o podnevnom počinku i čuvajuči Rabelaisovu tradiciju, koji je meñu ovim zidovima napisao svog Gargantua. Tu nije bilo traga onoj pobožnoj atmosferi što je vladala u Nieulu. Fratri su se bojali protestanata. Jer je taj kraj sve do obale bio nastanjen uglavnom protestantima. Kraljeve su trupe malo-pomalo uspostavljale red. Preporučena od nielskog opata — zaista svet čovjek, govorio je prior Maillezaisa uzdišuči — Anñeliku su dobro primili i dali su joj vodiča, koji ju je odveo do okolice Sables d'Olonne. Noseči na leñima Honorinu, ona se sada spuštala pjeskovitim i blatnim putom pod svodom patuljastih hrastova i lijeska. Pala je kiša. Pročiščen uzduh imao je čudan okus. Ona se 282 zaustavi da nabere lješnjaka za Hononnu i da joj ih zubima lomi. Latice šipka, mokre od kiše, napadale su na njenu ruku. Neobičan šum dopirao je iza živice To je bila zadnja etapa njena puta. Sum je bivao sve jači. Anñelika je išla dalje, poput vuka opreznoč napokon opazi more. To nije bio Mediteran, plavi i zlatni, več ocean, more tmina, provalija Atlanata..

Ono se penjalo sivo, plavo, zeleno na horizontu, koji se u magli spajao s nebom. Iduči dalje, Anñelika spazi ljubičasti žal •razdijeljen srebrnastim spletom barica, zatim četvrtasta polja solana, bijele čunjeve nagomilane soli, koje je nagli sumrak obojio nježnom ružičastom bojom. Ni lijevoj strani nalazila se trošna kučica Tu se Anñelika imala sastati sa Ponce-le--Paludom. potestantskim krijumčarom, koji je postao njen sljedbenik odmah na početku ustanka. Ali Ponce-le-Palud je bio uhvačen dan prije toga, i pogubljen zbog dvostruke krivice: kao krijumčar i kao pobunjenik protiv kralja. Preživjeli drugovi životarili su od pljačke, sakriveni u malim obalnim šumama. Anñelika je stupila s njima u pregovore, da joj omoguče da se brodom prebaci u Bretanju: tamo bi se možda mogla dugo kriti. Najvažnije je bilo izbječi patrolama. Stanovnici obale, koji su ostali vjerni kralju ili su mu se ponovo pokorili, nisu se ustručavali da izdaju sad ovog sad onog samo da steknu milost svojom revnošču. Pobijeñeni nemaju saveznika. Osječajuči se neugodno meñu ovim žučljivim protestantima, koji su znali za veličinu njena poraza i njene bijede, Anñelika je bila uznemirena. Bilo joj je do toga da što prije otplovi odatle. Samo more joj se činilo sigurno, samo ono če je prijazno orimiti 283 Trečeg dana ispijeni i odrpani ljudi cotrčali su u šumu vičuči da se skupina trgovaca približuje. Dolazili su iz Maransa i prevozili žito i vino. Več mjesecima se nije vidjelo ni čulo za takav dogañaj. Ostali se odmah okupiše i stadoše skupljati svoje oružje: duge šiljaste mačeve, obične mačeve, štapove. Nisu imali više baruta, ni kugli za svoje muškete. — Ne činite to, zaklinjem vas — molila ib je Anñelika. — Navuči čete na sebe žandarme riju, pa če doči da pretraže ovu šumu... — Treba ipak od nečega živjeti — progun- ña voña. Meñu rijetkim stablima več se čula zvonjava praporaca na mazgama i škripanje teretnih kola. Zatim se začu vika i zveket oružja. Anñelika više nije znala kome svecu da se prikloni. Trebalo je, meñutim, spriječiti ove progonjene ljude da izvrše razbojničko djelo koje če na njih navuči vojnike i finance. Na žalost, ona ih je malo vremena poznavala i nije mogla na njih utjecati. Nije čak razumjela ni njihova narječja. Ona pri veže

Honorinu za stablo i potrči prema bojnom polju. Možda če spasiti ljudske živote, sporazumjeti se s trgovcima. Ali ovi, umjesto da se prestraše, odlučili su več na početku napada da se brane. Imali su pištolje i pucali su zaklonjeni svojim kolima. Mnogobrojni ranjenici pokrili su cestu. Anñelika se dovuče do voñe krijumčara, koji je stajao iza jednog grma. — Povucite se — zaklinjala ga je. — Prekasno je sada. Treba nam njihova roba, a naročito njihovi životi, da nas ne bi odali. On skoči na jedna kola. Hitac iz pištolja smjesta ga zaustavi i on se sruši. Nakon toga nastade potpuna pometnja. Sluteči da su raz- 284 bojnici demoralizirani, četvorica trgovaca lakoče iz zaklona i bace se na njih. Udarajuči štapovima snagom kojoj se čovjek nikad ne bi nadao od mirnih trgovaca, nekima su polomili udove a nekima lubanje. Anñelika primi žestok udarac pri dnu zatiljka. Sve joj se zavrtjelo, ali imala je još vremena da vidi onoga koji ju je udario. Bio je obučen u crno, bez dvojbe protestant, vrlo krupan, bistrih očiju, ne baš ljutitih, ali zato odlučnih. Sveti Honore, trgovac, mora da mu je bio sličan. Drugi udarac je primila po sljepoočici i onesvijestila se. Do--šla je k sebi pod uticajem daleke i užasne uspomene. Florimond je bio u rukama Velikog Co-esrea, a Cantora su ugrabili Cigani. Anñelika je trčala za njima zajedno sa Poljakinjom po prašnoj cesti Charentona, nakon što je utekla iz strašne tamnice Chateleta. Ona otvori oči. Bila je u zatvoru. Sama, ispružena na trulo] slamnjači. Udarac koji je primila bio je jači od njenih osječaja. Nije više imala snage ni da proklinje neoprezne krijumčare, kobnu sudbinu, svoju nesreču. Za nekoliko sati bila bi se ukrcala u brod jer se več bila sporazumjela da je pre-vezu do bretonske obale. Prepustila se nekom pasivnom snatrenju, ni ne misleči u koji gradič su je odvukli. Les Sables ili Talmont? Ni da li su je prepoznali, ni kakva je kazna očekuje. Zatiljak ju je jako bolio, osječala se umornom i bolesnom. Ležala je tako satrvena, kadli je odjednom munjevita misao probode i ona poskoči na svom ležaju: Honorina! Strava joj ukoči tijelo. Sto se dogodilo s djetetom nakon one kobne strke? Anñelika ju je ostavila privezanu za stablo Da li su je krijumčari, koji su pobjegli, opazili? Da li su se oni pobrinuli za nju? Ali ako nitko 285

...„ luli nije primijetio dijete? Ako se djevojčica još nalazi tamo sama u šumi? čistina je bila podalje od ceste. Da li če čuti njene krikove? Hladan znoj oblije Anñeliku. Večer se spuštala? Iza rešetaka podrumskog prozora crvenkasta svjetlost najavljivala je sumrak. Anñelika je udarala po vratima podruma, ali nitko se nije pojavio, a ni odgovorio na njene dozive. Vrati se k prozoru i grčevito se uhvati za rešetke. Otvor je bio u razini sa zemljom. Nejasni šum joj je dopirao do ušiju: more nije daleko. Zvala je i zvala, ali uzalud. Noč se bližila ravnodušna prema zatvorenicima, koji živi zazidani, nisu mogli do jutra ništa očekivati od svojih bližnjih. Neko vrijeme bila je izvan sebe, vrtila se u krugu i vikala kao bjesomučna. Lagani šum dovede je k svijesti. Vani je začula korake. Anñelika se ponovo grčevito primi hladnog željeza prozorskih rešetki. Koraci su se približavali. Dvije se cipele pojave na drugoj strani otvora. — Za ljubav Božju, vi koji prolazite, zau stavite se! Slušajte me •— poviče Anñelika. Prolaznik se zaustavi. — Za ljubav Božju — ponovi ona živo — smilujte se mojoj molbi. Nitko nije odgovarao, ali prolaznik se nije udaljavao. — Moja djevojčica je ostala u šumi — na stavi ona. — Nastradati če ako joj nitko ne pomogne. Umrijet če od zime i gladi. Proždri- jet če je lisice. Prolaznice, smilujte joj se! Trebalo je označiti mjesto. Ona nije znala imena mjesta u tom tuñem kraju. — Nedaleko ceste, gdje su razbojnici na pali trgovce, koji su prevozili žito ... Da li je to bilo jučer ili danas, pitala se dok joj se u glavi sve vrtjelo. 286 — Od ceste se odvaja jedna staza... tamo se nalazi miljokaz (sjetila se te pojedinosti). Da, ako poñete tamo stazom doči čete do jedne čistine... Ona je tu privezana za jedno stablo... To je moja djevojčica. Nema joj ni dvije pune godine. Ncge prolaznika se pomakoše. Otišao je. Da U je bar čuo buncanje što je izlazilo iz dubine zatvora? Možda je smatrao da to trabunja okovana luñakinjač ima svakakvih žena po tamnicama.

Ona se trgne iz groznog sna, u kom je neprestano čula plač svog djeteta. Ugleda pred sobom tamničara i dva naoružana stražara, koji su joj surovo naredili da ustane i da ih slijedi. Vodili su je preko nekih kamenitih, zavojitih stepenica, a onda su je uveli u zasvoñenu dvoranu, čiji su zidovi bili vlažni i nagrizeni od soli. Na mangali je tinjala vatra, ali je vrlo slabo grijala prostoriju. Uostalom, mangala nije bila tu samo da ublaži temperaturu sred-njevjekovne kripte. Anñelika je to shvatila, čim je opazila snažnog čovjeka, golih ruku, u kratkoj crvenoj majici. Nagnut nad mangalom pažljivo je okretao meñu ugljevljem dugu gvozdenu šipku. U dnu dvorane, pod nekom vrsti plavog baldahina u obliku vrlo izblijedjelog ljiljanovog cvijeta, stajao je sudac u dugoj, crnoj togi i vlasulji s uvojcima i razgovarao s jednim od onih trgovaca, i to baš s onim koji je Anñeliku udario štapom po glavi. Mirno su razgovarali. Nisu čak smatrali potrebnim da prekinu razgovor kad su oružani ljudi dovukli Anñeliku, bacili je na koljena pred krvnika i htjeli joj skinuti suknju i prslučac. Anñelika je vikala, otimala se poput samog nečastivog. Ali jake su je šake zadržale. Od- 28? jednom z^Uje kako su joj razderali haljinu na leñima. M>veno svjeti0 zatitra pred njenim oči- bjesomugna. ma 1 dola^ilo sve bliže, sve "-Ona Miris Miris Wg0renog mesa dopre joj do nozñrva. UDuzeta *eijom da se osiobodi ruku, koje su je čvrsto drž | • j^^ nije ništa ni prijatelju promrmlja stražar _ t hl b. k vojske da se fijl učenici. a^k ka^ . pustili osjeti groznu opeklinu na dvojim leñima, svome Dd°^ro' Prelju T< promrmlja stražar ova Iz p^line bol joj ge girila u glayu> u Xi]evu lukusve dQ vrhova noktiju. još je klečala i tmo jecai^ Krvnik je spremao natrag, na njeno mjesto^ spravu za mučenje, tu dugu ručku na crjem kraju bijage Okovan žig u obliku ljiljana, zig say p0crnj0 0(j mnogobrojne upo- Sudac j trgovac { daije su razgovarali... W]inove \ijQQ odjekivale su visoko pod svo-

• ~~ri ne dijelim vaš pesimizan — govorio je sudac. ^_ Nage stan^e je .Qg vrlo ñobro • ni-e u istina da kralj žel- istrijebčti protestante u svom KraljevStvu. On, naprotiv, cijeni poštenje x skromne^ naših istovjernika. vidite li, ovdje, u bawesi|} i,atolici su tako malobrojni da na .^hirana suca dolazi samo po jedan ka-i. i\ak0 je on stalno u lovu na patke, naj-cesce mi rjegavamo sporove meñu katolicima. Jebalo bi da ste bili u Poitouu. Vidio sam neK^ stvarj ko,-e su ostavile vrlo snažan dojam na, mene/ ,u3gaetaji u Poitouu? To je jednostavna, premda zajOsna provokacija, priznajem. Još jednom su s e naga ^ra^a da^a zavesti od ambicioznih, razd raženih velikaša, kao što su La Mori-mereovi. Sudac se spusti sa podija po stepenicama i približi Anñeliki, koja je još uvijek stajala na koljenima. — Pa dobro, djevojko, jeste li izvukli pou ku iz svega ovoga što vam se dogodilo? Osobe dobrog glasa se ne skicu po šumama s razboj nicima i krijumčarima. Odsada, gdjegod pošli pripadate kraljevoj pravdi. Zigosani ste ljilja- novim cvijetom. Po tome če svatko znati da ste bili u rukama krvnika, da ne spadate u čestite osobe. Nadam se da če sve ovo utjecati na vas i da čete biti oprezniji i razboritiji trgujuči sa svojim dražima. Ona je uporno gledala u pod. Pošto je nisu prepoznali, nije im htjela dati prilike da je iz-bližeg promotre. Od svega onog što je sudac govorio ona je čula jedino: „Vi ste zigosani Iji-ljanovim cvijetom." Na svom je tijelu osječala sramotan žig, koji ju je učinio doživotnim zločincem . . . Odsada če pripadati krdu izgubljenih žena, blud-nicama, kradljivkama, skitnicama... Ali sad je sve to nju malo zanimalo. Njoj je bilo jedino do toga da iziñe iz tamnice i da dozna što se dogodilo s Honorinom. Pustila je da je sudac opominje i kori što je donekle ličilo na dušobrizničke propovijedi. Tek na kraju napela je uši da čuje njegov zaključak. — Smatram da moram biti blag prema va ma, jer pripadate reformiranoj vjeroispovijesti, te vas neču ni zadržavati meñu ovim zidovi ma ... Ali ja sam dužan da bdijem nad vašim duševnim zdravljem i da vam stvorim moguč nost da ne upadnete ponovo u svoje greške.

Najbolje što mogu za vas učiniti jest da vas povjerim obitelji, čiji če vas odgojni primjeri dovesti na put dobra i do upoznavanja vaših dužnosti prema Bogu. Ovdje prisutni gazda Ga- briel Berne rekao mi je da traži služavku koja 288 » Anñelika buntovnik 289 če se baviti njegovom kučom i djecom. On vam predlaže da stupite u njegovu službu i time on na/uvrede odvrača oproštenjem, kako nam je i preporučio Krist. Dignite se, obucite se i poñite s njim. Anñelika nije pustila da joj se to dvaput kaže. U uličici gde su se gurali ribari, prodavačice školjki, radnici solana, koji su se svojim^ ogromnim grabljama na leñima vračali sa žala, Anñelika je vrebala zgodu da pobjegne trgovcu kojemu je dugovala svoje osloboñenje. Njoj nije bilo ni na kraju pameti da poslušno poñe s njim, kako joj je to bio preporučio sudac Gazda Gabriel je vjerojatno pogañao njene misli, jer ju je držao za ruku. Sjetila se da on ima čvrstu šaku i da dobro tuče štapom. Na licu mu se u isto vrijeme odražavao i blag i oštar izraz. U gostionici ,,K lijepoj soli", pokaže joj njenu sobu. — Otputovat čemo zarana sutra ujutro. Sta nujem u La Rochelleu, ali putem moram obi či neke mušterije, tako da mojoj kuči nečemo stiči prije večeri. Ali moram biti siguran da li ste voljni ostati u mojoj službi, jer sam sucu jamčio da nečete pobječi iz moje kuče i da nečete opet nastaviti sa svojim neurednim ži votom. čekao je da mu odgovori. Znala je da če ga vrlo brzo smiriti s par riječi o svojoj dobroj volji. Ali spazivši njegov slobodan, pošten pogled, nije našla hrabrosti za to. Naprotiv, njezin zao duh ju je natjerao da mu se odmah su-prostavi. — Ne računajte na to. Ništa me ne bi mo

glo zadržati u vašoj službi* — Pa zar ni ovo? I on joj pokaže krevet, visoko postavljen po seljački, na pomičnom sanduku. Anñelika nije shvatila što je time htio ka-zati. — Približite mu se — reče gazda Gabriel. Ona napravi par koraka i ukoči se. Na jastuku je spazila riñu kosu. Pokrivena do pod-bratka, držeči palac u ustima, Honorina je spavala dubokim snom. Anñeliki se činilo da sanja i da je i ovo jedno u beskrajnom nizu luñačkih priviñenja koja su je mučila. Zagledala se u gazdu Gabriela s nevjericom. Zatim spusti oči i uze promatrati trgovčeve cipele. —? To ste vi bili! — šapne. — Da, bio sam ja. Pošto sam završio razgo vor sa sucem, uputio sam se napolje preko tam- ničkog dvorišta. Uto me neki glas zaustavi. Ne ka žena me zaklinjala da joj spasim dijete. Uz- jahao sam konja. Mada mi se nije mililo da po novo obiñem mjesto, gdje su nas napali, ipak sam otišao. Imao sam sreču, stigao sam prije noči. Našao sam djevojčicu u podnožju stab la. Spavala je, vjerojatno izmorena od plača i vike. Nije joj bilo hladno. Uvio sam je u svoj ogrtač i donio je ovamo. Na moje traženje jed na je služavka pristala da je okrijepi. Anñeliki se učini da nikad nije osjetila zanosniji osječaj olakšanja. Sav joj se život činio jednostavnim sad kad je skinula taj užasni teret sa svog srca. Sva su čudesa, dakle, moguča, kad se ovako čudo dogodilo. Ljudi su dobri, svijet je lijep... — Budite blagosloveni — reče ona slom ljenim glasom. — Gazda Gabriele, nikad neču zaboraviti što ste učinili za mene i moju kčer. Možete računati na moju privrženost. Vaša sam služavka. 290 291

mDio PROTESTANTI LA ROCHELLEA liui XXIX DOLAZAK U LA ROCHELLE OSAMLJEN DJEčAK' Večer se spuštala, kad su kola gazde Gabriela Bernea ulazila u La Rochelle. Nebo zagasito tamnoplave boje, još prožeto danjom svjetlošču, širilo se nad izbušenim zvonicima i napola porušenim bedemima, ostacima utvrñenja koja je razorio Richelieu. Ulične svjetiljke gorjele su na svakom uglu. Grad je ostavljao dojam čistoče i sigurnosti. Nije bilo vidjeti ni pijanaca, ni prolaznika ispačenih lica. Svijet se šetao, premda je več bilo kasno. Gazda se Gabriel najprije zaustavio pred nekim otvorenim predvorjem. — Tu su moja skladišta. Okrenuta su pre ma licu. Ali ja više volim da vreče istovarim otraga, daleko od radoznalih pogleda. Propustio je ispred sebe mazge i dvoja teretna kola, pa pošto je izdao naredbe pomočnicima, koji su dotrčali, ponovo se popne u kola koja krenuše poskakujuči po okrugloj kaldrmi kojom je uličica bila popločana i na kojoj je katkad konj poskliznuo, pa bi frknule iskre ispod njegovih kopita. — Naša četvrt oko bedema je vrlo mirna — objašnjavao je trgovac, na kome se vidjelo, da je vrlo zadovoljan što se vratio kuči. — A 295 ipak smo samo par koraka udaljeni od pristaništa i... Htio je da objasni još nešto, hvaleči bez dvojbe prednost što mu je kuča i blizu prometne luke, a opet zaštičena od njene buke, kadli na zaokretu ulice opazi jaka svjetla i začuje bučne glasove, koji su opovrgli njegove pre-ñašnje tvrdnje. Stražari naoružani kopljima i bakljama stalno su dolazili i odlazili. Njihove baklje su oštro osvjetljivale bijelu fasadu visoke kuče. Na sredini kuče nalazio se kolni ulaz na kojemu su vrata bila širom otvorena. — Stražari u mom dvorištu — gunñao je gazda Gabriel. — Sta se tu dogaña? Ipak, siñe s kola bez uzbuñenja. — Slijedite me, vi i vaša kčerčica. Nema ni kakvog razloga da ostanete vani — reče on kad

je vidio da Anñelika oklijeva da uñe. Ona je, naprotiv, imala i previše dobrih razloga da ne poñe za njim. Ali iz bojazni da nekome ne upadne u oko, ukoliko se pokuša udaljiti, bila je prisiljena da poñe za svojim novim gospodarom. Stražari su ukrstili svoja koplja. Susjedi ne mogu ulaziti. Nareñeno je da rasturimo svako sakupljanje. — Ja nisam susjed, ja sam gospodar ove kuče. — Ah, dobro! Onda uñite! Pošto je prešao dvorište, gazda Gabriel se popne nekoliko stepenica i uñe u tamno predsoblje niskog stropa po čijim su zidovima vi-sili teški sagovi i slike. Sviječnjak sa šest krakova gorio je na stolu. Neki mladič žurno je silazio niza stubište, preskačuči po dvije stepenice odjednom. — Brzo, oče, doñite! Papisti hoče da odvedu strica na misu. 2S6 — Osamdeset i šest mu je godina i ne može hodati. Pa to je sigurno neka šala — reče gazda Gabriel mirnim glasom. Na vrhu stubišta stajao je čovjek otmjeno obučen u odijelo od smeñeg baršuna. Orukvice, kravata i vrlo dotjerana vlasulja odavali su čovjeka visokog položaja. On se nehajnim korakom približi, nabadajuči visokim petama po podu. — Moj dragi Berne, radujem se od srca što ste stigli. Bilo mi je žao što me zapala nemila dužnost da provalim u vašu kuču u vašoj od sutnosti, ali radilo se o izvanrednom slučaju . — Gospodine namjesnice, vrlo sam počaš čen vašim posjetom — reče trgovac duboko se klanjajuči — ali mogu li vas zamoliti da mi ob jasnite o čemu se, u stvari, radi? — Vi znate da nove naredbe, kojih se mo ramo pridržavati, odreñuju da svakog čovjeka na samrti, koji je pripadao takozvanoj reformi ranoj vjeri, mora posjetiti katolički svečenik da bi, ukoliko je to moguče, napustio ovaj svi jet u pravoj vjeri, a ne u otpañničkoj koja ga lišava vječnog spasenja. Neki gorljiv kapucin,

otac Germain, čuo je da je vaš stric, gospodin Lazar Berne, na samrti, pa je smatrao svojom svetom dužnošču da potraži i obavijesti žup nika najbliže župe, koji je došao u pratnji sud skog službenika. Ovu gospodu su žene u vašoj kuči vrlo loše dočekale — ah, te žene, dragi moj prijatelju — tako da oni nisu mogli izvršiti svoj zadatak. Ali znajuči za moju sklonost pre ma vama, zamolili su me za pomoč, zamolili su me da umirim vaše žene. Obradovao sam se to me, jer vaš jadni stric prije smrti... — Zar je umro? — Preostalo mu je malo života. Pred pribli žavanjem vječnosti vašeg je strica napokon obasjala božja milost i on je zatražio da primi svete sakramente. ?.. 297 Odjednom neka^tijevojčica zaurla piskavim, histeričnim glasom: — Ne, to ne u kuči naših predaka! Namjesnik zgrabi malu mršavu djevojčicu i rukom punom prstenja joj začepi usta. — Gazda Berne, je li to vaša kči? —zapita vrlo hladno. Odjednom zaurla: — Ova me dje vo jcura ugrizla! Nastade paklena larma i vika u kuči: — U! U! Napolje odavde! Neka sitna starica slična vještici pojavi se na hodniku i uze gañati stražare glavicama luka, koje su joj se našle pod rukom. Neki od slugu su. svojim teškim cipelama lupali po pločicama trijema. Samo je gazda Gabriel sačuvao hladnokrvnost. Vrlo čvrstim glasom naredi kčeri da šuti. Meñutim, namjesnik priñe prozoru i mahne rukom nekome vani. Odmah se potom pojavi nekoliko vojnika. Njihova pojava smiri razdra-žene ukučane, koji se, radoznali što če dalje biti, okupe na vratima jedne sobe. Anñelika nejasno opazi glavu nekog starca položenu na jastuk. Izgledalo je da starac, zaista, umire, ukoliko več nije bio mrtav. Svečenik je pristupio starcu i rekao: — Sine moj, donosim vam našeg gospodina Isusa Krista! Te riječi proizvedoše neobičan učinak.

Starac naglo otvori oštro i živo oko, a njegova se glava uspravi na kraju dugog i mršavog vrata. — Ne vjerujem da je to u vašoj moči. — Maloprije ste drugačije zborili. — Ne sječam se toga. — Nije se moglo drukčije protumačiti mica nje vaših usana. — Bio sam žedan, to je sve. Ali sjetite se, gospodine župniče, da sam za vrijeme opsade La Rochellea jeo kuhanu kožu i juhu od stric- 298 ka. Neču valjda pedeset godina poslije toga zanijekati vjeru za koju je položilo svoje živote dvadeset i tri hiljade od dvadeset osam hiljada stanovnika moga'grada. — Vi bulaznite! — Možda, ali vi me nečete prisiliti da bu laznim drugačije. — Vi čete brzo umrijeti... — Baš-neču! I starac poviče neobičnim, napuklim, ali veselim glasom: — Neka mi donesu čašu vina iz Borderiesa! Kučna čeljad prasne u grohotan smijeh. Stric je oživio. Razjareni kapucin je zahtijevao da šute. Vikao je da bi trebalo kazniti ove bezobrazne heretike. Kad bi okusili zatvor, bili bi pristojniji, a nije važno da li iskreno ili samo prividno. Uostalom, donijeta ja posebna uredba protiv onih koji svojim vanjskim držanjem potiču na sablazan. Uto miris zagorenog jela dopre do Anñeli-kinog nosa i natjera je da napusti tu raspru, koja nije.mogla donijeti ništa dobro ni njoj, ni drugima, te se uputi u kuhinju. Našla se u širokoj prostoriji, toploj, dobro namještenoj, koja joj je odmah postala simpatična. Ona žurno položi Honorinu u naslonjač blizu ognjišta, podigne poklopac s jednog lonca i opazi da su čičoke zagorile, ali da ih se još može spasiti. Ona baci u lonac kutlaču vode, smanji vatru, pa ogledavši se oko sebe, odluči prostrijeti dugi stol što se nalazio u sredini kuhinje. Svaña če ipak završiti, a ona je bila služavka i dužnost joj je spremiti večeru. Bila je zbunjena i neobično uzbuñena zbog čudnog prizora pri dolasku. Protestantska kuča možda nije idealno sklonište. Ali ovaj je trgovac s njom

čovječno postupao i čini se da ga uopče nisu mučile sumnje u pogledu njene lič- 299 111 ..U nosti. Zametnut če joj se trag. Tko da posumnja u služavku hugenotskog trgovca u La Roche-lleu? Ona otvori vrata tamne i hladne smočnice i nañe u njoj što je tražila. Namirnice su bile pomnjivo razvrstane i obilježene. — Da li je ovo vaša služavka? — zapita na mjesnik. — Da, vaša visosti. — Pripada li i ona reformiranoj vjeroispo vijesti? — Pripada. — A dijete? Njena kči? Bez dvojbe nezako nita. U tom slučaju ona mora biti odgojena u katoličkoj vjeri. Da li je krštena? Anñelika je bila stalno okrenuta leñima. Pravila se da stavlja u red jabuke. Srce joj je jako udaralo. čula je kako gazda Gabriel odgovara da je nedavno zaposlio tu služavku, ali da če se nedvojbeno raspitati za njen položaj i položaj njene kčerke, te če je uputiti što joj je raditi u vezi sa zakonskim propisima. — A vaša kčerka, gospodine Berne, koliko ima godina? — Dvanaest. — Tačno. Nedavno donesena uredba ovlaš čuje djevojčice odgojene u reformiranoj vjeri da mogu čim navrše dvanaest godina izabrati same vjeru, kojoj žele pripadati. — Mislim da je moja kči več izabrala — prošapta gazda Gabriel —r- vi ste se i sami malo prije mogli u to uvjeriti. — Moj dragi prijatelju — reče namjesnik oporim glasom — žalim što vi moje upute pri mate s nekom duhovitošču, ponešto zajedljivom da ne kažem podrugljivom. Zao mi je što mo ram i dalje da vas uvjeravam. Sve ovo je vrlo ozbiljno. Mogu vam dati samo jedan savjet: odrecite se vjere, odrecite se, vjerujte mi, pri

je nego bude prekasno, zaštedit čete sebi hilja du jada, hiljadu neugodnosti. 300 Anñelika bi bila sretna da je gospodin de Bardagne otišao na neko drugo mjesto da uvjerava i opominje. Umorila se držeči stalno okrenuta leña i potičuči vatru, kako bi izgledalo da je prezaposlena. Napokon se namjesnikov glas izgubi na stubištu. Malo potom čula se buka cipela i konjskih kopita, zatim škripanje dvorišnih i kučnih vrata, a onda su članovi obitelji počeli jedan za drugim ulaziti u kuhinju da se poredaju oko stola. Stara služavka, koja je bacala glavice luka, dovuče se poput miša do ognjišta i olakšano uzdahne kad je opazila da večera, na koju je ona bila potpuno zaboravila u groznici dogañaja, nije upropaštena. — Hvala, ljepotice moja — šapne joj ona. — Da nije vas bilo, naš bi me gospodar sad gad no izgrdio. Pošto je položila zdjelu na stol, stara služavka Rebeka sjedne na vrh stola, a pastor Beaucaire održi kratak govor, a možda je to bila i neka molitva, sazivljuči Gospoda da blagoslovi skromnu večeru. Zatim svi posjedaše. Anñelika se osječala neugodno stoječi kraj ognjišta. Gazda Gabriel joj se obrati: — Gospoño Anñeliko, približite se i zauz mite mjesto. Naša služinčad je bila uvijek sa stavni dio obitelji. I vaše dijete če nas poča stiti svojim prisustvom. Nevinost privlači Božji blagoslov na-kuču. Treba nači stolicu prema njenu uzrastu. Mladič Martial, skoči i vrati se naskoro noseči stoličicu, koju su pohranili na tavan, otkad je mezimac kuče, dječačič od sedam godina, obukao prvi put hlače do koljena. Anñelika posadi na nju Honorinu, koja povede po prisutnima svojim ponosnim očima. Pri žutoj svjetlosti lojanih sviječa, kao da je s največom pažnjom promatrala gradska lica koja su se pojavila iz tame, okružena ubru- 301 sima i čistim ovratnicima. Crna boja njihove odječe gubila se u sjeni. Bijela krila ženskih kapa, kao nesigurne ptice, okretala su se prema njoj. Zatim se njen pogled zaustavi na pastoru Beaucaireu koji je sjedio na drugom kraju stola i vrlo mu se dražesno nasmiješi izražajnom mimikom, pa izreče nekoliko nerazumljivih riječi kojih je namjena očito bila ljubazna. Taj

osječaj koji ju je naveo da se obrati najuvaženijoj ličnosti u društvu, očara sve prisutne. — Gospode, kako je lijepa! — usklikne mla da Abigaela, pastorova kčerka. — Kako je mila! — reče Severina. — Kosa joj je crvena kao bakar naših ta va — poviče Martial. Svi su se smijali, bili su ushičeni, sretni, dok je Honorina i dalje promatrala pastora, nekim smjernim divljenjem. Starac je bio dirnut, a i polaskan što je uspio nadahnuti takav poseban osječaj toj djevojčici te zamoli da je prvu posluže. — Djeca su kao kraljevi meñu nama. Go spodin ih je rado zvao k sebi. Pastor im zatim ispriča zgodu o djetetu što ga je Isus stavio meñu odrasle naprasna i nemirna duha i rekao im: „Ako ne postanete kao ovo malo dijete, nečete uči u kraljevstvo nebesko." Lica svih prisutnih postadoše ozbiljna, a najstariji sin digne se i poče posluživati, prema običaju" u grañanskim kučama. — Oče — upita Severina, kčerka od dva naest godina, strastvenim glasom — što biste bili učinili, da su papisti prisilili strica Lazara da se pričesti? Sto biste bili učinili? — Ne može se nekog silom prisiliti da se pričesti, kčerko. I sami papisti bi to smatrali svetogrñem bezvrijednim pred Bogom. 302 — Ali da su to ipak pokušali, što biste bili vi uradili? Da li biste ih ubili? Imala je crne, plamene oči, koje su se isticale na malom blijedom licu, kome je njena kapica, slična kapicama seljanki, davala stariji izgled. — Nasilje, kčeri moja... — započne gazda Gabriel. Ona se naceri svojim velikim, ružnim ustima. — Naravno, vi biste ih pustili da to učine, a sramota bi pala na našu kuču. — Djeca ne mogu suditi o takvim stvari ma — zagrmi gazda Gabriel, kojega njene ri ječi naljute.

On je bio naizgled vrlo miran čovjek i svatko ga je smatrao dobričinom vesele čudi. Meñutim, usprkos svojoj gojaznosti i blagosti svojih plavih očiju, on baš nimalo nije bio blag. Kad ga je bolje upoznala, Anñelika je primijetila da i on i ostali grañani La Rochellea pod opnom mlakog egoizma kriju ledenu krutost. Tada bi se munjevito sjetila kako ju je on sam izudarao štapom na cesti blizu Sablesa d'Olon-nesa. Mada bi bilo priličnije vidjeti ga da se za stolom gosti slasnim mesom pečenim na ražnju, on se ipak zadovoljavao s komadom kruha i glavicom bijelog luka kao dobri kralj Hen-rik, koji je dugo vremena živio kao gost u La Rochelleu, prije nego je otišao u Pariz da sluša misu. Kad se obitelj povukla u drugu sobu da čita bibliju, Anñelika je ostala sama sa starom služavkom i osječala se duboko potištenom. — Ne znam da li je vama, uistinu, dovolj na ova večera — reče ona — ali moja djevoj čica nije dovoljno jela. čak i u šumi se bolje hranila nego u ovoj kuči, čiji su gospodari, iz gleda, bogati grañani. Zar se glad i bijeda Poi- toua čaK dovde protegla? 303 — Sto to vi pričate — javi se stara uvrije ñeno. — La Rochelle je najbogatiji grad u či tavu kraljevstvu. Meñutim, mi se vrlo dobro sječamo onog što je bilo. Poslije opsade ne biste bili u Rochelleu ni rotkvicu našli. A poñite sa da i povirite u skladišta po pristaništima. Sve ga ima u izobilju: robe, vina, soli, namirnica. — Pa zašto onda ovako škrtare? — Ah! Vidi se da niste iz našeg kraja. Tre ba da znate da je nakon opsade kod nas ostao običaj da se jedna haringa dijeli na četiri di jela i da brojimo krumpire. Trebalo bi da ste vidjeli oca gospodina Gabriela. Ah, divnog li čovjeka! Mogla sam staviti preda nj, tanjur pun šljuka a da to ne bi opazio. Ali što se tiče vina s njim je bilo poteškoča. Tu dolje u našem po drumu uvijek je bilo u izobilju najboljih vina iz Charentesa — nadoda ona udarajuči cipe lom po pločicama kuhinje.

Tako u razgovoru ona je pokupila suñe i počela ga prati u zdjeli punoj tople vode. An-ñelika ju je promatrala opustivši ruke niz tijelo. Osječala se kukavnom služavkom, i uz to još gladnom. Hladni srsi su joj prolazili tijelom, kao da če se razboljeti. Opekotina na leñima joj se ognojila i lijepila se za prslučič. Svaki pokret ju je sječao sramotnog trenutka, straha, muke,, tjeskobe, tih nedavnih zgoda i ču-stava koja je osječala na sebi kao ledenu sjenu. Ona podiže Honorinu u naručaj. Mala nije ništa tražila. Ona nikada ništa nije tražila. Kao da joj je utočište u majčinom naručju bilo dovoljno. Ona je možda bila kao i ovi protestanti: zadovoljavaju se s bitnim, za drugo ih nije briga. Kako su se maloprije smiješili djetetu... Prokletom djetetu ...! Treba li da ostane i dalje pod ovim krovom? Treba li da otiñe odavde? Ali gdje da nañe drugo sklonište? 304 — Evo kiselog mlijeka i kruha za malu — reče stara služavka stavljajuči ogroman obrok na kraj stola. — Ali, ako vaši gospodari... — Ništa neče reči, osobito ako se radi o dje vojčici. Poznam ih dobro. Poslije čete je spre miti na spavanje tamo. Stara pokaže prostran, vrlo visok krevet, pokriven perinama smješten u kutu kuhinje. — A nije li to krevet na kojemu obično vi spavate? — Ne, ja spavam na naslonjači, dolje, blizu skladišta. Spavam tamo, jer moram paziti na lopove. Kad je Anñelika nahranila i legla dijete, vrati se k ognjištu. Nije imala hrabrosti da legne i pokuša usnuti. Radije če se zadržati sa starom Rebekom koja je rado brbljala. Možda če joj stara dati neki savjet koji če joj biti od koristi u toj kuči. Starica žaračem podjari ugljevlje. — Sjednite ovdje, ljepotice — reče poka zavši na klupicu prema sebi. —• Skinut čemo sada jednu rakovicu, a onda čemo je zaliti sa malo vina iz Saint-Martin de Re. To če Vas okrijepiti te če te se poslije osječati kao kod svoje kuče.

Rakoviqi što ju je izvukla iz malog ribnjaka napravljenog u smočnici bila je poput pladnja velika. Dok se micala, njena ljubičasta boja prelazila je u ružičastu, a onda u crvenu. Re-beka ju je vješto okretala žaračem. Onda je spretno prelomi i dade, polovicu Anñeliki. — Radite kao što ja radim, držite nož ova ko. Ništa ne ostavljajte. Sve je na rakovici do bro, sve osim oklopa. Meso izvañeno iz štipaljki, imalo je okus mora, sasvim različit od okusa što ga imaju proizvodi zemlje i polja. Taj okus pobuñuje čežnju za dalekim krajevima, za morskom obalom. 305 20 Anñelika buntovnik — Kušajte ovo vino — navaljivala je Rebe- ka. — Miriše na haluge. Odjednom uznemireno napne uši. — Vjere mi da gospa Ana doñe ovamo zi- nula bi u čudu. Meñutim, u velikoj je kuči vladao mir. Poslije pjevanja psalama svi su pošli na spavanje. Uljenica je gorjela blizu bolesnog starca. U prizemlju je gazda Gabriel sreñivao svoje račune. U kuhinji je pucketala vatra. Iza zatvorenih prozorskih kapaka dopirao je slabi šum mora. — Ne, sigurno niste iz našeg kraja — pri hvati opet starica. — S takvim očima, možda dolazite iz Bretanje? — Ne, nisam. Dolazim iz Poitoua — reče Anñelika i odmah se pokaja što je to rekla. Kad če več jednom naučiti da ovaj svijet smatra neprijateljskom utvrdom punom zamki? — Tamo su se dogañale gadne stvari — re če starica značajno. — Pričajte mi o tome nešto. Njene su oči sjale radoznalošču. Buduči da je Anñelika i dalje šutjela, ona nastavi: — Ah! Shvačam u čemu je stvar. Vi ste toliko toga vidjeli, da se ne usuñujete o tome govoriti. Vi ste kao Jeanne ili kao Madelaine, roñakinje pekara ili kao ova debela Šarah iz sela Vernon, koja umalo nije poludjela. Dakle, ne gledajte me tako, ništa nisam rekla. Radije

jedite. Sve opet doñe na svoje mjesto, hajde! Svaka se smatra najnesretnijom, ali uvijek se nañe neka koja če vam još strasnije nevolje ispričati. Rat, opsade, glad što vam mogu do nijeti, kad jednom navale ria svijet? Samo nesreču. A zašto bi baš vas te nesreče mimo- išle. Nema razloga. „Kad vojska dojaše, dje vojka gubi čast", kaže poslovica. Ja sam pro- 306 živjela opsadu i troje mi je djece umrlo od gladi. Več ču vam pričati o tome... Ponešto uvrijeñena njenim jednostavnim zaključivanjem. Anñelika je mislia: „Da, ali ja sam bila markiza du Plessis-Belliere." Pod visokom kapom u obliku stošca i širokim obodima staroj su se Rebeki smijuljile oči na naboranom licu. Pa čak i onda kad je ozbiljna izgleda pričala o tragičnim zbivanjima, iz očiju joj je izbijao nasmjesljiv sjaj. — Ja sam — reče Anñelika tako glasno da se sama začudila — držala na rukama svo je zaklano dijete. I pri tom zadrhta. — Da, shvačam vas, ljepotice moja. Kad majka izgubi dijete, počinje živjeti u drugom nekom svijetu. Više nije slična drugima. Ja sam izgubila troje, kažem, troje nevine djece, koje sam položila u grob za vrijeme opsade. Pro živjela sam opsadu, da moja kčerko, imala sam tada dvadeset i pet godina, bila sam majka troje djece, od kojih je najstarije imalo sedam godina. Prvi je umroč mislila sam da spava i nisam ga htjela buditi, jer sam smatrala kad spava da manje osječa glad. Ali uvečer kad sam vidjela da se ne miče, osjetih nelagodu. Što sam se više približavala njegovu krevetu, to sam bila sigurnija u groznu istinu. Umro je još tog jutra. Umro je od gladi! Rekla sam vam več da ratovi i opsade ne donose sreču. — Ali zašto niste pokušali iziči iz grada? — reče ozlojeñeno Anñelika. — Zar je to bilo nemoguče?

— Van grada su bili vojnici gospodina de Richelieua. Svakog dana očekivalo se Engleze. Ali Englezi su došli i otišli, a gospodin Riche- lieu je sagradio jedan nasip. Svakog dana smo se nadali da če se nešto dogoditi? Ali šta se zapravo moglo dogoditi? Vojnici su umirali od gladi na bedemima. Moj je čovjek odlazio 307 protiv volje. On nije-' imao više snage ni da drži koplje i vidjela sam kako se naslanja na zid. Kad se jedne večeri više nije vratio, shvatila sam. Od nemoči je umro na bedemima i bacili su ga u zajedničku jamu. Nisu htjeli bacati lešine preko bedema, kako kraljevi vojnici ne bi vidjeli da naskoro više neče biti nikoga da brani grad. Glad se ne može opisati, niti može znati što o njoj onaj, tko je sam nije osjetio. Osobito ako dugo traje. Kad smo izlazili na ulicu, nadali smo se svaki put da čemo nešto nači. Nešto se mora nači. Tražili smo posvuda, iza svakog kamena, ispod svake stepenice, na svakom zidu, kao da se meñu kamenjem može nešto nači za jelo. Malo trave. Kad bih čula da se miš miče ispod poda, kakva li je to sreča bila! čitave sate bih protratila u lovu na nj, a moj stariji sin ih je vrlo vješto hvatao. Neki flamanski trgovac prodao je kože stare šest ili sedam godina. To je za grad bila prava blagodat. Grad je kupio 800 komada tih koža i razdijelio ih za hranu vojnicima i stanovnicima sposobnim za borbu. Od njihove juhe su pravili dobru hladetinu. Uspjela sam nešto dobiti za svoje dvoje još žive djece. Ništa se nije zbilo, samo smo svakog dana osječali sve veču nemoč. Po ulicama su se vidjeli samo kosturi zemljane boje, nepokopana tjelesa ljudi, koja i jesu i nisu odvlačili na groblje. Muž je nosio na leñima ženu, kao komad slanine. Dvije djevojčice su nosile .na nosiljkama starog oca, .majka je nosila na rukama sina, kao da ga nosi na krštenje... — Zar niste mogli napustiti grad? Spasiti se od gladi? — Izvan bedema čekali, su nas kraljevi voj nici. Muškarce su vješali, sa ženama su činili što ih je bilo volja, a s djecom? Tko može znati što su radili s djecom? A ostaviti" grad se nije 308 moglo. To bi značilo priznati se pobijeñenim. Ima stvari koje se ne mogu učiniti. Ne zna se zašto... Trebalo je umrijeti s gradom ili... Ne sječam se

više kad mi je drugi sin umro. Sječam se samo da je još bio živ moj najmlañi sin kad su izaslanici pošli da padnu na koljena pred kraljem Lujem XIII noseči mu na jastuku ključeve La Rochellea. Ljudi su hitali, vikali: „Pred vratima su kola s kruhom!" I ja sam trčala... to jest, mislila sam da trčim, a u stvari vukla sam se kao i ostali kao utvara, iduči od jednog od drugog zida. Svi su izgledali kao utvare. Gledala sam malog, njegove crne velike oči na ispijenom licu i mislila: »Gotovo je, zastupnici su ponudili predaju. Kralj ulazi u grad, kruh ulazi u grad! Svršeno je, grad je položio- oružje, ali če ti bar ovo dijete ostati. Barem ovo." Predaja je uslijedila baš u posljednji čas za mog mališana! Još koji dan ostala bi potpuno sama na svijetu. Slava Bogu! Tako sam mislila, a znate li što se potom dogodilo? — Ne — odgovori Anñelika, gledajuči je prestravljenim očima i ne misleči da stara slu žavka priča o opsadi koja se zbila prije četr deset i četiri godine. — Pa dobro! Otpijte malko, prije no što se ugrije. Vino s otoka Re treba piti hladno. Eh dobro! Pred gradskim su vratima vojnici dije lili još vruči kruh dovučen iz vojničkih pekara. Imali su naredbu da dobro postupaju s hra brim Rošeljanima. I vojnici su, kad ih se ne huška, ljudi kao i drugič vidjela sam: neki su plakali gledajuči nas... Dobila sam kruha i počela jesti. I mališan je moj jeo držeči kruh objema rukama poput vjeverice. A zatim je odjednom umro. Umro je zato što je isuviše brzo jeo. Glava mu je klonula na rame, bio je gotov. Zakopala sam ga kao i prvu dvojicu. Sto mislite, što se poslije sa mnom dogodilo? 309 Jasno, bila sam luda, gotovo luda. Eh, kčeri moja, upamtite što ču vam reči. Ma što proživjeti, ma što pretrpjeti, život je kao pauk, on ponovo obnavlja sve prekinute niti, brže nego što se i misli i ništa ga u tome ne može spriječiti... Ona se načas zaustavi da bi nožem okretno ostrugala koru rakovice. — U početku sam nalazila utjehu u jelu. Sve ono u čemu smo tako dugo oskudijevali sad mi je bilo pred nosom, i to je za mene predstavljalo veliko zadovoljstvo. "6" tim sam

trenucima na sve zaboravljala. Poslije sam utjehu nalazila promatrajuči more. Odlazila sam na morsku obalu i dugo se na njoj zadr žavala. Slušala sam udaranje pijuka, koji su rušili bedeme i kule La Rochellea — našeg po nosnog grada. Ali more je bilo tu i nitko mi ga nije mogao oteti. Evo što me tješilo, kčeri moja... A zatim zaljubio se u me neki čovjek, papist. Tada ih je bilo mnogo u La Rochelleu. činilo se da iz zemlje niču. Ali ovaj je znao tako lijepo govoriti o ljubavi, a to je»sve što sam tražila od njega. Mogli smo se vjenčati, ali ja nisam htjela napustiti svoju vjeru. Otpu tovao je brodom u Saint-Malo, gdje su mu živjeli roditelji i gdje je imao baštinu. Nisam ga nikad više vidjela... Pa što sam mogla? S njim sam začela, dobila sam sinčiča... I eto, morala sam opet živjeti, zar ne... ? Djeca nam daju snage. Kad je završila svoju priču, Rebeka ustane i strese sa svoje pregače komadiče ljuske rakovice. Odjednom pažljivo napne uši. — Ne slušam more kako huči. čini mi se da se ljuti. Hajde da ga gledamo. Na kraju kuhinje, gdje se nalazio krevet, ona potegne prozorsko krilo i otvori prozor obrubljen olovom. Vjetar nahrupi unutra prožet opojnim mirisom algi i solič šum valova 310 odbijao se o bedemeč trebalo je glasno govoriti. Oblaci su jurili nebom. Prelijevali su se u neobičnim tonovima dok su prolazili ispod mjeseca: u tonovima rastaljenom olova, dima što suklja iz vulkana, tkanica tmastih kao mastilo. U polutami oluje noči, nazirala se nepomična, crna masa bedema. Na lijevoj strani crnila se kula, koju je nadvisivala visoka, gotska piramida na čijem je vrhu gorio fenjer. To je bio svjetionik za brodove koji su plovili morske struje Pertuisa, izmeñu otoka. Na kuli se nazirao obris stražara s kopljem. On je pognutih ramena hodao protiv vjetra. Pošto je oživio plamen, koji je poigravao izmeñu šiljaka tor-njiča vojnik siñe niza zavojite stepenice i skloni se u stražarnicu. Kuču gazde Gabriela dijelila je od bedema samo uska uličica. Okretan bi dječak kao od šale skočio s prozora na bedem. Rebeka ispriča Anñeliki da

pozna sve vojnike, koji stražare danju i noču na svjetioniku. Ona je pri otvorenom prozoru ljuštila grašak ili krpala čarape ukučana, a vojnici su prolazili zijevajuči te su rado s njom čavrljali. Ona bi prva zapazila svaku promjenu u luci, jer su stražari na tor-nju-svjetioniku morali signalizirati dolazak brodova sa solju ili vinom, koji su stizali iz Holandrje, Flandrije, Španjolske, Engleske ili Amerike, ili pak dolazak svakog ratnog ili trgovačkog broda, stranog ili domačeg. Cim bi se pojavilo bijelo jedro na horizontu,, ispod otoka Oberon ili Re, stražar bi prinosio k ustima trubu. Zatim bi na ulazu luke zvono dugo zvonilo. Tada bi zavladalo uzbuñenje meñu mešetarima, trgovcima i brodovlasnicima. U La Rochelleu nikad ni ja bilo dosadno jer su svakog dana mnogobrojni brodovi iskrcavali 311 na njegovu pristaništu proizvode iz svih strana svijeta. Nekada je dolazak brodova objavljivan s tornja svetog Nikole, ali otkad je taj tako lijepi toranj skoro napola srušen, čast je pripala svjetioniku. To je bila sreča za kuču gazde Gabriela. Rebeka je mogla zahvaliti Gospodu što ju je odveo u tu kuču da služi. Ona ponovo zatvori prozor i potegne drvene kapke. Pošto su se naslušale buke olujne noči, učini im se da u kuhinji sad vlada još veča tišina. Anñelika prijeñe jezikom preko usana: Bile su svježe i slane. Opazila je da se Honorina probudila. Us-pravljena na krevetu, sa sjajnom kosom rasutom po sitnim i golim ramenima, bila je nalik maloj sireni koja je čula dozive valova. Oči su joj bile pune nekog čudnog snivanja. Anñelika je nanovo legne i pokrije. Pri tom se sjetila da je Honorina obilježena Neptunovim znakom. Sedmogodišnji momčič sjedio je na zadnjoj stepenici stubišta što je vodilo na gornje katove. Sakriven u polumraku sigurno je željno slušao priče stare služavke. Ona proñe ispred njega klimajuči više puta glavom. —• Došavši na svijet, svojoj je majci oduzeo život. Nitko ga ne mazi! Ona stane silaziti, mrmljajuči: — Siročad što pati, majke što plaču, tako je... Neče tako brzo presahnuti suze, ja vam to kažem... Njena bijela kapa nestane u mraku. — Treba da legneš — reče Anñelika dje čaku. On poslušno ustane. Imao je boležljivo lice. Iz nosa mu je curilo. Cekinjava kosa još više je isticala njegov kukavni izgled.

312 — Kako se zoveš — zapita ga ona. Nije odgovorio, več se stao penjati uza stube, taruči se uza zid. Sličio je bojažljivom mišu. Kad je več bio na gornjem katu, Añelika primijeti da nije ponio sviječu, pa živo poleti za njim. — Mali, počekaj, tu se ništa ne vidi, mogao bi pasti. Ona ga uhvati za ruku, hladnu i slabašnu šapicu, i osjeti kao da ju je nešto ubolo u srce. To ju je sjetilo neizmjerno nježne kretnje kojoj je nekad bila vična. On se stalno penjao, a ona je išla za njim. Njegov joj se sitan lik što ju je za sobom vukao činio kao bestjelesna tajanstvena sjena. Reklo bi se da je on sada nju držao za ruku. — Da li ovdje spavaš? On potvrdi klimanjem bradeč gledao ju Je kao da ne vjeruje da je ona tu kraj njega. Na tavanu je naišla na krevet, koji je više sličio na neki bijedni ležaj Slamaricu, sigurno, več odavna nije nitko protreso, plahte su bile prljave, a pokrivač previše lagan za to godišnje doba. Bit če da je tu zimi bilo hladno kao u ledani. Kroz okruglu tavansku vidjelicu mjesec je katkad pokazivao svoje blijedo lice i osvjetljavao, pod ukrštenim debelim gredama čitave gomile raznovrsnih predmeta, sanduke, rashodovano pokučstvo. Tačno nasuprot krevetu nalazilo se napuknuto, veliko ogledalo. — Da li ti se sviña ovdje? — zapita ona dijete. — Nije li ti hladno? Da li te strah čega? Miče li se ovdje štogod? Ona opazi njegov prestravljeni pogled. »Sigurno ima štakora", pomisli ona, ,,i strah ga je." Stane ga svlačiti. Njegova mršava ramena sjetila su je slabašnog tijela Florimondova kad 313 _ Ili..U. je bio malen, njegove zatvorene usne na Can-torove, koji je malo govorio, ali je u samoči pjevao, nostalgija u njegovu pogledu, na malog Charlesa Henrija, kad je snatrio o svojoj majci. Kao da se čudio što mu ona pomaže da se svuče. Htio se sam svuči. Največom pažnjom složio je odječu na jednu klupu. U svojoj bijeloj-košulji izgledao je još mršaviji.

„Ovo dijete umire od gladi." Ona ga zagrli i snažno ga privine k sebi. Iz očiju su joj tekle suze, a da nije ni primijete-la. Predbacivala je sebi da je bila vrlo loša majka. Ona je štitila svoj porod kao divlja zvijer od hladnoče i gladi, ali nikad nije upoznala niti se trudila da upozna radost da ih stisne na svoje srce, da oči ispuni njihovim likovima, da živi njihovim životom. Postala je svjesna veza što su je vezivale za njene nestale sinove tek onda kad ih je strašna sudbina otgrla od nje. Živa rana je i dalje krvarila, a bol ju je razdirala pri pomisli što je mogla biti za njih, a što je ona propustila da bude. č,0 sinovi moji! Sinovi moji!" Došli su previše rano. Život su joj učinili teškim. Ponekad je bila bijesna na njih zato što su je prisiljavali da briga o njima umjesto da se za svoju vlastitu sudbinu brine. Nije u to vrijeme još bila kadra da osjeti radost te vrste. Žena treba da sazrije prije no što če postati majkom. Ona dobro pokrije dječaka u krevetu i nasmiješi mu se da se ne bi čudio njenim suzama. Pošto ga je poljubila ona ponovo siñe. U sobi do kuhinje svuče prslučac, a zatim stane dugo četkati kosu. Ne, sad više neče otiči. Kuča pored bedema, ispred mora, postala je za nju kuča nañe ! pružit če joj zaštitu. 314 XXX ANðELIKA SLUŽAVKA LICE NJENA GOSPODARA NIJE JOJ NEPOZNATO Sutradan joj je gospoña Ana, ponešto svečano i sa nekoliko biranih riječi, predala bibliju uvezanu u crnu kožu. — Opazila sam, moja kčerko, da ne dolazite na molitve. Nema sumnje, vi ste pustili da vam vjera oslabi. Evo vam knjige nad knjigama iz koje se svaka žena, koja vjeruje, može učiti pokornosti, vjernosti i požrtvovnosti što sve i spada u njene dužnosti. Kad je-Anñelika ostala sama, uze okretati bibliju meñu rukama, a onda odluči da potraži gazdu Gabriela. Jedan od slugu joj reče da se nalazi u prizemlju, u skladištu u kome je držao svoje računske knjige. Preko dvorišta se dolazilo do dvije ili tri velike prostorije gdje trgovac bijaše uskladi-štio svoju najskuplju robu, a meñu tom robom bilo je uzorka vina iz Charentesa i uzoraka rakije kojom je on naveliko snabdijevao Ho-landiju i Englesku. Upravo se neki engleski kapetan opraštao od gazde pešto je predao narudžbu i vjerojatno kušao robu. Osječao se miris rakije, a mušice su se vrzle oko staklenih čaša iz kojih su pili.

