UVOD

U ovom magistarskom radu namjera mi je da sintetski prikažem razvoj hrvatske

etnologije od njezinih početaka do novih pravaca i metoda istraživanja. U tom razvoju

etnologija je u Hrvatskoj prolazila kroz nekoliko etapa u kojima se na razne načine

pridonosilo proučavanju narodne kulture.

U 19. stoljeću, u okviru narodnog preporoda, počelo se prikupljati narodne pjesme i raznu

drugu građu iz narodnog života, ali pri tom poslu nije postojao unificirani obrazac koji bi

pridonio obradi prikupljene građe, a time i njezinom sustavnom proučavanju. Tek će

osnivanjem Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti biti osnovan i poseban odbor

kojem će zadaća biti organizirani rad oko prikupljanja narodnog blaga. Unutar tog odbora

Antun Radić postavit će prve metode i teoriju etnologije odnosno narodoznanstva kao

„nauke o narodima“ u čijem je fokusu istraživanja kultura. Time će, na kraju 19. stoljeća,

biti stvorena prva etnološka znanstvena institucija sa svojim metodama koja će narednih

godina prikupljati i objavljivati građu o narodnom životu. U narednom periodu biti će

osnovani Narodni muzej u Splitu i Etnografski muzej u Zagrebu koji će pridonijeti

razvoju hrvatske etnologije otkupom, čuvanjem i proučavanjem građe i elemenata

narodnog života. U periodu i između dvaju ratova na razvoj hrvatske etnologije odrazit će

se teorija „kulturnih krugova“ nastala u njemačkim etnološkim istraživanjima. Nju će u

Hrvatskoj predstavljati i razvijati Milovan Gavazzi pročelnik Katedre za etnologiju

osnovane 1924. godine. Od tog vremena u Hrvatskoj će postojati dva pravca u etnologiji.

Onaj Milovana Gavazzija, i onaj koji je iza sebe ostavio Antun Radić, a koji se zadržao u

nepotpunom obliku i time bio manje naglašen u daljnjem razvoju. Upravo će ta dva

pravca biti sastavnim dijelovima etnologije u Hrvatskoj u idućem periodu. Pravac kojeg

je zagovarao Antun Radić napustit će se, međutim, nakon Drugog svjetskog rata, ali će se

u kasnijem periodu ponovno javljati radovi koji vrednuju njegova dostignuća i zamisli.

Kulturno-povijesna etnologija Milovana Gavazzija, s druge će strane, biti prisutna sve do

sedamdesetih godina kada će se javiti njezine prve kritike kao rezultat novih težnji,

okolnosti i promjena u društvu i vremenu koje će nametati nove poglede u etnologiji i

razvoj novih teorija. Do tog vremena pravci koje su zagovarali Antun Radić i Milovan

Gavazzi biti će nosioci hrvatske etnologije, a prema njima će se postavljati i kasnija,

moderna istraživanja.

1

Stoga će se u ovom magisteriju pažnja obratiti na strukture, istraživanja i razvoj

uvjetovan tim pravcima, zatim na rad ustanova u kojem su se ti pravci razvijali kao i

refleksije koje su oni projicirali na daljnji razvoj. Time će biti obuhvaćena jedna etapa u

razvoju Hrvatske etnologije u kojem je hrvatske etnologija utemeljenja, u kojem je dobila

svoje prve institucije, svoje prve teorije i metode rada i na kraju koje će se početi tražiti

nove teorije i pravci koji će oblikovati jedno novo razdoblje u etnološkom razvoju.

METODA RADA

2

O povijesti i razvoju etnološke misli u Hrvatskoj postoji nekoliko kraćih

preglednih radova (Bratanić 1976, Čulinović-Konstantinović 1979, Supek-Zupan 1983,

Marković 1988, Belaj 1998, 1998b, Marks/Lozica 1998, Rihtman-Auguštin/Muraj 1998,

Vitez 1998, Frlan 2001), Međutim, jedini rad koji prati razvoj etnološke misli od njezinih

početaka, smještenih na prijelazu 18. u 19. stoljeće je kraći pregledni rad Vitomira Belaja

Povijest etnološke misli u Hrvata (1998) u kojem autor etapno opisuje za etnologiju

relevantna djela, okolnosti i događaje te ukratko komentira glavne probleme i prekretne

točke bitne za daljnji razvoj. Drugi radovi, koji ostavljaju dojam pregleda etnoloških

istraživanja, usredotočeni su na razvoj i djelatnost određenih etnoloških ustanova. Tako

npr. Vesna Čulinović-Konstantinović (1979) i Mirko Marković (1988) u fokusu imaju

Akademijin Odbor za narodni život i običaje Južnih Slavena, Ljiljana Marks, Ivan Lozica

(1998), Zorica Vitez (1998), Dunja Rihtman-Auguštin i Aleksandara Muraj (1998)

usredotočuju se na Institut za etnologiju i folkloristiku, Damodar Frlan (2001) piše o

Etnografskom muzeju u Zagrebu, a Vitomir Belaj (1998b) o Katedri za etnologiju

Sveučilišta u Zagrebu. Koristeći te radove dobio sam uvid u opće stanje razvoja etnološke

znanosti i glavne sredine u kojima se etnologija razvijala. U tim radovima često su

isticani glavni problemi, okolnosti, dostignuća, ideje, pokreti i osobe koje su utjecale na

formiranje i razvoj etnologije. Stoga je sljedeća faza istraživanja obuhvatila daljnju

upotrebu literature koja je dodatno pojašnjavala i upućivala na pojedine sastavnice

razvoja. Time je stvorena jedna opća slika u vremenskom tijeku, slijedu događaja i

pravcima koji su utjecali na formiranje etnologiju. U tom djelu ključnim se pokazalo

razumijevanje dva osnovna problema (paradigme) u etnologiji u periodu prije Drugog

svjetskog rata. Riječ je o djelatnosti Antuna Radića koji će prvi postaviti jednu metodu

prema kojoj će se odvijati sakupljački, etnografski i etnološki rad, te o djelatnosti

Milovana Gavazzija koji će u hrvatskoj etnologiji zastupati kulturno-povijesni teorijski

smjer kakav će se zadržati dugi niz godina. Ta dva načina rada i pogleda u etnologiji

pokazat će se dominantnim i raširenim u gotovo cjelokupnom etnološkom djelovanju od

1897. kada je Radić iznio svoje metode, do 1970.-ih kada će početi preispitivanje

rezultata koje, te dvije paradigme, mogu ponuditi novim etnološkim istraživanjima.

Istraživačka i vremenska raširenost spomenutih metoda, nametnut će i sam predmet

istraživanja ovom magistarkom radu. Odnosno, istražujući razvoj etnoloških istraživanja,

3

od početaka njezinog znanstvenog osnivanja do razvoja prema suvremenim, modernim

pravcima, usredotočit ću se na utjecaj i refleksije Radićevih metodoloških i teorijskih

postavki i Gavazzijeve kulturno-povijesne teorije čime će se zaokružiti jedna etapa i

pristup u razvoju etnoloških istraživanja.

Pri formiranju tijeka razvoja etnologije i njenih ključnih problema i smjerova,

koristio sam znanstvenu literaturu koja me upućivala na daljnje probleme i istraživanja.

Sljedeća etapa u izradi magistarskog rada bilo je proučavanje i pregledavanje izvora

preko kojih sam dolazio do uvida o osnivanju, programu, zadacima i načinu rada

etnoloških ustanova ili o predmetu i metodama istraživanja koja su se odvijala. Izvore

sam koristio pri proučavanju značajnijih problema u razvoju etnologije, odnosno pri

istraživanju početnog zanimanja za narodni život i skupljanje narodnog blaga, zatim za

sagledavanje rada prve etnološke institucije Odbora za sabiranje spomenika

tradicionalne literature (kasnijeg Odbora za narodni život i običaje Južnih Slavena) pri

Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, pri radu i ostvarenjima Antuna Radića i

Milovana Gavazzija, utjecajima Radićevih i Gavazzijevih metoda na etnologiju te pri

sagledavanju odnosa Seljačke sloge i etnologije.

Za uvid u početno zanimanje za etnologiju, odnosno narodni život, koje je započelo u 19.

stoljeću, pored literature sam koristio i izvorni materijal u kojem se nalaze pozivi na

skupljanje narodnog blaga i pitanja kojima se upućuje na način skupljanja građe.

Za pisanje o osnivanju i radu Odbora poslužila mi je publikacija Ljetopis Jugoslavenske

akademije znanosti i umjetnosti u kojoj se nalaze zapisi sa sjednica Odbora, pravilnici,

programi i izvještaji njegovih zaposlenika. Pored Ljetopisa koristio sam i arhivske zapise

sa sjednica Odbora, pohranjene u današnjem Odboru za narodni život i običaje Južnih

Slavena, koje datiraju nakon 1945. godine od kada se oni i izrađuju i donekle zamjenjuju

zapise koji su se do tada objavljivali u Ljetopisima. Za uvid u rad oko prikupljanja građe,

njezine obrade i opće djelovanje Odbora koristio sam njegovu publikaciju Zbornik za

narodni život i običaje Južnih Slavena koji izlazi od 1896 do danas, a u kojem je

objavljen velik broj etnografske, etnološke i druge građe skupljene u Odboru. Građa koja

nije objavljena u Zbornicima pohranjena je u Odboru i nosi signaturu SZ za Staru zbirku

rukopisa pristiglih u Odbor prije 1945.,odnosno NZ za Novu zbirku rukopisa skupljanih

4

nakon 1945. godine. Isto tako, za proučavanje rada Odbora s prinosnicima građe,

zalaganje za određene metode rada i promjene nastale u Odboru, koristio sam

korespondencije urednika Zbornika Antuna Radića i Dragutina Boranića sa suradnicima

na terenu. Ta korespondencija je također pohranjena u Odboru.

Pri razmatranju doprinosa Antuna Radića razvoju etnologije koristio sam njegova izvorna

djela. Njegovo temeljno djelo, u kojem je iznesena glavnina njegovih metodoloških i

teorijskih načela predstavlja Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu

objavljena u 2. broju Zbornika. Međutim, ona je 1936. godine objavljena i u Sabranim

djelima dr. Antuna Radića koja je on objavljivao u raznim publikacijama. Neke njegove

druge tekstove objavljene u Sabranim djelima dr. Antuna Radića također sam koristio

spominjući povezanost Radićevih narodoznanstvenih i političkih ideja. Stoga su u ovom

radu Radićevi tekstovi citirani iz te publikacije.

Vezano uz Radićev pogled na narod, u okvirima etnologije ali i političkog djelovanja, u

magistarkom radu obraća se pažnja i na djelatnost Seljačke sloge u kojoj su vidljivo

preneseni Radićevi pogledi. Pored toga, Slogine akcije oko održavanja smotri seljačke

kulture također su pridonijele daljnjem proučavanju folklora i bavljenju etnologijom. Pri

prikazivanju tih značajki Seljačke sloge, osim znanstvene literature koristio sam se i

izvornim tekstovima iz kojih se vidi Radićev doprinos ideologiji Seljačke sloge te koji

spominju smotre unutar kojih se otkriva i prepoznaje materijal koji pridonosi bavljenju

etnologijom. Te su tekstove pretežno pisali vodeći ljudi Seljačke sloge i objavljivani su u

časopisima Seljačka sloga i Seljačka prosvjeta.

Etnološku djelatnost Milovana Gavazzija, odnosno njegovo bavljenje kulturno-

povijesnom metodom rada prikazao sam preko njegovih temeljnih djela. Njegovi radovi

objavljivani su od dvadesetih godina 20. stoljeća, ali je u kasnijem periodu, glavnina

njegovih djela, u kojima se nalaze njegove temeljne definicije, skupno izdana u knjigama

Vrela i sudbine narodnih tradicija (1978) i Baština Hrvatskog sela (1991). Ovom

prilikom koristio sam navedena djela, ali i njegove druge radove kako bi prikazao i dao

potpuniju sliku Gavazzijevih istraživanja.

Sagledavanjem razvoja etnologije, nakon pojavljivanja Milovana Gavazzija ostvaren je

dojam da su se istraživanja usredotočila na rad isključivo po kulturno-povijesnom

principu. Međutim određena djela, koja doduše nisu proizašla od pojedinaca zaposlenih u

5

etnološkim ustanovama, pokazuju da se o narodu pisalo i na drugačiji način od onog

Gavazzijevog. U tom djelu prikazao sam knjige Kako živi narod (1996) Rudolfa

Bićanića, Nismo mi krive (1940) Nade Sremec, Društveni razvitak Hrvata (1937) Dinka

Tomašića i Jugoslavenska porodica u transformaciji (1971) Vere st. Erlich u kojima se

na „drugačiji“ način pristupa gledanju na narod, tridesetih godina 20. stoljeća.

Nakon istraživanja struktura rada koje su postavili Antun Radić i Milovan

Gavazzi, te pregleda istraživanja poduzimanih u vrijeme njihova djelovanja, daljnji rad

sam posvetio sagledavanju istraživanja i radova koji su nastajali u narednim godinama i u

kojima su bile (ili nisu) prisutne Radićeve i Gavazzijeve metode. U tom dijelu, koristio

sam popise objavljenih radova Milovana Gavazzija i njegovog nasljednika Branimira

Bratanića iz kojih je vidljiva tematika i opseg istraživanja koji ukazuje na daljnje

bavljenje kulturno-povijesnom metodom. Također sam se koristio i popisom objavljenih

tekstova u etnološkim časopisima poput Zbornika za narodni život i običaje Južnih

Slavena, Etnološka istraživanja i građa zatim popisom rukopisa pohranjenih u Odboru, iz

čega je vidljiva recepcija spomenutih metoda ili njihovo napuštanje.

Početkom sedamdesetih godina, kada dolazi do revalorizacije „starih“ paradigmi osnovnu

će građu predstavljati znanstvena literatura koja se referira na prošla istraživanja i

postavlja nove smjerove. Autori tih radova pretežito su zaposlenici tadašnjeg Instituta za

istraživanje folklora (današnjeg Instituta za etnologiju i folkloristiku), a objavljivani su u

časopisu Instituta Narodna umjetnost i u časopisu Hrvatskog etnološkog društva

Etnološka tribina, te manje u drugim časopisima i zbornicima.

Pored časopisa koristio sam i knjige u kojima su se autori kritički obratili na stare

paradigme i istraživanja i u kojima su pokazali odmak od starih praksi, odnosno u kojima

su postavljali nove smjerove istraživanja kao npr. Struktura tradicijskog mišljenja (1984),

Etnologija naše svakodnevnice (1988), Knjiga o Božiću. Etnološki prikaz Božića i

božićnih običaja u hrvatskoj narodnoj kulturi (1992), Etnologija i etnomit (2001) Dunje

Rihtman-Auguštin, zatim Živim znači stanujem (1989) Aleksandre Muraj, pa Odlike

etnografskog pisma u modernoj hrvatskoj etnologiji (Kulturni i znanstveni dijalog u

diskurzu etnologije suvremenosti (1996) i Mala europska etnologija (2001) Ines Price,

Hrvatski uskrsni običaji. Korizmeno-uskrsni običaji hrvatskog puka u prvoj polovici XX

6

stoljeća. Svakidašnjica pučka pobožnost, zajednica (1997b) Jasne Čapo-Žmegač.

Time sam zaokružio opseg postavljenog istraživanja u kojem mi je objavljena znanstvena

literatura koristila za postavljanje okvira istraživanja, a izvori za potvrdu tih postavki kao

i za i prikaz strukture dominantnih struja u razvoju hrvatske etnologije.

7

Razvoj etnoloških istraživanja

Od ideje o narodoznanstvu do moderne hrvatske etnologije

8

I. Počeci bavljenja etnologijom

Početak bavljenja etnologijom (Bratanić 1976, Čulinović-Konstantinović 1979,

Marković 1988, Belaj 1998, Prica 2001:25-30, Rihtman-Auguštin 2001:43-54, Grbić

2002) treba tražiti u 19. stoljeću u čijem ozračju nastaju preduvjeti i potrebe za

istraživanjem i proučavanjem tvorevina koje je stvorio narod. Vitomir Belaj međutim

početke etnologije smještava potkraj 18. stoljeća spominjući slovačkog isusovca Adama

Franju Kollára koji je u svojem djelu Historiae iurisque publici regni Ungariae

amoenitates (1783) prvi spomenuo riječ etnologija kao disciplinu koja se bavi

etnogenetskim procesima europskih naroda (Belaj 1998:345). Pored toga današnji

etnolozi spominju raznovrsni etnografski sadržaj brojnih putopisa, biografija i

autobiografija, pisama, izvještaja, ljetopisa i raznih drugih dokumenta te književnih djela

ranijih stoljeća (Marković 1988:6-9, Belaj 1998:337-351, Rihtman-Auguštin 2001:55-66,

Grbić 2002:113-119). Ta činjenica ipak ne pokazuje prisutnost znanstvenog zanimanja i

znanstvenog pristupa u proučavanju narodnog života i običaja.

Tek su početkom 19. stoljeća društveno-povijesne prilike na našem prostoru pogodovale

razvoju sustavnijeg proučavanja kulture seoskog stanovništva. Na prijelazu iz 18. u 19.

stoljeće dogodile su se brojne društvene i političke promjene izazvavši reakcije na kojima

se grade nacionalni pokreti i poticaji za nacionalnom integracijom (v. npr. Korunić

1989:55-56).

U turbulentnom duhu vremena, koje je zahvaćalo i naše prostore, prethodilo je i ukinuće

Mletačke (1779) i Dubrovačke (1808) Republike, a Hrvatska južno od Save privremeno

je do (1813) ušla u sastav Napoleonovih Ilirskih provincija (v. npr. Šidak 1988:15-57,

Čosić 1999:13, 69, Goldstein 2003:153-159, Macan 2004:126-127). Uslijedio je niz

revolucija koje su pridonosile razvijanju drugačijih potreba i pogleda na državne,

političke i društvene konstrukcije (v. npr. Korunić 1989:19-55). Dotadašnji feudalni

sustav već je ulazio u fazu raspada, a takvo stanje stvari samo je ubrzalo velike društvene

i političke promjene koje su se događale u predindustrijskoj Europi. U cijeloj Europi

javljali su se nacionalni pokreti sa željom za oslobođenjem, osamostaljenjem,

ujedinjenjem (v. Stančić 2002:4-25). Nacionalne ideologije 19. stoljeća zagovarale su

vječnu istinu o izvornim simbolima nacionalne kulture koje je stvorio narod. I u

9

hrvatskim su zemljama, stoga početni poticaji istraživanja naroda bili povezani s

konstrukcijom nacionalnih ideologija. (Korunić 1989: 72-76). Narod je postao predmet

znanosti ali i politike.

Najvažniji istraživači folklora i pojedinci koji su potaknuli istraživanje narodne

kulture i narodnog stvaralaštva te ponudili odgovarajuću metodologiju bile su istaknute

ličnosti političkog života zemlje tijekom 19. stoljeća. Zagovornici nacionalnih ideja u

potrazi za izvornim nacionalnim vrijednostima odlazili su u narod. Mnogi su od njih

organizirali skupljanje građe o narodnoj kulturi: narodne pjesme i narodne priče, narodne

poslovice, narodnu umjetnost, običaje i rituale, prirodno pravo, način života. „Kao odjek

na zbivanje u zapadnoj Europi i u srednjoeuropskim se krugovima formirao jednaki cilj.

Borba za osamostaljenje i oslobođenje naših naroda od vlasti tuđinaca – doveo je do

razvitka svijesti o potrebi proučavanja tradicionalne kulture kao dokumenta o opstanku

slavenskog etnikona na današnjem tlu. Ta svijest bila je vodilja prvih akcija za

zapisivanje narodnih pjesama, priča i drugih vidova narodne usmene književnosti i

socijalnih tradicijskih kulturnih tekovina“ (Čulinović-Konstantinović 1979:67). Potraga

za narodom, koji je predstavljao dubinu nacionalne duše, dovela je do razvoja etnografije

koja se u tom periodu sve više počinje isticati kao znanstvena oblast.

10

I u našim krajevima, kako smo naveli, prodor etnografije vezan je uz

nacionalnointegracijske ideje koje su najviše vidljive kroz djelovanje Ilirskog pokreta.

Međutim, prvi poticaj na zapisivanje narodnog stvaralaštva kod nas se dogodio

dvadesetak godina prije hrvatskog narodnog preporoda. Sukladno ostatku Europe i kod

nas su glavnu ulogu u preporodnim i pretpreporodnim idejama nosili istaknuti pripadnici

političkog i javnog života, odnosno imućniji pojedinci među koje spada i zagrebački

biskup Maksimilijan Vrhovac (1752-1827). Upravo je Vrhovac početkom 19. stoljeća bio

glavni nositelj modernizacijskih ideja i zagovaratelj ujedinjavanja Hrvata južno od Save

sa sjevernom Hrvatskom (Šidak 1988:21-26, Goldstein 2003:159). Vrhovac je bio

svjestan da se zameci građanskog društva trebaju osloniti na socijalne temelje

tradicionalnih „feudalnih“ tekovina. Stoga je u lipnju 1813. godine, u suradnji sa

Slovencem Jernejem Kopitarom i Slovakom Josefom Dobrovskim, pokrenuo akciju za

prikupljanje narodnih pjesama. Svećenstvu svoje biskupije uputio je okružnicu na

latinskom jeziku kojom ga poziva da prikuplja „sve horvatskog i slavonskog narječja

proizvode, iz kojih se bogatstvo i narav jezika poznati može“ čime bi se prikupila građa

za oblikovanje jedinstvenog „ilirskog jezika“. (Šidak 1988:80, Stančić 2002:164) „Bio je

to prvi organizirani folkloristički pothvat u Hrvata kojim se folkloristika počela razvijati

unutar područja slavistike u samim njenim počecima“ (Belaj:1998:347). U tom periodu

šire građansko društvo upoznaje tada vrijednosti kulture klasno nižeg, seljačkog sloja,

koja je bila u sjeni pisane književnosti. Od strane poticatelja prikupljanja narodnog

stvaralaštva ističe se vrijednost i kvalitete narodne, pučke kulture i prvenstveno se

popularizira usmeno stvaralaštvo. Zagovaralo se zapisivanje i otkrivanje žive epske

pjesme koja je stavljana uz bok staroj grčkoj epici (Čulinović-Konstantinović 2001:5).

Poziv Maksimilijana Vrhovca nije ostao bez odjeka. Ubrzo su se pojavile mnoge zbirke

pjesama, a gotovo svatko tko je bio vezan uz Ilirski pokret posjedovao je zbirku pjesama

koju je sam prikupio1. (v. Bošković-Stulli/Zečević 1978:563-617). Dodatni poticaj na

prikupljanje narodne epike nedvojbeno je uslijedio nakon tiskanja Rječnika Vuka

Stafanovića Karadžića 1818. u kojem su opisani mnogi običaji i događanja iz narodne

1 Pri skupljanju i klasifikaciji narodnih pjesama kod Srba (a smatram da je jednako i s akcijama kod Hrvata) isticanje vrijednosti epske pjesme temeljilo se na romantičnoj pretpostavci kako epske narodne pjesme predstavljaju neku vrstu povijesti u stihu. „Prikupljanjem i klasifikacijom pjesama išlo se za (re)konstrukcijom povijesti i širenjem te koncepcije povijesti na sve južnoslavenske narode čija usmena poezija spominje iste junake i motive.“ (Rihtman-Auguštin 2001:90).

11

prošlosti (v. Stefanović-Karadžić 1818).

Mnogi intelektualci i pripadnici Ilirskog pokreta vremenom su se uključivali u posao

sakupljanja pjesama i narodnog stvaralaštva. Akcija skupljanja također se raširila i na

suradnike u brojnim seoskim sredinama gdje su pojedinci (seoska inteligencija),

potaknuti ovom idejom, zapisivali pjesme i druge vidove narodnog folklora (Bonifačić-

Rožin 1973:9). Pokretači tih akcija u Hrvatskoj i u drugim našim krajevima bili su u

međusobnim doticajima, izmjenjivali su iskustva, poticali su i popularizirali narodno

stvaralaštvom u vlastitim sredinama i u kulturnim krugovima raznih zemalja Europe

(Čulinović-Konstantinović 1979:67).

Velika zainteresiranost za etnografiju općenito je bila prisutna kod pripadnika političkog

života i inteligencije pa tako i kod vodeće osobe Ilirskog pokreta Ljudevita Gaja (1809. -

1872.). On je 1932. godine napisao Kratku osnovnu horvatsko-slovenskog pravopisanja,

a 1935. pokrenuo je Novine Hortvatske (s književnim prilogom Danica horvatska,

slavonska i dalmatinska, (od 1836 Danica Ilirska) čime je Ilirski pokret dobio na

zamahu. Ljudevit Gaj sam je skupljao narodne pjesme i poslovice, „...a nije bježao ni od

njihova dotjerivanja u nacionalnom duhu.“ (Rihtman-Auguštin 2001:112). Vođen

inicijativom Maksimilijana Vrhovca, i Gaj je poticao etnološko i folklorističko

istraživanje. U tu svrhu izradio je još 1818. godine upitnicu od 73 pitanja kojima se

zanima za folklor (pjesme, predaje, poslovice, navode). No zanimaju ga i imena starih

slavenskih bogova, imena zvijezda i mjeseca, trava i nazivi mjesta u krapinskoj okolici.

Postavlja i historijska pitanja o župi, župnicima, glagoljašima, pravnom životu grada

Krapine (v. Gaj 1973:67-69).

Svojim uratkom Gaj je želio postaviti smjernice skupljačkog rada i poticati druge na

skupljanje narodnog blaga. Međutim sve je još bez pravoga koncepta koji će donekle

svojim radom, na prikupljanju građe, ostvariti kasnije Stanko Vraz. Slovenac Jakob Fraß

(1810. - 1851.) upoznao je 1833. godine Ljudevita Gaja i priklonio se ilirskom idejom.

Pohrvatio je svoje ime, preselio se u Zagreb i postao jednim od stupova pokreta

(Čulinović-Konstantinović 1972:199). U sklopu Matice Ilirske Dragutin Rakovac,

Ljudevit Vukotinović i Stanko Vraz pokrenuli su 1842. časopis Kolo, s podnaslovom

Članci za umjetnost, literaturu i narodni život. U njemu su objavljivali Luka Ilić

Oriovčanin, Matija Majar, Ilija Jukić i Stanko Vraz. „Budući da je Kolo doista

12

objavljivalo brojne članke etnološkoga značaja hrvatskih, pa i slovenskih autora, postalo

je prvim (i) etnološkim časopisom u Hrvata“ (Belaj 1998:347). Svojim radom i

uredništvom (1942. - 1950.) Kola Stanko Vraz pridonio je izradi prvih pravila za

zapisivanje i opisivanje folklornih sadržaja i života na selu. U njima je prvi izradio

metode terenskog rada kakve se i danas koriste u znanstveno – istraživačkom etnološkom

radu, odnosno prvi je u Hrvatskoj pokušao organizirati mrežu suradnika na širem

južnoslavenskom području, shvaćajući da državne granice nisu i granice rasprostiranja

južnoslavenske tradicijske kulture. U to rano doba našeg kulturnog preporoda Vraz je

uočio važnost kontinuiteta kulturnih zbivanja. Ukazao je na potrebu da uz zapisivače iz

sela (seljake i seosku inteligenciju) i sami organizatori tih akcija vrše barem kontrolna

ispitivanja. Sam se na terenu služio metodom opservacije, a građu je kontrolirao i

uspoređivao s podacima iz drugih sredina što se pokazuje kroz opaske u djelima

objavljivanim u Kolu (v. Vraz 1942, 1847, 1850, Čulinović-Konstantinović 1972:200).

„Vraz je jasno razlikovao etnografsku istraživačku djelatnost koja se odvija na terenu,

skupljanjem, zapisivanjem, od kasnijeg znanstvenog proučavanja“ (Belaj 1998:348).

Prema tome Vraz je bio prvi koji je napravio značajniji korak prema konkretnijim

metodama etnološkog rada koje će tek 1897. biti formirane u radu Antuna Radića.

Pismeni seljaci i seoski intelektualci te znanstvenici i stručnjaci raznih struka

odazvali su se pozivima i suradnji i Vrhovcu i Gaju i Vrazu. Njihovo se zanimanje

postupno proširio s užeg područja folklornog nasljeđa na običajno pravo i druge oblike i

sadržaje tradicijske kulture. Takvo stanje poglavito je uočljivo u petom desetljeću

devetnaestog stoljeća koje se pokazuje kao zrelija faza u pogledu znanstvene misli i kao

čvrsta podloga za organizirani znanstveni etnološki rad.

U tom razdoblju stvorena je i prva institucija - Matica Ilirska (osnovana 1842., a 1874.

preimenovana u Maticu Hrvastku) koja će biti jezgrom i glavnim animatorom

zapisivačkog rada. Matica je nastala u okrilju Narodne čitaonice osnovane 1838. godine

radi potrebe za osnivanjem „..učenog družtva... Ovakovo družtvo bijaše čitaonica

zasnovana u Zagrebu god. 1838., koja je imala podjedno korisne znanosti razširivati. Ona

je uzela u svoje ruke također brigu, da se knjižnica i muzej zasnuje, te je sakupljala i

knjige i starine. Ona je na dalje skrbila ... da se misao o učenom družtvu izvede. Ali prije

13

nego se to sbude, izadje iz krila čitaonice god. 1842. književno družtvo pod imenom

Matice ilirske, zasnovana prema postojaloj Matici srbskoj (1826), i češkoj (1830), kojoj

bi najpoglavitija svrha nauk i književnstvo u narodnom jeziku razprostranjivati. Da se

narod s jedne strane upozna s jezikom, s druge sa starim spomenici svojimi, obrati matica

glavnu pažnju na stare hrvatske dubrovačke i dalmatinske pisce.“ ([S.n.] 1877:2). U

svojoj osnovi Matica je zamišljena kao ustanova koja će raditi na prikupljanju i

objelodanjivanju hrvatskih djela i knjiga pisanih na hrvatskom jeziku kojim će izgrađivati

i podržavati nacionalnu svijest. Prvi predsjednik Matice Ilirske Grof Janko Drašković u

svom uvodnom govoru naglasio je cilj koji bi ova ustanova trebala slijediti u svojem

radu: „Najpoglavitija svrha našeg društva jest: nauku i književstvo u našem narodnom

jeziku rasprostranjivati, i priliku mladeži našoj dati da se domorodno izobrazi“ (v.

Bratulić 1997:6). No, kao što smo naveli u Matičinom djelovanju, koje je poglavito išlo

za izdavanjem djela na hrvatskom jeziku, bilo je prisutno i daljnje poticanje

etnografskoga rada. U Maticu Ilirsku pristizali su radovi seoske inteligencije koji su

arhivirani i pripremani za objavljivanje. Prvi od tih rukopisa o običajima i pripovijetkama

objavljuju se nedugo nakon samog osnutka Matice. Već je 1846. objavljeno djelo Običaji

kod Morlakah u Dalmaciji Šime Ljubića, zatim Narodne pripovijetke Varaždina i pjesme

o rođenju i suđenicama, 1851. godine autora Matije Valjevca, a uslijedile su i druge (v.

Marković 1988:8-9). Godine 1877. sada preimenovana Matica hrvatska, uputila je Poziv

za sabiranje hrvatskih narodnih pjesama kojeg je „studenoga god. 1877. izdala u svim

hrvatskim novinama“ jer „mišljaše, da mu sada ne valja stati na pola puta, već da treba i

dalje sabirati narodne pjesme iz onih krajeva, iz kojih ''Matica Hrvatska'' još nema

pjesama“ (M.H. 1896:X). Bila je to prva prava inicijativa za skupljanje kojoj se odazvao

velik broj prinosnika građe. U Matičinom arhivu ubrzo se našao zavidan broj rukopisa o

narodnim pjesmama koje su se vremenom počele objavljivati2 i koje su tako činile

jedinstven korpus narodnog stvaralaštva.3

2 Velik dio prikupljenih pjesama počeo se objavljivati 1896. godine u antologiji od deset knjiga Hrvatske narodne pjesme3 Pod okrilje Matice Hrvatske prvenstveno su pristizali rukopisi s epskih narodnih pjesama s područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, dok su rukopisi, koji su obrađivali narodni život i običaje kasnije pristizali u Odbor za narodni život i običaje Južnih Slavena pri novoosnovanoj Jugoslavenskoj Akademiji znanosti i umjetnosti. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, Matica je svoju kolekciju narodnih pjesama poklonila spomenutom Odboru gdje se i danas (Odsjek za etnologiju HAZU) čuvaju. Najstariji rukopis iz kolekcije Matice hrvatske pripada autoru Vjekoslavu Babukiću Požeški zbornik i datira iz 1789. godine. Sveukupan broj Matičinih rukopisa iznosi 201 jedinicu.

14

Sljedeći doprinos izučavanju narodnog života ostvario je Ivan Kukuljević

Sakcinski (1816-1889) hrvatski političar koji je u Hrvatskom saboru prvi progovorio na

hrvatskom jeziku, uspio je organizirati kulturnu djelatnost na polju povijesnih znanosti

osnovavši 1851. godine Društvo za povĕstnicu jugoslavensku i starine. Godinu dana

kasnije pokrenuo je časopis Arkiv za povĕstnicu jugoslavensku u čijem je prvom broju

objavio jedan od prvih upitnika za prikupljanje etnografske građe. Njegova su pitanja,

doduše, većinom bila usmjerena prema istraživanjima povijesti i arheologije kraja u

kojem bi potencijalni suradnik istraživao. Međutim među 26 pitanja koja je objavio

Kukuljević nalaze se i ona koja se odnose na život i kulturu puka. Tako pod rednim

brojem 18 stoji „Koji su kod vas običaji pučki kod poroda, krštenja, ženidbe, kumovanja

smrti i pogreba“, pod brojem 19. „Šta kod vas pripověda puk o vilah, vešticah,

coprnicah, viškah ... o Sablasti, o Mori, i Morani, o kugi i o smrti?“. nakon još nekoliko

pitanja koja su se odnosila na mitološka bića i narodna vjerovanja, Kukuljević je postavio

i pitanje „Kakovi vrsti narodnih pesamah peva kod vas puk? Šta se pripoveda ili peva o

starih naših krajevih, banovih, ili drugih vitezovih?“, „Bavi li se tkogod u vašem kotaru

sabiranjme ili popisivanjem starinah? Jeda li bi se moglo od njega štogod kupiti ili na dar

dobiti za narodni muzeum?“ (Kukuljević 1851:242-243).

Pored navedenih autora, njihovih djela te raznih prinosa koji su sadržavali

etnografski i folklorni karakter, u spomenutom periodu javlja se još niz značajnih

ostvarenja koja su pridonijela razvoju etnološke znanosti (v. Marković 1988:6-9, Belaj

1996 347-350).

Velik broj raznorodnih etnografskih prinosa dokazuju zainteresiranost hrvatske

inteligencije etnografijom koja je pridonijela upoznavanju naših naroda. Nedvojbeno je

da se zanimanje za etnološka pitanja u Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća probudilo.

Međutim, u tom pretežno sakupljačkom radu osjećao se nedostatak jedinstvenog

znanstvenog središta koje bi tim poslom rukovodilo i koje bi ga izdiglo na potrebnu

znanstvenu razinu. „Svatko je radio sam za se. Pitanja nisu bila jasno oblikovana, načini

rada bili su nejedinstveni i nerijetko međusobno nespojivi, nije postojala jasna predodžba

o struci. Etnologiju je u Hrvata tek trebalo konstruirati kao samostalnu znanost sa svojom

15

teorijom i s institucijama koje bi mogle usmjeravati i organizirati znanstveni rad“ (Belaj

1998:350). Rješavanje tog problema ubrzo se javilo u Jugoslavenskoj akademiji znanosti

i umjetnosti u sklopu koje će biti stvoren poseban odbor odgovoran i zadužen za

organiziranje i provođenje skupljanja građe iz narodnog života i sustavan etnološki rad.

1. Osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, njezin

značaj i rad na polju etnologije

Osnivanje središnje znanstvena i kulturne ustanove, koja bi razvijala temeljne

grane znanosti, bila je želja i cilj vodećih osoba hrvatske kulturne javnosti u vrijeme

narodnog preporoda (Gross/Szabo1992:284-294). „Što se je od 1836. godine živo živjelo

u cielom narodu, o čem se je bez uspjeha nastojalo: to se malo iza listopadske diplome

god. 1860., kojom je državna samouprava našoj domovini donekle vraćena, u mnogo

većem opsegu izpunilo“ ([S.n.] 1877:3).

Kroz akcije i potporu zagrebačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, ideja o osnivanju

ustanove koja bi, kao krovna ustanova objedinjavala sve vidove kulturne i znanstvene

djelatnosti, počela se ostvarivati. Društveno-politička snaga tadašnje hrvatske

inteligencije, stimulirana kulturnim preporodom koji se pokazao kao masovna akcija u

pravom historijskom trenutku, uspjela je 1866. godine ostvariti svoj cilj. Pet godina

nakon što je Hrvatskom saboru podnesen prvi zahtjev 29. srpnja 1861. u kojem je

navedeno da „u djelokrug akademije uzeto...jezikoslovlje, poviest s istraživanjem

državnoga, društvenoga i umnoga života jugoslavenskih naroda“ ([S.n.] 1877:7), 4.

ožujka proglašena je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, a „7 srpnja

imenovan je odbor koji će izraditi akademički poslovnik“ ([S.n.] 1877:8). Od tog doba

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti postaje centar iz kojeg se planski

organizira znanstveni rad ne samo unutar Hrvatske, nego i među ostalim južnoslavenskim

narodima. Unutar djelovanja Akademije, u prvim pravilima izrađenim 1866. godine,

odlučeno je, da će se proučavati četiri glavne struke, i to pored „poviesti sa svojim

pomoćnim znanostima“, „matematike i prirodoslovlja“, „krasne umjetnosti“ proučavat će

16

se i „mudroslovlje“ (folklorni sadržaji i dijalektološka građa), kao i „poviest pravah u

Jugoslavenah“ ([S.n.] 1877b:19) . To znači da se Jugoslavenska akademija neće

ograničavati državnim granicama, već granicama rasprostranjenosti južnoslavenskog

življa na cjelokupnom našem prostoru.

U razdoblju od prvih dvadeset godina rad se Akademije odvijao u tri odbora: Odboru za

izdavanje historijsko-juridičkih spomenika, Odboru za sabiranje podataka o potresima u

domovini i Odboru za galeriju slika. Odluke su se donosile na skupnim sjednicama svih

članova na kojima su se potvrđivale odluke tih odbora. U tim okvirima Akademija je,

putem svojih članova, organizira suradnike i na području „narodoznanstva“. Mnogi

autori, koji su i prije osnivanja Akademije objavljivali radove etnografsko-folklornog

sadržaja i studije iz slavenske pravne povijesti, uključujući i običajno pravo, postaju

redovni i dopisni članovi. Oni, kao i vanjski suradnici, objavljuju izvještaje, građu i

studije u publikaciji Rad Akademije i njezinim drugim edicijama već od prvih brojeva

([S.n.] 1877c: 54, 56-57)

Odmah po osnutku Jugoslavenske akademije prišlo se ostvarivanju njezinih

znanstvenih zadataka među kojima se isticala i potreba prikupljanja građe za

objavljivanje spomenika pisanog i običajnog prava južnih Slavena. „I drugim sredstvima

nastojaše akademija podupirati nauku. Da se pretraže arkivi i knjižnice, te da se prouče

živ jezik i narodni običaji, potpomogla je znanstvena putovanja. Tako je njezinom

potporom devet članova u ovu svrhu posjetilo Dalmaciju, Dubrovnik i Mletke“ ([S.n.]

1877:10). Tako su već u prvim godinama Akademijina djelovanja poduzimana

znanstvena putovanja, u svrhu istraživanja po našim poznatijim bibliotekama i arhivima u

Dalmaciji, Dubrovniku, Veneciji i ostalim većim središtima.

Dakle, djelatnost Akademije odvijala se, osim stimuliranjem na pisanje znanstvenih i

stručnih radova, i u poticaju na istraživački, terenski rad, koji je najprije vršen na

području Dalmacije. Ujedno, otkupom rukopisa s opisima sadržaja tradicijske kulture i

zapisa narodnih pjesama, priča, poslovica i dr. stvarao se fond rukopisnog arhiva. „Ne

manju pažnju obratila je Akademija od svojeg prvog početka na sabiranjei skupljanje

učenih sredstava. Po toj brizi nasta njezina knjižnica i arkiv, i to koje kupnjom cielih

knjižnica i rukopisnih sbiraka ili pojedinačnih djela.“( [S.n.] 1877:11). No, ubrzo se

uvidjelo da nije dovoljno prikupljati građu samo na taj način. Osjećala se potreba za

17

sustavnijim rukovođenjem prikupljanja i određenim pravilima po kojima bi građa bila

zapisivana. U tom pogledu učinio je važan korak Baltazar Bogišić zadužen da organizira

prikupljanje spomenika pisanog i običajnog prava. U tu svrhu Bogišić je izradio Upitnik,

od 352 pitanja koja su se većinom odnosila na probleme običajnog prava. Na Upitnik su

pristizali brojni odgovori iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Bugarske, ali

najviše iz Hrvatske. „... to se i pak ni sam nijesam nadao, da će se, ma i ako tečajem više

godina, nakupiti toli obilata građa, kao što je predstavlja evo ova knjiga.“ (Bogišić

1874:V). Rezultat ove akcije, kojom je stvorena obimna građa o narodnom, običajnom

pravu, bio je Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slovena. Gragja u odgovorima

iz različitih krajeva slovenskog juga (1874.) kojeg je sastavio Bogišić i koji je

predstavljao jedno od prvih sintetskih djela iz područja običajnog prava i narodnog života

uopće. S druge strane, zamjetno je da se sadržaj pretežno odnosi na područje Hrvatske, a

sam Bogišić bio je svjestan da je ovo djelo samo početak istraživanja koja bi trebala

uslijediti „Upravo imajući pred očima tu buduću radnju i dadoh ovomu djelu formu, koja

već sam sobom pokazuje potrebu produženja, popunjavanja i ispravljanja; jer će tek

posije toga, ovdje sabrana gragja i biti, u cijelome svom opsegu, upotrebljiva za naučne i

narodne svrhe: tek tada, nagje li se da je nužno, moguće će biti cijeli zbornik preraditi i

dati mu formu, u kojoj se predstavljaju sva zaokrugljenja, završna naučna djela.“ (Bogišić

1874:VI). Usprkos tome ovaj zbornik i sama upitnik služili su pri mnogim daljnjim

istraživanjima narodnog života Južnih Slavena, a također i Antunu Radiću koji će

četrdesetak godina kasnije, izraditi prva pravila za skupljanje cjelokupne građe o

narodnom životu Južnih Slavena.

2. Osnivanje Odbora za sabiranje spomenika tradicionalne literature

Kroz prvo vrijeme djelovanja Akademije pokazala se potreba da se oformi

zasebno tijelo koje će razvijati znanstveni rad na području etnologije i koji će biti

usmjeren na prikupljanje etnografske građe (Čulinović-Konstantinović 1978, Marković

1988). U tom smjeru značajniji korak poduzeo je Franjo Rački. Kao povjesničar i

pobornik ideja o jugoslavenstvu, on je isticao važnost izučavanja naroda i njegovih

18

tekovina. „Rački je imao koncepciju stvaranja ''narodne znanosti'' koja ne bi samo

oponašala tuđu razvijenu kulturu nego bi na narodnom jeziku u skladu s ''dušom'' naroda

izgradila vlastitu osebujnu kulturu, bezuvjetno nužnu za opstanak hrvatskog i

''jugoslavenskog'' naroda“ (Gross 2004:371).

Radi stalnih isticanje potreba za osnivanjem posebnog odjela koje bi se trebao baviti

etnologijom, na sjednici Filološko-historijskog razreda 11. studenoga 1888. godine

izabrano je pet članova „da skupljaju gradju tradicionalne narodne literature“ ([S.n.]

1889:50). Bili su to F. Rački, M. Valjevac, N. Nodilo, T. Smičiklas i dopisni član T.

Maretić, koji će tim poslom upravljati. Pred novostvoreni Odbor za sabiranje spomenika

tradicionalne literature (dalje Odbor) bio je postavljen i zadatak „...da se sakuplja

tradicionalna narodna literatura, koja će se s vremenom izdavati... Ovaj će Odbor

ponajprije... da nacrta kratka pravila o sakupljanju, uređivanju i izdavanju pomenute

literature“ ([S.n.] 1889 4:48). Očito se pod terminom literatura podrazumijevao širi

tradicijski sadržaj. Međutim, ni organizatori toga rada, u prvim desetljećima rađanja

etnologije kao znanosti, nisu mogli jasno ograničiti i precizirati njen sadržaj.

Godinu dana nakon formiranja Odbora koji će raditi na prikupljanju građe. Franjo Rački

istaknuo je na sjednici od 30. studenog 1889. da nije dovoljno prikupljati građu koju

pružaju samo pisani izvori. Za sustavna etnografska istraživanja potrebno je spomenutu

građu nadopunjivati i drugim izvorima. Stoga Rački spoznaje vrijednost cjelokupnosti

etnografske građe te pokazuje da se uz pomoć povijest i etnologije, koje nadopunjujući

jedna drugu, mogu doći do znanstvene istine. “Sve što se u posljednje vrieme radi po

svietu za narodoslovje pokazuje, kolika mu se važnost daje u nauci. I zaista od davnine se

osjeća, da praznine, koje u poznavanju naroda ostavljaju pisani ili umjećom proizvedeni

spomenici, valja izpuniti tvorinami puka, koje iz raznolikih ogranaka njegova života na

površinu izbijaju, a koji su od onih spomenika obično i starije i raznovrstnije. Tek jedni i

drugi pružaju na širokih razmjerih izdašnu etnološku građu“ (Rački 1889:79-80). U

svojem izlaganju Rački pokazuje da je dobar poznavatelj drugih radova koji se na istom

polju događaju u drugim europskim državama. Spominje Lubbocka, Taylora, Langa te

govori o dostignućima engleske, francuske, poljske, ruske i madžarske akademije. „U

tom pogledu trebala bi se naša akademija povoditi za izučavanjem svih grana domaćeg

narodoslovlja“ (Rački 1889:78). Svjestan da Jugoslavenska akademija ne može

19

obuhvatiti sve potrebne sadržaje, radi nedostatka kadra i sredstava, istraživanja trebaju

biti usmjerena na proučavanje pojedinih sfera poput psihologijskog dijela domaćeg

narodoslovlja, običajnog prava, folklora. „Naša akademija neće moći, bar za sada, ni

prema svojim silam, ni prema svojim sredstvom, obrađivati sve grane domaćega

narodoslovja; tako valja još fisiologijsku granu odložiti, dok se prirodne te vrsti struke

usavrše; dok zavodi, na koje takva opažanja spadaju, postanu, i dok se javna vlast i kod

nas, kano što drugdje, osjećala bude pozvanom ići na ruku takvim istraživanjem. S toga,

imati će se za sada ograničiti više na psihologijski dio domaćega narodoslovja, tj. na

tvorine, koje se smatraju proizvodom duha, nutarnje sile jednoga naroda. U tu se skupinu,

kako je poznato, ubrajaju uz jezik, brojne pjesme, pripovijetke ili priče, bajke, gatke,

basme, podrugačice, poslovice, zagonetke, običaji ne samo pravni, nego glavno oni 'koji

prate razne zgode i miene pučkoga života; a u kojih su se upravo sačuvale uspomene

pradavnih vremena. Tom se ponajviše skupinom, timi tvorinami nutarnje narodne sile

zanima i bavi folklora ili tzv. tradicionalna literatura, obuhvaćajući one spomenike

narodne, koje, ne pismom, već ustmenom predajom prelazeći od jednoga koljena na

drugo, ostaše u pameti naroda“ (Rački 1889:80-81). Nadalje Rački je govorio o raznim

djelima koji su do tadašnjeg dana prikupljena i objavljena, o raznim radovima naših

slavnih pisaca pa ističe kako se i nadalje Akademija mora voditi tim poslom te sakupljati

i objavljivati građu iz narodnog života. „Naprama svemu tome, koja će biti zadaća naše

akademije? Po mojem mnienju onakova kakva joj je naprama pisanim spomenikom, na

ime pribrati i kritički urediti obielodanjenu i popuniti je građom, koja se tek sakupiti ima,

te sabiranjem rukovoditi; pak pripremiti izdanje, koje svim zahtjevom znanosti odgovara;

napokon obrađivati pojedine dijelove tradicionalne literature“ (Rački 1889:83). U svojem

govoru Rački je svjestan da se rad koji je postavljen pred Akademiju nalazi u svojoj

početnoj fazi. U njegovom se izlaganju razabire shvaćanje da kultura naroda neprestano

prolazi kroz promjene koje treba uzeti u obzir pri istraživanju narodne duše, misli i

shvaćanja. „...nije ne manje nužno poznati svoj narod, proniknuti mu dušu, proučiti

njegov način mišljenja i shvaćanja, poroke i krieposti. ... Može se reći, da duh naroda

stoji pred uplivom dvije usporedice tekućih struja: davnih predaja i novih misli.“ (Rački

1889:83). Također, Rački je svjestan da nije sakupljeno dovoljno građe da se počne s

izradom sintetskih djela stoga predlaže da „neka, dakle, akademija naša uz pisane

20

spomenike, oko kojih izdanja već si je do sada neprieporne zasluge stekla, uzme pod

svoje okrilje i životnje, narodne; pak neka jih polagano, bez uštrba za drugu svoju radnju

sabire, proučava i iznosi na svjetlo u tvrdom uvjerenju, da će kroz nje manje

nego li kroz one prve, promicati poznavanje naroda, pak mu se i tim odužiti

za ljubav, koju joj iskazuje“ (Rački 1889:83).

