1

„Slika Svijeta i performativnost glokalne svijesti“

Nakon prošlogodišnje uspješno realizirane teme „Umjetničkim revoltom protiv korupcije“, ovogodišnji multikulturalni projekt Nevladine organizacije „Kultura, mediji i edukacija“ – ARTHEA nosio je naziv „Slika Svijeta i performativnost glokalne svijesti“. Svrha ovog globalnog i lokalnog (glokalnog)

promišljanja je decentralizacija kulture i djelovanje kroz orkestriranu sliku Svijeta i glokalnu umjetnost (Glocal Art) na ublažavanje straha od stranaca ili ksenofobije, a priređen je u okviru obilježavanja Europskog tjedna pri Brodsko-posavskoj županiji. Projekt se realizirao u suradnji s Europskim domom u Slavonskom Brodu i Veleposlanstvom Republike

Indije, te pod pokroviteljstvom Grada Slavonskog

Broda, Brodsko-posavske županije, Upravnog odjela

za razvoj i europske integracije i Turističke

zajednice Grada Slavonskog Broda. Projekt se sastojao od plesnog performancea Indijke

Gayatri i njenih učenica na gradskom Trgu, te međunarodnog znanstvenog skupa koji je diskutirao multikulturalizam, odnos globalizacije i lokalizacije kroz glocal-art, sa svrhom ublažavanja straha od stranaca ili ksenofobije.

Skupu su nazočili pozvani stručnjaci, doktori znanosti iz područja antropologije, filozofije, medicine i umjetnosti: - dr. sc. Zdravko Palavra iz Daruvara, doktor informacijskih i komunikacijskih znanosti,

- suradnici zagrebačkog Filozofskog fakulteta doktori znanosti beogradske udruge „Mladi grašak“ iz Republike Srbije: dr. Vlatko Ilić, suradnik s našeg zadnjeg skupa iz 2012. god., teatrolog i teoretičar umjetnosti i medija, te dr. Aleksandra Brakus, mediolog,

- specijalist psihijatrije mr. Jugoslav Gojković, dr. med. iz slavonsko-brodske gradske bolnice, - prof. Božica Sedlić, voditeljica Europskog doma Slavonski Brod, - predstavnica Umjetničke akademije u Osijeku, diplomantica Lucija Jakovina, - studentice Učiteljskog fakulteta u Osijeku, dislociranog studija u Slavonskom Brodu diplomantica

Tanja Đurić i studentica pete godine Iva Bagarić, - voditeljica i moderatorica skupa, predsjednica Nevladine organizacije „Kultura, mediji i edukacija“

- ARTHEA dr. sc. Vesna Srnić, autorica projekta Kolege koji su bili spriječeni nazočiti, bili su uključeni u diskusiju razmjenom informacija, savjetima ili virtualno preko naše društvene mreže glocal-art, to su uvaženi zagrebački antropolog dr. Vanja

Borš s Filozofskog fakulteta, antropolog dr. Semir Osmanagić s dvostrukom adresom u Hustonu i Sarajevu, , teoretičar vizualnih

komunikacija dr. Krunoslav Martinac iz Melbourna, doc. mr. Vladimir Frelih s Umjetničke akademije iz Osijeka, te beogradska profesorica dr. Divna

Vuksanović i Dragan Ćalović estetičari medija, mediolozi iz beogradske udruge „Mladi grašak“.

2

Više o projektu nalazi se na online platformi, društvenoj mreži nevladine organizacije http://glocal-art.ning.com. O uspješnoj realizaciji projekta izvijestili su Ministarstvo kulture na svojim web stranicama http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=58713, potom lokalni tjednik „Posavska Hrvatska“, te na engleskom jeziku i portal naše nevladine organizacije http://media-via.net/2014/05/12/world-image-and-performativeness-of-glocal-consciousness.

U provedbi projekta koristili su se:

- javni prostor gradskog trga za performativnu akciju meditativnim kretanjem u prostoru (ples Indijke

Gayatri), - konferencijska dvorana hotela „Art“ za

okrugli stol/znanstveni skup na temu „Slika Svijeta i performativnost glokalne

svijesti“, - prostori za sastanke Nevladine

organizacije ARTHEA s volonterima pri OŠ „Ivan Goran Kovačić“ i Učiteljskim fakultetom u Osijeku, dislociranim studijem u Slavonskom Brodu,

Projekt se realizirao kroz umjetnički egzistencijalizam (aktivizam) kojim se autentično mijenja i re-kreira stvarnost, o čemu je autorica projekta napisala više u istoimenom znanstvenom radu „World Image and Performativeness of Glocal Consciousness“.

