1

Franjevački samostan Čudotvorne Gospe Sinjske, S I N J

SV. MISA KRAJ HUSINE JAME

na Vagnju – planina Kamešnica (10. obljetnica)

Subota, 5. rujna 2009. u 11.00 sati

“U SPOMEN ŽRTVAMA KOMUNIZMA“

Sv. Misu predvodi

Fra Marko Juki ć, župnik u Livnu

2

BRAĆO HRVATI, SRETAN VAM »DAN POBJEDE… !«

Po naravi stvari 5. kolovoza A.D. 2009. nisam bio u hrvatskom kraljevskom gradu Kninu na središnjoj proslavi 14. obljetnice VRO „OLUJA“. Nije da nisam pozvan, ali… Jednostavno mi se nije dalo ići, a i što bih tamo (u Kninu) radio!? Ovako: Ovogodišnja kninska proslava (kao i sve ine još od 2000.) pričinila mi se kao jedna svadba na koju uopće (i) nisu došli ni mladenci, ni kumovi, ni njihovi roditelji; ali ni bliža, a niti im daljnja rodbina. Nepozvani svatovi (ne mislim tu na mnp. kolege hrvatske branitelje!) ipak su se udostojili doći. Nama (valjda) na ponos i diku! Održali su svoje niskokalorične govorancije, slikavši se za »ugledne« nam (a)nacionalne dnevnike: Jutarnji list, Novi list, Slobodnu (!?!) Dalmaciju, kreveljeći se u izravanom prijenosu (koji ja nisam gledao!) na Sutlićevoj srpskoj dalekovidnici. Zatim su jeli, zapravo žderali. Lokali,tj. pili… Našu krv, znoj i suze… A i kakva je to proslava VRO „Oluje '95“, na kojoj slikovito kazano, nema onih koji su tamo svakako trebali biti, ali su ipak bili spriječeni doći – na ovaj ili pak na onaj način. Nabrojimo ih redom, navodeći »opravdanost« njihova nedolaska:

Vrhovni zapovjednik OSRH i Predsjednik RH dr. Franjo Tuñman, preminuo Ministar Obrane RH, stožerni general Gojko Šušak, preminuo

INI (abecednim redom:)

general zbora Imra Agotić, umirovljen general bojnik Rahim Ademi, umirovljen general bojnik Nijaz Baltak (Mate Šarlija-Daidža), preminuo general pukovnik Ivan Basarac, preminuo general bojnik Zlatko Binenfeld, umirovljen general bojnik HVO-a Tihomir Blaškić, umirovljen stožerni general Janko Bobetko, preminuo brigadni general Milan Bokulić, umirovljen brigadni Rudolf Mihael Brlečić, umirovljen kontraadmiral Ante Budimir, umirovljen general bojnik Božo Budimir, umirovljen general bojnik Živko Budimir, umirovljen general pukovnik Miljenko Crnjac, umirovljen general bojnik Ljubo Ćesić Rojs, umirovljen

3

general pukovnik Krešimir Ćosić, "prisilno" umirovljen general pukovnik Mile Ćuk, umirovljen brigadni general Gordan Čačić, poginuo general pukovnik Ivan Čermak, umirovljen - u haaškom zatvoru stožerni general Zvonimir Červenko, preminuo brigadni general Izidor Češnjaj, umirovljen brigadni general Šime Čičin Karlov, umirovljen general pukovnik Josip Čuletić, umirovljen general pukovnik ðuro Dečak, umirovljen brigadni general Željko Dobranović, umirovljen admiral Davor Domazet Lošo, "prisilno" umirovljen general bojnik Luka Džanko, umirovljen kontraadmiral Josip Erceg, umirovljen general pukovnik Franjo Feldi, umirovljen general bojnik Milenko Filipović, "prisilno" umirovljen brigadni general Veselko Gabričević, umirovljen general bojnik Miljenko Galić, umirovljen general bojnik Željko Glasnović, umirovljen general bojnik Branimir Glavaš, u bijegu general bojnik Karl Gorinšek, umirovljen general pukovnik Ante Gotovina, "prisilno" umirovljen - u haaškom zatvoru komodor Vlado Grozdanić, umirovljen admiral Božidar Grubišić, umirovljen brigadni general Vlado Hodalj, umirovljen general zbora Josip Ignac, umirovljen general bojnik Ivo Jelić, umirovljen general bojnik Zlatan Mijo Jelić, umirovljen brigadni general Antun Jeričević, umirovljen brigadni general Miroslav Jerzečić, umirovljen general bojnik Josip Juras, umirovljen viceadmiral Davorin Kajić, umirovljen general bojnik Matko Kakarigi, umirovljen general bojnik Ivan Kapular, "prisilno" umirovljen general bojnik Velibor Kikerec, umirovljen general bojnik Ivan Korade, ubijen (dakako od hrvatske ruke!) general bojnik Marinko Krešić, umirovljen general bojnik Damir Krstičević, "prisilno" umirovljen general pukovnik Mate Laušić, umirovljen stožerni admiral Sveto Letica, preminuo general bojnik Nojko Marinović, umirovljen general pukovnik Mladen Markač, umirovljen - u haaškom zatvoru brigadni general Ilija Maričić, umirovljen general bojnik Stanko Matić, umirovljen

4

general bojnik Andrija Matijaš, poginuo u Domovinskom ratu general zbora Pavao Miljavac. umirovljen general bojnik Mirko Norac, "prisilno" umirovljen - u glinskom zatvoru general pukovnik Milivoj Petković, umirovljen brigadni general Josip Petrović, umirovljen brigadni general Ivan Pokaz, umirovljen general pukovnik Slobodan Praljak, umirovljen - u haaškom zatvoru komodor Marinko Primorac, umirovljen general bojnik prim.dr. Ivo Prodan, umirovljen brigadni general Sergio Rabar, umirovljen brigadni general Zdenko Radulj, umirovljen general bojnik Rajko Rakić, umirovljen brigadni general Ilija Rašić, umirovljen general bojnik Markica Rebić, umirovljen general bojnik Dragutin Repinc, umirovljen general Zbora Ante Roso, umirovljen, umirovljen general bojnik Zvonimir Skender, umirovljen general pukovnik HV i HVO-a Stanko Sopta-Baja, umirovljen general pukovnik ðuro Srnec, umirovljen stožerni general Petar Stipetić, umirovljen admiral Vid Stipetić, umirovljen brigadni general Rudi Stipčić, umirovljen general bojnik Petar Šimac, umirovljen general bojnik Ivan Štimac, umirovljen general bojnik Josip Štimac, umirovljen general bojnik Dragutin Šlopar, umirovljen stožerni general Martin Špegelj, umirovljen general bojnik Žarko Tole, umirovljen general bojnik Ivan Tolj, umirovljen brigadni general Veselko Tolj, umirovljen stožerni general Anton Tus. umirovljen brigadni general Mate Viduka, umirovljen general bojnik Vinko Vrbanac, umirovljen general bojnik Blago Zadro, poginuo u Domovinskom ratu general bojnik Vladimir Zagorac, u hrvatskom zatvoru brigadni general Josip Zoričić, umirovljen brigadni general Josip Zvirotić, umirovljen Gore navedena gospoda generali (zapravo velika većina njih!) su, dakako, skupa sa svojim, tj. našim Vrhovnim zapovjednikom - neponovljivim i nepobjedivim hrvatskim predsjednikom, Olujnikom dr. Franjom Tuñmanom, te ministrom obrane RH, Gojkom Šuškom, i sa svima nama, kako govore, (a bilo

5

je o tome već dosta riječi čak i u Hrvatskom (!?!) državnom saboru!) sudjelovali u »Zločinačkom pothvatu« oslobañanja Hrvatske. Što će reći da smo (svi) mi i oni ratni zločinci… I da nam, kako kažu, treba suditi! Ali ne U IME REPUBLIKE HRVATSKE (iako čak i to u današnjoj jadnoj Hrvatskoj nije nemoguće!) već (najvjerojatnije!) U IME NARODA JUGOSLAVIJE! Ako nam već treba suditi, NEKA NAM SUDE ONI KOJI SU S NAMA RATOVALI… Ovih par redaka upućeni su Tuñmanovoj nepobjedivoj Hrvatskoj vojsci (pobjedničkoj u ratu, a poraženoj u miru!), kao opomena, ali i na razmišljanje. Do jubilarne 15. obljetnice VRO „Oluja '95!“ Inih se svečara uopće i ne tiče, pa makar svima nama isti danas ganutljivo tepaju:

BRAĆO HRVATI, Sretan Vam »Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!«

Dotični nam zbilja i imaju zašto čestitati, jer oni: ex-Drugarice i drugovi, a današnji Dame i gospoda, za sve što su u životu priskrbili mogu zahvaliti samo (i jedino) nama… A ne svom blijedom domoljublju, skromnom obrazovanju i sl. Ispričavam se pojedinim (časnim) pojedincima, jer i u današnjem hrvatskom kukolju ipak ima nešto malo (zapravo - premalo) žita.

U praskozorju Splita, 5.kolovoza A.D. 2009. Petar VULIĆ

6

Moja molitva za predsjednika države

Uoči blagdana Velike Gospe otišao sam u Gospino svetište u Sinj,

pomoliti se, meñu ostalim, i za predsjednika Mesića, da mu Gospodin prosvijetli pamet (valjda kokošiju!, dopuna).

Svetište je bilo prepuno naroda. Molio sam: «Gospodine, ne uzmi našem drugu Mesiću za zlo sve one hule koje je

izrekao o Tvojoj Crkvi i križu Tvoga Sina Isusa Krista. Ti znaš, da je Mesić odgojen u komunističkoj ideologiji, da je takav bio i

takav ostao do danas, on ne zna ni tko je Crkva, ni tko je Isus Krist (njemu i Fumiću je i Krist, jednostavno rečeno-klerofašist, dopuna!).

Tko je, Gospodine, duhom ubogoga-izgubljenog božjeg sina Stipana mogao i podučiti, da Crkva nije samo kler, ili samo biskupi, nego da je Crkva zajednica vjernika kao naroda Božjega, i da se vjernici laici smiju i moraju baviti politikom, jer se politika bavi općim dobrom?

Tko je njemu uopće i mogao kazati, da bi Tvoj Sin Isus Krist sigurno doživio mirnu starost da se bavio samo teologijom.

No Tvoj Sin je oštro osudio političke i socijalne nepravde naroda i zemalja u kojima je živio, licemjerje onih na vlasti, potkupljivost (Judinim škudama!) onih koji bi morali pravedno suditi, pretvaranje Tvoga hrama u «razbojničku špilju»(danas bi se to reklo 'leglo udbaša i komunjara!', dopuna).

To je Isusa i dovelo u mladim godinama do križa. Gospodine, da je Mesić pametan (a nije!, dopuna!), premda je ateist, on

ne bi pljuvao po svetinjama hrvatskoga naroda upravo sada, kada se otkrivaju bezbrojne masovne grobnice koje je njegov učitelj i uzor, komunistički mega-ubojica Tito punio nevinim žrtvama bez suda i suñenja.

Oprosti zabludjelom drugu Mesiću, Gospodine, napad na križ, taj simbol muke i smrti Nevinoga, i praštanja Raspetoga ubojicama, oprosti mu jer ne zna što radi.

Mesić ne zna, da križ nije samo oznaka vjerske konfesije, nego da je postao civilizacijski simbol pobjede praštanja nad mržnjom, humanosti nad okrutnošću (jer, 'tovariš č' Joža ga nije podučavao vjeronauku!, dopuna).

Hvala Ti, Gospodine, što Tito nije uspio Tvoga blaženika Stepinca prisiliti, da odvoji Crkvu u Hrvata od Tvoje sveopće Katoličke Crkve, jer da mu

7

je to uspjelo, drug Mesić bi vjerojatno sada pokušao predsjedničkim ukazom ukinuti tu hrvatsku nacionalnu Crkvu.

Smiluj se, Gospodine, i patničkome hrvatskom narodu, koji nakon Tita mora trpjeti male titiće.

Oslobodi narod od nečastivih onom Tvojom biblijskom: 'Apage Satana', Amen».

Kad sam izašao iz crkve u Sinju dočekao me je vani prekrasan ljetni dan. Veliko je mnoštvo ljudi bilo oko crkve; neki su se odmarali u obližnjim

kafićima uz osvježujuće piće, neki su razgledali suvenire, a jedna grupica mlañih ljudi je pjevala sinjsku «reru».

I dok sam se udaljavao od svetišta krenuvši prema svome automobilu, slijedeće riječi te «rere» su dopirale do mene:

«Gospe Sinjska ako si u stanju, uzmi Stipu a vrati nam Franju». Naravno, da Gospa Sinjska ne će uslišati ovakve želje naroda, Stipe bi joj

u raju sigurno osnovao i KP-ćeliju! Ipak, dospjet' će on na nebo, jer: Blago siromašnima duhom (budalama!), njihovo je carstvo nebesko!

Prof. Branimir Lukši ć

(dopunio dk., omiš)

A evo kako lijepo o križu zbori kapetan Ronald Ružić:

Stipi

Križ, Težak, Mučan, Saki nosi Molit, Tajit , Skrit, Videt ga ni Ni čovika, Ni bola, Smiha srca Suzne duše, Zvani se smeješ

Znutri pla češ, Znet ga moreš .......... Jedino sa zida, Stipe moj!

(kap. Ronald Ružić)

http://www.dragovoljac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=3464&Itemid=1

8

Damir Borov čak

PREDSJEDNIK O AKTUALNOSTIMA

Mesić proziva nadbiskupa Bariši ća - Ja sam slušao jednog nadbiskupa. Takvu mržnju ja dugo nisam vidio na licu jednog čovjeka, a posebno ne na licu jednog visokog svećenika, rekao je Mesić, istaknuvši da se radi o Marinu Barišiću.

VEČERNJI LIST 20.8.2009.

Mesić: Za Hrvatsku sam ulazio u veće rizike nego svi naši svećenici zajedno

Istaknuo je da je polemika s Crkvom otišla predaleko, odnosno da je otišla u krivom smjeru. Objasnio je da se on nije zalagao da se iz institucija uklone križevi, nego vjerska obilježja.

Autor: I. Čičak 19.08.2009 19:30

zadnja izmjena: 20.08.2009 09:32

(Foto: Dnevnik.hr)

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u intervjuu za Novu TV osvrnuo se na aktualne dogañaje, pa tako i na svoj sukob s Crkvom. Sukob s Crkvom Istaknuo je da je polemika s Crkvom otišla predaleko, odnosno da je otišla u krivom smjeru. Objasnio je da se on nije zalagao da se iz institucija uklone križevi, nego vjerska obilježja. - Tamo gdje su većina pravoslavci, zar će gradonačelnik u uredu imati pravoslavni križ, upitao se predsjednik. - Ja sam slušao jednog nadbiskupa. Takvu mržnju ja dugo nisam vidio na licu jednog čovjeka, a posebno ne na licu jednog visokog svećenika - rekao je Mesić, istaknuvši da se radi o Marinu Barišiću.

9

- Taj čovjek čim se spomene moje ime, mijenja svoju fizionomiju. A zašto bi on bio bliži Bogu od mene. Zašto bi on bio veći patriot od mene? Zašto bi on bio veći Hrvat od mene? Pa ja sam za ovu Hrvatsku bio na robiji i vjerojatno dolazio u veće rizike nego svi svećenici u Hrvatskoj zajedno. I sad da netko mjeri moje hrvatstvo. Odakle mu pravo?!' - upitao se Mesić. Nije se čuo sa Sanaderom Predsjednik je takoñer dodao da bi Jadranki Kosor i njezinoj Vladi dao zadovoljavajuću ocjenu. - Prekratko je za jednu ozbiljniju analizu, ali sada bi dao zadovoljavajuću ocjenu - istaknuo je Mesić. Pojasnio je da je ta ocjena 'bliže 3 nego 2'. Mesić se nije čuo s bivšim premijerom Ivom Sanaderom od kada je otpušten iz bolnice. - Ja sam se htio čuti i rekli su mi da je on na viziti i da će me nazvati kad bude mogao govoriti, ali se još nisu javili - dodao je Mesić.

'Moralo je puknuti' Na pitanje hoće li prije kraja svog mandata pomilovati Mirka Norca i Hrvoja Petrača, Mesić je samo kratko rekao kako obojica 'imaju šansi'. Komentirajući najnovije afere, Mesić je rekao da je to toliko nabujalo da je jednog dana moralo puknuti. U Ministarstvo obrane, koji god dolazili ministri, timovi su ostajali isti. Ja sam inzistirao da oni vojnici koji se nalaze u Ministarstvu obrane odu malo u vojsku, a da iz vojske dobijemo stručnjake koji znaju što je u vojsci potrebno, a ne da cijelo vrijeme netko zato što je proglašen vojnikom, a nije u suštini vojnik nego ima čin i položaj, da može djelovati na procese, dodao je predsjednik. Najnovije Inino poskupljenje cijene goriva predsjednik je prokomentirao kako još nitko u Hrvatskoj nije vidio ugovore koji su potpisani izmeñu mañarske i hrvatske strane, te da bi bilo zanimljivo vidjeti tko ih je potpisao. Iako je predsjednik najavio da će dva Zakona poslati na ocjenu ustavnosti (Zakon o posebnom porezu na plaće i Zakon o umjetnoj oplodnji), istu namjeru nema i sa Zakonom o zabrani pušenja, jer kako kaže - treba dozvoliti da svatko svojom voljom odlučuje što želi. Ako netko želi imati lokal u kojem se puši, neka grañanin sam odluči hoće li ući u taj lokal - zaključio je predsjednik.

http://www.vecernji.hr/vijesti/mesic-za-hrvatsku-sam-ulazio-vece-rizike-nego-svi-nasi-svecenici-zajedno-clanak-8640

10

20.08.2009. | 23:29 KOORDINACIJA UDRUGA IZ DOMOVINSKOG RATA U ZADRU PO ČINJE SKUPLJATI POTPISE ZA REFERENDUM

Zbog uklanjanja križa branitelji traže referendum za opoziv Mes ića

U Zadru, a potom i u drugim hrvatskim gradovima, sljedećega tjedna započinje skupljanje potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma o izglasavanju nepovjerenja predsjedniku RH Stjepanu Mesi ću i njegovoj smjeni s funkcije predsjednika države. Inicijativa je krenula iz Zadra gdje je Koordinacija udruga proizišlih iz Domovinskog rata na izvanrednoj sjednici 18. kolovoza donijela ovu odluku, te uz pomoć braniteljskih udruga iz cijele Hrvatske priprema prikupljanje potrebnih 300 tisuća potpisa.

