arkadij i boris strugacki piknik kraj puta.pdf111

Upload: jovan-teodor-kovacic

Post on 02-Mar-2016

120 views

Category:

Documents


1 download

TRANSCRIPT

  • IZ INTERVJUA KOJI JE SPECIJALNOM DOPISNIKU RADIO-HARMONTA DAO DOKTORVALENTIN PILMAN POVODOM DOBIJANJA NOBELOVE NAGRADE ZA FIZIKU ZA 19...

    GODINU - ...Da li vaim prvim velikim otkriem, doktore, Pilman, treba smatrati takozvani "radijant

    Pilmana?- To nije ba sasvim tano. Radijant Pilmana nije prvo, nije veliko i, zapravo, nije otkrie. I nije

    sasvim moje.- Vi se verovatno alite, doktore. Radijant Pilmana je pojam za koji zna svaki uenik.- To me ne udi. Radijant Pilmana je, u stvari, i otkrio jedan uenik. Na alost, ne seam se

    vie imena. Pogledajte kod Stetsona, u njegovoj Istoriji Posete - tamo je sve to detaljno izloeno.Radijant je prvi otkrio uenik, koordinate Posete je prvi objavio jedan student, a radijant je zbogneega dobio moje ime.

    - Da, sa otkriima se deavaju odista udne stvari. Da li biste, doktore Pilman, mogli daobjasnite naim sluaocima...

    - Sluajte, zemljae. Radijant Pilmana je odista sasvim jednostavna stvar. Zamislite da stezavrteli globus i da ste poeli da pucate u njega iz pitolja. Rupe na globusu e dati odreenukrivulju. Sutina toga to vi nazivate mojim prvim velikim otkriem svodi se na jednostavnuinjenicu: svih est Zona Posete je rasporeeno po povrini nae planete tako kao da je neko naZemlju ispalio est hitaca iz pitolja, a u tom trenutku nalazio se negde na liniji Zemlja-Daneb.Daneb, to je alfa sazvea Labud, a taka na nebeskom svodu iz koje je, da tako kaemo,pucano naziva se radijant Pilmana.

    - Hvala vam, doktore. Dragi graani Harmontal Konano nam je objanjeno ta je to u stvariradijant Pilmana! Uzgred budi reeno, prekjue se napunilo tano trinaest godina od danaPosete. Doktore Pilman, moda biste tim povodom uputili nekoliko prigodnih rei vaimsugraanima?

    - A ta njih u stvari interesuje? Imajte na umu, tada nisam bio u Harmontu...- Tim je interesantnije saznati ta ste pomislili kada je va rodni grad postao predmet najezde

    natcivilizacije sa druge planete...- Da budem poten, u prvi mah sam pomislio da je to novinarska patka. Teko mi je bilo da

    zamislim da u naem starom, malom Harmontu moe da se desi tako neto. Gobi, Njufaundlend -to bih jo nekako i mogao da shvatim, ali - Harmont!

    - Ali, na kraju ste morali da poverujete.- Da, na kraju...- A ta se onda desilo?- Najednom mi je palo na um da su Harmont i ostalih pet Zona Posete... uostalom, izvinite,

    tada se znalo samo za etiri... da se sve one nalaze na istoj krivulju. Izraunao sam koordinateradijanta i poslao ih asopisu Priroda.

    - I uopte se niste zabrinuli za sudbinu svog rodnog grada?- Vidite, ja sam u to doba ve verovao u Posetu, ali nikako nisam mogao da nateram sebe da

    poverujem u paniarske lanke o rejonima koji plamte, o udovitima koja prodiru samo starce idecu, o krvavim borbama izmeu neranjivih napadaa i u najveoj meri ranjivih, ali svakakohrabrih kraljevskih tenkovskih jedinica.

    - Bili ste u pravu. Seam se, tada su naa braa novinari mnogo zakuvali... Ali, vratimo senauci. Otkrie radijanti Pilmana je bio va prvi, ali verovatno ne i poslednji prilog saznanjima oPoseti?

    - I prvi i poslednji.- Ali, vi ste, u to nema sumnje, sve ovo vreme paljivo pratili tok meunarodnih istraivanja u

    Zonamna Posete...- Da... Povremeno prelistavam Izvetaje.- Sigurno mislite na Izvetaje Meunarodnog instituta za prouavanje vanzemaljskih kultura?- Da.- I koje je, po vaem miljenju, najvanije otkrie do koga se dolo za ovih trinaest godina?- Sama injenica Posete.- Izvinite?!- Sama injenica Posete predstavlja najvanije otkrie ne samo za proteklih trinaest godina

  • ve i za sve vreme otkako postoji oveanstvo. Sada vie nije ni vano ko su bili ti Doljaci. Nijevano ni odakle su doli, zato su doli, zato su se tako kratko zadrali i gde su posle otili.Vano je to da oveanstvo sada sa sigurnou zna: nije usamljeno u Vasioni. Bojim se daInstitut za prouavanje vanzemaljskih kultura nee imati sree da otkrije neto to bi biloznaajnije od toga.

    - To je odista jako interesantno, doktore Pilman, ali ja sam u stvari mislio na otkriatehnolokog karaktera. Otkria koja bi mogla da koriste naoj zemaljskoj nauci i tehnici. Jer itavniz istaknutih naunika smatra da su nalazi u Zonama Posete u stanju da promene celokupantok nae istorije.

    - Ne, ja ne pripadam pristalicama te teorije. A to se tie konkretnih nalaza, za to nisamstrunjak.

    -Ali, vi ste ve pune dve godine savetnik Komisije OUN za probleme Posete...- Da. Ali, ja nemam nikakve veze sa prouavanjem vanzemaljskih kultura. U KOPROPO-u,

    zajedno sa svojim kolegama, predstavljam meunarodnu naunu javnost kada je re o kontroliizvravanja odluka OUN koje se odnose na internacionalizaciju Zona Posete. Grubo reeno, mise brinemo za to da uda sa drugih planeta koja su pronaena u Zonama koristi samoMeunarodni institut.

    -A zar jo neko prisvaja te nalaze?- Svakako.- Vi, verovatno, mislite na stalkere?- Ne znam ni ta je to.- Tako kod nas, u Harmontu, nazivaju bezumno hrabre momke koji se, na svoju odgovornost,

    uvlae u Zonu i izvlae iz nje sve do ega mogu da dou. To je jedno potpuno novo zanimanje.- Shvatam. Ne, to je van nae kompetencije.- Razume se! Time se bavi policija. No, bilo bi zanimljivo saznati ta, u stvari, spada vau

    kompetenciju, doktore Pilmane...- U nau kompetenciju spada neprekidno odlivanje materijala iz Zona Posete u ruke

    neodgovornih lica i institucija. Nas zanimaju rezultati tog odlivanja.- Da li biste mogli da budete konkretniji, doktore?- Zar nee biti bolje da malo porazgovaramo o umetnosti? Zar sluaoce ne interesuje moje

    miljenje o neuporedivoj Gvadi Miler?- O, razume se, razume se! Ali, ja sam hteo da prvo zavrimo sa naukom. Zar vas, kao

    naunika, ne privlai da se i sami pozabavite udima sa drugih planeta?- Kako da vam kaem... moda.- Znai li to da se moemo nadati da e graani Harmonta jednog lepog dana ponovo ugledati

    svog uvenog sugraanina na ulicama rodnog grada?- Nije iskljueno...

  • 1REDRIK UHART, 23 GODINE, NEOENJEN, LABORANT HARMONTSKOG OGRANKAMEUNARODNOG INSTITUTA ZA VANZEMALJSKE CIVILIZACIJE.

    Dan ranije stojimo tako on i ja u bunkeru - ve je bilo vee, jo samo da skinemo radnike

    kombinezone i moemo da odemo u "Bora, da ispijemo pokoju estoku kapljicu. Stojim tekonako, podupirem zid, svoje sam ve odradio i drim u ruci cigaretu, pui mi se uasno - dva satanisam ni dim povukao, a on se stalno muva sa svojim "dragocenostima: jedan sef je napunio,zakljuao i zapeatio, sada drugi puni - uzima sa transportera "upljine, svaku od njih sa svihstrana razgleda (a ona teka, avo neka je nosi, est i po kilometara, uzgred budi reeno), ipaljivo je, dahui, stavlja na policu.

    Koliko se ve vremena gnjavi s tim "upljinama, a, po mome, bez ikakve koristi pooveanstvo. Da sam na njegovom mestu, odavno bih pljunuo na to i poeo da se bavim neimpametnijim za iste pare. Premda je, s druge strane, ako se razmisli, ta "upljina odistazagonetna stvar i nekako nepojmljiva, ta li. Koliko sam ih samo na svojim leima prevukao, aipak, kada je ugledam - ne mogu, kaem, a da se ponovo ne udim. U njoj se nalaze samo dvabakarna diska, velika kao tacne olja za aj, pet milimetara debljine, a razdaljina izmeu tihdiskova iznosi ravno etiri stotine milimetara, a sem te razdaljine meu njima nema nieg. Odistanieg, obina upljina. Tamo ovek moe i ruku da gurne, moe i glavu, ako je potpunopobenavio od iznenaenja - samo praznina, ist vazduh. I, uza sve to, razume se, tu jo netopostoji, nekakva sila, ta li, jer jo nikome nije polo za rukom ni da priblii te diskove, ni daudalji jedan od drugog.

    Ne, momci, odista je teko tu stvaricu opisati ako je ovek nije lino video, a suvie jejednostavna i kada je ovek vidi, naroito kada je razgleda i kada na kraju poveruje sopstvenimoima. To je isto kao kad biste nekome au ili, ne daj boe, aicu opisivali: u stanju si samo daje prstima okree i psuje, jer si potpuno nemoan. Dobro, da poemo od toga da ste sveshvatili, a ako neko i nije - neka uzme u Institutu Izvetaje - tamo se u svakom broju nalaze lancio tim "upljinama, sa fotografijama...

    Sve u svemu, Kiril se mui sa tim "upljinama skoro godinu dana. S njim sam od samogpoetka, ali do danas nisam potpuno shvatio ta on to eli iz njih da izvue - da budem poten, ine trudim se mnogo da shvatim. Neka prvo shvati on sam, neka doe do neega, a tada umoda i da ga sasluam. A za sada mi je jasno samo jedno: potrebno mu je da po bilo koju cenudemontira neku "upljinu, da je rastvori kiselinama, uniti pod presom, istopi u pei. I tada e onsve shvatiti, tada e ga svi uzdizati, slaviti, i cela svetska nauka e zadrhtati od zadovoljstva. Aliza sada je, koliko ja znam, veoma daleko od toga. Nita on do sada nije postigao, samo senamuio, posiveo nekako, postao utljiv, oi su mu kao u bolesnog psa, ak su poele i da suze.Da je na njegovom mestu neko drugi, napio bih ga do daske, odveo kod neke zgodne cure da garazmrda, a izjutra bih ga ponovo napio i opet odveo kod neke druge cure, i kroz nedelju dana biobi mi on kao nov. Samo, za Kirila to nije lek - ne vredi mu ni spominjati, nije on od te sorte.

    Stojimo tako on i ja u bunkeru, gledam u ta se pretvorio, kako su mu oi upale, ao mi ga jekao najroenijeg. I onda sam odluio. To jedst, nisam ni odluio, ve kao da me neko za jezikpovukao:

    - Sluaj, - kaem - Kirile...A on upravo stoji, meri teinu poslednje "upljine, i to sa takvim izrazom lica kao da bi se

    najradije uvukao u nju.- Sluaj, - kaem Kirile! A kada bi imao punu "upljinu?- Punu "upljinu? - ponovio je pitanje i podigao obrve kao da sam mu se obratio na

    kineskom...- Pa da - kaem. - Ona tvoja hidromagnetska zamka, kako li se samo zvae... objekat

    sedamdeset i sedam-be. Samo sa glupostima nekakvim unutra, sa plavetnilom.Vidim, poeo je da shvata. Digao je pogled na mene, poeo da trepe, i pojavio se tamo, iza

    psee suze, nekakav odsjaj razuma, kako on sam ima obiaj da kae.- Stani - rekao je. - Puna? Ovakva ista stvar, samo puna?

  • - Da.- Gde?Izleio se moj Kiril, ivnuo.- Hajdemo, - kaem mu - da popuimo po jednu.Brzo je strpao "upljinu u sef, zalupio vrata, zakljuao ih i odmah smo poli natrag u

    laboratoriju. Za praznu "upljinu Ernest daje etiri stotine u gotovom, a za punu bih mu,kukinom sinu, svu poganu krv isisao, verovali vi meni ili ne, ali na to u tom asu nisam nipomislio, zato to mi je Kiril najednom prosto ivnuo, ponovo je postao napet kao struna, zvoni,ak, po etiri stepenika najednom preskae, ne da oveku ni cigaretu da zapali. I tako sam musve ispriao: i kakva je ona, i gde se nalazi, i kako joj treba prii. Odmah je kartu izvukao,pronaao tu garau, prstom je poklopio, pogledao me i, jasna stvar, odmah me je proitao, a taje tu pa i trebalo da se ita!...

    - Sila si mi ti! - rekao je smekajui se. - No, pa ta, treba poi. Hajdemo ujutru pravo tamo.Poruiu propusnice i "kaljau za devet, a u deset emo uz blagoslov da krenemo. Vai?

    - Vai - kaem ja. - A ko e biti trei?- A ta e nam uopte trei?- A, ne - kaem ja. - To nije piknik sa devojkama. A ako se neto tebi desi? Zona je to, - kaem

    - reda mora da bude.Nasmeio se malo, slegao ramenima.- Kako hoe! Ti to najbolje zna.Kako da ne znam! Razume se, to je on pokuao da ispadne velikoduan, za mene se brinuo:

    trei je suvian, da odemo udvoje, i sve e biti u najboljem redu, niko nita nee posumnjati. Ali,ja dobro znam da oni koji rade u Institutu udvoje u Zonu nikada ne idu. Kod njih je propis takav:dvojica rade, a trei posmatra, i kada ga kasnije upitaju - pria.

