p. Robert Bahi OFM

ASIKI HODOASNIK Pratitelj na putu i u molitvi

PREDGOVOR

Blagoslovljen da si od Boga, sveti grade, jer e se po tebi spasiti mnoge due, jer e

u tebi stanovati mnoge sluge Boje i jer e mnogi iz tebe biti izabrani za kraljevstvo vjenoga

ivota. (CV - etvrto razmiljanje o svetim ranama). Ove rijei kojima je sv. Franjo Asiki na koncu svojega ivota blagoslovio svoj rodni grad,

izraavaju svu ljubav Bojeg siromaka prema ulicama i prolazima, a posebno prema ljudima koji su u tom gradu ivjeli. U Asizu za njega nije bilo tajne. Poznavao ga je. Proao je njime sa svojim mladim

prijateljima u veselim nonim povorkama s kojima su zabavljali, ali i ljutili ljude. Proao je njime kao svetac koji j obrativi se unutar zidina svoga grada doivio uenje i izrugivanje.

Bosim nogama je gazi kamene ploe njegovih ulica i natapao ih svojim suzama plaui, "jer Ljubav nije ljubljena. U tom gradu se rodio, tu je i krten, u njem je sazrijevao za obraenje, u njemu je bio znak pomirenja, u njemu je i pokopan. Asiz i Franjo su se tako stopili da se ne

moe misliti na jednoga, a pri tom se ne sjetiti drugoga. Sv. Franjo, a s njim i Asiz ostao je do danas udesno privlaan. U svijetu u kojem su ljudi

samo brojke, u kojem je priroda sredstvo za koritenje, u svijetu koji je zaboravio svojega Boga, snano i utjeno odjekuje Franjin govor o bratstvu i njegov odnos prema stvorenjima, to dopire iz slabog i bolesnog tijela oznaenoga ljubavlju Raspetoga.

taj govor privlai mnotvo iz svih dijelova svijeta da hodoaste u mjesto koje odie Franjinom malenou, siromatvom, pokorom i istoom. Svi se ele napiti na ovom svecu

koji je bio i ostaje izaziv i enja. Ova e knjiga biti od koristi Slovenskim hodoasnicima u Asiz koji prolaze Franjinim gradom i ivotom. Nije ovo vodi u uobiajenom smislu rijei. Autor p. Robert Bahi se

nije zadovoljio time da nas vodi od mjesta do mjesta govorei o povijesti i umjetnosti. Veliki izbor tekstova iz razliitih franjevakih izvora ini da nam progovori sam Franjo. Njegova

prva braa, suvremenici i oevici ga prikazuju onakvim kakvim su ga vidjeli i doivjeli. Ovi nam odlomci pokazuju dogaaje iz Franjina ivota koji su povezani s pojedinom crkvom ili samostanom. Obilazei pojedina mjesta na ovaj nain, pred nas izlazi sv. Franjo, njegova

prva braa, sestra Klara i drugi ljudi njegova vremena. U knjizi se nalaze i tlocrti crkava s opisima pojedinih posebno vrijednih umjetnina koji e

nam pomoi da prodremo u posebnost mjesta i njegovu posveenost. Svatko tko bude sabranim i pripremljenim srcem s ovom knjigom u ruci proao Asizom uzimajui si vrijeme za razmiljanje o ovim tekstovima, obavit e dobre duhovne vjebe.

To je zparavo i nakana ovoga djela: sa svetim Franjom pomoi ovjeku da iznova otkrije Boga, da mu se velikoduno preda i da predano krene za njim.

p. Stane Zore OFM

provincijalni ministar

LITERATURA

Asiki izvori

1el Toma elanski, Prvi ivotopis

2el Toma elanski, Drugi ivotopis 3el Toma elanski, Trei ivotopis TD Legenda trojice drugova

AP Spisi nepoznatog Peruinca LM Sv. Bonaventura, Legenda maior

LP Peruinska legenda SP Ogledalo savrenstva CV Cvijetii sv. Franje

4el Toma elanski ivotopis sv. Klare PkKl Postupak kanonizacije sv. Klare

Spisi sv. Franje i sv. Klare

BL Blagoslov bratu Leonu

PBL Pohvale Svevinjem P Pohvale za sve asove M asoslov muke

FmK Molitva pred Raspetim NPr Nepotvreno pravilo

ON Tumaenje oenaa OR Oporuka OP Opomene

PLe Pismo bratu Leonu PR Pismo itavom Redu

PSV O pravom i savrenom veselju PS Pjesma stvorova PUt Pjesma utjenica sv. Franje klarisama

PE Pravilo za samotita OKl Klarina oporuka

4PA etvrto pismo Agnezi Prakoj PovS Povlastica siromatva

Ostala literatura

Fernando Uribe, Itinerari francescani, Padova, 1997. Guida di Assisi storia e arte, Assisi, 1992.

fra Gualtiero Bellucci, Assisi cuore del mondo, Assisi, 1990. Sulle orme di Francesco in Toscana, Padova, 2000.

Ramona Miller, Sui passi di Santa Chiara, Assisi, 1994. Eremo di Montecasale, s.l.,s.a. Theophile Desbonnets, Sulle strade di San Francesco, Milano, 1991.

Janez amperl, Vodnik po Franikovi poti, Piran, 1996. I Santuari Francescani della Valle Sana di Rieti, Genova, 1999.

Edvard Kocbek, Zbrano delo, Prva knjiga, Ljubljana, 1991. Anton Rotzetter, Francesco d'Assisi memoria e passione, Padova 1990. Karel Gran, Sveta Klara Asika, marnice ob 800-letnici njenega rojstva, Nazarje, 1994.

Rodolfo Cetoloni, Santuario della Verna, Verucchio, 1996. Ludovico Marcceletti, San Francesco nella valle di Rieti, Rieti, 1994.

Lo speco di Narni luogo inedito di san Francesco, Narni - Terni, 1989. Sveto pismo Stare in Nove zaveze, Slovenski standarni prevod, Ljubljana, 1996. Carlo Corretto, Jaz, Franiek, Koper, 1994.

Leto svetnikov I, Ljubljana, 1968. Robert Bahi, Stopnje spreobrnjenja sv. Franika, diplomska naloga, Ljubljana, 1991.

Leonhard Lehmann, Francesco maestro di preghiera, Rim, 1993.

UVOD

Godinji odmor je novo iznaae. U Franjino vrijeme taj je izraz bio nepoznat jer im

godinjeg odmora nije trebalo. Zemlja s kojom i na kojoj su ivjeli davala im je sve to su

trebali i upuivala ih je na odmor. Zemlja se eli odmoriti. I dok se zemlja odmarala, odmarali su se i ljudi. Nije bilo tako jednolino kao danas da elimo otputovati nekamo da bi

se smirili, odmorili i razgovarali. Naalost, ni na odmoru ljudi esto nemaju vremena za svoje ukuane; rijetki su roditelji koji odlaze na odmor s nakanom da razgovaraju sa svojom djecom, da ih poue dobru i da ih sasluaju. Doe nam i prijatelj s kojim treba popiti au

vina i malo mu se posvetiti, a vremena nikad dosta. Sveti je Franjo zaista imao vremena i puno je toga uinio u svomkratkom ivotu. U pono je

ustao jesti s bratom koji je bio gladan da ga samoga ne bude sram. Iao je sv. Franjo na godinji odmor iako te rijei nije poznavao: Greccio, La Foresta, Fonte Colombo, Monteluco, La Verna su mjesta kamo se povlaio kako bi skupio novu snagu. Pomisli li dananji ovjek

da bi za vrijeme godinjeg odmora mogao vie moliti? to go! Godinji je odmor dovoljan razlog da ne idemo na misu.

Radosno krenimo put Asiza s milju da nam je to Boji dar. Bit e to trenuci susreta s Franjinom i openito povijeu manje brae. to oekujemo od ovog hodoaa i duhovnih vjebi?

- Morat emo dopustiti da nam Bog progovori po Franji. elimo li to zaista, moramo, ako to ve nismo uinili, sve svoje brige ostaviti ovdje, na granici s

Italijom. Kad se budemo vraali, moda e nas doekati samo ostaci nekadanjih potekoa, a moda ih vie niti ne bude.

- Trebat e otvoriti svoja srca kako bi nam Bog i Franjo mogli progovoriti.

- Valja nam svakome oprostiti. "Ako dakle prinosi dar na rtvenik pa se ondje sjeti

da tvoj brat ima neto protiv tebe, ostavi dar ondje pred rtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda doi i prinesi dar." ( Mt 5, 23-24)

- Oprostiti moramo takoer i sebi, to znai prihvatiti same sebe onakvima kakvi

jesmo. - Oprostiti treba i Bogu. to to znai?

Da se ne ljutimo na njega to nas je stvorio takvima, to nam je dao takve roditelje, brau, sestre, prijatelje, to smo se rodili ba takvi.

Budemo li sve to uinili bit emo zaista otvoreni za sva Boja nadahnua i Bog e nas

ispuniti svojom ljubavlju i mirom, kao to je to uinio s Franjom. Svijet nas treba po uzoru na Franju. Bog s nama ima svoje planove, ponajprije ovdje, gdje nas eli preoblikovati, a

kasnije kod kue, kamo nas alje. Odande nas je pozvao, tamo e nas opet dovesti. Dragi moji prijatelji, sestre i brao! Vidite li kako je, usprkos mnogim zabavama, smijehu i veselicama, u svijetu malo istinske radosti. Takvom svijetu besciljnosti, pohlepe, alosti i

grubosti treba donijeti radost. Donijet e mo ju mi: ti i ja. Nosimo ju svi! Nauit emo to od Franje i Klare.

"Vie puta i na vie naina Bog neko govorae ocima po prorocima; konano, u ove dane, progovori nama u Sinu." (Heb 1,1-2) "Pojavila se ljubav Boja, spasiteljica svih ljudi na njegovu sluzi Franji."

(LM 1) Morali bismo, ponajprije mi njegovi sinovi i uenici, doivjeti tu objavu milosti i

okoristiti se tim darom Boga naega Spasitelja. elimo li to ostvariti, valja nam, potujui sve druge okolnosti sve vie i sve jae otvarati svoja srca idealima naeg zajednikog oca i sve se vie okupljati oko njega, kako su to inila i njegova prva braa.

NOVA CRKVA

(Franjina rodna kua)

Franjo se rodio i proivio svoje djetinjstvo u ovom dijelu Asiza, blizu glavnoga

gradskoga trga. Na to nas podsjeaju dva svetita San Francesco Piccolino i Nova Crkva.

San Francesco Picollino

Nad vratima stoji natpis:

Hoc oratorium fuit bovis et asini stabulum in quo natus est sanctus Franciscus mundi speculum.

Ovaj oratorij je neko bio staja za vola i magarca, u kojoj se rodio sveti Franjo, ogledalo svijeta.

Franjina majka se nala u staji, kako bi ondje rodila svoga sina. Legende kasnijih

vremena govore o slinosti Franjinog i Kristova ivota. tako ve na poetku vidimo kakvim e putem hoditi sveti Franjo. Ovo se mjesto naziva opratorijem svetoga Franje ve krajem 13. stoljea to potvruje da je mogue da se on ovdje i rodio.

Nova crkva

Nova crkva koja je sagraena 1616. godine stoji na mjestu nekadanjeg doma obitelji Bernardone: otac Petar, majka Pika, Franjo i njegov stariji brat Anelo. Na mjestu Franjinog roenja, sjetimo se i svoga vlastitoga, naih staraca, rodbine, susjeda i

sugraana. Ovdje je franjo proivljavao svoje djetinjstvo okruen skrbi svoga oca i osjeajima svoje majke. Oboje su eljeli Franju odgojiti kako bi ugodili i jednome i drugome.

Otac ga je elio uiniti trgovcem, a majka dobrim prijateljem koji bi bio s njom u kui. Franjo je s lakoom osvojio srca svojih prijatelja i postao njihov voa. imao je najljepu odjeu i dovoljno novca, a prijateljstvo je cvalo. Franjo u mladosti nije pokazivao nikakve

znakove svetosti. Bio je mladi poput ostalih.

Kad je Franjo poodrastao i pokazao se otroumnim, bavio se oevim zanimanjem, tj. trgovinom. Od oca se vrlo razlikovao. Od njega je bio veseliji i plemenitiji. Volio je alu i pjesmu. Danju je i nou u drutvu sebi slinih obilazio gradom Asizom. U

tolikoj je mjeri bio rastroan da je sve to je mogao imati i stei potroio na gozbe i na druge sline stvari.

roditelji su ga zbog toga esto prekoravali. Govorili su mu da se tako vlada kao da nije njihov sin, nego sin kakva velikoga kneza, jer toliko troi na sebe i na druge. No, jer su mu roditelji bili imuni i njeno su ga ljubili, sve su to podnosili i nisu ga u tim

stvarima htjeli smetati. Njegova bi majka, kad bi se meu sugraanima o njemu povela rije i o njegovoj rasipnosti, odgovarala: "to mislite o mome sinu? On e jo

postati Sin Boji po milosti." No on nije samo u takvim stvarima bio podatljiv, tovie rastroan, nego je i u odijevanju mnogostruko pretjerivao. Nabavljao je sebi skupljetkanine nego to mu je

dolikovalo da ima. I s obzirom na osbujnost u odijevanju je bio toliko isprazan da je gdjekada dao skrojiti odijelo od vrlo skupe tkanine u koju bi dao umetnuti i vrlo

jeftinu (TD 2).