315 .. I.IUU Engleski kapetan proñe ukočeno kraj Anñe-like, ali ipak iskoristi tu priliku da svojim pustenim šeširom pozdravi „charming vvife"1 gazde Gabrijela, našto ga ovaj ne dignuvši očiju sa svojih knjiga suho ispravi: — Not my wife: servant.. ? — Aoh! Yes — reče Englez, pozdravivši je ponovo sav očaran. Anñelika nije znala engleski pa nije pratila razgovor, a niti je nastojala da ga shvati. Bila je zabrinuta. Bojala se da gazda Gabriel ne reagira grubo na njeno priznanje. Skupivši svu hrabrost reče: — Gazda Gabrijele, moram vam objasniti jedan nesporazum. Morala sam to ranije uči niti. Ne pripadam reformiranoj vjeri, kako iz gleda da ste vi i vaši mislili. Ja... ja sam ka- tolikinja. Trgovac se trgnuo i kao da mu nije bilo baš po volji to što čuje. — Ali zašto ste onda pustili da vas žigošu ljiljanovim cvijetom? -— uzviknu on. — Vi ste to morali odmah priznati. Bili biste sebi ušte djeli ono grozno mučenje. Zakon je jasan: „Svaka žena koja pripada reformiranoj vjeri, ako je kriva za bilo koji zločin, mora biti ži- gosana ljiljanovim cvijetom i išibana." Zahva ljujuči sucu protestantu kojeg smo zatekli u Sablesu, spasio sam vas šiba. Ali nije mogao preči.preko drugog dijela kazne, jer ste uhva čeni u društvu opasnih zločinaca. Znate li da su trojica obješena, a ostali osuñeni na robiju na galijama? — To nisam znala. Jadna čeljad! — Izgleda da vas njihova sudbina nije pre više ganula! A ipak, bili su vam drugovi... — Jedva sam ih poznavala. 1 Krasna žena (engleski) * Or^ nije moja žena, več služavka (engleski) 316

Gazda Gabriel jako mahne rukom, a velika mrlja crnila padne na njegove račune. — Zašto, dakle, sve to niste blagovremeno iznijeli, -nesretnice? On pomnjivo osuši mrlju i otare pero. — Kad katolikinju žigošu ljiljanovim cvi jetom, to znači da je počinila neki grozan zlo čin: ubojstvo, prostituciju, krañe. Ako vas ot kriju, mogli bi vas zatvoriti ili vas poslati kao „djevojku za koloniste" u Kanadu. Zašto niste govorili na vrijeme? On ju je pažljivo promatrao, a zatim če tiho: — Možda niste željeli da vam postavljaju mnoga pitanja! — Pogodili ste, gazda Gabriele. Nisam že ljela da me previše ispituju. U onom sam tre nutku mislila samo na svoju kčer. Nisam znala da ste je vi bili več spasili? Nisam ništa podu zimala jer nisam shvačala što če mi se dogodi ti. Sad je prekasno. Zigosana sam za cijeli ži vot. Ali to samo vi znate, gazda Gabriele, i ako me ne izdate... — Primio sam vas u svoju kuču. Možete biti sigurni da vas nitko neče dirati dok bude te pod mojim krovom. Takav je stari zakon go stoprimstva. — Vi me, dakle, ne tjerate? — Zašto bih vas tjerao? — Nastojat ču da zaslužim vaše povjerenje, gazda Gabriele, meñutim, moram vam odmah reči... — Znam, što mi želite reči — progunña on. — Da ne mislite mijenjati svoju vjeru. Meñu tim, ništa vas. ne priječi da čitate bibliju. Otvo rite je svakog dana na bilo kojoj stranici. Sva ki put čete nači odgovor koji vam je potreban. čitajuči je, sjetit čete se zaboravljene zemlje i srce če vam postati plemenitije. 317

I preñade joj bibliju. Sunce, južno sunce blistalo je u dvorištu, usred kojeg je rasla palma dlakavog debla, raširivši svoje šiljaste grane u obliku kotača prema plavom i jasnom nebu. Uzduž zida, blizu klupe, rasli su španjolski jorgovanij zatim lijeha sljeza velikih kao kupus, a u starinskim čupovima grmiči smeñih šeboja. U jednom kutu, pod svodom u obliku školjke, smjestio se basen sa vodoskokom, čiji šum kao da je još više isticao egzotičan izgled tog dvorišta, napola dvorišta, a napola vrta. Visoka su vrata .sve tištila svojim zaštitničkim krilima. Anñelika pažljivo pokupi čaše sa stola da ih opere u kuhinji. — Gazda Gabriele, oprostite što vam pono vo-smetam. Da li je gospoña Ana odgovorna za kuču? Da li. se njoj moram obračati za na redbe?. — Moja tetka nije nikad znala razlikovati lonac od šešira — progunña on. — Kad se ona u što umiješa, sve krene naopačke, a, uosta lom, nju sve to i ne zanima. — Pa tko onda da upravlja kučanstvom? — Vi, zašto da ne — reče on, gledajuči je iznad naočala. — Imam dojam da ste vi iskusna žena. Glavno je da se nešto kuha u loncu i da' nema prašine po pokučstvuč to je sve što tra žim. Za potrebne nabavke novac čete dobiti od mene. Držite, evo vam več sada nešto sitniša. I on joj dade kesu s novcem. Kao i večina muškaraca ni on nije volio voditi brigu o kučnim sitnicama. — Pazite, ja tražim tačne račune. Znate li pisati i računati? — Da, gospoñine — odgovori Anñelika. Uveče pošto je pod zbunjenim pogledom tetke Ane,, Anñelika poslužila ukučane juhom 318 od kupusa pojačanu slaninom, ribom pečenom na roš:ilju začinjenu mirodijama i maslacem, raznom salatom i kolačem od jabuka i pošto je osvjetlala bakrene kuhinjske lonce, skinula prašinu s lijepog sobnog pokučstva, pošto je izmamila osmijeh malom Laurieru ispričavši mu priču o Pepeljugi, Anñelika se osječala slomljenom, ali i smirenom, svjesna da je

sklopila novi ugovor sa životom. Važno pitanje da li če umači gonjenju kraljevih zbira potisnula je u pozadinu. Više ju je sad mučila briga da li če dječak mirno prespavati noč. Više se puta popela na tavan da ga vidi. Mazila ga je, pričala mu priče, malo ga karala, ali svaki put kad bi se tiho došuljala u nadi da če ga nači kako spava, sjedio je u kreveti-ču i bacao bojažljivi pogled na svoj lik u ogledalu. Popevši se četvrti put na tavan, zatekla je mališana u istom položaju. Sad je i njoj bilo dosta. Več vrlo dugo, možda več godinama, taj dječak nije spavao kako treba. Spavao je na mahove, trzao se iza sna kad bi štakori grebli, promatrao sjene nagomilanih predmeta na tavanu i pri tom mislio na sve ono što nije shvačao: na tužne psalme koje je morao pjevati, na riječi Što su ih ukučani izgovarali dok bi ga gledali: »Ovo je dijete majci oduzelo život..." Mora da je svaka noč za nj bila prava i beskonačna muka, mora da je za nj onako samog i prezrenog svaka noč bila strašno i hladno putovanje koje se završavalo tek u zoru, kad bi se svjetlo kroz vidjelicu uvuklo u njegovo tavansko prebivalište. Tek onda bi smireno zaspao. Ali spavati nije mogao dugo, jer je tetka Ana budila sve ukučane najkasnije u pet sati. Anñelika je otvorila ormar, uzela par plahti i pošla u nekakav sobičak u kojemu, čini se, nitko nije prebivao. Tu če Laurier spokojno spavati, smiren blizinom kuhinje, nočnim ka- 319 šljem strica Lazara što če za nj biti znak da se nalazi blizu živih ljudi, te tiktakanjem zidnog sata u trijemu. Anñelika če nekoliko prvih noči ostaviti u sobi uljenicu da mifgori. Ona brzo napravi krevet, napola navuče zastore od lijepe, izvezene holandske svile. Odmah je uočila vrijednost svega što se nalazilo u toj kuči, sigurno bolje od .njenih domačina koji kao da su istodobno i cijenili i prezirali to bogatstvo. U kuhinji skine sa zida grijalicu, otvori je i baci u nju nešto žerave. Kad se vratila, primijetila je da su vrata što su povezivala sobičak sa sobom gazde Bernea, bila otvorena. On je stajao na pragu i držao prst meñu stranicama molitvenika. — Sto tražite još ovdje, gospoño Anñelika? Ponoč je več prošla. Vaša služba ne traži da bdijete do tako kasnog sata. Pod uglañenim tonom osječala se izvjesna ljutnja. Kad bi gazda Berne završio svoje račune, povukao bi se u svoju sobu da razmišlja o Svetom

pismu. Tada je želio da oko njega vlada tišina, a ne da se žene vrzmaju amo-ta-mo po kuči. Anñelika više puta proñe grijalicom izmeñu hladnih plahti. — Oprostite mi, gazda Gabriele, zapamtit ču vašu primjedbu i nastojat ču da je se držim. Ali htjela sam ovaj krevet u kojemu nitko ne spava .pripremiti za malog Lauriera koji ima gore na tavanu vrlo loš smještaj. Osjetila je, vidjeti nije mogla zato što mu je bila okrenuta leñima, kako je ljutina blje-snula u sivim, trgovčevim očima. — U ovoj sobi ne smije nitko spavatič Ovo je soba moje pokojne supruge. Ona se okrene, Gazda Berne je izgledao iznenañen, čak bijesan. Ona umiljato reče: S20 — Shvačam, ali nisam mogla nači drugu sobu da ga smjestim. Gazda Gabriel kao da je tražio rješenje mučnog problema. — Koga to? — Lauriera. — A zašto ga želite smjestiti ovdje? — Spava na tavanu potpuno sam. Strah ga je te ne može usnuti. Pomislila sam, ako ga smjestim ovdje, bit če mnogo mirniji. — Kakva je to ludost! Treba da otvrdne. Vi biste od njega stvorili slabiča. I ja sam spavao na tavanu kad sam bio dijete. — I niste se bojali štakora? .— Dakako da sam se bojao. Ali sam se navikao. — Ali on se nikako ne može naviknuti. Sva ke noči slabo spava, malo ili nikako. I to je je dan od uzroka što je tako mršav 'i bolešljiv. — Nikad se nije žalio. — Djeca se rijetko žale, naročito ako ih nit ko neče da čuje — reče hladno Anñelika. — Dječak mora otvrdnuti. Vi govorite kao žena. — Ne, nego kao majka — reče ona gledaju či ga ozbiljno.

Njegov se pogled zamagli. Iz grudi mu se ote dubok uzdah. — Zarekao sam se da nikad nijedna druga osoba neče spavati u krevetu u kojemu je ona izdahnula. — Postojanost vaših osječaja služi vam na čast, gazda Gabriele. Ne mislite li da bi se od srca radovala kad bi njeno dijete spavalo u njenu krevetu? Trgovac ponovo uzdahne: — Ah! Ne znam više... Vi ste cijelu kuču naglavce postavili. Mislio sam da mali spava sa starijim bratom. Istina, tavan je... i ja o nje- 321 Jl Anñelika buntovnik mu imam loših uspomena, priznajem. Neka! Učinite što ste naumili. Anñelika je dobro poznavala put do tavana, pa joj nije bila potrebna sviječa. Preskakivala je po četiri stepenice odjednom. — Došla sam po tebe — reče Laurieru, koji je sjedio budan poput sove. — Kamo me vodite? — Tamo gdje če ti biti dobro. Spavat češ blizu svog oca. Ona siñe oprezno ga noseči. Laurier je zaneseno gledao toplu sobu, svog oca, osječao je prisni miris kuče. Iz svog kreveta, mogao je promatrati, s druge strane trijema, odsjev vatre u velikoj kuhinji. Toliko je bio iznenañen da je čak razgovorljiv postao. — Spavat ču ovdje? Svake večeri? — Da, tvoj je otac promislio, da si sada ve lik pa ti je i velik krevet potreban. — Oh! Hvala, oče! Anñelika se udalji da pripremi uljenicu. Kad se vratila noseči crvenu, staklenu čašu, Laurier je več spavao. Njegova sitna glava počivala je na jastuku. Gotovo ga nije bilo vidjeti na prostranom krevetu. Stoječi uz njegovo uzglavlje, gazda Gabriel ga je zamišljeno promatrao. .Anñelika se nagne i blago pomiluje dijete po blijedom čelu. — Mali čovjek! — reče nježno. Zatim pogleda trgovca. — Nemojte mi zamjeriti. Nisam mogla pod

nijeti, videči ga da pati. — Ne brinite se, gospoño Anñeliko. Mislim da je sad sve u redu. Nakon kratkog oklijevanja, nastavi: — Pa ipak nije. Večeras dok sam čitao Sve to pismo i razmišljao o onom što sam pročitao, prekorio sam sebe što sam bio nepravedan. Na ime, morao sam vam dati predujam na vašu plaču. Š22 — Vi niste dužni to učiniti, gazda Gabrieleč znam da služavka mora čekati mjesec dana i zadovoljiti svoje gospodare prije nego primi plaču. ^— Ali vi ste došli u moju kuču bez ičega. A u bibliji piše: „Ne smiješ ugnjetavati siromašnog najamnika, pa bio on jedan od tvoje brače ili stranaca, koji živi U tvojoj zemlji, u tvojoj kuči. Dat češ mu zaradu za taj dan prije zalaska sunca, jer je on siromašan i teško mu je čekati. Evo vam, dakle, ono što sam bio odlučio da vam dam. Iz džepa izvadi kesu i dade joj ju je. — Doduše, več je zašlo sunce — reče on. Ponekad bi duhovita riječ razbila ozbiljnost njegova lika. Anñelika pomisli kako bi taj čovjek da je kojim slučajem bio druge vjere i da je živio u drugom gradu bio duhovit epikure-jac, kao na primer vitez de Mere. — Ja se ne osječam potlačenom u vašoj ku či, gazda Gabriele — reče osmjehujuči se. — Budite mirni, neču zazivati Svevišnjega protiv vas. Nikad neču zaboraviti vašu dobrotu! ^Udaljujuči se, Anñelika je počela shvačati zašto se odmah izmeñu nje i .trgovca stvorila neka vrst prisnosti, razumijevanja, koja nastaje meñu osobama, koje su se več susrele u drugim prilikama. Ali gdje? Kada? Kojom zgodom ju je on prvi put pogledao mirnim i plemenitim pogledom, koji se katkad pojavljivao na njegovu hladnom i zatvorenom licu? 323 ., .lulk XXXI

ANðELIKA I HONORINA Pomisao da ju je gazda Gabriel negdje susreo u prošlosti dugo ju je mučila. Na kraju je prestala misliti o tome. Uvečer, kad bi se tetka Ana i ostali ukučani, nakon molitve, povlačili na spavanje gazda Gabriel se prepuštao dobročudnim navikama. Otišao bi u svoju sobu, izabrao na zidu dugu holandsku lulu, kojih je imao čitavu zbirku. Brižljivo bi ju napunio duhanom, pa bi.se vratio u kuhinju i zapalio je žeravom. Tada se naslanjao na dovratak, pušio bi 1 poluzatvorenim očima pomatrao kroz dim, veliku obiteljsku dvoranu, dolaženje i odlaženje služavki, djece i dvije kučne mačke. Tih večeri djeca su znala da je on izvrsne volje, pa su se usuñivala -da mu postavljaju pitanja i da razgovaraju s njim, o svojim poslovima. Od nekog vremena sudjelovao je u tome i Laurier. On se promijenio, dobio prepreden izgled i parirao Martialovim zajedljivim šalama. Jedne večeri dok je Laurier sjedio na An-ñelikinim koljenima i dok.ga je ona nježno milovala po kosi, ona spazi kroz plave kolutove dima zamišljen trgovčev pogled. Osječajuči da če je obasuti prekorima, ona ga preduhitri. — Smatrate li da ga previše mazim buduči da je dječak? Meñutim, pogledajte kako je ojačao. Obrazi su mu postali ružičastiji. Djeci su 324 potrebna milovanja da bi mogla rasti, kao što je cviječu potrebna voda . . — Ja vam to ne zamjeram, gospoño Anñe- Liko. Vidim da če vaša briga stvoriti lijepo di jete od ovog malog kržljavca, koga sam prije poprijeko gledao, priznajem . Griješio sam jer sam bio nepravedan, ali i iz neznanja. Mnogo sam vještiji da po mirisu ocijenim kakvoču neke dobre rakije ili nekog krzna iz Kanade, nego da znam što je sve potrebno djetetu. Ali me zabrinjava to što malo ljubavi pokazujete prema svojoj djevojčici Ne kažem da se vi ne brinete za nju, ali nikad vas nisam vidio da ste je zagrlili, da ste joj se osmjehnuli, da ste je stisli na svoja prsa. — Ja? Zar sam to činila? — uzvikne po- crvenivši u licu Pažljivo se zagleda u Honorinu, koja je sjedila uza stol, dok je pred njom bio tanjur kaše. Ostavili su je samu za stolom zato što je vrlo polako jela. On

nekog vremena čitave sate je držala žlicu u ruci i stalno je zurila u prazno. Anñelika je smatrala da je djevojčica izgubila apetit, zato što je sada živjela uvijek u kuči, a bila je naučena da živi slobodno u prirodi. Da li je Honorina patila što ju je majka zanemarila? Kakvim se usporedbama prepuštala iza svojih malih, oštroumnih i sjajnih očiju? Cesto bi se razljutila, što je Anñeliki išlo prilično na živce. Anñelika se čudila i ljutila otkrivši da Honorina ima svoju volju i da se ta volja stalno sukobljavala s njenom. „Zločesta!" vikala bi joj mrgodna Honorina. Anñelika bi je tada legla ili predala Rebeki, kojoj je mala bila neobično privržena. Anñelika je zavoljela Lauriera. U njemu je ona opet našla svoje dječake, svoju pravu djecu. Honorina još nije bila njeno pravo dijete. „Gazda Gabriel ima pravo," mislila je Anñelika. „Svoju sam kčerku uvela u svoj život, 326 ali ne mogu reči da je ljubim. On, ne smije to znati. To je nemoguče. Kad bi znao,, shvatio bi..." — Vi ste prvrženi mome sinu — govorio je gazda Gabfiel osmjehujuči se — a ja vašoj kčeri. Neču nikad zaboraviti malo napušteno stvorenje što je spavalo podno stabla i pružilo prema meni ruku kad sam ga probudio. Odmah mi je otcvrkutalo svoju žalosnu priču. Anñelikino lice stegne tako potresan izraz da je gazda Gabriel prokleo sebe što joj je to rekao. Postiñen, uzbuñen i zbunjen, on kašljuc-ne, pa kao da se sjetio nekog važnog posla, izañe napolje. Laurier poñe za njim. Gazda Gabriel mu je dopustio da navečer švrlja meñu robom po skladištima. Anñelika je ostala sama s Honorinom. Ona je proživljavala neobičan, odlučan trenutak. Tjeskoba ju je pritisla kao da če orio što če sad učiniti, ili neče učiniti, odlučiti o njenu životu. čudno joj je bilo da je uzrok njena stanja bio »mali stvor", kako se izrazio gazda Gabriel, što je sad sjedio s izrazom zanosa i ponosa na sitnom lišcu. činilo joj se da ponovo vidi svoju sestru Hortenziju, nesnosnu brbljavicu, koja se, usprkos svojoj ružnoči i zloči, uvijek držala kao da je princeza. Sjedeči u svojoj visokoj stolici, uspravna i ne žaleči se ni na šta Honorina je oživljavala izblijedjeli lik svoje tetke. Isto kretanje vratom, isto gordo držanje glave. Hortenzija je uvijek, i kao dijete, bila mršava. Honorina je, naprotiv, bila okrugla, plečata, dobro grañena. Ali u držanju jedne i druge, u pogledu istih crnih očiju, razvučenih i oštrih, srodstvo je bilo očito. Ali mjesto da je to naljuti, Anñelika osjeti u sebi olakšanje. Pruži ruke prema Honorini: 326

— Doñi! Honorina se trgne iz svojih snatrenja, zamišljeno pogleda majku, a zatim joj osmijeh raz-vuče usta do ušiju. — Neču — reče i sakrije se pod stol. — Doñi, hajde, doñi ovamo! — Neču. Anñelika ju je morala izvuči iz njena skro-višta i podigne je s dosta muke. — Teška si kao olovo, vjere mi... Promatrala je kčerkino lice nekom bolnom napregnutošču. — Ti si riñokosa, ali si lijepa ... dijete mo je ...! Htjela ja ili ne, ja sam te ipak rodila. Ti si tu! Vezana si za mene onim istim uža som što sam ga osječala dok sam te nosila, ve zana si za me našim zajedničkim slabostima, koje su se svim snagama borile da se otmu svom ogromnom udesu, neumoljivoj, slijepoj sudbini koja je htjela da budemo majka i kči. Srce moje! Anñelika pritisne svoje usne na Honorinin svježi obraz. Djetetov ju je miris podsječao na miris šume za vrijeme ustanka u Poitouu. Taj se miris pretočio u nju da bi rastvorio snagu njene mržnje. Za onih pokolja i zasjeda imala je uza se Honorinu i njene male noge koje je grijala uz ognjište. Honorinu koja je otvarala svoje pametne oči na rukama opata Lesdiguie-resa, Honorinu koja ju je iz šume dozivala i tako je istrgla, zaprepaštenu i opčinjenu s čistine na kojoj su visili njeni drugovi. Vezivala ih je bijeda spilje u kojoj je .Honorina prvi put kriknula i škripanje „ormariča za nahočad" koji ju je odvukao u mrak si-rotišta. ,,Oh! Sva ta djeca napuštena na pragu tuñih vrata, koje je kupio gospodin Vincent! Kako se može napustiti svoje dijete? Ja sam napustila svoju vlastitu kčerku. Neka je blago- 327 slovljena Providnost koja mi ju je vratila. Ima li teže boli nego osječati u dubini svog srca žalosni teret zbog izgubljenog djeteta? Gdje si, meso mojeg mesa? Kamo si krenula sa svojim malim ispruženim rukama, kao slijepa, u nepoznato, u koje sam te survala? Kako bih te prepoznala u smrti? Da li bih imala pravo da te vidim na drugom svijetu, ja, tvoja majka, koja te je napustila... ?"

Anñelika se trgne kao da se probudila iza sna. Ona se nalazila u kuhinji gazde Gabriela u La Rochelleu, sjedila je blizu vatre koja se več gasila s Honorinom na koljenima i žestoko je stiskala na svoja prsa. »Moj živote!" Val ljubavi dugo potiskivan, gotovo nepoznat, izbije snagom izvora koji se napokon probio pročiščen iz zemljine tame. — Nisam znala da te toliko ljubim... Za što te ne bih ljubila, zašto? Njen razum je tražio uzroke, ali više ih nije nalazio. Uistinu, ništa joj nije ostalo od prohu-jalog života. Sve se srušilo u neki mračni ponor. Honorinina nevina ljupkost, životna snaga što je zračila s njena okruglog lišča, blaženstvo njena osmijeha u času kad bi vidjela da se saginje nad nju da je poljubi ona koja je predstavljala sav njen svijet, te osječaj Anñe-likin da joj Honorina tjelesno pripada: ^Ti imaš samo mene, ja imam samo tebe", sve je to brisalo, kao iza nekog neprozirnog zastora-razloge, zbog kojih je ona u početku mrzila ovo malo biče. — Kako duh brzo zaboravlja! Tijelo sporije zaboravlja. Anñelika je katkad u svojim tlapnjama čula rog Isaka Rambourga, osječala je takoñer na svojim zglavcima i na gležnjevima gvozdeni 328 stisak surovih ruku, koje su je prikovale na zemlju. Ali kad bi se probudila, vidjela bi kako na zidu ispred nje.pleše svjetlost vatre, zapaljene na vrhu svjetionika, koji je pokazivao put brodovima. Honorina je spavala pored nje. Anñelika bi je dugo promatrala, pa bi se smirila i divila blagu koje joj je ostalo i u kojem je nalazila opcavdanje za svoj jadan, uništen i progonjen život. — Spavaj, srce malo, spavaj, dijete moje, moj živote... Ti si kod svoje majke. Ničega se više ne boj... Otkad je saznala da je Anñelika papistkinja, Severina ju je promatrala nekim svetim užasom ... — Ovu je služavku smjestila kod nas Dru žba svetog sakramenta da nas špijunira, sigur na sam u to — tvrdila je na sva usta. Tetka Ana je odobravala. — Doista, moglo bi to biti vrlo lako, jadno moje dijete. Molimo Gospoda, da nas sačuva od njenih pothvata.

„čangrizavih li žena", mislila je Anñelika, čije je strpljenje došlo u tešku kušnju. Severina ju je nadzirala ne bi li je zatekla u krivnji. Pravila se pretjerano strogom, u čemu ju je njena tetka oponašala, a ponekad bi podrugljivim glasom pjevala: Pokvarenom čovjeku, nepravednom čovjeku Laž je u ustima. Škilji očima, govori nogom Dogovara se prstima.. .* , — Nije li tako, tetko? Tako je Anñelika doznala da joj te žene zamjeraju što je živa i neposredna. — Da si bila na kraljevom dvoru. Severi- no -=- reče joj jednog dana — ti bi znala da S29 valja biti ukočen poput štapa kao što si ti, znala bi da se ukočene kretnje kao u lutaka smatra znakom slabog odgoja. Trebalo bi da stek-neš prirodno držanje. — Dvor je mjesto propasti — odgovori Se- verina uvrijeñena. Anñelika prasne u smijeh. Velika djevojčica se udalji crvena od ljutine. Meñutim, i ona je bila ranjiva. Privlačila su je djeca kao i sve mlade djevojke njene dobi. 2eljela je steči Honorininu naklonost, stoga je stalno pokušavala da je uzme u naručje, svuda je za njom išla, trudila se da joj pomogne pri jelu i oblačenju. — Pusti! Pusti! — bijesno je vikala Hono- rina kao uvrijeñena carica. Anñeliki je bilo žao Severine koja bi se -ponizno udaljila, a nikako nije mogla nagovoriti svoju razdražljivu kčer da bude ljubaznija. Ho-norina je svoje simpatije i antipatije jasno izražavala. Opčenito, svi predstavnici muškog spola uživali su njenu naklonost. Prema Lauri-eru je bila vrlo obzirna i u svemu mu se pokoravala. Gazda Gabriel bio je njen idol kome se divila i koga je poštivala. Paster Beaucaire je i nadalje bio glavna ličnost svaki put kad bi se pojavio. Ali nadasve je voljela Martiala. On joj je svojim nožem napravio malu škrinjicu u koju je ona pohranjivala svoje dragocjenosti: puceta, bisere, kamenčiče i pijevčevo perje. Djevojčica je

imala majčinu maniju. Gledajuči kako se seta svojom škrinjicom ispod pazuha i s malom mačkom ispod drugog, Anñelika se sjeti svoje škrinje obložene sedefom, u kojoj je nekada držala svoje uspomene, koje bijaše sakupila u toku svog mučnog života. Odnosi Honorine sa ženskim spolom bili su kompliciraniji. One koje su prešle četrdesetu ona je obasipala nježnošču. Rebeki i svima bakama se uvijek osmjehivala. Prema ženama 230 srednje dobi držala se stroge neutralnosti. Živjela je u sasvim lošim odnosima s djevojkama i djevojčicama svoje dobi. Vjerojatno ih je smatrala suparriicama, stoga ih je od sveg srca mrzila. Maloj Rut, djevojčici od tri godine, najmlañoj kčeri advokata Carrerea umalo nije iskopala oči. Sve u svemu, ova okrugla lutka, Honorina, koja se odlučnog izgleda gegala po kuči, unosila je veliku živost u kuču gazde Ga-briela. Cesto bi neobično kriknula. Na kraju je Anñelika uspjela odgonetnuti značenje njenih ,,krikova. To je, u stvari, značilo da je Honorini dojadilo biti u kuči i da je poželjela da vidi more. Na morskom žalu čitav se svijet za nju sveo na igru valova, na morske trave i divne školjke. Slična bundevi, svojom zadignutom suknjom gacala je po žalu. Anñelika je išla za njom, izmjenjujuči koju riječ sa sakupljačica-ma dagnjL Za vrijeme oseke voda se daleko povlačila ostavljajuči za sobom gradske zidine i bezbrojne hridi prekrivene algama, rupama punim čiste vode u kojoj su se skrivali sitni morski račiči. čitava četa derana navalila bi na njih zajedno s galebovima. Meñu njima nalazio se češče nego što je bilo potrebno mladi Martial, koji bi tih dana izostajao iz škole. Martial je zadavao mnogo brige svome ocu. Iako je volio školu, još više je volio da se ski-ta sa klap.om svojih prijatelja, meñu kojima su se nalazili vjetrogonje četvrti, kao što su bili dva starija sina advokata Carrerea, Ivan i Toma i liječnikov sin Josip. Gazda Gabriel je želio da mladič upozna strogu zavodsku disciplinu stoga je odlučio da ga pošalje u Holandiju. Barem če tamo naučiti kako se dobro vodi trgovina.« Anñelika se žalostila sve više što se više približavao dan kobnog odlaska. Martial ju je mnogim svojim osobinama podsječao na Flori- S3) monña. Ona je iza mladičeve nasmijane neusi-ljenosti primijetila njegov nemir. On je osječao da stupa po nesigurnom tlu, a uz to je još otkrio da u svijetu u kojemu je bio prisiljen živjeti nema više mjesta za nj. Baš to strašno otkriče potaklo je Florimonda da napusti svoju majku, da pobjegne i da

potraži neki kut na zemlji, gdje če moči slobodno živjeti, ne osječajuči na sebi teret dvostrukog prokletstva svojih roditelja. I Martial če jednog dana pobječi, i svi ovi mladiči koje je nevjerojatna sljepoča njihovih starijih još zadržavala na osuñenoj obali. Jednoga dana sjedili su na jednoj hridini, nagnuti jedni prema drugima i toliko zadubljeni da nisu čuli kako im se ona približuje. Vjetar im je mrsio dugu kosu i igrao se s razdrljenim košuljama što su im pokrivale mlade grudi. Spopadne je tjeskoba pri pomisli, da je stroj, koji če ih smrviti več bio smješten poput neke nemani u srcu samog grada. Martial je čitao pažljivim glasom: „Američki otoci ne znaju za hladnoču. Led je potpuno nepoznat i desilo bi se čudo kad bi se pojavio. Nema četiri različitih doba kao u Evropi, več samo dva. Jedno traje od aprila do novembra: tada kiše padaju vrlo često, a drugo je 'doba velike suše. Uza sve to zemlja je pokrivena ugodnim zelenilom i gotovo preko čitave godine cviječe cvjeta i voče zrije..." — A ima li tamo vinove loze? — prekine ga deran koje je imao kosu slamnate boje — jer moj je otac izbjeglica iz Charentesa, vinogra dar. Ta šta bismo mi radili u zemlji, u kojoj nema vinove loze? — Da, ima vinove loze — slavodobitno pot vrdi Martial. — Slušaj nastavak: „Loza raste vrlo dobro na ovim otocimač osim neke vrste divlje loze, koja, naravno, raste u šumama i ko ja daje lijepe i velike grozdove, vidjeti je na 332 mnogim mjestima vinograde, koji se obrañuju* kao u Francuskoj, ali rode dvaput godišnje, a katkad i češče..." U tom geografskom traktatu govorilo se zatim o krušnom stablu, a stablima papaje, na čijim granama raste neka vrst dinja, o kokosovu orahu sa ukusnim biljnim mlijekom ... „Sapunar pravi tekuči sapun, koji pere i bijeli rublje, kotlar pravi suñe i kuhinjsko posuñe..." — A kakve su boje stanovnici tih toplih otoka? Crveni sa perjem, kao oni u Novoj Francuskoj? Martial prolista malu knjigu i izjavi da ne može nači podatke za to. Svi su se sporazumno obratili Anñeliki koja je sjedila blizu njih, s Honorinom na koljenima. — Znate li vi koje su boje ovi otočanij go

spoño Anñeliko? — Mislim da su crne — odgovori ona — jer več odavno na ove otoke dovode robove iz Afrike. — Ali stanovnici Karipskih otoka nisu crn ci — primijeti mladi Toma Carrere, koji je slu šao pričanja mornara u luci... Martial prekine raspravu: — Pitat čemo to pastora Rocheforta, kad ga budemo vidjeli. — Pastora Rocheforta, kažeš? Anñelika se trgnula. — Govoriš li ti o onom velikom putopiscu koji je napisao knjigu o američkim otocima? — Evo baš je čitam svojim drugovima. Po gledajte! — I pokaže novo izdanje, nedavno uvezano i nastavi poluglasno: — Ako knjigu pronañu kod vas, mogu vas kazniti s pedeset livara globe i zatvorom, jer izgleda da potiče protestante na iseljavanje. Moramo, dakle, biti vrlo oprezni... Anñelika je okretala stranice, na kojima su priprosti crteži prikazivali stabla i životinje dalekih krajeva. 333 , lit. u. Iz ništavila prošlosti iskrsla je zaboravljena vizija koja joj se oduvijek činila neobjašnjivom, ali je na sebi imala pečat sudbine: posjet pastora Rocheforta Monteloupuč njoj je tada bilo deset godina. Osamljeni konjanik, koji je stigao u Monte-loup jedne olujne noči, pričao je o nepoznatim i neobičnim stvarima, o crvenim ljudima sa perima u kosi, o krajevima koji nikad nisu bili obrañivani i u kojima žive drevne nemani... Ali u ono doba — prošlo je odonda više od dvadeset godina — neobičnost njegova posjeta nije bila ni u njegovoj čudnoj pojavi, ni u egzotici njegovog pričanja. Ne. Pastor je bio glasnik Sudbine, strašne i slabo razumljive, kao što je bio i poziv što ga je on donio iz daljine. Na taj poziv, koji je stigao s drugog kraja svijeta, njegov stariji brat Josselin odmah je odgovorio. Napustio je svoju obitelj i svoju zemlju i nitko nije nikad doznao što se. s njim dogodilo.

— Ali taj je pastor sigurno več umro! — reče nečiji glas koji se njoj učini slabim i ne sigurnim. — Nije! On je vrlo star, ali još uvijek pu tuje. Mlañi momak nastavi tiše: — Sada se nalazi u La Rochelleu. Nitko ne smije znati gdje se sakriva, jer bi ga- inače smjesta uhapsili. .Da li biste ga htjeli vidjeti i čuti, gospoño Anñeliko? Buduči da je potvrdno kimnula glavom, dječak joj turnu neku stvarcu u ruku. — S ovom „ulaznicom" možete prisustvova ti sastanku koji če se održati kod zaseoka Jo- uvex — objasni joj Martial. — Tamo čete vid jeti i čuti pastora Rocheforta. — On če održati govor, jer je taj sastanak i sazvan zbog njega. Prisustvovat če više od deset hiljada naših.. xxxn SASTANAK U PUSTOŠI Mladič bijaše pretjerao kad je rekao da če na „sastanku u pustoši" prisustvovati deset hiljada gorljivih pristaša. I Anñelika je odlučila da poñe na taj.sastanak. Mnoge je strah zadržao, a na terenu osušene solane, okružene branama, na kome su bile nagomilane još znatne hrpe soli, teško da se moglo smjestiti više od par hiljada osoba. Na solanu je pao izbor jer se smjestila u usjeklini zatvorenoj sa dva krševita grebena, koja su je sakrivala pogledu onih koji su putovali močvarnom ravnicom oko La Rochellea. More je bilo blizu, pa se njegov šum miješao s bukom glasova. Kako bi tko stigao, pozdravljao bi susjede, smještao se i upuštao u razgovor s njima. U sredini polukruga, sličnog jednostavnom amfiteatru, bio je postavljen mali stol. Stoječi ispred njega, propovjednik je imao održati govor. — Ovo je govornica, a stol što ga upravo donose, to je stol za pričest — razjašnjavao joj je Martial. Htio ju je pratiti, ponosan što ju je „zavrbovao". Anñelika je došla s njim u pekarovim kolima. Pekarov sin bio je prijatelj mladog Bernea.

334 335 Tetka Ana i Severina došle su u drugim ko~ lima. Osim njih u tim su se kolima dovezli na sastanak trgovac papirom, njegova žena i kčer. Kad su tetka Ana i Severina opazile „papistki-nju" iznenañeno su se trgnule. Vidjelo se izdaleka kako raspravljaju sa gazdom Gabrielom, koji ih je pratio jašuči na konju. Sigurno su mu dokazivale kako njena prisutnost može biti opasna. Trgovac je samo slijegao ramenima. Mnoštvo navali i zakrili skupinu. Donesen je kositreni pladanj, pokriven bijelim platnom, pod kojim se nazirala glava kruha i dva kosi-trena pehara. Podno stola je odložen čup pješčenjak, takoñer prekriven platnom. Anñelika se dugo dvoumila bi li pošla ili ne na sastanak. Izlagala se strašnoj kazni, ali bi se što doznalo o tome. Ali svakoj od prisutnih osoba je nešto prijetilo: nekome visoka globa, nekome zatvor, nekome čak i smrt, kao na primjer onim „obračenicima" što su se, tužni i postiñeni, dovukli meñu svoje nekadašnje istovjernike, jer ih je mučila savjest poslije njihova obračenja. Sva ta progonjena čeljad bila je obučena u odijelo crne ili tamne boje. Jedan od največih brodovlasnika u La Rochelleu, Manigault, pojavio se, naprotiv, u vrlo lijepom odijelu šljivine boje, u crnim bječvama i cipelama sa srebrnim kopčama. Taj brodovlasnik je bio, po opčem sudu, vrlo lijep čovjekč pratio ga je njegov crnac Siriki. Držao je za ruku sina Jeremiju. Otac se mnogo ponosio tim dražesnim anñelčičem dugih, plavih uvojaka, kojemu su njegove četiri sestre i majka laskale kao kakvom kraljeviču. Obitelj advokata Carerea došla je takoñer u punom broju. Obujam tijela gospoñe Carrere odavao je njenu bremenitost, jedanaestu po redu. Nekoliko pravih plemiča moglo se raspo- znati po njihovim mačevima. Oni su tvorili poseban skup i meñusobno su nešto viječali. — Mjesta, mjesta za gospoñu de RohanJ Sluge su nosile u prvi red naslonjač obložen sagovima, u kome je sjedila stara, autoritativna gospoña. Njeni su prsti slični kandžama stare sove, stiskali srebrnu jabučicu štapa. Navala mnoštva dosegla je vrhunac, ali sve se odvijalo u redu. Neki mladiči išli su okolo noseči platnenu kesu, u koju su prisutni stavljali doprinos za uzdržavanje svečenika. Velika večina ljudi posjedala je na tlo, na prljave ostatke morske soli. Najbogatiji ili najdalekovidniji donijeli su

jastuke, vreče, a neki i grijalice na ugljen, jer je vrijeme bilo vrlo svježe i vjetrovito. Dječaci su čuvali konje, magarce i mazge, privezane za krhke tamarise. Njima je takoñer povjeren zadatak da stražare i jave ako bi se slučajno pojavili kraljevi draguni. Kola su sa dignutim rukunicama čekala da svečanost završi. Naskoro odjekne crkvena pjesma, koju mnoštvo prihvati muklo i snažno. Tri ličnosti u crnim odijelima i ogromnim crnim šeširima upute se prema sredini gdje su bili postavljeni stolovi. Jedan od njih bio je* pastor Beaucaire. Anñelika se pohlepno zagleda u najvišeg i najstarijeg meñu njima. Usprkos sijedoj kosi, koja je tvorila okvir oko pocrnjelog i naboranog lica, ona je prepoznala »crnog čovjeka", legendarnog putnika iz njena djetinjstva. Njegov nemiran život, opasnosti kojima se izlagao na svojim mnogobrojnim putovanjima, kao da su održali uspravnim njegovo suho i mršavo tijelo. Treči pastor bio je zdepasta tijela i rumena lica, živog i odlučnog pogleda. On uze govoriti jakim glasom koji je daleko odjekivao. 336 22 Anñelika buntovnik 337 ta« — Bračo moja, Gospod me je oslobodio la naca i ja sam neizmjerno sretan što vam se mogu ponovo obratiti. Moja osoba nije ni od kakve važnosti. Ja sam samo Božji sluga i me ne satire ogroman zadatak: briga za moje sta do, to jest, briga o svima reformiranim u La Rochelleu, koji traže put spasenja meñu, sva kim danom, sve opasnijim zasjedama. Iz njegova govora, Anñelika je shvatila da je to pastor Tavenaz, odgovorno lice za Kolokvij La Rochellea, to jest za udruženja protestantskih crkava toga grada. Nedavno je izašao iz zatvora, u kome je odležao šest mjeseci. — Neki od vas -bili su kod mene i pitali:

„Moramo li se i mi prihvatiti oružja kao što su to nekada učinili naši očevi?" To pitanje možda postavljaju potajno i mnogi dr-ugi, pre puštajuči se tako opasnom iskušenju mržnje, koja nije uvijek tako dobar savjetnik kao što je opreznost. Ja ču vam odmah iznijeti svoj sud: ja nisam za upotrebu sile. Daleko je od mene pomisao da umanjim junaštvo" naših ota ca koji su proživjeli strahovitu opsadu 1628. godine. Ali da li je taj ogroman i gordi ustanak uspio ojačati našu vjeru? Na žalost, nije! Ma lo je falilo tada da hugenoti La Rochellea i nji hova vjera nisu zauvijek izbrisani s lica zemlje. Pastor Tavenaz je dugo govorio u tom smislu. On je podsjetio prisutne na narodni crkveni sabor koji če se održati slijedeče godine u Montelimaru, na kome če biti sastavljena predstavka o proganjanju francuskih hugenota sa strane upravnih i drugih vlasti, da bi potom bila lično kralju uručena. Završio je govor pozivajuči sve da imaju povjerenja i da sačuvaju mir, ugledajuči se na nj i pastora Beaucairea. U toku tog dugog govora stara je vojvotkinja Rohan u više navrata pokazivala svoje nestrpljenje. Odmahivala je glavom, tuckala 338 štapom u tlo. Sigurno joj se nisu sviñali ti miroljubivi savjeti. Ali možda je smatrala da je previše stara da se buni stoga je samo duboko uzdahnula. Šapat odobravanja začuje se meñu prisutnima. Samo se jedan čovjek digao, neki seljak s kosom popalom po čelu, sa šeširom koji je objema rukama pritisnuo u bijelu košulju. On reče: — — Ja sam iz mjesta Jarans u Gatineu. Kra ljevi su draguni upali u naše seoce. Zapalili su nam hram. Zatim su mi oduzeli pršute, kruh, dvije krave, magarca i ženu. Stoga vjerujem da bi mi poprilično laknulo pri duši kad bih mogao dograbiti sjekiru i sve ih pobiti s njom! Dok je taj bijednik nabrajao sve što je izgubio negdje se začuje smijeh, ali i odmah splasne. Seljak je zvjerao oko sebe. Njegov pogled kao da je tražio objašnjenje. — Moju su ženu odvukli za kosu na ce stu ... Ono što su joj učinili ne mogu tako la

ko zaboraviti. Zatim su je bacili u bunar... Njegov se glas izgubi u pjevanju nekog psalma koji se vinuo u nebo iz tisuču grla. Zatim je uzeo riječ pastor Roskefort. On je podsjetio vjernike na priču o Iseljenju. Reče kako su Zidovi kad su vidjeli da ih Egipčani gone, zaklinjali Mojsija: „Pusti nas radije da služimo Egipčanima, nego da pogi-nemo u pustinji." Ali Svevišnji je pokazao svoju moč podavivši faraonovu vojsku u valovima Crvenog mora te su Zidovi najzad stigli u zemlju Kanaan. Bili bi i ranije u nju stigli da nisu posumnjali u dobrotu Svevišnjega, koji ih je poveo u pustinju zato da bi ih otrgnuo od sramotnog ropstva, u kome im je prijetila opasnost da zaborave vjeru svojih otaca. 339 .... i i,.u Pastor Rochefort započne oduševljeno pjevati Mojsijevu pjesmu: "Pjevat ču Svevišnjem. On je pokazao svoju slavu, Survao je u more konja i njegova konjanika Svevišnji je moja snaga i njega neka uznose moja usta, Jer on me je spasio..." Njegov glas, ponešto oslabljen starošču, bio je još krepak. Ali je pjevao skoro sam. Umorni, ukočeni od hladnoče, prisutni su mlitavo prihvačali psalam koji kao da nisu dobro ni poznavali. Zbunjen time starac prestane pjevati i pogledavši začuñeno prisutne, nastavi kao da mu je hitnja: — Moja bračo, zar niste shvatili smisao pri če? Ako sviječu stavite pod lonac ona če se ugasiti. Da su dalje živjeli u ropstvu, Zidovi bi na kraju počeli obožavati egipatske bogove. Ta vam opasnost svima prijeti. Maloprije su vas pitali, želite li uzeti oružje i braniti se ili želite krotko podnositi proganjanja. Uzeo sam riječ da vam predložim treče rješenje: iseljenje! No ve, ogromne zemlje nude vam utočište. To su još netakunte zemlje. Mogli biste ih.unaprije diti na slavu Božju i razgaliti dušu svoju ispo vijedajuči slobodno svoju vjeru... Njegove su se riječi gubile u graji koja obično nastaje na kraju sastanka. Oko Anñelike neki su poluglasno govorili:

— Dakle, što je s vašom trgovinom broei- kom u Languedocu? — Kad bismo solili svježu morsku ribu, kao što rade u Portugalu, mogli bismo prodati dvo struko više ribe, ali eto poreske vlasti to za branjuju ... — Za ovako veliku svečanost mogao si ipak obuči novo odijelo, Josiase Merlute. — Kako da ne! I doči u ovo blato... ! Prijedlozi pastora Rocheforta, čini se da ni koga nisu zanimali. Neki mladi sluga čegrtaljkom uspostavi tišinu. [ Pastor Tavenaz se zagleda u svog kolegu pogledom kojim kao da mu je želio reči: ,,A što sam vam ja govorio?" i ponovo uze riječ. Ljudi se nisu mogli raziči prije nego se dizanjem ruku ne izglasa odluka koja je imala utvrditi njihovo držanje u budučnosti. — Tko je za oružani otpor? Nitko se nije ni pomaknuo. — Tko je za iseljenje? — Ja! Ja! — poviče desetak derana, koji su sjedili u prvom redu. — Ja — zaurliče Martial, uspravivši se bli zu Anñelike. Prosvjedi razljučenih roditelja ugušiše mladenačke glasove, a advokat Carrere opali čušku najbližem sinu. Gospodin Manigualt se uspravi u svoj svojoj visini i veličanstvenosti te pruži ruku da smiri graju. — Gospoñine pastore — reče on obračajuči se s velikim poštovanjem starom i glasovitom putniku — nama je bila velika čast, da vas ču jemo, ali nemojte se čuditi što u La Rochelietf ideja o iseljenju ima malo pristaša... Stavivši ruku na srce, jakim glasom nastavi: — La Roehelle je naša tvrñava, grad koga su osnovali naši očevi i za koga su dali svoje živote. Nijedan od nas ne može ga napustiti. — Zar je bolje napustiti svoju vjeru? — vikne stari pastor drščučim glasom.

— Niti u snu nam to ne pada na pamet. La Rochelle pripada hugenotima i uvijek če osta- 34J ti u njihovim rukama. Njegovu je dušu stvorila reforma. Ne može se izmijeniti duša jednog grada. Te rijeci sakupljeni pozdrave pljeskom odobravanja. Manigualt je govorio jezikom koji je lako prodirao do srca njegovih sugrañana. — Sto mogu protiv nas? — šaptali su. — U našim je rukama novac. — Očito je, sve bi otišlo do vraga bez nas. — Izgleda da gospodin Colbert misli zatra žiti pomoč protestanata da bi podigao proiz vodnju. Andelika je odsutno zurila u dio sivog oceana, poprskanog bjelinom, koji se nazirao meñu pješčanim nanosima. Nekoliko koraka dalje od nje, pastor Roche-fort je takoñer promatrao more. Čula je kako mrmlja: — Imaju oči, a ne vide. Imaju uši, a ne čuju... Sto je on nazirao svojim vidovitim pogledom? Da nije u toj gomili što se udaljavala prebrojavao mučenike, otpadnike...? Da nije vidio kako su več svi osuñeni...! Strah koji ju je bio privremeno napustio, opet se uvukao u Anñelikino srce „Treba otputovati." Obala nije sigurna. Plima če se sve više dizati i jednog dana če je zahvatiti zajedno s Honorinom. Kad bi bila sama, i uz to umorna možda bi joj bilo svejedno. Ali ona mora spasiti Honorinu. Znoj joj probije čelo pri samoj pomisli, da bi je kraljevi draguni mogli jednog dana uhvatiti, mučiti je svojim prostačkim smijehom... baciti je kroz prozor na koplja. Stade žurno hodati da pronañe kčerku. Kiša je padala. U lokvama na cesti odražavalo se blijedo nebo. Neki konjanik je prestigne i upola se okrene u sedlu. Bijaše to gazda GabrieL 342 — Hočete li da vas primim na konjske sapi, gospoño? Ona osta načas kao ukopana! Učini joj se da vidi cestu punu rupa, da vidi konjanika koji se okrenuo prema njoj a u tog je konjanika osmijeh sličan osmijehu gazde Gabriela. — Ne — odgovori nakon poduže stanke. —

Ja sam samo vaša služavka, gazda Gabriele. Svijet bi počeo koješta govorkati... — Istina je, ovdje nismo na prilazima Pa riza, na cesti za Charenton. Zastor se raskinuo. Poljakinja je stajala blizu nje. Imala je promrzle noge, baš kao i danas. Kao i danas mučila ju je tjeskoba: sin joj je bio u opasnosti. Cantora su bili ugrabili' Cigani. Neki su se konjanici zaustavili. Jedan od njih uzeo ju je na konja i poveo u Pariz. To je bio mladi protestant, sin nekog trgovca iz La Rochellea. — Prepoznajete li me sada? — upita je tr govac. — Jest, vi ste onaj konjanik, koji mi je pritekao u pomoč jedne zimske večeri prije mnogo godina. Stajala je kao skamenjena na kiši. Dvanaest je godina prohujalo. Dva su prizora bila srodna, skoro ista. Imali su isti okus opasnosti, neizmjerne osamljenosti. U potpunoj napušteno-sti, lice stranog čovjeka, osmijeh sažaljenja, donosio joj je prolaznu utjehu. Ono što ju je sad najviše pogodilo bila je nevjerojatna sličnost dviju situacija, a meñu njima vrtoglavi usponi u časti i bogastvu na francuskom dvoru. „Tako" pomisli, „dvaput se morao oko tebe stegnuti pakleni obruč da shvatiš! Da shvatiš da za tebe nema mjesta u ovom kraljevstvu i da ti valja putovati... preči preko mora..." 343 S nekom mješavinom olakšanja i poniženja ona promisli: „Srečom, gazda Gabriel me poznaje samo kao bijedno stvorenje." Prvi put ju je sreo kao bijednicu sirotinjske pariške četvrti, a drugi put kao drumsku razbojnicu. Te činjenice sigurno nisu ulijevale mnogo povjerenja. Stoga je još vrednija divljenja bila plemenitost kojom ju je primio po4 svoj krov. To se slabo slagalo s njegovim do krajnosti opreznim karakterom. — Zašto ste to učinili? — reče ona u jed nom dahu. — Htjela sam reči, kako ste mogli imati povjerenja u mene i otvoriti mi svoju kuču. On je bez muke slijedio tok njenih neizre-čenih misli, stoga je odmah shvatio suštinu nje-? na pitanja. — Vjerujem u važnost nekih znakova — od govorio je. — Lice, koje sam nazreo jedne zim

ske večeri, kao čaroban i ganutljiv simbol okrutnog velikog grada, stalno me proganjalo i u toku godina sam se uvjerio, da to lice nije samo jednostavna uspomena, več da ima neki drugi smisao, da je ovaj susret bio kao neka opomena, kao udarac mrtvačkog zvona koje zvoni negdje u vječnoj sudbini, udarac zvona čiji se odjek gubi... Ali nešto se dogodi i mi se sjetimo da smo več bili upozoreni... Kad sam vas prepoznao za onog napada, nisam se mnogo začudio. Valjda je bilo suñeno. Nešto me tjeralo da se zauzmem za vas i za vaše di jete. Osječao sam da mi je dužnost da poduz mem sve da vas izvučem iz zatvora prije no što bude prekasno. Iskoristio sam odsutnost ka toličkog suca. Pa sanjarski primijeti: — Zašto sam rekao: prije no što bude prekasno? Istina je, bio sam uvjeren da vrijeme steže, da je za vas bilo pitanje sati. Salijetale su me riječi biblije: „Oslo- 344 bodi one koji su osuñeni na smrt. Spasi one, koje hoče da pogube..." Osječam da vaša prisutnost meñu nama ima veliko značenje, ali koje? — Mislim da znam koje — reče Anñelika, sama potaknuta neobičnom atmosferom tih razgovora i ove tužne pustare na kojoj sad nije bilo nikoga. — To je, da ču ja jednog dana spasiti vas i vaše kao što ste vi spasili mene... 345 , illlluik XXXIII SUSRET S GOSPODINOM ROCHATOM Netko ju prestigne i reče:

— Evo Francuskinje! Anñelika se okrene. Neki se čovjek zaustavio i promatrao je razjapljenih usta. Imao je na sebi odijelo na kome je vezivo zlatne boje bilo izblijedilo, cipele s crvenim petama, na kojima se koža ogulila, i šešir s perom u jadnom stanju. Žmirkao je očima kao sova na suncu. — Francuskinja — ponovi on. — Francu skinja zelenih očiju. Anñelika je istodobno željela da pobjegne i da dozna tko je taj čovjek. Nesvjesno poñe k njemu. On poskoči poput vjeverice. — Ovog puta nema dvojbe. Zbilja ste vi. Taj pogled! Ali... Pažljivo je promatrao njeno skromno odijelo, njenu kapu tijesno priljubljenu uz kosu. — Ali... vi niste, dakle, markiza? Meñu tim, to su tvrdili na Kreti... i vjerovao sam ... Ipak sam vidio vaše isprave, do vraga! Sto ra dite ovdje u tom odijelu? Sada ga je prepoznala, osobito po njegovoj neobrijanoj bradi, 346 — Gospoñine Rochat...! Vi ste to... Je li moguče? Uspjeli ste, dakle, napustiti kolonije na Istoku, baš kao što ste željeli? — A vi ste, dakle, uspjeli umaknuti Muli Ismailu? Govorilo se da vas je pogubio na mu kama. — Kao što vidite, to nije istina. — Neobično se radujem tome. — I ja! Ah, dragi gospodine Rochat, koliko mi je drago'"što vas opet vidim. — I ja osječam to isto, draga gospoño. Oni se srdačno rukovaše. Nikad Anñelika ne bi bila vjerovala, ña e*e je susret sa smiješnom ličnošču beznačajnog kolonijalnog namještenika ushititi do te mjere. Bili su kao jedini preživljeli iz neke začarane zemlje. Izražavajuči zajedničko im osječanje, Rochat uzvikne^- — Ah! Napokon ...! Kakvog li divnog užit ka što ču u ovoj sjevernjačkoj luci, bez duše, bezbojnoj... porazgovarati s nekim tko je bio