Marinko Radas, predsjednik “Hrvatskog domobrana” / CROPIX

- Stekli su se svi uvjeti, sukladno članku 104. Ustava Republike Hrvatske, da se pokrene postupak za utvrñivanje odgovornosti predsjednika Mesića i za njegov opoziv, jer svojim izjavama o potrebi uklanjanja križeva iz državnih ustanova krši odredbe Ustava RH. Tim su odredbama zajamčena prava na vjersku slobodu. Predsjednik Republike je odgovoran za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti i mi želimo da snosi odgovornost - kaže dragovoljac Marinko Radas , predsjednik udruge “Hrvatski domobran“ koja je član Koordinacije udruga proizišlih iz Domovinskog rata Zadarske županije.

U odluci koordinacije o skupljanju potpisa radi izglasavanja referenduma o nepovjerenju predsjedniku Mesiću stoji, meñu ostalim: Dirajući u Kristov križ i tražeći njegovo uklanjanje iz javnih prostora, Mesić dira u najdublje vjerske osjećaje hrvatskog naroda čime vrši povredu Ustavom zajamčenih vjerskih osjećaja i sloboda. Njegova najnovija protuhrvatska inicijativa je kulminacija grubih napada na prava hrvatskog naroda. Mi moramo složno istupiti i skupiti potpise za izglasavanje referenduma o nepovjerenju sadašnjem predsjedniku RH i dodijeliti mu nečasni otpust s te časne funkcije, kao poruku svima i za sva vremena da se u hrvatske svetinje ne može nekažnjeno dirati”, stoji u odluci koordinacije čiji je predsjednik Ante Martinac .

U odluci se iskazuje uvjerenje da će svi Hrvati i sve udruge proistekle iz Domovinskog rata poduprijeti ovu akciju i na taj način pokazati i obraniti svoj nacionalni i vjerski ponos.

Prikupljanje potpisa provodit će se u organizaciji koordinacije, o čemu će biti obaviještene sve braniteljske udruge u Hrvatskoj.

LADA KALMETA/EPEHA

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/66664/Default.aspx

11

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Brtonigla 14. kolovoza 2009.

Uredništvu „Dragovoljca“

BEZOBRAZNI PROVOKATOR STIPE MESIĆ

(beskrajna Mesićeva laprdanja o „antifašizmu“)

Naš odlazeći vulgarni predsjednik Republike, retardirana prostačina bez premca Stipe Mesić („Apage Satanas!“), uporno – do iznemoglosti i do dosadnosti tvrdi da je „Hrvatska proizašla iz antifašizma“ (u srpskom Novom listu iz Rijeke 28. srpnja 2009., iz pera svojeg vlastitog novinara Borisa Pavelića) – te je dodao: „onaj koji to negira napada Ustav“. Najkraći komentar na to je: bilo je raznih „antifašizama“, a Bogme je bilo i raznih „Ustava“. Sjetimo se samo Staljinovog Ustava SSSR-a iz 1936.g. i Račanovog iz 2001.g. Račan je čak dvaput uzastopno mijenjao naš demokratski Ustav, a Staljinov Ustav iz 1936.g. je bio hvaljen kao najdemokratskiji Ustav na svijetu u to vrijeme! A onda je odmah uslijedio Staljinov genocid nad „sovjetskim“ narodima! I to „samo“ tridest milijuna likvidiranih ljudi. A od toga broja najmanje deset milijuna u ime Staljinovog „antifašizma“! A to znači i Titovog „antifašizma“!! I Mesićevog, Manolićevog i Lončarovog „antifašizma“, dakako. A sada i ovdje, ja pitam Mesića i sve njegove MI6 - novinare tipa Borisa Pavelića (et comp.): Koja je to Hrvatska proizašla iz antifašizma? I kojeg antifašizma? Ova naša nova Hrvatska nije proizašla iz Manolićevog i Mesićevog „antifašizma“ nego iz našeg hrvatskog antikomunizma! I iz našeg svetog Domovinskog rata, u kojem smo srušili njihov crveno-crni jugo-srpski fašizam Slobodana Miloševića i Titovih generala (predvoñenim Veljkom Kadijevićem i Blagojem Adžićem). Naprotiv, takozvana Mesićeva (Manolićeva i Lončareva) je „Hrvatska“ proizašla iz zločinačkog staljinizma (koji oni podlom podvalom zovu „antifašizmom“) i zato je – voljom Staljina – ponovo brutalno okupirana i ponovo završila u svojoj staroj mračnoj „tamnici naroda“ – Velikosrpskoj Jugoslaviji, odnosno „Srboslaviji“. A to nije bila prava Hrvatska!! Znači, Mesić se kao utopljenik hvata za slamku spasa nekakvog svog i

12

Manolićevog i Lončarovog „antifašizma“. A to mu je „argument od slame“, kao što je i on sam „ čovjek od slame“ – tipični retardirani komunistički pajac, t.j. pagliacco! Ili kako sam ga ja često posljednjih sedam godina nazivao – „dvorska luda“ s udbaškog Pantovščaka. * * * * * * Tko o čemu, predsjednik Republike Stipe Mesić o svom (crvenom!!) „antifašizmu“. I o crnom fašizmu kojega više nigdje nema u našoj stvarnosti. Osim u glavama starih udbaša, koji svojom novom agitacijom i propagandom pokušavaju isprati svoju mračnu prošlost i svoje krvave ruke. Jedini fašizam koji danas postoji u Hrvatskoj je crveni Udbo-fašizam Mesićevog Pantovščaka (koji se pojavljuje ili u obličju donekle profinjene Udbo-masonerije i/ili u obličju ulične Udbo-mafije - a taj joj je oblik itekako opipiljiv i u materijalnom obliku!). Dovoljno je pogledati tko sve non-stop „čergari“ s našim Ciganinom-Predsjednik po svijetu, za čiji račun „čergare“, čije „čerge“ posjećuju. A to su gotovo iste rute kojima se skitao i pokojni diktator Tito. I sve nas je to papreno skupo koštalo! S druge strane, dovoljno je pogledati tko vlada našim „pravosuñem“, tko nam postavlja suce (uključujući i predsjednika Vrhovnog suda R.H.!), tko štiti najveće „bande lopovske“ u ovoj državi, tko je sve ostao netaknut ili pošteñen sudskih sankcija, itd. Velik je Mesićev strah od rasvjetljavanja najmračnijih dijelova komunističke prošlosti. Zna se i zašto. Crveni povijesni falsifikati pucaju po svim šavovima. Nove tisuće kostura njihovih zvjerski ubijenih žrtava posvuda izlaze iz hrvatske i slovenačke zemlje, a njihovi duhovi svake noći kao aveti jašu nebom ponad Pantovščaka. Sablasti prošlosti i strah od novih noćnih mora pritišće stare komunističke zločince na Pantovščaku, koji stoga sve slabije i manje spavaju i sve više drhte od straha. Neumitno im se približava kraj mandata ... A onda? Možda im dolazi Sudnji dan?! Bože daj to! To je glavni razlog zbog kojeg Mesić grozničavo sve politizira: i M.P. Thompsona, i Sinjsku Alku, i Dan Pobjede 5. kolovoza 1995.g., i Dan antifašističke borbe 22. lipnja 1941.g., i Proboj logoraša u konc-logoru Jasenovac 1945. i Bleiburg i Kočevski Rog i sva „polja smrti“ po Sloveniji, 1945.g. Ama baš sve naš Ciganin-Predsjednik politizira! A sve više - i sada najviše - politizira i problematizira svoj sukob s našom hrvatskim katoličkom crkvom i njenim Kaptolom! Sada je Mesić konačno napao i sam KRIŽ ! Mesić nikako da se pomiri s

13

činjenicom da je naš križ pobijedio njegovu crvenu petokraku u našem svetom Domovinskom ratu (i tako konačno oslobodio Hrvatsku!!), pa on stoga drži da - kad je već njegova crvena petokraka protjerana iz javnih prostora - onda po njemu ne bi smjelo biti mjesta ni našem križu u javnim prostorima. E, šipak, Ciganine-Predsjedniče! „Cuius regio, illius religio“! ( „čija je zemlja, onoga je i vjera“ – vjerski sporazum u Ahenskom miru iz 1.555.g.). Nećemo nove vjerske ratove na Balkanu! Pogledajmo stoga, koja sila Mesića na to tjera? Poñimo redom – od kraja prema početku: Mesić je odbio doći na misu u Kninu, u crkvu Sv. Ante. Pa što onda? Što će (bivši??) staljinist Mesić na misi u crkvi Sv. Ante u Kninu i to na Dan Pobjede 5. kolovoza? Što će taj „Nečastivi“ Mesić u našoj hrvatskoj crkvi, pogotovu u Kninu? A Mesić je to spretno iskoristio kao svoju novu provokaciju! Mesić je – da bi popravio svoj prethodni predsjednički gaf u Kninu – uoči Sinjske Alke došao u crkvu Velike Gospe Sinjske (crkve u kojoj sam i ja kršten i krizman). Ma, tko mu je u crkvi u Sinju dozvolio da uñe u tu našu svetinju? Tko je dozvolio tom poganinu - poganom Mesiću da uñe i oskrnavi našu katedralnu crkvu Velike Gospe sinjske? Što ima jedan takav „Nečastivi“ ulaziti u tu našu svetu sinjsku crkvu? Evo što: došao je provocirati! Mesić je sam sebe pozvao na Sinjsku Alku. Da bi ponovo provocirao! A taj prljavi i protu-narodni zadatak su odradili stari sinjski udbaši i komunisti, koji se nadaju da smo mi Sinjani i Cetinjani zaboravili na onu njihovu „Husinu jamu“ na Kamešnici, u koju su oni 1944.g. bacili oko 700 svojih zvjerski ubijenih žrtava. A oni su o tome morali cijeli svoj život šutjeti! Zar im još nije dovoljno te njihove sramote? Uostalom, što jedan Stipe Mesić ima raditi na Sinjskoj Alki? Naša Alka je ratnička i vjerska svetkovina, na kojoj nipošto nije mjesto jednom „Nečastivom“ Stipi Mesiću, koji je u jesen 1993.g. i u proljeće 1994.g., zajedno s Josipom Manolićem i njihovim udbašima zdušno zagovarao da se ovjekovječi tadašnja „Amputacija Hrvatske“ po granicama tadašnjih UNPA – zona! Toliko o „ratniku“ i pri čuvnom general-bojniku Stipi Mesiću, a sada „vrhovnom zapovjedniku“, odnosno „vojskovoñi“ Stipi Mesi ću! S druge strane, Mesić ne vjeruje u našeg Boga – jer je njegov pravi Bog umro u Moskvi 5. ožujka 1953.g.! Što onda jedan takav izrod, izdajnik i nevjernik ima raditi na našoj ratničkoj i vjerskoj svetkovini - Sinjskoj Alki?

14

Evo što: Stipe Mesić je došao provocirati Sinjane! Zauzvrat je dobio od Sinjana pravi odgovor: Apage Satanas!! Da bi prikrio još jednu svoju i Udbo-masonerijsku sramotu, na proslavi četničkog dana Ustanka u Srbu 27. srpnja ove 2009.g., na kojemu je njegova pajdašica Vesna Pusić održala svoj pozdravni i slavopojni govor bivšim „crvenim četnicima“ ðoke Jovanića, Stipe Mesić je sazvao svoje novinare na Pantovščak, na „druženje“, gdje su novinari dobili poseban zadatak da oštro napadnu svojevrsnog stožernog hrvatskog „narodnog tribuna“ M. P. Thompsona, u povodu njegovog masovnog koncerta (pred 10.000 Hrvata) u Biogradu n/m. Zbog toga je izraženo zgražanje nad „zabrinjavaju ćom činjenicom da je deset tisuća mladih zajedno s Thompsonom skandiralo 'Za dom spremni!' “. (a za što bi drugo pravi muževi trebali biti spremni? Za svoju majku, za svoju sestru, za svoju kćerku i za svoju ženu! A to je taj sveti „dom“! I zato smo „za dom spremni“! ). Ni „Dan antifašističke borbe“ 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska nije prošao bez Mesićeve pjesme „po šumama i gorama“ i njegovog već šablonskog govora o „antifašizmu“ i demokraciji. Bogme smo mi stariji krvavo zapamtili tu njihovu „antifašisti čku demokraciju“! Njihov Goli otok i Staru Gradišku. Njihove „demokratske izbore“ 1946.g.! Njihov „demokratski“ otkup žita i stoke, praćen krvavim udbaškim terorom (samo u „Cazinskoj buni“ 1950.g. UDBA je pobila 650 seljaka u jednoj noći, onih koji su odbili dati svoje žito i svoju stoku u bescijenje komunističke vlasti!). Sjećamo se još uvijek prvih dvadeset godina „demokratskog“ i „antifašističkog“ terora, sve do smjene mračnog Aleksandra Rankovića – dotadašnjeg sveopćeg gospodara života i smrti! I stoga Stipe Mesić uporno laprda i o „udžbenicima povijesti koji stvaraju dezorijentiranu mladež“ (novinar Boris Pavelić u srpskom „Novom listu“ iz Rijeke). „Povijesni revizionisti nas tjeraju – smatra Mesić – na pristajanje na povijesnu laž da su kolaboracionisti bili domoljubi koji su počinili neki zločin i da su pobjednički antifašisti bili krvožedna rulja kojoj je cilj b io samo ubijanje Hrvata“ . Ma, „stani malo Gedžo s Pantovščaka, i mi konja za trku imamo!“ . Ima nas sve više „povijesnih revizionista“ koji smo protiv Mesićevskih povijesnih falsifikatora, a koji se – evo opet – množe pod okriljem Mesićeve, Manolićeve i Lončareve UDBE (a uz obilnu pomoć Judinih škuda iz kese Georga Sorosa): Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovine, Udbo-katolika Drage Pilsela i čitave bulumenta novinara-povjesničara (primjer Tihomira Ponoša iz srpskog „Novog lista“ u Rijeci). Mi rušimo njihove povijesne falsifikate, a da smo u

15

tome u pravu u prilog nam ide i rezolucija Europskog parlamenta u Bruxellesu o osudi komunizma kao zločinačkog totalitarnog sistema. Dakle, svi smo mi revizionisti! Hura!! Pa i sam Stipe Mesić je revizionist! Ali za razliku od nas, on je prljavi revizionist. To je slučaj generala Tihomira Blaškića na Haaškom sudu u cijelosti pokazao!! Mesić je pokušao prljavo revidirati povijest rata u Srednjoj Bosni, pa je potpuno nevin čovjek, hrvatski general Tihomir Blaškić odsjedio u zatvoru Sheveningena punih devet godina zbog Mesićevih povijesnih laži, odnosno njegovog povijesnog revizionizma! Srećom, Haaški sud je nakon devet godina otkrio Mesićeve revizionističke povijesne falsifikate. A što se tiče spomenutih „kolaboracionista“, kud ćeš većeg „kolaboracionista“ od Stipe Mesića! A sudbina kolaboranta je propisana Božjim zakonom: smrtnom kaznom! Hoćemo li i to dočekati? Daj Bože da i to dočekamo! A što se tiče najnovijeg Mesićevog napada na naš katolički križ u javnim prostorima, pod pretekstom da u hrvatskoj vojsci ima i pravoslavaca i Židova i muslimana i ateista, valja reći da Mesić namjerno cilja na provokaciju, ali i izazivanje kaosa. Mesić podlo cilja na relativiziranje suvereniteta hrvatskog naroda i njegovu ponovnu podjelu sa Srbima pa čak i ostalim nacionalnim i vjerskim manjinama. Mesić je svijestan da mu se bliži kraj posljednjeg mandata i on želi ponovo stvoriti mutnu situaciju, a on sam se najbolje snalazi u mutnim situacijama. Uostalom, to je njegov prvi izbor za predsjednika Republike pokazao u siječnju i veljači 2.000-te godine! Stoga Mesić cilja na izazivanje vjerskih nesnošljivosti u Hrvatskoj, kako bi (vjerovatno po nalogu iz judeomasonerijskoj stožera u Londonu) u stanju kaosa otvorio put Vesni Pusić na Pantovščak, a sebi u Banske dvore! Mesić je ovu moju staru tvrdnju (tvrdnju od prije godinu i pol dana!) ovih dana konačno demantirao, ali tko je još naivan da mu u to povjeruje?! Tko će to vjerovati Stipi Mesiću?! Eto, to je glavni razlog zašto Mesić uporno gura svoj nos u naše crkvene stvari, dok on sam istovremeno našoj katoličkoj crkvi priječi bilo kakvo pravo da svoj hrvatski narod i u politici usmjerava prema svojim moralnim i civilizacijskim vrijednostima. A to je nešto što joj nitko ne može zabraniti. Neki su to već probali pa su opekli svoje prste!

Ante Rokov Jadrijević (hrvatski socijal-radikal)

http://ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com/

16

od damir borovcak <damir.borovcak@zg.t-com.hr> za Hrvatskim prijateljima u domovini i svijetu <hpudis@zg.t-com.hr> datum 24. kolovoza 2009. 08:19 predmet: Krik naroda --> Srb 27.srpnja 1941. --> Boričevac 2. kolovoza 1941.

GODIŠNJICE Srb 27.srpnja 1941. - Bori čevac 2. kolovoza 1941.

- Samo prije pet-šest godina - rekao je Milorad Pupovac - ovdje nas je bilo svega desetak ili tek nešto više. Danas nas je gotovo sto puta više. Okupljamo se ovdje i zato da bi u Lici postojala i produbljivala se vjera jednih ljudi u druge. Tu vjeru Srba u Hrvate i obrnuto mi moramo širiti. Bio je ovo, reklo bi se, krik iz naroda, o kojem bi svi, baš svi, trebali povesti ra čuna.

http://www.snv.hr/vijesti/spomenik-u-srbu-bi-trebao -biti-obnovljen-/ Danas se Mala Gospa na poseban način obilježava u Boričevcu, župi smještenoj izmeñu Donjeg Lapca i Srba, u kojoj je do 1941. godine živjelo preko 2 tisuće vjernika rimokatolika koji su stradali i proganjani od 1941. godine. Točan broj ubijenih i nestalih do danas nije utvrñen. U Boričevcu danas žive dvije rimokatoličke obitelji.

http://www.snv.hr/vijesti/spomenik-u-srbu-bi-trebao -biti-obnovljen-/

Spomenik u Srbu bi trebao biti obnovljen

I ove godine podno porušenog spomenika Vanje Radauša u Srbu okupilo se više stotina ljudi iz svih krajeva bivše države, naročito Li čana, Dalmatinaca i Kordunaša, povodom obilježavanja godišnjice ustanka naroda Hrvatske. Podsjetilo se i ovaj put na herojske ratne dane gordih Ličana, koji su za slobodnu Jugoslaviju i Hrvatsku u njenom sastavu dali gotovo 30 hiljada žrtava, što boraca što civila. U ime Općine Gračac kao domaćina goste je pozdravio mladi zamjenik načelnika Milan Tankosić. Potom je govorio Nikola Dobre, predsjednik SABA Zadarske županije. U ime sekcije boraca Šeste ličke iz Beograda govorio je Sava Todorić, a u ime SABA RH general u penziji Josip Skupnjak. Skupu se obratila i Vesna Pusić, saborska zastupnica i predsjednička kandidatkinja HNS-a. Prema njenim riječima, kada se govori o prošlosti, onda svakom mora biti jasno da antifašizam u Hrvatskoj nema alternative. Kada se govori o današnjoj situaciji, onda svi imamo zajedničku obavezu izgraditi državu koja će sve grañane prepoznati kao svoje.