Franjo je bio poznat po plemenitosti. Jednoga je dana na nedolian nain otpravio nekoga siromaha. Moda je upravo to bio dogaaj nad kojim se zaustavio i poeo razmiljati

o obraenju. Ipak je, reklo bi se, po naravi bio otmjen u ponaanju i govoru. U svom je srcu

odluio da nikome nee rei kakvu uvredljivu ili runu rije. tovie, kakogod je bio veliki aljivina i obijesnik, odluio je da nee uzvraati na prostote koje mu se

dobace. Zbog toga se o njemu po cijelom onom kraju pronio dobar glasda su mnogi koji su ga poznavali, govorili kako e on postati neto veliko. Od tih se stupnjeva naravnih kreposti uspeo do tolike milosti da je, obrativi se

samome sebi, govorio: "Otkako si dareljiv i otmjen prema ljudima od kojih nita drugo ne prima osim prolazne i isprazne naklonosti, pravo je da poradi Boga koji je

u nagraivanju najdareljiviji i ti prema siromasima bude dareljiv i otmjen." Zato je otada rado, kad bi se namjerio na siromahe, obilno dijelio milostinju. Premda je bio trgovac, ipak je bio vrlo tat djelitelj svjetovnoga bogatstva.

Kad je jednoga dana zamiljen stajao u prodavaonici, gdje je prodavao tkanine, doao mu je neki siromah i iz ljubavi prema Bogu zamolio milostinju. A kako je bio

posve obuzet pohlepom za bogatstvom i trgovakim brigama, siromahu je uskratio milostinju. Spoznavi Boju milost, samoga je sebe prekorio zbog grubosti i rekao: "Kad bi onaj prosjak od tebe neto zatraio za kakva kneza ili baruna, sigurno bi mu

dao zamoljeno. Koliko si vie to morao uiniti za kralja kraljeva i Gospodara sviju!" (Pnz 10,17)

Zbog toga je tada u svom srcu odluio da tolikom Gospodinu nee ubudue nikada uskratiti zamoljeno (TD 3).

Prvo ime je razljutio svojega oca bilo je odbijanje njegove elje da postane trgovcem; jo vie ga je razljutilo rasipanje njegove trgovine. Franjo je uzimao oev novac i

troio ga na siromahe. U srcu je skrivao elju postati vitezom. I dok se pripremao za odlazak u Apuliju, usnio je san koji ga je usmjeravao na drugi put.

Dok je, naime, jedne noi spavao, ukazao mu se netko tko ga je pozvao njegovim imenom i odveo u neku divnu palau jedne draesne zarunice. Palaa je bila puna

vojnikog oruja, tj. svijetlih okruglih titova i ostalih vojnih potreptina koje su visjele na zidu, a sve je bilo za potrebe vojske. Dok se Franjo tomu silno radovao, utei se u udu pitao to se to s njim zbiva. Zapitao je ije je to oruje koje blista

tolikim sjajem i ija je to tako divna palaa. I odgovoreno mu je da sve to pripada njemu i njegovim vojnicima.

Kad se probudio, ustao je ujutro radosna srca. razmiljao je o tome na svjetovni nain, jer jo nije spoznao duha Gospodnjega, da se u tome mora sjajno uzdii. Mislio je da je to pretkazivanje izvanredne sree, ps je odluio otputovati u Apuliju

da bi postao vitezom spomenutoga kneza. Toliko je bio radosniji nego inae da je mnogima koji su mu se udili i ispitivali ga emu se toliko raduje odgovarao:

"Sigurno znam da u postati velikim knezom" (TD 5). Odluio je poi u rat. Zavrio je bolestan i u zarobljenitvu. Kasnije je shvatio da je

dugotrajna bolest zapravo bila velika milost. Ona je odigrala ulogu pluga koji ore zemlju, koji ju meka i pripravlja kako bi s proljea procvjetala. Konano je primjetio sunce, mjesec,

zemlju, izvore, cvijee. Stvorenja su mu progovorila. Osjetio je njihovu blizinu, zavolio ih je. Iz ovog iskustva izviru i njegove prve molitve, koje je ve prije s majkom toliko puta molio. Od tuda dolazi i njegova potreba za zahvaljivanjem:

Hvala za nebo.

Hvala za zemlju. Hvala za ivot. Hvala za Boga.

Tu je Bog duboko prodirao u njega. Franjo je osjetio da ga Bog trai i da pred sobom

kao udesne glasnike alje stvorenja. Osjeao je da mu Bog eli govoriti i zato je neprestano ponavljao: "Gospodine to hoe da uinim?"

Posljedice Gospodinovog dolaska

Posljedica Bojeg prodora u Franjin ivot je to da je Franjo prestao slaviti samoga

sebe, nego je u sredite svoga ivota pustio Boga. Kad ne bi bilo toga dolaska, toga dodira

koji postaje vidljiv i drugima, ne bismo mogli govoriti o pzivu. Sjetimo se Gospodinovog susreta s bogatim mladiem (Mk 10, 17-22)

Dok razmiljamo o ovim dogaajima pitamo se kako je zapravo zavrio njegov pohod u Apuliju. Zavrio se kod kue u Asizu. Najtonije je rei da se zavrio u njegovoj nutrini. Ovom prilikom je Bog vrlo snano prodro u Franjinu duu. Ovaj je dogaaj pokrenuo

promjenu koju su zapazili i njegovi prijatelji. Poeo je bivati drugaijim. Traio je neto i vapio za tim u molitvama, a to je bio tek poetak. Korak po korak, Bog mu je otvarao oi.

Moemo misliti, kako su snani i naporni bili ti koraci. Bio je to Boji plan. Bog izabire ono to je ovjeku najkorisnije. Zato je mudro prihvatiti Boji plan. Franjo je to uinio. tovie sam se je poticao da ga to prije otkrije. Kako?

Franjo se vremenom mijenjao i obraao. Time su se mijenjali i odnosi u njegovoj obitelji.

Kad bi za oeva izbivanja ostao kod kue, iako bi kod kue sam je s majkom, stol bi u tolikoj mjeri snabdio kruhom kao da ga prostire za cijelu obitelj. Zato, kad bi ga majka pitala emu na stol stavlja toliko kruha, odgovorio bi da toini zato da bi

siromasima mogao dati milostinju, jer je obeao da e svakom, tko ga za ime Boje zamoli, udijeliti milostinju. A majka ga, jer ga je vema voljela nego druge, u tome

nije smetala. Promatrala je to radi i zbog toga se mnogo divila u svom srcu. Kao to je neko obiavao pristati da poe s drugovima, kad bi ga pozvali, jer ga je njihovo drutvo toliko privlailo da je mnogo puta ustao od stola, pa makar je tek

samo neto malo pojeo, roditelje bi zbog tako neuredna odlaska ostavljao oaloene, tako mu je sada cijelo srce bilo usmjereno prema siromasima; iziao bi da ih vidi ili

da saslua one kojima je potrebna milostinja (TD 9).

Franjo je snano zakoraio na put obraenja. Na poticaj Raspetoga u Svetom

Damjanu poeo je ivjeti pokorniki. To je ponovno razljutilo njegova oca i uzrokovalo konane dogaaje u njegovoj rodnoj kui. Nakon ovog dogaaja Franjo je zauvijek napustio

svoju rodnu kuu i svoga oca. Kad se glas o njemu pronio gradskim ulicama i trgovima, napokon je dospio do uiju

njegova oca. uvi otac to graani sve ine na njegov raun, odmah je ustao i poao ga traiti, ali ne zato da ga oslobodi, nego da ga satre. Nije se drao nikakve mjere

nego je na nj jurnuo poput vuka koji nasre na ovcu. Ugledavi Franju, mrklim ga je pogledom odmjerio, a lice mu se izobliilo, kad ga je zgrabio okrutnim rukama. Odvukao ga je kui i nekoliko dana drao zatvorena u nekome mranom prostoru.

Pokuavao je rijeima i batinama slomiti mu srce i vrtatiti ga natrag ispraznosti svijeta.

Nisu ga osvojile rijei niti su ga svladali okovi i batine. sve je podnosio strpljivo da bi tako postao spremniji i snaniji za ostvarenje svoje svete odluke. Kad mu je otac zboga vana razloga otiao od kue, njegova mu je majka koja nije

odobravala postupak svoga mua, upravila nekoliko njenih rijei. A kad joj nije uspjelo odvratiti ga od njegove svete odluke, nad njim joj se ganulo srce te je slomila

eljezne okove i pustila ga da slobodno ode. Zahvaljujui Svemoguem Bogu vratio se onamo gdje je i prije boravio. Sada je bio slobodniji, jer je bio prokuan avlovim napastima. Pouen iskustvom to ga je stekao u borbi s napastima, u nepravdama je

bi sraniji te je stupao slobodnije i hrabrije (TD 17-18).

Obilazak crkve

Kod prvog stupa na lijevoj strani (A) ispod stepenica je prostor u kojega je otac zatvorio

Franju. Kod stupa (B) je ulaz u jo sauvani prostor Franjine rodne kue. U prostoru (C) je trgovina Petra Bernardonea.

1. Franjini snovi 2. Franjevaki muenici iz Gorkuma u Nizozemskoj

3. Prvomuenici iz Maroka 4. Kapela posveena Bezgrijenoj, ponad oltara je Kraljica manje brae

5. Izgon iz raja 6. Roenje Marijino 7. Dogaaji iz Marijinog ivota

8. Kapela posveena svetom Emigdiju; na oltanoj slici se nalaze sv. Emigdije, sv. Antun i sv. Pakal Baylonski

9. Sedam franjevakih muenika iz Ceute 10. Prvi japanski muenici 11. Likovi drugih franjevakih svetaca

12. Kapela relikvija i nekih dogaaja iz ivota svete Klare 13. Kapela sv. Bernardina Sijenskog s prikazom njegova ivota

14. etiri evanelista

TLOCRT CRKVE

CRKVA SVETOG RUFINA

Relikvije svetoga Rufina, prvog asikog muenika koji je oko 238 godine pretrpio

mueniku smrt bile su postavljene pod oltak kako bi ih svi ljudi mogli astiti. Nekoliko plemia, a meu njima i Klarin otac, darovalo je 1148. godine svoju zemlju za izgradnju

velike crkve u ast ovom mueniku i na taj su nain pokazali posebnu vjeru. Uspjeli su izgraditi velianstvenu baziliku posveenu svetom Rufinu. aenje svetog Rufina je bivalo sve vee, pa je bazilika postala katedralom u koju je iz crkve svete Marije Velike prenijeto

biskupsko sjedite. Unato tome, biskupski je dvor ostao kod crkve svete Marije. Ovdje je u blizini asike katedrale ( s desne strane kad izaemo iz crkve) svoje djetinjstvo i mladost

proivjela sveta Klara. Na tom trgu je prvi puta, zapravo kroz prozor susrela svetog Franju. Tu se zbio znameniti dogaaj Franjinog svlaenja i vraanja odjee ocu. Od tada, pa nadalje imao je samo jednoga Oca, onoga na nebesima. (usp. A. Rotzetter, Francesco d'Asissi

memoria e passione, str. 28) Taj je dogaaj potaknuo Klaru da ode k svojoj "majci Hortulani s kojom je

razgovarala o Bogu koji je dobar i neke ljude tako k sebi privlai, da mu se oni potpuno predaju. Jo se vie nego prije odricala hrane i po svojoj prijateljici Boni slala ju siromasina. Jo ee se povlaila u tiinu molitve u kojoj je satima uila sluati onoga koji

ju je izabrao da bude njegova svjetiljka. I dalje je gorjela eljom za susretom s Franjom kako bi mu razotkrila enju svojega srca privuenog Bojom ljubavlju. Znala je da bi ju on

razumio, znala je da bi joj pomogao nai put prema zavjetovanju vjenoj Ljubavi." (K. Gran, Sv. Klara Asika, propovijedi o 800 godinjici roenja, str. 14)

U proljee 1209. Klara je praena svojim ukuanima s vlikim iekivanjem u srcu

ula u katedralu. Biskup je pozvao Franju da propovijeda, jer mu je papa Inocent III dao usmenu dozvolu za to.

Ispod sakristije je prostor - udubina, u kojoj se Franjo molei pripravljao za navjetanje Boje Rijei. to se ovdje dogodilo? U vrijeme molitve njegova je dua pohodila brau koja su se nalazila u Rivotortu. Brai su se ukazala ognjena kola na kojima je bila

zemaljska kugla i u trenutku se rasvijetlila tminu noi. Svi su bili preneraeni ovim dogaajem, a tijela i srca njihova bila su ispunjena ovom svjetlou. Po tom svjetlu su mogli

vidjeti jedan drugome u duu. Spoznali su da je to Franjina dua iaravala neobino svjetlo i to zaslugom istoe i ljubavi koju je imao za brau. Za sve njih ovo je bio poseban Boji blagoslov. (usp. 1el 47).