„tamo dolje"... Ponovo joj čvrsto stisne ruku, zatim se nat-muri. — Ali... vi, dakle, niste markiza... ? — Pst! — reče ona ogledavši se oko sebe. ?— Potražimo neko mirno mjestance da malko pročavrljamo. Sve ču vam objasniti — prošapta Anñelika. Rochat prezirno iskrivi usta i izjavi ña na žalost ne poznaje u La Rochelleu nijedno mjesto gdje bi se mogla popiti prava turska kafa. Postoji gostionica „Novoj Francuskoj", u kojoj poslužuju neko piče toga imena, ali to je „njihova" kafa s otoka. Ona nema ništa zajedničkog sa zrnjem koje raste n,a visoravnima Etiopije, koje valja pržiti prema tamošnjim obredima i kojega se „tamo dolje" na Orijentu pije božanski sok. Ipak su pošli do spomenute ku- 347 kavne gostionice i sjeli u uglu prema prozoru. Rochat odbije ponuñenu kafu. — Iskreno vam kažem, ne mogu vam je preporučiti. Rastopinu sladiča pomiješanu s u- varkom žira, ovi ovdje nazivaju: kafa. Naručiše stoga lagano vino iz Charentesa, uvijek prvorazredne kakvoče i ugodna ukusa. Gazda ih uz to posluži punim tanjurom školjaka. — Jedino što se u ovoj tužnoj zemlji može jesti — reče Rochat — to su školjke, morski je ževi, ostrige... njih se na jedem do guše... Razočarana izraza se zagleda u križeve na brodskim jarbolima j konope koji su zamračivali svijetlo nebo. -— Kako je ovdje sve tužno! Gdje su malteške galije sa svojim zastavama, ratne zastave krščanskih gusarskih brodova, mali magarci s košarama punim narandži. Gdje je Simon Donsat i njegova crvena brada? Anñelika mu htjede reči kako La Rochelle i nije baš na sjeveru, a ni tako bez života, kako je on vjerovao. — Zar se niste nekada žalili da propadate na Orijentu? Zar niste samo sanjali o tome kad čete se vratiti u prijestolnicu? — Istina je. Zapeo sam bio i nogama i ru kama da se vratim u Francusku. Sada kopam i nogama i rukama da se vratim tamo dolje... Kako li je dosadno u~Parizu! Pronašao sam bio, doduše, malu birtiju tamo prema starom Tem- pleu, gdje se mogla dobiti prava kafa i susresti

se s kojim malteškim vitezom ili pokojim Tur činom ... Poslali su me ovamo sa zadatkom da oduzmem protestantima monopol na osigura nja. Iskoristio sam priliku da porazgovaram s nekim trgovcima... Ovaj svijet iz La Rochel- lea je pustio posvuda korijenje. Jedan od njih šalje me opet na Kretu. Odlazim u utorak — završi on sa^ radostan 348 — A vaša služba u kraljevoj administra ciji? Rochat fatalistički odmahne i reče: — -Sta čete! Doñe vrijeme, kad pametan čovjek opazi, da je pomalo budala, što služi drugima, to jest državi. Uvijek sam bio nada ren za trgovinu. Došlo je vrijeme da iskoristim svoju sposobnost na tom polju. Kad se oboga tim, dovest ču svoju obitelj... Kad je saznala da on odlazi, mlada se žena uvelike smirila. Sada je mogla s njim iskrenije govoriti. — Gospodine, obečavate^li mi, da čete saču vati tajnu što ču vam je povjeriti? Ona mu reče da je uistinu markiza du Ples-sis-Belliere. Kad se vratila u Francusku sukobila se s kraljem, koji je bio ljut na nju zato što je usprkos njegovoj zabrani ona ipak otputovala na Kretu. Pala je u nemilost, upropastila se i sada mora provoditi vrlo skroman život. — Šteta! Šteta! — reče Rochat. — Na Isto- .ku ne bi dopustili da propadnu tako sjajne spo sobnosti, kao što su vaše... Odjednom on se nagne k njoj: — Je li vam poznato da je on napustio Sredozemlje? — Tko to? — Kako vi koja ste plovili onim morima možete pitati „tko"? Ta Rescator! Kako ga je ona uporno gledala, ne reagirajuči, on ljutito nastavi: — Rescator! Onaj maskirani gusar, koji vas je kupio za trideset i pet hiljada pjastara u kre- tskom batistanu. Otkada je vijeka i svijeta ni kad nitko nije onako grdno nekoga povukao za

nos. Reklo bi se da se uopče ne sječate da se sve to vama.dogodilo! — Napustio Sredozemlje? — najzad če ona. — Pa, ipak, bio je vrlo močan tamo. Je li se barem saznalo zašto? — Govorilo se zbog vas? 349 — Zbog mene! Ona se opet uznemiri, srce joj je neredovito kucalo. — Da ga nije možda moj bijeg izvrgao to likom ruglu da nije više mogao trpjeti zajed ljive šale svojih drugova gusara? — Ne, nije stvar u tome. Mada su njegovi marokanski tjelohranitelji proživjeli strahovi te trenutke kad je doznao za vaš bijeg... Umalo ih nije sve do jednoga povješao. Ali to mu nije u običaju. Na kraju se zadovoljio time što ih je poslao natrag Muli Ismailu s porukom da su nesposobni psi. Kladim se da bi tim jad nicima bilo milije da ih je povješao. Ah! Mo žete se zbilja pohvaliti, zbog vas je proliveno more suza i krvi u Sredozemlju, gospoño! A na kraju evo vas u La Rochelleu! — Ali zašto zbog mene? —.navaljivala je Anñelika. — To je več druga priča i tiče se Mezzo- -Mortea, njegova najgoreg neprijatelja. Sje čate li se barem Mezzo-Mortea> alžirskog ad mirala? — Kako da ga se ne sječam kad me i on poslije zarobio? — Pa dobro! Mezzo-Morte se hvalio da če zahvaljujuči vama zauvijek istjerati Rescatora iz. Sredozemlja. Cim ste mu pali šaka, poslao je jednog glasnika na Kretu... Ali_ prije toga vam moram ispričati nešto drugo. Par dana na kon vašeg bijega Rescator me pozvao k sebi. — Vas? — Da, mene. Zar sam, dakle, tako bijedna

ličnost, da ne bi smio dolaziti u dodir sa gusar skim prinčevima? Ako nemate ništa protiv to ga, mogu vam kazati da sam i prije posječi vao njegovu visost Rescatora. Ta on je jedan od najveselijih ljudi koje sam susreo u svom životu, ali moram priznati da se ovaj put nje-* govo duševno stanje, potpuno slagalo s njego- 350 vim mračnim izgledom. Sama njegova maska vrlo neugodno djeluje na sugovornika, a kad vas, osim toga, njegov oštar i bijesan pogled šiba kroz ona dva prozora, draže bi vam bilo da se nalazi na drugom mjestu. Bio se povukao u svoju palaču na Milošu. Divna je to palača, puna rijetkosti. Požar je oštetio njegov brod, te nije mogao krenuti u potjeru za vama. Osim toga, ako me sječanje ne vara, na moru je baš u to vrijeme bjesnila strahovita oluja. Nijedan brod nije mogao izači iz pristaništa... Rescator je doznao da vas poznajem. On me dugo ispitivao o vama. — O meni? — A što se zaboga čudite! Ne može čovjek izgubiti robinju za koju je platio trideset i pet hiljada pjastara i još se uz to smiješiti. Rekao sam mu što sam znao o vama. Ispričao sam mu da ste velika francuska gospoña u milosti kod Luja XIV, da ste neizmjerno bogati a da je to tako dokazuje činjenica da ste bili vlasnica zva nja konzula na Kreti. Zatim sam mu ispričao kako sam vas pronašao na brodu d'Escrainvil- lea, mog nekadašnjeg druga u školi za orijen talne jezike u Carigradu. Rekao sam mu, da kako, koliko sam se namučio dok sam uspio nagovoriti malteške vitezove da vas oni kupe. Vi ste svjedok, draga gospoño, da sam podu zeo sve što sam mogao. Uostalom, zaista sam primio pet stotina livara, koje ste mi poslali s Malte. Baš po tome se doznalo da niste pogi nuli u oluji, kako su svi pretpostavljali. Rochat ispije gutljaj vina. — Hm! Pretpostavljam da mi ne zamjera te što sam smatrao potrebnim dao tome oba vijestim monsinjora Rescatora... To je čovjek

kome sam usprkos svemu, mnogo dugovao ... On je neobično darežljiv i uopče ne mari za novac. A na kraju, bio je ipak vaš gospodar i normalno je da treba pomoči vlasniku da spasi 351 svoje dobro. Zašto se osmjehujete? Zato što me smatrate Orijentalcem iako tako ne izgledam, zar ne? Ali baš kad je htio brodom krenuti za Maltu, stigao je glasnik Mezzo-Mortea... Zašto ste odjednom postali tako utučeni? — Ako vam je išta poznato o Mezzo-Morteu, onda če vam biti namah jasno da me spomen njegova imena ne podsječa na ugodna vremena — reče Anñelika koja je usprkos svom nastoja nju da bude mirna bivala sve uzbuñenija. — Rescator je dakle otputovao za Alžir. Ni kad mi nismo doznali što se tamo dogodilo. Kad kažem „mi", mislim sve one koji plove i trguju po Sredozemlju. Malo je pojedinosti izbilo na javu... Izgleda da se Mezzo-Morte poslužio ne kom vrsti ucjene: ili Rescator neče nikad do znati što se s vama dogodilo ili če mu otkriti mjesto gdje ste se sklonili, ali uz uvjet da se zakune da če zauvijek napustiti Sredozemlje, kako bi on, Mezzo-Morte, alžirski admiral, sam vladao njime. Mnogi su govorili da je glupo i pretpostaviti da če Rescator svoju ogromnu moč, svoje još ogromni je bogatstvo, svoj po vlašteni položaj prodavača srebra, staviti na vagu za običnu robinju, pa ma kako lijepa bi la... Ali valja nam vjerovati da je Mezzo-Mor te znao što radi, jer je taj ponosan i nepobjediv Rescator, najzad, prihvatio taj sramotni jaram. — Zar je pristao? — reče Anñelika jedva čujno. — Jest! Ponešto kratkovidne oči nekadašnjeg kolonijalnog činovnika odsutno su zurile u daljinu. — Potpuno ludilo... Nitko ništa nije razu mio. Mnogi pretpostavljaju da ste vi potaknuli u njemu nešto više nego žudnju.... a to je lju

bav. Tko to može znati? Anñelika je slušala kao bez daha. —• I onda? — Onda? Sigurno mu je .Mezzo-Morte po vjerio da vas je prodao marokanskom sultanu i Rescator je doznao da vas je ovaj pogubio. Drugi su pričali da ste utekli, ali da ste umrli na putu. Sada vidim da ni prva, ni druga ver zija nisu bile tačne, jer evo vas vi'dim živu i zdravu u kraljevini Francuskoj! Oči su mu se krijesile. — Divnu priču ču ispričati kad doñem na Kretu. Žena koja je uspjela uteči iz harema Mule Ismaila... zarobljenica koja je uspjela da se dovuče do krščanske zemlje... Ja jedini to mogu posvjedočiti... Ja sam vas vidio! — Gospodine, niste li obečali da čete saču vati tajnu? — Istina je — odgovori. Rochat vrlo razo čarano. Mrgodio je obrve dok je ispijao svoje vino. Več če nači načina da ispriča tu zgodu a da ne spominje ni La Rochelle, ni druga imena. — Zatim je Rescator — Rochat reče na kra ju — napustio Sredozemlje. Mada vas nije mo gao opet dobiti, morao je poštovati svečano obe čanje, koje je dao Mezzo-Morteu, kao što je i ovaj poštovao svoje. Vukovi meñu sobom drže zadanu riječ. Ali prije toga pozvao je na dvoboj Mezzo-Mortea. Admiral je kidnuo pred njim i sakrio se u nekoj saharskoj oazi i čekao da njegov neprijatelj otputuje. Rescator je prešao Gibraltarski tjesnac. Otišao je na Atlantik. Nit ko ne zna što se poslije dogodilo s njim — za vrši Rochat turobnim glasom. — Sumorne li priče! Kad se sjetim svega, doñe mi da za plačem! Anñelika ustane. — Gospodine moram poči. Mogu li biti si gurna da me nečete izdati i da nečete pričati o našem susretu nikome, barem dok budete u

Francuskoj i u La Rochelleu? 352 23 Anñelika buntovnik 353 .Huli — Možete biti u to potpuno sigurni — obe ča Rochat. — Uostalom, kome bih mogao o to me ovdje govoriti? Ta ovaj je svijet ovdje hla dan kao mramor... Na pragu joj poljubi ruku. Više nije bio činovnik. Započeo je novi život. Njegova nejasna pjesnička i pustolovna ličnost, dotada zatvorena u uskoj čahuri, počela se oslobañati. — Lijepa zarobljenice zelenih očiju, neka bog vjetrova odnese vaš čun daleko od nesret ne sudbine koja vas sada proganja. Iako su va še čari, kojima je nedavno cijela Kreta bila us hičena, sada brižno skrivene, ipak ne zaslužuju takav pad. Znate li što. vam želim? Da Resca- tor baci sidro ispred La Rochellea i da vas opet ugrabi. Anñelika je osjetila želju da ga zagrli za te riječi, ali umjesto toga nehajno odgovori: — Veliki Bože, ne! Bojim se da bih skupo platila za sve one brige što sam mu ih zadala. Mora da me još i sad proklinje... Da bi dobila na vremenu, poñe putem koji je vodio na bedeme. Sigurno se kod kuče čude što je još nema. Juha za večeru neče biti na vrijeme gotova. Sunce je skoro zapadalo, a hladan vjetar štipao joj je polugole ruke, jer je jesensko poslijepodne bilo dosta toplo, pa je izašla bez ogrtača. Pod svijetložutim nebom, more je imalo neku sivu, mutnu boju. Smirilo se, a valovi su duž žala valjali morsku travu. S vremena ria vrijeme poveči bi talas udario u podnožje zida, pa bi se rasprsnuo u. tisuče kapljica.

Zureči u horizont, Anñeliki se činilo da vidi kako se meñu ostalim pojavljuje i njegov brod. „Otišao je na Atlantik..." 354 Baš je luda. Sanjari kao neka mlada djevojka. Uzbudila se zato što ju je odabrao tajanstveni morski princ, koji bi se za nju odrekao svega na svijetu. Nije li ona razočarana žena, nije li ona proživjela dosta strahota? Nije li je muška grubost zauvijek ranila? Kada, dakle, žena prestaje da se zanosi ludim snovima? Njena sklonost za divote i za velike nedostižne snove prestaje samo s njenom smrču. — „Car te priče me fascinira", snatrila je ona. Kako da zaboravi mekoču ogrtača od crnog baršuna kojim ju je umotao? Kako da zaboravi njegov prigušen, pomalo slomljen glas? „U mojoj kuči ima ruža,.. U mojoj kuči vi čete spavati.. .** Toliko se bijaše zanijela da se sudarila sa vojnikom Anselmom Camisotom, koji joj je svojom kelebardom prepriječio put. — Lijepa gospoño, pošto ste stupili na moj teritorij, dužni ste mi poljubac. — Gospodine Camosite, molim vas ~ za- klinjala je Anñelika dražesno, ali odlučno. — Ah! Ako me kraljica moli, kako da joj se ne pokorim ja, kukavni stražar? On se odmakne i pusti je da proñe. Naslonjen o svoju kelebardu, pratio je melankoličnim pogledom tužnog psa, njen lik odjeven u bijednu haljinu i njen kneževski hod, diveči se njenim okruglim oblicima, jakim leñima, pravilnom zatiljku i profilu njena bijelog lica okrenutog prema moru. 23 355 XXXIV SMRT STRICA LAZARA ANðELIKA KOD GOSPODINA DE BARDAGNEA Jednog jutra nañoše u krevetu strica Lazara mrtvog. S lica mu je zračila vedrina i spo-kojstvo. Gospoña Ana i Abigaela presvukoše i urediše mrtvaca i umotaše ga u bijele plahte. Pastor Beaucaire je več bio tu sa svojim nečakom. Trgovac papirom došao je nešto kasnije, a zatim su sve više i više dolazili susjedi.

Sredinom jutra zazvoni zvonce na dvorišnim vratima. Anñelika siñe u dvorište, otvori vrata i uvede nekog čovjeka, koji joj svojim strogim, izgledom, crnim redingotom i bijelim ovratnikom nije ulijevao povjerenje i koji se predstavio kao gospodin Baumier, predsjednik Kraljevske komisije za vjerske poslove, pomočnik gospodina Nikole de Bardagnea. Anñelika več bijaše čula za nj. Ona se ugrize za usne. Nije se začudila kad je iza posjetioca ugledala četiri naoružana čovjeka, koji su ušli gegajuči i odlučnog držanja, kao i neku osobu vrlo sumnjivog izgleda, na čijoj kabanici su bili znakovi gradskog grba: brod sa dva jedra i tri ljiljanova cvijeta. Prilagodivši svoje držanje situaciji, to jest držeči se tmurno, on se uputi prema stubištu, 356 a za njim njegov pomočnik i ostali sumnjivi pratioci. Kad su prisutni, koji su klečali, spazili došljake, poustajaše. Napetost je naglo porasla. Gospodin Baumier odmota jednu pergamenu i mrzovoljnim glasom stade čitati: „Buduči da je gospodin Berne Lazar, koji se obratio dana 16. maja, ponovo pao u zločinačke greške i time zanemario brigu o svom vječnom spasu, dao opasan primjer itd. — pro-glašuje se krivim za zločin povračaja u herezu, pa če se kazna za isto izvršiti tako što če krvnik na jednoj Ijesi vuči njegovu lešinu kroz pojedine dijelove i raskrižja grada i baciti je na gradsko smetišteč osim toga osuñuje se da plati globu od tri hiljade livara u korist kraljeve blagajne i još sto livara milodara u korist siromašnih zatvorenika u zatvoru Palače pravde..." Gazda Gabriel se umiješa. Bio je vrlo blijed. Stajao je izmeñu Baumiera i kreveta, na kome je mrtvac, jedini od prisutnih, imao spokojno i ponešto ironično lice. — Gospodin de Bardagne nije mogao doni jeti sličnu odluku što se tiče nas. On je lično bio prisutan, kad je moj stric odbio da se obra ti i predlažem da ga se potraži. Baumier se cerio dok je savijao pergamenu. — U redu — reče on, potpuno siguran da ga nitko neče omesti u njegovu postupku — potražite ga, dakle, ali ja ostajem tu. Imam dovoljno vremena. Gospodin de Bardagne radi sada na svetoj stvari, koja če na kraju prido nijeti da se grad oslobodi opasnih zavjerenika.

Jer kako postoji zavjera zlih anñela protiv do brih, tako postoji i zavjera loših kraljevih po danika protiv dobrih, a u La Rochelleu se to dvoje često isprepleče... — Želite li time reči da smo mi izdajnici kraljevstva? — upita gradski sudac Legoult, stu- 357 .,i...:„... _ (llL.it pivši naprijed stisnutih nozdrva i namrštenih obrva. Gazda se Gabriel umiješa izmeñu njih. — Tko če poči da potraži gospodina de Bar- dagnea? — Ja ostajem ovdje zajedno sa svojim lju dima — vikao je Baumier cinički se cereči. — Onda idem ja — reče Anñelika. Ona prebaci ogrtač preko ramena i stane silaziti niza stepenice. — Trčite, samo trčite — podrugljivo se ce rio Baumier. Anñelika je tako jurila gradom da nije dospjela ni noge iskriviti po okruglom kamenju kaldrme. U stanu gospodina de Bardagnea rekli su joj: »Nalazi se u Palači pravde." U Palači je dugo obilazila i na kraju ju je neki pisar obavijestio da se gospodin de Bar-dagne nalazi u posjeti kod velikog brodovlasnika Jeana Manigaulta. Anñelika pojuri kao da je vjetar nosi. Bojala se da se u meñuvremenu ne dogodi kakva nesreča u kuči kod bedema koja je mogla, nabijena strastima, planuti strasnije od kakve barutane. Sarkazam Baumiera, prostakluk vojnika, negodovanje i srdžba protestanata, ništa lakše nego da vrcne iskra. A ona je tamo dolje zaboravila Honorinu! Koje li neopreznosti! Ona je več vidjela pred sobom pustu kuču, zapečačena vrata, sve ukučane u zatvoru, tko zna gdje... Bila je više mrtva nego živa, kad je s*tigla pred divnu palaču Manigaultovu. Gospodin de Bardagne je upravo bio za ručkom s obitelji Manigaulta, pod pažljivim očima čitave dinastije brodovlasnika La Rochellea čiji su portreti visili po zidovima. U sobi se osječao ugodan miris paprene čokolade, koju je rob Siriki lijevao iz srebrnog pehara, dok se usred stola, u velikoj porculanskoj zdjeli dizalo čitavo brdo egzotičnog voča ananasa, indij- 358

skih narandži izmiješanih s viticama vinove loze iz okoline. Anñelika nije ni pogledala sve te divne stvari. Ona poleti sva zadihana prema kraljevom namjesniku. — Gospodine, zaklinjem vas, doñite brzo! Gazda Gabriel zove vas u pomoč! Vi ste mu je dina nada! Gospodin de Bardagne se vrlo galantno digne impresioniran njenom pojavom. Iz Anñeli-kinog lica rumenog od trčanja, iz njenih sjajnih očiju, iz njenih uzbibanih grudi pod crnim prslučcom, izbijao je, iako ona toga nije bila svjesna, neki grozničavi nemir. Njeno uzbuñenje, njen zaklinjuči izraz s najljepšim pogledom na svijetu, djelovali su odmah na gospodina de Bardagnea, inače vatrenog ljubitelja nježnog spola. A ovo je bas bila zgodna prilika za nj. — Gospoño, smirite se i objasnite mi sve bez straha — reče on nježnim tonom i ublažuju- juči sjaj svojih sivih očiju. — Vi ste mi nepo znati, ali ču vas uza sve to saslušati s največom pažnjom. Anñelika se na brzinu pokloni gospodinu Mariigaultu i njegovoj debeloj gospoñi i tako donekle popravi ono što je propustila učiniti čim je stupila u njihovu kuču. Zatim isprekidanim glasom ispriča zadnje dogañaje, koji su se dogodili u kuči gazde Gabriela Bernea... Grozne se stvari mogu dogoditi, a možda su se več i dogodile... Ona stade jecati. — Ali čekajte, čekajte, smirite se — ponovi gospodin de Bardagne. — Zašto ova žena toli ko to uzima k srcu? — reče on obračajuči se Manigaulteu kao svjedoku — zbog toga se ne vrijedi uzrujavati. — To je još jedan način gazde Gabriela da se uvali u nevolju — reče kiselo gospoña Ma- nigault. 359 " — Ali, moja dobra Šarah, ta neče valjda dopustiti da mu strica vuku na ljesi — usprotivi se brodovlasnik. — Znam samo to da se ovakve stvari samo njemu dogañaju — reče odlučno debela žena. Zapljeska rukama i reče: — Kčeri moje, obucite svoje kukuljice od

crnog baršuna, a Jeremija neka obuče svoje sukneno odijelo. Moramo poči do bijednog La zara, da ga svojim molitvama otpratimo do vječnog boravišta. — Istina je, nisu me ni obavijestili o nje govoj smrti — reče Manigault koji se silno uz budio. — Moram vas preteči — reče veselo gospo din de Bardagne — ovoj se gospoñi mnogo žu ri da osigura moju prisutnost, stoga ne smi jem zakasniti. Reče Anñeliki da se popne u njegovu vlastitu kočiju koja je čekala vani čuvana od dva redara. — Moj Bože, samo da ne stignemo preka sno — šaputala je Anñelika. — Gospodine, naredite da požure! — Kako ste nervozni, dijete moje. Okladio bih se da vi niste iz La Rochellea. — Ne, zaista nisam. Zašto? 5 — Jer biste inače več bili naviknuli na ovakve dogañaje koji su, kako kaže gospoña Šarah, vrlo česti u našem grañu. Na žalost, pri siljen sam katkad da strogo postupam. Veliku okorjelost u zlu treba kazniti. Meñutim, pri znajem da Lazar Berne nije dodao svojoj tvr doglavosti kojoj je posvetio osamdeset godina kobnog vjerovanja, još i neoprostiv grijeh od ricanja od svoje vjere... — Vi, dakle, nečete dopustiti onom groznom čiči da ga vuče po blatu? 360 Kraljev namjesnik prasne u smijeh, a pod njegovim kestenjastim brkovima bljesnuše vrlo bijeli i lijepi zubi. — Niste li time na Baumiera mislili? Pri znajem da ste ga dobro opisali. On se odjednom natmuri. — Ne slažem se uvijek s njim o mjerama koje treba poduzeti... Ali, oprostite mi, načas mi se čini- da vas prvi put vidim, a odmah po

tom kao da sam vas več viñao. Ako je tako, kako sam mogao zaboraviti ime tako dražesne osobe...? — Ja sam služavka gazde Gabriela Bernea. On se odjednom sjeti. — Sad znam. Zaista sam vas vidio kod gazde Bernea one čuvene večeri kad su me kapucini iz samostana Mini-mes dovukli da obratimo jadnog Lazara, koji je tobože umirao. Tada se gazda Gabriel baš vratio s putovanja, a vi ste ga pratili... Strogim glasom doda: — Vi imate dijete, koje prema zakonima mora biti odgojeno u katoličkoj vjeri. — Sječam se, rekli ste tada, da je moja kčerka bez dvojbe kopile —? reče Anñelika, ko ja je odmah odlučila da igra otvorenim karta ma, kako se vlast ne bi počela previše baviti njom.-.. — E pa znajte imali ste pravo, ona je zaista kopile. Gospodin de Bardagne se trgne pred tim izljevom iskrenosti. Oprostite mi ako sam vas uvrijedio, ali moja me dužnost u ovom gradu sili da vodim brigu o vjerskom stanju svih njegovih stanovnika. — Zaista je tako — reče Anñelika, slegnuv- ši ramenima. — Kad je netko lijep kao vi — reče kraljev ski činovnik blago se osmjehujuči, onda se mo že shvatiti da ljubav... 361 Anñelika ga prekine. — Htjela sam vam samo kazati da ne mo rate voditi brigu o njenu krštenju a ni o nje nu vjerskom odgoju, jer je ona, u stvari, ka tolkinja kao što sam i ja sama. Gospodin de Bardagne je baš razmišljao kako ta mlada žena mora da je ili obračenica ili odgojena u nekom katoličkom samostanu. Bio je sretan što je imao tako dobar nos. — Sad je sve jasno, ja sam baš i sumnjao da bi to moglo biti kao što ste rekli. Ali kako ste se usudili stupiti u službu u protestantsku obitelj? To je vrlo opasno.

Anñelika je več imala spremljen odgovor. Sinula joj je jedna misao kojom ju je indirektno nadahnulo Severinino neprijateljstvo. — Gospodine — reče ona oborivši oči — ja nisam uvijek živjela primjernim životom. To ste i vi naslutili, na žalost, po priznanjima koje sam več učinila. Ali sam imala sreču da sret nem vrlo pobožnu osobu, koju ne mogu ime novati iako živi u ovom gradu. Ta je osoba tra žila od mene da iskupim svoje grijehe, i obja snila mi kako ču to najbolje izvršiti. Tako sam stupila u službu obitelji Berne koju svi gorlji vi pristaše katoličke vjere žele jednog dana ubrojiti meñu obračenike La Rochellea. — Naravno, možete računati na moju pomoč. Stao je razmišljati koja je gospoña iz Družbe svetog sakramenta mogla namjestiti ovu djevojku kao špijunku kod Berneovih. Gospoña de Berteville? Gospoña d'Armentieres? Neka! Svojoj radoznalosti ne može udovoljiti. Teško je prodrijeti u tajne družbe. Znao je to dobro, jer je i sam bio njenim članom. Anñelika pogleda kroz prozor. Spazivši ulicu koja vodi do bedema, ponovo oživi njen nemir. — Gospodine, grozno mi je kad pomislim da se ta čeljad u našoj odsutnosti mogla več 362 poklati. A ja sam tamo ostavila svoju kčer-kicu... — Hajde, hajde, ne pretjerujmo! Bila je vrlo lijepa onako blijeda i smetena, raskolačenih svijetlih zjenica koje su čitavu njenom liku davale bolan i ganutljiv izgled. čovjeka bi spopala želja, videči je takvu, da je zagrli i da joj se zakune kako če je uvijek štititi. Pruživši joj ljubazno ruku, de Bardagne joj pomogne da,siñe s kočije. Luj XIV je tražio od svojih velikaša da budu obzirni prema bijednim sobaricama, pa su svi rado gubili iz vida njihov podreñeni položaj. Gospodin de Bardagne se veselio u sebi. Sad kad je znao da je ona obična služavka, bio je lud od veselja. Njoj če nesumnjivo laskati što je privukla pažnju tako močne ličnosti kao što je kraljev lični namjesnik u La Rochelleu. Osim toga, neče morati da se bori s gotovo uroñenom krepoš-ču žena reformirane vjere, kojih je uzdržljivost uzalud pokušavao svladati. U tome je bio izgubio svaku nadu, čak i kod opore i pikantne Jenny, starije kčerke gazde Manigaulta.

Gledajuči ovu divnu ženu, on je bio siguran da su grijesi što ih je ona željela okajati bili one vrste koje bi on, Nikola de Bardagne, rado odriješio, osobito ako bi ti grijesi bili počinjeni zajedno s njim. Njena nezakonita kči stavljala ju je u pot-činjeni položaj, što če on lako iskoristiti. Izvrstan posao, sjajan dan za njega! Ulazeči u dvorište, on je pridrži za ruku. Anñelika je to jedva i primijetila, mada joj je pomoč bila potrebna jer se jedva držala na nogama. — Vidite li — reče gospodin de Bardagne umirujuči je — sve je mirno! 863 .... jdL.iL U trijemu prizemlja ona četiri vojnika, krvnik i gospodin Baumier pili su vino, a posluživala ih je stara Rebeka. Baumier je stajao nešto postrance, jer bi mu.kao plemiču bila sramota da bude zajedno s krvnikom. Opazivši svog starješinu, on se digne, duboko se pokloni, ali inače nije izgledao zbunjen. — čujete li? — reče i rezignirano podiže oči prema^ gornjim katovima. Otegnut i žaloban psalam u kojem se spominjala smrt i tjeskoba duše, dopirao je iz sobe Lazara Bernea. Protestanti su čuvali, ugroženog mrtvaca, ? crpeči utjehu u molitvi. — Eto — ponovi gospodin de Bardagne An- ñeliki — što sam vam maloprije rekao? U La Rochelleu smo u dobrom društvu. Sve se stva ri ureñuju same od sebe. Ona nije mogla slušati to daleko pjevanje a da ne zadrhti. Cut če ga uvijek kako se otkida s ustiju njene služančadi i Rambo,urgove djece okupljene oko majke u času kad su draguni sa isukanim mačevima prodrli u dvorac ... Kraljev namjesnik je u meñuvremenu poluglasno nešto^šaptao s predsjednikom Kraljevske komisije za vjerske poslove. — Bojim se da u ovom slučaju postoji neki nesporazum, gospodine Baumier. Nemoguče nam je optužiti spomenutog Lazara Bernea za zločin vračanja u herezu, jer se on nikad nije ni obratio. — Vi sami.ste mi kazali da mogu slobodno po svom nahoñenju postupiti i voditi ovakve poslove — prosvjedovao je ukočeni Baumier.

— Tačno, ali sam takoñer vjerovao da čete povesti postupak na temelju sasvim tačnih po dataka. Najmanja greška .u ovim osjetljivim pitanjima može nas uvaliti u velike poteškoče. Reformirani su vrlo osjetljivi i lako nas mogu optužiti da se ne držimo zadane riječi. 364 Na licu činovnika zaduženog za obračenja pojavi se izraz, koji je značio, da mu se čini da su te psihološke finese pretjerane. — Gospoñine namjesnice, vi dajete previše važnosti ovim bijednicima, u stvari, odmetni cima od prave vjere. Treba da se s njima po stupi sa strogošču, koja se primjenjuje prema vojnicima koji su napustili bojno polje. Uto stigne gospodin Manjgault vodeči za ruku svog mlañeg sina Jeremiju, a za njim njegova žena i kčerke. Kraljev namjesnik ga otprati gore. S mučeničkim osmijehom na svojim tankim usnama Baumier poñe za njim. Bio se navikao da guta gorke pilule. Ali uvjerenje da je na pravom putu, i duhovno i službeno, pomoglo mu je da podnosi prolazna poniženja. On je slušao, a da nije ni trepnuo okom, kako se Nikola de Bardagne skrušeno ispričava prisutnima zbog „nesporazuma" i kako čak uvjerava gazdu Gabri-ela da če gradska vrata biti otvorena kako bi se ukop mrtvaca mogao bez smetnji obaviti. Time je spor bio izglañen. Uto pred njih doskakuta malo okruglo stvorenje, s kapom zelene boje, uputi se prema gospodinu Baumieru mašuči štapom i reče: — Ti, ti si zločest... Mnogo zločest... Ja ču te ubiti! Honorina, na koju su svi bili zaboravili, odlučila je da .se umiješa, te se uputila prema uzročniku te gužve. On je za nju bio zao duh, uklet čovjek u ovom uznemirenom mnoštvu. Trebalo ga je istuči. Dosta je vremena izgubila dok je u drvarnici odabrala štap. Baumier je jedva izbjegao udarcu što ga sitne, ali snažne ruke male djevojčice bijahu njemu namijenile. Gospodin de Bardagne prepozna Anñelikinu kčerkicu i prasnu u grohotan smijeh. — To je dakle ono dražesrio dijete. 365 Ni,. U

— Ah, vama je to smiješno? — zaškripa zubima predsjednik ureda za obračenja. 1 vi dopuštate da me ova mala krivovjerka vrijeña? — Evo još jedne vaše greške, moj dragi. Ova mala je pravovaljana katolikinja, krštena u našoj svetoj materi crkvi. On mu povjerljivo namigne. — Doñite, gospodine Baumier, ja ču vam razjasniti ono što vaše kratkovidne oči nisu kadre vidjeti. Anñelika je zgrabila kčer jednom, a LaUri-era drugom rukom, pa se s njima povukla u kuhinju. Honorina je bila grimizne boje, jer se strašno naljutila. Smatrala je da je bila isu-više strpljiva tog dana s obzirom da su odrasli manje marili za nju nego za kučnog mačka. Do mile volje se naigrala kablom punim vode, izvrnula zdjelu mlijeka, pokušavajuči nasititi svoju gladnu mačku, i lakomo pojela pola boce ušečerenog voča. Odrasli su se i dalje mjerili prijekim pogledima i jedni drugima dobacivali zvonke riječi. Zatim su s vremena na vrijeme pjevali. Svoju majku čitav dan nije vidjela te se več neugodno počela osječati. Prišla je odraslima da ih izbliže promatra. Baumier joj je odmah postao antipatičan, jer je vidjela kako je iz džepa izvukao burmuticu, pe je dva-tri prsto-veta duhana gurnuo u nos, a zatim je počeo bučno kihati. Te prostačke navike mala je naročito mrzila. Odlučila je da uništi tog odvratnog čičicu. — Ja ču ga ubiti — odlučno je ponavljala. Anñelika ju je čvrsto držala za ruku i pri tom primijetila, da se mala sva uprljala pekmezom. Uto mali, sedmogodišnji Laurier poče povračati. To je bilo od uzbuñenja. Bojao se za svog oca mada nije bio svjestan opasnosti koja mu je prijetila. Anñelika napuni kotao od li- 366 venog željeza vodom i objesi ga za kuku povrh ognjišta. Zatim potpiri vatru. Ukučani su se morali oprati. Severina uñe u pratnji tetke Ane. Ona je ponavljala razdraženim glasom: — I onda teto Ano? Bili bi ga vukli po ras križjima grada... — Da, kčeri moja. Svjetina bi imala pravo da ga vrijeña, da pljuje po njemu, da ga pre krije izmetom... — Smatrate li pametnim opisivati taj pri

zor koji se nije dogodio? — naglo upita Anñe lika. Iznenada Severina problijedi još više i samo klizne sa stolice na pod. Anñelika odmah digne djevojčicu i odnese je u njenu sobu. Pošto joj je izula cipele, stavi je u krevet. Severinine ruke bile su hladne kao led. Anñelika se vrati u kuhinju, uzme sud i napuni ga kipučom vodom. Spremila je takoñer i grijalicu za krevet. Tetka Ana primijeti gotovo uvrijeñenim glasom kako se čudi što je Severina tako malo hrabra. Ta uvijek je bila energična i čvrsta, bez nepotrebne osjetljivosti. — A ja se čudim vašem čuñenju — odvrati Anñelika. — Vi ste žena, čini mi se, i morali biste imati na umu da je Severini dvanaest go dina i da u toj dobi svakoj djevojčici treba po svetiti potrebnu pažnju. Ta primjedba kao da je povrijedila tetu Anu. Zaista te „papistkinje" nemaju ni najo-snovnijeg stida. Anñelika uspravi Severinu pomoču visokog jastuka i reče joj da uroni ruke u vrelu vodu i da ih drži sve dok ne osjeti da joj je bolje, a sama se vrati u kuhinju da .uzme grijalicu, 367 bočicu parfema i vrpce od bijelog baršuna, koje je kupila u ulici des Merciers. Sjedeči na rubu kreveta, Anñelika vješto splete djevojčici duge kose u dvije smeñe pletenice i veže ih vrpcama. — Tako, sad češ se bolje odmoriti. Anñelika stavi nešto vode u umivaonik, izlije u nju nekoliko kapi parfema i s dlanom protrlja Severinino čelo i sljepoočice. Ova joj se prepuštala osječajuči se istodobno neugodno zbog svoje slabosti i ugodno jer više nije osječala mučninu. — Tetka Ana neče biti zadovoljna — pro šapta. — Ali zašto? — Ona nije nikad bolesna. Ona kaže da tre ba trapiti svoje tijelo. — Idi s milim Bogom! Naše se tijelo iona ko muči po čemu da ga još i mi mučimo — re če Anñelika smijuči se.

Naslonjeno na jastuku Severinino lice joj se odjednom učini novo. Plavkaste vjeñe davale su njenu pogledu izraz žudnje, a pod još neizgrañenim i djetinjskim crtama njena lica naziralo se lice buduče žene. Njene če oči s vremenom dobiti dubinu noči, a njena prevelika usta postat če izrazito strasna. Severina je bila čvrsta, mnogo čvršča od ostale brače, ali i njeno če tijelo jednog dana upoznati iskonsku ranu, i ona če jednog dana nemočno klonuti u zagrljaju muškarčevu. I ona če pokleknuti pred ljubavlju. Anñelika je s njom nježno govorila da je smiri, kao što je nekada njena majka s njom govorila. Severini se malo-pomalo vračala boja u lice i njene su oči počele sijevati. Oduvijek je. patila što je djevojčica, što nije muško kao njena dva brata. Martialu se divila, a zaviñala Laurieru što je muško. — Neču da budem žensko — izjavi ona va treno. — To je užasno, ponižavajuče stanje. — Kakve te to misli spopadaju? I ja sam žena. Izgledam li tako nesretna? — Oh! Vi ste nešto drugo — reče Severina. — Prvo, vi se uvijek smijete, a osim toga vi ste lijepi. *— Ali i ti češ biti vrlo lijepa. — Ah! Ne, nije mi do toga. Tetka Ana kaže da ljepota žene zavodi muškarce na grijehe ko je Bog mrzi! Anñelika se nije mogla suzdržati a da se ne »asmije. — Muškarci griješe, kadgod im se prohtije, vjeruj ti meni. Zašto bi ženska ljepota bila zamka, a ne slava Stvoritelju? — Vaše riječi su opasne? — izjavi Severina tonom tetke Ane. Ali ona je več zijevala i njene su se vjeñe sklapale. Anñelika je dobro pokrije i napustič radosna opazivši na njenu licu sretni djetinj-ski osmijeh, kao nedavno na usnulom Laurie-rovu licu. 368

24 Anñelika buntovnik 369 M...U XXXV BERNEOVA DJECA U ZATVORU GOSPODIN DE BARDAGNE SE ZALJUBIO Nekoliko dana potom Martial se po noči ukrcao na neki holandski brod. Ali brod su zaustavili i pregledali brodovi kraljevske mornarice u vodama otoka Re. Mladi je putnik uhapšen, odveden na kopno i zatvoren u 'tvrñavi Louis. Ta je vijest djelovala kao grom iz vedra neba. Sin gazde Bernea u zatvoru! Jedna od najčasnijih porodica La Rochellea tako ponižena! Gazda Berne poñe odmah i zatraži da ga primi gospodin de Bardagne, ali ga ovaj nije mogao primiti tog prijepodneva. Susreo je Bau-miera, koji mu se neprijateljski i podrugljivo cerio, a zatim je pošao da o čitavu slučaju porazgovara s Manigaultom. Cijeli je dan izgubio u intervencijama, za koje je mislio svaki put da če biti odlučne. Gabriel Berne se vratio uvečer umoran i blijed. Anñelika se nije usudila obavijestiti ga da je ona raspravljala sa zamjenikom šefa zakupa za Charentes koji je tog poslijepodneva došao da odmah utjera dodatni porez nametnut reformiranim trgovcima. Jedna nesreča ne dolazi nikad sama! Gazda Berne ispriča da je vidio Nikolu de Bardagnea, ali se taj, na žalost, pokazao vrlo 37ð suzñržljiv. Tvrdio je da je bijeg iz zemlje zločin koji pada pod udar drakonskih propisa. Zar nisu čak vješali, po kratkom postupku neke protestante koji su se pokušah" skloniti u Zenevu? A bijeg u Holandiju teško da če se smatrati manjim zločinom. Gospodin de Bardagne reče da mora dobro razmisliti o tom slučaju s obzirom na visoki društveni položaj dječakov. Dodao je na kraju da mu je žao što se sve to slučilo. To veče vladalo ju tužno raspoloženje u protestantskoj kuči. Negodovanju i sramoti pridružio se još i strah. Advokat Carrere žalosnim glasom ispriča da su neka protestantska djeca uhvačena u sličnim okolnostima odvedena u nepoznatom pravcu. Poslije se govorkalo da su ih odveli na galije i da oni najsnažniji nisu ni godinu dana izdržali na njima...

Gazda Gabriel je slijedeča dva dana sasvim batalio svoje poslove. Trčao je od jednog do drugog trudeči se da oslobodi sina, ili da mu bar dozvole da ga vidi. Trečeg dana Severina poñe k nekoj staroj gospoñici u kvartu, koja ju je poučavala u sviranju na lutnji, ali se o podne nije vratila. Javili su im, da je kčerka gazde Bernea uhapšena za neka „sramotna djela" te je odvedena u samostan uršulinki. Mora je pritisla kuču. Anñelika nije čitavu noč oka sklopila. Sutradan ujutro Lauriera i Honorinu povjeri staroj Rebeki, a ona poñe u Palaču pravde i zatraži sigurnim glasom da je primi kraljev namjesnik, grof de Bardagne. Ovome se lice razvedri kad ju je opazio na vratima. On se potajno nadao da če ga ona posjetiti. To joj i reče: — Da li vas vaš gospodar šalje? Treba da znate da je slučaj vrlo ozbiljan i da se ne može ništa poduzeti. *4' 371 — Nikako, došla sam iz vlastite pobude. v — Tome se neobično radujem. Očekivao sam da čete doči, jer ste vi vrlo oštroumni. Bu duči da se dogañaji odvijaju velikom brzinom, prijeko je potrebno da mi podnesete svoj izvje štaj. A što vi mislite, je li Berne spreman da popusti? — Da popusti? — Mislim, da li je spreman da se obrati? Priznajem, postao sam strašno nestrpljiv. Za pisao sam ovdje nekoliko imena koje sam iz dvojio nakon godine strpljivog promatranja. Desetak, ne više, ali sam uvjeren da če se be demi hugenotskog grada sami od sebe srušiti, ako ove uspijem obratiti. U sobi je bilo toplo. Podjarena vjetrom koji je puhao olujnom snagom, vatra je praskala u kaminu ukrašenom krilatim životinjama i brodovima isklesanim u kamenu. Anñelikini su obrazi brzo poprimili boju sazrele breskve, a misli gospodina de Bar-dagnea prijatniji tok. — Radije skinite svoj ogrtač. Ovdje smo za klonjeni od svake nepogode.

On pomogne Anñeliki da svuče teški ogrtač s ramena. Ona je to nesvjesno dopustila, misleči samo na to kako da otpočne svoj govor koji za tu priliku bijaše pripremila u glavi. Došla je kao ponizna moliteljica i bila je odlučila da padne na koljena pred kraljevim namjesnikom, ako to bude potrebno. No uvidjela je da bi time bilo počinila največu grešku, jer su je smatrali suradnicom, saučesnicom na poslu prisilnog obračivanja protestanata. — Sjednite, molim vas — reče joj kraljev predstavnik. Naviknuta na mondenski život, ona sjedne dostojanstveno i neusiljeno. Još uvijek je raz- 372 mišljala, pa nije ni primijetila da je Barñagne proždire očima. „Ona je zaista vrlo lijepa", mislio je on u sebi. Kad bi negdje ušla, kad bi je vidjeli onako skromno obučenu, s bijelom kapom na glavi, svatko ju je u prvi mah smatrao za ono što je u lom trenutku u stvari .i bila: za služavku. Ali več nakon nekoliko dasaka s njom se ophodio kao s pravom gospoñom. Iz nje je zračila neka smirena sigurnost, neka lakoča u kretnjama i u govoru, neka nepatvorena razboritost spojena s jednostavnošču koja bi brzo osvojila njena sugovornika. Ona je zaista posjedovala izvanrednu draž. Tome je, nesumnjivo, bila uzrokom njena neobična ljepota, ili pak.., Bilo je u njoj neke tajnovitosti. Grof je stajao pred njom na nogama. Tako je mogao da promatra u izrezu marame od bijelog platna prsa nalik mramoru, čiju oblinu nije mogao potpuno sakriti ni prsluk od parheta. Vrat i nabubrele grudi ostavljali su dojam zdravlja. Njen izgled čvrste seljanke je donekle bio u suprotnosti s nježnošču njenih crta lica, njihovom čak malo tragičnom plemeni-tošču, kad bi se zamislila. Gospodina de Bardagnea je neodoljivo vukao njen vrat, uleknuča na glatkim i nježnim ramenima. Gorio je od želje da na njih pritisne svoje usne. *Osječao je da mu je grlo suho, a ruke vlažne. Anñeliki odjednom bi jasno zašto on šuti. Podigla je oči prema njemu, ali ih odmah obori, jer je u njegovu pogledu primijetila iskreno divljenje njenoj ljepoti. 1 r— Ne, molim vas, ne spuštajte oči. Ta divna svijetlozelena boja može se usporediti samo sa smaragdom. Njihovo sakrivanje je zločin. 373 — Zamijenila bi je rado s drugom nekom bojom — reče Anñelika zlovoljno. — Ova mi boja samo nevolje nosi.

— Vama kao da se ne sviñaju komplimen ti? Vi kao da se plašite da vam se ljudi dive, dok sve druge žene za tim čeznu. — Ja ne, priznajem vam i zahvalna sam vam, gospodine de Bardagne, što ste sami po godili moje raspoloženje. Kraljev predstavnik primi tu pouku grizeči se u sebi. Vidio je da neče ništa postiči, bude li naprečac postupao. Sjedne na svoje mjesto za stolom i okrene se šaliti: — Da li vas je druženje sa reformiranima tako zarazilo te tako zlovoljno primate moje vrlo iskreno divljenje što ga u meni izazivlje vaša ljepota? Zar nije normalno da se čovjek zaustavi ispred nekog cvijeta, remek-djela pri rode, čije sjajne boje kao da su stvorene zato da razvesele naše oči? — Mi ne znamo što misli cviječe — reče Anñelika blijedo se osmjehujuči — i da li mu katkad naše divljenje ne smeta. Gospodine gro- fe, što čete učiniti za djecu gazde Bernea... ? — Da, zbilja, gotovo zaboravih! — poviče de Bardagne udarivši se rukom po čelu. Slučaj u vezi s Barneovom djecom, koji mu več tri dana nije dao da spava, kao da je naglo ishlapio iz njegova pamčenja. Nikad, nikad nijedna žena nije u njemu izazvala tako silovito i naglo pohotne želje od kojih je njemu samom bilo neugodno. Nešto slično tome osjetio je i prije nekoliko dana kad se s njom vozio u kočiji. Zatim je to sječanje malo-pomalo izbli-ijedilo, a on je na to nastavio da misli s osječanjem neke tihe sreče. Pri tom se zaricao dñ mu se valja uskoro pozabaviti s tom lijepom služavkom. Ali čim se opet pojavila, zahvatila ga je grozničava i neprilična strast. Obuzelo ga je pri tom izvjesno čuvstvo smučenosti, nemi- 374 ra, gotovo poniženja. U svakom slučaju bio je vrlo uzbuñen. Ovog je puta gospodin de Bardagne odlučio iskoristiti priliku što mu se pružala. Bilo mu je jasno da čovjek ne susreče u životu dvaput ženu koja je sposobna da ga.za-nese u tolikoj mjeri. Na nesreču morao je misliti na to kako da privede kraju sve poslove u toku, morao se nositi s tim žilavim protestantima, zavidnim kolegama koji su ga optuživali za slabost, visokim crkvenim činovnicima kojima spiskovi obračenika nisu nikad dovoljno dugi.

Zaokupljen svim tim poslovima i problemima, kako da još smogne vremena i za ljubavne užitke! Svijet više ne zna da živi. Kao savjestan čovjek i u želji da uspije, on se trudio da vlada sobom i svojom strašču. — Gdje smo ono ostali? — ponovi on. — Da li moj gospodar spada meñu one lič nosti koje vi smatrate stupovima hugenotskog otpora? — Da li spada? — usklikne Bardagne ozlo jeñeno, podignuvši ruke prema nebu. — Pa on je jedan od najgorih. Radi potajno, a to je štet- nije nego da propovijeda javno na trgu. Po maže nepriznate pastore, izbjeglice, bogapitaj koga sve ne pomaže! Vi ste mogli primijetiti ta sumnjiva dolaženja i odlaženja... —• Vidim gazda Gabriela kako se samo bavi svojim računima, i čita bibliju. Nije on nikakav zavjerenik. Dok je to govorila, sjetila se čitavog niza dojmova: nepoznatih lica na brzinu primiječen nih kako kradom prelaze iz kuče gazde Bernea u kuču trgovca papirom ili pastora Beaucaire, šaputanja na tajnim sastancima, korake u noči... Na sreču, kraljevog predstavnika kao da je pokolebala njena sigurnost. — To mi je čudno... ili pak vi slabo pazite^ On udari rukom po debelom svežnju spisa. 375 — Ovdje su izvještajič nema nikakve .sum nje da je njegova- djelatnost opasna i štetna. Mnogo puta sam ga upozorio Izgledalo je kao da shvača i prijateljski meamSao. činilo mi se da je iskren, ali bijeg njegova sina me je upra vo'okrutno iznenadio. — Mladi Martial je htio otputovati u Ho- landiju da tamo izuči trgovinu s konopima. — Kako ste naivni! Njegov ga je otac po slao jer je osječao da se mladič želi obratiti, a on ga je pošto-poto htio zadržati u svojoj vjeri. — I ja sam, doduše, to čula — odvrati An- ñelika pritisnuta osječajem tjeskobe. — Ja več

mnoge mjesece živim u toj obitelji i mogu vam jamčiti da je namjera gazde Bernea bila da upotpuni naobrazbu svog sina. Vama je, osim toga, sigurno poznato da reformirani mnogo putuju, — I previše — reče hladno gospodin de Bar- dagne. — Dobro bi bilo da izgube taj običaj. Uostalom, naredbe su jasne u tom pogledu. — Ja sam vas zamišljala u ljubaznijem vidu. Ta primjedba neobično pogodi kraljevog namjesnika. — Sto ste htjeli time kazati... ? Ne odob ravam nasilje i.... — Htjela sam kazati da svi ti inkvizitorski pothvati nisu nimalo u skladu, meni se bar tako čini, s vašim karakterom... koji je, rekla bih, naročito naklonjen zemaljskim uživanji ma. On se veselo nasmije, polaskan njenim riječima. Ona, znači, nije tako neosjetljiva i ravnodušna kao što izgleda. — Da se dobro razumijemo —> nastavi on. — Kao svaki dobar krščanin i ja želim steči svoj kutak u nebu, ali vam priznajem da me 376 djelatnost o kojoj govorimo privlači nadasve po svojoj zemaljskoj strani. Bavljenje vjerskim pitanjima, pruža danas državnom službeniku mogučnost, da brzo napreduje u službi. S druge strane, ja mnogo cijenim gazdu Bernea, htio bih mu pomoči, ali on je tvrdoglav i neče da shvati... — A šta bi morao shvatiti? — Da odgoj njegovo dvoje djece možemo povjeriti samo nekoj katoličkoj obitelji. Zla je več duboko prodrlo u one dvije mlade duše. — Zašto su uhapsili njegovu kčer Seve- rinu? — Jer je več vrijeme da se izjasni koju je vjeru odabrala. — Te odluke potkopavaju autoritet oca obi telji, koji je temelj našeg društva i zemlje. — Nije važno ako je taj autoritet štetan.

Imam tu izvještaj koji... On ponovo dohvati drugi svežanj spisa, ali je oklijevao da ga otvori. — Ali... vi ih branite — reče on promat rajuči je s nepovjerenjem. Anñelika sebe žestoko prekori. Bila je nespretna. Previše je otkrila svoje lično mišljenje. Osječala se nesposobnom da do kraja igra komediju, kao što je to nekada radila. Onda se svakim lukavstvom vješto služila, lagala je kao od šale. Možda je nekad bila manje osjetljiva. Morala je ponovo zavladati situacijom. — Ja ih ne branim, več vam samo želim dokazati da znam što se dogaña u toj obitelji. Vidim da vi postupate na temelju kojekakvih naklapanja svojih doušnika što oni svečano na zivlju „izvještajima" dok mene nitko ništa ne pita. — činjenica je da vi ništa ne javljate! Na dao sam se da ču vašim posredstvom doči do mnogih obavještenja. Meñutim, uzalud sam čekao. 377 — Nisam vam imala što javiti. — Meñutim, pustili ste da Martial Berne pobjegne. Ništa mi niste javili o njegovoj na mjeri da bježi mada o tome sigurno nešto znate. — Nije se radilo o bijegu, več o putovanju. — Prevarili su vas. — Znači da sam glupa! Videči da se ona digla i da namjerava napustiti sobu, gospodin de Barñagne se vrlo uznemiri. Velikim koracima obiñe oko stola da bi je zadržao. — Ta nečemo se valjda radi toga svañati! Loše ste shvatili moje riječi. Vrlo mi je žao... Pod izlikom da če je zadržati, rukama je uhvati za ramena. Pod platnenim rukavom osjetio je njeno tvrdo meso. Opijao ga je miris njena zdravog tijela. Anñelika je znala svoju moč. Osječala se neugodno, ali je smatrala svojom dužnošču da iskoristi priliku, stoga se s mnogo obzira oslobodi njegovih ruku. — Vi ste me, zaista, uvrijedili!

i — Sasvim sam se smeo, kajem se. — Mogu vam reči, da postupajuči tako s gazdom Berneom, nečete nikad s njim iziči na kraj. Prilično dobro sam ga upoznala. Postat če tvrdoglav i bit če još nepopustljivije Ako pak osjeti da ste prema njemu blagi i da mu zaista želite pomoči, to če ga ganuti, pa če biti pristupačniji za vaše dokaze. — Zaista? — Možda! Kraljev predstavnik je opet bio na sto muka. Pogled mu je bludip po njenu čarobnom vratu, pa se drugačije i nije mogao osječati. Želio joj je vjerovati, imati u nju slijepo pouzdanje. — Ali ipak, ne mogu mu vratiti njegovu djecu — zastenja. — To je nemoguče. Uosta- lom, mogu vam priznati da je taj prokleti Bau-mier skuhao svu tu poparu. Sad se više ne mogu povuči, jer je postupak u toku, jer je zločin bijega utvrñen, jer je djevojčica zadržana. — Sto smjerate učiniti s njima? — Momka čemo povjeriti jezuitima, a dje vojčicu opaticama... — ,,I više ih nikad nečemo vidjeti", pomi- $& potresena Anñelika. — Došla sam ovamo u namjeri da vam predložim drugo rješenje, gospodine grofe. Ga zda Berne neče imati pravo da se ljuti. On ima sestru, koja se obratila. Udala se za oficira kra ljevske mornarice i stanuje na otoku Re. — Potpuno tačno, radi se o gospoñi Demu- ris. — Djeca bi se, dakle, mogla njoj povjeriti. Rečeno mi je da se protestantska djeca, odu zeta njihovim roditeljima, povjeravaju na pre- odgajanje najbližoj katoličkoj rodbini. Uosta lom, to je humana i potpuno razumna mjera. — Ali kao se ranije nisam toga sjetio ...! — usklikne radosno kraljev predstavnik. — To je doista najbolje rješenječ ni sam Baumier neče moči ništa prigovoriti, a mislim da če mi

i gazda Berne biti zahvalan. Vi ste divni. Vaša dovitljivost ne zaostaje za vašom ljepotom. — Ipak, čini mi se da ste vi u to bili po sumnjali! — Sto mi je učiniti da mi oprostite? Ushičen, olakšan, očaran dražima koje je sve više otkrivao u toj neobičnoj ženi, de Bar-dagne nije više mogao oñoliti svom zanosu. Obujmi Anñeliku oko pasa »i pritisne svoje usne na njen glatak vrat, čije nježne linije i kretnje pune dražesti nisu prestajale da ga zanose za cijelo vrijeme razgovora. 378 379 Anñelika odskoči kao oparena. Tako se na-glo otrgla iz njegova zagrljaja da je jadnik ostao kao ukopan. — Je li moguče — promuca on — da sam vam toliko odvratan? Oči su mu bile uznemirene, usne su mu drhtale. Iako kratak, taj mu je dodir dokazao da su njegove pretpostavke bile 'tačne. Nikad ga nijedna žena nije tako uzbudila. „Prokle-stvo", pomisli, „da nije i ona pretjerano čedna, kao i sve one krivovjerke? Sretan sam kao pas u crkvi!" 380 XXXVI ANðELIKA ODBIJA KRALJEVA NAMJESNIKA Naslonjena o izrezbareni uredski stol, Anñelika nije znala kako da se vlada. U stvari, on joj se čak sviñao. Bio je ljubazan. Imao je lijepe oči i ruke, znalačke usne. Tko zna ne bi li u ono davno vrijeme, od kojega ju je dijelila crna i neprelazna ograda, bila odgovorila na njegovo udvaranje? Ona nije smjela zaboraviti da je ona skromna služavka, a on kraljev predstavnik u La Rochelleu, to jest na društvenoj ljestvici najmočniji čovjek u gradu. Srečom, on nije bio umišljen. On je Anñe-likino odbijanje primio prije kao bolan udarac sudbine, nego kao uvredu. ič Ona osjeti da ga mora utješiti. — Niste vi meni odvratni — odgovori ona.., — Naprotiv. Smatram da ste vrlo Iju* bazni, Ali... kako da vam to objasnim... Obe čala sam svojoj visokoj zaštitnici... toj osobi,

koju ne mogu imenovati... da ču voditi kre- postan život, kako bi iskupila grijehe svoje pro šlosti. — Kuga podavila te bogomoljke! — vikne Nikola de Bardagne. — Kladim se da je ta bogomoljka ružnija od sedam smrtnih grijeha. 381 Njoj nije jasno da tako lijepa žena ne može živjeti životom redovnice. — Ali ako ja sama želim ostati kreposna, gospodine grofe, zar me baš morate dovesti u napast? — Po mom mišljenju, to je dužnost svakog normalnog čovjeka, kad se nalazi u vašem dru štvu — odgovori on veselo. — Vi imate mnogo duha... i iskustva, siguran sam, pa čete to shvatiti i oprostiti mi. On- joj pruži obje ruke. — Zaboravimo sve, gospoño Anñeliko, i po mirimo se. Ne bi bilo ljubazno od nje ne odazvati se njegovu pozivu. On joj lako poljubi vrhove prstiju, a ona nagoski htjede povuči ruku, hrapavu i grubu od kučanskih poslova. Nije se protivila da joj prebaci ogrtač na ramena. Otpratio ju je do vrata i naklonio joj se smjernom nježnošču. — Gospoño Anñeliko, znajte da u meni imate prijatelja spremnog da vam pruži .pomoč u svakoj prilici... Okružio ju je pažnjom, a kako su več mnogi mjeseci prošli otkako je nijedan čovjek nije okupio udvaranjem, to su je počele salijetati uspomene. Toliki su se ljudi klanjali pred njom s istim vatrenim pogledom. Ona je poznavala njihov način približavanja, uvijek isti, u isto doba i ponizan i zapovjednički, njoj je bila znana dirljiva slabost u zamagljenim zjenicama, u drhtavom glasu, te pažljiva nježnost, pod kojom se, kao pod rukavicom od baršuna, krije grozno oružje osvajanja, koje kad stigne vrijeme, pretvara molitelja u gospodara, a nepristupačnu boginju u nemočnu žrtvu. Anñelika nije vjerovala da je još osjetljiva na suptilnosti te vječne igre koja ju je muči- 382

la i u isto doba zadržavala kao neko podsječanje na atmosferu prisnosti. Obrazi su joj se užarili, a glas joj je gotovo drhtao kad se opraštala s kraljevim predstavnikom, kojega je njeno držanje dovodilo u pomutnju, ali i srečom prožimalo. Pomučenih misli, ne obaziruči se na ubojite poglede ostalih molitelja, koji su čekali da budu primljeni, ona je gotovo protrčala kroz polu-prazno predsoblje. Umorni od čekanja, neki su otišli na ručak. Bijaše prošlo podne. Na ulici Anñeliku zahvate žestoki udari vjetrač zaštičena svojim ogrtačem s mukom je išla naprijed. Nebo je bilo neobično modro. činilo joj se da oluja razbija zimsku svjetlost dana u sitne plamenove koji su uz silnu buku izbijali iz dubina uskih uličica. Anñelika je išla dalje ne obaziruči se na razularene snage prirode jer joj je i duh bio sasvim zaokupljen sastankom s kraljevim predstavnikom. Njome je ovladao osječaj smetenosti pri pomisli na svoju nespretnost i glupost. Ah! Prošlo je vrijeme, kad je nenadmašivim majstorstvom, zavela perzijskog poslanika Bah-tiari-bega i odvela ga kao kakvo kučence k nogama Luja XIV. To je bila visoka ženska strategija! A pri tome nije izgubila ni uncu svoje kreposti...! A danas se baš jadno ponijela... Drugo se i ne može reči. Mjesto da se poveseli što se taj čovjek, koji joj je mogao biti od velike koristi upalio i razmeketao oko nje kao jarac, njoj je to išlo na živce... Pogriješila je što ga je zauvijek odbila od sebe dočekavši njegove ponešto smione izjave ljutito poput kakve šiparice koja čje tek napustila časne sestre. Za ženu njenih godina to je čak bilo smiješno...! Nekada bi ga ona^ila stavila na svoje mjesto jednim osmijehom, ijednom zajedljivom riječju... Nepoznata služavka u odječi od serža i parheta, izgu- 383 bijena u ulicama La Eochellea, sjeti se s poštovanjem sjajne žene, kakva je ona sama bila prije nekoliko godina kad je s nenadmašivom vještinom rukovala oružjem svog spola. Izmeñu onih vremena i sadašnjih dana zbila se ona strašna noč u Plessisu. Malo-pomalo ona je ponovo pustila korijenje, ona je ponovo počela živjeti. Samo jedno čuvstvo, mislila je, više nikad osjetiti "neče. Ne postoji čovjek koji bi u njoj mogao izvršiti čudo, koji bi, naime, probudio u njoj nekadašnje ljubavno oduševljenje, vatrenu želju njena tijela za drugim tijelom, tajanstveno buñenje strasti, slast izmorenog tijela. „To bi mogao učiniti jedino neki čarobnjak", pomisli ona odjednom. I nesvijesno svrati pogled na tamno i nemirno more na kojemu nije bilo nijednog jedra.