    - Ja lino bih poveo Ostina - rekao je Kiril. - Ali ti ga sigurno nee hteti. Ili - moda ti ipakodgovara?

    - Ne - rekao sam. - Samo ne Ostina. Ostina uzmi drugi put.Ostin nije lo momak, i boji se umereno, tano onoliko koliko je potrebno, ali je on, bar po

    mome miljenju, ve otpisan. Kirilu to ne mogu da objasnim, ali vidim: uobrazio je ovek da Zonupoznaje i razume do kraja - znai, uskoro e biti gotov. I neka. Samo bez mene.

    - No, dobro - rekao je Kiril. - A Tender?Tender je drugi laborant. Dobar, miran ovek.- Star je - rekao sam. - I decu ima...- Nije vano. On je nekoliko puta bio u Zoni.- Dobro - sloio sam se. - Neka to onda bude Tender.Tako sam ga i ostavio da bulji u kartu, a ja sam otiao pravo u "Bor, jer sam bio gladan kao

    vuk, a i grlo mi se bilo presuilo.Eto tako. Dolazim ja izjutra, kao i uvek, oko devet, pokazujem propusnicu, a u portirnici deura

    upravo onaj glupavi narednik kome sam prole godine dobro pokazao kada je pijan poeo danavaljuje na Gutu.

    - Zdravo - oslovio me je. - Tebe, - kae - Rii, po elom Institutu trae...- Utivo sam ga prekinuo.- Za tebe ja nisam Rii - odbrusio sam. - Ne namei mi se za prijatelja, njuko vedska.- Gospode, Rii! - rekao je zapanjeno. - Pa tako te svi zovu.Pred ulazak u Zonu sam nervozan, a uza sve to bio sam jo i trezan - dograbio sam ga za

    opasa i detaljno sam ispitao kakav je i zato je iz majke izaao. Pljunuo je, vratio mi propusnicui bez ikakvih nenosti rekao:

    - Redrie uharte! Naloeno vam je da se odmah javite opunomoeniku odeljenjabezbednosti, kapetanu Hercogu.

    - Tako, znai - rekao sam. - To je ve neto sasvim drugo. Ui se, narednie, do porunika estii.

    Razmiljam: kakve su to sada pa novosti? Zato sam postao najednom preko potrebankapetanu Hercogu, i to u radno vreme? Dobro, idem da mu se javim. Kabinet mu je na treemspratu, lep kabinet, i reetke na prozoru, kao u policiji. Vili sedi za svojim stolom, puka lulu ikuca na maini, a nekakav narednii pretura po metalnom ormanu - neki novajlija, ne znam ga.Kod nas u Institutu tih narednika ima vie nego u diviziji, a svi su lepo graeni, rumeni, krv sa

  • mlekom - oni u Zonu ne moraju da idu i pijuckaju na svetske probleme.- Dobar dan - kaem. - Traili ste me?Vili gleda kroz mene kao da sam od stakla, odmie pisau mainu, stavlja ispred sebe debelu

    fasciklu i poinje da je prelistava.- Redrik uhart? - pita me on.- Lino - odgovaram, a smeno mi je - da crknem od smeha. Nekakav nervozan smeh ne

    hvata.- Koliko dugo radite u Institutu?- Dve pune godine, ovo je trea.- Porodino stanje?- Neoenjen - odgovaram. - Siroe.Tada se okrenuo svom naredniku i strogo naredio:- Narednie Lumer, idite u arhivu i donesite predmet broj sto i pedeset.Narednik je salutirao i nestao, a Vili je zalupio fasciklu i upitao me namrgoeno:- Opet si se vratio starom poslu?- Kakvom to - starom?- Zna i sam. Ponovo je stigla prijava protiv tebe.Tako, mislim ja.- A odakle je stigla?Namrtio se i poeo nervozno da lupka lulom po pepeljari.- To te se ne tie - kae. - Upozoravam te kao starog prijatelja: okani se toga, okani zauvek.

    Ako te drugi put uhvate- nee se izvui samo sa est meseci. I iz Instituta e te odmah najuriti, i to zauvek, shvata li?- Shvatam - odgovorio sam. - To shvatam. Ali ne shvatam koja je to svinja napisala prijavu

    protiv mene.Ali on me ve posmatra svojim olovnim oima, puka praznu lulu i prelistava li, prelistava

    fasciklu. To znai - vratio se narednik Lumer sa predmetom broj sto i pedeset.- Hvala uharte - rekao je kapetan Vili Hercog, po nadimku Brav. - To je bilo sve. Slobodni ste.No, otiao sam u svlaionicu, navukao radno odelo, zapalio cigaretu, a sve vreme razmiljam:

    s koje strane vetar duva? Ako je iz Instituta, to je onda ista la, niko ovde nita o meni ne zna, ine moe da zna. A ako su papir poslali iz policije... a ta i oni tamo mogu da znaju izuzev mojihstarih grehova? Moda su Strvodera ukebali? Taj nitkov je u stanju svakome nogu da podmetneda bi svoju kou spasao. Ali ni on, Strvoder, u stvari nita o meni ne zna. Razmiljao sam,razmiljao, nita pametno nisam mogao da smislim, i odluio sam da pljunem na sve! Poslednjiput sam nou iao u Zonu pre tri meseca, robu sam skoro svu prodao i novac isto tako potroio.Na delu me nisu uhvatili, a sada mi niko nita ne moe, ljigav sam ja kao jegulja.

    Ali dok sam se peo uza stepenice, najednom mi je sevnulo kroz glavu, i to tako sevnulo dasam se istog asa vratio u svlaionicu, seo i ponovo zapalio cigaretu. Ispostavilo se da u Zonudanas ne mogu da idem. Ne mogu ni sutra, pa ak ni prekosutra. Te abe su me ponovo uzelena zub, nisu me zaboravile, a ako su i zaboravile, onda ih je neko podsetio. I sada vie nije bilovano ko je to bio. Nijedan stalker, ako nije sasvim poludeo, nee se ni na pukomet pribliitiZoni ako zna da se nalazi pod prismotrom. Sada bi trebalo da se zavuem u miju rupu. KakvaZona? Pa ja u nju sa propusnicom ulazim ve bogzna koliko meseci! ta ste se kao krpeljiprikaili za potenog laboranta?

    Razmiljao sam o svemu tome i ak sam osetio nekakvo olakanje zato to danas ne moramda idem u Zonu. Samo, kako to to delikatnije da saoptim Kirilu?

    Rekao sam mu otvoreno:- U Zonu ne idem. Kakve e biti instrukcije za danas?U prvi mah je, razume se, izbeio oi na mene. Posle je, oigledno, neto i shvatio: zgrabio me

    je za lakat, odveo u svoj kabinet, posadio za svoj stoi, a sam se smestio na prozorskomragastovu. Zapalili smo. utimo. Potom me je oprezno upitao:

    - Da se nije neto desilo, Rede?No, ta da mu kaem?- Nije, - kaem ja - nita se nije desilo. Jue sam, eto, na pokeru dvadeset crvendaa izgubio -

    onaj Nunan odlino igra, lupe jedan...- Stani - rekao je. -- Da se nisi predomislio?

  • Poeo sam da stenjem od muke.- Ne mogu - poeo sam da cedim kroz zube. - Ne mogu, shvata li? Maloas me je Hercog

    zvao.Snudio se. Ponovo je poeo da lii na nesrenika i ponovo su mu oi bile kao u bolesnog

    kueta. Uzdahnuo je nekako grevito, pripalio novu cigaretu o opuak stare i tiho progovorio:- Moe da mi veruje, Rede, da nikome ni rei nisam rekao.- Okani se toga - rekao sam mu.- Zar je o tebi re?- ak ni Tenderu nita nisam rekao. Napisao sam propusnicu na njegovo ime, a nisam ga ak

    ni pitao hoe li da pode...utim i puim. Ne znam da li da plaem ili da se smejem- nita ovek ne razume.- A ta ti je Hercog rekao?- Nita naroito - odgovorio sam. - Prijavio me je neko, eto, to je sve.Pogledao me je nekako udno, skoio sa ragastova i poeo da koraa gore-dole po svom

    kabinetu. On go kabinetu juri, a ja sedim, pravim kolutove od dima i utim. Zao mi je, razume se, iteko mi je to je sve tako glupo ispalo: izleio sam, navodno, oveka od melanholije. A ko jekriv? Sam sam kriv. Namamio sam dete na bombonu, a bombona je u kutiji, a kutiju ljutite ikeljubomorno uvaju... Tada je najednom prestao da jurca, zaustavio se kraj mene i, gledajuinegde u stranu, najednom upitao:

    - Sluaj, Rede, a koliko bi ona mogla da vredi - ta puna "upljina?U prvi mah ga nisam shvatio, pomislio sam da je on moda odluio da je negde kupi, ali gde

    samo takvu da kupi, kada je moe-biti samo jedna takva na svetu, a uz to i novca za nju ne biimao: odakle njemu, novac - stranom strunjaku, pa uz to jo i Rusu? A potom, kao da me jenajednom lupilo po glavi: ta to on, ubre jedno, misli - da sam ja od onih zelenih? Je li, strvino,za koga ti to mene smatra? Ve sam i usta otvorio da mu sve to kaem i - najednom sam sepresekao. A za koga bi drugoga on i mogao da me smatra? Stalker je stalker, njemu samo dajeto vie crvendaa, on za crvendae moe i ivot da proda. Eto ta je ispalo: da sam ja jue,znai, udicu bacio, a sada mamac vuem, cenu sebi diem.

    ak mi se i jezik oduzeo od takvih misli, a on me posmatra netremice, pogled ne skree, i unjegovim oima ne vidim ak ni prezir, ve pre razumevanje, ta li. I tada sam mu sve mirnoobjasnio.

    - Do garae - kaem ja - jo nikada niko sa propusnicom nije odlazio. Dotle jo trasa nijeprobijena, to i sam zna. Kada se budemo vratili nazad, tvoj Tender e odmah poeti da sehvalie kako smo otili pravo do garae, uzeli ono to nam je bilo potrebno i odmah se vratili.Kao da smo u magacin po neto otili. I bie svakome jasno - nastavljam - da smo unapred znalipo ta smo krenuli. A to opet znai da nas je neko tamo uputio. Ako nas je tamo uputio - tu vekomentar nije potreban. Shvata li kako ja tu mogu da se provedem?

    Zavrio sam svoj monolog, uprli smo oi jedan u drugoga i utimo. Tada je najednom lupiodlanom o dlan, protrljao ruke i neoekivano dobro izjavio:

    - No pa ta, ako ne moe, onda ne moe. Razumem te, Rede, i me mogu te osuivati. Idemsam. Valjda u se izvui. Nije mi prvi put...

    Rairio je po ragastovu kartu, oslonio se rukama o nju, zgrabio, i cela njegova bodrost kao daje najednom iilila. ujem ga kako mrmlja:

    - Sto dvadeset metara... ak i svih sto dvadeset i dva... i jo nekoliko u samoj garai... Ne, neupovesti Tendera. ta misli, Rede, moda ne treba voditi Tendera? On ipak ima dvoje dece...

    - Samoga te nee pustiti - rekao sam mu.- Nita, nita, pustie me ve... mrmljao je. - Sve narednike poznajem... i porunike... Ne

    dopadaju mi se nikako oni kamioni tamo! Trinaest godina stoje pod otvorenim nebom, a jo uveksu kao novi... Dvadesetak koraka od njih nalazi se cisterna za benzin - zarala kao stara kanta, aoni kao da su maloas sa konvejera sili... Oh, ta prokleta Zona!

    Digao je pogled sa karte i zagledao se nekuda kroz prozor. I ja sam pogledao u istom pravcu.Stakla su na naim prozorima debela, olovna, i iza njih je majica Zona, eno je, rukom da jeovek dohvati, stoji kao na dlanu kada je ovek posmatra sa trinaestog sprata.

    I eto, tako je posmatra - zemlja kao svaka druga zemlja. Sunce je obasjava kao bilo kojudrugu zemlju. I kao da se na njoj nita nije promenilo, kao da je sve ostalo onako kako je bilo pretrinaest godina. Moj pokojni tatica bi bacio pogled i nita posebno ne bi primetio, sem to bi,

  • moda, upitao: zato se fabriki dimnjak ne dimi, da nije trajk, ta li?... uta zemlja stoji ugomilama, kiperi se na suncu presijavaju, ine, ine, ine, na inama lokomotiva sa vagonima...Fabriki pejza, reju. Samo ljudi nigde nema. Ni ivih ni mrtvih. Eno, i garaa se vidi: izduenisivi pravougaonik, vrata irom otvorena, a na asfaltom putu stoje kamioni. Trinaest godina stoje, inita se na njima nije promenilo. Dobro je on to primetio - vidi se da misli. Ne daj boe da seovek provue izmeu dva kamiona, njih treba obilaziti. Tamo je jedna pukotina u asfaltu, ako jedo sada nije korov prekrio... Sto dvadeset i dva metra - odakle on to samo rauna? Aha, sigurnood krajnje straarske kule. Tano, odatle vie nee ni biti. Ipak napreduju ti naoarci... Gledaj, dosame urvine je put probijen, i to kako veto probijen! Eno ga, onog jarka gde je Ljigavi poginuo,samo dva metra od njihovog puta... A govorio je Malj Ljigavome: dri se, budalo, to dalje od togjarka, jer inae neemo imati ta da sahranjujemo... Kao da je u bob gledao - nismo odista imalita da sahranjujemo... Sa Zonom sada stvari stoje ovako: ako si se sa robom vratio - udo, ako sise iv vratio - uspeh, ako te je metak patrole mimoiao - srea, a sve ostalo - sudbina...