Mnogi su ljudi spoznali da sin Petra Bernardona ipak nije poludio, iako se ponaao udno. Napustio je bogatstvo i povlastice, a povukao se u samou. Oznaen je bio snagom

koja nije bila samo ljudska. Kad bi progovorio, rijei su mu bile jednostavne i proroke. Svaka se doticala ivota. Kad su mu se pridruila dva utjecajna i bogata mladia: Bernard Kvintavalski i Petar Katanski, nastao je velik nemir. U dubokoj povezanosti s Bogom, toliko

se ostvario da je postao odsjaj vjene ljepote koja opija i privlai. Kad je stupio pred Asiane progovorio im je:

Ja sam jedan od vas; traio sam istu i potpunu ljubav koja bi potpuno ispunila enju mojega srca. Dugo sam traio i konano spoznao da je sva ljubav ovoga

svijeta samo odsjev te vjene ljubavbi. koja se u boinoj noi kao Otkupitelj pribliila naem ivotu.Znala je da ju trebamo i da bez nje ne moemo ivjeti. Zato

joj ne otvorimo svoja srca i svoje ivote? Zato samo pretvaramo da ljubimo Boga, a u stvarnosti se bojimo da ne bi uao u nae ivote i ostao s nama?Isina je, tota bismo morali ostaviti i promijeniti. Zato se bojimo, zato putamo da nam srca plau

jer bjeimo od onoga to na On moe dati? O kako smo malovjerni i traimo vrijednosti u svijetu koji prolazi, a ono vjeno ostavljamo po strani. Traimo najprije

Boje kraljevstvo, a drugo e nam se nadodati (K. Gran, Sv. Klara Asika, propovijedi o 800 godinjici roenja, str. 17).

Toga dana popdne Klara se prviput srela s Franjom. Njegova propovijed ju je potakla, doprla je do dna njezina srca, pa je osjetila da je upravo to ono za im ezne njezino srce. Nakon

ovog prvog odlaska Franji i njegovoj brai uslijedili su slijedei. Kako se pribliavala Cvijetnica 1212, godine, pribliavalo se i ostvarenje Klarine enje. Na cvijetnicu, 18. oujka 1212, Klara se s Asikim djevojkama uputila prema katedrali sv. Rufina. Ozraje je bilo

blagdansko. Tu je Klara iz biskupovih ruku primila maslinovu granicu koju je privila na sebe kao znak odluke koju e ostvariti iste veeri. Na izlazu iz grada pobjeglu su Klaru

doekala braa Rufin i Silestar pa ju sa upaljenim zubljama otpratili do Porciunkule gdje su ju ekali Franjo i ostala braa. Katedrala sv. Rufina oznaava poetak Klarinog odnosa s Bogom. Tu je krtena, tu se hranila

Bojom rijeju. Franjina propovijed je dotakla i zapalila njezino srce i tako konano utjecala na odluku da ivot posveti Bogu. Pod kraj ivota Klara je razmiljala o svojem pozivu i u

Oporuci kae: Meu drugim dobroinstvima koja smo primile i svaki dan primamo od Oca milosra

i za koja smo dune zahvaljivati slavnocu Ocu Kristovu, jest dobroinstvo naega poziva. I koliko je ono savrenije i vee, toliko smo vie dune. (OKl 2-3)

Klara je odgovorila i ljubav je rodila jo dubljom eljom: "Trat u bez predaha" (4PA 31) prema vjenom zagrljaju koji ju je ekao. Krsnu istou je eljela sauvati neokaljanom do

smrti. Kako mi svojim ivotom zahvaljujemo za dar krtenja to smo ga primili?

Na krstionici koja se nalazi u katedrali sv. Rufina krteni su sv. Franjo i sv. Klara. Zaustavimo se i uz nju obnovimo svoja krsna obeanja.

Krstionica

Obnova krsnih obeanja

Draga brao i sestre i mi smo u vazmenom otajstvu po krtenju s Kristom ukopani u smrt, da bi zajedno s njime ivjeli boanski ivot. Zato na ovom spomen - mjestu obnovimo krsna

obeanja kojima smo se neko odrekli zlog duha i njegovih djela te obeali da emo sluiti Bogu u svetoj katolikoj Crkvi.

Zato vas pitam:

Odriete li se grijeha, da ivite u slobodi djece Boje? Svi: Odriem!

Odriete li se zavodljivosti zla, da vas grijeh ne nadvlada? Svi: Odriem! Odiete li se Sotone, zaetnika i voe grijeha?

Svi: Odriem! Vjerujete li u Boga Oca svemoguega, stvoritelja neba i zemlje?

Svi: Vjerujem! Vjerujete li u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina naega, koji je roen od Marije Djevice, muen i pokopan, uskrsnuo od mrtvih i sjedi s desne Oca?

Svi: Vjerujem! Vjerujete li u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoliku, opinstvo svetih, oprotenje

grijeha, uskrsnue tijela i ivot vjeni? Svi: Vjerujem!

Pomolimo se. Svemogui vjeni Boe, Oe Gospodina naega Isusa Krista koji si nas preporodio vodom i Duhom Svetim i otpustio nam nae grijehe. Sauvaj nas za ivot vjeni

onom milou, kojom si sauvao sv. Franju i sv. Klaru. Po Kristu Gospodinu naem. Svi: Amen.

Brat Silvestar je bio kanonik kod sv. Rufina in 1209. ili 1210. godine se pridruio sv. Franji. Bio je prvi sveenik u Redu. Velik dio ivota je proveo u samotitu Carceri. Sjetimo

se i njegovog obraenja i to u trenutku kad je Bernard kvintavalski svoju imovinu dijelio siromasima.

Dok je gospodin Bernardo, kao to je reeno, svoja dobra dijelio siromasima, bijae nazoan i blaeni Franjo koji je promatrao snano djelovanje Gospodinovo i u svom

je srcu slavio i hvalio Gospodina. Kadli doe neki sveenik imenom Silvestar od kojega je blaeni Franjo kupio kamenja za popravak crkve sv. Damjana. Gledajui kako se sav novac troi po nakani ovjeka Bojega, raspaljen pohlepom mu je rekao:

"Franjo, nisi mi dovoljno platio kamenje to si ga od mene kupio." Kad je preziratelj lakomosti uo kako taj mrmlja i prigovara, pristupio je gospodinu Bernardu i gurnuo

svoju ruku u njegov ogrta, gdje se nalazio novac, s velikom ogorenou srca je ruku izvukao punu novaca i dao ga sveeniku koji je as prije mrmljao rekavi mu: "Da li si, gospodine sveenie, potpuno podmiren?" Silvestar je odgovorio:

"Potpuno, brate." Radostan se, s tako dobivenim novcem, vratio svojoj kui. Nakon nekoliko dana je isti sveenik po Bojem nadahnuu poeo razmiljati o

onome to je uinio blaeni Franjo te je sam sebi rekao: "Nisam li ja bijedan ovjek? Iako sam ve star, pohlepno udim za vremenitim dobrima i traim ih. A ovaj mladi, naprotiv, iz ljubavi prema Bogu sve to prezire i odbacuje."

Naredne je noi u snovienju vidio neizmjeran kri iji je vrh doticao nebo, a podnoje mu je uvreno stajalo u Franjinim ustima. Prijenice su toga kria sezale

od jednoga kraja svijeta do drugoga. Kad se sveenik probudio, spoznao je i vrsto vjerovao da je Franjo pravi prijatelj i sluga Kristov i da se redovnika zajednica, koja se istom pojavila, ima proiriti po

cijelome svijetu. Tako se poeo bojati Boga i u svojoj je kui poeo initi pokoru. Napokon je, nakon malo vremena, stupio u Red koji je tada ve bio pravno osnovan.

U njemu je vrlo uzorno ivio i slavno zavrio svoj zemaljski ivot. (TD 30-31)

Brat Rufin, Klarin brati pridruio se godine 1210. skupini brai koja se vraala iz

Rima gdje su traili da papa potvrdi njihov nain ivota.Rufin je bio sklon kontemplativnoj molitvi. U ovoj crkvi se moemo sjtiti propovijedi koju je po Franjinj elji odrao.

Spomenuti brat Rufin bio je radi neprestanog razmatranja zaokupljen Bogom da je postao gotovo neosjetljiv i nijem. On je vrlo rijetko govorio, a nije imao ni milosti ni

ara ni rjeitosti za propovijedanje. Usprkos tome zapovjedi mu jednom sveti Franjo da poe u Asiz propovijedati puku ono to mu Bog nadahne. Nato brat Rufin ree:

Potovani oe, molim te da me oslobodi toga i da me ne alje onamo, jer sam priprost, neznalica, a niti ne posjedujem propovjednikog dara. Tada ree sveti Franjo: Jer nisi odmah posluao, nalaem ti u ime svete poslunosti da odmah, gol,

odjeven samo u donje rublje, poe u Asiz, ue u koju crkvu i da puku propovijeda.

Na tu zapovijed svue brat Rufin gornje odijelo i ue neodjeven u crkvu. Poto se poklonio pred oltarom, uzae na propovjedaonicu te pone propovijedati. Tome su se djeca i ljudi smijali i izrugivali ga, te rekoe: Eto, kako ti ljudi ine veliku pokoru i

toliko se odriu da su ve postali ludi i izvan sebe. Meutim, sveti Franjo, kako je razmiljao o brzoj poslunosti brata Rufina, koji je

neko pripadao visokom plemstvu grada Asiza, te o neugodnoj i otroj zapovijedi koju mu je dao, poe sam sebe koriti i ree u sebi: Otkud tebi tolika preuzetnost, sine Petra Bernardona, priprosti ovjee, da zapovijeda bratu Rufinu, koji se broji

meu prve plemie u Asizu, da ide gol propovijedati puku kao da je luak? Zaista, ti bi ovo to si zapovjedio najprije sam morao iskuati na vlastitoj koi.

Nakon toga se sveti Franjo, u svojoj revnosti, odmah svue i ode u Asiz, uzme sa sobom brata Leona da ponese njegovo odijelo i odijelo brata Rufina. Kad ga takva vidjee Asiani, poee mu se smijati. Mislili su da su i on i brat Rufin poludjeli od

prekomjerne pokore. Sveti Franjo ue u crkvu u kojoj je brat Rufin propovijedao. Upravo je govorio ove

rijei: Predragi, ako elite izbjei paklu, bjeite od svijeta, ostavite grijeh, vratite to je tue. Opsluujte Boje zapovijedi, ljubei Boga i blinjega. Ako hoete doi u nebo, ako elite posjedovati kraljevstvo Boje, inite pokoru!

Tada se neodjeven popne na propovjedaonicu sveti Franjo te pone tako divno propovijedati o preziranju svijeta, o svetoj pokori i o dragovoljnom siromatvu, o

enji za kraljevstvom nebeskim, o golotinji i gorini muke naega Gospodina Isusa Krista. Svi oni koji su sluali propovijed, veliko mnotvo mukaraca i ena, poee gorko plakati s velikom pobonou i skruenih srdaca. I ne samo tu nego i u cijelom

Asizu toga je dana nastao tolik pla zbog muke Isusove, kakva do tada nije bilo. I tako bi narod pouen i utjeen inom i propovijeu svetog Franje i brata Rufina.

Sveti Franjo obue sebe i brata Rufina, te se vrate u samostan kod Porciunkule, hvalei i slavei Boga koji im je dao milost da su prezirom pobijedili sami sebe te su mogli pobuditi ovice Kristove dobrim primjerom i pokazati koliko treba prezirati

svijet. Tog je dana poraslo tovanje meu pukom prema svetom Franji, te se svatko smatrao blaenim ako se mogao dotaknuti ruba njegova habita.

Na slavu i ast naega Gospodina Isusa Krista. Amen. (CV 30) Obilazak crkve

1. Glavni oltar

2. Oltar sv. Rufina iz Arce i njegova krtenja; iznad se nalazi raspelo 3. Kapela Marijina plaa 4. Oltar sv. Vida i njegova krtenja; iznad je prikaz skidanja s kria

5. Oltar Marije tjeiteljice 6. Oltar sv. Emigdija

7. Oltar Bezgrijene 8. Oltar Raspetoga 9. Oltar sv. Kajetana iz Thiena

10. Oltar sv. Franje 11. Oltar Gospe od sedam alosti

12. Kapela Presvetog Sakramenta 13. Oltar sv. Josipa

14. Krstionica; iznad nje se nalaze likovi estorice brae, s lijeva na desno: Rufina, Silvestar, Petar Katanski, Egidije, Ilija, Bernard.

TLOCRT CRKVE

CRKVA SVETOGA DAMJANA

Poziv Raspetoga. U jesen 1205. godine Franjo je dotaknut milou Bojom prvi put stupio u crkvu sv. Damjana. Meutim, dok je molio dogodilo se da je s velikoga bizantskog kria (koji se sada nalazi u bazilici sv. Klare) uo poziv.