384 XXXVII IZAZOV I DVOSTRUKO UBISTVO Gospodin de Bardagne je održao svoju riječ. Veliki melem bijaše za ranjenu Anñelikinu dušu kad je vidjela da usprkos njenoj nespretnosti zbog koje se grizla, da je on udovoljio njenim željama poslušavši njen savjet. Več sutradan su Martial i Severina bili- prebačeni na otok Re k svojoj tetki. Anñelika je imala posla napretek u svom malom svijetu. Kučanski poslovi nisu joj ostavljali vremena za razmišljanje. Išla je isplahnuti rublje na gradsku česmu, veču no što je bila ona u dvorištu. Sa sobom bi obično povela Honorinu. Baš dok je jednog jutra slagala isplahnjeno rublje u košaru od pruča, začudi se opazivši da joj se kčerkica igra s nekim svijetlim predmetom. — Pokaži mi to — reče. Honorina, koja je po prirodi bila nepovjerljiva, sakrije predmet iza leña, ali je Anñelika ipak spazila vrlo lijepu igračku za grickanje1), rañenu u zlatu i sa drškom od slonove kosti. Prava dragocjenost. — Gdje si to našla? Honorino, ne smiješ zadržati ono što nije tvoje. Mala je grčevito stisnula igračku. 1 Igračka koja se daje djeci kad im zubi počnu izbijati. 15 Anñelika buntovnik 335 25*. — Dao mi ju je onaj ljubazni gospodin. — Koji ljubazni gospodin? — Onaj tamo — reče Honorina i pokaže neodreñenom kretnjom ruke prema kraju trga. Da bi izbjegla prodorno kričanje pralja okupljenih oko djeteta, Anñelika nije dalje navaljivala, več odluči da če tu stvar razjasniti kad se kuči vrate. Stavi košaru pod ruku, drugom uze kčerinu ručicu i uputi se kuči. U uskoj, slabo prometnoj uličici, pristupi joj čovjek i ukloni skut ogrtača, kojim bijaše sakrio lice. Ona tiho krikne, a onda se smiri prepoznavši kraljevog predstavnika, Nikolu de Bardagnea. — Oh! Kako ste me prestrašili! — Baš mi je žao! Izgledao je vrlo uzbuñen zbog svog galantnog nestašluka. — Usudio sam se zaci bez pratnje u ovu opa snu četvrt i bilo bi poželjno u svakom pogledu

da me ne prepoznaju. — To je onaj ljubazni gospodin — reče Ho norina. — Da, htio sam se pojaviti s jednim darom pred ovom dražesnom djevojčicom. Honorina ga je promatrala očima punim divljenja. Njoj se sviñala zlatna igračka i baš u tome se očitavala njena ženska čud. — Ne mogu primiti ovaj dar — reče Anñe lika, — Ovaj predmet ima vrlo veliku vrijed nost. Moram vam ga vratiti. T— Ah! Vas nije lako raznježiti. Danju i noču sanjarim o .vama i zamišljam vas s izrazom nježnosti i prepuštanja na licu. Ali čim sam se pojavio, vi ste izmeñu nas podigli branu svojim pogledom. Mogu li vas pratiti? Pri-vezao sam konja- za jedan kolut nedaleko odavde. Polako se uputiše ulicom.. Gospodin de Bar-dagne je u očaju razmišljao kako ga je ova že- 386 ... ? na vukla k sebi nekim nepoznatim dražima. Strpljivi zaljubljenik, dok je u daljini snatrio o njoj, gubio je sasvim vlast nad sobom qjm bi se našao kraj nje. Možda je to bila neka abnormalna pojava, ah" bila je to. činjenica koju je priznavao, koju je prihvačao, kojoj se potči-njavao. Bio je kadar baciti se na koljena pred ovu ženu i da je preklinje... Ona je imala snažne ruke služavke, crvene od hladne vode u kojoj je prala, trepavice kao u djevojčice, usne kao u kraljice, koje su sada bile zabrinute i lagano su podrhtavale. Gospodine grofe, oprostite mi. Vi ste močna ličnost, a ja sam bijedna žena, sama i bez branitelja. Nemojte se uvrijediti što ču vam reči, ali vi se ničemu ne nadajte od mene. Ja ... to mi je nemoguče ... — Ali zašto? — zastenje on. — Rekli ste mi da vam nisam odvratan. Sumnjate li u moju plemenitost? Samo se po sebi razumije da če se izmijeniti vaše sadašnje stanje. Ako želite, imat čete udobnu kuču u kojoj čete biti gospo darica, imat čete sluge i kočiju, a život vaš i vaše kčerke bit če osiguran. — Šutite — reče ona oštro. — Sve to nije važno. On je prisili da se zaustavi u dubini jednih vrata i netremice je uze promatrati.

— Vi me možda, smatrate ludim, ali treba da vam kažem istinu. Nikad nijedna žena nije u merii pobudila tako silnu strast. Trideset i osam mi je godina. Moj život nije uvijek bio primjeran, priznajem. Doživio sam mnoge pu stolovine, mnoge koje mi ne služe na čast. Ali otkad sam vas upoznao, shvatio sam da mi se dogodilo ono čega se svaki čovjek boji i što u isto vrijeme želi: poznanstvo sa ženom, koja je kadra da ga okuje, da ga unesreči svojim odbijanjem, da ga ushiti svojom sklonošču, a 387c ..i„U on se dobrovoljno podvrgava njenu jarmu, njenim hirovima, radije nego da je izgubi... Ja ne znam kako to da vi imate takvu moč nada mnom, ali počelo mi se činiti da prije vas nisam upoznao nijednu ženu. Sve mi je prije bilo bljutavo, bijedno zadovoljstvo. Samo bih uz vas mogao upoznati pravu ljubav. „Kad bi samo znao čije su mi još usne govorile slične riječi prije njega", mislila je ona. „One kraljeve..." — Zar čete me odbiti? — navaljivao je on, — Ta to bi bilo kao da me života lišavate! Njegovo ljubazno i blago lice vično uglañenom ponašanju bivalo je sve tvrñe. Njegove turobne oči požudno su je promatrale. Pitao se kakve li je boje njena kosa, koju je ona tako pomnjivo krila pod svojom platnenom kapom: plave, kestenjaste, riñe kao u njene kčeri, možda tamne, kao što joj je i put bila. Usne su joj bile sedefne. Podsječale su na neupadljiv sjaj školjaka. Da nije bilo Honorine, koja ih je promatrala, bio bi je silom zagrlio i pokušao da i u njoč, raspali želje. — Hajdemo — reče ona pristojno ga uda- ljujuči. — Vi ste zaista ludi i ne vjerujem ni jednoj jedinoj riječi koju ste rekli. Vi ste ne

sumnjivo upoznali zamamnije žene nego što sam ja i vjerujem da se želite okoristiti mojom naivnošču, gospodine namjesnice. Nikola de Bardagne je išao za njom slomljene duše, svjestan i sam bezumnosti svojih riječi. Ni on sam se nije mirio s tim, ali je vidio da je ipak tako. Ljubio ju je do te mjere da bi za nju bio žrtvovao svoj život, izložio se svakoj opasnosti, pa čak i svoju karijeru upropastio. Promatrajuči malu djevojčicu, koju je majka vodila za ruku, sune mu druga misao. 38S — Ako budete imali sina sa mnom — tvrdio je — kunem vam se da ču ga priznati i da ču voditi brigu o njegovu odgoju. Anñelika se trgne. Nijedno drugo obečanje nije bilo prikladnije da ugasi njene želje od ovog. On je to odmah primijetio. — Vrlo sam nespretan — uzdahne on. Kad su stigli pred kuču gazde Bernea, Anñelika položi košaru na zemlju i iza pasa izvuče ključ koji je otvarao sporedna vrata. Kraljev predstavnik je pratio njene kretnje osječajuči pri tom i oštru bol i zanos. Ona je bila utjelovljenje dražesti. Ona bi bila ukras svake kuče. — Vaša stidljivost me dovodi do ludila. Kad bi bila prividna, ja bih vas več izliječio od nje, ali, na žalost, osječam da je iskrena... Slušaj te me, mislim ... da... mislim da ču se na kra ju oženiti! Ona usklikne: — Ali... Vi ste sigurno oženjeni! — Eh, ne, varate se. Neču vam kriti da mi več petnaest godina bacaju u naručje sve mo guče bogate nasljednice, ali uvijek sam se uspio na vrijeme izvuči i čvrsto sam bio odlučio, da svoj život završim kao neženja. Ali zbog vas bih bio kadar i u bračne okove svršiti. Ako je pomisao na život van božanskih zakona jedini razlog koji vas udaljuje od mene, onda ču sru šiti i tu zapreku. Savivši koljeno, on joj se duboko pokloni. — Gospoño Anñeliko, ne biste li mi ukazali čast i uzeli me za muža?

Bila je razoružana. Dakako, nije mogla tek tako priječi preko njegove ponude, inače bi ga teško uvrijedila. Odgovorila je da je isuviše potresena, jer se ni u snu nije nadala takvoj časti, ali uvjerena je da če on, čim se nañe u svojem raskošnom domu, gorko požaliti svoj bezumni 389 prijedlog koji, uostalom, ona ne može prihva-. titi. Zapreku koja ju je dijelila od njega nije se moglo baš tako lako ukloniti. — Shvatite me, gospodine de Bardagne. Te ško mi je da vam objasnim uzroke onog što vi nazivljete mojom neosjetljivošču. Mnogo sam prepatila u svom životu... a tome su krivi mu škarci. Njihova me surovost povrijedila i zau vijek mi ogadila ljubavne užitke... Plašim ih se i ne uživam u njima... — Zar je samo to? — uzvikne on, — raz- vedrivši se. — Ali, budalo mala, zbog čega biste se plašili mene...? Ja dobro poznam žene i ljubazno se odnosim prema njima. Nisam valj da lučki, radnik ... Plemič vas moli da ga lju bite, lijepa gospoño... Pouzdajte se u mene, znat ču vas utješiti i vi čete ubrzo promijeniti mišljenje o ljubavi i njenim užicima... Anñelika je uspjela otvoriti vrata, progurati Honorinu kroza njih i položiti košaru u dvorište. Željela je završiti taj razgovor. — Obečajte mi da čete razmisliti o mojim prijedlozima — navaljivao je kraljev predstav nik, zadržavajuči je. — Ja ču sva svoja obeča nja izvršiti. Vi izaberite ona koja vam se najvi še sviñaju... — Zahvaljujem vam, gospodine grofe. Raz mislit ču o tome. — Kažite mi barem, koje je boje vaša kosa? ' — zaklinjao ju je još. — Bijele — odgovori ona i zatvori mu vra ta pred nosom. Gazda Gabriel je poslao Anñeliku s porukom do brodovlasnika Jeana Manigaulta. Kad se vračala uličicom ispod bedema primijeti da je slijede dva čovjeka. 390

Udubljenja u svoje misli, nije do toga trenutka ni obračala pažnju na svijet oko sebe. Ali u toj pustoj uličici, osjeti iza sebe nečije korake koji su odjekivali uvijek u istoj udaljenosti. Bacivši pogled preko ramena, spazi dva tipa čiji joj se izgled nije svidio. Nisu to bili ni mornari što besposleni lunjaju gradom, a ni ribari. Bili su vrlo lijepo, gotovo elegantno, obučeni, ali odijelo im je bilo u opreci s podmuklim i neobrijanim licima. Izgledalo je kao da su se prerušili. Njeno prastaro iskustvo upozoravalo ju je da su to policajci... Požuri. Oni joj se odmah približe i jedan od njih joj se obrati: — Hej! Lijepa djevojko, nemojte bježati! Ona još više ubrza korak, ali je oni brzo su- stigoše. Jedan od njih je uhvati za ruku. — Molim vas, gospodo, pustite me — reče ona otrgnuvši se. — He! Zašto? čini se da niste baš dobro raspoloženi, pa če vam, možda, prijati naše društvo. Njihovi podmukli osmijesi nisu obečavali ništa dobro. Ako je ti nametljivci prisile da ih dočeka šamarima, mogla bi svratiti na sebe pažnju. Kad bi to bili mladiči iz bogatih grañanskih porodica, oni bi se možda pomirili sa svojim neuspjehom, ali je ona osječala, ni sama nije znala zašto, da se sad pod lijepim odijelima kriju opasnije ličnosti. Oči su joj tražile pomoč po pročeljima kuča, ali grañani La Rochellea su imali običaj, kao uostalom svi južnjaci, da iza ručka zatvaraju prozorske kapke. Sunce je dobrano peklo, pa je tjeralo ljude na poslijepodnevni počinak. Nikoga nije bilo ni na prozorima, ni na pragovi-,ma kuča. Srečom, Anñelika opazi da nije daleko do skladišta gazde Bernea. 391 Umjesto da proslijedi do kuče, koja je još bila daleko i da trpi neugodnu pratnju, sklonit če se tu. Znala je da če tu nači gazdu Gabrie-la i da če trgovac dovesti razumu ove namet-ljivce. Oni su nastavili da joj dobacuju komplimente i nepristojne šale. Možda su ti mladiči samo malo više popili.

Ona skrenu nadesno i s olakšanjem prepozna ulazna vrata na kraju slijepog zida. One večeri kad su stigli u La Rochelle, pred njima je gazda Gabriel zaustavio kola da smjesti u skladište svoje žito. Još samo nekoliko koraka i bila je izvan opasnosti. Uto je od dvojice snažniji, onaj u ogrtaču plave boje, jednom rukom uhvati za ruku, a drugom je snažno obujmi oko pasa. — Sad je dosta, ljepotice] Ne smijete se sr diti na dva zgodna mladiča kao što smo mi. Ta nama je samo do osmijeha i vatrenog poljupca. Rekli su nam, da su djevojke La Rochellea umi ljate i ljubazne sa. strancima. Dokažite nam da je to istina! Dok je govorio, on se saguno u nastojanju da svojim usnama dohvati njene. Ona se izvije unazad i svom ga snagom odalami po gubici. On je ispusti i uhvati se rukom za obraz. Ona skoči naprijed, ali je drugi momak zgrabi oko pasa. Zloban i pobjedonosni osmijeh pojavi se na usnama ošamarenog mladiča. — Bravo Jeannot — poviče on. — Drž do bro ... ! Zadiči čemo suknje ovoj lijepoj huge- notkinji! Divan zalogajčič... Danas smo imali sreču! čvrsto su je držali izmeñu sebe. Udarac iza koljena i ona posrne. Anñelika zaurla. Udarac po ustima. Muške joj ruke zaderaše vrpce na prslučeu. Mislila je da če se onesvijestiti. Ipak smogne snage i stane se otimati kao luda. Gre-bla je i grizla. 392 Nekako joj je uspjelo da ih se oslobodi te kao da je vile nose poleti prema vratima, ali se spotakne o kamen i padne na koljena. Vukla se po zemlji i vikala: — U pomoč! U pomoč, gazda Gabriele...! U pomoč ...! Oni se nanovo oboriše na nju. Borila se kao u nekoj mori, kao što se borila protiv Monta-dourovih.draguna, s istim osječajem nemoči i užasa. Odjednom joj se učini da njeni napadači lete. Jedan je poletio prema zidu kao da ga je odbacila neka nevidljiva sila. Oči mu dobiše staklasti sjaj. Zaljuljao se i potom srušio na Anñeliku mlitavo poput lutke. Crvena krv izbijala mu je na mahove iz sljepoočice. Ona je s užasom gurala od sebe to krvavo breme iz kojeg je krv liptala kao iz izvora. Anñelika se nikako nije mogla osloboditi njegova tijela koje ju je pritiskalo svojom težinom bez života. Izbezumljena, otimala se i mučila. Najzad ga odgurne u stranu. Tada

spazi kako se čovjek u plavom redingotu bori sa gazdom Gabrielom. Trgovac je. bio mnogo jači od svog protivnika i snagom i stasom. Njegove su šake nemilosrdno udarale. čovjek u plavom ogrtaču je molio milost. Dvaput je oboren na tlo. Odijelo mu je bilo neuredno, puno prašine, u očima mu se opažao užas. Istrgnuta vlasulja poletjela je u jarak, a masna i prljava kosa pala mu na oči. — Dosta...! — reče daščuči. — Presta nite ...! Od žestokog udarca u želudac jaukne. Nasloni se o zid, dok mu se glava ljuljala na sve strane. — Prestanite, kažem vam... Pustite me...! Gazda Gabriel mu se približi. Mora da je čovjek u modrom ogrtaču nešto stražno pročitao na njegovu licu, jer mu se oči najednom raskolačiše. 393 .— -Ne] — reče prigušenim glasom. — Ne .... milost... ! Novi udarac sruši ga na koljena. — Ne ... Vi me nečete ubiti... Milost! Trgovac se neumljivo nagne nad njim. Udajo ga je još nekoliko puta, a onda ga je zgra-iip za vrat. — Ne — hroptao je mladič. On" pokuša podiči svoje pomodrele i nemoč-n'e ruke da bi odstranio dvije čvorugave mišice, čvrste kao gvozdene Šipke, koje su ga zgrabile. Te njegove ruke načas grčevito mlatnuše po zraku, a onda nemočno klonuše. Nerazgovjetno krkljanje izbijaše iz prekomjerno otvorenih usta čovjeka u plavom ogrtaču. Palci gazde Gabriela žarili su mu se u vrat kao u komad gline. Izgledalo je da se više neče odvojiti od njega. Skamenjena od užasa, Anñe-lika je vidjela kako su se mišiči na trgovče-vim rukama napeli, dok su njegovi prsti poput kliješta sve više stezali mladičev vrat. Začuje se hropot u tišini punoj groze. Anñelika je zagrizla usne da ne bi zaurlala. Treba da taj grozan trenutak svrši, svrši što prije. Neznančevo lice preplavi blijedomodra boja smrti. Napokon prestane hropac. Raskolačenih očiju, jadnik je ležao s glavom prevaljenom preko pločnika. Prije no što ga je ispustio, gazda Gabriel ga pažljivo pogleda, a onda polako ustane. Na njegovu licu, zgrčenom od napora, njegove svijetle oči sjale su providnim sjajem. Približivši se tijelu drugog mladiča, prevrne ga, malo protrese, a onda ga ponovo spusti u lokvu krvi. — Umro je! — Udario je u ovaj čavao u zi

du. Tim bolje! — promrmlja. — Bar ga ja ne moram dokrajčiti... Gospoño Anñeliko ... ! 394 I On podigne oči i zaustavi se namah. Neizrecivi mu nemir obuzeo dušu. Mlada se žena uspravila, ali je bila pri kraju svojih snaga te se naslonila o zid isto onako nemočno kao maloprije čovjek u plavom ogrtaču kad mu je postalo jasno da če ga trgovac ubiti. Nije ju mogao prepoznati... Anñelikine prestravljene oči zurile su u nepomična tijela dvojice napadača. Tragedija kojoj je ona bila1 uzročnikom, razbudila je u njoj nekadašnji strah i potpuno zagospodarila njenim progonjenim bičem. Njeno inače vedro i ponosno lice poprimilo je izraz djeteta nasmrt prestrašenog. Obuzeta užasom, ona nije ni primijetila šta su sve od nje napravila ona dva bijednika. Pr-slučac joj je bio odriješen, košulja razderana. Razbarušena joj je kosa pala po ramenima i po polugolim grudima. Sunčane zrake su njenim dugim svijetlozlatnim pramenovima davale divan sjaj koji je još više isticao njenu bijelu put na kojoj su se vidjeli tragovi krvi. čak joj je i suknja od parheta bila umrljana krvlju. — Jeste li ranjeni? Trgovčev glas bio je dubok i kao odsutan. On nije vidio samo tragove krvi na njoj. Bludni su prsti ostavili modrice na njenoj sedefa-stoj puti, a možda su i besramne usne oskrvnu-le njeno tijelo? Pri toj pomisli trgovac ponovo osjeti ludu želju da ubija. To tijelo na koje nije htio misliti dok se ljupkim i neusiljenim pokretima kretalo po njegovoj kuči, to tijelo koje se kretalo pod teškim suknjama, a. prslučič mu skrivao zamamnu ljepotu, to tijelo su one svinje htjele oskrvnuti. Učinili su ono što se on ne bi čak ni mišlju usudio učiniti. Razgolili su je, razotkrili njene divne zaobljene noge, kakve imaju samo boginje isklesane u mramoru. 395 Nikad neče zaboraviti prizor što ga je ugledao s praga ulaznih vratač Jednim jedinim pogledom je obuhvatio taj prizor nasilja i pohote: ženu koje su se dočepala dva lupeža. A ta je žena bila baš ona! — Jeste li ranjeni? Glas mu je bio tako tvrd da je Anñelika na-mah došla k sebi. Snažno, tijelo gazde Gabriela u crnom odijelu ispriječilo se izmeñu nje i za-sljepljujučeg sunca, izmeñu nje i groznog prizora.

Ona mu se baci na grudi, sakrije lice na njegovu ramenu, osječajuči neodoljivu potrebu za zaštitom i zaboravom. — Oh! Gazfla Gabriele...! Vi ste ubili... Vi ste- ubili dva čovjeka... zbog mene... što če se dogoditi? Sto če s nama biti...? On je čvrsto stisne. — Ne plačite, gospoño Anñelika.... Vi ne... — Ne plačem... Previše sam prestrašena da bih mogla plakati... Nije ni osječala da su joj suze same tekle iz očiju i kvasile ovratnik njena tješitelja. Rukama i noktima se prilijepila uza nj. On je ponovo upita: — Vi mi niste odgovorili... Niste mi. rekli da li ste ranjeni? — Ne... ne vjerujem... — A ova krv? — Nije moja... To je... krv od onog onamo"... Zubi su joj cvokotali. Trgovčeva ruka je milovala mekanu kosu zlatnog i rumenog sjaja. — Hajde, hajde! Smirite se, prijateljice mo ja, najmilija moja... Smirivao ju je kao š^o se malo dijete smiruje... Slušajuči njegov strpljiv glas njom ovlada zaboravljen i divan osječaj da je pod muškom zaštitom. 396 Netko se ipak postavio izmeñu nje i opasnosti, obranio ju je, ubio je zbog nje. Bez sustezanja i plačuči klone na nepovrediv bedem koji ju je sjetio, ni sama nije znala zašto, ramena policajca Desgreza. Užas što ga je netom proživljavala polako se raščinjao. Tijelo.joj nisu više potresali trzaji izazvani odvratnošču i strahom.. Nestalo je osječaja gušenja i disanje joj postane opet normalno. Odjednom, ona pomisli: »U naručju sam čovjeka i nije me strah." Učini joj se da u tome vidi znak ozdravljenja kojemu se više nije nadala. U istom trenutku napadne je osječaj stida. Na svom golom tijelu osjeti toplinu njegovih ruku, i tek sada primijeti u kako je žalosnom stanju bila njena odječa. Njene vlažne oči podignu se kradom i sretnu s očima gazde Gabriela. Njegov izraz natjera joj krv u lice i ona se odvoji.

— Oh! Oprostite mi — prošapta. — Ja sam luña. On je nježno pusti. Anñelika se grozničavo trudila da komadima razderanog prslučca pokrije grudi i ramena, ali smučena svojim izgledom, nije uspijevala u tome, te joj je on morao priteči u pomoč. On joj je namjestio naramenice koje *joj bijahu skliznule, te potrgane vrpce i vezove. Nju sasvim obli rumen stida. — Ne uzrujavajte .se. One su vas životinje dozlaboga izmrcvarile — reče on. — Ovim se krpama ne možete pokriti. Bit če bolje da ovaj prslučac odbacite... A sad moramo požuriti... Odjednom mu se glas sledi. Anñelika svrati oči u pravcu njegova pogleda i spazi vojnika Anselma, stražara na svjetioniku, koji ih je promatrao s visokog bedema. 397 Nakon nekoliko trenutaka, dugih poput vječnosti, kao ukopani su očekivali što če sada biti. Na kraju se vojnik odlučio. Pokrenuo se i počeo je tromo silaziti niz kamene stepenice. Njegova glava slična veprovoj, ljuljala se pod čeličnom kacigom. On se uputi prema njima. Udarajuči cipelama i kopljem po kaldrmi, on im se bučno približi. Trgovac pogleda svoje gole ruke, kao da razmišlja hoče li biti još dovoljno jake da unište ovog novog, naoružanog neprijatelja. — Divan posao, prijatelju — gunñao je voj nik promuklim glasom. — Vidio sam kraj. Ni je mi namjera da vam laskam, ako kažem da su u vas snažne šake, gazda Berne! Vrhom svog koplja gurne lešine. — Poznajem dobro ova dva gada.... Bau- mier ih plača da izazivaju protestantske žene i kčeri. Kad zatim muževi ili očevi posreduju, stvori se gungula i eto ti lijepe zgode, da se još nekolika protestanata nañe onakraj bra ve... Ali ja se ne bavim takvim poslom.

Naslonjen o svoje oružje u prijateljskom tonu nastavi: — A zar sam ja mogao učiniti nešto drugo nego odreči se vjere kad su me udarili na muke i do krvi izbičevali? Bijedan sam vojnik i ovisim od njihove milosti. Ali to nije razlog da izdam svoju nekadašnju braču. Hajde! Uklonite ove mrcine... ja nisam ništa vidio... Okrene im leña i sporim se koracima vrati na svoje stražarsko mjesto na bedemima. — Pogledajte ima li koga u dvorištu — na redi gazda Gabriel Anñeliki. — Važno je da moji namještenici ništa ne opaze. Ako nema nikoga, otvorite skladište na lijevoj strani. Srečom je dvorište bilo pusto. Anñelika otvori vrata spremišta koje joj je on označio. Oštar miris salamure ujede je za grlo. Ona se 398 vrati do gazde Gabriela. On bijaše skinuo kaput sa udavljenog čovjeka i njime umotao glavu onog drugog da bi upio krv što je ovome još uvijek curila iz glave. Mada su lešine dvojice nitkova nosili vrlo oprezno opaze na svoj užas da im cipele uprljane krvlju, ostavljaju crvene tragove po dvorištu. — Zatrpat čemo ih u sol — šapne trgovac — nije mi prvi put. — Sol je dobro skrovište, ona konzervira tjelesa. Poslije čemo čekati bolju priliku da ih se oslobodilo. Svuče svoj crni kaput, uzme lopatu i počne rušiti visoko bijelo brdo koje je svjetlucalo u polumraku. Anñelika mu je pomagala, kopajuči objema rukama. Gonjena željom da što prije nestanu ta dva lica, koja su se grozno cerekala, toliko je žurila da uopče nije osječala sol što joj je izgrizala oguljenu kožu. Lešine su pokopali ispod velike hrpe i pomnjivo ih pokrili. Anñelika i trgovac radili su tiho. Dok se trgovac trudio da skladište poprimi svoj uobičajeni izgled, Anñelika poñe s vedrom do česme, napuni ga vodom, i četkom uze čistiti krvave mrlje na dvorišnoj kaldrmi. Uto uñoše na druga vrata dva trgovčeva pomočnika. Sa pristaništa su dovezli nekakvu burad. Izdaleka su je opazili, ali nisu se začudili, kad su vidjeli da služavka gazde Bernea temeljito pere dvorište, zato što je često dolazila u skladišta, pa iako se bavila računskim knjigama, ipak je radila i prostije poslove. Srečom, dva su momka znala da im je gospodar u blizini, pa joj se nisu ni približili, inače bi se s pravom čudili videči je gotovo u dronjcima i s kosom rasutom u neredu po ramenima. Nestali su u skladištu vina i rakije.

Anñelika iziñe na ulicu. Muhe su več počele zujati oko lokvice krvi. Kanalič za otjeca- 399 nje vode bio je crven sve do rupe na kraju uličice kroz koju je voda otjecala u more. Srečom, još nitko ne bijaše prošao onuda. Ona je prala i ispirala krv klečeči na koljenima, dok joj je kosa padala preko lica. Smirila se tek kad je bacila zadnje vedro vode i vidjela da u kanaliču teče voda nejasne ružičaste boje, koja više nije mogla pobuditi ničiju sumnju. Tada pažljivo zatvori dvorišna vrata, koja sat ranije gazda Gabriel umalo nije iščupao iz šarki da bi joj pojurio u pomoč. — Doñite u moj ured — reče joj trgovac — sve je u redu, treba da se okrijepite. Anñelika je posrtala. On je obujmi oko pasa pridržavajuči je, dovede je do polumračne sobe, u kojoj su osim računskih knjiga i vaga svih vrsta bile nagomilane kože iz Kanade, noževi iz Engleske i uzorci rakije iz Charentesa.. Iz opreznosti, povuče zasun na vratima. Anñelika se sruši na klupu, nasloni glavu na stol i obujmi je rukama. Gazda Gabriel donese čašu vina. —Gospoño Anñeliko, pijte... Morate se okrijepiti. Kako se ona nije micala, sjedne do nje, podigne joj glavu i silom joj prinese čašu usnama. Ona otpije nekoliko gutljaja i zakašlja. Boja joj se povrati na obraze. — Zašto se sve ovo dogodilo? — upita ona, gledajuči oko sebe prestravljenim pogledom. — Vračala sam se kuči... Počeli su me pratiti... Pomislila sam, samo da mi je stiči ovamo, da vas u pomoč zovnem. Bivali su sve drskiji... a zatim, najednom... — Pustite — reče on. — Nemate se više čega bojati. Njih više nema! Ona se grčevito strese. — Mrtvi? Nije li to užasno...? Sami mrt vaci na mom putu. 400 — Mora biti i mrtvih — reče naglo Berne, čije su oči blistale neobičnim sjajem. — Smrt

izazivlje smrt, zločini izazivlju zločine. U Sve tom pismu piše: „Dat češ život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, opeklinu za opeklinu, ranu za ranu, modricu za modricu..." Anñelika se pomakne na klupi. Digne se i udalji od njega kao da je kraj sebe opazila neprijatelja. — Mrzim ljude — reče ona potmulim gla som. — Mrzim ih sve koliko ih god ima, a i sa mu sebe mrzim. Oh! Htjela bih da me nema! Vi me gledate kao da sam luda. Vi možda že lite da budem mirna, ali ja se više umiriti ne mogu. — Kako odjednom izgledate mladi i djeti njasti! Vi uopče ne govorite kao razborita že na koju sam dosad u vama poznavao. — Vi, dakle, ne shvačate, gazda Gabriele...? Demoni su prodrli u moj dvorac, zapalili ga, poubijali su služinčad, zadavili mog najmlañeg sina, a mene su... zbog te noči se i rodila Ho- norina... razumijete li? Dijete zločina i sramo te... A vi ste se čudili što je nisam mogla voljeti... Njemu se činilo da ona bulazni, a kad je shvatio da ona spominje prošle dogañaje, reče joj: — Pustite na miru uspomene. Bili ste ih več zaboravili. I on se digne i zakorači preko klupe. Ona je sa strahom gledala kako joj se približuje. U isto vrijeme željela je da joj priñe blizu, sasvim blizu, željela se uvjeriti da li se uistinu dogodilo čudo da bi se mogla još osječati sretnom p. muškarčevom zagrljaju. — Nedavno ste na sve bili zaboravili — po novi on tihim glasom. — Nedavno... stisnuta uz moje grudi. 401 88 AnñeUka buntovnik *•• Rukom je obujmi oko pasa, a kako se ona nije branila, privuče je k sebi. Od obostrane napetosti počeli su drhtati. Anñelika se nije opirala.

Bila je hladna i neosjetljiva kao djevica, koju siluju, ali radoznalost je nadvladala. „Maloprije me nije bilo strah", pomisli. „Zaista... Ako me sada poljubi, što če se dogoditi?" Njegovo smučeno lice što se nagnulo nad njom nije ju odbijalo, podnosila je bez ljutnje, što je svoje snažno tijelo, raspaljeno željom, privio uz nju. Ličnost onoga koji ju je tako stiskao sasvim se rasplinula. Zaboravila i tko je i što je. Za nju je sada on bio samo muškarac koji je drži u naručju i čiji je silovit zov čutila ne osječajuči straha pri tom. Osjeti neiskazano olakšanje. Tiho je disala na njegovim širokim prsima, kao utopljenica, koja opet dolazi do daha. Još je, dakle, bila živa! Glava joj klone. Njegove žedne usne koje se još nisu usudile dodirnuti njene, gubile su se u njenoj kosi. Osječala je milovanje njegove ruke, koja je drhtala na njenim golim ramenima. Jedna riječ čiji su opasni smisao samo oni mogli razumjeti, osvijesti Anñeliku. — Sol... Sol... — vikao je vani neki tr- govčev pomočnik, udarajuči po zatvorenim vra tima. Anñelika se ukoči i naglo se istrgne iz svoje obamrlosti. — Slušajte — reče mu ona — govore o so li... Nešto su otkrili... ! Ne mičuči se, napeto su slušali. — Treba li da krcamo sol, gospodaru? — zapita opet pomočnik iza vrata. 402 . - — Koju sol? — rikne gazda Gabriel i skoči. Ali mu se hladnokrvnost smjesta povrati. Letimično pogleda da li su odječa i naprsnik u redu. Pomočnik je objašnjavao: — Došli su zbog poreza. Traže vino i sol. — Kladim se da je to Baumierovo maslo — gunñao je trgovac. Otvori vrata. Na pragu, iza preplašenog pomočnika, stajali su porezni ovrhovoditelj, dva njegova pisara i četiri naoružana žandarma. Doveli su i dvoja prazna kola da ukrcaju porez u naturi. — Ja sam več platio sav porez — izjavi gazda Gabriel. — Mogu vam pokazati potvrdu.

— Pripadate li protestantskoj ispovijesti? — Pripadam. — Dakle, prema novim propisima, vi ste dužni platiti naknadni porez koji odgovara ukupnom iznosu več uplačenog poreza. Pogle dajte radije što ovdje piše — nadoda pružaju či mu jednu pergamenu. — Nova nepravda koja nema nikakva oprav danja! — Šta čete, gazda Berne, vaši istovjernici koji su se obratili, osloboñeni su za godinu da na poreza, a za tri godine od ostalih nameta. Taj manjak moramo nekako nadoknaditi na drugoj strani. Tvrdoglavci, kao što ste vi, mo raju platiti za druge. Uostalom, to vam iznosi svega dvanaest bačava vina, sto pedeset livara usoljene slanine i dvanaest mjerica soli. Pa to i nije mnogo za tako bogatog trgovca kao što ste vi. Svaki put kad bi čula riječ »sol", Anñelika bi poblijedila. Poreznik ju je drskim pogledom motrio. — Vaša supruga? — upita on gazdu Ga- briela. 403 Udubljen u čitanje poreske odluke, koju su mu predali, ne odgovori ništa. — Doñite gospodo — reče izlazeči iz sobe i uputivši se prema skladištima. . Anñelika je čula kako ovrho voditelj podrugljivo govori svojim pisarima: — I još nam ovi hugenoti sole pamet... A ipak im to ne smeta da imaju priležnice kao i svi drugi. XXXVIII OPASNOST PRIJETI ANðELIKI I HUGENOTIMA TREBA OTPUTOVATI Nastadoše za njih trenuci strpnje. Anñelika je svaki čas očekivala katastrofu. Vrebala što se dogaña u dvorištu, činilo joj se da če uskoro začuti viku i da če vidjeti kako žandari vode gazdu Gabriela. Iznenada odluči da bježi onakva kakva je bila, razbarušene kose, da potraži Honorinu i da zatim

bježi s njom što je moguče dalje, uvijek sve dalje, dok se ne sruši od umora, negdje u polju. Odlazak poreznika spasio ju je od tog luñačkog koraka. Iz dvorišta su izišla kola natovarena porezom u naturi. Vrata su se zatvorila za njima. Prašina je lebdjela u ljubičastom zraku sutona. Gazda Berne prijeñe preko dvorišta da bi se pridružio Anñeliki. Lice mu je bilo zabrinuto, ali mirno. Ispije još jednu čašu rakije. Morao je paziti na svaki korak pisara, objasniti radnicima s koje če strane načeti hrpu soli, a u isto doba izigrati sumnjičavu pažnju ovrhovoditelja. Sve ga je to stavilo na ne baš malu kušnju. — Nisam vam mogla pomoči — reče Anñelika.. — Bila bih se izdala. Trgovac uz umornu kretnju ponovi: 405 — Ovo je Baumierovo maslo. Sad sam si guran da je on poslao za vama ona dva lupe ža... Posjet ovrhovoditelja imao je uslijediti zato da bi se ustanovila svaña i otpor kraljev skoj vlasti. Za koji sat počet če se pitati" što smo uradili s njihovim uhodama. Stoga sam otpremio pomočnike i nosače i zatvorio dučan. Moramo što prije ukloniti lešine. On pogleda prema pozlačenom pravokutniku vratiju. — Naskoro če biti noč. Prihvatit čemo se posla. čekali su u mraku, ne govoreči ni riječi, ne nastoječi da se približe jedno drugome. Predstoječa opasnost držala ih je na oprezu i zaokupila sve njihove misli. Stajali su nepomični, poput ugroženih životinja koje dršču u dnu svoje jazbine, svom posljednjem skrovištu. U okviru vratiju nebo je poprimalo boju sedefa, a do njih je, zajedno s dalekom bukom, dopirao i ritmički šum mora. Spuštala se noč hladna, plava i tiha. — Hajdemo, vrijeme je — reče trgovac. Došli su do skladišta soli. Gazda Gabrifel izvuče iz neke šupe drvene saonice. Ponovo su kopali sol koja im je izjedala ruke. Izvadili su lešine, natovarili ih na saonice, pokrili ih vrečama žita i svežnjevima krzna. Trgovac potegne za rukunice. Kad su izašli i bili iza kuče, on okrene nekoliko puta ključ. — Neču da itko ulazi ovamo dok se ja ne

vratim da sve još jednom pregledam. On prihvati jednu rukunicu saonica, a Anñe-lika drugu. Drvene klizaljke lagano su i bešum-no klizile po sitnim kanadskim oblucima, kojima su bile popločane gradske ulice i uličice. Neki štedljivi načelnik, iskoristio je sitne oblutke iz Svetog Laurenta u Novoj Francuskoj, koji su nekada upotrebljavali kao balast za brodove bez 406 tereta te je njim popločao ulice grada. Zahvaljujuči tome saonice su bile najprikladnije sredstvo za prijevoz robe. Teretne dvokolice s kotačima obloženim gvožñem pravile bi paklensku buku. Vukuči svoj jezoviti teret, An-ñelika i njen drug žurili su se poput dvijju sjena. — Ovo je najpovoljnije vrijeme — šapne joj gazda Gabriel. — Ulične svjetiljke još nisu upaljene, a u četvrti gdje stanuju nepočudni hugenoti pale ih kasnije da bi nas i na taj na čin kaznili... I to ponekad može čovjeku biti od koristi. Eijetki prolaznici nisu ni vidjeli ni slutili što gazda Gabriel i njegova služavka tu rade i što voze, jer je bilo mračno kao u rogu. Trgovac kao da je znao kuda ide. Skretao je u uske uličice, obilazeči naokolo vjerojatno s ciljem da izbjegne šire i posječenije ulice. Anñelika je imala dojam da njihov put traje več satima, pa se nemalo začudi kad je primijetila da se nalaze nedaleko kuče, pred vežom njihova susjeda, trgovca papirom Jonasa Mercelota. Anñelikin gospodar triput podiže brončani zvekir. Sam knjižar doñe da im otvori. Bio je to čovjek sijede kose, prijazan, vrlo obrazovan. Donedavna je bio vlasnik gotovo svih radionica papira u Angounoisu. Porezi i zabrana da zapošljava protestantske zanatlije upropastile su ga sasvim te mu je od čitava bogatstva ostala samo vrlo lijepa kuča u La Rochelleu i vrlo mala trgovina finog papira tajnu o proizvodnji kojega je samo on znao. — Imam nešto za tvoj bunar — reče mu Berne. — Vrlo dobro! Uñite dakle, dragi prijatelji. — On im je veselo pomagao da saonice s njihovim groznim teretom doguraju do jednog podruma, u kome se osječao miris svježih ja- 407

buka. On je visoko držao fenjer da bi osvijetlio put. Trgovac je istovario krzna i žito. Pojave se lešine uprljane solju i krvlju. Ljubazan ih je trgovac papirom promatrao ne pokazujuči nikakvo iznenañenje. — Kad bi gospoña Anñelika bila dobra da drži fenjer, ja bih ti pomogao pri prenošenju — reče on vrlo ljubazno. Berne odmahne glavom. — Ne, bolje je da nas ti vodiš? Ona ne po znaje put. — Tačno! Anñelika je ponovo morala nositi dvije ukočene noge, koje su joj se činile teške kao ka-. men. Obamrle su je ruke boljele. Trgovac papirom je hodao pred njima i osvjetljavao im putč siñoše niz tri kamenite stepenice, koje su vodile u neko skladište natrpano rizmama naslaganog papira, svežnjevima starih krpa i velikim demižanama kiselina. Na kraju skladišta gazda Mercelot s priličnim naporom odmakne ručni štamparski stroj starinskog oblika, koji je pokrivao mala, crvotočna vrata. Ključ je bio sakriven u jednoj udubini zida. Iza vrata nalazile su se zavojite stube, srečom vrlo kratke. Ubrzo su se našli u velikoj podzemnoj dvorani vrlo niskog svoda poduprtog širokim ro-mantičkim stupovima. Na sredini je bio bunar. Jonas Mercelot otključa lokot na drvenom poklopcu. Začas potom šum valova koji su nadolazili i povlačili se, ispuni dvoranu. — Ovaj je bunar povezan s morem — ob jasni gazda Gabriel Anñeliki. Morao je pojačati glas da bi ga čula. — Sve što se baci u nj, sve se smrska na hridinama, a potom morska struja odvuče na pučinu. 408 More kao da se bijaše oslobodilo zatvora, te je sad ječalo beskonačnom rikom i grmljavinom. Zbog te silne huke njihovi su se pokreti doimali kao pokreti u kakvom grozomornom snu. Nije se uopče čulo padanje tjelesa u mračni bezdan. činilo im se kao da su nestala, ishlapila, rasplinula se pred njihovim očima. Stavili su opet poklopac i buka je prestala. Tada se Anñelika nasloni na bunarsku ogradu i zatvori oči. —' Ovo, na žalost, nije prvi put — bijaše kazao gazda Gabriel.

Potmuli šum koji joj je i dalje odzvanjao u ušima govorio joj je o tajnama La Rochellea, tog grada u kome je odjekivala buka mora i pjevanje p'salama kad su se u XVI vijeku u ovim podzemnim podrumima sastajale prve pristaše kalvinističke sekte. To je bila jeka bespoštedne borbe, koju su vodili meñu ovim zidovima dva protivnika, borbe koja bi se ras-plamtila za vrijeme progona s istom žestinom i zločinima koje su opravdavali i jedna i druga strana. Kako da čovjek umakne krvi i strahu! Honorina je ležala na trbuhu, ispruženih ruku čelom prislonjenim o hladan pločnik, kao kakva životinjica koja je izgubila nadu i čeka na smrt. — čitav dan vas je tražila — rekla joj je Abigaela. — Kao da ju je spopala neka neo bična strepnja. Zavirivala je pod pokučstvo, tra žila je da joj se otvore prozori i vrata. Nije vas zvala, ali bi ponekad tako kriknula da nam se srce cijepalo. — Davali smo joj slatkiša, ali ih nije htjela ni dirnuti. — Nudio sam joj svog drvenog konja — objašnjavao je Laurier — ali ga ona nije htjela. 409 , — Možda je bolesna? Svi su zabrinuta lica okružili to malo satr-veno biče. Njihovo se preneraženje čak i povečalo kad su opazili u kakvom se stanju nalazi Anñelika. — Sto vam se dogodilo? — usklikne tetka Ana. — Ništa ozbiljno — odgovori Anñelika i podignuvši svoju kčerkicu u naručje čvrsto je privine na grudi. — Tu sam, srce moje malo. „Honorina je osjetila da se nalazim u opasno sti", pomisli, „zato je i bila uznemirena." Honorina se rodila u opasnosti. Njen nagon joj je otkrivao približavanje goleme i tamne zvijeri koja se potajno šulja. Mora da ju je još osječala u čeki iza prozorskih stakala. Prilijepivši se uz majčin vrat ona je zapovjedničkim glasom zahtijevala da se povuku drveni kapci, i tako ih odvoje od tamne noči. Svi su žurno izvršili njene želje. Tek tada je djevojčica olabavila stisak i malko se osmjehnula.

Njena je majka sada bila tu i u odrazu prozorskih stakala ona više nije vidjela kako se pojavljuje tamno i grozno lice nesreče. Postavili su je na stolicu i donijeli joj njenu kašu. Anñelika je pošla da promijeni haljinu, da stavi platnenu, štirkanu pregaču i da pod novom kapom sakrije svoju neurednu kosu. Gazda Gabriel je poluglasno govorio s pastorom Beaucaireom i njegovim nečakom, takoñer pastorom izbjeglicom iz Cevennesa. Stigao je jednog dana vodeči za ruku svog malog, četverogodišnjeg dječaka, Nathanaela. Dječak je i sada bio tu, a tu su bile i dvije bliznakinje, kčerke jednog odvjetnika Carrerea kome se rodilo jedanaesto dijete te su susjedi zbog toga uzeli k sebi preostalu desetoricu. Razdragana što je postala središte tako brojnih udva^ača, Honorina se na kraju raspričala. 410 — Mama — reče ona kad se Anñelika vra tila — gdje je onaj lijepi gospodin, koji mi je dao zlatnu igračku? — Koji lijepi gospodin? — upita gazda Ga briel. — Kakvu zlatnu igračku? — zapita sumnji čavo tetka Ana. Smatrajuči da bi bilo smiješno pretvarati se, Anñelika reče: — Gospodin de Bardagne je bio ljubezan pa je djevojčici dao jedan poklon. U neugodnoj tišini koja je nastala, Honorina je pažljivo žlicom grabila svoju kašu. Duboko se zamislila. — Zeljejla bih imati takvog oca — reče na pokon zanosno se osmjehnuvši. Od nekog vremena očajnički je ^ebi tražila oca. Najprije je bacila oko na pastora Beaucai-rea, ali ju je on jako razočarao. — Moje drago dijete, volim te kao duhov nu kčerku, ali ne mogu da lažem i da ti kažem da sam tvoj otac. Vodonoša, koga je takoñer voljela, isto tako je odbio da primi na se tu odgovornostč Ona je sada očito ispitivala teren oko gospodina de Bardagnea, ali sadašnji trenutak kao da nije bio baš pogodan za to. Anñelika ju je odvela u sobu do kuhinje i položila je u krevet. Ali je Honorina i dalje tjerala svoje: On nije moj otac?

— Ne, draga! — Gdje je onda moj otac? — Daleko, vrlo daleko. — Na moru? — Da, na moru. — Onda ču se ukrcati na brod — reče Ho norina. 411 — Njeni kapci se sklopiše pod vizijom bajoslovnog putovanja i ona zaspa, skrhana uzbuñenjima. Anñelika poñe da spremi večeru. Prihvatila se dnevnih poslova da bi nekako prigušila osječaj tjeskobe. Nije vidjela gospodina de Bardag-nea od onog dana kad je bijaše zaprosio. U meñuvremenu mu se bijaše javila jednim pisamcem, tek toliko da bi ga utješila. Baš kad su posjedali za stol i počeli vaditi iz zdjele vrelu juhu od daganja, zazvoni zvonce na ulaznim vratima. Pri svjetlosti voštanica, svi su se zgranuta pogledali. Zvonce ponovo zazvoni. Gazda Ga-briel se digne. — Idem da vidim — reče. — Ako ne odgo vorimo, moglo bi to pobuditi sumnju. — Ne, ja ču poči — usprotivi se Anñelika. — Pošaljimo slugu. Ali se sluga bojao da poñe i sam ne znajuči zašto. — Pustite da ja idem — navaljivala je An ñelika uhvativši trgovca za ruku. — Najnormalnije če biti da poñe otvoriti vaša služavka. Najprije ču kroz otvor na vra tima vidjeti tko je, pa ču vas potom obavije stiti. Neki glas upita kroz otvor: — Jeste li to vi, gospoño Anñeliko? Htio bih s vama govoriti. — Tko ste vi? — Zar me ne prepoznajete? Ja sam Nikola de Bardagne, kraljev predstavnik. — Vi? — Anñeliki ponestane snage. — Sto ste došli ovamo? Da me uhapsite...? — Da vas uhapsim? — ponovi grof priguše nim glasom.

412 Prošlo je nekoliko trenutaka prije no što je on došao sebi od iznenañenja. — Dakle, vi me smatrate sposobnim samo za to. Da samo hapsim ljude nasumce ...? Mno go sam vam zahvalan za mišljenje što ga o me ni imate. Znam da me oni tvrdoglavci meñu kojima živite, rado predstavljaju kao vukodla ka, ali usprkos tome ... — Gospodine, uvrijedila sam vas, oprosti te mi. Jeste li sami? — Da li sam sam! Sigurno, drago moje di jete. I uz to maskiran. I umotan u ogrtač sivi poput zida. čovjek mog položaja koji je tako lud da se upušta u galantne nestašluke voli da bude sam i da ne privlači pažnju na sebe. Kad bi me otkrili, bio bih zauvijek izvrgnut ruglu. Moram svakako govoriti s vama. Stvar je vrlo ozbiljna. — Sto se dogodilo? — Zaboga, dozvolite mi da se sklonim u neki kut dvorišta ili vi iziñite na uličicu koja je vrlo slabo prometna i koju su tako mudro ostavili u tami:.. Boga mu, gospoño Anñeliko, od kakvog ste materijala napravljeni? Kraljev predstavnik, namjesnik La Rochellea dolazi po tajno da vas odvoji od vaših peči i da vam uka že svoje poštovanje, a vi ga dočekujete kao što psa dočekuju u kuglarnici. — Zao mi je, ali bili vi kraljev predstavnik ili ne, vaš tajni posjet dovodi u opasnost moj dobar glas. —> Vi ste zaista tvrdoglavi, učinit čete da poludim. U stvari, vama uopče nije stalo da me vidite! — U sadašnjem trenutku, zaista se ne osje čam ugodno. Vi i sami znate da je moj polo žaj meñu ovim ljudima, koje moram slušati, vrlo opasan, a kad bi oni oosumnjali,., 413

— Došao sam baš radi toga da vas istrgnem iz ovog gnijezda heretika u kome se izlažete največoj pogibli. — Što ste mislili time kazati? — Otvorite mi ona vrata, pa čete doznati. Anñelika je oklijevala. — Dopustite da upozorim gazdu Gabriela. — Samo bi to još trebalo! — Neču vas uopče spomenuti, ali moram dati neko objašnjenje da opravdam svoje od sustvo, ma kako kratko bilo. — Sasvim tačno. Ali požurite... Cuo sam zvuk vašeg glasa i udisao miris vašeg daha, i to mi je dovoljno da se osječam u trečem nebu. Anñelika se vračala prema kuči, baš kad je gazda Berne, uznemiren njenim izbivanjem, silazio niza stepenice. — Tko je, dakle, zvonio? Ona ga na brzinu obavijesti o posjeti i o zahtjevu gospodina de Bardagnea. Trgovčeve zjenice opasno bljesnuše, isto onako opasno kao kad je navalio na Baumie-rove uhode. — Taj papistički brbljivac! Ja ču se s njim objasniti. Naučit ču ga ja kako se napastuju moje služavke pod mojim vlastitim krovom. — Ne, nemojte se miješati. Izgleda da mi ima saopčiti važne novosti. — A kakve bi vrste, dakle, po vašem mi šljenju mogle biti te novosti? Razmišljanja va še nevine kčerke su to iznijele na vidjelo. Jav na je tajna da je bacio svoje oko na vas i da hoče da vas smjesti u gradu kao svoju ljubav nicu. O tome se na sva usta priča po čitavom La Rochelleu!

Anñelika je svom snagom zadržavala gazdu Gabriela, koji ju je mogao kao slamku odgurnuti. — Budite, dakle, mirni — zaklinjala ga je ona strogo. — Vlast se nalazi u rukama gospo- 414 _ i dina de Bardagnea. Nije vrijeme da prezremo njegovu pomoč, baš sada kad je naš ionako ozbiljan položaj postao još ozbiljniji i kad vašoj glavi prijete vješala. Više negoli riječi, nježan stisak njene ruke smirio je ljutnju gazde Gabriela. — Tko zna što ste mu več dopustili? — gun ñao je meñutim. — Dosada sam imao u vas povjerenja, gospoño. On ušuti jer mu je dušu ponovo grizao crv sumnje. Zbrkano su mu se pojavili u sječanju mjeseci kučnog spokojstva, mjeseci provedeni pod okriljem spretne služavke koja nije nikad ni kretnjom ni nekim izrazom pokazala osobine žene namiguše. Bog mu je svjedok da bi on u tom slučaju bio neumoljiv! Ali njegovo nepovjerenje, u početku živo, tokom vremena se izgubilo. A onda se dogodilo da mu se ona sva slomljena bacila u naručje, a on ju je onako nemočnu i kao učaranu, lagano privukao k sebi. Da ga je onda odgurnula, on bi se bio na vrijeme osvijestio. U to je bio siguran. Ali Anñeliki na nemoč je probudila u njemu demona putenosti s kojim se on nosio več od svoje mladosti. Sasvim je bio izgubio glavu. Tamo, u skladištu, bijaše zario lice u njenu svilenu kosu i stavio ruku na njena polugola prsa, pa mu se činilo, da još osječa u šupljini dlana sladostrasnu toplinu. Pogled mu se izmijenio. Anñelika se tužno osmjehne. — Kažete, da ste prije imali povjerenja u mene. A sada... smatrate me sposobnom za svako sramotno djelo, jer sam u času pomutnje dopustila da me uzbudite... Nije li to nepra vedno? Nikad prije nije primijetio koliko njen glas bijaše čulan i nježan. To je bilo stoga što mu je ona govorila vrlo tiho, što mu je bila sasvim d 415 blizu i što je osječao u ovom polumraku u kojem je nazirao kako joj se sjaje zjenice i usne.