    Tada sam pogledao Kirila i vidim: gleda me nekako iskosa. I lice mu je bilo takvo da sam istogasa promenio odluku. No, neka sve ide do avola, ta na kraju, oni, abe, mogu da uine?Mogao je da ne kae nita, ali je ipak progovorio.

    - Laborante uharte, iz zvaninih izvora - podvlaim: iz zvaninih izvora saznao sam da bipregled garae mogao da donese neopisive koristi nauci. Postoji predlog da se pregleda garaa.Garantujem premiju. - I luckasto se smeka.

    - Iz kakvih to zvaninih izvora? - upitao sam ga, a isto tako mu se smekam, kao budala.- To su poverljivi izvori - odgovorio mi je. -Ali mogu ipak da vam kaem... - Tu je prestao da se

    smeka, i namrgodio se: - Recimo, od doktora Daglasa.- Aha, - odgovorio sam - od doktora Daglasa... A od kog to doktora Daglasa?- Od Sama Daglasa - odgovorio mi je suvo. - Poginuo je prole godine.Koa mi se najeila. Eto ti na! Ko pred polazak u Zonu govori o takvim stvarima? Moe i drvo

    da im na glavi tee - tim naoarcima - nikada nita nee shvatiti... Ugasio sam opuak o ivicupepeljare i rekao:

    - Dobro. Gde je taj tvoj Tender? Hoemo li jo dugo da ga ekamo?Jednom reju, vie se na tu temu nismo vraali. Kiril je telefonirao u PPS, poruio "leteu

    kaljau, a ja sam uzeo mapu i pogledao ta je na njoj naslikano. Nije bilo loe, sve je bilo nasvome mestu. Fotografisano odozgo i sa velikim uveanjem. ak se vide i naprsline na gumikoja lei kraj samih vrata garae. Eh, kada bi na brat, stalker, dobio takvu kartu... a uostalom,vraga bi od nje bilo koristi kada ovek stranjicu zvezdama pokazuje a sopstvene ruke ne vidi...

    Tada se i Tender pojavio. Crvenog lica, zadihan. erkamu se razbolela, jurio je po doktora.Izvinio se to je zakasnio. A mi smo mu tada predali pokloni - da ide u Zonu. U prvi mah je akzaboravio i da je zadihan, jadnik. "Kako to, u Zonu? - upitao je. "Zato ba ja? Ali, kada je uoza dvostruku premiju i da Red uhart takoe ide, oporavio se i ponovo se zaduvao.

    Sve u svemu, spustili smo se u "budoar, Kiril je otiao po propusnice, pokazali smo ih jojednom naredniku i taj nam je izdao specijalne kombinezone. To je ve bila korisna stvar. Kadabi se prefarbali samo iz crvene u neku drugu boju - svaki stalker bi za njega dao pet stotinacrvendaa ne trepnuvi. Ja sam se odavno zakleo da u nekako zdipiti jedan takav kombinezon.Na prvi pogled - nita naroito; kostim koji lii na gnjuraki, sa velikim otvorom - prozoriemnapred. ak i ne lii na gnjuraki, ve pre na skafander pilota mlanjaka ili, recimo, na skafanderkosmonauta. Lak, udoban, nigde ne stee, i od vruine se u njemu ovek ne znoji. U takvomkombinezonu ovek moe i u vatru da ide i nikakvi gasovi ne mogu damu nahude. ak mu nimetak, kau, nita ne moe. Razume se, i vatra, i nekakav tamo iperit, i metak - to je svezemaljsko, ljudsko. U Zoni svega toga nema, u Zoni se ne treba toga bojati. I, ma ta govorili, utim specijalnim kombinezonima ljudi isto tako umiru. Druga je stvar, razume se, to bi bez njih,moda, umirali mnogo vie. Od "zapaljive praine, recimo, ovi kombinezoni spasavajustoprocentno. Ili od ispljuvaka "avolskog kupusa ... Neka bude.

    Obukli smo te specijalne kombinezone, ja sam presuo rafove iz vreice u dep na grudima, ikrenuli smo preko celog dvorita Instituta prema ulazu u Zonu. Takav je ovde poredak zaveden:svi vide, idu heroji nauke da stave svoje ivote na njen oltar, a u ime oveanstva, znanja isvetog duha, amen. I tano je - sve do petnaestog sprata ispunili su se prozori glavama onih kojisu nas ispraali, samo to maramicama nisu mahali i to orkestri nisu svirali.

    - Otrije koraaj - rekao sam Tenderu. - Stomainu uvuci, bedna posado! Zahvalno

  • oveanstvo te nee zaboraviti!Pogledao me je i video sam odmah da mu nije do ale. I odista - nije tu mesto za ale. Ali,

    kada u Zonu ulazi, onda je mogua samo jedna od dve stvari: ili plai, ili se ali - a ja odroenja nisam zaplakao. Pogledao sam Kirila. Nita, dri se, samo usnama pokree, kao da semoli.

    - Moli se? - upitao sam ga. - Moli se, - rekao sam mu - moli se samo! Dalje u Zonu - blienebu...

    - Sta? - upitao me je.- Moli se! - doviknuo sam mu. - Stalkere u raj preko reda primaju!A on se najednom osmehnuo i lupio me dlanom po leima: ne boj se, misli on, sa mnom nee

    propasti, a ako i propadne, samo se jednom mre. Ne, smean je on odista momak, asna re!Predali smo propusnice poslednjem straaru, ovoga puta je to, kao izuzetak, bio jedan

    porunik, poznajem ga, njegov otac prodaje u Reksopolisu gvozdene ograde za grogove - anaa "letea kaljaa je ve bila tu, doterali su je momci iz PPS i postavili kraj samog ulaza. Sveto je bilo potrebno, bilo je tu: i "hitna pomo, i vatrogasci, i naa junaka garda, neustraivispasioci - gomila neradnika sa svojim helikopterom. Samo da ih moje oi ne vide!

    Uvukli smo se u "kaljau. Kiril je stao za upravlja i rekao:- No, Rede, komanduj.Bez ikakve urbe povukao sam patent-zatvara na grudima, izvukao ispod pazuha uturicu,

    potegao iz nje kako sleduje, zarafio poklopac i vratio je na mesto. Ne mogu bez toga. Sam bogzna po koji put ve idem u Zonu, a bez toga - ne, ne mogu nikako. Obojica me posmatraju iekaju.

    - Tako - rekao sam. - Vas ne nudim zato to prvi put idem s vama i ne znam kako na vas delujealkohol. Poredak e biti ovakav. Sve to naredim - izvravati bez pogovora i istog asa. Ako nekopone da se zbunjuje ili da postavlja pitanja - lupiu ga ime stignem i unapred se izvinjavam.Eto, tebi u, na primer, gospodine Tenderu, narediti: uspni se na ruke i tako koraaj. I tog istogtrena ti, gospodine Tenderu, mora svoju debelu stranjicu da digne uvis i izvri ono to ti jenareeno. A ako ne izvri - ker svoju bolesnu, moda, nikada vie nee videti. Jasno? Ali, jau se ve pobrinuti da je vidi.

    - Ti, Rede, to je najvanije, ne zaboravi da naredi - sipljivo je iza mojih lea poeo da toroeTender, a sav je crven, oznojio se i usne jedva pokree. - Na zubima u poi ako treba. Nisamnovajlija.

    - Za mene ste obojica novajlije, - rekao sam - a da naredim - to neu zaboraviti, budi spokojan.Uzgred budi reeno, ume li da upravlja "kaljaom?

    - Ume - rekao je Kiril. - Dobro njom upravlja.- Ako je dobro, neka bude tako - rekao sam. - No, uz boju pomo. Dii sidro! Malim gasom

    napred po oznakama, visina tri metra! Kod dvadeset i sedme oznake - odmor.Kiril je digao "kaljau na tri metra od zemlje i krenuo lagano napred, a ja sam neprimetno

    okrenuo glavu i lagano dunuo tri puta preko levog ramena. Vidim: gardisti-spasioci su se uvukli usvoj helikopter, vatrogasci su zauzeli stav "mirno, porunik u vratima salutira, budala, a nadsvima njima - ogroman transparent, ve izbledeo od vremena: "Dobro doli, gospodo Doljaci!Tender je ve hteo da im svima rukom mahne, ali sam ga tako munuo u bok su mu odmah sve teceremonije izletele iz glave. Pokazau ja tebi - hoe da se oprata, jo e se ti meni opratati!

    Zaplovili smo.Sa desne strane je ostao Institut, sa leve - Kugin rejon, a mi smo ili od oznake do oznake,

    samom sredinom puta. Odavno tim putem niko nije koraao niti se vozio! Asfalt sav ispucao,pukotine obrasle travom, ali to je jo bila naa, ljudska trava. A evo, na trotoaru sa leve straneve je rasla crna boca, i po toj boci se videlo kako je Zona sebe jasno obeleila: crnu bocu krajsamog trotoara kao da je kosa pokosila. Ne, ti Doljaci su ipak bili pristojni momci. Nagadili su,razume se, mnogo, ali su zato sami povukli jasnu granicu. Jer, ak ni "zapaljiva praina namau stranu iz Zone ne prelazi - iako je, na prvi pogled, vetar po poljani nosi kako hoe...

    Kue u Kutinom rejonu su zaputene, mrtve, ali su stakla skoro svuda itava, samo su prljava izbog toga se oveku ini kao da su ti prozori slepi. A nou, kada puzi kraj njih, lepo se vidi kakounutra svetle, kao da piritus gori, plaviasti jezici. To "vetiin studenac dahe iz podruma. I,ma gde da baci pogled - to je rejon kao i svi drugi, popravke su, razume s, potrebne, ali niegposebnog tu nema; ljudi se samo ne vide. Eno, u onoj kui od cigala, uzgred budi reeno, iveo

  • je na uitelj aritmetike, koga smo svi zvali Zapeta. Nesrenik je bio, druga ena ga je napustilapred samu Posetu, a ker mu je imala mrenu na oku, i mi smo je, seam se toga dobro, do suzadovodili. Kada je panika poela, on je sa svima ostalima iz tog rejona u donjem veu do samogmosta beao - punih est kilometara bez predaha. Posle je dugo bolovao, koa i nokti su muotpadali. Svi koji su u tom rejonu iveli bolovali su od iste bolesti, zato se rejon i zove Kugin.Neki su pomrli, ali to su bili uglavnom starci, pa ni oni ne ba svi. Ja, na primer, mislim da oni inisu od kuge pomrli, ve od straha. Bilo je odista jezivo. Ko je u tom rejonu iveo, taj je oboleo.A, opet, u tri rejona ljudi su oslepeli. Sada se ti rejoni tako i zovu: Prvi Slepi, Drugi Slepi... Nisuba sasvim oslepeli, ve onako, neto nalik na kokoije slepilo. Izmeu ostalog, pria se da nisuoslepeli od neke jarke munje, iako je i sevalo, ve od jake grmljavine. Poelo je da grmi, kau,tako snano da su odmah oslepeli. Doktori su im govorili: pa to je nemogue, prisetite se bolje!Ali ne, oni su bili uporni: najjai grom, od koga su oslepeli. I uza sve to, niki, izuzev njih, tugrmljavinu nije uo...

    Da, ovde kao da se nita nije ni desio. Eno, tamo kiosk od stakla stoji potpuno itav. Dejakolica u vratima - ak i deji ve u njima kao da je potpuno ist... Antene su samo loe prole -kao da su obrasle nekakvom ekinjom, neim nalik na metlicu. Naoarci nai ve odavno zubeotre na njih: interesantno bi bilo, vide ?, da pogledaju kakve su to metlice - nigde na drugommestu tako neto ne postoji, samo u Kuginom rejonu i samo na tim antenama. Prole godine suse odluili: spustili su sa helikoptera sidro na elinoj sajli, dokaili su jednu antenu. Samo tosu je povukli - najednom: p! Kad smo pogledali - antena je poela da se dimi, sidro pa isama sajla takoe, i to ne samo onako da se dimi, ve sa nekakvim jezivim itanjem, kaootrovnica, zvearka, ta li. No, pilot je, iako je porunik bio, brzo shvatio ta se deava, sajlu jeotkaio, a sam jednostavno kidnuo... Eno te sajle, visi skoro do same zemlje, sva je, takoe,obrasla metlicom...

    Tako smo lagano stigli do kraja puta, do krivine. Kiril me je pogledao: da skrene? Mahnuo sammu rukom: to sporije! Skrenula je naa kaljaa i zaplovila to je sporije mogla nad poslednjimmetrima ljudske zemlje. Trotoar je bio sve blii i blii, evo, ve je senka "kaljae pala na bocu...Taka, Zona! I odmah mi se koa najeila... Svaki put mi se koa tako najei, uhvati me nekakvagroznica, i nikako mi nije jasno da li me to tako Zona doekuje ili su nervi poeli dami poputaju.Svaki put pomislim: kada se vratim, upitau da li se i drugima to deava, i svaki put na tozaboravim.

    No, eto, poinjemo da milimo nad nekadanjim vrtovima, motor pod nogama ravnomernoprede, mirno njemu je svejedno, njega nita ne uznemirava. I tada moj Tender nije izdrao.Nismo uspeli ni do prve oznake da stignemo, a on je ve poeo da toroe kao navijen. Upravoonako kao to novajlije poinju da torou kada se nau u Zoni: zubi mu cvokou, srce lupa, isramota gaje, a nije u stanju da se zaustavi. Po mome miljenju, to je kod njih neto nalik nakijavicu, od oveka ne zavisi, ve tera li tera. i ta sve oni ne lupetaju! as ponu da seoduevljavaju pejzaom, as opet da daju svoje miljenje o Doljacima, a ponekad i neto tosasvim tim nema nikakve veze - upravo onako kao to je Tender poeo da brblja o svom novomodelu i vie nije mogao da se zaustavi. Koliko ga je platio, kakav je divan tof, pa kako mu jekroja dugmeta menjao...

