SirArthur Conan Doyle Baskervilski pas Veernjakova biblioteka Kolo II. Kriminalistiki romani Knjiga 1. Sir Arthur Conan Doyle Baskervilski pas Gospodin Sherlock Holmes Gospodin Sherlock Holmes, koji je obino ustajao kasno, osim u ne tako rijetkim sluajevima kad bi probdio na nogama cijelu no, sjedio je za stolom i dorukovao. Ja sam stajao na prostirau ispred kamina, a u ruci sam imao visoko podignut tap koji je sino na posjetitelj zaboravio. Bio je to lijep krupan komad drveta okrugle drke. Ispod drke se nalazio irok srebrn prsten s urezanom posvetom "Jamesu Mortimeru MGRS od njegovih prijatelja iz C. C. H 1884. godine". Bio je to tap kakav su nosili obiteljski lijenici: dostojanstven, solidan i pouzdan. - No, Watsone, to kaete na to? Holmes je sjedio okrenut leima prema meni, a ja mu nisam nikakvim znakom dao do znanja da se bavim tapom. - Otkud znate to sad radim? Vi kao da zaista imate oi na leima. - Nemam oi na leima, ali imam pred sobom srebrni vr za kavu - ree on. - No recite mi, Watsone, do kakvih ste zakljuaka doli promatrajui tap naeg posjetitelja? Budui da smo bili tako loe sree da ode ostavivi nas u nagaanju o njegovim namjerama, onda i ovakva sluajno zaboravljena stvar dobiva na znaenju. Nego, recite mi, moete li, sudei po ovom tapu zakljuiti, kakav je ovjek njegov vlasnik? Sluei se to sam bolje mogao metodom svojeg prijatelja, od-govorih. - Mislim da je stari doktor Mortimer oito glasovit i cijenjen lijenik, kad mu poznanici na takav nain odaju priznanje.

- Dobro, ree Holmes. - Odlino! - Postoji, nadalje, vjerojatnost da je posrijedi seoski lijenik koji velik broj svojih posjeta obavlja pjeice. - Zato? - Zato to postoji mala vjerojatnost da taj tap, premda nekada vrlo lijep, pripada nekom gradskom lijeniku, jer je prilino istroen. Sudei po njegovom eljeznom vrku, jasno je da je netko s njime prevalio velike udaljenosti pjeice. - Savreno logino - ree Holmes. - Pa onda, jo i ti prijatelji iz C. C. H! Pretpostavljam da

se radi o nekakvom lokalnom lovakom drutvu, moda im je taj o-

vjek pruao lijeniku pomo, a oni su mu se oduili tom malom uspomenom. - Zaista, Watsone, vi nadmaujete samog sebe - ree Holmes odgurnuvi od sebe stolicu i pripalivi cigaretu. - Moram vam priznati da ste prema meni bili uvijek i suvie ljubazni, jer ste, opisujui moje pothvate, neprestano podcjenjivali svoje sposobnosti. Moda vi i niste pri tom pokazali da posjedujete neku osobitu umnu svjetlost, ali ste sasvim sigurno njezin vodi. Neki ljudi, iako nisu genijalci, imaju jaku mo poticanja genijalnosti kod drugih ljudi. Priznajem, dragi prijatelju, i ja sam u mnogome va dunik. Nikada mi prije nije toliko toga rekao. Njegove su rijei, priznajem, u taj as ostavile jak dojam jer me esto pogaala njegova ravnodunost prema mojem divljenju njegovoj vjetini i pokuajima da skrenem panju javnosti na njegov rad. Bio sam ponosan to sam tako dobro ovladao njegovim sistemom i to sam ga mogao tako uspjeno primijeniti u ovom sluaju da mi i on sam odaje na tome priznanje. Uzme mi tap iz ruke i utke ga promotri nekoliko trenutaka, zainteresira se, pa odloi

svoju cigaretu i prie tapom blie prozoru, kako bi ga bolje pregledao pomou svoje konveksne lee. - Zanimljivo, premda sasvim jednostavno - ree, vrativi se u svoj omiljeni kut na naslonjau. - U svakom sluaju, ovaj tap prua nekoliko podataka. Prua osnovu za nekoliko zakljuaka. - Neto mi je promaklo? - upitah donekle samozadovoljno. - Mislim da nisam previdio nita bitno. - Bojim se, dragi Watsone, da su vai zakljuci veim dijelom pogreni. Iskreno govorei, kad sam vam maloas rekao da vi ovjeka potiete, mislio sam zapravo rei da katkad dolazim do istine uoavajui vae pogrene zakljuke. Taj je ovjek zaista seoski lijenik. Niste, dakle, ovoga puta bili na sasvim krivom putu. Osim toga, tono je i to da taj ovjek mnogo pjeaci. - Znai li to da sam bio u pravu? - Da, donekle. - Ali, to je sve. - Ne, ne, dragi moj Watsone, nije to sve. Prije e biti da je lijenik dobio taj dar od neke bolnice nego od kakvog lovakog drutva. Ako se, naime, slova C. C. stave ispred H, to jest, prije rijei "hospital", onda se moe lako pretpostaviti da su ona prva dva slova kratica za Charing Cross. - Moda ste u pravu. - To je sasvim vjerojatno. Ako nam to bude polazna toka, imamo vrst oslonac na osnovu kojega moemo stvoriti predodbu o naem nepoznatom posjetitelju. - Dobro. Dakle, pretpostavljajui da je "CCH" kratica za "Charing Cross Hospital", kakvi su daljnji zakljuci? - Zar ih ne uoavate? Vi poznajete moje metode. Primijenite ih. - Dolazim jednostavno do zakljuka da je taj ovjek najprije radio u gradu, a potom preao na praksu u selo.

- Mislim da moemo poi i dalje. Promotrite sad predmet s ovog stajalita : kojom se prigodom daje takav poklon, odnosno, kad su njegovi prijatelji mogli takvim darom njemu odati priznanje? Zacijelo kad se doktor Mortimer povukao iz bolnice da nastavi raditi kao privatni lijenik. Znamo da mu je poklon uruen. Pretpostavljamo da je lijenik preao iz gradske bolnice na privatnu praksu u selu. Jesmo li pretjerali ako ustvrdimo da mu je poklon bio uruen prilikom njegova preseljenja ? - To se ini sasvim vjerojatnim. - A sad, nadalje, zar vam nije jasno da on, po svemu sudei, nije mogao biti jedan od glavnih bolnikih lijenika, jer takvo mjesto dobiva lijenik koji je ve stekao dobru praksu u Londonu? A takav se ne bi povlaio na selo. to je onda bio? Ako je radio u bolnici, a nije se ubrajao meu glavne lijenike, onda je svakako sluio kao asistent ili staist, bio je, dakle, neto vie od studenta na zavretku studija. Iz bolnice je morao otii prije pet godina - to se vidi po datumu koji je ispisan na tapu. I tako je, dragi moj VVatsone, ishlapio va sredovjeni, ozbiljni, obiteljski lijenik, a pojavio se mlad, ugodan, nenametljiv, rastresen ovjek od kojih trideset godina, a k tome i vlasnik psa kojega jako voli, psa koji je, ugrubo, vei od jazavara, a manji od doge. Nisam mogao prikriti svoj sumnjiavi osmijeh. Sherlock Holmes se, meutim, dublje zavalio u svoj naslonja i poeo izdisa-ti prema stropu drhtave kolutie dima. - Nemam mogunost ustvrditi to je posrijedi - rekoh - ali, napokon, nekoliko podataka o godinama i dosadanjem radu ovoga ovjeka nee biti teko nai. - Skidoh s police na kojoj su stajale moje knjige "Medicinski vodi" i otvorih imenik. Bilo je u njemu nekoliko Mortimera, ali ono to nam je bilo poznato o naem posjetiocu moglo se ticati-samo jednog od njih. Proitah Holmesu na glas biljeku.

- "Mortimer James MRCS, 1882, Grimpen-Dartmur-Devon. Staist kirurg od 1882. do 1884. u bolnici Charing Cross. Dobitnik Jacksonove nagrade za usporednu patologiju na osnovi radnje: "Je li bolest ponavljanje?". Dopisni lan vedskog patolokog drutva. Pisac djela "Nekoliko misli o atavizmu" (Lancet 1882), "Napredujemo li?" (Psiholoki asopis - oujak 1883). Opinski lijenik za Grimpen, Thorslev i Gornji Barrow."

- Ni spomena o onom vaem lovakom drutvu, Watsone -nasmije se Holmes, zadirkujui me - ali tono je da se radi o seoskom lijeniku; to ste dobro zakljuili. Moje su pretpostavke, ini mi se, prilino potvrene. to se njegovih osobina tie, rekao sam, ako me sjeanje ne vara: ugodan, nenametljiv i rastresen. Znam iz vlastita iskustva da samo ugodan i nenametljiv ovjek moe dobiti priznanje na ovom svijetu, da samo nenametljiv ovjek naputa karijeru u Londonu kako bi postao seoski lijenik, i da samo rastresen ovjek ostavlja svoj tap umjesto posjetnice, budui da je, ekajui vas, odsjedio itav sat... - A pas? - On je imao obiaj da nosi tap za svojim gospodarom. A kako je tap teak, pas ga je nosio stegnuvi ga vrsto po sredini, pa se na njemu sasvim jasno vidi otisak njegovih zuba. Sudei po razmaku njegovih zuba, pas ima suvie iroku eljust za ja-zavara, a preusku za dogu. Moda je to ... pa jasno, oito je, to moe biti iskljuivo kovravi pas - mjeanac. Holmes ustade i poe se etati po sobi. Napokon je zastao pri prozorskom udubljenju. U njegovu je glasu, kad je izrazio tu tvrdnju, bilo toliko uvjerljivosti da sam iznenaeno podigao oi prema njemu. - Ali, dragi prijatelju, kako moete to tvrditi s tolikom sigurnou?

- Zato to taj pas stoji pred naim vratima, a njegov gospodar, evo, ve zvoni. Ne odlazite, VVatsone, molim vas. On je va kolega, pa mi vaa prisutnost moe samo koristiti. Trenutak koji se sada, VVatsone, odigrava, sudbonosan je i dramatian. Niz stepenice dopiru koraci koji ulaze u va ivot, a vi ne znate nose li dobro ili zlo. to eli uenjak, doktor James Mortimer, od Sher-locka Holmesa, strunjaka za pronalaenje zloinaca? Naprijed! Izgled naeg posjetioca me iznenadio, oekivao sam tipinog seoskog lijenika. A radilo se o vrlo visokom, mravom ovjeku, duga kljunasta nosa, koji mu je izbijao izmeu dva otra, duboko usaena, siva oka. Oi su mu sijale kroz stakla zlatom uokvirenih naoala. Odijelo je odgovaralo njegovu poloaju, iako nekako neuredno, iznoeno; kaput mu je bio izlizan, a hlae na krajevima nogavica ofucane. Iako mlad, drao se malo pogrbljeno. U hodu bi ispruio glavu naprijed, ostavljajui dojam dobronamjerne radoznalosti. Pri ulasku mu je pogled pao na tap u Hol-mesovoj ruci, pa se pourio prema njemu i veselo uskliknuo : - Neizmjerno se veselim - ree - nisam bio siguran jesam li ga ostavio ovdje ili u brodarskoj agenciji. Nizato na svijetu ne bih elio izgubiti taj tap. - Kako vidim, to je poklon - ree Holmes. ' -Da. - Od bolnice Charing Cross? - Od nekoliko mojih ondanjih prijatelja, prigodom mojeg vjenanja. - Ah, teta - ree Holmes vrtei glavom. Doktor Mortimer zamiri pomalo zaueno kroz svoje naoale: - A zato bi to bila teta? - Pa zato to ste malo poljuljali nae pretpostavke. Prigodom vaeg vjenanja, kaete ?

- Da. Oenio sam se i zato napustio bolnicu, a tako i svaku nadu za pristojnom praksom. Morao sam osnovati vlastiti dom. - E pa onda, sve u svemu, nismo ni pogrijeili - ree Holmes. - A sada, doktore James Mortimere.... - Samo gospodine James Mortimere, dragi gospodine, ja sam samo lijenik sa zavrenim medicinskim studijama, ali bez doktorata. - I oito ovjek otra duha. - Samo uenik na polju znanosti, gospodine Holmes, ovjek koji sakuplja koljke na obali velikog nepoznatog oceana. Pretpostavljam da govorim s gospodinom Sherlockom Holmesom, ane s.... - Ne, ovo je moj prijatelj, doktor Watson. - Drago mi je to sam se upoznao s vama, gospodine. uo sam kako spominju vae ime uz prijateljevo. Vi me jako zanimate, gospodine Holmes. Nisam nikako oekivao takvu doliko-cefalnu lubanju i toliko izrazito razvijen njezin supraorbitalni dio. Imate li togod protiv da prijeem prstom preko vaeg tjemena? Odljev vae lubanje, potovani gospodine, bio bi ukras svakog antropolokog muzeja sve dok ne bude u mogunosti da se doe do originala. Ne elim rei nita neprilino, ali priznajem, volio bih imati vau lubanju. Sherlock Holmes ponudi rukom naem posjetiocu stolicu da sjedne. - Vi ste, opaam, strasno vezani za vae polje rada, ba kao i ja za svoje - ree. - Po vaem kaiprstu vidim da sami motate svoje cigarete. Slobodno zapalite. Na posjetilac izvadi duhan i papir, pa s iznenaujuom spretnou zamota cigaretu. Prsti su mu bili dugi, drhtavi, pokretni i nemarni, poput pipaka kakva insekta. Holmes je utio, ali su njegovi kratki otri pogledi na naeg udnog gosta, pokazivali da ga taj ovjek zanima.