Ah! Kako je bilo bolno i zanosno otkriti iza običnog lica tajnu putenosti. Govori li ona tako i u svojim ljubavnim nočima? Mrzio je sve ljude, koje je ona dotada ljubila. — Treba li da i ja vas osumnjičim za sve grijehe ovog svijeta, gazda Gabriele, zato što ste i vi u onom trenutku izgubili glavu? On obori glavu kao krivac. I bio je sretan što se osječao krivcem. — Zaboravimo sve, hočete li? — reče ona dražesno. — Uostalom, i treba da zaboravimo. Onda to nismo bili mi, ni vi ni ja. Proživlja vali smo strašne trenutke. Moramo opet biti kakvi smo prije bili. Ona je, meñutim, dobro znala da je to bilo nemoguče. Uvijek če ih vezivati saučesništvo u zločinu i onaj časak slabosti. Usprkos tome ona je navaljivala: — Treba da sačuvamo svoje snage za bor bu i za svoj spas. Pustite me da govorim s go spodinom de Bardagneom. Mogu vas uvjeriti, da mu nisam nikad ništa dopustila. Njemu se učinilo da je na to donekle podrugljivo dodala: — Svakako manje nego vama. — Dobro — reče on. — Poñite, ali požurite. Anñelika se vrati k vratima iza kojih je gospodin de Bardagne, kraljev predstavnik, kopkao nogom od nestrpljenja. Cim ih je otvorila, odmah je zgrabe dvije lakome ruke. — Napokon ste došli! Vi se sa mnom ru gate! Što ste mu ispričali? — Moj gospodar je sumnjičav i... — On je vaš ljubavnik, zar ne? O tome ne ma nikakve sumnje. Vi mu dozvoljavate svake noči ono što meni uskračujete. — Gospodine, vi me vrijeñate. - 416 — Koga biste mogli uvjeriti da to nije ta ko? Udovac je. Živite več više mjeseci pod nje govim krovom. Vidi vas neprestano kako dola zite, odlazite, govorite, kako se smijete, pjeva te... Nema sumnje, on je poludio za vama. To

je nepodnosivo, to se protivi svakom moralu! To je skandal! — A zar mislite da nije nepodnosivo i skan dalozno dolaziti ovamo da me snubite usred mračne noči? — To nije isto. Ja vas ljubim. On je privuče bliže k sebi, u udubljenje u ziñu. Noč je sprečavala Anñeliku da mu vidi lice. Osječala je miris jorgovana njegova pudera, koji je upotrebljavao za kosu. čitava je njegova pojava odisala profinjenošču. On je spadao u ispravne ljude. Ničega se nije morao bojati. On se nije nalazio s one strane ograde iza koje trpe prokletnici. Zar se u naborima Anñelikine odječe nije još osječao miris soli i krvi? Iako su je boljele od soli izgrižene ruke, ona se nije usuñivala da ih izvuče iz njegovih. — Vaš me lik dovodi do ludila — šaptao joj je gospodin de Bardagne. — čini mi se da ne biste bili tako okrutni sa mnom kad bih bio odvažniji u ovom mraku. Naposljetku, zar me nečete poljubiti? Glas mu je bio ponizam. Anñelika pomisli kako se mora strpiti. Ne može se kraljevskog činovnika toliko poniziti, a da se katkad ne pruži neku utjehu njegovu samoljublju. Bio je to dan iskustava. Da nije priroda, pošto je lišila Anñeliku njena najboljeg oružja, odlučila, da joj ga vrati u ograničenoj mjeri? — Oh! dobro, neka bude, poljubite me — reče ona rezigniranim nimalo laskavim glasom. Nikola de Bardagne nije zbog toga bio manje radostan. 417c *7 Anñelika buntovnik — Predraga moja ! — mucao je — napokon ste moja. — Gospodine, govorili smo samo o jednom poljupcu! — Zaboga! Obečavam vam da ču biti vrlo pristojan. Ali nije bilo baš lako održati obečanje. Ta teška pobjeda dala je neobičnu slast njenim usnama, mada mu je bilo žao što su bile isu-više stisnute. Ali se ipak uspio suzdržati. — Ah! Kad biste mi se prepustili — uzdi

sao je on. — ja bih brzo otopio led vašeg srca! — Gospodine, jeste li gotovi s povjerljivim saopčenjima što ste mi željeli reči? Moram se vratiti kuči. — Ne, nisam završio ... Moram se, na žalost, dotaknuti manje ugodnih problema. Moja pre- mila, nije me samo ljubavna žudnja dovukla ovamo večeras, nego i potreba da vas upozorim što se snuje protiv vas. Vaša sudbina me zabri njava. Ah! Zašto sam toliko zaljubljen u vas! Upoznao sam nadu, zatim strepnju, a sada i bol. Jer vi ste mi lagali, vi ste me namjerno prevarili. — Ja ...? To nije istina! — Rekli ste mi da vas je ovdje smjestila Družba svetog sakramenta. Ali to nije istina. Baumier je o vama vodio istragu i bez ikakve dvojbe je utvrdio da nijedna gospoña od Druž be svetog sakramenta nije bila u dodiru s va ma, a niti vas bilo koja od njih pozna. — To samo dokazuje, da je gospodin Bau mier slabo obaviješten... — Ne! Glas kraljevog predstavnika bio je zloko^ ban. — To samo dokazuje, da vi lažete. Napro tiv, onaj štakor Baumier je uvijek odlično oba viješten. On zauzimlje visoki položaj u toj Dru žbi, mnogo viši no što je moj. To me sili da 418 često budem obziran prema njemu. Žao mi je što njuška oko vas, ali ja ga ne mogu spriječiti u tome. Jedan me moj' zbir obavijestio da je zaintačio i hoče da zna tko ste i odakle ste ovamo stigli. On joj se primakne i šapne: — Kažite mi, tko ste vi? Pokušao ju je ponovo poljubitič ali mu se ona opre. Bila je potištena. — Tko sam ja? Vaše pitanje je besmisleno. Ja sam obična... — Oh! Ne. Vi i dalje lažete. Smatrate li me glupanom? Znajte da u cijeloj Francuskoj ne

postoji takva služavka, koja bi bila kadra na pisati onako lijepo i vješto sastavljeno pismo kakvo ste mi vi nedavno napisali i poslali. To me pismo u isto vrijeme i zaprepastilo i radoš ču ispunilo, a uz to me utvrdilo u dojmu da vi krijete sebe pod lažnim imenom i ruhom... Cim vas je vidio, Baumier je posumnjao u vas. Osječam da vam srce snažno kuca. Prestrašili ste se. Bi li vam mogao nauditi ukoliko nešto otkrije? Vidite, vi šutite... Zašto nemate po vjerenja u mene, moj anñele? Učinit ču sve da vas spasim. Najprije čete napustiti ove bi jedne hugenote, čije društvo je štetno po vas. Ako vas, onog dana kad doñu da ih pohapse, nañu meñu njima, nečete izbječi policijsku is tragu.. Dakle, treba da se prije toga sklonite. Mogu vas odvesti s vašom kčerkom na svoje imanje, u Berrvju. Kasnije, kad se sav taj vjer ski metež smiri i kad se Baumier bude bavio drugim poslovima, ponovo ču vas dovesti u La Rochelle. Kao svoju ženu, dakako! On je to posebice htio naglasiti jer se bojao da ona nije shvatila veličinu njegove privrženosti. — Ne znam tko ste, ali uza sve to ja se že lim s vama oženiti. «* 419 Anñelika nije bila u stanju jednu jedinu riječ izustiti. Otkriča te večeri, probudila su u njoj užasan strah. Htjela se bez riječi udaljiti, ali je on načas zadrži. — Kamo čete? Zaista, vi ste čudna žena. Niste mi čak ni odgovorili. Hočete li porazmi sliti o mome prijedlogu? — Dakako da ču porazmisliti. — Več ste mi to jedanput obečali. Ali ne premišljajte se predugo. Moram sutra u Pariz na nekoliko dana. Kraljevsko me viječe pozva lo. Ako hočete, povest ču vas sa sobom i smje- stit ču vas u Berrvju. — Ne mogu se odlučiti tako brzo.

— A mogu li bar kad se vratim računati na vaš odgovor? — Mislim da možete. — Treba da vaš odgovor bude pozitivan! Baumier je vješt i uporan, bojim se za vas! Pokušao ju je opet zagrliti, ali se ona otme i zatvori vrata. Stajala je časak nepomično u mračnom dvorištu, a onda poput luñakinje pojuri prema kuči. Pri tom naleti na gazdu Gabriela, koji je uhvati za lakat. — Sto vam je rekao? Zašto ste se zadržali tako dugo? Nagovorio vas je da poñete s njim, zar ne? Ona se grubo oslobodi i htjede se popeti uza stepenice, ali je on zadrži očajnom snagom: — Odgovorite! — Sto da vam odgovorim? Ah! Vi ste svi ludi! Vi ljudi imate manje pameti od djece. A smrt na nas vreba. Možda če vam več sutra u posjete! Vaši neprijatelji več postavljaju zam ke. Vi upadate u njih, koprcate se u zločinu i denuncijacijama, a šta se vama mota po glavi? Ljubomorni ste na suparnika, i mislite samo na to da zagrlite jednu ženu... 420 — Da li vas je on zagrlio? — Pa da me je i zagrlio, zar je to važno? Sutra čemo svi biti u zatvoru, bit čemo manji od tjelesa što leže pod nadgrobnim spomenikom na kojemu su urezana njihova imena. Bit če mo živi zakopani u nekom zatvoru. Vi ne zna te što je zatvor... Ja, meñutim, to dobro znam. Htjela se opet osloboditi. Morao ju je ponovo ščepati, obujmiti svojim snažnim rukama da bi je zadržao. Uljanica, koja je visila poviše njih, razlijevala je nejasnu svjetlost. U tom polumraku smučenost je Anñelikinoj ljepoti davala profinjeni plemeniti izraz te se činilo da je pobjegla iz nekog drugog, irealnog svijeta. Držao je u rukama lutajuči avet, koja se pojavila pred ljudskim očima zahvaljujuči čarolijama zlokobne noči. Ona više nije pripadala njima. — Kamo trčite? Sve čete uznemiriti!

— Idem po svoju kčer i Lauriera. Moram otputovati! On je nije pitao kamo. Gledao ju je, kao da je dobro ne vidi, njen napeti izraz, njene oči, u čijim se raskolačenim zjenicama zrcalio strah. Slična je bila ženi koju je izudarao štapom na cesti kod Sablesa d'Olonnea i čije su ga zelene oči, prije nego su potamnile, tako žalosno gledale. Slična je bila bijednoj ženi, koja se naglo pojavila iza kišnog zastora na blatnoj cesti za Charenton, i bila utjelovljenje bolne ljepote, izrugane nevinosti, osuñene nemoči, onoj Ženi koja se tako često pojavljivala u njegovim snovima u toku mnogih godina te ju je na kraju nazvao „žena sudbine" i pri pomisli na koju se sa zebnjom pitao, što če mu reči jednog dana, kad njen glas dopre do njega. U stvari, vidio je kako miče usnama, ali nije čuo što mu je htjela reči- 421 I evo, večeras je progovorila. Cuo je neumoljive riječi koje je sudbina več odavna namijenila njegovim ušima: Moram otputovati! — Sada, u ovoj mračnoj noči? Pa vi ste ludi! — Mislite li da ču ovdje čekati kraljeve dragune da nas poubijaju? Da ču čekati da Baumier doñe po mene da bi me predao kralje vom sudu? Da ču čekati zato da bih vidjela kako zaplakanog Lauriera odvoze, ne zna se kamo, u jednim od onih kola u kojima huge- notska djeca svaki dan napuštaju grad...? Vi djela sam i previše djece kako plaču, viču i zovu u pomoč.. Upoznala sam mnoge zatvo re i čuvare, čekanja, nepravde. Ako vam je do toga da ih i vi upoznate, na volju vam bilo! Ali ja odlazim s djecom... Ja, odlazim na more. — Na more? — Preko mora ima novih zemalja, zar ne? Kraljevi ljudi me tamo ne mogu uhvatiti. Sa mo tamo ču moči da gledam kako sjaji sunce

i kako raste cviječe. Pa makar ne postigla ni šta drugo, to mi bar neče usf aliti... — Vi bulaznite, jadno moje dijete... Buduči da se nije ljutio, a glas mu je bio pun nježnosti i Anñelikina napetost splasne. Osječala se neizrecivo umorna, potpuno prazna. — Današnji je dan bio strašan — nastavi on. — Vi ste pri kraju svojih snaga. — Sigurno, sasvim pri' kraju, — promrlja ona. — Ali to nas čini pronicljivim, treba da to znate, gazda Gabriele. Ja nisam luda. Na prosto vidim da sam pri kraju. Za mnom se natisnuo čitav čopor bijesnih pasač več su bli zu. Ispred mene je more. Moram otputovati. Moram spasiti djecu. Moram spasiti svoiu kčer. Ne mogu podnijeti pomisao da če biti odvojena 422 od mene, prepuštena neosjetljivim ljudima, da če plakati i zvati me iz svoje samoče kao kopile, ni od kog priznato. Shvačate li zašto ne smijem dopustiti da me uhvate, zašto ja ne smijem umrijeti? Ona nastavi, ponovo se otimajuči: — Pustite me, pustite me, dakle. Moram otrčati do luke. — Do luke? Pa što čete tamo? — Ukrcat ču se. — Mislite li da je to tako lako? Tko če vas primiti? A kako čete platiti prevoz? — Ako bude potrebno, podat ču se kapeta nu broda. On je bijesno prodrma. — Kako se usuñujete spomenuti tako be sramne riječi? — Zar bi vam bilo draže da se podam go spodinu de Bardagneu? Ako več moram nekom da se podam, onda ču se radije podati nekome tko če me odvesti što je moguče dalje odavde. — Zabranjujem vam da to učinite, čujete li, ja vam to zabranjujem! — Učinit ču što bilo, ali ču otputovati.

Vikala je, a jeka njena glasa odjekivala je u staroj kuči po čijim su tapeciranim zidovima visili, u drvenim okvirima, portreti brodograditelja i trgovaca blijedih ili crvenih lica. Nikad ta lica nisu čula takvu viku ni tako proste riječi. Pastor, Abigaela, gospoña Ana dotrče noseči u ruci voštanice i nagnu se nad stubišnu ogradu. — Neka bude — reče gazda Gabriel — ot putovat čete... Ali mi svi čemo otputovati. — Svi? — ponovi Anñelika, ne vjerujuči svojim očima. Trgovčevo je lice bilo mračno i odlučno. — Da, otputovat čemo. Napustit čemo kuču svojih predaka, plod svog rada, svoj grad. 423 Poči čemo u daleku zemlju da u njoj steknemo pravo na život... Ne bojte se više, gospoño An-ñeliko, moja predraga... moja prelijepa ... Vi imate zaista pravo. Bezdan se razjapio ispod naših nogu, a mi smo podli i u nj vučemo svoju djecu koja tek počinju da žive... Uzalud smo pokušavali zatvoriti oči. Danas sam vidio otvoreni ponor... i uvidio da vas ne smijem izgubiti ... Otputovat čemo! XXXIX PLAN O POTAJNOM ODLASKU Dvadeset puta na dan Anñelika je promatrala more. Gledala je preko bedema kako se biba njegova siva površina. — Odvedi me! Odvedi me! — tiho mu je šaputala. Ali je morala čekati. Ona je znala da tako mora biti. Dva su dana prošla otkad je zajedno s gazdom Gabrielom bacila u bunar trgovca Mercelota unakažene lešine Baumireovih uhoda. 2ivot je naizgled tekao svojim običajnim tokom. Nijedan policajac nije zazvonio na ulaznim vratima, niti je učinio posjetu skladištima. Izgledalo je da se neče ništa dogoditi i da je dovoljno sebe uvjeriti da se neče ni dogoditič da život mirno teče dalje, da se bez brige moglo lonac objesiti nad vatrom ognjišta i u sunčano poslijepodne mirno glačati rublje, koje je mirisalo na mažuranu. Uzalud je Honorina svake večeri zahtijevala da se zatvaraju drveni kapci na prozorima. Kuči time nije prijetila manja opasnost. Osječalo se, kao da je zajedno sa svim svojim stanovnicima obilježena nevidljivim žigom. Grad ih je okruživao poput zamke. Jer luka, to predvorje slobode, bila je pod strogom

prismotrom. Isto tako su i brodovi pažljivo pretresani. Pa čak da je tko i uspio 124 sa razvijenim jedrima isploviti iz luke izmeñu svjetionika de la Chaine i sv. Nikole, oploviti nasip Richelieu i bijele i strme litice, opet nije mogao slobodno dahnuti. Brodovi kraljevske mornarice krstarili su u vodama otoka Re da bi osuñene spriječili u bijegu. Djeca su igrala kolo oko palmi. Njihovi oštri glasovi dopirali su do Anñelike zajedno s bukom što su je pravile njihove male drvene cipele po dvorišnom pločniku. »U lov na dagnje: Neču više da idem, majko Dječaci iz Marennesa Su mi ukrali košaru, majko." Tu se nalazila čitava jata malih susjeda, koje su doveli njihovi roditelji, pozvani na sastanak starih. Vezene kapice djevojčica, pregače živih boja na njihovim teškim okruglim suknjama, bile su kao šaroliko cviječe meñu tamnim odijelima dječaka. Po njihovim ramenima padali su uvojci plave, crne ili riñe boje, obrazi su im bili ružičasti, a oči nalik na zvijezde. Svakog časa Anñelika je ostavljala glačalo i naginjala se kroz prozor da pripazi na djecu. Mislila je na to, kako se mogu svakog časa otvoriti ulazna vrata i uči ljudi u crnim odijelima ili vojnici, zgrabiti za ruke djecu i zauvijek ih odvesti nekamo. Gospoña što bijahu došla na sastanak izaño-še na potrjemak. Pridružiše im se i njihove žene, koje su dotada bile kod tetke Ane. Sišli su u grupicama razgovarajuči šaptom, kao da je u kuči mrtvac. Malo kasnije uñe gazda Gabriel u kuhinju. Dohvati sjedalicu i sjedne. Ali nije svojom običajnom kretnjom posegao 2a dugom holand- 426 skom lulom da bi zatim, kao u mirnim trenucima, uživao ispuhujuči dim. Uze govoriti i ne gledajuči Anñeliku. — Otputovat čemo u San Domingo — reče — Naša grupa se sastoji od desetak obitelji koju prate dva pastora: Beaucaire i njegov ne čak. Svi su odlučni da se upuste u tu pustolo

vinu i da pokušaju sreču u novoj zemlji. Za neke pothvat neče biti lak: papirničar Merce- lot i advokat Carrere hoče da putuju sa čopo rom svoje djece. Ali što bi oni radili tamo, na otocima? A ne znam da li če se ribari kao što su Gasserton i Malire moči baviti svojim zana tom, s obzirom na to da tamo svijet živi uglav nom od proizvoda s plantaža, a to znači od še černe trske, duhana i kakaoa. — Kako — reče živo Anñelika — to me za nima. Nekada sam se bavila pravljenjem čoko lade i u stanju sam selekcionirati najbolje vrste. Ona se prepuštala snovima. Več je vidjela sebe kako se slobodno kreče, sa velikim slamnatim šeširom na glavi, kako obilazi plantažu smaragdne boje, a za njom idu Honorina i La-urier hvatajuči leptire safirnih i zlatnih krila. Zelene joj se zjenice ispune blijeskom kao da su ih preplavili magični odrazi Karipskog mora. Gazda Gabriel ju je kradom melankolično promatrao.- U zadnje vrijeme je pustio na volju želji da uživa u njenoj ljepoti koju on dotada nije htio ni da vidi ni da cijeni. Iako je sebe zbog toga prekoravao, očima je stalno navračao na njeno lice s kojega je zračio život tajanstven i pun smisla. „Ušla je u naš život kao neka buktinja4*, mislio je u sebi. Svijetlila je, ali o njoj nije nitko ništa znao. Danas je ona pažljivo glačala poškrobljene kape. Vruča para što se dizala iz vlažnog rublja, zarumenila joj je obraze. Svoj posao, je obavljala žustro i vje- 427 što, ali u njenim su se velikim očima nazirali nedokučivi ponori i dok ju je on vrlo pažljivo promatrao nije ga k njoj vukla toliko želja, koliko njena tajanstvena prošlost. Riječi što ih je tu i tamo nehotice lanula, krčile su put u trgovčevu duhu i on se trudio da poveže dijelove vrlo različitih vizija. Nije li mu ona rekla da se bavila poslovima sa kakaom? U kojim prilikama? On je zapazio njeno poznavanje trgovačkih poslova, osobito onih koji su se odnosili na morsku trgovinu. Ali kako da dovede u vezu ovu ženu koju je vidio kako se pojavila, poput bijednog anñela, na blatnjavoj cesti što vodi za Charenton i one, koja mu je kao luda vikala: „Ušli su u moj dvorac i poklali moju služinčad?" — To je pustolovka — rekla je za nju kategorički gospoña Manigault dotaknuvši vrh svog nosa. — Moj me njuh nije nikad prevario!

Anñelika susretne pronicav pogled svog zaštitnika i osmjehnu mu se ponešto zbunjeno. Zajedno su bili odlučili da če „zaboraviti" i da če do oHlaska jedan prema drugome zadržati prvobitne odnose. Ona mu je bila zahvalna što u tome uspijeva. Strogi hugenotski odgoj naučio je gazdu Gabriela da svladava svoje strasti. Iako je bio naprašite i strastvene prirode, zahvaljujuči molitvi i snažnoj volji, on je od sebe stvorio čovjeka razborita, mirna i sklona asketskom životu, čovjeka koga su u la Ro-chelleu svi poštivali, a donekle ga se i bojali. On nije dopuštao da drugi u času pogibelji osjete posljedice krize koja ga je potresala. Imao je dovoljno zdravog razuma pa je uvidio da bi izgubili pamet i kao ovce zahvačene paničnim strahom, pojurili u vlastitu propast ukoliko bi nastavili putem kojim se bijahu uputili. Zahvaljujuči njemu i njegovu beščutnom licu 428 L prividni je mir opet zavladao u kuči. Anñelika se malo-pomalo smirila. Trgovčeva moralna snaga prenosila se na nju te je lakše podnosila trenutke tjeskobe. Ali katkad bi meñu njima zavladao težak muk. — Kako čemo otputovati? — zapita ona. Trgovčevo lice se razvedri. — Zamislite, ovo izgleda kao neko čudo, kako vi to kažete, vi papisti. Brodovlasnik Jean Manigault, koji se uvijek najviše protivio sva kom odlasku, odmah je pristao na naš prijed log. Nevolja ga prisilila. Naime, ugrabili su mu sina Jeremijuč dječak je neoprezno zastajkivao promatrajuči neku procesiju. U „tome" su pa pisti vidjeli njegovu želju da se obrati, a kako mali ima više od sedam godina odveli su ga u samostan male brače. Manigault je potrošio či tavo bogatstvo da bi oslobodio sina, i to samo privremeno. Iako je veliki bogataš, Manigault sada strepi za svog sina. I on, dakle, putuje. Njegovo pristajanje uz naš naum znatno če nam olakšati bijeg. U San Domingu on ima mnoge poslovnice, a otplovit čemo baš jednim od njegovih brodova. Njegov mi se plan čini dobar. Jedan njegov brod koji prevaža robove, naskoro se vrača iz Afrike. Robovi če biti smje

šteni u lučka skladišta gdje če čekati odlazak za američke otoke. Manigault če ih upisati u brodski spisak, koji se predaje vlastima. Ali u posljednjem trenutku ukrcat čemo se mi umje sto robova. Ako ne bude naknadnih pretraga na brodu od trenutka našeg odlaska sa prista ništa i prolaza kroz tjesnac Antioche, bit čemo spašeni. — A što če biti s robovima? — Ostavit čemo ih na kopnu zatvorene u skladištima: prethodno čemo ih drogama uspa vati, kako bi ih što kasnije otkrili. — Dakle, velika habrost gospodina Mani- gaulta sastoji se u tome da žrtvuje dobitak koji 429 bi mu donio tako skupocjeni teret? — reče An-ñelika. — Ima mnogo toga što moramo napustiti — odgovori zamišljeno Berne. — Manigaulta ne treba previše žaliti. On računa da če nastaviti trgovinu sa svojim na sljednikom ovdje. Ukratko, stanovat če u San Domingu umjesto u La Rochelleu, a to je za njegovo poslovanje sasvim svejedno. On je sebi osigurao leña. Pa i ja sam nešto novca prebacio u Holandiju i u Englesku. Osim toga iskoristit čemo dane koji nam još ostaju do odlaska da pretvorimo veči dio svojih dobara u vreče zlat nika koje ne zauzimlju mnogo prostora na brodu. — A neče li ti novčani poslovi pobuditi sumnju? — Mi radimo oprezno. Katolici s kojima ra dimo znadu da su protestanti prisiljeni na pro daju kako bi mogli platiti dvostruki porez. Anñelika sad postavi pitanje koje joj je več odavno palilo usne. — Kad čemo se ukrcati? — Za dvije ili tri sedmice. — Tri sedmice! — usklikne ona. — O, Bože, kako je to dugo!

.Njen se sugovornik trgne i gotovo je s mržnjom pogleda. — To izgleda vrlo kratko kad se napušta zemlja svojih predaka — reče on muklo. Udari šakom po stolu. — Prokleti da su oni koji nas na to sile! Ona ga je htjela zamoliti za oproštenje, ali ne reče ništa, boječi se da ga još više ne rasrdi. Anñeliki, koja je sve izgubila, nije išlo u glavu što je protestante još moglo vezati uz taj mukotrpan, davljenički život. Ali kao što se seljak prilijepio uz neplodnu zemlju koju obrañuje i bez zavisti promatra tuñu plodnu dolinu, tako su se i protestanti pri- 430 Ejepili za svoju nestalnu sudbinu. Sama pomisao na te američke otoke, na ono sunce, na obečavanu slobodu, rastužila bi ih. Navika da plove po uzburkanom moru, da nakon svladane zapreke naiñu odmah na novu, da se usidre, stvorila je od njih rasu koja je odolijevala svim napadajima, koja se grčevito prilijepila za roñenu grudu. Več su dva vijeka živjeli u atmosferi vjerskih progona. Napustiti svoj grad i svoj kraj njima je sad izgledalo ne-snosnije nego podmukla borba na koju bijahu navikli. Zar da više ne žive pod zelenoplavim nebom La Rochellea! Zar se moglo zamisliti da njihova djeca neče više disati zrak njima drag i prožet mirisom mora, da svojim nogama neče gaziti po tragovima svojih predaka! čitave generacije rošeljskih dječaka bosih nogu, gazile su po pijesku, trčale po žalu, vadile nožem školjke, otvarale kamenice i pile njihovu svježu i gorku vodu u sjeni svjetionika, dok bi rujna plima prodirala u luku i njihala amo-tamo bijela jedra trgovačkih brodova. Sve to napustiti... — Tri sedmice predstavljaju kratak vremenski period — uzdahne trgovac — a meñutim ja znam da se pogibelj sve više nadnosi nad naše glave. Ali treba iskoristiti svaku- mogučnost koja nam se pruža, stoga vrijedi čekati tri sedmice i izložiti se opasnosti. Najviše za tri tjedna, holandska trgovačka mornarica pristat če u La Rochelleu. Vi znate kao i ja da ta čeljad ne voli plovit izolirano, kao Francuzi. Oni se grupiraju i dva puta godišnje čitava flota trgovačkih brodova, zaštičena ratnim brodovima, napušta Amsterdam ili Anvers. Uz to Manigault je osiguran u Holandiji. Od toga mu neke prednostič meñu inim, ima pravo priključiti se njihovu konvoju i koristiti se njegovom zaštitom. Valja nam, dakle, čekati 431

njihov dolazak. U luci če nastati ne samo život, več pravi metež što če iči na ruku našem pothvatu. Kad jednom dignemo jedra, izmiješani s holandskim brodovima, lakše čemo izbječi kontroli kraljevske mornarice koja bi imala previše posla kad bi htjela pregledati svaki brod. Zahvaljujuči tome posljednji pregled ličnih podataka neče biti prestrog. Kad jednom napustimo luku — kladim se da tih dana službenici admiraliteta neče biti sitničavi — mi čemo biti sigurni od potjera. Anñelika kimne glavom. Ovaj plan je izgledao razuman i vrlo vješto smišljen. Meñutim, ona se i dalje bojala. Ti tjedni čekanja činili su joj se dugi kao čitava godina. Tko zna što Bau-mier sprema u potaji? Taj čovjek ne napušta svoju žrtvu. Možda če iskoristiti boravak gospodina de Bardagnea u Parizu i poduzeti korake s kojima se njegov starješina ne bi složio da je u La Rochelleu? Anñeliki se grčevito steglo srce, ali ona hrabro podigne glavu i reče: — Neka vas Bog čuje, gazda Gabriele! XL GUSARI ANðELIKA OPAZILA RESCATORA Put uz strmu morsku obalu vijugao je izmeñu trava, suhih i posoljenih. Uz izbočenu obalu vodio je od La Rochellea duž mnogobrojnih dražica, malih zaljeva i nazupčanih rtova sve do seoceta La Palice, sučelice otoku Re. Sivi pijesak oteščavao je hod. Anñelika je sporo napredovala. To je nije mnogo uznemirivalo. Imala je dosta vremena, pa iako bi joj bilo milije da je več prevalila put i izvršila zadatak što ga je imala obaviti, ona je uživala u ovoj nenadanoj šetnji. Honorina je junački kaskala uz nju. Od ubistva one dvojice uhoda, Anñelika je više nije ostavljala samu. Uostalom, i ona sama je vrlo malo izlazila, jer joj se nije mililo izlaziti iz kuče. Svuda je vidjela sumnjiva lica i činilo joj se da zapaža. u očima prolaznika neku zagonetnu osudu. Zamka se sve više stiskala, ona je u to bila sigurna! Dani su mirno prolazili, ali za Anñeliku su ti dani bili kao pijesak koji izmiče ispod čvrstih temelja. Pijesak če izmicati i odjednom če se sve srušiti. 432 88 Anñelika buntovnik 433

Zavjerenici koji su se odlučili za bijeg, spremali su se brzo, ali isto tako i oprezno. Prividno se nije ništa izmijenilo u četvrti. Nikoga se nije moglo optužiti da se priprema za put. Meñutim svake noči sumnjivi svežnjevi stizali su u luku. Najraznovrsnije dragocjenosti ulazile su u brodsko spremište „Svete Marije", broda koji je prevažao crnce, a nedavno se vratio s obala Afrike. I siromah i bogataš nastojao je ponijeti sa sobom ono što mu je bilo najdraže. Htjeli su otputovati, jest, ali su takoñer htjeli da im se na brodu nañe jorgan od žutog satena, i lonac od livenog gvozda, onaj u kojem su iskuhali mnoga slasna jela. Brodovlasnik Manigault se naveliko prepi-rao sa svojom suprugom koja je htjela sa sobom ponijeti divnu porculansku zbirku koja je krasila njene kredence, a izradio je bijaše glasovit hugenot, koji se nekad bio,..sklonio u La Rochelle: Bernard Palissv. Brodovlasnik je psovao i nakon dugog natezanja dozvoljavao da se odnese na brod pokoji tanjur ili zdjela za juhu. Meñutim, on sam nije se htio odreči svojih u zlatu izrañenih bur-mutica. U lučkim se skladištima živinski miris crnih robova sa gvinejske obale, miješao s mirisima vanilije, papra i ñumbira. Robovi su u svojim sjetnim pjesmama nalazili utjehu za svoje patnje. U unutrašnjosti broda „Sveta Marija" kovači su pregledavali i popravljali lance koji su imali poslužiti prigodom prijevoza robova do američkih otoka. Ništa nije pobuñivalo sumnju da če sasvim druga vrst putnika zauzeti njihova mjesta. Pomisao da če putovati u spremištu za robove jako je mučila tetku Anu. — Tu se neče moči disati — govorila je ona — a osim toga sva če djeca pomrijeti od skorbuta. 434 — Više puta na dan slagala Je knjige koje je željela odnijeti: bibliju, raspravu o matematici, o astronomiji... Hrpa je bila uvijek prevelika, pa je stara gospoñica uzdisala. Anñelika je u nekakvu dučančiču što ga je držao neki Levantinac kupila za djecu izvjesnu količinu suhih smokava i suhog grožña. Jed-* nom joj je prilikom Savarv kazao da se tim1 vočem može izbječi skorbut, to jest bolest od koje je oticalo tijelo, krvarile desni i najzad nastupala smrt. Svi su bili zaokupljeni pripremama. Svi su se nadali da če im bijeg uspjeti. U stvari, činilo se da je sve u redu. Anñelika je čas osječala mirno pouzdanje, a čas opet nemir i tjeskobu. Nagon je nije varao. Osječala je da se opasnost prikrada. Ali kako da je primijeti? Nije li bila čudna činjenica da se gospodin de Bardagne još nije vratio iz Pariza, nije li još čudnija bila činjenica da nestanak dva čovjeka, koji su bili u službi policije nije izazvao

nikakva govorkanja, a niti istragu u gradu? Nisu li, prema tome, to bili znakovi opasnosti? Nije li nedavna naredba predstojnika policije, da se zatvaraju gradska vrata i danju i noču i. da se pomnjivo pretraže oni koji ulaze u grad ili iz njega izlaze, u stvari, predstavljala, mjeru da se hugenoti još strože nadziru ili je, naprotiv, trebalo smatrati istinitim razlog koji je vlast navela, to jest da se ta mjera poduzimlje zato što neki gusari švrljaju obalom? U La Ro-chelleu se, meñutim, nisu bojali iznenadnog gusarskog napada kakvi su se dogañali na Sredozemlju, ali su zato ovi dobri trgovci znali čega su se morali bojati. Gusari bi bacili sidro negdje u okolici, pa bi se u gradu pomiješali s prolaznicima te bi, s obzirom da nisu platili nikakvih poreza za pravo uvoza i prodaje u gradu, prodavali u bescjenje opljačkanu robu. Na- M" 435 Sao se uvijek poneki trgovac koji je kupovao pokradenu robu, jer je dobitak bio priličan baš zato što na tu robu nije plačena dažbina. Je li istina da su zadnjih dana zapaženi neki tipovi zlikovačkog izgleda, koji su nudili na prodaju krzna iz Kanade? Da li je samo zbog njih čitav puk draguna došao u grad? Bilo kako bilo, vrata su odsada bila zatvorena i pod nadzorom. S ovog razloga Anñeliku su zadužili da poñe po Martiala i Severinu na otok Re. Gazda Ga-briel je u početku namjeravao sam poči po svoju stariju djecu i dovesti ih kuči kad kucne čas odreñen za odlazak, ali protestantima više nije bilo lako iziči iz grada. Bilježili su njihova imena, ispitivali ih nadugo i široko, nadzirali njihov povratak i broj. S druge strane vrijeme je stezalo. Potajni odlazak se približavao. Več je najavljen dolazak nizozemske trgovačke flote. Koliko li je samo puta Anñelika provirila na prozor prema bedemima i pitala Anselma Camisota: — Da li su na pomolu Holanñani? čuvar na svjetioniku niječno je odmahivao glavom. — Nisu još. A što ste vi tako nestrpljivi, go spoño Anñeliko? Da nemate možda dragana meñu njima? Pronosio se glas da su pristali u Brestu. Za dva-tri dana bit če ovdje. Horizont če se. osuti jedrima. U nekoliko sati more če postati bijelo i živo, kao žal na koji su se slegle ptice. U luku če se iskrcati krupne ljudine puti kao šunka i hrapavih glasova. Potom če se u mrkloj noči hrpica progonjenih ljudi, žena i djece žurno ukrcati na brodč govorit če šaptom, a zaplakanu če djecu umirivati njihanjem.

Stajat če tu, poput tajanstvenih sjena, bježeči iz grada, svog grada, iz grada svojih pre- 436 ñaka. U mrkloj noči ponosna protestantska La Rochelle pobrat če plodove svog poraza. Na dnu brodskog spremišta sa strepnjom 66 čekati odlazak, napeto če prisluškivati daleke naredbe, korake iznad svojih glava. Brod če zaškripati. Cut če kako se trese, kako se valjanje mora pojačava. Poslije če doči trenutak da iziñu iz smrdljivog skladišta. Oko sebe če spaziti morsku pustoš i žuñenu slobodu na golom obzorju. Anñelika udahne duboko zrak zasičen mirisom soli i gorkog pelina. Sitno cviječe tamno-šute boje raslo je u udubinama duna. Honori-na ga je pažljivo brala. — Požuri, draga — reče joj Anñelika. — Umorna sam. — Eh! Dobro, ja ču te ponijeti. Ona klekne da bi joj se dijete moglo popeti na leña. Bilo joj je ugodno hodati po vjetru* osječajuči na sebi pritisak lakog tereta. Svilena Honorinina kosa, mršena vjetrom, milovala ju je po obrazu. Slušala je kako se djevojčica smije. Uživale su u tišini pustare koja se sastojala od bezbroj šumova, od vjetra, od odbijanja valova o žalo u dnu hridina, uživale su u krikd ptice koja je izletjela iz ševara. Anñelika je opazila, i pri tom bila uvjerena da to mišljenje i Honorina dijeli, da one nisu stvorene za život u gradu. Izvan bedema, odjednom su ponovo našle svoju omiljenu sredinu: pustolinu, daleko obzorje i privlačivost što ju je krio kao kakvo obečanje. Ovaj kraj je bio ravan, bez šume, gol, pod neopipljivim velom guste, zelenkaste magle, koja je toga dana produživala u beskonačnost ravnicu, sastaviienu od duna, močvara i neplodnih polja. U daljini, prema desnoj strani, okupile su se bijedne kolibe seoceta Saint-Maurice. 437 Prema moru se protezao središnji dio nasipa Richelieu, obrastao školjkama, a sa svake njegove strane istrunule grede su se rušile u more. Anñelika sve to pogleda rastresenim pogledom. More Pertuis se otvaralo pred njom. Unutarnje more izmeñu otoka Oleron i otoka Re, more u kojem se več osječala čežnja uzburkanog oceana. Honorina stegne jače svoje ručice oko njena vrata. — Jesi li sretna? — upita ona majku bla gom nježnošču svojstvenom samo razmaženoj

djeci. — Da, sretna sam — odgovori Anñelika. Bilo je to istina. Bližilo se vrijeme slobode. Gledajuči ovaj još divlji kraj, neokaljan od ljudi i njihovih strasti, ona je bila uvjerena da je more neče izdati. Otvorit če se nova stranica u njenu životu. Ma na kave patnje naišla u njemu, živjet če novim srcem, jer če se osloboditi jarma koji ju je pritiskao cijeloga života. Jedino blago što če ga ostaviti u ovoj staroj zemlji i za kojim če tugovati jest mali grob na ivici šume Nieula. blizu bijelog dvorca u ruševinama. Jedino blago što ga iznosi iz ove stare zemlje je njena kči, milo dijete, njena prijateljica. Još samo nekoliko sati i ona če uči u područje tišine, u kojem ptice izmorene i pijane od oluje, puštaju da ih nose blage struje. Sreča se približavala. — Onda, ako si sretna, pjevaj mi neku pje smu! — na kraju če Honorina. Anñelika prasne u smijeh. Njena če kči uvijek na brzinu iskoristiti dobru priliku. Uze pjevuckati omiljenu Florimondovu pjesmu o Zelenom mlinu. U njoj se govorilo o nekom mlinu pokrivenom smaragdima, o vragu koji ga se htio domači, o gospodaru koji se branio. Priča je bila duga. 438 Pjevušeči tako, Anñelika se udaljila od ruba morske obale. Trebalo je sada presječi pusto-linu, kako bi došla do kolnog puta, koji je vodio do male luke La Palice čije su se trošne kuče več nazirale. — Pogledaj tamo — reče Honorina — vidim vraga iz Zelenog mlina. Njena se mati nesvjesno okrene prema onoj strani, koju je Honorina pokazivala svojim malim prstom i dah joj zastane. Gotovo na mjestu, gdje bi sada bila da je nastavila hodati stazom uz obalu, pojavi se ljudski lik. Anñelika je bila previše daleko da bi mu mogla razaznati crte lica. Vidjela je samo čovjeka visokog stasa, obučena u tamno odijelo, s ogromnim crnim plaštem koji je vjetar širio. Mefisto! U isti čas dopre s mora na obalu oblak magle i Anñelika se nañe usred irealnog sna u kome kao da je živjelo i treperilo samo crno krilo velikog plašta. Ona pomisli da je prestala živjeti ili bar da ju je duša iznenada napustila i prešla u ovaj kraj, u kome se materijaliziraju tlapnje, gdje snovi postaju stvarni, dok se istinski život gasi. Mora da se tako osječa čovjek kad poludi.

Vjerojatno zbog toga što joj je često bila na misli izreka Rochata: „Želim da Rescator baci sidro ispred La Rochellea", ona ga sada stvarno vidi. Živjela je potpunoma u srcu svoje vlastite fantazmagorije. Mislila je da je sišla s uma i silno se prestraši. Odjednom se vlažni dah magle raziñe. Boje mora ponovo poprime svoj puni živi sjaj. Sve je opet bilo čisto, oštro, kao odsječeno, pa i sama La Rochelle bi vidljiva u daljini, bijela, čipkasta, kao vijenac od čitsog srebra. Neobičan čovjek podigne ruke i prinese očima dale- 439 kozor, pa stane promatrati grad. Sad je poprimio ljudsku priliku i njegov lik, crn poput mastila na rubu morske obale, iako se i dalje micao, nije više izgledao ni sablasno, ni ñavolski. čvrsto se ustobočivši u kožnatim čizmama, on je nastavio da promatra grad i okolicu. Zatim spusti dalekozor i kao da je dao neki znak nevidljivim osobama na žalu. Anñelika se pribere. Okrenut če se i opazit če je. Iznenada se u njoj javi dojam da taj čovjek i njegovi pratioci ne žele biti viñeni. Ona se ogleda oko sebe i zajedno s kčerkom se žurno sakrije iza jednog tamarisa. Ispružena u pje-skovitoj udubini, slabo je razaznavala što se podalje dogañalo. Dva čovjeka priñoše prvome i upuste se s njim u razgovor. Najednom ih nesta. Da nije priljubila uho uza zemlju i čula prigušene ljudske glasove i udarce koji su se čuli u neredovitim razmacima, kao da tesar čekinja, ona bi bila pomislila da sanja. Zamah vjetra donese joj oštar i poznat miris rastopljene smole. S ruba obale, koja je na tom mjestu bila duboko ugnuta i tvorila neku vrst dražice, polako se dizao dim. — Ne miči se — reče Anñelika Honorini. Ali Honorini nije bilo ni na kraj pameti da se pomakne. Ščučuriti se u uleknutom terenu, poput zečiča u čeki, odgovaralo je njenoj divljoj čudi i mora da ju je podsječalo na prvo vrijeme njena djetinjstva. Anñelika se izvuče iz udu-bljenja i pužuči izmeñu trava dospije do ivice obale. Tada usred uvale spazi usidren brod. Imao je tri jarbola, ali zato nije imao nikakve zastave, ni trgovačke, ni ratne. Dosta nizak i razmjerno širok mogao je biti nizozemski ili engleski, ail nikako francuski. Ni u kom slučaju nije pripadao rošeljskim ribarskim brodovima. 440 Ovi su imali najviše 180 tona, dok je ovaj imao najmanje 250 ako ne i više. Sto je taj trgovački brod radio u uvalici udaljenoj jednu milju od La

Rochellea i neprikladnoj za sidrenje, jer je poznato da strma morska obala sa kratkom uvalicom pruža loš zaklon, a dno joj je muljevito i plitko? U ovakve uvalice sklanjali su se jedino ribarski brodovi. Uostalom, da li je to bio trgovački brod. Anñelika se navikla na Sredozemlju da prepozna kamuflirane brodove. Sada je bila sigurna da brod u uvalici ima dvostruku palubu i bateriju topova i da se u umetnute otvore gotovo nevidljive čak na maloj udaljenosti, mogu, ukoliko je potrebno, ubaciti crna ždrijela petnaestak topova. Na palubi blizu ograde, koja je bila naročito debela i visoka, naslagane vreče nevinog izgleda bit če da su maskirale ručne topove. I po prisutnosti straža, blizu vreča, moglo se naslutiti vrst broda. Druge hrpe pokrivene ceradama, sigurno su sakrivale duge palice, kuke, ljestve, koje služe na moru da se odbije napadaj drugog broda... ili da ga se izvede. čamac se odveže od broda i uputi se k obali. Anñelika ga izgubi iz vida, kad je pristao. Ona se vrlo tiho došulja još bliže. Do nje dopriješe jasni glasovi. Uza sve to nikako nije razabirala jezik kojim su govorili. Ispod sebe, na vatri, opazi kotao, u kome je polagano kuhala švedska smola i paklina, koja služi za popravak brodova. Uokolo vatre bile su neke bačvice. Neki mornari, kojima je ona vidjela samo leña i glave u nekih čupave, a u nekih pokrivene vunenim kapama, umakali su komade kučine u paklinu, stavljali ih u košare i odnosili u čamac. Posada čamca je bila u najmanju ruku čudna. Reklo bi se da je svaki od četiri čovjeka, koji su sačinjavali posadu, bio 441 druge rase i da su se okupili na nekoj pomorskoj svečanosti da prikažu plesove iz sve četiri strane svijeta. Jedan od njih, vitak i okretan, imao je tamnu put, velike oči sredozemne rase. Možda je bio Sicilijanac, Grk, ili Maltežaninl Drugi, zdepast poput medvjeda, u krznenoj kapi, izgledao je da se ne može micati, toliko su ga stegli kaput i čizme od tuljanove kože. Treči je imao boju medenog kolača, a oči kose. Mišiči na njegovim krupnim golim rukama na-peli bi se, kad bi bez vidljivog napora dizao na glavu poveliku bačvu, u kojoj su bili komadi katrana. Nesumnjivo je bio Turčin. Zadnji, visok i ogroman Maurin, nije sudjelovao u prostim poslovima ostale posade, več je imao mu-šketu u rukama i nadzirao okolinu. — Gusari! Prema tome, navodi šefa okružne policije u vezi sa zatvaranjem gradskih vrata nisu bili lažni. Gusari su stvarno postojali i nalazili su se tu! Njihova je

drskost bila nepojmljiva. Samo nekoliko dužina brodskog konopa dijelio ih je od tvrñave svetog Luja, u La Rochelleu, a nešto više od svetog Martina de Re, baze kraljevske mornarice! Jedra su bila tako skupljena da ih se u tili čas moglo razviti. To je značilo da se taj brod nalazi u zasjedi i da je mogao otploviti na prvi znak uzbune. Bilo je čudno da su u takvim prilikama popravljali brod. Nema sumnje, to je popravljanje trebalo prevariti one koji su iz daljine ili površno, bilo s kopna ili s drugog broda, promatrali usidrenu lañu. Nekakav šum u blizini prisili Anñeliku ña se još jače prilijepi uz zemlju. Začuje se neko čudno i neočekivano groktanje, a zatim bolni krikovi, koji su potjecali od dviju krupnih svinja, koje su njihovi vlasnici, seljaci iz seoceta Saint-Maurice, tjerali da sespuste k obali. Mornar u krznenoj kapi uputi se k seljacima i 442 uze se sa njima pogañati o cijeni. Očito je da su seljaci sklapali dobre poslove s gusarima s broda usidrenog u njihovoj blizini. Uza sve to, ti su gusari bili skup pustolova spremnih na sve. Oni su zaista bili stvarni. Ona ih je gledala, slušala, skoro ticala. Ali čovjek s plaštem nije mogao biti pravi. Bilo je nemoguče da se baš on usidrio pred La Rochelleom. Baš on! Zašto baš on? Ona je sigurno sanjala. Uostalom, više ga nije vidjela. Osim nepomičnih stražara, na brodu kao da više nikoga nije bilo. Brod se lagano njihao, a pri svjetlosti sunca sjajile su se pozlačene, šare na krmenom kaštelu, koji je iznenañivao svojim raskošnim izgledom. S njegovom se krmom nije mogao takmičiti nijedan kraljev brod. Anñelika uspije pročitati čudno ime urezano zlatnim slovima: Gouldsboro. Stisak malene ruke povrati je u stvarnost Honorini je dojadilo to čekanje te se dovukla do nje oprezno poput mačkice. Kad ju je ugledala, Anñelika je shvatila da nisu smjele još ostati tu. Sto bi s njima bilo da ih gusari tu iznenade? Ovi morski odmetnici ne uživaju glas ljudi mekanog srca. Zbog opasnosti koja im je prijetila oni bi se zasigurno pokazali nemilosrdni! A ako im je voña zaista onaj Rescator, za koga joj se učinilo da ga je maloprije prepoznala, što bi ona dobila ako bi mu opet pala u šake? Šuljajuči se vrlo oprezno od jedne pješčane dune do druge, uspije se provuči u unutrašnjost kopna. Kad je stigla do kolnog puta, ponovo uprti na leña Honorinu i požuri prema seocetu La Palice. Kad je stigla, uñe u krčmu gdje su ribari dolazili na čašu vina, nakon što su izvukli svoje mreže. — Izgledate kao da ste vidjeli sotonu — reče joj krčmarica, donoseči joj vrč vina sa otoka Re.

443 —A i jesmo, vidjeli smo ga — potvrdi Ho-norina. — Bistra djevojčica — reče žena smijuči se. Anñelika naruči mlijeka i krišku kruha s maslacem za Honorinu, a za sebe vruču juhu. Usprkos upornom nastojanju krčmarice, ona odbije vino, koje bi joj do kraja posjeklo noge. Nije smjela zaboraviti da je došla po Martiala i Severinu na otok Re. Dva sata potom ona je sišla u Saint-Martin, glavno mjesto otoka, u kome su. ukrašeni gajtanima, blistali plavi ili crveni ogrtači kraljevskih oficira. Raspita se i bez poteškoča pronañe kuču gospoñe Demuris, sestre gazde Bernea. Još blijeda i ponešto rastresenog izgleda Anñelika je bila u savršenoj formi da odigra namijenjenu joj ulogu. Ona izjavi da se gazda Gabriel naglo razbolio, da se nalazi u vrlo teškom stanju i da želi vidjeti djecu prije smrti. Gospoña Demuris nije imala srca da djecu zadrži. Uostalom, ona je izgledala najviše utučena tom viješču. Nije ona bila loša žena. Obratila se jer je bila ambiciozna i jer je bila dovoljno pametna da uvidi kako je kao pripadnica reformirane vjere u ovim vremenima mogla doživjeti samo poniženja i neugodnosti. Bila je najmlaña sestra gazde Gabriela i mnogo je trpjela što je morala prekinuti odnose s bratom, koga je obožavala. Misleči na predstoječu bratovu smrt, ona zaplače i pusti nečake što joj ih bijaše povjerio na odgajanje kraljev predstavnik, zaboravivši da nečaci nisu smjeli napustiti njenu kuču bez posebnog ovlaščenia. Vlasnik čamca koji ih je prevozio na kopno gledao je kako se nebo pokriva tamnim oblacima. Spremala se oluja. čamac se počeo ljuljati na mrkim valovima išaranim bijelom pjenom. Kad su pristali, nalet sitne kiše ih dočeka. Anñelika pronañe i unajmi kola pokrivena ce- 444 I radom. Nije imala odvažnosti da pješke popri-ječi preko pustoline. Kočijaš, hugenot, bio je sretan da može učiniti uslugu djeci gazde Bernea. Vožnja je bila kratka. Brzo su stigli pod bedeme La Rochellea, blizu vrata svetog Nikole. Tu se nalazio jedan stražar zaštičen kabanicom od voštanog

platna. On se ni ne pomače i pusti da proñu seljakova kola. Anñelika se več pove-selila što se, zahvaljujuči oluji, tako sretno izvukla, kadli dva redara izañu iz stražarnice. Oni zaustave kola i povire u unutrašnjost kočije. ?— Tu je! — reče jedan od njih. Anñelika prepozna onoga koji ju je pitao za ime i ostale podatke kad se jutros prijavila da dobije dozvolu za izlaz iz grada. — Jeste li vi gospoña Anñelika, služavka kod gazde Gabriela Bernea, sta stanom na uglu ulice Sous les Murs i trga La Marque au Beur- re? — Jest, ja sam! Dva su se čovjeka nešto dogovarala. Jedan od njih se popne na sjedište do kočijaša. — Dobili smo nareñenje da vas sprovedemo u Palaču pravde, kad se vratite. 445 xu U RUKAMA GOSPODINA BAUMIERA. SVE JE IZGUBLJENO Hugenot koji je vodio kola, problijeñi. Nije bilo dobro za pripadnika reformirane vjere nalaziti se u društvu osoba koje odvede u Palaču pravde. Ali je morao poči označenim mu putom. Izi-šavši iz kola ispred dugog srednjevjekovnog zida čiji su žljebovi za odvod izlijevali čitave potoke vode, Anñelika je vjerovala da je zovu u vezi s gusarima. Zatim pomisli da se Nikola de Bardagne vratio i da se htio sastati s-njom. Meñutim, nisu je poveli velikim stubištem nad kojim je bio strop pozlačenih šara koji joj je več otprije bio poznat. Nju i troje djece gurali su prema uredima, mračnim zbog ispupče-nih svodova. Voštanice su bile več upaljene. U neredu papira, tintarnica i guščjih pera radili su neki pisari, dok su drugi sjedili na malim stočičima. Izgledalo je da nemaju drugog posla nego da grickaju nokte. Tu je vladao sumoran miris loja i prašine izmiješan s vojničkim mirisom duhana i kože, koji je budio u An-ñeliki uznemirujuče uspomene. Policijski miris. Neki čovjek ustane, uze je motriti drskošču po- 446 licajca najnižeg ranga, a zatim otvori vrata iza sebe. — Uñi — reče joj gurajuči je. U istom je trenutku uhvati za ruku i odijeli je od Honorine. — Vi djeco, ostanite ovdje.