Kad je nakon nekoliko dana prolazio pokraj crkve sv. Damjana, u duhu je potaknut

da u nju ue i da se pomoli. Uniavi u crkvu, poeo je gorljivo moliti pred likom Raspetoga koji mu je ljubazno i dobrostivo s kria progovorio i rekao: " Ne vidi li, Franjo, da mi se rui kua? Zato poi i popravi je!" Franjo je drui zbunjeno

odgovorio: "Drage voIje u to uiniti, Gospodine." Shvatio je, naime, da mu je to reeno o onoj crkvi koja je zbog velike starosti prijetila da e se sruiti. Spomenute su

ga rijei ispunile tolikom radou i obuzele svjetlom da je u svom srcu osjetio kako je ono zaista bio raspeti Krist koji mu je progovorio s kria. (TD 13)

Poziv je razumio krivo. Kod sv. Damjana je u to vrijeme bila samo crkva i koliba u tronom stanju. Siromani sveenik koji je brinuo za tu crkvi nije imao novaca za obnovu.

Franji se rije Raspetoga inila potpuno jasnom: popraviti crkvu koja se rui. Franjo, Sin Petra Bernardonea je dobro znao kako e priskrbiti novac kojega je ve poeo prezirati.

Nakon spomenutog vienja i rijei Raspetoga radosno je ustao, prekriio se, uzjahao konja, uzeo raznobojnih tkanina, odjahao u grad koji se zove Foligno i ondje prodao

konja i sve to je imao te se odmah vratio crkvi sv. Damjana.

Naavi ondje siromanoga sveenika, s velikom mu je vjerom poljubio ruku i predao novac to ga je donio; sve mu je redom ispripovijedao to je naumio. Sveenik se

zbunio i zaudio njegovu neoekivanu obraenju. Oklijevao je da sve to povjeruje. Mislei, dakle, da se Franjo njime eli poigrati, nije htio kod sebe zadrati njegova novca. Franjo je uporno navaljivao i nastojao ga uvjeriti svojim rijeima; usrdno je

molio sveenika ne bi li mu dopustio boraviti s njime. Sveenik je napokon pristao da s njim boravi, ali iz straha pred njegovim roditeljima

nije uzeo novac. Zato ga je istiniti preziratelj novca bacio u jednu prozorsku udubinu, prezrevi ga kao prainu. (TD 16)

Kako bi se predao djelu Bojemu, nije dovoljan samo novac, treba dati samoga sebe. Sada vidimo Franju gdje po ulicama prosi kamenje i ulje kako bi pomogao popraviti crkvu.

Malo iza toga je ustao, uniao u grad te je po ulicama i trgovima, kao da je pijan duhom, poeo veliati Gospodina. A kad je dovrio to svoje velianje Gospodina, da

bi dobio kamenja za popravak spomenute crkve, okrenuo se i povikao: "Tko mi dade jedan kamen, primit e jednu nagradu! A tko mi dade dva, primit e dvije nagrade. A

tko mi dade tri, primit e isto toliko nagrada!" Tako je gorljivim srcem govorio i mnoge druge sline rijei, jer bijae neuk i priprost. Bog ga je izabrao da se ne uznosi rijeima ljudske mudrosti pa se u svemu

ponaao jednostavno. Mnogi su ga ismjehivali, mislei da je poludio, a drugi su, potaknuti ljubavlju, bili ganuti do suza, promatrajui ga, kako je od tolike

raskalaenosti i svjetovne tatine tako brzo prispio do tolike opojenosti boanskom ljubavlju. On je, meutim, prezreo ismjehivanje i gorljivim srcem zahvaljivao Gospodinu.

Dok su drugi radili, i sam je ustrajno radio. Stanovnicima je nedaleko crkve i sluajnim prolaznicima govorio francuskim jezikom: "Doite i pomozite mi popraviti

crkvu sv. Damjana, jer e to biti samostan ena, ijim e se dobrim glasom i ivotom u cijeloj Crkvi proslaviti na nebeski Otac." Evo, kako je srce ispunjeno darom proricanja doista proreklo budue dogaaje. To je, naime, ono sveto mjesto u kojem

je slavna redovnika zajednica, odlini Red siromanih gospoa, Bogu posveenih djevica, poto je prolo razdoblje od skoro est godina od obraenja blaenoga

Franje, sretno zapoeo po istom blaenom Franji. Njihov divni ivot i slavni osnutak je po svete uspomene gospodinu papi Grguru IX, koji tada bijae biskupom Ostije, potvreno potpunijom potvrdom Apostolske Stolice.(TD 20-24)

Sv. Klara kod sv. Damjana. est godina kasnije, godine 1212, Franjino se prorotvo

ispunilo. Klara je po Franjinom primjeru odluila slijediti Isusa Krista. Nakon to joj je Franjo odrezao kosu ( to je bio znak Bogu posveenih djevica), odveo ju je u samostan benediktinki sv. Pavla blizu Bastije.

Nakon nekoliko dana otila je u samostan sv. Anela koji se nalazio na obroncima Subasia. Tu joj se pridruila i njezina setra Katarina koja je dobila ime Agneza. Nekoliko

tjedana nakon Agnezinog dolaska Franjo ih je obje smjestio u Sv. Damjan gdje im se jo iste veeri pridruila Klarina prijateljica Pacifika. Klaru su posjeivale prijateljice iz grada. Ponavljala im je Franjine rijei: "Sretan je onaj koji nae put koji ga vodi Njemu kojemu e

se potpuno predati." Mnoge od njenih prijateljica su ostale s njom u sv. Damjanu. dole su i druge mlade i lijepe sestre Benvenuta i Filipa, potom jo Iluminata, Anela, Kristijana,

Lucija, Benedikta i Klarina roena sestra Beatrica. Na koncu im se pridruila i majka Hortulana. Nale su mir i radost koje im ivot u svijetu svijetu nije mogao dati. Bile su sretne i ivjele su kao sestre.

Pjesma stvorova. Poetkom 1225. godine Franjo se bolestan, nosei na tijelu Isusove rane nakratko vratio u sv. Damjan. U tom vremenu je ovdje napisao svoju Pjesmu stvorova

ili Pjesmu brata sunca. Kad je bolest uzela najvie maha ( Isusove rane, slijepoa, iscrpljenost) iz nutrine mu je provrla pjesma koje se razlijevala cijelim svijetom. Tu je nastala i

Pjesma utjenica sv. Franje klarisama

Poujte, sirote, zvane od Gospoda iz mnogih krajeva zajedno skupljene

ive' u istini svagda vi hodite u posluhu pravom tada da usnete.

Izvanjski ivot vi motriti nemojte, duhom to ispunjen onaj je vrijedniji.

Darove one to Gospod vam udijeli ljubavlju obzirno, molim vas, troite.

Boleu tekom koje su pogoene i druge njima na slubu darovane,

sve sad u miru slono vi ustrajte.

Patnjama svojim cijenu tad znat ete, kraljica svaka kad krunom ovjenana u nebu biti e s Marijom Djevicom.

Ta je pjesma usko povezana s Pjesmom stvorova. Napisana je na istom mjestu i na

puki nain. Zahvaliti treba i nekim izvorima koji spominju ovu Utjenicu siromanim sestrama: Peruinska legenda (napisana oko 1310.); i Ogledalo savrenstva (napisano oko 1330.).

Nakon to je sastavio Pjesmu stvorova, na istom je mjestu dao napisati neke rijei i

melodiju koje bi utjeile siromane sestre koje su tugovale zbog njegove bolesti. Kako ih zbog bolesti nije mogao osobno pohoditi i utjeiti, elio je da im braa odnesu i izreknu napisanu pjesmu. (LP 45)

Do 1976. godine se inilo da je tekst izgubljen, no o 750. obljetnicu smrti sv. Franje, p.

Giovanna Boccalija, uz pomo sestara klarisa, otkrio je neto izvanredno: dvije su klarise iz prasamostana u Asizu, s. Chiara Letizia Marvaldi i s. Chiara Augusta Lainati, izruile p. Giovanniu dva rukopisa koja su nale u samostanu Novaglie blizu Verone. Jedan je kodeks iz

14. stoljea i poinje s Audite poverelle, dok je drugi s poetka 16. stoljea. Glede autentinosti, Boccali kae:

Ponajprije ovu pjesmu spominje Peruinska legenda (45 poglavlje) i Ogledalo savrenosti (90 poglavlje). Stariji kodeks je pripadao samostanu u Veroni koji je

utemeljen jo 1224. godine, dakle za ivota sv. Franje. To ukazuje i na tijesnu povezanost Asiza i Verone. Ova se pjesma u potpunosti podudara s onim to o njoj

kae Legenda.

Svoje miljenje rekli su i talijanski jezikoslovci. Po stilu, jeziku i rimi pjesma je iz Franjina doba. U starijem kodeksu uz tekst nalazimo i lijepu minijaturu iz Giottove kole, na kojoj

Franjo pokazuje prstom i kao da opominje nevidljive sluatelje, a sa strane se nalazi tekst. Budui da nije sauvana melodija ove pjesme, pretpostavlja se da je pjevana na nain pjevanja psalama. Danas se moemo samo uditi kako je slijepi i bolesni Franjo mogao

sastaviti ovako dvije lijepe pjesme: Pjesmu stvorova i Pjesmu utjenicu siromanim sestrama. Gledano ljudski i medicinski to je udo. Bolestan ovjek redovito nema vremena

niti volje baviti se mukama drugih, jer je dovoljno optereen i vlastitim bolima. Franjo je pobijedio bolest molitvom, razmatranjem i pjesmom. Bio je dovoljno snaan da se zagleda u potekoe drugih, iako je i sam bio potreban utjehe.

Posljednji susret Franje i Klare. Bolesna se Klara bojala da vie nikad nee vidjeti Franju i

da e umrijeti prije njega. Tu svoju bojazan je priopila Franji po jednom bratu. Franjo je slutio Klarinu bolest i bol njezinih sestara, pa im je poslao jednoga brata i naloio mu:

Poi i reci sestri Klari, neka napusti svaku bol i alost to me sada ne moe vidjeti. I

ona i njezine sestre e me prije smrti vidjeti i bit e utjeene. (LP 109).

Kad je Franjo uveer 3. listopada 1226. umro, vijest se o njegovoj smrti tako proirila da su ljudi iz cijele okolice dohrlili k Svetoj Mariji Aneoskoj. Uzeli su njegovo tijelo i odnijeli ga u grad. Sprovodna je povorka prola pokraj Sv. Damjana. Franjo je Klari obeao da e ga jo

jednom vidjeti i to se tada dogodilo. Bio je to posljednji ovozemaljski susret Franje i Klare.

Povlastica siromatva. Ovu je povlasticu Klara dobila od pape Inocenta III. Oko siromatva se gotovo cijeli ivot borila protiv biskupa, kardinala i pape koji nisu vjerovali da je mogue ivjeti u potpunom siromatvu. Povlastica konano potvrena i ukljuena u esto poglavlje

Pravila sv. Klare, to ga je 17. rujna 1228. ga je potvrdio papa Grgur IX.

Grgur, biskup, sluga slugu Bojih, ljubljenim u Kristu kerima Klari i ostalim Kristovim slubenicama sakupljenim u crkvi Svetoga Damjana, Asike biskupije, pozdrav i apostolski blagoslov.

Kako je poznato, vi ste se, elei se posvetiti samo Bogu, odrekle elje za vremenitim stvarima; i zato, prodavi sve svoje i razdijelivi siromasima, (usp. Mt 19,21)

odluiste ne imati nikakvih posjeda, slijedei u svemu stope onogakoji je za nas postao siromah, put, istina i ivot; niti vas oskudica u stvarima strai pred tom odlukom; jer je ljevica nebeskog zarunika pod vaom glavom da podri slabosti

vaeg tijela to ste ih urednom ljubavlju podvrgle zakonu duha.Konano onaj koji hrani ptice nebeske i koji odijeva poljske ljiljane nee vam uzmanjkati u hrani kao i u

odijevanju sve dotle dok vam, prolazei meu vama, ne poda sebe samoga u vjenosti, kad vas, naime, desnica njegova jo sretnije zagrli u punini njegova gledanja. Kako ste dakle molile, vau odluku preuzvienog siromatva apostolskom

naklonou potvrujemo i vlau ovoga pisma doputamo vam da od nikoga ne moete biti prisiljene primati posjede.

Nikomu dakle od ljudi ne budi doputeno ovu stranicu naega doputenja prekriti ili joj se drzovitzo protiviti. Ako bi se pak tko usudio to pokuati, neka znade da e upasti u nemilost svemoguega Boga i blaenih njegovih apostola Petra i Pavla.

(PovS).

Klara na papin nalog blagoslivlja kruh i na svakom se od njih pokae znak kria.