17

- Svi imamo pravo na Hrvatsku, ali moramo preuzeti i odgovornost za njenu budućnost, jer svatko od nas ima mnogo toga korisnog učiniti za ovu državu. Ova država mora biti kao dobra majka za sve svoje grañane, bez obzira na bilo koju vrstu njihove pripadnosti - kazala je Vesna Pusić. Potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac ponovno je naglasio da je obnova antifašističkih spomenika dio koalicionog sporazuma izmeñu HDZ-a i SDSS-a i da bez ispunjena tih obaveza neće biti daljnjeg nastavka te saradnje. Kazao je da bi spomenik u Srbu uskoro trebao biti obnovljen i uz prigodnu svečanost predstavljen javnosti. - Samo prije pet-šest godina - rekao je Milorad Pupovac - ovdje nas je bilo svega desetak ili tek nešto više. Danas nas je gotovo sto puta više. Okupljamo se ovdje i zato da bi u Lici postojala i produbljivala se vjera jednih ljudi u druge. Tu vjeru Srba u Hrvate i obrnuto mi moramo širiti. Pupovac je dodao da danas u Hrvatskoj postoje brojne teškoće u kojima najveći teret moraju platiti oni koji su to već jednom platili zbog loše privatizacije i pretvorbe. - Hrvatska treba više pravde i više odgovornosti, a teret treba raspodijeliti na sve. Ili će se mijenjati politika, ili ćemo se mi mijenjati. Srb nije bio samo mjesto ustanka, već je to bilo mjesto gdje se vjerovalo u pravednije društvo - zaključio je Pupovac. Skupu se mimo protokola obratio profesor ðuro Dukić iz Gračaca, istaknuti borac i antifašist. Govorio je o vrlo lošem položaju Like u današnjoj Hrvatskoj, o neispunjavanju preuzetih obaveza od strane vlasti, sa čime se u jednom dijelu svog govora složio i Pupovac. Bio je ovo, reklo bi se, krik iz naroda, o kojem bi svi, baš svi, trebali povesti računa.

M. Cimeša

18

From: Marko Pavelic <marko.pavelic2@vu.t-com.hr> Date: 2009/8/23 Subject: za ministarstvo kulture To: Jadranka Matašin <jadranka.matasin@gmail.com>

UDRUGA LIČANA ŽUPE BORIČEVAC

Predsjednica Udruge Jadranka Matašin M. Jurić Zagorke 8, 43000 Bjelovar Telef. 00385/ 43/ 231-581; 098/1650463 E-mail jadranka.matasin@gmail.com

MINISTRASTVO KULTURE

MINISTAR

mr. sc. Božo Biškupi ć

PROSVJEDNO PISMO

Predmet: Obnavljanje spomenika u Srbu

''Je li ustanak u Srbu bio '' antifašistički ???''

Poštovani gospodine ministre, ovim putem obraćamo se Vama, mi članovi Udruge Ličana Župe Boričevac a vezano uz raspisani natječaj uz predmet ''Obnove spomenika u Srbu'' od strane Vašeg ministarstva.

Selo Boričevac, smješteno na prekrasnim ličkim proplancima u blizini Donjeg Lapca, potpuno je opljačkano, razrušeno i na kraju zapaljeno odmah po izbijanju "narodno-oslobodilačkog" ustanka u Srbu, u srpnju 1941., a ljudi pod prisilom raseljeni po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali i svijetu. Sve to dogodilo se samo iz jednog razloga – bili su jedina hrvatska i katolička župa u cijelom tom kraju. Po završetku drugog svjetskog rata, preživjelim Boričevljanima, zabranjen je povratak na vlastita, istina razrušena i spaljena ognjišta, a samo ime Boričevac brisano je iz popisa mjesta u Jugoslaviji. Takvo stanje potrajalo sve do domovinskog Rata i akcije ''OLUJA''

Gospodine ministre znajući da ste na visok i častan položaj ministra kulture izabrani već treći put. Tako da kao ministar kulture imati priliku od 12

19

godina Vašeg mandata ''vladati'' hrvatskom kulturnom scenom. Samim time moći ostvariti i završiti brojne kapitalne kulturološke projekte.

Ali gospodine ministre, razlog koji je ponukao nas članove Udruge ličana župe Boričevac, kao živuće svjedoka i potomke svjedoka, istih dogañaja je slijedeći. Kao prvo nevjerica, zar je takvo što moguće danas u demokratskom društvu koje gradi svoje temelje na istinitosti i humanizmu.

Gospodine ministre jeli stvarno moguće da je ministarstvo kulture raspisalo natječaj-

-za izradu glavnog i izvedbenog projekta obnove spomenika naroda Like u Srbu.

Procjena vrijednosti nabave

-Osigurana sredstva od 200 000 kuna za izradu projektne dokumentacije.

Sve troškove snosi Ministarstvo Kulture

Datum 30. 07 2009.g.

Došavši do spoznaje o gore navedenim informacija, mi smo jednostavno konsternirani, razočarani i ogorčeni.

Zato Vam mi preživjeti Bori čevljani i naši potomci šaljem svoje protestno pismo ne vjerujući da Vi nepoznate s kakvom je propagandom nastupala Velikosrpska ideologija i što je imala za cilj, kao iskrivljene činjenica i laži. Jesu li Hrvati izašli kao pobjednici, iz drugog svjetskog rata. Ako jesu zašto su zločin nad svojim narodom, slavili kao pobjedu. Sad vidim, da izmišljotina kad je oživljena, bude bolje prihvaćena u društvu nego istina. A u ratu, uvijek pogine istina, zatekne nespremna, skrušena i poštena čovjeka koji je voñen jedino zakonima Stvoritelja. I on tako iščekuje pravicu, oslonjen na lijek, koji se zove vrijeme. Danas kad je Hrvatska napokon ''osloboñena'' od Velikosrpske ideologije i liječena već duže vrijeme, ponadasmo se, istina će oživjeti. Jeli nas vrijeme izdalo, što smo to dočekali. Hrvatski narod kroz povijest zatrpavan je lažju i neistinom. Narod, koji nikad nije pisao samovoljno svoju povijest. Jedina istina, kroz Hrvatsku povijest, jest' da ne poznamo našu povijesnu istinu. Kad laž zaživi, uvijek se može servirati u novom svjetlu, Dok je istina uvijek tužna i žalosna, ne može se izmijeniti i k tome dokazi i svjedoci blijede. Laž uvijek stiže sa silom i zločinom, istina je skromna, samozatajna i taman kad stigne na cilj, već je kasno, nema pravog slušaoca. ''Istina''- zapravo nikad ne može isklijati, ako je pokopana na tlu, tvorca laži. Ljudski rod se ponosi svojom intelektualnom superiornošću nad drugim živim bićima. Moć

20

mašte je osobina koja pruža ljuskom rodu da ostvari sve što poželi i zamisli. Nažalost zlo je prisutno prečesto.

Gospodine ministre nije samo spomenik u Srbu upitan, na prostorima pounja od Srba do Donjeg Lapca ima oko 30 spomenika i spomen obilježja podignutih u takozvanom NOB-u. Hoće li Ministarstvo kulture obnoviti sve spomenike?

Jesu li možda Hrvati iz istih krajeva zaslužili od Ministarstva Kulture ( a pretpostavlja se da ih je ubijeno oko tisuću tih dana takozvanog ustanka) nekakvo obilježje, ili barem razumijevanje da se ne veliča ZLOČIN NAD NJIMA.

Svi spomenici i spomen ploče su zabilježene kao fotografije u knjizi Kotar Donji Lapac u NOB-u. Zanimljivo je na njima nisam pronašao niti jedno ime Hrvata

Izdavač – HISTORIJSKI ARHIV U KARLOVCU 1985.g.

Za izdavača i urednika– ðURO ZATEZALO i GOJKO VEZMAR

U nakladi OD 6 000 primjeraka

Na samom početku tekst ''KNJIGU IZDAJEM U ČAST 27.JULA 1941.G. UDAN USTANKA NARODA SR HRVATSKE I 40-GODIŠNJICE OSLOBOðENJA JUGOSLAVIJE OD FAŠIZMA'' izdana 1985.g. u Karlovcu. Str,7 upravo u Srbu, u kotaru donjolapačkom, počeo je masovni ustanak, 27.jula 1941.g. taj datum je proglašen za Dan ustanka naroda Hrvatske. Ustanak su otpočeli komunisti Srba ( njih 4) s komunistima u Bosanskoj Krajini (Sreski komitet Bosansko Grahovo u Drvaru) ali ne s Lapačkom organizacijom koja se nije snašla u tome. ðokoJovanović Str.11- napomena redakcije - Zbornik radova i sjećanja ''KOTAR DONJI LAPACU NOR-u je dvadeset i treća knjiga Historijskog arhiva u Karlovcu a četvrta kojom se obrañuje tematika narodnooslobodilačkog rata samo za teritorij jednog kotara. Str.17 nikola Vidaković - govori o ulozi KPJ, i njenom radu. za historiju općine Donji Lapac značajna je 1938.g jer tada i formiralo osnovana ilegalna partijska ćelija kao sustavni dio KPJ. Na slijedećim stranicama. Dotiče se Marka Orešković, Jakova Blažević, Gojke Polovine, ðoke Jovanović i ðuro, Dušan, Ilija Rašeta i ostalih osnivača te kandidata i prijem novih mladih komunista u KPJ-u. nigdje ne spominje antifašistički pokret, neko komunističku partiju. Rad partije približavanje mladim seljačkim masama itd.

21

Na strani 26 isti kaže da u Donjem Lapcu sve do početka juna nije uspostavljena oružna ustaška formacija.i da je za to bila zaslužna partijska organizacija. Na strani 32 govori da je ustanak u Donjem Lapcu počeo 2.augusta 41. kaže- Borbeno raspoloženje ljudi doseglo je kulminaciju, pogotovo kad se čulo, da su u nekim krajevima borbe započele. Članovi partijske organizacije objašnjavali su da se svakog časa očekuje direktiva za početak oružane borbe. to isto čujemo i od svjedoka istih dogañaja da se znalo što četnici pripremaju. Partijska organizacija je održala 29.jula sastanka na kojem je donesena odluka da započne ustanak. Tri dana ranije na zboru se skupilo oko 200 ljudi spremnih za borbu.Nastavlja- predviñeno je da komesar bude Pejo Žunić, a izmeñu nekoliko podoficira i oficira bivše Jugoslavenske vojske pao je izbor na majora Boška Rašetu. Žunić (kao komunista) je razvrstao borce u vodove. Potom prišao majoru Rašiti vojničkim korakom i propisno ga pozdravio te mu predaje komandu nad gerilskom postrojbom. Rašeta je stao pred stroj te se obratio. Ovo će biti gerilska borba a to je ratna vještina koja se ne može naučiti iz vojnih udžbenika. Trideset prvog jula uspostavljena veza s Gojkom Polovinom.Odlučeno je da se u noći od 1 na 2 august 1941.g izvrši napad na ustaško uporište u Boričevcu. Nastavlja zauzimanjem Boričevca 2.augusta 1941.g. osloboñen je od ustaša kotar Donji Lapac. Ovaj uspijeh otvorio je perspektivu u borbi za slobodu a pred parijsku organizaciju postavio je nove složene zadatke. Od tog trena nije više bilo Hrvata u kotaru Donji Lapac, a očito ni ustaša. Milan Šijan na strani47 – govori o nedisciplini i lošem moralu boraca. Kaže – to su koristili pojedinci skloni samovolji i pljački,. S oružjem su vršljali po selima, provodili nasilje i pljačku, unosili strah u nezaštićene ljude i napuštali borbene položaje. Rukovodeći se parolom da su svi Hrvati i Muslimani ustaše, oni su po nezaštićenim selima pronalazili po nekoga, hapsili i izvodili na streljane. Dalje kaže i nekrije da su to bili pročetnički elementi (opaska 11) Sve više su nestajali s položaja i odlazili kućama s plijenom. 6.septembra organizirali su zbor u Donjem Lapcu da proslave kraljev roñendan i uzvikivali ''živio kralj'' G.Polovina tada je rekao Možete vi vikati da živi kralj, ali poñite s nama da se borite protiv ustaša i okupatora. Nastavlja dalje. Komunisti su ostali čvrsto na principima i ciljevima koje su postavili još u vrijeme ustanka. Od koga je kotar očišćen? Očito očistili su cijeli kotar od Hrvata i Muslimana, poklali sve što nije uspjelo pobjeći. I još k tome ne kriju suradnju s četnicima. Ne znam sad tko je oslobodilac Hrvatski i Muslimanski, očito četnici, OSVRT NA RAD HRT-a iz 1999.g. Ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić

Dokumentarni program HRT-a 1999.g. pod nazivom ''OLOVNE GODINE'' Urednik Dokumentarnog programa HRT-a: Miroslav Mikuljan

22

Scenarist i redatelj: Darko Dovranić ''ŠTO SE ZBILO 27.07.1941.G.'' Na samom početku uz slike porušenog spomenika u Srbu.

Citiram-

Ovo je današnji izgled PARTIZANSKOG SPOMENIKA takozvanom ''Ustanku naroda Hrvatske'' njegov izgled najbolje pokazuje što je Hrvatski narod mislio o tom ustanku, i kakav je to ustanak doista i bio. Ime Srb ugurano je u Hrvatsku povijest, kao časno ime antifašističkog ustanka svih naroda Hrvatske a uistinu je predstavljalo nešto sasvim drugo. Nije tu bilo ni spomena antifašizmu, a posebice ne ustanku Hrvatskog naroda. Nije tu bilo čak ni partizanskog ustanka hrvatskih komunista, čak ni okupljanja komunističkog radništva, kakvo se zbilo 22.lipnja u šumi Brezovici kraj Siska. Ipak je ime Srb nametnuto na časno mjesto hrvatske povijesti, kao da je svega toga bilo. Čijom voljom čijom odlukom. Zašto? četvrta minuta filma slijedi (citiram)– jer u SRBU se slavila laž pod okriljem komunizma. Slavilo se zločine nad Hrvatskim narodom, a Hrvati su morali gledati pljeskati i čak veličati zločine nad sobom samim i biti krivi. – Normalan Hrvat je u nedoumici, zar je narod Hrvatski promijenio mišljenje o istom dogañaju u prošlih 10 g.?

U istom filmu iz arhive HRT-a,svoj monolog ima i ðoko Jovanić, normalan čovjek se upita što se to promijenilo, danas imamo nove ''ðoke'' . Naš ðoko Jovanić kaže slijedeće, u roku od sedam dana osloboñena su dva sreza. Iz koje su protjerani Hrvati i Muslimani, to nije naznačio. U filmu jedna od svijetlih točki je mr. Zdravko Dizdar kao povjesničar (citiram) – U Srbu nije bio ustanak NARODA HRVATSKE nego ustanak PROTIV HRVATSKE. RAT je sredstvo koje četnici koriste da bi ostvarili svoje ciljeve. Unose strah, ubijaju, pale pljačkaju i opuste kraj u koji se rijetko tko ikada vrati. Gospodine Ministre što je to istina? Nama kao običnim grañanima slobodne RH, sve ovo zbunjuje. Ministarstvo Kulture pa i HRT, imaju istu zadaću zastupati interese ''svojeg naroda''. Ja više ne znam što je istina ono iz 41.g. ili film i ekipa u njemu, ili ovo sad ovo od strane Ministarstva Kulture. I zašto su naši roditelji roñeni tridesetih godina prošlog stoljeća, morali jednostavno zaboraviti na svoj rodni kraj, svoje djetinjstvo potisnuti duboko u sebe. I što im reći danas da u st6vari oni nisu bili protjerani jer ministarstvo kulture obnavlja spomenik u Srbu. Negdje sam pročitao, da je poslije rata kao poslije kiše, na površini ostane samo smeće. Kod nas u 100 g. tri rata.

23

Hoćemo li više smoći snage, i profil ljudi koji opstruira istinu, i funkcioniraju jedino, na način kaosa, laži i izmišljotina, ukloniti sa scene. Ili ih barem pokušati posramiti.

---------- Forwarded message ---------- From: Marko Pavelic <marko.pavelic2@vu.t-com.hr> Date: 2009/8/23 Subject: za ministarstvo kulture To: Jadranka Matašin <jadranka.matasin@gmail.com>

24

Od damir borovcak <damir.borovcak@zg.t-com.hr> Za Hrvatskim prijateljima u domovini i svijetu <hpudis@zg.t-com.hr>, Hrvatskim medijima u domovini i svijetu <hmudis@zg.t-com.hr> Datum 24. kolovoza 2009. 13:53 Predmet: Zrin_6.rujna 2009._ Mogu li skupni prijevoz organizirati hrvatski brani telji ?

ZRIN Nedjelja 6. rujna 2009. u 11:00 sati

Misno slavlje na temeljima srušene i spaljene

župne crkve Našaš ća Svetog Križa predvodi

pomo ćni biskup zagreba čki Mons. Vlado Koši ć Ministarstvo kulture RH odobrilo je novac za istrazivanje i uredjenje utvrde Zrin ali se to trosi tko zna kako. Naime, Zrin pripada opcini Dvor, a tamo je SDSS-a na vlasti. Na pocetku obnove u gradu je postavljen jarbol na kojem se vijorio hrvatski barjak. Prosle godine nadjen je demontirani jarbol odbacen pod kamenje. Hrvatski barjak potrgan i bacen u ugao pri ulazu u stari grad. U gradu su kosili travu flaksericom i time proizvodili buku za posjetitelje a geodeti su nesto mjerili kako bi vjerojatno impresionirali. Geodeti i kosci su valjda bili oni koji su trebali pokazati da se u Zrinu na obnovi intenzivno radi, pa cak i nedjeljom i kad Hrvati slave komemorativnu misu za duse mucenika! Ruglo od potrganog hrvatskog barjaka je vjerojatno trebalo posluziti sramotnom ugoñaju posjetitelja. Svakako predvidite vrijeme za detaljan obilazak crkve Sv. Marije Magdalene i samog grada. Detalji u gradu mogu biti 'zanimljivi', kao i detalji u crkvi i oko crkve Sv. Marije Magdalene. Oko crkve je bilo groblje od davnina, a danas nema ni tragova.