- - Pretpostavljam, gospodine - ree na kraju - da mi niste iskazali ast svojim sinonjim, pa i dananjim posjetom samo zbog moje lubanje?

- Ne, gospodine, zaista nisam, mada sam sretan to sam imao prilike to vidjeti. Doao sam k vama, gospodine Holmes, jer sam, priznajem, nepraktian ovjek, a neoekivano sam se spotaknuo o vrlo ozbiljan i udan problem. A budui da ste vi po meni drugi autoritet po redu u Europi... - Zaista? A smijem li pitati tko ima ast biti prvi? - upita Holmes suhim glasom. - Na ovjeka izrazito znanstvena duha vrlo privlano utjee rad gospodina Bartillona. - Zar onda ne bi bilo bolje da se njemu obratite za savjet? - Rekoh, gospodine, na ovjeka izrazito znanstvena duha. Ali to se tie primjene, poznato je da vam nema premca. Nadam se, gospodine, da nisam nehotice... - Ostavimo se toga - ree Holmes. - Mislim, doktore Morti-mere, da bi bilo pametnije kad biste bez okolianja jasno, glasno i tono ispriali kakve je prirode problem u vezi kojeg traite moju pomo. Baskervilsko prokletstvo 10 - Imam u svom depu jedan rukopis - ree doktor James Mortimer. - Opazio sam ga im ste uli u sobu - odvrati Holmes. - To je stari rukopis. - S poetka osamnaestog stoljea, ako nije falsifikat. - Kako moete to tvrditi, gospodine? - Promatrao sam ga cijelo vrijeme dok ste govorili, jer vam je za malice virio iz depa. Bijedan bi to bio strunjak koji ne bi mogao utvrditi priblinu starost jednog takvog dokumenta s najvie dva, tri desetljea razlike pri utvrivanju njegove starosti. Moda ste itali moju malu

raspravu o toj stvari. Rukopis potjee, mislim, otprilike iz 1730. godine. - Upravo iz 1732. godine. - Doktor Mortimer izvadi rukopis iz svjeg gornjeg depa na prsima. - Ovaj obiteljski dokument povjerio mi je sir Charles Baskerville, ija je nenadana tragina smrt prije tri mjeseca uzbudila cijeli Devonshire. Iskreno govorei, bio sam mu ne samo lijenik, ve i osobni prijatelj. Bio je to ovjek snana duha, lukav, praktian i pomalo sklon matanju, upravo kao i ja. Ipak, ozbiljno je shvaao ovaj dokument i bio je pripreman upravo na takvu smrt kakva ga je snala. Holmes isprui ruku i uze rukopis pa ga rairi na koljenu. -Opaate li VVatsone, kako se slovo "s" ponavlja sad kao dugo, a sad kao kratko. To mi je, uz druge znakove, omoguilo da utvrdim vrijeme kad je rukopis nastao. Bacih pogled preko njegova ramena na poutjeli papir i izblijedjeli rukopis. U zaglavlju je pisalo "Baskerville Hali", a ispod toga velikim krivim brojkama 1732. - Kao da je neka vrsta zapisa. - Da, to je zapis o legendi koja ivi u obitelji Baskerville. - Ali, ako sam vas dobro razumio, eljeli ste moje miljenje vezano za neki suvremeniji dogaaj iz stvarnog ivota? - - Da, radi se o sasvim suvremenom dogaaju. Stvar je

hitna i konkretna, hitnija i konkretnija ne moe biti, i mora se rijeiti za dvadeset i etiri sata. Ali, rukopis je sasvim kratak i bitno povezan s dogaajem. S vaim doputenjem, proitat u vam ga.

Holmes se zavali u svoj naslonja, osloni vrhove prstiju jedne ruke na prste druge i zatvori oi kao ovjek koji se predaje sudbini. Doktor Mortimer okrenu rukopis prema svjetlu, pa tankim hrapavim glasom proita slijedei, neobini, na starinski nain napisan iskaz: "O postanku Baskervilskog psa prialo se svata, ali, kako ja potjeem u pravoj liniji od Huga Baskervillea, pa sam priu uo od svojeg oca, kao to ju je i on uo od svojeg,

zapisao sam je u uvjerenju da se sve dogodilo onako kao to je ovdje i opisano. I molim vas, sinovi moji, vjerujte da Pravda, koja kanjava grijeh, u svojoj velikoj milosti moe i pratati, pa se prokletstvo, ma koliko teko bilo, moe ponititi molitvom i pokajanjem. Naui-te,stoga, iz ove pripovijesti ne plaiti se zlih plodova prolosti i pazite da vam pogane strasti, koje su tako strano pogodile nau obitelj u prolosti, ne nakode i u budunosti. Znajte, dakle, da je u doba velike engleske revolucije, iju je povijest napisao ueni lord Clarendon, a koju vam najozbiljnije preporuam proitati, zamkom Baskerville gospodario Hugo istog roda i imena. Ne moe se porei da je taj ovjek bio obijes-tan, pokvaren i bezboan. Susjedi su mu to mogli i oprostiti, jer u ovom kraju nije nikada bilo svetaca, ali je u njega bila nekakva drska, okrutna narav, zbog koje se njegovo ime proulo po cijelom zapadnom kraju nae zemlje. Dogodilo se da se ovaj Hugo zaljubio (ako se tako svijetlom rijeju uope moe nazvati tako mrana strast) u ker jednog slobodnog seljaka ije je imanje bilo u blizini dobra Baskerville. No, mlada djevojka, inae smjerna i na dobrom glasu, sklanjala mu se s puta, jer se bojala njegova izvikana imena. I tako se dogodilo da Hugo, dobro znajui da djevojin otac i braa nisu kod kue, kriom upade s pe-toricom ili estoricom svojih raskalaenih i bezbonih drugova u seljakovo imanje i otme djevojku. Kad su je doveli u Hali, zatvore je u jednu sobu na gornjem katu, a Hugo i njegovi drugovi ostanu dolje, slavei vjenanje kako je i obiaj. Jadna djevojka bila je izvan sebe sluajui pjevanje, viku i strahovite psovke koje su dopirale odozdo, jer se za Huga Baskervillea tvrdilo da je u pijanstvu izgovarao kletve koje su mogle upropastiti svakoga tko bi ih sluao. U strahu i oajanju, ona se napokon ohrabrila uiniti neto ega bi se plaio i najhrabriji i najspretniji ovjek. Grevito se uhvatila za

brljan kojim je bio obrastao, kao to je i \ danas, cijeli juni zid zamka, pa se, na taj nain, sa strehe spustila na zemlju i pohrlila preko movare svojoj kui. Ali, trebalo je puna tri sata hoda od zamka do imanja njezina oca. Dogodilo se to da je ubrzo zatim Hugo napustio svoje goste, kako bi na jelo, pie i na neto jo i gore doveo i svoju zatoeni- cu, ali pronaao je kavez prazan, jer je ptica bila odletjela. Zatim, kao da ga je sam vrag uao u njega, sjuri se niz stepenice u blagovaonicu, skoi na velik stol, i to tako da su popadale sve zdjele i boce, pa na sav glas, pred cijelim drutvom, povika kako e jo iste noi predati tijelo i duu paklenim silama, ako ne uhvati djevojku. I dok su drugovi zaprepateno zurili u razjarena ovjeka, jedan, koji je bio jo pokvareniji ili moda jo pijaniji od ostalih, povika da treba za njom poslati pse. Hugo onda is-tra iz kue pa naredi konjuarima da mu osedlaju kobilu i puste pse. Zatim dade psima ponjuiti djevojinu maramu, sve ih stjera u opor i pusti da jurnu preko movare obasjane mjesei- nom. Neko je vrijeme cijelo ono pijano drutvo bilo zanijemjelo od uda. Brzina kojom se sve to odigralo nije doputala da dou k sebi. Ali malo-pomalo poelo se u njihovim nakvaenim glavama bistriti i oni shvatie to e se odigrati u movari. I tad se podie grdna graja. Jedini su vikali i pri tom dizali svoje pitolje, drugi su podbadali konje, a trei tragali za novim bocama vina. Napokon dooe malo k sebi, i cijelo drutvance, njih trinaest, uzjaha konje i poe u potjeru za djevojkom. Mjesec im je jasno pokazivao put, i oni su trkom jurili istim onim putem kojim je djevojka morala proi kad je krenula kui. Jahali su kilometar-dva, kad susretoe jednoga od onih pastira koji tjeraju svoje ovce preko movare. Zapitae ga, viui, je li vidio u tom kraju nekog konjanika koji je poao

u lov sa svojim psima. Predaja kae da je pastir bio gotovo obamro od straha, pa su mu rijei zastajale u grlu. Napokon im ipak ree da je doista vidio nesretnu djevojku i pse na njenom tragu. "Ali vidio sam i neto vie", ree on, "jer je kraj mene projahao na svojoj crnoj kobili Hugo Baskerville, a za njim je jurila neman, nekakvo pakleno pseto, ne dao mi dragi Bog da mi ikad takvo to bude za petama". Pijana gospoda nagrdie pastira, pa odjezdie dalje. Ali uskoro im se najei koa, jer se zau jurnjava preko movare, a kraj njih projuri sva zapjenuana crna kobila. Uzde su se vukle za njom, a sedlo je bilo prazno. Ta se pijana druba stisnula u gomilu, i sve ih obuze strava. Usprkos tome produie jahati preko movare, mada bi svatko od njih, da je bio sam, rado bio okrenuo svog konja natrag. Jaui lagano dalje, sustigoe pse. Iako poznati kao rasni i hrabri, psi se skupie u gomilu, cvilei na ulazu u duboku jarugu ili jamu, kako mi zovemo tu udolinu u movari. Nekoliko pasa ak pobjegnu u stranu, a drugi, nako-strijeene dlake i izbuljenih oiju, gledali su dolje, u onu .usku uvalu pred sobom. - 12 Drutvo se zaustavilo. Moete i sami zakljuiti da su bili trje-zniji nego na polasku. Veina nije htjela nikako dalje, ali njih trojicanajhrabrijih, ili moda najpijanijih, zajahali su u jarugu. Jaruga se pred njima polako irila, a u njoj su bila dva velika kamena. To je kamenje jo i danas ondje, a postavili su ga ljudi koji su ve odavno zaboravljeni. Nad istinom je jasno blistao mjesec, a posred nje je leala nesretna djevojka, ondje gdje je pala mrtva od umora i straha. Pa ipak se ona trojica nisu uzbudila ugledavi njezin les, pa ni ugledavi les Huga Baskervillea, koji je leao pokraj njezinog, ve tek kad spazie kako se nad Hugom nadnijela nekakva grozna, golema, crna zvijer u obliku psa, vea od bilo kakva psa, kakva nikad nije

vidjelo oko ovjeka. Dok su uasnuto gledali, psina iupa grkljan Hugu Basker-villeu, pa se, krvave gubice i uarenih oiju zagleda u jahae. Na to sva trojica povikae, pa viui odmaglie usplahireni preko movare. Za jednog kau da je jo iste noi umro od straha, a druga dvojica ostadoe oteena duha i tijela do kraja ivota. To je, sinovi moji, pria o podrijetlu psa za kojega se kae da otada nemilosrdno progoni nau obitelj. Zabiljeio sam to, jer poznate stvari zadaju manje straha od onih o kojima se ape ili nasluuje. Ne moe se, meutim, porei da su mnogi iz nae obitelji izgubili ivote zlokobnom smru, naglo, tajanstveno i krvavo. No ipak, vjerujmo u beskrajnu milost Providnosti. Ona, kao to kae Sveto pismo, nikad ne kanjava nevine i ne ide dalje od treeg ili etvrtog koljena. Toj providnosti, sinovi moji, ja vas preporuujem i savjetujem vam da budete oprezni i da se uvate movare u onim tamnim satima kad caruju sile Neastivog. Hugo od Baskervillea napisao je ovo za sinove svoje, Rogera i Johna, s porukom da nita o ovome ne govore svojoj sestri Eli-zabeth. Kad je doktor Mortimer zavrio itanje ove neobine pripovijesti, gurnu svoje naoale na elo, pa pogleda Sherlocka Hol-mesa. Ovaj zijevnu i baci opuak cigarete u vatru. ; - Pa - ree. i, - Zar ne mislite da je stvar zanimljiva? - Za nekoga tko sakuplja bajke. Doktor Mortimer izvadi iz svog depa presavijenu stranicu ! novina. - Onda emo vam, gospodine Holmes, pokazati neto to nije toliko staro. Ovo je "Devon Countv Chronicle" od 14. lipnja ove godine. Tu je kratak prikaz probranih injenica o smrti sir Char-lesa Baskervillea, koja je nastupila nekoliko dana prije.