Ovakva razmišljanja i shvaćanja potrebe dubinske analize ,,tradicionalne literature“,

shvaćane (u širem smislu od samog termina) kao promjenjivi sadržaj, dokaz su svijesti da

su oblici narodnog stvaralaštva i socijalne kulture zavisni o promjenama drugih životnih

kvaliteta. Ujedno, to je dokaz da se potkraj stoljeća intenzivnije promjene događaju u

području socijalne i tzv. duhovne, nego materijalne kulture, jer materijalna kultura nije

tada još bila u jednakoj mjeri u interesu znanstvenika.

Idućih nekoliko godina Odbor je radio na daljnjem prikupljanju rukopisa i

njihovoj obradi za kasnije objavljivanje u Akademijinim izdanjima. Kako se vidi iz

zaključaka sjednica u svrhu sabiranja materijala „o životu i običajih našega naroda“

izdvajana su određena sredstva, a kada se sakupi dovoljno materijala Akademija će početi

objavljivati sakupljenu građu ([S.n.] 1891:79).

Unutar Odbora vodile su se diskusije o metodama rada i potrebi usmjeravanja

znanstvenog interesa na određene manje zastupljene sadržaje, npr. običaje, socijalnu

kulturu, dijalektološke probleme.

Vremenom se Odbor počeo popunjavati novim članovima tako da je 1895. došao Ivan

Milčetić, 1896. A. Musić, 1897. P. Budmani i dr. U tako proširenom Odboru sve je više

bila prisutna potreba da se na organizirani, ciljani način priđe prikupljanju građe iz

narodnog života. U tu svrhu bilo je potrebno izraditi obrazac po kojem će se ubuduće

prikupljati sva građa koja će na takav, jednolik način, omogućiti daljnji znanstveni rad i

njenu samu obradu. Nakon toga pristupit će se izradi „folklorističkog“ zbornika u kojem

će se izdavati prikupljena i obrađena građa. Kao prvi korak u tom smjeru Odbor je 1895.

godine tiskao Poziv za folkloristički zbornik, ujedno i kao uputu za sabirače građe ([S.n.]

1895:17). Poziv je tiskan u obliku letka i razaslan je na brojne adrese eventualnih

suradnika. U njemu se, osim teksta koji zainteresirane poziva na prikupljanje građe,

nalaze i kratke upute koje bi prinosnike građe trebale uputiti na način i područje

skupljanja. Ovaj poziv bit će tiskan i u prvom broju časopisa na poleđeni.

21

Međutim, trebalo je izraditi detaljne upute po kojima će se sakupljati građa. Akademija je

izradu takvih uputa povjerila svom dopisnom članu Ivanu Milčetiću u nadi da će do 1896.

godine, kada se spremalo izlaženje prvog broja zbornika, čiji je će urednik također biti

Ivan Milčetić, taj uradak biti pripremljen i objavljen. „Osobito joj je [Akademiji] na srcu

bilo, da što prije pribere i na svijet izda narodni život, pravne narodne običaje, vjerovanje

i dijalektologiju, znajući, da ovo narodno blago uslijed kulturnih prilika i neprilika sve

više propada. U toj je nakani izdala akademija ove godine poziv, kojim poziva svoje

prijatelje narodne folklore, da joj šalju građu za folkloristički zbornik, što će ga akademija

buduće godine početi izdavati. Redakciju tog zbornika povjerila je akademija svomu

članu-dopisniku Ivanu Milčetiću, koji je radnjom već započeo, te će akademija god.

1896. od tog zbornika izdati prvi svezak u opsegu od najmanje 20 štampanih araka.“

(Vrbanić 1895:79). Međutim rad na izradi upitnika za prikupljanje folklorne i

dijalektološke građe nije se odvijao željenom brzinom.

Do početka 1897. godine Milčetić nije predao svoje rukopis s navedenim uputama za

sakupljanje narodne građe što je članove Odbora navelo na odluku da Milčetić ubuduće

neće više obnašati ulogu urednika Zbornika. Tadija Smičiklas, koji je stupio na čelo

Odbora nakon smrti Franje Račkog 1894., nakon odluke o razrješenju I. Milčetića, stupio

je u razgovore s Antunom Radićem oko preuzimanja mjesta glavnog urednika Zbornika i

izradi upitnika ([S.n.] 1897:20).

U tom periodu sve se češće javlja i novi naziv Odbor za folkloru ( ili Odbor za narodni

život i običaje) umjesto dotadašnjeg naziva Odbor za sabiranje spomenika tradicionalne

literature ( [S.n.] 1897:25) koji će se ustaliti u periodu do iza Drugog svjetskog rata.

U međuvremenu je izašla iz tiska prva knjiga Zbornika za narodni život i običaje

Južnih Slavena kako je službeno nazvan folkloristički zbornik. U prvom dijelu knjige bile

su kraće rasprave, a zatim je slijedila folklorna građa podijeljena po temama: 1) ženidbeni

običaji, 2) trudne žene i porod, 3) smrt, 4) božićni blagdani, 5) prporuše, 6) moba i

spreža, 7) vjera u osobita bića, 8) narodna vjerovanja s bajanjem, 9) priče, anegdote i

pitalice, 10) načini narodnog općenja, 11) igre i plesovi i 12) okokućad (tj. domaće

životinje). Na kraju knjige nalazio se bibliografski prikaz etnološke literature dr. A.

Radića. Milčetić je umjesto većeg uvoda poslao Pripomenak u kojem je naveo iznimnu

22

važnost Zbornika jer se u njemu ogleda slika tradicijskoga života Hrvata i Srba na

čitavom etničkom prostoru gdje oni žive. »I kao što je dr. Bogišić mogao izreći u

zborniku pravnih običaja da je jedan pravni običaj od Bednje do Stare planine, tako će još

jasnije izlaziti naše narodno jedinstvo iz ovoga zbornika. Na sjeveru i zapadu slijevaju se

od vjekova i danomice Slovaci s Hrvatima, a na istoku Bugari sa Srbima. To će se

jamačno u mnogim prilozima svakomu očevidno prikazivati. A čim dalje, bolje i

svestranije budemo ogledali dušu narodnu, sve će se više pred našim očima raskrivati

davno jedinstvo svega jugoslavenstva“ (Milčetić 1986:VII).

Izlaskom prvog broja Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena stvoren je prvi

pravi časopis etnografske i etnološke tematike te je time otvoren prostor daljnjem

razvijanju etnološke znanosti i proučavanju narodnog života.

II. Antun Radić i njegov rad u Odboru za folklor

Nakon izdavanja prvog broja Zbornika pristupilo se konkretnim pregovorima s dr.

Antunom Radićem oko preuzimanja uredničkih dužnosti i daljnjeg rada oko izdavanja.

Antun Radić je prije nego je postao urednikom, u prvom broju Zbornika, objavio prikaz i

ocjene etnološke literature i upravo radi toga je privukao pažnju prvog predsjedniku

JAZU Tadeja Smičiklasa kao novi potencijalni urednik (v. Radić 1936:186-232).

Za taj period karakteristični su pregovori oko utvrđivanja naknada i honorara koji bi

trebali biti isplaćeni i odobreni Antunu Radiću za njegov rad i troškove4. Pored toga

Radiće je iznio svoju ponudu Smičiklasu u kojoj precizira opis posla i ovlasti koje traži

od Akademije kao urednik Zbornika (v. Murgić 1937:34-35). Nakon udovoljavanja svih

uvjeta koje je postavio Radić, službeno se moglo početi s njegovim uredničkim poslom i

radom na organiziranom prikupljanju rukopisa koji će se objavljivati u Zborniku.

Prihvativši mjesto urednika Zbornika Radić se odrekao profesorske službe na gimnaziji u

Gospiću i ostao u Zagrebu gdje mu je uređivanje Zbornika postalo glavni posao5. 4 Općenito je karakteristično, za čitav period Radićevog uredništva, pregovaranje oko financiranja i isplata naknada. U početku je bilo manje teškoća, ali vremenom je došlo do nesuglasica koje i sam Radić navodi kao bitne za njegov prestanak suradnje s Akademijom (v. Perić 2002:112)5 „Bio je to za njega prijelaz s jednog na drugo radno polje. Kao profesor iskazivao je svoje sposobnosti u nastavi, u kontaktu s đacima i osjećao se dobro. Imao je pritom vremena za svoj književno znanstveni i

23

Antun Radić rođen je u Trebarjevu Desnom 1868. godine, a studirao je slavensku

filologiju u Zagrebu i Beču te diplomirao 1892. godine. Stečeno filološko obrazovanje i

kretanje u srednjoeuropskim krugovima tijekom studija, omogućili su mu da upozna

etnološka događanja. Njegova disertacija 0 nekim eshatološkijem motivima u hrvatskoj

književnosti (1892) dodirivala se folkloristike i etnologije i kvalificirala ga, u doba kad

studija etnologije još nije bilo, za etnološki rad. Svoju je naobrazbu i pogled na svijet

nadopunio studijem djela ruskih književnika koji su pisali o seljaštvu (Belaj 1998:350).

Antun Radić, dakle, nije bio školovani etnolog. U to vrijeme profesionalnih etnologa u

Hrvatskoj nije ni bilo. Prvi pravi etnolog, koji je sebe smatrao i nazivao etnologom biti će

je tek Milovan Gavazzi, pročelnik Katedre za etnologiju na Filozofskom fakultetu u

Zagrebu. Međutim kada danas govorimo o Radiću uz njega je neizostavno vezan epitet

prvog „pravog“ etnologa, što on, zapravo, po svojoj orijentaciji i školovanju nije bio, ali

po svojem djelovanju jest.

Radićevo etnološko djelovanje (Murgić 1937, Vodopija 1977, Marković 1988 17-24,

Muraj 1984, 1989:12-22, Rihtman-Auguštin 1984:68-163, 2001:43-54, Čapo-Žmegač

1995, 1997, Belaj 1998:350-352, Vince-Pallua 1999, Perić 2002:79-114) bilo je doduše

ograničeno samo na razdoblje od 1896.-1902. godine. Iako na prvi pogled ovaj period

izgleda prekratak za ostvarivanje bilo kakvih većih zamisli ili dostignuća, upravo je to

Radiću pošlo za rukom. Za kratko vrijeme svoga djelovanja u Odboru Radić je u

Zborniku napisao nekoliko članaka o etnološkoj problematici te više prikaza i ocjena

etnološke literature. Sve ostalo njegovo djelovanje i pisanje bilo je posvećeno

publicističkom i političkom radu (Urednik časopisa Dom, kasnije suosnivač Hrvatske

Pučke Seljačke Stranke 1904. godine). No ipak, Radić je ostavio neizbrisiv trag na polju

etnologije djelom Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu. Iako je

Radić iza sebe ostavio obiman opus, jedino je Osnova djelo u kojem je na jednom mjestu

bila izložena njegova znanstvena koncepcija i stoga je iznimno važna, kako za shvaćanje

samih teorijskih koncepcija Antuna Radića tako i za dugi period nakon njegova

djelovanja.

prevodilački rad. Ulazak u novi posao, koji je imao svije posebnosti, i dokazivanje svojim mogućnosti u tom novom poslu, stavljali su pred njega drukčije zahtjeve. Kao pravi stvaralac, invenciozan, radin i uporan, on je s punim pouzdanjem vjerovao u sebe“ ( Perić 2002:90).

24

1. Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu

Kao novi urednik Zbornika, Antun Radić je svoj početni rad usredotočio na izradu

programa i uređenje Zbornika. Najvažnija stvar koja je ostala nedovršena nakon izlaska

prvog broja Zbornika bila je Upitnica za skupljanje građe. Prema pravilima o načinu i

opsegu skupljanja, navedenih u Upitnici, omogućit će se stvaranje jedinstvene rukopisne

građe koja će po prvi puta biti kvalitetno, sistemski skupljana i ujednačena što će

doprinijeti kvalitetnijem daljnjem prikazu i istraživanju narodnog života. Upitnicu, kako

je navedeno, trebao je sastaviti Ivan Milčetić koji je ujedno bio i prvi urednik Zbornika.

Međutim, on zadani posao nije uspio obaviti u postavljenom roku i stoga je posao oko

uređivanja Zbornika i izrade Upitnice pripao Antunu Radiću. Radić je Upitnicu izradio

već iduće godine i naslovio ju Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom

životu (dalje Osnova). Osnova je obuhvaćala pitanja za sve ono što se u to vrijeme

nazivalo „narodnim životom“6 i objavljena je na uvodnom mjestu u 2. svesku Zbornika za

narodni život i običaje južnih Slavena – prvom svesku kojeg je uredio Antun Radić.

1. a Metodološka ishodišta Radićeve Osnove

Radićeva Osnova nastale je na samom kraju 19. stoljeća u vrijeme kada je prema

Antunu Radiću 90 % svih Hrvata pripadalo seljaštvu.„... jer kako se računa, a za to baš ne

treba velikog računa, od 100 Hrvata ima 90 seljaka... Kod izbora doduše neće biti tako,

jer vi znate, da mnogi seljak nema pravo glasa, a ima ga gotovo svaki pisarčić. Ipak se

može kazati, da i kod izbora u banskoj i dalmatinskoj Hrvatskoj ima od stotine izbornika

barem 70 do 80 seljaka...“ (Radić 1938:14). Prema istraživanju Mirjane Gross i Agneze

Szabo, temeljenom na popisima stanovništva, stoji podatak da je 1880. godine ... u

ujedinjenoj Hrvatskoj i Slavoniji 86,06% stanovništva živjelo od poljoprivrede“ 6 Gotovo da nema nekog aspekta života za koji Osnova nije imala neko potpitanje tako da je taj uradak čak i danas vrijedan podsjetnik istraživačima na terenu. Za spomenuti je da se u postavljenim pitanjima nalaze i ona kojih se etnologija u kasnije vrijeme pokušala izbjegavati kao npr. pitanja o seksualnom životu ili smrti (Radić 1936:53), a ta su pitanja zapravo neophodna za uspostavljanje čitave i jasnije slike o narodnom životu.

25

(Gross/Szabo 1992:37).

Iako je već prije nekoliko desetljeća u Austrougarskoj monarhiji, čiji je dio tada bila i

Hrvatska, ukinuto kmetstvo, seljaštvo se sporo i teško otvaralo gradskom načinu života

koji je dominirao u svim relevantnim aspektima društveno političkog života u zemlji.

„Kada se naposljetku nakon stvaranja dualističke monarhije 1867. nastali uvjeti za

gospodarski uspon pojedinih zemalja Monarhije, u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji je,

nakon nametanja Hrvatsko-ugarske nagodbe bio na vlasti represivni režim na čelu s

konzervativnim plemstvom koje je kočilo tok preobrazbi, uz ostalo i progonom

pripadnika Narodne stranke kao glavnih nosioca modernizacije. ... Uz neriješene

zemljišnoposjedovne odnose na selu i nevolje zbog raspadanja seljačkih zadruga,

nedostatak prometnica sprečavao je ekonomsku, političku i kulturnu komunikaciju.

Nepismenost, ponegdje i stalna glad te bolest nisu dopuštale prihvaćanje novih tehnika

obrade zemlje i uopće snalaženje u građanskom društvu što je nastajalo. ... Skromno

zračenje nekoliko gradova s malim brojem stanovništva na okolicu uvjetovalo je, uz

poteškoće pri modernizaciji, i odražavanje društvenog jaza između imućnijeg građanstva

na čelu s inteligencijom i grupom veletrgovaca koje je težilo za ubrzanjem modernizacije,

dok se malo građanstvo uglavnom opredijelilo za elemente tradicionalnoga

gospodarskoga sustava kao tobožnje brane od propadanja zbog konkurencije strane

industrije“ (Gross/Szabo 1992:564-565). Radić je bio duhovno svjestan takvog stanja u

zemlji, kako pokazuje njegovo pisanje u časopisu „Dom“ (1900-1904) kojeg je sam

izdavao (v. Radić 1936a). Jasno je vidljivo kako je izgledalo hrvatsko društvo i u kojem

se položaju nalazio seljak. Radić je ponikao iz takvog ozračja u zemlji. Iz situacije u kojoj

su problemi sela najizraženiji i najsloženiji što je i sam doživio budući da je ponikao iz

seoske sredine Trebarjeva Desnog u kojem je svjedočio o teškom životu seljaštva,

propadanju zadruga i općenito „boli, ranam i patnjam narodnim“ (Radić 1972:75). Na

njega je utjecao i režim Khuena-Héderváryja (1883-1903) i situacija u zemlji proizašla

nakon Hrvatsko Ugarske nagodbe (1968.) u kojoj je „seljaštvo imalo iskustvo da su

njegovoj bijedi krivi "Mađari", mađarski i hrvatski činovnici te simpatizeri Narodne

stranke, a prije svega porezni organi.“ (Gross 2000: 407). U vremenu u kojem se bunila

„potlačena i uznemirena puška duša“ izazvana visokim porezima, njihovim utjerivanjem,

prijevarama poreznih egzekutora, seljaci su željeli steći sigurnost da ih „gospoda“ neće

26

„prodati“ (Gross 2000:410). U takvom vremenu Radić je uvidio razlike seljaka i gospode,

razlike koje u narod dolaze vanjskim, „tuđinskim“ utjecajima koji taj narod polariziraju,

svade i izazivaju mržnju.

U to vrijeme sve se više ističe nova generacija u politici, odnosno „mladi“ koji su

proizašli iz spaljivanja mađarske zastave 1895. godine u Zagrebu (v. Boban 1978:267,

1998:12). Nastojali su svojim aktivizmom i kritikom nastojali potaknuti rješavanje

problema na terenu, a ne samo u saborskim polemikama (Boban 1978:268). Nakon

paljenja mađarske zastave grupa mladih, koji su u tom činu sudjelovali, otišla je na

školovanje u Prag pa tako i Stjepan Radić, brat Antuna Radića. Iz tih će se utjecaja i

spoznaja, koje su mladi intelektualci stjecali po Europi, razvijati misli i ideologije koje će

kasnije oblikovati politiku Seljačke stranke braće Radić (v. Boban 1978:273-274,

1998:28-36) i koje će utjecati na metodološka stajališta Antuna Radića vezana uz

narodoznanstvo, a iznesena u Osnovi.

Stanje u zemlji, na kraju 19. stoljeća potaknulo je Antuna Radića da prikaže svoje

gledanje na narod i da tom pojmu da svoje tumačenje. Stoga Osnova za sabiranje i

proučavanje građe o narodnom životu neće predstavljati samo programatsko djelo

prikupljanja i proučavanja etnografske i folklorne građe nego će imati i stanovit ideološki

karakter.

U svojem će pogledu na narod Radić istaknuti misli koje će biti temeljem njegovog

etnološkog, a kasnije i političkog djelovanja i koje će isto tako predstavljati prvu

etnološku znanstvenu paradigmu čije su se smjernice, u kasnijem vremenu, interpretirale

na različite načine.

Prije nego prikažemo Radićevu Osnovu u kojoj se razabire gotovo cjelokupni

njegov etnološki nauk, potrebno je, u kratkim crtama, razmotriti stajališta, naobrazbu,

informiranost i recepciju stranih dijela koja su oblikovala Radićeve misli i stavove

iznesene u Osnovi (v. Murgić 1937, Richtman-Augustin 2001:43-54). Već je spomenuto

društveno i političko stanje u zemlji koje je nedvojbeno utjecalo na Radićevu percepciju

naroda i kulture. Pored toga, Radićevo školovanje i naobrazba omogućili su mu da bude

u doticaju sa inozemnim idejama što je vidljivo iz njegovih prikaza i kritika

istočnoeuropske i hrvatske književnosti i raznih časopisa (v. Radić 1936). U njegovom

27

proučavanju odnosa kulture i civilizacije, te inteligencije i seljaštva „ na njega su bez

sumnje djelovali najprije ruski pisci, u prvom redu Puškin i tzv. grupa narodnjaka. Treba

se sjetiti akcije narodnjaka i slavenofila u Rusiji, koji su u odnosu spram zapadne Evrope

i njene civilizacije mnogo toga propovijedali, što je imalo utjecaja i na razvijanje

filozofske ličnosti A. Radića. Ante se Radić još od vremena, kad je pisao svoju doktorsku

dizertaciju bavio istraživanjem stranih utjecaja i motiva, koji su djelovali na formiranje

hrvatske kulture.“ (Murgić 1937:47). Zainteresiranost i pisanje rasprava o kulturi i

narodu, dovele su ga na položaj urednika Zbornika gdje će sve svoje spoznaje i

razmišljanja o narodu i kulturi pokušati izložiti u nekoliko radova od kojih će Osnova

predstavljati temeljno djelo. U tom njegovom izlaganju nazire se snažna povezenost s

idejama koje je Radić „naslijedio“ i od francuskog kulturno - historijskog pisca Jeules

Micheleta koji je u svojem djelu Le Peuple (1846) iznio gledanje na narod kakvo će

prihvatiti Radić i koje će prenijeti u svoje etnološko i političko djelovanje. Stoga će

Michelet predstavljati važnu komponentu u oblikovanu Radićevih razmišljanja iznesenih

u Osnovi.

Takav razvoj Radićevih ideja vidljiv je iz njegova priloga Narod objavljenog 1898. u

trećem broju Zbornika. U tom djelu Radić će prikazati Micheletovo djelo Le People u

čast stogodišnjice autorovog rođenja ali i zato da „popuni i razjasni neke svoje misi

iznesene u Osnovi za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“ (Radić

1936:103), odnosno “zbog toga da svojoj tezi , što ju je iznio u svojoj Osnovi, dade još i

autoritet stranog naučenjaka Micheleta“ (Radić 1936:103, Murgić 1937:48).

U Narodu Radić prikazuje osnovne Micheletove ideje koje su prenesene u Osnovi u

kontekstu hrvatskog naroda. Riječ je o podvojenosti naroda, o dva faktora „gospode“ i

„naroda“ od kojih su prvi nastali više vjekovnim kulturnim mješavinama i utjecajima

stranih civilizacija koje su se taložile na stari, patrijarhalni način života naroda.

Preuzimanjem novih kulturnih tekovina i napuštanjem autohtonih, patrijarhalnih

vrijednosti, nekoć jedinstveni narod počeo se polarizirati i slojevi, koji su prihvaćali

strane utjecaje, oblikovali su „gospodu“ dok je onaj dio naroda, koji je ostavio svoje

temeljne, autohtone, patrijarhalne komponente, ostao „narod“. Taj strani utjecaj na narod

počeo je još grčko -rimskom kulturom protiv koje se Michelet buni i koju prezire (Radić

1936:120). Ona je utjecala na „mijenjanje staleža“, odgovorna je za porobljavanje

28

„barbara“ u „vrijednosti koje ne razumiju“ (Radić 1936:120). „Gospoda“ su se odvajala

od „naroda“ napuštajući svoje temeljne vrijednosti i prihvaćajući tekovine

internacionalne zajednice. S tog položaja gledali su na „narod“ s prezirom i neznanjem.

Takve razlike između dvaju slojeva naroda i nepoznavanje i preziranje „naroda“ od strane

„gospode“ Radić je primijetio i u hrvatskom društvu. „Tu leži originalnost i važnost ideja

Antuna Radića, koji je nastojao, da općenitom teoretskom radu Micheleta dade praktičnu

empirijsku primjenu“ (Murgić 1937:49). Stoga će Radiće u svojoj Osnovi prenijeti

Micheletove misli i pokušat će naći i opisati gdje leže uzroci razlikama „gospode“ i

„naroda“. Niveliranjem tih razlika, odnosno uklanjanjem prijezira od strane gospode i

mržnje od strane naroda, moći će doći do pomirenja i formiranja jedinstvenog, složnog

naroda.

U istom broju Zbornika, Radić daje prikaz još jedne knjige koja postavlja pitanja na koja

„narodoznanstvo treba dati odgovore“ (Radić 1936:284). Riječ je o knjizi Psychologie du

peuple français francuskog filozofa Alfreda Fouilléea. U toj knjizi Radić pokazuje kako

se autor bavi psihologijom francuskog naroda, njegovim mentalitetom i temperamentom.

Fouillée postavlja pitanja na osnovu čega se ljudi stavljaju u skupine zvane narodima.

Dotiče pojam narodne duše, odnosno posebnu svijest i posebnu volju nekog naroda koja

proizlazi iz uzajamnog djelovanja cjeline na pojedinca i pojedinca na cjelinu. Razrađuje

osnovne psihologije naroda, odnosno nasljedne osobine (koje fiksiraju rasu), mogućnosti

fizičke prilagodbe i prilagođavanje moralnoj i socijalnoj okolini. Radić je istaknuo ovo

djelo s naglaskom kako narodoznanstvo treba služiti dobivanju odgovora na takva

pitanja, pa stoga i njegova Osnova ima isti svrhu. Cilj skupljanja narodoznanstvene građe

nije dokazivanje „beskonačnih paralelica i mrtvih teorijica, koje ne samo da podaju

nikakvoga odgovora na vječne probleme života i smrti, nego im je teško naći i ikakvu

vezu s njima.“ (Radić 1936:287). Stoga Radićev je cilj da „narodoznanstvo postane

socijalna znanost, a kako takva u prvom redu naroda“ (Radić 1936:287) i pomoću nje će

se doći do odgovora o suštini naroda. Dobivanje odgovora na takva pitanja biti će

prisutno u Radićevoj Osnovi u kojoj će Radić u poglavljima o „narodnoj duši“,

„narodnom srcu“ i „narodnoj pameti“ istraživati uzajamna djelovanja pojedinca i okoline

želeći ući u psihologiju naroda i doći do odgovora o strukturama i dinamici misli koje

oblikuju narod. U tim će poglavljima Radić koristiti pojam poput „narodnog srca“ i

29

„narodne duše“, ali na drugačiji način i drugačijeg značenja nego su ti pojmovi bili u

„opticaju“ tijekom romantizma i predromantizma kada se je prevladavalo značenje koje

je postavo Johann Gottfried Herder, odnosno, „duša naroda“ (Volkgeist) predstavljala je

unutrašnju snagu koja se otkriva u stvaralaštvu nekog naroda i koja ne ovisi o pojedincu.

(Gross 1996:114). Za Radića će „narodna duša“ predstavljati srž iz koje se mogu otkriti

temeljne vrednote hrvatskog naroda, njegovi stvarni, seljački i izvorni temelji koji

oblikuju narod i njegovu kulturu, a suprotni su od tuđinske „gospodske“ kulture.

Iz kratkog prikaza Radićevih doticaja s europskom literaturom vezanom uz istraživanje

naroda, vidljiv je utjecaj koji je oblikovao Radićeve misli i stajališta. On je svojom,

usuđujem se reći, erudicijom, dolazio do brojnih zaključaka i spoznaja čitajući stranu

literaturu i permanentno se obrazujući i informirajući o recentnim događajima etnološke i

srodnih znanosti u europskim zemljama. Svaki segment, relevantan za proučavanje

naroda i vezan uz skupljanje građe, Radić je pomno uspoređivao sa domaćom situacijom.

Razmatrajući i uspoređujući misli europskih pisaca (znanstvenika) sa stanjem u našoj

zemlji Radić će doći do originalnih i za hrvatske prilike primjenjivih stajališta o

proučavanju narodne kulture koje će iznijeti u Osnovi i koja će tako prezentirana

predstavljati prvu znanstvenu paradigmu u hrvatskoj etnologiji.

1. b Struktura Osnove

Radićeva Osnova je dakle, trebala poslužiti sakupljačima folklorne građe da je

prikupljaju na jedinstven način, i da bude što obuhvatnija i precizna. „Da se upozna

narodni život i mišljenje, jednom riječju: narodna kultura, treba najprije sabirati građu.

Da građa bude što potpunija i točnija, treba sabirati po nekoj osnovi.“ (Radić 1936:17).

Radićevo djelo sastojala se od dvije temeljne, međusobno povezane cjeline. Prva cjelina

ili uvod zapravo je predgovor u kojoj Radić govori o zadaći Zbornika za narodni život i

običaje. U njoj je izložio svoje poglede na narod i njegovu kulturu, ukazao je na

probleme u društvu i pristup istraživanju narodnog života odnosno postavio je

metodologiju znanstvenog rada (vidi kasnije).

Druga cjelina, odnosno sam upitnik, koji sadrži konkretna pitanja i upute, zapravo je

30

sastavljen od tri dijela koja su razvrstana u 12 poglavlja razrađenih u pojedinačna pitanja,

a svako od poglavlja u svojem uvodu objašnjavaju svrhu i objašnjenje što će se u

navedenim pitanjima istraživati i na koji način će to pridonijeti cjelokupnom shvaćanju

narodnog života.

1. c Pitanja (upitnik) za sabiranje građe o narodnom životu

- Prvi dio – priroda oko čovjeka

U prvom dijelu samog upitnika nalaze se pitanja koja pomažu razumijevanju

narodnog života i mišljenja pa se tako ispituju prirodno okruženje (pitanja o tlu, vodama,

kraju, zraku i vremenu, bilju, životinjama), fizičke osobine stanovništva (tjelesni ustroj

tijela). Zatim slijede pitanja o jeziku kojim narod govori u pojedinim krajevima i kako

sam narod zove taj jezik. Pitanjima o jeziku Radić želi ispitati rasprostranjenost pojedinih

dijalekata, a time i spoznaju o nacionalnoj svijesti stanovnika pojedinih krajeva zato on

upućuje da je „glavno da se narodni govor vjerno bilježi“ (Radić 1936:21). Tim nizom

pitanja Radić je želio postaviti samo temelje na kojima bi se dalje opisivao narodni život.

Prvi dio se dakle odnosi samo na stvari na koje čovjek ne može utjecati, a bitne su za

njegovo razumijevanje i djelovanje. „U prvom će se odjelu, koji opsiže tri razdjela,

bilježiti stvari, koje samo pomažu razumijevanju narodnog života i mišljenja. One se

razlikuju od ostalih ... tim što ih nijesu stvorili ni čovječe ruke, ni čovječe pomišljenje ili

um, već su takove kakove jesu, od prirode.“ (Radić 1936:17). Stvoren je tako

antopogeografski predložak u kojem Radić daljnjim pitanjima želi nadopuniti primarnu

sliku daljnjim opisom čovjekovih materijalnih tekovina.

- Drugi dio – materijalna kultura

Stoga je u drugom dijelu Radić obuhvatio takozvanu materijalnu kulturu. „U

ovom se odjelu opisuje sve, što čovjek svojim rukama stvara i privređuje, da od toga živi.

31

Ovdje se već vidi, što čovjek, kojega smo život nakanili opisati, zna i može, da se udruži

o životu. To je materijalna kultura narodna. ... hoćemo samo da vidimo, kako je uredio

svoje prebivalište, krov nad glavom, kako se hrani i odijeva i kako radi.“ (Radić

1936:22). U ovom poglavlju Radić je naveo pitanja o životnim potrepštinama (pitanja o

kući, hrani, posuđu, nošnji, ogrjevu, pušenju, liječenju i dr.), te o radu (lovu,

poljoprivredi, spravama za rad, poslovima, rukotvorinama, trgovini i sl.). U ovom

poglavlju za svako navedeno pitanje navodi se niz potpitanja kojima Radić želi stvoriti

što detaljniju sliku o materijalnoj slici na selu. Istražuju se sve vrste zgrada, materijala od

kojih je što izgrađeno, svrha svakog opisanog predmeta, položaj javnih dobara, opisi

poslova i svega što nam pokazuje „ ... da li se narod onim, što mu priroda daje, zbilja

služi i kako se služi. Tu vidimo, kako se je narod uredio u kraju i domu, čim se hrani,

kako i što radi i oda zla se brani, kako se odijeva, dok ne počne misliti i raditi već i o tom,

kako bi sve oko sebe i udobnije i ljepše uredio, kako bi se nakitio.“ (Radić 1936:33).

- Treći dio – kulturni čin

Posljednji, treći dio Radić je posvetio djelovanju, radnjama odnosno kulturnom

činu. Njemu je posvetio najviše prostora i smatrao ga najbitnijim za razumijevanje

čovjeka u cjelini. Radić navodi da prvi i drugi dio služe samo kao podloga koja prikazuje

čovjeka ali mu ne daje značenje. „No poznamo li, spoznavši to čitavog čovjeka? Ne

poznamo. Ne poznamo, jer mu još ne sagledasmo dušu. To će biti posao sabiračev u

trećem dijelu.“ (Radić 1936:33). Za Radića je nužno postaviti pitanja koja će odgonetnuti

srce, dušu i pamet čovjeka jer se na taj način pokazuje čovjekova nutrina, njegova duša, a

to je ono što Radić naziva duševnom kulturom koja je glavna sastavnica čitavog

čovječanstva i svakog pojedinog naroda. „Srce se, duša i pamet čovječja pravo pokazuje

tek po tom, kakav je čovjek prema drugim ljudima, što željkuje i pomišlja u

najskrovnijim dubinama duše svoje, što drži u ovom svijetu i životu. U tom se javlja

nutrina čovječja, u kratko duša, a ove pojave čine ono, što se zove duševnom kulturom ili

prosvjetom čitavog čovječanstva ili pojedinih naroda.“ (Radić 1936:33). U ovom dijelu

naveo je pitanja koja se tiču čovjekovog uma, duše, srca pa je tako i naslovio

potpoglavlja.

32

a) Narodno srce

Prvo potpoglavlje nazvao je Narodno srce kao ono što narodu daje posebna

obilježja, kao ono što čini narodnu kulturu. U tom potpoglavlju pitanjima je želio saznati

sve o životu (u zadruzi, obitelji, prema susjedima, prema dobu, zanimanju, imetku, vjeri,

školi, životu bolesnih i "nakaznih" ljudi, ali i prema zločincima što pokazuje Radićev

interes da se u istraživanju obuhvate široki slojevi društva, pa tako i oni marginalni.). O

životu Radić piše da je ključ cijele Osnove odgonetnuti i prikazati narodni život, da sva

pitanja vode prema tome da se vjerodostojno prikaže i opiše narodni život, koji se

uostalom nalazi i u naslovu Zbornika (Radić 1936:34-35). U tom pogledu Radić postavlja

niz pitanja i potpitanja o svađama, diobama, hijerarhiji, položaju muškarca i žene u

zajednici, zadruzi, obitelji, odnosima među pojedincima, odnosu djece prema starijima i

još mnoga pitanja koja pokazuju da je „... život s ljudima vrlo različit, čovjek se s

čovjekom sastaje i živi u vrlo različitim zgodama“ i stoga navedena pitanja služe „da se

što jasnije i potpunije [ljudi] mogu upoznati...“ (Radić 1936:34). Nadalje je Radić

postavio pitanja o pravu7 (obiteljskom, seoskom, javnom, kaznenom, građanskom), za

kojeg navodi da se u njemu razabiru osnovne životne potrebe svakog naroda pa je stoga

neophodan za razumijevanje pojedinog naroda (Radić 1936:42). Pitanja vezana uz

običaje (svakidašnje, radne, pravne, svetkovanje, uz porod, smrt, ženidbu i sl.) Radić je

također obradio detaljno jer navodi: „U običajima je kao za vječna vremena saliven u tuč

sav duševni život naroda“ (Radić1936:50). Bez običaja bi narod bio pust i prazan. Kroz

proučavanje običaja vidi se, u svakom narodu, kakve su veze s njihovim precima, s

prošlošću, kako se narod odnosi prema tekovinama koje su stvarali njihovi djedovi. Stoga

se i kroz shvaćanje običaja tumači život našeg naroda kako Radić i navodi u dijelu gdje

postavlja pitanja oko običaja vezanih uz porod, ženidbu i smrt: „Običaji što su se savili

oko ove tri zgode u ljudskom životu, obuhvataju već svih pojava duševnog života: u

njima se salio i obični život, i pravo, i zabave, i poezija i vjerovanje; u njima je iskustvo,

znanje i mudrost vjekova i pokoljenja.“ (Radić 1936:55). U ovom se potpoglavlju nalaze

još razna pitanja o zabavama (igrama, svirci, pjevanju) koje za Radića ne spadaju niti u 7 U izrađivanju pitanja o pravnim odnosima Antun Radić oslanjao se na Zbornik sadašnjih pravnih običaja Južnih Slovena Valtazara Bogišića. „U ovom je razdjelu pridržana u glavnom razdioba V. Bogišića, kako stoji u njegovom ''Zborniku sadašnjih pravnih običaja južnih Slovena''... Većina je pitanja uzeta iz tog dijela, samo su gdješto stilizovana.“ (Radić 1936:43).

33

život niti u pravo jer u njima nema brige i ne misli se na život. U njima se očituje samo

srce i čisti su produkt ljudi i njihovog zajedništva (Radić 1936:58). Radića osim

konkretnih plesova, instrumenata, pjesama i muzike, zanimaju i razgovori na zabavama,

šale, mjesto održavanja i općenito cjelokupni kontekst u kojem se one odigravaju te na taj

način slojevito pristupa narodnom životu.

b) Narodna duša

Nakon potpoglavlja o Narodnom srcu u kojem Radić postavlja pitanja iz kojih se

saznaje čovjekova „patnja“ ili „užitak“, slijedi potpoglavlje naslovljeno Narodna duša u

koje su svrstana pitanja o poeziji (priče, pjesme, šale, basne i sl.) i vjerovanjima (u

duhove, nakaze, čaranja, vraćanja i sl.). „Kad se srce čovječe ili zasiti svijeta ili ljudi, ili

kad mu ljudi ne dadu, što želi, stisne čovjek, kaže se, srce, - ali zato dade poleta duši i

duša traži drugi svijet, svijet želja i nada, svijet mira i počinka, svijet sreće.“ (Radić

1936.61). Na ovom mjestu Radić želi ispitati kakav je čovjek sam prema sebi i na koji

način čovjek razmišlja o stvarima i svijetu oko sebe koji ga čini sretnim ili nesretnim.

Takve akcije Radić vidi u stvaranju narodne poezije i vjerovanjima u koje čovjek

smještava svoje percepcije, nerazumijevanja, zaključivanja i uopćavanja. Stoga se u tim

segmentima narodnog života najbolje reflektira ono što Radić naziva dušom. „Ako je

čovjek srećan, ili ako samo pomišlja na sreću ili ju želi, ako tuguje, pa sve to kazuje

riječima u pjesmi ili pripovijeci; ako se čovjek u duši kao igra s prirodom, njezinim

pojavama, pojavama života i sa samim stvarima, ako u samoj svojoj sreći uživa, ili nad

samom svojom tugom tuguje povećavajući tako i svoju sreću i tugu: onda je to narodna

poezija, pjesništvo. ... I tako ima čovjek u svijetu, u prirodi neprijatelja i pomoćnika, za

koje ne zna, gdje su, što su i što sve mogu. Duševni život, ili prosto život s ovim

nepoznatim svijetom, - to ćemo nazvati narodnom vjerom ili vjerovanjem. ... ovdje

[vidimo] kaki je čovjek sam u sebi i prema čitavom ovom svijetu i životu.“ (Radić

1936:62).

c) Narodna pamet (um)

34

Na posljetku, treće potpoglavlje trećeg dijela Radić je naslovio narodna pamet

(um). Tim je nizom pitanja o iskustvu, znanju i narodnom mudrovanju Radić želio

prikupiti građu koja bi ocrtavala kulturne odlike našeg naroda. Preko tih bi se spoznaja

uvidjelo kakvo je znanje našeg naroda, kako naš narod percipira pojave oko sebe i kakve

su njegove interakcije i prosudbe. „Stoljeća su narodu koješta natovarila, a pamet je

narodna tomu sudac.“ (Radić 1936:66). Radić je stoga naveo pitanja kojima je želio

vidjeti rasuđivanje našeg naroda o konkretnim stvarima i problemima koje ga okružuju.

Stoga se u ovom dijelu nalaze pitanja o prirodnim pojavama, društvenom uređenju,

politici, ljudskim odnosima i drugim stvarima koje je Radić nazvao Iskustvom, znanjem i

mudrovanjem (Radić 1936:67-69)

Drugi dio Radićeve Osnove sadržavao je, dakle, konkretne upute za sabiranje

građe o narodnom životu, razvrstane po vrstama istorodne ili slične tematike. U tom

pogledu Radić je obuhvatio gotovo sve što se ticalo života i običaja naroda, dao je

konkretne upute kako se treba prići istraživanju svakog segmenta i naveo svaki pojedini

dio narodnog života kojeg istraživač treba zapisati i istražiti. Na primjer, kod pitanja

životu u zadruzi Radić postavlja cijeli niz pitanja koja se trebaju istražiti, pa tako npr. i

potpitanje o diobi zadruge. U tom dijelu postavlja pitanje „Kada se je prva zadruga

razdijelila? Zašto se je razdijelila? Zašto se zadruge dijele?“ (Radić 1936:36) Pri tom

pitanju Radić stavlja i dodatnu brojevnu oznaku koja će skupljača građe usmjeriti na

dodatne upute oko rješavanja postavljenog pitanja, pa će tako za navedeno pitanje, na

kraju Osnove, stajati i dodatni savjet sakupljaču: „Tu treba pomno ispitati i bilježiti,

koliko je moguće doslovno. Treba pitati osobito žene (jer gdješto muževi kažu da su žene

krive), pa i djecu (jer će djeca znati gdješto po onom, što čuju od roditelja, kad su sami,

što je pravi uzrok diobi).“ (Radić 1936:77). Pored toga da Radić, postavljajući precizna

potpitanja, želi saznati o svim segmentima narodnog života koji su jednako bitni za

stvaranje cjelokupne slike, on postavlja i pitanja iz kojih se može zaključivati dinamika

vremenskih promjena koja je utjecala na seoski život. Tako često postavljajući pitanja o

nekoj stvari želi saznati kako je to izgledalo prije. „Ima li starih ljudi i koliko su stari?

Jesu li prije ljudi dulje živjeli?“ (Radić 1936:20). Radića zanimaju razmišljanja seljaka o

35

svijetu oko njih. Zanima ga kako pripadnici sredine koja se istražuje razmišljaju, kakve

sudove donose o određenim stvarima koje se ispituju. „Koju drugu vjeru (zakon) pozna

narod osim svoje? Što misli: je li svejedno, koje je čovjek vjere? Što drži o drugim

vjerama? Kako živi s ljudima druge vjere? ... Tko je vladaru (caru, kralju) i gospodi dao

vlast da vladaju narodom? ... Bi li moglo biti bez žandara i pandura? ... Bi li moglo biti

bez zakona? Ima li zakona nepravednih i koji su to? Čemu se plaća porez? Čemu vojska?

Zašto se vode ratovi?“ (Radić 1936:68) itd. Radića ne zanima samo nabrajanje stvari,

pojava ili običaja čijim bi uopćavanjem stvarao određenu sliku o narodnom životu. Njega

zanimaju čovjekove interakcije i interpretacije pojedinih pojava. „... kakav je čovjek

prema drugim ljudima, što željkuje i pomišlja u najskrovnijim dubinama duše svoje, što

drži u ovom svijetu i životu“ (Radić 1936:33). Takvo sagledavanje narodnog života vodi

općenitijem, holističkom shvaćanju cjelokupne narodne kulture što će predstavljati jednu

od glavnih odlika Radićeva rada.

Radićeva Osnova upotrebljavala se kasnije više od 30 godina kao jedino djelo

ove vrste kod nas. Prema njoj se prikupljala opsežna rukopisna građa i upravo

najopsežniji, najtemeljitiji i najpregledniji napisani rukopisi u arhivu Odbora potječu od

prinosnika koji su se njome služili. Dobre strane takvog načina prikupljanja folklorne

građe sasvim su očigledne. Stvarala se pouzdana mreža prinosnika, uniformirala su se

istraživanja i omogućavao kvalitetan dokumentacijski i istraživački rad. Međutim, iako je

Radićeva Upitnica bila izuzetno vrijedno djelo, s vremenom su se počeli javljati neki

manji nedostaci.

Već za Radićeva uredništva Zbornika javljala su se neka negodovanja oko pretjerane

uniformnosti i ponavljanje istih zapisa što je i sam Radić istaknuo na više mjesta „Zato će

se ovdje, a i u dojdućim poglavljima ponoviti njeka pitanja iz pređašnjih razdjela, ali to

neka sabirača ne smeta.“ (Radić 1936:79). Stoga su „Istraživači ... u svakom kraju počeli

pristupali prema njegovim specifičnim karakteristikama i potrebama, donekle

modificirajući Radićeve upute“ (Marković 1988:17-18). Dodatni problem izazvalo je i

Radićevo insistiranje na doslovnom zapisu. Ustrajao je na tome da se sva građa zapiše i

objavi u lokalnom govoru dotičnog sela. „Najbolje će biti, bude li sabirač pisao sve onim

govorom, kojim se u kraju govori.“ (Radić 1936:70). U tom su pogledu nastale prepirke s

36

članovima Akademijinog Odbora jer se postavljalo pitanje koliko je takva građa

razumljiva širem krugu čitatelja. Tako je „...odlučeno da se prinosnicima folklorne građe

doduše preporučuje, ali se ne nalaže, da svoje prinose pišu u dijalektu“ ([S.n.] 1902: 32).

Usprkos navedenim i drugim problemima i nesporazuma koji su se javljali oko Radićeva

dijela, Osnova je duž cijelog vremena djelovanja Odbora ostala ključni obrazac po kojem

se skupljala i uređivala građa. Odustajanje od načina rada, kojeg je osmislio Radić, u

određenoj mjeri počelo je tek iza Drugog svjetskog rata kada se pod drugim društveno

političkim okolnostima etnološki rad odvijao u donekle drugačijim pravcima. Ipak,

usuđujem se reći da, zapravo rad prema Radićevoj Upitnici, nije nikad napušten u

cijelosti. Od začetka Radićevih zamisli, pa sve do danas jedan opseg etnološkog rada i

dalje se odvijao i odvija prema njegovoj Osnovi i prema teorijskim zamislima koje je u

njoj izložio.

1. d Radićeva teorijska koncepcija i nacrt metodologije u uvodu Osnove

U obimnom opusu kojeg je ostavio Radić ne postoji osim Osnove, djelo u kojem

bi na jednom mjestu bila izložena njegova znanstvena koncepcija. Kako smo već

naglasili, njegova glavna metodološka i teoretska izlaganje nalaze se u uvodnom djelu

Osnove, odnosno predgovoru. Zajedno s upitnikom (pitanjima o narodnom životu) taj će

dio predstavljati uradak koji će osim iznimne praktične vrijednosti nositi i misli koje će

okarakterizirati sljedeći period i do danas ostati predmetom raznih rasprava.

Dvije kulture, jaz između gospode i naroda

Na samom početku teksta (za kojeg Radić kaže da nije rasprava već samo

preliminaran nacrt za istraživanje narodnog života i koji je otvoren daljnjoj kritici) Radić

smatra potrebnim objasniti predmet istraživanja, odnosno definirati pojam narod. „ Što je

narod? Ne misli se tu na čitav narod ili hrvatski, ili srpski, ili slovenski, ili bugarski već

se misli na onaj veći dio naroda, koji – recimo za sada – živi po selima, rukama radi, koji

u velikoj većini ne nosi francuskog odijela, koji nije učio nikakvih ili gotovo nikakvih

škola. I ovo su, istina, razlike, koje dijele narod od gospode, inteligencije... no... Prava je

razlika druga kultura. Gospoda imadu svoju, a narod svoju kulturu“ (Radić 1936:3).

37

Dakle, iz Radićeva razmatranja naroda, vidljivo je da pod tim pojmom ne smatra

cjelokupno stanovništvo neke (državne, teritorijalne) zajednice već jasno povlači crtu

razgraničenja između dva osnovna staleža – gospode i seljaka odnosno naroda koji je u

fokusu istraživanja Zbornika i Odbora. Radić upućuje na razliku, dubok jaz, podjelu

između gospode i naroda te je iz njegova izlaganja razvidno da je ta podjela dvojaka –

socijalna i kulturna. Međutim Radić ne smatra da je socijalna stratifikacija presudna za

razilaženje i stvaranje razlika između dva staleža. On doduše ne bježi od priznavanja

socijalnih razlika koje čine školovanost, bogatstvo, francusko odijelo ali upućuje na

problem koji leži u kulturnoj razlici, kulturi kao prvenstvenom uzroku distanciranja i kao

nečemu za što treba duži vremenski niz u kojem će (kultura) poprimati segregacijska

svojstva. „Mnogi će odmah pomisliti na ono, što smo gore spomenuli, t.j. da je svoj toj

razlici uzrok škola: narod je neuk, narod je u neznanju. No jazu onomu, koji dijeli narod

od gospode, nije uzrok samo neznanje narodno. ... Drugi bi tko pomislio, da je jazu

između gospode i naroda uzrok bogatstvo na jednoj, a siromaštvo na drugoj strani. No

ovomu jazu, o kojem govorimo, nije krivo siromaštvo naroda. ... Spomenuli smo

odijelo ... Da čovjek iz naroda počne oblačiti nenarodno odijelo, mora biti već dobro

pripravljen, ne ide to najedanput: mora, kako smo rekli, izgubiti nešto od narodne duše.“

(Radić 1936:4). Pišući dalje o podijeljenosti između dva staleže Radić objašnjava kako su

se te podjele dogodile te objašnjava kriterije za njihovo shvaćanje. Radić daje kraći

pregled doticaja i interakcija naroda (hrvatskog, slavenskih) sa drugim kulturama i

civilizacijama, kroz povijest, na ovim područjima, pokušavajući prikazati što je sve

utjecalo na kulturu našeg naroda i dodaje: „Već bi nam ovo, kazano ovako kratko, što se

može kraće, moglo ponešto razjasniti, kako između jednog i drugog dijela naroda nastaju

razlike, koje nijesu osnovane ni na znanju, ni na bogatstvu, ni na zanimanju, nego na

tuđoj kulturi.“ (Radić 1936:8). Stoga razlike, koje su uslijedile nakon višestoljetnog

oblikovanja kulture, prisutne su danas i čine glavni uzrok društvene stratifikacije u našem

društvu.