Sveta Klara, pobona uenica Kristova kria i plemenita mladica zasaena od gospodina svetoga Franje, bila je tako sveta da su je ne samo biskupi i kardinali, ve

ju je s velikom enjom i sam papa elio vidjeti i uti, te ju je vie puta i osobno pohaao. Meu ostalim, doao je jednom Sveti Otac k njoj u samostan da uje kako govori o nebeskim i Bojim istinama. Kad su tako bili zajedno u boanskom

razgovoru, sveta Klara odredi da se prostre stol i metne na nj kruh da ga Sveti Otac blagoslovi. Kad su dovrili duhovni razgovor, sveta Klara poklekne i s velikim

potovanjem i pobonou zamoli Svetog Oca da blagoslovi kruh koji je na stolu. Sveti Otac odvrati: Draga sestro Klaro, elim da ti blagoslovi ovaj kruh i da naini nad njim znak presvetoga kria Kristova, kojemu si se sasvim predala. Sveta

Klara ree: Presveti Oe, oprostite mi! Bila bih vrijedna velikoga ukora kada bih se ja, bijedna i neznatna ena, usudila dati takav blagoslov pred Kristovim

namjesnikom. Papa odgovori: Kako se to ne bi shvatilo preuzetnou, nego vie zaslunim inom poslunosti, zapovijedam ti u ime svete poslunosti da nad ovim kruhom naini znak

presvetoga kria i blagoslovi ga u ime Boje. Tada sveta Klara, kao prava kerka poslunosti, blagoslovi te hljebove znakom

svetoga kria vrlo pobono. I gle uda! Odjednom se na svima onim hljebovima pojavi znak kria, predivno utisnut. Jedan su dio tog kruha pojeli, a drugi su, zbog uda, uvali.

Kad je Sveti Otac vidio da se dogodilo udo, dade svoj blagoslov svetoj Klari, uzme jedan od onih hljebova, zahvali Bogu i ode. (CV 33)

Saraceni su protjerani. Klara je nakon Franjine smrti ivjela jo 27 godina. Broj se njezinih sestara stalno umnaao. Kako je samostan bio izvan gradskih zidina, bio je izloen razliitim

opasnostima. Tako su u rujnu 1240. Saraceni napali grad. Svi su stanovnici bili u strahu to e biti sa nezatienim sestrama. Siromane su sestre su molile i postile. Sveta Klara je teko

bolesna leala na svom tvrdom leaju. Probudila ju je buka, a sestre su joj rekle to se dogaa. Zatraila je da joj donesu Presveto i da je dovedu k prozoru koji je gledao na prostor pred crkvom. Visoko je podigla Isusa prema vojnicima i molila:

Zar hoe, moj Gospodine, da tvoje goloruke slubenice, koje sam othranila tvojom

krvlju, budu evo predane u ruke pogana? uvaj, molim te, Gospodine, ove svoje slubenice, koje ovoga asa ja ne mogu sauvati! Zaas je iz novozavjetnog pomirilita do njezinih uiju dopro kao glas nekog djeaka: "Ja u vas uvijek uvati!"

(4l 22)

Saraceni su se razbjeali, a snjima je nestala i opasnost. U spomen na taj dogaaj 22. lipnja se u Asizu slavi kao Zavjetni dan zahvalnosti. Tada asiki gradonaelnik i mjesne vlasti hodoaste k sv. Damjanu i samostanu daruju svijee na spomen udesnog Klarinog

posredovanja pri osloboenju grada od saracenske opsade.

U boinoj noi 1252 Klara iz svoje bolesnike postelje prati boino bogosluje u crkvi sv. Franje. Poradi ovog dogaaja, papa Pio XII. proglasio ju je zatitnicom televizije.

U ono vrijeme na Boi, kad svijet s anelima zanosno klie novoroenom Djetecu, sve su siromane Gospoe otile u crkvicu na Jutarnju, a majku, pritisnutu bolima,

ostavie samu. Kad je poela razmatrati o Djetetu Isusu i bila silno alosna to ne moe sudjelovati u njegovim pohvalama, uzdahnula je i rekla: "Gospodine Boe, evo sam ti sama ostavljena na ovome mjestu!" I gle najednom je ono divno pjevanje, to

je izvoeno u crkvi sv. Franje, poelo odzvanjati u njezinim uima. sluala je kako braa zanosno pjevaju psalme. Doivjela je skladnost pjevanja, a ula je i brujanje

orgulja. To mjesto nipoto nije bilo toliko blizu da bi sve to ona mogla uti na obian, ljudski nain, nego je ula samo zato to je ona sveanost ak do nje doprla na boanski

nain, ili to je njezin sluh bio toliko izotren iznad uobiajenih ljudskih mogunosti. A ono to je ovo udesno sluanje nadmailo bila je injenica da je zavrijedila vidjeti

i same Gospodinove jaslice. Kad su sutra ujutro k njoj dole keri, Klara je rekla: "Neka je blagoslovljen Gospodi Isus Krist koji me nije ostavio, kad ste me ostavile vi. Po Kristovoj sam milosti zbiljski

sluala cijelu onu sveanost koja je noas slavljena u crkvi sv. Franje." (4l 29)

11. kolovoza 1253. Klara umire.

Na koncu svog ivota, pozvala je sve svoje sestre i osobito im preporuila Povlasticu

siromatva. Sama je neizmjerno eljela imati potvreno Pravilo da bi svaki dan mogla poljubiti njegov peat, pa da bi tako na koncu i umrla. Dogodilo se kako je i eljela. Dopustila je da joj prie jedan od brae sa zapeaenim pismima. Uzevi ih u ruke,

prinijela je peat usnicama i poljubila ga. Tako je u svoj posljednji dana otila iz ovoga ivota Gospodinu sasvim svjetla i besprijekorna, bez ikakve sjene grijeha

uavi u vjenu svjetlost. O tome svjedoi ona sama, ali i sve sestre koje su je poznavale, kao i svi drugi koji su se osvjedoili o njezinoj svetosti. (PkKl 3, 32).

Dogaaj sa Saracenima je jasno pokazao koliko je nesiguran ivot izvan gradskih zidina, osobito za ensku zajednicu. No pravi motiv preseljenja Klarinih sestara bilo je neto drugo:

kad je 1253. godine sv. Klara umrla, njezino su tijelo prenijeli u crkvu sv. Jurja, gdje je izmeu 1226. i 1230. poivalo i tijelo sv. Franje Ubrzo su izraeni nacrti za novu baziliku u ast sv. Klari, a pored bazilike predvien je samostan za sestre. Bilo je mnogih tekoa, no

usprkos svemu 1257. sestre su napustile crkvicu sv. Damjana i preselile se u novi samostan, koji se danas naziva Protomonastero - prasamostan. Usprkos tome, sv. Damjan nije ostao

zaputen; par godina nakon odlaska sestara u nj su se uselila manja braa. Obilazak samostana

Razgledavanje samostana poinjemo zdesna:

1. Ulaz 2. Kapela sv. Jeronima 3. Kapela sv. Kria

4. Crkva 5. Udubina u stijeni u koju je sv. Franjo bacio vreicu s novcima kada ga sveenik u sv.

Damjanu nije htio primiti 6. Kopija kria koji je progovorio sv. Franji (original se nalazi u bazilici sv. Klare) 7. Otvor iza korskih sjedala: Neko je u sredini postojao prozor s reetkom kroz koju su

sestre primale sv. priest i vidjele tijelo preminulog sv. Franje. Uokrug su korska sjedala iz 1504. godine i na njima natpis:

NON VOX SED VOTUM, NON CLAMOR SED AMOR, NON CORDULA, SED COR PSALLIIT IN AURE DEI.

"Ne glas, nego zavjet, ne pitanje, nego ljubav, ne pojas, nego srce pjeva uhu Bojemu"

8. Mjesto na kojem su bile pokopane prve sestre 9. Oratorij, mjesto molitve prvih sestara

10. Mali cvjetnjak sv. Klare (do njega se doe po stepenicama) 11. Gornji Oratorij sv. Klare

12. Spavaonica sestara 13. Kri na zidu i cvijee na podu - mjesto na kojem je 11. kolovoza 1253 umrla sv.

Klara

14. Samostanski klaustar 15. Sestarska blagovaonica

TLOCRT SAMOSTANA

Opis ikone (original se nalazi u bazilici sv. Klare) Ikonu je naslikao neki sirski monah u 12. stoljeu. Njezino pravo ime je Ikona proslavljenog Krista. Na njoj je protumaena sva veliina otajstva Kristova i Crkve. Sama ikona nas ui. Na alost, mnogo ljudi ne

poznaje taj stil. Tuma ikone, Marc Picard, preporua nam da se molimo Duhu Svetome ako elimo otkriti njenu otajstvenost. Takoer, valja napomenuti da je naslikana u skladu

sa stilom etvrtoga evanelja. Prvo to nam upadne u oi je da Krist nema trnovu krunu, nego zlatnu aureolu. Na ikoni nema niti jednoga znaka trpljenja ili smrti, samo slava.

Usliana je Kristova molitva: "Oe, proslavi Sina svoga" (Iv 17,1).

Ikona govori o dubokom otajstvu Krista - Rijei i opisuje borbu izmeu svjetla i tame (usp. Iv 1,5). Ikona predstavlja konaan rezultat te borbe: Isusovo uskrsnulo tijelo se jo

vie otkriva u svjetlosti jer je na crnoj pozadini, koja ima svoju simbolinu suprotnost u svjetlu. Cijelu ikonu okruuje crvena boja, simbol ljubavi. Predstavljena je kao dramatian kraj pobjede svjetla nad tamom. U sjaju aureole oko Kristove glave vidimo

konture kria. Sjaj i kri predstavljaju cijeli Isusov ivot, njegovo ponienje i proslavu. Ta kruna je puna utjehe. Sjea nas, da se svaka trnova kruna moe promijeniti u krunu

slave, oznaava pobjedu ivota nad smru. Isus je rekao:

"Zaista, zaista, kaem vam: ako penino zrno, pavi na zemlju, ne umre,

ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod." (Iv 12,24)

Navest u imena osoba koje se nalaze pod Isusovim rukama, slijeva na desno: Marija, Ivan, Marija Magdalena, Marija - Jakovljeva mati i stotnik. Kada ih vidimo tako blizu Isusu, zakljuujemo da je bila usliana Isusova gorua molitva:

"Oe, hou da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom:

da gledaju moju slavu" (Iv 17, 24)

Zlatna pozadina predstavlja svjetlo jer su postali "djeca svjetla" (Iv 12,36). Zatim, primjeujemo da su svi iste veliine. To znai da nije vana svetost svakog pojedinano,

nego injenica da je Krist sve i u svemu (usp. Kol 3,11). Na koncu opaamo da su si svi slini: svi imaju velike oi, mala usta i jajoliko lice. Pogledamo li Krista, i na njemu otkrivamo iste poteze. Gornji dio ikone predstavlja Isusa koji odlazi svome Ocu, uokolo

su aneli. Kako snanoga zagovornika imamo kod Oca! Kako je mogue da smo usprkos tome ipak alosni i da se jo bojimo? Odozgor je Oeva desnica koja blagoslivlja. Oev

blagoslov je dar Duha Svetoga kojega je Isus zasluio svojom smru:

" bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj nee doi k vama;

ako pak odem, poslat u ga k vama." (Iv 16,7)

Duhovna poruka

Ovdje si, Franjo, bio pozvan.

Njegov glas te potpuno obuzeo i ti si mu se posve povjerio.

Kako je morao glas snaan biti, Da si se odluio cio promijeniti! Teko je vjerovati, a tvoj ivot

svjedoi da je to istina. Vjerovao si prvoj rijei i poeo ivjeti po njoj.

O, kada bismo i mi vjerovali Rijei! Na alost, previe je lanih rijei, koje u sebi nieg nemaju,

a mi im slijepo vjerujemo, slijepo slijedimo i na kraju

smo razoarani i oajni. Zato nam govore rijei lai i neistine? Mi to ne elimo,

mi elimo iskrene i iste rijei, rijei pune ljubavi i topline,

rijei pune nade i utjehe Jo i vie: elimo ljude koji e ivjeti te rijei

ne samo da ih izgovaraju, nego da budu oni sami iva i sveta rije,

da ukazuju na jedinu i vjenu Rije - Isusa Krista. Ti si, Franjo, na ovome mjestu poeo tako ivjeti i postao vjerodostojan!

to je sa mnom? Jesam li ve poeo ivjeti? Jesam li vjerodostojan svojim ivotom?

Postaje li moj ivot rije koja se obraa drugima? Sigurno e rei da jo ima vremena, no ne zaboravi poeti! Franjo je poeo odmah,

i sam elim poeti, elim odgovoriti na poziv koji me zove:

'Vjeruj mojoj rijei i nee biti razoaran, nasloni se na mene i nosit u te.'

CARCERI

Eremitorij sv. Marije u Carcerima nalazi se u srcu padine Monte Subasia i lei na

priblino 800 m nadmorske visine. Nastao je oko doline i crkvice u koju se Franjo sa svojom braom sklanjao na molitvu i razmatranje.

U 15. stoljeu samostan je preuredio Bernardin Sienski, a dananji oblik je dobio koncem 16. i poetkom 17. stoljea. Samostan je izdubljen na stijeni i po jednostavnosti snano govori o poetnim franjevakim idealima.

Carceri su oaza tiine i molitve;

Sluanja Boje rijei; Slavljenja Stvoritelja; Bratskog susreta.