*** Uvodni dio znanstvenog rada (http://glocal-art.ning.com ):

SLIKA SVIJETA I PERFORMATIVNOST GLOKALNE SVIJESTI

Dr. sc. Vesna Srnić

Postavljajući temu Slike Svijeta i performativnosti glokalne svijesti, treba

odmah definirati pojam glokalnog1 kao internacionalizirajući sraz

globalnog i lokalnog, a na samom početku i ograditi fenomen

performativnosti svijesti od doslovnog uplitanja u političko polje, pozivajući

se na to demokratsko pravo „ugodnog antagonizma“2, jer želimo dokazati

da svijest kao poželjno društveno stanje, možda nas baš udaljava od

primalnog iskustva.3

U tom smislu i apstraktno svođenje realnosti na rešetku kroz performativnost glokalne, unutrašnje i vanjske „svijesti“ kao procesa i fenomena tubitka,4 postaje aktualizacija datosti u univerzalnom smislu. Stoga možemo govoriti o fenomenu autentičnosti u uvijek ponovnom kreiranju egzistencije kroz čisto iskustvo. Drugim riječima rečeno: performativni umjetnički afekti koji dosežu do energetskih okomica pomoću vodoravnih životnih linija, transformiraju Sliku Svijeta na duboko meditativan način, donoseći mirnu proaktivnost kao preduvjet re-kreacije i blagostanja svake egzistencije. 1 Glokalizacija je termin koji se započeo koristiti u svijetu ekonomije i biznisa, međutim sve češće i kao kulturološka pojava internacionalizacije nasuprot amerikanizaciji. http://www.cpi.hr/download/links/en/4297.pdf (14. travnja, 2013.) 2 Tihana Bertek „Na granici vidljivosti“, Kulturpunkt.hr , http://www.kulturpunkt.hr/content/na-granici-vidljivosti (1.7. 2013.) 3 U tekstu „Postoji li „svijest“?“ William James obrazlaže tezu da napuštanjem predodžbe svijesti, dolazimo u područje „apsolutnog iskustva“.; William James, „Postoji li „svijest“?“, Holon, br.3, 2012. Zagreb; str, 97 http://www.hdi.hr/wp-content/uploads/2013/02/Holon-232012Prijevod-W._James-D._Djirlic.pdf 4 Heidegerov pojam egzistencije, Dasein, pojam preuzet iz knjige „Bitak i vrijeme“, Naprijed, 1988.

Diskusija

Doktore Ilić, koliku važnost ima po Vama, kao teatrologu i estetičaru medija, izmiještanje performativnog

umjetničkog djela iz institucije u neposrednu životnu sredinu?

Dr. Vlatko Ilić:

Ne samo razumevanje i interpretacija, nego i stvaranje različitih umetničkih dela tokom 20. veka, posebno druge polovine 20. veka, perioda kojeg mi danas nazivamo neoavangardom, dakle 1960-ih i 70-ih godina i sa pojavom nekih novih, zaista radikalnih izraza, kasnije su teoretizovani kao umetnost performancea. Kada mi danas govorimo o performativnoj umetnosti, postavlja se i par pitanja o mogućnosti problematizacije uopće pretpostavke performativnosti, da li umetnosti, da li jezika ili neke druge društvene delatnosti... Svakako jedna od važnih stvari koja se dogodila, ne samo u vezi s idejom o performativnosti, nego uopšte, je to da umetnost počinje svakako da izlazi izvan institucija. Ali čini mi se da ta odrednica performativnosti ne mora nužno da se dovede u vezu sa nečim što bismo okarakterisali kao izvaninstitucionalnu umetnost, pa da li pod tim

smatramo da se ona ne izvodi fizički u institucijama ili ono što je često značajnije i radikalnije, a to je da se ona misli, izvodi i organizuje, u krajnjem slučaju cilja na neku publiku, na način suprotan od onoga kako se to odigravalo u institucijama, odnosno po nekim sopstvenim pravilima, koja umetnička dela pokušavaju iznova da utemelje i to mi se čini kao vrlo karakteristično za umetničku scenu 1960-ih i 70-ih godina, pa u krajnjem slučaju i na kraju 20. i početkom 21. veka....