Za Radića, dakle, u Hrvata postoje dvije kulture u jasnoj međusobnoj opreci, kultura

seljačkoga naroda koja je očuvala etnijske biljege i kultura gospodskih slojeva8.

8 Radićeve teza o postojanju dvije kulture, koje su nastale utjecajem raznih kultura i povijesnih utjecaja tokom vremena, oslanjaju se, kako smo već spomenuli, na misli J. Micheleta (1798.-1898.) i njegovo djelo „Le Peuple“ (1846.). U tom djelu, koje je Radić prikazao u trećem broju Zbornika, vidljive su konkretne zamisli koje je Radić prenio u svoju Osnovu.

38

Prihvaćanjem „tuđinske“, sintetizirane kulture grčko-rimsko-kršćanskoga porijekla,

„inteligencija, velikaši i kapitalisti“ po toj su se tezi odvojili od narodne većine. Tome

nasuprot, autentičnu kulturu svakog pojedinog naroda uspjelo je netaknutim sačuvati

jedino seljaštvo (Radić 1936:9). Razlike u kulturi podijelile su hrvatsko društvo i

distancirale dva sloja, a takvo stanje odmaže jedinstvu naroda. U tom smislu Radić

smatra bitnim izjednačavanje seljaštva i gospode ostvarujući tako i svoj političko-

ideološki cilj. Između građana i seljaka postoji duboki jaz, a prva zadaća narodoznanstva

je da te razlike izmiri i izjednači.

Radić je vjerovao da je narodna kultura samo ona koju nosi neškolovano seljaštvo i zato

je bio nesklon da gospoda prosvjećuju narod. Sukob, prijezir i mržnja među te dvije

kulture prijetila je da će ubrzo nestati, narodna seljačka kultura u njezinoj strukturi i

temeljima, što je štetilo narodu kao cjelini. Kulturna pomirba gospode i naroda Radiću je

imperativna. Izbor pravoga puta vodi prema narodnoj kulturi, „... to je zadaća i cilj

narodoznanstva.“ (Radić 1936:16-17).9 Kad je grčko-rimska kultura zajedno s

kršćanstvom prestala biti jedinim mjerilom vrsnoće (koju prihvaćaju „gospoda“), između

nje i kulture europskih naroda mogu se „urediti računi“ tako da kultura jednog naroda ne

bude prezirana nego stavljena „uz druge, a ne pod druge“. „Tek onda, kad na strani

gospode nestane prijezira, a na strani naroda mržnje, kojoj više neće biti razloga, moći će

čitav narod složno raditi.“ (Radić 1936:15-16).

Dakle kultura je glavna matrica po kojoj se razlikuju dva staleža i koja je u srži

istraživanja narodoznanstva. Za Radića kultura je „sve što je čovjek ikad igdje učinio i

stvorio, da mu život bude lakši i ljepši, zove se to kulturni čin, kulturno djelo, a sve

skupa, što je više ljudi u tu svrhu učinilo, ili što je jedan narod u tu svrhu načinio naime:

da mu bude bolje i ljepše, to se zove kultura“ (Radić 1936c:65). Očigledno je da je

razlikovao kulturni čin kao učinak pojedinca od kulture kao cjelokupnosti učinka skupine

pod kojom je najčešće podrazumijevao etničku zajednicu, narod. Slijedom toga, za

Radića kulture raznih naroda (koje međusobno mogu biti različite) čine opću kulturu

čovječanstva. Kultura, kako ju je Radić shvaćao, posjeduje i integracijsko i segregacijsko

9 Prema Dunji Rihtman-Auguštin Radićevo shvaćanje kulture je zapravo skup razlika koje dijele narod od gospode i inteligencije. Riječ je dakle o dvjema kulturama. Kultura je život, način života. No nakon objašnjenja koje Radić daje dalje u tekstu, ta kultura života je nešto što bi se danas u kulturnoj antropologiji ili modernoj povijesti nazvalo mentalitetom (Rihtman-Auguštin 2001: 45).

39

svojstvo. Unutar nacije djeluje ujedinjavajući, pa se, primjerice hrvatski narod razlikuje

od drugih europskih naroda ponajprije po svojoj kulturi. Razjedinjavajući djeluje unutar

društvene zajednice: dijeli „narod“ (pod kojim Radić podrazumijeva seljaštvo kao

nosioce nacionalne kulture) od ostalih društvenih „staleža“. Na osnovi takvih

pretpostavki Radić je odredio opseg znanstvenog predmeta: po njegovu se mišljenju

etnologija treba baviti proučavanjem „prostoga“ naroda, t.j. onoga dijela naroda koji je

svoje narodne, etnijske biljege sačuvao. A onim drugim dijelom naroda, t.zv.

inteligenijom neka, tim se bavi... kulturna povijest...“ (Radić 1936: 268).

Proučavanjem naroda, odnosno upotrebom narodoznanstva predočit će se gospodi sve

vrijednosti naroda i počet će shvaćati da je ta kultura zajednička i „... tada će se doći do

uvjerenja, da svi narodi, koliko mogu prema prilikama, u kojima živu, rade na

zajedničkom djelu ljudske prosvjete.“ (Radić 1936:15-16).

Što je to narodoznanstvo?

Već smo spomenuli da je predmet istraživanja narodoznanstva seljaštvo, odnosno

narod kao onaj dio koji je kroz povijest sačuvao svoje etnijske biljege. Nakon što je

određen predmet istraživanja i nakon što su postavljeni ciljevi i svrha koju bavljenje

narodaznanstvom treba ispuniti (pomiriti), Radić je postavio problem istraživanja.

Iz Radićeva izlaganja može se razlučiti da u svojim pogledima, iznesenim u Osnovi,

razlikuje više razina istraživanja.

Prva razina obuhvaća samo opisivanje naroda ili etnografiju koja za Radića još nije

znanost. Nastala je još u doba Herodota i kulminirala je u doba geografskih otkrića kada

se javila potreba da se zapiše sve što se susreće pa tako i običaji, vjerovanja drugih,

primitivnih naroda. „tko samo sabire građu o narodnom životu, ta je se ne bavi

znanošću...“ (Radić 1936:16). Dakle narodoznanstvo je za Radića viši stupanj od

etnografije ona je već znanost. Kad etnografija dobiva svoju zadaću, svoj cilj, tada se ta

znanost naziva etnologija, nauka o narodima, narodoznanstvo10. „...Poređuje se život,

običaji i vjerovanja svih naroda, pa se traži, da se nađu svi općeniti zakoni, po kojima

narod živi i misli. Tome su naučnom poslu dali ime etnologija, nauka o narodima,

10 Radić je etnologiju najradije zvao narodoznanstvom, prema njemačkome Volkskunde, iako je u hrvatskome postojala već udomaćena riječ narodoslovlje, kao točniji prijevod novogrčkoga ethnologia (Belaj 1998:351).

40

narodoznanstvo.“ (Radić 1936:13). Predmet narodoznanstva (etnologije) nije narod sam,

nego pojava narodnoga uma i duše. To je „nauka koja se bavi duševnim životom naroda u

svezi s materijalnim prilikama“ (Radić 1936:268). Za Radića narodoznanstvo ne spada

među fizičke znanosti, nego među noologičke, koje se bave oko pojava „duše i uma

narodnoga“ (Radić 1936:83). Stoga se Radić bavi duševnim životom naroda u svezi s

materijalnim prilikama; predmet mu je, dakle, njegova kultura. Kao i svakoj znanosti i

narodoznanstvu je svrha da traži istinu „... ali je ne traži samo zato, da ju zna, već zato, da

se njom služi u životu.“ (Radić 1936:14). Već na ovom mjestu razvidno je da Radić

odbacuje jednolinijsko istraživanje naroda, odnosno njegove kulture. Ne zagovara samo

opisivanje i skupljanje podataka, kako je to često bila praksa do tada. Radić traži da se

zapisuju i stvari koje pripadaju narodnoj duši i srcu i koje se osjećaju među narodom,

koje se ne vide i nemaju korijena u materijalnim tekovinama. Želi da se zapiše i ono što

narod „...misli i ćuti...“ (Radić 1936:22). On traži i uopćavanje, svrhu, dedukciju. Svrha

etnoloških istraživanja je Radiću, među ostalim, i rekonstrukcija povijesti kulture.

Pomoću proučavanja kulture kroz povijesno trajanje, kontinuitet i povijesne interakcije,

te svijesti o vremenskoj dinamici može se doći do razumijevanja narodne kulture. „Treba

istražiti s kojim je narodima naš narod dolazio u dodir, primao od njih oruđe i način

gradnje, riječi itd.“11 (Radić 1936:86). Isto tako može se pokazati „Kako su različiti

narodi jedan uz drugog živjeli, mješale su se njihove kulture; jedni od drugih primali su

način gradnje, oruđe, posuđe itd.“ (Radić 1936:13). Takvo se shvaćanje kulture također

vidi i u pitanjima koja je naveo u svojoj Upitnici u kojima traži da se u potanko razradi

svaki problem često pitajući i za mišljenja kako je nešto izgledalo u prošlosti, a kako

danas.

No, Radiću nije bilo stalo samo do otkrivanja povijesnih veza, nego i do razumijevanja

kulture kakva ona jest, u čemu se sastoji, kakvi su njezini obrasci vrijednosti: „Ako i

narod ima svoju kulturu, treba ispitati, u čem stoji, kakova je; treba joj, pa bila kakova mu

drago, odrediti mjesto uz druge, a ne pod drugima.“ (Radić 1936:15). Radić stoga ne

zagovara rangiranje i ocjenjivane pojedine kulture. Za njega su sve kulture jednako

vrijedne s obzirom na prilike i okolnosti u kojima su nastajale i traju. „Znanosti [stoga i

narodoznanstvu] su svi narodi jednaki bez obzira na to, što vjeruju...“ (Radić 1936:12).

11 Ove misli karakteristične su za kulturno - historijsku metodu koju je 1893. osnovao F. Ratzel (Ibid.) i koja je kasnije bila misao vodilja Milovana Gavazzija u njegovom autoritetnom kročenju etnološkom znanosti u nas.

41

U Radićevoj se koncepciji ovi pristupi, dijakronijski i sinkronijski, nadopunjuju. Zadatak

je etnološke znanosti osvijetliti oba aspekta proučavane kulture, naime, naći joj i izvor i

mjesto: „Znanost se ne bavi n. pr. vjerovanjem kojega naroda zato, da to vjerovanje uništi

ili promijeni, već zato, da mu nađe izvor, mjesto medu drugim vjerovanjima i tako ocijeni

njegovu vrijednost prema cjelokupnom duševnom blagu čovječanstva.“ (Radić 1936:12-

13). Stoga, rekao bih, da se Radić zalagao za holistički pristup istraživanja koje

podrazumijeva sagledavanje većeg broja činjenica i pojava koje tada vjerodostojnije

prikazuju određenu sliku što je vidljivo iz samih pitanja postavljenih u Osnovi gdje prvo

navodi pitanja iz materijalne kulture našeg naroda ali sve u svrhu koja vodi do onog

potpunog shvaćanja čovjeka do kojeg će se doći kroz pitanja o narodnom srcu, duši i

narodnoj pameti. „Svoje je vrijeme Radić čak prerastao odbacivanjem ideje o

jednolinijskom, pravilnom razvoju kulture, što je predstavljalo jedan od aksioma tada

vladajuće koncepcije evolucionizma. Uvjeren da se kultura odvija različitim putovima i

stranputicama, bliži je mišljenju današnje etnologije“ (Muraj 1989:15).

Nakon izlaganja svojih teza o dvije kulture i uloge i predmeta istraživanja

narodoznanstva, Radić je na kraju izlaganja i navedenih pitanja za skupljanje građe,

opisao konkretnu metodu znanstvenog rada. U tom je dijelu Radić naveo sve što smatra

potrebnim kao pomoć i dužnost sakupljačima i prinosnicima građe kako na terenu, tako i

u vidu daljnjeg znanstvenog rada oko obrade prikupljanja građe. Tu Radić ističe potrebu i

važnost da se ispituje cjelovita kultura malih zajednica koju sakupljač mora odabrati po

kvantitativnim i kvalitativnim osobinama određenoj mjesta. Traži da se pučka kultura

temeljito istraži i to do pojave svakodnevnog života bez uljepšavanja. „Tko drži, da će se

sabirući građu o narodnom životu sabirati nekakove trice i gluposti... taj neka se okani

ovoga posla. Tko naprotiv misli, da je u narodu sve dobro, lijepo i ne znam kakova

premudrost, i taj neka svoje oduševljenje ostavi za sebe, jer će sabirući gledati kao i onaj

prvi sve na druge naočari i stvar kvariti.“ (Radić 1936:69). Od zapisivača zahtjeva da

dobro poznaje kraj u kojemu će skupljati građu te da je opisuje u govoru toga kraja.

Zahtjev za opisivanjem kulture samo onoga kraja koji opisivač dobro poznaje Radiću je

preduvjet za uspješan skupljački rad. „Najuspješnije bi mogli sabirati građu pametniji

42

pismeni seljaci...“ zatim oni „...koji su rođeni u narodu, pa u njem imadu roda, kumova,

prijatelja“... također „...mogli bi s uspjehom sabirati stariji učitelji i svećenici“ (Radić

1936:69-70). Odlika takve građe je „njezina subjektivnost, s kojom se ne može usporediti

ni najvještiji opis školovana čovjeka“ (Radić 1936:70). Time je Radić za četvrt stoljeća

ne samo anticipirao, nego i nadmašio poznati i slavni postulat Bronislawa Malinowskoga

o potrebi za „sudjelujućem promatraču“ (participant observer) koji bi živeći, i

svakodnevno obitavajići u narodu (selu, zajednici), pridobio njegovu sklonost i na taj

način dolazio do istinitih i točnih podataka o narodnom životu.

Kao što je već rečeno, Radić je inzistirao na zapisivanju na narodnom jeziku, a tu je

koncepciju branio u svojem radu Narod o sebi u kojem pokazuje da „konvencionalni

jezik nije nikako zgodan za opisivanje narodnog života; drugo, da je vrlo, vrlo malo

školovanih ljudi, koji bi bili za taj posao potpuno sposobni. Zato bi nam uz ove rijetke

školovane ljude mogli vrlo dobro pomoći - i ako rijetki - pismeni, a pametni i bistri

seljaci. Oni neka pišu u svom govoru“ (Radić 1936:97). Pisanje građe od strane samih

seljaka i na narodnom jeziku ne služi samo za stjecanje pouzdanih, vjerodostojnih

činjenica već i za bolje opisivanje narodnog mišljenja i osjećaja. Ono po čem je ovako

dobivena građa najvrednija je njezina subjektivnost. Iz te subjektivnosti znanstvenici će

najbolje uvidjeti kakvo je stanje u selu, narodu. Stoga je Radićevo inzistiranje na

ovakvom prikupljanju građe upereno prema ispitivanju realnog stanja na terenu koje će se

najkvalitetnije razabrati iz vlastitih zapisa seljaka u duhu njihovog jezika. Tome Radić još

dodaje da će se time pokazati kako „seljačko pisanje vrijedi 1. za narodoznanstvo 2. za

duševni razvoj naroda, za stvaranje prave narodne književnosti.“ (Radić 1936:98). Time,

što će seljaci sami pisati knjige o narodnom životu, omogućit će se čitanje i širenje

spoznaja o narodnom životu među drugim seljacima i u drugim krajevima zemlje. Narod

će se tako „umno razvijati i osvješćivati“ pred njima će se prostirati „kao objekt

prosuđivanja ono, što je sada u svima njima nesvjesno živjelo“. Jedni će učiti od drugih

ali „ne će učiti tuđinštine, već će se upoznavati s plodovima jednog narodnog duha.

Ovako ćemo doći do prave narodne kulture i književnosti.“ (Radić 1936:98).

Takvim idejnim inovacijama Radić će biti prekretnica načinu na koji su se do tog

vremena pojedinci bavili etnologijom. Nakon što je još od doba Maksimilijana Vrhovca

seljaštvo gledano samo kao objekt istraživanja o kojem su zapise vršili samo učeni ljudi i

43

nekolicina pripadnika elite, nakon Radića taj se posao prenosi na pojedince koji su sami

ponikli iz sredine koja se opisuje i koji u toj zajednici žive, rade, koju shvaćaju i koja

shvaća i prihvaća njih. Pripadnici seljačkih sredina nisu više shvaćani samo kao kazivači i

nositelji narodnog života već i kao sakupljači, obrađivači i tvorci autorskih djela.

Seljaštvo će u kulturnim stremljenjima dobiti nove dimenzije (kao, uostalom, i u

političkim, posredstvom braće Radić). Pomaknut će se s margina društvenog značenja

bivajući shvaćeni kao pokretačka i stvaralačka snaga društva i naroda.

Na posljetku, u Osnovi Antun Radić je, pored već spomenutih misli, postavio još

neke koje će zajedno sa ostalima tvoriti jednu novu znanstvenu paradigmu.

Predvidio je da će pri skupljanju građe na terenu doći do intervencije stručnjaka koji će

sakupljenu građu nadopunjavati vlastitim odlaskom na teren te će doći do naknadnog

dopisivanja. Stoga je Radić za daljnji rad, oko obrade građe, naveo još neke savjete i

sugestije koje bi istraživačima trebale pomoći u poslu koji slijedi nakon samog

prikupljanja građe na terenu. Tako se u Radićevoj Osnovi razabiru tri razine metodičkog

postupka: već spomenuto sabiranje građe, zatim klasifikacija i napokon znanstvena

obrada. Radićev osobni doprinos etnološkoj metodi koju je preporučio, bio je najiscrpniji

i najrazrađeniji za prvu fazu rada – deskripciju i sabiranje građe, premda i sam taj dio

posla nije smatrao znanstvenim radom (Radić 1936:16). Za tu fazu rada poslužit će

prikazana pitanja iz Osnove sa svim svojim pravilima i smjernicama za opisivanje građe.

Druga fazu, klasifikaciju, Radić je, nažalost tek nagovijestio, i to samo za dio građe.

Preporučio je da se provede analiza istovrsnih elemenata ili pojava, što bi u daljnjem

postupku omogućilo sintezu na višoj razini, sintezu misli. „Od proučavanja duševne

kulture ističemo samo to, da će prvi posao biti klasifikacija. Treba istražiti motive

običaja, igara, plesova, melodija, pripovijedaka itd.“ (Radić 1936:85).

Za interpretaciju građe, kao narednu razinu znanstvenog postupka, Radić je bio svjestan

potrebe multidisciplinardnog pristupa. Isticao je da se u proučavanju treba služiti

rezultatima pomoćnih znanosti u koje je ubrojio antropologiju (misleći pritom na

somatsku antropologiju), etnologiju (pod kojom je podrazumijevao istraživanje

izvaneuropskih kultura), prapovijest i lingvistiku (Radić 1936:85). Uz to Radić je

preporučio, u fazi interpretacije građe, i komparaciju „Kod istraživanja izvora i postanka

44

pojavama narodne duše treba svagdje, mislim, ići putem komparativnim, a samo katkada

psihologijskim ili u neku ruku aprijornim. No tu već nastaje sloboda izučavanja, u koju se

ne smije dirati.“(Radić 1936:85). Radić se dakle odrekao metoda prirodnih znanosti i

preporučio metodu komparacije. U istraživanjima je dozvolio slobodan izbor metode,

naslutivši da se ona najvećim dijelom formira prema specifičnoj problematici

postavljenog zadatka. Ipak najrazrađeniji dio izložene Radićeve metode odnosio se na

prikupljanje građe koja se zatim trebala obrađivati u smjernicama koje je ukratko

oblikovao Radić.

Na taj način Radić je zaokružio svoj rad u jednu cjelinu koja bi trebala

predstavljati potpuni priručnik za sakupljane građe i za njezinu razradu. Stoga je Radić

ostvario najvidljiviji utjecaj na hrvatsku etnologiju svojom Osnovom, koja je ipak bila

zamišljena samo kao opširan i iscrpan naputak za etnografski rad na selu.

U svojoj je Osnovi Radić naglasio tri nova vida gledanja na istraživanja kulture. Naglasio

je i objasnio svoje viđenje problema stratifikacije „naroda“ i „gospode“, čijoj će pomirbi

pridonijeti bavljenje narodoznanstvom u čijem se središtu istraživanja nalaze seljaci,

shvaćeni kao „narod“, i njihova kultura. U tim istraživanjima Radić ističe potrebu i

nužnost da građu skupljaju i sami seljaci, participant observer-i. Tražio je podatke o

odnosima seljačkog kulturnog supsistema s općim društvenim sustavom: o odnosima s

vlastima, o trgovini, razmjeni. Pitao je i za sukobe, svađe i diobe, odnosno zalagao se za

cjelovitiji pristup gledanja na predmet istraživanja. Na temelju toga razvidno je da je

Radić problem seljačke kulture sagledavao kompleksno. Osnova, koju je izložio Radić, sa

svim priloženim uputama, u cjelini predstavlja koherentni istraživački sustav prema

kojem su se skupljali brojni zapisi na terenu i izrađen je niz vrlo dragocjenih

monografskih opisa, dijelom objavljenih u Zborniku, poput većih dijelova monografije

Otok Josipa Lovretića (1902., 1915.), Bukovica Vladimira Ardalića (1902., 1906., 1908.,

1910.,1912.), Poljica Frane Ivaniševića (1903., 1904., 1905.), Prigorje Vatroslava Rožića

(1907., 1908.) te raznih drugih sitnijih priloga nastalih na temelju Osnove. Ostali rukopisi

danas su pohranjenih u Arhivu Etnološkoga zavoda HAZU.

45

2. Odlazak Antuna Radića s mjesta urednika Zbornika

Početkom veljače 1898., pripremajući 3. svezak Zbornika Antun Radić je pisao

bratu Stjepanu: Zdrav sam, a jedina mi je zabava posao oko mog Zbornika; to je sada

stvar koju živim. Osnovao sam sve to naveliko, široko i duboko, a ne znam što će biti s

tim. Na Akademiju se ne mogu potužiti: svi su, osim prirodoslovaca, upravo

oduševljeni... Sada samo povlađuju“ (Radić 1972:300).

Nakon objavljivanja Radićeve Osnove u drugom broju Zbornika, Radić je, posebno

otisnute primjerke razaslao na više stotina adresa potencijalnih prinosnika građe iz

narodnog života. Tim činom počela je njegova suradnja u ime Akademije sa širokim

krugom suradnika po čitavoj zemlji. U kratko vrijeme u Odbor se pismeno javilo oko 200

zainteresiranih suradnika s kojima je Radić započeo na izradi i prikupljanju građe iz

narodnog života. Zainteresiranim skupljačima Radić je poštom slao detaljnije upute oko

toga kako se točno mora zapisivati i što se detaljno treba istraživati da prikupljena građa

bude sadržajna i temeljita. Korespondencija se naglo povećavala, a uskoro su počeli

pristizati prvi rukopisi ([S.n.] 1897b:98-99). Tako se rad Odbora počeo naglo proširivati i

ostvarivala se davno sanjana ideja o prikupljanju narodne građe i njezinom objavljivanju

u posebnom časopisu.

Za vrijeme svoga mandata Radić je vrijedno i marljivo obavljao svoje dužnosti. Redigirao

je i ocjenjivao pristigle rukopise, pisao izvještaje i dopisivao se s autorima prinosa. Na

sjednicama Akademijina Odbora za sabiranje spomenika tradicionalne literature, čiji su

članovi 1898. bili: Natko Nodilo, Tadija Smičiklas, Tomo Maretić, August Musić, Ivan

Milčetić, Špiro Brusina i Antun Heinz, Radić je ponosno izvještavao o obavljenom poslu.

Na prvim sjednicama izvijestio je da je početkom 1898. godine razaslao 501, a krajem

iste godine 245 dopisa, kojima je tražio nove suradnike i predbrojnike (Ljetopis 13:25-

26). Podnosio je svoje izvještaje s terena iz Otoka kod Vinkovaca, putovanja po

Dalmaciji i Crnog Gori te kasnije po Bosni i Hercegovini. Na tim putovanjima došao je u

dodir s mnogim zapisivačima i sabiračima građe o narodnom životu, a snimio je i veći

broj fotografija. „Neposredna cijelj prvih mojih putovanja (u Otok u Slavoniji g. 1897.,

pa u Dalmaciju i Crnu Goru god. 1898.) bila je nabava fotografskih slika za ''Zbornik'' u

jednu ruku, u drugu – kontrola suradnika ''Zbornikovih'' ''na licu mjesta'', - kako se kaže.

46

Uz put sam imao nakanu, da suradnicima podadem ustmenih naputaka, da nađem novih

suradnika, u opće pak, da se što bolje orjentujem u građi motreći narodni život svojim

očima.“ (Radić 1936:143).

Treći po redu svezak Zbornika (drugi koji je uredio Antun Radić) za 1898. objavljen je

1899. i u njemu se, među 13 priloga, nalaze i dva priloga koje su pisale žene: Kata

Jančerova s dva priloga o narodnom životu u selu Trebarjevu i Nike Balarin, učiteljica

koja je napisala ženidbene običaje u konavskom selu Gruda. Zanimljivo je za spomenuti

da je Kata Jančerova sestra Antuna Radića. Iako on to ne navodi, ali ističe da je Kata

Jančerova seljanka, rođena 1876. u Trebarjevu Desnom te da je običaje zapisala upravo

onako kako se u Trebarjevu govori (v. Jančerova 1898:55-139,211-251, Perić 2002:107).

Iz tog vremena datiraju i izvještaji o pristiglim rukopisi koji će se ubuduće parcijalno

objavljivati u Zborniku, a činit će detaljne i vrijedne monografije koje će do danas ostati

primjerom raznorodnih istraživanja i ogleda o narodnom životu. Među već spomenutih

Otok u Slavoniji Josipa Lovretića, i Trebarjevo Kate Jančerove tu se nalaze i Poljica

Frane Ivaniševića, građa iz dubrovačke okolice Pavline Bogdan-Bijelić ([S.n.] 1901:26).

Pored njih temeljne radove o narodnom životu čini i niz drugih monografija. Premda nisu

objavljivane u isto vrijeme, već u dužem vremenskom razmaku od dvadesetak godina,

stoga i dugo nakon Radićeva napuštanja uredničke dužnosti Zbornika, sve su nastale u

isto vrijeme i po istom principu, odnosno na poticaj Antuna Radića i njegove Osnove.

Svaka od njih, međutim, predstavlja istraživačku inačicu za sebe, već s obzirom na mjesta

koje istražuju i različite prilike u kojima se život na njima odvijao. To su redom

monografija Bukovica kraj Skradina Vladimira Ardalića čiji je prvi dio objavljen 1899.,

zatim Vrbnik Ivana Žica (1899.), Prigorje kraj Jastrebarskog Vatroslava Rožića (1907.),

Samobor Ivana Langa (1911.) Lobor u hrvatskom Zagorju Josipa Kotarskog (1915.) i

Varoš kraj Vinkovaca Luke Lukića (1919.).

Dopisivanje Antuna Radića sa suradnicima nastavljalo se svaki dan. Među

stotinama njihovih pisama neka su i danas vrlo zanimljiva jer se iz njih razabire s kakvim

su se teškoćama oni susretali prilikom svoga rada. Poneka od tih pisama gotovo su

rasprave za sebe o tome kako bi trebalo raditi takav posao, a pored toga suradnici na

terenu tražili su obećane im nagrade, npr. „Veleslavno uredništvo! ... Pošto sam

47

siromašan đak, usuđujem se zamoliti i za malu nagradu.“ (Pavelić 1899). Upravo zato

počeli su problemi za Radića na mjestu urednika zbornika. Jedan od razloga njegovog

napuštanja Odbora bilo je mukotrpno dopisivanje s autorima prinosa koji se nisu uvijek

slagali s Radićevim zamislima oko strukture istraživanja koja su se trebala provoditi, te

su isto tako naglašavali da je Osnova prezahtjevna, npr. „Štovani gospodine ... ali za

ljubav G. Vaša osnova puno zahtjeva, dase točno piše, da se reči sastavljaju, još tomu je

puno stvari koje ja kao prost seljak učio nisam“ (Nefranović 1897). Isto tako, jedan od

glavnih problema bilo je Radićevo zahtijevanje povećanja honorara jer je smatrao da nije

dovoljno plaćen za posao koji obavlja. Tome u prilog ide i Radićevo redovito traženje „da

se prinosnicima građe isplaćuju nagrade bez odlaganja“ jer da zbog tih „odlaganja“ ima

neprilika“ ([S.n.] 1901:24-25). Njegovim zahtjevima Akademija nije udovoljila

objašnjenjem da joj to ne dopuštaju njena oskudna financijska sredstva ([S.n.] 1901:25) i

tako se odnos Akademije i Radića naglo počeo narušavati. Pored navedenih financijskih

problema uskoro su se pojavili i drugi. Naime, Antun Radić zalagao se i za osnivanje

etnografskog muzeja (v. Murgić 1937:43-44, usp. Perić 2002:111) u čemu ga Akademija

nije podržala.

Stoga je Radiću to bilo još jedno razočaranje u nizu. Njegovo se nezadovoljstvo još više

pojačavali i nakon sukoba s članom Odbora Tomom Maretićem čiju je Gramatiku i

stilistiku hrvatskoga ili srpskog književnog jezika okritizirao u časopisu Obzor kroz 4

broja. „Nama je dosta što g. dr. M. kaže, da je kriterij za prosuđivanje pravilna jezika u

prošlosti. No ako je tako onda će svaki čitalac gramatike g. dra. Maretića s pravom pitati:

Gdje je ta prošlost, kad o njoj ni rieči nema u toj gramatici. ... G. je dr. M. napisao svoju

gramatiku bez obzira na svu hrvatsku književnost ne samo prije, nego i poslije Vuka. ...“

(Radić 1937:10, 11).

Izgleda da Radić nakon navedenih razloga više nije imao volje nastaviti svoj urednički

posao. Vodstvo Odbora bilo je svjesno takvog stanja i stoga Radiću nije bio produžen

novi ugovor za 1902. godinu.

Antun Radić do tog vremena uredio je pet svezaka (od drugog do šestog broja) Zbornika

za narodni život i običaje Južnih Slavena, prikupio je preko dvjesto prinosa o narodnom

životu i snimio velik broj fotografija. Pretpostavka Antuna Radića o kulturi gospode i

kulturi seljaka, zajedno s njegovom Osnovom, označila je početak moderne hrvatske

48

etnologije. Njegove teoretske koncepcije postavile su tada novu znanstvenu paradigmu, a

posebnost Radićeva rada leži i u uputama istraživanja narodnog života preko insidera,

pojedinaca koji žive u narodu (selu) ili koji su iz njega direktno potekli (učitelji,

svećenici, školovani seljaci). Takve metode rada, koje je prije sto godina stvorio Radić,

prisutna su u suvremenim istraživanjima, a tada su bila daleko ispred svog vremena.

Slijedeći ideje i naputke Antuna Radića, hrvatska se etnologija trebala razvijati

kao znanost koja otkriva izvore, seljačke vrednote tj. vrednote hrvatskoga naroda.

Radićevi politički spisi i njegov politički angažman počivaju na ideji o seljačkoj kulturi u

kojoj se kriju korijeni i temeljne nacionalne vrijednosti. Radić se sasvim jasno zalagao da

hrvatska inteligencija postane svjesna nacionalnih vrednota sačuvanih u narodnoj, tj.

seljačkoj kulturi, a takve je misli prenio i u svoje kasnije, političke aktivnosti.

Nakon što je Radić prekinuo svoje znanstveno djelovanje, prenio je svoj cilj na

prosvjetiteljsko i političko područje. Nakon napuštanja Odbora Radić je primio posao

tajnika Matice hrvatske, nastavio je uređivati časopis Dom, kojeg je pokrenuo na Božić

još 1899. godine, a zajedno sa svojim bratom Stjepanom osnovao je 1904. godine

Hrvatsku seljačku stranku. „Dne 5. prosinca 1904. stadoše se dr. Korporić, i dr. Krištof,

Ivan Gmajner, dr. Šuperina, Stjepan Radić i A. Radić radi sjedinjenja lista ''Doma'' s

listom ''Hrvatskim Narodom''. Pitanje o sjedinjenju tih dvaju listova učinilo je kraj

oklijevanju: svi se nazočni složiše, da se ima osnovati nova stranka, da se ima zvati

''hrvatska pučka seljačka stranka'', sastaviše se u privremeni odbor, obvezaše se na rad i

sve to potpisaše“ (u Radić 1936b:12). U novonastaloj stranci braća Radić se okreću

prvenstveno prema selu i seljaštvu. U tom segmentu društva vidjeli su glavne snage koje

trebaju postati subjekt u političkom životu, nositi novu politiku, za koju se zalagala mlada

generacija političara (Boban 1978:270). U ideologiju novoosnovane stranke Antun Radić

prenio je mnoge zamisli koje je stekao u razdoblju svojeg uredništva Zbornika za narodni

život i običaje Južnih Slavena pa tako i onu o dvije suprotstavljene kulture „gospode“ i

„seljaštva“ koje trebaju premostiti sukob i postati jedinstvene. Takva stajališta vidljiva su

i iz samog programa stranke:„3. Jedinstvo naroda [gospode i puka] – Kod nas je Hrvata

mnogo veća razlika između seljaka i gospode, nego što je to u drugih naroda. ... Tomu je

49

trebalo jednom učiniti kraj, ako hoćemo da se do vieka ne budemo dielili na dvoje: na

„gospodu“ i na „puk“, nego da od gospode i puka postanemo jedan narod.“ (u Radić

1936b:36). Osim stavova A. Radića o podijeljenosti naroda, u ideologiji seljačke stranke

temeljna načela prenesena su iz njegovog shvaćanja narodne kulture odnosno njegova

„koncepcija autohtone kulture postala je ideološka baza hrvatskog seljačkog pokreta. Iz

nje su izvučena sva glavna i sporedna načela programa seljačke stranke u raznim fazama

njena razvoja: zakonitost, ustavnost, državopravnost, demokratija, slovensko bratimstvo,

seljačka sloga, kršćanska etika i vjera u boga, mirotvorstvo pa najzad i seljačka republika.

sve su to u krajnjoj liniji odlike narodne kulture, koja je kao neka čarobna kutija postala

neiscrpna riznica seljačkog pokreta“ (Vuković-Todorović 1940:65).

Politički program braće Radić bio je pretvoriti seljake u političke subjekte – Hrvate. „Prvi

je razlog to, što naša stranka vidi, ... glavnu političku snagu u puku, a u hrvatskom narodu

ima osim seljaka malo drugih ljudi, koji bi se u puku brojili.“ (u Radić 1936:36). Stoga je

neophodno posvetiti se etnologiji radi istraživanja narodne – seljačke kulture koja nije

samo riznica simbola nego i same biti hrvatskog identiteta. Rad Antuna Radića stoga nije

bio važan samo radi etnološke metodologije već i zbog konkretnog političkog poticaja

koji proizlazi iz njegovog shvaćanja kulture. Njegova Osnova pokazala je način na koji

grad i „gospoda“ mogu komunicirati s narodom i prepoznati njegove vrijednosti. Ideje

Antuna Radića utkane su u novu političku stranku koja će učiniti seljaka ne samo

pasivnim nego aktivnim političkim faktorom, koji će se svojim vrijednostima izboriti za

nov, socijalni i politički položaj. Na taj način seljačko pitanje poprimat će nove dimenzije

u političkom i društvenom kontekstu koje nikada prije nije imalo. Premda su se od 1890-

tih godina političari počeli zanimati za gospodarske i socijalne probleme sela, nikada

prije se moralne i materijalne interese seljaštva nije stavljalo na prvo mjesto kao kod

braće Radić (Boban 1978:271).

3. Rad Odbora nakon Radića – nastavak skupljanja građe prema

njegovoj Osnovi

Nakon odlaska Antuna Radića s uredničke dužnosti, na njegovo je mjesto 1902.

50

došao tada mladi profesor Dragutin Boranić12. Ipak, u vremenu koje je uslijedilo pokazalo

se koliko je zapravo bio važan doprinos Antuna Radića hrvatskoj etnologiji i Odboru.

Rad koji se nastavio u Odboru i dalje se odvijao prema zamislima Antuna Radića. Građa

se i dalje prikupljala na temelju Osnove, a oblik Zbornika nije se previše promijenio od

koncepcije koju je postavio Radić. U Zborniku su se narednih godina nastavili

objavljivati dijelovi monografija rađenih prema Radićevim uputama: Prigorje kraj

Jastrebarskog Vatroslava Rožića (1907., 1908.), Samobor Ivana Langa (1911.) Lobor u

hrvatskom Zagorju Josipa Kotarskog (1915.) i Varoš kraj Vinkovaca Luke Lukića (1919.,

1924., 1928.), Otok Josipa Lovretića (1902., 1915.), Bukovica Vladimira Ardalića

(1902., 1906., 1908., 1910., 1912.), Poljica Frane Ivaniševića (1903., 1904., 1905.).

Nakon odlaska Antuna Radića, mnogi su zapisivači i suradnici Akademije na terenu

nastavili suradnju po istom principu s novim urednikom Dragutinom Boranićem što je

vidljivo i iz korespondencije koja datira iz vremena novog urednika i koja je uostalom

naslovljena na Dragutina Boranića: „Velmožni gospodine! Ja sam sabrao narodne običaje

prema osnovi Dr. Radića pa pošto sam već preko pol građe obradio, želio bi znati da li mi

bude moj posao primljen u tisak za Zbornik...“ (Novaković 1908), Pored toga tijekom

prvih deset godina njegova rada Odboru su se javljali brojni novi suradnici i zapisivači

građe. Međutim građa je pristizala sve sporije, a njezin priljev nije bio geografski

jednakomjeran. (Marković 1988:29). U pogledu proširenja zbornika dodatni korak učinio

je Dragutin Boranić proširivši područje folklorističkih istraživanja i na manja urbana

središta koja su bila na razmeđu urbanog i ruralnog. Takve sredine pokazivale su mnoge

osobine narodnog života i običajima, stoga je Boranić smatrao da je i njih vrijedno i

potrebno zabilježiti. Toj kategoriji pripadala je npr. monografija „Samobor“ Ivana Langa

čiji prvi dio objavljen u Zborniku 1911. godine. To je bio prvi korak kojim se osim, do

tada isključivo proučavane seoske sredine, zahvaćaju i manja urbana središta. Na taj se

način željelo prikupiti što više građe za arhiv te „osvježiti“ sadržaj Zbornika. Osim te

manje novosti pokušalo se i dalje raditi na prikupljanju, istraživanju i objavljivanu nove

12 Boranić nije bio član Akademije i stoga je primao honorare ali za razliku od Radića on je svoj posao shvaćao kao veliko priznanje i čast i stoga nikada nije dolazio u prepirke oko nadoknada. Tome u prilog ide da je Boranić bio na samom početku svoje karijere i mjesto urednika jednog časopisa kojeg izdaje Akademija bilo je odlična pozicija da daljnje napredovanje. Prema mišljenju Mirka Markovića Boranić se u kratkom vremenu pokazao kao osoba više nego pogodna za posao urednika jer je bio marljiv, temeljit, uredan. Sve je poslove obavljao tiho, puštajući starije da donose konačne odluke, a takav ga je pristup 1907. doveo do dopisnog, a 1924. do redovnog člana Akademije (Marković 1988:24).

51

građe iz ruralnih dijelova. U tom pogledu Ivan Milčetić nastavio je slati svoje sitne

priloge, kojima je građa vrlo često bila sa sjevernoga Jadrana te je u Zborniku br. 22 iz

1917. objavio je svoje značajno djelo Koleda u južnih Slavena. Svojim prilozima

priključio se i Rudolf Strohal koji je pisao o glagoljici, ali je objavljivao i manje

povijesne priloge, često s tematikom vezanom uz područje sjevernoga Jadrana. (Zbornik

1910 i 1911) Boranić je 1909. izvijestio Odbor o nastojanjima Vjekoslava Spinčića da

započne istraživanja u Kastavštini (Boranić 1909:29), a 1911. izvijestio je Odbor o

rukopisima prispjelim iz hrvatskog Zagorja, Slavonije i Dalmacije te o namjerama Ivana

Milčetića da napiše monografiju o Istri (Boranić 1911:38). Josip Milićević, pišući o

izvorima za etnografiju Istre, navodi sljedeće „Početkom rada JAZU počinje se

prikupljati rukopisna grada, ali i u tome nije mnogo učinjeno za Istru“. Akademiji su

predali rukopise Stjepan Žiža, Ernest Jelušić-Štrkov, Jakov Volčić, Josip Ptašinski, Frane

Lovljanov i drugi, tek ponešto od toga objavljeno je poslije 1912. godine, veći dio nikada

nije objavljen, a neki su rukopisi, nažalost, u međuvremenu oštećeni, uništeni ili

izgubljeni (Miličević 1984:167-168). Međutim, pred Prvi svjetski rat djelatnost

Akademijinog Odbora počela je slabiti radi nedostatka novaca i sveopćeg ozračja koje je

vladalo u Europi i Hrvatskoj. Rukopisi i prilozi stizali su u sve manjem broju stoga su se

u Zborniku objavljivala otprije prikupljena građa. Za vrijeme rata rad Odbora nije u

potpunosti stao. U ratnim je godinama Zbornik i dalje izlazio (objavljeni brojevi 1915. i

1917. godine), ali je vidljivo da je objavljivanja pretežno starija, otprije, prikupljena

građa, a isto tako zbog nedostatka novca i ekonomskih prilika odlučeno je da se rukopisi

koji se tiskaju skraćuju radi štednje. Nakon rata trebalo je neko vrijeme da se situacija

stabilizira i da se stvore povoljni uvjeti za istraživački rad tako da je Zbornik tek 1919.

počeo ponovno redovitije izlaziti. U godinama koje su slijedili nije se mnogo promijenilo

u radu i koncepciji Zbornika. I dalje se objavljuje već prikupljana građa, a novi materijali

skupljaju se na bazi Radićeve Osnove. Ipak, Boranić koji je po struci bio filolog trudio se

da folklorističku građu sabire po Radićevu uzoru, no u tom pogledu nije sasvim

uspijevao. Boranić je odlazio na terene, ali se zapravo više posvetio svojem interesu za

dijalektologiju, a manje etnologiju. Sukladno tome Boranićevo zanimanje za filologiju i

dijalektologiju vidljivo je tako da se u Zborniku često objavljuju i prilozi te tematike

poput studija o basnama, tekstova zdravica i napitnica, poslovica i fraza, književnom

52

porijeklu nekih hrvatskih narodnih pripovijedaka, tekstova o glagoljašima itd. U

Zbornicima objavljenim u 20-im godinama 20. stoljeća, tada više nema one cjelovitosti

pri obradi pojedinih tema, lokaliteta ili regija, koje su ranije dobrim dijelom bile

posljedica rada po Radićevu naputku, već se objavljuju razni relativno kratki i u užemu

smislu nepovezani članci.

Sagledavanjem produkcije Antuna Radića i Dragutina Boranića, može se reći da je Radić

puno više pridonio etnologiji i radu Odbora. Ipak, u razdoblju, Boranićeva uredništva,

vremenu prve polovice 20. stoljeća, treba naglasiti da su se u Hrvatskoj izmijenile vlasti

Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije. U svjetskim ratovima dolazilo je do znatnijega,

razumljivog zastoja u Boranićevu radu. Međutim, tijekom cijeloga njegova radnoga

vijeka nikad nije bio razriješen kronični nedostatak novca koji je ovu djelatnost

konstantno pratio od samoga njezina početka. Tako se u dvadesetim godinama gotovo

ugasila suradnja s prikupljačima građe i izdana su samo dva zbornika s ranije

prikupljenom gradom (1924. i 1928.). U to vrijeme u Zagrebu sazrijevaju druge etnološke

ustanove, Etnografski muzej i Katedra za etnologiju na Sveučilištu u Zagrebu. Od

početka tridesetih do 1941. Boranićeva se djelatnost, međutim, intenzivira. U rad Odbora

1930. godine uključuju se vanjski članovi Milovan Gavazzi, prvi profesor etnologije na

Zagrebačkom sveučilištu i muzikolog Božidar Širola. Od tog vremena pojačava se veza s

ranijim i novijim prinosnicima građe i ponovno se tiska Radićeva Osnova, i Sabrana

djela Antuna Radića (1936.) u nadi da će se na taj način potaknuti daljnja intenzivnija

skupljačka djelatnost. To međutim, ni izdaleka nije poprimilo onaj intenzitet i žar s

prijeloma stoljeća. Takvo stanje stvari rezultiralo je time da rad Odbora i značenje

Zbornika u tom periodu poprimaju sve više marginalno značenje prepuštajući sve više

vodeću ulogu novoosnovanom Etnografskom muzeju i kasnije Katedri za etnologiju na

Sveučilištu u Zagrebu.

Premda je razvoj događanja doveo do toga da se Odbor i Zbornik, u periodu između dva

svjetska rata, nađu u jednom „manje naglašenom“ položaju, neupitna je važnost i

doprinos te institucije i publikacije u okvirima etnološke znanosti tadašnjeg, ali i

današnjeg perioda. Činjenica je da je začetak etnologije započet upravo u Zborniku i da je

iz njega poniklo pragmatično djelo koje je cijeli niz godina predstavljalo okosnicu

etnološkog rada. Iako je, odlaskom Antuna Radića s mjesta urednika, donekle smanjen

53

intenzitet u radu Zbornika, ta je publikacija, pod novim uredništvom Dragutina Boranića i

dalje predstavljala važan izvor podataka i studija o narodnom životu. Prinosi i sadržaj

Zbornika u manjoj su se mjeri donekle promijenili nakon Radićeva odlaska, ali se takvo

stanje stvari može pripisati i permanentnom nedostatku novca koji nije dopuštalo da se i

dalje ostvaruju veliki projekti već da se „štedljivo“ objavljuje već prikupljena građa i

manje prilozi. Usprkos tome, Dragutinu Boraniću pošlo je za rukom da za vrijeme svojeg

uredništva ipak uspije sakupiti zavidan broj novih rukopisa i razne građe s terena (v.

Šimunović-Petrić 1888:49-59). No ono što treba naglasiti je da, tijekom cijelog vremena

rada Odbora, između dva svjetska rata, i dalje je bio prisutan načina rada kojeg je

zamislio i vršio Antun Radić. U tom pogledu treba istaknuti Dragutina Boranića koji je

kao urednik Zbornika u prvoj polovici 20. stoljeća provodio Radićeve zamisli pri

skupljanju građe na terenu i u radu s prinosnicima iz ruralnih i malih urbanih cjelina13.

Stoga, usprkos tome što je Boranić uveo u Zbornik neetnološke, odnosno filološke

rasprave i građu, koja se ticali njegovih vlastitih filoloških afiniteta, Boranić je i dalje

slijedio i radio po Radićevoj Osnovi. Na taj način Radićeve metode rada i njegove ideje

ostale su prisutne tijekom izlaženja Zbornika u prvoj polovici 20. stoljeća, a svojim

radom, koji se oslanjao na Radićevu Osnovu, Dragutin Boranić je donekle predstavljao

sljedbenika i provoditelja Radićevih ideja.

4. Radićeve misli u ideologiji Seljačke sloge i doprinos njenih akcija

razvoju etnologije

U periodu između dvaju svjetskih ratova Kraljevina SHS suočavala se s

problemom zaostalih zemljišnih odnosa. Više od 80% stanovništva bavilo se

poljoprivredom, a seljaštvo je zaostajalo za razvijenijim zemljama (Leček 2003:29).

Sukladno tome, državna politika pokušala je agrarnom reformom stvoriti samostalne

seljake – vlasnike, oduzimajući zemlju s većih posjeda i dodjeljujući ju onima koji ju nisu

imali (Mirković 1952:7, 65, 67). Stvarao se time određeni „status quo“ odnosno mali

13 Boranićev rad s prinosnicima građe vidi se u njegovoj korespondenciji pohranjenoj u Odsjeku za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

54

posjedi koji su trebali biti „dovoljni“ za proizvodnju osnovnih životnih dobara. Međutim,

dioba zemlje vršena je tako da nitko nije dobio dovoljno zemlje, a mali posjedi koji su

stvoreni nisu stvarali viškove, nisu imali mogućnost ekonomskog uspona niti su mogli

stvarati kapital. Stoga je 1929. godine izbijanjem agrarne krize postalo vidljivo da se

seljačko pitanje ne može riješiti bez temeljnih promjena (Mirković 1952: 8, 35).

U tom vremenu u mnogim sferama političkog, društvenog i kulturnog života sve se više

ističe seljaštvo. Ono se shvaća kao pokretačka snaga, kao element na kojem i o kojem

ovise mnogi tokovi razvoja i napretka. Stoga je razumljiva potreba da se glede rješavanja

seljačkog pitanja poduzmu adekvatne akcije.