Kada napustimo Franjinu dolinu i kapelicu, te proemo kroz uska vrata, pred nama se

pojavljuje maleni otvor nazvan "vraja rupa". Kroz taj otvor vidjet emo duboku provaliju koja je nastala nakon to je brat Rufin potjerao zlog duha koji mu se vie puta ukazao u viziji kria te mu objanjavao, da mu je dua izgubljena. No brat Rufin se bojao povjeriti ovu

napast sv. Franji, koji je ipak za nju doznao rasvjetljenjem Duha Svetoga.

im je sveti Franjo ve izdaleka opazio kako dolazi, povie: O, mali moj nesretnie, brate Rufine, kome si povjerovao? Kad se brat Rufin pribliio svecu, ovaj mu ree sve tono i po redu kakvu mu je napast priredio avao i jasno mu pokaza da je onaj

koji mu se ukazao bio avao, a ne Krist; da ne smije ni na koji nain pristati uz njegova smuivanja, nego, kada ti avao rekne da si osuen, odgovori mu: Otvori

svoja usta, jer u te inae zasuti svojim blatom. Tako je sveti Franjo dao upute bratu Rufinu te nastavi: A po ovom e raspoznati avla od Krista: im mu to rekne, on e odmah pobjei. Osim toga, mogao bi ga i po tome prepoznati da je avao a ne

Krist, jer ti je otvrdnuo srce za svako dobro, a to je upravo njegov posao. Blagoslovljeni Krist nikad ne da da otvrdne ovjeje srce, nego ga smeka, kao to

govori na usta proroka: Uzet u ti kameno srce, a dat u ti mesnato. Tada, videi brat Rufin kako mu je sveti Franjo ispripovjedio cijeli tijek i narav napasti, skrui se na njegove rijei, pone estoko plakati, pokloni se svetom Franji te ponizno prizna

svoj grijeh to mu je zatajio svoju napast. Opomene svetog oca ohrabrie ga i utjeie te je poeo ivjeti boljim ivotom. Na kraju mu jo ree sveti Franjo: Idi, sinko,

ispovijedi se i ne proputaj uobiajene molitve. Budi siguran da e ti ta napast biti od velike koristi i utjehe i to e uskoro iskusiti. Brat se Rufin vratio u svoju eliju koja je bila u umi. Dok se uz pla molio, ukaza mu se

ponovo avao uzevi Kristov lik i ree mu: O, brate Rufine, zar ti nisam kazao da ne vjeruje sinu Petra Bernardonea i da se ne mui plaem i molitvom kad si ve osuen? to

ti vrijedi da se mui dok jo ivi, jer e sav tvoj trud biti proklet? Brat Rufin mu ree bez oklijevanja onako kako ga je sveti Franjo pouio: Otvori usta, inae u te zagaditi! avao je bio postien i tako se razbjesnio da je u as pobjegao uz veliku oluju i potres

stijenja Monte Subasija koje je bilo u blizini, te je jo dugo vremena potrajala lomljava kamenja koje je padalo u provaliju. Napokon nastade strana vatra i buka da se vidjelo i

ulo nadaleko. Sveti Franjo izie iz samostana sa svojom braom s velikom radoznalou da vidi to je to tako neobino. Jo se i danas vide ondje goleme peine koje su se sruile.(CV 29)

Sa strane, takoer na izlazu, nalazi se istroena freska na kojoj je naslikan Franjo kako

propovijeda pticama. Pogledamo li prema mostu, vidimo drvo obgrljeno eljezom. Na tom drvu su ptice sluale Franjinu propovijed:

Moje drage sestre ptice, vi dugujete Bogu vrlo mnogo i zato ga morate svagdje hvaliti. On vam je dao slobodu da letite kamo god hoete. On vas je obdario dvostrukim i trostrukim

odijelom On je sauvao vae sjeme u barci Noinoj da nikada ne izumre vaa vrsta. A morate mu biti zahvalne i zato to vam je dao kraljevstvo u zraku. Niti sijete, niti anjete, a ipak vam Bog daje hranu. On vam je dao rijeke i izvore da utaujete e, on

je odredio da brda i doline budu vaim utoitima i dao vam visoka stabla za vaa gnijezda. Pa premda ne znate ni iti ni presti, ipak vas i vau djecu Bog odijeva, jer vas

ljubi i blagoslivlja. Stoga se uvajte grijeha nezahvalnosti i nastojte da ga hvalite. Nakon tih rijei poele su sve ptice otvarati kljunove, iriti krila, istezati vratove, glave pobono sputati prema zemlji, te lepranjem i pjevom pokazivati da im je sveti

otac uinio veliko veselje i utjeio ih. I sveti se Franjo s njima radovao i zabavljao, divio se mnogovrsnosti ptica, velikoj

raznolikosti, njihovoj paljivosti i sklonosti prema njemu te je s njima hvalio njihova Stvoritelja. Poto je zavrio propovijed, prekriio ih je i dopustio im da odlete. Nato se dignu ptice u

zrak, divno pjevajui. Kako je sveti Franjo nainio znak kria, razdijelile su se na etiri strane: jedan dio odleti na istok, drugi na zapad, trei na jug, a etvrti na

sjever. Svako je jato pjevalo vrlo lijepo. Ovo je za svetog Franju bio znak kako e njegovi uenici obii cijeli svijet, propovijedajui Kristov kri koji je obnovio sveti Franjo. (CV 16)

ivot eremita, pustinjaka. Franjo je napisao kratko Pravilo za samotita:

Oni koji hoe da kao redovnici borave u samotitima neka budu trojica ili najvie etvorica: dvojica od njih neka budu majke, koje imaju dva, ili barem jednog sina.

Ona dvojica koja su majke neka obavljaju ivot Marte, a dvojica sinovi neka vode ivot Marije (usp. Iv 10, 38-42) i neka imaju klauzuru, zatvoren prostor gdje neka

svaki ima svoju eliju u kojoj neka moli i spava. I neka uvijek mole poveerje dotinoga dana odmah poslije zalaza sunca i neka nastoje drati utnju; neka recitiraju svoj asoslov; o ponoi neka ustaju na matutin i neka najprije trae

"Kraljevstvo Boje i pravednost njegovu" (Mt 6, 33). Prvi as neka reknu u sat koji im odgovara, a nakon treeg asa neka zavre utnju; mogu govoriti i poi svojim

majkama. I kad im se svidi mogu traiti od njih milostinju, kao siromana djeca, radi ljubavi Gospodina Boga. Poslije neka reknu esti i deveti as, a veernju neka reknu u sat koji im odgovara. A u klauzuru gdje borave neka nijednoj osobi ne doputaju

ulaziti i neka tu ne blaguju. A ona braa koja su majke neka nastoje biti daleko od svake osobe i, iz poslunosti prema svome ministru, neka uvaju svoje sinove od svake

osobe, da nitko ne mogne s njima govoriti. I sinovi neka ne govore s nijednom osobom osim sa svojim majkama i sa svojim ministrom i kustodom kad se ovomu svidi da ih pohodi s blagoslovom Gospodina Boga. I sinovi neka katkada preuzmu slubu majki,

kako im se kada bude inilo zgodnim da se meu sobom izmijene; neka tada nastoje sve gore spomenuto revno i zauzeto opsluivati. (PE)

ivjeti u kontemplaciji ili propovijedati? To se pitao sv. Franjo, a za savjet je pitao sv. Klaru i brata Silvestra.

Ponizni sluga Kristov, sveti Franjo, nedugo iza svog obraenja, sakupivi mnogo

pristalica i primivi ih u Red, stajao je pred neizvjesnou to mora uiniti: da li da se posveti samo molitvi ili e koji puta i propovijedati? O tome je htio saznati Boju volju. A jer mu njegova poniznost, koju je posjedovao u velikoj mjeri, nije doputala

da se pouzda samo u sebe i u svoje molitve, htio je saznati Boju volju po molitvi drugih. Stoga dozva k sebi brata Masea i ree mu: Poi k sestri Klari i reci joj da se

sa svojim duhovnim sestrama moli Bogu te bi im Bog dao milost da upoznam to je bolje za moje dobro: ili da nastojim propovijedati ili da samo molim. Tada poi k bratu Silvestru i kai mu isto.

Brat Silvestar je bio onaj koji je prije svog ulaska u Red vidio kako iz usta svetoga Franje izlazi zlatni kri, koji je svojom visinom doticao nebo, a irinom obuhvaao

krajeve svijeta. Brat Silvestar bio je tako poboan i svet da ga je Bog u svemu usliavao za to bi molio. A esto je ak i razgovarao s Bogom. Stoga se sveti Franjo u njega jako

pouzdavao. Brat Maseo ode i uini tono prema elji svetoga Franje, ponajprije k svetoj Klari, a

zatim k bratu Silvestru. im je brat Silvestar uo molbu, odmah se poeo moliti i smjesta dobio odgovor od Boga. Okrenu se bratu Maseu i ree mu: Bog mi je rekao da ovo kae svetom Franji: On ga nije pozvao u Red samo radi sebe, nego da bude

na korist i duama, i mnogi e se po njemu spasiti. Kad je brat Maseo dobio ovaj odgovor, vratio se k svetoj Klari da dozna to je ona

izmolila od Boga. Ona odgovori da je njoj i njezinim sestrama Bog dao isti odgovor kao i bratu Silvestru. S ovim se odgovorima vratio brat svetom Franji. Sveti ga Franjo primi s velikim veseljem i ljubavlju, opere mu noge i pripravi ruak. Nakon

ruka pozva sveti Franjo brata Masea u umu, klekne pred njega, pokrije se kapucom, prekrii ruke u obliku kria i upita ga: to mi zapovijeda moj Gospodin Isus Krist?

Brat Maseo odgovori: Bog je odgovorio i oitovao, kako bratu Silvestru tako i sestri Klari i njezinim duhovnim sestrama, da je njegova volja da ti propovijeda svijetu, jer te nije izabrao samo radi tebe samoga, nego i radi spasa drugih!

Kad je sveti Franjo uo taj odgovor i u njemu spoznao volju Boju, ustao je s velikom gorljivou i rekao: Poimo u ime Boje!

Za pratioce je uzeo brata Masea i brata Anela. Obojica su bili sveti ljudi.(CV 16) I danas je to mjesto tiine i sabranosti. Ako ve nemamo vremena za duhovnu obnovu,

posjetimo ga u sabranosti i potovanju prema onima koji su ovdje molili i onima koji ovdje jo mole.

TLOCRT SAMOSTANA

Obilazak svetita

Uemo li kroz ulazna vrata u samostanski atrij, opije nas posebnost ovoga mjesta. Zatim moemo nastaviti kroz nadsvoeni ulaz koji vodi u samostan (A) iznad doline. Crkvica (B) omoguuje ulaz u drevnu kapelicu (C). Slijeva je maleni oratorij (D) koji je brai sluio za

molitvu. Po stepenicama (E) stie se u podzemnu upljinu, u koju se Franjo sklanjao na molitvu i meditaciju. Odmah za ovim posebnim Franjinim mjestom nalazi se i njegova

kapela. Samostan naputamo kroz vrlo uska i niska vrata, a na zemlji emo opaziti "vraju rupu". Na zidu su dvije freske iz 15. stoljea. Nad dolinom se prostire most (G) prema dolini brata Leona i druge brae. Sa sredine pak mosta moemo vidjeti drvo na kojem su sjedile

ptice dok im je Franjo propovijedao. Kad se budemo vraali, na desnoj strani emo vidjeti kapelu Marije Magdalene (H) u kojoj poiva blaeni Barnaba Manassei (1474.); on je

ustanovio "prvu tedionicu za pomo siromanima" (Monti di Pieta). Gore, na desnoj strani ume, nalaze se jo neke udoline kamo su se utjecala braa na osobnu molitvu i razmatranje. Ako smo dobre sree, moemo pogledati i u malu blagovaonicu (J). Jedan od njenih zidova

je iva stijena planine na kojoj stoji samostan. Nakon obilaska samostana uputimo se u umu i ve emo na poetku naega puta opaziti tri

bronane skulpture, djelo F. Baccija: to su Franjo, Leon i Juniper. Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu naemu mjesecu i sestrama zvijezdama. Njih si

sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojem. (PS)

Franjo, Leon i Juniper se dive zvjezdanome nebu: Leon je strunjak, on prouava Velika i Mala kola. Nakon to je pronaao Velika kola, palcem i kaiprstom mjeri udaljenost meu zvijezdama koje su nasuprot repu i kada ju je pet puta prenio po nebu, otkrio je poloaj

Sjevernjae. Juniper pak u svojoj jednostavnosti pokazuje na istu tu zvijezdu. Njegovo uenje je

jednostavno, ali zbog toga nimalo manje. Vjera se na jednak nain otkriva onome koji ju trai promiljanjem, kao i onome koji je nae u kontemplaciji. Kao to nam Sjevernjaa daje sigurnost da emo nai pravi put u noi, tako je evanelje nepogreiv vodi onome koji ga

slijedi. Franjo, malo odmaknut, divi se udesnoj noi. Utonuo u sveproimajuu ljubav, lei

na zemlji. Oblik kapuljae njegova habita podsjea na mjesec, na razumijevanje svega stvorenja i na povezanost sa svime.