— Ali oni mogu poči sa mnom — bunila se Anñelika. — To je nemoguče. Gospodin Baumier te mora preslušati! Anñelika susretne poglede Martiala i Seve-rine. Usne su im bile poluotvorene, a disanje ubrzano. Srca su im sigurno žestoko tukla. Oni su več jednom bili tu, kad su ih prvi put uhapsili. Umalo im nije viknula: „Ni riječi ne govorite ... Naime, bila je vrlo neoprezna jer im je .za vrijeme puta od otoka Re do Palicea potiho govorila o odlasku u Ameriku. Nije mogla učiniti drugo več preporučiti: — Pazite dobro na Honorinu. Objasnite joj da mora biti pametna i da mora šutjeti... Zadnje su se riječi izgubile u Honorininoj dernjavi. Pobjesnila je vidječi da je rastavljaju od majke. Vrata se zatvore i Anñelika je stajala zabrinuta u sobi u koju su je uveli. Slušala je dernjavu svoje kčerke. Njeni su krikovi nadjačali glasove osornih službenika koji su, vjerojatno u dobroj namjeri, pokušavali da je umire. Galama se stiša vala. Djevojčicu su udaljili. Čulo se kako se druga vrata zatvaraju, a onda opet zavlada tišina. — Približite se. Sjednite. Anñelika se trgne. U prvi mah nije ni primijetila Baumiera koji je sjedio za svojim stolom. On joj pokaže malu stolicu s druge strane. — Sjednite, gospoño Anñeliko. Njoj se učini da njeno ime izgovara nekim čudnim naglaskom. Pretvarao se da je ne gleda dok je sjedala. Prelistavao je po hrpi spisa, češao se jednim 447 prstom po lubanji ukrašenoj prorijeñenom kosom. Mrvice duhana su mu virile iz nosa. Pro-gunña više puta: „Dobro ... dobro ...", zatvori spise, pa se uvali na visoki naslon svog naslonjača na kome je postava bila izlizana. Baumier je imao vrlo zbližene oči, pogled uperen u istu tačku, ponešto škiljav, živahan i prodoran, tipičan pogled mučitelja. Koliko Nikola de Bardagne nije bio prikladan za položaj što ga je zauzimao, toliko je Baumier bio kao stvoren za tu službu. Anñelika to osjeti. Znala je da joj predstoji borba. Muk se produžavao. To je bila Bau-mierova taktika. Na taj je način tjerao strah u kosti onima što ih je preslušavao. Meñutim, Anñeliki je ta taktika dobro došla da pribere svoje snage. Nije znala gdje i kako če on izvršiti napad. Možda ni on sam to nije znao. Prelazio je jezikom preko svojih suhih usana, zadubljen u razmišljanje

što mu je davalo izgled okrutnog lisca. Napokon se odluči i nagne se, sladunjavo joj se osmjehujuči. — Kažite mi, ljepotice moja, što ste učinili s tjelesima? — S tjelesima? — ponovi Anñelika začu ñeno. — Ne izigravajte nevinašce. Vi ne biste bili tako uzbuñeni, kad ne biste znali o čemu se radi. Nije vam se ugodno sječati, zar ne, onih tjelesa koje je trebalo prenositi... sakriti... ha? Anñelika se trudila da na licu zadrži masku istinskog zaprepaščenja. Baumier je gubio strpljenje. — Ne gubimo vrijeme uzalud ... kako bilo da bilo na kraju čete biti prisiljeni priznati. Ta tjelesa... ti ljudi... kako da ne znate? Jedan od njih je bio obučen u svijetlo-plavi ogrtač! I dlanom udari po pisačem stolu. — ... Nečete valjda ustvrditi da vam se prije mjesec dana nije na ulici približio čovjek 448 u svijetloplavom ogrtaču i da vam nije dobacivao ljubavne riječi? — Oprostite mi, gospodine — ona če i pri tom se smeteno osmjehne — ne razumijem što ste htjeli reči. Nemojte se ljutiti... Predstojnik za vjerske poslove pocrveni i njegova se usta zlobno skupe. '— Zar se ne sječate dvojice ljudi što sam ih spomenuo? Trečeg aprila, sasvim, tačno, bio je sat poslije podne... Vi ste se vračali iz Mani-gaultovih skladišta u luci... Ovi su ljudi išli za vama... Ulicom La Percfae, zatim ulicom la Soura. Zar se zbilja toga ne sječate? Glas mu je bio podrugljiv i siguran. Boječi se da je ne ulovi u laži, ona promrmlja. — Moguče je. — Ah! Znači na pravom smo putu — reče on zadovoljno. Smjestivši se udobno u svom naslonjaču, promatrao ju je kao plijen, koji mu više ne može umači. — Pa onda, pričajte mi o tome! Anñelika se usprotivi. Ako dopusti da je on-

svojom sotonskom sigurnošču zastraši, ona če se zaplesti u njegovu mrežu i onda joj nema spasa. — A što da pričam? — zapita ona namjerno grublje no Sto bi se pristojalo. — Kao da je malo onih koji mi pokušavaju priči na ulici. La Rochelle je grad koji postaje sve zloglasniji, budi uz put rečeno. Imam. ja drugih briga, a ne da vodim računa o dangubama i o njihovim plavim ili crvenim ogrtačima. Baumier pokretom ruke obezvrijedi njen odgovor. — Ali ovih se, siguran sam, sječate vrlo do bro. Da vidimo, napregnite malko mozak. Išli su za vama... a zatim? .449 29 Anñelima buntovnik — Vjere mi — reče ona zajedljivo — hu- duči da vi uporno tvrdite da su me slijedili, pretpostavljam da sam ih poslala do vraga. — I zatim ste nastavili svojim putem? — Sigurno. — Vračajuči se rečenog trečeg aprila od go spodina Manigualta, jeste li pošli ravno kuči gazde Berneaj u ulici Pod bedemima? Ona osjeti zamku te se zamisli kao da tobože duboko razmišlja. — Trečeg aprila, kažete? Mislim da se tog dana nisam odmah vratila kuči, nego da sam najprije pošla da u skladištima potražim svog gospodara što sam često činila kad sam mu ima la isporučiti neku poruku gospodina Mani- gaulta. Baumier je izgledao zadovoljan. Osmijeh otkrije njegove žutkaste zube. — Sreča za vas što ste se napokon sjetili gdje ste sve bili tog dana. Da ste mi tvrdili dru gačije, odmah bi mi bilo jasno da lažete. Znaj te da sam ja te udvarače poslao za vama. Iz jedne krčme u luci, gdje sam se nalazio kad ste napustili Manigualta, vidio sam kako su poju rili za vama. Drugi moj čovjek sa dva redara čekao vas je blizu kuče gazde Bernea, u ulici

Pod bedemima. No taj tvrdi da čitav taj dan nije vidio ni vas ni vaše lažne udvarače s ko jima se po mom nalogu imao sastati. A oni oni se više nisu nikad vratili. — Ah! — uzdahne Anñelika, kao da ne shvača prikrivenu misao predstojnika, čiji se glas zloslutno snizio za čitav ton. — Kažem vam, ne igrajte se nevinašceta — poviče on, udarivši iznova rukom po stolu. Bijesno je škripao zubima. — Vi vrlo dobro znate zašto se nisu vratili Zato što su ih ubili. Ali ja znam tko ih je ubio. Buduči da vam je pamčenje slabo, ja ču vam sada ispričati kako su se dogañaji odvijah'. Vi 450 ste stigli do skladišta svog tobožnjeg gospodara. Moji ljudi su htjeli izvršiti nalog koji su rado prihvatili, priznajem, i pokušali od vas dobiti malu nagradu. Tada se umiješao gazda Gfabriel sa svojim pomočnicima.. Došlo je do tučnjave i moja su dva čovjeka podlegla jačoj sili i udarcima. Sada mi recite kamo su nestala njihova tjelesa, eto to bih htio znati. Anñelika je slušala tu priču očiju raskola-čenih od zaprepaštenja. Baumierov je prikaz imao jedno ranjivo mjesto, ono o pomočnicima, što je za nju bilo dokazom da on nije bio potpuno siguran u taj svoj prikaz. — Veliki Bože! — poviče ona pretjerujuči svoje zaprepaštenje — užasno je to što ste mi ispričali. Ne'mogu vjerovati svojim ušima. Vi optužujete mog gospodara za ubojstvo. — Da, on je ubojica! — reče Baumier na glašavajuči svoje riječi. — Ali to je nemoguče, gospodine. To je vrlo pobožan čovjek. Svaki dan čita bibliju. — To ništa ne znači. Naprotiv, ovi su here tici sposobni za sve. Ja sam plačen da to do znam, vjerujte mi. Anñelikina zaprepaštenost i hinjena prostodušnost kao da su ipak pokolebali Baumiera. Ona nastavi: — On ne bi ni mravu nažao učinio. To je vrlo miran čovjek, vrlo dobar. Na inkvizitorevim se usnama pojavi opak osmijeh.

— Ne sumnjam da vi znate cijeniti takva svojstva, ljepotice moja. — Moj gospodar nije... — Vaš gospodar! Vaš gospodar! — gunñao je Baumier. — Ne brkajmo uloge. On je mno go manje vaš gospodar no što ste vi njegova gospodarica. Anñelika poprimi uvrijeñen izraz prije no što če izigrati kartu, smišljenu odmah u po- 29«. 451 četku, jedinu koja če je, možda, izvuči iz gadnog položaja. Prostačka Baumierova aluzija pružila joj je izliku. — Gospodine — reče ona vrlo dostojanstve no oborivši stidljivo oči — vi znate da mi je gospodin de Bardagne ukazao čast tinte Što me je zaprosio, usprkos mom skromnom položaju. Ne vjerujem da če on odobriti sumnjive i uv redljive optužbe koje iznosite protiv mene. Izgledalo je da ga se njena primjedba nije isuviše dojmila. Naprotiv, on se osmjehne onim svojini lisičjim osmijehom i napravi kretnju koja ispuni Anñeliku muklim užasom. Iz pisačeg je stola izvukao guščje pero i stao ga zamišljeno vrtiti meñu prstima. Ta ju je njegova kretnja, upravo do odvratnosti, podsječala na strah od saslušavanja, strah što joj ga je svojedobno utjerao u kosti strašan policajac Fran-cois Desgrez. I on je imao običaj da se igra s guščijim perom kad se u potaji pripremao da je stavi na muke. Anñelika nije bila kadra odvojiti očiju od njegove nesvjesne kretnje što ju je vršio njegov od duhana pocrnio palac. — Sigurno je — reče Baumier s hinjenom blagošču — da se gospodin de Bardagne neče vize vratiti u La RocheUe. Na visokom mjestu smatraju da nije dovoljno energično provañao zadatak koji mu je bio povjeren. Njegove se usne razvuku u prezriv osmijeh. — Potrebne su bile brojke, a ne samo obe čanja. Meñutim, pod njegovom blagom upra vom, samo se povečala drskost hugenota, a za ono malo obračenja što ih je u zadnje vrijeme

bilo, treba u prvom redu zahvaliti mojoj rev nosti ... I pruživši ruke ispred sebe, odjednom postane prisan, prava dobričina. — Dakle, situacija je jasna, curice. Nema više gospodina de Bardagnea da vas štiti i da 452 I ga hvatate u svoje mreže. Odsada se morate sa jamom sporazumijevati. Kladim se... da, da, da če nam to na kraju uspjeti! I protiv njene volje, Anñeliki zadrhtaju usne. — Neče se više vratiti... — prošapta ona iskreno rastužeria. — Neče... Ali, koješta! Iako ste od njega imali ozbiljne koristi, ostaje vam ipak gazda Berneč on predstavlja sigurnu vrijednost, soli dan ulog. Imali ste pravo što ste bacili udicu na tog udovca punog novaca... — Gospodine, ne dozvoljavam vam... — A ja vam ne dozvoljavam da me i nada lje vučete za nos, prljava, mala licemjerko — derao se Baumier, pretvarajuči se da je stra šno srdit. — Kako... ? Vi niste njegova lju bavnica ... ? A Što ste onda radili u uredu gaz de Bernea, zloglasnog trečeg aprila, kad je ovrhovoditelj Grommaire došao u skladišta ga zde Bernea zbog poreza? On vas. je vidio. Prs- lučac vam je bio rastvoren, a kosa vam u ne redu pala po ramenima. Morao je tuči na vra tima tko zna kako dugo dok mu onaj razvratni bezbožnik nije otvorio. I vi se još usuñujete kazati mi u oči da niste njegova ljubavnica... ? Vi ste lažljivka i mutikaša! Naglo se zaustavio. Uživao je videči da su se Anñelikini obrazi zažarili A ona je opet bila bijesna na sebe što je po-rumenila. Kako da porekne? Zahvaljujuči mraku u skladištu ovrhovoditelj barem nije vidio, da joj je odječa bila razderana i krvlju uprljana. Ni po jada što je nered ti njenoj odjeci pripisao ljubavnim nestašlucima. Njen je položaj bio neodrživ pa da se našla pred najboljim čovjekom na svijetu.

— Ah! Kao da vam je splasnuo ponos — do baci joj njen mučitelj. 453 Likovao je što ju je prisilio da ponikne očima. Drskost ovih žena nadmašuje sve što se da zamisliti. Još malo i uvjerila bi ga da govori gluposti. — Dakle,, što mi imate reči? — Gospodine, svatko može doživjeti tre nutke slabosti... Baumier nabra obrve. Na licu mu se javi sladunjav i opak izraz. — Ohi Svakako! Trenuci slabosti u žene kao što ste vi, koja privlači poglede ljudi i zna ka ko...! Rekao bih, vjere mi, da vam je to za nat. A što ste bacili oko na gazdu Bernea, to je, naposljetku, vaša stvar. AU vi ste mi drsko lagali i da vas nisam raskrinkao, vi biste i da lje branili svoju tobože obeščaščenu čast. A kad netko na tako bezočan način laže o jednoj stva ri, lagat če i o svim drugim. Znam ja vas dobro, ljepotice! Izmjerio sam vas. Vi ste vrlo jaki, ali ja sam još jači! Anñelika osjeti da je uvlače u neku vrlo gadnu petljaniju. Ovaj čovečuljak koji je živio samo za crkvu i za, kancelarijske spise činio joj se, ukoliko ona nije izgubila svoju nekadašnju moč zaključivanja, pravim prepredenjakom. Plašila se njega više no što se nekad plašila Desgreza. Izmeñu Desgreza i nje, čak i onog dana kad joj je izvrnuo prste da bi je prisilo da prizna svoju krivicu u nekoj provali, postojalo je uvijek nešto, putena privlačnost, koja je zanosom ispunjala njihovu surovu borbu. Ali sama pomisao da bi se morala poslužiti svojim dražima da bi neutralizirala zlobu ovog smrdljivog štakora izazivala je u njoj osječaj gañenja. To je prelazilo ljudske snage, a svaki pothvat takve vrste sa Baumierom bio je osuñen na neuspjeh. On je čak za čitavu stepenicu bio niži od ljudi Solignaeova soja. Uživao je u tome da obavi neki osobito težak zadatak, da 454 gleda slomljenog čovjeka kako moli milost, kako zaklinje pogledima, uživao je u svom osječaju moči, da potezom pera može uništiti nečiji život.

Prekrižio je ruke na svom mršavom trbuhuč I taj položaj blaženstva, svojstvena, obično, go-jaznim ljudima još jače je isticao njegov kukavan izgled, pa je sličio nekoj staroj usidjelici, — Hajde, ljepotice, budimo prijatelji. Reci te, zašto ste se, do vraga, vezali za te krivovjer ce? U druga su vremena Berne i njegovi zlat nici mogli predstavljati neku prednost, to ne poričem. Ali vi ste dovoljno pametni da shvar tite kako je danas bogatstvo nekog protestanta nestalno kao i vjetar. Dakako, ukoliko se ne obrati. Tada bi to bila druga stvar. Da ste bili lukaviji, mogli ste več odavno postiči obrače nje Gabriela Bernea i njegove obitelji. A to bi za vas bio veliki uspjeh. Umjesto toga, uvalili ste ga u gadne neprilike: postali ste saučesnica u umorstvu, saučesnica u pothvatima hugeno- ta, čime gubite sve prednosti, koje imate kao katolkinja. Moglo bi vas se optužiti da ste prič stasa njihova krivovjerja, a to je več ozbiljan zločin. On ponovo zaviri u komadič papira. — Župnik župe svetog Marcela, najbliže va šem mjestu službovanja, kaže da vas nije nikad vidio da prisustvujete službi božjoj, a niti vas je vidio u ispovijedaonici. Sto to znači? Da se odvajate od katoličke vjere? — Ne, nikako ne — reče Anñelika trgnuvši se tako, da se odmah vidjelo da govori iskreno. Baumier to osjeti i pomalo se zbuni. Stvari se nisu odvijale kako je on želio. Smrkne malo duhana, bučno kihne, a da se uopče nije ispričao, a potom je dugo brisao nos upravo odvratnom pažljivošču. Anñelika se sjeti prizora kad se Honorina pojavila crvena lica ispod zelene kapice, očiju 455 koje su sijevale oñ mržnje, dižuči svoj štap na Baumiera i vičuči „Ovoga hoču ubiti!" Srce joj se ispuni ljubavlju prema, malom, neukrotivom biču, koje se, kao i ona, dizalo protiv svega što je bilo podlo i nepošteno.

Mora iziči odavde, mora ponovo uzeti. Ho-norinu, iskoristiti ono nekoliko sati koji su ih dijelili od bijega. — A ovo — reče Baumier. — Što mislite o ovome? I pruži joj neke listove. To je -bio spisak imena. Na njemu je bilo ime Gabriela Bernea i članova njegove obitelji, imena obitelji Mer-celot, Carrere, Manigault i drugih. Anñelika ga dvaput pročita, znatiželjna i uznemirena. Ona upitno pogleda Baumiera. — Sva če ova čeljad biti sutra uhapšena — reče široko se osmjehujuči. A zatim iznenada doda: — Jer bi htjeli pobječi. Tada Anñelika prepozna spisak. To je bio prijepis spiska što ga je sastavio Manigault o potajnim putnicima Svete Mariječ svi su bili na njemu čak i mali Rafael, najmlañi sin Car-rereov, onaj što su ga nazvali „kopile po naredbi", jer pastori više nisu bili službenici, nisu imali pravo unašati lične podatke u knjigu roñenih. Njeno je ime takoñe bilo upisano iza članova obitelji Berne: gospoña Anñelika, služavka. — Sveta Marija neče otploviti — nastavi Baumier — ona je pod najstrožim nadzorom. Najrazličitija rješenja i stavovi izmjenjivali su se u Anñellkmoj svijesti užasnom brzinom i isto tako ih je napuštala jednog za drugim, ali ona je istog trenutka shvačala na koji če ih način Baumier iskoristiti protiv nje. Znao je mnoge stvari. Sve je znao,, ali ona neče pustiti da je on smota. Mora nešto reči, ma što uradila, bit 456 če bolje nego taj muk, koji če izgledati kao priznanje ako se još produži. — Pobječi, a zašto? — upita ona. — Svi bi ovi hugenoti htjeli spasiti svoje bogatstvo. Eadije če priječi na stranu neprija telja Francuske nego se pokoriti kralju. — Nikad nisam čula da o tome govore,.. A zašto sam ja na tom spisku? Ja ne moram bježati ni. zato što mi prijeti obračenje, a niti moram spašavati svoje bogatstvo. — Možda se bojite ostati u La Rochelleu. Naposljetku, saučesnica ste u umorstvu.

— Ah, gospodine — uzviknu Anñelika hi neči da je užasno prestravljena — zaklinjem vas, ne ponavljate te optužbe. Kunem vam se da nisu istinite. Mogla bih vam to i dokazati. — Znate li nešto? — Da, da. — Anñelika zarije lice u rubac. — Gospodine, reči ču vam istinu. — Ta več je i vrijeme — poviče Baumier, čije lice pobjedonosno zasja. — Govorite, dijete moje, ja vas slušam. — Oni... oni ljudi, o kojima ste govorili da ste ih poslali za mnom trečeg aprila, istina je, sječam ih se vrlo dobro. — Mislio sam da je tako. — Osobito mladiča u plavom ogrtaču. Kako da vam rastumačim, gospoñine, sram me neka ko. U stvari, protivno nego što vi mislite, moj je gospodar strog čovjek i u njegovoj kuči život nije baš previše zabavan. Siromašna sam. dje vojka i uz to s djetetom na brizi. Pristala sam da služim kod tog hugenota, jer mi je ponudio dobru plaču. Ali on je vrlo strog. Treba samo raditi, raditi i čitati bibliju, to je sve. Onog da na kad me je onaj ljubazan mladič oslovio u ulici La Perche, uživala sam u tome da slušam njegove riječi. Nemojte se ljutiti, gospodine. 457 — Ne ljutim se — progunña Baumier — to što kažete dokazuje da je dobro vršio zanat za kojim sam ga. plačao. A onda? — Onda smo nastavili put u ugodnom raz govoru i kad sam stigla do skladišta gazde Ber- nea, kamo me je put vodio, mislim da sam mu natuknula... da bih ga rado opet vidjela ka snije ... u intimnijim prilikama. Sječam se, on je nešto raspravljao sa svojim, drugom i rekao mu otprilike ovo: „Stari nam je majmun na punio džepove da obavimo ovaj posao..." — Stari majmun? — trgne se Baumier.

— Ne znam o kome su govorili, gospodine, sada pretpostavljam da se to možda na... vas odnosilo. — Nastavite — reče on bijesno. — Da, čini mi se da su govorili kako imaju dosta novaca. Ona se mnogo istrčala, jer joj ta pojedinost nije bila poznata. Ali je ona pretpostavljala da je'predsjednik kraljevske komisije snabdio s dovoljno novca te svoje zavodnike da bi mogli po La Rochelleu napastovati žene. Njen se zaključak pokazao ispravan, jer on nije ni okom trepnuo. Anñelika se osmjeli te nastavi: — Mladič u plavom ogrtaču zaista reče svom drugu: „Naišli smo na ljepoticu koja nas nije dočekala šamarima, treba, dakle, iskoristiti pri liku. čekaj me u krčmi Sveti Nikola i popij vrč vina na starkeljin račun... hm! A zatim čemo razmisliti! — Što je time htio kazati? — zapita Bau mier, koji je jedva zadržavao bijes. — Ne znam, gospodine. Priznajem da su mi se druge misli motale po glavi. Bio je to vrlo ljubazan mladič. Treba priznati, dobro ste oda brali. Bio je vrlo smion. To mi nije bilo krivo, uglavnom zato, kako sam vam več objasnila, sto moj život kod ovih hugenota nije nimalo 458 zabavan, i §to več dugo nisam okusila neke... slasti, uiifcca je bila pusta... .„gadila se sama sebi zato što je morala iz-mis_j3ati tu prostačku priču, ali učinilo joj se da 3e ^aumier zagrizao. Bio je zaprepašten, a to 3e d&valo poticaja Anñelikinoj mašti. ""- Cijeli nam je plan pokvario moj gospodar, gospodin Berne. Iznenadio nas je. Naprašite je čUdi i strahovito se razjario. Inače je vrlo sr*ažan i moj novi prijatelj nije bio u stanju ^ ?e s njim uhvati ukoštac. Milije mu je bilo Poclbrusiti pete, a to je najpametnije što je moga0 Učiniti, zar ne? """? Kuga pomorila sve te vjetrogonje! Zašto su sv^ razdvojili? Ako sam ih več poslao udvoje, znaci da sam imao razloga za to. " Mene je moj gospodar odvukao u svoj ^ me izgrdi. Bio je, rekla sam vam več, tij j

"*"* Ljubomora! . ?> Možda — reče Anñelika koketno se os-m3eAujuči — i kad me več htio izudarati šta-P°m» nadošao je ovrhovoditelj Grommaire, i to me gasilo batina. f^ier se uzrujao. Bilo je očito da ga je prikaz dogañaja zbunio. * Je li to sve? Ne, nije sve — šapne Anñelika, sagnuvši * glavu. ""-Što .još? . *- S onim mladičem u plavom ogrtaču ja... Ja s^m se ponovo sastala. . *"*• Gdje? Kada? > Iste večeri. Nekako smo ipak uspjeli ugo-vor*ti sastanak blizu bedema. Pa i sutradan .smo ses*stali... . ^na je nastavljala vrlo oprezno. U nastoja- da što uvjerljivijom prikaže svoju priču li time srušiti zgradu svojih laži? 459 -— A zatim ga više nisam vidjela. Pretpostavljala sam da je napustio grad, jer je o tome nešto bio natuknuo. Bilo kako bilo, razočarao, me je. Baumier slegne ramenima pokretom u kojem se osječala gorčina. — Svi su isti! Ubije se čovjek dok ih nauči zanatu, dok uvježbavaju ulogu, povjerava im se zadatke od velike važnosti, a oni krišom pobjeg nu, traže sreču na drugom mjestu. Ipak me ču di da je to učinio Justin Medard. U koga čov jek onda da se pouzda? Anñelika mu nije dala vremena da se dugo čudi neshvatljivom postupku nesretnog Justina Medarda, koji je svršio kao hrana rakovima zato što se založio za pravednu stvar i što se pokazao savjestan u službi. — A sada, gospodine — stane ga preklinja- ti — s obzirom na to da sam vam sve priznala, ne budite nemilosrdni prema meni. Obečavam, več sutra ču napustiti ove hugenote. Služenje kod njih je vezano uz prevelike neugodnosti. Utoliko gore! Ne znam još gdje bih se djenula, ali napustit ču ih, vjerujte mi! — To nikako, vi ih nečete napustiti — us protivi se ori. — Naprotiv, morate ostati kod njih i obavještavati me o svemu što snuju. Da vidimo, znate li što o njihovu bijegu na brodu „Svetoj Mariji". I vi ste bili na spisku. — A što ja mogu? Ne znam o čemu se ra di, gospodine. Kad bi moj gospodar smjerao

otploviti, vjerujem da bi me o tome obavijestio ili bi pak poduzeo neke pripreme za to. — Zar niste ništa opazili? — Ne. Nastojala je da zadrži što neviniji izgled. Baumier je vrtio meñu prstima" izdajnički spisak. —• A ipak, izgleda da su moja obavještenja tačna. 460 — Ako ovi što vam ih dostavljaju zarañuju svoj novac tako savjesno kao vaš Justin, Me dard ... — naruga se Anñelika i prasne u smijeh. — Umuknite, vi! — zaurla Baumier. — Za to što sam vas blagonaklono slušao, več ste di gli glavu. Bezobraznice! Bestidnice! Zaslužili biste da vas zatvorim u zavod za propale dje vojke, jer ste u stvari, kurva najgore vrste. Ali ako ste, zaista to,, onda čete mi koristiti više va ni, nego unutra. Pošto se ponovo smirio, promatrao ju je zamišljenom pažnjom. — Ako ste zaista to — ponovi poluglasno. Digne se i obiñe stol. Anñelika se pitala sa zebnjom o čemu razmišlja. Nadala se da neče tražiti od nje da ga poljubi u zamjeau za njeno osloboñenje. Ali umjesto toga on se skaku-tavim korakom uputi k vratima. — Gospodine, gospodine — molila ga je sklopljenih ruku — recite mi da čete me oslo boditi i da čete mi vratiti kčer. Nisam nikakvo zlo počinila. — Da, mislim da ču vas osloboditi — odlu či on nekom veličanstvenom popustljivošču. Ovaj čete put... pošto obavimo malo provje ravanje ... biti slobodni. On izañe. Da nije bila onako uznemirena, bila bi osjetila zabrinut prizvuk u njegovu glasu, kad je rekao »pošto obavimo malo provjeravanje". Ali ona je samo njegovo obečanje „biti čete slobodni" imala pred očima. Njen joj je položaj izgledao beznadan. Samo da joj vrate Berneovu djecu i Honorinu!

Ramena joj se saviše, a dvije neutješljive suze joj kliznuse niz obraze. Zatim se vrata otvore, a netko uñe u sobu. To je bio policajac Francois Desgrez. 461 XLII GOSPOðO BUDITE POZDRAVLJENI Kad je spazila njegovu četvrtastu čeljust, mrk i uporan pogled, čvrsta ramena* kad ga je vidjela utegnuta u ogrtač od smeñeg sukna, op-šiven pažljivo zlatom na zapučku, kad ga je vidjela sa vezanom kravatom i cipelama visokih peta i svim onim na njemu što je „odavalo" prijestolnicu, Pariz i njegove kočije i njegove plave noči, bilo je to za nju takvo iznenañenje da nije odmah shvatila šta sve za nju može značiti ova utvara iz njene prošlosti. Ta če utvara otkriti identitet markize du Plessis-Belliere, identitet buntovnice Poitoua, izazvat če njeno hapšenje u kraljevo ime zbog zločina pobune, značit če zatvor, suñenje, Honorininu propast koja če kao i Florimond zauvijek nestati iz njena života. Ta utvara če onemogučiti njen bijeg za američke otoke. Mozak joj je bio paraliziran, nesposoban da misli. Prepoznala ga je odmah i, u stvari, bila zadovoljna što ga opet vidi. Desgrez! Bio je tako daleko... a opet tako blizu! On joj se nakloni, kao da ju je jučer napustio. — Gospoño, budite pozdravljeni. Kako ste? 462 Ona zadrhta, kad je čula njegov glas. koji joj je donosio daleki odjek njihovih prepiraka, mržnje i straha, što ih je proživjela njegovom krivnjom, odjek ljubavnih i brutalnih trenutaka doživljenih u njegovu -zagrljaju. Pratila ga je očima dok je prelazio preko sobe i sjeo za Baumierov pisači stol. Nije nor sio vlasulju, što je davalo nekadašnju prisnost njegovu licu, sjetilo je, usprkos njegovim oštrim crtama, lica siromašnog studenta bekrije, kojega je upoznala prije no što bijaše stupio u policija. Naprotiv, njegovo otmjeno odijelo i njegove sigurne kretnje, način na koji se smjestio u fotelji, to jest kao čovjek naviknut na teške dužnosti, bili su joj strani. Njegove crte lica bile su još markantnije, u uglovima očiju još se dublje urezala podrugljiva brazda, dok mu se s obje strane ustiju opažala neka polutužna i polunježna bora, koja se tu zadržala i kad se nije osmjehivao. On joj se odmah prijazno osmjehne svojim zubima deračima. — Onda, druga Markizo anñela, bilo je, dakle, suñeno da se opet vidimo usprkos vašoj žurbi pri našem zadnjem susretu. Kad je to, dakle, bilo ... ? Vrlo davno .. četiri... ne, pet godina! Več! Kako vrijeme prolazi! Za neke je

bilo bogato dogañajima, za vas, na primjer. To je sastavni dio vašeg genija kojem nije suñeno da miruje. A za mene? Oh! Šta čete, moj .je život sigurno mirniji, kad vi ne upadnete u nj. Bavim se običnim, svakodnevnim poslovima. Nedavno sam uhapsio vašu susjedu... markizu de Brinvilliers. Ne znam da li je se sječateč stanovala je nekoliko ulica podalje od vaše palače Beautreillis. Ona je otrovala svu svoju obitelj i još nekoliko desetaka osoba. Godinama sam slijedio njen trag, a vi ste mi pomogli da je uhapsim. Pa da. Vi ste mi dali dragocjene podatke, zapravo ja sam vam ih prijazno iznu* 463 dio, sječate se ispitivanja u vezi s provalnom krañom koju su izvršili vaši dobri prijatelji pripadnici Dvora čudesa. Zar se više toga ne sječate? Ne? Vidi se da su se poslije toga dogodile mnoge stvari. Ah! Draga moja, truje se mnogo danas u Parizu. Radim kao lud. I u Versaii-lesu ima mnoga trovača. Ali tamo je istraživanje dosta teško... Pa dobro, vidim da vas sve ove brbljarije nimalo ne zanimaju. Govorimo radije o drugim stvarima. Dobio sam nalog da vas opet pronañem i da vas uhvatim. Mene uvijek zapadnu neprijatni zadaci. Uhvatiti buntovnicu Poitoua! Nimalo ugodan posao! A moja struka nije u tome da se skitam po provinciji kao što je vaša... Jadnoj provinciji, bez života, opustošenoj, a u kojoj su ljudi nalik životinjama i kojih se usta odmah zatvaraju čim se spomene vaše ime... t Morao sam dignuti ruke i prepustiti stvar slučaju. Ovo njuškalo Bau-mier se, meñutim, umiješao. Došao je u Pariz da podnese izvještaj o tim vječnim vjerskim problemima i u isto doba da traži obavještenja o nekoj ženi koja... o nekoj ženi što... Zašto sam utuvio sebi u glavu da ste ta žena vi? Ne znam ni sam. Nakon nedavnog razgovora sa ljubaznim namjesnikom La Rocheltea, gospodinom de Bardagneom moje zadnje sumnje su otpale. Navrat-nanos sam pojurio da. vas opet vidim, predraga moja. I stvarno ste vi. Moj zadatak je izvršen.- „Znate li da ste se pomladili... ? Pa da, iznenadio sam se čim sam vas vidio. Da E me ova vaša mala, skromna kapa podsječa na služavku gazde Bourjusa, na vrijeme kad sam dolazio da popijem čašu bijelog vina iz Suresnesa u krčmi „Crvena krinka"? Poslije me je vaše lice kraljeve milosnice, okičeno draguljima, razočaralo. Vjerujte mi, na njemu sam počeo za-pažati znakove kojima su obilježena lica mojih trovačica: lakomost, ambicija, strah, želja za 464 osvetom. Sada, svega toga nema na vašem licu. Opet me gledaju nevine oči mlade žene, ali i još nešto uz to: duboko iskustvo. Sto vas je tako očistilo,

ispralo? Od čega su vam obrazi postali glatki i djevičanski, a oči ogromne i vapijuče za pomoču. Kad sam maloprije ušao u sobu, rekao sam sebi: Bože! kako je mlada! Vrlo ugodno iznenañenje, treba priznati, poslije pet godina što se ne vidimo. Možda su na mene djelovale suze na vašim obrazima...? „Zar ih je taj stari štakor, Baumier, izazvao, draga? Zašto? Sto ste još učiniili te ste ponovo dospjeli u crne kandže policije...? Kad čete več jednom naučiti da budete oprezni ...? Hočete li mi napokon odgovoriti? Vaše su oči, doduše, rječite, kao što su uvijek bile, ali to mi nije dovoljno. Htio bih čuti zvuk vašeg glasa. On se sagne naprijed, vrlo ozbiljan, upri-jevši svoje zjenice u njene. Ona''je šutjela. Nije bila u stanju ni riječi progovoriti. Kao da je iz dubine svog očajanja zaklinjala: „Desgrez, prijatelju moj Desgrez, u pomoč!" Ali nikakav zvuk nije prešao preko njenih usana. Desgrez ušuti. Dugo ju je promatrao. Crtu po crtu, pojedinost za pojedinošču. Kao da je ponovo htio upoznati lice i oblik žene koja je bezbroj puta uskomešala njegove snove. On se nadao svemu, da če je vidjeti propalu, ostarjelu, drsku, žučljivu, ali nikako nije očekivao vedru bol, nijemu i ganutljivu molbu u zelenim joj zjenicama, koje su bile jasnije i bistrije no ikada. „Vjerovao sam da ši lijepa", mislio je, „ali ti si još ljepša.. . ! Kakvim čudom?" On osjeti iskreno poštovanje prema toj ženi koja je dala takav dokaz o svojoj snazi, zaštitila svoj duhovni integritet usprkos užasnim godinama, ratu, porazu, koja je sačuvala svoj 465 88 Anñelika buntovnik fivot zvjeri progonjene i u neprestanoj opasnosti. Nagne se i uozbilji. — Gospoño, *kako da vam pomognem? AnñeHka se strese kao da se probudila iz hipnotičkog sna. — Da mi pomognete! Vi biste pristali da mi pomognete, Desgrez? — A što sam drugo i radio otkad vas po znam. Da, čak i kad sam pokušao da vas zau stavim u Marselju, radio sam to samo zato da vam pomognem. Što ne bih bio dao da sam vas mogao spriječiti u onom kobnom bijegu boga ste tako skupo platili? — Ali... vi ste dobili nareñenje da me

uhapsite? — Jasno... 1 to ne samo jednom več dva put. Meñutim, ja vas neču uhapsiti. On odmahne glavom. — Jer ovaj put... to bi bilo5" užasno za vas. Više se ne biste izvukli. Morao bih vas predati vezanih nogu i ruku, jagnje moje. Ne znam da li biste izvukli živu glavu, ali znam da bi ste slobodu zauvijek izgubili. Nikad više ne bi ste ugledali svjetlo dana. — Vi riskirate svoju karijeru, Desgrez. — Nije pametno s vaše strane da me na to podsječate baš u času kad vam nudim svoju pomoč. Ne mogu vas zamisliti osuñenu na do životni zatvor, vas koji ste stvoreni za velike prostore. Zbilja, je li istina da ste htjeli s tri desetak protestanata otploviti na američke otoke? Nemarno je prelistavao . spisak putnika, »Svete Marije". Vidjela je kako na papiru plešu prezimena: Manigault, Berne, Carrere, Mer-celot... i imena: Martial, Severina, Laurier, Rebeka, Jeremija, Abigaela, RafaeL Načas je oklijevala. Svaki se policajac služi sa stotinu načina da iznudi priznanje. Da nisu njegov siguran glas, 466 te zajedljive riječi s iznenadnim preljevima nježnosti imali za cilj nepovjerenje ili da se on s njom na neki način sporazumi? Ona bi mogla jednom jedinom riječju izdati svoje prijatelje, Dne koje je htjela na svaki način zaštititi. Njene usne zadrhtaše. Odlučila je da igra otvorenim kartama. — Jest, istina je — reče. Desgrez se opet odbaci natrag i čudno, lagano uzdahne. — Dobro je — reče — što niste posumnjali u mene. Da ste to učinili, bio bih Vas možda uhapsio. čudno je to u našem zanatu, da s go dinama postajemo istodobno i tvrdi i osječaj- niji, krvoločniji i nježniji. Odričemo se svega, osim nekih malih stvari, koje zlata vrijede. I što vrijeme više prolazi, sve nam dragocjenije izgledaju. Vaše prijateljstvo predstavlja za me

ne takvu skupocjenu sitnicu. Rijetko se pre puštam povjerljivostima, draga, a ovaj put to činim zato što znam da vas nikad više neču vidjeti ako vas ovaj puta pustim. — Vi čete me, dakle pustiti? — Pustit ču vas, ali meni se čini da vas ti me nisam dovoljno zaštitio, jer se ovaj put na lazite u zaista gadnoj kaši. Što več prije niste otputovali za otoke? Bio je to najbolji izlaz. Ne bih vas bio nikad više vidio i bio bih odahnuo. Ovako se samo žderem. Ovaj Baumier vas je pretekao brzinom. Svi če vaši saučesnici biti odmah pohapšeni. Njihov brod je pod nadzo rom. S te strane za vas ne mogu ništa poduze ti... Kako vam je palo na pamet, lijepa moja curice, da se uvučete meñu ove heretike baš u trenutku kad ste imali tisuču valjanih razloga da ne padnete nikome u oko? Danas se previše bave njima, a da bi njihove kuče mogle pružiti sigurno sklonište, a da i ne spominjem kako nisu nimalo zabavni. Hladni ljudi, koji čak ne znaju ni kako se ljubi. Razočarali ste me! w 467 — Kažete da če ih pohapsiti? — upita An- ñelika, koja je od svega onog što je kazao Samo to čula. — Kada? — Sutra ujutro. — Sutra ujutro! — ponovi ona problijedivši. Nitko nije ni u snu pomišljao na takvu mogučnost. Sutra ujutro če ljudi u crnim odijelima provaliti u dvorište, u kome su procvjeta-li španjolski jorgovani i šeboji i nači če djecu kako igraju kolo oko palme. Uhvatit če ih za ruke i odvesti ih zauvijek. Zatim če okovati gazdu Bernea, gurat če staru Rebeku i tetku Anu, koja če se buniti pritiščuči bibliju i matematičke knjige na svojim mršavim prsima. Oni če joj istrgnuti knjige i bacit če ih u kanal. I u uskim uličicama četvrti pod bedemima prolazit če žene u bijelim kapama na glavi i na brzinu svezanim zamotuljcima u rukama, prolazit če muškarci s okovanim rukama, us-trašena če djeca trčati iza velikih vojnika u čizmama, koji če. ih odvuči tko zna kamo. — Desgreze, rekli ste da čete mi pomoči...

— A vi čete to iskoristiti da upozorite one ljude...? E to ne može, čedo moje malo. Do sta je vaših gluposti? Dajem vam taman toliko vremena da pod mojim nadzorom poñete po svoje stvari, a onda ču vas izvuči iz ovog opas nog, kruga u koji ste se nepromišljeno uvalili. Vi vrlo brzo zaboravljate da i na vas čekaju vješala i da vam baš nikakve koristi ne bi bilo od toga što ste papistkinja, kad bi se netko drugi, umjesto mene, malo bolje pozabavio va šim slučajem i vašom ličnošču. — Desgrez, poslušajte me. — Ne. — Dvadeset i četiri sata.,. Tražim samo dvadeset i četiri sata odgode. Upotrijebite svoju moč, isposlujte odgodu njihova hapšenja do 468 : prekosutra ili u najgorem slučaju do sutra uveče. — Do vraga, vi ste ludi — uzvikne Pesgrez., koji se ozbiljno naljutio. — Vi sve više tražite. Muku mučim kako da spasim vašu glavu ucije njenu na pet stotina livara, ali vama ni to nije dosta. — Dvadeset i četiri sata, Desgrez... dajte mi samo dvadeset i četiri sata i spasit ču i se be i njih! — Vi tvrdite da čete prije sutrašnje večeri uspjeti pedesetak osoba kojima prijeti hapše nje tako daleko odvesti da ih više neče biti mo guče uhapsiti? — Jest, uspjet ču. Desgrez ju je promatrao šutke nekoliko trenutaka. — Kakva vam se to zvijezda upalila u oči ma? — reče on potaknut nenadnom nježnošču. — Oh! Prepoznao sam je. Nitko vas neče izmi jeniti, Markizo anñela. Eh! Neka bude. Dat ču vam odgodu koju s^e tražili. Radi onog osmi jeha kad ste rekli: „Jest, uspjet ču!" Ona se htjede dignuti, ali je on zaustavi.

— Znajte, samo dvadeset i četiri sata. Ni minuta više. Kad bih i htio, ne bi više mogao postiči Ovdje me uvažavaju, jer sam desna ru ka gospodina Le Revniea, namjesnika kraljev ske policije. Ovamo sam došao zbog posebnog zadatka, zbog vas i ne bih se smio miješati u provincijske poslove. Baumieru sigurno neče biti pravo da se miješam u hapšenje »njegovih" protestanata. Meñutim, nači ču neku izliku da se hapšenje odgodi do sutra uveče. Ali duže od toga je nemoguče. On je lija. Zna da <*e nasko ro nizozemska flota upioviti u La Rochelle. Me tež koji nastaje u takvim prilikama mogao bi vrlo dobro doči onima na koje več dugo vreba ju. Prije dolaska flote svi moraju biti u zat voru. 469 f — Shvačam. — Proñite ovuda — reče on, dirnuvši je u lakat. Potom je povede k vratima što su se na lazila iza stola — Ne volim da vas vide kako izlazite. Izbjegnut ču tako radoznala pitanja Anñelika se zaustavi — A djeca? Ne mogu ih ostaviti! — Več odavna sam ih poslao kuči — pro- gunña on — Ona mala riña ñavolica, čini mi se da je vaša kčerka. Razbila nam je bubnjiče svojom dernjavom Reka© sam starijem dje čaku „Poñite k ocu, ne govorite nikome ništa i čekajte povratak gospoñe Anñelike" U me ñuvremenu vas je Baumier preslušavao Ali ]a sam znao da ču i ja poslije doči na red — Oh1 Desgrez! — šapne — Kako ste dobri Prošli su uskim i tamnim hodnikom, a onda on otvori neka vrata Vani je več pao gusti mrak Sasvim blizu, iz jednog oluka, izlijevali su se čitavi potoci vode Meñutim, kiša je bila prestala, ali vlažan vjetar kao da je pobjesnio, na mahove je žestokim zapusima provaljivao u uličicu

Desgrez se zaustavi na pragu On uzme An-ñeliku u naručje na onaj svoj neusiljen i neodoljiv način kojemu se teško bilo oprijeti — Ljubim vas — reče — Mogu vam to slo bodno reči, sad više nije važno Svojom čvrstom rukom pridrži njenu zabačenu glavu Njoj se učim da gubi svijest, ne zbog stiska, več što ga zbog mraka i vjetra nije više ni vidjela, ni čula Postao je nestvaran U njoj je još živjela samo želja zarobljene ptice da zauvijek pobjegne On shvati da u rukama drži samo odsutne tijelo, duh koji je lutao daljinom. Za ovu progonjenu ženu on nije više bio on, živ i stvaran čovjek, več utvara iz njene prošlosti koja se trudila da je povuče u svoj grob. Ona je jurila 47n u susret svojoj sudbini, u kojoj njemu nije bilo mjesta. „Stvorena za beskraj", pomisli on, „za slobodu". Nagnut nad njenim usnama, on ih ni ne dotakne: — Zbogom Markizo anñela! — šapne. Vrlo nježno spusti svoje ruke. Ona se odmakne, učini nekoliko koraka, pa kao da se predomislila, okrene se, ali je on više nije vidio. Začuje njen glas: — Zbogom Desgrez, prijatelju moj.. . ! Hva la! Hvala! Anñelika je u noči trčala gradom. Vjetar joj je usne prevukao solju. Mora da je tako trčala Lotova žena u ugroženoj Sodomi, dok su se povrh grada več gomilale smrtonosne čestice, koje če ga uništiti. Stigla je kuči bez daha. Svi su bili na okupu: djeca, gazda Gabriel, stara Rebeka i tetka Ana, Abigaela, stari pastor sa sinom i njegovim siročetom. Opkole je, a zatim je uzeše grliti i obasipati pitanjima: — Govorite — navaljivao je trgovac — za ustavili su vas. Zašto? Sto se dogodilo? — Ništa opasno. čak je i tetka Ana ponavljala drhtavim glasom: — Grdnog smo se straha zbog vas naužili. Bojali smo se da su vas zatvorili. — Nije ništa bilo. Ona se silom osmjehivala da bi ih umirila. Videči ih tu, na okupu, sada je bila sigurna da če ostvariti svoje planove i da če ih na kraju sve spasiti. Svi su za njom pošli u kuhinju. Morala je sjesti, a Rebeka joj donese vina. Pitala ju je koje najviše voli. Predlagala 471

je da če otvoriti više boca. Ionako svu zalihu vina ne mogu prenijeti na brod. — Brod? — reče gazda Gabriel — zbog bro da su vaSj zar ne i zaustavili? Da štogod ne slute? — Nije ništa opasno. — Ponavljate da nije opasno, a meñutim, ste blijedi kao krpa. Što je dakle? Govorite! Treba li upozoriti Manigaulta? Njega nije bilo lako prevariti. On stavi, ruku na Anñelikino rame. — Več sam se spremao da potrčim do Pa lače pravde. — Bili biste učinili tešku pogrešku, gazda Gabriele. Uvjerila sam se da ona gospoda ne što sumnjaju, ali nemaju dokaza, a dok ih sku pe, bit čemo daleka Pretpostavljam da Martial i Severina nisu ništa govorili — Srečom nas nisu ništa ni pitali — reče Martial. — Neki nam je gospodin odmah pri šao. Uzeo je Honorinu u naručje, da ne bi pla kala i rekao nam: „Povratite se kuči, gospoña Anñelika če doči poslije za vama." Drugima kao da to nije bilo pravo, ali on nas je sam od veo na ulicu. — Mislim da je došao iz Pariza — primije ti Severina sjajnih očiju. — Drugi su ga gledali s poštovanjem. Anñelika potvrdi: — Taj je gospodin moj prijatelj i obečao mi je da nočas bez brige možemo spavati. — Zar imate prijatelje u pariškoj policiji, gospoño Anñeliko? — upita osorno gazda Ga briel. Anñelika rukom preñe preko čela. — Da. Puki slučaj, ali istinit. I kao što vi dite može nam od koristi biti. Sutra ču vam sve ispričati. Večeras sam umorna i mislim da bi valjalo djecu,u krevet spremiti. 472

Meñutim, kad su se svi povukli, ona reče Abigaeli da ostane. — Treba da s vama govorim. Počekale su da se sve smiri u velikoj kuči i da Hortorina usne. Anñelika poñe u sobu do kuhinje, u jednom uglu potraži kovčeg i iz njega izvadi najtopliji ogrtač i vunenu maramu, koju čvrsto sveže pod bradu da joj drži kapu. Nisam htjela gazdi Berneu govoriti o svom planu — reče Abigaeli, jer bi me on sigurno spriječio da ga izveden. Sad jedino ja mogu nešto poduzeti. Meñutim treba da znate o čemu se radi. Ona joj bez reda sve ispriča. Izdali su ih. Tko? Možda neki od Manigaultovih namještenika. Možda netko od njihovih. To u stvari i nije važno. Važno je da Baumier sve zna. Znao je njihova imena. Njegove uhode i redari naa-ziru ih, nadziru skladišta i »Svetu Mariju". Njihove su kuče obilježene. Crni anñeo propasti več je položio svoju nevidljivu ruku na pročelja lijepih kuča ih' skromnih ñaščara u četvrti pod zidinama. Sutra če ih sve pohapsiti. Abigaela je slušala bez riječi. Više nego ikad, bila je nalik nekoj flamanskoj gospi, s onim svojim dugim i nježnim licem, s blijedim obrvama i s bijelom kapom. Ostala je mirna. Ona je imala dovoljno duševne snage da se pomiri s onim što če se dogoditi, ali to joj je lako, mislila je Anñelika, jer Abigaela nije znala za nevolje. Ona nije znala što je zatvor, što znači biti progonjen kao divlja zvijer, što znači nemati ni kamena da se nasloni umorna glava, što znači uzalud zvati ta pomoč. — Ostaje nam samo još jedna mogučnost — reče. — Moram pokušati. Baš zbog toga mo ram još večeras izači. Abigaela zadrhta. — Večeras? Po ovoj oluji! Slušajte... 473 Vjetar je drmao prozorske kapke i stakla. Kiša je opet počela padati i buka njena padanja miješala se s muklim šumom mora. — Skrajnji je čas — reče Anñelika. — Mo ramo do sutra svi biti na brodu, inače smo iz gubljeni. — Na brodu? A kako? Sami ste rekli da je luka pod nadzorom, A nijedan brod neče na more po ovakvom vremenu. — Jedan je dovoljan — reče Anñelika upor no. — Treba iskoristiti posljednju mogučnost.

Budite spremni, Abigaelo. Htjela bih da u mo joj odsutnosti pripremite prtljagu. Vrlo malo stvari. Ruhd za presvuči se i nešto rublja. — Kad čete se vratiti? — Ne znam. Možda u zoru. Ali budite sprem ni... Nesumnjivo ču vam donijeti vijest da je brod spreman za polazak i da treba požuriti. Ona poñe k vratima, ali je nova misao zaustavi. — Ako se ne vratim, Abigaelo, ma što se dogodilo, nastojte zaštititi moju kčer Honori- nu. Kako sam glupa...! Moram se vratiti. Ne može drugačije biti! Abigaela joj se primakne i rukom joj obujmi ramena. — Što čete učiniti, Anñeliko? — Nešto vrlo jednostavno. Idem, potražit ču kapetana jednog broda. Poznam ga i zamo lit ču ga da nas sve odvede. Mlada je djevojka čvrsto privine k sebi i podigne oči. Anñeliku je iznenadio ozaren izraz njena lica. Naivna vizija iz njena djetinjstva pomiješa se s utjehom što ju je osjetila otkrivši ovo prijateljstvo. Dok je bila mala, a oluja zavijala nad močvarama Monteloupa, ona je zamišljala da se nalazi u zagrljaju Djevice Marije i strah bi je odmah prošao. Ona nasloni svoje čelo riñ Abigaelino rame. 474 Ova joj poluglasno reče: — Zašto nastojite da nas svih odvedete? To* če samo povečati vaše poteškoče. Mogli ste se sami spasiti, Anñeliko, osječam to... — Ne. Ne bih to mogla — odgovori Anñe lika, odmahnuvši glavom. — To bi bilo zaista iznad mojih snaga. Vi ne možete shvatiti, moja dobra Abigaelo, ali znam da nikada ne bih ot kupila prolivenu krv, ni zablude svog života kad ne bih pomogla vama i vašoj protestant skoj brači da se spasite ... Na kraju gotovo veselo doda: — Večeras ili nikad! Evo, zato moram us pjeti!

Abigaela je otprati do velikih ulaznih vrata. Iznenadni' zapuh ugasi sviječu. Dvije se žene zagrliše u mraku. Anñelika se pripije uza zid, da bi se bolje zaštitila od vjetra i klizne prema bedemima. Nije čula kad su se vrata opet zatvorila. Dok se ona bude borila, Abigaela če bdjeti poput upaljene sviječe. Anñelika se neče osječati usamljenom. Gotovo na koljenima se vukla po mokrim stepenicama koje su vodile do stražarnice. Stigavši navrh zagluši je pobješ-ljelo dahtanje mora. čula je kako se o nasip razbijaju žestoki udarci razbješnjelih valova. Pjena je prskala uvis, plavila sve i razlijevala se po pločicama glatkim poput ogledala. Bila je več mokra kad je dospjela do stražarnice svjetionika. Nekoliko je trenutaka stajala u zaklonu nekog stupa da bi došla do daha, a zatim se digne na vrhove prstiju i kroz priječnicu pogleda u stražarnicu. Spazi vojnika Anselma Camisota, koji je snuždeno sjedio blizu mangale, s koje je žerava bacala crvenkaste odsjeve na njegovo okruglo, neobrijano lice. Srečom, Anñelika je poznavala bojažljivost svog čeznutljivog udvarača: nijedan prizor ni- 475 je mogao biti neutješljivi od ovog osamljenog vojnika koga je spazila kroz dvije ukrštene šipke, kako sjedi pod svodom sredhjevjekovne vježbaonice. Ona, meñutim, nije imala drugog izlaza. Stade udarati po prečki. Vojnik podigne oči i na licu mu se pojavi silno zaprepaštenje ugledavši utvaru, koju mu je nočas poslao bog oluje. Protrlja više puta oči, skoči kao lud, noge mu se zapletu o koplje, spotakne se o kacigu, položenu na zemlju, od čega je odjeknuo cijeli svjetionik i napokon se dovuče do vrata i otvori ili. Anñelika se več bijaše ušuljala unutra. Ona zabaci Jia leña svoju mokru kukuljicu i odahne s olakšanjem. — Vi? Gospoño Anñeliko! — progovori An- selmo, Camisot zadihano, kao da je trčao. — Vi! Kod mene...! Ovo „kod mene", što se odnosilo na mračnu i okruglu dvoranu, sJamnjaču i skromnu večeru oñ rakova te crnog stražarskog kruha, zvučalo je vrlo ganutljivo. — Gospoñine Camisote, došla sam vas mo liti da.mi učinite veliku uslugu. !Dceba da mi otvorite mala vrata na uglu, jer moram iziči iz

grada. Vojnik je razmišljao o toj molbi i na licu mu se javi izraz razočaranja i strogosti. — Treba... Moram... Samo to! Ali to je zabranjeno, ljepotice moja. — Baš radi toga se i obračam na vas. To je jedini prolaz. Znam da vi imate ključeve. Jadni Camisot je sve više mrštio svoje obrve kao u gorile. — Ako je zato da biste se sastali s nekim ljubavnikom, ne računajte na mene. Ja nisam samo čuvar bedema, več i morala. Anñelika slegne ramenima. 476 — Mislite li da je ovo prikladno vrijeme za ljubavne sastanke na pustari? Vojnik je slušao kako kiša bije i vjetar zavija i nasrče na svjetionik. — Imate pravo — odgovori Camisot. — čak i ovdje je bolje nego vani. Ali zašto onda ho čete da iziñite iz grada? Ona brzo smisli odgovor. — Moram, odnijeti poruku nekomu tko se krije u zaseoku Saint-Maurice... Nekome ko me prijeti smrt... jednom pastoru... — Razumijem — promrmlja Camisot — ali budete li se miješali u ovakve poslove, svršit čete u zatvoru. A meni ne prijete samo muke, več vješala. — Nitko neče riječ zucnuti... Obečala sam da ču odnijeti poruku i odmah sam pomislila na vas. Nikome nisam govorila o svojoj na mjeri, ali ako me vi odbijete, kome bih se mo gla obratiti s istim povjerenjem? Ona nježno položi svoju ruku na njegovu veliku, dlakavu šapu i molečivo ga pogleda. Jadni Anselmo Camisot se sasvim zbuni. Iako joj je on ponekad, u prolazu, dobacio pokoju ljubaznu riječ, kao što če uraditi svaki vojnik koji nešto do sebe drži, ipak, nikad baš nikad se ne bi usudio čak ni pomisliti da če ga ona jednog dana gledati u lice, i to još na takav način. On prijeñe rukom preko svoje brade misleči pri tom na svoje čekinje i svoju ružnoču koja je oduvijek izazivala smijeh žena.

— Bit ču vam vrlo zahvalna, gospodine Ca misote — navaljivala je Anñelika — vrlo, vrlo zahvalna. Vojnikova želja nije išla dalje od jednog poljupca, ali i sama pomisao da bi te usne mogle biti milostive prema njemu, najbjednijem vojniku u garnizonu, bila je dovoljna da mu pomuti pamet. Njegovi su drugovi često govorili o hladnoči lijepe služavke obitelji Berne. 477 Koliko li če se iznenaditi, ako jednog dana ño-znañu da je on, Anselmo, ruglo i metoda svačijeg smijeha, postigao ono što su največi kicoši meñu njima smatrali nemogučom srečom! Ah! Imao bi i zašto da zapali sviječu u nekoj papi-stičkoj crkvi! Tko zna što se još može dogoditi? Več unaprijed je bio užasnut. Na kraju promuca muklim glasom: — Eh! Pa dobro! Na kraju krajeva nikome tim ne škodim, hm! Gospodar sam na bede mima i ako se ne izložim malo za takvu ženu kao što ste vi, za koga bih se onda izložio? On skine s klina svežanj ključeva. — Kad se vratite, hočete li se malo zadrža ti... kod mene? — Hoču, zadržat ču se — reče ona, spremna na svaki ustupak. Ona mu se osmjehne, jer je pomislila, kako taj vojnik i nije loš mladič, naime, nije bar zahtijevao, kao toliki drugi, da mu unaprijed plati. Anselmo Camisot je izračunao da če do njena povratka imati dovoljno vremena da se obrije, pri čemu če mu oklop poslužiti kao ogledalo i da iz tajnog skrovišta svjetionika izvuče neke dragocjenosti za koje je jedino on znao: bocu bijelog vina i nešto pršuta... Upriličit če pravu gozbu! Anñelika je drhtala od nestrpljenja dok je za njim išla prema uglu bedema, gdje je nekada, u malom podzemnom hodniku, stajala četa strijelaca koja je, u slučaju opsade, imala zadatak da strelicama obasipa napadače. Kroz drvena vrata izlazilo se na usko stubište kojim se stizalo do duna. Anñelika prekorači prag i počne silaziti po klizavim stepenicama, izlažuči se opasnosti da slomi vrat. Stražar joj je odozgo osvjetljavao put, ali mu je vjetar nekoliko puta utrnuo sviječu, pa je mlada žena morala čekati da se svijetlo po- 478

javi priljubivši se uza zid s kojega kao da ju je pobješnjela oluja htjela otrgnuti i baciti u provaliju. Napokon, osjeti pod nogama mekano i ras-kvašeno tlo. Bila je izvan grada. Po buci razularenih valova, koji su se razbijali o žalo, ona nasluti put, koji je vodio strmom morskom obalom i uputi se njime. Nije ga vidjela, več se po pijesku kojim je put vodio ravnala pri hodu. Katkad bi zabasala u travu ili bi udarila u neki grm tamarisa. Tada bi, tapkajuči nogom, opet tražila go i čist prolaz staze. činilo joj se da se nikad prije nije probijala kroz tako gusti mrak. Nigdje nijedne sviječe, nigdje neke svjetlosti po kojoj bi se mogla ravnati u ovom oceanu mraka. Hladna kiša neprestano je padala. Mokre su joj se trepavice lijepile. Ponekad je hodala zatvorenih očiju. S lijeve strane naslučivala je da se litica okomito ruši u ponor. Dovoljno je da malo posrne, pa da se sruši u nj i da se smrska u podnožju tog vapnenastog zida. Strah ju je sve više hvataoč malo-pomalo toliko nabuja da se nije usudila hodati dalje. Uze puzati četveronoške, pipajuči rukama i koljenima po blatu staze koju je kiša pretvorila u potok. Uskoro nije mogla dalje. Da bi se oslobodila tjeskobe koja ju je mučila, odluči da se spusti do obale i da onda nastavi žalom, jer i žalom je mogla stiči do cilja, ali se bar nije izlagala opasnosti da se negdje surva. Po drvenom križu na rubu staze, koji bijaše zapazila kad je s Honorinom prošla tuda, znala je gdje se nalazi. Nedaleko, izmeñu nagomilanih litica, nalazio se prolaz kojim se stizalo do žala. Ona ga nañe i stane silaziti. Odjednom zemlja popusti i ona se, povučena golemom hrpom kamenja, oderana ali živa i zdrava, našla neštc 479 niže. Mora da su joj ruke krvarile i .da joj se haljina na koljenima razderala. Na sreču nije se uganula. Ponovo se digne i nastavi dalje pridržavajuči se o liticu. Sad joj je more prepriječilo put svom svojom žestinom. Anñelikine oči, navikle na mrak, spaziše bijele vrške valova i duge zapjenjene krakove koji su nasrtali na nju. činilo joj se da je neka blijeda i prijeteči biča napadaju uz paklenu buku. Neki su se valovi razbijali podalje od nje, a drugi, naprotiv, kao da se ne mogu zaustaviti u svom naletu, dopirali su gipkom okrutnošču zmije do njenih nogu. U jednom trenutku, val koji je nadolazio pričini joj se tako visok da se Anñelika, prestravljena, pripila uz liticu kao da se htjela za-rinuti u nju. Talas se razbije nekoliko koraka podalje. U njegovu užasnom zapljuskivanju ona osjeti, kako joj hladna voda obuhvata gležnjeve, a zatim koljena. Novi val doprijet če joj do pasa!