Damir Borovcak

PS: Skupni prijevoz iz Zagreb koliko mi je poznato nije organiziran. Mogu li skupni prijevoz organizirati Udruge hrvatsk ih branitelja ? Individulani prijevoz je Zagreb -Petrinja - Hrvatska Kostajnica - Zrin ---> cca 2 sata voznje.

25

Prosle godine zabiljezeno u Zrinu. IZ PROŠLOGODIŠNJE EMISIJE VJERA U SJENI POLITIKE Tema mjeseca – nedjelja 28. rujna 2008. *21,00 sat Damir Borovčak

Zrin – od junaštva do genocida

Svakog rujna povijesna sjećanja na vojskovoñu Nikolu Šubića Zrinskog trebala bi biti u središtu pozornosti hrvatske javnosti. Njegova obrana Hrvatske od turskih osvajača, pod cijenu junačke smrti, nezaboravno je povijesno djelo. Ove godine navršila se 500. obljetnica roñenja tog vrlog hrvatskog junaka, bana i vojskovoñe. Nikola Šubić Zrinski, roñen je u Zrinu 1508.g., u srednjovjekovnom gradu i utvrdi na proplancima Zrinske gore. Ratovao je protiv Turaka još od rane mladosti i istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. Prošao je kroz mnogobrojne okršaje, a proslavio se 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Grañani i suvremenici tadašnje Europe naveliko su slavili njegovo junaštvo, govoreći da je poslan od samog Boga. Godine 1566. turski sultan Sulejman I. krenuo je s više od 100.000 vojnika i 300 topova u šesti vojni pohod s ciljem osvajanja Beča. Prije je velike i sudbonosne bitke s Turcima kod Sigeta 7. rujna 1566., Nikola Zrinski tražio od svojih 2.500 ratnika, pretežito Hrvata, obećanje o poslušnosti i vjernosti do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: "Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vamavitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!" Proslava 500. obljetnice roñenja hrvatskog bana i vojskovoñe Nikole Zrinskog Sigetskog održana je 6. rujna u Čakovcu i Šenkovcu, javlja IKA. Misno slavlje prigodom 442. obljetnice junačke smrti Zrinskog u završnici Sigetske bitke predvodio je u župnoj crkvi Sv. Nikole biskupa u Čakovcu varaždinski biskup Josip Mrzljak. Istaknuo je kako se s obitelji Zrinski ponosi, ne samo grad Čakovec i Meñimurje gdje su Zrinski živjeli, već i čitava Hrvatska, jer su primjer kako se odnositi prema Bogu, domovini i čovjeku. Kazao je kako Zrinskog najbolje oslikava upravo zakletva kojom je prisegnuo uoči Sigetske bitke. U zakletvi koja počinje s obećanjem "Bogu velikomu" i završava s povjerenjem i vjerom u Boga: "Tako mi Bog pomogao!" pokazuje se da je Zrinski svoje uporište života imao u Bogu. U toj zakletvi oslikava se i njegova duboka povezanost s domovinom, poštovanje državne vlasti i zauzetost za bližnje, svoje suradnike i vojnike, rekao je biskup Mrzljak. Primjer Zrinskog potiče i današnje naraštaje da poštuju Boga, domovinu i svoj narod te da se zauzimaju za boljitak, poručio je biskup Mrzljak.

26

Nikolu Šubića Zrinskog izuzetno slave čak u dalekom Japanu zbog primjera časne i samurajske smrti. Godine 2006. u Tokiju je japanski muški zbor od tisuću pjevača, pred 10.000 ljudi pjevao "U boj, u boj", što je bio rekord zborovskog pjevanja u svijetu. U mañarskom gradu Sigetu, sve je podreñeno i ureñeno u znak sjećanja na Zrinskog, u njegovu čast i slavu. Tamo je posebno svečano obilježena 500. obljetnica roñenja i povijesna uloga Nikole Šubića Zrinskog. Osim u Čakovcu, u gradiću Zaboku, u Hrvatskom Zagorju, prigodno je obilježena ta obljetnica. Tu je Hrvatska udruga »Muži zagorskog srca« potaknula i organizirala otkrivanje prvog spomenika na otvorenom prostoru u Hrvatskoj, u čast i na petostoljetnu slavu hrvatskom velikanu. Hrvatski mediji nisu te dogañaje dostojno pratili. Spomen dan u Zrinu, rodnom mjestu hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinjskog, hrvatski su mediji čak prešutjeli! U nedjelju 7. rujna pri okupljanju Društva prijatelja Zrina, na temeljima župne crkve Našašća Svetog Križa u Zrinu, misno slavlje predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić. U svojoj propovijedi je ukazao: »Vaš grad Zrin sjeća se ove godine pet stote godišnjice roñenja jednog od svojih velikana, a to je Nikola Šubić Zrinski, ušao u povijest kao Sigetski. Godine 1566. braneći krst časni i slobodu zlatnu, dom i domovinu, od turskog nasilja, on i njegovi vojnici dali su živote za ideale. Svojom hrabrošću i vjernošću zadivili su tadašnji cijeli kršćanski svijet. Istu je sudbinu osmanlijskog uništenja doživio i sam vaš grad Zrin g. 1577./78. I nije to bilo njegovo posljednje stradanje. Danas nije moguće ne sjetiti se jednog drugog uništenja vašega grada: onoga po rukama mržnje i nasilja onih koji se danas nasilno pokušavaju bezazleno zvati antifašistima. Datumi su značajni: 7. rujna 1566. uništile su osmanlije Zrinski grad Siget, i njegove branitelje. Dana 9. rujna 1943. uništili su tzv. antifašisti grad Zrin i njegove stanovnike. U mjestu sudbine slične vašemu Zrinu, u slavonskoj Španovici, na jednoj od novo podignutih ploča nad masovnim grobnicama, stoji napisano: ''Poruka hrvatskim sinovima i kćerima: Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju, gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga držati. Vaši pradjedovi.'' Ima li još nešto da nam je sveto i nepovredivo? Ima li nešto čega se ne možemo i ne smijemo, odreći – a da se ne odreknemo samih sebe?«, upitao je biskup Pozaić. Fra Ivica Petanjak, provincijal hrvatskih kapucina i sam je potomak stradalih Zrinjana. Prigodom obilježavanja 65. obljetnice krvavog partizanskog genocida u Zrinu, pročitao je pismo potpore izgradnji crkve Hrvatskih mučenika u Udbini. U pismu se navode najvažniji podaci o teškom stradanju Zrina u Drugom svjetskom ratu. Zrin se spominje u popisu župa već 1334.g. te se spominje i postojanje franjevačkog samostana. U vrijeme Turaka više je puta uništavan i obnavljan, a 1711. izgrañena je župna crkva Našašća Svetog Križa. Na starom

27

groblju je i crkva Svete Marije Magdalene, nekadašnja franjevačka crkva. »Mjesto Zrin je prije početka II. svjetskog rata imalo oko 850 duša u 143 obitelji, svi hrvatske nacionalnosti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata više puta su ga opsjedali partizani iz okolnih mjesta naseljenih Vlasima, kako ih preživjeli Zrinjani i danas zovu. Partizani su mjesto zauzeli 9. rujna 1943. godine i spalili ga do temelja. Prema do sada prikupljenim podacima iz Zrina je za vrijeme i nakon II. svjetskog rata, što poginulo što pobijeno, 213 osoba. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina Zrinjana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto. Žene i djeca su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj ðakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Iako je Zrin u Hrvatskoj, iako su u njemu živjeli samo Hrvati, do danas se nijedan Zrinjanin nije smio vratiti na svoje ognjište. Čak ni danas nijedan Zrinjanin ne može ostvariti pravo da mu se vrati bar komadić zemlje gdje mu je nekada stajala kuća. Župna crkva Našašća Svetog Križa srušena je do temelja, od nje nije ostao ni kamen na kamenu. Od kuća starog Zrina ne postoji ni jedna jedina. Jedini tragovi predratnog Zrina su ruševine crkve Svete Marije Magdalene u nekadašnjem groblju i starog grada. Nakon 'Oluje', od 1996. godine pa na ovamo, preživjeli Zrinjani, njihovi potomci i prijatelji, svake se godine okupe u Zrinu u nedjelju koja je najbliža blagdanu Male Gospe. Na Malu Gospu 1943. zvona su zadnji puta zvonila i zadnji puta je održana procesija kod crkve Svete Marije, a sutradan je Zrin izbrisan s lica zemlje.« O stradanju Zrina i konfiskaciji cjelokupne imovine, o zabrani povratka, uz svjedočenja preživjelih, postoje i autentični dokumenti objavljeni u knjizi:Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. (Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2008.). Izdavač ovih Dokumenata u Uvodniku kaže: ''Sudbina mjesta Zrin i njegovih stanovnika tijekom Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću, paradigmatska je za razumijevanje partizanske i komunističke represije i zločina. Zrin su nakon borbe zauzeli i spalili partizani 9. rujna 1943.''. Postoji i dokument od 20. prosinca 1944., u kojem OZN-a za Baniju šalje tjedni izvještaj, uz priloženo pismo Vladimiru Bakariću, u kojemu piše: ''Vama je dobro poznato da je GŠH (Glavni štab Hrvatske) odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol god. rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima''. Dakle, Zrinj je trebalo spaliti, jer nitko od Zrinjana nije htio prići partizanima. U Izvješću o radu javnih tužitelja karlovačkog i banijskog okruga, od 11. srpnja 1945. Danilo Plamenac piše: ''U pogledu pučanstva sela Zrinja u Baniji koje je pred našom vojskom bilo odbjeglo a koje se sada vraća svojim kućama, vlasti su donijele odluku da se istima privremeno ne dozvoli povratak u njihovo selo, već da ih se smjesti po drugim selima, radi toga što bi njihov povratak uznemirio okolni srpski živalj''. Nažalost, taj 'privremeni ne dozvoljeni povratak' održao se do danas. Nakon rata Hrvati u

28

Hrvatskoj se ne smiju vratiti u svoje spaljeno selo jer to uznemirava srpski živalj. Nevjerojatna ironija, k tome još i dokumentirana, piše u spomenutom pismu provincijal fra Ivica Petanjak. Zagrebačka nadbiskupija nikada nije dokinula župu Zrin, makar u njoj danas nema ni jednog živućeg katolika. Iako spaljeni, pogubljeni, raseljeni i narodnim neprijateljima proglašeni, preživjeli Zrinjani nikoga ne mrze i ne traže osvetu, poručuje fra Petanjak. Djelić nepravde bio bi ispravljen kad bi se bar preživjelima i njihovim potomcima vratila okućnica u Zrinu, da mogu doći i reći: ''Ovdje sam se rodio ja, ovdje se rodio moj otac, moja majka, baka i djed''. Nadajmo se da će doći vrijeme kad će i Hrvati u Hrvatskoj imati ista prava kao što ga imaju manjine, zaključio je jedan od potomaka Zrinjana fra Ivica Petanjak. Krvavi partizanski genocid počinjen je 1943. u rodnom mjestu slavnog Nikole Šubića Zrinjskog. Danas tu ne živi više nitko od Hrvata. Potomci zrinskih ratnika i seljaka dolaze svake godine u rujnu, obilježiti tužnu obljetnicu. Tada stariji pokazuju mlañima gdje su nekoć bila njihova ognjišta. A mediji u Hrvatskoj tu žalosnu istinu o genocidu nad Hrvatima uporno prešućuju. Ostaje konačno pitanje kada će istina dobiti dovoljno medijskog prostora i glasa u Hrvatskoj? Hoće li u slobodnoj Hrvatskoj raseljeni Zrinjani ikada dobiti povrat svoje djedovine i očevine? Hoće li sramotna komunistička nepravda ikada biti ispravljena?

http://www.vjesnik.hr/html/2003/09/09/Clanak.asp?r=sta&c=1

Tužna obljetnica uništenja Zrina: Grad koji živi u sje ćanjima svojih stanovnika i njihovih potomaka

Zrin, uz Boričevce, Udbinu, Španovicu i još neka manja mjesta, predstavlja klimaks partizanske odmazde. Djelo je to mračnih sila srbokomunističkog nasilja, od kojeg nisu bili imuni ni partizanski odredi. Partizanska historiografija mudro zaobilazi i prešućuje istinu o tim (i mnogim drugim) stratištima hrvatskog civilnog stanovništva u NDH. U isto vrijeme opetovano su se potencirale srpske žrtve, nekad i do apsurdnih brojki. Rabili se izmišljeni podaci i izvori, a sve u svrhu da se dokaže genocidnost hrvatskog naroda / Od 650 stanovnika Zrina, koliko je taj gradić brojio prije početka Drugoga svjetskog rata, ubijeno je od 1941. do rujna 1943. pedesetak osoba. Ako tome pribrojimo stradale 9. i 10. rujna 1943., taj se broj penje na oko tristo stanovnika. Dodajmo još i poubijane na križnom putu, a tih prema iskazima preživjelih, ima 67 - doći ćemo do stravičnog broja od gotovo polovice broja stanovnika

DARKO SAGRAK Autor je magistar pravnih znanosti, nakladnik je i publicist iz Zagreba.

29

Nadnevak 9. rujna 1943. obilježava kraj opstojnosti jamačno jednog od najslavnijih srednjovjekovnih gradova središnje Hrvatske. Toga dana partizanske snage sručile su se na Zrin, grad po kojem su hrvatske velmože Šubići dobili predikat Zrinski. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je toga dana mirno stanovništvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske. Napad je bio silovit da se mnogi mještani nisu stigli niti skloniti svojim kućama. Uplašeni pastiri čuli su u ranim jutarnjim satima pucnjavu i u panici mnogi su ostavili stoku na pašnjacima. Zrakom su fijukali naboji iz mnogih vrsta oružja. U kratko vrijeme partizani su poubijali dvadesetak mještana. Meñu njima bili su pretežno žene, djeca i starci. Muškarci i oni koji nisu obavljali poljske radove, sklonili su se u Staru kulu na vrh sela. Neki su mještani imali i oružje, no bile su to pretežito stare puške maniker i mauzer, te pokoja lovačka puška duplonka i štucovka. Nitko nije imao u Zrinu nijednu strojnu pušku, bacač ili slično ozbiljnije oružje. Partizani su, pak, napadali topništvom, minobacačima i strojnicama. Neravnopravna borba s daleko nadmoćnijim i do zuba naoružanim partizanskim odredima nije mogla dugo trajati. Neprijatelj nije znao da su mnogi Zrinjani potražili zaklon u srednjovjekovnoj i već oronuloj kuli. Po njoj su tukli teškom topovskom vatrom, no još se nisu usudili ući i pješački okršaj. Mještani su pak shvatili da se ne mogu braniti od mnogo jačeg neprijatelja i počeli su bježati iz Kule. U tome metežu smrtno je stradalo nekoliko desetaka mještana. Tako su već u prvom naletu partizanskih odreda žitelji Zrina bili desetkovani. Preostali su se sklonili u crkvu Sv. Križa i školu. Kula je pala u partizanske ruke. Oko crkve je improviziran rov iz kojeg su muškarci pružali grčevit otpor partizanskim nasrtajima, očekujući pomoć domobranskih ili ustaških vojnika. No pomoć nije dolazila niotkuda. Partizani su se pak utaborili u Kuli iz koje su tukli po gotovo nezaštićenim Zrinjanima. Na brzinu je donijeta odluka da preostalo stanovništvo pokuša proboj do prvog idućeg hrvatskog sela Divuše, udaljenog dvanaest kilometara. Meñutim, odustalo se od toga, jer je bilo malo mogućnosti da na tom dugačkom putu itko sačuva živu glavu. Za borbu sposobnih muškaraca bilo je malo, ali i ti su već bili bez streljiva. Pala je nova odluka da se svi povuku u zaselak Strana iznad sela. Strana je pružala razmjerno dobru zaštitu, jer je bila obrasla gustim grmljem. Ipak, tijekom noći nekoliko se skupina mještana uspjelo prebaciti do Divuše i ti su se većinom spasili. Stariji stanovnici koji su ostali u svojim kućama većinom su nastradali. Bili su strijeljani, zaklani, a neki i živi bacani u vatru. Kuće su najprije opljačkane, pa zapaljene. Mrtvi su ležali na sve strane. Nitko ih nije pokapao, partizanski »osloboditelji« nisu imali milosti niti prema majkama s djecom. Žrtvom je pao čak i retardirani mladić Stevo Zorbaz (27 godina). Idućeg ranog jutra poubijani su preostali živi muškarci koji nisu imali sreću izbjeći agoniju prethodnog dana i noći i pobjeći. Od 650 stanovnika Zrina, koliko je taj gradić brojio prije početka Drugoga

30

svjetskog rata, ubijeno je od 1941. do rujna 1943. pedesetak osoba. Ako tome pribrojimo stradale 9. i 10. rujna 1943., taj se broj penje na oko tristo stanovnika. Dodajmo još i poubijane na križnom putu, a tih prema iskazima preživjelih, ima 67 - doći ćemo do stravičnog broja od gotovo polovice broja stanovnika. Meñu preostalim stanovnicima Zrina vladala je nakon apokaliptičkih dogañaja u rujnu 1943. godine takva ugroza da je u mjestu zamro gotovo sav život. Partizani su držali pod okupacijom Zrin gotovo čitavo vrijeme do početka svibnja 1945. U vrijeme »osloboñenja« Hrvatske »osloboñeni« su i stanovnici Zrina. Njihovo osloboñenje bilo je jamačno specifično. Naime, svi su utrpani u tzv. G kola (vagone za prijevoz stoke) i deportirani u Drenje (Slavonija) u napuštene i devastirane kuće hrvatskih Volksdeutschera, koji su dotad gotovo svi poubijani. Zrin je postao pusto mjesto s porušenim kućama u obliku zgarišta obraslog korovom, grmljem i travom. Povrh Zrina naziru se ostaci Stare kule koja podsjeća na nekada slavne borbe protiv Osmanlija, ali i na krvave dane Drugoga svjetskog rata u komu je nad civilnim hrvatskim stanovništvom učinjen (u razmjeru prema broju stanovnika) jedan od najstravičnijih genocida i masovno istrebljenje cjelokupnog stanovništva. Zrin, uz Boričevce, Udbinu, Španovicu i još neka manja mjesta, predstavlja klimaks partizanske odmazde. Djelo je to mračnih sila srbokomunističkog nasilja, od kojeg nisu bili imuni ni partizanski odredi. Partizanska historiografija mudro zaobilazi i prešućuje istinu o tim (i mnogim drugim) stratištima hrvatskog civilnog stanovništva u NDH. U isto vrijeme opetovano su se potencirale srpske žrtve, nekad i do apsurdnih brojki. Rabili se izmišljeni podaci i izvori, a sve u svrhu da se dokaže genocidnost hrvatskog naroda. Do kakvih je apsurda dovodila ta smišljena politika dirigirana iz najviših vrhova komunističkih vlasti novoustrojene Titove Jugoslavije pokazuje jedan dosad nepoznat detalj baš iz sudbine stanovnika Zrina. Riječ je o presudi Kotarskog narodnog suda (broj 1 - 2/46 od 27. veljače 1946.), koja predstavlja vjerojatno jedinstven primjer presude iz koje krivnja svakog stanovnika Zrina proizlazi isključivo iz činjenice da je Zrinjanin, a ne da je konkretno počinio neko kažnjivo djelo. Naime, ta prvostupanjska ali i izvršna presuda polazi do »presumpcije juris« (!) da su svi stanovnici zločinci, jer su se odupirali i borili se protiv NOV-a (koja u Zrin nije dolazila u drugoj nakani nego da pobije jedno hrvatsko mjesto okruženo isključivo srpskim selima). Činjenica da u tom mjestu uopće nije bilo vojske niti ratnih djelovanja, nije uopće utjecala na namjere tzv. antifašističkih snaga. Danas su Zrinjani raseljeni na raznim stranama svijeta, ali većina je našla svoj dom u Drenju. Integrirani su u novu sredinu i odlično prihvaćeni. Meñutim, čak