Moj prijatelj se malo nagnu, a lice mu dobi izraz radoznalosti. Na posjetilac ponovo namjesti svoje naoale i produi: Skoranja nenadana smrt sir Charlesa Baskervillea, za kojega se govorilo da e na slijedeim izborima biti kandidat Liberalne stranke, odjeknula je alosno u cijelom okrugu. Premda je sir Charles odnedavno stanovao u Baskerville Hallu, njegova prijazna priroda i izuzetna irokogrudnost pridonijeli su da stekne naklonost i potovanje svih ljudi koji bi doli s njim u dodir. U ovo doba bogatih skorojevia ovjeku je drago kad potomak neke stare obitelji toga kraja, koja je prola teke dane, vlastitim snagama stekne imovinu i njom osvjei sjaj svoga roda. Kao to je dobro poznato, sir Charles zaradio je velike svote u junoafrikim transakcijama. Bio je mudriji od ljudi koji su ekali da se kolo sree okrene protiv njih, pa je unovio cijelu svoju dobit i s njom se vratio u Englesku. Prije dvije godine se uselio u Bas-kerville Hali, a ve je cijeli kraj ve govorio o njegovim opsenim planovima za obnovu i izgradnju zemlje, koje je prekinula njegova smrt. Nemajui djece, izjavljivao je otvoreno kako eli da se cijeli taj kraj, jo za njegova ivota, okoristi njegovom imovinom. Mnogi e zbog toga imati i osobnih razloga oplakivati njegovu preranu smrt. O njegovim velikim prilozima u dobrotvorne svrhe bilo je esto rijei u naem listu. Okolnosti pod kojima je umro szrCharles istraga nije mogla potpuno rasvijetliti, ali je utvreno dovoljno da se pobiju odreene glasine koje potjeu iz lokalnog praznovjerja. Nema ni najmanje osnove za pomisao o nekom zlodjelu, a jo manje za pomisao da su posrijedi neke natprirodne sile. Sir Charles bio je udovac i ovjek o kojem se govorilo da je, u neku ruku, nastrane udi. I pored svog velikog bogatstva ivio je skromno, a brani par Barrvmore bili su jedina posluga koja je ivjela u

Baskerville Hallu. Suprug je bio zaposlen kao posluitelj, a ena kao domaica. Prema njihovim iskazima, kao i prema svjedoenju nekoliko pokojnikovih prijatelja, sir Charles ve je neko vrijeme bio slaba zdravlja i patio od srane bolesti koja se oitovala u iznenadnim promjenama boje lica, u tekom disanju i u napadima duevne potitenosti. James Mortimer, prijatelj i kuni lijenik pokojnika, dao je isti iskaz. injenice su u ovom sluaju jednostavne. Sir Charles Baskerville imao je obiaj da svake veeri, prije nego to legne, proeta poznatom alejom tisovine pred Baskerville Hallom. Da mu je to bio obiaj, svjedoe i Barrvmoreovi. Na dan 4. lipnja, sir Charles je izjavio, kako sutradan namjerava poi u London, pa je naredio Barrvmoru da mu spremi prtljagu. Uveer je izaao u svoju uobiajenu etnju, za vrijeme koje je bio navikao popuiti cigaru. S te se etnje vie nije vratio. U dvanaest sati se Barrvmore, vidjevi da su vrata predvorja jo otvorena, uznemirio i krenuo s upaljenim fenjerom traiti svoga gospodara. No je bila vla- - 14 na, pa su se tragovi sir Charlesa lako raspoznavali po aleji tiso-vine. Na sredini tog puta nalaze se mala vrata koja vode prema movari. Po odreenim znakovima moe se zakljuiti da je sir Charles stajao tu neko vrijeme, a da je potom produio alejom, na kraju koje je pronaen njegov les. Nije objanjena okolnost. Barrvmore svjedoi da se tragovi, poevi od malih vrata koja su na sredini puta, mijenjaju, pa se ini kao da je njegov gospodar odande hodao na prstima. Ciganin, po imenu Murphv, trgovac konjima, nalazio se u to doba blizu tih vrata, negdje uz movaru, ali po vlastitom iskazu, prilino pijan. On izjavljuje da je uo nekakve krikove, ali da ne moe rei iz kojeg su smjera dolazili. Tragovi nasilja na lesu nisu se mogli pronai.

Ipak su, sudei po lijenikom nalazu, crte njegova lica bile nevjerojatno izobliene - toliko izobliene da doktor Mortimer u prvi mah nije mogao povjerovati da je pred njim tijelo njegova prijatelja i pacijenta. Meutim, to je esti simptom kad smrt nastupi zbog sranih bolesti. To objanjenje potvreno je obdukcijom, koja je utvrdila daje rije o organskoj bolesti srca. Zato je istrana porota i donijela zakljuak koji je suglasan s lijenikim uvjerenjem. Dobro je to to je sve ovako ispalo, jer je, razumije se, od najvee vanosti da i sz'rCharlesov nasljednik ostane u Hallu i da nastavi, ovako tuno prekinut, koristan rad. Da prozaino rjeenje istranog suca, zasnovano na lijenikom nalazu, nije uutkalo romantinu priu koja je kruila od uha do uha, moglo se dogoditi i to da bi teko pronali novog stanara u Baskerville Hallu. Kako saznajemo, najblii roak je, pod pretpostavkom da je iv, gospodin Henry Baskerville, sin mlaega brata sir Charlesa. Taj mladi ovjek, prema posljednjim vijestima, boravi u Americi. Poduzete su mjere kako bi ga se obavijestilo o nasljedstvu koje ga eka". Doktor Mortimer ponovo savi svoje novine i gurnu ih u dep. - To su, gospodine Holmes, slubeno potvrene injenice u vezi smrti sir Charlesa Baskervillea. - Moram vam zahvaliti - ree Sherlock - to ste mi skrenuli panju na sluaj koji krije mnogo zanimljivih pojedinosti. Svojevremeno su mi zapeli za oko neki novinski izvjetaji o tome, ' ali sam upravo tada bio zaokupljen sasvim neobinim, neznat- i nim sluajem s vatikanskim kamejima, pa sam, u elji da zado- ! voljim Papu, izgubio vezu s raznim zanimljivim sluajevima iz engleskog ivota. Rekli ste da su injenice spomenute u ovom , lanku slubeno potvrene. ' -Da- ?

- E, sad mi recite to se neslubeno doznalo. - Rekavi to, l Holmes se zavali u naslonja i spoji vrhove prstiju, a lice mu po- \ nrimi izraz nepokretnosti, izraz koji je uvijek upozoravao na to da neto paljivo razmatra i prosuuje. Rei u vam neto to dosad nisam jo nikome povjerio. ak sam i pred istranim sudom to preutio. Uinio sam to zato to znanstvenik ne smije ostavljati dojam da pomae narodno praznovjerje. Imao sam jo jedan razlog: znao sam, naime, budui da i novine tvrde, da e Baskerville Hali svakako ostati nenastanjen ako se pogora ve ionako lo glas koji prati taj dom. Zbog ta dva razloga nisam htio rei sve to znam, ponajprije zato to od toga ne bi bilo nikakve koristi. Ali, prema vama nemam razloga da ne budem potpuno otvoren. - Movara je sasvim rijetko naseljena, tako da su svi susjedi prilino upueni u ivote jedno drugih. Zato sam i ja prijateljevao sa sir Charlesom Baskervilleom. Izuzevi gospodina Fran-klanda iz Lafter Halla i gospodina Stapletona, prirodnjaka, u cijelom kraju nema obrazovanih ljudi. Sir Charles je bio povuen ovjek, ali nas je njegova bolest zbliila, a zblienju je posebno pridonijelo nae obostrano zanimanje za znanost. Sa sobom je iz june Afrike bio donio pregrt znanstvenih podataka, pa smo mnoge veeri ugodno provodili raspravljajui o uspo-rednoj anatomiji Bumana i Hotentota. Posljednjih mjeseci bilo mi je sve jasnije da su ivci sir Charlesa napeti do krajnjih granica. Legenda koju sam vam proitao ostavila je na njega jak dojam - toliko jak da ga nikakva sila na svijetu nije mogla nagnati da nou kroi u movaru, iako je to bio njegov posjed. Ma koliko vam se to inilo nevjerojatnim, gospodine Holmes, on je najozbiljnije vjerovao da se zla kob urotila protiv njegova roda, a primjeri koje je spomenuo o svojim precima nisu bili nimalo utjeni. Neprestano gaje morila pomisao da ga

progone zlodusi, pa me je nekoliko puta pitao jesam li nou, prilikom posjeta svojih bolesnika, ikad vidio neku udnu spodobu ili uo lave psa. Posebno me esto pitao za ovo drugo i pri tome bi mu glas uvijek zadrhtao od uzbuenja. Jedne veeri, sjeam se dobro tog dogaaja, otprilike tri tjedna prije njegove nesretne smrti, vozio sam se prema Baskerville Hallu. On se sluajno naao ba na malim vratima. Siao sam s dvokolice i stao pred njega, kad mi se uini kao da su mu se oi zapiljile u neto iza mog ramena i da prestraeno zuri u tom smjeru. Okrenuo sam se i vidio kako je gornjim krajem puta prolo neto za to sam mislio da je veliko crno tele. Toliko je bio uzbuen i usplahiren da sam morao otii do onog mjesta ne bi li ustanovio o kakvoj je ivotinji rije. Meutim, ona je nesta-la. Ta pojava ga se teko dojmila. Ostao sam cijelu veer kod njega, i tom prilikom, ne bi li mi objasnio svoje uzbuenje, dao - 16 mi je na uvanje ovu pripovijest koju sam vam upravo proitao. Spomenuo sam ovaj mali dogaaj, jer ima posebno znaenje u vezi s tragedijom koja ga je kasnije snala. U to vrijeme, meutim, bio sam uvjeren da je posrijedi sluajna pojava i da je njegovo uzbuenje lieno bilo kakve osnove. Sir Charles, na moj savjet, odluio je otputovati u London. Znao sam da boluje od srane mane. Stalno uzbuenje u kojem je ivio ozbiljno je naruilo njegovo zdravlje, iako je njegovo uzbuenje bilo lieno stvarne osnove. Mislio sam da e se nakon nekoliko mjeseci razonode u velikom gradu vratiti preporoen. Na zajedniki prijatelj, gospodin Stapleton, koji je takoer bio zabrinut za njegovo zdravlje, prihvatio je moje miljenje. Nesrei ipak nije izbjegao.

Sluga Barrvmore iste je noi, kad je naao les, poslao k meni na konju Perkinsa, konjuara, da me o tome obavijesti i kako sam, premda je bilo ve kasno, jo bio na nogama, uspio sam sat vremena poslije dogaaja stii u Baskerville Hali. Ispitao sam i usporedio sve injenice koje je istraga zabiljeila. Pratio sam tragove nogu u aleji tisovine, vidio mjesto kraj malih vrata koja vode put movare u kojoj je on, ini se neto ekao, primijetio promjenu tragova na putu koji vodi od tog mjesta i utvrdio kako na mekom tlu, osim tragova koje je ostavio Barrvmore, nije bilo drugih to bi ih ostavili ljudi. Napokon sam paljivo pregledao les, koji do mog dolaska nije bio nitko dirnuo. Sir Charles leao je licem okrenut prema zemlji, ispruenih ruku, prstiju zarinutih u tlo i, zbog jakog uzbuenja, toliko izobliena lica da sam jedva mogao prepoznati svojeg prijatelja. Tjelesnih ozljeda nije imao. Ali je Barrvmore dao u istrazi lani iskaz. Izjavio je da na tlu u blizini lesa nije bilo nikakvih drugih tragova. On ih nije bio opazio. Ali, ja sam malo podalje ustvrdio svjee i jasne tragove... - Tragove nogu? - Tragove nogu! - Mukih ili enskih? Doktor Mortimer nas udnovato pogleda, a zatim ree tiho, gotovo apatom: - Gospodine Holmes, bili su to tragovi divovskog psa. III. problem 18 Priznajem da sam se najeio kad sam uo te rijei. I doktorov je glas podrhtavao, i sam je bio uzbuen zbog svojih rijei. Holmes se uzrujano nagnu naprijed, a oi mu zasjae suhim ukoenim sjajem, kakvim su mu sjale kad god bi ga neki sluaj posebno zainteresirao. - Vidjeli ste te tragove?

- Jasno, kao to sada vidim vas. - I nita niste rekli. - Kako objanjavate da nitko drugi, osim vas, nije vidio te tragove? - Drugi su bili udaljeni dvadesetak koraka od lesa, pa im ti tragovi nisu mogli upasti u oi. Ni ja ih vjerojatno ne bi bio opazio, da nisam znao legendu. - Ima li mnogo ovarskih pasa uz movaru? - Ima, ali to nisu bili tragovi ovarskog psa. - Kaete da su bili veliki. - Golemi. - Ali, ta ivotinja nije prilazila lesu? - Nije. - Kakva je bila no? - Vlana i hladna. - Da li je u to vrijeme padala kia? - Nije. - Kako izgleda aleja? - Sastoji se od dviju starih, gustih ivica tisovine visokih etiri metra i potpuno neprovidnih. Put koji vodi sredinom aleje irok je tri metra. - Ima li jo neto izmeu ivice i puta? - Da, sa svake strane izmeu puta i ivice prostire se travnjak irok dva metra. - Pretpostavljam da je ivica od tisovine na jednom mjestu probijena nekim vratacima? - Da, vratacima koja vode prema movari. - Postoji li ondje jo koji otvor? -Ne. - l - Da ovjek stigne u aleju tisovine, treba se, dakle, uputiti iz kue ili krenuti iz movarnog kraja i proi kroz ta vrataca? - Postoji jo prolaz kroz paviljon na kraju aleje. - Zar jer sir Charles dotle stigao?