U takvom ozračju nastojalo se osmisliti program izlaska iz situacije, a jedan od pokreta,

koji bi vodio u tom smjeru, bio je onaj hrvatskog seljačkog prosvjetnog i dobrotvornog

društva Seljačke sloge i njenih akcija (Rožić 1990, Zebec 1992, Leček 1995, Ceribašić

2003) koje su išle za „podizanjem“ seljaštva, odnosno obrazovanjem, podukom,

opismenjavanjem, modernizacijom seljaštva, stvaranjem svjesnosti o higijeni itd.

Seljačka sloga (dalje Sloga) osnovana je 18. travnja 1920. godine u Buševcu, u

Turopolju s glavnom zadaćom da podigne seljački standard i obrazovanje, podučavati ga

odnosno „proširiti i ukorijeniti seljačku prosvjetu i podići čovječansku samosvijest,

ljubav i slogu među seljaštvom“ (Rožić1990:8). Poticaj za osnivanje društva došao je od

skupine članova Hrvatske republikanske seljačke stranke koji su često raspravljali „što

treba poduzeti oko suzbijanja zaostalosti, nepismenosti, praznovjerja, lošeg gospodarenja,

pijanstva i tučnjave na selu. (Rožić1990:7). Aktivnosti Buševačke Sloge obuhvaćale su

„čitanje i tumačenje novina“, „predavanje o suvremenoj poljoprivredi“, „suzbijanje

nepismenosti“, „međusobno potpomaganje u slučaju štete, elementarne nepogode ili

bolesti“, unapređenje „urednosti i uređenje dvorišta“, te brigu oko „javnog ponašanja

članova“ (Rožić1990:9).

U prvoj polovici dvadesetih godina osnovana su slična društva i drugdje u

Hrvatskoj, pa je radi objedinjavanja njihova rada u Zagrebu 11. listopada 1925. godine

utemeljena Središnjica seljačke sloge te „sva do tada osnovana društva postaju njezini

ogranci“ (Rožić1990:11). Taj se datum smatra pravim početkom djelovanja Seljačke

55

sloge koja sada djeluje iz svoje središnjice sa i prema svojim ograncima po selima.

Ograncima, koji su osnovi bilo neovisni od središnjice, odbor Sloge propisao je niz

djelatnosti koje su ogranci bili dužni provoditi. Tako je na primjer, među dužnostima

bilo: pobijanje nepismenosti, osnivanje novih ogranaka u susjednim selima, organiziranje

seljačkih zborova, organiziranje prosvjetnih zabava, uređenje knjižnica i čitaonica,

preporučalo se osnivanje gospodarskih, štednih, pripomoćnih i posmrtnih zadruga,

priređivanje predavanja, podizanje seljačkih domova... (Škorjač 1927:129-131).

Iako je glavni rad Seljačke sloge bio usmjeren na prosvjećivanje i unapređenje

seljaštva i provođenje niza akciju u tom smjeru, na ovom mjestu nećemo se baviti

cjelokupnim njenim radom već ukratko navesti samo akcije seljačke Sloge koje su

direktno zaslužne za razvoj etnologije.

Prvenstveno je riječ organiziranju priredbama koncertnog tipa i smotri seljačke kulture

koje su se održavale pod vodstvom Seljačke sloge. (Sremac 1978, Marošević 1992, Zebec

1992, Ceribašić 2003)

Smotre su bile definirane kao priredbe na kojima se „sastane preko deset sborova iz

jednog kraja – iz jedne ili dvije županije“ (Tortić 1929:4).

Dakle bile su to priredbe gdje su se okupljala seljačka pjevačka društva i prikazivala svoj

repertoar, glazbu pjevanje, ples, a kasnije i običaje. Prema Božidaru Široli, one su vidno

promicale zbližavanje „sela“ i „grada“ i pripomagale uvažavanju etnografske struke

(Širola 1929:2). Temeljna se funkcija smotri sastojala u povezivanju različitih segmenata

nacionalne zajednice: seljaštva i građanstva, seljaštva iz različitih hrvatskih krajeva,

mladih i starih, žena i muškaraca14.

Smotre folklora su postale jedna od najbitnijih sastavnica u radu Seljačke sloge. Smatralo

se da će najbolje ostvariti temeljnu zadaću obnavljanja i širenja seljačke kulture. Isto se

tako smatralo da su smotre najbliže narodoznanstvenom nauku Antuna Radića (Herceg

1939:282). Smotre su bile mjesta sabiranja i istraživanja narodnih plesova i glazbe.

Obredi i običaji, koji su kasnije bili uvršteni u repertoar, bili su najizrazitiji simbol

14 Uz smotre folklora seljaštvo se skupljalo u raznim priredbama i proslavama čije je održavanje Središnjica propisivala ograncima. Riječ je o važnim crkvenim blagdanima i nekim svjetovnim događajima. Radi se o proslavi rođendana braće Radića 11. lipnja i Vlatka Mačeka, 20 srpnja, u čiju čast su se nerijetko održavale i same smotre. Također su se održavale na obljetnicu smrti Matije Gupca i kasnije Antuna Radića (Škorjač 1927:130).

56

drevne, autohtone kulture, najjasniji biljeg seljačke starinske kulture i najstariji spomenici

iz narodnog života. Mogli su više nego plesovi, pjesme ili nošnja upućivati na vrijednosti

i čistoću narodne umjetnosti, odnosno na narodnu pravicu i poštenje.

„Na smotri treba da se motre, vide čuju samo čiste narodne popievke, plesovi, svirka,

nošnja i običaji, t.j. samo ono, što doista spada u našu narodnu kulturu.“ (Bratanić

1941:15). Stoga su smotre zaokupljale naročitu pozornost stručnjaka i često bile

interpretirane kao mjesta doticaja i srodnosti između različitih hrvatskih krajeva. Herceg

je bio zaokupljen idejom kako na smotrama pokazati čitav život seljačkog naroda i

naročito njegove glavne, sastavne dijelove, odnosno smisao za pravdu i poštenje. (Herceg

1940c:347).

Smotrama je dakle bio posvećen najveći prostor djelovanja Seljačke sloge i stoga se u

njima samima kao i u radu oko njih najbolje vidi kako djelatnost etnoloških stručnjaka

tako i razvoj seljaštva.

Najistaknutije uloge u stručnom kadru igrali su predsjednik Seljačke sloge Rudolf Herceg

i etnolog Branimir Bratanić. Oni su zacrtavali temeljne smjernice djelovanja ogranaka na

području umjetničke djelatnosti, posjećivali lokalna prosvjetna društva i sela te

savjetovali i ocjenjivali izvođače. „Branimir Bratanić bio je zadužen za dogovore oko

nošnje, običaja i popijevaka, Izidor Škorjač za deklamaciju i igrokaze, a sve ostalo

nadzirao je Rudolf Herceg“ (Ceribašić 2003:108). Profesionalni etnolozi i muzikolozi u

smotrama su vidjeli riznicu elemenata važnih za istraživanje narodnog života. Njima su

smotre odjednom iznosile na vidjelo dragocjene narodne tvorevine, često „sad iz ovoga

sad iz onoga zabitog, teško pristupnog ili bar još neistraženog kraja ili sela. Otvarale su

poglede i u osobite pojave u životu narodnog blaga: ustrajnost i žilavost održavanja

predajom ustaljenih tvorbi; propadanje, iskrivljavanje, potpuno zaboravljanje ili

nestajanje ovog ili onoga između njih; ali i nastajanje novih tvorba, ili bar novih inačica,

promjena u narodnoj tvorbi; širenje nekih napjeva, dijelova nošnje ... i osvajanje novih

krajeva“ (Gavazzi 1935:3). Drugim riječima, zahvaljujući djelovanju Seljačke sloge,

prvenstveno njenim akcijama oko organiziranja i priređivanja smotri, otvorile su se

mnoge mogućnosti novog istraživačkog rada na polju etnologije i folklorizma. Nošnje,

pjesme, ples, narodni običaji prikazivali su se na pozornicama direktno predstavljajući

svoje vrijednosti stručnjacima. Isto tako, stručnjaci su bili pozvani da participiraju u

57

izradi prezentacije seoskih društava na smotrama što im je dodatno omogućilo da, kroz

direktan rad sa seljacima, šire svoje spoznaje o narodnom životu i da steknu uvid o

stvarnom stanju na terenu. Razdoblje između dva rata postalo je stoga pogodno za

etnološku istraživačku djelatnost. Vrijednosti narodne umjetnosti i svi drugi elementi

povezani s narodnim životom počeli su se izdizati, javno prikazivati i pokušali ponovno

zaživjeti te su se na taj način opirali modernom vremenu koje je prijetilo da ih ugasi.

Takva prilika omogućila je stručnjacima da se što više elemenata narodnog života, kroz

terenski rad, smotre, i druge akcije, popiše, sakupi i sačuva od zaborava i zatiranja koje je

prijetilo dolaskom novijih, modrenih vremena i sve većim utjecajem gradskog načina

života. Stoga su smotre, kao produkt akcija Seljačke sloge, pružile vrijedan materijal za

kojim su tragali stručnjaci tog vremena, a koji su svi radili u duhu kulturno-povijesne

metode koja je tragala za ostacima i materijalnim dokazima o nekad čistoj

(panslavenskoj, slavenskoj, hrvatskoj) kulturi (v. kasnije poglavlje o Milovanu

gavazziju).

Za razvoj hrvatske etnologije takvo stanje je zasigurno bilo dobrodošlo, no treba također

primijetiti da tadašnji etnolozi nisu iskoristili novonastalo stanje u narodu i kulturi koje se

mijenjalo i koje je samo također (s današnjeg stajališta bavljenja etnologijom ali

djelomično i sa stajališta koja je zagovarao Antun Radić) bilo vrijedno istraživanja. Uz

sva događanja u seljaštvu, promjenama, pokretima koji su zahvaćali narodne mase,

etnologija se prema tome nije postavljala kao nečemu vrijednog istraživanja ne

mijenjajući tako predmet svojeg interesa. Nije se pokušalo istraživati npr. društveni

kontekst koji je utjecao na život i akcije seljaštva. Nije se istraživao sam seljak i njegov

međuodnos s društvom i politikom tok vremena (kao što je pitao Radić u svojoj upitnici)

niti su se istraživale promjene na selu uvjetovane stanjem u zemlji i promjenama koje su

na njega utjecale. Etnologija je ostala pri katalogizaciji i kategorizaciji činjeničnih formi

koje su se otkrivale novonastalim stanjem u društvu (smotrama). „Djelokrug etnološkog

interesa ostao je dugo nepromijenjen, svodeći se na skupljanje opisa pojedinih postojećih

zadruga.“ (Leček 2003:17). Takvo, ne zadiranje, u ustaljeni predmet etnološkog

istraživanja rezultirat će dugogodišnjom stagnacijom etnološke znanosti koja će svoj

fokus promijeniti tek 60.-tih godina dvadesetog stoljeća kada će se početi više pažnje

obraćati samom čovjeku u njegovom kontekstu i u njegovim interakcijama sa društvom i

58

svakodnevnicom (v. kasnije poglavlje o Novoj paradigmi)

Kod doprinosa Seljačke sloge razvoju etnologije treba naglasiti povezanost

stavova, na kojima je zasnivan njen rad, s idejama Antuna Radića (Boban 1979, Leček

1995:105-108, Čapo-Žmegač 1995:35, Belaj 1998:352). Naime, Seljačka sloga, kroz

svoje akcije opismenjavanja, podizanja standarda i „organiziranja“ seljaštva željela je

ukloniti jaz između građanstva i seljaštva kako bi se moglo pristupiti izgradnji

jedinstvene Hrvatske (Leček 1995:116, 117). U tom pogledu pomirbe seljaštva i

građanstva neizostavne su bile ideološke zamisli Antuna Radića. Isto tako preuzeta je,

kako navodi Suzana Leček, čak doslovno njegova definicija kulture (Leček 1995:103-

104) kada ju se definira kao „Sve što su ljudi učinili i čine za osiguranje, olakšanje i

poljepšavanje života“ (Škorjač 1927b:40) ili kada je „kultura skup materijalnih (tjelesnih

i duševnih dobara, koja služe osiguranju, olakšanju, poljepšanju i oplemenjenju ljudskog

života“ (Herceg 1923:3, v. Leček 1995:106). Međutim, iako su se vodeći dužnosnici

Seljačke sloge, u opisu i objašnjenju nacionalne i narodne kulture oslanjali na zamisli

Antuna Radića, odnosno njegovu Osnovu, donekle su i odstupali od nje. Za Antuna

Radića narod i gospoda su dvije suprotstavljene strukture u mnogim društvima i

vremenima – vladajuća gospoda i potlačeni narod. Radić ističe da obrazovanje i

imovinski status nisu ključni za nastanak razlika među seljaštvom i gospodom nego

nasljeđe grčko-rimske kulture i kršćanstva po kojem se gleda na narod kao na

„barbare“(Radić 1936:4-6). Temeljni odnos koji je zanimao vodstvo Sloge bio je odnos

naroda i gospode unutar nacionalne zajednice, odnosno uspostavljanje njezina jedinstva,

donekle približavajući seljake gospodi promovirajući njihove vrijednosti i radeći na

podizanju njihovog obrazovanja i standarda. „Vidi se, da ... seljak ima misli i puno ukusa,

ali još mu treba puno znanja o baratanju dlijetom i nožićem. Treba pročišćavanja ukusa.

[...] Zato će prava gospoda ... nastojati, da mu daju prilike, da svoj ukus odgoji čitanjem

uzornih djela, i da mu omoguće stvarati djela, koja će njega i nas dostojno reprezentirati“

(Bublić 1926:93-94). Promovirao se zapravo novi tip seljaka – dostojanstven, ponosan,

kultiviran, marljiv, kooperativan, skroman, jednostavan, pravedan ili, ukratko napredan,

„građanin-seljak i seljak-građanin“ (Matanić 1926:30). Takav tip seljaka predstavljen je

59

kao da već postoji, ali zapravo se tek radilo na formiranju takvog modela koji bi ponosno

reprezentirao hrvatsku narodnu kulturu i bio pristupačan lik na kojeg su svi ponosni.15

Antun Radić se kao etnolog zalagao da se proučava trenutno, činjenično stanje, ali kao

političar je tražio da se narod opismeni, organizira u moderne, kupoprodajne i kreditne

zadruge, u gospodarske općine, da se prihvate napredne metode obrade zemlje i uzgoja

stoke u cilju ostvarenja gospodarskog, socijalnog i kulturnog napretka, ali se zalagao i za

očuvanje vrijednosti tradicijske kulture. Seljačka sloga je također težila napretku

kulturnog života seljaštva. Svrha joj je bila „staru seljačku kulturu, kako ona od vjekova

postoji, gajiti, širiti“, ali i „unapređivati u skladu s duhom vremena“ (Skorjač 1928b:19),

„na starim tradicijama (uspomenama)... stvarati nova djela“ (Novljan 1928:52), “ići

naprijed“ i „razvijati kulturu“, a to znači „čuvati staro“ i „stvarati u istom duhu novo,

savršenije, bolje i ljepše“ (Bratanić 1936:76). Seljačka sloga se, u dvadesetim godinama,

zalagala za strategiju djelovanja i oblikovanu akciju vezanu uz narodnu umjetnost dok je

Radić isticao da „narodna kultura ne smije biti u narod unesena, nego narod sam treba da

ju u svijet privede: ona ne smije proći školskog čistilišta. Prođe li školsko čistilište, narod

će ju samo djelomice priznati kao svoju, ili će ju primiti onako ropski, kako i do sada sve

prima, što ga razdvaja, umjesto da ga spaja.“ (Radić 1936:98). Dakle Radić se

suprotstavljao preziranju i zatiranju narodne kulture u tadašnjim školama, a Seljačka

sloga se zalagala za razvijanje te kulture, što nije međusobno suprotstavljeno jer je Radić

isticao potrebu da se prosvjetljuje narod. „Duh je kulture koju mi primamo u školama,

takav, da razara svaku svezu s narodnim životom i mišljenjem, ubija svako razumijevanje

narodne duše. Ta kultura vodi nas u drugi svijet, goni nas, da negdje drugdje tražimo

svoje ideale, gdje je sve bolje ... tamo negdje kod onih "velikih", "prosvijetljenih"

naroda, - a mi smo "mali", "tvrdoglavi", "pletemo kotac kao i otac", "zaostali", zaostali pa

zaostali! Od nas nikad ništa, a ako bude, - bit će samo po svojoj kulturi. Zato svatko od

nas dobiva misiju, da prosvjetljuje narod, da ga "podigne": sve nas šalju u narod za

"kultur-tregere".“ (Radić 1936:95-96).

Međutim, stav Seljačke sloge prema razvoju narodne kulture promijenit će se u drugom

razdoblju njena djelovanja. Ideja napretka, inovacija i kulturnog razvoja počet će se

15 U ovom segmentu rada Seljačke sloge najbolje je vidljivo odstupanje od ideja Antuna Radića. Za razliku od Radićevoih ukaza kako se ne smije uplitati u seljačku kulturu, u ovom se slučaju nastojalo utjecati na seljake, pretvarati ih u „podobne“ i „prihvatljive“ likove koji bi, podvrgnuti modernizaciji, bili reprezentativni simbol nacionalne kulture.

60

napuštati, a Seljačka sloga zalagat će se za očuvanje narodne kulture i ne zadiranje u nju,

okretat će se autohtonim tvorbama i isticat njihovu vrijednost što će predstavljati okret

naspram prakse u prvom periodu koji će biti prekinut neposredno nakon atentata u

Narodnoj skupštini u Beogradu, u kojoj je ubijen i Stjepana Radić.

Atentat na Stjepana Radića i druge istaknute zastupnike HSS-a u beogradskoj

Skupštini 1928. doista je bio prijelomna točka u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti.

(Boban 1974:19). Taj događaj, kao i međunarodne okolnosti, je utjecao na zatvaranje u

okvire vlastite nacionalne sredine. Novonastalo stanje u zemlji i proglašenjem diktature

uzbudilo je nacionalne osjećaje. Uspostavom apsolutističkog režima 6. siječnja 1929.

godine državna je represija bila prisutna naročito nad članovima nacionalno usmjerenim

udruženjima i organizacijama usko povezanih s HSS-om i njihovo je djelovanje

zabranjeno. Seljačka sloga po tom pitanju spadala je u obadvije kategorije. Njeni

dužnosnici najoštrije su osuđivali beogradski atentat i zalagali su se za svaki prekid veza

sa „sredinom u kojoj niču ubojice“ i iz koje se „ne čuje glas protesta protiv takva nedjela“

(Škorjač 1928:145). Hrvatski kulturni radnici i hrvatska kulturna društva u izjavi od 5.

srpnja 1928. godine naglasili su da je hrvatski narod „stvarao i stvorio ideologiju i etičku

bazu narodnom jedinstvu Južnih Slavena“ ali su „bizantski mentalitet i orijentalne metode

podvaljivanja i hegemonističkog izrabljivanja onemogućile ... harmonički razvoj naših

ideala“ Atentat je ...“etički onemogućio svaku kulturnu suradnju sljedbenika zapadne

kulture s onima, u čijoj je sredini niknuo ovaj užasni zloćin“. Stoga se hrvatski prosvjetni

radnici... „odlučuju vratiti svomu narodu i u skladu s evropskim pojmovima kulture i

civilizacije svoju staru etičku kulturu čuvati i razvijati samostalno“ (Škorjač 1928:159).

Seljačka sloga počela je ponovno sa svojim radom 10. studenog 1935. godine.

Sada je Herceg isticao da HSS, čitav seljački pokret, pa onda i Seljačka sloga „idu za

pravednijim ljudskim uređenjem na seljačkom temelju – tako, da seljačtvo postane

subjekt u javnom životu, a ostane subjekt u kulturnom stvaranju“ (Herceg 1940b:27).

Tim činom nastavilo se konkretno isticati (i provoditi) ideja o seljaštvu kao nosiocu

glavnine društvenog i političkog života. Seljaštvo je i dalje trebalo predstavljati glavni

politički faktor preko kojeg će se ostvariti nacionalno jedinstvo i koje će svojim

61

vrijednostima pomoći daljnjoj političkoj borbi.

U takvom ozračju dogodio se novi zamah koji se proširio na velik dio hrvatskog

seljaštva u svim krajevima gdje je živio hrvatski narod. Ponovno uspostavljana Seljačka

sloga brojila je više tisuća ogranaka i na desetke tisuća seljaka. „Glavna zadaća Seljačke

sloge i dalje je bila da se na lokalnoj razini osmisle načine čuvanja i obnavljanja narodne

kulture, te da se pridonese opismenjavanju, obrazovanju i poboljšavanju uvjeta života

seljaštva.“ (Ceribašić 2003:93). Međutim, osim što je djelovanje Seljačke sloge u pogledu

potpomaganja seljaštvu glede poboljšanja života, u razdoblju druge polovice tridesetih

godina došlo je do promjena koncepcije gledanja na narodnu kulturu i na akcije koje je

trebalo usmjeriti na njezino iskazivanje. Za razliku od prvog razdoblja djelovanja

Seljačke sloge, u kojem se kultura sela određivala kao „sve ono, što su stručnjaci učinili i

sveudilj čine za kulturni napredak sela“ ([S.n.] 1929b:75), u drugom razdoblju djelovanja

Seljačke sloge pogledi na takvu koncepciju kulture sela ponešto su se izmijenili. Stoga se

na koncepciju određivanja kulture iz prvog razdoblja gledalo kao na kulturu u kojoj su

„stručnjaci“ i „činovnici“ „Radili - kako znadu, kako su ih u školama naučili. Uvodili

novotarije bez obzira na narodno mišljenje i narodno shvaćanje“ (Herceg 1940:60). Ističe

se da „narodnu prosvjetu ne mogu [više] širiti učitelji (i profesori), koji ne poznaju naroda

i narodne (seljačke) kulture“, što „vriedi i za sve druge, dakle i za činovnike i za ostale

profesionale i specialiste, koji imaju posla s narodom“ ([S.n.] 1939:298). Misao da ne

treba zadirati u razvoj i podučavanje sela išla je i korak dalje pa je tako izašla iz okvira

Seljačke sloge. Uspostavom Banovine Hrvatske, Hrvatski ban izdao je naredbu da „svi

činovnici - a napose učitelji - poznaju narod i s njime kao subjektom surađuju. Po toj

naredbi moraju svi učitelji (i učiteljice) na selu sastavljati i za četiri godine sastaviti

„Etnografsku spomenicu... u kojoj će biti opisan narodni (seljački) život i običaji ... u

onim selima, odakle djeca dolaze u školu. Opis treba obaviti prema Osnovi dra. Antuna

Radića i prema njegovoj razpravi ''Narod o sebi''. ... Osim toga dobit će upravitelji škola i

posebne upute od ... Milovana Gavazzija, a pojedini učitelji i učitejice mogu dobiti u

Zagrebu i usmene upute od prof. Branimira Bratanića i Slave Kovač. ... Učitelji imaju

dakle proučavati narod, a ne poučavati ga“ ([S.n.] 1940). Kakvo je bilo stanje u novim

mislima i djelovanju Seljačke sloge te općenito kako je ozračje vladalo po pitanju

62

seljaštva, čuvanju njegove kulture i posebnosti vidi se u tekstovima objavljivanim s kraja

30-ih godina. „Školski nadzornici iz ciele banovine Hrvatske imali ... [su] tečaj, u kojem

je kroz pet dana desetak profesora govorilo o svemu onom, što je potrebno znati ne samo

svakomu školskomu nadzorniku, nego i svakomu hrvatskomu učitelju, da uzmogne naša

škola biti doista narodna i praktična u smislu nauka braće Radića, to jest da škola narodu

omili i da mu bude od koristi. Tečaj je otvorio predstojnik odjela za prosvjetu Isidor

Škorjač, koji je naročito naglasio, da se naša prosvjeta mora izgrađivati samo na temelju

gotove narodne kulture. Ali, što je i naravno, najviše predavanja održali su

narodoznanstveni stručnjaci dr. Milovan Gavazzi i Branimir Bratanić. Oni su ujedno dali

uputu, kako po ''Osnovi za sabiranje i proučavanje grade o narodnom životu'' od dra. Ante

Radića treba svaki učitelj sastavljati ''Etnografsku spomenicu'', to, jest knjigu, u kojoj će

biti opisan život i običaji sela, u kojem službuje. ... Govorio je i ... Herceg o tom, kako si

učitelji ne smiju više umišljati, da su neki odgojitelji naroda (a ne samo djece) i zbog toga

da smiju u narod unositi tuđinsku kulturu. Hrvatski seljački narod ima od starine svoju

kulturu, a učitelji mu imaju i smiju biti samo pomagači, da dođe do novoga praktičnoga

znanja. ([S.n.] 1940b). Prema Hercegu, odgovore na pitanja „što je seljačka kultura“, „što

je seljačko poštenje“, „što je seljačko gospodarstvo“, „što je seljački život“ i „što je

seljačka sloga“ trebao bi znati „svaki neseljak - a pogotovo svaki činovnik - prije, nego

pođe na selo. Tko ne zna odgovoriti na gornja pitanja, ne bio smio u seljačkoj Hrvatskoj

biti primljen u nikakvu službu. One pak, koji već jesu u službi, a ne znaju - i to djelima, a

ne samo riečima - odgovoriti na gornja pitanja, trebalo bi odpustiti iz službe, makar bili i

odjelni predstojnici. - Ali može biti i trećih, naime takvih, koji znadu, što je seljački život

i seljačka muka, ali hotimice rade protiv seljačkih interesa. Takve bi trebalo poslati na

doživotnu robiju!“ (Herceg 1940d:187-189).

Vidljivo je stoga da se u razdoblju nakon diktature ide za očuvanjem seljačke

kulture čistom od većih uplitanja stručnjaka, ili tekovina gradske kulture. Nastojalo se

izvoditi seljačku kulturu u svim njezinim temeljnim osobinama koje same za sebe imaju

vrijednost dostojne izgradnji Hrvatske. Među ostalim, takvo stanje, u kojem se sve više

isticalo okretanje selu, prema Suzani Leček, odraz je agrarne krize i razdoblja za koje je

„karakteristično ... da ideolozi seljačkih pokreta, ali i javni djelatnici koji nisu s njima

63

morali imati veze, na problem razvoja poljoprivrede nisu gledali samo kao na

gospodarsku nužnost, već kao na složen proces unapređenja društva u cjelini. Kao

ideološko opravdanje zamašnih projekata isticali su vrijednosti seoskog načina života,

koji je uzdignut na razinu kulturno-povijesnog nacionalnog nasljeđa, s jedinstvenim

etičkim vrijednostima (tradicionalna moralnost, veza s prirodom, mirotvorstvo).“ (Leček

2003:31-32, v. 1995, Ceribašić 2003:78-79).

Na razini koncepcija Središnjice i na razini prakse ogranaka slijedila se misao da „takva

dobra, kojima je tvorac ili subjekt seljačtvo, daju sadržaj narodnosti i obilježje naroda“

(Herceg 1940:59), da „narodnosti (i hrvatske) ima toliko, koliko ima narodne seljačke

kulture“ (Herceg 1937:129), odnosno da se samo na temelju starinske seljačke kulture

može izgrađivati nova Hrvatska (Štivić 1940:7). Takvim stavovima prethodile su misli

koje je oblikovao Antun Radić 1897. godine u svojoj Osnovi u kojoj govori o potrebi za

upoznavanjem narodne kulture, koje vodi pomirbi naroda i uspostavljanju jedinstvene

kulture, na kojoj će se tada, sukladno stremljenju Seljačke sloge izgrađivati nova

Hrvatska. Upoznavanje, proučavanje i širenje spoznaje o narodnoj kulturi osnovna je

misao Antuna Radića. „Za svijest narodnog jedinstva ja ne znam zgodnije stvari.“ (Radić

1936:98).

64

III. Razvoj etnologije do Drugog svjetskog rata

1. Narodni muzej u Splitu i Etnografski muzeji u Zagrebu i Splitu–

traganje za prošlošću

U okrilju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti stvoren je Odbor u

kojem je Antun Radić izradio prvo programatsko djelo za etnološka istraživanja i na taj

način etablirana je etnologija sa svojom prvom institucijom.

Nakon toga, 1910. godine osnovan je Pokrajinski muzej za narodni obrt i umjetnost u

Splitu kao prva institucija takvog profila u Hrvatskoj. Zaslugu za osnivanje muzeja

pripadaju Kamilu Tončiću koji je kao direktor Zanatske škole u Splitu provodio otkup i

skupljanje narodnih rukotvorina, pretežno iz Dalmacije. Iz prikupljenog materijala

formirao je etnografsku zbirku u prostorijama škole. Daljnjim otkupljivanjem

umjetničkih tvorevina širila se postojeća zbirka i stoga je organizirana javna izložba na

kojoj su prikazane narodne nošnje i rukotvorine iz svih dijelova Dalmacije. „Mjeseca jula

1910., uć. k. Graditeljskoj, zanatlijskoj i umjetničkoj školi u Spljetu, priredila se učenička

izložba kao što se običavalo svake školske godine ... Još tom prigodom, u pozivima za

saradnju istaklo se, da će izložba osim informativnog karaktera, koja i u najboljem

slučaju imade samo prolaznu vrijednost, nastojati, da postane temeljem jednog muzeja za

65

narodni obrt i narodnu umjetnost.“ (Tončić 1913:3). Od tada je postojeća zbirka

smještena u posebnoj prostoriji škole i otvorena posjetiocima. Zbirka se naziva Narodni

muzej ili Pokrajinski muzej za narodni obrt i umjetnost. Godine 1924. Muzej se seli u

zasebnu zgradu u kojoj se nalazi i danas. (Čulinović-Konstantinović 1990, Braica 2000,

2003:157-188).

Iako Narodni muzej u Splitu predstavlja prvi etnografski muzej u nas, drugom

etnološkom ustanovom, nakon Odbora, smatra se Etnografski muzej u Zagrebu

(Bonifačić: 1996, Belaj 1998:352, Frlan 2001) čije je osnivanje uslijedilo tek dva

desetljeća nakon Radića i to u novoj državnoj zajednici.

Prvi svjetski rat presudio je postojanju Austrougarske Monarhije, a Hrvatske zemlje, kao

njezin sastavni dio, ušle su u sastav novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u

kojoj će biti moguće osnovati drugu etnološku ustanovu. Međutim, ideja za osnivanjem

Etnografskog muzeja javila se još u doba Ilirskog pokreta i vremena u kojem je Ljudevit

Gaj isticao potrebu osnivanja nacionalnoga muzeja. Na daljnji poticaj Iliraca konačno je

Hrvatski sabor 1836. donio odluku o osnivanju Narodnog muzeja koji će biti osnovan tek

nekoliko godina kasnije (Belaj 1998:352). U Narodnom muzeju, među ostalima, se

pohranjuje i etnografska građa koja je, 1880. na poticaj J. J. Strossmayera izdvojena iz

tog muzeja (Frlan 2001:3). U tom vremenu nastaju mnoge privatne, etnografske zbirke,

koje će kasnije biti sastavni dio etnografskog muzeja, pa tako i ona njegova inicijatora i

osnivača Salamona Bergera (1858-1934), imućnog trgovca tekstila koji će razvijati

industrijsku proizvodnju seljačkih rukotvorina koristeći hrvatsku narodnu ornamentiku

(Stipčević-Despotović 1983:684-685). Njegova će zbirka narodnog tekstila činiti jezgru

novoosnovanog muzeja zajedno sa etnografskim zbirkama Hrvatskog narodnog muzeja,

Muzeja za umjetnost i obrt, Hrvatskog školskog muzeja i Trgovinsko obrtničkog muzeja.

Više od pola stoljeća nakon prve ideje, i niti punu godinu nakon propasti Austrougarske

Monarhije, banskom naredbom od 22. listopada 1919. godine osnovan je Etnografski

muzej u Zagrebu kao zasebni odjel Hrvatskog narodnog muzeja.16 Izgleda da je za

osnivanje muzeja ipak bilo presudna činjenica da je stvorena nova državna zajednica koja

nije imala utvrđen identitet koji bi bio zajednički svim njenim narodima, a uloga

16 U međuvremenu su se osnovali Zemaljski muzej u Sarajevu s bogatim etnografskim odjelom (1888.) i Pokrajinski muzej za narodni obrt i umjetnost (1910., današnji Etnografski muzej) u Splitu (Belaj 1998:352) .

66

Etnografskog muzeja upravo je u tome mogla pomoći. Od samog početka kako navodi

Vjera Bonifačić „...osnovna svrha muzeja bila je da vrši istraživanja, organizira programe

kojima bi informirali javnost o ruralnim aspektima hrvatske kulture, a pogotovo o samom

seljačkom životu. To je zapravo bio pokušaj novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i

Slovenaca da seljačku kulturu i umjetnost s područja Jugoslavije upotrijebe kao simbol

kojim bi stvorili nadnacionalni identitet preuveličavajući zajednički panslavenski identitet

cijelog stanovništva“17 (Bonifačić 1996:241). Ukazivanje na seljačku kulturu, kao

simbola koji bi trebao narodu otkriti njegov identitet, zaista se odvijalo u Etnografskom

muzeju, no međutim u ponešto drugačijem pravcu. Muzej se usredotočio na skupljanje i

očuvanje građe koja se prvenstveno ticala hrvatskih područja, a radovi koji su vršeni na

osnovi te građe potvrđivali su uglavnom specifičnosti hrvatskog naroda. No pored toga

što je Muzej svojim radom pridonosio prosvjećivanju naroda (hrvatskog), u njemu su se

odvijale i druge muzejske i znanstvene djelatnosti.

Salamon Berger postavljen je prvim ravnateljem muzeja od 1919-1925. godine i u

tom razdoblju, koristeći svoje trgovačke sposobnosti, uspio je razviti i obogatiti fundus i

djelatnost Muzeja. Pokrenuo je proizvodnju narodnog tekstila i osnovao tkalačku školu.

Dio pribavljenog novca od prodaje tekstila Berger je upotrijebio za nabavu novih

predmeta za muzej, a zajedno s tadašnjim kustosom Vladimirom Tkalčićem utemeljio je

i stručno znanstveni rad: stvaranje dokumentacije, terenska istraživanja, otkup predmeta

te izdavačku djelatnost (Frlan 2001:4). Osim vrijednih tekstilnih predmeta Muzej je dobio

i vrijednu izvaneuropsku zbirku koju su ponajprije činile donacije Mirka i Steve Seljana

iz istočne Afrike i Južne Amerike te Dragutina Lermana iz Konga (Belaj 1998:352, Frlan

2001:3-4). Muzej je tako imao vrijedne zbirke koje su sačinjavale stalni postav, a

vremenom su pristizali novi zaposlenici koji su taj postav proširivali poglavito učestalijim

terenskim radom. Djelatnost muzeja u periodu između dva Svjetska rata zaista je bila

raznolika. Između 1920. i 1930. godine u Muzeju djeluje Mirko Kus-Nikolajev koji je

svoja istraživanja posvetio uglavnom seoskoj vizualnoj umjetnosti, baveći se pitanjem

izrade tekstila čiji razvoj gleda sa sociološke strane i kroz društvene promjene koje su se

događale. U muzeju su djelovale i akademska slikarica prof. Zdenka Sertić i tekstilni

17 Vlastiti prijevod iz engleskog teksta Vjere Bonifačić (1996).

67

stručnjak Tereza Paulić koje su odlaskom na terenski rad skupljale razne predmete i

tekstil s područja uže Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne, Srbije i Makedonije. Muzej

je također razvio plodnu etnomuzikološku djelatnost, pri čemu su se isticali Božidar

Širola i Milovan Gavazzi. Sukladno tome počela je bogata izdavačka djelatnost s

časopisima Etnološka biblioteka, Narodna starina, Etnografska istraživanja i građa i

Vjesnik Etnografskog muzeja u Zagrebu. Među njima svakako treba istaknuti Narodnu

starinu koju je od 1922- 1935 uređivao je Josip Matasović (1892 - 1962), geograf i

povjesničar čija se orijentacija i interes za socijalnim, ekonomskim i kulturno-povijesnim

problemima, odrazila i na sadržaj časopisima (v. Muraj 1993, [S.n.] 2005:129, [S.n.]

2005a:590). Stoga je Narodna starina, s podnaslovom Časopis za historiju i etnografiju

južnih Slovjena bila multidisciplinaran časopis u kojem su se javljale najraznolikije teme

iz povijesti, etnologije, sociologije poput Kralj Aleksandar I. Karagjorgjević (1888.-

1934.) (Šišić 1934:117-125), Predhistorijski i ranohistorijsku spomenici na području

grada Zagreba (Klemenc 1939:1-15), Kulturno historijska izložba grada Zagreba g.

1925. (Matasović 1925:165-181) i mnogih drugih među kojima se još ističu radovi Gjure

Szaba, Ćire Truhelke, Franje Fanceva, Grge novaka itd i Milovana Gavazzija.

Centralna osoba Muzeja, Vladimir Tkalčević vršio je obiman rad na terenu. Skupljao je

rukotvorine, zapisivao i snimao fonogramom muzikološku građu, ponajviše u suradnji s

Milovanom Gavazzijem (Bonifačić: 1996:245). Fotoaparat je postao neizostavan dio

opreme kojom se služilo kako bi se dokumentiralo i zabilježilo što više građe o

narodnom životu koji se nalazio u periodu propadanja i nestajanja.

Upravo je ovo potonje možda glavna crta razmišljanja po kojoj su se odvijala etnološka

istraživanja u etnografskom muzeju i općenito etnološkom radu tog razdoblja. Iako je

Antuna Radića, dvadesetak godina prije zagovarao da se istražuje narodni život u

cijelosti, da se zapisuju promjene naslale modernizacijom, da se ispita srce i duša ljudi u

trenutnom razdoblju, namjera muzeja je bila da se sačuva ono što je ostalo od

tradicionalnog života (dakle iz prošlosti) i seoskih vrijednosti koje su nestajale pred tom

istom modernizacijom. Stav Etnografskog muzeja bio je da je jednom postojala čista

seoska kultura od koje se danas nalaze samo fragmenti. Vjera Bonifačić odlično je

zamijetila da Tkalčić i ostali autori povezani s muzejom u svojim radovima i diskusijama

isključivo upotrebljavali izraz „seljačka“ kultura i „seljačka“ umjetnost, umjesto

68

„narodna“ kultura i „narodna“ umjetnost kako je to nazivao Antun Radić (Bonifačić

1996:242). Terminološka promjena možda ponajbolje pokazuje promjenu u usmjerenju

koju su poprimila etnološka istraživanja u razdoblju nakon Radića. Ona su gotovo

isključivo usmjerena na prošlost tradicijske kulture, odnosno autentičnost ruralne kulture

koja je preživjela od nekoć neokaljanog seoskog načina života. Takvo viđenje problema

nedvojbeno je vezano uz duh vremena u kojima su slično gledanje na upotrebljavanje

nerodne/seoske umjetnosti/kulture imali i dužnosnici Seljačke sloge i HSS-a koji su kroz

isticanje autohtonosti i posebnosti tragali za utvrđivanjem identiteta i zajedništva.

Rad Muzeja bio je dakle usmjeren prema prošlosti, odnosno predmetima i elementima

koji su preostali i koji su o toj prošlosti svjedočili. Radićeve ideje za proučavanje

trenutnog vremena i kulture naroda, u Muzeju su uglavnom izostali. Takvom stanju stvari

pridonijela je prisutnost Milovana Gavazzija koje je od 1922. godine zaposlen u Muzeju,

a koji je čvrsto kročio kulturno-povijesnom metodom kojom je želio rekonstruirati

kulturnu povijest na osnovi seoske kulture. Postavši kasnije pročelnikom Katedre za

etnologiju Sveučilišta u Zagrebu Gavazzi je ovu metodu učinio dominantnim pravcem

etnoloških istraživanja između dva Svjetska rata u Hrvatskoj pa tako i u etnografskom

muzeju.

2. Osnivanje Katedre za etnologiju Sveučilišta u Zagrebu - Milovan

Gavazzi i kulturno-povijesna etnologija

Prema Vitomiru Belaju, za počecima sveučilišne nastave etnologije možemo

tragati u kolegijima koje su na Zagrebačkom sveučilištu 1875./1876. držali Armin Pavić:

Hrvatske narodne pjesme i kasnije Tomo Maretić: Vjera Starih Slavena,

Istoričkoetnografski pregled Južnih Slavena od VI. do IX. Vijeka. Pored njih etnološku

tematiku u svoja predavanja utkao je Petar Matković, koji je na katedri za geografiju

razvijao antropogeografski smjer. Na posljetku Izidor Kršnjavi, profesor na Katedri za

klasičnu arheologiju i povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, držao je predmet

Povijest umjetnosti i kulture u sklopu kojeg je predavao pučke obrte i obradu tekstila na

69

svojim predavanjima iz povijesti umjetnosti. (Petrović 1992:150, 153).

Na samom početku 20. stoljeća zasebnog studija etnologije još uvijek nije bilo u

Hrvatskoj iako je još Antun Radić trebao započeti s takvim studijem. Prva katedra s

donekle etnološkim sadržajem osnovana tek 1923., i to na Bogoslovnom fakultetu kao

Katedra za uporednu nauku o religijama, koju je sve do 1960. držao Aleksandar-Gahs

(1891-1962).

Na Filozofskom je fakultetu Katedra za etnologiju osnovana 1924., a za prvoga je

pročelnika bio postavljen filolog i folklorist Petar Bulat (1899. - 1945.) koji se istaknuo

radovima o narodnom praznovjerju, mitologiji, semantičkim studijama te zalaganju za

promicanje „jugoslavenskog jezika“ (Basić 1989:476). Nakon tri semestra Bulat je

umirovljen, pa je u akademskoj godini 1927/28. katedru preuzeo Milovan Gavazzi (Belaj

1998:353).18

Utemeljiteljem hrvatske etnologije smatra se Antuna Radića koji je pridonio

sustavnijem istraživanju naroda unutar Akademijinog Odbora. Međutim, uspostavljanje

etnologije kao moderne znanstvene discipline pripada Milovanu Gavazziju koji će svojim

dolaskom na Katedru za etnologiju postati centralna osoba na polju etnologije.

Milovan Gavazzi (1895. - 1992.) studirao je slavistiku i germanistiku u Zagrebu, ali je

usto stekao i etnološko obrazovanje. Njegov studijski boravak u zemljama s razvijenim

etnografskim djelovanjem, te pogotovo suradnja s Luborom Niderleom i Kazimierzom

Moszyńskim koji su se bavili kulturom i tekovina starih Slavena i praslavenskom

zajednicom, dala je trajno obilježje području Gavazzijeva istraživanja, teorijskom

orijentaciji i metodi rada (Gavazzi 1959: 59-64, 1978:13-26, 1995/1996:25, Muraj

1989:23, Belaj 1998:353).

Gavazzi je najprije radio kao profesor na učiteljskoj školi, zatim je obnašao dužnost

kustosa i ravnatelja Zagrebačkog etnografskog muzeja i napokon je postao profesorom na

Katedri za etnologiju (Novak 1977:18). Mjesta zaposlenja omogućila su Gavazziju da

bude u središtu etnološke aktivnosti u Hrvatskoj te je na taj način mogao djelovati, ne

samo na edukaciju etnologa, nego i na pravce istraživanja, sadržaj i dotok sabiranja

18 U traganju za izvornim materijalom o osnivanju Katedre za etnologiju, odgovorno osoblje izvijestilo me da je ta građa postala „nedostupnom“ u seljenjima Katedre s raznih lokacija u zgradu današnjeg Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

70

etnografske građe, te na način njezina prezentiranja (publikacijama, na izložbama i

folklornim smotrama). Opus koji je za sobom ostavio Gavazzi prilično je bogat i raznolik.

Možda na prvom mjestu treba spomenuti njegovu aktivnost na polju etnomuzikologije na

kojem je pokazao zavidnu sposobnost uočavanja glazbenih osobina i narodnih popjevaka.

Njegova disertacija, kao u ostalom i diplomski rad, bili su posvećeni ritmici hrvatskih

narodnih pjesama i opremljeni notnim primjerima. Međutim, iako je Gavazzi bio stručan

u prezentiranju narodnih glazbala i odličan poznavatelj etnomuzikološke problematike

njegov etnomuzikološki opus ostao je premalo poznat i stoga premalo cijenjen (Bezić

1995/1996:68). Kroz svoja etnomuzikološka istraživanja Gavazzi je obavljao obilan

terenski rad koji je nastavio i u kasnijim godinama u svrhu prikupljanja podataka

drugačije naravi. Na terenu se Gavazzi spretno bavio fotografijom i filmskom kamerom.

Napravio je niz dokumentarnih filmova i zapisa kojima je pojave uhvatio u posljednjoj

fazi njihova postojanja (v. Majcen 1995/1996:121-133). Kroz djelovanje na Katedri za

etnologiju Gavazzi je potaknuo razne stručne djelatnosti, izdavačku, skupljačku, a

započeo je i s etnološkom kartografijom. Svojim je djelom i svojom osobnošću obilježio

sedamdesetak godina 20. stoljeća. Surađivao je i prijateljevao s najistaknutijim,

ponajprije slavenskim etnolozima (v. Gavazzi 1959:59-64), bio je sudionik međunarodnih

radnih skupina Alpes Orientales i Ethnographia Pannonica, dobitnik Herderove nagrade,

član inozemnih društava i akademija (Belaj 1998:354).

U doba kada je započeo svoju etnološku aktivnost Gavazzi je publicirao u

časopisima i posebnim izdanjima dosta građe o domaćoj tradicijskoj kulturi i načinu

života (v. Belaj 1995/1996). Većina opsežnih monografija rađenih prema Osnovi bila je

već objavljena u Zborniku. U etnografskim muzejima sabrane su zbirke predmeta, a

studenti etnologije donosili su nove zapise. Gavazzi je bio svjestan da za tu obimnu i

raznovrsnu građu treba napraviti klasifikaciju i sistematizaciju kao prijeko potreban

preduvjet za znanstvenu obradu. U razdoblju od kraja tridesetih do početka pedesetih

godina prošlog stoljeća napisao je nekoliko značajnih pregleda (Kulturna analiza

etnografije Hrvata 1928; Godina dana hrvatskih narodnih običaja 1939. Pregled

etnografije Hrvata, 1940; Etnografijski sastav (hrvatskog sela), 1942; Hrvatska narodna

umjetnost, 1944) u kojima je klasificirao etnografsku baštinu Hrvata svrstavši je u dva

71

sustava: kulturno-geografski i kulturno-genetski.

Takvo koncipiranje etnografske baštine proizašlo je iz Gavazzijevih shvaćanja

priklanjanja postulatima kulturno-povijesne škole koja je u to vrijeme bila prisutna u

njemačkim etnološkim krugovima. Nastala je u krugu njemačke Völkerkunde,

izvaneuropske etnologije, a oblikovao ju je geograf Friedrich Ratzel (Geschihte,

Völkerkunde und historische Perspektive, 1893.). Budući da je za rad Milovana Gavazzija

teorija kulturno-povijesne metoda bila neizostavni čimbenik, u kratkim crtama smatram

da je njen razvoj ovdje vrijedno prikazati.

Ratzel razvija nove načine istraživanja kao odgovor tada dominantnom evolucionizmu.

Naime potkraj 19. stoljeća dolazi do osporavanja valjanosti evolucionističkih postavki u

kojima se povijest ljudske kulture objašnjava putem prirodnih zakona. Ratzel izdvaja

problem „etnoloških paralela“ tj. sličnih pojava koje se javljaju na udaljenim dijelovima

svijeta, a na kojima su evolucionisti gradili svoje univerzalne evolucijske (razvojne)

nizove. U tom pogledu Ratzel upozorava na činjenicu preuzimanja kulturnih pojava od

susjednih skupina, te prenošenje takvih elemenata tijekom dugih i nerijetko dalekosežnih

migracija. Takav kulturni element Ratzelu je jednako vrijedan povijesni dokument, izvor

o starijoj, nepisanoj povijesti pojedinih etničkih skupina. Kontakti između skupina s

različitim kulturama su, po Ratzelovom mišljenju, u mnogo većoj mjeri zaslužni za

nastanak novih kulturnih tvorbi, nego autonomni samostalni razvoj (evolucija) unutar

neke kulture. U svakom je pojedinom slučaju nužno ispitati, da li se kod „paralelnih“

pojava radi o unutarnjem ili vanjskom utjecaju na razvoj. Na taj način Ratzel je otvorio

mogućnosti drugačijeg shvaćanja kulturne povijesti osporivši jednolinijsku konstrukciju

evolucionizma. Nakon toga bilo je potrebno izraditi modele istraživanja prema novim

načelima. U tom vidu značajan pomak napravio je Fritz Gräbner Methode der etnologie

(1911.) koji upozorava na nemogućnost dokazivanja samostalnog nastanka sličnih pojava

na raznim mjestima. Za Gräbnera ne postoje dokazi za konkretne slučajeve, a pošto su

spekulacije znanstveno neprihvatljive, preostaje samo pokušaj utvrđivanja genetskih veza

između dviju paralela. „Iz stanja i odnosa u recentnim fazama moguće je, uz pomoć

historijskih rezultata istraživati i donositi zaključke o odnosima i zbivanjima u prošlosti“

(Gräbner 1911:125). Gräbnerova se metoda, dakle bavi mogućnošću dokazivanja

genetskih veza u kojoj se znanstvenik bavi kritikom izvora, kriterijem forme, kvantitetom

72

i kontinuitetom pojava, geografskom rasprostranjenošću i dr. čime se empirički dolazi do

utvrđivanja povezanosti elemenata koji se istražuju. „to je, a ne jednostrano postavljanje

jedne teorije pozajmica, pravi cilj kulturno-historijskog pokreta“ (v. Bratanić 1976:12-

13).

