Izvor:

Bašić, Ante. Književnost 1952 – danas. Proza: Antun Šoljan, 2004.

URL: http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/080425.php (2012-05-11)

Antun Šoljan (1932 - 1993)

Šoljanove su antologijske pjesme: Bacač kamena, Starci, Testament, Šezdeset i treće iznad Grobničkog polja, Kratka stanka, Šezdesete na Velebitu, Ekspres preporučeno + Mladost, Kratko ljeto, Mnoge smo i mnogo voljeli, Orfejeva smrt, Dvanaestorica, Vukovarski arzuhal

S književnim radom započeo je krajem 40-ih godina u časopisu Izvor. Cijeli radni vijek proveo je kao profesionalni književnik i prevodilac. Etablirao se u najvažnijem književnom časopisu 50-ih godina - Krugovi (naraštaj tzv. krugovaša: Mihalić, Slamnig, Pupačić, Gotovac, Pavletić i dr.) S krugovašima je Šoljan napustio tadašnje dominantne utilitarne tendencije u književnosti i djelovao na crti približavanja hrvatske književnosti svjetskim kretanjima. Iz tog razdoblja datiraju prve pjesničke zbirke Na rubu svijeta (1956) i Izvan fokusa (1957). U njegovim tekstovima naglašena je tjeskoba individualnog postojanja i intelektualizam lirskog subjekta. Antologijski tekst iz te faze je Bacač kamena. U ostalim zbirkama (Gartlic za čas kratit, Gazele i druge pjesme, Čitanje Ovidijevih Metamorfoza/ Rustichello, Bacač kamena i dr.) dotadašnji je modernistički rukopis obogatio različitim postupcima estetske igre sa starijom pjesničkom tradicijom. Drame su mu najviše u znaku društvenog angažmana, a najvažnije su Galilejevo uzašašće (1966), Klopka (1970) i Bard (1985). Ranije drame sakupljene su u knjizi Devet drama (1970).

Šoljanov prozni opus veoma je raznovrstan. Isprva razvija model proze u trapericama (Specijalni izaslanici, 1957), a kasnije ga upotpunjuje društvenom kritikom i problematikom individualne egzistencije u romanima Izdajice (1961), Kratki izlet (1965), Luka (1974) i Drugi ljudi na mjesecu (1978). U knjizi Hrvatski Joyce i druge igre (1989) sakupljeni su tekstovi koje obilježava pseudoeruditsko poigravanje s tradicijom, s ciljem da se u satiričnom i ironijskom modusu izvrgne podsmijehu modernistička dogma o potrebi za umjetničkim eksperimentima koja vodi ka nerazumljivosti i besmislenosti književne prakse. Objavio je i niz eseja o pjesnicima svoje generacije.

Prevodio je Shakespearea, Eliota, Pounda, Hemingwaya, Orwella, Brechta, Bloka i druge te uredio nekoliko antologija hrvatske i svjetske poezije. Bio je poznat po svojim nonkomformističkim stavovima spram vladajućeg oportunizma, što mu je donijelo neugodnosti u privatnom životu. Poznati su njegovi istupi na Matoševu grobu, odstupanje s čela PEN-centra zbog proganjanja pisaca u tadašnjoj Jugoslaviji, kao i oštra reakcija na razaranje Vukovara 1991.

KRATKI IZLET (1965)

Relativno oskudnu radnju romana čine događaji vezan uz potragu za starohrvatskom arhitekturom i zaboravljenim freskama koje poduzima skupina mladih arheologa i povjesničara umjetnosti po unutrašnjosti Istre. Svjedok neobičnih zbivanja na jednoj od ekspedicija je sam pripovjedač, i sam lik u romanu, čija sjećanja i refleksije tvore i cjelokupni sadržaj Kratkog izleta.