31

i treća generacija u zbjegu njeguje sjećanje na rodni grad svojih predaka. O tomu posebnu skrb vodi Društvo prijatelja Zrina. Šteta da se o tome u Hrvatskoj malo zna. Odgovornost leži na medijima koji o tom dogañaju posvećuju minimalni publicitet. Da je povijesna znanost komunističke Jugoslavije prešućivala i zatajivala tragediju, ugrozu i genocid nad stanovništvom Zrina može se shvatiti, no da to čini i suvremena hrvatska povjesnica u posljednjih dvanaest godina teško je shvatljivo. Meñutim, činjenica je da se o sudbini Zrina u Drugom svjetskom ratu (kao i mnogim sličnim tragedijama hrvatskog naroda i u prvoj i drugoj Jugoslaviji) još nerado, uči i piše. ako se ponekad i progovori, onda je to obično vrlo stidljivo i nedovoljno definirana, a u pravilu se izbjegava decidirano nazvati počinitelje tih zločina. Primjera ima više (neki udžbenici povijesti za osnovne i srednje škole, leksikoni, knjige o novijoj hrvatskoj povijesti). No još više ima primjera posvemašnjeg prešućivanja dogañaja u vezi sa Zrinom. Slično je, na primjer, i s pokoljima na Macelju. Vjerojatno treba pričekati s povijesnom istinom dok ne umre i posljednji zločinac koji je nareñivao i izvršavao ta zlodjela. Državni odvjetnik bi trebao znati da u Zagrebu i Krapini ima živih koji su izravno osumnjičeni za zločine na Macelju, jer se o tomu više puta javno pisalo i govorilo. Vjerojatno su znani i krivci za stradanja Zrinjana, ako i nisu, istraga bi vjerojatno dala rezultate, jer još ima živih svjedoka. Ali izgleda da za takve slučajeve još vrijedi nekada aktualna sintagma - »ne talasati«! Jer ako bi se sada »talasalo« moglo bi se naškoditi »suživotu« u zapadnobalkanskom toru, u kojem se ne smije uznemiravati nikoga - osim, dakako, Hrvate. I spomenimo na kraju, jednu žalosnu montažu vezanu uz šezdesetu obljetnicu zrinske tragedije. Riječ je o prilogu na Dnevniku HTV-a emitiranom 6. rujna u 19.30 sati. Novinarka Jasmina Smolčić objavila je vijest da je ministar Vujić posjetio Zrin »u povodu 60. godišnjice stradanja«, te obišao ruševine zrinske kule i crkve Sv. Marije Magdalene iz 14. stoljeća, grañene u gotskom slogu. Meñutim, tko je razrušio staru zrinsku branič-kulu i prekrasnu gotsku crkvu, tko je poubijao (i zašto!) gotovo polovinu mještana Zrina, čija je to bila vojska i kakav znak je nosila na svojim »titovkama«, o tomu nismo u vijesti čuli niti riječi. Iz te televizijske vijesti moglo se zaključiti da su te spomenike hrvatske kulturne baštine srušili, recimo, domobrani ili ustaše, koji su dežurni krivci za sva zla Drugoga svjetskog rata. O pobijenim civilima Zrina novinarka ionako nije ništa ni spomenula. Možemo pretpostaviti dvoje - ili ništa ne zna, ili se pravi da ne zna - jer ne treba »talasati«. A što su gledatelji (a ima ih najmanje milijun samo u Hrvatskoj) i opet ostali izmanipulirani ionako nije važno, jer nije to ni prvi ni zadnji put.

32

33

Od damir borovcak <damir.borovcak@zg.t-com.hr> Za Hrvatskim prijateljima u domovini i svijetu <hpudis@zg.t-com.hr>, Hrvatskim medijima u domovini i svijetu <hmudis@zg.t-com.hr> Datum: 23. kolovoza 2009. 23:31 Predmet: In hoc signo vinces

In hoc signo vinces!

Godine 312 pred samu bitku kod Mulvijeva mosta, rimskom Caru Konstantinu, prema legendi, ukazao se križ s natpisom - In hoc signo vinces! (U ovom znaku pobjeñuješ). Car je odmah naredio da svi vojnici na svoje štitove stave znak križa. U tom znaku je hametice porazio vojsku uzurpatora Maxencia. To je bio uvod u Milanski edikt kojim je po prvi put kršćanstvo izjednačeno sa drugim religijama u Rimskom Carstvu, ili jasnije kazano – kršćanstvo dobilo slobodu javnog djelovanja. U svakom slučaju riječ je o jednom od prijelomnih trenutaka u povijesti kršćanstva. Od tog momenta križ je pobjedonosno postao javni znak i simbol koji predstavlja misterij Krista.

Križ nikako nije ideološki znak ili simbol, on je mnogo, mnogo više – križ je simbol misterija žrtvovanja za ljubav čovjeka, misterij Krista. Političke simbole na javna mjesta postavljaju političke pristaše, a skidaju ih politički protivnici. Sa križem je situacija posve drugačija. Križ postavlja Ljubav, a skida ga Mržnja – želi ga Dobro, a ruši ga Zlo. A Ljubav i Mržnja, te Dobro i Zlo su generalne i vječne kategorije i nemaju ništa zajedničko s nekim političkim pokretom ili ideološkom usmjerenošću. Kao što su dan i noć vječni i nemaju nikakve veze sa politikom.

Ako se sa najvišeg državnog mjesta poziva na izbacivanje križeva iz javnih prostora, to pokazuje da u toj državi do kraja ne vlada sloboda, prvenstveno ne ona vjerska i da to državno ureñenje nije do kraja sačinjeno po mjeri 95% kršćanskog stanovništva u slučaju Hrvatske, koje prihvaća križ i po njemu pokušava živjeti.

Jednako tako, ako ne još i gore, bila bi naredba vlasti da se križevi postave u sve javne prostore, institucije vlasti i slično. Križ simbolizira misterij žrtve za ljubav čovjeka, zato se križu ne može nareñivati gdje će biti postavljen, jer njega postavlja Ljubav, a skida ga Mržnja.

Iz jednostavnog razloga što Križ nije moguće pobijediti. To nije uspjelo brojnim diktatorima i zločincima poput Dioklecija, Napoleona, Lenjina, Staljina, Broza,

34

kao ni Narodnoj (komunističkoj) fronti Španjolske kada su javno organizirali streljanje križeva i raspela po gradskim trgovima, i sl. Skoro dvije tisuće godina postojanja Križa, svakome, iti malo razumnom čovjeku pokazuje – da Križ nije moguće pobijediti.

Zato svaki napad na Križ je sulud jer je to napad na Ljubav, koju ljudi nose u svojim srcima. Ljubav se može pobijediti samo još većom ljubavlju, a nikako nasiljem i mržnjom. Svaka politika, osim politike Dobra je pred Križem nemoćna. A Krist je najveća Ljubav koja je do sada u povijesti poznata. Mrze ga i ne prihvaćaju oni koji ga nisu upoznali, ili se nisu potrudili upoznati ga.

Zato oni koji javno pozivaju na izbacivanje križeva iz javnih prostora, gdje nisu ni unešeni po nečijoj naredbi, a najmanje po naredbi vlasti, pokazuje da takva osoba u sebi samoj nema izgrañene duhovne vrijednosti, i da zapravo ne zna i sama što govori, a još manje što u javnosti znače njezine nebulozne izjave o križu. To posebno bolno osjeća cijela Hrvatska iz dva razloga. Prvi je svakako što je Katolička crkva u Hrvata, neusporedivo najzaslužija za kakav takav opstanak ovog naroda na njegovome tlu, a druga je što su naši branitelji u Domovinskom ratu nosili krunice s križem oko svojih vratova – i sada njihov vrhovni zapovijednik u miru nareñuje da se križevi izbace iz javnih prostora.

Za nešto više od dvadesetak godina, točnije 2033.g napunit će se ravno dvije tisuće godina od razapinjanja Krista na križ na Golgoti. I dogodit će se da će te godine po čitavom svijetu na brdima i uzvisinama biti postavljeno na tisuće križeva i to vrlo velikih. Kao što su jednako tako i brojni križevi postavljeni i 1933. g.

In hoc signo vinces – i ti naša Hrvatska! I zato ti je krajnji čas da na ovim predstojećim predsjedničkim izborima izabereš kršćanskog vladara, da se vratiš tradiciji hrvatske srednovjekovne države, kada su naši odreda časni kneževi i kraljevi isticali da su – katolički vladari. A jednako tako kasnije i naši časni banovi. I na kraj pameti im nije padalo da nareñuju izbacivanje križeva, već su stalno isticali da se bore - za krst časni i slobodu zlatu!

Mile Prpa

mile.prpa@zg.t-com.hr

35

od damir borovcak <damir.borovcak@zg.t-com.hr> za Hrvatskim prijateljima u domovini i svijetu <hpudis@zg.t-com.hr>, Hrvatskim medijima u domovini i svijetu <hmudis@zg.t-com.hr> datum 20. kolovoza 2009. 21:12 predmet: BORIČEVAC_poziv 13. rujan 2009.doc

UDRUGA LIČANA ŽUPE BORIČEVAC

Predsjednica Udruge Jadranka Matašin

M., Jurić Zagorke 8, 43000 Bjelovar

Telef. 00385/ 43/ 231-581; 098/1650463

E-mail jadranka.matasin@gmail.com UBjelovaru, 7. kolovoza 2009. Predmet: - Poziv za misno slavlje 13. rujna 2009. u Bori čevcu

- Poziv za odaziv na obnovu gruntovnih knjiga

Poštovani, članovi Udruge Ličana župe Boričevac i svi Boričevljani u privitku Vam dostavljam Zapisnik sa radnog sastanka u Ministarstvu pravosuña od 13. srpnja 2009. godine, kojim je definiran način obnove gruntovnih knjiga Boričevca, kao ipoziv za misno slavlje, koje će se ove godine održati 13. rujna (nedjelja ) 2009. godine u Boričevcu u 11 sati.

Kao što je vidljivo iz Zapisnika, Udruga je svim mogućim načinima pokušala doći do rješenja u predmetu obnove gruntovnih knjiga. Najkraći mogući način je upravo prikazan u točkama 1.-4. Zapisnika. Kontaktirano je sa domicilnim geodetskim uredom i pribavljena je ponuda Ivana Bilića, geodetski ured Gračac, mob. 098/272569, za geodetsko snimanje kućnih mjesta i svih ostalih parcela koje će se raskrčiti i pripremiti za geodetsko snimanje i postavljanje zahtjeva za otvaranje pojedinačne zemljišnoknjižne ispravne postupke. Za taj dio predmeta koji će se voditi pri Općinskim sudom Gospić, predlažemo odvjetnički ured iz Zagreba, gsp. Stjepan Bićan 01/4843204. To je prvobitna preporuka gsp. Josipa Babića, prethodnog predsjednika Udruge, koji je kontaktirao sa navedenom gospodom, a surañivali su i u ove dvije godine mojeg mandata izuzetno korektno. Vi slobodno odaberite geodetski ured, kao i odvjetnički koji želite. Ovo je samo preporuka radi dobre dosadašnje suradnje, ali i ponuñene najniže moguće cijene geodetske i odvjetničke usluge u Vašem postupku dokazivanja vlasništva i uspostavljanja zemljišnih knjiga, Vas koji ste nasljednici i koji ste zainteresirani za predmet obnove Boričevca. Nažalost, kako smo mi zainteresirana stranka u postupku, nismo uspjeli dio geodetskih usluga

36

ostvariti na državni teret, ali još uvijek pokušavamo uključiti i državni sustav, kako bi smanjili troškove koje će imati zainteresirani u postupku dokazivanja vlasništva i uspostave gruntovnih knjiga.

Posebno naglašavam da će se misno slavlje proslave Male Gospe u Boričevcu održati ove godine 13. rujna 2009. u 11 sati, a predvoditi će ga biskup Mile Bogović. Molim Vas i posebno naglašavam da ako osobno ne možete nazočiti hodočašću i misnom slavlju, svakako preporučite svojim ostalim članovima obitelji ili Boričevljanima za koje znadete da nisučlanovi Udruge, pa ne će dobiti ove obavijesti, jer će misno slavlje te nedjelje biti prenošeno na Hrvatskoj televiziji drugi program u 11 sati. Obzirom na misno slavlje koje će voditi biskup Mile Bogović, na kojem će biti i podijeljeni sakramenti prve pričesti i svete potvrde, a televizijskim prijenosom mise, slike će obići ne samo Hrvatsku, nego i puno šire, još jednom Vas molim na što veći odaziv. Vašom nazočnošću i Vaših bližnjih, pokazat ćemo da želimo Boričevac danas i da župa Boričevac ima svoju budućnost u svom prostoru i vremenu, jer Boričevac je sa Vama i svim Vašim patnjama prognanih i obespravljenih to zaslužio. Hvala na razumijevanju i dosadašnjoj suradnji.

S poštovanjem,

PREDSJEDNICA UDRUGE

Jadranka Matašin jadranka.matasin@gmail.com

Napomena:

Bit ce organiziran autobusni prijevoz iz Bjelovara i Zagreba za Boričevac. Iz Zagreba polazak u nedjelju u 5:00 ispred Zagrebackog velesajma. Broj mjesta ogranicen, predrezervacije na adresu jadranka.matasin@gmail.com

37

RADNIČKI NOGOMETNI KLUB SPLIT OBNOVIO SPOMENIK

Obnovljen spomenik streljanima: Dalmatinska dico, f ala van!

Brojne dalmatinske delegacije položile su vijence na spomenik strijeljanim mladićima iz prvog splitskog partizanskog odreda

Ovi mladi ljudi pred čijim spomenikom danas stojimo, nikome nisu željeli zlo. Ono što su htjeli bilo je otjerati zlo sa svoga kućnog praga i iz svoje domovine. Potaknuti svetom idejom obraniti svoje od tuñina, krenuli su u borbu za slobodu i već na tom svom prvom plemenitom koraku položili su svoje mlade živote.

Potaknuti ovim osjećajima beskrajne zahvalnosti i najiskrenijeg poštovanja prema ovim mladićima, a neopterećeni bilo kakvom ideologijom i politikom, mi iz Radničkog nogometnog kluba Split odlučili smo obnoviti ovaj spomenik kako bismo njihovu žrtvu zaštitili dostojanstvom trajnog sjećanja.

Obnova ovog spomenika i otkrivanje spomen-ploče koju je postavio naš RNK Split jest moralni čin kojim se pokazuje da naš klub ne zaboravlja svoje igrače i njihovu žrtvu. To je civilizacijski iskorak i obveza prema svima onima koji su pali u borbi za slobodu i koji traže naše dužno poštovanje. Ujedno je to i naša želja da se sačuva znak u vremenu zbog mladosti koja je dala živote za slobodu svoje domovine!

Vijenac Hvidre

Te rečenice, koje je u ime Radničkog nogometnog kluba Split izrekao Slaven Žužul , pred dvije stotine prisutnih uz spomenik poginulima i strijeljanima u Prvom splitskom partizanskom odredu, najbolje oslikavaju želju RNK Split, zapravo njihovih udarnih ljudi braće Slavena i Joze Žužula , koji su odlučili učiniti nešto u što je malo tko vjerovao: obnoviti spomenik dalmatinskoj dici iz Prvog splitskog partizanskog odreda, poginulima i strijeljanima u kolovozu 1941. godine, meñu kojima je bilo i prvotimaca RNK Split.

38

Braći Žužul je “ruku dao” i Grad Sinj, ponajviše njegov gradonačelnik Ivica Glavan , spomenik je obnovljen točno pet dana prije 68. godišnjice pogibije mladih dalmatinskih slobodara. Kompletna prva momčad RNK Split, nogometaši Junaka i košarkaši Alkara, predstavnici Hrvatske ratne mornarice, splitske Hvidre, predstavnici Splitsko-dalmatinske županije, Grada Sinja, Grada Trogira, antifašističkih udruga Splita, Kaštela, Sinja, Trogira, Makarske, predstavnici mnogih političkih stranaka, od kojih su splitski SDP-ovci bili najbrojniji (nisu primijećeni predstavnici Grada Splita i HDZ-a, tko zna, može biti da su po nesnosno vrućem vremenu bili u hladovini okolnih stabala, op. M.B.), nadaleko poznata klapa Sinj, moderator i voditelj programa Tonči Banov , familije poginulih partizana, te brojni gosti uveličali su ovaj svečani čin.

Jedan detalj je privukao posebnu pozornost svih prisutnih: polaganje vijenca splitskoj dici iz 1941. godine od strane splitske Hvidre! Šaputalo se: “Ovo je valjda prvi put u slobodnoj Hrvatskoj da Hvidra polaže vijenac partizanima!” Na vijencu Hvidre je pisalo: “Poginulim splitovcima – HVIDRA Split!”

Predsjednik splitske Hvidre Mario Tomasovi ć, koji je položio vijenac strijeljanoj splitskoj mladosti, bio je jasan:

- Ne znam niti me zanima jesmo li mi prvi u Hrvatskoj koji smo se odlučili za ovaj čin. Bitno je samo to da smo svjesni kako svaka žrtva u sebi nosi univerzalan karakter vrijedan poštovanja i pijeteta. Kao takva ona, po nama, nije obilježena nikakvim ideološkim predznakom. Svaka žrtva nadvisuje sve naše svakodnevne gluposti. Naš čin je moralan, jednako kao što je moralan i vrijedan divljenja bio čin splitske mladosti koja se hrabro digla u obranu svoga Splita, svoga naroda, svoje domovine!

