pripovjetka je prvi put objavljena u Vijencu broj 33, 13. kolovoza 1892. godine.

Antun Gustav Mato

Mo savjesti

Joso se Cicvari danas vratio neto kasnije kui. Bio je u susjednom selu na protenju, pa stoga

nije udo to je neto tee nego obino naao kvaku na vratima. Kolebajui se, pjevuckajui i

mrmljajui, zapali svijeu i stade se nekako nespretno svlaiti, sjedavi na prostrti krevet.

Joso stanuje kod seoskog krmara, koji mu je jeftino iznajmio sobu. U njoj bijae sasvim priprosto

pokustvo.

Kraj kreveta je nekakav stari zeleni naslanja, iz kojega porastoe uperci dlake i morske trave.

Sred sobe podupiru dva stolca velik antav st, a uza zid, ba prema krevetu, naslonio se ormar:

ne bi ga zapremio Joso itavim svojim namjetajem, tolicni je! Nad krevetom kruniu poutjeli

velikai kralja Zvonimira kome se sja oko glave, kao kakome svecu, sjajan kolobar, kraj Lava XIII,

a malo dalje smijei se debeo fratar, kuajui kapljicu rujna vina. Pod tim slikama tuno visi crn

krii, koji bi se crvenio da ga ne ljubi svakoga jutra slukinja Anka kada mete sobu. Vidi se iz

svega da Joso ba nije osobit prijatelj ukusna namjetaja.

Ne e valjda biti ni odvie strastan tovalac knjiga, jer ponizni sto njegov ne resi, osim prijevoda

Montepinovih Vrajih lutaka i nekoliko brojeva slubenih novina, ba nikakvo drugo klasino djelo.

Nekakva hrpetina tapova svakako je, osim Jose, najvaniji pojav u toj sobi. Kod kue su mu

najvea radost, a da nema slatke rumenike vina, bili bi mu jedini sport u tihanom ivotu. Svi su

slini, ali je ipak svaki malo drukiji, kao i oni koji se o njih upiru u ivotnim bijedama.

Koliko se Joso namuio, koliko je pameti potroio, dok ih je toliko sakupio! Nije bilo ba teko s

onim mladima koje obavija svjea koa, jer su ih ponajvie nosili i ljudi takoer mlade, svjee

koe pa su ih u mladenakoj obijesti svojoj zaboravljali, doavi Josi u kakvu poslu. Ali oni

kvrgai, posuti kojekakovim krievima, zmijama, takama i kvrgama, oni mu zadavahu trista

briga! Gotovo ih nikada ne putahu iz ruku gospodari njihovi starci.

Sada ih imade mnogo vie nego stoje kua u itavoj opini. Joso ih je poredao upravo majstorski,

zapleo im kuke, poredavi ih u kolo, pa sainjavahu uplju piramidu, slinu atoru.

*

Na se pisar jedva nekako svukao. Gleda u onaj kut, malo se zamisli i ugasi svijeu, prekrsti se,

zatvori oi, okrene se k zidu, smota se kao perec i usne.

Sniva...

Vraao se kui, a na hodniku ga doeka kum Andrija. Pozdravie se.

to je s mojom molbom, gospodine mladi? Zar nije jo nita dolo? Ta trebalo bi da sam ve

lani dobio odluku!

Zar si opet tu da me napastuje, kugo jedna! Ne zna li, tulumane, da molba tvoja ide sve do

cara? Nije to samo to god, sve plaa, a kum Andro da ne daje. Ako hoe da te oproste poreza

na livadu, raduj se doe li pismo poslije godine dana. Nijesi ti prvi!

Nijeste li mi govorili da e doi pismo ve kao lani? Ja sve ekam i ekam, ali mi se ini da

neu nita doekati... A kamo onaj silni novac kojim ste mitili gospodu? Zar treba da jo nosim i

plaam? Znao sam, bolan, odmah da nee biti sree, jer dolazei molbe radi k vama, izgubih tap

koji je nosio jo moj pokojni otac. I mrmljajui, ode Andro kroz hodnik u krmu da mu rakija

otjera teke brige.

Joso nije jo ni sio, a ve neko kuca. Pisar skoi na hodnik, a pred njim se stvori kum Mato.

Dobar dan!

Bog daj!

to je s mojim Franjom? Hoe li u soldate?

Jo nije nita dolo.

Nita! a ne znate li da ve ide u dvadesetu, te e ga skoro zvati? Sve mi kae moja prosta

pamet da iz te muke nee biti pogae...

Mato se vraki uzderao, a iz krme uje se nekakva vika. Andro se dere, bog ga ubio! Uh,

samo da tamo nije ko od opine!

Joso ostavi Matiju i ode u sobu. Usplahirio se... Ali Mato za njim vie, dere se, da se kua

trese.

Napolje, kleta haramijo!

to je sa pismima?!

Vrata se otvorila, a pred pisara nahrupi Andro sa itavom hrpom seljana, Josinih klijenata.

Pisma nam dajte! Gdje su mita?

Bijesna rulja urla, da se Josi koa jei.