Ali što je tu, čini mi se izuzetno važno, to je pretpostavka kada govorimo o performativnoj umetnosti (da li to govorimo o pozorištu i izvođačkim umetnostima, pa čak i o likovnim, vizualnim umetnostima), da umetničko delo može, zapravo, da na određeni način interveniše, odnosno da ona može da promeni društvene odnose u okviru kojih se izvodi, odnosno prikazuje i izlaže. I ta pretpostavka svakako i jeste važna, inače kada govorimo o performansu ili odrednici performativnog, vjerovatno svi znaju da se oslanjamo na lingvističke teorije iz početka 20. veka, i na to što se u društveno-humanističkim naukama prepoznaje kao veliki lingvistički obrat koji se dogodio na početku 20. veka.

Zanimljivo je što je tu ključnu ulogu odigrala teorija o performativnim govornim iskazima, koja je određene govorne iskaze prepoznala kao one koji menjaju stvarnost, dok nisu svi govorni iskazi performativni. Kasnije se te teoretske pretpostavke odbacuju, što jeste karakteristično, bar kada je teorija umetnosti u pitanju u 20. veku jeste ideja da svako umetničko delo nezavisno od toga da li je namera autora ili autorke i da li delo uspeva da ostvari efekat neke značajnije promene tih relacija, da ona zapravo jeste performativna. Zato što ono ne samo da utemeljuje već i iznova generiše nekakve različite, možemo reći društvene uloge, odnose ili situacije gledanja, razumevanja i opažanja umetnosti, u svakom slučaju nekakve određene vrednosti, ideje, koncepcije itd. I ono što je zanimljivo jeste da sa tom kritikom pretpostavke da su određeni govorni iskazi performativni, pojavila se nova teza da je zapravo svaka forma javne delatnosti zapravo performativna, da ona da li menja, da li potvrđuje i da ona u svakom slučaju igra ulogu kada je društveni poredak u pitanju, da li je svet umetnosti u pitanju ili šire. Tako da kada danas, čini mi se, govorimo o performativnosti, mi zapravo govorimo o potencijalu kojeg svako umetničko delo ima i sad je pitanje u kojoj meri oni koji stvaraju umetnost ili s druge strane oni koji ju opažaju sada svesni, ali o potencijalu da ono što se naziva društvenom stvarnošću, a danas možemo govoriti o medijskoj stvarnosti ili Slici Sveta ili o ideji o da umetnost može u određenoj meri uticati na to. I bila ona institucionalna ili izvaninstitucionalna, s tim da je češće i prosto očiglednija intervencija i uz to značajnija, ukoliko je ona izvaninstitucionalna, pri čemu još jednom naglašavam da to ne znači fizičko izmeštanje umetničkog dela, već stvaranje umetnosti na način na koji je i utemeljen u već postojećim institucijama kulture ili nekim drugim mestima koja predstavljaju utemeljenja određenih obrazaca društvenih organizovanja.

3

4

Doktore Palavra, budući da kao doktor informacijskih i komunikacijskih znanosti istražujete i integralnu

teoriju Kena Wilbera, koje biste osnovne prednosti te teorije istaknuli? Mi vidimo u integralnom pristupu

višestruku korist. Naime, što vi mislite, kako bi se integralna teorija mogla povezati s glokalnom

umjetnošću ili umjetničkim srazom globalnog i lokalnog kroz performativna djela, multimedijalnost i

transpersonalnu individuaciju?

Dr. sc. Zdravko Palavra

Po prvi put u ljudskoj povijesti imamo tu mogućnost da sagledamo kvalitet od svake razine svijesti: tribalnu, tradicionalnu, modernu i da ih integriramo u sebi! Jer ono što se događa na razini ljudskog društva, isto prolazimo i mi kao pojedinci. Mala djeca imaju arhaičku razinu svijesti, kao u prvobitnim društvima, kako se razvijamo tako raste naša razina svijesti. Ako se društvu dogodila neka trauma, određenom razinom svijesti mi možemo tom društvu pomoći (pomoću određenih medija, npr. tisak je nastao u razdoblju renesanse, Gutenberga, geometrijske perspektive...itd.), dakle to je sve isprepleteno i integralni pristup pokušava obuhvatiti sve višu, sve širu i sve dublju Sliku Svijeta.