Ante Adori ć, predsjednik Udruge antifašista i antifašističkih boraca grada Splita, bio je ganut:

- Gledam familije strijeljanih splitskih mladića. Plaču od tuge za svojim najbližima, ali i od sreće što oni nisu zaboravljeni. Zadivljen sam ovim što su učinili braća Žužul, što je učinio Radnički nogometni klub Split. Zahvaljujem im u ime svih splitskih antifašista. Osamnaest godina upiremo prstom svima koji su vladali u gradu Splitu, osamnaest godina ih upozoravamo da treba urediti ovaj, iz nekog suludog razloga devastirani spomenik. I ništa! A onda se nañe jedan sportski klub, dobri i pošteni RNK Split, i učini ono što je trebao uraditi netko drugi. Splitovci, hvala vam!

Veljan Radojković i Ivo Goldstein susreli su se pred spomenikom

Vrijeme za jedinstvo

Splitsko-dalmatinski dožupan Visko Haladi ć sve je sažeo u jednu rečenicu:

39

- Splitska mladost iz 1941. godine i splitska mladost iz 1991. godine imala je isti cilj: osloboditi se zla i ostvariti slobodu! A sinjski gradonačelnik Ivica Glavan, koji se oduševio idejom braće Žužul i RNK Split da se obnovi spomenik u Ruduši, bio je zaista razdragan:

- Ponosan sam na sve ovo! U Hrvatskoj mora nastupiti jedinstvo svih onih kojima je Hrvatska u srcu. Bez obzira na različita politička opredjeljenja i svjetonazore. Budimo normalni, volimo Hrvatsku, poštujmo istinu! Klapa Sinj je otpjevala dalmatinsku himnu “Dalmatino, povišću pritrujena”, sinjski gradonačelnik pozvao je sve na zalogaj i čašu pića u Alkarske dvore. Tamo su svi govorili isto: ovo je bio veliki hrvatski i civilizacijski iskorak! Ovo je bio dan koji daje nadu da, kako je kazao Ivica Glavan, svi budemo normalni! Hrvatska to zaslužuje!

MILORAD BIBI Ć SNIMIO NIKOLA VILI Ć

Spomen-plo ča RNK Split

U ime Radničkog nogometnog kluba Split, Žarko Mihaljevi ć, splitovac koji je u gotovo pola stoljeća vjernosti “crvenima” obnašao gotovo sve klupske funkcije, otkrio je novu spomen-ploču na kojoj piše:

“Splitovcima i njihovim prijateljima iz Prvog splitskog partizanskog odreda poginulima i strijeljanima u kolovozu 1941. godine. S poštovanjem! Radnički nogometni klub Split, kolovoz 2009.“

Ubijeni i strijeljani

Splitska mladost krenula je u borbu 11. kolovoza 1941. godine. Nakon samo tri dana ustaška policija ih je otkrila, dojavila Talijanima, otkriveni su u Košutama gdje su poginuli Mirko Kovačević, Vinko Blajić, Ante Brajčić, Vinko Paić Ožić, Andro Račić, Mate Šarić, Ivan Uvoda i Ljubo Zorica.

Ostali su izvedeni pred ustaški Pokretni prijeki sud u Sinju i 26. kolovoza osuñeni na smrt strijeljanjem. Toga istoga dana u Ruduši su strijeljani: ðordano Borovčić Kurir, Alfredo Santini, Ivan Antonini, Nebojša Borozan, Ante Čerina, Mirko Dujmić, Branko Duplančić, Dušan Frua, Petar Jelaska, Ante Katić, Josip Krstulović, Jozo Markotić, Ivan Marković, Marin Marković, Vjeko Ozretić, Jozo Petrić, Ante Popović, Dragutin Rogulj, Simon Stojanac, Tadija Škopljanac, Božo Šarić, Ante Torkar, Davor Urlić i Ante Zelić.

Meñu 32 domoljuba bilo je šest prvotimaca RNK Split.

Ono što nitko u gotovo dva desetljeća nije želio učiniti, učinio je RNK Split: Spomenik u Ruduši je obnovljen!

http://www.slobodnadalmacija.hr/Urednik/Vijesti/tabid/61/articleType/ArticleView/articleId/66818/Default.aspx

40

Tko si ti da sudiš?

"Mi, kršćani, izgubili smo sposobnost suditi ovome svijetu,

jer smo izgubili sposobnost suditi nama samima!"

Prvi dio

"Zašto se bojimo suditi?"

Biblijska (Božja) perspektiva razumijevanja i gledanja

Piše:

Zvonko B. Ranogajec Kršćanski TV producent i autor

Uvod

Ovaj tekst govori o pronicljivosti, sposobnosti razlikovati lažno od istine, ili još bolje, lažno od polu-istine! Svakako, ja ne očekujem da će se domovinski Hrvati i Hrvati iz dijaspore slagati sa svime što sam napisao iz biblijske perspektive razumijevanja i gledanja, ali nadam i molim se da će tekst otvoriti neke veoma potrebne dijaloge o ovoj neophodno potrebnoj temi meñu nama, domovinskim Hrvatima i Hrvatima iz dijaspore. Mi, koji smo Kristovi ambasadori, "kupili" smo od svijeta njegove vrijednosti; zabavu, moral i naviku! Takoder, kupili smo i podnošljivost, i njihovu nepopustljivost da pojedincima nikada ne branimo njihovu osobnu vjeru, bilo izvan crkve ili iznutra. Pod pritiskom kulture postali smo zbunjeni, neodlučni pri odluci, nesposobni biti uvjerljivi svjedoci na ovome svijetu. Svakako, postoje crkve i pojedinci koji su iznimke i mnogo čine za Evanñelje. Ali u večini slučajeva, mi koji smo kršćani opredijeli smo se za prilagodljivo kršćanstvo koje ne zahtjeva mnogo i zbog toga ne čini veliku razliku u svijetskoj kulturi. Kada se ovaj svijet okrene prema nama, mi to prihvačamo bez osjećaja savjesti. Crkva, koja se pomirila sa svijetom, nije sposobna da se promjeni. Mi, kršćani izgubli smo sposobnost suditi ovome svijetu, jer smo izgubili sposobnost suditi nama samima!

Što vi mislite o Isusu Kristu? Danas u svijetu postoji mit da svijet podnosi više nego što je podnosio, jer prihvaća "obje strane pogleda". Na primjer, ako ovog trenutka stojimo na

41

raskršću ulice ovdje u Americi ili u mojoj prvoj domovini Hrvatskoj, i pitamo prolaznike "što mislite o Isusu Kristu?", odgovor ce najvjerojatnije biti pozitivan. Večina ljudi vide Isusa kao dobrog učitelja ili onog koji nas uči voljeti. Ali, budimo sigurni da ovaj današnji svijet govori o Isusu dobro, samo zato jer ne razumije tko je Isus i zašto je došao na ovaj svijet. Poslušajmo slijedeće Isusove riječi u Bibliji: "Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu-ja vas izabrah od svijeta-zato vas svijet mrzi!" (Ivan 15:1819) Razumljivo, svijet misli dobro o Isusu samo zato jer ga pogrešno razumije. Zapamtimo dobro, što svijet bolje razumije razlog Isusova dolaska, tim ga više mrzi. Što svijet cijeni, Isus prezire, što Isus voli, svijet mrzi!

Izazov pred nama Mi ne možemo kriviti današnje postvremensko doba za stanje u crkvi, ali bez sumnje, mi svi osjećamo njezin utjecaj! Doduše, točno je da danas živimo u Postsuvremenskom dobu. Što to znaći? Mi ne možemo razumijeti što znaći postsuvremenost, ako neznamo što je bila suvremenost i što je danas. Suvremenost i kršćanstvo nisu bili, i nisu prijatelji. Suvremenost vjeruje da razum ima sposobnost naći kako nadmašiti istinu koja će biti prihvatljiva smisao svima u svijetu! Suvremenost vjeruje u znanost i povijest. Ako pažljivo proučavamo te stvari moći ćemo pronaći ne samo neku istinu, nego možemo ih uzeti kao primjere i upotrijebiti. Suvremenost optužuje kršćanstvo kao jedno veliko praznovjernje! Što je postsuvremenost? Postsuvremenost tvrdi da je razum iznevjerio, i da nije pronašao istinu koja će nadmašiti istinu koja će biti prihvatljiva smisao svima u svijetu. Radi toga nama nije ništa drugo preostalo, nego tražiti istinu u nama samima, a veliku večinu našeg vremena trebali bi posvetiti samo učenju psihologije, jer ne postoji ništa drugo što bi se moglo pronaći kao jedna univerzalna istina! Postsuvremenost tvrdi da suvremenost napada religiju kao punoj praznovjernosti. Ustvari, Postsuvremnost prihvača objeručke praznovjernost svih religija na svijetu! Danas mnogi kršćani ne osjećaju dužnost i potrebu da djele svoju vjeru s drugima. To naročito vrijedi za domovinske Hrvate i Hrvate iz dijaspore! Oni vjeruju da je njihovo uvjerenje za njih dobro, a da bi bilo lijepo kad bi i drugi bili kršćani, ali ne vide neku žurnost da drugi čuju kršćansko Evanñelje. Mnogi se kršćani osjećaju zbunjeno radi činjenice da mi istinski kršćani vjerujemo u sveopću istinu, naročito u jedinstvenog Krista i njegovu smrt i uskrsnuće kao jedino sredstvo da nas Bog prihvati!

42

U vrijeme kada je vrijeñanje najveći grijeh, a najveća vrlina nevrijeñanje, teško je djeliti poruke kad je to uvreda u mislima izgubljenog čovjeka. Što je još lošije, mi se osjećamo uplašeni, ne samo da sudimo ovaj izgubljeni svijet, već da i sudimo stanje u crkvi! Nije uopće čudno da se bojimo suditi! Rečeno nam je da se ujedinimo, a ne da se dijelimo. (Ovdje ima mnogo istine u odnosima izmeñu domovinskih Hrvata i nas Hrvata iz dijaspore!) Naše je da pokazujemo ljubav, a ne ostati vjeran svojim osobnim sklonostima i interesima. Mi se moramo skoncentrirati na naše vlastite greške, a ne na greške drugih. Mi dajemo prednost šutnji, a ne činimo apsolutno ništa,već mirno gledamo kako nam kultura polagano, ali sigurno nestaje, osječajući se potpuno bezpomoćni. U našoj osobnoj bojaznosti izgubili smo povjerenje koje je potrebno za širenje "dobre vijesti" na ovome svijetu. Crkva se mora očistiti od grijeha. Ona mora biti zajednica vjernika koji prihvačaju poštenje, neokaljenost i zaljubljenost u Boga. Vrijednosti ovoga svijeta moraju se jednostavno odbaciti. U prvoj Ivanovoj poslanici 2:15 piše: "Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve." Zapamtimo, ljubav koja se očituje u crkvi iznutra privla ći svijet; svetost crkve iznutra svijet osuñuje!

Nemojte suditi, da ne budete suñeni "Tko si ti da sudiš?" To pitanje čuo sam poslijedjnih trideset godina (od kada sam se nanovo rodio!) bezbroj puta, bilo od amerikanaca ili mojih Hrvata u dijaspori. Započnemo li razgovor o suñenju onda ćemo dobiti dva različita objašnjenja. Prvo, postoje oni koji se ne žele izjasniti i njihov moto jest, "živi, i dozvoli drugome živjeti!". Normalno, oni imaju svoje razloge za takvo stajalište. Oni su uvjerenja da svatko ima pravo birati za sebe kako će živjeti svoj život. Crkva, a ni pojedini kršćani nemaju pravo ih "suditi"! Njihov broj iznimn0 je velik meñu domovinskim Hrvatima i Hrvatima iz dijaspore. Mnogo je onih koji jedva čekaju da sude druge i da im kažu što Bog misli o njima! Nažalost, to su oni koji su veoma kritični ljudi, i koji ne samo da sude druge sa krivim stavom, već i sa krivim razlogom. Oni često sude druge, ne zbog nerazumijevanja oko pojedinih biblijskih tekstova, već zato jer oni druge ne misle kao oni. Ja sam iskrenog uvjerenja da je Isus govorio obadvojim ovim grupama kad je rekao:

"Nemojte suditi, da ne budete suñeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti!" (Matej 7: 1-2) "Što je Isus mislio s tim riječima? "Da li je Isus mislio da si mi sami činimo veliku uslugu ako ne sudimo druge, jer ionako vratit će nam se istom mjerom?

Moje je mišljenje da Isus nije mislio na to. Možemo biti sigurni, Isus nije učio da se uopće ne sudi.

43

Neki ljudi misle da Isusove riječi moramo uzimati zdravo za gotovo i da njegujemo raspoloženje jedinstva i smirenja.

Drugim riječima, da imamo podnošljivu narav i da nikad ne kažemo naše osobno mišljenje što drugi vjeruju i čine. To jednostavno nije Isusovo učenje!

Složiti se da je jedinstvo važnije od istine, a ljubav važnija od pravilne doktrine, apsolutno je krivo! Ovdje moram spomenuti slijedeće Isusove riječi: "Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte svog biserja pred svinje, da se, pošto ga pogaze, ne okrenu te vas rastrgaju!" (Matej 7: 6) koje sam prvi puta čuo od moga dobrog prijatelja, suradnika, katoličkog svećenika i književnika fra Hrvoja Bana prije trideset godina. U to vrijeme počeo sam ozbiljno se baviti filmskim djelovanjem u Hrvatskoj dijaspori, i po prvi puta gorko sam se razočarao u našim Hrvatima iz dijaspore. Kako je uopće moguće držati se ovih Isusovih uputa, ako nismo naučili prepoznati pse i svinje? U ovom slučaju, Isus nam je dao snažnu poruku o potrebi razlikovanja, razlikovati izmedu čistog i nečistog, ocijeniti što je mudro, a što je glupo. Sve to čini pretpostavku da ćemo dobro suditi. Pogledajmo sada ovaj biblijski tekst upozorenja: "Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem runu, a unutra su grabežljivi vuci!" (Matej 7:15) Kako se možemo obraniti od lažnih proroka, ako ih nismo u stanju prepoznati? Moramo gledati za moguće prepoznatljive znakove lažnih proroka kako bi ih izbjegli i ujedno upozorili druge. Nekoliko kitica dalje u istoj sedmoj glavi teksta Isus još više nas zaprepašćuje s ovim riječima: "Neće svaki koji mi govori: "Gospodine, Gospodine, ući u kraljestvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca. Mnogi će mi u onaj dan reći: "Gospodine, Gospodine, zar nismo pomoću tvoga imena prorokovali, pomoću tvoga imena izgonili zle duhove, pomoću tvoga imena čudesa činili?" Tada ću im kazati:"Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!" (Matej 7:21-23) Ovdje imamo snažnu Isusovu izjavu o prisustvu lažnih proroka koji su u stanju činiti velika čudesa, ali oni neće uči u raj kada im bude suñeno. Mi možemo biti u krivu zbog mnogih stvari, ali nesmijemo nikako biti u krivu o lažnim prorocima i njihovom učenju! Apostol Ivan, koji je napisao mnogo pisama u Novom Zavjetu, potpuno se slaže s Isusom da je definitivno potrebno suditi! Da li uopće možemo zaobići bilijsko učenje?" Nažalost, kršćani ne samo da ne pokušavaju zaobići Božju riječ, oni ju jednostavno ignoriraju! Današnja statistika u Americi govori da samo četiri od deset "nanovo roñenih" odraslih kršćana ovisi o Bibliji ili o učenju crkve kao njihovom glavnom izvoru moralnog vodića!

44

Nije pretpostavka nego je činjenica da velika večina Hrvata biblijski su nepismeni ljudi. Hrvati su stoljećima tražili i traže i danas, htjeli mi priznati ili ne, odgovore na sva svoja pitanja isključivo svojim intelektom, akademskom naobrazbom i razumom! Jedni istinski ne vjerujući u Boga, našeg Spasitelja, Sina Božjeg, Gospodina Isusa Krista, drugi opet misleći da mu ako i postoji nisu odgovorni i od njega ovisni, te su tražili i traže i danas način na koji će utirati svoj vlastiti put u budućnost i koji će uglavnom ovisiti o njima sama i njihovim istomišljenicima, bez Boga, našeg Spasitelja, Sina Božjeg, Gospodina Isusa Krista! Rezultati takvih odluka i izbora nisu mogli biti drugačiji nego što su bili i što jesu, jer nisu bili i nisu u skladu s Božjim principima koji se nikad ne mijenjaju, a oni se nalaze u Božjoj riječi, Bibliji! Ako smo mi Hrvati ikada trebali savjete o biblijskom suñenju, onda je to danas! Što je onda Isus mislio kada je kazao: "Nemojte suditi, da ne budete suñeni!" (Matej 7:1) Ukratko, Isus nam govori da ne smijemo suditi kao što su Farizeji sudili. Mi ne smijemo biti oni, jer oni su voljeli suditi bez osnove i sa krivim motivima i razlozima. Oni su se predstavljali sveci u svemu što su činili i kazali. Isus nas upozorava u Bibliji, nemojmo biti Farizeji, sudimo pravedno! Isus govori jasno i glasno da nije sve što sudimo krivo suñenje. Ono leži u srcu kršćanskog života!

Principi bilijskog suñenja "Grijeh uvijek izoblići naše svačanje"

Nitko od nas ne sudi bez greške. I Božji ljudi često se ne slažu u pogledu obiteljskih vrijednosti, te nisu sigurni kako ih riješavati. Ovdje su neki putokazi koji nam mogu pomoći oko pronicljivosti suñenja. Prvo, odstraniti brno iz naših očiju, mora nam biti na prvom mjestu: "Što imaš gledati trn u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš! Kako li možeš reči bratu:" De da ti izvadim trun iz oka!, dok je brvno u tvom oku?" (Matej 7: 3-4) Drugo, mi kao ljudska bića ograničeni smo u našem znanju. Jednostavno, nije nam moguće znati sve o svemu, i moramo priznati da naša osuda može biti kriva. Moramo se zaštiti od prebrzih suñenja istraživanjem, pitanjima i poštenim svjedocima. Apostol Pavao imao je razloga kada je napisao Timoteju: "Tužbe protiv svećenika ne primaj osim "na osnovu dvaju ili triju svjedoka". (Prva poslanica Timoteju 5:19) Mi se moramo naučiti da je ponekad mudro ne suditi odmah. Nesmijemo suditi svakog svećenika, svaku knjigu ili svaki film! Moramo biti veoma oprezni ako nemamo dovoljno informacija. Činjenice, a ne pretpostavke moraju nam biti vodići. Motive naših srca zna samo dragi

45

Bog! Nama je dozvoljeno kritizirati doktrinu, postuptke ili način življenja muškarca ili žene, ali nismo kvalificirani suditi tajne njihovih duša! Nama je dozvoljeno suditi učenje i ponašanje. Dozvoljeno nam je suditi griješno ponašanje i navike, ali motivi su Božji i oni su izvan našeg područja znanja i suñenja. Neke stvari su uvijek pravilne. Pravilno je voljeti jedni druge, a uvijek moramo mrziti Vražje. Činiti dobro moramo uvijek svim ljudima. Neke su stvari uvijek nepravilne. Mrziti je uvijek krivo, kao što je uvijek krivo voljeti Vražje ili činiti brakolomstvo.