- Nije, leao je otprilike edrdeset i pet metara daleko od paviljona. - E, recite mi sada, doktore - a to je vano - da li je istih takvih tragova, kakve ste vidjeli na putu, bilo i na travi? - Na travi se tragovi nisu mogli vidjeti. - Da li ih je bilo na onom mjestu puta gdje se nalaze vrataca s izlazom u movarni kraj? - Da, bilo ih je na rubu puta, ondje gdje vrataca vode prema movari. - Jo me neto neobino zanima. Jesu li vrataca bila zatvorena? - Zatvorena i pod zasunom. - Koliko su visoka? - Otprilike metar i dvadeset. - Znai, svatko ih je mogao preskoiti? -Da. - A kakve ste tragove opazili uz vrataca? - Nikakve. - Gospode boe! Da li je netko ispitao to mjesto? - Ispitao sam ga ja. - I niste nali nita? - Zemlja je bila prilino izgaena. Sir Charles je takoer tu stajao pet deset minuta. - Po emu to zakljuujete? - Po tome to je dva puta otresao pepeo sa svoje cigare. - Odlino. To je, kolega Watsone, po naem ukusu. A tragovi? - Na tom malom prostoru posvuda je bilo tragova njegovih nogu. Druge nisam mogao otkriti. Sherlock Holmes se nestrpljivo udari rukom po koljenu i po-viknu: - Ah! teta to nisam bio tamo! Pred nama je neobino za-nimljiv sluaj, koji bi strunjaku otvorio oi. Taj komad zemlje, s kojega bih mogao itati kao s komada papira, sad je, poslije toliko vremena, poravnan kiom i izgaen

klompama radoznalih seljaka. Oh, gospodine Mortimere, gospodine Mortimere, zato me niste pozvali? Veliku ste odgovornost natovarili na svoju duu. - Nisam vas mogao pozvati, gospodine Holmes, jer bih time pred javnou otkrio odreene injenice. Meutim, ve sam vam iznio razloge zbog kojih to ne elim. Osim toga... Osim toga... _ Zato ste se ustruavali? _ postoji podruje u kojem je i najotroumniji i najiskusniji detektiv nemoan. _ Hoete li rei da su posrijedi natprirodne sile? _ Ne kaem to. _ Ne kaete, ali sumnjate na to. - Od one noi, gospodine Holmes, saznao sam za razne sluajeve koji se teko mogu ubrojiti u prirodne. - Na primjer? - Jo prije nego to se odigrao taj strani dogaaj, razni su ljudi u movari vidjeli neku spodobu koja odgovara opisu basker-vilskog neastivog duha, sigurno je da nije rije o nekoj poznatoj ivotinji. Svi se slau u tome da je to svjetlucavo stvorenje bilo golemo, jezivo i sablasno. Sasluao sam sve te ljude. Jedan je priglup poljodjelac, drugi potkiva, a trei napoliar. Sva trojica priaju istu priu o stranoj prilici koja odgovara opisu paklenog psa iz legende. Mogu vam rei da u cijeloj okolici vlada smrtni strah. Samo vrlo smion ovjek usuuje se nou proi movarom. - Zar vi, kao kolovan ovjek, vjerujete da strah spada u natprirodno podruje? - Ne znam to misliti o tome. Holmes slee ramenima i ree: - Do sada sam svoja istraivanja ograniavao na ovaj svijet. Koliko su mi moje skromne snage doputale, borio sam se protiv zla. Ali napasti oca svog zla, to bi bio moda odve astolju-biv pothvat. Morate ipak priznati da je trag nogu neto sasvim stvarno.

- I pojava one psine, koju sam vam prije spomenuo, stvarna je, jer je jednom ovjeku istrgla grkljan, a ipak je to vraje stvorenje. - Vidim da ste potpuno preli u natprirodno. Kaite mi sada jo neto, gospodine Mortimere: Ako zastupate takva naela, zato ste doli k meni po savjet? Kaete mi da ne vrijedi istraivati smrt sir Charlesa, a u isti mah elite da to ipak uinim. - Nisam rekao da to od vas elim. - Kako vam mogu onda pomoi? - Time to ete mi dati savjet to da radim sa sir Henry Bas-kervilleom; on dolazi - i tu doktor Mortimer pogleda na svoju sat - tono za sat i etvrt na stanicu VVaterloo. - Kao nasljednik? - Da. Poslije smrti sir Charlesa potraili smo mladog gospodina i saznali da ivi u Kanadi kao poljodjelac. Prema obavijestima koje smo dobili, u svakom je pogledu odluan mladi. Sad ne govorim kao lijenik, nego kao uvar sir Charlesove oporuke. 20 - Zar u suprotnom nitko drugi ne polae pravo na to nasljedstvo? - Nitko. Jedini roak, koji bi osim njega, mogao doi u obzir, bio je Roger Baskerville, najmlai od trojice brae od kojih je sir Charles bio najstariji. Drugi brat, koji je u mladosti umro, bio je otac naeg sir Henrvja. Trei, Roger, bio je crna ovca obitelji. U ilama mu je tekla ona stara, opaka baskervilska krv. Kako su mu priali, bio je slika i prilika svoga pretka, starog Huga. Kad mu u Engleskoj poe gorjeti tlo pod nogama, pobjegao je u Srednju Ameriku i ondje je godine 1876. umro od ute groznice. Henry je posljednji Baskerville. Za jedan sat i pet minuta nai u se s njim na stanici Waterloo. Primio sam njegov brzojav da je jutros stigao u Southampton. Dakle, gospodine Holmes, to mi savjetujete uraditi ? - Glupo je ne otii u dom svojih predaka.

- To je prirodno, zar ne? Pa ipak, pomislite da je svakom Bas-kervilleu koji se tamo useli dosuena strana sudbina. Uvjeren sam da bi me sir Charles prije svoje smrti, da je mogao, savjetovao da posljednjeg potomka tako stare loze, nasljednika tako velikog bogatstva, ne pustim u tu zloduhu kuu. S druge strane, ne moe se poricati da blagostanje cijelog onog emernog kraja ovisi o njegovoj prisutnosti. Svo dobro koje je sir Charles inio bit e uzaludno, ako Baskerville Hali ne bude imao svog gospo-dara. Plaim se da e na mene utjecati interes koji osjeam za tu stvar, pa sam zato iznio cijeli sluaj i molim vas da me posavje-tujete. Holmes razmisli, pa ree: - Da vam kaem u nekoliko rijei: po vaem se miljenju tu umijeala nekakva neastiva sila, i Dartmoore je postao opasno mjesto za boravak jednog Baskervilla. Mislite li na taj nain ? - Svakako. Rekao bih da postoji razlog za takvo miljenje. - Tako je. Ali je sigurno i ovo: ako je tona vaa pretpostavka o natprirodnim silama, ona bi ovom mladiu i u Londonu mogla isto tako nauditi kao i u Devonshireu. Ne ide mi u glavu da vrag ima prostorno ogranienu mo koja vrijedi samo za jednu upu. - Vi uzimate tu stvar neto aljivije, gospodine Holmes, nego to biste to uinili da ste sami doivjeli ovaj sluaj. Ako sam vas dobro razumio, vi mislite da je mlad ovjek isto toliko siguran u Devonshireu koliko i u Londonu. On dolazi za 50 minuta, to mi preporuujete? - Preporuujem vam, dragi gospodine, da uzmete kola, da pozovete svog psa mjeanca, koji grebe po mojim vratima, da se od-vezete do postaje VVaterloo i doekate sir Henrvja Baskervillea. 22 _ A onda?

_ A onda mu neete o tom sluaju nita govoriti sve dok mi stvar ne postane jasna. _ Koliko e vam vremena za to trebati? _ Dvadeset i etiri sata. Bit u vam zahvalan, gospodine Mor-timere, ako me posjetite sutra ujutro u deset, a za moje budue lanove bit e mi od znatne pomoi ako dovedete k meni sir Henrvja Baskervillea. - Tako u i uiniti, gospodine Holmes. Mortimer zabiljei taj sastanak na manetu svoje koulje, pa na svoj udan, pomalo rastresen nain, potra prema vratima. No Holmes ga zovnu sa stepenica. - Jo samo jedno pitanje, gospodine. Vi kaete da su prije sir Charlesove smrti neki ljudi vidjeli tu sablast u movari? - Da, njih trojica. - Da li ju je netko vidio i poslije toga? - Nisam nita o tome uo. - Hvala vam i zbogom. Holmes ponovo sjede na stolicu, gledajui ispred sebe mirnim pogledom punim zadovoljstva, kao da vidi pred sobom zadatak dostojan njegova uma. - Izlazite li danas, Watsone? - Izlazim, osim ako vam mogu pomoi. - Ne, dragi moj, obratit u vam se za pomo tek kad bude trebalo neto raditi. Ovaj je sluaj divan, u nekom pogledu ak i jedinstven. Ako proete pokraj Bradleveve radnje, recite mu, molim vas, da mi poalje funtu svog najjae sjeenog duhana. Hvala. Dobro bi bilo da nekako udesite da se ne vraate prije veere. Meni e biti pravo zadovoljstvo ako budemo mogli usporediti svoje dojmove o ovom jako zanimljivom jutarnjem problemu. Znao sam da su povlaenje u sebe i usamljenost potrebni mom prijatelju u tim trenucima intenzivnog razmiljanja, kad mjeri vrijednost svakog djelia dokaza i donosi zakljuke o tome koje su okolnosti znaajne, a koje beznaajne. Proveo sam zato cijeli dan u svom klubu i tek

se uveer vratio u Baker Street. Bilo je gotovo 21 sati kad sam ponovo uao u nau sobu. - im sam otvorio vrata, prva mi je misao bila da je izbio

poar, jer je soba bila toliko ispunjena dimom da se jedva vidjela svjetlost svjetiljke na stolu. Ipak, kad uoh u sobu, uvidjeh da se varam. Bio je to samo ljut dim jakog duhana koji mi je stezao grlo i natjerao me na kaalj. Kroz dim ugledah nejasno Sherlocka Homesa, koji je s crnom glinenom lulom u zubima, u kunom ogrtau, sjedio udobno zavaljen u svom naslonjau. Oko njega je lealo nekoliko svitaka papira.

- Da niste nazebli, Watsone? - upita me. - Ne, nego je kriv ovaj otrovni zrak. - Hm! Imate pravo, i meni se ini da je gust. - Gust? Nepodnoljiv je! - Otvorite onda prozor. Vi ste, kao to vidim, cijeli dan proveli u svom klubu? - Ali, Holmes, zaboga! - Jesam li u pravu? - Da, ali kako ste... - Zaista, toliko ste bezazleni, VVatsone, da me oduevljavate. Uivam to mogu svoje slabe sposobnosti malo iskuati na vama. Jedan gospodin izlazi po kii. Uveer se vraa i izgleda kao da je iziao iz kutije: eir i cipele su mu besprijekorni. Cijeli je dan, dakle, proveo na jednom mjestu. Prisnih prijatelja nema. Gdje je onda bio? Zar to nije samo po sebi razumljivo? - Svakako, prilino je razumljivo. - Svijet je pun razumljivih stvari na koje nitko ne obraa panju. to mislite gdje sam ja bio? - Isto tako, cijeli dan kod kue. - Naprotiv, bio sam u Devonshireu. :. - Duhom? - Tako je. Moje je tijelo ostalo u ovom naslonjau,!, kao to s aljenjem primjeujem, za vrijeme moje odsutnosti je

popilo dva velika vra kave i unitilo Stamfordovu generaltabnu kartu tog dijela movarnog predjela, a moj duh je cijelog dana lebdio nad tim komadom zemlje. Uvjeren sam da bih se mogao potpuno slobodno snalaziti po tom kraju. - Karta je, svakako, raena u velikom mjerilu? - Vrlo velikom. On razvi mapu i rairi je na svom koljenu. - Evo, to je kraj koji nas zanima. Usred njega je Baskerville Hali. - A okolo je uma ? - Da. Pretpostavljam da se aleja tisovine, mada nije unesena u kartu pod tim imenom, prua u tom smjeru. Kao to vidite, movarni kraj nalazi se desno odatle. Ovaj mali skup kua je se-oce Grimpen u kojem ivi na prijatelj Mortimer. U krugu od osam kilometara, kao to vidite, ima samo nekoliko rasturenih kua. Tu je Lafter Hali, o kojem je u prii bilo rijei. Tu je ucrtana kua, moda stan onog prirodnjaka, Stapletona, ako me sjeanje ne vara. Tu su, zatim dva majura, High Tor i Foulmire. Napokon, dvadeset i dva kilometara odavde nalazi se Prince-town s velikim kaznenim zavodom. Izmeu tih dalekih toaka, kao i oko njih, prua se tuna, pusta movara. To je, dakle, sce- 24 na kojoj se odigrala ova nemila stvar i na kojoj e se, moda, s naom pomoi ona i razviti. - ini se da je kraj jezovit. - Da, prilii u potpunosti velikom zloinu. Kad bi vrag poelio da se umijea u ljudske stvari... - Zar ste i vi skloni natprirodnim objanjenjima? - I vraja orua mogu biti od krvi i mesa, zar ne? Moramo postaviti od dva pitanja. Prvo: je li poinjen uope zloin? Drugo: o emu se sastoji zloin i kako je poinjen? Razumije se, ako su Mortimerove pretpostavke tone i ako

imamo posla sa zlim duhovima, koji su izvan prirodnih zakona, onda nam je posao uzaludan. Ali naa je dunost da iscrpimo sve pretpostavke prije nego to nam ostane ova. Ako nemate nita protiv, mislim da ponovo trebamo zatvoriti prozor. Prilino je udno, ali koncentrirana atmosfera pomae mi da sredim misli. Jo nisam doao dotle da se zavuem u krinju, pa da mislim, mada bi to bila logina posljedica mojeg uvjerenja... Jeste li i vi malo razmislili o tom sluaju? - Radi se o zbrkanom sluaju. - Ima u njemu nekoliko znaajnih toaka: promjena tragova nogu, na primjer. to mislite o tome? - Doktor Mortimer tvrdi daje Baskerville dio staze u aleji preao neujno, na prstima. - On samo ponavlja ono to je neki glupan rekao prilikom oevida. Zato bi ovjek iao niz aleju na prstima? - On je trao, VVatsone, oajniki je trao, trao u smrtnom strahu, sve dok ga nije pogodio infarkt, pa je pao licem na zemlju. - Trao, ali zato je trao? - U tom je pitanju na problem. Neki znakovi govore da je razum izgubio od straha jo prije nego to je poeo trati. - Kako znate ? - Pretpostavljam da je uzrok njegova straha dolazio prema njemu iz movare. Ako je to tako, a ini se da jest, onda samo ovjek koji je izgubio razum moe trati od kue umjesto da tri prema njoj. Ako se sloimo da je Ciganinov iskaz istinit, onda je sir Charles, zapomaui, trao upravo u smjeru odakle je najmanje mogao oekivati pomo. I nadalje, koga je on ekao te noi i zato je ekao u aleji tisovine, a ne u svojoj kui? - Mislite li da je on nekoga ekao? - - On je bio ve u godinama i boleljiv. Razumljivo je to

je uveer izlazio u etnju, ali zemlja je bila vlana, a no hladna. Zar je prirodno da on pet do deset minuta stoji

na istom mjestu, kao to je doktor Mortimer, s vie dara za zapaanje nego to sam to od njega oekivao, zakljuio po pepelu cigare?