Milovan Gavazzi usvojio je postulate ove škole i prenio ih u svoja istraživanja i

podučavanje studenata. U tom duhu održavala su se predavanja na Katedri za etnologiju

Sveučilišta u Zagrebu. Gavazzi je izradio niz djela (v. Belaj 1995/1996) u kojima je

primjenjivao postulate kulturno-povijesne škole i tako oblikovao etnološku misao u

perioda između dva Svjetska rata (Čapo-Žmegač 1995:26-33, 1998:9, Belaj

1995/1996b:13-18, 1998:353-354, Rihtman-Auguštin 2001:125-138, Muraj 1989:23-30)

Prateći postulate kulturno-povijesne škole Milovan Gavazzi prenio je njene

metode rada na istraživanje hrvatske kulture. Gavazzi je stoga svoja istraživanja usmjerio

prema proučavanju kulturnih veza, i kretanjem kulture u prošlosti navodeći „tko bi htio

steći potpuno spoznanje života i kulture sela svoga ili drugoga koga naroda, trebao bi da

o svim kulturnim dobrima steče i znanje, otkuda potječu i koja im je starina u dotičnom

narodu, t. j. Jesu li njegovo pradavno dobro, kojemu se već starina ne da ni dogledati, ili

ih je primio sad s ove sad s one strane od drugih naroda i kultura, ili ih je napokon s

tijekom stoljeća posve samostalno stvarao kao nova, potpuno autohtona svoja kulturna

dobra“ (Gavazzi 1991:14). Tim slijedom Gavazzi daje glavne smjernice koje bi etnološko

istraživanje trebalo obuhvaćati i u kojem bi se smjeru trebalo kretati. „Svaki se odabrani

etnološki individuum može upoznavati i proučavati u tri pravca: deskriptivno,

komparativno i genetički. Dok deskriptivno prikazivanje vodi samo do upoznavanja

činjenica, same etnografske sadržine, njezinih pojedinosti i prema prilikama područja

rasprostranjenosti ovoga ili onoga pojava, a komparativni studij provodi poređenje

odabranoga etnografskog individua s analognim pojavama drugdje i iz te komparacije

može da izvodi etnološke zaključke, dotle genetičko proučavanje otkriva puteve i načine,

kako se u (prošlosti) stvarala, razvijala i mijenjala etnografska sadržina takva individua,

kako se obogaćivala – ili kako je siromašila pa i ginula.“ (Gavazzi 1928:115). Iz

Gavazzijeva navoda razvidno je da je etnološko istraživanje prvenstveno usmjereno

prema kulturi u prošlosti. Njega zanima kako se je određena kultura (hrvatska) stvarala,

73

razvijala i kretala kroz vrijeme i koji su čimbenici koji su utjecali na njezino oblikovanje.

Deskriptivni i komparativni vidovi istraživanja samo su pomoćni faktori koji pomažu pri

odgonetanju razvoja neke kulture, odnosno za ustanovljenje ishodišta i nastanka dotične

kulture. Do spoznaje o izvornom stanju neke kulture i njezinom kretanju prvenstveno

saznajemo proučavanjem sadašnjosti i elemenata iz narodnog života koji nam govore o

kretanju kulture u prošlosti. Tome prvenstveno služe „nepregledno etnografsko blago i

punoća današnjeg života na selu“. Istraživanja tog „današnjeg“ života sastoje se od „ ...

poredbenoga (komparativnoga) proučavanja jezika, života i kulture među narodima

podrijetlom srodnima (na pr. među današnjim južnim Slavenima na jednoj i sjevernim

Slavenima na drugoj strani), na osnovi čega se može sad manje sad više pouzdano

rekonstruirati mnoštvo pojedinosti u životu i kulturi davne prošlosti (paleoetnografija)

kojeg naroda ili etničkog skupa, na pr. davnih Hrvata ili svih Slavena u dobi njihove

zajednice na sjeveru.“ (Gavazzi 1991:14). Međutim, pored proučavanja sadašnjosti, preko

koje (djelomično) stvaramo sliku o narodnom životu, za njegovo potpuno upoznavanje

treba proučavati i „... prošlost, dalju, sve do najstarijih dosežnih vremena. Tim

proučavanjem podataka i sačuvanih predmeta iz dalje prošlosti (iskopine, povijesne i

književne vijesti i sl.), zatim osobito uspoređivanjem sa sličnim pojavama drugdje, u

srodnih, pa i nesrodnih naroda, mogu se dobiti dragocjene spoznaje o prošlosti ovog ili

onog etnografskog elementa, o tome, kako je on mijenjao kroz stoljeća svoj oblik, ili je –

obrnuto – odvajkada ostao jednak; o tome, kako je i gdje nastala ili se bar prvi put negdje

pojavila ova ili ona tvorba, predmet materijalne kulture, uredba socijalnog života ili

drugo što.“ (Gavazzi 1991:14).

Dakle, Gavazzi je smatrao primarnim spoznati podrijetlo (hrvatske) kulture kao i

utjecaje koji su je vremenom formirali. Stoga je analizirao kulturu hrvatskog seljaštva

prema njezinoj prostornoj raširenosti i utjecaju koji ekološka obilježja okoline imaju na

kulturu te, na kraju, prema postojanju, starini i podrijetlu kulturnih elemenata iz kojih se

sastoji.

Kod kreiranja općenitosti rasprostranjenja, kontakata i međuodnosa kulturnih elemenata,

Gavazzi se zasigurno koristio rezultatima Jovana Cvijića za kojeg i sam kaže da je već

uočio prostorne granice unutar kojih postoje svojevrsni kulturni svjetovi (Gavazzi

74

1978:184). U svojoj knjizi Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje (1922), Jovan

Cvijić je već obradio antropogeografski karakter Balkanskog poluotoka s obzirom na

„Glavne geografske osobine“, „Prirodne oblasti“, „Geografske utjecaje i intervenciju

društvenih elemenata“ te „Glavne etnografske i sociološke fakte“. Kroz ovako

naslovljena poglavlja Cvijić je proučavao geografske utjecaje, veze između glavnih

povijesnih događaja, kulturne pojaseve, metanastazička kretanja, njihove uzroke i

posljedice migracija. Preko dobivenih rezultata dolazio je do uopćavanja pri rasporedu

balkanskih naroda, stočarskim kretanjima, tipovima naselja i kuća te napokon do

društvenih i psihičkih promjena uzrokovanih „evolucijom“ (Cvijić 1922:374).

Oslanjajući se na rezultate Jovana Cvijića i koristeći vlastita zapažanja, Gavazzi je

razvijao istraživanja odnosa ekoloških faktora na kulturu kao i uzroke koje su kroz

povijest utjecali na nju.

Ta istraživanja nazvao je kulturnogeografska u kojima konstruira kulturne zone preko

kojih se „... može dati preglednija kulturnogeografska slika jugoistočne Europe...“

(Gavazzi 1978:184). Spomenute zone Gavazzi naziva arealima tj. kontinuirana ili

diskontinuirana područja s ujednačenim prirodnim uvjetima u kojima različite ljudske

zajednice (društva) žive na sličan način. Areali se ustanovljuju „... na temelju konstatacija

da se na nekom području nalaze nagomilani brojni osebujni kulturni elementi koji se u

susjednim kulturnim arealima ili uopće ne nalaze ili se nalaze veoma rijetko ili

predstavljaju posve osebujnu odliku. Nagomilani, takvi kulturni elementi u relativno

velikom broju ili s relativno značajnom ulogom u životu određenog stanovništva (ili

oboje) određuju prostor areala u odnosu na drugačije okoline (kao i udaljene) areale“

(Gavazzi 1978:185). Granice tog kulturno određenog prostora nisu čvrste. Na njihovim

rubovima nastaju područja miješanja nekoliko zona ili tradicijskih kultura što stvara

svojevrsne pojaseve koji su po Gavazzijevom mišljenju simbolični za ukazivanje na

razgraničenja (Gavazzi 1878:185). Ta istraživanja pokazuju da različita ekološka

obilježja okružja rezultiraju specifičnim regionalnim kulturama, kojih za jugoistočnu

Europu Gavazzi ističe 12 (Istočno-podunavski areal, Balkanski [planine Balkan i oko nje]

areal, Trakijski areal, Rodopski areal, Makedonski areal, Šopski areal, Moravski areal,

75

Dinarski areal, Podunavski [panonski] areal, Istočno alpski areal, Sredozemni areal,

[sjeverno-srednje i južno-jadranski, jonski i egejski], Južnoalbansko-epirsko-pindski

areal), a sukladno tome, za hrvatsko područje 3 (panonski, dinarski i jadranski areal)

(Gavazzi 1978:181,188). Pritom „Unaprijed je shvatljivo da se ... granice pojedinih dosad

obrađenih areala tradicijske kulture Balkanskog poluotoka dijelom podudaraju s

granicama prirodnih areala, ali ne uvijek, a neki kulturni elementi pokazuju veliku

rasprostranjenost unatoč prirodnim granicama koje bi ih mogle razdvajati“ (Gavazzi

1978:180).

Sukladno različitim osobinama svakog pojedinog areala, za koje Gavazzi navodi klimu,

oblik terena i dr., različita su i etnografska obilježja koja se susreću. Tako su te datosti

uvjetovale raznolikosti i varijacije pri rasporedu kuća u selu, smještaju ognjišta, tlocrtu

kuće, namještaju, zatim seljačkim spravama, načinu transporta, nošnji, instrumentima,

prehrani, obliku stočarenja i obrađivanja zemlje te mnogim drugim vidovima seoskog

života. (Gavazzi 1978:180-183, 185-194).

Drugi tip, kulturnogenetska istraživanja, nadovezuje se za prethodni, a zajedno

ukazuju na pluralitet kultura i kulturnih slojeva unutar hrvatske seljačke kulture.

Stoga osim obraćanja pažnje na utjecaj, koji kulturni areali imaju na kulturu stanovništva,

Gavazzi ističe da je pored toga „zadatak analize etnografije Hrvata, da sve njezine

elemente objasni prema njihovom postojanju, starini i provenijenciji pa da je kao rezultat

prikaže genetički.“ (Gavazzi 1928:116, 1991:77). Drugim riječima, Gavazzi ističe da

postoje temeljna obilježja koja su Hrvati poprimili „još u svojoj pradomovini živući u

zajednici s ostalim praslavenima pa ih onda sobom donijeli ovamo u novu domaju“ gdje

ta obilježja čine „praslavenske, dotično prahrvatske“ elemente koji se proučavaju

(Gavazzi 1928:116). Pored njih, za formiranje seljačke kulture odgovoran je i niz drugih

kulturnih elemenata koje su Hrvati preuzimali iz raznih kulturnih sfera tijekom svog

doseljena. Stoga, osim „prahrvatskih“ elemenata, za Gavazzija najstarijem kulturnom

sloju, koji baštini hrvatska seljačke kultura, pripadaju oni kulturni elementi koje su Hrvati

naslijedili od starosjedioca koje su zatekli pri doseljenu na jugu. Njih naziva

paleoblakanskim “priprostiji, primitivniji, pripadni inferijornijim ... etnografskim

slojevima ovih područja ... u prvom redu objekti materijalne kulture, koji se naročito s

76

pomoću prahistorije Balkana i susjednih zemalja mogu određivati“ (Gavazzi 1928:117).

Sljedeći kulturni sloj koji je se razabire u hrvatskoj seljačkoj kulturi, Gavazzi naziva

mediteranskim koji dijelom pripada i starobalkanskom, a ujedno se, što se tiče našeg

područja, može ograničiti na jadranski prostor. U njegove se tekovine ubrajaju naprave i

rad u maslinarstvu, vinogradarstvu, ribolovu, uporabi magaraca, nekih preslica (sprava za

obradu tkanina) i dr. (Gavazzi 1928:119-123). Nadalje, Gavazzi navodi ostale kulturne

utjecaje poput alpskih i panonskih koji su dopirali do Hrvata i oblikovale njihovu kulturu.

Također ističe veliki utjecaj prednjeazijske li orijentalne, odnosno turske kulturne sfere

koja se razabire u raznim aspektima materijalne kulture poput, instrumenata, hrane,

tkanja, odjeće, obuće itd. (Gavazzi 1928:128-134, 1991:85-94).

Kao što je već navedeno, u tradicijskoj kulturi Hrvata postoji i „praslavenski“ odnosno

„prahrvatski“ sloj koji su Hrvati poprimili u svojoj prapostojbini i stoga su neki elementi

„osim davnim Hrvatima zajednički od veće česti i ostalim praslavenskim plemenima. To

su pojave koje ćemo i danas naći u jednaku ili analognu obliku i u etnografiji drugih

Slavena.“ (Gavazzi 1928:135). U toj „prahrvatskoj“ materijalnoj baštini Gavazzi

prepoznaje drvenu kuću, razne građevinske elemente, kožuhe i njihove ukrase, tkane

pojaseve, neke tkalačke stanove, ralo, vile grablje, određene ribarske sprave i dr. U

socijalnim odnosima to su zadruga i zadružni život, krvna osveta, otmica djevojke,

pomoć u teglećem blagu i ostalomu kod gospodarskih poslova, narodni sud, i dr. U

narodnim običajima „prahrvatske“ elemente Gavazzi nalazi u nekim svadbenim

običajima, običajima oko poroda, vjerovanjima u vukodlake, vještice, običajima oko

Uskrsa itd. (Gavazzi 1928:135-142, 1939, 1978:57-76, 1991:97-107).

Imajući u vidu cjelokupnu sliku u kojoj razni strani elementi utječu na formiranje

hrvatske seoske kulture Gavazzi istiće da „... pored svih tih i perifernih i općenitijih

slojeva, zajedničkim s drugim kulturama izvan hrvatskog područja, svuda bez izuzetka

probija najjače i najvidnije temeljni tradicionalni sloj prahrvatskih etnografskih elemenata

kao dominantna, koja sve veže u jednu cjelinu i održava se živo i mimo geografskih i

uopće životnih, političkih i ostalih razlika među pojedinim područjima, koja su Hrvati

zauzeli.“(Gavazzi 1928:143).

Gavazzi je stoga ustanovio da je kultura hrvatskog seljaštva sastavljena od niza

77

elemenata koji su u nju prodrli iz drugih kultura difuzijom ili akulturacijom i dalje su se

razvijali pod utjecajem pojedinog areala. Bez obzira na neujednačenost te kulture,

Gavazzi smatra da su svi ti elementi dio hrvatske kulture. „Mnogi od elemenata iz starih

nehrvatskih kulturnih sfera doista su takvi još i danas i takvima ih osjeća djelomice i sam

narod. Ali jedan ih je dio već tako usko srastao s biće Hrvata, da se od te srži ne da

odvojiti, i sam ih narod osjeća kao sasvim svoje narodne hrvatske. Oni su potpuno

etnografski asimilirani i moraju se danas, kada su mnogima već stoljeća protekla, otkada

su zašli u život ili kulturu Hrvata, tretirati kao hrvatski...“ (Gavazzi 1928:116). Hrvatska

kultura je sve što se u njoj nalazi bez obzira na podrijetlo i starinu, a u seljačkome je

svojemu dijelu određena kao slavenska kultura s trima regionalnim kulturama, svaka s

različitim udjelom kulturnih elemenata preuzetim iz neslavenskih kultura.

Iz Gavazzijevog bavljenja hrvatskom etnologijom vidljiva je snažna slavenska

orijentacija. To se dodatno razabire u njegovim mnogobrojnim radovima u kojima

obrazlaže kulturne pojave, osobito običaje, pretežno s obzirom na njihovo

(južno)slavensko podrijetlo: Iz slavenske pradomovine (1920), Slavenske mjere za

predivo i tkivo prema seksagezimalnom sistemu (1925), Praslavenski tkalački stan i

tkalačka daščica (1926), Iz hrvatskih narodnih običajev (1934), Jedan običaj od

Svetovidovih svećenika do bosansko-hercegovačkih seljaka (1938) itd. (v. Belaj

1995/1996). Stoga je Gavazzi kroz svoj rad tragao za neoskvrnavljenim elementima

seoske kulture u potrazi za praslavenskim elementima. Cilj mu je bio utvrditi korijene

hrvatske narodne kulture podjednako kao i one kulturne slojeve i elemente koji tvore ili

određuju nacionalni identitet.

Razlozi njegovog usmjerenja ka traženju slavenskog podrijetla kulturnih pojava, a u

mnogo manjem opsegu razmatranje hrvatske kulture u srednjoeuropskom,

mediteranskom ili balkanskom kontekstu, moguće je potražiti u primjenjivanju isključivo

kulturno-povijesne metode čiji je neizostavni dio lingvistička metoda koju je Gavazzi

dobro poznavao kao slavist i germanist (Čapo – Žmegač 1998:13). Također razloge treba

tražiti i u duhu vremena toga perioda, pan/slavenske ideologije u kojima nastaju kulturno-

povijesna i općenito etnološka istraživanja u nas, a Gavazzijevo traganje za korijenima

hrvatske narodne kulture bilo je stoga „potrebno“ jer „glavna je značajka nacionalnog

bića Hrvata svijest o njihovoj pripadnosti istoj zajednici“ (Gavazzi 1991:77).

78

Pored razloga koji su formirali Gavazzijevo znanstveno usmjerenje potrebno je

pobliže promotriti i sama njegova istraživanja u kojima se vođen smjernicama kulturno-

povijesne škole razlikuje od Radićeva gledanja na narod i seosku kulturu.

Prostorni areali i vremenski slojevi, koje je Gavazzi izveo, „pomoćno su sredstvo u

postupku spoznavanja, apstrakcije, koje kaos svakodnevne zbilje pretvaraju u svojevrsni

„red“ činjenica. Prijeko su potrebni jer „... pomažu i omogućuju vidjeti i shvatiti u kulturi

našega sela ono, što zbiljski život i kultura na selu ili etnografijski opis njihov ne mogu

sami od sebe pokazati, t.j. sve različite pokretne sile, kulturna strujanja, autohtonu tvorbu

- što sve čini: zamršen splet, kakav su većinom kulture svih evropskih naroda, a Hrvata

možda više od ijedne druge“ (Gavazzi 1942:640). Stoga Gavazzi kreće za

odgonetavanjem sadašnjeg stanja promatrajući procese koji su se događali u prošlosti,

njihovu dinamiku i strujanja koja su utjecala na tu kulturu, kako bi se ona bolje mogla

shvatiti danas. Za razliku od Gavazzija, Radić je pretežno zagovarao zapisivanje

trenutačnog stanja u narodnom životu (selu) i procese koji se u njemu odvijaju u tom

trenutku. Radića prvenstveno zanimaju interakcije koje se odvijaju o sadašnjem trenutku i

preko kojih se tada dolazi do stvaranja i razumijevanja narodnog života. Ali daleko od

toga da Radić nije razumio „kulturna strujanja“ i „pokretne sile“ koje spominje Gavazzi.

U svojoj Osnovi je naglašavao da „prahistorija i arheologija znatno pomažu

narodoznanstvu“ (Radić 1936:14) samo nije smatrao da se cjelokupno istraživanje treba

kretati u tom smjeru. Stoga, usprkos ideji o stalnosti tradicije, sastavine kulture Radić nije

smatrao statičkima, nepromjenljivima, već je bio svjestan procesa što se u kulturi zbivaju,

tj tvorevina koje postaju, razvijaju se, mijenjaju se, propadaju. (Radić 1938:33).

No međutim, Gavazzi nije na taj način shvatio Radića. On iz Radića čita samo njegovu

namjeru da se popišu odgovori na „1600 postavljenih pitanja“ i da preko njih „upozna

suhe činjenice i njihovo stanje (sadašnje)“ (Gavazzi 1991:13). Stoga smatra potrebnim da

tim „suhim činjenicama“ pridruži upoznavanje tih pojava, da pokaže „kako su tu pojedine

pojave i stvari međusobno (uzročno) povezane: što se zbog čega zbiva i kako se zbiva. ...

(na pr. kako i zbog čega se stare zadruge dijele u više novih manjih ili posve nestaju

raspadajući se u individualne inokosne obitelji).“ (Gavazzi 1991:13). To, međutim, čini i

Radić (Radić 1936:45) koji odgovore na ta pitanja traži od seljaka, od ljudi koji žive u

79

tim zadrugama i od kojih želi čuti mišljenje i njihov sud o tim procesima. Na osnovi tih

podataka Radić će stvarati sliku o narodnom životu. S druge strane Gavazzi pri tim

procesima ne smatra dostatnim proučavati samo sadašnje vrijeme „... nego i prošlost,

dalju, sve do najstarijih dosežnih vremena.“ (Gavazzi 1991:13).

Za Gavazzija su, dakle, pitanja na koja etnologija treba odgovoriti, u prvom redu,

pitanja postanka, starine i provenijencije, zatim, pitanja razvoja i srodstva, te, dakako,

geografske rasprostranjenosti i interpretacije pojedinog kulturnog dobra kao elementa od

kojega se sastoji kultura. Polazeći tako određenim putem znanstvenog spoznavanja moći

će se dosegnuti cilj etnologije i zadovoljiti smisao etnološkog rada, što ga je Gavazzi

ovako formulirao: „Pronaći i shvatiti te veze, uzroke i njihove posljedice, u ljudskoj

kulturi uopće, proniknuti u prošlost kulturnih dobara, ispravno i objektivno shvatiti

njihovu sadašnjost i na tome znati stvoriti svoj sud i o budućnosti njihovoj - ma u kojega

naroda, to je cilj svakoga narodoznanstvenog studija i nastojanja“ (Gavazzi 1940:7).

Stoga cilj svakog narodoznanstvenog studija, za Gavazzija je potraga za kulturnim

dobrima u prošlosti. Slijedom tih iskaza, prema kojima je usmjerio svoj cjelokupan rad,

stječe se dojam da Gavazzi zauzima ulogu kulturnog historičara, pa čak i arheologa koji

bi proučavanjem zatečenih elemenata (kulture) tragao za procesima u prošlosti čijim bi se

proučavanjem došlo do „objektivnog“ i „ispravnog“ shvaćanja današnjosti.

Pred kraj života Gavazzi će pisati o svojem etnološkom djelovanju i rezultatima do kojih

se dolazi njegovom metodom. Tako ističe da, koristeći smjernice kulturno-povijesne

metode, dolazimo do otkrivanja prasrodnosti odnosno zajedničkog podrijetla. Ako pritom

koristimo lingvistiku, povijest, arheologiju u znanstvenom postupku dolazimo do

nepobitnih potvrda za srodnost proučavanih kulturnih elementa. Kako navodi „Ovom

istraživačkom smjeru pripadaju piščeve rasprave o praslavenskom tkalačkom stanu i

tkalačkoj daščici (s posebnim obzirom na nazivlje), o jednom praslavenskom kiselom jelu

od zobi (uz pomoć analize uzrečice, povezane s njime), o određenim slavenskim

glazbalima ... o prasrodnosti stražnjih ženskih pregača s resama u nekih povolških naroda

i njima točno odgovarajućih pregača jugoistočnih naroda... i dr.“ (Gavazzi

1995/1996:24).

Ovi primjeri, koje sam Gavazzi ističe kao reprezentativne, pokazuju tip istraživanja koje

80

je on provodio razvijajući i prakticirajući postavljene postulate istraživanja o

kulturnogenetskim i kulturnogeografskim istraživanjima. Stoga, u svojim se

istraživanjima Gavazzi služi izvorima koje predstavljaju pretežito materijalne sastavnice

kulture odnosno raznim artefaktima npr. pekve (posuda za pečenje kruha) koje zatim

prostorno razmješta prema nazivlju, dijelovima, materijalu itd. (Gavazzi 1978:124).

Nakon toga lingvističkim metodama utvrđuje starost pojedinih naziva, uspoređuje ih s

okolnim područjima i kulturama i stvara sliku o kretanja i podrijetla određenih artefakata

kao elemenata (hrvatske) kulture. Ili, u slučaju odnosa ženskih pregača s područja Volge i

s područja jugoistočne Europe Gavazzi uočava značajke koje „zbog izuzetne sličnosti ...

upućuju na prasrodstvo odnosno zajedničko podrijetlo“ (Gavazzi 1978:126). Drugim

riječima, Gavazzi je preko karakterističnih rasporeda proučavanih artefakata (kao

elemenata kulture) trebao dolaziti do pouzdanih odgovora o npr. praslavenskoj zajednici

ili o vremenu doseljenja Hrvata. Takva istraživanja, mislim da su ipak bila malo

presmiona.19 Stvaranju slike o desetak stoljeća starim vezama i društvu, preko artefakata

iz narodnog života današnjeg vremena, Gavazzi se svojim istraživanjima mogao samo

približiti ili ukazati na nju, a nikako ju rekonstruirati. Pored toga, iako je Gavazzi

zagovarao upotrebu arheologije i povijesti pri rekonstrukciji svojih teza, u njegovim

radovima se ne nalaze članci koji potvrđuju njegovo bavljenje poviješću ili arheologijom

(v. Belaj 1995/1996). U glavnini Gavazzijevog istraživanja je prisutna prvenstveno

lingvistička metoda kojom traži općenitosti u razmještaju, kretanju i izvoru proučavanih

oblika. (Gavazzi 1991:109-110).

Neki drugi etnolozi nisu skloni istaknuti glavne Gavazzijeve propuste u istraživanju

etnologije. Tako npr. Vitomir Belaj, pišući o Gavazzijevom djelovanju, ostavlja dojam

neupitnosti Gavazzijevih dostignuća, ne spominjući eventualnu potrebu da se

Gavazzijeve spoznaje preispitaju „Utvrdio je kulturna strujanja, pojedine tipove kultura i

područja rasprostiranja (kulturne areale) te njihovu slojevitost. Znatnu je pažnju posvetio

praslavenskom kulturnom sloju, otkrio njegove elemente i uputio na njihovu sudbinu.“

(Belaj 1996:353). Isto tako, osvrćući se na Gavazijeve metode rada, Aleksandra Muraj je

u svojoj knjizi o kulturi stanovanja (1989.) pokušala dati nekoliko glavnih točaka kojima 19 Gavazzijeva istraživanja, kojima dolazi do spoznaja o srednjovjekovnim kulturnim tekovinama i ustroju praslevenskih zajednicama, nisam pronašao niti u jednoj medievističkoj literaturi. Taj podatak upućuje da medievistički historičari, vjerojatno nisu Gavazzijeva etnološka istraživanja držali relevantnima za povijesnu znanost.

81

bi prikazala metodologiju i način Gavazzijevog rada. Tako autorica navodi da je pri

izučavanju neke pojave Gavazzi, nakon prethodne deskripcije njezine forme (forme u

širem smislu pojma), postupio na ovaj način: „ustanovio je rasprostranjenost, tj. sabrao

dijasporske podatke u sinkronijskoj razini. Utvrdio je podatke o toj pojavi u prošlosti, tj.

dijakronijske činjenice u istom, već utvrđenom, prostoru.“ (Muraj 1989:25). Pri ovoj

formulaciji Gavazzijeva istraživanja vidljivo je autoričino zanemarivanje Gavazzijeva

korištenja „sinkronijskih“ razina koje obuhvaćaju razmake i po stotinu godina što

svakako ne može činiti sinkronijski slijed događaja. Isto tako pri njegovom utvrđivanju

podataka u prošlosti treba postaviti pitanje kompetencije koja se, kako smo već rekli, ne

razabire iz njegove bibliografije u kojoj nema povijesnih radova koji bi podastrli potrebne

izvore i građu.

Pored spomenutih pitanja koja smo otvorili glede Gavazzijeve metode treba spomenuti

još jedan nedostatak koji se osjeća u Gavazzijevom (i Bratanićevom) bavljenju kulturno-

povijesnom metodom. U permanentnom traganju za rasprostranjenošću artefakata i

traganju za uzročno-posljedičnim vezama koje su formirale kulturu, izostavio je tvorca te

kulture – samog čovjeka. U svojim istraživanjima Gavazzi je proučavane elemente

svrstavao u komplekse, poredane horizontalno u vremenu i vertikalno u prostoru.

Kulturna dobra predočio je kao „... kulturne naslage, slagane jedna nad drugom prema

njihovom vremenskom slijedu odnosno jedna uz drugu po njihovom razmještaju u

prostoru„ (Gavazzi 1942:640). Na taj način čovjeka je tretirao kao svojevrsni mehanizam

čije se tvorbe, odnosno kultura, upoznaje pukim nizanjem i promatranjem sličnosti

poredanih kulturnih elemenata. Iz Gavazzijeva rada izostali su Radićevi zahtjevi da se

proučava „duša“ i „srce“ naroda u kojoj se vidi kako čovjek osjeća stvari oko sebe i zašto

dolazi do određenih pojava. Zvučat će paradoksalno, ali etnološkom radu kojeg je niz

godina provodio Gavazzi, a na kojeg se nadovezao njegov nasljednika Branimir Bratanić,

kao prvi kritičar javio se sam Antun Radić. Na Gavazzijevo beskonačno traženje

podataka o rasprostranjenosti nazivlja Radić je još 1897. godine u Osnovi napisao: „Ne

vidimo n. pr., za čim bi išla studija ''Buha u narodnoj poeziji'' u kojoj bi se pobrala sva

mjesta, gdje se spominje buha, pa od toga sagradila studija. Taki je posao mehanička

besposlica“ (Radić 1936:85). Pored toga, iako je Antun Radić bio mrtav 20 godina prije

objavljivanja Bratanićevih Oraćih sprava u Hrvata (Bratanić 1939.) u svojoj je Osnovi

82

napisao: „Nekoga n. pr. zanima sličnost slovjenske riječi plug i njemačke pflug pa stane

svim pomagalima jezikoznanstva i kulturne historije tražiti, što je istina: jesu li tu riječ

uzeli Slovjeni od Germana, ili Germani od Slovjena. I nađe, recimo, da je plug slovjenska

riječ, a od Slovjena su ih primili Germani. Misli li tko, da će taj učenjak uživati samo u

tom, što zna istinu: plug je slovjenska riječ? Ne vjerujem. Istina je po sebi toliko hladna,

da čovjek u njoj samoj i ne može uživati. Istina je gorka, žalosna – ali samo s obzirom na

čovječje želje i težnje.“ (Radić 1936:14).

3. Dolazak Branimira Bratanića na Katedru za etnologiju Sveučilišta u

Zagrebu

Milovan Gavazzi od preuzimanja Katedre 1927. godine postao je centralna osobo

etnoloških istraživanja u Hrvatskoj. U svojim radovima i podučavanjem studenata

pridržavao se kulturno-povijesnih istraživanjima pri čemu se pretežno oslanjao na

materijalnu kulturu (hrana, graditeljstvo, materijal narodnih nošnji i drugi ekonomski

poslovi). „Tragao je za pojavama predajne i pučke kulture našega naroda koje su još žive

u puku i istraživao je narod koji je još čitav“ (Belaj 1992:203). Za Gavazzija je postajao

jedan složeni model pučke kulture koji se pod pritiscima modernog vremena počeo

rasipati i propadati. Stoga je sav napor etnologa bilo zabilježiti takav život u svojem

originalnom obliku dok još nije prekasno. U tim Gavazzijevim naporima 1936. godine

pridružio se Branimir Bratanić (1910. - 1986.). Bratanić je 1932. godine diplomirao

slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nakon čega je upisao studij etnologije kod

Milovana Gavazzija (v. Šimunović-Petrić 1989:274). Nakon što je diplomirao i

etnologiju postao je 1936. Gavazzijevim asistentom (v. Belaj 1980:96, 1996b:236-237) s

kojim je radio na uspostavljanju etnologije kao moderne znanstvene discipline. Iako je

Bratanić najveći dio svojeg rada ostvario nakon Drugog svjetskog rata, za period

njegovog početka znanstvenim bavljenjem etnologijom, karakterističan je njegov rad iz

1939. godine Oraće sprave u Hrvata (Bratanić 1939) koji će predstavljati okosnicu

83

njegovog cjelokupnog znanstvenog djelovanja. U tom djelu Bratanić je pomoću upitnika,

koji je razaslao seljacima, župnicima, seoskim učiteljima sakupio građu o svim detaljima

oraćih sprava koju je klasificirao, prema rasprostranjenosti nazivlja, pojedinim dijelovima

itd. Tim svojim radom Bratanić se uklopio u kulturno-povijesno viđenje etnologije

Milovana Gavazzija koji je napisao uvod ovom Bratanićevom radu. U njemu piše da je

knjiga o oraćim spravama prvi korak izradi radova „... bezuvijetno nužnih za sistemsko

proučavanje hrvatske etnografije, u prvom redu utvrđivanje geografske raširenosti

izvjesnih važnih pojava tradicionalne seljačke kulture i prikazivanje te raširenosti

osobitim (etnogeografskim) kartama. ... Osim toga taj je predmet osobito važan za

kulturnu historiju uopće i za proučavanje etnografskih dodira svih europskih naroda...“

(Gavazzi 1939b:3). Stoga se Bratanić, istraživanjem rasprostranjenosti oraćih sprava,

uklopio u Gavazzijeva kulturnogeografska istraživanja, a kasnije će se, razrađujući

problematiku odnosa oraćih sprava i doseljanja Južnih Slavena npr. Uz problem

doseljenja Južnih Slavena (Bratanić 1951), baviti i kulturnogenetskim istraživanjima

ukazujući na slavenske sastavnice hrvatske seljačke kulture.20

4. „Drugi“ radovi o narodnom životu

O periodu prije Drugog svjetskog rata stječe se dojam da, radi dominantnog

kročenja Milovana Gavazzija i njegove kulturno-povijesne metode, nisu do izražaja

dolazila istraživanja drugih pogleda i predznaka. Kulturno-povijesna metoda bila je

prisutna u Etnografkom muzeju, na Katedri za etnologiju Zagrebačkog sveučilišta, u

njenom su se duhu školovali mladi etnolozi kojima, kako spominje Rihtman-Auguštin,

nije bila pružena mogućnost odabira. (Rihtman-Auguštin 2001:130). Način istraživanja,

koji je zagovarao Antun Radić, bio je u manjoj mjeri prisutan u radu Odbora i izostao je

iz daljnje primjene u etnološkim radovima. Ili možda nije? Naime, u spomenutom

razdoblju javljaju se pojedinci koji u svojim radovima sadržajem i karakterom odstupaju

20 Bratanićeva istraživanja doseljenja i rasprostranjenosti slavenskih zajednica u južnoj Europi, do kojih je dolazio preko proučavanja oraćih sprava, koliko sam mogao istražiti, nisu našla recepciju u historiografiji kao ni cjelokupna Gavazzijeva etnologija koja je „težila“ odgonetavanju praslavenskih (i prahrvatskih) elemenata.

84

od kulturno-povijesnog usmjerenja i metoda. U sebi nose Radićeve ideje o „narodnoj

duši“ odnosno srži naroda koja ga karakterizira. Ne bave se utvrđivanjem slavenskih

korijena, ne traže dokaze za izvorima kulture, proučavajući samo materijalne sastavnice

kulture. Iako ih većina nije bila školovana za etnologe (uostalom, kao ni Radić čije je

doprinos etnologiji neupitan), svojim su istraživanjima uvelike pridonijeli njenom

razvoju. Radovi ovih autora svojim pogledom na narodnu kulturu i seljaštvo upućuju na

promjene, kontekst, društvene i ekonomske uvjete koji ga oblikuju stvarajući tako diskurs

u kojem se pažnja obraća na pojedinca i njegove interakcije s okolinom što je

karakteristika kasnije kulturne antropologije. Međutim, problem je u tome da ta djela nisu

bila dio „službene“ etnologije. O njima (i kroz njih) se nije moglo učiti na fakultetu. Široj

javnosti otkriveni su tek mnogo kasnije i tek tada se uvidjelo i pisalo o značenju njihovih

djela za proučavanje i shvaćanje cjelokupne narodne kulture i vremena u kojima su

nastala. Ovom prilikom izložio bih i prikazao djela i radove nekih za koje smatram da

posjeduju navedene karakteristike, odnosno ona djela, koja pokazuju „postojanje

drugačijih radova“ u vremenu dominacije kulturno-povijesne metode.

4. a Rudolf Bićanić

Rudolf Bićanić (1905. - 1968.) pravnik i ekonomist, tridesetih se godina 20.

stoljeća uključio u rad Hrvatske seljačke stranke. Radi svojeg političkog djelovanja

odnosno radi njegovih kritičkih tekstova i unošenja u zemlju brošure Ujedinjene

revolucionarne omladine Sud za zaštitu države u prvoj Jugoslaviji osudio ga je 1933. na

tri godine zatvora, a presudom mu je oduzeta i doktorska titula. (v. Dujšin 1996:X, usp.

Švab 1983:752). Nakon što je odslužio kaznu Bićanić je imenovan tajnikom Komisije za

pomoć pasivnim krajevima Jugoslavije. Tim poslom otputio se u najnerazvijenije krajeve

kako bi opisao i iz prve ruke upoznao najsiromašniji dio hrvatskog puka. Kao ekonomist,

Bićanić je želio sagledavanjem problema razlučiti što se može učiniti da se poboljša težak

seoski položaj. „Budući da sam po struci ekonomist, razumljivo je da sam najviše pažnje

posvećivao socijalno-ekonomskim pitanjima. S te je strane seljački život najmanje

ispitan. Nastojao sam uvijek, da se uživim u položaj seljaka, i da s njihovog stanovišta

gledam na društvene odnose, u selu i prema onima, koji nisu seljaci. S te je strane

85

najzanimljiviji, a u doba prodiranja kapitalizma na selo i najvažniji problem odnosa

prema tržištu. To je čvorište, s koga se mogu da protumače i ostali ekonomski problemi

sela.“ (Bićanić 1936:5). Rezultat njegovog boravka u, kako kaže, pasivnim dijelovima

bilo je 1936. tiskanje prve knjige Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima u kojoj je

autor zabilježio stvaran položaj našeg seljaka u spomenutom vremenu. Nakon

objavljivanja knjige osnovana je Gospodarska sloga kao organizacija za uzajamnu

pomoć i pomaganje hrvatskog seljaštva. Direktorom je postavljen Rudolf Bićanić koji je

unutar Gospodarske sloge osnovao Zavod za proučavanje seljačkog narodnog

gospodarstva, preteču današnjeg Ekonomskog instituta u Zagrebu (Švab 1983:753).

Za kratko vrijeme iz tiska je 1939. izašla i druga knjiga Kako živi narod. Za razliku od

prve knjige koju je Bićanić napisao sam, drugu je napisao zajedno sa Željkom Macanom,

a u njoj se nalaze i tekstovi koje su priredili suradnici koji su obilazili razne krajeve

Hrvatske i opisivali život tamošnjih ljudi, seljaka. Međutim, ove dvije knjige dugo su

vremena bile zaboravljene, a široj hrvatskoj javnosti dostupne su tek od 1996. godine

kada su objavljene u pretisku. Pored nje objavljena je i knjiga Nismo mi krive Nade

Sremec koja je bila jednim od autora tekstova u drugoj knjizi Kako živi narod.

„Neka nam se ne prigovori, da iznosimo samo ružne stvari iz narodnoga života. Mi

donosimo narodni život onakav kakav jest u svagdašnjici, sa svim njegovim poteškoćama

i nevoljama, a ne opisujemo ga kakav je nedjeljom ili blagdanom, kada radost i odmor

teži uljepšavanju života i u teškim prilikama“ (Bićanić 1939:3). Ovom rečenicom

započinje druga Bićanićeva knjiga ali svojim značenjem i smislom primjenljiva je na

obadvije knjige koje zapravo čine cjelinu.

Dakle, Bićanić je želio prikazati pravi seoski način života i istražiti njegove gospodarske

uzroke. Svoju knjigu Kako živi narod priprema u vrijeme velike agrarne krize sredinom

tridesetih godina, kada je kulminirao problem tzv. seljačkih dugova, nastalih dijelom

uslijed velikih novčanih tereta nametnutih seljaštvu u Hrvatskoj i u drugim krajevima koji

su prije stvaranja Jugoslavije bili u sastavu Austrougarske Monarhije. To je zorno

prikazao na primjeru seljaka Like, Dalmatinske zagore, zapadne Bosne, Hercegovine, tj.

naših najsiromašnijih krajeva.

Osnovna njegova zapažanja mogla bi se otprilike ovako sažeti: Seljaštvo živi na rubu

gladi. Nedostaje mu osnovnih sredstava za život. Seljaci su ponegdje prisiljeni prodavati

86

stoku, u narodnom izričaju „blago“, da bi preživjeli. Oni tako troše supstancu svoje

egzistencije. U krajevima koje je Bićanić obišao seljake muči problem vode, koja je u

sušnim godinama rijetko dobro do kojeg se jedva dolazi. S druge strane seljaštvo je

postalo ovisno o novcu, te je zabluda da je ono zatvoreno u autarkičnu naturalnu

ekonomiju u kojoj može preživjeti bez razmjene i tržišta. Seljaci moraju kupovati, plaćati

poreze i takse, a teško dolaze do novca. Bavio se dakle imovinskim odnosima na selu

(usitnjavanje zemljišnog posjeda), utjecajem ekonomske krize na seljaštvo, prometnim

prilikama, problemom vode, prehrane i stanovanja, problemima seljačkog odijela,

seljačkim standardom, seljačkim kreditima i dugovima, seljačkim običajima i

propadanjem zadruga. Bićanićev je rad izravno usmjeren pasivnim krajevima. Sam kaže

da ga ne zanima bogati seljak te se njime i ne bavi, nego prilike u kojima živi hrvatski

seljački narod u Hrvatskom zagorju, Gorskom kotaru, Dalmaciji, Slavoniji, Podgorju,

Neretvi, Zagori, Srijemu, Bosni i na Braču (Bićanić 1939:3). Riječ je o Hrvatima u

Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bićaniću kao pristaši i djelatniku Hrvatske seljačke

stranke, koja se zalaže za nacionalnu toleranciju, nije cilj utvrditi nacionalni identitet

nego istražiti gospodarski položaj seljaka iako donosi podatke o razlikama u njihovom

položaju u nekim krajevima. Ekonomska analiza narodnog života u pasivnim krajevima

vodi Bićanića i suradnike posve konkretnim zaključcima. Primjerice: ukupni prihod

seljačke obitelji u šibenskoj okolici u to vrijeme iznosi 500 dinara godišnje što, kako

pokazuju, nije dovoljno ni za kruh (Petričević 1939: 43). Nadalje Bićanić piše o težnjama

našeg seljaka za tekovinama gradskog života. Seljak želi sav taj vanjski svijet ali mu on

ne donosi nikakva dobra nego samo terete i obveze. U tom kontekstu priziva se na A.

Radića: „Gospoda i narod, tj. seljaštvo, razdvojeni su odavno. Mržnja, nepovjerenje,

preziranje među gospodom i seljaštvom vlada već stotine godina. Seljačka je stranka

upravo zato i osnovana, da ukine uzrok mržnji, nepovjerenju i preziranju, a po tome i

razdvojenju, t.j. da ukine samovolju i promijeni krivo, starinsko, gospodsko mišljenje o

seljaštvu“ (Bićanić 1936:126)

Bićanićevi su zaključci i program prethodnica gledanju koje će kasnije zastupati

ekonomska antropologija. On želi istražiti stvarne uzroke raspadanja zadruga. Govoreći o

zadrugama reći će: „Ali, taj život u zadrugama ne valja gledati kroz romantičarske

87

naočari. Stvarni život u zadrugama bio je mučan i pun poteškoća, kao što je seljački život

uopće“ (Bićanić 1936:19). Raspadanje zadruga sagledava i na temelju subjektivnih

seljačkih stavova, seljačke ekonomske filozofije, utjecaja robne proizvodnje i potrošnje

te „loših“ narodnih običaja, naročito luksuz kao negativnu pojavu. Bićanićeva

ekonomska antropologija upućuje, dakle, na sve one relevantne procese u narodnoj

kulturi čije je razmatranje i uočavanje uvijek izostajalo u istraživanju kulturno-povijesne

etnologije. Ako nas zanima narodno graditeljstvo i uređenje kuće, odnosno kulturno i

simboličko značenje materijalnih predmeta i građevina, ne može nam biti svejedno gdje

žive ljudi, a gdje stoka, koliko ljudi spava na krevetu, a koliko na podu.

Kad istražujemo tipologiju plugova ili seljačkih kola moralo bi nas zanimati koliki

postotak seljačkih domaćinstava ih uopće ima, što i koliko se takvom tehnologijom

proizvodilo te kakva bijaše sudbina tih proizvođača i tih proizvoda (za razliku od

Gavazzijevog nasljednika i suradnika Branimira Bratanića koji je gotovo cijeli svoj rad

posvetio isključivo opisu plugova, rasprostranjenosti nazivlja i pojedinih dijelova pluga

[Bratanić 1939,1951]). Bićanić spominje cijela sela koja uopće nisu posjedovala kola

nego samo tačke. Govoreći o općini Sinac na Gackom polju u knjizi se navodi kako u toj

cijeloj općini ima samo 5 željeznih i 489 drvenih plugova: „Prema tome 732

gospodarstva nema uopće svoga pluga, te ga mora posuđivati u selu, 742 gospodarstva

nema uopće kola, a u cijeloj općini ima 3 vršilice“ (Balen 1939:90).

Ovakvim gledanjem na selo Bićanić je izlagao onaj istinski kontekst u kojem narod živi.

Kroz slike koje Bićanić nudi razbire se kultura čiji je opis posve izostao iz Gavazzijevog

bavljenja etnologijom. Izlažući ove iste dijelove Bićanićeve knjige, Dunja Rihtman-

Auguštin primjećuje i naglašava: “I evo, to je taj famozni kontekst koji je bitni

nedostatak, ključna mana hrvatske kulturnohistorijske etnologije. Vrlo pronicljivi,

obuhvatni i zanimljivi, ekonomski stručno utemeljeni podaci upravo o kontekstu našli su

se, ne slučajno, nego baš namjerno, svrsishodno u dvjema Bićanićevim knjigama.

Spominju se u njima i regije i sela o kojima imamo etnološku građu, gotovo isti kazivači.

Ali kao da se nastavlja staro prokletstvo: dva tijeka misli teku usporedno. Ne može se

reći da jedan nije znao za drugoga. Osobno znam da je Bićanić poznavao vodeće

hrvatske etnologe i bio obaviješten o radovima tadašnje hrvatske etnologije. I Gavazzi i

Bratanić su poznavali Bićanića. Bili su, uostalom, politički istomišljenci. A etnologija je

88

ipak još dugo nakon Bićanićeva uvida u narodni život istraživala narod kao da takva

kritičkoga, u biti antropološkoga načina mišljenja u nas nikad nije bilo“ (Rihtman-

Auguštin 2001:65)

4. b Nada Sremec

Treća knjiga iz edicije Kako živi narod nosi naziv Nismo mi krive. Autorica je

Nada Sremec aktivistica Gospodarske sloge koja je u svojem radu zorno opisala položaj

žene u Slavoniji. Sremec zapravo piše u obranu žena koje su u periodu između dvaju

svjetskih ratova bile prozivane kao glavni krivci za propadanje zadruga. „Krivnja se

teško snosi. Svatko gleda da ju prenese na nekog drugog, pa tako biva da katkad i

nedužan okrivljen. ... Rado jači okrivljuju slabije, a kadgod se ne nalazi drugog izlaza,

onda se sva krivnja svaljuje na ženu jer je ona najslabija“ (Sremec 1940:3). Stoga Nada

Sremec nastoji pokazati da za sve za što se okrivljuju žene, poput rušenja zadruge,

ženskog nemorala, napuštanja njegovanja narodne nošnje, nerađanja djece, nisu krive

žene već druge okolnosti kao agrarna kriza, modernizacija, urbanizacija itd. To dokazuje

rezultatima svojih istraživanja, često kroz razgovore s „običnim“ ženama koje govore o

teškom stanju na selu i uzrocima koji su doveli do takvog stanja „Pa evo čitajte što sam

ja vidjela i doznala. Jedno vam unapred mogu da kažem, žene smiju slobodno reći:

Nismo mi krive!“ (Sremec 1940:6)

Vođena tom namjerom Nada Sremec govori o fenomenu miraza, umjetnog načina

sprečavanja oplodnje i pojavi plaćenog ženskog posla u kući kao posljedicu nadirućeg

kapitalizma. Objašnjava da „seljak počinje da kupuje sve veći dio onoga, što mu u životu

treba. Ne proizvodi više sam kao nekad. ... Novac je prodro u selo, novac je rasuo

zadruge, novac je promijenio običaje i shvaćanja sela ili kako je lijepo rekao jednom

prilikom Dr. V. Maček: ''selo je dospjelo pod točkove kapitalističkog stroja''“ (Sremec

1940:13-14). Za sve probleme, koji su nastali utjecajem novog vremena, Sremec ističe,

da se ne može kriviti žena. Isto tako autorica se osvrće na vjerovanje da će seljački pokret

i seljačka vlada, akcijama za povratak narodnoj kulturi, riješiti probleme koji su nastali i

nastaju na selu. „Ugroženi pojedinci postadoše opet jedno – postadoše ugroženo selo.

89

Nekad su bili zadruga, raziđoše se u pojedince, danas ih nužda zbija u hrpu, u redove, u

organizaciju u pokret, svjestan seljački pokret za obranu života. I tako našavši se zbijeni u

redove, osjetiše opet da su ljudi, željni i spremni ne samo da se brane, nego i da stvaraju,

novi bolji i drugačiji život. Raste nova snaga, isprva mutna, kolebljiva, pa sve snažnija i

svjesnija.“ (Sremec 1940:115).