U uvodnom dijelu portretiran je ekscentrični Roko, pokretač svih akcija, koji se nakon nekoliko bezuspješnih potraga odluči pronaći Gradinu koja navodno obiluje traženim predmetima. Skupina kreće na put, ali im se pokvari autobus pa jedan dio putnika odluči ostati, dok drugi, s Rokom nastavljaju ekspediciju te doživljavaju niz bizarnih susreta. Najprije susreću tri goleme žene i ostaju bez Petra, jednog člana koji se odlučuje na povratak. Zatim nailaze na gostionicu s čudnim vlasnikom, gdje drugi član ekspedicije, Vladimir, otkazuje poslušnost i ne nastavlja put. Na sljedećem mjestu, grupa se potpuno raspada, te putovanje nastavljaju samo Roko i pripovjedač. Nakon mukotrpna probijanja kroz šiblje, u sumrak nabasaju na ostatke davno napuštenog samostana koji čuva osamljeni fratar. Pripovjedač i Roko posvađaju se oko fresaka te se pripovjedač zatim oprašta od Roka i sâm ulazi u podzemni hodnik, gdje u fantazmagoričnoj viziji ugleda svoje pretke. Izlazak u pusti kamenjar ujedno je i povratak u svijet stvarnosti.

U završnoj sekvenci, lociranoj u suvremenost, pripovjedač nastoji naći sudionike izleta, ali ne uspijeva pronaći nikoga, pa čak ni Gradinu na zemljopisnoj karti.

Riječ je o prstenasto komponiranom romanu s okvirnom pripoviješću unutar koje se odvijaju događaji ispripovijedani u 1. licu. U osnovi se naslanja na model pikarskog romana, budući da se ključni događaji pojavljuju kao epizode sa zaprekama i nevoljama koje junaci moraju proći, a kako su likovi mladi ljudi, autsajderi, može se govoriti i o oslanjanju na model suvremene proze u trapericama.

Roman treba čitati u alegorijskom ključu, što će kulminirati u fantastičnoj viziji s kraja romana. Vizionarsko poniranje u prošlost, neophodno je kako bi se do krajnosti zaoštrila simbolička vrijednost doživljenog i svojevrsna je poanta roman, koja daje smisao prijeđenom putu glavnog lika.

Mnoge rečenice znatno su blizu stilskog postupka koji podrijetlo ima u "pjesničkom" jeziku.

Sporedni likovi svedeni su svega na nekoliko bitnih obilježja i uvedeni kao predstavnici generacije, a ne kao samostalni i individualni akteri. Nasuprot njima, Roko, kao vođa skupine, dobio je znatno više prostora. No kraj romana potvrđuje da ni on ne posjeduje nikakve više vrijednosti, čime slika poratne "izgubljene" generacije biva potpuna. Ključna obilježja generacije sadržana su u liku anonimnog pripovjedača: spremnosti da slijedi uhodane

društvene obrasce, ali bez dubljeg uvjerenja, nakon čega nužno slijedi razočarenje kao posljedica.

Prve interpretacije Kratkog izleta najviše su se bavile "politički problematičnim" idejama u romanu. U jednom sloju, ovaj roman svakako je i kritika optimističke političke utopije, utjelovljene u liku kratkovidnoga vođe. Novija ga čitanja stavljaju u egzistencijalističku tematiku, odnosno na umjereni nihilizam kao krajnji ishod svih ljudskih stremljenja, što čini ključnu idejnu okosnicu romana. Obično se navodi izravna veza Kratkog izleta s jednim od najpoznatijih eseja egzistencijalističke filozofije, Camusovog Mita o Sizifu. Čak i Roko, koji treba biti potpuno predan imaginarnom cilju, naposljetku konstatira da na kraju nema ničega i da je smisao puta u samom putovanju.

Dodatak

Glavna tema Šoljanove proze: Odnos pojedinca prema nadindividualnim autoritetima koji se zasnivaju na ideologiji i politici.

Jezik Šoljanovih junaka: jezik urbane mladeži.

Šoljan svoju prozu veže uz konkretnu situaciju, ali kako se radnja odvija, čitatelj postaje svjestan alegorijskih značenja. U vremenu svog pojavljivanja, ovaj je roman shvaćen kao politička alegorija. Eksplicitna kritika socijalizma može se iščitati s putokaza „Ovdje skreni lijevo“, koji vodi u provaliju, a pripovjedaču se čini da je njezino tlo crveno od krvi žrtava koje su pale na njezino dno navedene putokazom. Slična alegorija može se razotkriti u mislima glavnog lika dok promatra zvijezdu: „Ići ćemo dalje, znao sam, ne zbog nje, nego usprkos njoj.“

Pripovjedačev prolazak kroz tamni podzemni hodnik predstavlja mukotrpno nastojanje pojedinca da realizira vlastiti identitet.

Roman Kratki izlet pripada hrvatskoj egzistencijalističkoj prozi.