    - Zavei - rekao sam mu.Pogledao me je tuno, usnama poeo da pokree - i ponovo: koliko je svile otilo na postavu.

    A bate se ve zavravaju, pod nama je ledina, tu je ranije bilo gradsko ubrite, i oseam -vetri je poeo da pirka. Maloas nikakvog vetra nije bilo, a sada je najednom poeo, pranjaviavolii su poleteli i kao da neto ujem.

    - Umukni, stoko! - rekao sam Tenderu.Ne, ne moe da se zaustavi. Sada je o konjskoj dlaci u postavi poeo. Kad je tako, izvini...- Zaustavi - rekao sam Kirilu.Odmah je zakoio. Odlino reaguje, junaina je. Uhvatio sam Tendera za ramena, okrenuo ga

    prema sebi i, zamahnuvi, lupio ga dlanom po viziru. Udario je, jadnik, nosom o staklo, oizatvorio i uutao. I im je uutao, zauo sam: tr-r-r-r... tr-r-r-... Kiril me posmatra, zubi su mustisnuti, usta otvorena. Rukom mu pokazujem - stani, zaboga, ne mii se! Ali on takoe uje ovopucketanje i, kao sve novajlije, osea potrebu da neto preduzme. "Da krenem unazad? - pitame apatom. Oajniki odmahujem glavom, pesnicom pred samim lemom tresem - prekini,zaustavi odmah. Eh, majko moja, sa tim novajlijama ovek odista ne zna gde pre da gleda - da li

  • ispred sebe, ili njih na oku da dri. I tu sam na sve zaboravio. Nad gomilom starog ubreta, nadsrom stakla i nekakvim krpama, neto je zatreperilo, kao vreli vazduh u podne nad metalnimkrovom, preletelo je neto preko breuljaka i krenulo, krenulo, krenulo da nam put presee, poredsame oznake; nad putem se malo zadralo, zaustavilo se pola sekunde - ili mi se to samouinilo? - i udaljilo se prema ledini, iza bunja, iza trulih ograda, ka groblju starih maina.

    avo neka ih nosi, te naoarce - ba su nali mesto za put: po jarku! No, i ja sam takoe dobar- u ta sam gledao kad sam se njihovom kartom oduevljavao?

    - Kreni lagano napred - rekao sam Kirilu.- A ta je bilo?- Vrag e ga znati... Bilo je i - nema ga vie, i hvala bogu to je tako. I, umukni, molim te. Ti

    sada vie nisi ovek, shvata li? Sada si maina, moja poluga...Trgao sam se tada, jer je i mene, uinilo mi se, takoe poela da hvata kijavica laprdanja.- Taka - rekao sam. - I ni rei vie!Eh, kada bih mogao samo malo da cugnem! ubre su ovi skafanderi, eto ta u vam rei. Bez

    skafander sam, tako mi boga, toliko toga preiveo i toliko u jo preiveti, a bez dobrog gutljaja uovakvom trenutku... No, neka!

    Povetarac kao da se smirio, nita se sumnjivo oko nas ne uje, samo motor ravnomernobrunda, sanjivo nekako. A oko nas sunce, vruina... nad garaom izmaglica... sve oko nas kaoda je u redu, oznake jedna za drugom mimo nas promiu. Tender uti, Kiril uti - lifuju senovajlije. Nita, momci, u Zoni takoe moe da se die, ako se ume... A evo i dvadeset sedmeoznake - metalna motka i crveni krug sa brojem 27. Kiril me je pogledao. Klimnuo sam muglavom, i naa "kaljaa se zaustavila.

    Sa cveem je gotovo, na red dolaze jagode. Sada je najvanije - da budemo potpuno mirni.Nikuda ne urimo, vidljivost je dobra, sve kao na dlanu. Eno jarka gde se Ljigavi protegao -areno se neto vidi, moda je to njegova ambalaa. Lo je to momak bio, mir dui njegovoj,nezasit je bio, glup, prljav, samo se takvi sa Strvoderom povezuju, takve Strvoder Barbrid namilju namirie i pod sebe gura... A sve u svemu, Zona ne pita da li si dobar ili lo, i hvala ti, znai,Ljigavi: budala si bio, ak se niko i ne sea tvog pravog imena, a pametnim ljudima si pokazaogde ovek ne sme da ide... Tako. Razume se, najbolje e biti da se sada doepamo asfalta.Asfalt je ravan, na njemu se sve bolje vidi, i pukotinu onu tamo dobro poznajem. Samo mi senikako ne dopadaju one neravnine tamo! Ako po pravoj liniji ka asfaltu krenemo, moraemoupravo izmeu njih da proemo. Vidi ih samo kako stoje, kao da se smekaju, ekaju. Ne-e,izmeu vas neu krenuti. Drugo pravilo stalkera glasi: ili sa leve; ili sa desne strane mora bitiisto najmanje na sto koraka. A preko onog levog breuljia moemo i da preemo... Istina, neznam ta se nalazi iza njega. Na karti kao da niega nema, ali ko jo kartama moe da veruje?

    - Sluaj, Rede, - apue mi Kiril - da skoimo, a? Dvadeset metara uvis i odmah dole - i kodgarae smo, ta veli?

    - uti, budalo - rekao sam mu. - Ne smetaj mi, umukni.On bi uvis. A ako te lupi tamo na dvadeset metara? Kosti ti niko ne bi sakupio. Ili ako se

    odnekud pojavi "komareva ela - tada ne kosti, ve ni masna mrlja ne bi ostala. Uh, ne mogunikako da smislim te odvane, ne moe da se strpi, vidi li: daj da skoimo... Sve u svemu, jasnoje kako emo do breuljka da stignemo, a tamo emo ve videti. Strpao sam ruku u dep,izvukao pregrt rafova. Pokazao sam ih Kirilu na dlanu i rekao:

    - Sea li se prie o Paliu? Uio si to sigurno u koli? Sada emo sve suprotno da radimo.Pogledaj! - Bacio sam prvi raf. Nisam ga daleko bacio, kako i treba. Desetak metara. raf jeleteo normalno. - Jesi li video?

    - ta? - kae on.- Ne ,,ta, ve pitam -jesi li video?- Jesam.- Sada to moe sporije usmeri "kaljau ka tom rafu i zaustavi se na jedno dva koraka

    ispred njega. Jasno?- Jasno. Graviokoncentrate trai?- to mi treba, to i traim. Priekaj da bacim jo jedan. Prati gde e pasti, i oka sa njega vie ne

    dii.Bacio sam jo jedan raf. Proleteo je, samo se po sebi razume, normalno, i pao pored prvog.- Kreni - rekao sam.

  • Pokrenuo je "kaljau. Lice mu je postao mirno i jasno: vidi se, sve je shvatio. Svi su oni,naoarci, takvi. Njima je najvanije da stvarima daju ime. Dok ne smisle ime - muka ti je da ihposmatra - budala do budale. Ali im je smislio neki tamo graviokoncentrat - odmah sve shvata iodmah mu je lake da ivi.

    Proli smo prvi raf, proli drugi, trei. Tender uzdie, premeta se s noge na nogu, svaki asnervozno zeva i cvili kao pseto - teko mu je, jadniku. Nita, to samo dobro moe da mu ini. Petkila e danas smai, to je bolje od bilo kakve dijete... Bacio sam etvrti raf. Nekako nije dobropoleteo. Ne mogu da objasnim u emu je stvar, ali oseam - nije u redu, i odmah hvatam Kirila zaruku.

    - Stani, - rekao sam - ne pokrei se s mesta...Uzeo sam peti raf i bacio ga malo vie i neto dalje. Evo je, "komareva ela! raf je uvis

    poleteo normalno, nadole - takoe kao da je normalno krenuo, ali na pola puta ga je neto postrani lupilo, i to tako lupilo da se zabio u glinu i nestao sa oiju.

    - Jesi li video? - upitao sam apatom.- Samo na filmu - kae on, a ustremio se napred, samo to iz kaljae ne ispadne. - Baci jo

    jedan, a?Ni da se smeje, ni da plae. Jedan! pa zar mogu samo sa jednim bilo ta da uradim? Eh,

    nauka... Dobro, razbacao sam jo osam rafova, sve dok "elu nisam obeleio. Da budempoten, i sedam bi bilo dovoljno, ali jedan sam specijalno za njega bacio u samu sredinu - nekamalo uiva posmatrajui taj svoj koncentrat. Lupio je pravo u glinu, kao da nije bio raf, ve tegod najmanje pet kilograma. Jeknulo je i samo je rupa ostala u ilovai. ak je i gaknuo odzadovoljstva.

    - Do, dobro - rekao sam. - Poigrali smo se i dosta. - Ovamo gledaj. Bacam prolazni raf, oko sanjega ne skidaj.

    Da budem krai, obili smo "elu i stigli na breuljak. Taj breuljak - kao da se maeopoganilo - do dana dananjeg nisam zapazio. Da... No, zaustavili smo se nad breuljkom, asfaltrukom da dohvatimo, jedva da je dvadesetak koraka od nas. Mesto isto - svaka se travka vidi,svaka pukotina. ovek prosto da pomisli - no, ta tu ima? Baci raf, i uz boju pomo napred.

    Ali, ne mogu da bacim raf.Ne shvatam ta se to sa mnom dogaa, ali nikako ne mogu da se nakanim da bacim taj raf.- ta ti je? - pita me Kiril. - Zato stojimo?- Priekaj - kaem mu ja. - Zauti, tako ti boga.Sada u, mislim, da bacim raf, mirno emo proi, kao po maslu, ni travka se nee pomeriti -

    kroz pola minuta bi emo iznad asfalta... I tu me je, odjednom, oblio znoj! ak mi je o oi zalio.Tog trenutka sam znao da raf amo neu baciti. Ulevo - izvol'te, ak i dva. I put je taj dui, ikamenii neki tamo nisu ba prijatni, ali ja se spremam tamo raf da bacim, a udesno - ni pokoju cenu. I bacio sam raf ulevo. Kiril nita nije rekao, okrenuo je "kaljau, doveo je do samorafa, i tek tada me pogledao. Sigurno sam jako loe izgledao, jer je odmah skrenuo pogled.

    - Nita, - rekao sam mu - preko pree, naokolo blie.- I bacio sam poslednji raf na asfalt.Dalje je sve bilo mnogo jednostavnije. Naao sam svoju pukotinu. Cista je bila, draga moja,

    nikakvim korovom nije bila obrasla, ak ni boju nije bila promenila. Posmatrao sam je i tiho se usebi radovao. I dovela nas je ona do samih vrata garae, bolje od svakih oznaka.

    Naredio sam Kirilu da se spusti na metar i po, legao sam potrbuke i poeo da posmatramirom otvorena vrata. Isprva od sunca nita nisam video - sve je bilo crno, a potom su mi se oiprivikle, i vidim - u garai kao da se od onda nita nije promenilo. Onaj kiper, kako je stajao nakanalu, tako stoji i sada, itav, bez rupa, bez mrlja, i na betonskom podu oko njega sve je kao ipre - sigurno zato to se "vetiinog studenca u kanalu malo nakupilo, nije se od tada izlivaonijednom. Jedno mi se samo nije dopalo: u dubini garae, tamo gde su stajale kante, neto sepresijavalo. Ranije toga nije bilo. No, dobro, ako se presijava, neka se presijava i dalje, neemovaljda da se vraamo zbog toga! Ne i ne presijava se ba naroito, ve jedva malo i nekakomirno, ak bi se moglo rei i neno... Digao sam se, otresao kombinezon i pogledao unaokolo.Eno, kamioni stoje na parkingu, odista su kao novi - od onda, kad sam poslednji put ovde bio, onikao da su jo noviji postali, a cisterna za benzin - ona je sasvim, jadna, zarala, uskoro e poetida se raspada. Eno i gume koja se nalazi na njihovoj karti...

    Nikako mi se nije dopadala ta guma. Senka joj se bila nekako nenormalna. Sunce nam je

  • sijalo u lea, a senka se pruala ka nama. Ali, neka je, daleko je od nas. Sve u svemu, moe dase radi. Samo, ipak, ta se to tamo presijava? Ili mi se to samo priinjava?

    Kada bih sada mogao da zapalim cigaretu, da sednem mirno i porazmislim - zato se iznadkanti presijava, a zato se pored njih ne presijava... zato je takva senka od automobilskegume... Strvoder Barbrid je neto o senkama priao, neto jako udno, ali bezopasno... Sasenkama se to ovde deava. Ali ipak, ta se ono tamo presijava? Tano kao pauina izmeudrvea u umi. Kakav je to pauk ispleo? Eh, nijednom do sada u Zoni ni bubu ni pauka nisamvideo. A najgore od svega je to to se tamo, na dva koraka od tih kanti, nalazi moja "upljina.Trebalo je onda da je odvuem, sada ne bih imao nikakvih briga. Ali, mnogo je teka, strvinajedna, puna je - da je dignem jo sam nekako i mogao, ali da je na leima vuem, pa uz to jo inou, puzei... A onaj ko "upljine nijednom nije na leima vukao, neka pokua: to je isto to ipud vode bez kofe vui... Da krenem, ta li? Treba krenuti. Kad bih mogao da cugnem... Okrenuosam se Tenderu i rekao mu:

    - Sada emo Kiril i ja otii u garau. Ti e ostati ovde kao voza. Upravlja ne dotii bez mognareenja, ma ta da se desi, pa makar sa zemlja pod tobom otvorila... Ako se preplai -pronai u te makar i na onom svetu...

    Ozbiljno mi je klimnuo glavom - navodno se nee preplaiti. Nos mu je kao ljiva, dobro samga maznuo... No, spustio sam lagano vitlom sigurnosnu uad, za svaki sluaj bacio pogled jojednom na ono presijavanje, mahnuo rukom Kirilu i poeo da se sputam. Stao sam na asfalt.ekam da se Kiril spusti niz drugo ue.