Strpite se, dragi susjedi! penta bono...

Iznenada se protura kroz areni svijet nekakav stari, obrijana lica, i stane ba pred blijedoga

Cicvaria, zaupivi starakim, kretavim glasom: Gledajte, brao, eno u ovaj kut! I batine nam

krade, vrazi ga slijepili!

Pisaru je ve odvie uzak zeleni naslanja...

Svi seljani pilje slijepo, nijemo onamo kamo je pisar tako vjeto poredao tapove. Jedni mirno

grickaju kratke kamie na lulicama, drugi opet zapanjeno bulje u Josu, jedan hoe da raspozna

tapove i tiho psuje, drugi opet mirno pijucka i gleda poderane opanke. Joso osjeti kako mu sve

ivlje kuca srce i kako mu koljena podrhtavaju kao struna kad je dirne.

Kleti tapovi! I oni se ve miu, giblju, klepeu. I seljaci se zabrkali. Kako i ne bi kada ve ule,

kuke, drenovae, ljeskovae brencaju i drndaju po sobi. Cicvaria stao oblijevati leden znoj.

I opet se izdere onaj starac obrijane brade, hripajui i krijetei: I tapove nam krade, vrazi te

skrpali! i jarosnim okom gleda pisara.

Uasni se tapovi ve mijeaju meu seljanima, a ovi se uskomeae, zavrtjee oko Jose

jadnika...

I neka ogromna kukasta tapina stane preda nj. Kuka se stala uspravljati, a oni se kriii, potezi,

okrui i take sjaju da sve Josi oi igraju. I donji se ve dio razdvaja, cijepa. Pisar je od uda

razvalio oi. Ima i emu da se udi: Na strahovitome tapu je nekakva misiraa.

Ta to je glava kuma Grge! proapta, pomodrevi od straha kad je na bundevi porastao

crveni nosi Grgin i kad rovaki kriii postadoe do dva mutna okaca pa se njihovi traci

zabadaju u srce njegovo kao britki ma.

Nije tu samo pokojni Grga. Evo i Pere, Josipa, Kripe, Ivana i svakakvih bradaa, brkaa i

obrijanih staraca i mueva, evo i orave prosjakinje Mare, i garavca Ciganina Balabana. Puna ih

je soba, a i hodnik zapremie. Siu i viu, deru se kao vjetar u umi.

Kuku lele! Pomozi, Krste! zaplae sirotan Joso, trgne se i prhne kao prepelica kroz prozor u

dvorite, a odanle bje' susjedu trgovcu.

Pomo, prijatelju! Gospodin Grbonosi zatvori se sa Josom u nekakvu sobicu. Kako se

skutrie, uju gdje neto zvidi zrakom kao mraan opor vjetica. tapovi! zaapta pisar, a

njegovu se drugu od straha zaiglila kosa te mu bacila kapu s glave. Grozno jato svojski ve mlati

po zelenim kapcima, a Grbonosi kao brljan obvija trepetljivoga pisara.

Molbe, mita, pisma! umno zuji zrakom.

Ve pucaju daice na kapcima.

Oajni se pisar trgne iz zagrljaja prijatelja Benjamina, koji se nato od alosti srui kao stoljetni

hrast i jauknu: Gotov sam! Drug je njegov pobjegao kroz dvorite u batu, baciv se kao

vrea preko plota i pojuriv preko polja ravna kao soko siva ptica. Jao njemu! irok mu je potok

zakrio put, a strani ga tapovi tjeraju kao jato zmija krilatica. Ve dolijetaju. Joso osjea kako

mu se krv ustalasala u vruim ilama. Ve su vrlo blizu, a viteko mome isne ni pet ni est u

vodu sa nekoliko smaragdnih abica koje su mislile: E e avo na nas rusvaj uiniti.

Zaronivi, stisnu se. Dre kao jasikin list od muke i zime.

Kleti tapovi titraju i prepliu se nad vodom kao jato gladnih komaraca. Tek to oajni pisar die iz

vode glavu da se ne udavi, opatrne ga kolina po glavi, da je pucnula kao lubenica.

Sada ga zvizne Grga, Petar, Josip, Kripo i Ivan; gle, kako ga nemilo kucnue tapovi bradai,

brkai i obrijani, kako ga poljubi garavac Balaban i ljuta baba Mara.

Molbe, mita, pisma! mrmori muklo nad vodom.

I tapove nam krade! zaori pisaru onaj tajni, obrijani stari.

Oj, Cicvariu Jocane! u zao te as rodila majka!

*

Joso zaroni jo jednom i pomisli:

to mi usud dosudio, tomu neu utei i, skoivi iz vode, strese se kao pas i bje', tjeraj

preko stoga i sloga.

Kao da je laganiji... Vije se kao vjetar preko zlatnih poljana, pa ga jedva stiu uasni tapovi. Malo

ga jo koji opatrne po slabanim leima.

Digao se, leti...