Sremec je postavila i opisala probleme i prikazala svoje viđenje uzroka nazatka i

propadanja sela, međutim nije ponudila nikakve prijedloge za rješavanje problema već je

ubrzo postala sudionik Narodno-oslobodilačke borbe (Supek 1988:24). Ipak, spomenuto

djelo vrijedan je dokument razdoblja u kojem se seljak nalazio egzistirajući između

raznih akcija koje su ga upućivale na povratak „starom“ načinu života i načina života

kojeg mu je otvaralo novo vrijeme nadolazećeg kapitalizma i gradskih utjecaja. Isto tako

ova knjiga je pokazatelj slojevitosti u pogledima na seoski život za razliku od

jednodimenzionalnih gledišta koja su većinom bila prisutna u tom periodu.

4. c Dinko Tomašić

Tomašićeva knjiga Društveni razvitak Hrvata (1937) danas slovi kao jedna od

prvih interdisciplinarnih i misaono slobodnijih studija o hrvatskome društvu. Nastala je

kao skup niza članaka koje je Tomašič objavljivao u drugoj polovici tridesetih godina

prošlog stoljeća. U trenutku objavljivanja, Tomašićevo djelo bitno se razlikovalo od

ondašnjih dominirajućih historijsko-faktografskih analiza.

90

U svojem radu Tomašić razmatra razlike između plemenske i zadružne kulture,

odnosno bavi se uspostavom modela mentaliteta. Time smo dobili rani kontakt s

delikatnom temom koju je kasnija etnološka znanost u Hrvatskoj prilično zaobilazila, a

tadašnja etnologija nije joj uopće obraćala pažnju. Suvremenim, znanstveno utemeljenim

istraživanjima mentaliteta bavi se tek moderna historiografija, koja je opet bliska

etnologiji i kulturnoj antropologiji (v. Gross 1996:216).

91

Međutim Tomašić se odvažno upustio u njegovo proučavanje pa je na početku knjige

analizira teorije o razvoju slavenskog društva prije i poslije velike seobe. Smatra da su

kroz oba povijesna perioda zadružna i plemenska kultura bile sastavni elementi hrvatske

narodne kulture. Tomašićeva analiza sadrži mnoštvo spoznaja koje su istovjetne

suvremenim povijesnim dostignućima u hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj historiografiji.

On je očito fasciniran paralelnošću i srodnošću društvenih procesa u davnini i sadašnjici.

Pozitivno je što on taj paralelizam neće pokušati povijesno okameniti, već će uočavati i

druge kulturne tipove koji su se kroz dugo povijesno doba mogli razvijati ovisno ili

neovisno o navedenim ranosrednjovjekovnima. Tomašić smatra da je za dublje

razumijevanje društvenih procesa dugog trajanja bitno otkrivanje slojevitosti,

hijerarhizacije i elitizacije unutar društva. Zato se drugo poglavlje bavi političkom

poviješću. Povijesni odnosi elita, plemstva i građanstva kod Hrvata, Srba i Crnogoraca

bitni su za razumijevanje povijesnog miljea u kojemu su se razvijali određeni modeli

mentaliteta. Kao sociolog on je primijenio metodu idealnih tipova Maxa Webera na

primjerima ekstremnih, gotovo izoliranih, slučajeva čisto zadružne i čisto plemenske

kulture koristeći monografije Lobor i Bukovica pisane na temelju Radićeve Osnove. Tako

je on bio prvi hrvatski znanstvenik koji je sasvim jasno uočio da kod hrvatskih seljaka u

nekim pasivnim područjima postoje specifične forme društvenog ponašanja koje su ne

samo različite nego i suprotne karakteristikama sjevernih dijelova Hrvatske. Također je

vjerojatno jedan od prvih koji je naglasio potrebu da se o tom fenomenu piše i da ga se

proučava. Naravno da je pri vlastitom pokušaju analize zapao u mnoge zamke:

nekritičnost, nedosljednost, manjak informacija, krajnje idealizacije i pojednostavljenja ...

To opet ne umanjuje činjenicu da svaka od komponenti njegove plemenske kulture

postaje prepoznatljiva, tako se ne možemo reći da ćemo baš svaku od ovih osobina moći

pripisati jednom čovjeku, selu, gradu, regiji ..., ali među Hrvatima nešto od ovoga ipak

postoji i ukazuje na nužnost proučavanja takvih pojava.

Tomašić piše da je dobri, miroljubivi, radišni seljak sjeverozapadne Hrvatske opreka

ratobornom, prijetvornom i sebičnom Dinarcu koji većim dijelom nije sklon

nacionalnointegrativnom HSS-u, a da će se u totalitarističke ideologije tog vremena

(fašizam, komunizam…) gorštak puno lakše uklopiti nego pripadnik ratarske kulture, što

je opasnost za hrvatsku budućnost te će trebati povesti široku društvenu i političku akciju

92

da bi se hrvatske pripadnike plemenske kulture odvratilo od ponora dvadesetostoljetne

totalitarne povijesti i uvelo ih se u miroljubive i demokratske tokove. Međutim, iako

plemenska kultura karakterizira i Srbe Dinarce, Tomašić ne stavlja naglasak na razlike

srpskog i hrvatskog mentaliteta već upravo na to da su zadružna i plemenska kultura

sastavni elementi hrvatske narodne kulture. Zadružna je kultura „na mirni način

ekonomski i etnički osvojila Podunavlje i Balkan“, dok je plemenska kultura u naglom i

osvajačkom prodiranju „politički osvojila Balkan“ (Tomašić 1937:11-12). Zadružna je

kultura ratarska, kooperativna, autarhična, miroljubiva, povezana s teritorijem,

demokratična, kolektivistička i nepatrijarhalna, a plemenska je kultura stočarska,

nomadska, kompetitivna, pljačkaška, ratnička, povezana rodbinskim vezama, isključivo

egzogamna, autokratska individualistička i patrijarhalna (Tomašić 1937:13-16, 18, 41).

Kako na jednom mjestu i sam kaže, on nastoji istražiti strukturu kulture Hrvata. Nešto

slično što je otprilike u to vrijeme radio Milovan Gavazzi služeći se etnografskom

građom i dokazujući povijesne slojeve i regionalne osobitosti u materijalnoj i donekle

duhovnoj kulturi.

Promatrajući rad Dinka Tomašića nemoguće je ne primijetiti da će cijelo

dvadeseto stoljeće biti obilježeno onim što je Tomašić prorokovao, a to su sukobi u

hrvatskome društvu. Sukobljavale su se lijeve i desne ideje, totalitarni i demokratski

pristupi, europske i balkanske vizije… Veličina Tomašićeve knjige je upravo u tome što

je iznošenjem idealne zamisli o plemenskoj kulturi upozorio da takav sustav ne pripada

samo prošlosti, već i budućnosti jednog dijela hrvatskog društva. Isto tako: „Otkrivajući

zanemarenu baštinu u primjeru Dinka Tomašića, treba uvažiti da je prvi u Hrvatskoj

počeo istraživati kulturno-antropološki pa i političko-antropološki, te razmišljati

socijalno-antropološki služeći se autoritativnim teorijskim pretpostavkama tada tekuće

antropološke proizvodnje. Napokon uza svu dužnu skepsu prema konstrukciji kulturnih

modela, morali bismo uvažiti njegovo poznavanje domaće etnografske i historiografske

građe, njegovo antropološko razmišljanje i imaginaciju. Rekla bih da je bio istinski etno-

antropolog“ (Rihtman-Auguštin 2001:71).

93

4. d Vera St. Erlich

Među radove koji obrađuju društvo, narod, odnosno kulturu sela između dvaju

svjetskih ratova, svakako treba ubrojiti i onaj Veri St. Erlich, psihologinje školovane u

Beču i Berlinu, sudionice prijeratnog feminističkog pokreta, članice Židovskog liberalnog

intelektualnog kluba (Supek-Zupan 1980:163). Njezina knjiga Jugoslavenska porodica u

transformaciji (1964) jedna je od prvih knjiga koja se smatra početkom socijalno i

kulturno-antropološkim istraživanjem u Hrvatskoj. Iako je knjiga izašla iz tiska tek 1964.

godine ona je rezultat istraživanja koje je autorica provela na kraju tridesetih godina.21 U

početku je autoričin rad bio zamišljen samo kao istraživanje položaja muslimanske žene u

porodici u Bosni ali se ubrzo, na poticaj drugih, istraživanje proširilo na područje cijele

Jugoslavije i svih vjerskih pripadnosti prisutnih na selu. U istraživanju koje se zasnivalo

na odgovorima na upitnice koje je sastavila autorica, sudjelovao je velik broj

znanstvenika, učitelja i učenih ljudi koji su bili u doticaju sa selom na području cijele

Jugoslavije. Rezultati tog istraživanja pružili su sjajan uvid u stanje na selu i široke

mogućnosti komparacije i dedukcije kojima je autorica prikazala 300 jugoslavenskih sela.

U knjizi dakle, autorica istražuje promjene u jugoslavenskoj porodici, koje su se dogodile

između dva Svjetska rata i razloge koji su prouzročili te promjene. Selo je bila naročito

podesna sredina za istraživanje, budući da se čitav sklop tradicionalnih običaja,

međuljudskih odnosa i automatiziranih reakcija naglo raspadao. U velikom djelu

jugoslavenskih sela je još postojala naturalna privreda i s njom povezani patrijarhalni

odnosi koji je svugdje u određenom obliku opstali. Autorici su u centru istraživanja bili

socijalno-psihološki aspekti porodice. Etnološka ispitivanja tradicionalnih obilježja

zadružne i plemenske organizacije manje su prisutna u istraživanju budući da su dobrim

dijelom već bila ispitana i dostupna. Kroz kombinaciju skupljenih i dostupnih informacija

autorica pokazuje posljedice unošenja robno novčanih kapitalističkih odnosa, kao i

modernizacijskih promjena na odnose u obitelji. Izmijenili su se odnosi između članova

porodice. Porušila se hijerarhija, unutarnja veza porodice je popustila. Autoritet oca i

majke, odanost i vjernost muža i žene, poslušnost i zahvalnost djece se mijenjaju. Na

sjeverozapadu zemlje (Slovenija i dijelovi Hrvatske) stabilizira se inokosna obitelj. Od 21 Knjiga izlazi dosta vremena kasnije radi početka Drugog svjetskog rata i izbjeglištva u kojem se autorica našla neposredno nakon istraživanja.

94

sjevera prema jugu napreduje proces raspadanja porodičnih zadruga, a sporovi između

oca i sinova česti su kao i parnice između braće. U mnogim slučajevima muškarci

zlostavljaju žene i djecu, pogotovo u pijanstvu. I u selu i u gradu opća pokolebanost

porodice vodi do pojedinačnih katastrofa i tragedija. Množe se samoubojstva, kriminalni

slučajevi, prostitucija i kriminalitet djece. To su opće impresije koje pruža istraživanje

Vere St. Erlich.

Jugoslavenska porodica u transformaciji knjiga je koja je poslužila kako udžbenik

socijalne antropologije, historije civilizacije i srodnih predmeta na više fakulteta u zemlji

te u Velikoj Britaniji i Americi. Svojim prikazom stvarnog stanja stvari na selu i zemlji te

u ekonomskim i društvenim promjenama gledanih kroz prizmu seoskog života, zadruge i

međuodnosa, Vera St. Erlich stvorila je istinski vrijedno djelo koje služi kao „historijska

dokumentacija, nenadomjestiva indicija nestalog svijeta.“ (St. Erlich 1971:27). Svojim

pristupom kojim autorica prikazuje onu drugu, stvarnu, stranu medalje, ona pripada onom

krugu istraživača koji su u periodu između dva Svjetska rata o selu pisali (istraživali) na

„drugačiji“, holistički način za koji Dunja Rihtman-Auguštin navodi da je bio toliko

potreban u jednodimenzionalnom gledanju tada dominantne kulturno-povijesne metode

(Rihtman-Auguštin 2001:65).

5. Etnologija za vrijeme Drugog svjetskog rata

Odnos etnologije i etnologa prema vladajućim garniturama obilno je istraživanje

samo za sebe. U tom pogledu bilo bi potrebno proučiti strukture moći, državna uređenja i

sisteme određenih razdoblja, individualne političke orijentacije pojedinih etnologa,

razmotriti etnološke smjernice koje etnologiju čine podobnom da bude u službi politike i

još niz okolnosti iz kojeg bi nastao sustavni rad koji pokazuje povezanost etnologije i

politike. U ovom radu, radi spomenutog raspona istraživanja, ovim pitanjem se nećemo

baviti, ali potrebno je naglasiti općenito stanje etnološkog djelovanja u razdoblju Drugog

svjetskog rata, a to je da je rad stagnirao. Ustanove su prestale sa svojim djelovanjem a

malen broj objavljivanih radova nastojao je ne zadirati u ideologiju i političku

totalitarnog režima tada vladajuće ideologije Nezavisne Države Hrvatske.

95

Za spomenuto razdoblje o etnološkoj aktivnosti i razvoju znanosti može se vrlo

malo napisati. Pregledni radovi, o određenim institucijama i ustanovama povezanim s

etnologijom, za period Drugog svjetskog rata ne daju nikakve informacije. (Čulinović-

Konstantinović 1979, Marković1988, Belaj 1998, Frlan 2001). U tim radovima

kronološki pregled zbivanja jednostavno prestaje, najčešće 1941. godinom i nastavlja se u

poslijeratnim godinama. Razlog tomu je prestanak gotovo cjelokupne etnološke (i mnoge

druge) produkcije za vrijeme trajanja rata.

Ratne prilike prekinule su suradnju sa prinosnicima građe, onemogućile su bilo kakav

odlazak na teren i skupljanje građe. U tom razdoblju vrlo se malo objavljivalo, a

djelatnost etnoloških institucija jednostavno je prekinuta. Sukladno tome Odbor objavio

je zadnji prijeratni broj Zbornika 1940. godine, a idući tek 1949. (v. [S.n.] 1986b), a

Etnografski muzej „Tijekom ratnih godina ... se zatvara za javnost i nastoji brinuti o

evakuiranoj građi“ (Frlan 2001:5). Iako se muzej zatvorio za javnost, njegovo djelovanje

se donekle nastavilo u prvim godinama rata što je razvidno iz objavljenog 3. (1941.) i 4.

(1942.) broja publikacije Etnološka istraživanja i građa. Međutim u tim brojevima

objavljivana je pretežno čisto etnografska građa koja je skupljena već prije rata ali je radi

obilnosti prikupljenog materijala objavljivana kroz četiri broja. ([S.n]. 1934:1). Stoga su

„ratni“ brojevi Etnoloških istraživanja i građe zapravo samo završni dio posla započetog

prije rata.

Sagledavanjem objavljenih radova Milovana Gavazzija razvidno je da je u ratnim

godinama objavljivao nekoliko radova ali sve redom kratkih radova, prikaza i pregleda.

Tako se u Gavazzijevoj ratnoj produkciji nalaze radovi: Šišano kumstvo u Lici

(Gavazzi:1941.), tekst na pet stranica, Balkanski poluotok. Etnografski pregled (Gavazzi

1941b), tekst na dvije strane u Hrvatskoj enciklopediji, prikaz knjige Karla Leopolda

Goetza: Volkslied und Volksleben der Kroaten und Serben I, II (Gavazzi 1941c) te među

ostalima i teskt Die Kroatische Bauernkultur (Gavazzi 1941d) koji je izašao u vrijeme

NDH kao jedan od tekstova u knjizi Kroatien. Posljednji tekst, kako stoji u naslovu,

pregled je hrvatske seljačke, a ne narodne kulture. Stoga Gavazzi ostaje dosljedan onoj

paradigmi koja je još u Etnografskom muzeju prakticirala uporabu termina „seljačko“, a

ne „narodno“ ukazujući tako na seljačku kulturu kao izvor nacionalnog identiteta. U tom

96

preglednom radu Gavazzi se ne približava trenutačnoj političkoj ideologiji usredotočujući

se na svoje dotadašnje bavljenje etnologijom te se bavi slavenskim, odnosno

starohrvatskim korijenima narodne kulture. „Baštinu iz doba nekadašnje slavenske

zajednice sjeverno od Karpata negdje u porječju Visle i Dnjepra. Tu bismo kulturnu

baštinu mogli nazvati prahrvatskom ili starohrvatskom“ (Gavazzi 1941d:38-39, v.

Rihtman-Auguštin 2001:133-134). Isto tako ukazuje na različite utjecaje koje su Slaveni

primali na novonaseljenom području Balkana „s druge strane vidljiv su trag ostavili i oni

kulturni elementi hrvatske seljačke kulture koje su Hrvati prihvatili kada su se naselili

na jugu, ovdje na Balkanu i u njegovom susjedstvu“ (Gavazzi 1941d:39). Gavazijev rad

Die Kroatische Bauernkultur „jedan je od njegovih solidnih pregleda seljačke kulture,

kakav bi mogao biti tiskan i danas, jednako kao i tijekom minulih pedeset godina“

(Rihtman-Auguštin 2001:133).

Stoga, vidljivo je da se Gavazzi nije prepustio, političkom momentu u kojem bi za

potrebe totalitarnog režima, npr. pisao tekstove koji veličaju nacionalne vrednote i koji

ističu posebnosti hrvatskog naroda i opravdavaju njegove trenutačne radnje. Gavazzi je

svoju produkciju sveo na minimum i „korektne“ sintetske i pregledne radove kojima „nije

bio nikome na putu“.

Takvo ozračje u kojem se etnologija „čuvala“ od bilo kakvih velebnih projekata i u kojem

je većina etnološke znanosti stagnirala ili bila ugašena, potrajat će sve do završetka

Drugog svjetskog rata nakon kojeg će spomenute institucije ponovno početi s radom i

kada će se početi osnivati nove ustanove vezane uz etnologiju. Etnologiji, etnografiji i

folkloristici tada će se otvoriti nova područja za terenska istraživanja, a daljnji razvoj

ostvarivat će se sukladno novim društveno-političkim prilikama koje će utjecati na

oblikovanje novih pravaca istraživačkih metoda i teorija.

97

IV. Etnološka istraživanja nakon Drugog svjetskog rata

Društveno—političke i ekonomske promjene, koje su se na našem selu događale

tijekom Drugog svjetskog rata, uvjetovale su relativnu stagnaciju znanstvenog interesa,

pogotovo za narodnu kulturu. Hrvatska je postala sastavni dio Federativne Narodne

Republike Jugoslavije, a njezine republičke granice bile su izmijenjene u odnos na

prijeratno razdoblje (v. Boban 1993) što će uskoro rezultirati nizom istraživanja narodnog

života upravo na područjima koja su od Rapallskog ugovora 1920. godine (v. npr.

Goldstein 2003:236, Macan 2004:200-201) bila pripojena Italiji (Marković 1988:31,

Marks/Lozica 1998:68, Rihtman-Auguštin/Muraj 1998:104, Vitez 1998:10, Primorac

2004:152-153). U vremenu nakon rata, stanje u društvu se počelo naglo mijenjati. Stoga

su se i etnološka istraživanja trebala ravnati prema novim sadržajima „izraslim na

izmijenjenim proizvodnim odnosima, promjenama životnog prostora i društvene sredine

kao i promjenama čovjekove ličnosti“ (Čulinović-Konstantinović 1979:83). Došlo je do

ubrzane urbanizacije sela, migracije seoskog stanovništva u grad, nestajanja materijalnih

tradicijskih predmeta i niz drugih parametara koja su iziskivali da se dotadašnja stajališta

preispituju, da se metode etnološkog rada mijenjaju i traže novi vidovi rješavanja i

proučavanja problema, odnosno novonastalog stanja u predmetu etnoloških istraživanja –

narodu.

98

U tom vremenu mijenjat će se načini rada u postojećim etnološkim ustanovama,

ali će se također stvarati i novi centri u kojima će dolaziti do recepcije novih metoda i

teorija iz Europe i SAD-a. Takav centar postat će Institut za narodnu umjetnost osnovan

1948. godine u kojem će na proučavanju narodne umjetnosti, i narodnog života, raditi niz

stručnjaka raznih profila (v. Vitez 1998). Vremenom će se broj školovanih etnologa i

stručnog kadra u zemlji sve više povećavati što će rezultirati i osnivanjem Etnološkog

društva Jugoslavije (1957.), a njegov hrvatski ogranak osamostalit će se kao Hrvatsko

etnološko društvo 1975. godine. Pored toga stvarat će se novi etnografski muzeji i

etnografske zbirke u zavičajnim muzejima u kojima će se zapošljavati etnolozi školovani

na Katedri za etnologiju u Zagrebu koja je također nastavila svoj rad nakon rata. U

vremenu nakon rata etnološki rad će se širiti i obuhvaćajući sve veći spektar istraživanja.

Međutim u cjelokupnom rasponu novih istraživanja cijelo će vrijeme, na različite načine,

biti prisutne dvije „stare“ znanstvene paradigme – ona Antuna Radića i ona Milovana

Gavazzija.

Stoga, period iza Drugog svjetskog rata karakterizira razgranatost ideja, bavljenje novim

predmetima istraživanja, ali također i ustrajanje na starim zasadama Milovana Gavazzija

kao i ponovno otkrivanje Antuna Radića i njegovog doprinosa etnologiji22.

Ovom prilikom prikazat ćemo osnovne crte u razvoju etnologije nakon Drugog

svjetskog rata, odnosno rad već postojećih etnoloških ustanova kao i onih koje će u tom

periodu nastati. U tom segmentu razvoja etnologije obratit ćemo pažnju na kontinuiranu

prisutnost dviju „starih“, rekao bih „osnovnih“ teorijskih sklopova koji će u novom

razdoblju na razne načine utjecati na daljnji etnološki rad. Time, smatram, da će biti

zaokružena jedna etapa razvoja etnologije započeta još početkom 19. stoljeća, koja je

svoja temeljna obilježja dobila u Akademijinom Odboru i Katedri za etnologiju

Sveučilišta u Zagrebu, a ta obilježja biti će prisutna i u novijim etapama etnoloških

istraživanja.

22 O tome kasnije u tekstu.

99

1. Obnova etnološkog rada - Odbor za narodni život i običaje Južnih

Slavena

Neposredno nakon rata etnološka djelatnost se počela obnavljati, a jedan od

centara etnografskih i folklorističkih istraživanja ponovno je postao Akademijin Odbor.

S obzirom na sveukupan razvoj društvenih kretanja i etnološki se rad trebao prilagoditi

novim zahtjevima i poprimiti suvremenija i modernija obilježja. U tom smjeru vodio je

rad Odbora glavni tajnik Akademije Branimir Gušić (1901. - 1975.), liječnik i profesor na

Medicinskom fakultetu u Zagrebu ujedno i školovan kao antropogeograf (Marković

1988:30, usp. Poljak 2002:336). Gušić, koji je zajedno s Dragutinom Boranićem

imenovan za matičara prilikom obnove Odbora ([S.n.] 1949:75), smatrao je da, radi novih

prilika na terenu, članovi Odbora moraju biti dobri poznavaoci naše zemlje i naroda.

Glavnina posla treba se odvijati na terenu te također treba nastaviti rad na

daljnjem izdavanju Zbornika i drugih publikacija u kojem bi bio objavljivan etnografski i

folklorni materijal. Stoga je Gušić iznio svoj plan kojim treba „Aktivirati Odbor boljom

organizacijom rada i izborom suradnika. Od naučnog rada na terenu: a) nastaviti

istraživanja, skupljanje i nabavu građe u Istri i na sjeverno-kvarnerskim otocima b)

započeti istraživanje okoline Zadra i zadarskih otoka, te sakupljanje i nabava građe iz ove

oblasti c) izdati 1 svezak Zbornika za narodni život i običaje d) izdati 10 svezaka

Monumenta Etnografica-Etnografski spomenici e) izdati 3 sveska Zbirke popjevaka iz

Hrvatskog Zagorja“ (Gušić 1948:147). Navedeni program bio je odraz općeg stanja na

terenu. Željelo se što prije nadoknaditi propušteno vrijeme i organizirati terenski rad i

istraživanja na područjima koja od 1920. godine nisu bila u sastavu Hrvatske i stoga nisu

bila temeljito proučavana. Rezultat težnje, da se prikažu spomenuta područja, bilo je

1949. objavljivanje prvog poslijeratnog, 33. broja Zbornika u kojem su se nalazili, još

prije rata skupljeni i neobjavljeni radovi koji su se odnosili na područje Istre i Kvarnera.

Tako su objavljeni dijelovi rukopisa Vrbnik (Žica 1949), Beli na Cresu (Bortulin 1949),

Boljun u Istri (Lovljanov), Životni Običaji u Puntu (Mrakovčić 1949), Proljetni Običaji u

Dobrinju (Jelenović 1949) i Poslovice iz Istre i sa Kvarnerskih otoka (Žiža 1949).

Vezano uz inicijativu prikupljanja građe iz Istre, Kvarnera i Zadarskog područja ubrzo je

100

počeli pristizati građa s terena koju su sakupljali brojni suradnici i članovi Odbora u

kojem se i danas čuvaju rukopisi poput Narodne popijevke sa otoka Krka (Karabaić

1946-1951), Glagoljaško pjevanje na Krku, Rabu i Pagu (Žganec 1956), Izvještaj o radu

na terenu Zadra i otoka Paga (Čulinović-Konstantinović 1961) i mnogi drugi.

Općenito se, u prvih desetak godina nakon završetka rata, rad oko skupljanja i rada na

etnografskoj građi odvijao u sklopu Odbora unutar kojeg se kretao niz stručnjaka i iz

drugih ustanova. Tako je Marijana Gušić, direktorica Etnografskog muzeja u Zagrebu,

vršila etnografska proučavanja Istre, sjevernih Kvarnerskih otoka, Zadra, Lastova, Mljeta

i Boke kotorske ([S.n.] 1952:41), Milovan Gavazzi, pročelnik katedre za etnologiju na

Zagrebačkom sveučilištu, pisao je izvješća o etnološkom radu (Gavazzi 1957:424-425) te

radio s Ivanom Jardasom na proučavanju Kastavštine u Istri, a rad je kasnije objavljen u

Zborniku (Jardas 1957), Vinko Žganec, tadašnji direktor Instituta za narodnu umjetnost,

sakupljao je narodne popijevke, a Ivo Rubić radio je na antropogeografskim

istraživanjima u Dalmaciji i na području Slavonskog Broda (Marković 1988:31). U rad

Odbora nerijetko su bili uključivani i studenti koji su za potreba Odbora vršili terenska

istraživanja, podnosili izvještaje i prilagali svoje rukopise ([S.n.] 1952:41) čime se

stvarao sve veći arhivski fond i skupljana raznolika građa potrebna za objavljivanje. Na

taj način, uključivanjem stručnjaka srodnih struka te etnologa i folklorista, Odbor je

nastojao unaprijediti metode terenskog i znanstvenog rada. Sukladno tome, velik broj

novih rukopisa nije više rađen na temelju Radićeve Osnove, a građa se sve manje

skupljala po njegovim uputama.

Nakon 1945. godine rukopisi koji su pristizali u Odbor svojom su tematikom sve više

odražavali suvremeno stanje te društvene promjene nakon Drugog svjetskog rata. Za

razliku od prijašnjih rukopisa23, koji su obilovali velikim monografijama, temeljenim na

Radićevoj Osnovi, u novim se zbirkama skupljači ne bave prikupljanjem cjelokupne

građe nekog kraja već u prvom redu užim temama. Npr. Zadruga Cvjetković (Blažević-

Antičić 1949), Biranje seoskih kraljeva na Ižu (Cvitanović 1944), O kamenim kružnim

kućicama u Istri (Dujmović-Nazor 1956-1957) itd. Pored toga u rukopisni fond ulaze i

sakupljene pjesme što u prijašnjem razdoblju nije bila praksa jer su rukopisi epskih

pjesmama bili pohranjivani u Matici hrvatskoj koja je taj fond naposljetku 1953. ustupila 23 Rukopisi koji se danas nalaze u akademijinom Odboru podijeljeni su na Staru zbirku (SZ), odnosno rukopise pristigle do Drugog svjetskog rata i Novu zbirku (NZ), odnosno rukopise koji datiraju nakon rata.

101

Odboru. Od tada se u Odboru čuva cjelokupno narodno stvaralaštvo prikupljeno prije

Drugog svjetskog rata.

U narednim godinama rad Odbora odvijao se u tri sekcije: antropogeografska,

koju je vodio I. Rubić, etnografska, kojom je rukovodila Marijana Gušić, i

etnomuzikološka, koju je vodio Vinko Žganec. U objavljivanim Zbornicima sve je više

prisutna antropogeografska građa za što su prvenstveno zaslužni Branimir Gušić i Ivo

Rubić te etnomuzikološka građa. Tako je Zbornik 34 posvećen Naselju i porijeklu

stanovništva na otoku Braču (Jutronić 1950), u Zborniku 36 nalaze se tekstovi Slavonski i

Bosanski Brod (Rubić 1953) te Prilog poznavanju veza Bračana s drugim otočanima i

primorcima (Jutronić 1953), u Zbroniku 40 nalaze se Melodije bećarca (Žganec 1962) s

notnim zapisima itd. Promjena u koncepciji Zbornika bila je jednostavno odraz novog

vremena u kojem su se počeli događati novi pogledi na etnološki rad pa tako i onaj u

Zborniku i Odboru. Na sjednici Odbora 1953. dogovoreno je da se daljnji rad usmjeri

prema istraživanju naselja, kretanju i podrijetlu stanovništva, zatim izučavanju života i

običaja naroda te etnosocioloških promjena uvjetovanih suvremenim društvenim

promjena. Na istoj sjednici dogovoreno je da se dotadašnji naziv Odbor za folklor (naziv

koji se od 1901. godine javljao u akademijinim publikacijama umjesto prvobitnog naziva

Odbor za sabiranje spomenika tradicionalne literature) zamijeni prikladnijim Odbor za

narodni život i običaje Južnih Slavena. ([S.n.] 1953). U tom duhu Odbor je nastavio svoj

daljnji rad. Vremenom su se redom objavljivali novi brojevi Zbornika koji je tijekom

dugogodišnjeg perioda postao jedina etnološka publikacija koja je, uz manje stanke,

redovito izlazila još od kraja 19. stoljeća.

Rad Odbora uglavnom se odvijao pod uredništvom Branimira Gušića i dalje se odnosio

na prikupljanje rukopisa i odlaskom na terenska istraživanja. Vremenom su se u rad

Odbora uključivali novi suradnici poput Maje Bošković-Stulli, direktorice tadašnjeg

Instituta za narodnu umjetnost, Jelke Radauš-Ribarić, ravnateljica Etnografskog muzeja u

Zagrebu, Zdenke Lechner, kustosice istog muzeja i dr. (Marković 1988:33) koji su davali

svoj doprinos Zborniku. Međutim krajem sedamdesetih Odbor je počeo ostajati bez

svojih najznačajnijih predstavnika. Dragutin Boranić umro je još 1955., a 1976. Odbor se

oprostio od Branimira Gušića, a 1979. od Vinka Žganeca. Milovan Gavazzi napustio je

102

aktivnu suradnju s Odborom još 1960. godine (Marković 1988:34). Takvim slijedom

događaja rad Odbora se gotovo ugasio ali je predsjedništvo Akademije revitalizaciju

Odbora povjerilo Andri Mohorovičiću pod čijim će uredništvom izaći do danas posljednji

broj Zbornika (54) objavljen 2000. godine.

Tijekom vremena društvene i ekonomske prilike uvjetovale su razvoj i „uvoz“ novih

teorija za razumijevanje i proučavanje društva. Iako je u prvim poslijeratnim godinama

Odbor pokušao slijediti zadatke koje je postavljalo novo vrijeme, u kasnijim godinama

njegova uloga je postajala sve manje orijentirana na rješavanje etnoloških problema koje

je postavljalo novo doba i usredotočio se na prikupljanje i objavljivanje građe. Takvo

stanje nastalo je radi pomanjkanja stručnjaka i osnivanja drugih etnoloških i folkornih

ustanova poput Instituta za narodnu umjetnost (Instituta za istraživanje folklora) koji je

aktivno radio na praćenju novih europskih i svjetskih misli u etnologiji i folklorizmu,

njihovoj recepciji i prakticiranju (v. Marks, Lozica 1998, Rihtman-Auguštin, Muraj

1998).

2. Osnivanje Instituta za narodnu umjetnost i njegov početni rad

Uredbom Vlade Narodne Republike Hrvatske, objavljenom u Narodnim

novinama 10. travnja 1948. godine, osnovan je 6. veljače 1948. godine Institut za

narodnu umjetnost „kao samostalna ustanova pod neposrednim rukovodstvom

Ministarstva prosvjete Narodne Republike Hrvatske“. Institutu je namijenjeno da

sakuplja i istražuje građu „s područja našeg narodnog stvaralaštva (folklorno blago)“, a

da tu građu „naučno utvrđuje, obrađuje o objelodanjuje“, da surađuje s organizacijama,

društvima i ustanovama koje promiču narodnu umjetnost kako bi njihov rad bio „što

stručniji i bliži izvoru“, „da daje savjete i stručna mišljenja o svim pitanjima primjene

naše narodne umjetnosti“ te „da vodi brigu o očuvanju i konzerviranju tekovina naše

narodne umjetnosti“ (v. Vitez 1998:7). Stoga je u počecima rada Instituta, u njegovoj

zadaći bilo navedeno da se bavi folklorom, a ne narodnom kulturom i stoga je etnologija

u počecima iz rada Instituta izostala.

103

Na samom početku Institut je funkcionirao kao muzikološka ustanova. Prvi

direktor Vinko Žganec bio je orijentiran na skupljanje i istraživanje folklorne glazbe.

Pored njega Olinko Delorko sakupljao je narodne pjesme, a muzikološkim istraživanjima

ubrzo su se pridružili muzikolozi Frano Židovec i Stjepan Stepanov (Vitez 1998:104).

Jedna od prvih organiziranih akcija bila je sukladna onoj Odbora za narodni život

i običaje – prikupljanje građe iz Istre koja se nakon rata nalazila unutar granica Hrvatske

(Jugoslavije). Pri tom je skupljen velik broj građe među kojom treba spomenuti onu

folklornu Maje Bošković-Stulli (npr. Bošković-Stulli 1952, 1952b, 1952c, 1953, 1954),

zatim narodne pjesme priče i običaje Nikole Bonifačić-Rožina (npr. Bonifačić-Rožin

1951, 1952, 1953), narodne pjesme Vinka Žganeca (npr. Žganec 1948, 1957, 1960),

pjesme, običaji i praznovjerja Ive Jardasa (Jardas 1952) itd. Te akcije istraživača bile su

usmjerene na proučavanje predmeta materijalne kulture, koji su nestajali ili bili u

nestajanju što je karakteristično za etnografski (etnološki rad) neposredno nakon rata koji

je prijetio zatiranju predmeta i sastavnica te kulture. Narednih godina radu Instituta

priključuje se sve više vanjskih stručnjaka koji od 1962. godine također objavljuju u

Institutskom časopisu Narodna umjetnost.

U njemu se javljaju teme iz materijalne kulture (Gabrić 1962:53-65), narodnih običaja

(Čulinović-Konstantinović 1963: 73-96) o likovnom folklornom izrazu (Benc-Bošković

1962:81-91) koje su redom pisane klasičnom kulturno – povijesnom metodom, odnosno u

njima se uz pojave i podatke o rasprostranjenosti težilo za otkrivanjem podrijetla.

Odmaku od tada dominantne kulturno-povijesne metode pridonijela je urednica časopisa

Maja Bošković - Stulli. Ona je u rubrici naslovljenom Prikazi izvještavala o domaćoj, a

pogotovo o stranoj recentnoj etnološkoj produkciji. Na taj način obavještavala je o novim

metodama, idejama i smjerovima etnoloških istraživanja i omogućavala njihovo

upoznavanje i prihvaćanje. „Upravo taj izravni priključak na etnološko promišljanje,

prvenstveno ono u Njemačkoj, ali i Skandinaviji, Francuskoj i SAD, znatno će utjecati na

rad etnologa koji od sredine 60-ih godina kao stalni zaposlenici djeluju u Institutu“

(Rihtman-Auguštin – Muraj 1998:105).

Stoga će se u 60-im godinama Institut početi otvarati novim idejama iz Europe i svijeta.

Što će uzrokovati mijenjanje metoda rada kao i predmet istraživanja.

104

3. Obnova rada i osnivanje novih etnoloških jedinica

Do vremena kada će se u Institutu početi pisati o etnološkim idejama u drugim

zemljama, etnološki rad ponovno se počeo odvijati i u etnografskim muzejima. U

Etnografskom muzeju u Splitu Kamila Tončića zamijenila je kustosica Aida Kolundrović

koja ponovno uspostavlja stručne veze i razmjenu publikacija s drugim etnografskim

institucijama i bibliotekama u zemlji te započinje intenzivan terenski rad s otkupom (v.

Čulinović-Konstantinović 1990:7) što će biti praksa i narednih desetljeća.

U etnografskom muzeju u Zagrebu ravnateljicom je 1946. postala Marijana Gušić koja

potiče suradnju s drugim muzejima, i ustanovama (Odbor), postavlja mnoge izložbe te

daje novi pogled na etnografsku građu u svojoj knjizi Tumač izložene građe (1955). U

tom radu koji „pokušava dati aktualan odgovor na pitanje, što je to uopće etnografska

građa, koji je njen sadržaj i idejni smisao, i dalje, dosljedno tomu, koju ulogu treba da

vrše etnografski muzeji u našoj sredini,“ (Gušić 1955:7) autorica se osvrće na dvije

krajnosti koje danas vladaju glede shvaćanja etnografske građe. Govori o onima koji

etnografsku građu gledaju kao „prastvaralaštvo“, „reprezentativni, autohtoni simbol“ i

koji žale za „živom starinom“ koja nestaje, a koja treba predstavljati pravi narodni značaj,

te o onima koji „u folkloru vide jedino znak naše kulturne zaostalosti i nemilice gone iz

života i najmanji trag folklornog naslijeđa“ (Gušić 1955:7-8). Mimo toga autorica ističe

da namjera njenog djela nije niti jedno od navedenog već „da tražimo novi put, po kojem

etnografska građa sama po sebi, sami materijalni predmeti, progovaraju kao

vjerodostojan povijesni izvor. Kao i ostali nepisani spomenici tako i etnografska građa

služi da pomoću nje osvijetlimo mnoga pitanja iz naše prošlosti.“ (Gušić 1955:8).

Pored vođenja Etnografskog muzeja u Zagrebu, Marijani Gušić pripadaju i zasluge za

poticanje i osnivanje etnomuzeja na otvorenome (poput Starog sela Kumrovec), što je u

Europi i svijetu počelo biti praksom 50-ih i godina 20. stoljeća (v. Đaković 2001:87-99).

Tijekom 60-ih i 70-ih godina u Hrvatskoj se osnivaju samostalni etnografski muzeji

poput Etnografskog muzeja Istre u Pazinu (1963), ili Narodnog muzeja u Zadru. Također

se osnivaju etnografske zbirke u raznim pokrajinskim muzejima (npr. Osijeku,

105

Vinkovcima, Brodu, Varaždinu, Karlovcu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku) u kojima se

zapošljavaju školovani etnolozi (v. [S.n.] 1986, Belaj 1998:355).

Povećavanjem broja educiranog etnološkog kadra sazrijela je mogućnost da se 1957.

godine u Beogradu osnuje Etnološko društvo Jugoslavije, a 1957 lokalni ogranak za SR

Hrvatsku u Zagrebu. Rad društva, u čijem su osnivanju sudjelovali Branimir Bratanić,

Dunja Rihtman-Auguštin, Đurđica Palošija, Zlatko Obranović, Jelka Ribarić, Milovan

Gavazzi, Olga Oštrić, Zdenka Lechner,Višnja Huzjak, Slava Kovač i Marija Lanza

(Marković 1979:97) odvijao se putem seminara i predavanja na kojima su se držali

referati i podnosili izvještaji. Hrvatski ogranak osamostalio se 1975. godine, pod nazivom

Hrvatsko etnološko društvo i počinje izdavati časopis Izvješća koji je od 1978. godine

preimenovan u Etnološku tribinu koja i danas izlazi i u kojoj se objavljuju radovi

etnologa zaposlenih u raznim ustanovama. (Miličević 1979:97-116, Čulinović-

Konstantinović 1979:83, Belaj 1998:356).

4. Nastavak rada Katedre za etnologiju

Nakon rata svoj rad nastavila je i Katedra za etnologiju na Sveučilištu u Zagrebu

bez ikakvih promjena. Centralne osobe na Katedri i dalje su bili Milovan Gavazzi i

Branimir Bratanić koji su bili odgovorni za školovanje novih naraštaja etnologa. Pri tom

radu Katedra nije izlazila iz okvira kulturno-povijesne paradigme. Dunja Rihtman-

Auguštin, koja je sama bila studentica u vrijeme Gavazzija i Bratanića, a kasnije

ravnateljica Instituta za narodnu umjetnost (od 1977. Institut za istraživanje folklora), o

onovremenom školovanju na Katedri kaže „Ako rad ili istraživanje nije bilo provedeno

po zahtjevima kulturnohistorijske etnologije, proglašeno je ne-etnološkim“ (Rihtman-

Auguštin 2001:130). Ne odstupanje od kulturnopovijesne metode u vremenu kada u

etnologiji dolazi do potrebe za drugačijim tretiranjem predmeta istraživanja, (v. Rihtman-

Auguštin/Muraj 1988) vidljivo je i iz bibliografije dvojice vodećih etnologa na Katedri.

Prema naslovima objavljenih jedinica razvidno je da je Gavazzi nastavio istraživati

praslavenski kulturni sloj, njegove elemente i sudbinu. Također je istraživao sastavnice

materijalne kulture pokušavajući odrediti njihovu rasprostranjenost i starost u radovima

106

poput Pogrebne saonice (1953), Sudbina stare slavenske baštine kod južnih Slavena

(1959), Novije činjenice za dokaz opstojanja zadruga u doba slavenske zajednice (1963),

Ognjišne peći slovensko-hrvatskog graničnog područja (1969), Oko megalitskih trgova

uz istočni Jadran (1970), Pojavi i procesi oko kulturnih granica (1973), Balkansko-

karpatske dvojnice i problemi oko njih (1976), Vrela i sudbine narodnih tradicija (1978),

Davna dijaspora Slovenaca u Tirolu (1980) itd. (v. Belaj 1995/1996). Bratanić je

nastavio sa nizom studija vezanih uz ralo, plug i kartografiju pokazujući povezanosti,

određenih slavenskih predjela, kroz rasprostranjenost nazivlja pojedinih dijelova oraćih

sprava te samih plugova i rala: Oraće sprave u Hrvata, II. Starina, sveze, podrijetlo

(1947), Starost pluga kod Slavena (1948), Uz problem doseljenja Južnih Slavena (1951),

Oraće sprave centralnog dijela Balkanskog poluotoka (1953), Nešto o starosti pluga kod

Slavena (1954), Etnološki atlas Jugoslavije (1959), Nekoliko napomena uz najnoviji

etnološki atlas (austrijski) (1960) itd. (v. [S.n.] 1980:103-115).

Stoga je napor Gavazzija i Bratanića i dalje bio usmjeren za utvrđivanjem

panslavenskih veza, istraživanjem kulturnih granica na Balkanskom poluotoku pri čemu

je promatrana pretežno materijalna kultura. I dalje je naglasak proučavanja (i

podučavanja) bio na pučkoj kulturi i svijetu seljaka, zanemarujući tako nove društvene

okolnosti i promjene koje su utjecale na promjene tog „svijeta“ i bile također vrijedne

istraživanja. „Na seminarima je vladala atmosfera kao da se tog trenutka ništa ne događa.

I da se u tim vremenima političkih i društvenih potresa ili kako smo to u etnologiji nježno

govorili – mijena, interes naše znanosti prestaje onog trenutka kad seljaci odjeveni u

nošnje odbace opanke i obuku cipele. To jest, da je naša dužnost isključivo ponirati u

dubinu naroda, tražiti izvornost i vrednote njegove davne materijalne i duhovne kulture...

A za istraživanje kulturnih fenomena sadašnjosti, ... smatralo se, da postoje druge

znanosti.“ (Rihtman-Auguštin 2001:129).

Daljnji rad Katedre za etnologiju, koja je 1960. prerasla u Odsjek za etnologiju

(Belaj 1998b:237), dijelom se odvijao i u smjeru razvijanja etnološke kartografije.

Premda je s tim radom započeo još Milovan Gavazzi kada je u Seminaru kartiranjem

izabranih pojava hrvatske tradicijske kulture izradio dvije karte 1930. godine (Belaj

107

1980:97), zasluga oko razvijanja etnološke kartografije pripada Branimiru Brataniću. On

je tehniku kartiranja etnoloških pojava primijenio već 1939. godine u svojem radu Oraće

sprave u Hrvata (v. Bratanić 1939.) nakon čega ju je dalje razrađivao i prilagođavao

prema određenoj tipologiji. Bratanić je kartografiju razvijao unutar jugoslavenskih ali i

europskih okvira. Suosnivač je 1953. i kasnije predsjednik 1968. Stalne međunarodne

komisije za atlase i Etnološkoga atlasa Europe i susjednih zemalja. Osnovao je 1958.

godine Komisiju za izradu atlasa Jugoslavije (EAJ) unutar Etnološkoga društva

Jugoslavije. Ubrzo je stvoren Centar za pripremu EAJ na zagrebačkom Filozofskom

fakultetu koji se 1984. proširio u Centar za etnološku kartografiju (v. Belaj 1980:97-98,

Belaj 1998b:237, Petrović 1980:115-128). Bratanićeva afirmacija oko razvijanja

kartografije proizašla je iz njegova bavljenja problemom oraćih sprava. Ovoj je temi

Bratanić posvetio gotovo cjelokupni znanstveni rad. Unutar tih istraživanja kartografija je

predstavljala nezaobilaznu metodu pomoću koje su se izvodili zaključci o

rasprostranjenosti, nazivima, odnosno razmještaju kulturnih pojava u prostoru preko kojih

je Bratanić dolazio do rekonstrukcije kulturne i etničke prošlosti i otkrivao specifičnosti

te prošlosti. Tako je npr. promatrajući raspored naziva za pojedine dijelove pluga došao

do spoznaje o dva vala doseljenja Slavena. „Dosadašnje razmatranje o oraćim spravama

Južnih Slavena dovelo nas je do koncepcije o dvije slavenske grupe na Balkanu, pokazalo

je put, kojim je mlađa od njih vjerojatno došla na jug, a dalo nam je i neki putokaz, u

kojem smjeru treba tražiti njeno dalje podrijetlo.“24 (Bratanić 1951:244)

Stoga, dok su u Odsjeku za etnologiju Gavazzi i Bratanić nastavljali rad u duhu

kulturno-povijesne metode, u Institutu nastaju novi pravci proučavanja tradicionalne

kulture koji odstupaju od kulturno-povijesne metodologije i ne bave se rasprostranjenosti

i podrijetlom nego se počinju orijentirati na suvremeno društvo, promjene u kulturi i

počinju gledati predmet istraživanja kroz shvaćanje društvenih, socijalnih,

modernizacijskih problema.

24 Putokaz za daljnja istraživanja odnosio se, izgleda, samo na etnološku znanost (u njenom daljnjem traganju za podrijetlom slavenskih kultura) jer u povijesnoj literaturi ne postoje recepcije Bratanićevih i Gavazzijevih istraživanja.

108

V. Institut za narodnu umjetnost i „Nova paradigma“

Novo etnološko pitanje otvorila je Nives Ritig-Beljak (1969:17-25) godine u

sedmom broju Narodne umjetnosti. U tom broju izašao je autoričin članak Uz jednu

diskusiju u folklorizmu u kojem komentira rasprave o folkloru i folklorizmu Hansa

Mosera i Hermana Bausingera. Njihove rasprave, i autoričin prikaz problema, ukazale su

na novi položaj folklora u modernom, potrošačkom društvu i na odgovornost struke u

primjeni i proizvodni suvremenog folklora. „Urbana civilizacija pobudila je u društvu

zanimanje prema svemu što nosi okus ''narodnoga'', prema posljednjim rezervatima u

kojima je život donekle autarhičan, nepromijenjen, ... Zbog te društvene gladi počeo je

proces odvajanja oblika narodne tradicije iz njihove životne sfere.“ (Ritig-Beljak

1969:17).

Stoga se početkom 70-ih u Institutu počinje razmišljati o položaju tradicionalne

kulture u suvremenom društvu, o novim ciljevima koje bi etnologija trebala postaviti

sukladno promjenama. „Cilj etnologije, odnosno kulturne i socijalne antropologije, nije

samo u tome da bilježi i pamti, povezuje i interpretira jučerašnju, kulturu, nego i da

promatra današnju, analizira promjene pa čak predviđa sutrašnja kretanja“ (Rihtman-

Auguštin 1971:4). Traži se drugačiji pristup u etnologiji koji ističe „potrebu dinamičkog

promatranja mijena i socijalnih odnosa u narodu i narodnoj kulturi“ (Rihtman-Auguštin

109

1988:4). Odnosno, dolazilo se do zaključka da se, radi promjena uvjetovanim

suvremenim vremenom, „etnologija ne bavi više predmetom, zvao se taj predmet narod,

primitivna plemena, došljaci u grad, etničke skupine ili nekako drugačije, već se

etnologija bavi određenom vrstom odnosa (možemo ih nazvati i strukturama) i procesa.“

(Rihtman-Auguštin 1988:5). Takav pristup u etnologiji kasnije će biti nazvan Novom

paradigmom (Rihtman-Auguštin 1988), a jedna od njenih karakteristika je odstupanje i

kritika dotadašnje tradicionalne (Gavazzijeve) etnologije koja se „pozivala na povijest“,

koja je govorila „o etnologiji kao povijesti naroda bez pisma, bez pisane povijesti“, koja

je „strogo propisivala koji se isječak povijesti treba istraživati: davno, izvorno, što

davnije to izvornije stanje naroda i narodne kulture prije nego što ih je nagrizao zloduh

suvremene civilizacije“ (Rihtman-Auguštin 1988:4).