    - Ne uri - rekao sam mu. - Ne uri. Sto manje praine dii oko sebe.Stojimo na asfaltu, "kaljaa se kraj nas lagano njie, uad vise kraj naih nogu. Tender je

    isturio glavu preko ivice "kaljae, posmatra nas, a u oima oajanje. Kaem ja Kirilu:- Idi za mnom stopu u stopu, dva koraka iza mene, gledaj mi u lea, ne zevaj.Krenuo sam. Na pragu sam se zaustavio i osvrnuo. Koliko je ipak jednostavnije raditi danju

    nego nou! Seam se kako sam leao na tom istom pragu. Pomrina, kao u uvetu crnca, izkanala "vetiin studenac izbacuje plaviaste plamike, kao da piritus gori, i oveku je krivo -nita, stoka, ne osvetljava, ak kao da je jo mranije bilo iza tih jeziaka. A sada - problemanema! Oi su mi se na sumrak privikle, sve mi je kao na dlanu, ak i u najmranijim kutovimavidim prainu. I odista, presijava se tamo, nekakve srebrnaste niti provlae se od kanti dotavanice - mnogo mi sve to na pauinu lii. Moda i jeste pauina, ali bolje je biti podalje od nje.Tada sam i pogreio. Trebalo je da Kirila postavim pored sebe, da priekam da mu se oipriviknu na sumrak, da mu pokaem tu pauinu, da mu je prstom pokaem. A ja sam navikao dasam radim -meni su se oi privikle, a na Kirila nisam ni pomislio.

    Zakoraio sam unutra i krenuo pravo ka kantama. unuo sam kraj "upljine, za nju pauinakao da se nije uhvatila. Dohvatio sam je za jedan kraj i rekao Kirilu:

    - No, prihvati je, ali je ne isputaj - teka je...Digao sam pogled na njega - i grlo mi se steklo: nijednu re ne mogu da prozborim. Hou da

    kriknem: stani, ne mii se! - ali ne mogu. Pa ne bih ni uspeo, sigurno, suvie se brzo sve todesilo. Kiril je prekoraio "upljinu, okrenuo se prema meni i celim leima dokaio onosrebrnasto. Uspeo sam samo oi da zatvorim. Sav sam obamro, nita ne ujem - ujem samokako se ta pauina epa. Uz slabo suvo pucketanje, kao to najobinija pauina puca, ali,rezume se, mnogo jae. Sedim zatvorenih oiju, ne oseam ni ruke ni noge, a Kiril mi kae:

    - No, - kae - je li naa?- Jeste - kaem mu ja.Digli smo "upljinu i poneli je prema izlazu, idui postrance. Teka je bila, strvina, ak i da se

    udvoje nosi. Izali smo na sunce, zaustavili se kraj "kaljae, Tender je ak i ruke ispruio premanama.

    - No, - ree Kiril -jedan, dva...- Ne, - rekao sam - priekaj. Prvo da je uspravimo.Uspravili smo je.- Okreni mi - kaem mu ja - lea.Okrenuo se bez i jedne jedine rei. Gledam - niega nema na leima. Okretao sam ga i ovako i

    onako - nema niega. Tada sam se okrenuo i pogledao prema kantama. Ni tamo niega nije bilo.- Sluaj, - kaem Kirilu, a sve na kante motrim -jesi li video pauinu?- Kakvu pauinu? Gde?

  • - Dobro - rekao sam. - Ipak ima boga.A u sebi mislim: to se, uostalom, jo uvek ne zna. - Hajde, - rekao sam - prihvati je.Utovarili smo "pupljinu na "kaljau i uspravili je da se ne kotrlja. Stoji ona, draga moja, nova

    novcata, ista, po bakru poigrava sunce, i plaviasto punjenje izmeu bakarnih diskovamaglovito se preliva, kao da struji. I vidi se sada da to nije "upljina, ve neto nalik na posudu,neto kao staklena tegla sa plaviastim sirupom. Divili smo joj se malo, smestili se u "kaljai ibez suvinih rei krenuli nazad.

    Sreni su ti naunici! Prvo, rade danju. A drugo, njima je teko samo da odu u Zonu, a iz Zoneih "kaljaa sama vraa

    - ima ona takav ureaj, kursograf, ta li, koji sam vodi "kaljau nazad, tano onim istim putemkojim je tamo i ila. Plovimo nazad, sve manevre ponavljamo, zaustavljamo se, zastanemo maloi - odmah kreemo dalje, iznad svih mojih rafova prolazimo, gotovo da bismo ih mogli ponovosakupiti i vratiti u vreicu.

    Moje novajlije su odmah ivnule. Glave okreu na sve strane, od straha vie ni traga - samoradoznalost i radost to se sve sreno zavrilo. Poeli su da brbljaju. Tender je mahao rukama ipoeo da preti da e ovog asa da rua - i odmah e nazad, u Zonu, put prema garai da probija,a Kiril me je uhvatio za rukav i poeo neto da mi objanjava o onom svom graviokoncentratu, tojest o "komarevoj eli. No, ukrotio sam ih, istina, mada ne ba odmah. Mirno sam im ispriaokoliko je budala poginulo dok su se radosni vraali iz Zone. utite, kaem im ja, i gledajte topaljivije na sve strane,Jer emo se inae provesti kao Lindon-Malian. Delovalo je. ak menisu ni upitali ta mu se to desilo. Plovimo u tiini, a ja mislim samo na jedno: kako u danagnem uturicu. Zamiljam kako u da progutam prvi gutljaj, a pred oima mi svaki as sineona pauina.

    Da budem krai, izvukli smo se iz Zone, oterali su nas zajedno sa "kaljaom na pranje, ili, dase izrazim nauno, u sanitarni hangar. Okupali su nas tamo tri puta u vreloj vodi i u tri cei, zrailisu nas, posuli neim i ponovo kupali, posle su nas isuili i rekli: no, sada ste, momci, slobodni!Tender i Kiril su poneli "upljinu. Okupilo se mnotvo ljudi - ne moe se probiti kroz njih, i to jekarakteristino: svi samo posmatraju i nareuju, a da se prihvati i pomogne premorenim ljudimada teret ponesu - nijedna se junaina nije nala... Dobro, mene se sve to ne tie. Sada me senita ne tie...

    Svukao sam kombinezon, bacio ga na pod - ulizice-narednici ve e ga dii - i otiao da seistuiram, poto sam bio mokar od glave do pete. Zakljuao sam se u kabini, izvukao flau,odvrnuo zatvara i prilepio se za grli kao stenica. Sedim na klupi, kolena mi nesigurna, glavaprazna, dua isto tako, a alkohol gutam kao obinu vodu. iv sam. Pustila me je Zona da izaemiz nje. Pustila me je, pogana. Strvina draga. Podla. iv sam. Nikada novajlije to nee moi dashvate. Niko, osim stalkera, to ne moe ni da shvati. I teku mi suze niz obraze - da li od jakogpia, ili bog e ga znati od ega. Ispraznio sam uturicu do kraja -ja mokar, uturica suva.Nedostajao mi je, naravno, poslednji gutljaj. No, dobro, to se moe popraviti. Sada sve moe dase popravi. iv sam. Zapalio sam cigaretu, sedim. Oseam - dolazim k sebi. Setio sam sepremije. To je kod nas u Institutu odista dobro sreeno. Mogu sam odmah da odem i dobijemkoverat. A moda e mi ga ak i ovamo, u samo kupatilo doneti.

    Poeo sam lagano da se svlaim. Skinuo sam sat, pogledao- u Zoni smo ostali pet sati i nekoliko minuta, gospodo moja! Pet sati! ak sam se i trgao. Da,

    gospodo moja, u Zoni vreme ne postoji. A ako se porazmisli malo, ta je to za stalkera nekakvihpet sati? Da ovek pljune i rastrlja. A da li bi hteo dvanaest sati? A dva dana da li bi hteo? Kadaza jednu no nisi uspeo da ostavi posao, itav dan lei u Zoni lica zabijenog u zemlju, i ak sei ne moli, ve kao da bunca, i sam ne zna da li si iv ili mrtav... a sledee noi si stvarkonano obavio, stigao si sa robom do kordona, a tamo su patrole-mitraljesci, abe, oni te mrze,za njih nije nikakvo zadovoljstvo da te uhapse, smrtno se boje da nisi zakuen, ele da teucmekaju, i svi aduti su u njihovim rukama - ili posle i dokazuj da su te protivzakonito ucmekali...I, znai, ponovo njuku u zemlju - da se moli do zore i ponovo do pomrine; a roba lei krajtebe, i ti ak i ne zna da li ona samo lei ili te lagano ubija. Ili kao Umaeni Ishak - zatekao seu zoru na brisanom prostoru, skrenuo s puta i legao izmeu dva jarka, ni desno ni levo nijemogao da se makne. Dva sata su pucali na njega, nikako nisu mogli da ga pogode. Dva sata sepretvarao da je mrtav. Hvala bogu, poverovali su i konano otili. Posle sam ga video, a nisamga prepoznao, tako su ga udesili kao da nikad nije bio ovek...

  • Obrisao sam suze i pustio vodu. Dugo sam se tuirao. Vrelom vodom, hladnom, pa ponovovrelom. Potroio sam itav sapun. Posle mi je to dojadilo. Iskljuio sam tu i ujem

    - neko lupa na vrata, a Kiril veselo vie:- Ehej, stalkeru, izlazi! Mirie na crvendae!Crvendai -to i nije tako loe. Otkljuao sam vrata, Kiril stoji go, samo u gaicama, veseo, bez

    ikakve sete, i koverat mi prua.- Dri, - kae - od zahvalnog oveanstva.- Pijuckam ja na to tvoje oveanstvo! Koliko ovde ima?- Kao izuzetak, i za tvoje herojsko dranje u opasnim situacijama - dve plate!Da. Tako moe da se ivi. Ako bi mi ovde za svaku "upljinu dali dve plate, ja bih Ernesta

    odavno poslao do avola.- No, jesi li zadovoljan? - pita me Kiril, a sav sija, usta mu od uveta do uveta.- Moe - kaem ja. - A ti?Nita nije rekao, zagrlio me je oko struka, privukao na svoje znojave grudi, stegao, pustio i

    nestao u susednoj kabini.- Ehej - viem ja za njim. - A ta je sa Tenderom? Da li gae sada pere?- ta ti je! Tendera su tamo novinari opkolili, kada bi samo mogao da vidi kako se pravi

    vaan... On im sve kompetentno izlae...- Kako to, - pitam ga ja - izlae?- Kompetentno.- Dobro, ser - kaem ja. - Sledei put u poneti renik, ser. - I u tom trenutku kao da me je struja

    udarala.- Priekaj, Kiril, - rekao sam - izii der malo ovamo.- Pa ve sam go - kae on.- Izii, nisi ena!No, iziao je. Dohvatio sam ga za ramena i okrenuo leima prema seci. Ne, uinilo mi se.

    Lea su mu bila ista. Potoii znoja su se sasuili.- Zato te moja lea interesuju? - upitao me je.Lupio sam ga po goloj stranjici, uleteo u svoju kabinu i ponovo se zakljuao. ivci, neka ih

    avo nosi. Tamo mi se priinjavalo, ovde mi se priinjava... Do vraga neka ide sve to! Napiu sedanas kao tresak. Kada bih Riarda samo mogao da oderem! Pa i trebalo bi ga, strvinu, nauitipameti, kako se karta... Ni sa kakvom kartom ga ne moe savladati. Pokuao sam i da varam, ikarte sam pod stolom krstio, i sve mogue...

    - Kirile! - povikao sam. - Hoe li doi danas u "Bor?- Ne u "Bor, ve u "Bor, koliko sam ti puta govorio...- Okani me se! Napisano je - "Bor. Sa svojim zakonom u tui manastir ne ulazi. Hoe li

    doi ili ne? Riarda bi mogli da opeljeimo...- Oh, odista ne znam, Rede. Pa ti, sa tvojom prostom duom, i ne shvata ta smo danas

    dovukli...- A ti moda shvata?- Ni ja, takoe, jo ne shvatam. To je tano. Ali sada je, kao prvo, jasno emu su te "upljine

    sluile, a kao drugo, jedna moja ideja e proi... Napisau lanak i posvetiu ga tebi lino.Redriku uhartu, poasnom stalkeru, sa zahvalnou i blagodarnou posveujem.

    - Za to u dobiti odmah dve godine - rekao sam.- Ali zato e ui u nauku. Tu stvar e od tada zvati "uhartova tegla. Kako ti zvui?Dok smo se tako preganjali, ja sam se obukao. Strpao sam praznu uturici u dep, prebrojao

    crvendae i krenuo.- Sreno mi ostaj, duo komplikovana...Nije mi odgovorio - voda je jako umela.Vidim - u hodniku gospodin Tender lino, crven i sav nadut, kao uran. Oko njega gomila ljudi

    - tu su i saradnici, i novinari, pa i nekoliko narednika se tu utrpalo (samo to su sa ruka doli, joakaju zube), a on toroe: "Ova tehnika kojom raspolaemo - brblja - "prua nam skorostoprocentnu garanciju uspeha i bezbednosti... Tada me je ugledao i odmah je malo splasnuo -smeka se, ruicom mi mae. No, mislim, treba kidati. Pojurio sam, ali nisam uspeo. ujem topotnogu iza sebe.^

    - Gospodine uharte! Gospodine uharte! Samo dve rei o garai!

  • - Nemam komentara - odgovorio sam i pojurio. Ali, vraga e od njih pobei: jedan, smikrofonom, s desne, drugi, sa fotoaparatom, s leve strane.