Ispunjenje Isusove molitve Uvijek će biti napeto stanje izmeñu doktrine poštenja i jedinstva. Isus je pridodavao naročiti značaj tome u Njegovoj molitvi, a naša je odgovornost da nañemo ravnotežu izmeñu doktrine poštenja i jedinstva. U Evanñelju po Ivanu Isus se moli za one koji ga slijede da budu složni: "Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!" (Ivan 17:11) U drugoj molitvi Isus se moli za slogu koja će zbiti svijet, "da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!" (Ivan 17:21) Isusova molitva za slogu toliko je snažna da svijet jednostavno mora obratiti pažnju na nju i vjerovati u Njega! Ta sloga mora biti vidljiva, dostojna povjerenja i nadnaravna! Zapamtimo dobro! Prvo, Isus se ovdje moli samo za Njegove odane sljedbenike. To su oni kojima je Isus otkrio svoga Oca (Ivan 17:6) To su oni koji slušaju Njegovu riječ (Ivan 17:6). Njegova molitva upučena je onima koji razumiju Njegovu jedinstvenost. Isus se moli za one koji ga priznaju za proroka, ali i mnogo više od proroka! Njegova je molitva za one koji vjeruju u Njegovo ime za njihovo Spasenje i životnom žudnjom. "Ja molim za njih", kaže Isus i nastavlja:"Ne molim za svijet, već za one koje si mi dao, jer su tvoji!" (Ivan 17:9) Isus se ne moli za izdajnika Juda, jer on nije dar od Oca Njegovu Sinu. Izdajnik Juda nije nikada pripadao Njemu. ( Ivan 17:12) Isus se moli za Njegove slijedbenike da ih snažna Vražja sila, sa kojom će se susresti, ne rascijepi njihovu slogu. Bez obzira što mislimo i kažemo o današnjem Rimokatolicizmu, činjenica stoji, da u vrijeme Reformacije, crkva se okrenula daleko od biblijskog učenja, naročito po pitanju Spasenja! Kazati da su Reformatori trebali održavati organizacijsku slogu bez obzira na ozbiljnu grešku doktrine, znaći, ne prepoznati ili ne željeti prihvatiti Isusov pogled o tome! Sloga meñu vjernicima, da, sloga s onima koji krivo uče Evanñelje, no!

46

Odgovor na Isusovu molitvu počeo je dolaskom Duha Svetoga Pedesetog dana i tada je ujedinio sve vjernike u tijelo Kristovo. Ta molitva nastavila se kada su novi vjernici prihvatili poklon Duha Svetoga i bili krsteni u isto tijelo. "Uistinu, mi smo svi-bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci-kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom.(Prva poslanica Korinčanima 12:13) Ova molitva nadmašuje sve vjerske pripadnosti i skupine. To je molitva koja nadmašuje sve rase, kulture i rodove. To je molitva za sve koji su istinski roñeni u Duhu u svakoj zemlji na svijetu! Isus se moli takoñer da ovo ujedinjenje bude ujedinjenje pomognuto istinom: "Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina!" (Ivan 17:17) Ovdje se Isus moli za čistoću crkve. On se moli za Svoje vjernike da budu odvojeni za Očev blagoslov i upotrebu. Isus ovdje zahtjeva da crkva bude čista, odvojena od svijeta i odgovorna za svoje poslanstvo. "Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet!" (Ivan 17:18) Nekoliko sati prije ove molitve, Isus je rekao svojim apostolima: "Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici!" (Ivan 13:35) Crkva mora biti "čista od grijeha", zajednica vjernika koji prihvačaju poštenje, čistoću i čežnju za Bogom. Svijetske vrijednosti moraju se odbaciti. U Evanñelju po Ivanu piše: "Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga [to je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve!" (Prva Ivanova poslanica 2:15)

Zaklju čak prvog djela Mi imamo ovlaštenje suditi, ali nemamo ovlaštenje osuditi. Mi imao pravo upozoriti, ali nemamo pravo kleti. Vratimo se natrag na Isusove riječi: "Nemojte suditi, da ne budete suñeni! Jer kako budete sudili onako će se i vama suditi; kako budte mjerili, onako će se i vama mjeriti." (Matej 7:1-2) Koja je veza izmeñu našeg suñenja i kako će se nama suditi? Isus kaže da će nama biti suñeno istom mjerom kako mi sudimo druge. Drugim riječima, ako mi sudimo drugog, drugi će suditi nas istom mjerom. Ima mnogo istine u tome. Grub čovjek koji voli osuñivati druge, obično je suñen puno grublje od drugih. Ljudi koji sude na brzinu, Bog će ih strože suditi! Sposobnost suñenja leži u srcu života kršćana. Ukoliko nismo sposobni suditi doktrinu, način življenja i zabavu, ili ukoliko nismo sposobni razlikovati izmeñu vanjske i untarnje naravi, najvjerojatnije smo propustili svrhu zašto nas je Bog stvorio da živimo na ovoj planeti. Na kraju prihvatiti ćemo kamen za kruh, a zmiju za ribu! Ja ne tvrdim da sam savršen. Ne zahtjevam da imam zadnju presudu. Ne zahtjevam da sam iznad onoga koga sudim. Meñutim, želim još jednom reči. Preporučeno mi je da čitam Božju riječ kako bi našao istinu na dva jednostavna pitanja; "Što želi Bog da vjerujem i kako On želi

47

da živim?" Tvrdim da sam odgovoran živjeti u traženju ovih istina, i hrabriti druge da čine isto.

Drugi dio:

Kada sudimo doktrinu "Da li je naše vjerovanje od značaja?"

Zvonko B. Ranogajec, kršćanski TV producent i autor

*************************************************

Don Kozinin show na Veliku Gospu: Za dom spremni! Sotona je u onima koji skidaju križ

Tekst: I.Kri. Foto: Ilustracija (Dorian Horvat / Cropix) Video: Novi tjednik

KAKO u svojoj najžešćoj formi može izgledati crkveni napad na institucije države pokazao je svećenik u mirovini don Marinko Kozina koji je na proslavi blagdana Velike Gospe tijekom propovijedi ispred crkve Gospe Vrpoljačke nekoliko puta Sotonama nazvao one koji žele ukloniti križ iz državnih institucija.

48

Nakon što je minutu sa oltara pokušao zvonare uvjeriti da utišaju zvona jer vjernici neće čuti njegovu sjajnu propovijed, don Kozina započeo je govor sa "starim hrvatskim pozdravom". "Ake me sutra strpaju u zatvor, ići ću tamo i bit će mi drago. Za dom i Hrvatsku, uvijek spreman!", počeo je svoju propovijed don Kozina te još jednom zamolio zvonare da utišaju zvona jer nisu oni "Mesić pa da mu ne daju govoriti".

"Oni koji se bore protiv križa nisu normalni ljudi, nego Sotone"

Iako Crkva već godina tvrdi kako se ne želi miješati u politiku, don Kozina se na proslavi velike svetkovine našao pozvan reći kako križ smeta onima koji su "ostaci zločinačkog komunističkog sistema" te je dodao da je komunizam najgori oblik fašizma. "Kome smeta križ, to je najjasniji znak sotonizacije vlasti. Svaki egzorcist najprije ide s križem u ruci pa moli molitvu egzorcizma nad onima koji su opsjednuti", nastavlja don Kozina te dodaje kako oni koji se bore protiv križa nisu "normalni ljudi, nego Sotone".

Kako bi potvrdio svoju tvrdnju kaže da će svaki egzorcist potvrditi da je Sotona u onome kome smeta križ. Za kraj, don Kozina upozorava vjernike da pripaze za koga glasaju na sljedećim izborima. "Dobro promislite kome ćete dati glas na sljedećim izborima. Ne onima koji su grobari Hrvatske nego onima koji će omogućiti život, prosperitet i bolju Hrvatsku", zaključio je u svojoj skandaloznoj propovijedi don Miljenko Kozina.

Stanovnici Vrpolja nezadovoljni s ovakvom propovjedi

Župnik vrpoljački don Stipe Perkov tvrdi kako je upoznat sa sadržajem propovijedi don Kozine te da mu je nakon nje rekao da nije bio na razini zadatka. "Zašto je tako postupio ne znam, kazao sam mu da je progalamio, šarao po tematici po kojoj nije trebao. Kazao sam mu i da nije bio na razini zadatka, no on je umirovljen stariji čovjek, usto i bolestan, treba to shvatiti", rekao je don Perkov, piše Novi tjednik. Stanovnici Vrpolja su nezadovoljni ovakvom propovijedi svećenika koji je samo došao zamijeniti župnika Marine don Juricu Petkovića.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/video--don-kozinin-show-na-veliku-gospu-za-dom-spremni-sotona-je-u-onima-koji-skidaju-kriz/446907.aspx

49

Od Šime Tolić <hp-hpp-stuttgart@hotmail.de> Petar Vulic petar.vulic@gmail.com... Datum: 17. kolovoza 2009. 21:59 Mladen Schwartz

HRVATSKO ANTUNOVO A. D. MMIX Homo - Brena – ðapić

Dva su velika sveca imenom Antun: onaj egipatski, Pustinjak (III-IV st.), otac redovništva, čije su nam strahovite kušnje zorno prikazali Schongauer, Grünewald, Bosch i Dalí, te, u Hrvata još više štovani, sv. Antun Padovanski (XII-XIII st.), franjevac, misionar, govornik, čiji je jezik, prema legendi, i nakon smrti ostao neoštećen. Ovoga se Antuna slavi na 13. lipnja, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nadnevak je, zvani Hrvatsko Antunovo, bio državni blagdan, dan Hrvatskih Oružanih Snaga, proslavljan vojnim mimohodom pred šefom Države, poglavnikom Antom Pavelićem. Uz druge velike hrvatske Antune, Starčevića i Radića, on je toga dana slavio i svoj imendan. Danas se blagdan Antunova u Zagrebu ne obilježava dostojanstveno, nego sramotno. Umjesto slavne vojske pod oružjem, Zagrebom defiliraju četnička pevaljka Brena i homoseksualni agit-propovci.

ĆE DA BIJEMO GEJÔVE... - tako su govorila "braća" Srbi za beogradske "gejparade", pa su to i učinili. U Moskvi, homo-provokatori nisu ništa bolje prošli. U Zagrebu: mirni prosvjedi? Možda paljenje svijeća, kao za Brenu (umjesto da Brena brennt)? Po zapovijedi gazdiju nad gazdama, takozvane EU i judeo-masonske nadvlade, i u nas dobile su ogavne porno-pedo-peder-pride-parade pravo grañanstva, štoviše aureolu ugledne, već tradicionalne institucije. Ono što su zdravi prostori i vremena oduvijek smatrali kazne (pa i smrtne) vrijednim prijestupom, ili barem sućuti vrijednim poremećajem, i u nas postalo je predmetom osobne odluke te povodom za tobožnje "slavlje različitosti". Na taj način globalna nadvlada sije dekadenciju, eda bi uništila i narode s inače jačim uporištem u starim vrednotama i žilavijom moći odolijevanja. Homoseksualnost je od zlodjela i bolesti postala posljedicom "slobodnog izbora spolne orijentacije". Tako se degenerira narodna substancija, tako se kvari ukus i etos, tako se zavodi i uništava mladež. I umjesto da ovo čemu danas pribivamo bude strogo progonjeno i kažnjeno, na udaru su zdrave reakcije, koje se, pod manipulativnim nazivom "homofobije", proglašava malne nekom vrstom zločina i duševne bolesti, vrijedne psihoanalitičkoga kauča te ispiranja mozga. I dok se s homo-ludovanjem poistovjećuje cijeli veleizdajnički državni vrh, prosvjedni skupovi protiv homomanijaka na rubu su ilegale, zabrane, izloženi represiji, rastjerivanju i uhitbama.

50

BRENA U ARENA. Dočim je hrvatski ratnik i domoljubni kantautor Thompson u vlastitoj domovini gotovo stavljen izvan zakona - i to pod pritiskom onih istih židovskih i srodnih snaga koje gromoglasno brane "gejparadu" - inozemna pjevačica, koja je u prošlomu ratu izravno podupirala protuhrvatsku stranu, sada je, po komandi opet istih koji nam izvoze i homo-propagandu, dobrodošla gostujuća umjetnica, uz zaštitu 2000 hrvatskih redarstvenika, s 50 tisuća eura honorara (tražila je dvostruko), te pred barem petnaestak tisuća oduševljenih "fanova". "Lepa" Brena posjećuje Hrvatsku u sklopu svoje turneje po postjugoslavenskim zemljama. Poruka je bjelodana: valja uskrisiti pokojno smeće bratstva-jedinstva. Jer, nije u pitanju Brenina glazba: žena je posve nadarena, u svom žanru dobra pjevačica, ima sluha, ima glasa i stasa, a melodije i tekstovi čak su joj nadprosječni za tu vrstu turkoidnog šunda. Brena je, roñena kao Fahreta Jahić, potomka hrvatskih muslimana iz naše Herceg-Bosne. Ne može je se odveć osuñivati što se u velesrpskom Beogradu, udana Živojinović, uvjerljivo posrbila. Kao takva, postala je maskotom bosanske četničke soldateske i razumljivo je da više ne će i ne može biti Hrvatica ili ustašica. Pošteni Srbin uvijek je prihvatljiviji od ljigavog, prijetvornog, pogubnog jugoslavena. Problem je s Brenom upravo njezina jugoslavenština, problem je što ona u Hrvatskoj i ne pronosi zdravo, prirodno srpstvo koje hrvatski nacionalist može i treba poštivati. Brena, skupa sa svojim urbanijim kolegama na "b": Bora-čorbom, Balaševićem, Bregom, Bajagom, širi ogavni dah jugo-strvine, zavodeći neuku i neodgojenu posthrvatsku mladež, baš kako to, drugim sredstvima, čini i nastrani homo-teror. Zato je Brena nedobrodošla, zato je opasna, zato ju je trebalo na granici uhititi, ispitati o ratnim grijesima i, u najboljem slučaju, za vječna vremena protjerati iz svete nam zemlje Kroacije. Umjesto toga, zavedeni i zaluñeni hrvatski puk mantra svoje bedastoće: Ne zabranjivati (osim Thompsona i U-znakovlja, naravno)! Tko voli nek izvoli! - Tako trivijalno glasi formula sigurne propasti!

IMENDAN ANTONIJA ðAPIĆA. Jest, na sv. Antu i on slavi svoj imendan, on, negdašnji voña pravaša. Što je od ðapića ostalo? Uoči Antunova, pred kamerama se opravdavao za nestanak desetaka milijuna kuna iz osiječke gradske blagajne. Na izborima za gradonačelnika neslavno je propao. Na prošlim parlamentarnim izborima najavljivao je u Saboru deset ili petnaest pravaša, ostao je jedini. Sada navodno ne će ni u Sabor, traže mu ostavku. No ðapić je žilav borac za vlast i moć, nakon najtežih poraza on se dočeka na noge. Hoće li se to sada ponoviti? Možda, ali ne bi valjalo. Hrvatska treba jaku desnicu, jaka desnica uključuje i snažan pravaški pokret, a on može stasati samo bez Ante ðapića. Zdrave jezgre svih pravaških stranaka moraju se na razini baze početi približavati, povezivati, ujedinjavati, te iznjedriti istinskog voñu. Osobita tu uloga pripada - tupom malograñanštinom i robskim mentalitetom nezatrovanoj, neopterećenoj, odvažnoj, svježoj državotvorno-nacionalističkoj mladeži. Uistinu desne snage, one koje se ne zaklinju na antifašizam i demokraciju, one koje ne

51

slušaju ni Ollija Rehna ni Baracka Obamu niti judeo-masonsku internacionalu, moraju naći put sebi, put životu, put pobjedi. Ne zbude li se to, Hrvatskoj je odzvonilo. Zbude li se pak, nema više pederske sramote na hrvatskim trgovima, niti "lepih" Brena u hrvatskim arenama.

GOVOR TUŠKANAC 61

[ponedjeljak, 25. svibnja 2009]

Mladen Schwartz Hrvatska braćo i sestre!

Okupio nas je ovdje Titov šumski guerrillero, osumnjičen za ozbiljne prekršaje ratnoga prava i običaja. Nemam iluzija da će dotičnik na naše pozive izmiliti iz svoje neoduzete mu vile, niti da će mu sadašnja pseudohrvatska kvazidržava, kao i njemu sličnima, a ima ih! - suditi za njihove ratne zločine. Štoviše se usuñujem ustvrditi kako je mnogo veći zločinac, onaj koji i danas počinja najgnjusnije zločine protiv vlastita naroda u njegovoj navodno obnovljenoj nacionalnoj državi, upravo na vlasti, i on obnaša ulogu predsjednika hrvatske republike. U tom svojstvu, drug Stjepan Mesić svoju ne posve sporednu zadaću vidi i u provedbi sustavne, djelotvorne zaštite izroda tipa hršakâ i kompanije. Tomu služe redoviti žido-partizanski derneci u Jasenovcu, tomu služi izrugivanje Bleiburškim žrtvama, tomu služi nesmiljeni Tito-revival kojemu smo svjedocima.