Jedan izmeu brae i njegovih uenika koji bijae veoma ugledan - smatram da njegovo ime sada treba preutjeti, jer on dok ivi u tijelu ne eli biti toliko slavljen -

vidio je kako se presveta dua oeva ravno uzdie u nebesa, iznad mnogih voda. Izgledala je poput zvijezde i na neki je nain imala mjeseevu neizmjernost, zadrala je sjaj sunca, a bila je noena svijetlim oblakom. (1el 110)

Duhovna poruka

Carceri- tiina nije utihnula. Mjesto molitve, zahvaljivanja i traenja. Mjesto susreta s

Bogom. Tko bi znao koliko su tu braa molila, plakala (jer Ljubav nije ljubljena), astila Boga i zahvaljivala Mu? Upravo je molitva bila temelj njihove vjere i odnosa s Bogom. Ovdje su pronali to jedinstvo, u samoi i tiini. U svakom kutku je bio brat koji moli; to je

moralo biti uistinu velianstveno! S Franjom su poeli vraati ljubav Onome koji ih je pozvao. Ovdje su bili natopljeni Njime, i kada vam ovo govorim, po tijelu mi prolaze srsi, jer

mi svaki kamen i svaka grana govore o neizmjernoj ljubavi. Moemo biti sretni i radosni to smo danas ovdje; pustimo da nam progovore ljubav i tiina. Franjo i njegova braa su dolazili upravo ovamo da bi sluali, slavili, hvalili i veliali

svemoguega i dobroga Boga. Usudimo li se upitati savjest, pogledati u kuicu svojega srca i provjeriti koliko je u njemu

Franjina stava? Znam li zahvaljivati Bogu? Jesam li zahvalan za sve to dobivam iz njegovih ruku?

Znam li uope otkrivati stvari koje me okruuju i Boji su dar meni? Naem li dnevno barem deset minuta vremena da se umirim i pokuam zahvaliti predobrome

Bogu? Franjo i njegova prva braa su zahvaljivali ne deset minuta ili jedan sat, nego uvijek i u tome su ustrajali. I ja molim za vas, da si ogrijete srca upravo ovdje, gdje ga je grijao sveti Franjo.

Kako? Sunao se u ozraju Boje ljubavi. Ljubav nas mora cijele proeti, obuzeti; dopustimo da nas

preplavi. Vidjet ete i moete vjerovati da e to biti vrlo lijepo i usreujue za itavo nae bie. Nita drugo ne trebamo, osim da se osunamo i okupamo u Bojoj ljubavi, ne trebamo nita

drugo doli ljubavi Boje. Bog nas ljubi, ne odbacujmo njegovu ljubav. Dopustimo da budemo ljubljeni. Mi trebamo Boga koji je ljubav. Trebamo da nas netko ljubi i da sami

ljubimo. Jedna je hodoasnica zapisala: "ini mi se da su Carceri mjesto za kojega u potpunosti vrijedi Boja rije: 'Budu li ljudi

utihnuli, kamenje e progovoriti.' Ovdje nam uistinu govori svaki kamen, i mislim da e u naim srcima jo dugo ostati njihov poziv na tiinu i molitvu. Kada bi svatko od

nas dao samo djeli sebe, svoje nutrine na raspolaganje drugome, mogli bismo u svojoj sredini izgraditi Carcere. I tada bi mogli u njemu, ba kao i ovdje prebivati bijeli golubovi mira. Preesto ih potjeramo premnogim rijeima i preglasnim

govorenjem, koje nije nita drugo nego prikrivanje nae praznine.

SVETA MARIJA VELIKA

Drevna pripovijest kae da je prva asika katedrala, koju je dao sagraditi sv. Savin na ostacima poganskoga hrama, bila ovdje ve u 4. stoljeu. Crkva koju spominju dokumenti iz

963. izgorjela je 1100. Na njezinim su ostacima sredinom 12. stoljea pod vodstvom Ivana iz Gubbia poeli graditi crkvu, a gradnja je zavrena 1228. Crkva je izgraena u gotskome stilu. Zvonik, koji je iz 14. stoljea, povezuje romaniko - gotski stil. Po miljenju nekih, 1181.

godine se ovdje nalazio jedini krsni studenac u Asizu. Taj studenac danas moemo vidjeti u crkvi sv. Rufina. Crkva svete Marije Velike ima tri lae. Od prvotnih fresaka koje su je

nekad krasile danas su ostali samo ostaci. Biskupova palaa nalazi se na desnoj strani crkve i stvarno je sjedite asikoga biskupa. Sadanja palaa nije vie ona iz vremena svetog Franje. Na vanjskoj strani apside, na ploi (40 x 30 cm) stoji natpis:

MCCXVI INDICT(ione) QU(arta) ET A(nni) DECIMI TE(m)PORE

EP(iscop)IGUIDI ET FRATRIS FRA(n)CIS(ci) (1216, u etvrtoj indikciji i desetoj godini biskupa Gvida i brata Franje.)

Natpis su morali postaviti prije 1228., u vrijeme kada Franjo jo nije bio proglaen svecem, i

zato pie brat, a ne sveti Franjo. Franjo se skida pred asikim biskupom i odrie se svega.

Petar Bernardone je otiao u palau gradske uprave te je pred gradskim konzulima

optuio sina. Zahtijevao je da mu se vrati novac to ga je sin, opljakavi kuu, odnio. Kad su konzuli vidjeli toliko razjarena oca, po tekliu su pozvali Franju da se predstavi pred njima. Franjo je tekliu odgovorio da je po Bojoj milosti postao slobodan i da ve

vie nije pod vlau konzula zato to je sluga samo svevinjega Boga. Konzuli nisu htjeli primijeniti silu nego rekoe ocu: "Otkako je stupio u slubu Boju, prestao je biti pod

naom vlau." Kad je, dakle, otac vidio da kod konzula ne moe nita postii, svoju je tubu podnio gradskom biskupu. Biskup, ovjek razborit i mudar, na odreeni je nain pozvao Franju da bi se naao pred njim i odgovorio na oevu tubu. Franjo je odgovorio

tekliu: "Doi u pred gospodina biskupa, jer je on otac i gospodar dua." Tako je doao k biskupu koji ga je primio s velikom radou. Biskup mu ree: "Tvoj je

otac zbog tebe uznemiren i vrlo ozlojeen. Zato, ako eli sluiti Bogu, vrati mu novac to ga ima. Moda je steen nepravedno pa Bog nee da ga upotrijebi u korist Crkve poradi grijeha tvog oca. Njegov e se bijes utaiti, kad dobije svoj novac. Pouzdaj se,

dakle, sinko, u Gospodina i vladaj se muevno; nemoj se bojati, jer e Bog biti tvoj pomonik i za potrebe svoje Crkve e ti obilno namaknuti to bude potrebno. "

20. ovjek je Boji, obradovan i ohrabren biskupovim rijeima, ustao, otiao i donio novac rekavi: "Gospodine, neu mu radosna srca vratiti samo novac koji mu pripada, nego u mu vratiti ak i odijelo." Uniavi u biskupovu sobu, svukao je svoju

odjeu i na nju stavio novac pred biskupom, pred svojim ocem i pred ostalim nazonima. Iz biskupove je sobe iziao gol i rekao: "ujte svi i razumijte. Do sada

sam Petra Bernardona zvao svojim ocem, ali, jer sam odluio sluiti Bogu, vraam mu novac zbog kojeg se uznemirio i svu odjeu to sam je imao od njegovih stvari, jer od sada elim kazati: 'Oe na, koji jesi na nebesima', a ne, oe Petre Bernardone."

Tada je ustanovljeno da ovjek Boji ispod kiena odijela na tijelu ima pokorniki pojas. Njegov je otac, obuzet silnim bolom i raspaljen bijesom, ustao te uzeo novac i svu

odjeu. Dok je to nosio kui, nazoni svjedoci ovoga prizora bijahu ogoreni, jer nita od odjee nije ostavio sinu. Ganuti suosjeanjem, poeli su nad Franjom silno plakati.

Biskup je otroumno uoio nakanu ovjeka Bojega. Mnogo se divio njegovoj gorljivosti i odlunosti. Zagrlio ga je i prekrio svojim ogrtaem. Shvatio je da su

Franjina djela uinjena po Bojoj volji i priznao da ono, to je vidio, sadri u sebi velik misterij. Tako je otada postao njegov im pomagaem. Bodrio ga je, podupirao, upuivao i grlio ga srcem punim ljubavi.(TD 19,29)

Neka braa ive katoliki. To je bila jedna od Franjinih briga. Treba biti u potpunosti

povezan sa Crkvom. Vidljivi znak Crkve bio mu je upravo biskup, kojemu je htio ostati djeje posluan.

Neka sva braa budu katolici, neka ive i govore katoliki. A ako bi koji rijeju ili

inom zastranio od vjere i katolikog ivota i ne bi se popravio, neka se posve odstrani od naega ivota. I sve klerike i redovnike smatrajmo svojim gospodarima u

onome to se odnosi na spasenje due a ne protivi se naem ivotu, i astimo u Gospodinu njihov Red, dunost i slubu. (NPr 19)

Franjo se esto utjee biskupu Gvidu za savjet.

Biskup grada Asiza, kojem je ovjek Boji esto odlazio da se s njim posavjetuje, ljubazno ga je primio i rekao mu: "Va mi se ivot ini tvrdim i oporim, jer na svijetu nita ne posjedujete." Nato e njemu Svetac: "Gospodine, kad bismo imali neke

posjede, bilo bi nam potrebno oruje da se zatitimo. Odatle se, naime, raaju rasprave i parbenja, a zbog toga se na mnogo naina spreava ljubav prema Bogu i

blinjemu. I zato ne elimo na ovome svijetu posjedovati nita vremenito." Biskupu se vrlo svidio odgovor ovjeka Bojeg koji je prezreo sve vremenito, a napose novac. To je bilo u tolikoj mjeri da je u svim Pravilima osobito preporuivao siromatvo i svu je

brau poticao da se briljivo uvaju novca. Izradio je, naime, vie Pravila i najprije ih je iskuao, a istom onda napisao ono to ga je

konano ostavio brai. Zato je u jednom od njih, odvraajui brau od novca, rekao: "uvajmo se mi koji ostavismo sve da ne bismo poradi tako neznatnoga izgubili kraljevstvo nebesko. Naemo li negdje novaca, ne brinimo se za njih vie negoli za prah koji

gazimo." (TD 35)

U trenucima posljednje bolesti Franjo prebiva u biskupovoj palai. Nakon saznanja da mu se pribliavaju posljednji dani ivota, molio je brau da ga odnesu k Porciunkuli.

Tada je boravio u dvoru asikoga biskupa pa je zato molio brau da ga to urnije

prenesu k crkvi Svete Marije u Porcijunkuli. Htio je naime da duu preda Bogu ondje gdje je, kako rekosmo, najprije potpuno spoznao put istine. (1el 108)

U biskupovoj palai sastavlja posljednju kitice Pjesme brata Sunca o sestrici smrti.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti, kojoj ni jedan smrtnik umai nee.

Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu; a blaeni koje ti nae po volji presvetoj svojoj,

jer druga im smrt nauditi nee. (PS) Franjin Oena

O presveti Oe na, stvoritelju, otkupitelju, tjeitelju i spasitelju na.

Koji jesi na nebesima: u anelima i svetima prosvjetljujui ih da spoznaju kako si ti,

Gospodine, svjetlo koje raspaljuje ljubav; ti si, Gospodine, ljubav koja stanuje u njima i ispunja ih do blaenstva; ti si, Gospodine, vrhovno dobro, vjeno dobro, od kojega je svako dobro, bez kojega nema dobra.

Sveti se ime tvoje: neka bude u nama jasna spoznaja o tebi, kolika je irina tvojih dobroinstava, duljina tvojih obeanja, visina velianstva i dubina tvojih sudova (usp.

Ef 3, 18).

Doi kraljevstvo tvoje: da ti, po milosti, u nama kraljuje i uini da doemo u tvoje kraljevstvo gdje vlada jasno gledanje tebe, savrena ljubav prema tebi, blaeno

zajednitvo s tobom i vjeno uivanje tebe.

Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji: da te ljubimo svim srcem (usp. Lk 10, 27)

mislei uvijek na tebe; svom duom, eznui uvijek za tobom; svim umom, upravljajui prema tebi sve svoje nakane traei u svemu tvoju slavu; i svom snagom svojom, troei svoje sile i osjeaje due i tijela na slubu tvoje ljubavi i ni na to drugo; ljubei blinjega

kao sami sebe, privlaei koliko moemo druge k tvojoj ljubavi, radujui se dobru drugih kao svojemu dobru i suosjeajui s drugima u nevolji, da ni u emu ne dajemo nikakve

sablazni (2Kor 6, 3).

Kruh na svagdanji, ljubljenoga Sina svoga, Gospodina naega Isusa Krista, daj nam danas: na spomen, na razumijevanje i na potivanje ljubavi koju je pokazao prema

nama i svega to je za nas rekao, uinio i pretrpio.

I otpusti nama duge nae: po svom neizrecivom milosru, po kreposti muke Sina

tvoga, po zaslugama preblaene Djevice i svih odabranih tvojih.

Kako i mi otputamo dunicima naim: to jo posve ne otpustismo, ti, Gospodine, uini da otpustimo, da radi tebe istinski ljubimo neprijatelje i za njih kod tebe pobono

zagovaramo, nikom zlo za zlo ne uzvraajui (usp. Sol 5, 15) i nastojei u tebi svima biti od koristi.