    - Da li ste videli u garai neto neobino? Samo dve rei.- Bez komentara! - kaem im i trudim se da mi zatiljak bude okrenut objektivu. - Garaa kao

    garaa...- Hvala vam. ta mislite o turboplatformama?- Samo najlepe - kaem, a nianim pravo u toalet.- ta mislite o ciljevima Posete?- Obratite se naunicima - rekao sam i - nestao iza vrata.ujem - muvaju se. Tada sam im kroz vrata doviknuo.- Preporuujem vam da upitate gospodina Tendera zato mu je nos kao babura. On iz

    skromnosti uti, a to je bila naa najvea pustolovina.Kako su samo protutnjali kroz hodnik! Kao bizoni, asna re! Saekao sam jedan minut -

    tiina. Pomolio sam glavu - nigde nikoga. I krenuo sam, zviduui. Siao sam u hol, pokazaoiki propusnicu, vidim - on mi salutira. Postao sam, znai, heroj dana.

    - Voljno, narednie - rekao sam. - Zadovoljan sam vama.Iskezio se kao da sam mu bogzna kako polaskao.- Ti si, Rii, prava junaina - rekao je. - Ponosim se- kae - to te poznajem.- ta je, - rekoh mu - imae u svojoj vedskoj o emu devojurcima da pria?- Jo pita? - odgovorio je. - Topie se kao svee?Ali, on je ipak momak na svome mestu. Ako emo poteno da govorimo, takve stasite i rumene

    ne volim ba mnogo. Devojke su lude za njima, a zato, pitam vas? Nije u stasitosti stva... Idemtako ulicom i razmiljam pokuavajui da odgonetnem o emu se radi. Sunce sija, nigde nikogaoko mene. I zaeleo sam da tog istog asa vidim Gutu. Prosto tako. Da je pogledam, da jeuhvatim za ruku. Posle Zone oveku jedino to ostaje - da devojku dri za ruku. Naroito kada seseti svih onih pria o tome kakva se deca stalkerima raaju... Ma kakva Guta, meni je sadapotrebna pre svega flaa estokog pia, nita manje.

    Proao sam parking, a posle i kordon. Stoje dvoja patrolna kola u svoj svojoj lepoti, iroka,uta, sa reflektorima i mitraljezima, abe, nakostreile se, tu su, razume se, i plavi lemovi

    - celu su ulicu pregradili, ne moe se provui. Idem, spustio sam pogled, bolje je da ih sad neposmatram, bolje je da ih danju uopte i ne vidim: postoje tamo dva-tri tipa, bojim da ih neprepoznam, pukla bi bruka ako bih ih prepoznao. Imali su sree, asna re, to me je Kiril uInstitut uvukao, jer sam ih, gadove, tada traio, a da sam ih naao, ucmekao bih ih i ni okom nebih trepnuo...

    Probijam se kroz tu gomilu ramenom napred, ve sam proao, i najednom ujem: "Ehej,stalkeru! No, to me se ne tie, idem dalje, izvlaim cigaretu iz paklice. Sustie me neko otpozadi,hvata za rukav. Otresao sam ruku sa sebe i okrenuvi se napola utivo upitao:

    - Kog' me vraga hvata, mister?- Stani, stalkeru - kae on. - Samo dva pitanja.Digao sam pogled - kapetan Kvoterblad. Stari poznanik.Sasvim se sasuio, pouteo je nekako.- A, - kaem ja - dobar dan, kapetane. Kako vaa jetra?- Ti me, stalkeru, ne zagovaraj - kae on ljutito, a pogledom me bui. - Bolje mi reci zato se

    nisi zaustavio odmah kad sam te pozvao?I tog istog asa dva plava lema stvorie se iza njegovih lea - ape na kuburama, oi se ne

    vide, samo se vilice pod lemovima pokreu. I gde ih samo, tamo u Kanadi, takve pronalaze? Zarasplod nam ih alju, ta li?... Preko dana se patrola uopte ne bojim, ali mogu da me pretresu,abe, a u ovom trenutku to mi ba i nije najpotrebnije.

    - Pa zar ste me zvali, kapetane? - kaem je. - Vi ste nekog stalkera zvali...- A ti, znai, vie nisi stalker?- Otkako sam po milosti vaoj odsedeo svoje - okanuo sam se toga - velim ja. - Prekinuo sam.

    Hvala vam, kapetane, oi ste mi otvorili. Da nije bilo vas...- ta si radio u Zoni?- Kako to - ta? Pa tamo radim. Ve pune dve godine.I da bih zavrio ovaj neprijatni razgovor, izvukao sam legitimaciju i pokazao je kapetanu

  • Kvoterbladu. Uzeo je moju knjiicu, prelistao je, razgledao svaku stranicu, svaki ig je tako reionjuio, samo to ga nije olizao. Vratio mi je knjiicu, zadovoljan je, oi mu se cakle, ak mu se ilice zacrvenelo.

    - Izvini, - kae on - uharte. Nisam ovo oekivao. Znai, - kae - nisu moji saveti tek onakoproli kraj tebe. Pa ta, to je divno. Ako hoe - veruj, ako nee - nemoj, ali jo tada sampretpostavljao da e od tebe ipak neto ispasti. Nisam ni pomiljao da bi jedan takav momak...

    I poeo je, krenuo. No, mislim, izleio sam jo jednog melanholiara, a sam, razume se,sluam, obaram pogled, klimam glavom, ruke irim i ak nekako utivo nogom po zemljipovlaim. One gorile iza kapetana malo su sluale, a onda, vidim, smuilo im se - otili u dalje,gde je veslije. A kapetan mi o perspektivama govori: uenje je - svetlost, a neznanje - tmina,gospod bog, eto, poten rad voli i ceni - sve u svemu, lupeta one dosadne gluposti koje je isvetenik u zatovru svake nedelje verglao. A meni se pije - ne mogu da istrpim. Nita, mislim,Rede, i ovo e, bratac, takoe izdrati. Mora, Rede, da istrpi! Ne moe on dugo ovim tempom,ve je poeo dah da gubi... Tada je, na moju sreu, jedan patrolni automobil poeo da trubi.Kapetan Kvoterblad se osvrnuo, nezadovoljno namrgodio i pruio mi ruku:

    - No, pa ta - kae. - Drago mi je bilo da se upoznam s tobom, poteni ovee uharte. Sazadovoljstvom bih ispio koju aicu u ast takvog poznanstva. Neto jako, razume se, ne bih nismeo, doktori ne dozvoljavaju, ali neko pivce bih s tobom popio! Ali vidi i sam - sluba! No, joemo se videti - kae.

    Ne daj boe, pomislio sam u sebi. I ruku mu steem i nastavljam da crvenim i aram nogom pozemlji - sve kako on voli. Posle je konano otiao, a ja sam kao strela odjurio pravo - u ,,Bor.

    U "Boru je u to doba pusto. Ernest stoji za ankom, brie ae i posmatra ih prema svetlosti.udna je to, uzgred budi reeno, stvar: ma kad ovek doao u bar, uvek ti barmeni briu ae,kao da im samo od toga zavisi da li e im dua u raj otii. Eto, tako e stajati ceo dan - uzmeau, pogleda je prema svetlosti, dune u nju i odmah poinje da je brie: brie-brie, ponovodune u nju, pogleda, ovog puta dno, i ponovo brie...

    - Zdravo, Erni! - kaem ja. - Dosta si je muio, rupu e joj napraviti.Pogledao me je kroz au, progunao neto, kao iz stomaka, i, ne rekavi ni jedne jedine rei,

    nasuo mi etiri prsta estokog pia. Smestio sam se na stoliicu, otpio jedan gutljaj, zamurio,odmahnuo glavom i opet otpio. Friider kvrcka, iz muzikog automata uje se nekakvo tihocmizdrenje, Ernest duva u sledeu au - lepo je, mirno... Popio sam, stavio au na ank, aErnest mi je bez zadravanja sipao jo etiri prsta prozrane tenosti.

    - No, ta je, je li ti sada lake? - guna. - Jesi li se otopio, stalkere?- Gledaj svoja posla - kaem mu ja. - Zna, jedan je tako trljao, trljao i - zao duh se odmah

    javio. iveo je posle toga onako kako je eleo.- A ko to? - upitao je Erni nepoverljivo.- Pa, bio je jedan barmen ovde - odgovaram mu. - Pre tebe.- No, i ta je bilo?- Nita. Jesi li razmiljao o tome zato je dolo do Posete? Trljao je on, trljao... Razmilja - ko

    nas je to posetio, zar ne?- ubre si ti obino - rekao mi je Erni dobroudno.Otiao je u kuhinju i vratio se sa tanjirom - doneo je peene virle. Tanjir je stavio ispred mene,

    doturio mi keap, i ponovo se prihvatio svojih aa. Ernest zna svoj posao. Oko mu je sigurno,odmah vidi da se stalker iz Zone vraa, da e biti robe, i zna Erni ta je stalkeru posle Zonepotrebno. Erni je na ovek! Dobrotvor.

    Poto sam pojeo virle, zapalio sam cigaretu i poeo da razmiljam o tome koliko Ernestzarauje na ovakvima kao to sam ja. Kakve su cene za robu u Evropi - to ne znam, ali samsluajno nauo da se "upljina tamo plaa skoro dve i po hiljade, a Erni nam daje samo etiristotine. "Baterijice tamo vrede najmanje stotku, a mi jedva da po dvadeset dobij amo za njih.Sigurno su i ostale cene sline. Istina, prebacivanje robe u Evropu takoe nije ba jeftino.Onome u apu, ovome u dep, komandant stanice nesumnjivo trai svoje... Sve u svemu, akoovek porazmisli, i ne zarauje ba tako mnogo Erni - petnaest-dvadeset procenata, ne vie, aako ga uhvate

    - ne gine mu deset godina robije...Ta moja bogougodna razmiljanja prekinuo je neki utiv tip. Nisam ni uo kad je uao. Pojavio

    se iznenada kraj moga desnog lakta i upitao me:

  • - Da li je slobodno?- U emu je stvar? - upitao sam ga. - Izvol'te samo.Mali, mrav, picastog nosa i sa leptir-manom. Njegov lik kao da mi je odnekud bio poznat:

    negde sam ga sigurno video, ali gde - toga nikako nisam mogao da se setim. Seo je na stolicukraj mene i rekao Ernestu:

    - Burbon, molim vas! - i odmah mi se obratio. - Izvinite, ali ini mi se da vas odnekud poznajem.Vi radite u Meunarodnom institutu, zar ne?

    - Da - odgovorio sam mu. - A vi?Brzo je izvukao iz depa vizitkartu i stavio je ispred mene. itam: "Alojz Makno, opunomoeno

    agent Biroa emigracije. No, razume se, poznajem ga. Kai se za ljude kao krpelj da gradnapuste. Nekome je potrebno da svi mi napustimo grad. U Harmontu nas je ionako jedvapolovina preanjih stanovnika ostala, a njima je zbog neega potrebno da nas sve odavderasteraju. Odgurnuo sam njegovu vizitkartu noktom, i rekao mu:

    - Ne, - kaem - hvala. Ne interesuje me to. Matam, znate li, da umrem na rodnoj grudi.- A zato? - ivo me je upitao. - Izvinite za indiskretno pitanje, ali ta vas ovde zadrava?E ba u da mu kaem ta me ovde dri?- Evo ta! - rekao sam. - Slatke uspomene na detinjstvo. Prvi poljubac u gradskom parku.

    Mamica, tatica. Kako sam se prvi put napio kao svinja upravo u ovome baru. Policijska stanica,koja mi je toliko prirasla uz srce... - Izvukao sam iz depa svoju prljavu maramicu i prineo jeoima. - Ne, - rekao sam - ni-za-ta-na-sve-tu!

    Nasmejao se, liznuo svoj burbon i zamiljeno rekao:- Nikako ne mogu da shvatim vas, graane Harmonta. ivot u gradu je teak. Vlast je u rukama

    vojske. Snabdevanje je loe. Pod nosom vam je Zona, ivite kao na vulkanu. Bilo kog asamoe da bukne ili nekakva epidemija, ili moda neto jo i gore... Shvatam starice. Njima jeodista teko da se pomere s mesta na kome su korenje pustili. Ali eto vi... Koliko imate godina?Dvadeset i dve - dvadeset i tri, najvie... Shvatite, na Biro je organizacija koja prua pomo,nikakve koristi od svega toga nemamo. Jednostavno elimo da ljudi napuste ovo prokleto mesto iukljue se u pravi ivot. Jer mi obezbeujemo sredstva za selidbu, zaposlenje u novom mestu...Mladima - kao to ste vi - pruamo mogunost da ue... Ne, ne shvatam!

    - A zato - pitam ga ja - niko ne eli da ode?- Nije ba da niko ne eli... Neki i pristaju, naroito porodini ljudi. Ali eto, omladina, starci...

    No, ta imate od ovoga grada? To je obina rupa, selendra...Tada sam mu rekao sve.- Gospodine Alojze Makno! - rekao sam. - U pravu ste. Na grad je - obina rupa. Uvek je rupa

    i bio, pa je i sada rupa. Samo je on sada - kaem ja - rupa koja gleda u budunost. Kroz tu rupuemo takve stvari u va odvratan svet ubaciti da e se sve promeniti. ivot e postati drugaiji,pravedan, svako e imati sve to eli. Eto vam vae rupe. Kroz tu rupu znanja dolaze. I kadaznanje bude tu, mi emo bogatima sve nainiti, i ka zvezdama emo poleteti, i stii emo tamogde budemo eleli. Eto, kakva je ta naa rupa...

    Na tome mestu prekinuo sam svoj monolog, jer sam primetio da me Ernest posmatra s velikimuenjem, i najednom sam poeo da se neugodno oseam. Uopte ne volim da ponavljam tuerei, ak i ako mi se, recimo, te rei dopadaju. Tim pre to sve to kod mene nekako naopakoispada. Kada ih Kiril govori, ovek se zanese sluajui ga, usta zaboravi da zatvori. A ja kao dato isto govorim, ali nekako drugaije ispada. Moda zbog toga to Kiril nikada Ernestu nijedonosio robu pod tezgu. No, dosta je...