SPIRALNA DINAMIKA (http://glocal-art.ning.com )

Američki profesor psihologije Claire W. Graves šezdesetih godina osmislio je spiralni model evolucije dinamičnih ljudskih sistema. Sam Graves je tu evoluciju opisao na sljedeći način. Na svakom stupnju ljudske egzistencije čovjek traga za svetim gralom, za načinom života kojim treba živjeti. Na prvom stupnju je u potrazi za automatskim fiziološkim zadovoljenjem. Na drugom on traži siguran način života, što prati potraga za herojskim statusom, za moći i slavom, nakon toga treba mu unutarnji mir, pa opet materijalni užitak, onda traga za ugodnim odnosima, pa za samopoštovanjem koje opet vodi u potragu za mirom u neshvatljivom svijetu. I kad sve to pronađe, opet neće biti miran već će gledati prema devetom stupnju potrage. Kada kreće na svaku od tih potraga on vjeruje da će pronaći odgovor na svoju egzistenciju, na njegovo iznenađenje rješenje egzistencije na jednoj razini otvara nova pitanja na drugoj. „The quest he finds is never ending.“

Don Beck i Chris Cowan su temeljnom Gravesovom modelu dodali memetiku, znanost nastalu na prijedlog Richarda Dawkinsa, koji u knjizi Sebični gen predlaže naziv za ono što se prenosi kao kulturni gen, riječ mem.

Memi su informacijski paketi koji se poput virusa prenose od društva do društva ili od uma do uma. Kako Dawkins primjećuje, prijenos kulture analogan je prijenosu gena jer, iako je u biti konzervativan, može dovesti do određenog oblika evolucije. Memi su osnova kulturne evolucije. Kao primjere mema Dawkins navodi ideje, modu, način zidanja lukova i sl. Memi se šire masovnim medijima, razgovorom, pismom, političkim diskursom i sl. Oni izgrađuju identitet pojedinca i formiraju poruke koje on upućuje svijetu oko sebe, a mijenjaju se ovisno o težištu memetičkog koda. Spiralna dinamika smatra da ljudska priroda nije osobito trajna: ljudi izloženi određenim životnim uvjetima sposobni su prilagođavati se okolini konstruiranjem složenijih konceptualnih modela svijeta koji im omogućuju suočavanje s novim problemima. Svaki novi model uključuje i prerasta prethodne modele. Beck i Cowan (1996) prema prethodnim zamislima socijalnog psihologa Clairea Gravesa zamislili su te modele organizirane oko vMema (vMemes): sustava temeljnih vrijednosti primjenjivih kako na pojedince tako i na kulture. Te strukture se pretaču u svjetonazore, stupnjeve psihološke egzistencije, organizirajuće principe i načine života.

Spiralnu dinamiku je popularizirao i dodatno razradio američki filozof i psiholog Ken Wilber, rodonačelnik integralne teorije. Integralna teorija je primijenjena na problem međusobnog utjecaja kulture i društvene strukture

5

zbog toga što je ona (Wilber, 2000; 2005) postavljena šire, tako da obuhvaća komunikacijske medije (tehnologiju) i mentalitet, te dublje jer prelazi utjecaj masovnih medija, razmatranjem personalne komunikacije, ali i novih medija (koji su i masovni i personalni). Naspram zagovaratelja dobrih strana globalizacije (Friedman, 2003; 2010), Wilber (2005: 288-290) prepoznaje glavni uzrok problema vezanih uz Internet, medij kojeg mnogi smatraju odrazom globalne svijesti i pokazateljem napretka svijesti. On se pita „Kakve koristi ako nacisti imaju Net?“ Odgovarajući da rast tog globalnog medija neće omogućiti i transformaciju ljudskog društva. Taj globalno tehnološki rast mora pratiti paralelan društveni, kulturni i osobito intencionalni razvoj individualne svijesti.

