SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FAKULTET ORGANIZACIJE I INFORMATIKE VARAŽDIN

ESEJ IZ KOLEGIJA

MATEMATIKA I

TEMA

ARISTOTELOVA LOGIKA

Profesor: prof. dr. sc. Blaženka Divjak Grupa: G31

Asistent: mr. sc. Zlatko Erjavec Ivan Džolan

34775/05-R Varaždin, studeni 2005

Aristotel (384.-322.) je ne samo najveći sintetičar razvijene grčke filozofije, nego i veliki

analitičar cjelokupnog dotad poznatog ljudskog saznanja. On je među ostalom i

utemeljitelj logike kao posebne znanosti. Zato se smatra ocem logike. Logičku

problematiku, te naročito problematiku mišljenja Aristotel je obradio u djelima

«Metafizika» i «Organon». Učenja koja je postavio u tim djelima, ostala su 2000. godina

gotovo nepromijenjena.

Osnovna logička učenja i teorije

Aristotel je smatrao da ljudsko mišljenje ne može odražavati objektivnu stvarnost niti

spoznati objektivnu istinu, ako samo nije postavljeno na sigurne principe. Pokazuje da je

metoda indukcije put do spoznaje, da se od pojedinačne stvari dođe do određenog pojma.

Kaže da svako živo biće ima sposobnost opažanja, ali ljudi se odlikuju još i time, da

zamijećeno mogu zadržati u sjećanju. Dakle od zapažanja dolazi do sjećanja, odatle

uslijed čestog ponavljanja – iskustvo o dotičnom predmetu, a samim iskustvom čovjek

stječe praktično umijeće i znanje. Predmet opažanja je samo pojedinačno, a pojam, kao

opće – odnosi se na mnoštvo pojedinačnog, i do njega se dolazi putem indukcije.

Međutim, spoznaja ne ostaje samo na pojmu, jer se pojmovi u nekom sudu mogu opet

svrstati pod još općenitije pojmove, čime Aristotel prelazi na učenje o kategorijama tj. o

najopćenitijim predikatima. Aristotel ih je našao 10: supstancija, kvantiteta, kvaliteta,

relacija, mjesto, vrijeme, položaj, posjedovanje, djelovanje i trpljenje. Da bi se ljudsko

mišljenje moglo održati, ono mora imati osnovne principe, koji će biti opće važeći i neće

ih trebati dokazivati. Aristotel ih svodi na ova tri: princip identiteta (sve što je istinito

mora se potpuno samo sa sobom podudarati), princip kontradikcije (nemoguće je da se

jednome i istome na isti način jedno i isto određenje dodaje i ne dodaje), te princip

isključenja trećeg (između kontradiktornih stavova ne može biti trećeg).

Prema tome Aristotelova logika (on je zove analitika – vještina razdvajanja) nije sama

sebi svrha, niti se bavi praznim apstrakcijama, nego polazi od realnog, pojedinačnog

predmeta, i proučava kako se on spoznaje u sadržajnom mišljenju. Dosljedno tome,

Aristotel kaže, da je objekt opažanja postojao prije samog opažanja te da će on i dalje

postojati ako se to opažanje ukine. Stoga sudovi mogu biti pozitivni (istiniti) i negativni

(lažni).

Također je moguće iz općeg, deduktivnim putem, doći do pojedinačnog, što se najbolje

vidi u silogizmu:

«Ako se A iskazuje o svakom B

i B iskazuje o svakom C,

onda se A iskazuje o svakom C.»

Silogističkom formom zaključivanja se dva stava tzv. premise dovode u međusobni

odnos, te se izvodi treći stav tzv. zaključak. Aristotel svugdje upotrebljava četiri osnovne

poznate vrste stavova:

A – univerzalno pozitivan

E – univerzalno negativan

I – partikularno pozitivan

O - partikularno negativan.

S obzirom na ovo može se reći daj je Aristotelova logika ustvari teorija odnosa A, E, I i O.

Aristotel također smatra, da dijalektički zaključak, zaključak iz vjerojatnih premisa, nije

ni istinit ni lažan, već vjerojatan, ali ima svoju vrijednost jer postavljanjem suprotnih teza

vrši kontrolu samog mišljenja i njegovih tvrdnji.

Pored dijalektičkog zaključka, postoji još i sofistički koji je prema Aristotelu

obmanjujući, jer je izveden iz pogrešnih premisa. Ističe da dijalektičar nije svjestan svojih

pogrešaka, dok sofist je.

Uz te dvije vrste zaključka postoje i naučni zaključci, koji služe u znanosti kao sigurno

sredstvo za stjecanje novih spoznaja.

Iako je Aristotelova logika, logika pojmova, on je poznavao i neke zakone logike

stavova, kao npr. zakon kontrapozicije:

«Kada se dvije pojave odnose jedna prema drugoj da, ako je jedna,

onda je nužno i druga, onda ako nema druge, nema ni prve.»

Vrijednost i značaj Aristotelove logike je jedinstvena, kako u povijesti tako i danas, te

možemo reći da je ona ispunila svoj zadatak jer je postala sigurno sredstvo za ispitivanje

tvrdnji i dokaza.

Literatura: • Branko Bošnjak: Grčka Filozofija; Nakladni zavod Matice hrvatske, 1978, Zagreb • Aristotel: Organon; Prijevod: dr. Ksenija Atanasijević, Kultura, 1965 • www.wikipedia.org