I ne uvedi nas u napast: skrivenu ili oitu, iznenadnu ili nepogodnu. Nego izbavi nas od zla: prologa, sadanjega i buduega.(ON)

KUA BERNARDA KVINTAVALSKOGA

Kua Bernarda Kvintavalskoga se nalazi u najouvanijem dijelu srednjovjekovnoga Asiza.

Do nje dolazimo s glavnoga trga po Via Portica, zatim nastavljamo po Via San Gregorio (prva ulica lijevo) te se naemo u Ulici Bernarda Kvintavalskoga. Na broju 11A nai emo

natpis: Hic S. Franciscum ad coenam et cubiculum Bernardus Quintavallis excepit et in extasim vidit. (Tu je Bernarind Kvintavalski primio sv. Franju na veeru i u goste te ga

vidio u ekstazi.) Od 14. stoljea ova kua pripada jednoj od najstarijih asikih obitelji, Sbaraglini, koja

je proirila kuu; to moemo opaziti na fasadi (stariji dio je na lijevoj strani).

Proemo li kroz vrata koja se nalaze lijevo od ulaznih, ulazimo u sobu u kojoj se vodio poznati razgovor izmeu Franje i njegovog prijatelja Bernarda. Tu su sobu kasnije

preuredili u sobu za molitvu i ukrasili je freskama. Nad oltarom je prikaz susreta dvaju prijatelja. Bernardo je Franju pozvao da bi ga pitao mnoge stvari:

Gospodin Bernardo, jedan od najplemenitijih, najbogatijih i najmudrijih u gradu,

poeo je duboko razmiljati o Franjinu umijeu potpunog prezira svijeta, o njegovoj velikoj strpljivosti u nepravdama i nepotivanju, te kako on uistinu ve dvije godine

podnosi prezir i omalovaavanje svakog ovjeka. I kako je uza sve to, kako se barem ini, sve vri i strpljiviji.

Gospodin Bernardo pone o svemu tome razmiljati i ree u sebi: Nije nikako mogue da

ovaj Franjo ne bi bio pun velike Boje milosti! Stoga on pozva svetog Franju da s njime te veeri veera i da bude kod njega. Sveti Franjo prihvati poziv da s njim veera i da

kod njega spava. Tada odlui gospodin Bernardo u svom srcu da pomno i paljivo promatra njegovu svetost. Naredi da mu se spremi krevet u njegovoj vlastitoj sobi, u kojoj je svake noi gorjela svijea.

Da sakrije svoju svetost, sveti Franjo, im je uao u sobu, baci se na krevet i priini kao da spava. Nakon nekoliko asaka uini slino i gospodin Bernardo: legne i pone

snano hrkati kao da duboko spava. Kako je sveti Franjo mislio da gospodin Bernardo doista spava, ustade iz postelje i stade kleei moliti; dignuo je ruke i oi prema nebu i govorio je s najveom pobonou i arom: Boe moj, Boe moj! itavu

no, sve do jutra, nije nita drugo govorio, ve je neprestano opetovao: Boe moj... i kod toga je gorko plakao. Dok je sveti Franjo to govorio, razmiljao je i divio se

uzvienosti Presvetoga Trojstva koje se odluilo da svog ubogoga Franju postav i sredstvom spasa vlastite due i dua drugih. Prosvijetljen prorokim duhom, vidio je unaprijed velika djela koja e Bog proizvesti po njemu i po njegovu Redu. Tada je

razmiljao o svojoj nesposobnosti, vapio je i molio Boga da on svojim milosrem i svemogunou, bez koje ljudska slabost ne moe nita, nadopuni i pripomogne dovriti ono

to on sam po sebi ne bi mogao. Gospodin Bernardo promatrao je kod svjetla svijee pobone kretnje svetog Franje te

je pomno razmiljao o njegovim svetim rijeima to ih je govorio. Ovo ga je dirnulo,

a Duh Sveti mu je nadahnuo da promijeni svoj ivot. Kad je nastalo jutro, pozva svetog Franju i ree mu: Brate Franjo, u svom sam srcu vrsto odluio ostaviti svijet i

posluati sve to mi zapovjedi. Kad je sveti Franjo to uo, razveselio se u duhu i rekao: Gospodine Bernardo, ovo to govorite tako je veliko, divno i uzvieno djelo, te nam valja iskati savjeta od naega Gospodina Isusa Krista i moliti ga, ako mu se

svidi, da nam pokae svoju volju i da nas naui kako da to izvrimo. Zato poimo u biskupsku crkvu, gdje se nalazi dobar sveenik, i zamolit emo ga za svetu misu. Ostat

emo do Treega asa i molit emo Boga da nam, poto tri puta otvorimo misnu knjigu, pokae put koji eli da izaberemo. Gospodin Bernardo odgovori da mu se ovaj prijedlog svia. (CV2)

Franjo se u razgovoru s Bernardom nije sluio znanjem, nego evaneljem. To je ono to i nas

mora voditi kad nam prie netko da bi mu pokazali put u ivot. Kada je Bernardo spoznao svoj put, stupio je na nj bez raunice. Odgovor na sva pitanja je povjerenje u Gospodina. Znamo li se pouzdati u Gospodina kao to je to inio Bernardo Kvintavalski?

Je li na ivot tako privlaan, kao to je bio Franjin ivot?

BOLNICE ZA GUBAVCE I KUA GUALDI

U Spoletskoj dolini je bilo nekoliko bolnica za gubavce, iz ega lako moemo zakljuiti da je guba bila vrlo rairena u umbrijskoj pokrajini. Dovoljno je da se zaustavimo samo kod nekih bolnica za gubavce koje se nalaze u okolici Porcijunkule i Rivotorta. Najstariji pisani zapis o

tim bolnicama potjee iz 1198. godine; to je pismo pape Inocenta III. u kojem je zapisano da su bolnice pod biskupskom vlau.

Meu najpoznatijima je bila bolnica San Lazzaro d'Arce iz 11. stoljea- od starine su se bolnice za gubavce posveivale svetome Lazaru. Tada je sazidana i crkvica koju danas poznamo pod imenom Sv. Marija Magdalena. Crkvica je slijeva, idemo li iz Porcijunkule

prema Rivotortu, a za nju brinu i posjeduju je sestre Francescane Missionarie di Susa. San Rufino d'Arce, Di Fontanelle, Selvagrossa, San Sabino, Acquaviva, Querciano, Ponte dei

Galli, Ponte del Chiascio e San Salvatore delle Pareti- su ostale bolnice za gubavce. Ova posljednja je bila tamo, gdje je danas kua Gualdi- negdje na sredini puta izmeu Asiza i Porcijunkule. U 13. stoljeu ovdje je bila bolnica za gubavce, iako danas nema nikakvih

tragova o tome. Na kui je samo reljef iz 1910., kojega je sazidao Vincenzo Rossignoli, i predstavlja Franju kako blagoslivlja svoj rodni grad.

Poljubac gubavca. U srednjem vijeku je bio zakon za gubavce vrlo strog; bili su zatvoreni u bolnicu i nisu je smjeli napustiti. Zbog toga pretpostavljamo da se dogaaj, kad je Franjo poljubio gubavca, dogodio upravo ovdje. To je bio odluujui trenutak Franjina obraenja:

Ovako je Gospodin dao meni, bratu Franji, da ponem initi pokoru. Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati gubavce. I Gospodin sam dovede me meu

njih i ja sam im iskazivao milosre. I kad sam odlazio od njih, ono to mi se inilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Nakon toga malo sam ekao i onda sam napustio svijet. (OP 1-3)

Kad se jednoga dana usrdno molio Gospodinu, primio je ovaj odgovor: "Franjo, sve

to si na tjelesni nain volio i elio imati, mora prezreti i zamrziti, ako eli spoznati moju volju. A kad tako pone raditi, ono to ti je prije bilo slatko i ugodno, postat e ti nepodnoljivo i gorko, a u onome, od ega si prije zazirao, nalazit e veliku

nasladu i neizrecivu ugodnost." Obradovan svim ovim i ohrabren u Gospodinu, kad je jahao nedaleko od Asiza, sreo

je jednoga gubavca. A jer je od gubavaca mnogo zazirao, prisilio je samoga sebe, sjahao s konja, dao mu denar i poljubio ruku. Primivi od gubavca poljubac mira, ponovno je uzjahao konja i nastavio svoj put. Otada je poeo sve vie prezirati

samoga sebe, dok nije uz pomo Boje milosti prispio do potpune pobjede nad samim sobom.

Nakon nekoliko dana uzeo je mnogo novaca i otiao u sklonite gubavaca. Sve ih je zajedno sabrao i svakom je pojedinom udijelio milostinju i poljubio ruku. Odlazei odande, osjetio je kako se ono to mu prije bijae odvratno, tj. vidjeti gubavce i

dotaknuti ih, preobratilo u nasladu. Pogled na gubavce, kao to je rekao, toliko mu bijae odvratan da nije htio, ne samo vidjeti ih, nego se nije htio ni pribliiti njihovim

boravitima. Ako bi se kada sluajno desilo da je prolazio pokraj njihovih kua ili bi ih samo vidio, svaki puta bi odvraao svoje lice i rukama bi zatiskivao svoj nos. Potaknut milou, milostinju bi im davao po kojem posredniku. No, snagom Boje

milosti postao je gubavcima blizak i prijatelj te je, kao to sam svjedoi u svojoj Oporuci, meu njima boravio i ponizno ih posluivao. (TD 11)

Franjo ui svoju brau kako da se osjeaju dok ive meu gubavcima. I moraju se radovati kad se kreu meu priprostim i prezrenim osobama, meu siromasima

i slabima, bolesnima i gubavima i meu onima koji prose pokraj puta. (NPr 9,2)

Prva braa prebivaju u bolnici za gubavce. Franjo je postavio svoj Red na tvrdu stijenu- na najveu poniznost i siromatvo Bojega Sina.

Utemeljio je Red na najdubljoj poniznosti. Zato je u poetku Reda, kad su se braa

poela mnoiti, htio da borave u sklonitima gubavaca i da ih posluuju. Zato je u ono vrijeme, kad su u Red ulazili i plemii i puani, izmeu ostaloga brai govorio da

moraju posluivati gubavce i boraviti u njihovim kuama. (LP 9) Franjo na udesan nain ozdravi tijelo i duu gubavca.

Pravi uenik Kristov, gospodin sveti Franjo, dok je jo ivio na ovom bijednom svijetu, nastojao je za cijeloga svog ivota svim svojim silama nasljedovati Krista, savrenog

uitelja. Stoga se ee dogaalo da je Bog onomu komu bi sveti Franjo ozdravljao tijelo, u isto vrijeme izlijeio i duu, kako se ita i o Isusu Kristu. Zato je sveti Franjo ne samo rado sluio gubavce, nego je naredio da braa njegova Reda, kamo god ila

ili gdje god bila, slue gubavcima iz ljubavi prema Isusu Kristu, koji je htio radi nas biti smatran gubavcem. Jednom su braa u bolnici, koja je bila blizu onoga mjesta

gdje je boravio sveti Franjo, sluila bolesnike i gubavce. Tu je bio gubavac, koji je bio toliko nestrpljiv, nesnosan, goropadan i svojeglav, da je svatko vjerovao a tako je i bilo da je opsjednut od zlog duha. One koji su ga sluili on je vrijeao rijeima i

tukao, a to je najgore, psovao je blagoslovljenoga Krista i njegovu Majku, presvetu Djevicu Mariju, te se nitko nije naao tko bi mu htio ili mogao sluiti. Premda su

braa nastojala strpljivo snositi uvrede nanesene njima samima, da rastu u krepostima, ipak nisu po svojoj savjesti mogla podnositi uvrede nanoene Kristu i njegovoj Majci, ve odluie da potpuno napuste tog gubavca. Oni su htjeli o tome

najprije obavijestiti, prema propisu, svetoga Franju, koji je u ono vrijeme boravio u nekom oblinjem samostanu.

Poto je sveti Franjo to saznao, ode k onome opakom gubavcu. Priavi mu, pozdravi ga i ree mu: Bog ti dao mir, moj najmiliji brate. Gubavac odgovori, psujui: Kakav mir mogu imati od Boga koji mi je oduzeo mir i

svako dobro, te me pretvorio u gnojna i smrdljiva ovjeka. Nato mu sveti Franjo odvrati: Sinko, budi strpljiv, jer nam tjelesne bolesti Bog daje radi

spasa nae due. One su vrlo zaslune, ako ih strpljivo podnosimo. Bolesnik mu odgovori: Kako u strpljivo podnositi neprestanu bol koja me mui dan i no? I ne samo to sam nevoljan zbog svoje bolesti, nego me jo gore mue tvoja braa koju si

mi dao da me slue, jer me oni ne posluuju kako bi trebalo. Tada upozna sveti Franjo, po Bojoj objavi, da je ovaj gubavac opsjednut od zlog

duha, ode i stade pobono moliti Boga za njega. Kad je zavrio molitvu, vrati se sveti otac gubavcu i ree mu: Sinko, ja u ti sluiti, kad nisi zadovoljan s drugima