- Ali on je svake veeri izlazio. - Smatram kako nije vjerojatno da je svake veeri ekao kraj vrataca koja vode prema movari. Svjedoci nas, naprotiv, uvjeravaju da je izbjegavao movaru. A te je veeri ekao. Bila je to veer prije nego to je trebalo da otputuje u London. Stvar se ve razvija, Watsone. Stvari se uklapaju. Smijeni li vas zamoliti da mi dodate violinu? Sva razmiljanja o toj stvari odgodit emo za sutra ujutro, kad e nam posjet doktora Mortimera i sirHen-ryja Baskervilla pruiti nove, korisne podatke. IV. Sir Henry Baskerville Nakon doruka su raspremili stol prije nego to obiavaju, pa je Holmes doekao obeani posjet u kunom ogrtau. Nai su gosti bili toni, jer je sat otkucavao upravo deset kad je uao Mortimer s mladim barunom. Bio je to omanji ivahan ovjek, crnih oiju, u ranim tridesetima; vrlo snane grade, gustih obrva i otrih crta lica koje su odavale borbenost. Imao je smee vuneno odijelo, a cijela njegova pojava, preplanula na suncu i vjetru, odavala je ovjeka koji gotovo itavo svoje vrijeme provodi pod vedrim nebom. U njegovu vrstu pogledu i mirnom, sigurnom dranju neto je odavalo dentlmena. - Ovo je sir Henry Baskerville - ree Mortimer. - Da, gospodine Holmes. U cijeloj toj prii neobino je to to bih vas ja i sam bio potraio, ak i da mi to prijatelj nije predloio. Vi ste, kako ujem, slavni odgoneta zagonetki, a ja sam jutros postavljen pred jednu zagonetku ijem rjeenju nisam dovoljno dorastao. - Molim vas, sjednite, sir Henry. Ako sam vas dobro razumio, htjeli ste rei da ste doivjeli neto neobino otkad ste u Londonu.

- Nije to osobito vano, gospodine Holmes, bit e da je rije o nekakvoj ali. Posrijedi je pismo, ako se to moe nazvati pismom. Primio sam ga jutros. On spusti na stol omotnicu, pa svi pridosmo blie stolu. Bila je to prilino jednostavna omotnica sivkaste boje. - Na njoj je tampanim slovima, neispisanim rukopisom, evo vidite, ispisana adresa: "SirHenry Baskerville, Hotel "Northumberland". Pismo ima potanski peat "Charing Cross", a peat na marci je udaren sino. - Tko je znao da ete odsjesti u hotel "Northumberland"? -upita Holmes naeg posjetioca, promatrajui ga otrim pogledom. - Nitko to nije mogao znati. Za taj hotel sam se odluio tek kad sam susreo doktora Mortimera. - Ali doktor Mortimer je, bez sumnje, ve bio odsjeo tamo. - Ne, odsjeo sam kod jednog prijatelja - ree lijenik. - 26 - Sastavljaa ovog pisma nita nije moglo navesti na pomisao da namjeravamo odsjesti u ovom hotelu. Holmes izvadi iz omotnice dvostruko presavijenu polovinu arka papira. Razvi ga i prostre na stol. Usred lista je bila napisana jedna jedina reenica, sloena pomou nalijepljenih tiskanih rijei. Reenica je glasila: "Ako vam je stalo do ivota, drite se to dalje od movare". Rukom je bila ispisana samo rije "movare", i to tiskanim slovima. - No, - ree sir Henry Baskerville - moda nam vijnoete rei to to znai, sto mu gromova, i tko je taj koji se brine o meni ? - to vi mislite o tome, gospodine Mortimeru? U svakom sluaju, morate priznati da to pismo nije neto natprirodno. - Ne, nije, ali moda ga je poslao netko tko je uvjeren da je cijela ta pripovijest natprirodna!

- Kakva pripovijest? - upita sir Henry otro - ini se, gospodo, da vi o mojim stvarima znate mnogo vie od mene. - Prije no to napustite ovu sobu, sz'rHenrv, uputiti emo vas u sve ono to znamo - ree Holmes. - To vam obeavam. Ali sad emo, s vaim doputenjem, ograniiti svoju panju na ovaj vrlo zanimljiv dokument. On je morao biti sastavljen i predan na potu sino. Imate li jueranji "Times", Watsone? - Eno ga tamo u kutu. - Smijem li vas zamoliti da mi dodate unutranju stranicu lista, onu s uvodnicima. - Brzim je pogledom preletio preko stupaca. - Odlian lanak o slobodi trgovine. Dopustite da vam iz njega neto proitam: "Bez uvoza nema izvoza, jer svaka drava tei k uravnoteenoj novanoj bilanci. I zato, to dalje od mjera zatite u privredi! Isto tako, svakom graaninu treba iskreno rei: 'Ako vam je stalo do ivota, do boljeg ivota, drite se privredne politike bez zatitnih carina. Budite svjesni da je interes zemlje vaniji od interesa pojedinaca'. To bi trebala biti izborna parola". - to mislite, VVatsone? - povika Holmes, trljajui oduevljeno ruke. - Zar ne smatrate daje to miljenje dostojno divljenja? Doktor Mortimer je promatrao Holmesa ispitivakim pogledom zabrinuta lijenika, a i sir Henry Baskerville je upro, sasvim iznenaen, svoje crne oi u mene, i dobacio : - Ne razumijem se u carine i sline stvari, ali ini mi se da smo se, bar to se mojeg pisma tie, malo udaljili od teme. - Naprotiv, mislim da smo ve prilino blizu. Watson bolje poznaje moje metode od vas, ali ini mi se da ni on nije sasvim shvatio znaenje ovog uvodnika. - Ne, priznajem da nisam naao nikakvu vezu. _ Pa ipak, dragi moj VVatsone, postoji tijesna veza, jer je ovo pismo izrezano iz ovog uvodnika: "Ako vam je stalo

do ivota" i onda "to dalje od".... Zar ne vidite odakle su izvaene te rijei? _ Grom i pakao, u pravu ste. To je umijee! - povika sir Hen- ry. - Ako ste iole sumnjali, sad vie ne moete, kad vidimo da tih nekoliko rijei, zapravo itavih dijelova reenice, na primjer "ako vam je stalo do ivota", tvore cjelinu izrezanu kao jedan komad. - Zaista, tako je. - Zbilja, gospodine Holmes, to je previe za moju pamet - ree Mortimer i pogleda zaueno naeg prijatelja. - Mogao bih razumjeti da mi je netko rekao: "Rijei su iz nekih novina". Ali da vi kaete i ime i broj tih novina i da dodate da je to mjesto u njihovu uvodniku, to zapanjujue. Kako ste doli do toga? - Pretpostavljam, doktore, da vi na prvi pogled razlikujete lubanju Crnca od lubanje Eskima. - Naravno. - A kako to? - Kako? Jer sam prouavao lubanje. Razlika je velika. Uzvie-nje iznad onih duplji, ugao lica, zavod donje eljusti... - E, a ja opet prouavam ovo, i tu su razlike goleme. Za moje oi, izmeu prorijeenog borgisa Timesova uvodnika i neistog sloga nekog veernjeg lista od pola pennya postoji isto toliko velika razlika kao to je vi uoavate izmeu crnake i eskimske lubanje. Razlikovanje pojedinih tipova slova ubraja se u temeljno znanje kriminalistike. Ipak, moram vam priznati da sam jednom u ranoj mladosti pomijeao "Leeds Mercury" s "Western Morning News". Ali uvodnik u "Timesu" je neto sasvim posebno. Kako je pismo sastavljeno juer, pretpostavljao sam da su rijei, vjerojatno, uzete iz jueranjeg izdanja.

- Ako sam vas razumio, gospodine Holmes - opazi sir Henry Baskerville - netko je ove rijei karama.... - karama za nokte. Kao to vidite, kare imaju kratke krake, pa su se dui isjeci morali dva puta zarezivati. - Tono. Netko je, znai, tekst pisma izrezao karama s kratkim kracima i zalijepio ga. - Gumiarabicom! - ree Holmes. - Gumiarabicom na papiru. Ali, htio bih znati zato je rije "movara" ispisana crnom tintom. - Zato to je rijetko kada otisnuta. Sve su druge rijei jednostavne i mogu se nai u svakom broju novina, ali rije "movara" nije ba esta. - 28 - To je svakako dobro objanjenje. Jeste li uspjeli iitati jo neto iz ovog pisma, gospodine Holmes? - Ima jo nekoliko sitnica, premda se poiljalac trudi da izbrie sve tragove koji bi ga mogli odati. Adresa je, kao to vidite, ispisana nespretnim slovima. Ali "Times" je list koji itaju uglavnom kolovani ljudi. Moemo zato pretpostaviti daje pismo sastavio neki obrazovani ovjek, koji eli pobuditi dojam da pripada nekoj neobrazovanoj klasi, a njegov trud da iskrene rukopis namee nam zakljuak da vam je njegov pisac poznat ili da biste ga mogli prepoznati. Opazit ete, dalje, kako rijei nisu za-lijepljene u ravnini jedna do druge, ve su neke vie od drugih. Na primjer, rijei "drite se" stoje izvan reda. To bi moglo znaiti nepanju prilikom izrezivanja, a moda i daje onaj koji je iz-rezivao bio uzbuen ili se pak urio. Ipak, vie vjerujem u posljednju pretpostavku, jer je sastavljanje ovog pisma bilo zacijelo vana stvar, pa nije vjerojatno da bi sastavlja pri tom bio nepaljiv. Ako se, pak, urio, onda ta okolnost dovodi do zanimljiva pitanja - zato se urio? Svakako, pismo koje bi do ranog jutra bilo predano na potu moralo bi doi u ruke sir Henrvja prije nego to on napusti hotel. Da li se sastavlja pisma plaio

da ga netko ne prekine, i ako se plaio, koga se to mogao plaiti? - Nagaajui, stvari odlaze u nama nepoznata podruja- ree Mortimer. - Recite radije da odlaze u podruje u kojemu razmatramo sve mogunosti i odluujemo se za najvjerojatniju. Matu upotrebljavamo za znanstvena zakljuivanja. Ali zakljuivanja uvijek zasnivamo na vrstim, stvarnim postavkama. Moda mislite da govorim napamet, ali potpuno sam uvjeren da je na ovoj omotnici adresa napisana u nekom hotelu. - Kako, zaboga, moete rei tako neto? - Ako paljivo ispitate omotnicu, opazit ete da su piscu i pero i tinta inili tekoe. Pero se u jednoj jedinoj rijei dva puta razmaknulo, a tinte je pri pisanju ove kratke adrese nestajalo tri puta, to je dokaz da je u tintarnici bilo malo tekuine. U privatnoj kui teko bi dopustili da tinta i pero budu u takvom stanju, pa se gotovo nikad ne dogaa da oboje nisu ispravni. Vi, zacijelo, svi znate da su tintarnice i pera po hotelima gotovo uvijek kritini. Da, evo, bez kolebanja vam kaem: kad bismo mogli pregledati koeve za papir po svim hotelima u blizini Charing Crossa, dok ne naemo ostatke izrezana "Timesova" lanka, uhvatili bismo osobu koja je poslala ovo neobino pismo... Oho, oho, a to je ovo? ! | On jo jednom ispita papir s nalijepljenim rijeima, drei gt| blizu oiju. ? _ Dakle? _ Nita - ree ostavljajui papir. - Obina neispisana polovina arka, nema ak ni vodenog znaka. Mislim da smo iz ovog obinog pisma izvukli sve to se moglo. A sada, sir Henry, jo neto: - je li vam se dogodilo neto vrijedno spomena otkada ste doli u London? _ Ne, zaista nije, gospodine Holmes. Mislim da nije. - Niste li opazili da vas netko promatra ili slijedi?