Povlačeči se, voda je povuče takvom silinom da je pala. Ona se grčevito hvatala svega čega je uzmogla. Novi če je val odvuči daleko u more. .,Moram se popeti", pomisli. Ali kako da se izvuče iz ove zamke. Stane trčati da bi izbjegla ? toj opasnosti, jurišu raz-bješnjelih valova. Noge su joj se svijale na oblucima. Na nekim mjestmia žalo se opasno sužavalo. Samo jedna misao joj je bubnjala u mozgu: popeti se opet do pustoline. Bit če da je plima bila u porastu. Ostane li na žalu, sigurno če se udaviti. Ruke mlade žene zarivale su se u liticu nastoječi da se za nešto uhvate, ali na 180 L tom je mjestu litica bila gotovo okomita. Meñutim, pužuči dalje, otkri dražicu, gdje su katkad pristajali čamci, i na njenu kraju strmu stazu kojom su se koristili ribari. Ona se popne i tako oslobodi paklenog obruča. Kad se dohvatOa ivice obale, sruši se koliko je duga i široka. Bila je iscrpljena te je dugo ležala s licem priljubljenim uz vlažnu zemlju. Ovo putovanje na kraju noči mora da je bilo nalik na putovanje duše poslije smrti: sporo i tjeskobno traženje u nepbznatnoj zemlji. Osman Ferañi, veliki crni vrač, govoraše: «Ne zamječujemo uvijek smrt. Neki se nañu, a da i ne znaju zašto u nepoznatim tminama i moraju tražiti put služeči se svjetlom što su ga stekli za svog zemaljskog žitka. Ako nisu ništa naučili na zemlji, oni če još jednom zalu-tati u Svijetlu duhova... Tako govore mudraci s Istoka..." Osman Ferañi! Vidjela ga je sada ispred sebe, crnog kao i noč. Govorio joj je: „Zašto si pobjegla od onog čovjeka? Tvoja se i njegova sudbina križaju i ponovo če se ukrstiti!" Anñelika se podigne na ruke. „Buduči da se njegova sudbina mora ukrižiti s mojom", promrsi ona kroza zube „onda moram uspjetil" Samo slučaj nije mogao dovesti Rescatora na ovu obalu. To je nesumnjivo.nešto značilo. To je značilo da Anñelika mora stiči do njega. Usprkos vjetru, moru, noči ona če doprijeti do njega. Neki mukao, neobično blizak glas, šap-"teo joj je na uho: ,,U mojoj kuči čete spavati. U mojoj kuči ima ruža." I čarolija s Kandije se ponovila, kao i onaj neobjašnjiv trenutak, kad 481 31 AnñeliJca buntovnik

je stoječi kraj zakrinkanog čovjeka, koji ju je kupio, osjetila želju da zauvijek ostane uza nj. Anñelika se uspravi. Opazi da je kiša prestala. Ali vjetar kao da je ojačao. Grabio ju je za ramena, bacao naprijed, zatim se postavljao ispred nje i ona se morala boriti, korak po korak, kao da je suzbija neka ljudska snaga. Nakon nekoliko koraka se poboja da nije pošla krivim putem. Okrene se oko sebe poput lutke, ali ni sada nije bila u stanju ustanoviti gdje se nalazi. Napokon se nebo razvedri. Odjednom spazi na istoku crveni plamen svjetionika. S druge strane drugo, manje svjetlo-, blistalo je na kraju otoka Re. Anñelika se oslobodi neizvjesnosti. Napokon je nazrela ravan oko sebe, ravan koju je vjetar brisao. Sad je jasno vidjela te je mogla brže hodati. Kad je stigla blizu uvale gdje je tog poslijepodneva ugledala usidreni brod, uspori korake. „A. ako je isplovio?" pomisli iznenada. Zatim se smiri. Toliko se dramatičnih dogañaja zbilo — povratak djece, njihovo hapšenje, Baumierovo saslušanje, pa Desgrezovo — da je ona imala dojam da je u tih par sati proživjela čitave dane. Kad je opazila gusare, oni su šuperili brod. To znači da im je trebalo popraviti ga te nisu mogli otploviti u odmakloj noči i pred nadolazečom olujom. Uostalom, sad vidi neko jače svjetlo, kao da se neka velika zvijezda nadvila nad njom. Bi jpj jasno da je to fenjer na vrhu jarbola Gould-sboroa. Usprkos svojoj želji da ostanu neprimječe-ni, gusari su ipak više voljeli da bar donekle osvijetle uvalu u koju su se sklonili jer je ona bila slabo zaštičena i brod je na sidrištu že- 482 stoko navlačio lance. Na palubi su se razazna-vali obrisi stražara koji su se nastojali zaštititi što su bolje mogli. Anñelika Je stajala duže vremena u iščekivanju na rubu obale. Promatrala je, a da sama nije bila viñena, brod, koji se tek pojavio iz mraka, obrise sablasnog broda s njegovim jarbolima na kojima su jedra bila skupljena da ih ne bi vjetar zahvatio i koji se ljuljao na uskipjelom moru kao> na dnu vještičinog lonca. Kad je maloprije napustila La Rochelle, njoj se činilo da ne postoji nešto jednostavnije do da pojuri i trči k ovom mjestu, kao, prema luci u kojoj ju je čekala jedina moguča pomoč.

Sad joj je njena ludost'izgledala očita: hotimično pasti u šake ovih ljudi izvan zakona, pojaviti se pred opasnim gusarom koga je uvrijedila i izvrgla ruglu, zatražiti od njega pomoč ništa ne nudeči zauzvrat! Sva su je ta bezumna djela mogla samo survati u propast. Ali propast se nalazila i iza nje. Osim toga, bila je daleko odmakla, natrag se više nije moglo. Ona spazi kako dolje ispod litice titra vatra zaštičena izbočinom litice. Kraj vatre su mornari bili na straži. Ona ista ruka, možda ruka Osmana Ferañi-ja, koja ju je maloprije podigla sa zemlje, gurne je naprijed: „Poñi! Poñi! Tamo je tvoja sudbina!" Nada i užas izmjenjivali su se u njenu srcu. Ali ona više nije oklijevala. Pronašla je stazu kojom su tog poslijepodneva ribari iz Saint-Mauricea i njihova stoka, sišli do obale, pa se ona uputi njom. Dovuče se do žala. Noge su joj upadale u sedefasti pijesak stvoren od milijuna smrvljenih školjki, te je jedva napredovala. 31* 483 Odjednom je odostrag zgrabe nečije ruke oko struka i za mišice tako da se nije mogla maknuti. Lice joj bi osvijetljeno fenjerom. Gusari su oko nje govorili jezikom njoj nepozna-•tim. Spazila je njihova mrka lica .pod svilenim rupcima kao krv crvenim, njihove krvoločne zube i svjetlucanje zlatnih koluta koje su neki nosili na ušima. Tada ona poviče, izbacivši jedno ime ispred sebe poput štita: „Rescator"! — Hoču da vidim vašeg voñu, monsinjora Rescatora... 1 484 XLIII SASTANAK S RESCATOROM čekala je naslonjena o brodsku ogradu, dok se brod žestoko ljuljao. Stražari koji su stajali na obali ukrcali su je u čamac, koga su valovi valjali kao orahovu ljusku i Anñelika ni sama nije znala odakle je smogla snage da se u mrkloj noči popne po ljestvama od konopa, koje su se ljuljale na boku broda. Stigla je na cilj. Uveli su je u neku vrst smočnice, u kuharevo kraljevstvo, vjerojatno, jer se u njoj osječao plesnivi miris masti. Dva čovjeka su je čuvala. Uto uñe treči maskiran pustenim šeširom s pokislim perjem i ona odmah prepozna njegov zdepasti lik. — Jeste li vi kapetan Jason? činilo joj se da ga vidi na mostu galije ,,La Rovale". Kapetan Jason, drugi oficir strašnog Rescatora, izdavao je naredbe vojvodi de Vi-vonneu, velikom admiralu flote Luja XIV. Danas je možda izgledao manje gord, ali je

sačuvao sigurnost onoga, koji radi za gospodara čija je volja na kraju najjača. — Odakle me poznajete? — upita je nakon kračeg iznenañenja. Iza krinke, njegov zbunjen pogled promatrao je mokru seljakinju razbarušenu i u krpama. 485 — Vidjela sam vas u Karidiji — odgovori ona. Na licu mu se pojavi čuñenje. Bilo je očito da je nije prepoznao. — Kažite vašem voñi, monsinjoru Rescato- ru da sam ja... ona žena, koju je kupio za tri deset i pet hiljada pijastera u Kandiji, ima to me četiri godine... one noči kad je buknuo požar. Kapetan Jason odskoči doslovce do stropa. Zapanjeno ju je promatrao par trenutaka. Zatim više. puta opsuje na engleskom. Napokon, uzrujanošču koja mu nije bila svojstvena, jer je naizgled bio čovjek mirne čudi, preporuči dvojici mornara na njihovu jeziku da strogo paze zarobljenicu. Potom je ona čula kako trči palubom. Dva su čovjeka smatrala da moraju držati Anñeliku za mišice. Meñutim, kako da sad pobjegne. Bila je u raljama vuka. Dojam što ga je stvorila njena izjava, uznemirio ju je. Reklo bi se da je nisu zaboravili. Sad če je suočiti s gospodarom. Uspomene je stanu salijetati. Kandija osvijetljena bljeskom plave rakete, Kandija u plamenu, Hermes gusara d'Escrainvillea se izdvojio, usijan kao spomenik od čistog zlata, njegovi se jarboli ruše u snopu iskara. Rescator trči u oblacima, dima koji obavijaju njegov brod, te onaj stari čarobnjak, Savarv, koji pleše na pramcu grčkog čamca i viče: „Grčka vatra! Grčka vatra!" Anñelika se stisne u svoj mokri ogrtač, koji je poput olova pritiskao njena umorna leña. U vatrenoj noči Kandije dvije su se sudbine bile spojile, a zatim su se munjevito udaljile, da bi se na sasvim drugom kraju zemlje opet našle ove noči, protivno svakoj logici i volji samih bogova. Da li je to ono što je Osman Fe-rañi pročitao u zvijedama na vrhu tornja Mo-zagreb? 486 Vani odjekne zvuk nečijih koraka. Anñelika se uspravi pripremivši se da ga vidi. Ali pojavio se ponovo kapetan Jason. Dao je kratak znak i Anñeliku

povedoše. Prelazeči preko uskog mostiča, zahvati je opet oštar zamah vjetra i čula je blisku riku valova. Morala se popeti uz drvene, stepenice. Iza stakala krmenog kaštela blistala su crvena svjetla. Podsjetiše je na nepomična, ñavolska svjetla koja sijaju u retortama alkemičara, tih slugu sotone. Zašto je ta misao sinula u Anñelikinoj glavi dok su je pod zapuhom vjetra gurali u unutrašnjost broda? Možda se sjetila da su gospodara ovog broda nazivali čarobnjakom Sredozemnog mora! Njen prvi dojam bio je kao da je položila nogu u gredicu od mahovine i cviječa, i dok su iza nje zatvarali vrata, ona je osjetila blagotvornu toplinu sobe. Poslije ledenih udara kiše i šibanja sjevernjaka, ona se gotovo nevoljko osječala u njoj. Morala je napeti svu volju da ostane na nogama i da se ne onesvijesti. Malo-pomalo počela se oporavljati. N*jene su se oči prilagodile neobičnoj svjetlosti. Ona spazi čovjeka, koji je stajao na nogama i kao da je čitav salon ispunio svojom pojavom. Bio je to čovjek koga je vidjela na pustoli-ni: Rescator. Bio je viši no što je mislila. Glavom je dodirivao niski strop i uopče upadao u oči svojim impozantnim držanjem. Sad joj se činio tvrd. Možda zato što je onda u kretskom batistanu, dok je prilazio nehajnim i mačjim korakom, okružen orijentalcima, ostavio na nju sasvim drugi dojam. činio joj se isklesan iz komada crne litice. Imao je kršna ramena, pas stegnut širokim opa-sačem od kože i čelika, o kome su visile futrole dvaju ukrašenih pištolja. Dugi i mršavi mišiči bedara isticali su se pod kožnatim hlačama. Raskoračenih nogu, da bi tijelo prilagodio lju- 487 ljanju broda, s rukama iza leña, ostavljao je dojam krvnika. Hladan promatrač, nepovjerljiv. Zauzeo je stav iščekivanja. Mnogo se razlikovao od nekadašnjeg vladara Sredozemlja. Na njemu je prepoznala samo uspravnu glavu, okruženu rupcem od tamnog satena, vezanog na španjolski način, groznu kožnatu krinku s modeliranim nosom, koja mu je dopirala do usana, crnu, korvčavu bradu, koja je produža-vala njegovo mračno lice, a u otvorima krinke dva oka sjajna poput dijamanata čiji neodreñen pogled nije mogla izdržati. Bijaše to zaista on, Rescator, ali sada kao da je bio prožet nekom drugom magijom, oceanskom. I dok je ona dugo maštala o zagonetnoj ličnosti, kao o kakvom junaku iz hiljadu i jedne noči, sada je primijetila, da pred sobom ima običnog gusara. Dva venecijanska fenjera, sa staklima crvene i zlatne

boje, obasjavali su ga, ali uza sve to njegov izgled nije bio manje zastrašujuči. More zaljulja brod. Anñelika posrne i pri tom se pridrži za vrata. Tada crni Mp oživi. Kamena su mu se grčevito tresla, dok je glavu zabacio unazad. Ona opazi da se Eescator smije nekim posebnim prigušenim smijehom, koji je završavao napadom kašlja. — Francuskinja iz Kandije! — poviče. Njegov promukao i prigušen glas, s donekle drečavom intonacijom, djelovao je na Anñeli-kine živce kao i nekada: ganutljivo i bolno. Bilo je u tom glasu nečega što se nije moglo podnijeti, ali je u isto vrijeme u čovjeku izazivao želju da ga opet čuje! Vidje kako joj se primiče odmjerenim korakom. Njegovi su zubi tvorili bijelu crtu u crnoj bradi. 488 Njegov ju je smijeh više dovodio u zabunu od njegovih uvreda. — Zašto se smijete? — upita ona bezbojnim glasom. — Jer se pitam, kakvo je to čudo pretvorilo najljepšu robinju Sredozemlja, za koju sam platio čitavo bogatstvo, u sadašnju ženu, za ko ju ne bih dao ni sto pijastera ... ! Nije mogao biti uvredljiviji i drskiji. Anñelika baci pogled po sobi i vidje sebe mokru u poderanoj haljini, u tamnoj odječi žene iz naroda, prljavog lica pod crnim i mokrim rupcem, s čupercima kose zalijepljenim za sljepo-očice: prava vještica. Ali umjesto da je utuku njegove riječi, one je podbodu i dadnu snage da reagira. — Oh! Uistinu — odgovori sarkastično. — Utoliko bolje. Bar nečete više žaliti, ukoliko ste ikad i žalili, što sam vam onako grdno pod valila u Kandiji. Naslonjena o vrata, spuštena čela i sjajnih očiju, ona je promatrala zakrinkanog čovjeka. Osjeti odjednom da je on više ne ispunjava strahom. Ona bijaše odlučila da če poduzeti sve da bi ih on spasio, jer su on i njegov brod predstavljah' jedinu mogučnost da se spase. Trebalo ga je, dakle, nadmudriti, taknuti ga u dušu. činio joj se nedokučiv i neprobojan, strahovito dalek i ne sasvim stran, pojava napola san, a napola java. Muk je još više pojačavao taj dojam.

Nadala se da če ponovo progovoriti. Zvuk njegova glasa pomagao joj je da se otme uplivu njegova magnetskog pogleda. — Vi ste poprilično drski, sječajuči me svo jih podviga — reče on na kraju- — Kako ste me samo uspjeli pronači? — Danas poslije podne sam vas vidjela dok sam prelazila preko pustoline. Nalazili ste se na rubu obale i motrili grad. Opazila je kako se trgnuo, kao da ga je netko taknuo u živac. — Zaista se sudbina poigrava s nama — uz vikne on. — Još jednom ste prošli pored mene, a ja vas nisam vidio. — Odmah sam se sakrila u grmlje. — Pa ipak, morao sam vas vidjeti — reče nekako ljutito. — Vi imate neku nevjerojatnu sposobnost da se pojavite i iščeznete, da mi kliznete izmeñu prstiju! Ushoda se potom uzduž i poprijeko. Njoj je to bilo draže od njegove neprijateljske nepo-mičnosti. — Sigurno neču čestitati svojim ljudima na tako budnom stražarenju — doda. — Jeste li kome govorili da ste nas vidjeli, o tome da smo ovdje. Ona odmahne glavom. — Bolje po vas... Dakle, opazili ste me i pobjegli od mene, a zatim u ponoč dolazite ova mo da me potražite. Zašto? Zašto ste došli? — Došla sam vas zamoliti da ukrcate na svoj brod neke osobe koje najkasnije sutra uju tro moraju napustiti La Rochelle i otputovati na američke otoke. — Radi li se o putnicima? Rescator se zaustavi. Kretao se izvanrednom lakočom, usprkos neprestanom ljuljanju broda. Anñelika se sjeti kako je on vješto poput akro-bata sa pramca svog jedrenjaka bacio sidro, koje je spasilo galiju Dauphine. Tu, u tom brodskom salonu, jedan dio njene duše oživljavao je dogañaje istrgnute iz prošlosti. To je bilo nalik na podzemno istraživanje, kojemu je meta bio ovaj crni, očaravajuči čovjek. Kao i onda, kad joj se prvi put približio u prodajnoj dvo-

490 rani batistana zaokupio je odmah svu njenu snagu i pažnju. Povjerljiva saopčenja Ellise, mlade grčke robinje, zalepršaju joj sad u sječanju poput čudnih leptira: „Sve žene... ! Sve žene zavada... nijedna ne može umači njegovoj moči, draga moja prijateljice..." U istom trenutku čula je svoj vlastiti glas kako jasno odgovara: — Jest, putnici su. Dobro če vam platiti. — Kakvog li su soja ti neobični putnici ko jima je od velike potrebe gusarski brod. Sigur no žele pobječi iz La Rochellea ... — Pobječi je prava riječ, monšinjore. Radi se o obiteljima koje pripadaju reformiranoj vje ri. Francuski kralj neče da ima heretika u svom kraljevstvu. Onima koji neče da se obrate, ne ostaje drugo do da napuste zemlju, ukoliko ne žele svršiti u zatvoru. Ali teško je kriomice izi či iz luke jer je obala pod nadzorom. — Rekli ste da se radi o obiteljima? Ima li žena meñu njima? — Ima... — I djece... ? — Jest i djece, njih najviše — reče Anñeli ka bezbojnim glasom. Ona ih je vidjela kako igraju kolo oko palme, ružičastih obraza i očiju punih zvijezda. Bilo joj je kao da iza tutnjave oluje, čuje ritmičko udaranje njihovih cipela. Ona je 'znala da če njeno priznanje skoro sigurno izazvati njegovo odbijanje. Kapetan teretnog broda vrlo teško uzimlje putnike na brod. Sto se tiče žena i djece, to je roba, koja može da navuče razne neugodnosti. Oni se samo tuže, umiru, ljudi se na brodu tuku zbog žena. Anñelika je dosta dugo živjela u La Rochel-leu te je vrlo dobro znala kako je besmislen bio njen zahtjev. Kako da se jednom gusaru govori o advokatu Carreneu i o jedanaestero njegove djece? Hrabrost ju je napuštala. 491 — Sve bolje i bolje! — procijedi Rescator. Glas mu je bio podrugljiv. — A koliko ima tih vrlo zanimljivih pjeva ča psalama, kojima biste htjeli zakrčiti brod

ska skladišta? — Po prilici... četrdeset osoba. Desetak ih je zatajila. — Kako? Vi sa mnom tjerate šalu, ljepoti ce. No bilo bi vrijeme da se okanite toga. Ipak me nešto u svemu tome zanima. Kako to da se markiza du Plessis-Belliere, čini mi se da ste se tako zvali kad sam vas kupio, iznenada za nima za sudbinu jedne šake blijedih nevjerni ka? Da nemate slučajno meñu njima roñaka? Možda ljubavnika... premda mi se čini da ta kvo rješenje ne privlači nekadašnju odalisku.. . ili pak, tko to zna, niste li meñu tim hereticima, izabrali novog muža, jer bije vas glas da ih uveliko mijenjate... U njegovu zlobnom ruganju ona osjeti snažan prizvuk radoznalosti. — Ništa od svega toga — odgovori ona. — Pa što vam je onda toliko do njih stalo? Kako da mu objasni zašto želi spasiti svoje prijatelje protestante? Teško je bilo braniti taj stav pred gusarom, sigurno bezbožnikom, a možda i Španjolcem, kako se pričalo. U tom slučaju on bi svom bezboštvu dometnuo netrpeljivost svoje rase. Nju su donekle uznemirile riječi kojima se on doticao dogañaja iz njena života. Sigurno je bio dobro obaviješten o njoj. Po Sredozemlju se šire vijesti vrlo brzo i tačne, mada često dosta pretjerane. On nastavi podrugljivo: — Udali ste se za nekog od ovih heretika, zar ne? Zaista ste vrlo nisko pali. Anñelika odmahne glavom. Podmukle aluzije, pune zlobe, nisu djelovale na nju. Bila je zabrinuta videči da pregovori 492 ne teku onako kako je željela. Što da još kaže kakve razloge da iznese pa da ga uvjeri? — Ima meñu njima i brodovlasnika, koji su dio svog bogatstva prenijeli na američke otoke. Oni če vam se odužiti, ako im spasite život. On prezirno odmahne rukom na njen prijedlog. — Ma što mi oni ponudili ili dali ne bi iz brisali nelagodnost što bih je osječao dok bi se

nalazili na brodu. Osim toga, nema ni dovoljno mjesta na brodu za još četrdeset osoba, a nisam ni siguran da ču napustiti sidrište i proči kroz tjesnac bez neprilika. Lako se može desiti da se sukobimo s prokletom kraljevskom mornari com, koja bi mi mogla zapriječiti put. Na kraju bih još dodao: američki otoci nisu na mom putu. — Ako ih ne uzmete na brod. sutra če svi biti u zatvoru. — Pa što! To je sudbina mnogih, mislim, u ovom divnom kraljevstvu. — Ne treba o takvim stvarima govoriti ola ko, gospodine — reče ona sklopivši ruke pone sena svojim očajem. — Kad biste znali, kako je strašno u zatvoru. — A tko vam kaže da ja to ne znam ... ? Ona pomisli da je on sigurno bio osuñen i odbačen od svoje zemlje čim živi na rubu zakona. Tko zna zbog čega? — U ovo naše vrijeme mnogi svršavaju u zatvoru. Bezbroj upropaštenih života! Neki više, neki manje... Jedino na moru još vlada slo boda i u nekim netaknutim predjelima Ame rike . . . Ali vi mi niste još odgovorili na moje pitanje. Zašto se markiza du Plessis-Belliere to liko zanima za te heretike? , — Jer neču da svrše u zatvoru. — Dakle radi se o uzvišenim osječajima. Ne vjerujem da takvih može biti u ženi vašeg morala. 493 — Oh! Vjerujte što hočete — reče ona na kraju. — Samo jedan vam uzrok mogu iznije ti,, a taj je: hoču da ih sve spasim! Tog je dana izmjerila ponor što dijeli ženino srce od muškarčevog. Poslije Baumiera i Des-greza, Rescator! Ljudi puni svoje moči, kruti, neosjetljivi za plač žena ili za jecaje izmučene djece. Baumier bi uživao u tome. Desgrez je pristao da ih poštedi zbog nje jer ju je još ljubio. Ali pošto više nije bila zamamna u Resca-torovim očima, on joj neče uslišiti molbe!

Odmakao se od nje i sjeo na veliki istočnjački divan. Na licu mu se opažao izraz dosade, ili tačnije rečeno izraz obeshrabrenja. On ispruži ispred sebe svoje duge noge uvučene u čizme. — Ženske su ludosti svake fele, ali moram priznati, da vi premašujete svaku mjeru u to me. Da ukratko ponovimo: kad sam vas susreo zadnji put, vi ste me napustili i za uspomenu mi ostavili brod u plamenu i trideset i pet hi ljada pijastera duga. četiri godine kasnije, vi smatrate kao nešto najprirodnije na svijetu da me potražite, ne boječi se kazne, i da me zamo lite da vas ukrcam na brod sa četrdeset vaših prijatelja. Vaš zahtjev prelazi svaku razumnu granicu, priznajte! Oštrim udarcem prsta on pokrene pješčanu uru koja se nalazila na pomičnom stolu blizu njega. Zahvaljujuči teškom, brončanom postolju, koji ju je držao na svom mjestu, ljuljanje broda nije utjecalo na ravnotežu sprave. Pijesak je tekao poput malog, svijetlog i brzog potoka. Anñelika se netremice zagleda u nj. Satovi su tekli i noč je bila na izmaku. — Zaključimo — reče Rescator. — Vaš po sao s prijevozom me nimalo ne zanima. A ni vi sami! A kad ste več bili tako neoprezni da sami uletite u šake gospodaru koji se stoput zarekao da čete skupo platiti sve one brige što 494 ? * ste mu ih zadali, ja ču vas zadržati na brodu. U Americi su žene na manjoj cijeni nego u Sredozemlju, ah' ču ipak nadoknaditi dio gubitka kad vas tamo prodam. Iako je u sobi bilo toplo, Anñelika osjeti, kako joj hladnoča steže srce. Mokra joj se odječa lijepila za tijelo, ali obuzeta brigom i razgovorom, ona dosad nije na to obračala pažnju. Počela se tresti. — Vaš cinizam me ne impresionira — reče ona promuklim glasom — znam da ... Napad kašlja je prekine u govoru. To je dokrajčilo njen poraz. Njenu žalosnom izgledu pridružio se još bolestan izgled žene koja je gubila dah. Videči da je napušta snaga, on učini pokret, kome se ona nije nadala. Priñe joj, rukom je uhvati za podbradak i prisili je da podigne glavu. — Evo što ste zaradili u olujnoj noči trčeči

za gusarom po pustolini — prošapta. Približio je svoje maskirano lice njenuč to nije bio dodir hladne, tvrde kože, nego neki drugi, čudniji, a sjaj njegovih plamenih očiju ju je paralizirao. — Sto biste rekli o šalici dobre kafe, go spoño? Anñelika smjesta oživi. — Kafe? Prave turske kafe? — Jest, turske kafe, kakva se pije u Kan- diji... Ali oslobodite se najprije ovog spužva- stog ogrtača... Smočili ste mi sagove. Ona sad primijeti jadno stanje mekanog istočnjačkog saga, po kome joj se činilo da hoda kao po mahovini i cviječu. Gusar joj svuče ogrtač i baci ga u jedan kut, kao kakvu krpu. S naslona naslonjače uze svoj ogrtač. Jedan ogrtač mi več dugujete, onaj što ste ga odnijeli na svojim ramenima u noči po- 495 žara. Ah! Nikad Rescator nije bio izvrgnut takvom ruglu. Sad je osječala kao i one noči na Orijentu, dvije tople ruke na svom ramenu, i tople i mirisave nabore raskošnog ogrtača od baršuna. Poveo ju je k divanu držeči je čvrsto uza se. Kad. je sjela, on poñe u dno salona i ona začuje kako vani odjekuje cilik zvonceta. Oluja se očito smirila, jer se brod manje ljuljao. Pijesak u lijepoj spravi za mjerenje vremena dalje je curio, svjetlucajuči pri narančastom svjetlu venecijanskih svjetiljki. Anñelika odjednom umakne iz stvarnosti. Nalazila se u spilji čarobnjaka ... Na njegov poziv ušao je Maurin bosih nogu, u kratkom burnusu, u kratkim mornarskim crvenim hlačama. Gipkim kretnjama svojstvenim njegovoj rasi on klekne, gurne niski stolič prema divanu i položi na nj kožnu škrinjicu iz Kordove, ukrašenu srebrom. Dvije spuštene strane škrinjice pretvorile su se u dva pladnja, na kojima je bilo čvrsto pričvrščeno sve potrebno za spremanje i uživanje kafe: srebrni samovar, pladanj od masivnog zlata sa dvije kineske šalice i mali kineski vrč pun vode na kojoj je plivao komad leda i tanjirič sa žutim šečerom. Maurin izañe, pa se ponovo vrati noseči samovar vrele vode. Vrlo pažljivo i ne prolivši ni kapi on skuha istočnjačko piče, čiji miris pobudi u Anñeliki

gotovo djetinju radost. Obrazi joj odmah poprime uobičajenu boju, dok je pružala ruku prema srebrnom ibriku koji se nalazio uz kineske šalice. Sjedeči blizu nje, Rescator je zagonetnim pogledom promatrao kako ona sa dva prsta, prema muslimanskom običaju, uzimlje šalicu, ulijeva u nju par kapi ledene vode da bi se sle-gao talog a zatim je prinosi ustima. 496 — Vidi se da ste bili gost u haremu Mule Ismaila — reče on. Kakve li vještine! čovjek bi pomislio da ste muslimanka. Usprkos svom sadašnjem položaju, vi ste sačuvali neke lijepe navade po kojima vas čovjek prepoznaje. Maurin je bio izišao. Anñelika odloži šalicu u udubljenje na staklu, napravljeno zato da se šalica ne izvrne i gusar se nagne, da bi je ponovo poslužio. Pri tome opazi tragove krvi na ibriku. — Odakle ova krv? Zar ste ranjeni? Anñelika pokaže svoje oguljene dlanove. — Nisam ni osjetila. Maloprije sam pala na hridinama obale. Koješta! Vidjela sam go rih stvari na putovima Rifa. — Govorite li o svom bijegu? Znate li da ste vi jedina robinja, kojoj je uspio takav pod vig! Dugo sam bio uvjeren da vam kosti trunu na pustinjskoj stazi. Raskolačenih očiju Anñelika je ponovo proživljavala mukotrpnu odisejadu. — Je li istina da ste me tražili u Meknesu? — zapita. — Istina je! Uostalom to je bilo lako: osta vili ste čitavu klanicu za sobom. Umorni kapci mlade žene se zatvore. Na licu joj se pojavi užas. Zakrinkani čovjek je šaptao dvosmisleno se smješkajuči: — Kuda proñe Francuskinja zelenih očiju, ostaju samo ruševine i leševi. — Da nisu te riječi postale novom poslovi com na Sredozemlju? — Tako nekako. Potištena, Anñelika je promatrala krv na svojim rukama. On ponovo upita: — Desetorica su krenula iz Meknesa. Koli

ko ih je stiglo u Ceutu? — Dvoje. — Tko je bio drugi? 497 S2 Anñelika buntovnik — Colin Paturel, kralj zarobljenika. Ponovo ju je pritisla tjeskoba, neka neodre ñena opasnost. Da je suzbije, ona se silila da ponovo susretne pogled svog subjesednika. — Brojne nas uspomene vežu — reče ona vrlo tiho. On se nenadano nasmije onim svojim promuklim smijehom koji ju je užasavao. — Brojnije no što i mislite. Odjednom joj pruži svoj rubac. Obrišite ruke. Ona nesvjesno posluša. Bol koju dotada nije osječala oživi, sol joj je pekla rane. — Spustila sam se na žalo da ne bih zalu tala. I ispriča mu kako je mislila da joj je kucnuo zadnji čas, kad je vidjela kako,., nadolazi plima. Ni sama ne zna kako joj je uspjelo da se popne uz strme morske litice. — činilo mi se da se koprcam u krilu smr ti... Ali na kraju sam ipak stigla do vas. Pri izgovoru zadnjih riječi njen glas poprimi neki sanjarski, nježni prizvuk. Ona ih je, uostalom, izgovorila nesvjesno „ipak sam stigla do vas". Pri tajanstvenom svjetlu, ona je vidjela samo crno i nepomično lice. Tu su se završavali svi njeni snovi. Bilo je časova kad se Anñeliki činilo da če se baciti na čvrsta gusareva prsa, i sakriti svoje lice u naborima njegova baršunastog kaputa. Taj baršun nije bio crn, kako je ona mislila, več zelene, vrlo zagasite boje, kao mahovina na stablima. Promatrala ga je i mislila: „Kako bi mi bilo ugodno tamo." Rescator pruži ruku. Ticao ju je po obrazu, ticao po bradi. Neshvatljivo je, kako je on, čije su prodorne oči sve vidjele, imao kretnje nježne poput slijepca koji se trudi da opipom prepozna ono što očima ne vidi. A zatim joj pr- 498

stom lagano odveže sirotinjsku maramu koju je Anñelika nosila na glavi i ukloni je. Kosa slijepljena i mrka od morske vode, padne po ramenima mlade žene. Sijedi pramenovi u njoj tvorili su svijetle pruge. Anñelika ih je htjela sakriti. — Zašto ste. toliko željeli da stignete do mene? — Jer ste vi jedino biče, koje nas može spa siti. — Ah! Vi još mislite na onu čeljad tamo? — uzvikne on zlovoljno. — Kako da ih zaboravim? Njene oči ponovo svrnuše na pijesak u pješčanoj uri. Sprava se u odreñenim vremenskim razmacima izvrtala, a Rescator ju je nesvjesnom kretnjom vračao u prijašnji položaj. Honorina je spavala u velikom vandejskom krevetu u kuhinji, ah" njeno spokojstvo kojemu se Anñelika toliko puta zanosno divila, bilo je narušeno. Prevrtala se i plakala u snu. Tog su je dana okruživala prijeteča lica i ona je osjetila strah što je mučio njenu majku. Abi-gaela ju je čuvala i sklopljenih se ruku molila za Anñeliku. Laurier je možda bio budan kao i u vrijeme kad je spavao na tavanu. Sad je vjerojatno slušao uznemiren hod svog oca u susjednoj sobi. — Kako da ih zaboravim? Vi ste mi malo prije' rekli da iza sebe ostavljam samo ruše vine ... Pa onda pomozite mi barem da spasim njih, te ostatke. — Ti ljudi, ti hugenoti, a šta oni rade . ? Hoču da kažem, kojeg su zanimanja? Postavljao joj je pitanja naprasito nervoznom rukom češuči bradu. Spazivši zbunjenu kretnju tog čovjeka koga je u mnogim prilikama vidjela kako gospodari sobom, ona je shvatila da je dobila partiju. lice joj se razvedri. ?P 499 — Nemojte likovati — reče on —? iako se čini da sam popustio vašim upornim molbama. Na kraju pobjednik nečete biti vi. — Baš me briga! Ako vi pristanete da ih ukrcate na svoj brod i da ih spasite od tamnice i smrti, sve drugo nije važno. Platit ču sto

puta! — To su samo riječi!. Vi ne znate cijenu ko ju ču zatražiti od vas. Vaše povjerenje u mene graniči s naivnošču. Ja sam. morski gusar i vi biste morali imati na umu da moj zanat nije u tome da spašavam ljudske živote, več prije u tome da ih uništavam. Žene kao vi, trebalo bi da samo o ljubavi misle. — Pa u ovom se slučaju radi o ljubavi. — Ah! Nemojte filozofirati — uzvikne on — ili ču vas ukrcati na brod samo zato da vas. utopim na pučini. Bili ste manje brbljivi u Kandiji i neizrecivo ugodniji! Odgovarajte na moja pitanja. Kakva je to vrst ljudi, za koje me molite da ih ukrcam, ne računajuči pobo žne žene — one najgore vrste — i djecu što kriče? — Meñu njima je veliki brodovlasnik iz La Rochellea, gospodin Manigault te nekoliko vje štih trgovaca koji se bave prekomorskom trgo vinom. Na američkim otocima posjeduju... — Ima li u toj grupi zanatlija? — Ima jedan tesar i njegov naučnik. — E, to je več bolje ... — Jedan pekar, dva ribara. To su nekada šnji pomorci, koji su organizirali malu flotu, da bi tržište u La Kochelleu snabdjeli ribom. Oni se nadaju da če se na američkim otocima ponovo baviti trgovinom. Osim toga, tu su još i gospodin Merlot, tvorničar papira i gazda Jonas, urar... — Ti su beskorisni! — Meštar Carrere, advokat. 500 — Sve ljepše i ljepše! — Jedan liječnik... — Ah! Dosta... Buduči da ih želite spasiti, sve čemo ukrcati. Nisam još susreo tako upor

nu ženu. A sada, draga markizo, imate li neki plan koji bi nam pomogao da se ostvare vaši hirovi? Ne mislim vječno ostati u ovoj bari, u koju sam se tako glupo zavukao. Mislio sam dignuti sidra u zoru. čekat ču najdalje do sli jedeče plime, do kraja jutra. — Sastat čemo se na obali — reče ona. di' žuči se radosno. — Idem po njihl 501 XLIV BIJEG HUGENOTA RESCATOR SPAŠAVA HONORINU Vojnik Anselmo Camisot, koji je proveo dio noči grijuči se nadom i rajskim priviñenjima u podzemnom hodniku na kraju bedema, trgne se, kad je čuo lagano kucanje na vratima bedema. Njegova se nada gasila, kao i plamen goruče sviječe, jer je noč bila na izmaku i zora je naskoro morala zaruditi. S mukom je pokrenuo svoje veliko tijelo, ukočeno od hladnoče. — Jeste li vi to, gospoño Anñeliko? — šap ne on. — Jesam. On okrene ključ, koji zaškripi i Anñelika se ušulja kroz odškrinuta vrata. — Dugo ste ostali — uzdahne vojnik. U isti čas čelični stisak ruke stegne mu vrat, dok je od udarca u bedro izgubio ravnotežu. Žestoki udarac tačno u zatiljak, poslao ga je u zemlju snova da tamo snatri o svojim idiličnim planovima. — Jadan čovjek — promrmlja Anñelika promatrajuči dugo, koščato tijelo Anselma Ca- misota, kojemu su gusari nabili krpu u usta i vezali ga kao komad salame. 502 — Drukčije se nije mdglo, gospoño — reče mornar, koji ju je pratio. Bilo ih je troje. Rescator ih je izabrao meñu posadom. — Naredio sam im da vas prate u stopu i da vas opet dovedu mrtvu ili živu. U dvorištu Berneove kuče, gazda Gabriel je fenjerom osvijetlio Anñeliku i njen ogrtač boje noči, optočen srebrom, te tri mornara razbojničkog izgleda kojima bi savršeno pristajao nož meñu zubima. Oni polože na pločnik

ogroman omot, u kome trgovac prepozna, čvrsto vezanog stražara sa svjetionika. — Evo — reče Anñelika brzo — pronašla sam kapetana jedne lañe koji pristaje da nas sve ukrca. Otplovit če se za par sati. Ovi če me ljudi pratiti, naime ja idem obavijestiti druge. Treba im dati drugu odječu, da manje upadaju u oči. Radi se o stranoj gusarskoj lañi.. Ona je stidljivo izvrtala pravu identičnost gusara, koji nije pripadao nijednom vladaru ni dizao drugu zastavu, osim glasovite crne zastave s mrtvačkom glavom. — Usidren je u dražici blizu zaseoka Saint- -Maurice. Na tom se mjestu moramo svi sasta ti. Svatko neka doñe tamo kako zna i može. Sto se tiče vas i vaše obitelji, gazda Berne, pred lažem da izañete iz grada kroz mala vrata na bedemima. Pristup k njima je još čitava tri sa ta slobodan, jer smjena straže se vrši u sedam sati ujutro. Ako požure, i druge bi se obitelji mogle poslužiti tim prolazom. Gazda Gabriel je bio dovoljno pametan da ne traži objašnjenja. Abigaela mu je sve ispričala. Buduči da je pred njima bila sigurna propast, on je znao da treba brzo zgrabiti svaku priliku koja im se pruži da uzmognu iziči iz grada i da se što brže otisnu na more. U još tamnoj noči ispunjenoj maglom, tekli su sati 503 novog dana, koji če vidjeti ili njihovo iseljenje ili njihovu propast u kraljevim tamnicama. On pokaže gusarima podrum kazavši pri tom da u nj zatvore svezanog vojnika, zatim se iza Anñelike stane uspinjati stubištem govoreči da ide probuditi djecu i tetku Anu. Poslije če njega poprilično mučiti misao u vezi s Anñelikinim čudnim tjelesnim stražari-ma, puti nalik na koru izgorenog kruha, u sumnjivim krznenim kapama te sva ta zbivanja koja su je mogla pretvoriti u njemu nepoznatu ženu čije če naredbe morati da sluša. Nejasno je osječao da je trenutak isuviše ozbiljan a da bi Anñelika glumila ulogu važne ličnosti. Zora prožeta tjeskobom utjelovljavala ju je u ono što je u tom času zaista bila. Ona je brigala o njima hladnokrvno i nesebično kao

što su velikaši nekad brigali o svojim podanicima i jedini način da njena žrtva ne bude uzaludna bio je u tome da joj se brzo pokoravaju u svemu. Abigaela je pripremila njihovu oskudnu prtljagu, kako joj je ona bila preporučila. Pastor Beaucaire je več bio tu sa svojim unukom. Mali Nathanael je i dalje spavao pokraj Honorine. — Sad ču ih probuditi i obuči — reče Abi gaela ne postavljajuči joj nikakva pitanja. — a u meñuvremenu, Anñeliko, ugrijte se u ovom čabru vruče vode koju sam spremila za vas i preobucite se u suhu odječu. — Vi ste zlatno stvorenje — reče Anñelika i ne gubeči ni časa zatvori vrata koja su vodila u kuhinju. Zatim se uvuče u sobičak u kojemu ju je čekala vruča voda, baci na pod Rescatorov ogrtač i svoje mokre prnje te uñe u vodu je- žureči se od zadovoljstva. Bez ove okrepe bila, bi se izložila opasnosti da sve upropasti, uza sve to što ju je podržavao velik zanos. Svoj zada tak još ne bijaše izvršila. 504 Gula je kako je Abigaela nježno probudila djecu pričajuči im o čudesnoj zemlji punoj cviječa i slatkiša, u koju če morem otploviti. Mlada ih je djevojka uspjela probuditi bez potresa, nastoječi da ne prenese na njih tjeskobu trenutka u kome je svaki sekund bio težak kao olovo. — Divim vam se, Abigaelo — reče joj An ñelika iza svoga paravana. — Vi niste izgubili glavu! To je najmanje što mogu učiniti za vas — odgovori joj ona tako mirno i brzo kao kad bi na preslici prela vunu. — Ali odakle dolazite? Izgledate kao preobraženi. — Ja? Odjednom Anñelika spazi svoj goli lik u visokom čeličnom ogledalu, koje je visilo na zidu i u kojem se inače običavala pogledati na brzinu, kad bi ureñivala svoju kosu i kapu. U munjevitom hipu prepozna svoje bijelo tijelo, lik razvijene žene tanahne u pasu, visoke grudi, duga leña, skladne noge „najljepše noge Versaillesa" crveni ožiljak koji je potjecao od noža kojim joj je Colin Paturel u Rifu odrezao komad mesa da bi je spasio od ujeda zmije. Zaboravljeno tijelo!

U ušima joj odjekne uvredljiv glas: „Žena za koju danas ne bih dao ni sto pijastera." Ona slegnu ramenima, nehajno i podrugljivo „Sto bi on htio? Utoliko gore za njega."1 Anñelika obuče suhu košulju, koju joj je Abigaela stavila na sjedalicu na dohvat ruke. Izazovno zabaci svoje kose i ponovo one bljesnuše u svom osunčanog sjaju. „Kako da se to objasni? On je moj najgori neprijatelj i moj najbolji prijatelj 505 ? Bio je s njom. na mahove zloban, i ciničan. Rugao joj.se. Nije uopče ozbiljno shvačao njenu neodrživu tjeskobu progonjene žene. ,,A sada* draga markizo, imate li neki plan, koji bi nam pomogao da se ostvare vaši hirovi?" Kao dñ. njena želja da spasi više ljudskih života nije drugo do besmisleno maštanje. Ali je ipak pristao da ih ukrca na svoj brod. Rizik koji na se ne bi preuzeo nijedan kapetan dobro snabdjeven i živežom i ostalim zalihama, on, čovjek van zakona, on ga je preuzeo. Pa što da se onda obazire na njegove cinične riječi. Več je odavna oslabila njena osjetljivost. Od nesreča joj je kičma postala savitljivija. Za nju su. bila važna samo djela. Njega je to iznenadilo i kad je odlazila s broda on joj je rekao: — Vi imate strašan karakter, draga, to je sigurno, a ipak se niste naljutili što sam bio bezobrazan prema vama. — Oh! Ima mnogo važnijih stvari od toga. Spasite nas, poslije se možete prema meni od nositi kako vam se svidi. — Tako ču i uraditi. Anñelika se uzdrži od smijeha. Abigaela ne bi od svega toga ništa razumjela. Anñeliku je podržavala pri tom zajednička suradnja protivnika, koji osječaju da su podjednake snage i odgovorom ne ostaju dužni jedan drugom. Ona izañe iz sobička, sveže vrpce na svojoj suknji, splete kose i pokrije ih čistom kapom, pa se ogrne ogrtačem. — Spremna sam. — I mi smo svi spremni. Ona baci pogled na lijepi zidni sat. Ni pola sata nije bilo prošlo od njena povratka. Vrijeme je poprimilo elastične razmjere.

Odjevena u dvije suknje i umotana u ogrtač s kukuljicom, Honorina je spavala na no- 506 gama. Anñelika je uzme na ruke, onako tešku od .sna. Rebeka htjede isprazniti čabar vode, ali je Anñelika zadrži. Vrijeme je jurilo. Nakon toga htjela je pospremiti kuču. Trebalo je još samo utrnuti žeravu na ognjištu: Gazda Gabriel je pogasi gnječeči je petom. Sišli su tiho osvjetljavajuči put voštanicom Svak je nosio u ruci košaru ili omot. U dvorištu gazda Gabriel upita što da urade s vezanim vojnikom u podrumu. Ostaviti ga u kuči, u koju se nitko ne misli vratiti značilo je možda prepustiti ga okrutnoj sudbini. An-selmo Camisot im je nedavno pomogao. Stajao je neodlučan. Anñelika odgovori da če naoružani ljudi upasti navečer u kuču da uhapse čitavu obitelj, dakako ukoliko nitko prije večeri ne primijeti njihov bijeg. U tom slučaju če zateči praznu kuču, pretražit če je i oslobodit če bijednog vojnika, ako se u meñuvremenu on sam ne oslobodi veza. — U redu. Pa poñimo onda — reče gazda Gabriel. Noč je blijedila kad su prešli prag i zatvorili teška, vrata za sobom. Po gustoj magli došli su do bedema i naskoro stigoše do malih vrata. Anñelika predade Honorinu Abigaeli. Ne mogu vas dalje pratiti. Treba da oba vijestim druge. Vi sad poñite do zaseoka Saint- -Maurice. Kad se tamo svi sakupimo, poči čemo na mjesto gdje se moramo ukrcati. Ribari iz zaseoka ne smiju ništa znati o vašim namjera ma. Kažite im da ste došli ukopati u pustolini nekog svog istovjernika. — Poznaješ li put, Martiale? — zapita gazda Gabriel svoga sina. — Vodi žene do zaseoka Ja moram ostati sa gospoñom Añelikom — Ne — usprotivi se ova. 507 — Mislite li da ču vas ostaviti samu s ovim stranim mornarima?

Anñelika je nekako uspjela uvjeriti ga da ostane uz svoju obitelj. Ona se nije ničega bojala. Osječala je da se sasvim oslobodila straha, htjela je da ih što više iziñe iz grada. To je bio prvi dio njena plana. — Potreban je čovjek, kao. što ste vi, da smiri čeljad, koju ču vam poslati u zaselak. Oni če napustiti svoje kuče a da uopče neče ni raz mišljati što čine, te bi ih lako mogao spopasti strah kad stignu na mjesto sastanka. Kad je napokon grupa koju su sačinjavali Berneovi, dva pastora i Abigaela, koja je nosila Horiorinu, zamakla, Anñelika ponovo preuzme žurno ulogu psa-pastira, koji sakuplja svoje stado. Kod Mercelotovih se sve odvijalo mirno, njihova Tsčer Bertilla nije ni tražila objašnjenja. Anñelika im je rekla da treba smjesta otputovati ili če navečer spavati u zatvoru. Oni su se obukli. Gazda Mercelot uzane knjigu na kojoj je več dugi niz godina radio. Knjiga je bila pisana na papiru na kome je bio- utisnut vodeni znak kraljevog grba. Knjiga je imala naslov „Ljetopisi o patnjama i žrtvama što su ih podnijeli grañani La Rochellea ljeta gospodnjih od 1663. do 1676." To je bilo njegovo životno djelo... Bertilla upita što če biti sa stvarima koje su več smjestili na Svetoj Mariji. — Tim čemo se pitanjem pozabaviti poslije. Obitelj Mercelot uputi se prema bedemima, a Anñelika poñe da probudi urarovu obitelj. Malo potom pokucala je na vratima Carre-reovih. Ovaj advokat bez posla, otac jeñanae-storo djece, predstavljao "je za Rescatora naj-nekorisniji dio njegova brodskog tovara. On Anñeliku obaspe s bezbroj pitanja. Otputovati? Sada? A zašto? A. zašto če doči da ih uhapse? 508 Kako je to ona doznala? Zar su joj rekli? Tko to? Ima li dokaza? Anñelika nije odgovarala, nego je išla od sobe do sobe i budila sve ukučane. Na sreču, majka je bila izvrsno odgojila djecu pa nisu pravila nikakvu buku i pomutnju. Stariji su oblačili mlañe, a ovi su sami sredili svoje male lične stvari. U nekoliko minuta svi su bili spremni, sobe ureñene i kreveti pospremljeni. Advokat Čarrere je još tražio dokaze budučem hapšenju u košulji i nočnoj kapici, dok su ga djeca čekala u trijemu, odjevena od pete do glave. — Mi želimo otputovati, oče — reče najsta riji sin, mladič od šesnaest godina. — Mi ne že limo svršiti u zatvoru. — Urarove su sinove od

veli i nikad se više nisu vratili. — Hajde, doñi, Mathieu — reče mu žena. — Buduči da smo se odlučili za put, svejedno je da li čemo krenuti sada ili kasnije. Ona preda najmlañe dijete Anñeliki, da bi hlače mogla dodati mužu. Pošto ga je obukla kao da je dijete i izgrdila ga uz to, izgura ga napolje bez drugih formalnosti. — Gdje je moja burmutica? • — Evo je. Magla je postala prozirna. Dan koji se rañao ispunjavao ju je svjetlošču. Osječalo se da se grad budi. Anñelika i tri mornara njene pratnje pomogli su advokatovoj obitelji da dopru do malih vrata. — Kad ih je spazila kako zaštičeni maglom hodaju jedan za drugim po stazi na pu-stolini, Anñelika osjeti neiskazano olakšanje. Još je morala obavijestiti tri ili četiri obitelji i Manigaultove, koji su stanovali u nešto udaljenijoj četvrti. U gradu odjekne zvonjava prigušena maglom. Zvona su objavljivala „Zdravomariju" Počela se osječati buka u gradu. Zanatlije su otvarali prozore na svojim dučančičima. Kad 509 se s pekarovom obitelji uputila prema stepenicama što vode na bedeme, Anñelika stane kao ukopana. Ugledala je ljude kako trče po bedemima i kako se dozivaju. Zatim se neki vojnik u crvenoj uniformi nagne nad uličicu. Magla se još nije bila toliko razišla da bi vojnici opazili bjegunce. Oni se tiho povuku i pod susjednim ulaznim vratima stadoše viječati, što da rade. — Smjena je nastupila dužnost na stražar- skom mjestu i opazili su da nema stražara — reče Anñelika. — Sigurno ga optužuju da je utekao kroz podzemni hodnik na uglu. Na sva ki način ili če zatvoriti vrata ili če tamo posta viti stražara. Sve se više i više danilo, a tamo gore se pojavilo, mnogo vojnika u crvenim uniformama. — Crvene kabanice, draguni — šapne pe kar. — čemu tolika vojska? — Možda zbog dolaska nizozemske flote.. . Pekarova žena brižne u plač. — Baš smo sretni! Da si se malo više požu

rio, Antoine, bilo bismo prošli. Kako čemo sad iziči iz graña? — Kroz neka od gradskih vrata — umiri je Anñelika. — Bit če da su ih več otvorili. Ona im objasni da neče privuči veču pažnju negoli drugi zanatlije ili trgovci, koji rano idu u La Palice ili na otok Re. — U gradu ne vlada opsadno stanje, a po licija je za jedan dan odgodila naše hapšenje. Proči čete noseči košare s kruhom. Ako vas pitaju, recite im svoja imena. Ona ih smiri i oni se udaljiše i pomiješaše meñu ostale prolaznike. Gazda Romain se obilno snabdio zalihom kruha iz svoje peči u kojoj je posljednji put ispekao kruh. Imat če bar nešto čza gristi dok budu čekali 510 Toga jutra, za ©ne koji su ga vidjeli kako prolazi ulicom, on je bio pekar iz La Rochellea meñu svojim sugrañanima, a on se, iduči prema vratima Svetog Nikole, več smatrao prognanikom. Nagli odlazak donekle je oslabio njegovu bol On još nije potpuno u to vjerovao. Anñelika je našla Manigaultove okupljene u raskošnoj blagovaonici, dok im je Siriki lijevao vruču čokoladu u šalice. Ona je bila zadihana kao i onda kad je došla u ovu kuču da traži gospodina de Bardagnea. Sunce se bijaše več visoko diglo. Poslije nočne oluje, nastao je divan dan. Magla se sasvim raščinila. U gradu je vrvio život. Noč im više nije pomagala. Sad im je trebalo uhvatiti se u koštac s opasnostima pri danjem svjetlu. Što je mogla krače Anñelika ih obavijesti o zadnjim dogañajima. Njihova zavjera je otkrivena, predstoji im neminovno hapšenje, ostao im je samo jedan izlaz da se spase: smjesta se ukrcati na lañu koja je pristala da ih ukrca i nalazi se usidrena u okolici La Rochellea. Poteškoča je bila u tome, kako da iziñu iz grada, a da ne privuku pažnju. Manigaultovi su bili vrlo poznati i nesumnjivo su več izdane naredbe u vezi s njima. Morat če izači u odvojenim grupicama, pod lažnim imenima. Kad budu izvan grada, sastat če se u zaseoku Saint-Maurice. Gazda Manigault, njegova žena, četiri kčerke, njegov zet i mladi sin bili su tako zaprepašteni da nisu ni uspjeli prinijeti šalicu do usta. — Ali ova djevojka je luda -— uzvikne go spoña Manigault. — Kako? Ona hoče da ini

ovako otputujemo u Ameriku? Da ostavimo či tavu imovinu? — Kako se zove brod? — upita strogo bro dovlasnik. 513 — Gouldsboro. — Ne poznajem ga. Ovi ljudi koji vas pra te pripadaju li njegovoj posadi? — Pripadaju. — Ako je suditi po njihovim njuškama, to mora da je brod koji nije za preporuku, čak i gore, koji je vrlo sumnjiv. — Imate potpuno pravo, ali pristaje da ukr ca nas, koji smo takoñer sumnjivi. Gore za vas ako umjesto njušaka ovih ovdje više volite nju ške Baumierovih stražara koji če vas večeras uhapsiti i baciti u tamnicu. — Iz zatvora se može izači, ja sam vrlo uplivan. — Ne, gospodine Manigaulte, ovog puta ne čete izači iz njega. Jedan mornar iz pratnje povuče Anñeliku za ruku. — Gospoño — reče on na lošem francuskom jeziku — voña nam je preporučio da se ne za državamo u gradu kad svane. Anñelika je bijesno gledala kako ova obitelj mirno sjedi oko bogatog stola, jeduči slatkiše, kao da se nebo ne sprema svakog časa da im se sruči na glavu. Ostaviti Manigaulta značilo je lišiti se spretnog trgovca, koji je u svojim rukama držao največi dio bogatstva male protestantske zajednice. Ona je obečala Rescatoru da če mu prijevoz biti plačen. Osim toga, tu je bio i ovaj lijepi, plavokosi dječak, mali Jeremija, koji je sličio na Charlesa Henrija. — Utoliko gore po vas i vašeg sina — reče ona. — Žao mi je samo što sam stavila svoj život na kocku da bih vas obavijestila. Da ni sam trčala k vama, bila bih več u zaseoku Saint- -Maurice. Svaki minut umanjuje našu moguč nost bijega. U stvari, vi ste se odlučili za put, ali tu svoju odluku ne pretvarate u djelo. Oče

kujete čudo koje bi vam omogučilo da sačuvate 512 sve što imate: položaj, novac, vjeru i svoj grad. Vi čitate Sveto pismo, te biste morali znati da je Gospod Židovima u egipatskom ropstvu preporučio da jedu pashu na nogama, opasani i sa štapom u ruci, spremni za odlazak, tako da mogu bježati čim dobiju znak. .. prije nego faraon promijeni odluku. Brodovlasnik Manigault ju je netremice gledao. On najprije jako pocrveni, pa zatim postane skoro blijed. — Prije nego faraon promijeni odluku — mrmljao je. — Ove sam noči sanjao neobičan san. Opasnosti što nas okružuju poprimile su svoj oblik. Vidio sam kako se približuje ogrom na zmija da udavi mene i moje. Njena je glava bila. On prekine izlaganje, ustane, i još uvijek ukočena pogleda otare polako usta svojim ubrusom, a zatim ga stavi blizu netaknute šalice čokolade. — Doñi Jeremija — reče sinu, uzevši ga za ruku. — Kamo čete? — poviče gospoña Manigault. — Idemo se ukrcati. — Zar ste povjerovali ludoj priči ove žene? — Vjerujem joj jer znam da je istinita. Več nekoliko dana sumnjam da su nas izdali. — Obrativši se starom crncu, reče: — Donesi moj i Jeremijin ogrtač i šešir. — Ponesite zlata — šapne mu Anñelika — koliko god možete natrpati u džepove. Gospoña Manigault je udarila u kukanje: — Izgubio je glavu! Kčerke moje, što če s nama biti. . ? Mlade djevojke gledale su čas oca, čas majku. Tada ustane oficir, brodovlasnikov zet. — Doñi, Jenny — reče, stavivši ruku na ra me svoje mlade žene. Gledao ju je ozbiljno i nježno. — Moramo otputovati. 513 33 Anñelika buntovnik

33' — Kako to? Sada? — promuca ona izvan sebe. Ona se več prije bojala predviñenog putovanja na Svetoj Mariji, jer je očekivala dijete. — Spremila si malu prtljagu za put. Uzmi je. Vrijeme je. — Moram ponijeti jednu vreču — reče Ma- nigault. — Dosta je velika, ali Siriki če je poni jeti. — Bolje da Siriki ne ide s nama — savje tova ga Anñelika tihim glasom. — U gradu svi znaju da je on vaš crnac. Otkrili bi vas veoma tbrzo, jer ste pod strogom prismotrom. — Da napustim Sirikija! — usprotivi se brodovlasnik. — Ali to je nemoguče. Tko če se brinuti za njega? — Vaš poslovni drug, gospodin Tomas, čov jek koji če voditi vaše poslove nakon vašeg odlaska i koji če s vama održavati vezu, kad budete na američkim otocima. — Moj poslovni drug? — A baš on nas je izdao. Sad sam u to siguran. Vjerojatno se želi domoči sve moje imovine. A zatim če mračna lica: — Zmija koju sam vidio u snu, imala je njegovu glavu. U "trijemu oh tužnim pogledom povede po čvrstom i ukrašenom svodovlju. Staklena vrata gledala su na drvorede velikog vrta. Kroz druga se izlazilo u' dvorište u kojem je bila zasañena palma. Manigault opet uzme Jeremiju za ruku i popriječi preko dvorišta. Jedan je mornar išao za njim, noseči njegovu vreču. — Kamo čete? — kriještala je gospoña Ma nigault. — Ja nisam još potpuno spremna- M ram još spakirati dva ili tri najskupo^ pladnja one zbirke... — Spakujte što hočete, Šarah, i doñite za nama kad budete mogli, ali požurite več jedan put — odgovori mirno brodovlasnik. Mladi bračni par poñe za njim. 514

Uto jedna od njegovih kčeri potrči i stigne oca, prije nego je zakoračio na ulicu. — Oče, i ja želim s vama poči. — Doñi, Deborah! Ona je bila njegova miljenica, kao i Jere-mija. On hrabro prijeñe prag i ulicu, a da se uopče nije osvrnuo za sobom. Blizu vrata Svetog Nikole grupa koju sačinjavahu brodovlasnik, njegov sin i kčerka, njegov zet sa ženom, te Anñelika i tri mornara s Gouldsboroa, odluči da se odijeli. Prvi proñe oficir Joseph Garret sa Jenny i Jeremijom, a zatim gospodin Manigault, koji se umiješao meñu mornare. Na postavljeno pitanje jedan mornar sa gusarske lañe odgovori engleski. Stražar nije znao ni jedne jedine engleske riječi, ali je znao da je jedna engleska laña stigla uoči toga dana i da se usidrila u luci. Kao da je sve razumio, on pusti strance da slobodno poñu u šetnju izvan grada. Anñe-liku i Deborah je smatrao djevojkama koje su s njima u društvu. čim su dobile odobrenje, one veselo proñu kroz vrata, ne potrudivši se da kažu svoje ime i podatke, a vojnici ih nisu ni pitah'. Grupica se udalji pračena pogledima vojnika punim razumijevanja. — Najteže smo svladali — šapne Anñelika Manigaultu. — Nisu vas prepoznali. Svrstali su se u red, jedan iza drugog, da bi mogli brže hodati. Vjetar je jako duhao. Oblaci su hitro letjeli, blistavi u svojoj bjelini, kao iščihano perje. Uvala je još bila uzburkana, poslije razularene oluje od prošle noči. — A naša mati? — upita Deborah. — A moje sestre? — One če doči za nama ili pak neče doči. Pogled im obuhvati ravnicu i več su se na- zirale trošne kuče Saint-Mauricea. 515 Dočekani su poklicima. — Napokon ste stigli! Bjegunci su izlazili iz kuča, gdje su se bili smjestili blizu ognjišta i čekali. Gazda Berne imao je muke da ih smiruje i da im ulijeva povjerenje. Govorili su im o nekakvom brodu! A gdje je taj brod? Svatko je zaboravio ponijeti nešto vrlo važno, neophodno. — Zaboravili smo Rafaelov šal! — A ja kesu i u njoj pet livara..-. !