Hrvate je teško ujediniti. Neprijatelj čini sve kako bi nas razbio, kako bi nas držao postrani jedne od drugih, kako bi meñu nama sijao nepovjerenje. A osobito je teško ujediniti desne, konzervativne, nacionalističke, državotvorne snage. O tomu bih romane mogao pisati i iz vlastita iskustva. Pa i ovaj naš današnji skup postao je metom posve neumjesnih kritika još prije negoli se i održao, i iz redova onih koji su mu trebali, ili mu pribivaju. Tek što je Okupljanje najavljeno, već su na poznati način počeli zanovijetati: Zašto u 11 sati, a ne u 10 ili 12! Zašto u ljetu, a ne u zimi! Zašto pet ili petnaest minuta za govor, a ne više ili manje! Zašto je pozvan ovaj, a ne onaj! I tako dalje i tomu slično! Mogao sam i ja otkazati sudjelovanje, kada sam vidio da je za govornika predviñen čovjek koji u zadnjih četvrt stoljeća nema ništa pametnije negoli voditi svoj privatni rat protiv Mladena Schwartza. Ali nisam uvjetovao svoj dolazak njegovim nedolaskom. I evo, nema ga. A da ga je i bilo, vjerujem da bih to posve lako preživio. Niti bih ja propao, niti Hrvatska. Ona propada od drugoga! Poznata hrvatska bolest! Neprijatelj nas razbija i zavañuje, ali ipak on dobrim dijelom dolazi već na gotovo. Cjepidlači se, mudruje, sve bi se dovodilo u pitanje, svi bi odlučivali o svemu i svačemu. Demokracija je iskvarila hrvatski

52

narod! A pritom je jasno kako ovaj nametnuti nam parlamentarizam ne vodi ničemu. Izborni rituali i predizborni cirkusi samima su sebi svrha. U redovitim razmacima dopušteno nam je "birati" izmeñu istog i jednakog, a sve je podjednako veleizdajničko, podjednako neprijateljsko i pogubno! Ali i tomu mora doći i doći će kraj! Doći će vrijeme da ovom zemljom, umjesto višestruko kompromitiranih izroda, zavladaju oni koji su je stvorili, hrvatska vojska (evo, ovdje je general Rojs, prijeko je i general Glasnović)! Doći će vrijeme da zašuti predizborna galama, da zamuknu parlamentarna strančarska blebetanja, sveto vrijeme stege i reda, željezne šake, muževne odluke.

Ovo Okupljanje, ali i ona koja će tek uslijediti, pozdravljam kao nešto novo i svježe, nešto što nas vodi onkraj nametnutih nam podjela, povezuje ono što skupa spada. Neka pokret krene i zaživi, i uvijek ćemo imati mogućnosti i vremena stvari u hodu postavljati na svoje mjesto. Pratim i druga okupljanja. Nešto se, očito, dogaña. Dogaña se možda i drugačije negoli smo to očekivali i pripravljali, ali ne čudimo se! Uvijek je tomu tako kada u igri nije samo ljudska sila, nego se prepoznaju znaci da se uplela i vječna snaga Onostranoga. I to su dobri znaci, bodre nas i krijepe da nastavimo, uvjeravaju nas da smo na dobru putu. Mala je Božja četa u početku, ali buja, raste, prerasta u moćne falange, u nepobjedive legije. Tako od jedne grude alpskoga snijega nastanu ubitačne lavine, tako od niza potočića na Sjevernom moru naraste smrtnonosna plima! U borbi za nacionalnu slobodu i državnu nezavisnost - a za njih se još uvijek borimo! - sva su sredstva dopuštena: i riječ i djelo, i letak i metak, i mač i duh. Postoje Božji i ljudski, prirodni i narodni zakoni koji stoje iznad onih šepavih, traljavih, promjenjivih zakona, što ih izglasavaju naši zemaljski parlamenti. Naša je dužnost oduprijeti se zlu, kazniti nenarodnu rabotu, slistiti krvnog neprijatelja! Dužnost nam je pomesti domaće izdajice, jer dok je njih, imat ćemo tuñina za gospodara. A dok izdajice traže vanjske zaštitnike, ne ćemo biti vrijedni slobode. Ne ćemo biti svoji, pa do nas ne će stajati čiji ćemo biti. Bit ćemo - svačijakovići, kao što smo to danas. Svačiji, samo ne svoji. To nisam ja kazao, to je Starčević. Ali Starčević, tobožnji veledemokrat, poručuje nam i ovo: radimo po savjesti, ne pitajmo narod, a on će naša djela, kada shvati da smo u pravu, naknadno prepoznati i odobriti!

Važnija je nacija od demokracije! Vrijednija je sveta vojska od babljih parlamenata! Ono što broji, to nisu papirnati ustavi, koji se ionako stalno mijenjaju prema zapovijedima izvana (pa i tako da uključe strane, protunarodne zakone, kakav je onaj o suradnji sa zločinačkim Haaškim tribunalom), nego plemeniti, uzvišeni i veličanstveni ciljevi Hrvatske Nacije i Države.

Tako nam Svevišnji Bog pomogao!

Živjela velika i vječna Hrvatska u svojim granicama, odana samo sebi! Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!

53

Piše: židov Ljubo R. Weiss

(opet iz grada s ustaškim imenom "Zagreb") JL 3. VIII 2009

[Upadice dopisao: Mladen Schwartz] Židov - uvijek velikim slovom (Ma nemoj, ne bi možda najvećim? Čudo da nije zatražio i pisanje svakoga "ž" veliko, kako bi se izbjegao antisemitizam: Žena, Životinja, laŽac, tuŽba, puŽ, Žaba, Žohar...!)

Već dulje vrijeme želim pisati Uredništvu Jutarnjeg lista na tu temu, a to činim sada nakon čitanja članka pod naslovom "Njemačka će platiti veće odštete židovima". (Zašto o tomu ne piše: da Nijemci naime već po stoti put plaćaju holokaustični porez židovskim lihvarima za nepočinjeni zločin?! To za Weissa, dakako, nije skandal, to je nešto po sebi samorazumljivo! Od zločinačke židovske velepljačke važnije mu je malo "ž"! Baš kao što mu je, u jeku Domovinskoga rata na život i smrt, bilo najvažnije od Slobodana Langa zahtijevati da Dinku Šakiću zabrani (!?) davanje intervjuâ!) Radi se o pisanju riječi 'Židov' malim slovom što se prakticira u ponekom hrvatskom listu, a ima čak i TV kanala koji titlujući (Lijepe li riječi!) strane filmove takoñer 'Židov' pišu kao 'židov'.

Do 1991. godine bilo je to nezamislivo (prvo stoga što se i u Hrvatskoj koristila riječ Jevrej da bi se izbjegla negativna konotacija koju riječ Židov ima (Umjesto da izbjegne srpsku riječ "jevrejin", Weissu je do izbjegavanja "negativne konotacije" hrvatske riječi, pa stoga i same te hrvatske riječi!) i to zbog dva razloga - kao podsjetnik na vrijeme progona u tzv. NDH (Bez toga ne može! Nu onda "negativnu konotaciju imaju i riječi "Srbin", "bomba", "Zagreb", koje su takoñer korištene u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, neke od njih i u službi rata i "genocida", zar ne?), a i stoga što neke negativne riječi u hrvatskom jeziku završavaju na -ñov (Valjda na -ov!?) (lopov, lažov (Nije hrvatska riječ; hrvatski se kaže "lažac" ili "lažljivac"; nu Weiss zaboravlja omiljelu riječ svojega idola Mesića, "špiclov"!), nitkov.).

Priviknuvši se ipak na hrvatsku riječ 'Židov' (Možemo si zorno predočiti Weissove duševne patnje dok se nije uspio priviknuti na hrvatsku riječ.), suočavamo se kako se (Krasnoga li stila!) sve učestalije prakticira malo slovo pri označavanju židovske vjere i naroda.

Zanimljivo je ipak da u istom broju Jutarnjeg lista (24. 7. 2009.) kada se preporučuje knjiga za ljetni odmor izraelskog autora Amosa Oza jedan od ponajboljih hrvatskih književnika (Brat u hrvatožderju; similis simili gaudet!) i kolumnist Jutarnjeg lista Miljenko Jergović rabi riječ Židov pišući je isključivo velikim slovom. (Zašto bi trebalo biti tako "zanimljivo" da "ipak" zloglasni

54

jugoid i židoljub bata-Jerga i pravopisno odaje počast "izabranu narodu"?!) Istina i Anićev (Anić - Goldsteinov! Lijepa družba!) rječnik hrvatskog jezika (zajedničko izdanje Jutarnjeg i Novog libera (Lijepa družba!)) dopušta i jednu i drugu mogućnost (Vjera malo, nacija veliko - što bi tu trebalo biti tako čudno i komplicirano?!), no o tom pitanju trebala bi se povesti rasprava u židovskim krugovima (A tako, da židovi po svom ukusu još jednom odlučuju i o hrvatskom pravopisu!), pa tek onda eventualno mijenjati praksa (Po onoj: žido locutus, causa finita!).

A ta bi rasprava, pretpostavljam, pokazala da je kod Židova nemoguće razdvajati vjeru i narod (pripadništvo židovskom narodu) (Vidi vidi!). Židovi svi pripadaju židovskom narodu (Rasizam! Ne može li židov biti Nijemac, Francuz, Hrvat...?!) dok ne i automatski židovskoj vjeri (Pa naravno!) jer je jedan vrlo mali dio (Od kuda sad ovo?! Istina je obratna: šaka židova uistinu su židovski vjernici, ostalo je puko prenemaganje i isprazna tradicija!) sekularno (ateistički, agnostički... (A kršćanski?)) opredijeljen.

Kako nije lako odrediti u tekstovima da li se rabeći 'Židov' misli na njegov vjerski ili narodnosni sadržaj (Zašto ne bi bilo lako? Vidi se iz surječja! Ali je Weissu potrebna mistifikacija za njegovo veliko "ž"!), mišljenja sam, valja pisati ime Židov isključivo velikim slovom (Quod erat demonstrandum!) kao što se to radi sa svim nazivima naroda (Dakle židov je sad samo narod, ne i vjera!?). Nije mi poznato da ovaj dvojaki način pisanja postoji i u drugim jezicima gdje postoje imenice koje se pišu velikim ili malim slovom (npr. da se 'Jevrej' piše i kao 'jevrej'). (Ne piše se dvojako jer i vjera, kao u engleskom, dobiva početno veliko slovo, dočim su Srbi kao židovski saveznici gorljivi židoljubi. Bolja je usporedba s bosanskim M/muslimanima, dakako samo u formalnom pravopisnom pogledu, jer muslimanske nacije nema.)

Svi mediji (portali, tiskovine i sl.) hrvatskih Židova isključivo pišu Židov velikim slovom (Kojeg li čuda!), a pravopisni programi instalirani u našim kompjutorima naznačuju pisanje riječi 'židov' kao pravopisnu pogrešku (Židoljubni programi; uostalom je i "pogreška" pravopisna pogrješka!). Pisanje riječi Židov malim slovom u meni izaziva nelagodu (To je, uz Šest Milijuna, svakako dostatan razlog za promjenu hrvatskog pravopisa!), a vjerujem i kod većine sunarodnjaka (Pa što!) i može se protumačiti kao omalovažavanje najstarijeg (Koje li židovske arogancije!), a još živućeg (Kako sad to?! Pa zar se nije holo dogodio?!) biblijskog naroda.

Zaključno na ovu nastranu, koliko i drsku bljuvotinu valja nadopisati da se riječ "Ž/židov" ne piše ni malim niti velikim slovom, nego se piše olovkom, perom, strojem ili računalnom tipkovnicom. Riječ se eventualno može pisati s ovakvim ili onakvim slovom (to nije stvar antisemitizma ili filosemitizma, nego pismenosti ili nepismenosti); u pitanju je, uostalom početno slovo, što Weiss

55

prešućuje. A ako smo već kod pravopisa, zapravo bi riječ "židov" trebalo pisati uvijek s početnim malim "ž", jer, više negoli narodnost ili religiju, ta riječ označava stanoviti svjetonazor, ideologiju (svjetske nadvlasti, cionističke bahatosti i pokoravanja gojskih naroda), te ju u tom pogledu valja izjednačiti s riječima kao što su "liberalizam", "komunizam", "nudizam" ili "vegetarijanstvo".

Očekujem da "Jutarnji list" kao slobodoljubivo demokratsko glasilo ovaj moj komentar svakako objavi!

U Zagrebu, dne 5. kolovoza 2009

Zeig Deine Urlaubsfotos einfach und schnell!

56

From: dean.golubic@net.amis.hr To: Subject: OTVORENO PISMO HRVATSKOM NARODU Date: Wed, 19 Aug 2009 19:47:58 +0200

Trebamo vašu pomoć i potporu, evo ovo je pismo koje smo poslali svim medijima u našoj Domovini i koje nitko nije objavio. MOLIM Vas da izdvojite 5 minuta da ga pročitate i ako smatrate da ima imalo smisla pomognete nam u našoj borbi jer sami ne možemo. TREBAMO VAS, TREBAMO POMO Ć. Na dnu pisma je broj računa za donacije pa molim sve one koji nam žele pomoći da to i učine. Svaka donacija nam je važna i pomoči će nam u nastavku naše borbe, a svaki donator ima pravo znati na što se njegov novac troši.

Molim Vas proslijedite ovo pismo svima na listama prijatelja.

Gdje je kraj politi čkoj prostituciji u Hrvatskoj

Dali još itko vjeruje u načela, program ili principe trenutnih politi čara i politi čkih stranaka u državi? Naša zemlja je jedna od rijetkih u kojoj svatko koalira sa svakim. Zemlja u kojoj ljevica i desnica zajedno surañuju bolje od članova većina obitelji, što ne bi bilo ni loše kada bi ta suradnja išla u korist cijelog Hrvatskog naroda a ne samo pojedinaca.

Nema smisla ni navoditi da u Hrvatskoj postoji šačica političara i nekoliko stranaka koja godinama vodi zemlju u pogrešnom smjeru. Svima nam je dobro poznato da je skoro

57

svaki naš političar do sada bio i ustaša i partizan, čas ljevičar čas desničar. Šačica istih političara koja svakoga dana mijenja svoja stajališta ali i dalje sjedi u Saboru i Vladi i vodi našu državu u propast.

Hrvatska zemlja koalicija!

Ne mogu, a da se ne osvrnem na slučaj koji smo ne tako davno gledali u Osijeku Hrvatska stranka prava "desničari" su odlučili raskinuti koaliciju sa SDP-om "ljevičarima" i priključiti se HDZ-u (samo Bog zna njihovo sadašnje opredjeljenje). Diljem Hrvatske imamo koalicije koje nijedan zdrav razum ne bi mogao složiti. Nema smisla nabrajati dovoljno je napomenuti da nema dvije parlamentarne političke stranke koje na lokalnom nivou ne koaliraju barem negdje jedna s drugom. Svatko može zaključiti koji je jedini interes "naših" trenutnih političara.

Laži i plja čke!

Pitanje je kako smo svi tako olako zaboravili obećanja sa Splitske rive, kako svi još uvijek vjerujemo političarima koji nas godinama lažu? Naši političari su vjerojatno jedini u svijetu koji po volji smiju raditi što god im padne na pamet i sa svime proći nekažnjeno. Po potrebi otpuštaju policijske službenike, sustavno pljačkaju cijelu državu, lažu nam o gospodarstvu, prodaju zemlju strancima, uništavaju našu državu i svakog njezinog grañanina, a mi sve to mirno promatramo.

U Hrvatskoj više ne možemo jasno razlučiti tko je lijevo, a tko desno. SDP - dolaskom na vlast 1999. Godine ukida naknade rodiljama, smanjuje plače državnom sektoru, oduzima prava braniteljima., ali ne isporučuje Hrvatske generale, a sve su to socijalni programi po gdje je nestalo onda Socijalno iz Socijalne demokratske partije (kako to komunistički zvuči nije ni čudo da je i njihovim članovima to teško izgovoriti)?

2003. HDZ se vrača na vlast - nešto ranije se kune da neće isporučiti naše generale, a oni svi redom završavaju u Hagu. No zato se okreću socijalnim rješenjima pa pokušava vratiti sve ono što je SDP ranije narodu oduzeo ali za to plača skupu cijenu, povećava vanjski dug i ono što je najgore od svega "prodaje našu zemlju" strancima. Istu onu zemlju za koju se ta stranka 1989. Toliko zalagala - jedina je razlika što to više nije ta stranka, isti su ljudi ali sa drugačijim načelima gonjeni vlastitom pohlepom i arogancijom ne prežu ni za čim kako bi napunili vlastite džepove. E moj narode kako smo samo sve to zaboravili, pa zar je moguće da im itko još uvijek vjeruje?

Što nas čeka?

Hrvatska je bankrotirala! Otvoreno kao predsjednički kandidat to kažem i iza toga stojim. Problem je što sam jedini. Drugi se ne usude priznati. Kroz nekoliko mjeseci čeka nas još ne zapamćena kriza; rast nezaposlenosti, smanjenje plaća, povećavanje poreza, prodaja državne imovine i pridodanih bogatstava strancima, cijepljenje pod prisilom = GLAD, BOLEST, ROBSTVO!

Došlo je vrijeme za promjene!

Mi Hrvatski narod moramo sami reći sada je dosta - dosta je laži, pljačke, poniženja, patnje. Vrijeme je da sami preuzmemo stvari u svoje ruke ili uskoro više nećemo imati što

58

preuzeti. Nepovratno ćemo biti robovi u vlastitoj zemlji. Robovi stranom gazdi kao što smo to stoljećima i bili. Hrvatskom narodu je dosta kojekakvih tvorevina i saveza, mi možemo i moramo napokon sami voditi svoju državu i odlučivati o svojoj sudbini. Vrijeme je da Hrvatski narod dobije alternativu, ljude koji će nas povesti u bolju budućnost. Bolju budućnost za svakog Hrvata. Hrvatskom narodu je potrebno buñenje, potrebna nam je promjena cjelokupne političke scene.

Temelj naše predsjedničke kandidature je promjena Ustava i uvoñenje predsjedničkog sustava kako bi se napokon moglo stati na kraj daljnjem uništavanju naše Domovine. Uvoñenje zakona kojim bi svi oni koji imaju imovinu veću od pola miliona eura morali dokazati kako su je legalno stekli. Zaustavljanje pregovora sa Europskom unijom i početak obnove cijele Domovine. Ovo je dio našeg programa kojeg znamo, možemo i hoćemo provesti kada osvojimo vlast u svojoj domovini.

Možete nas voljeti ili mrziti, ali mi samo želim dobrobit hrvatskoga naroda i napredak jedine nam domovine. Uvijek ćemo biti uz svoj narod, uvijek jedan od naroda, do konačne pobjede do ostvarenja našega zajedničkoga sna. Ako i padnemo na tom putu naša će slava biti vječna, a svi koji nisu bilu uz nas će žaliti za propuštenom prilikom!

Svoj doprinos takoñer možete dati i putem donacija na račun Pokreta Nacionalni Demokrati (PND):

a) Općom uplatnicom na naš račun u :

PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB D.D.

BROJ: 2340009-1110374135 Naznaka: Donacija

Ako uplaćujete preko računa u inozemstvu navedite:

HR88 2340 0091 1103 7413 5

PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D. 10000 Zagreb, Račkoga 6, Croatia SWIFT CODE: PBZGHR2X

Svaka donacije je korak naprijed prema našoj zajedničkoj boljoj budu ćnosti. Svaki

donator ima pravo znati na što se njegov novac troši, a svi članovi mogu zatražiti izliste svih financijskih transakcija.Bog i Hrvati!

Predsjednički kandidat,

Dean Golubić dipl. krim.

dean.golubic@net.amis.hr

www.nacionalnidemokrati.com

+ 385 98 9076897