- Imam dojam da sam upao u bezvrijedni roman - ree na posjetitelj. - Sto mu gromova, zato bi mene netko slijedio ili proma-trao? - O tome emo jo popriati. To je sve to imate za rei prije nego to prijeemo na stvar? - Hm, ovisi o tome to je po vama vrijedno spomena. - Sve ono to odstupa od uobiajenog toka ivota. Sir Henry se osmjehnu, pa ree: - Zasad mi ivot u Engleskoj nije dobro poznat, kako sam od rane mladosti ivio u Sjedinjenim Dravama i u Kanadi. Ali nadam se da gubitak jedne cipele kod vas nije uobiajena stvar. - A vi ste izgubili cipelu? - Gospodine - uzviknu Mortimer - on ju je morao jedno-stavno negdje zametnuti. Nai ete je kad se vratite u hotel. Kakvog smisla ima uznemirivati takvim sitnicama gospodina Hol-mesa? - Pa on je htio saznati sve to odstupa od uobiajenog ivota. - Tako je - ree Holmes: - i taj me neznatan dogaaj zanima, ma koliko se on inio beznaajnim. Rekli ste, dakle, izgubili ste cipelu. - Ili sam je zametnuo, ako hoete. Sino sam stavio obje cipele pred vrata, a jutros sam naao samo jednu. Od djeaka koji je istio cipele nisam mogao doznati nita pametnoga. Najgore je to sam tek sino kupio na Strandu te cipele, tako da ih nisam bio jo ni obuo. - Pa, kad ih niste ni obuli, zato ste ih onda stavili pred vrata da ih oistite? - Bile su to ute cipele. Jo nisu bile namazane, pa sam ih zato stavio pred vrata. - Znai, vi ste juer odmah nakon dolaska u London kupili Par cipela?

- - Nakupovao sam mnogo stvari: pratio me je pritom doktor Mortimer. Znate, kad je ovjek plemi i posjednik mora se malo urediti, a ja sam se, moe biti, na dalekom zapadu malo zapustio. Izmeu ostalih stvari, kupio sam ute cipele, dao sam est

dolara za njih... No, jedna je ukradena prije nego to sam je obuo. - Jedna cipela nije bogzna kakav plijen za lopova - ree Sher-lock Holmes. Mislim da je Mortimer u pravu i vjerujem da e se izgubljena cipela ubrzo pronai. - A sad, gospodo - ree odluno mladi barun - ini mi se da smo dovoljno govorili o samo nekolicini stvari koje za sad znamo. Vrijeme je da i vi ispunite svoje obeanje i opirnije objasnite to sve to znai. - Vaa je elja opravdana - odgovori Holmes. - Gospodine doktore, mislim da ete najbolje uiniti ako svojem prijatelju ispriate priu onako kao to ste je ispriali nama. Tada ueni gospodin izvadi ispisani papir iz depa i, sluei se njime, izloi sve kao i dan ranije. S/rHenry Baskerville sluao ga je veoma paljivo i s vremena na vrijeme iznenaeno uzvikivao. - Ja sam, ini se, uz posjed naslijedio i osvetu kakvih mranih sila - ree kad je lijenik zavrio svoju dugu pripovijest. Istina, jo kao dijete neprestano sam sluao o neastivu psu. To je omiljena legenda u naoj obitelji, ali nikad u nju nisam ozbiljno vjerovao. Ipak, tajanstvena smrt moga strica ... kao da me je sasvim zbunila. Ne ide mi u glavu to to znai. Ni vama nije, vjerujem, sasvim jasno tko bi trebao voditi ovaj sluaj, policajac ili sveenik? - Tako je. - A sad jo ovo pismo koje sam dobio u hotelu. ini mi se da je pismo u nekoj vezi s traginim dogaajem to se zbio u blizini movare.

- ini se daje netko o tom dogaaju bolje obavijeten od nas - ree doktor Mortimer. - A zatim - ree Holmes - taj netko nije prema vama neprijateljski raspoloen, jer vas upozorava na opasnost. - Moda me on zbog vlastite koristi eli udaljiti odavde? - Mogue je, naravno, i to. Zahvaljujem vam, gospodine Mor-timere, to ste me stavili pred problem koji doputa razna zanimljiva rjeenja. A sad, najprije trebamo odluiti o jednoj okolnosti, sir Henry. Mislite li da je preporuljivo nastaniti se u Baskerville Hallu ili nije? - A zato ne bi bilo ? - ini se da bi to moglo biti povezano s opasnostima. - Mislite li na opasnost naeg obiteljskog zloduha ili nekog ljudskog bia? - To tek moramo ispitati. - Bilo kako bilo, moj odgovor je jasan, gospodine Holmes: nema vraga u paklu ni ovjeka na zemlji koji bi me mogao sprijeiti da se nastanim u kui svojih predaka. Toga u se drati. Crne mu se obrve pritom skupie, a obraze mu obli snano rumenilo. Vatrena narav Baskervillea nije se ugasila u posljednjem izdanku tog roda. - Meutim - produi on - jo nisam imao vremena razmis-liti o svemu to ste mi rekli. Teko je zahtijevati od ovjeka da se odmah odlui na neto to jedva moe shvatiti. elio bih da o svemu tome mirno razmislim i da tada odluim. Sad je ve jedanaest i trideset. Vratit u se u hotel. Kako bi bilo da vi i va prijatelj, doktor VVatson, u 14 sati ruate sa mnom? Tada bih vam tono mogao rei to mislim o toj prii. - Da li vam odgovara prijedlog, VVatsone? - U potpunosti. - Dobro, doi emo. elite li da vam naruim kola? - Hvala vam. Vie volim pjeaiti jer me je ova pria poprilino uzbudila.

- Dopustite mi da vas otpratim - ree Mortimer. - Nai emo se, dakle, u 14 sati. Au revoir! Sluali smo korake naih posjetitelja, koji su silazili niz stepenice, a zatim, kad se vrata zatvorie, Holmes se odjednom pretvori iz mislioca-sanjara u ovjeka od akcije. - Brzo se odjenite, Watsone; navucite cipele i uzmite eir, brzo, ne smijemo gubiti ni trenutka. On pouri u svoju spavau sobu, zbaci sa sebe kuni ogrta i smjesta se pojavi u kaputu. Pojurili smo niza stepenice i izili iz kue. Mortimer i Baskerville jo su se nazirali oko stotinjak metara ispred nas, u blizini Oxford Streeta. - Da potrim i da im kaem da nas priekaju? - Ne, za ime Boga, dragi moj VVatsone. Vi ste mi sasvim dovoljni, samo da vam ne bude dosadno sa mnom. Nai novi poznanici dobro su uinili to su se uputili pjeice. Zaista je divan dan za etnju. On ubrza hod sve dok razdaljinu izmeu nas i oba gospodina nije skratio otprilike na polovinu. Ili smo Orford Streetom, a onda niz Regent Streeet. Oni odjednom zastadoe ispred nekog izloga. Holmes uini isto. Najednom mu se ote usklik zadovoljstva. Slijedei njegov brz pogled, spazih dvokolicu u kojoj je sjedio jedan ovjek. Dvokolica se lagano odmicala s mjesta na drugoj strani ulice, gdje je do maloas stajala. - To je na ovjek, VVatsone. Naprijed! Da ga malo bolje pogledamo, ako mu ve ne moemo nita. Istog asa opazih upavu, crnu bradu i par oiju prodorna pogleda koje su kroz prozor dvokolice gledale na nas. Smjesta se dignuo krov na kolima i putnik doviknu neto koijau, a kola pojurie niz Regent Street. Holmes se poe odmah osvrtati za nekom slobodnom koijom, ali u blizini nije bilo slobodne. Onda, luaki pojuri niz ulicu za kolima. Naalost, ona su

bila ve daleko odmakla i uskoro se vie nisu mogla vidjeti. - Eto - ree Holmes gorko, kad se sav blijed i zadihan kroz gomilu kola progurao do mene. - Jeste li ikad vidjeli ljepu priliku i manje sree, VVatsone. Ako ste savjestan ovjek, morate zabiljeiti tu budalatinu i suprotstaviti je mojim uspjesima. - Tko je bio taj ovjek? - Nemam pojma. - Uhoda? - Hm, prema svemu to sam uo i vidio, netko poput sjene prati Baskervillea od samog trenutka kad je stigao u London. Kako bi, u suprotnom, tako brzo saznao da je mladi barun odsjeo u hotelu "Northumberland"? Budui da su ga slijedili prvog dana, zakljuujem da e ga pratiti i drugoga. Moda ste opazili da sam dvaput prilazio prozoru dok je Mortimer itao onu legendu. - Da, sjeam se. - Gledao sam da li netko vreba na ulici, ali nisam mogao otkriti nikoga. Imamo posla s vjetim ovjekom, VVatsone. itava je ta stvar vrlo ozbiljna. Istina, jo ne znam tono imamo li posla s prijateljskim ili neprijateljskim stvorenjem, ali neprestano mi se vrte u glavi dvije stvari: "sredstvo" i "cilj". Kad su nai posjetioci otili, poao sam odmah za njima, u nadi da u pronai nevidljiva pratioca. To je, zacijelo, lukava glava. Nije se pouzdao u svoje noge nego je uzeo kola, pa je mogao na trenutak prolaziti kraj njih, na trenutak ii za njima, a da ga oni ne vide. Takav postupak ima prednost, ovjek koji tako postupa moe pratiti ljude koje dri na oku ak i kad oni uzmu kola. Meutim, jedna strana tog postupka je loa.... - ovjek ovisi o svom koijau. - Tako je. - Neto smo ipak zaboravili.

- Dragi moj VVatsone, istina je, budalasto sam postupio. Ali ne mislite valjda da sam zaboravio pogledati na broj kola? Na nepoznati ovjek bio je u kolima broj 27704. No, zasad od toga nemamo nikakve koristi. - Ne mogu shvatiti da ste vie od toga mogli uiniti. - Mogao sam, im sa opazio kola, okrenuti se i poi u suprotnom smjeru. Bio bih tako i sam mogao mirno uzeti neka kola i na malom razmaku pratiti tog ovjeka, ili to bi bilo jo bolje, otii do hotela "Northumberland" i saekati ga ondje. Kad bi tako na neznanac dopratio mladog Baskervillea do hotela, mi bismo ga potukli njegovim vlastitim orujem i vidjeli bismo kamo ' dalje. Zbog nae nepromiljene urbe nepoznati protivnik je brzo i odluno iskoristio nau greku, i mi smo ga izgubili u guvi Sami smo si krivi. Ili smo lagano Regent Streetom i razgovarali, a Mortimera smo i njegova pratioca ve odavno prestali slijediti. _ Nema smisla da ih dalje pratimo - ree Holmes. - Sjena je ieznula i nee se vie pojaviti. Moramo razmisliti o kartama koje su nam ostale u ruci i odluno ih baciti na stol. Biste li pred sudom mogli rei kakvo je bilo lice onog ovjeka u kolima? - Mogao bih opisati samo njegovu bradu. - Zakljuujem da je brada, po svemu sudei, lana. Pamet-nom ovjeku koji je poao na tako tugaljiv posao potrebna je brada samo da bi sakrio lice. Doite sa mnom, VVatsone. Holmes ue u Ured kurirske slube u kojemu gaje poslovoa doekao jako srdano. - Vidim, VVilsone, niste zaboravili onaj mali sluaj kad sam bio u mogunosti pomoi vam. - Naravno da nisam! Spasili ste mi tada ast, a moda i ivot.

- Vi pretjerujete, dragi prijatelju!... ini mi se, VVilsone, da meu svojim kuririma imate nekog Cartvvrighta koji se pokazao okretnim prilikom nae prethodne suradnje. - Da, gospodine, on je jo kod nas. - Moete li ga pozvati? Hvala. Zatim, elio bih da mi usitnite ovih pet funti. Poslovoa zazvoni, i as zatim pojavi se etrnaestogodinji djeak jakih crta lica i spotovanjem stade pred slavnog detektiva. - Dajte mi, molim vas, adresar hotela - ree Holmes. Hvala... evo, Cartwrighte, ovdje su napisana imena 23 hotela, svi se nalaze u blizini Charing Crossa. - Vidim. - Obii e ih redom, jedan za drugim. - Razumijem. - U svakome e dati po iling vrataru na vanjskim vratima. Evo ti 23 ilinga. - Razumijem. - Rei e mu da eli pogledati sve jueranje otpatke papira, jer trai vaan telegram koji je pogreno dostavljen. Jesi li me razumio? - Jesam. - Ti e, zapravo, potraiti srednji arak jueranjeg "Timesa". U njemu su karama izrezane rupe. Evo, to je broj tog "Timesa". A ovo je stranica koju traimo. Prepoznat e taj list, zar ne? - Hou, gospodine. 35 - Vratar s vanjskih vrata pozvat e vratara iz predvorja. Tom vrataru dat e takoer iling. Ovdje su ti jo 23 ilinga. Na 20 mjesta od 23 rei e ti da je sadraj koeva za papir spaljen ili nekako uniten. U tri hotela pokazat e ti papire, pa e potraiti onaj boj "Timesa". Vjerojatnost da neto nade jako je malena. Evo ti jo 10 ilinga za nepredviene izdatke. Poalji veeras brzojavni izvjetaj

na moju adresu u Baker Street. A sad, VVatsone, trebamo se jo raspitati o vlasniku kola broj 27704. Zatim emo poi u neki umjetniki salon u Bond Streetu i utuci vrijeme do dolaska u hotel. V. Tri prekinute niti Sherlock Holmes se uspjeno odmarao od svakidanjih briga. Slijedea dva sata kao da je potpuno smetnuo s uma zagonetan sluaj u ije smo se tajne bili zapleli i mirno je promatrao slike moderne belgijske kole. ak i kad smo napustili galeriju, govorio je, sve dok nismo stigli do hotela, uglavnom o umjetnosti, o kojoj je, uzgred reeno, imao barbarske pojmove. - Sir Henry Baskerville je gore i eka vas - ree ef recepcije. - Zamolio me da vas, im doete, odvedem k njemu. - Nemate nita protiv da najprije pogledam vau knjigu gostiju? - upita ga Holmes. - Samo izvolite. Iz knjige se vidjelo da su poslije imena Baskerville zabiljeene jo dvije grupe gostiju: "Teophilus Johnson s obitelji iz Nevvcas-tlea" i "Gospoa Oldmore sa sluavkom, iz Nigh Lodgea, Alton". - ini se daje taj gospodin moj stari poznanik - ree Holmes. - Odvjetnik, zar ne? Sijede kose i pomalo hrom? - Ne, ovaj gospodin Johnson je vlasnik rudnika ugljena; vrlo snaan gospodin, koji nije stariji od vas. - Da se ne varate to se tie njegova zanimanja? - Ne, ne varam se, on odsjeda ve nekoliko godina kod nas i dobro ga poznajem. - A tako, onda je sve u redu. Sad jo o gospodi Oldmore. ini mi se da se sjeam njezina imena. Oprostite to sam tako radoznao, ali kad se ovjek raspituje o nekom poznaniku, esto ima prilike naii na drugog.