***

O poimanju fenomena svijesti i odnosu prema psihološkim granicama stvarnosti pitamo specijalistu

psihijatrije dr. Gojkovića.

Mr. sc. Jugoslav Gojković, spec. psihijatrije

GRANICE I PREKO NJIH (http://glocal-art.ning.com )

Na granici naših svjetova i spoznaja nastaje mržnja prema nepoznatome, svemu što ne potvrđuje naš sustav vrijednosti koji podupire i održava našu psihu, ali ju i troši kao jednu vrstu ravnoteže koja nije nikad savršeno sazrijevanjem riješena. Prema D. W. Winnicottu, britanskom analitičaru, između tri pozornice doživljavanja stvarnosti nastajemo u svojim emotivnim dojmovima i sklapamo stavove kojima obojimo svoj doživljaj situacije ljudi oko nas i sebe.

Prva od tih pozornica je svijet naše unutarnje psihe koji se razvijao u našoj uskoj suradnji i u sudaru s vanjskim svijetom sve od rođenja. Razvijan prema našoj prvotnoj zadanosti između određenosti figura kojima smo u djetinjstvu bili okruženi, taj se svijet duboko uobličio u svakom biću, a u njemu su se ispreplitali različiti utjecaji vanjskih danih okolnosti. Shizoparanoidna pozicija

spoznaje sebe odvojeno od majke kao objekta zadovoljenja je važna unutarpsihička razvojna odrednica koja prema Melanie Klein, britanskoj analitičarki, igra ulogu u određenju povjerenja i nepovjerenja u svijet oko nas. Depresivna pozicija kraja prve godine razvija sposobnost da prihvatimo gubitak. Na toj pozornici unutarnjeg svijeta vladaju principi magije, sile, moći, žudnje i zavisti. Druga pozornica je pozornica vanjske zbilje sa svim njenim zadanim utjecajima fizikalno-kemijskih zakonitosti i utjecaja grupa i zbivanja u društvu kao i utjecajima odgoja, kulture, tradicije, etniciteta, nacije, podneblja, rase i međuljudskih relacija.

Otkriće je predstavljala spoznaja treće pozornice interakcije unutarnjeg i vanjskog svijeta naše psihe koja se odvija u situaciji događanja između osoba u međuvremenu i međuprostoru isprepletenim najfinijim nijansama postojanja koje rađaju novost događanja u događaju i na taj način uvode u svoju novu pojavnost improvizaciju u koju smo ušli silnicama neplaniranog događanja zadobivajući nova značenja razotkrivena utjecajima nesvjesnog dijela naše psihe. Tu nastaje osjećaj bezvremenosti trenutka i ljepote događanja između ljudi u spoznaji zbiljske različitosti.

Društvena zbivanja svojim snažnim utjecajima utječu na narav tih događanja koja razdvoje osobni doživljaj sebe i drugih iz povezanosti tih sfera kada dolazi do jednostranog doživljavanja svijeta drugih i sebe povlačenjem na unutarnju pozornicu s ponavljanjem zaštita iz ranih frustracijskih razdoblja. Događaju se povezivanje na razini kolektivnog nesvjesnog s transgenercijskim zaštitnim obradama okolnosti u psihi pojedinaca koji se u kriznim zbivanjima povezuju na osnovi ranjivosti i nemoći skrivajući se maskama moći - prepoznatljivim simboličnim utjehama prošlosti. Tu nastaje i doživljaj neprijatelja obojan strahom iz kojeg se drugog vidi u neljudskim

6

formama kako nas napada i prijeti nametanjem svojeg lišenog lucidnih ljudskih osobina. Povlačenje u takvu autističnu izolaciju unutarnjeg svijeta događa se i u pojedincu, ali i u narodu, u teškim vremenima borbe za identitet i opstanak. Kada to vrijeme prođe, otvore se štitovi naše psihe protiv tih podražaja i uspostave komunikacije i opažanja. Isprva kod pojedinaca dovoljno snažnih i samosvojnih da shvate, a zatim kod grupa, pokreta i političkih grupacija sve do naroda u miru koji postaje otvoren suradnji punom snagom stvarnosti opisanih pozornica.