    Tada se moj Erni osvestio i odmah mi duplu nalio, kao veli: priberi se, mome, ta se to stobom danas deava? A gospodin Makno, picastoga nosa, ponovo je liznuo svoj burbon ipoeo da govori:

    - Da, razume se... Veiti akumulatori, "plaviasta panaceje... Ali, da li vi odista verujete da esve biti upravo onako kako ste ispriali?

    - Uopte vas se ne tie u ta ja odista verujem - rekao sam. - Ja sam to o naem gradu govorio.A o sebi u rei: ta ja tamo kod vas, u Evropi, nisam video? Dosadu vau nisam video? itavdan dirini, a uvee gleda televiziju...

    - A zato ba mora da bude Evropa?...- Eh, - rekao sam - svuda je isto, a na Antarktiku je uza sve to jo i hladno.Odista je to udno: govorio sam mu i iz dubine due verovao u ono to sam govorio. I Zona

  • naa, gadura jedna, ubica, tog trenutka mi je bila sto puta draa od svih njegovih tamo Evropa iAfrika. A pijan jo nisam bio: jednostavno sam za trenutak zamislio kako se sav izlomljen odrada vraam u krdu istih takvih kretena kao to sam ja, kako me u njihovom metrou stiskaju sasvih strana, kako mi se sve smuilo i vie nita ne elim.

    - A ta ete mi vi rei? - obratio se ovek picastog nosa Ernestu.- Ja imam svoj posao - resko mu je odgovorio Erni. - Nisam vam ja nekakav balavac. Sav svoj

    novac uloio sam u ovaj posao. Ponekad kod mene sam komandant navrati, general, da li vamje to jasno? Zato bih onda odavde otiao?

    Gospodin Alojz Makno je poeo neto da mu objanjava uz pomo brojki, ali ga vie nisamsluao. Nategao sam iz ae kako dolikuje, izvukao iz depa pregrt sitnine, siao sa stola i, kaoprvo, pustio muziki automat punom snagom. Ima tamo jedna pesmica- "Ne vraaj se, ako nisisiguran. Ta pesma na mene dobro deluje posle Zone... No, automat, znai, grmi i urla, a ja samuzeo svoju au i otiao "jednorukom Deku da sa njim sredim stare raune. I, poletelo jevreme, kao ptica... Stavljao sam poslednji novi kad su pod gostoljubive svodove doli RiardNunan i Gutalin. Gutalin je ve bio pod gasom

    - prevre beonjaama i trai koga e da drmne po uvetu, aRiard Nunan ga neno dri pod ruku i zabavlja vicevima. Divan par! Gutalin je ogroman, crn,

    kao oficirska izma, kudrave kose, ruku do kolena, a Dik - mali, punaak, sav ruiast,zadovoljan, samo to ne svetli.

    - A! - vie Dik, ugledavi me. - I Red je ovde! Doi ovamo, Rede!- Tano! - urla Gutalin. - U elom gradu sam su dva oveka - Red i ja. Svi ostali su - svinje,

    satanina deca. Rede! Ti takoe slui satani, ali si ipak ovek...Prilazim im sa svojom aom, Gutalin me hvata za jaknu, gura za sto i govori:- Sedi, Rii! Sedi, satanina slugo! Volim te. Daj da plaemo nad gresima ljudskim. Gorko da

    zaplaemo!- Da zaplaemo - slaem se sa njim. - Gucnuemo suze greha...- Jer dolazi dan, - proglaava Gutalin -jer je zauzdan ve konj bledi, a i ve je stavio nogu u

    uzengiju konjanik njegov. I uzaludne su molitve onih koji su se satani prodali. I spaseni e bitisamo oni koji su krenuli protiv njega. Vi, deco ljudska, to vas je satana namamio, koja se igrateigrakama sataninim, koja traite skrovita satanina - vama govorim: slepi ste! Osvestite se,podlaci, dok jo nije kasno! Izgazite igrake avolove! - Tada je najednom uutao, kao da jezaboravio kako ide dalje. - A hou li dobiti ovde neto da popijem? - upitao je sasvim drugaijimglasom. - I, gde sam ja to? ... Zna, Rii, ponovo su me najuriti s posla. Agitator, kau. Ja imobjanjavam: osvestite se, slepi, u provaliju letite i druge slepe za sobom vuete! Smeju se. No,lupio sam upravnika po njuci i otiao. Sada u odleati. A zbog ega?

    Priao je Dik, stavio flau na sto.- Danas ja plaam! - dovknuo sam Ernestu.Dik me je pogledao ispod oka.- Sve je na zakonu zasnovano, - rekao sam. - Premiju emo da zalijemo.- U Zonu ste ili? - pita me Dik. - Jeste li doneli neto?- Punu "upljinu - odgovorio sam. - Na oltar nauke. Hoe li da sipa ili nee?- "upljinu!... - tuno zvoca Gutalin. - Zbog nekakve "upljine stavljao si svoj ivot na kocku!

    iv si ostao, ali doneo si jo jedno delo avolovo... I kako moe- da zna; Rii, koliko jo nesreei greha...

    - Zavei, Gutaline - rekao sam strogo. - Pij i veseli se to sam se iv vratio. Za sreu, momci!Dobro je krenulo za sreu. Gutalin se sasvim raskiselio - sedi, plae, iz oiju mu tee kao iz

    slavine. Nita, poznajem ga dobro. U tom je stadijumu - zaliva se suzama i propoveda da je, eto.Zona avolska sablazan, da iz nje nita ne treba iznositi, a ono to je izneto - treba vratiti nazad iiveti tako kao da Zona uopte i ne postoji. avolovo - avolu. Volim Gutalina. I, uopte, volimudake. Kada ima novaca, on od bilo koga kupuje robu, ne cenkajui se, plaa koliko od njegatrage, a posle tu istu robu nou vraa nazad u Zonu i tamo je zakopava... Ala plae samo,gospode! Nita, smirie se ve.

    - A ta je to "puna upljina? - upitao me je Dik. - Staje "upljina - to znam, ali ta je to puna?Prvi put ujem za tako neto.

    Objasnio sam mu, samo je glavom odmahnuo i zacmoktao usnama.- Da, - rekao je - to je interesantno. To je - kae - neto novo. A s kim si iao? Sa onim Rusom?

  • - Da - odgovorio sam. - Sa Kirilom i Tenderom. Zna; na laborant.- Namuio si se sa njima, sigurno...- Ni najmanje. Momci su se sasvim dobro drali. Naroito Kiril. Roeni stalker - rekao sam. -

    Kad bi imao malo vie iskustva i kad bi se oslobodio svoje mladalake brzopletosti, s njim bihsvakog dana iao u Zonu.

    - I svake noi? - upitao je, pijano se smekajui.- Okani se toga - rekao sam. - ak i da je tako...- Znam - rekao je. - ak i da je tako, a za tako neto moe se i po njuci dobiti. Smatraj da sam

    ti duan dva amara...- Kome to dva amara? - trgao se Gutalin. - Kome?Uhvatili smo ga za ruke i s mukom posadili na stolicu.Dik mu je strpao cigaretu u usta i prineo upalja. Smirio se malo. A ljudi se ve poprilino

    sakupilo. Naikali su se oko anka, i zauzeli veinu stolova. Ernest je pozvao svoje devojke;jure one, nose ta je ko traio - nekome pivo, nekome koktel, nekome ist viski. Gledam, uposlednje vreme u gradu se pojavilo mnogo nepoznatih ljudi - uglavnom nekakvi balavci saarenim alovima koji se vuku po podu. Rekao sam to Diku. Potvrdio je glavom.

    - Nego ta - rekao je. - Otpoinje velika izgradnja. Za Institut e se graditi tri nove zgrade, aspremaju se da ograde Zonu zidom - od groblja, pa sve do starog rana. Dobra vremena se zastalkere zavravaju...

    - A kada su ona, pak, bila dobra za njih? - upitao sam. I poeo sam da razmiljam: eto ti na,dobra novost, nema ta. Znai, vie nee moi da zarauje. No pa ta, moda je tako i bolje -manje e sablazni biti. Odlaziu u Zonu danju, kao svi poteni ljudi - novca, razume se, neuimati koliko imam sada, ali bie mnogo sigurnije po mene: "kaljaa, specijalni kombinezon, ovo-ono, a na patrole u moi da pijuckam. Moe da se ivi i sa platom, i piu samo onda kaddobijem premiju. A kakva me je samo tuga obuzela! Ponovo svaki gro prebrojavati: ovo moesebi da dozvoli, a ovo opet ne. Guti za dobre krpice skupljaj, u bar ne odlazi, u bioskop idi... Isivo je nekako sve postalo, sivo. Svaki dan e biti siv, i svako vee, i svaka no.

    Sedim tako, razmiljam, a Dik mi nad uvetom brunda:- Sino sam u hotelu svratio u bar da popijem svoju nonu porciju - sede tamo nekakvi novi

    tipovi. Otprve mi se nisu dopali. Seo je jedan od njih kraj mene i zapodeo razgovor izdaleka,stavlja mi na znanje da me poznaje, da zna ko sam ja, gde radim, i nagovetava da je spremanda dobro plati raznorazne usluge...

    - Policijsko njukalo - rekao sam. - Nije me to odvie interesovalo, poto sam se agenata ucivilu u svom ivotu nagledao i nasluao razgovora o "uslugama.

    - Ne, dragi moj, nije njukalo. Sluaj me paljivo. Malo sam sa njim porazgovarao, oprezno,razume se, pravio sam se da sam naivina. Njega interesuju nekakvi predmeti u Zoni, i pri tomjako ozbiljne stvari. Akumulatori, "svrabe, "crne kapi i ostala biuterija mu ne trebaju. A oonome to mu treba samo je izdaleka govorio.

    - Pa ta mu to treba? - upitao sam.- "Vetiin studenac, ukoliko sam ga dobro shvatio - rekao je Dik i pogledao me nekako

    udno.- Ah, "vetiin studenac mu je potreban! -rekao sam.- A "smrt-lampa ga moda ne interesuje?- I ja sam ga to isto upitao.- I?- Zamisli, i ona mu je takoe potrebna.- Odista? - rekao sam. - No, neka onda sam ode po sve to. To je barem jednostavno! "Vetiin

    studenac - svi podrumi su ga puni, uzmi samo kofu i puni je. Sahrana na tvoj raun.Dik uti, posmatra me ispod oka, ak se i ne smeka. Kog sad vraga hoe, da me unajmi, ta

    li? I tada sam shvatio!- Priekaj - rekao sam. - Pa ko je to onda bio? ak je i u Institutu zabranjeno da se prouava

    "studenac...- Tano - rekao je Dik lagano, posmatrajui me. To prouavanje predstavlja potencijalnu

    opasnost po oveanstvo. Da li si sada shvatio ko je to bio?Nita nisam shvatio.- Doljaci, ta li? - pitam ga.

  • Poeo je da se kliberi, lupio me nekoliko puta po ruci i rekao:- Daj, bolje da neto popijemo, naivino!- Hajde - rekao sam, ali se jo uvek ljutim. Nali su naivinu, kukini sinovi! - Esej, - kaem -

    Gutaline! Dosta si spavao, daj da pijemo!Ali, Gutalin spava. Spustio je svoju crnu njuku na crni stoi i spava, ruke mu do poda vise.

    Pili smo Dik i ja bez Gutalina.- No, dobro - rekao sam. - Bio ja naivina ili ne, ali o tom tipu bih ipak obavestio nadlene. Ma

    koliko da ne podnosim policiju, ipak bih lino otiao i sve prijavio.- Aha - kae Dik. - A tebe bi u policiji upitali: a zato se, u stvari, taj tip ba vama obratio?Odmahnuo sam glavom:- Svejedno. Ti si, debeli brave jedan, u gradu ve treu godinu, a u Zoni nijednom nisi bio;

    "vetiin studenac si samo u bioskopu video, a kada bi mogao u prirodi da vidi ta on sovekom ini... To je, dragoviu moj, jeziva stvar, nju iz Zone ne moe izneti... I sam zna,stalkeri su grubi ljudi, samo im daj crvendae, i to to vie, ali na tako neto ak ni pokojniLjigavko ne bi pristao. Strvoder Barbrid nee pristati... Bojim se ak i da zamislim kome je i zata taj "vetiin studenac potreban...

    - Pa ta, -rekao je Dik - sve je to tano. Samo, nikako ne elim da jednog lepog jutra nekokonstatuje da sam izvrio samoubistvo u postelji. Ja nisam stalker, ali sam takoe grub iposlovan ovek, i volim, shvata li, da ivim. Odavno ivim, ve sam se navikao na to...

    U tom trenutku je Ernest iznenada zaurlao iza anka:- Gospodine Nunan! Telefon za vas...- Do vraga - rekao je Dik ljutito. - Sigurno opet nekakva reklamacija. Svuda me nalaze. Izvini,

    Rede. rekao je.Ustao je i otiao do telefona, a ja sam ostao sa Gutalinom i flaom, i poto od Gutalina nikakve

    koristi nije moglo da bude, vrsto sam se prihvatio flae. avo neka nosi Zonu, nigde od njespasa nema. Ma gde se makao, ma s kim poeo da razgovara - Zona, Zona... Dobro je i lako,razume se, Kirilu da razmilja o tome kako e iz Zone doi veiti mir i lepo vreme. Kiril je dobarmomak, niko ga nee nazvati budalom, ak bi se pre suprotno moglo rei - pametan je, ali ivotuapsolutno nita ne zna. Ne moe ni da zamisli koliko se vucibatina muva oko Zone. Eto, sada je,na primer, "vetiin studenac nekome postao potreban. Ne, iako je Gutalin pijanica, iako jeskrenuo na religioznom planu, ipak ponekad ja pomislim, pa i kaem: moda odista treba ostavitiavolu avolovo? Ne diraj u ubre...