- Gospoa Oldmore je boleljiva stara dama. Suprug joj je predsjednik opine Gloucester. Kada god doe u London, odsjeda u naem hotelu. - Hvala. ini mi se da ju poznajem... Ovim pitanjima smo

utvrdili znaajnu injenicu, VVatsone - produi Holmes lagano, dok smo se penjali uz stepenice. - Sada znamo da ljudi koji se tako predano brinu o sz'rHenrvju nisu uzeli stan u njegovu hotelu. Iz toga proizlazi da njima nije stalo samo do toga da ga Promatraju, kao to smo vidjeli, ve i da oni sami ne budu vie-ni- Ta okolnost govori sama po sebi.

- to, na primjer? - Govori najprije... Ej, dragi gospodine, to se to dogodilo? Gore, na kraju stepenica, je naletio na nas sir Henry Baskervi-lle. Bio je sav zajapuren od ljutnje, a u ruci je drao neku zapra-enu staru cipelu. Guio se od gnjeva, a u njegovim se rijeima razabirao razvueni naglasak zapadne Engleske, koji tog jutra nismo opazili. - Ovi iz hotela misle, valjda, da sam balavac - vikao je. - Ali vidjet e oni na koga su nabasali. Ja se ne alim. Grom i pakao, ako onaj magarac ne nade moju cipelu, bit e svega. Volim alu, gospodine Holmes, ali ovo je ve prelo mjeru. - Vi jo traite svoju cipelu? - Traim je, i moram je nai. - Ali rekli ste da je to bila nova, uta cipela. - I bila je. A sad je tu jedna stara, crna! - to! Neete valjda rei...? - Da, ba to hou rei. Sve u svemu imao sam tri para cipela: nove ute, stare crne i ove lakirane koje sad imam na nogama. Sino su mi uzeli jednu utu, a danas prije podne, eto, ukrali su mi i jednu crnu. No, jeste li napokon stigli? Govorite, ovjee, to tako buljite u mene! - obrati se uzbueni sir Henry sobaru, Nijemcu, koji se upravo bio pojavio.

- Ne, gospodine! - ree sobar. - Po cijelom se hotelu raspitujem, ali o tome nitko iv nita ne zna. - Sluajte! Ili e se do veeri ta cipela pronai ili u vaem efu rei da smjesta naputam hotel. - Cipela e se pronai, gospodine, obeavam da e se pronai. Nai emo je, imajte samo malo strpljenja. - Pazite, ovo je posljednji put da mi nestaju stvari u ovoj razbojnikoj spilji... Gospodine Holmes, oprostite to vas zadravam ovakvim sitnicama. - O, meni se ini da to nije sitnica. - Zar vi nestanak cipele smatrate toliko ozbiljnim? - Kako vi to tumaite? - Ne pokuavam nita protumaiti. Neto gluplje i neobinije nije mi se, ini mi se, nikad dogodilo. - Neobino... da, moe biti - ree Holmes zamiljeno. - to mislite vi o tome? - Hm, ne mogu rei da sam dosad neto razumio. Sir Henry, va je sluaj zamren. Ako ga dovedem u vezu sa smru vaeg strica, zaista ne znam da li sam izmeu 500 prvorazrednih sluajeva, kojima sam se do sada bavio, jo ikad imao tako udnovati. Ali, drimo u ruci nekoliko niti, a ima nade da e nas ova ili ona dovesti do istine. Izgubit emo moda neto vremena pra- - neku pogrenu nit, ali, prije ili kasnije, moramo naii na praV^i smo prijatan ruan na kojemu nismo ni spomenuli slu-- boe kojega smo se okupili. Tek poslije ruka, kad smo preli a) tjedni salon, Holmes upita sir Henrvja Baskervillea, to na- mjerava uiniti. u Baskerville Hali. _A kada? _ Potkraj ovog tjedna. - Smatram - ree Holmes - daje vaa odluka mudra. Potpu-no sam uvjeren da ovdje u Londonu motre na vae korake, a u milijunskom gradu teko je utvrditi koji vas to

ljudi prate i zato. Ako imaju zle namjere, mogu vam uiniti neto naao, a ja to neu moi sprijeiti. Vi vjerojatno ne znate, gospodine Morti-mere, da vas je danas prijepodne netko pratio kad ste izili iz nae kue? Mortimer skoi sa stolice i uzviknu: - Pratio nas je netko, a tko? - To vam, na alost, ne mogu rei. Imate li medu svojim poznanicima i susjedima u Dartmooru nekog ovjeka s velikom crnom bradom? - Ne, Ili, ekajte... Imam. Da. Barrvmore, sir Charlesov nadstojnik ima veliku, crnu bradu. - Ha! to radi taj Barrvmore? - On sada upravlja imanjem u Baskerville Hallu. - Uvjerit emo se najprije je li zaista tamo ili je moda u Londonu. - Kako mislite to uiniti? - Dajte mi formular za telegram. Uputit emo Barrvmoreu telegram s ovim rijeima: " Je li sve spremno za sir Henrvja?" Tako, to je dovoljno. Koja je pota najblia? Grimpen. Vrlo dobro. Upravitelju pote u Grimpenu poslat emo ovaj brzojav: "Telegram za gospodina Barrvmorea treba predati samo njemu u ruke. Ako je odsutan, molimo da to javite telegramom sir Henrvju Baskervilleu, Hotel 'Northumberland'". Tako emo jo prije veere doznati da li je Barrvmore na svojoj dunosti u De-vonshireu ili nije. - U pravu ste - ree Baskerville. - Uostalom, recite nam, go-spodine Mortimere, kakav je ovjek taj Barrvmore? - On je sin biveg, sad ve pokojnog upravitelja imanja. Obitelj slui ve etiri generacije. Koliko znam, on i njegova supru-a neizmjerno su potovani brani par u cijeloj okolici. - - Pa, ipak, jasno je - upade mu Baskerville u rije - da

sve dpk nitko od obitelji ne ivi u zamku, oni imaju na raspolaganju divnu kuu i ne rade nita.

- Tako je. - Je li Barrvmore imao nekakve koristi od sir Charlesove op0. ruke ? -upita Holmes. - On i njegova supruga dobili su po 500 funti. - Oho! A jesu li znali da e to dobiti? - Da. Sir Charles je volio govoriti o svojoj posljednjoj volji. - To je zanimljivo. - Nadam se - ree Mortimer - da vi ne gledate nepov-jerljivim oima na svakoga koga se sir Charles sjetio u svojoj oporuci, jer je i meni ostavio tisuu funti. - Ta to kaete! A da li je i drugima to ostavio? - Ostavio je mnogo manjih legata pojedinim osobama i nekoliko veih javnim dobrotvornim ustanovama. Sve ostalo pripalo je sir Henrvju. - A koliki je taj ostatak? - Sedam stotina i etrdeset tisua funti. Holmes iznenaeno podigne obrve. Mortimer nastavi: - Svi smo smatrali sir Charlesa vrlo bogatim ovjekom, ali ipak nismo ni slutili koliko je bogat sve dok nismo popisali njegove vrijednosne papire. Ukupna vrijednost njegove imovine dosee gotovo milijun funti. - Sto mu gromova! To je ve ulog zbog kojega se netko moe odluiti na oajniku igru. Jo jedno pitanje, gospodine Morti-mere. Ako pretpostavimo da se naem mladom prijatelju dogodi neto - oprostite mi, molim vas, zbog te neprijatne pretpostavke, sir Henry - tko bi onda naslijedio ovo imanje? - Kako je mladi sin sir Charlesov brat, Roger Baskerville, umro neoenjen, cijelo imanje pripalo bi obitelji Desmond. Oni su dalji srodnici. James Desmond je stariji sveenik u Westmor-landu. - Hvala. Sve su te pojedinosti od velike vanosti. Jeste li ikad osobno vidjeli Jamesa Desmonda? - Jesam. Doao je jednom u posjet sir Charlesu. To je ovjek dostojanstvena izgleda, koji ivi pobono. Sjeam

se kako nikako nije htio pristati da od sir Charlesa primi neku rentu, koju mu je on gotovo naturao. - I taj ovjek, navikao da ivi tako jednostavno, mogao bi, znai, naslijediti od sir Charlesa stotine tisua! - On bi naslijedio Baskerville Hali, jer je to obiteljsko dobro. A naslijedio bi i novac, ako sadanji vlasnik ne odlui drukije, to, razumije se, ovisi o njegovoj volji. - A imate li vi oporuku, sir Henry? - Ne, gospodine Holmes, nemam. Tek sam juer doznao kako stvari stoje, pa nisam imao za to vremena. Ali, po mom mi- novac treba pripasti onome tko dobije titulu i imovinu. t ie mislio i pokojni stric. Kako bi vlasnik mogao uspostavi-ri sjaj Baskervillea, kad ne bi imao novca da odrava posjed 11H brom stanju? Kua, imanje i novac trebaju ostati zajedno. U Tako je! I ja sam, dakle, sz>Henry, vaeg miljenja da morate odeodivo otii u Devonshire. Moram vam samo neto napomenuti: nikako ne smijete putovati sami. _ gospodin Mortimer se vraa sa mnom. _ Ali doktor Mortimer ima svoju praksu i ivi daleko od vas. I unato najboljoj volji, moda vam ne bi mogao pomoi. Ne, sir Henry, morate povesti nekog pouzdanijeg ovjeka koji e uvijek biti uz vas. - Bi li bilo mogue da vi osobno poete sa mnom, gospodine Holmes? - Ako doe do neke krize, potrudit u se da budem prisutan. Ali razumjet ete da se zbog svoje velike prakse i stalnih poziva za pomo koje dobivam sa svih strana, ne mogu na neodreeno vrijeme udaljiti iz Londona. Sad su jedno od najasnijih imena Engleske ugrozili neki bijedni ucjenjivai i samo ja mogu sprijeiti taj skandal. Uvidjet ete i sami da ne mogu poi u Dart-moor.

- Koga biste mi onda preporuili? Holmes spusti ruku na moje rame i ree: - Ako je moj prijatelj voljan pratiti vas, onda u trenutku opasnosti ne moete pokraj sebe imati boljeg ovjeka. Nitko to ne moe rei pouzdanije od mene. Prijedlog je bio doao iznenada, prije nego to sam imao vremena da neto odgovorim. Baskerville me dohvati za ruku, stisnu je srdano i uzviknu: - To je zaista ljubazno od vas, gospodine doktore! Vidite i sami to se sa mnom dogaa i znate o cijeloj toj stvari isto toliko koliko i ja. Ako me hoete pratiti u Baskerville Hali i pomoi mi, to vam nikad neu zaboraviti. Pustolovine su za mene uvijek imale veliku dra, a osjeao sam se polaskanim zbog Holmesovih rijei punih priznanja i zrjog radosti kojom me je mladi barun pozdravio kao svojeg Pratioca. Zato rekoh: - Poi u s vama. Ne bih svoje vrijeme mogao bolje upotrijebiti. - Vi ete me tono izvjetavati o svemu - ree Holmes. - Ako nastupi kakva kriza (a da e nastupiti, u to sam uvjeren), uputit cu vas u to to treba uiniti. Do subote ete valjda zakljuiti i sve Poslove u Londonu. ~ Slae li se s tim i doktor Watson? - Aiiii -U potpunosti. - Onda emo se nai, ako ne dobijete drugu obavijest, u subotu na postaji Paddington, na vlaku koji polazi u deset i trideset. Ustali smo se oprostiti, kad Baskerville iznenada radosno uz. viknu i jurnu u kut sobe, u kojem ispod ormara izvue jednu utu cipelu. - Moja izgubljena cipela! - uskliknu. - Kad bi se samo sve tekoe mogle ovako lako svladati! - ree Sherlock Holmes.