Tako i u Brodu na granici država, nacija i vjera novog i starog svijeta, zasljepljenosti i lucidnosti, iste se stvari zbivaju od Rimljana do sad.Redefiniranje svijeta oko nas koje naš psihički aparat nesvjesno stalno poduzima da nas zaštiti od svega što osporava ili traži promjenu referentnog sustava naše psihe, može uočiti od konflikta slobodni dio psihe koji potiče promjene i koji usklađuje nas sa stvarnosti. Svijest o tome što se događa u unutarnjem, vanjskom i intermedijarnom prostoru je funkcija ega, bitnog dijela psihe koji, ako je intaktan, prepoznaje i emotivni dojam i misao i protok vremena i sjećanje i zbiljsko i imaginarno. Čega je dio taj dio...? Svakako čovjeka, jer bez njega te pojavnosti u ovom svijetu nema. Čovjek ostaje u doživljaju osobne psihičke ravnoteže do kad je u stanju izbalansirati sve navedene instancije i spojiti ih s doživljajem sebe. Prilagodba da to postigne neprestano traje. Tada je u stanju prepoznati i druge u njihovim neovisnim vrijednostima.

Izvori:

Winnicott, D. W.: The Playing and Reality. London: Tavistock Publications, 1974; Klein, M.: Zavist i zahvalnost. Zagreb: Naprijed, 1983.; Freud, S.: Tumačenje snova I i II. Zagreb: ''Stari Grad'', 2001.; Erikson, E. H.: Childhood and Society. Middlesex: Penguin Books, 1972; Berne, E: Koju igru igraš?

***

Kako se to izgrađuje odnos prema drugačijem u umjetnosti, pa tako i problematizira strah od drugačijeg,

stranog ili ksenofobija, objasnit će na primjeru svog umjetničkog djela diplomantica Umjetničke

akademije u Osijeku, Lucija Jakovina.

Diplomantica Lucija Jakovina

Isječak iz istraživanja upravo na temu ksenofobije i faktora koji ju

potiču (http://glocal-art.ning.com ):

Razmislimo o faktorima koji utječu na naše paradigmatske isječke stvarnosti. Što nas oblikuje? Kako se na nas odnose kulture, nacije, folklori, arhetipi i stereotipi? Kulturološka obilježja strogo su vezana uz zemljopisni položaj određene grupe ljudi. Nacionalna obilježja nose jezik i političku koncepciju potvrđenu granicama. Folklorna obilježja predstavljaju kulturu u malome mjerilu. Arhetip je zbir kolektivno usvojenoga ponašanja određene skupine ljudi koji provode folklornu praksu, dok je stereotip nusprodukt kulturološke dogme. U svakome od nas utkan je arhetip ponašanja koji se manje ili više odražava na svjetonazor, tako da svjesno odobravamo običaje svoje kulture i folklora, usvajamo jezik i dijalekt. Okruženje u kojemu boravimo uči nas socijalizaciji i naš empirijski doživljaj kulture

nadograđuje se daljnjim socijalnim kontaktima. S vremenom postajemo sposobni prepoznati ono karakteristično upravo našoj kulturi.

7

Kulturni šok

Kada iskustveno prepoznamo obilježja vlastite kulture, postajemo sposobni za usporedbu. Upoznajući ljude s drugih krajeva svijeta, možemo vidjeti kako je kultura također utjecala na njihov doživljaj društva. Način komunikacije, počevši od jezika, govora tijela pa do odjevanja, veoma je različit usporedimo li npr. Hrvata i Kineza. Svaka kultura proizvodi svoj prepoznatljivi stereotip. Negativna konotacija riječi stereotip leži upravo u nesposobnosti pojedinca da bude samostalan, nego slijepo teži ka zadovoljavanju norme svoje sredine, osjećajući strah i nelagodu prema drugačijem. Takvo razmišljanje potiče pojedinca da svijet oko sebe klasificira u kategorije domaće – dobro i strano – loše .

Problem dakle nastaje kada pojedinac nije sposoban pojmiti kulturološke ili folklorne različitosti , te ona nelokalna obilježja direktno svrstava kao manje ispravna . Tipičan primjer imamo i unutar RH: Zagrepčanin i Splićanin prepiru se oko točnosti naglaska ili imenovanja stvari odn. pojava. Naravno – oboje je jednako točno i besmisleno je raspravljati se o tome. Ipak, takva je situacija veoma česta.