    Tada na Dikovo mesto sede nekakav balavac sa arenim alom oko vrata.- Gospodin uhart? - pita me.- No? - odgovaram.- Zovem se Kreon - rekao je. - Sa Malte sam.- No, - odgovaram ja - kako je tamo kod vas, na Malti?- Na Malti nije loe, ali ja ne bih o tome. Ernest me je uputio na vas.Tako, mislim. Ipak je stoka taj Ernest. ak ni saaljenja u njemu nema, niega apsolutno. Evo,

    sedi momak - crnpurast, ist, lepotan, ak se jo nijednom nije ni obrijao, ni devojku jo nijeestito poljubio, a Ernesta za to ba briga, on bi eleo samo da to vie ljudi ubaci u Zonu, jedanod trojice e se vratiti sa robom - to je ve ist ar...

    - No, i kako ivi stari Ernest? - upitao sam ga.Bacio je pogled prema anku i rekao:- Po mome miljenju, ne ivi loe. Drage volje bi se menjao sa njim.- A ja ne bih - rekao sam. - Hoe li neto da popije?- Hvala, ne pijem.- No, onda bar zapali - rekao sam.- Izvinite, ali ja i ne puim.- Neka te avo nosi! - rekao sam mu. - ta e ti onda novac?Pocrveneo je, prestao da se smeka i poluglasno rekao:- To se, sigurno, tie samo mene, gospodine uharte, zar ne?- to je tano, tano je - rekao sam, i nasuo sebi jo etiri prsta. U glavi je ve poelo pomalo

    da mi se muti i telo mi je bilo prijatno oputeno: Zona me je potpuno otpustila od sebe. - Sadasam pijanac - rekao sam mu. - Provodim se, kao to vidi. Bio sam u Zoni, vratio sam se iv, a uzto jo i sa novcem. Ne deava se esto da se ovek vrati iv, a sa novcem veoma retko. I zbog

  • toga e biti najbolje da odloimo ozbiljan razgovor...Tada je skoio, rekao "izvinite, i ja videh da se Dik vratio. Stoji pored svoje stolice i po

    njegovom licu shvatam - neto se desilo.- No, - pitam ga - opet tvoje gume vakuum ne dre?- Da - rekao je. - Ponovo.Seo je, nalio sebi, dolio meni, i vidim da nisu u pitanju reklamacije. Na reklamacije on, moram

    rei, pijucka.- Hajde - kae - da popijemo, Rede. - I, ne ekajui me, iskapio je naduak svoju au i nalio

    novu. - Zna li, - rekao je najzad - Kiril Panov je umro.Zbog pijanstva ga nisam odmah shvatio. Umro je tamo neko - i umro.- Pa ta - rekao sam. - Da popijemo za pokoj due njegove.Pogledao me je svojim okruglim oima, i tek tada sam osetio kao da u meni sve puca. Seam

    se, ustao sam, oslonio se o ivicu stola i poeo da ga posmatram odozgo.- Kiril?! - A pred oima mi je srebrnasta pauina, i ponovo ujem kako ona pucketa, cepajui

    se. I kroz to jezivo pucketanje do mene dopire Dikov glas, kao iz druge sobe.- Srani udar. Nali su ga u kupatilu, potpuno golog. Niko nita ne shvata. Pitali su za tebe,

    rekao sam da si u najboljem redu...- A ta tu ima da se ne shvati? - rekao sam. - Zona...- Sedi - rekao je Dik. - Sedi i popij aicu...- Zona - ponavljam ja i ne mogu da se zaustavim - Zona... Zona...Nita oko sebe ne vidim, osim srebrnaste pauine. Ceo bar se zapetljao u pauinu, ljudi se

    kreu i pauina tiho pucketa kada je dodirnu. A u sredini stoji Malteanin, lice mu je zaueno,deije - nita ne shvata.

    - Deko, - obratio sam mu se neno - koliko ti je novca potrebno? Da li ti je hiljadarkadovoljna? Evo! Uzmi, uzmi samo! - Trpam mu novac u ruke i ve urlam: - Idi kod Ernesta i reci muda je gad i ljam, ne boj se, reci mu to! On je kukavica!... Reci mu to i istog asa idi na stanicu,kupi kartu i putuj pravo na svoju Maltu! Nigde se ne zadravaj!...

    Ne seam se ta sa jo urlao. Seam se da sam se naao pred ankom. Ernest je stavio predmene au osveavajueg pia i upitao me:

    - Izgleda da si danas pri parama?- Da, - rekao sam - pri parama...- Moda bi mogao da izmiri dug? Sutra treba da platim porez.I tada vidim - u pesnici drim sveanj novanica. Posmatram tu crvenu salatu i gunam:- Trebalo bi. Znai, nije uzeo Kreon Malteki... Ponosit je, znai... No, a sve ostalo je -

    sudbina...- ta je s tobom? - pita me prijatelj Erni. - Da nisi malo presisao?- Ne - odgovaram. - Sa mnom je sve u najboljem redu. Mogu odmah pod tu.- Bolje bi bilo da ode kui - rekao mi je prijatelj Erni.- Ipak si malo preterao.- Kiril je umro - rekao sam mu.- Koji sad pa Kiril? Jednoruki, a li?- Sam si jednoruki, stoko - rekao sam mu. - Od hiljade takvih kao to si ti jedan Kiril ne moe

    da se napravi. Propalica si ti - rekao sam. - Smrdljivi trgovac. Smru trguje, njuko odvratna.Kupio si nas sve za crvendae... Hoe li da ovog asa unitim ovu tvoju jazbinu?

    I samo to sam zamahnuo rukom kako trea, najednom su me dograbili i poeli nekuda davuku. Niti ta shvatam, niti hou bilo ta da shvatim. Urlam neto, otimam se, udaram nekoganogama, posle sam se osvestio - sedim u toaletu, potpuno mokar, njuka mi razbijena.Posmatram sebe u ogledalu i gr mi nekakav krivi lice, nikada mi se to ranije nije deavalo. A izsale - buka, lupa nekakva, posue se razbija, devojke vrite, i ujem - Gutalin urla kao grizli:"Pokajte se, paraziti! Gde je Rii! Gde set Rieg strpali, vraje seme?... I policijska sirena zavija.

    Kako je ona poela da zavija, istog asa mi se u mozgu sve raistilo. Svega se seam, sveznam, sve razumem. A u dui nita drugo do ledena zloba i bes. Tako, mislim, sada u ti ja divnovee prirediti! Pokazau ti ta je stalker, ifto smrdljivi! Izvukao sam iz malog depa "svrabe,potpuno nov, nijednom nije bio korien, par puta sam ga stegao prstima da bih ga aktivirao,odkrinuo sam vrata koja vode u salu i spustio ga lagano u pljuvaonicu. Otvorio sam prozor i -pravo napolje. eleo sam, razume se, da pogledam kako e sve to ispasti, ali trebalo je to pre

  • da pobegnem. A taj "svrabe loe podnosim, od njega mi ide krv iz nosa.Pretrao sam preko dvorita i sluam: proradio je moj "svrabe punom snagom. Prvo su

    poeli da zavijaju i urlaju psi po elom rejonu - oni uvek prvi osete "svrabe. Posle je neko ubircuzu poeo da urla, tako da su mi ui zaglugnule ak i na tako velikoj razdaljini. Odmah samzamislio kako su se tamo svi uzmuvali - neko je postao melanholian, neko je poeo da besni, aneko, opet, od straha, ne zna kuda da se dene... Strana je stvar taj "svrabe! Posle ovogaErnest nee skoro imati punu krmu. On je, stoka, sigurno je pogodio da je to moje maslo, ali bame briga. Taka. Nema vie stalkera Reda. Sit sam svega toga. Dosta mi je toga da odlazim usmrt i da druge budale tom poslu obuavam. Pogreio si ti; Kirile, dragi moj prijatelju. Izvini, aliznai da nisi ti u pravu, ve Gutalin. Ovde ljudi nemaju ta da rade. U Zoni nema dobra.

    Preskoio sam ogradu i lagano krenuo kui. Usne grizem, plae mi se, a ne mogu. Ispredmene je pusto, niega nema u njoj. ama svakodnevice. Kirile, prijatelju moj jedini, kako namse to desilo? Kako u ja sada bez tebe? Perspektive si mi otvarao, o novom svetu, o izmenjenomsvetu... a ta e biti sada? Zaplakae neko za tobom u dalekoj Rusiji, a ja, eto, ni zaplakati nemogu. I za sve sam ja kriv, parazit, ne neko drugi, ve samo ja! Kako sam, stoka jedna, smeo daga uvedem u garau kada mu se oi jo nisu privikle na pomrinu? Celog ivota sam iveo kaovuk, celog ivota sam samo na sebe mislio... I evo, zaaleo sam da se popravim, da poklonomnekoga obraujem. Kog sam mu vraga uopte o toj "upljini govorio? I kako sam se toga setio,kao da me je neto steglo za grlo. Hteo sam da zaurlam kao vuk. Sigurno sam i zaurlao, jer suljudi poeli da bee od mene, a potom kao da mi je bilo lake: vidim, Guta ide.

    Ide mi u susret, moja lepotica, devojica moja, ide, noicama svojim lepim koraa, suknjica jojse nad kolenima njie, iz svih kapija je posmatraju, a ona ide kao po struni, nikoga ne gleda, izbog neega sam odmah shvatio da ba mene trai.

    - Zdravo, Guta. - kaem. - Gde si krenula?Bacila je pogled na mene, i u jednom trenutku je sve videla - i moju razbijenu njuku, i mokru

    jaknu, i izgrebane pesnice, ali mi na to nita nije rekla, ve samo:- Zdravo, Rede. Trbe traim.- Znam, - rekao sam - hajdemo kod mene.Ona uti, skrenula je pogled i gleda nekuda u stranu. Ah, kako joj je samo glava posaena,

    kakav vrat samo ima - kao kobila mlada, ponosita, ali koja se ve pokorila svome vlasniku.Potom mi kae:

    - Ne znam, Rede. Moda vie nee hteti da se sa mnom nalazi.Srce mi se steglo - ta je sad? Ali sam joj mirno rekao:- Neto te ne razumem, Guta. Izvini, danas sam malo cugnuo, zato moda loe shvatam...

    Zato najednom ne bih eleo da se viam s tobom?Uzeo sam je podruku, i poti smo lagano mojoj kui, a svi koji su je ranije tako pohotljivo

    posmatrali sakrili su svoje njuke. U toj ulici sam proveo ceo svoj ivot. Rieg Reda ovde svidobro znaju. A ko ga i ne zna, taj e od mene brzo saznati ko je on.

    - Majka mi nareuje da odem kod lekara - rekla mi je najednom Guta. - A ja to ne elim.Nainio sam nekoliko koraka pre no to sam sve shvatio, a Guta je nastavila:- Neu kod lekara, elim dete od tebe. A ti - kako hoe. Moe da ide na sve etiri strane, ne

    zadravam te.Sluam je kako lagano pada u vatru, sama sebe raspaljuje, sluam je i lagano se gubim. Nita

    ne mogu da shvatim kako treba. U glavi mi nekakva glupava kaa: jedan ovek manje - jedanovek vie.

    - Ona mi kae, - nastavlja Guta - dete je, eto, od stalkera, zato da raa nakaze... Probisvet jeon, kae, porodice neete imati, nita neete imati. Danas je na slobodi - sutra u zatvoru. Samo,meni je svejedno, ja sam na sve spremna. Ja i sama sve mogu. Sama u roditi, sama u deteodgajati, sama u od njega oveka nainiti. I bez tebe u se ve nekako snai. Samo mi ondavie ne prilazi - ni na prag te neu pustiti...

    - Guta, -kaem joj - devojice moja mila! Papriekaj malo... - a ne mogu dalje, obuzima menekakav neurotian, idiotski smeh. - Golubice moja, - govorim joj - pa zato me, u stvari, tera odsebe?

    Kikoem se kao poslednja luda, a ona se zaustaila, zabila ruke u moje grudi i urla.- Kako emo sada, Rede? - pita me kroz suze. - Kako emo sada da ivimo?

  • 2REDRIK UHART, 28 GODINA, OENJEN, BEZ ODREENOG ZANIMANJA. Redrik uhart je leao iza nadgrobnog spomenika i, pomerivi rukom granu kupine, osmatrao

    put. Reflektori patrolnih kola arali su po groblju i povremeno za zasenjivali; tada bi zatvorio oi iprestajao da die.

    Prolo je vie od dva sata, a na putu se nita nije promenilo. Dok je motor ravnomernobrundao, kola su stajala u mestu i neprekidno arala sa svoja tri reflektora po zaputenimgrobovima, po iskoenim, zaralim krstaama i kamenim ploama, po kupinjaku, po grebenuzida visokog tri metra, koji se prekidao s leve strane. Patrole su se bojale Zone. Vojnici ak nisuni izlazili iz kola. Ovde, kraj groblja, oni se nisu usuivali ni da pucaju. Pokatkad bi do Redrikadoprli prigueni glasovi, video bi kako iz kola izlee kometa opuka i kako se kotrlja po putu,skakuui i ostavljajui za sobom crvenkaste iskrice. Bilo je jako vlano, kia je nedavnoprestala da pada, i Redrik je ak i kroz nepromoivi kombinezon oseao vlagu i hladnou.

    Oprezno je spustio granu, okrenuo glavu i poeo da oslukuje. Negde s desne strane, ne batako daleko, na ovom istom groblju nalazio se jo neko. Tamo je ponovo zautalo lie i kao daje poela da se osipa zemlja, a potom je, potmuo lupnuvi, palo neto teko i tvrdo. Redrik jeoprezno, ne okreui se, poeo da puzi unatrake, priljubivi se uz vlanu travu. Ponovo mu jenad glavom preleteo snop svetlosti reflektora. Redrik je zamro, pratei njegovo neujno kretanje,i uinilo mu se da izmeu krstova na groblju sedi napokretan ovek u crnom. Sedi ne