- Ali, to je ipak vrlo udnovato - opazi Mortimer. - Prije doruka sam jako paljivo pregledao ovu sobu. - I ja - ree Baskerville - svaku stopu. - Cipele u njoj zaista nije bilo. - Moda ju je sobar tamo stavio dok smo mi ruali. Pozvae Nijemca, ali on nije znao odgovoriti ni na jedno pitanje. Bio je to jo jedan sitan dodatak u nizu malih tajni ta kratka dva dana: dolazak onog pisma sa tiskanim slovima, bradati pijun, nestanak nove ute i stare crne cipele, te ponovna pojava ute cipele. Holmes je sjedio utke u kolima kojima smo se vraali u Baker Street, a ja sam po njegovim natmurenim obrvama i zamiljenom licu vidio kako se trudi, ba kao i ja, doi do nekog zakljuka koji bi mogao obuhvatiti sve te prividno nepovezane dogaaje. Kad smo stigli kui, proveo je sjedei cijelo poslijepodne i veliki dio veeri, sav obavijen u guste oblake duhanskog dima, zadubljen u svoje misli. Prije nego to smo se sjeli veerati, stigla su dva telegrama. Prvi je glasio: "Saznao daje Barrvmore u Baskerville Hallu. Baskerville." Drugi je javljao: "Po uputi obiao 23 hotela, ali traeni broj "Timesa" nisam naao. Cartvvright." - Dvije niti su mi se prekinule, Watsone! Ali nita ne potie ovjeka jae negoli razmiljanje koje nema mnogo uspjeha. Moramo potraiti drugi trag. - Ostaje nam fijakerist koji je vozio onog crnog pijuna. - Svakako. Brzojavio sam prijavnom uredu da mi javi ime i stan tog ovjeka... Ne bih se zaudio kad bismo ba sad dobili odgovor na moje pitanje. U tom trenutku zazvoni zvono na vratima, a to je bio neto bolji znak od obinog odgovora, jer se vrata otvorie i u sobu stupi neotesan ovjek, oito koija.

- Dobio sam obavijest od policije - ree koija - da se go-spodin koji stanuje ovdje u Baker Streetu raspituje za mene. Ve dam godina tjeram kola i nikada nisam imao posla s polici-S m Doao sam vas osobno upitati to imate protiv mene? ^ _ protiv vas, dobri ovjee, nemam nita - ree Holmes. -Naprotiv, spreman sam vam dati deset ilinga, ako mi jasno i tono odgovorite na neka pitanja. - E, to je onda neto drugo - ree koija, osmjehnuvi se. -to biste eljeli znati, gospodine? - Kao prvo, vae ime i adresu, kako bih vas, ako bude potrebno, mogao pronai. - John Clavton, Terpev Street broj 3, u Borou. Vozim kola koja su vlasnitvo Siprijeve kompanije, ije je sjedite pokraj stanice VVaterloo. Sherlock Holmes zabiljei adresu i nastavi: - Dakle, Clavtone, recite mi sve to znate o ovjeku koji je jutros u devet sati u vaim kolima ekao blizu ove kue, a onda vam naredio da vozite za dvojicom gospodekroz Regent Street. Koija se iznenadi i zbuni. - Pa - ree poslije kratka razmiljanja - moda nema smisla ita priati, jer vi, ini se o tome znate isto koliko i ja. Stvar je u tome to mi je gospodin rekao da je detektiv i da to nikom ne smijem rei. - Dragi prijatelju, posrijedi je ozbiljna stvar, i vi moete imati velikih neprijatnosti ako pokuate neto preutjeti. Kaete, va putnik vam je rekao da je detektiv? - Da, tako mi je rekao. - Kada? - Kad je odlazio. -Je li jo neto rekao? - Da, rekao mi je svoje ime. Holmes me likujui pogleda, pa ree:

- O, rekao vam je svoje ime, zatim? To je obazrivo. A jeste li ga upamtili? - Kako da ne! - odgovori poteni koija. - Njegovo je ime Sherlock Holmes. Nikad nisam vidio svojeg prijatelja toliko zgranutog, kao kad je uo koijaev odgovor. Nekoliko trenutaka je sjedio bez rijei. Onda se od sveg srca poeo smijati, pa uzviknu: - Opet poraz, VVatsone, nesumnjivi poraz, naiao sam na ovjeka koji upravlja amcem isto toliko brzo i vjeto, kao i ja. Taj me je ovjek zaista dobro pogodio. Njegovo je ime, dakle, Sherlock Holmes, rekli ste ? - Da, gospodine, to mu je ime. - - Odlino. Recite mi sada kad ste se s njim susreli i

ispriajte sve to vam se s njim dogodilo. - Oko devet i trideset susreo me je na Trafalgar Squareu Rekao mi je da je detektiv i obeao mi je dvije gvineje, ako cijelog dana budem radio ono to mi naredi i ne budem nita pitao. Pristao sam, razumije se, s oduevljenjem Najprije smo se odve-zli do hotela "Northumberland" i ekali dok dvojica gospodina nisu izila i ula u jedna kola. Vozili smo za njihovim kolima sve dok se nisu zadrali ovdje negdje, u blizini. - Ovdje, pred mojim vratima! - upade u rije Holmes. - Ne mogu tono rei, ali moj putnik je dobro motrio. Zaustavili smo se neto podalje i ekali sat i trideset minuta. Tada su oba gospodina prola pokraj nas, pjeaila Baker Streetom, a mi smo krenuli za njima, i onda... - To ve znam - ree Holmes. - Onda smo preli otprilike tri etvrtine Regent Streeta. Tada je gospodin u kolima odjednom dignuo krov i rekao mi da vozim to bre mogu na stanicu Waterloo. Otpustio sam konice i, nije prolo ni deset minuta, a mi smo stigli do stanice. Dao mi je dvije gvineje i uao u stanicu. Prije nego to je otiao, okrenuo se i rekao: "Moda e vas

zanimati uti da ste vozili Sherlocka Holmesa". Tako sam doznao njegovo ime. - Razumijem. I niste vie nita vidjeli? - Uao je u stanicu i dalje ne znam nita. - A kako biste mi opisali tog Sherlocka Holmesa? Koija se poeao iza uha. - E, pa, to i nije gospodin kojega ovjek moe lako opisati. ini mi se ima etrdesetak godina, srednjeg je rasta, moda pet-est centimetra nii od vas. Odjeven je vrlo fino, ima crnu bradu, koja je dolje iroko podrezana, a lice mu je blijedo. Drugo ne bih o njemu znao rei. - A kakve su mu oi? - Ni to ne bih znao rei. - Zar se zaista ne moete sjetiti niega drugog? - Ne, gospodine, to je sve. - Evo vam pola gvineje, a drugu polovinu dobit ete ako mi javite neto novo. Laku no! - Laku no, gospodine, i hvala vam lijepa. John Clavton izie sav radostan, a Holmes slegnu ramenima pa se mrzovoljnaosmijeha na usnama okrenu prema meni s rijeima : - Eto! I naa se trea nit prekinula, pa smo sad opet na poetku. Lukav je taj nitkov. Znao je broj nae kue, sjetio se da me sir Henry Baskerville doao pitati za savjet i prepoznao me u Regent Strettu. Pomislio je onda da sam vjerojatno opazio broj njegovih kola pa da u lako pronai koijaa i zato mi je poslao jemu ovu drsku poruku. Kaem vam, Watsone, ovaj put P pOSia sa suparnikom koji nas je dostojan. Ja sam pobije- u Londonu ! Mogu jo samo poeljeti vama vie sree u De-vonshireu. Ali, brinem se... _ Zbog ega? _ Zbog toga to vas tamo aljem. To je neugodna stvar, Wat-

one, vrlo neugodna i opasna, i to je due ispitujem, sve mi se manje svia. Da, dragi moj prijatelju, moda ete mi se smijati, ali tako mi asti, veselit u se kad vas opet budem vidio iva i zdrava ovdje, kod nas, u Baker Streetu. - 45 VI. Baskerville Hali Sir Henry Baskerville i doktor Mortimer bili su dogovorenog dana spremni za put. U dogovoreno vrijeme smo se odvezli na stanicu Paddington. Sherlock Holmes me je otpratio do stanice i na rastanku mi je dao posljednje upute i savjete. - Ne bih htio utjecati na vas slutnjama i sumnjama, VVatsone. Od vas ne zahtijevam nita drugo nego da mi to opirnije podnosite izvjetaje o injenicama. Prepustite meni da stvorim teoriju. - O kakvim injenicama vas trebam izvjetavati? - upitah ga. - O svemu to vam se ini da moe biti povezano s ovim sluajem. Posebno o odnosima mladog Baskervillea sa svojim susjedima, kao i o svim onim okolnostima koje saznate u vezi smrti sir Charlesa. Posljednjih dana sam na svoju ruku traio neke obavijesti, ali bojim se da je rezultat negativan. Nepobitno je, ini se, samo jedno: da je, naime, James Desmond, najblii nasljednik, stariji gospodin, vrlo poten i ljubazan, i da on nije krivac. Mislim da njega moemo iskljuiti iz svih pretpostavki. Onda ostaju jo oni ljudi koji ive u okolici sz'rHenrvja Baskervillea. - Zar ne bi bilo dobro da najprije otjeramo onaj brani par Barrvmore? - Ne, za Boga miloga ! Goru pogreku ne biste mogli uiniti. Ako su nevini, bila bi to strana nepravda, ako su

pak krivi, izgubili bismo sve mogunosti da dokaemo njihovu krivicu. Ne, ne, ostavit emo ih na listi sumnjivih, i nita vie. Osim njih, ako se dobro sjeam, na imanju ivi jo i konjuar. U blizini su, u movarnom kraju, i posjedi one trojice seljaka. Imamo, zatim naeg prijatelja Mortimera, koji je, mislim, astan ovjek, i njegovu suprugu, o kojoj nita ne znamo, a u obzir dolazi i onaj prirodnjak Stapleton i njegova sestra, koja je, govore, privlana mlada dama. Za nas je nepoznanica i gospodin Frankland, iz Lafter Halla, a onda su tu jo i dva-tri susjeda. To su ljudi koji trebaju postati posebnim predmetom vae panje. - Potrudit u se koliko god budem mogao. - Jeste li ponijeli kakvo oruje? na. Pomislio sam da mi moe zatrebati. " Razumije se, neka vam revolver bude pri ruci danju i nou, i budite uvijek oprezni. .,..,,. Nai poznanici su ve zauzeli kupe prvog razreda i ekali nas na peronu. _ Ne, nemamo ama ba nikakvih novosti - ree Mortimer, odgovarajui na pitanje mojeg prijatelja. - Ali mogao bih se zakleti u to da nas ova dva dana nitko nije pratio. Dobro smo pazili kad god smo izlazili, i nitko nam nije mogao promaknuti. - Vi ste, pretpostavljam, izlazili uvijek zajedno? - Da, osim juer poslijepodne. Uvijek kad sam u Londonu, jedno poslijepodne posvetim stvarima koje me osobito zanimaju. Tako sam, ovoga puta, posjetio muzej kirurkog drutva. - A ja sam malo promatrao svijet koji se etao po parku - ree Baskerville. - I nisam imao nikakvih neprijatnosti. - To ipak nije bilo paljivo - ree Holmes, vrtei glavom, ozbiljna izraza lica. - Molim vas, sir Henry, nemojte izlaziti sami. Ako to budete inili, dogodit e vam se nesrea. Jeste li nali svoju drugu cipelu?

- Ne, nema je nigdje. - Zaista, to je zanimljivo. E, pa sretan put! - ree, kad je vlak krenuo. - Posluajte, sir Henry, savjet one stare prie koju nam je doktor Mortimer proitao i uvajte se movare u mrane sate, kad se javljaju sile neastivog. Kad smo se ve bili prilino udaljili, osvrnuh se jo jednom na peron i opazih visoku, ozbiljnu priliku Scherlocka Holmesa, koji je jo uvijek stajao ondje nepomino i gledao za nama. Put je proao brzo i prijatno. Uspio sam se poblie upoznati s dvojicom suputnika. Poslije nekoliko sati vonje, nakon crne zemlje naie crljenica, a umjesto kua od opeka ugledali smo graevine od granita. Po lijepo ograenim livadama, ija je sona i bujna vegetacija bila znak da je klima, unato vlazi, povoljna, pasle su ute krave. Mladi je Baskerville neprestano gledao kroz prozor, pa je radosno uzviknuo prepoznavi krajolik svojeg zaviaja. - Otkako sam otiao odavde, doktore VVatsone, vidio sam pola svijeta, ali nikad kraj koji bi se mogao usporediti s ovim. - A ja jo nisam susreo nikada ovjeka iz Devonshirea koji nije zaljubljen u svoj kraj - rekoh. - To se moe objasniti i krajolikom, a ne samo ljudima - ree doktor Mortimer. - Ako letimino pogledamo lubanju naeg Prijatelja, utvrdit emo da je okrugla, keltska, i kao takva, krije keltsku sposobnost privrenosti, sklonost oduevljenju. Lubanja sir Charlesa bila je rijetkost. Glavne su joj crte bile djelomi- - 46 no galske, a djelomino irske. Ali vi ste, vjerujem, bili vrlo mlad kad ste posljednji put vidjeli Baskerville Hali, zar ne? - Kad mi je otac umro, bio sam jo djeak, a kao djeak nisam nikada vidio posjed nae obitelji jer sam ivio na

jednom malom imanju na junoj obali. Odatle sam otiao prijatelju u Ameriku Moram rei da mi je okolica Baskerville Halla isto toliko nova kao i doktoru VVatsonu, pa jedva ekam da vidim movaru. - Zaista? Onda vam se elja ve ispunjava, jer odavde moete vidjeti movaru - ree Mortimer. Iza zelenih etvrtastih livada i niske ume dizali su se u daljini sivi, sjetni bregovi s neobinim zupastim vrhovima, tuni i neodreeni kao kakav fantastian krajolik iz sna. Baskerville je sjedio oiju uprtih u tu sliku. Na njegovu sam izraajnom licu uvidio kako ga je duboko dirnuo prvi pogled na kraj kojim su tako dugo vladali njegovi preci, ostavivi na njemu tako duboke tragove. Sjedio je preda mnom ovjek s amerikim naglaskom, u vunenom odijelu, sjedio je u kutu jednog sasvim obinog eljeznikog kupea, pa ipak, kad sam se zagledao u njegovo t