Zahvaljujuči strogosti gazde Bernea, red je nekako održan. Najprije su djeci dali mlijeka, a zatim je pastor Beaucaire otpočeo molitvu. Stanovnici sela su im se pridružili, jer su svi bili hugenoti, iako je katolički svetac bio zaštitnik njihova sela. Pri prozivanju svi su se odazvali osim gospoñe Manigault i. njene dvije starije kčerke. — Hajdemo bez obzira na njih — odluči mornar s Gouldsboroa, koji je govorio neobič nim francuskim jezikom, a zvao se Nikola Perrot. — Naskoro če plima. Mi čemo početi s ukrcavanjem putnika. Jedan če moj drug ostati ovdje da čekač dovest če one koji če još stiči. Skupiše djecu koja su se u meñuvremenu potpuno probudila i koja su se, oduševljena ovim nepredviñenim izletom u prirodu-, več naveliko zabavljala raznim igrama. Grupirani po obiteljima htjedoše se uputiti stazom koju im je mornar koji je govorio francuski pokazao, ali ih neki poziv što je dolazio iz pustoline naglo zaustavi. Nekakav narančasti plamen vrtoglavom je brzinom skakao od grma do grma. Raspoznali su starog crnca Sirikija, koji je trčao poput gazele u svojoj livreji grimizne boje, ukrašene zlatnim trakama. — Moj gospodar? Gdje. je moj gospodar? 516 — Ah, sine moj! — uzvikne Manigault pri- vukavši starog roba na svoja prsa. Siriki je bio izuo cipele visokih peta da bi mogao brže trčati. Glava mu je bila pokrivena bijelom, vunenom kapom. Klimao je glavom na sve strane, pa su mu se na ušima tresli zlatni koluti. — Ti nečeš otputovati bez mene, gospodaru moj! Inače ja umrijeti. — Što su ti rekli stražari pustivši te da pro- ñeš? — upita ga Anñelika. — Stražari ...? Ništa reči. Ja sam trčao, tr čao! — I grohotom se nasmija pokazujuči svoje bijele zube. — Požurimo! — preporuči Anñelika gura juči sad ovog sad onog na stazu koju im je mor nar pokazivao.

Ona je opet uzela Honorinu na ruku. Prve grupe krenuše pustolinom. Do prvih duna prema moru prostirao se dug, ravan i nezaštičeni prostor. Ravan je izgledala ogromna i gola. Još su vrlo jasno mogli vidjeti La Rochelle, njegove kule i bedeme. Anñelika je blia uznemirena. Rob Siriki, trčeči za svojim gospodarom, sigurno je pobudio pažnju. — Doñite — reče ona Manigaultu. — Ne smijemo više ni časa izgubiti. Ali on je zaostajao. Brodovlasnik je bio vidljivo razdiran izmeñu želje da se več jednom oslobodi žene koja mu več dvadeset i pet godina zagorčava život i tuge da je napusti zajedno sa dvije kčerke. — Ona če se izvuči — tješio je sebe. — Ona bi čak bila sposobna da drži na uzdi mog nepo štenog poslovnog druga. Ali ako je bace u zat vor, jadna Šarah, ona voli dobru hranu, te če potpuno propasti. Uto se začuje buka točkova na putu i gospoña Manigault se pojavi znojna i zadihana, upregnuta poput magarca u ruku- nice kolica, na kojima su bili nabačeni, bez re- 517 da, sagovi, brokati, odječa, škrinjice, i, dakako, glasovito posuñe Bernarda Palissvja koje je cijenila više od svega. Njene dvije kčeri i jedna služavka gurale su točkove. Umor je nije slomio, naprotiv, čim je opazila muža stane ga žestoko grditi i prigovarati mu. — Sad je na vama red — reče ona, prepu štajuči rukunice svome zetu. — A ti, lijenčino — vikala je Sirikiju — zar me nisi mogao čeka ti, umjesto što si poletio kao lastavica? — Zar ste prošli kroz vrata Svetog Nikole ovako opremljeni? — Pa što onda? — I nisu vam ništa rekli? — Jesu, rekli su mi, ali sam odmah ušut kala te prostake. Da su mi zapriječili prolaz, bili bi me zapamtili.... ! — Pošto ste napokon došli, maknite se i po žurite! — reče joj Anñelika obuzeta očajem. Bit če da je debela Manigaultova supruga napravila čitav rusvaj na gradskim vratima Svetog Nikole. I još uz to vukuči kolica kao kakva

ciganka! U svojoj ljutnji ona je bila kadra da im čak vikne da odlazi da se ukrca, da se nikad više neče vratiti da joj dodijao i La Rochelle i svi njeni stanovnici. To je i bila njena omiljena tema, jer je bila rodom iz An-goulema i nikad se nije mogla naviknuti da živi u luci. Noseči Honorinu na rukama, Anñelika je hodala putom koji je vodio uz strmu morsku obalu. S vremena na vrijeme okretala bi se i vikala Manigaultovima da požure. Oni su išli na začelju vukuči kolica i prepiruči se. A zatim bi pogledala prema gradu. La Rochelle, izdužen, sav u blistavoj bjelini iznad niskog i sivog zemljišta bio je nalik više no ikad kruni sa tisuču dragulja. Anñelika se odjednom uznemiri spazivši oblačič prašine 518 u podnožju bedema u blizini vrata Svetog Nikole. Ona požuri i stigne pekarovu obitelj. — Manigaultovi su poveli kolica — reče kiv no pekarova žena. — Da sam znala i ja bih na tovarila svoja. — Manigaultovi bi sa tim svojim kolicima mogli biti krivi za našu propast — primijeti hladno Anñelika. Trčečim korakom projuri pored kolone i stigne do gazde Bemea. — Pogledajte, tamo dolje, vidite li nešto? — upita ona zadihano. Trgovac, koji je žurno hodao vodeči za ruku Lauriera, pogleda u pravcu koji mu je ona označila. — Vidim prašinu, koju je podigla grupa ko njanika — odgovori on. Pošto je još malo gledao, doda: — Konjanici u crvenoj uniformi. Dolaze ravno na nas. Mornar koji je stupao na čelu kolone takoñer ih je opazio. Svakom rukom zgrabi po jedno dijete i stane trčati požurujuči uz to odrasle, da se što prije sklone iza duna. Anñelika se vrati i zaviče Manigaultovima: — Požurite! Ostavite kolica. Draguni nas gone! Svi su trčali posrčuči po pjeskovitom putu. Ženama su suknje zapinjale za bodljikave grmove. Začuje se muklo udaranje konjskih kopita. — Brzo! Brzo! Ostavite kolica, za ljubav Božju!

Manigault istrgne ženi rukunice iz ruku, a ona se borila da ih opet zgrabi. Anñelika jednom rukom zgrabi Jeremiju, koji je, tjeran strahom, trčao svom snagom svojih malih nogu. Josip je podržavao Jenny. Ona je bila na izmaku snaga. — Ne mogu više — stenjala je ona. 519 Kad su opazili bjegunce, draguni divljački riknu. Rečeno im je da tamo dolje bježe huge-noti. To je bila samo pretpostavka, ali sad su ih spazili kako raštrkano bježe prema moru, kao izbezumljeni zečevi. Sto mu jada! Neče vala umači, hugenotska bagra, njima „misionarima u čizmama"! Koliko su ih samo ucmekali u Poi-touu u Cevennesu! Povadiše sablje, a poručnik izda nareñenje za juriš. U prolazu je neki konjanik sabljom izvrnuo kolica gospoñe Manigault. Tkanine se rasuše po zemlji, dok se lijepo posuñe od porculana, uz sjajan blijesak lomilo pod konjskim kopitima. Anñelika je čula taj strašan galop. — Ovaj put nam nema spasa — pomisli ona. Ovaj njen ludi bijeg podsjetio ju je na bje- žanje sa Colinom Paturelom ispod zidina Ceute. Jeremija posrne, ona ga povuče za ruku i uspije ga uspraviti. Honorina se derala i smijala kao luda, oduševljena metežom. Anñelika se dovuče do duna i zakloni se iza pjeskovitog uz-višenja. _ Jadan je bio taj zaklon! Draguni su bili sasvim blizu. Još par koraka i sručit če se na dva bračna para Manigault, koja bijahu zaostala. Odjednom kad je več mislila da če se na nju i na djecu spustiti smrtonosni udarci sabalja, začuje prasak iz mušketa. Miris baruta joj po-draži nosnice. Opor dim se digne iznad njih. Začuje se glas Nikole Perrota koji je vikao bjeguncima: — Nemojte ostati tu! Polako se povucite do ruba litice, potom čemo vam pomoči da siñete na žalo. Nečija joj ruka dotakne rame. To je bio onaj suncem opaljeni mornar, koji je ostao uz nju kao zaštitnica, nesumnjivo po naredbi mornara koji je govorio francuski. čudno, sad joj je 52n sinulo kojoj je rasi pripadao taj mornar, iakp ju je taj problem mučio još od jučer. — Sad znam. On je s Malte!

Misao besmislena u tom trenutku. On joj je znakovima objašnjavao da i ona treba da se povuče. Anñelika malo podigne glavu iznad grma. Kroz dim primijeti nekoliko konja, koji su rzali, a na zemlji nekoliko poginulih draguna u crvenim uniformama. Zaustavljeni u svom jurišu od smrtonosne vatre gusarskih mušketa sakrivenih iza plitkih duna, draguni su uzmakli i sad su se nešto podalje ponovo prestrojavali. Srce joj se ispuni oduševljenjem. čak je mislio i na to da bi mogli biti progonjeni! Postavio je svoje gusare iza svakog grma da bi obranih' pristup do mjesta ukrcanja. Ona se počne povlačiti, hrabreči djecu da idu za njom. Kad se okrenula, spazila je brod u dražici s razapetim jedrima. Staza koja je vodila do žala bila je blizu. — Gospoño Anñeliko, da niste ranjeni? Gazda Gabriel se dovuče do nje. U ruci je imao pištolj. — Zašto ste tako zaostali? — Radi onih tamo — reče ona, pokazujuči ljutito na Manigaultove. Oni su jedva izvlačili noge iz sipkog pijeska. — Ranjena sam! Ranjena sam! — kukala je gospoña Manigault. Možda je to bila istina. Ona je padala naprijed svom svojom težinom, a muž ju* je vukao i pridržavao, psujuči poput gusara. — Gdje je Laurier? — upita Anñelika. — Mornari su počeli krcati djecu u čamac. Ali ja sam bio u brizi zbog vas. Zato sam se i vratio. Hvala Bogu! Kapetan broda nas je za- 521 štitio oružjem. On je dolje na žalu i upravlja ukrcavanjem. — On je tamo! — ponovi Anñelika. — Oh! To je izvanredan čovjek, zar ne? — O! Zakrinkan čovjek i po onom što sam vidio i voña gusarske bande... Odjekne prasak nove paljbe. Draguni, koji se u meñuvremenu bijahu ponovo okupili pokušali su novi juriš, ali je njihov nalet i ovaj put. potpuno slomljen. Neki sjahaše s konja i počeše puzati prema dunama da bi se s protivnikom borili prsa o prsa.

Mornari sa Gouldsboroa koji su tvorili izvidnicu na obali pokušavali su se povuči i pridružiti se svojima. Dok su god stajali na obali i zaštičivali ukrcavanje protestantskih bjegunaca draguni su izvlačili krači kraj, čim su pokušali priči bliže. Ali kad se gusari u zaštitnici povuku prema žalu, postojala je opasnost da ih kraljevi vojnici pobiju s visokih hridina. Več su neki počeli izvoditi obuhvatni pokret i na prilazima žalu pojavile su se crvene uniforme. Na sreču, draguni su imali tek nekoliko mušketa, jer su najviše bili naoružani pištoljima. Po naredbi poručnika dva najmahnitija draguna skoče na žalo. Ali su pri tom polomili noge i njihovi bolni urlici ohladili su oduševljenje njihovih drugova, pa su odustali od daljnih pokušaja. Jedini prilaz i dalje je čuvala i zaštičivala posada Gouldsboroa. Dotle su drugi mornari dodavali jedan drugome djecu i žene, trpali ih u čamac, a onda su mornari veslali svom snagom prema usidrenom brodu. Na križevima jarbola stajali su mornari držeči konope, spremni da odriješe jedra i da ih osposobe za plovidbu. 522 Gazda Gabriel i Anñelika, koja je držala Honorinu, lagano su se povlačili natrag. Mal-težanin je vodio brigu o Jeremiji. I mušketiri s gusarske lañe su se puzeči povlačili. Poručnik se derao: — Ne bojte se ništa, draguni! Kad se ovi razbojnici spuste dolje, odavde čemo ih lako postrijeljati. A vi tamo, pucajte na čamac! To je vikao vojnicima na desnom krilu, koji su uspjeli da dopru do ivice obale, ali su ovi bili previše udaljeni da bi mogli gañati bjegunce i gusare, dok su god ovi stajali u zaklonu strmih hridina.. Ali kad se čamac udalji od obale i uputi k brodu, on če usprkos daljini postati meta vještim strijelcima. I zaista tanad je zujila oko čamca, a iz grupe djece i žena prolome se krici užasa. Pastor Beaucaire se uspravi, usprkos opomenama gusara. U toj strašnoj buci, on svojim starim, promuklim glasom zapjeva neku crkvenu pjesmu. Mornari u čamcu su se trudili da što prije napuste opasnu zonu. Uspjelo im je a da nitko u čamcu nije bio ranjen. Ali trebalo se vratiti po one što su ostali na žalu. Draguni su imali vremena da isprave svoje gañanje. — Sad su naši! Hrabro! Drugi put ih nečemo promašiti! Spremite se, draguni! — urlao je poručnik.

Čulo se kako škljocaju kokoti na mušketama, zveket sipki, kojima su čistili cijevi i lančiči privezani za rogove s barutom. Poneseni nadom u skori uspjeh, nekoliko vojnika jurne naprijed da bi zaustavili bjegunce koji su se još uvijek nalazili na litici. Pred Anñeliku koja se več počela spuštati strmom stazom odjednom iskrsne brkati dragun s isukanom sabljom. Gazda Gabriel, skoči pred nju, opali,- a dragun se složi po tlu. Ali ga je zato posljednjim grčevitim pokretom uspio do- 523 hvatiti sabljom. Rasječenog ramena i sljepooči-ce, trgovac posrne i bio bi se srušio niz hridinu da ga Anñelika nije zadržala u zadnji čas. Ali težina ogromnog i nepokretnog trgovčeva tijela vukla je Anñeliku prema ponoru. Ona stade dozivati pomoč. Neki mornar s Gouldsboroa, pocrnjelog lica od baruta, priskoči joj u pomoč. Pridržavajuči ranjenika, spuštali su se kojeka-ko po kozjoj stazi. Nečiji glas je vikao sa žala na engleskom jeziku. Nesumnjivo, neka naredba o povlačenjuč jer su nakon toga gusari još sakriveni u dunama, skočili poput majmuna i šmugnuli prema žalu da se spoje s ostalim drugovima. — Prolaz je slobodan! Naprijed naši derali su se draguni skupljajuči se. Anñelika stiže najzad na žalo. Za njom se runio šljunak dok je podržavala okrvavljenu glavu gazde Bernea. — Umro je! Umro je! O moj jadni prija telju! Dvije ruke je zgrabe oko pasa i prisile da se okrene. Bio je to Rescator. — Napokon ste stigli! Naravno, posljednja! Luda, mahnita ženo! Bila bi se zaklela da se on pod krinkom smijao. Kao da trenutak nije bio tragičan, kao da se on i njegovi mornari ne nalaze u očajnom položaju na žalu kome se čamac više nije mogao približiti, jer su draguni stajali povrh njihovih glava, kao da iz mnogobrojnih ranjenika nije tekla krv po žalu, kao da im se nije primicao posljednji trenutak... ! On se, meñutim, smijao i stiskao je k sebi kao da je zaljubljen, u nju, robinju kupljenu u Kandiji, zaljubljen nekom divljom ljubavlju koju su uvrede i poteškoče još jače rasplamsale. Ali Anñeliku trgne strašna misao. Otimala se, okretala glavu na sve strane kao da je poludjela, 524

i — Honprma! Gdje je Honorina? Ispustila sam je da bih pomogla gazdi Berneu kad je ra njen ... sigurno je ostala tamo gore... Htjela je pojuriti nazad. On je silom zadrži. — Kamo čete? Ostanite ovdje, nesretnice! Sad če topovi grunuti. Pretvorit če vas u kašu! Sa boka Gouldsboroa skinuti su skriveni otvori i pojave se crna ždrijela desetak topova. Anñelika krikne muklo poput ranjene zvijeri. Opazila je Honoriniriu zelenu kapicu gore na litici. Djevojčica se nalazila na samom rubu hridine, na vrlo opasnom mjestu. Zbog velike buke nisu mogli čuti njene dozive, ali se vidjelo da plače strahom obuzeta, onako sitna pod plavim nebom, izmeñu draguna koji su joj se primicali i ponora, na čijem dnu je opazila svoju majku. — Kčeri moja! — poviče Anñelika izvan se be. — Dijete moje! Spasite je! Ubit če je! Sru šit če se u ponor! Nesmiljeni stisak Rescatorove ruke priječio ju je da joj pojuri u pomoč. — Pustite me! Moja kčerka! Moje dijete! Honorina! Honorina! — Ostanite tu! Ne mičite se! Idem po nju. Ukočena od užasa vidjela je kako je Rescator pojurio i kako se neobičnom lakočom penje po strmoj stazi. Jedan se dragun približi djetetu. Rescator mu ispali pištolj u glavu, a slobodnom rukom zgrabi dijete kao kakav paket. Pogoñeni čovjek zatetura, uz mukli se štropot sruči niz hridinu i smrska se, nekoliko koraka podalje od Anñelike. U istom trenutku odjekne strašan prasak topova s Gouldsboroa. Anñelika se bojala da je kiša zemlje i kamenja zauvijek pokopala Rescatora i Honorinu. Odjednom, ona primijeti visok gusarov lik kako se pojavljuje iz oblaka prašine i dima. 525 — Evo vam vaše kčerke! Držite je dobro, sada! — Je li ranjena? =— Ne vjerujem, a sada u čamac.

svečano napušta luku, pod pogledima danguba s obale. Spretni mornari trčali su uzduž križeva I jarbola i stiskali sad ovdje sad ondje neki konop, neku Škotu. Brod je podrhtavao spreman da pojuri. Iskoristivši zabunu što ju je plotun s Go-uldsboroa unio meñu dragune, čamac se vrati k žalu. Mornari s Gouldsboroa prenijeli su nepomično tijelo gazde Bernea i jednog ranjenog mornara u čamac. Anñeliku su bezobzirice gurnuli u čamac i preporučili joj da se ispruži na dnu čamca. — čamac više neče natrag —poviče Resca- tor. — Svi se moraju smjestiti u nj. On se posljednji ukrca. Okrenuvši se prema bijelim hridinama šarantske obale, on teatralno zaokruži rukom i vikne: Zbogom, nego-stoljubivi kraju! Stoječi uspravno na zadnjem dijelu čamca, predstavljao je vrlo povoljan nišan. Srečom, vojnici demoralizirani nedavnim udarcem koji ih je obezglavio i nanio im ozbiljne gubitke, nisu ni pomišljali da dalje pucaju. Njihov poručnik je bio teško ranjen. Njegov pomočnik je urličuči izdavao protuslovne naredbe koje su nošene jekom dopirale do ušiju bjegunaca. — Neka netko u galopu odjuri i zatraži po dršku baterije u Port-Luisu. — Obavijestite mornaricu u Saint-Martin de Reu i veliku tvrñavu na rtu Sablonceaux! — Ne smijemo dozvoliti da ovi razbojnici pobjegnu! Uz silan štropot lanaca Gouldsboro je dizao sidro. Istodobno mornari na koševima jarbola ra-zmotaše jedra, koje je vjetar odmah napuhnuo. Stoječi uspravno na kapetanskom mostu, kapetan Jason mimo je izdavao zapovijedi kao da 526 U meñuvremenu-.je čamac, preopterečen bjeguncima, zaobišao brod. Sad se više nisu morali bojati napada i ukrcaj se mogao obaviti bez smetnje, dok je Gouldsboro polako napuštao uvalu. Neki mornar uzme Honorinu u naručaj i s njom se popne na brod po ljestvama od konopa. Imao je crnu kožnu prevlaku na oku te je Anñeliku sjetio neljubaznog lica Coriana d'Escrain-villeovog pomočnika. Svojini je

izgledom sasvim očarao Honorinu te ga ona čvrsto stegne oko vrata ne izustivši ni riječi dok su se penjali po ljestvama od konopa. S ukrcanjem ranjenika bilo je dosta muke. Napokon su svi bili na palubi. Pomoču vitla čamac je dignut i čvrsto privezan, uz brodsku ogradu. Svi ti pokreti obavljeni su mirno i primjernom brzinom. Osjetivši pod nogama čvrstu palubu, Anñe-lika podigne oči. Obala se udaljavala, a crveni draguni, koji su još bili na njoj, prijetili su im šakom. Neodoljivo gonjen vjetrom Gouldsboro je napuštao svoj zaklon i ulazio u more Pertuis. S lijeve strane pojavio se La Rochelle, pru-živši se uz more. Izgledao je nadohvat ruke. Na suncu su bljeskali njegovi razoreni, ali još uvijek veličanstveni bedemi: Sveti Nikola, Lanac, Svjetionik. Brod je plovio prema gradu. 527 XLV RESCATOR PRED LA ROCHELLEOM SRETAN BIJEG U OCEAN Rescator je posljednji stupio na palubu. Jednim pogledom obuhvatio je situaciju. Nikola Perrot koji je stajao blizu njega, klimao je glavom. Vjetar duva sa sjeverozapada! Loše- po nas... Oho! Andelika je odmah primijetila da ih vjetar nosi prema gradu. Na kapetanskom mostu kapetan Jason se usopio nareñujuči da se neka jedra razviju, a druga spuste, a sve sa ciljem da brod upravi prema kanalu La Pallice. Jedan mornar se približi Rescatoru i pruži mu dalekozor. Gusar se dotakne svoje maske kao da če je skinuti. Ali se predomisli i baci brzi pogled oko sebe. — Ranjenici i putnici u brodsko spremište! Nitko na palubi, osim posade! Podigavši svoj dogled, časkom je osmatrao predjel i napore što ih je činio Gouldsboro da umakne usprkos protivnom vjetru. — Ne, vi ne... — reče Anñeliki ni ne okre- nuvši se. Vjerojatno je primijetio da se ona. spremala da poslušno krene za ostalima koji 528 su se kroz bokaportu spuštali u unutrašnjost broda. Rescator spusti dogled i okrene se prema mladoj ženi. Promatrao ju je.

Ona je stajala uspravno, izobličena lica i čvrsto, stiskajuči u zagrljaju svoju kčerku. Vjetar je vijorio Honorininom kosom kao plamen purpurnom. — Vaša kčerka — reče on muklim glasom. — Tako ... Slična vam je. Koji je od hugenota koje smo ukrcali njen otac? Zar je to bio trenutak da se postavlja takvo pitanje? Anñeliki se činilo da plove prema gradu. Još malo pa če vidjeti znatiželjnike na prozorima i bedemima, kako se skupljaju da gledaju očajnički manevar nepoznatog broda. — Njen otac... odgovori ona gledajuči ga kao da je poludio — pa, dobro... otac joj je bog Neptun... zamislite. Jest' tako su mi re kli. A sad radije pogledajte gdje se nalazimo. Još malo pa čemo biti nadohvat topova s tvr ñave Saint-Louis. Ako je posada obaviještena, nema nam spasa. —• Vjere mi, to je vrlo moguče, draga moja... Brod nije uspio oploviti rt Vrh uvale. Još uvijek je bio nadohvat La Rochellea i tvrñave, na čijim se zidovima opažalo sumnjivo kretanje. — Doñite! Doñite ovamo — odluči naglo Rescator, dajuči znak Anñeliki da ga slijedi. Velikim koracima prijeñe palubu, zatim stubište stražnjeg kaštela, a onda stubište krm-nice. — Gospoño, sklonite se — reče Nikola Per rot, u krznenoj kapi, pokazujuči Anñeliki ulaz u Rescatorove odaje pod krmnicom. I doda osmjehujuči se. 529 34 Andelika buntovnik ?&gdM^^^^M — Naš je zapovjednik uzeo kormilo u ruke. Znači, izvuči čemo se. Ovo povjerenje u vještinu onog koji je njima upravljao izgleda da je vladalo meñu svom posadom. Ljudi su bili potpuno mirnič nekoliko se gusara čak ljuljuškalo u visečim ležalj-kama, a neki su se naveliko šalili, oponašajuči u tome onoga koji ih je naučio da promatraju opasnost mirno se smješkajuči. — Ali tvrñava Louis če otvoriti vatru —

reče Anñelika bezbojnim glasom. — I to je moguče — odgovori svojim čud nim francuskim naglaskom Perrot, koji je sta jao kraj nje, nesumnjivo zadužen da je čuva. Najednom se kapetan Jason preko zvučnika javi bujicom zapovijedi koje su bile namijenjene mornarima na križevima. Velika živost zavlada odmah u zračnoj šumi konopa, jarbola i jedara gdje su ljudski likovi mijenjali položaj majmunskom hitrošču. U času kad se dim iz zapaljenih topovskih fitilja podigao povrh tvrñave Saint-Louis, sva jedra Gouldsboroa promijene položaj. Brod se skoro više nije micao, kao da se ukočio pred tvrñavom, i topovima uperenim u nj. — Spuštajte sidro! Skoro odmah zatim začuje se buka lanaca i ključanje mora, gdje je palo sidro. Anñelika pogleda svog druga upitnim i uznemirenim pogledom. — Zar Rescator hoče da pregovara? — upi ta ona sa strahom u očima. — Nije to njegov običaj — promrmlja gu sar. — Vjerojatno vam se čini da je u lovu na ulješure u zaljevu Svetog Lorenca. Sidro je dodirnulo dno. Brod se zaustavio, okrečuči se lagano u pravcu vjetra. Uto s tvrñave odjekne grmljavina topova koji su u istom trenutku gruhnuli. Ali uslijed 530 žestokog okretanja kormila, brod na koga su gañali, naglo se okrenuo. Kiša tanadi proleti nekoliko palaca dalje i pljusne u bijelu pjenu tačno na mjestu gdje se Gouldsboro nalazio par sekundi prije bokom okrenut prema tvrñavi. Kao vješt borac u dvoboju izmakao je udarcu. Ali opasnost je bila samo odgoñena. Brod neče izvuči sidro, prije nego sa tvrñave ispale na nj drugi plotun. Tek što je Anñelika to pomislila, kroz zvučnik padne nova naredba: — Napustiti sidro! Kao nekom čarolijom na prednjem se kaštelu stvorio nakovanj i tri žestoka udarca malja raskinuše lanac. — Razviti sva jedra! Kurs sjeveroistok!

Osloboñeni se brod poslušno pokori jedrima. Brzina broda omela je topnike na tvrñavi Louis, koji su ga uzalud pokušavali dobiti na nišan. Tanad ponovo projuri blizu cilja, brod se žestoko strese, more ga poprska, ali je uza sve to nesmanjenom brzinom nastavio svoj put. — Hip, hip, hura! — vikao je Nikola Perrot. Povik je jednoglasno prihvatila sva posada. Perrot je objašnjavao. — Ti bi nam ušljivci bar desetak rupa izbu- šili da naš zapovjednik nije najvještiji pomorac na svijetu. Bili bismo več na dnu! časna riječ. Jeste li vidjeli onaj zaokret poluge na kormilu? Ali uñite u salon, gospoño. Mi se još nismo iz vukli iz ovog osinjaka, malo je falilo. — Ne. Ostat ču ovdje do kraja, sve dok ne ugledam slobodno more pred nama. — Vjere mi! Na volju vam, gospoño. Ima ih koji vole gledati smrti u lice. Na kraju, to i nije tako loše, jer se katkad ona prestraši, pa se povuče. •*• 531 Anñelika je počela osječati prijateljstvo prema lovcu iz dalekog Svetog Lorenca. Nije baš ličio na gusara koji ne zna za vjeru i zakon iako je na glavi imao šubaru od životinjske kože, a. ruke mu bile pune tetoviranih šara. Poslije akrobatskog okreta, zahvaljujuči kojemu je izmaknuo plotunu s tvrñave Louis, Gouldsboro se uspravio, nalik na bojnog konja koji zna što mu je raditi. Laki zaokret vjetra prema zapadu omogučio mu je da plovi ravno naprijed. Razvio je jedra da iskoristi prolaznu milost svog neprijatelja, sjeverozapadnjaka, i vrlo brzo se udalji od La Rochellea uspjevši oploviti rt Vrh uvale. Da bi dopro do pučine valjalo mu* je još priječi tjesnace izmeñu otoka. Jaki vjetar sa sje-vero-zapada, koji j'e duhao toga dana, branio mu je pristup u tjesnac Antioche na jugu, koji se nalazi izmeñu otoka Re, Aix i Oleron. Ali da bi se stiglo do bretonskog tjesnaca, kroz koji se takoñer može isploviti na pučinu, koji je uži i zaklonjeniji i smješten izmeñu kopna i sjeverne strane otoka Re, trebalo je još proči kroz uski tjesnac izmeñu La Pallicea i rta Sa-blonceaux.

Izgleda da se Rescator odlučio za ovaj drugi prolaz. Kapetan Jason kroz zvučnik naredi: — Hej!'Vi na jedrima! Savijte gornja jedra! Razvežite prednje jedro, brigantin i potporno jedro! Uz pomoč samo donjih jedara Gouldsboro uñe u prolaz izmeñu dva rta. Anñelika je teško disala. Ona je znala za podmuklu opasnost ovog prolaza punog podvodnih grebena i dosta plitkog o kome su pomorci u La Rochelleu sa strahom razgovarali. Vjetar koji je bok broda zapljuskivao sitnim' i silovitim valovima mogao je brod svakog časa 532 potisnuti s uskog prolaza izvan kojega bi se svaki brod veče tonaže neizbježno nasukao. — Jeste li več koji put prošli kroz ovaj ka nal? — upita ona gusara. — Ne, ušli smo kroz južni kanal. — Onda vam je potreban pilot. Meñu mo jim prijateljima nalazi se ribar Le Gali. On po znaje sva opasna mjesta u ovom tjesnacu. —? Dobra ideja — odgovori čovjek u krznenoj šubari. On je ostavi i poñe o tome obavijestiti oba kapetana. Malo potom pojavi se Le Gali u pratnji gusara u šubari. Anñelika nije mogla da ne poñe za njima na krmnicu. Rescator je bio kod kormila, još uvijek maskiran. Bio je vrlo napet, kao da je sve svoje sile upregao da po najmanjem drhtaju broda nasluti kako da proñe kroz opasan prolaz. On izmijeni nekoliko riječi sa rošeljskim pilotom, a zatim mu ustupi kormilo. Anñelika se naprosto ukipila, a isto tako i Honorina. Mada je djevojčica, čini se shvačala, da mjesto jednoj ženi i djetetu nije na kapetanskom mostu za vrijeme opasnosti, ona ni-zašta na svijetu ne bi bila otišla s tog mjesta. Gouldsboro je sad sigurnije napredovao. — A ako tvrñava na Velikom Sablonceauxu otvori paljbu na nas? — upita Le Gali zagle davši se u krajnju tačku otoka Re, na kome se nazirala tvrñava. — Bit če po Božjoj volji! — odgovori Res cator. Zrak se malko uzmutio. S danjom žegom dizala se zlatasta izmaglica koja je zasnjenjivala obalu. .Iz koša na jarbolu stražar zaviče:

— Ratni brod prema pramcu. Dolazi nam u susret! 533 Kapetan. Jason opsuje. čini se da ga je vijest porazila. — Sad smo u mišolovci kao štakori. — Ta tome smo se mogli i nadati — primi jeti Rescator ka6 da je utvrdio najprirodniju stvar na svijetu. — Naredite da brod uspori vožnju* — Zašto? — Da dobijem vremena za razmišljanječ Ratni brod koji se dotad još nije vidio odjednom se pojavio u visini rta Sablonceaux. Njegova razvijena jedra bila su bijela poput krede ističuči se u magličastom nebu. Buduči da mu je vjetar duhao u krmu, brzo je napredovao. Rescator položi ruku na rame Corentina Le Gallač — Kažite mi nešto, gospodine. More poči nje da opada. Ako je prolaz opasan za nas, ne če li još opasniji biti za neprijatelja veče tonaže koji nam plovi u susret? Andelikin pogled padne na ruku što je počivala na pomorcevom ramenu: ruku istodobno i snažnu i finu na čijem se prstenjaku kočio krupan prsten od srebra. Osjeti da blijedi. Bila joj je poznata ta ruka, ta čvrsta i nježna šaka. Gdje li ju je samo več vidjela? U Kandiji možda, kad je skinuo rukavice da je odvede do divana. Ali bilo je tu još nešto. Ta je ruka u njoj izazvala dojam neizrecive prisnosti. Pomisli uto da joj nije možda primicanje posljednjeg časa sasvim pomutilo pamet. U ovom dramatičnom trenutku kad se smrt približavala, ona je morala biti svjesna sudbine koju je Os-pian Ferañi pročitao u zvijezdama. Ali u isto je vrijeme bila uvjerena da neče umrijeti, jer su bili Rescatoru na brizi. Njegova zagonetna ličnost je bila neranjiva kao klasični heroii. Ona je naivno, ludo u to vje- 534 rovala i dosada još ništa nije opovrglo to njeno nevjerojatno" uvjerenje. Pilotove se lice razvedri. — Jest — usklikne on — vi imate hiljadu

puta pravo, gospodine! Mora da im je vraški stalo do toga da nas uhvate čim su tako pojuri li u ovaj tjesnac i još k tome u ovo vrijeme. Oni sigurno imaju dobrog domačeg pilota, no uza sve to njihov položaj je vrlo, vrlo škak ljiv ... — Učinit čemo ga još škakljivijim. A osim toga, poslužit če nam kao štit ukoliko se i tvr ñava umiješa. Prisilit ču ih da se postave iz meñu tvrñave i nas. Naprijed svom snagom! Pripremite se za bitku! I dok su se mornari iz koševa hvatali kri-ževa na jarbolima da bi sišli na palubu, ostali koji su se nalazili u predjelu pramčanog kaštela izbiše hitro iz bokaporte. Razdijeljene su sjekire i sablje, oružje koje su upotrebljavali pri pristajanju uz drugi brod. Skinute su cerade kojima su bili pokriveni topovi na ogradi broda. Svatko je zauzeo svoje mjesto. Neki mornari, naoružani mušketama, smjestili su se u koševima jarbola, a vukli su gore i sanduke lumbardi, koje če u slučaju sukoba gañati neprijateljsku palubu. — Treba li palubu posuti pijeskom? — upi ta kapetanov pomočnik. — Ne vjerujem da če to biti potrebno — odgovori Rescator gledajuči kroz dalekozor. I ponovi podrugljivo se smiješeči pod krinkom: Palubu posuti pijeskom, hm! Anñelika se sjeti Sredozemlja i tih krajnjih mjera. Most se unaprijed posipao pijeskom da bosi borci ne bi klizali po prolivenoj krvi. — Nasukat če se prije nego što če ijednu kuku baciti na naš brod — dometne Rescator, slegnuvši ramenima. Izgledao je tako siguran u sebe da je znatno popustila napetost što je vladala u tim trenucima dok su dva broda neumoljivo jurila jedan prema drugome. Uostalom, lako se moglo opaziti da se ratni brod nalazi u lošem položaju. Brod ionako težak zbog svojih četrdeset topova, napravio je uz to i jednu neopreznost: razvio je sva jedra, pa je bilo vrlo teško održavati pravac. Valovi. su ga potiskivali prema obali. — A ako raspali po nama? — upita Le Gali.

— Previše su zbunjeni da bi se postavili u položaj prikladan za pucanje. Osim toga okre nuti smo mu pramcem, meta je, prema tome, vrlo uska. Gouldsboro je smjelo dalje napredovao. Ratni brod se sve više naprezao da bi održavao pravac. Odjednom, neodoljivo potisnut na hridine, on se nagne i začuje se mukla lomljava. — Nasukao se! — povikaše u jedan glas mornari na krmnici Gouldsboroa. — Posada je mahala kapama i klicala od ra dosti. — Samo da i nas ne zadesi ista sudbina — progunña Rescator. — More opasno opada. Poslao je odmah mornare na pramac ña mjere dubinu. Nastavljajuči svoju vožnju, gusarski brod je' prošao podalje od svog nemočnog protivnika, s kojega su se razlijegale uvrede i proklinjanjač — A dñ ih za oproštaj pozdravimč jednim plotunom •«— upita kapetan Jasott. —* U dobrom smo položaju. — Ne! Nema smisla da za sobom ostavljamo previše loše uspomene. Osim toga, još .se nismo sasvim izvukli iz škripca. Anñelika je takoñer mislila na to da bi se mogli pojaviti drugi brodovi i prepriječiti im put. Ipak su uspjeli bez zapreka iziči iz tjesna- 536 ca i uči u bretonski tjesnac. Le Gali se uspravi držeči ruke na kormilu. — Najteže smo savladali, a sada, gospodi ne, predložio bih da dignemo i ostala jedra i da plovimo uz sjevernu obalu sve do izlaza, do rta Grouin du Gou. — Slažem se. Sad su mogli lakše manevrirati. Pertus je bio zaštičeniji, vjetar je duhao manjom žestinom i u povoljnijem smjeru, te je bjeguncima bio saveznikom. Laka izmaglica je dopuštala da se razazna svinutost kopna i snježna čipka Slanih močvara. S druge strane se nalazio Sa-int-Martin de' Re i uskoro se jedan za drugim, kao likovi iz sna, brodovi kraljevske mornarice otcijepe od luke i upute prema njima. Lov je počinjao. Gusari su u napetoj tišini promatrali napredovanje brodova. — Tako blizu cilja — šaptao je Le Gali. —

Prošli smo rt Arcay. — Pojačajmo brzinu. Vjetar je lagano zao krenuo, pomaže nam. ~ I njima. — Meñutim, mi smo u prednosti. Kratkim rečenicama su govorili o položaju brodova, odmjeravali su svoje mogučnosti, nastoječi da im ni jedna ne promakne. Nakon što je izgledalo da se brodovi približuju uznemirujučom brzinom, brodovi na čelu kraljevske flote zadržali su istu udaljenost. Gouldsboro je još bio izvan dohvata njihovih topova. Ponovo je Rescator položio ruku na Le Gal-lovo rame. — Domognimo se mi pučine, prijatelju, a tada časne mi riječi, plovit čemo niz vjetar i nijedan brod njegova veličanstva neče nas do stiči. — Uspjet čemo u tome, gospodine — odgo vori pilot kao da je odjednom oživio. 537 Očiju uprtih u pravac koji je morao slijediti, osluškivao je najmanji razvoj vjetra, najmanji lahor, da bi brodu kojim je upravljao povečao brzinu. Ah! Kako je dobro poznavao ovaj kraj, u kojem je toliko puta bacao svoje mreže i dizao svoje košare za jastoge, pjevajuči i promatrajuči s ljubavlju oko sebe vedre i pozlačene obrise mora, kopna i otoka, koji su sačinjavali prisan krajolik njegova života. Porijeklom je bio iz Bretanje. Tri generacije njegove obitelji živjele su u La Rochelleu, i to je nešto po čemu možemo razumjeti zašto je bio hugenot i što je tako uporno bio vjeran svojoj vjeri, kao što je Bretonac katolik bio odan svojoj. Razmišljao je kako danas plovi ovim krajem, gdje je nekad provañao sretne dane, a iz kojeg sad eto bježi, razmišljao je kako se u spremištu progonjenog broda nalaze njegova žena i djeca i kako bi bilo užasno da umre tu, u vodama, svojih otoka i svog grada, potopljen topovima francuskog kralja. Vivše se plašio takve izdajničke mogučnosti nego smrti s kojom se suočio mnogo puta u svom mornarskom životu. ,,Oh, Gospode, obazri se na naše patnje, koje trpimo radi tvog imena.. . ! Zašto? Zašto... ?" Anñelika pogleda unazad. Jedra gonioca su se opet povečavala. Meñutim, more se počelo jače talasati, kreste zapjenjenih valova kao da su najavljivale

blizinu pučine. Obala je nestajala, smanjivala se. Vjetar je imao neki gorki ukus i postajao oštriji. Zamagljeni horizont kao da se sve više širio. Pučina! Ali zar nije bilo prekasno. Ona pogleda Rescatora i opazi da je on fiksira kroz otvore svoje krinke. Odjednom pomisli da če joj on reči da odlazi, da njeno mjesto nije na krmnici. Otjerat 538 če je onom zajedljivom podrugljivošču kojom se ponekad obračao njoj. On, meñutim, ništa ne reče. Imala je dojam da je on tako gleda jer stvari idu rñavo i jer je trenutak postao tugaljiv. Nju, koja je dotad sačuvala svoje pouzdanje, spopadne strah. — Zar je kasno? — upita ona. Uto se Honorina uspravi u njenim rukama i pokaže nekti tačku na horizontu. — Tamo — reče veselo — vidim ptice. Ptice... su bile lañe. Pomaljale su se na obzorju i zakrčile izlaz Iz zaljeva. Za par trenutaka bilo ih je bezbroj na vidiku. Ukliješten izmeñu dolazečih brodova i kraljevske mornarice Gouldsboro je ličio na divljač, koju su natjerali u stupicu i opkolili i koja neče biti u stanju oduprijeti se svim tim protivnicima koji su se združili da ga unište. Uzvik nevjerice i zaprepaštenja javi se na usnama cijele posade, koja se nalazila u borbenom stanju. Ovo je bilo previše! Mogli su se boriti, ali ne i pobijediti. Nisu imali nikakva izgleda za bijeg. Gotovo odmah, Rescator nešto uzvikne i stane se smijati. Toliko se smijao da nije mogao doči do rijeci, gušio se od kašlja. „Poludio je", pomisli skamenjena Anñelika. Ali je gusar napokon uspio reči: — Holanñani! Zaprepaštenje se smjesta pretvori u mahnitu radost. — Podignite englesku trgovačku zastavu na glavni jarbol — zaurla kroz zvučnik kapetan Jason na engleskom. Istu zapovijed ponovi i na francuskom jeziku. Zastave se podigoše i zalepršaše na vjetru. Izmučena nedavnom olujom, ogromna trgovačka flota ulazila je dostojanstvenom sporošču u bretonski tjesnac. Dva velika linijska broda plovila su pred njom, svaki sa pet jarbola 539

i sa tri palube, na kojima su bile baterije sa sedamdeset i dva topa. Za njima je plovilo mnoštvo od četiristo trgovačkih brodova svake tonaže, od kojih je najmanji brod imao bar tristo tona. Ovu veliku flotu pratilo je dvadeset ratnih brodova. Gouldsboro se uvuče izmeñu njih okretnošču zeca i izgubi se u toj gustoj šumi. Za nekoliko časaka desetak brodova ogromne floje našlo se izmeñu njega i kraljevske flote. Sad nije bilo moguče oficirima njegova veličanstva ispaliti ma i jedan topovski metak na gusare, a da pri tom ne pogode poštene trgovce, koji su dolazili da se usidre u-francuskim vodama. Morali su odustati od svoje namjere da kazne smjelog gusara, koji ih je tako sjajno nadmudrio. Po drugačijem talasanju mora, bjegunci zar tvoreni u potpalublju, osjetili su da su doprli do pučine. čitave su sate oni osluškivali svaki šum, škripanje broda u borbi s vjetrom. O-naj manevar kraj tvrñave Saint-Louis pobacao ih je jedne "na druge. Kad su čuli mukle eksplozije topova, oni su mislili da im je kucnuo posljednji čas života. A zatim su s največom napetošču pratili ono polagano plavljenje kroz kanal, pa zastoje, pripreme za bitku, trčanje bosih nogu povrh svojih glava, očekivanje ishoda ... čitave sate su molili, izgovarali pokoju riječ, da rastjeraju zebnju ili da smire uznemirenu djecu. I kao u Arci „nije bilo prozora i nisu mogli znati što se vani dogaña" Zatim se brod stao mirno valjati u pravilnim, velikim njihajimač oni osjetiše da su jedra najzad napeta i naduhana vjetrom, a ne uslijed manevriranja. Poletni zamah slobode prožimao je trup broda, tako da je podrhtavao nd 540 radosti poput rasnog konja kome su opustili uzde. Le Gali se pojavi na bokaporti, iznemogao, s izrazom istodobno i pobjedonosnim i očajnim koji se odražavao u njegovim plavim, keltskim očima. — Pobjegli smo im — uzvikne. — Nalazimo se na pučini. Spašeni smo! Tada su svi osjetili kako im srce razdire strašan bol. Zbogom, La Rochelle, naš grade! Zbogom, naša zemljo! Zbogom naš kralju! I padoše na koljena, očiju punih suza. — Kopno se još vidi — reče Rescator, pri- bliživši-se Anñeliki i fiksirajuči je oštro kroz otvore svoje krinke. — Zar se nečete okrenuti da bacite zadnji pogled na obale koje zauvijek napuštate, go

spoño? — Ne — odgovori ona. — Niste baš previše osječajni s obzirom na svoj spol. Ne bih želio navuči na se vašu mrž nju. Zar, dakle, ne ostavljate tamo nikoga za kim žalite, nikakvu uspomenu, nijedno drugo biče? „Mrtvo dijete", pomisli ona „mali grob na rubu šume Nieula... To je sve." — Nosim sa sobom sve što mi je milo — reče ona, privinuvši Honorinu na svoje srce. — Ona je moje jedino blago. Svaki put kad bi je on nešto pitao onim svojim radoznalo-podrugljivim tonom ona je imala dojam da ju on vreba i da je ta njegova radoznalost ugrožava. Neizmjeran umor pritisne joj leña. Bio je to umor zadnjih sati, umor njena života u času, kad je sudbina zatvarala za njom vrata, koja se više nikad neče otvoriti. Ona osjeti bol u 541 ukočenim rukama, kojima je več beskrajno dugo stiskala Honorinu na svojim grudima. — Umorna sam — reče iznemoglim glasom. — Oh! Tako sam umorna. Htjela bih spavati... Anñelika nije bila svjesna što se s njom dogañalo otkad je izgovorila te riječi do časa kad se probudila u grimiznoj svjetlosti sunca na zalazu. Sunce boje rubina ispunilo joj je oči, izdvajajuči se kao ogromna svjetiljka na mutnoj, srebrnoj pozadini mora i neba. Sunce dodirne obzorje i nestane nevjerojatnom brzinom ostavivši iza sebe još kratko vrijeme ružičastu svjetlost, blistaviju od svjetlosti zore, koja je malo-pomalo počela blijediti. Anñelika osjeti kretanje broda, ono ritmičko i neprestano ljuljanje, koje ju je vračalo nekoliko godina unatrag, na Sredozemlje. U ono vrijeme, čak i kad je na Hermesu bila zarobljenica, dogañalo joj se da bi joj osječaj neizmjer-nosti nadimao srce i ništio nezadovoljstvo njene strastvene duše.

Ta su joj sječanja ostavila, iza jednog putovanja za kojega je prepatiia tisuču muka, osječaj tuge i ushičenja. Sad se ona ponovo sastala s morem. Kroz šareni prozor krmenog kaštela, promatrala je kratak požar sutona, a zatim svečanu zagonet-nost polutame prije noči. Slušala je kako se od brodskog trupa odbija zapljuskivanje valova i s vremena na vrijeme oštro pucketanje jedara i eolski pjev lahora u brodskim uzetima. Ona se uspravi, upola sjedne na istočnjačkom divanu gdje su je ispružili, tijelo podupre rukama, prazne glave, bez misli, ali s jasnim saznanjem sreče u svom srcu. Bila je slobodna! Honorina je spavala blizu nje, potpuno klonula, ružičasta, nasmijana, dok je sunce na zalazu oživljavalo put njena bucmastog lica. Anñelika se nagne nad nju neizmjernom nježnošču. — Odvela sam te, zlato moje — prošaputa. — Ti si tijelo moga tijela, srce mog srca... Nadljudsku je radost gotovo osječala kao bol. Stari san koji ju je progonio čitav život, sad se oživotvorio. Otisnula se na more. Prsa joj se napune slanim uzduhom. Oči joj se zamagle, glava joj klone opijena bezimenim zanosom. Tu, sama u svjetlosti umiručeg dana, Anñelika je nudila oceanu, kao ljubavniku s kojim se opet našla, svoje napeto, zaneseno i zaljubljeno lice... 542 543 SADRŽAJ I DIO POBUNA TINJA I Dijete pustinje — — — — — — — — II Kraljev ultimatum — — — — — — — 17 III Anñelika pod nadzorom — — — —— 31 IV Tragična sudbina slikara Gontrana — — — 40 v Molines nagoj/ara Anñeliku da se pokori — — 51 VI Vračara Melusina — — — — — — — 71 VII Samuel La Morinišre, voña progonjenih hu-

genota — — — — — — — — — 84 VIII Pretpostavke o pobuni — — — — — — 90 rx Montadour kuca na vrata Anñellkine sobe — 94 X Opasna strast protestantskog voñe Sluge brane Anñeliku od podivljalog Monta- doura —— — — — — — — — — 101 XI Povratak Florimonda i opata Lesdiguieresa — 109 XII Ekspedicija u močvare — — — — — — 125 XIII I či čete kralju Anñelika piše Luju XIV — — — — — 135 XIV Sretni jesenji dan — — — — — — — 153 XV Strašna noč u Plesslsu — — — — — — 157 XVI Anñelika nosi u naručju zadavljenog sina Njena osveta — — — — — — — — 172 u DIO HONORINA XVII Pobuna Poitoua — — — — — — — 181 XVIII Užasno otkriče — — — — — —— — 192 XIX Zlo čin u močvarama — — — — — — 203 XX Noč patnje kod Vilinskog kamena —— — 207 XXI Rañanje u šumi — — — — — — — 213 XXII Sveti Honor6 se upleo — — — — — — 220 XXIII An ñelika preklinje opata Lesdigueresa da je napusti — — — — — ~ — — 226 545 XXIV Ljubav mladog opata 235 243 295 258 čarkanje s kraljevim trupama — — XXV Pred vratima opatije Nieul — — — XXVI Uto čište! Utočištel — — — — — XXVII Opatija Nieul __ — — — — XXVIII Zasjeda trgovaca Obilježena ljijanovim cvijetom — — — 882 m DIO PROTESTANTI L.A ROCHELLEA XIX Dolazak u La Rochella Osamljeni dječak — — — — —

XXX Anñallka služavka Lice njena gospodara nlja joj nepoznato XXXI An ñelika 1 Honorina — — — — XXXII Sastanak U pustoši — — — — — XXXIII susret s gospodinom Rochatom — — XXXIV Smrt strica Lazara Anñelika kod gospodina de Bardagnea XXXV Berneova djeca u zatvoru Gospodin de Bardagne se zaljubio — XXXVI An ñelika odbija kraljeva namjesnika XXXVII Izazov i dvostruko ublstvo — — — XXXVIII Opasnost prijeti Anñelikl i hugenotima Treba otputovati — — — — — XXXIX Plan o potajnom odlasku — — — XL Gusari Anñelika opazila Reseatora — — — XLI U rukama gospodina Baumiera Sve je Izgubljeno — — — — — XLII Gospoño1, budite pozdravljeni — — XLIII Sastanak s Rescatorom — — — — XLIV Bijeg hugenota Rescator spašava Honorinu — — — XLV Rescator pred La Rochell^om Sretan bijeg u ocean -. — _-.— 285 315 324 335 346 — — 356 — — 370 — — 381 — — 385 — — 405 — — 425 — - 432 — — 446 — — 462 — — 485 — — 502 — — 528 Za izdavača Drago Crnčevič Redaktor teksta Stanko Skunca

i štaiupa i grafička oprema Grafička radna organizacija „Kultura" OOUR ,,Stamvarija Kultura", Beograd, Makedonska 4 546