Krvavu je glavu oborio, duboko uzdahnuo i bacio nevinu abicu koja mu se nehotice uvukla u

topli dep. Strahoviti je roj ve podosta zaostao. I sada se Josi najei koa kada vidi gdje se mie

kao taka modrinom, i kad douje daleku ciku i viku: Molbe, pisma, mita! Jo jednom donese

blagi, topli vjetri grozne rijei:

Hoete li jo uzimati... tapove... gospodine mla...?!

...Joso je ve visoko, visoko... Ruke je turio u masno-mokre depove pa se divi sjajnome suncu

koje se zarumenilo od ljutoga smijeha, gledajui junakoga pisara gdje plovi modrim njegovim

carstvom vanredno sveano, licem slubenim, uzdignuvi svoj vrui rumeni nos koji bijae prava

njegova znaajka. Kad je smijeh slatki oteo Heliju svu snagu, stane se ruiti i tonuti za obzorje,

ljubei purpurnim tracima taj runi, smijeni svijet.

Joso toga nije opazio, jer ga ve zavijaju meki, barunasti oblaci. To ga tako raduje, te i ne

primjeuje estoke hunjavice koju je odnio iz potoka u te blaene visine. Da je doao amo ba i

suh, ne bi ga minula ta kakljiva boljezan, mislite li moda da je u Jose taki nos kao u pokojnog

Zeusa, kralja bogova i ljudi? Nije, premda je Joso bio Lianin.

Na pisar napreduje vraki. Ve je u nadoblanome rangu.

Ej, da me vidi sam gospodin podupan, zaudio bi se i stane ponosno posmatrati kako mu

ispod ruku titraju krila starog salonskog kaputa. Pogleda zatijem na zemlju i vrlo se zaudi.

Ba kao svjei hljebac ree, i sladak smijeak nakiti krvavo njegovo lice.

Joso je ve blizu sjajnih zvijezda. Alaj se udio kad stadoe rasti pred okom njegovim! Od zrna

biserova postadoe sjajne, srebrne jabuke, a od njih svijetle bundeve. Cicvari je sretan, blaen...

Ali ni njegova srea ne bijae sasvim vedra. Sjetio se jadnik staroga ae svoga, pokojne maje i

tihe krme seoske. Opet pogleda zemlji, ali nigdje nita. Sjaj, svjetlo, zvijezde! I opet ga

zazebe u grudima, i jadnik se sjeti dananje nezgode. To je kao u zakletom carstvu! i drhat

obuze slabano tijelce njegovo.

U tugaljiva mu se okaca zabode silni srebrni sjaj. Podie oi... Uas i nesvijest potresu jadnika.

Oajno pogleda srebrno, blijedo mjeseevo lice i kriknu kao ranjeno zee: Zar ste i tu, klete

take?!

Nesreni pisaru! Vjeni ti se planeti sa neizmjernim tracima priinjaju kao ogromne, svijetle ule.

Hoe li jo krasti tapove, avoli te skrpali! prozbori muklo te zinu glasan mjesec, onaj

stari obrijana lica i kretava glasa.

Molbe, pisma, mita! umi uasno neizmjerno kolo zvijezda: Grga, Petar, Andro, Kripo,

starci i muevi, orava Mara i Cigo Balaban.

Jao, moja majko! zapiti oajno pisari i stane padati, padati...

Nasmijala se i blijeda boica Luna! Sakrila se za oblake, da se smijehu njezinu ne smiju ljudi, sitni

crvi zemaljski.

Joso pada i pada. Upalio se. Leti kao arki meteor.

Ne pee me ba jako... Vjetar duva, pa me vjetar uva. Nije se dugo radovao. Zaduio ga

dim vatrenih krila salonskoga kaputa. Jadni Cicvariu!

*

Stralo se itavo selo. Ba u krmarovo dvorite, pred prozore pisara Jose Cicvaria, pade

vatreni kamen. Seljani se ude, eretaju, a kad im je kamen dosadio, odilaze u krmu da se

krijepe.

Onima koji ostaju tumai gospodin uitelj da se taj vatreni kamen zove meteor. Svi mu vjeruju, a i

sam Joso Cicvari koji gleda sa prozora samoga sebe. Sada smo dvojica pomisli

sladogorkim uvstvom.

Neko ipak ne vjeruje odlunome sudu uiteljevu. Bunda, krma-rov pas, dovue se meu

gledaoce, stane ba pred uitelja, ponjui kamen i mirnu lukavo oima. I zagrizao bi da nije

kamen odvie tvrd, jer je mirisao kao svjee meso. I zagrizao bi da se nije Joso Cicvari izderao

sa prozora: Bunda! Pisar se bojao da ne bi onaj Joso na dvoritu odvie trpio.

Svi mu se silno zaude, a najvie on sam, jer se..........................................probudio.

*

Mutnim oima pogleda u zakleti kut u kojem je tako vjeto sastavio piramidu. Anko! zovne

hrapavim glasom slukinju i na najvee joj udo zapovjedi da baci tapove u vatru.

Ne udi se Josi samo Anka nego itavo selo. Ta osam veeri iza toga nije popio vie od p litre

vina.