Odmaku od kulturno-povijesne metode pridonijela je i Zorica Rajković svojim radom

Narodni običaji okolice Donje Stubice (1973) u kojem je pristupila obradi običaja preko

suvremenog stanja i procesa koji se u njima odvijaju za razliku od kulturno-povijesne

metode koja je tražila „izvorna“ stanja običaja promatrajući ih u kontekstu

bezvremenosti. „Ova studija narodnih običaja ... nema namjeru rekonstruirati imaginarnu

sliku tradicijskog života sežući što dalje u prošlost, već istražiti stanje tradicijske kulture

regije u sadašnjem trenutku, ispitati čovjekova stajališta prema njima, ispitati njihov

razvoj i opisati recentne forme.“ (Rajković 1973:215). Pored toga, u članku Obilježja

etnografske građe i metode njezina terenskog istraživanja ukazuje na različitosti koje

postoje između kanoniziranih običaja i njihovih stvarnih, individualnih ostvarenja

pomičući tako istraživanja običaja od pukih opisa prema dinamici koja na njih utječe

(Rajković 1974:129-134).

U radove koji kritiziraju ili odstupaju od kulturno-povijesnu metode ubrajaju se i

istraživanja koja su promatrala seljake koji su napuštali svoje tradicionalno okruženje

(selo) i nastanjivali se u gradu. Takav interes potakao je Maju Bošković-Stulli da

organizira interdisciplinarni projekt Transformacija folklornih tradicija u suvremenoj

kulturi. (Rihtman-Auguštin 1998:108). Cilj je bio istražiti kako se određene tradicije

mijenjaju pod utjecajem nove sredine i društvenih odnosa, kako ih nove generacije

interpretiraju i kako tradicije cirkuliraju među društvenim slojevima. Istraživanje koje je,

dakle trebalo pokazati transformaciju tradicije u novim okolnostima, rezultiralo je nizom

110

radova poput: Maturiranje kao rite of passage (Vodopija 1976), Svakodnevno

pripovijedanje i usmena književna tradicija u prigradskom selu Šestinski Kraljevac

(Zečević 1976), Spomen obilježja žrtvama prometnih nesreća (Rajković 1976),

Transformacija načina i kulture stanovanja u Jalševcu (Muraj 1977:95-144), Zagrebačka

usmena pričanja u prepletanju s novinama i televizijom (Bošković-Stulli 1978), Današnji

dječji folklor – istraživanje u Zagrebu (Rajković 1978) itd. Tim nizom istraživanja

stvoreni su okviri za istraživanje odnosa tradicionalne kulture i moderne kulture

oblikovane „tržištem“ i „medijima“ što je zapravo rad Instituta usmjeravalo „radikalnoj

kritici općih pretpostavki kulturno-historijske etnologije ... i nečemu što bismo mogli

nazvati dekonstrukcijom njezinih kanona.“ (Rihtman-Auguštin/Muraj 1998:109).

„Dekonstrukciji“ kulturno-povijesne etnologije pridonijelo je i „njegovanje“ teorije pri

čemu je Institut uvijek „pazio“ na nove tokove misli u svijetu. Propitivao je razna

ideološka i znanstvena stajališta i njihovu moguću primjenu u etnologiji (v. Supek-Zupan

1976:57-76). Objavljivao je radove koji su domaće stručnjake upoznavali s inozemnim

dostignućima pa tako i onima o strukturalizmu C. Levi Straussa i poststrukturalizmu E.

Leacha (Vodopija 1973: 385-387) nakon čega te nove ideje nailaze na „plodno tlo“ među

djelatnicima Instituta. Sukladno tome Dunja Rihtman-Auguštin nedugo nakon objavljuje

knjigu Struktura tradicijskog mišljenja (1984) koja se oslanja na pretpostavke

strukturalističke teorije. „... istraživanje tradicijskog mišljenja mora se osloniti na

strukturalnu teoriju. Ono mora, prije svega, utvrditi različite razine reda, koje će, svaku za

sebe, podvrći analizi, da bi uspoređujući rezultate svake pojedine analize i svih analiza

zajedno, pokušalo stvoriti neki konzistentan model strukture tradicijskog mišljenja.“

(Rihtman-Auguštin 1984:15).

Pored toga, javljala se potreba za izradom regionalnih monografija koje do tog

vremena nisu napisane u Hrvatskoj. Pod tim problemom nije se mislilo na monografije

kakve su rađene u Odboru za narodni život i običaje po Radićevoj Osnovi. Smatralo se

potrebnim izraditi monografije koje bi izrađivalo više stručnjaka, višedisciplinarno, s

prilozima folklorista, povjesničara, muzikologa, koreografa, etnologa te se na taj način ne

bi ponudili samo opisi i pregledi određenih elemenata nego i njihova konkretna

interpretacija. Na taj način napravljene su monografije objavljene u posebnim brojevima

111

Narodne umjetnosti. Studije i građa o Sinjskoj krajini (NU 5-6/1967-68), Folklor

Gupčeva zavičaja (NU 10/1973), Folklor otoka Brača (NU 11-12/1974-1975), Povijest i

tradicije otoka Zlarina (NU 17/1980, NU 18/1981).

Pošto se sedamdesetih godina u Institutu sve jače osjeća prisutnost novih

znanstvenih strujanja koja postaju sastavni dio rada djelatnika Institut 1977. godine

mijenja ime u Zavod za istraživanje folklora. Rezultat je to ponovnog preispitivanja

pojma narod i njegovog shvaćanja kao predmeta etnoloških istraživanja. „Bili smo s tim

pojmom [narod] raskrstili, a Institut za narodnu umjetnost prekrstili smo u Zavod za

istraživanje folklora, upravo s namjerom da se odvojimo od romantičnih koncepcija, a s

druge strane da naglasimo našu buduću znanstvenu usmjerenost. ... Išli smo donekle

etnološki i u suradnji s folkloristikom koja se bavi usmenom književnošću, folklornom

glazbom, plesom, teatrom itd. Ali, nismo to samo mi činili, to je bio trend u cijeloj

Evropi.“ (Rihtman-Auguštin 1984b:41). Institut se od tada formalno orijentira „... na one

tzv. neugledne oblike, na današnje urbane pojave, na niz pojava koje su do sada bile

izvan polja interesa.“ (Bošković-Stulli 1984:39). Odnosno, u novim smjernicama rada

Instituta ne radi se o odbacivanju pojma narod već o širenju njegovog značenja za

predmet istraživanja. „Proširenje, ne odbacivanjem jedne možda zastarjele povijesno

utemeljene koncepcije, nego kao pokušaj da se stvari širim pogledom sagledaju i da se

vidi gdje je tu što. ... Vidi se da su istraživanja bila nedostatna, nisu istraživala različite

profesionalne grupe, nije se istraživala ni urbana kultura koja je isto tako u nekim

razdobljima povijesti bila vrlo bliska tzv. narodnoj kulturi. Danas su to velike rupe –

imamo masu podataka o načinu života u ruralnim sredinama, a nemamo dovoljno

podataka o kovačima, mlinarima, mornarima, vojnicima itd.“ (Lozica 1984:43).

Stoga su sljedeća istraživanja u Institutu išla za proučavanjem onih „drugih“

aspekata narodnog života o kojima se do tada (na taj način) nije pisalo. Aleksanda Muraj

bavi se kulturom stanovanja zanimajući se i za ljude, a ne samo za kuće koje su do tada

bile predmetom opisa i istraživanja (Muraj 1989), Dunja Rihtman-Auguštin istražuje

narodnu kulturu kao kulturu svakodnevnice (Rihtman-Auguštin 1988), Snježana Zorić

pokazuje novi kontekst običaja (Zorić 1991), Jasna Čapo-Žmegač bavi se demografskim

112

istraživanjima unutar etnoloških predložaka (Čapo-Žmegač 1991), Jadranka Grbić

istražuje etnicitet, etnički identitet, odnos jezika i etničkog identiteta (Grbić 1994) itd.

Pored toga izrađuju se i monografije o određenim običajima želeći prikazati život i

dinamiku običaja na način drugačiji od onog kojeg je nudila „stara“ paradigma. Stoga u

svojem radu Knjiga o Božiću. Etnološki prikaz Božića i božićnih običaja u hrvatskoj

narodnoj kulturi (Rihtman-Auguštin 1992) autorica prikazuje božićne običaje ne samo na

selu i prošlosti već i u gradu i sadašnjosti obraćajući pažnju i na promjene koje su

oblikovale pučke i vjerske tradicije. Isto tako, druga knjiga Hrvatski uskrsni običaji.

Korizmeno-uskrsni običaji hrvatskog puka u prvoj polovici XX stoljeća. Svakidašnjica

pučka pobožnost, zajednica (Čapo-Žmegač 1997) bavi se običajima vezanim uz Uskrs

posebno ih analizirajući i prikazujući kroz promjenljivi društveni kontekst.

Također je Institut organizirao izradu sintetskog djela hrvatske etnografije koje bi

poslužilo kao priručnik. To djelo, kako do tada nije bilo napravljeno objavljeno je 1998.

godine pod nazivom Etnografija. Svagdan i blagdan hrvatskog puka. U tom radu

pokušala se dati cjelokupna slika hrvatske seljačke kulture, a na njenoj izradi radio je

velik broj djelatnika Instituta te Vitomir Belaj pročelnik Odsjeka za etnologiju

Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji je napisao poglavlje Povijest etnološke misli u

Hrvata.

U razdoblju prije 90-ih godina 20. stoljeća u Institutu su se zapošljavali brojni

stručnjaci i drugo osoblje što se odrazilo i na profil Instituta u cjelini (v. Vitez 1998,

Marks, Lozica 1998, Rihtman-Auguštin, Muraj 1998). Pored toga „U tom je razdoblju

došlo do značajnijih promjena u zakonskoj regulativi znanosti“ (Vitez 1998:13) i stoga

Zavod za istraživanje folklora 1990. godine mijenja ime u Institut za etnologiju i

folkloristiku koje nosi i danas „... financiran od Ministarstva znanosti i tehnologije,

registriran na području humanističkih znanosti, polju etnologije s folkloristikom kao

njezinom granom.“ (Vitez 1998:13).

Početkom 1990-ih Hrvatska se ponovno našla u ratnim previranjima u kojima

tradicionalna narodna kultura prolazi kroz fazu razaranja, a time i nestajanja. Radi takvih

okolnosti istraživanja Instituta odvijaju se kroz dva vida djelovanja. Jedna skupina

113

stručnjaka nastoji dokumentirati, objaviti i interpretirati građu s okupiranih područja:

Perić – Polonijo 1992:121-153; Dukat 1992:155-167; Čale Feldman 1992a: 169-184;

Muraj 1992:185-218; Jambrešić 1992:219-252; Šimunović 1992:253-274; Grbić 1992

275-295; Ceribašić 1992:197-322) dok se druga skupina usredotočuje na sam rat i njegov

diskurs (Čale Feldamn, Senjković i Prica 1992:45-105; Ritig Beljak 1992:107-118).

Navedeni radovi nalaze se u 29. broju časopisa Narodne umjetnosti (1992), a članci koji

nose postmoderna obilježja prevedeni su na engleski i objedinjeni u knjizi Fear, Death

and Resistance (1993). Upravo će postmoderna istraživanja biti jedan od pravaca koji će

u novije vrijeme njegovati Institut prvenstveno kroz rad Ines Price koja s postmodernog

stajališta promatra etnološku tradiciju i položaj hrvatske etnologije (Prica 1996). Pored

toga, zadnjih desetak godina Institut i dalje razvija nove teme i metode u svome radu (v.

Rihtman-Auguštin/Muraj 1998:118) spreman i na daljnje promjene i širenja etnoloških

pristupa i društvenih promjena.

1. Odsjek za etnologiju nakon Gavazzija i Bratanića

Za razliku od Instituta, usmjeravanje etnološkog rada prema novim smjerovima u

Odsjeku za etnologiju započelo je tek nakon odlaska dominantnih Milovana Gavazzija

koji je od 1960. godine vodio katedru za nacionalnu etnologiju i Branimira Bratanića koji

je vodio katedru za opću etnologiju. Vremenom su u Odsjek pristizali novi članovi (vidi

Belaj 1998b:237) uključujući se u nastavu i uređivanje časopisa Studia Etnhnologica koja

izlazi od 1989., a od 5. broja nazvan Studia Ethnologica Croatica. Doduše, radovi

njihovih nasljednika ne pokazuju znatniji pomak od prikazivanja i proučavanja

materijalne kulture te traženja rasprostranjenosti i podrijetla. Npr: Rasprostranjenost

pojedinih tipova košnica u Jugoslaviji i pokušaj određivanja njihove relativne starosti

(Domačinović 1980:129-138), Osvrt na jednu kartu iz pokusne faze Etnološkog atlasa

Jugoslavije (Išgum 1980:139-143), Uskrsni kruh i pecivo iz Istre (Svirac 1998/1999:125-

132), Svatovska čast kuma u okolici Novske u prostornom kontekstu (Černelić

2000/2001:125-133) itd. U novije vrijeme vodeću ulogu Odsjeka za etnologiju preuzeo je

Vitomir Belaj koji je diplomirao etnologiju 1961, magistrirao 1966, doktorirao 1979., a

114

redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu postao je 1985.

godine (Belaj 1998b:237). Njegovi napori oko razvijanja etnološke znanosti usredotočeni

su, kako sam kaže, na „sintezu dijakronijskog i sinkronijskog pristupa u etnologiji, usku

multidisciplinarnu suradnju s dodirnim strukama i tumačenje kulturnih pojava iz njihovog

kulturno-povijesnog konteksta“ (Belaj 1998:355). Stoga će Belaj nastojati razvijati

multidisciplinarnost i proučavanje „kulturnih pojava i samostalno, neovisno od ethnosa, i

u sklopu sustava u kome postoje“ (Belaj 1989:13) čime će nastojati istraživanja približiti

suvremenim pravcima.

2. Refleksije Radićeve i Gavazzijeve paradigme na etnološka

istraživanja nakon Drugog svjetskog rata

U periodu nakon Drugog svjetskog rata metode rada i teorije u etnološkim

istraživanjima su se počele mijenjati pod novim okolnostima koje nameću promjene u

društvu. Međutim, promjene u etnološkom radu nastupale su sporo. Izuzevši Institut za

narodnu umjetnost (kasnije Zavod za istraživanje folklora te Institut za etnologiju i

folkloristiku) u kojem je, kako je prikazano, jedino razvidno da se otvarao novim

metodama i teorijskim mislima prisutnim u zapadnom svijetu (od kraja 60-ih), te

upućivao kritiku na dotadašnju kulturno-povijesnu etnologiju, u ostalim etnološkim

centrima taj razvoj tekao je poprilično sporo.

Slika, koja se stvara, promatrajući etnološku djelatnost u periodu nakon rata, ukazuje da

se u hrvatskoj etnologiji ukorijenila kulturno-povijesna metoda pod čijim se kanonima

odvijao gotovo cjelokupni etnološki rad.

Kako smo već naveli, na Katedri za etnologiju u poslijeratnom razdoblju i dalje su

dominirali Milovan Gavazzi i Branimir Bratanić koji su svoja istraživanja posvetili

traganju za praslavenskim zajedništvom preko rasporeda kulturnih elemenata u prostoru

(i vremenu). Branimir Bratanić umro je 1986. godine, a Milovan Gavazzi 1992. u 97.

godini života (v. Basić 1989:476, Belaj 1998b). Stoga, za njihovog dugogodišnjeg

djelovanja rad na Katedri (Odsjeku za etnologiju) nije bitno odstupao od vremena kada je

115

još 1927. Milovan Gavazzi započeo s predavanjima.

Isto tako, možemo govoriti o prisutnosti kulturno-povijesne etnologije u muzejskim

okvirima gdje etnografska građa služi za razumijevanje prošlosti. Tako Marijana Gušić,

direktorica Etnografskog muzeja u Zagrebu istiće da „etnografska građa sama po sebi,

sami materijalni predmeti, progovaraju kao vjerodostojan povijesni izvor. Kao i ostali

nepisani spomenici tako i etnografska građa služi da pomoću nje osvijetlimo mnoga

pitanja iz naše prošlosti.“ (Gušić 1955:8).

U ostalom, i sam Institut, iz kojeg će kasnije biti upućivane najveće kritike u smjeru

kulturno-povijesne metode, u prvim će brojevima časopisa Narodna umjetnost (početkom

60-ih) objavljivati radove koji uz opis sadrže podatke o rasprostranjenosti i teže

otkrivanju podrijetla.

U Odboru za narodni život i običaje Južnih Slavena nakon rata, preko popisa prikupljenih

rukopisa, koji od tog vremena nose naziva Nova zbirka, također je razvidno da

prevladavaju uže teme obrađivane prema kulturno-povijesnoj metodi (v. Petrić 1988:59-

67). Skupljanje građe prema Radićevoj Osnovi prestalo je biti praksom u Odboru i radovi

rađeni po tom principu su malobrojni i datiraju u vrijeme neposredno poslije rata kao npr.

rad Jurja Grčevića Kompolje. Narodni životi i običaji (Grčević 1949). Također, neki su

rukopisi sastavljani u nepotpunom obliku i ne obrađuju u cijelosti pitanja iz Osnove. Npr.

Etnološka građa iz Bilogore (Lovrenčević ), Narodni život – Klakarje (Lukić 1905-1952).

Stoga se može razabrati da su u etnološkim istraživanjima nakon rata izostale metode

rada koje je osmislio Radić i gotovo se u svim ustanovama nastavio (počeo) prakticirati

Gavazzijev model kulturno-povijesne etnologije.

Radićeve metodološke zamisli iznesene u Osnovi ne naziru se u većem opsegu u prvom

vremenu nakon rata. Njegov je doprinos etnologiji u tom periodu poslužio, rekao bih,

isključivo u praktične svrhe. Odnosno, dio pitanja koja je naveo u Osnovi koristio je za

izradu pitanja pri stvaranju etnološke kartografije koja se razvijala unutar Filozofskog

fakulteta. U tu svrhu izrađivane su upitnice, koje su navodile niz pitanja (prvenstveno iz

materijalnih sastavnica kulture koja se obrađivala u kartografiji) među kojima se javljaju i

neka pitanja preuzeta iz Radićeve Osnove (v. [S.n.] 1963, 1965, 1966, 1967).

Takvo stanje u etnologiji, u kojem je kulturno-povijesna metoda bila prisutna u

116

svakoj etnološkoj ustanovi, počet će se mijenjati 70-ih godina čemu će pridonijeti razvoj

novih pogleda na društvo i potreba novih vidova istraživanja, prvenstvenu unutar

Instituta.

Tad se počelo ponovno pisati i o Antunu Radiću. Prvenstveno se vrednovao njegov

doprinos izradi nekolicine monografija o narodnom životu koje se temelje na njegovoj

Osnovi. Građa o narodnom životu prikupljena prema Osnovi i objavljena u Zborniku,

ponovno se počela upotrebljavati u izradi sintetskih djela o pojedinačnim aspektima

narodnog života opisanim u monografijama. Tako Dunja Rihtman-Auguštin u svojoj

knjizi Struktura tradicijskog mišljenja koristi spomenute monografije kako bi istražila

„strukturu tradicijskoga mišljenja ili ... strukture mišljenja različitih ljudskih zajednica

seljaka u prošlosti, ali isto tako da se otkrije i valorizacija toga mišljenja od pisaca tih

zapisa, različitih stručnjaka i ljubitelja...) (Rihtman–Auguštin 1984:9). Aleksandra Muraj

će preko proučavanja dijelova monografija koji se tiču kuće i sela istraživati kulturu

stanovanja s tim da „u središtu interesa bude čovjek, uklapajući se time u suvremene

tokove opće znanstvene misli“ (Muraj 1989:52). „Radićeve“ monografije koristit će se i u

sintetskim djelima o uskrsnim (Čapo-Žmegač 1997), odnosno božićnim običajima

(Rihtman-Auguštin 1995) itd.

U tim radovima ponovno će se obratiti pažnja i na Radićeve metodološke i teorijske

misli, ponovno će se revalorizirati njegova dostignuća, razmatrat će se nedostaci kao i

njegov veliki doprinos etnologiji. Stoga ću ovom prilikom pokušati prikazati sliku koju o

Antunu Radiću stvaraju radovi novijeg perioda, odnosno kako su se teorijske misli i

Radićevo djelovanje reflektiralo na etnologiju kasnijeg razdoblja.

3. Rezultati Radićevih ideja, njezine primjene i kritike

Čitajući radove koji govore o Antunu Radiću i periodu nakon njegova djelovanja

u Odboru, nemoguće je ne primijetiti da njihovi autori ukazuju na nestanak ili

marginaliziranje Radićevih ideja i korištenja njegove metodologije. (Vodopija 1977,

Muraj 1989, Čapo-Žmegač 1995, Belaj 1998). Stanje stvari, čini mi se, nešto je drugačije

i pokušat ću ga ovdje ukratko izložiti. Do jedne razine Jasna Čapo-Žmegač u pravu je

117

kada govori o nedostatku čvrstih primjera koji bi preko istraživanja pokazali i dokazali

Radićeve koncepcije održivim i koje bi im osigurale nastavak prakticiranja. “Naime,

premda ga je najavio u uvodu svomu etnografskom upitniku, Radić nije napisao cjeloviti

teorijsko-metodski iskaz, Nadalje ... Radić nema etnoloških radova u kojima bi

prikupljenu etnološku građu analizirao. Vezano uz ta dva razloga, Radić nije imao

izravnih nasljednika, tj. na njegovim zasadama nije izrasla Gavazzijevoj etnologiji

paralelna etnološka paradigma“ (Čapo-Žmegač 1995:38). Prema tome, izgleda, da zato

što Radić nije nikada stigao prakticirati svoje zamisli, kojima bi pokazao djelotvornost i

funkcionalnost svojih ideja, odnosno, radi nedostatka čvrstog primjera, njegova metoda

je, kao cjelina, ostala u praksi neprovedena. Sličnog mišljenja je i Aleksandra Muraj koja

komentira tri razine Radićevog metodičkog postupka: sabiranje građe, klasifikaciju i

znanstvenu obradu nakon čega će zaključiti: „Stoga se prvi dio Radićevog znanstvenog

postupka može ocijeniti dobro zamišljenim i koherentnim prema postavljenom cilju...

Tome nasuprot, ostale dvije faze postupka u svojim naznakama ostale su bez razrađenih

uputa, formuliranih kriterija i jasnih pravaca spoznavanja. Stoga se i ne može tvrditi da je

Antun Radić doista razradio metodu narodoznanstva... Nažalost Antun Radić nije ostavio

ni jednu etnološku studiju u kojoj bi, određenim postupkom na konkretnoj građi,

argumentirao svoje metodičke zamisli. Teorija i praksa u ovom dijelu Radićeve aktivnosti

nisu se uzajamno prožimale, zamisli su ostale u ''kabinetu'', tek nagoviještene i

deklarativne“ (Muraj 1989:17-18). Dakle, prema Aleksandri Muraj, Osnova je

prvenstveno imala praktičnu vrijednost, odnosno služila je i funkcionirala na polju

prikupljanja i opisa građe. Kao i Jasna Čapo-Žmegač, Aleksanda Muraj ističe nedostatak

argumenata koji su Radićevu metodu ostavili nerazrađenom. Na to se nadovezuju i

razmišljanja Milivoja Vodopije „ta nerazrađenost metode ostavila je snažan trag u

hrvatskoj etnologiji. U desetljećima poslije Radića težište etnološkog rada bilo je na

sabiranju građe; u znatno se manjem opsegu građu znanstveno obrađivalo a najmanje se

pažnje posvećivalo razvoju teorijske misli“(Vodopija 1977:74).

Međutim u periodu koji je uslijedio nakon Radića, kao što smo već naveli,

njegove ideje nisu potpuno nestale iz etnoloških istraživanja, pisanja i korištenja. Ona su i

dalje bile prisutna u jednom manjem, disperznom obliku u raznim drugim aspektima

118

djelovanja. U svojem radu iz 1998. u kojem Vitomir Belaj piše o neizostavnom doprinosu

Antuna Radića smotrama seljačke kulture i radu Hrvatske seljačke stranke ali ističe da

„Utjecaj [Radićeve] teorije je, međutim, mnogo manji ... osnovne njegove misli na

kojima je gradio svoj teorijski sustav ostale su nezapažene“ (Belaj 1998:352) s čime se

ovdje ne bi složio. Radićeve ideje i metode rada iznesene u njegovoj Osnovi, kao što je

prije navedeno, i dalje su ostale glavni ključ po kojem se, između dvaju ratova, odvijao

gotovo cjelokupni rad Odbora za narodni život i običaje Južnih Slavena, prvenstveno

objavljujući monografije skupljane po Osnovi te daljnji rad s prinosnicima građe po istom

sistemu. Takve metode rada provodile su se u Akademijinom Odboru sve do kraja

Drugog svjetskog rata. Pored toga, kako je već spomenuto, Radićeva razmišljanja o

narodu koji je podijeljen na gospodu i seljake koje treba izmiriti (narodoznanstvom) našla

je plodno tlo u ideologiji Hrvatske Seljačke stranke i u akcijama Seljačke sloge

dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Također, u tridesetim godinama nastaje

nekoliko značajnih radova naših znanstvenika koji u svojim djelima spominju Antuna

Radića kao osobu koja je svojim pristupom istraživanja naroda nadahnula i njihove

radove (npr. Bićanić 1936:4). Drugi su pak autori, u svojim kulturno antropološkim

istraživanjima koristili djela (monografije) nastala na Radićevoj Osnovi i objavljenima u

Zborniku (v. Tomašić 1937), dok je u radu Vere St. Erlich prisutan način prikupljanja

građe jednak onom koji je predlagao Radić, odnosno „Suradnja seoskih učitelja bila je od

neprocjenjive važnosti, jer tek njihova mnogogodišnja iskustva u selima, njihove

prijateljske i rodbinske veze sa seljacima, omogućile su dublje zadiranje u probleme

porodice. Istraživači koji bi bili u selu nepoznati, nikad ne bi mogli upoznati intimne

odnose, ni razotkriti istinske osjećaje između članova porodice.“ (St. Erlich 1971:28).

Promatranjem spomenutog razdoblja, dakle, u periodu nakon Antuna Radića,

možemo konstatirati da se njegove ideje nisu dalje razvijale i razrađivale ali ne možemo

govoriti o „nezapaženosti“ njegovog teorijskog sustava. Međutim, problem je vjerojatno

u tome što Radićeve ideje i metode nisu postale dominantne u razdoblju između dvaju

svjetskih ratova, a takvo stanje stvari rezultiralo je iskazima o „nezapaženosti“,

izostavljanju, neprakticiranu ili parcijalnom korištenju njegovih metoda i teorije.

119

Činjenica je da teorija Antuna Radića, u spomenutom razdoblju nije postala

dominantna i da se po njoj nisu vršila glavna etnološka istraživanja. Međutim, uzrok

takvom razvoju događaja, smatram da ne treba tražiti samo u pamanjkanju istraživanja

koja Radić nije proveo ili u nedostatku prezentacije cjelokupne teoretske i metodološke

ideje kako upućuju Čapo Žmegač i Muraj. Isto tako, ne smatram da Radić nije imao

svojeg nasljednika jer Dragutin Boranić, koji je ubrzo došao na Radićevo mjesto urednika

Zbornika, svoj je rad na prikupljanju i objavljivanju građe, kao što smo već pokazali,

vršio po uputama i metodama koje je postavio Antun Radić. Razlog zbog kojeg se

Radićeva metoda nije prakticirala na široj razini i zbog čega nije postala dominantnom u

periodu nakon njega treba tražiti u drugim uzrocima, a kao prvo njegovoj prezahtjevnoj

koncepciji skupljanja građe. Već smo rekli da su se javljale nesuglasice s drugim

članovima Odbora oko Radićevog insistiranja na doslovnom zapisu narodnog govora što

je stvaralo probleme i skupljačima građe. Pored toga sami skupljači građe isticali su

nesigurnost u vlastite sposobnosti da prikupe građu na toliko zahtjevan način na koji je to

Radić zahtijevao. To se primjećuje i u kritikama objavljenih nakon izdavanja Osnove.

„Da je osnova izradjena temeljito, s dubokim i širokim pogledom na zadaću i svrhu

sabiranja ovakve gradje, priznala je piscu i strana kritika. Samo se nekako bojimo, da će

se rijetko koji sabirač moći i htjeti snalaziti u onom labirintu mnogobrojnih odjela i

dijelova.“ (Bosanac 1936:86). Isto tako treba uzeti u obzir da Antun Radić nije bio

teoretičar nego urednik jednog časopisa kojem je cilj bio što kvalitetnije prikupiti građu

za objavljivanje, a daljnje razvijanje teorije trebalo se pokazati u idućim brojevima

Zbornika koje će „donositi studije o postanku, razvitku i zadaći narodoznanstva i uopće o

teoriji njegovoj“ (Radić 1936:85). Međutim, za to nije bilo dovoljno vremena jer je Radić

dužnost urednika obavljao svega četiri godine nakon čega je napustio Odbor i Zbornik.

Tim činom Antun Radić je napustio instituciju koja je u to vrijeme jedina bila odgovorna

za etnološka istraživanja, odnosno za proučavanje narodnog života. Na taj način

onemogućeno je da se, unutar te jedinice dalje prezentiraju i šire ideje koje je zagovarao

Radić.

Vremenom je osnovan Etnografski muzej u Zagrebu (1919.) koji je dobrim

dijelom preuzeo ulogu u istraživanju, proučavanju te poglavito prikazivanju narodnog

120

života. Na posljetku 1924. godine osnovana je Katedra za etnologiju na Zagrebačkom

sveučilištu koju je vodio Petar Bulat, a na čelo koje je 1927. godine došao Milovan

Gavazzi. Obadvije institucije, Etnografski muzej, a poglavito Katedra za etnologiju svoj

su istraživački i znanstveni rad vršile isključivo po kulturno-povijesnoj metodi. U tom

kontekstu važnu je ulogu imao Milovan Gavazzi čiji je interes bio izrazito kulturno-

povijesno izražen.

Stoga će tako biti oformljena druga struja koja će (umjesto Radića) dominirati hrvatskom

etnologijom sve do Drugog svjetskog rata.

Na taj su način, kroz razdoblje između dvaju svjetskih ratova, postojale dvije paralelne

struje u etnološkom radu i teoriji od kojih je ona Radićeva bila mnogo manje zamjetna.

Međutim, osim propitivanja Radićevih utjecaja na teoriju koja nije bila dovoljno

razrađena, radovi novijeg perioda, pogotovo 90-ih godina i kasnije, skloni su svojevrsnoj

rehabilitaciji Radićevog djela. Odraz je to novih smjerova koji su se javili kao sastavni

dio „nove paradigme“ unutar koje se javio zadatak da rekapitulira stečena etnografska

znanja (Prica 2001:230) potaknuti činjenicom „da se znanost ''zamrzla'', da je prestala

biti radoznalo i kritičko promišljenje vlastite epohe... da se istraživanja sastoje u

gomilanju činjeničnog materijala, a bez građenja teorijskih okvira i interpretacija, bez

kritičkog odnosa prema vlastitoj prošlosti i društvenoj suvremenosti. To je znak da je

znanost postala kanon“ (Supek-Zupan 1983:61).

Tim slijedom rekapitulacije, u Radićevom djelovanju „pronalazila“ su se značenja koja su

„smještala Radićevu misao u okvire ne samo onodobnih nego i kasnijih znanstvenih,

kulturoloških ili kulturno-antropoloških pristupa dvoslojnosti kulture“ (Rihtman-

Auguštin 2001:46).

Stoga se ponovnim sagledavanjem Radićeva djela počelo razabirati njegovo višeznačno

razumijevanje kulture i njegov doprinos holističkog opisivanja narodnog života:

„Za Radića opis nijednoga dijela kulture seljaštva nije bio sam po sebi svrhom, pa

ni opisivanje materijalne kulture – sve je bilo u službi razumijevanja seljaka u kontekstu

njegova ukupna načina života. Čini nam se da se u Radićevim teorijskim tekstovima

može nazreti njegova želja da se etnografski opisi ne svedu na pozitivističko nabrajanje

121

elemenata kulture koje brojni hrvatski etnolozi poslije njega nisu znali izbjeći. Barem u

teoriji Radić se nije zalagao za pogled izdaleka, za proučavanje kulture kao da su to samo

predmeti koje treba izolirati, opisati i kategorizirati te usporediti s drugim sličnim

predmetima u drugim kulturama, nego za pogled izbliza: važnijim od predmeta držao je

cjelokupni kontekst i značenja koja ljudi pridaju svijetu u kojem žive... mislio je da

etnolog mora (i može) svijet vidjeti onakvim kakvim ga vide drugi, tj. razumjeti ga

pomoću referentnoga sustava pripadnika određene kulture“ (Čapo-Žmegač 1998:15).

„Koncipirao ju je [Osnovu] s očitim nastojanjem da se način života seljaka

obuhvati u cjelini, a čovjek, izražen svojom kulturom, bio je središtem predmeta

istraživanja“ (Muraj 1989:16).

Nadalje, Radićevi tekstovi su se počeli čitati kao mogući predložak za istraživanja

sukladna zahtjevima „nove paradigme“. „Zato mi se činilo korisnim slijediti teorijske

hipoteze Antuna Radića zajedno s njegovim političkim naporima. U tom svjetlu njegovu

teoriju o dvjema kulturama moguće je razumjeti kao okvir za istraživanje međuodnosa

socijalnoga, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.“ (Rihtman-Auguštin 2001:54).

Isto tako u tim su se tekstovima isticala Radićeva moderna stajališta i njegova

gledišta slična onim današnje etnologije: „Svoje je vrijeme Radić čak prerastao

odbacivanjem ideje o jednolinijskom, pravilnom razvoju kulture, što je predstavljalo

jedan od aksioma tada vladajuće koncepcije evolucionizma. Uvjeren da se kultura odvija

različitim putovima i stranputicama, bliži je mišljenju današnje etnologije“ (Muraj

1989:15).

„Suvremeni bi autori u Radićevoj Osnovi i u njegovim metodičkim zahtjevima prepoznali

mogućnost bavljenja različitih perspektiva (oni bi rekli glasova) u kulturi. ... Radić je

suvremenik postmodernista i po isticanju da je subjektivnost građe, točnije mješavina

objektivnosti i subjektivnosti što nastaje jer je etnograf ujedno i potencijalni kazivač ili

barem sudionik istraživane kulture, upravo ono po čemu je građa ''dragocjena'',

''najvredija''“ (Čapo Žmegač 1997:13).

„U takvim Radićevim pogledima, čini mi se, mogli bismo nazrijeti klice kasnije u

122

etnološkoj teoriji toliko proširenog i prihvaćenog pojma kulturnog relativizma“ (Vince-

Pallua 1999:250).

Stoga u razvoju etoloških istraživanja Antun Radić zauzima dvojaku poziciju. U

vremenu svojeg djelovanja predstavljat će prvu osobu koja će pridonijeti sustavnom

istraživanju narodnog života i koja će etnologiju uvesti u znanstvene okvire. Gotovo

stoljeće kasnije, Radić će ponovno pridonijeti daljnjem razvoju etnologije. Njegova djela

će se ponovno proučavati i u njima će se razotkrivati elementi koji će pokazati da

Radićev doprinos etnologiji seže i u suvremena istraživanja.

„Pregledom Radićevog pisanja ustanovila sam postojanje dvaju Radića – Radića našeg

suvremenika i Radića našeg nesuvremenika. ... kako je Radić i jedno i drugo, valja mu se,

kad je to moguće vraćati.“ (Čapo Žmegač 1995:31).

4. Kulturno-povijesna paradigma u periodu nakon Drugog svjetskog

rata.

Kulturno-povijesna etnologija, kako smo već naveli, u hrvatskoj etnologiji

neodjeljiva je od Milovana Gavazzija, a kasnije i Branimira Bratanića. U periodu nakon

Drugog svjetskog rata, Gavazzi i Bratanić nastavili su biti ključne osobe na katedri za

etnologiju Sveučilišta u Zagrebu, odnosno Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta.

Takvo stanje stvari rezultiralo je da se kulturno-povijesna metoda održala cijeli niz

godina unutar jedne etnološke jedinice, a neposredno nakon rata bila je prisutna i u radu

drugih etnoloških ustanova. Međutim, na taj prolongirani utjecaj kulturno-povijesne

paradigme na hrvatsku etnologiju, koji se dakle, ostvarivao i nakon drugog svjetskog rata,

sedamdesetih će se godina početi gledati s drugačijim predznakom.

U prethodnom dijelu sam spomenuo radove koji govore o ne-nastavljenom prakticiranju

Radićevih teorijskih zamisli gdje sam isto tako spomenuo kulturno-povijesnu paradigmu

koja je, u periodu između dvaju ratova postala dominantnom. Takvo stanje stvari, rekao

bih, rezultiralo je nerazvijanjem Radićevih misli i metode koja je „zamijenjena“

Gavazzijevom etnologijom traganja za praslavenskim kulturnim vezama preko

123

razmještaja artefakata u prostoru i opisivanjem elemenata iz narodnog života, dok je taj

svijet još bio „čitav“. Takvi pogledi u etnologiji predavali su se na Katedri za etnologiju

između dvaju ratova i nakon rata, te, su se, kako smo već naveli, prema njima odvijala

istraživanja u drugim etnološkim ustanovama.

Dakle, Milovan Gavazzi bio je ključna osoba etnološke znanosti u Hrvatskoj,

osoba koja je (jedina) bila zadužena za školovanje niza etnologa, u vremenu nakon

Drugog svjetskog rata. „Gavazzi je imao na umu svoju čvrstu i pouzdanu paradigmu, ali

ju nije nigdje izložio u obliku teorijskog koncepcijskog okvira. Nesebično se bavio

studentima pa su tu paradigmu učili slušajući njegova predavanja, prateći ga na terenu ili

stručnim ekskurzijama, sudjelujući na seminarima ... Premda nije izričito eksplicirao

svoja teorijska uporišta, on je u predavanjima tijekom bogate karijere sveučilišnog

profesora i te kako na njima insistirao. Treba imati na umu da su u prvoj polovici, pa sve

do zadnjeg desetljeća dvadesetog stoljeća, hrvatski etnolozi relativno malo objavljivali.

Stoga se etnološko znanje jednako kao i teorije prenosilo usmenim putem“ (Rihtman-

Auguštin 2001:127-128). Upravo radi toga što se etnologija, metode i teorije vezane uz

nju, nisu mogle „upoznati“ i „izučiti“ gotovo nigdje osim u centrima kakva je bila

Katedra za etnologiju i to putem predavanja, kulturno-povijesna metoda predstavljala je

jedini obrazac po kojem su se školovali etnolozi dugi niz perioda „Gavazzijev kulturno-

povijesni pristup, iako zapravo izrađen u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, postao

je kanonom etnološke djelatnosti u Hrvatskoj tijekom druge polovice XX stoljeća. Pače, i

koncem XX. stoljeća, on dominira nastavom i istraživačkom djelatnošću jedine etnološke

obrazovne institucije u Hrvatskoj“ (Čapo Žmegač 1995:38). Dakle, pošto se, u periodu

između dvaju ratova i nakon drugog svjetskog rata nije moglo učiti o drugim pravcima i

teorijama osim kulturno-povijesnom, Gavazzi i kulturno-povijesna etnologija, od

sedamdesetih su godina, postali metom niza kritika iz smjera Instituta za narodnu

umjetnost u Zagrebu koji se otvarao novim pravcima, metodama i teorijama etnološke

znanosti. Kao i revaloriziranje Radića, i Gavazzijeva kulturno-povijesna metoda prolazila

je kroz ponovna razmatranja. No pri tome, iako je istican „neobično velik doprinos

razvoju etnologije u Hrvatskoj“ (Muraj 1989:30-31) Gavazziju se zamjeralo što je, u

svojem doprinosu školovanju etnologa, izostavio učenje i prakticiranje drugim metodama

124

i teorijama koje je zasigurno poznavao. „Gavazzi je prvenstveno bio empiričar. U

njegovu opusu, koji sadrži preko dvjesto bibliografskih jedinica, ne nalaze se „čisti“

teorijsko-metodološki radovi. Stoga ni metodički postupak kojim je dolazio do cilja za

kojeg se založio, nije eksplicitno opisao. No, taj je postupak prepoznatljiv jer je dosljedno

proveden u svakoj njegovoj studiji. Gavazzi, naime, usprkos bavljenju tom, znanošću u

toku više od pola stoljeća, unatoč svome radoznalom duhu, dobroj obaviještenosti o

kretanjima u struci, erudiciji i zavidnoj općoj kulturi, nije odstupio od metodologije za

koju se opredijelio u mladosti, ostajući po strani od svih zbivanja, škola i pravaca koji su

nastajali (i nestajali) u evropskoj i svjetskoj etnologiji u doba Gavazzijeva aktivnoga

djelovanja“ (Muraj 1989:25). Sličnog mišljenja bit će i Dunja Rihtman-Auguštin koja će

sama biti studenticom etnologije u vrijeme Gavazzijevog djelovanja. Stoga istiće da je

Gavazzi „poznavao ne samo starije nego i tada aktualne teorijske pristupe, ali nije ih

smatrao potrebnim osvjestiti, tj. iznijeti na vidjelo, niti je poticao studente da o njima

kritički raspravljaju i među njima biraju.... Struka se razvijala jednosmjerno...

Kulturnohistorijska metodologija kao jedini, gotovo isključivi mogući pristup u etnologiji

bijaše uvjet sine quae non sve do sredine sedamdesetih godina. Ako rad ili istraživanje

nije bilo provedeno po zahtjevima kulturnohistorijske etnologije, proglašeno je ne-

etnološkim!“ (Rihtman-Auguštin 2001:130).

Odmak od podučavanja studenata jedino u okvirima kulturno-povijesne

etnologije, učinit će tek 50-ih godina Branimir Bratanić koji je u predavanjima

studentima „prikazao svoju interpretaciju pojedinih etnoloških i antropoloških teorijskih

pristupa u povijesnom slijedu koji je otprilike završavao s A. Kroeberom i njegovim

zbornikom Anthropology today. U ranim pedesetima, tadašnjoj generaciji studenata

naviknutoj na Gavazzijev zahtjev za pozitivnim znanjem mnoštva činjenica, bijaše to

nešto posve novo, strano...“ (Rihtman-Auguštin 2001:128-129, v. Bratanić 1976).

Pored kritika upućenih u smjeru „zatvaranja“ u okvire jedne teorije, sama Gavazzijeva

kulturno-povijesna predstavljana je kao „stara“ (Čapo Žmegač 1995:38) i isticani su

njezini nedostaci među kojima treba spomenuti one očite. „Budući da je Gavazzi

dosljedno primjenjivao kulturno-povijesne postulate, nije mogao izbjeći i nedostatak ove

škole, u prvom redu opasnost da se, zbog pomnog bavljenja pojedinim kulturnim

125

sastavinama, zapostavi kultura u cjelini. Dok je tražio korijene pojedinim pojavama, dok

je stvarao sinkronijske i dijakronijske mozaike, u cijeloj je slici čovjek ostao u pozadini;

čovjek stvaralac, konzument i prenosilac, kako pojedinačnih pojava, tako i kulture u

cjelini. Čini se da je u svom prvenstvenom nastojanju da pronikne u ''pokretne sile

kulture'', da ustanovi ''kulturna strujanja'' i da evidentira ''autohtone tvorbe'', na neki način

zapostavio ''zbiljski život''. Iz Gavazzijeva fokusa promatranja kao da je izostao aspekt

kojim bi se razmotrio odnos pojedinca i kulture, interakcija između čovjeka i kulturne

stvarnosti. Poznato je da su takav zahtjev u etnološkom radu teorijski formulirali oko

sredine 20 st. Američki kulturni antropolozi. Stajalište da je čovjek izražen svojom

kulturom središnji predmet etnološkog istraživanja, u hrvatskoj je etnologiji svojom

Osnovom posredno postavio još mnogo ranije Antun Radić. Međutim Gavazzi kao da nije

Radićevom načelu posvetio dužnu pažnju. Odnosno, koliko ga je i bio svjestan svojim ga

opusom nije dalje razvio“ (Muraj 1989:30-31).

U Gavazzijevoj etnologiji je dakle bio zapostavljen čovjek u cjelini, koji će u etnologiji

sedamdesetih i poslije predstavljati ključ prema kojem streme etnološka istraživanja. U

etnologiji „nove paradigme“ sagledavat će se svi društveni i vremenski procesi relevantni

za razumijevanje čovjeka u njegovom okruženju. „Ne istraživati samo selo nego i grad,

ne istraživati samo kontinuitet, nego istraživati i promjenu... ekonomske procese...

simboličke aspekte kulture... istraživati stvari i pojave, ali uvijek u odnosu prema

njihovim stvaraocima i nosiocima – konkretnim ljudima...“ (Rihtman-Auguštin 1988:77).

Sukladno tome, kulturno-povijesnoj metodi, zamjeralo se da „nije nastojala na sustavnom

obuhvatu... već je uvijek ponajprije stavljala težište na pojedine izdvojene elemente

kulture, pojedinačne pojave, predmete ili, eventualno, na djelatnost, na primjer na neku

pojavu ili tehniku u rukotvorstvu ili na neki običaj.“ (Rihtman-Auguštin 1988:74).

Uzimajući za primjer Gavazzijev prikaz godišnjih običaja (Gavazzi 1939) ističe se da

današnja etnologiju ne zanima samo „kulturno-historijska analiza“ i „pozitivno

utvrđivanje podataka o porijeklu i mijenjanju godišnjih običaja u prošlosti“ već da treba

doći do „spoznaje o smislu i značenju godišnjih običaja u ljudskim životima, ne samo

jučer, nego upravo još i danas, o promjenama tih običaja i povijesnim procesima koji su

ih uvjetovali sve do današnjih dana, o njihovim minulim i sadašnjim funkcijama, o

njihovom simboličkom značenju. To starijoj etnologiji nije bio cilj.“ (Rihtman-Auguštin

126

1988:74-75).

Stoga će se kulturno-povijesna metoda, od sedamdesetih godina početi napuštati u

okvirima Instituta. Svojim ciljevima okrenutim prema prošlosti, a ne i sadašnjosti, prema

elementima materijalne kulture, a ne čovjeku u cjelini, kulturno-povijesna metoda neće se

više smatrati svrsishodnom u vremenu i istraživanjima kada „etnologija nije više

shvaćena kao Bauernkunde i znanost koja se isključivo bavi kulturom nižih slojeva,

dakle, u oba slučaja kao znanost o pojavama u društvenim segmentima, već kao znanost o

kulturnim i civilizacijskim procesima koji se događaju u različitim etničkim skupinama,

ali i u različitim ljudskim grupama i društvenim slojevima, te o njihovoj interakciji“

(Rihtman-Auguštin 1988:74).

Zadnjih godina, u etnološkim istraživanjima Instituta, neprekidano su se otvarala

nova pitanja. Postupno su se mijenjali teorijski pristupi i predmet istraživanja (Vitez

1998, Marks/Lozica 1998, Rihtman-Auguštin/Muraj 1998). Kulturno-povijesna metoda

vremenom se napuštala, odnosno redefinirala su se stajališta prema povijesti, odnosno

„staroj“ paradigmi i „staroj“ građi, ili su se povijesna pitanja napustila u potpunosti i rad

se usmjerio prema „epistemiološkim istraživanjima i postmodernoj upitanosti o samoj

srži etnološke znanosti – njezinu tekstu i pismu“ (Rihtman-Auguštin/Muraj 1998:117,

usp. Prica 1996). Znanstvenici su se okrenuli proučavanju današnjice i procesa preko

kojih se stvara potpunija slika o čovjeku u cjelini. Njihovi daljnji napori usmjereni su

prema širenju polja istraživanja kao i novim pristupima narodnoj kulturi.

Etnografski muzej u Zagrebu također je „svjestan“ novog vremena i prilika koje

upućuju da se stajališta trebaju promijeniti kako ističe Damodar Frlan, današnji direktor

te institucije: „Muzej bi, trebao redefinirati svoj osnovni pristup etnološkoj problematici i

njezinoj primjeni u Muzeju. Drugim riječima, treba se okrenuti i prema prikupljanju i

tumačenju građe koja ne pripada samo dalekom prošlom vremenu i seljačkoj kulturi.

Bavljenje ''svakodnevnicom'', što je u većini sličnih ustanova u svijetu steklo punopravni

legitimitet, kod nas je tek načeto“ (Frlan 2001:8).