Što je sredina sklonija stereotipnome ponašanju, to je veći osječaj ksenofobije.Slična vrsta kulturnoga šoka manifestira se kao apsolutno idealiziranje kulturnih obilježja netipičnih onima u kojima smo razvijali svoje socijalne vještine. Čest primjer takvome ponašanju bili su sezonski radnici u Njemačkoj 60-ih i 70-ih godina 20.st., popularno zvani gastarbajteri. Izlaskom iz zatvorene sredine (Jugoslavija, Turska...) i dolaskom u mnogo bogatiju i kulturološki osebujniju Njemačku, radnici su počeli vrednovati njemačku kulturu kao onu ispravnu. Nespretno artikuliranje njemačkoga jezika i oponašanje folklora rezultat je zapravo donešene ksenofobije. Takav osječaj straha od stranoga i drugačijega može biti umiren jedino inverzijom poimanja o domaćem i stranom. Povratkom u svoje prvotno okruženje, radnici su svoju interpretaciju njemačke kulture, osim kroz ponašanje, odražavali kroz arhitekturu. Danas smo na gotovo cijelom prostoru bivše Jugoslavije svjedoci brojnih takovih građevina, koje stilski nemaju doticaja niti sa tradicionalnom niti sa njemačkom arhitekturom. Najveći šok na našim prostorima uslijedio je ipak raspadom Jugoslavije. Odbacivanjem dotadašnjih ukorjenjenih vrijednosti na kojima su odgajane brojne generacije, nastaje ogroman jaz među zemljama bivšim članicama. Nacionalni identitet postavlja oštre okvire na prostorima gdje se desetljećima poticalo upravo suproto. Ratna zbivanja zapečatila su prošlost i postavila sasvim drugačije temelje.

Hrvatska je narodnost potvrdila svoja obilježja kroz brojne jezične novotvorenice, pripadnost katoličkoj vjeroispovjesti i veliki nacionalni ponos. Međutim, kulturološka obilježja nisu se mogla tako strogo i naglo definirati kao ona nacionalna. Atmosfera je zapravo ostala vrlo slična na cijelom Balkanu, čije ime tako zastrašujuće zvuči u ušima Hrvata. Sve nas veže mnogo više sličnosti nego li toliko željene razlike, a odmaknemo li se od ove zbunjujuće buke

možemo jasnije vidjeti stvarno stanje.

8

Dr. Aleksandra Brakus će izložiti ukratko svoj stav prema Slici Svijeta, globalizaciji i lokalizaciji. Naime,

negativna obilježja globalizacije u ekonomiji i politici, razrješavaju se u kulturi, po našem mišljenju

decentralizacijom i to kroz spomenutu GLOKALIZACIJU, gdje globalizaciji pridružen multikulturalizam

ishodi kroz umjetnički autentičnu lokalizaciju naročitu glokalnu umjetnost ili glocal-art.

Dr. Aleksandra Brakus

GLOBALIZACIJA I KULTURA (http://glocal-art.ning.com)

Globalizacija označava ekonomski, politički i kulturni proces koji je omogućen brzim razvojem na poljima transporta i komunikacija, a koji je često vođen željom velikih korporacija za osvajanjem novih tržišta. Kulturna globalizacija je susret različitih svetskih kultura i običaja. Navike, običaji i kultura dolaze sa protokom robe, kapitala i ljudi preko državnih granica. Ovakvi procesi izazivaju različite reakcije, neki to vide kao pozitivan razvoj, jer obogaćuje već postojeću kulturu, a neki u novoj kulturi vide pretnju već utvrđenim vrednostima. Globalizacija pruža mnogo, ona otvara nova pitanja u svetu u kome živimo, u našem neposrednom okruženju, našem svakodnevnom životu i nama samima. Postavila bih sada pitanje: šta je to sada na tržištu slika, šta određuje šta

je to bitno, šta je nebitno, šta je moderno, šta nije? Ko utiče i na koji se način utiče na to? Zašto je u nekom periodu nešto (mislim na umjetnost) bitno, a drugom periodu nije? Znači ima velikog ekonomskog uticaja u kulturi, medijima, umetnosti. Svaka država mora da sačuva svoj identitet i navest ću vam jedan primer. Meni se sviđaju običaji recimo u Indiji, kako oni to rade: oni imaju pozorišta koja imaju svoje predstave bukvalno na svakom ćošku! Za vreme pauze za ručak, oni izvedu predstavu i to o svojim temama iz svoje tradicije, sa svojim likovima iz prošlosti, obično posle posla, nek se skupi tu dvadesetoro, tridesetoro ljudi, ali takvih grupa imate dosta. To je borba za svoj identitet. Na kraju krajeva, ako gledate ekonomski, vi se borite na tržištu sa igricama...Zašto bi netko došao u pozorište, a ne da odigra neku igricu sa društvom ili da dođe na izložbu kad može da sedi kod kuće i to gleda na televiziji?! I još ga privući da gleda nešto vezano za vašu kulturu i tradiciju. Eto to je suština i recept da jedna kultura ipak zadrži i podsjeća mlade na kojima svet ostaje, o njihovoj kulturi, jer uticaj je globalnog veoma veliki i moćan. Mora se imati meru između jednog i drugog, jer ne može se opstati. U svojoj knjizi "Lexus i maslina – razumevanje globalizacije" Thomas L. Friedman piše: "Jer, uz snagu i brzinu globalizacije kakva je danas, kulture koje ne budu dovoljno otporne biće zbrisane kao i sve žive vrste koje se ne mogu prilagoditi promenama u svom okruženju."

9

Multicultural project „The Image of the World“ NGO „Culture, Media and Education“ - ARTHEA

Our project is a multiplatform awareness raising programme with a heavy emphasis on performance art in urban surroundings.

Through this project we hope to:

a) Combat xenophobia (fear of strangers) b) Contribute to the decentralisation of culture and spread cultural events outside of

major institutions via civil organisation. c) Increase the presence of performance arts in urban environments.

With the imminent entrance of Croatia in to the EU the need for a project that raises awareness of European values is greater than ever.The project puts a heavy emphasis on bringing european values to its' future citizens on a more intimate and local level. More often than not it's the localities that are neglected since most programmes deem it only necessary to target major cities. During a Saturday noon in May (2014, 2015) performers from other countries will perform their 3 traditional dances at a very busy hour on a very public place, the main square of Slavonski Brod. These performances from China (Tai-Chi), India (Shiva's dance) and Turkey (Dervishes dance) will be a magnet to pull in by standers and will generate interest for the project. Besides these performances concert nights and round tables will be organised with intellectuals from various fields taking part to discuss the theme of multiculturality and tolerance between nations. The project will immidiately pull in by-standers and will peak their curiosity which will lead them to ask questions about the performances and in turn will be informed about the project and it's theme. By catching just a glimpse of another culture they can draw their own conclusions as to the differences and similiarities they may share with other nations. It will promote open mindedness and a will to accept foreigners in to their society. With concert nights with perfomers from China, India and Turkey as well as conferences and round tables with intellectuals and experts from mentioned country citizens will have more than enough opportunity to satisfy their curiosity. Web logs, social networking and traditional forms media will ensure that the program will not go unnoticed. With the all the performers, intelectuals, experts and the general public involved the project has huge potential to reach a massive audience. A performance as dance is universal. Every culture has one. This project takes advantage of this and uses the fact to „hook“ by standers. From then they ask themselves the questions needed to come to the realisation that multiculturality and understanding is indeed the road that needs to be taken. This unique combination of performances in urban surroundings combined with concert nights and round tables and multimedia campaign (brochures, social networking) will ensure that the project will reach it's full potential. The members of the ARTHEA are professors, artists, students and agile creative citizens. The association is registered as a competente civil organisation for the Cultural areas of Art, Media and Internet, thus it promotes Media culture and raises awareness on the Multicultural integration. Professor Frankopan Mariano Klaric, Public Relations

Nevladina organizacija „Kultura, mediji i edukacija“ – ARTHEA Dr.sc. Vesna Srnić, predsjednica, autorica projekta

Web portal: http://media-via.net Društvena mreža: http://glocal-art.ning.com

e-mail: vesna.srnic@sb.htnet.hr Mob: +385 (0)98 501 835

Slavonski Brod, svibanj/lipanj, 2014.

Brošura je tiskana u 50 primjeraka