Odsjek za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je od 1927. bio glavno

127

uporište kulturno-povijesne etnologije također se vremenom počeo prilagođavati novom

duhu vremena koje iziskuje promjenu fokusa istraživanja. Prema Vitomiru Belaju Odsjek

se, u novije vrijeme, „zalaže za sintezu dijakronijskog (preusko nazvanim

''kulturnopovijesnim'') i sinkronijskog (''kulturnoantropološkog) usmjerenja u

etnologiji...“ (Belaj 1998:355-356) čime teži modernijem načinu etnološkog rada.

Međutim, s druge strane stoji opaska Dunje Rihtman-Auguštin koja kaže „U proljeće

godine 2001. ... moram nažalost konstatirati da još uvijek naši studenti etnologije

najčešće uče o narodnom životu po kanonu kulturnohistorijske etnologije, izostavljajući

konzekventno socijalni i ekonomski kontekst te kulture i mogućnosti kritičke

antropološke interpretacije“ (Rihtman-Auguštin 2001:65).

Nakon sedamdesetak godina rada prema kulturno-povijesnom obrascu, otvaranje Odsjeka

za etnologiju novim pravcima u etnologiji zasigurno neće teći brzo. Međutim, posljednjih

godina na Odsjeku su se zapošljavali novi, mladi etnolozi na kojima ostaje da smjerove

struke unutar te etnološke jedinice dalje šire, preispituju, moderniziraju i oblikuju prema

zahtjevima novih mijena koje nastaju u društvu i vremenu i da ta nova znanja prenose na

daljnje naraštaje etnologa.

128

ZAKLJUČAK

Nakon devetnaeststoljetnog početnog interesa za proučavanje narodnog života, u

sklopu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti bit će osnovano posebno tijelo sa

zadaćom da prikuplja građu „o životu i običajih našega naroda“. To tijelo osnovano je

1988. godine pod nazivom Odbor za sabiranje spomenika tradicionalne literature i

predstavljat će prvu etnološku instituciju u Hrvatskoj. Unutar te institucije počet će

izlaziti prvi etnološki časopis Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena u kojem

će od 1897. godine urednikom postati Antun Radić.

Upravo će Radić biti prva osoba koja će pridonijeti sustavnom istraživanju narodnog

života stvaranjem prvih pravila za skupljanje građe iznesenim u njegovoj Osnovi za

sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu tiskanoj u 2. broju Zbornika. Cilj

velikog broja pitanja u Osnovi, na koja se treba dati odgovor, je stvaranje cjelokupne

slike života sela, a osnovna zamisao je iznijeti i teorijske misli među kojima se ističe

proučavanje i korištenje narodoznanstva u svrhu pomirenja seljaka i gospode, odnosno

otkrivanje karakteristika kulture hrvatskog sela. Takvim prikazom pokazalo bi se da

hrvatska seljačka kultura nije manje vrijedna od one drugih naroda. Osnovni cilj

istraživanja također je sakupiti sve o „narodnom životu“. Narod je seljaštvo koje je

nosilac „hrvatske narodne kulture“, a kultura je „život, način života“. Istražuje se što

narodu treba za život. „kako radi i počiva, tko mu je drag, a tko mrzak, što mu je pravo, a

129

što krivo, kako se veseli, ... čemu se nada“, dakle istražuje se prirodna okolina u kojoj

ljudi žive, materijalna i duhovna kultura koju se stvara, od običaja do umjetničkih djela i

umotvorina, u nastojanju da se uvijek prikaže život čovjeka u cjelini, u svim aspektima.

Pored toga u Osnovi je Radić iznio metode rada poput zapisivanje građe od osobe

prisutne u životu seoske zajednice i koju ta zajednica poznaje čime bi se došlo do

objektivnijih odgovora. Zalagao se i za zapisivanje cjelokupnog stanja sela pa i „loših“

strana, posebno siromaštva i svih aspekata društvenih odnosa smatrajući da se treba

prikazati istinska slika našeg sela. Nije se ograničavao na traženje podataka samo o

materijalnoj kulturi sela i na faktografsko nabrajanje kulturnih elemenata, već je želio

stvoriti sliku o „srcu“ i „duši“ seljaka, ne zapisivanjem samo onoga što se vidi već i

onoga što se „ćuti“. Međutim Radić je na mjestu urednika Zbornika ostao svega četiri

godine. Unutar tog vremena nije dalje razrađivao svoju teoriju niti je pisao radove koji bi

ju trebali osvijestiti. Njegova Osnova u kasnijem periodu poslužila je za izradu

monografija u kojima se nalaze odgovori na njegova pitanja, ali bez sintetskih razrada o

razmišljanju i načinu života ljudi na osnovu prikazanog materijala, na čemu je on

inzistirao.

Bez obzira što nije razvijao teorijske postavke njegova metoda prikupljanja građe ostat

će, sve do Drugog svjetskog rata, praksom u Odboru gdje će novi urednik Dragutin

Boranić nastaviti rad sa zapisivačima građe i gdje će se nastaviti objavljivati građa

prikupljena prema Radićevoj Osnovi.

Drugačiji pristup istraživanju imat će pozitivistička etnologija u Hrvatskoj.

Umjesto traganja za odgovorima o načinu življenja i razmišljanja našeg naroda počet će

traganje za izvornim elementima narodne kulture iz stadija dok je taj narod još bio

„čitav“. Takvo viđenje etnologije ponudit će Milovan Gavazzi koji će kulturno-povijesnu

teoriju, preuzetu iz tadašnjih njemačkih etnoloških krugova, predavati na Katedri za

etnologiju Sveučilišta u Zagrebu, na kojoj je 1927. postao pročelnikom. Njegova

istraživanja, u kojima je tragao za praslavenskim (prahrvatskim) elementima narodnog

života, preko lingvističkih obrada i karakterističnih rasporeda tih elemenata u prostoru,

odnosno preko kulturnih krugova, postat će dominantna u hrvatskoj etnologiji u idućem

periodu.

130

Taj period potrajat će do sedamdesetih godina 20. stoljeća kada će se u tadašnjem

Institutu za narodnu umjetnost javiti prve kritike i revizije dotadašnje etnologije. To će

biti odraz novog razdoblja u kojem će novi društveno-ekonomski okviri od etnologije

zahtijevati promjenu pogleda na dotadašnji predmet istraživanja – narod. Prestat će se

tražiti pitanja za kojima je tragala Gavazzijeva etnologija. Počet će se istraživati

suvremenost, svakodnevnica, a ne više prošlost i starina. Proučavat će se kako žive i

razmišljaju ljudi, istraživat će se promjena, ekonomski procesi, odnos čovjeka prema

okolini. Pri traganju za tim odgovorima počet će se napuštati Gavazzijeva kulturno-

povijesna etnologija. S druge strane ponovno će se početi obraćati pažnja na Radićeve

težnje za zapisivanjem i istraživanjem čovjekovog načina života i razmišljanja.

Preispitivat će se stečena etnološka znanja, revidirat će se vremenom prikupljena građa

koja će se „čitati“ na drugačiji način, sukladan spoznajama i razvoju etnologije koja se

otvara novim pravcima modernog vremena.

„Novom paradigmom“ završit će jedna etapa u razvoju Hrvatske etnologije koja

je započela još u 19. stoljeću. Dvije znanstvene paradigme, ona Antuna Radića i ona

Milovana Gavazzija do tog će vremena predstavljati dva smjera pozitivističke etnologije

koja je shvaćanje kulture društva tražila u vrijednostima sela (naroda) odnosno čistim

sastavnicama praslavenskog društva. Prikazom trajanja i rasprostranjenosti istraživanja,

baziranim na programu Antuna Radića i kulturno-povijesnoj teoriju, koju je zagovarao

Milovan Gavazzi, želio sam pokazati razvoj hrvatske etnologije koja je svoja uporišta

imala upravo u ta dva pravca. Otvaranjem novih pitanja i provođenjem novih istraživanja

napuštat će se pozitivistička etnologija, koja je bila u fokusu ovog rada, a hrvatska

etnologija dalje će se razvijati prema novim metodama i teorijama kojima će se istraživati

narodni život i kultura.

131

LITERATURA

Skraćenice: IEF rkp. - rukopis Instituta za etnologiju i folkloristiku.IEF rkp. N – notni rukopis Instituta za etnologiju i folkloristiku.ONŽO NZ – nova zbirka Odbora za narodni život i običaje Južnih Slavena.ONŽO SZ – stara zbirka Odbora za narodni život i običaje Južnih Slavena.K ONŽO – korespondencija Odbora za narodni život i običaje Južnih Slavena.Arhiv ONŽO – arhiv Odbora za narodni život i običaje Južnih Slavena.

Balen, Šime. 1939. „Gackom dolinom“. U: Bićanić, Rudolf. 1996. Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima. Urednici: Bićanić, Rudolf, Dujšin, Uroš, Vlado Puljiz. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Nakladni Zavod Globus. Zagreb:89-92.

Basić, Nataša. 1989. „Bulat, Patar“. U: Hrvatski bibliogafski leksikon. Zagreb. Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“:476.

Belaj, Vitomir. 1980. „Profesoru Branimiru Brataniću“. Etnološka tribina 3:95-102.

Belaj, Vitomir. 1989. „Plaidoyer za etnologiju kao historijsku znanost o etničkim skupinama“. Studia Ethnologica 1:9-17.

Belaj, Vitomir. 1995/1996. „Bibliografija radova Milovana Gavazzija. Schriftenverzeichnis von Milovan Gavazzi“. Studia ethnologica Croatica 7/8:27-44.

Belaj, Vitomir. 1995/1996b. „Milovan Gavazzi, sein Leben und werk, Hommage anläßlich seines hundertsten Geburtstag“. Studia ethnologica Croatica 7/8:7-18.

Belaj, Vitomir. 1998. „Povijest etnološke misli u Hrvata“. U: Hrvatska etnografija

132

Zagreb. Matica hrvatska: 337-358.

Belaj, Vitomir. 1998b. „Odsjek za etnologiju“. Zagreb. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu: 235-240.

Belaj, Vitomir. 1998c. „Gavazzi, Milovan“. U: Hrvatski bibliogafski leksikon. Zagreb. Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“:606-607.

Benc-Bošković, Katica. 1962. „Neki pokladni običaji i drvene maske u Međimurju“. Narodna umjetnost 1:81-91.

Bezić, Tvrtko. 1995./1996. „Die musikethnologishe Tëtigeit Milovan Gavazzis“. Studia ethnologica Croatica 7/8:53-68.

Bićanić, Rudolf. 1996. Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima. Urednici: Bićanić, Rudolf, Dujšin, Uroš, Vlado Puljiz. Zagreb. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Nakladni Zavod Globus.

Blažević-Antičić, Olga. 1949. Zadruga Cvjetković. ONŽO NZ 6.

Boban, Branka. 1979. „Shvaćanja Antuna i Stjepana Radića o mjestu i ulozi seljaštva u gospodarskom, društvenom i političkom životu“. Radovi Instituta za hrvatsku povijest 12:265-304.

Boban, Ljubo. 1974. Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928-1941: iz povijesti hrvatskog pitanja, 1. Zagreb. Liber.

Boban, Ljubo.1993. Croatian borders 1918-1993. Zagreb. Školska knjiga.

Bogišić, Valtazar. 1874. Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slavena. Gragja u odgovorima iz različitih krajeva slovenskog juga. Zagreb. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.

Bonifačić-Rožin, Nikola. 1951. Hrvatske narodne pjesme, priče i običaji iz Ćićarije i kotara Buzet. IEF rkp. 90.

Bonifačić-Rožin, Nikola. 1952. Hrvatske narodne pjesme iz kotara Pule. IEF rkp. 89.

Bonifačić-Rožin, Nikola. 1953. Hrvatske narodni običaji, pjesme, priče i iz kotara Pazin. IEF rkp. 118.

Bonifačić-Rožin, Nikola. 1973. Gajuša, Izbor iz narodnog blaga Ljudevita Gaja. Zagreb. Yugodidacta.

Bonifačić, Vjera. 1996. „Ethological Research in Croatia: 1919 to 1940“.Narodna umjetnost 33/2:239-263.

Boranić, Dragutin. 1909. „Izvještaj tajnika“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i

133

umjetnosti 23:20-42.

Boranić, Dragutin. 1911. „Razredne, skupne i odborske sjednice. Od 24. aprila 1910. do 11. marta 1911.“ Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 25:19-41.

Bortulin, Andrija. 1949. „Beli“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 33:75-124.

Bosanac, Stjepan. 1936. „Prigovori i odgovor. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena“. U: Radić, Antun. 1936. Sabrana djela I. Zagreb. Seljačka sloga:86- 90.

Bošković-Stulli, Maja. 1952. Folklorna građa okolice Buja. IEF rkp. 80.

Bošković-Stulli, Maja. 1952b. Folklorna građa okolice Labina. IEF rkp. 84.

Bošković-Stulli, Maja. 1952c. Folklorna građa okolice Poreča i Rovinja. IEF rkp. 78.

Bošković-Stulli, Maja. 1953. Folklorna građa okolice Pazina. IEF rkp. 96.

Bošković-Stulli, Maja. 1954. Folklorna građa iz istarskog crnogorskog sela Peroj. IEF rkp. 80.

Bošković-Stulli, Maja 1978. „Zagrebačka usmena pričanja u prepletanju s novinama i televizijom“ Narodna umjetnost 15:11-37.

Bošković-Stulli, Maja 1984. U: „Okrugli stol ''Folklor i usmena komunikacija'' (Zagreb, 22. 11. 1983)“. Narodna umjetnost 21:35-52.

Bošković-Stulli, Maja / Zečević, Divna. 1978. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb. Liber-Mladost.

Braica, Silvio. 2000. 90 godina etnografskog muzeja Split. Split. Etnografski muzej Split.

Braica, Silvio. 2003. „Još o počecima Muzeja“. Ethnologica Dalmacica 12:157-188.

Bratanić, Branimir. 1936. „Narodna nošnja i ljudski napredak: Važna zadaća Seljačke Sloge.“ Seljačka sloga 1, 4: 75-78.

Bratanić, Braimir. 1939. Oraće sprave u Hrvata. Oblici, nazivlje, raširenje. Zagreb. Publikacije etnološkog seminara Sveučilišta u zagrebu.

Bratanić, Braimir. 1941. O smotrama hrvatske seljačke kulture. Zagreb. Mala knjižnica Seljačke sloge.

Bratanić, Branimir. 1951. „Uz problem doseljenja južnih Slavena. Nekoliko etnološko-leksičkih činjenica“. U: Zbornik radova.. Zagreb. Sveučilište u Zagrebu Filozofski

134

fakultet. Zagreb. knj.I:221-248.

Bratanić, Branimir. 1976. „Pogled na 200 godine etnološke znanosti“. Izvješća V i VI:5-54.

Bublić, Dragan. 1926. „Umjetnost i selo: Nekoliko misli i opazaka o umjetnosti i selu“. Seljačka prosvjeta 1, 5-8: 92-94.

Ceribašić, Naila. 2003. Hrvatsko, seljačko, starinsko, domaće. Zagreb. Biblioteka Nova Etnologija.

Cvijić, Jovan. 1922. Balkansko poluostrvo i Južnoslovenske zemlje. Osnove antropogeografije. Zagreb. Hrvatski štamparski zavod D.D.

Cvitanović, Vladimir. 1944. Biranje seoskih kraljeva na Ižu. ONŽO NZ 17.

Čale Feldman, Lada. 1992. „Predstavljačka obilježja folklora dubrovačkog područja“ Narodna umjetnost 29:169-184.

Čale Feldman, Lada; Senjković, Reana i Prica, Ines. 1992a. „Poetika otpora“ Narodna umjetnost 29:45-105.

Čapo, Jasna. 1991. „Vlastelinstvo Cernik. Gospodarstvene i demografske promjene na hrvatskome selu u kasnome feudalizmu“. Zagreb. Institut za etnologiju i folkloristiku.

Čapo, Jasna. 1991b. „Hrvatska etnologija, znanost o narodu ili o kulturi?“. Studia ethnologica 3:7-15.

Čapo Žmegač, Jasna. 1995. „Two Scientific Paradigms in croatian Ethnology: Antun Radić and Milovan Gavazzi“. Narodna umjetnost 32/1:25-38.

Čapo Žmegač, Jasna. 1997. „Antun Radić i suvremena etnološka istraživanja“. Narodna umjetnost 34/2:9-33.

Čapo Žmegač, Jasna. 1997b. Hrvatski uskrsni običaji. Korizmeno-uskrsni običaji hrvatskog puka u prvoj polovici XX stoljeća. Svakidašnjica pučka pobožnost, zajednica. Zagreb. Golden marketing.

Čapo Žmegač, Jasna. 1998. „Elementi hrvatske seljačke kulture u prostoru i vremenu“. U: Hrvatska etnografija. Zagreb. Matica hrvatska: 9-20.

Černelić, Milana. 2000/2001. „Svatovska čast kuma u okolici Novske u prostornom kontekstu“. Studia ethnologica Croatica 12/13:125-133.

Čosić, Stjepan. Dubrovnik nakon pada Republike: (1808 – 1848). Dubrovnik. Zavod za povijesne znanosti HAZU.

135

Čulinović-Konstantinović, Vesna. 1961. Izvještaj o radu na terenu Zadra i otoka Paga. ONŽO: NZ 105.

Čulinović-Konstantinović, Vesna. 1963. „Dodole i prporuše. Narodni običaj za prizivanje kiše“. Narodna umjetnost 2:73-96.

Čulinović-Konstantinović, Vesna. 1972. „Stanko Vraz“. Narodno stvaralaštvo-folklor, sv. 41-43:199,d.

Čulinović-Konstantinović, Vesna. 1979. „Historijski prikaz etnoloških istraživanja i interesa za narodnu kulturu u Hrvatskoj'“. Etnološka tribina 2:67-88.

Čulinović-Konstantinović, Vesna. 1990. Izložba. Narodna umjetnost u funkciji života 1910. – 1990. Split. Etnografski muzej Split.

Čulinović-Konstantinović, Vesna. 2001. „Monografska proučavanja kulture dalmatinskog puka s početka 20. stoljeća“. Ethnologica Dalmatica 10:5-18.

Domačinović, Vlasta. 1980. „Rasprostranjenost pojedinih tipova košnica u Jugoslaviji i pokušaj određivanja njihove relativne starosti“. Etnološka tribina 3:129-138.

Dujmović-Nozor, Darja. 1956-1957. O kamenim kružnim kućicama u Istri ONŽO NZ 60.

Dujšin, Uroš. 1996. „Prof. Dr. Rudolf Bičanić, 1905-1968“. U: R.Bičanić. 1996. Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima. Zagreb. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Nakladni Zavod Globus.

Dukat, Zdeslav. 1992. „Usmeno epske pjesme iz Dubrovnika i dubrovačke okolice“. Narodna umjetnost 29:155-167.

Fear, Death and Resistance: an Etnography of War: Croatia 1991-1992. Ed. Lada Čale Feldman, Ines Prica, reana Senjković). 1991. Zagreb. Institute of Ethnology and folklore Research.

Folklor i usmena komunikacija, 1982. Narodna umjetnost, Special Issue/Sonderheft = Folklore and Oral Communication - Folklore und Mtindliche Kommunikation, 1981. Narodna umjetnost 19.

Frlan, Damodar. 2001. „Etnografski muzej – od tradicije do suvremenosti.“ Etnološka istraživanja 7:3-8.

Gabrić, Paula. 1962. „Košare u tehnici spiralnih struktura“. Narodna umjetnost 1:53-65.

Gaj, Ljudevit. 1972. „Pitanja“. U: Bonifačić-Rožin, Nikola. 1973. Gajuša, Izbor iz narodnog blaga Ljudevita Gaja. Zagreb. Yugodidacta:67-69.

Gavaazzi, Milovan. 1928. „Kulturna analiza etnografije Hrvata“. Narodna starina 16, [VII/2]:115-143.

Gavazzi, Milovan. 1935. „Etnografsko značenje Smotre hrvatskih seljačkih zborova.“

136

Sklad 4, 6: 3-4.

Gavazzi, Milovan. 1939. Godina dana hrvatskih narodnih običaja, I-II. Zagreb. Mala knjižnica Matice hrvatske.

Gavazzi, Milovan. 1939b. „Predgovor“. U: Bratanić, Branimir. 1939. Oraće sprave u hrvata. Oblici, nazivlje, raširenje. Zagreb. Publikacije etnološkog seminara Sveučilišta u zagrebu:3-4.

Gavazzi, Milovan. 1940. Pregled etnografije Hrvata, I. Zagreb. Klub ABC.

Gavazzi Milovan. 1942. Etnografski sastav (Hrvatskog sela). Zemljopis Hrvatske II:639-673.

Gavazzi, Milovan. 1957. „Etnografski radovi u 1955. god“. Ljetopis jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 67:424-425.

Gavazzi, Milovan. 1959. „Kazimierz Moszynski“. Etnološki pregled 1:59-64.

Gavazzi, Milovan. 1978. Vrela i sudbine narodnih tradicija. Zagreb. Sveučilišna naklada

Liber.

Gavazzi, Milovan. 1991. Baština hrvatskog sela. Zagreb. Otvoreno sveučilište.

Gavazzi, Milovan. 1995/1996. „Put znanstvenog razvoja – misli, metode, iskustva.“

Studia ethnologica Croatica 7/8:23-26.

Grbić, Jadranka. 1992. „Narodni običaji i vjerovanja u Iloku i okolnim naseljima“

Narodna umjetnost 29:275-295.

Grbić, Jadranka. 2002. „Etnografsko-etnološki i folkloristički rad Ivana Milčetića“.U: Zbornik o Ivanu Milčetiću: književnom povjesničaru, filologu i etnologu. Zagreb. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu:113-119.

Grčević, Jurjaj. 1948. Kompolje. Narodni život i običaji. ONŽO NZ 11, 21.

Gröbner, Fritz. 1911. Metode der ethnologie. Heidelberg. Karl Winter's Universitäts Buchhaldung.

Gross, Mirjana / Szabo, Agneza. 1992. Prema hrvatskome građanskom društvu: Društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća. Zagreb.Globus.

137

Gross, Mirjana. 1996. Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja. Zagreb. Novi Liber.

Gross, Mirjana. 2000. Izvorno pravaštvo. Zagreb. Golden marketing.

Gross, Mirjana. 2004. Vijek i dijelovanje Franje Račkog. Zagreb. Novi Liber.

Gušić, Branimir. 1949. “II. redovno zasjedanje skupštine Jugoslavenske akademije. Folklorni zbornik.“ Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 54:147.

Gušić, Marijana. 1955. Tumač izložene građe. Zagreb. Etnografski muzej.

Herceg, Rudolf. 1923. Seljački pokret u Hrvatskoj. Zagreb. Vlastita naklada.

Herceg, Rudolf. 1937. „Hrvatska seljačka kultura opet u potpunoj časti“. Seljačka sloga 2, 6a:129-130.

Herceg, Rudolf. 1939. „Poruka ograncima, članovima i prijateljima Seljačke Sloge.“ Seljačka sloga 4, 9:282-285.

Herceg, Rudolf. 1940. „Pošteni put Seljačke sloge: O tom ovisi sudbina hrvatstva i svega seljačtva“. Seljačka sloga 5, 3:58-61.

Herceg, Rudolf. 1940b. „Seljačka sloga ide i dalje svojim putem...“. Seljačka sloga 5, 1: 27.

Herceg, Rudolf. 1940c. „Hrvatsko seljačko saborovanje.“. Seljačka sloga 5, 12: 318-363.

Herceg, Rudolf. 1940d. „Što je seljačka kultura? Što je seljačko poštenje? Što je seljačko gospodarstvo? Što je seljački život? Što je seljačka sloga?“ Seljačka sloga 5, 7:187-189.

Išgum, Marija. 1980. „Osvrt na jednu kartu iz pokusne faze Etnološkog atlasa Jugoslavije“. Etnološka tribina 3:139-143

Jambrešić, Renata. 1992. „Etnonimska analiza banijskih rukopisnih zbirki Instituta za etnologiju i folkloristiku“. Narodna umjetnost 29:219-252.

138

Jančerova, Kata. 1898. „Trebarjevo. Narodni život i običaji“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 3:55-139, 211-251.

Jardas, Ivo. 1952. Pjesme, priče, praznovjerja, običaji i drugo kotara Buje. IEF rkp. 79

Jardas, Ivo. 1957. „Kastavština“ Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 39.

Jelenović, Ive. 1949. „Proljetni običaji u Dobrinju“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 33:141-146.

Jelić-Butić, Fikreta. 1983. Hrvatska seljačka stranka. Zagreb: Globus.

Jutronić, Andre. 1950. „Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 34.

Jutronić, Andre. 1953. „Prilog poznavanju veza Bračana s drugim otočanima i primorcima“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 36:111-130.

Klemenc, Josip. 1939. „Predhistorijski i ranohistorijski spomenici na području grada Zagreba“. Narodna Starina 35:1-15.

Leček, Suzana. 1995. „Između izvornog i novog – ''Seljačka sloga'' do 1929. godine“. Etnološka tribina 18:103-123.

Leček, Suzana. 2003. Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918. - 1941. Srednja Europa; Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu. Zagreb

Lovljanov, Frane. 1949. „Boljun“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 33:125-133.

Lovrenčević, Zvonko. 1950. Etnološka građa Bilogore. ONŽO NZ 129g.

Lukić, Luka. 1905-1952. Narodni život – Klakarje. ONŽO NZ 28a-e.

Karabaić, Nedjeljko. 1946-1951. Narodne popijevke sa otoka Krka. ONŽO NZ 73.

Korunić, Petar. 1989. Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu. Zagreb. Globus.

Krizman, Bogdan. ur. 1972. Korespondencija Stjepana Radića. Sv.1. Zagreb. Sveučilište u Zagrebu.

139

Lozica, Ivan. 1984. U „Okrugli stol ''Folklor i usmena komunikacija'' (Zagreb, 22. 11. 1983)“. Narodna umjetnost 21:35-52.

Macan, Trpimir. 2004. Hrvatska povijest. Zagreb. Matica hrvatska.

Majcen, Vjekoslav. 1995/1996. „Etnološki filmovi Milovana Gavazzija i hrvatski etnološki film u prvoj polovini 20. stoljeća“. Studia ethnologica Croatica 7/8:121-133.

Marković, Mirko. 1988. „Osvrt na stogodišnji rad Odbora za narodni život i običaje“. U: Spomen – spis. Zagreb. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti: 5-35.

Marks, Ljiljana / Lozica, Ivan. 1998. "Finitis decem lustris. Pola stoljeća folklorističkih (filoloških etnoteatroloških i njima srodnih) istraživanja u Institutu" Narodna umjetnost 35/l,67-l02.

Marošević, Grozdana. 1992. „Glazba na zagrebačkim smotrama folklora. Od pjevačkog zbora do plesne folklorne grupe“. U: XXVI međunarodna smotra folklora. Zagreb. Koncertna direkcija:27-31.

Matanić, Niko. „Kultura sela i civilizacija grada“. Seljačka prosvjeta 1-2:29-30.

Matasović, Josip. 1925 „Kulturno historijska izložba grada Zagreba g. 1925“. Narodna Starina 10:165-182.

Matočec, Mara. 1939. „I još nekima nije jasno...“ Seljačka sloga 4, 2:46-47.

M.H. 1896. „Predgovor“. U: Hrvatske narodne pjesme sv. I. Ur.Ivan Broz i Stjepan Bosanac. Zagreb. Izdanje Matice Hrvatske:IX-XXIV.

Miličević, Josip. 1984. „Izvori za etnografiju Istre 1848. – 1945.“ Etnološka tribina, 6-7:165-170.

Mrakovčić, Vladimir . 1949. „Životni običaji u Puntu“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 33:135-139.

Muraj, Aleksanda. 1977. „Transformacija načina i kulture stanovanja u Jalševcu“. Narodna umjetnost 14:95-144.

Muraj, Aleksandra. 1984. „Teorijsko-metodološke zamisli Antuna Radića“. Etnološka tribina 6/7:31-36.

Muraj, Aleksanda. 1989. Živim znači stanujem. Zagreb. Biblioteka Hrvatskog etnološkog društva.

Muraj, Aleksandra. 1992. „Simboličke konotacije godišnjih običaja na baniji“ Narodna umjetnsot 29:185-218.

Muraj, Aleksandra. 1993. „Josip Matasović u svjetlu hrvatske etnologije“. Etnološka tribina 16:11-34.

140

Murgić, Božidar. 1937. Život, rad i misli dra. Ante Radića. Zagreb. Hrvatska politička biblioteka.

Nefranović, Ivan. 1897. „Slavnoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. 22.8.1897.“ K ONŽO.

Nikočević, Lidija. 1984. „Život i djelo Ivana Milčetića“. Etnološka tribina 6-7:91-96.

Novak, Vilko. 1977. „Die Wissenschaftishe Tëtigkiet Milovan Gavazzi“. Etnologica Slavica 7:11-34.

Novaković, Nikola. 1908. „Velmožni gospodine. 15.5.1908.“. K ONŽO.

Novljan, Frano. 1928. „Smotra hrvatske prosvjete i kulture“. Seljačka prosvjeta 3, 3: 52-58.

Pavelić, Ivan. 1899. „Veleslavno uredništvo. 2.II.1899.“. K ONŽO.

Perić-Polonijo, Tanja. 1992. „Usmene lirske pjesme dubrovačke regije“. Narodna Umjetnost 29:121-153.

Perić, Ivo. 2002. Antun Radić: etnograf, književnik, političar. Zagreb. Dom i svijet.

Petričević, Jure. 1939. „Proizvođačka snaga seljaka u pasivnim krajevima“. U: Bićanić, Rudolf. 1996. Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima. Urednici: Bićanić, Rudolf, Dujšin, Uroš, Vlado Puljiz. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Nakladni Zavod Globus. Zagreb:46-52.

Petrić, Mario. 1981. „Uz šezdesetu obljetnicu Etnografskog muzeja u Zagrebu.“ Etnološka istraživanja 1: 17-25.

Petrović, Đurđica. 1980. „Profesor Branimir Bratanić: Evropski etnološki atlas“. Etnološka tribina 3:115-128.

Petrović, Tihana. 1989. „Problem istraživanja prijelaznih tehnika tkanja pomoću nićanica na primjerima našičkog kraja“. Etnološka tribina 12:113-120.

Petrović, Tihana. 1992. „Iso Kršnjavi kao etnograf“. Etnološka tribina 15:149-156.

Poljak, Željko. 2002. „Gušić, Branimir“. U: Hrvatski bibliogafski leksikon. Zagreb. Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“:336-337.

Prica, Ines. 1996. Odlike etnografskog pisma u modernoj hrvatskoj etnologiji (Kulturi i znanstveni dijalog u diskurzu etnologije suvremenosti). (doktorska disertacija) IEF rkp. 1570

Prica, Ines. 2001. Mala europska etnologija. Zagreb. Golden marketing.

Primorac, Jakša. 2004. „Etnološka građa iz Istre, Kvarnerskog primorja i Gorskog

141

kotara u Arhivu Odbora za narodni život i običaje HAZU“. Rijeka 2:147-158.

Rački, Franjo. 1889. „Svečano slovo“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 4:76-85.

Radić, Antun. 1936. Sabrana djela I. Zagreb. Seljačka sloga.

Radić, Antun. 1936a. Sabrana djela II-V. Zagreb. Seljačka sloga.

Radić, Antun. 1936b. Sabrana djela VII. Zagreb. Seljačka sloga.

Radić, Antun. 1936c Sabrana djela VIII. Zagreb. Seljačka sloga.

Radić, Antun. 1937. Sabrana djela XV. Zagreb. Seljačka sloga.

Radić, Antun. 1938. Sabrana djela XVI. Zagreb. Seljačka sloga.

Radić, Antun. 1972. „Pismo Antuna Radića Stjepanu Radiću. Zagreb, 4. II. 1898.“. U: Krizman, Bogdan. ur. 1972. Korespondencija Stjepana Radića. Sv.1. Zagreb, Sveučilište u Zagrebu:300.

Radić, Antun. 1972. „Pismo Antuna Radića Stjepanu Radiću. Zagreb, 8. VIII. 1888.“. U: Krizman, Bogdan. ur. 1972. Korespondencija Stjepana Radića. Sv.1. Zagreb, Sveučilište u Zagrebu:75.

Rajković (Vitez), Zorica. 1973. „Narodni običaji okolice Donje Stubice“. Narodna umjetnost 10:153-216.

Rajković (Vitez), Zorica. 1974. „Obilježja etnografske građe i metode njezina terenskog istraživanja“. Etnološki pregled 12:129-134.

Rajković (Vitez), Zorica. 1976. „Spomen obilježja žrtvama prometnih nesreća“ Narodna umjetnost 13:27-53.

Rajković (Vitez), Zorica. 1978. „Današnji dječji folklor – istraživanje u Zagrebu“ Narodna umjetnost 15:37-96.

Rihtman-Auguštin, Dunja. 1984. Struktura tradicijskog mišljenja. Zagreb. Školska knjiga.

Rihtman-Auguštin, Dunja. 1984b. U „Okrugli stol ''Folklor i usmena komunikacija'' (Zagreb, 22. 11. 1983)“. Narodna umjetnost 21:35-52.

Rihtman-Auguštin, Dunja. 1988. Etnologija naše svakodnevnice. Zagreb: Školska knjiga.

Rihtman-Auguštin, Dunja. 1992. Knjiga o Božiću. Etnološki prikaz Božića i božićnih običaja u hrvatskoj narodnoj kulturi. Zagreb. August Cesarec et al.

Rihtman-Auguštin, Dunja. 1997. „Hipoteza Antuna Radića o dvije kulture i hrvatska etnologija“. Narodna umjetnost 34/2, 35-44.

142

Rihtman-Auguštin, Dunja / Muraj, Aleksandra 1998. „Prvih pedeset godina etnološke misli u Institutu“. Narodna umjetnost 35/1, 103-124.

Rihtman-Auguštin, Dunja 2001. Etnologija i etnomit. Zagreb. Naklada Publica.

Ritig-Beljak, Nives. 1969. „Uz jednu diskusiju o folklorizmu“. Narodna umjetnost7:17-25.

Ritig Beljak, Nives. 1992. „Ratni ručak“. Narodna umjetnost 29:107-118

Rožić, Ivan Nikolin. 1990. Ogranak „Seljačke sloge“ Buševec. Buševec. Ogranak „Seljačke sloge“ Buševec.

Rubić, Ivo. 1953. „Slavonski i Bosanski Brod“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 36:5-110.

Senjković, Reana. 2000. „Forgotten: Mirko Kus Nikolajev. A Contribution to an Early Theory on Folklore Visual Art Expression“. Narodna umjetnost 37/1:177-196.

Sremac, Stjepan. 1978. „Smotre folklora nekad i sad“. Narodna umjetnost 15:97-116.

Sremec, Nada. 1940. Nismo mi krive. Zagreb. Gospodarska sloga.

Stefanović-Karadžić, Vuk. 1818. Srpski rječnik ispolkovan njemačkim i latiničkim riječima. Beč. P.P. Armeniern.

Stančić, Nikša. 2002. Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću. Zagreb. Barbat.

Stein Erlich, Vera. 1971. Jugoslavenska porodica u transformaciji. Zagreb. Liber.

Stipčević-Despotović, Anđelka. 1983. „Berger, Salamon“. U: Hrvatski bibliogafski leksikon. Zagreb. Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“:684-685.

Stipičević, Miho. 1926. „Opet jedan uspjeh seljačke pjesme.“ Seljačka prosvjeta1, 18-19:265-266.

Stuparić, Mijo. 1936. „Hrvatska narodna pjesma.“ Seljačka sloga 1, 12: 272-274.

Supek-Zupan, Olga. 1976. „Od teorije do prakse i nazad. Mogućnost marksističkog shvaćanja u etnologiji“. Narodna umjetnost 13:57-76.

Supek-Zupan, Olga. 1980. „Vera Stein Erlich“. Etnološka tribina 3:163-164.

Supek-Zupan, Olga. 1983. „Osnovne značajke etnologije u Hrvatskoj od 1945. do danas“. U: 18. kongres SEDJ, Rogaška Slatina 1983,Ljubljanja: 51-66.

Svirac, Manda. 1998/1999. „Uskrsni kruh i pecivo iz Iste“ Studia ethnologica Croatica 10/11:125-132.

143

Šidak, Jaroslav. 1988. Hrvatski narodni preporod - ilirski pokret. Zagreb. Školska knjiga.

Šimunović, Petar. 1992. “Imena naselja u banijskoj općini Dvor na Uni“. Narodna umjetnost 29:253-274.

Šimunović-Petrić, Zorica. 1988. „Popis rukopisa u arhivu Odbora za narodni život i oičaje“. U: Spomen-spis. Zagreb. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti:37-67.

Šimunović-Petrić, Zorica. 1989. „Bratanić, Branimir“. U: Hrvatski bibliografski leksikon. Zagreb. Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“:274-275.

Širola, Božidar, 1929. „Priredbe seljačke sloge: Natjecanje hrvatskih seljačkih pjevačkih zborova, Revija tamburaških zborova; Revija pučkih plesova“. Hrvatska straža 1, 103: 2-3.

Šišić, Ferdo. 1938.“ Kralj Aleksandar I. Karagjorgjević (1888.-1934.)“. Narodna Starina 34:117-125.

Škorjač, Izidor. 1927. „Seljačka prosvjetna sloga.“ Seljačka prosvjeta 2, 8-9:129-131.

Škorjač, Izidor. 1927b. „Duševni život“. Seljačka prosvjeta 2, 8-9:40-41.

Škorjač, Izidor. 1928. „Hrvatski kulturni radnici i kulturna društva u počast mučenika.“ Seljačka prosvjeta 3, 6-8:144-159.

Škorjač, Izidor. 1928b. „Seljački prosvjetni val“. Seljačka prosvjeta 3, 1:18-20.

Štivić, Imbro. 1940. Već prvi prosvjetni sabor ili kongres hrvatskih seljaka – dobro uspio.“ Seljačka sloga 5, 1:7-13.

Švab, Mladen. 1983. „Bićanić, Rudolf“. U: Hrvatski bibliografski leksikon. Zagreb. Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“:752-754.

Tomašić, Dinko. 1937. Društveni razvitak Hrvata. Zagreb. Hrvatska naklada.

Tončić, Kamilo. 1913. “Pokrajinski muzej za narodni obrt i umjetnost u Spljetu“. Koledar Pokrajinskog muzeja za narodni obrt i umjetnost 1:3-5.

Tortić, Janko.1929. „Pjesmom za dom i rod“ Dom 23, 35 (17.7.):4.

Vince-Pallua, Jelka. 1999. „Kultura srca, kultura uma. Radićevo shvaćanje i definicija kulture“. Etnološka tribina 22:247-254.

Vitez, Zorica. 1998. „Uz pedesetu obljetnicu Instituta za etnologiju i folkloristiku“, Narodna umjetnost 35/1:7-20.

Vodopija, Milivoj. 1973. „Lič, Edmund: Klod Levi-Stros, Beograd 1972“. Narodna Umjetnost 10:385-387.

Vodopija, Milivoj. 1976. „Maturiranje kao rite of passage“. Narodna Umjetnost 13:77-92.

144

Vodopija, Milivoj. 1977. „Radićeva „Osnova“ i narodni život danas“. Etnološki pregled 14:71-74.

Vraz, Stanko. 1942. „Pitanja“. Kolo I:151-152.

Vraz, Stanko. 1943. „Narodna poesia“. Kolo III:31-49.

Vraz, Stanko. ur. 1847. Kolo. Knj. IV. Matica Ilirska. Zagreb.

Vraz, Stanko. ur. 1847. Kolo. Knj. V. Matica Ilirska. Zagreb.

Vraz, Stanko. ur. 1847. Kolo. Knj. VI. Matica Ilirska. Zagreb.

Vraz, Stanko. ur. 1850. Kolo. Knj. VII. Matica Ilirska. Zagreb.

Vrbanić, Fran 1895. „Izvještaj tajnika“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 10:46-94.

Vuković - Todorović, Ljubica. 1940. Hrvatski seljački pokret braće Radića 1. Beograd.

Zebec, Tvrtko. 1992. Uloga „Seljačke sloge“ u životu hrvatskog sela“. U: XXVI međunarodna smotra folklora. Zagreb. Koncertna direkcija:33-42.

Zečević, Divna. 1976. „Svakodnevno pripovijedanje i usmena književna tradicija u prigradskom selu Šestinski Kraljevac“ Narodna Umjetnost 13: 123-140.

Zorić, Snježana. 1991. Obred i običaj. Zagreb. Zavod za istraživanje folkora.

Žganec, Vinko. 1948. Istarske narodne pjesme, sv 1. IEF rkp. N 10.

Žganec, Vinko. 1956. Glagoljaško pjevanje na Krku, Rabu i Pagu. ONŽO: NZ 69

Žganec, Vinko. 1957. Istarske narodne pjesme; Juići, sv 3. IEF rkp. N 263.

Žganec, Vinko. 1960. Istarske narodne pjesme; Boljun, sv 7.. IEF rkp. N 268.

Žganec, Vinko. 1962. „Melodije bećarca“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 40:513-523.

Žic, Ivan. 1949. „Vrbnik“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 33:5-74.

Žiža, Stjepan. 1949. „Poslovice i uzrečice iz Istre i s kvarnerskih otoka“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 33:147-163.

War, Exile, Everyday Life. Cultural Perspectives. (ed. Renata Jambrešić and Maja Povrzanović). 1996. Zagreb: Institute of Ethnology and Folklore Research.

[S.n.] 1877. „Uvod (Poviest akademije)“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1:3-17.

145

[S.n.] 1877b. „Pravila Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1:18-25.

[S.n.] 1877c. „Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti “. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1:49-64.

[S.n.] 1889. „Sjednice“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 4:47-75.

[S.n.] 1891. „Sjednica filologičko-historičkoga razreda 16. studenoga 1891“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 6:79.

[S.n.] 1895. „Sjednice razreda filologičko-historijskoga“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 10:16-20.

[S.n.] 1897. „Sjednice razreda filologičko-historijskoga“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 12:16-29.

[S.n.] 1897b. „Izvještaj tajnika“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 12:74-105.

[S.n.] 1901. „Sjednice folklorskog odbora“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 16:24-26. [S.n.] 1929. „Glavna skupština Seljačke Sloge“. Seljačka prosvjeta 4, 5:74-82.

[S.n.] 1939. „Osnovna načela prosvjetne politike...“. Seljačka sloga 4, 9: 298.

[S.n.] 1940. „Naredbu baš u smislu hrvatskog seljačkog pokreta...“. Seljačka sloga 5, 2:49.

[S.n.] 1940b. „Školski nadzornici iz ciele banovine Hrvatske...“ Seljačka sloga 5, 6: 164.

[S.n.] 1949. „Izvanredna skupština Jugoslavenske akademije“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 54:75-99.

[S.n.] 1952. „Izvještaj o radu Jugoslavenske akademije. Odbor za folklor“. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 56:41-42.

[S.n.] 1953. „Zapisnik 19.3.1953”. Arhiv ONŽO.

[S.n.] 1963. Upitnica I. Zagreb. Etnološko društvo Jugoslavije. Komisija za etnološki atlas. Centar za pripremu atlasa. Filozofski fakultet, Etnološki zavod.

[S.n.] 1965. Upitnica II. Zagreb. Etnološko društvo Jugoslavije. Komisija za etnološki atlas. Centar za pripremu atlasa. Filozofski fakultet, Etnološki zavod.

146

[S.n.] 1966. Upitnica III. Zagreb. Etnološko društvo Jugoslavije. Komisija za etnološki atlas. Centar za pripremu atlasa. Filozofski fakultet, Etnološki zavod.

[S.n.] 1967. Upitnica IV. Zagreb. Etnološko društvo Jugoslavije. Komisija za etnološki atlas. Centar za pripremu atlasa. Filozofski fakultet, Etnološki zavod.

[S.n.] 1980. „Pregled bibliografije i uredničkog rada prof. Branimira Bratanića“. Etnološka Tribina 3:103-114.

[S.n.] 1986. Institucije koje skupljaju i čuvaju građu o tradicijskoj kulturi i folkloru u SR Hrvatskoj. Zagreb. Zavod za istraživanje folklora. Hrvatsko etnološko društvo. Izvanredan svezak, knj. 8.

[S.n.] 1986b. „Popis radova u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena“. U: Popis izdanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1867-1985. U povodu 120. godišnjice osnutka. Sv I. Zagreb. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosi:146-156.

[S.n.] 2005. „Matasović, Josip“. U: Opća enciklopedija. Zagreb. Leksikografski zavod Miroslav Krleža:129.

[S.n.] 2005a. „Narodna starina“. U: Opća enciklopedija. Zagreb. Leksikografski zavod Miroslav Krleža:590.

147

SAŽETAK:

U ovom magistarskom radu izložen je povijesni pregled razvoja etnološke

znanosti.

Taj razvoj ima svoje početke u 19. stoljetnom interesu za narodnog život koji se sustavno

počeo proučavati u Odboru za sabiranje spomenika tradicionalne literature pri

Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Odbor, osnovan 1888. godine,

predstavljat će prvu etnološku instituciju u Hrvatskoj u kojoj će se Antun Radić izraditi

prva pravila i metode istraživanja te iznijeti svoje teorijske misli. Te rezultate Radit će

iznijeti u Osnovi za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu objavljenoj u 2.

broju Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena. Time će biti stvorena jedna

znanstvena paradigma, a Antun Radić predstavljat će prvu osobu koja je etnologiji dala

znanstvena obilježja.

U ovom magistarskom radu pažnja je stoga usredotočena na strukturu, primjenu i dosege

Radićevih misli, iznesenih u Osnovi, koje će biti važne za razvoj etnologije te političke

ideologije tog vremena. Radićeva metode i teorija, postat će manje naglašene pojavom

kulturno-povijene teorije koju je u hrvatsku etnologiju uveo Milovan Gavazzi, pročelnik

Katedre za etnologiju na Sveučilištu u Zagrebu između dvaju svjetskih ratova. Time će se

u hrvatskoj etnologiji pojaviti druga znanstvena paradigma koja će dominirati sve do

1970-ih godina.

Te dvije struje u etnologiji obilježit će jedno razdoblje koje je obrađeno u ovom

148

magistarskom radu. Stoga se posebna pažnja posvećuje temeljnim smjernicama i

dostignućima vezanim uz etnologiju Antuna Radića i Milovana Gavazzija. Kroz

sagledavanje tih pravaca prati se razvoj temeljnih etnoloških ustanova, vremenskih i

društvenih strujanja te se pokazuju refleksije koje su te dvije znanstvene paradigme

ostvarile na modernu hrvatsku etnologiju i istraživanje narodnog života.

Ključne riječi: Etnologija, povijesni pregled, znanstvene metode, Antun Radić, Milovan

Gavazzi

SUMMARY

In this paper is given historical overview of development of Croatian ethnology. That

development has it's roots in 19th century when interest for rural life was beginning to

take place. At the end of century first institution was founded which goal was to research

rural aspects of life. It was Odbor za narodni život i običaje Južnih Slavena under

Jugoslav academy of sciences and arts, founded in 1888. In that institution Antun Radić

will make construct first ethnology method that should be applied in ethological work.

Those results will be presented in his work Osnova za sabiranje i proučavanje građe o

narodnom životu published in 2nd volume of Zbornik za narodni život i običaje Južnih

Slavena. From that point one scientific paradigm will be constructed and Antun Radić

will represent first person who elevated ethnology on scientific level.

In this work we focused on structure, use and influence of Radić's thoughts, presented in

his work, witch will have important role in development of Croatian ethnology and

political ideology of that time. Radić's method and theory, will be less present when

cultural-history method will appear in Croatian ethnology. That method will be presented

by Milovan Gavazzi, chief of department of ethnology at University of Zagreb. Cultural-

history method will represent second scientific paradigm that will dominate in Croatian

ethnology till 1970es.

Those two paradigms will mark one period that was focus of this work. Therefore, special

149

attention is dedicated to basic views and achievements related to ethnology of Antun

Radić and Milovan Gavazzi. Through researching those two fractures work of

ethnological institutions, time and social fluctuations are viewed. Also reflections of

those paradigms on modern Croatian ethnology are shown.

Key words: ethnology, historical overview, scientific methods, Antun Radić, Milovan Gavazzi

ŽIVOTOPIS

Rođen sam 1977. godine u Zagrebu gdje sam završio Klasičnu gimnaziju i upisao

1996. godine povijest i etnologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Zagrebu. 2001.

godine diplomirao sam na Katedri za etnologiju s temom O Krsniku: od tradicijske

pojave u predajama do stvarnog iscjelitelja". Za vrijeme studija volontirao sam u Institutu

za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu gdje sam radio na arhiviranju, obradi i prikupljanje

etnološke građe. Nakon diplomiranja, 2002. godine, postao sam znanstvenim novakom u

Odsjeku za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na projektu "Etnološka

građa HAZU: obrada i kritičko objavljivanje". 2003 godine upisao sam Poslijediplomski

znanstveni studije hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U sklopu rada u Odsjeku sudjelovao sam na terenskim istraživanjima u Istri, Dalmaciji,

Slavoniji i Mađarskoj. Prisustvovao sam međunarodnim znanstvenim skupovima u

Piranu i Splitu.

Objavljivao sam znanstvene i preglede radove, prikaze i enciklopedijske jedinice, na

temu narodnih vjerovanja, nadnaravnih pojava, antropologije religije, mitologije,

socijalnog banditizma. Neki moji radovi objavljeni su u časopisima Narodna umjetnost,

Etnološka tribina, Studia etnologica, Povijest u nastavi i drugi.

150