Sveučilište u Mostaru

Fakultet Prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti

Studij Zemljopisa

Monika Križanović i Arnela Omanović

Atlantski ocean

Seminarski rad

Mentor: dr. sc. Dražen Perica

Mostar, 2012.

Sadržaj

Uvod ........................................................................................................... 3

1. Granice i položaj Atlantskog oceana ........................................................ 4

2. Morske struje Atlantskog oceana ................................................................5

2.1. Strujanje morskih struja na površini Atlantskog oceana ................ 6

2.2. Strujanje morskih struja uz dno Atlantskog oceana ....................... 8

3. Reljef dna oceanskih bazena ............................................................... 9

3.1. Postanak reljef dna bazena Atlantskog oceana ............................... 9

3.2. Središnji atlantski hrbat .................................................................. 11

3.3. Glavne osobine Atlantskog bazena .................................................14

4. Slanost Atlantskog oceana ..........................................................................15

5. Temperatura Atlantskog oceana ................................................................. 16

6. Zanimljivosti o Atlantskom oceanu ..................................................... 17

6.1.Bermudski trokut .................................................................................. 17

6.2. Nafta, plin i ribarstvo ...........................................................................17

6.3. Zaljevi i mora Atlantskog oceana ........................................................ 18

6.3.1. Hudsonov zaljev ............................................................ 18

6.3.2. St. Lawrence zaljev ............................................................... 18

6.3.3. Fundy zaljev ..........................................................................18

6.3.4. Meksički zaljev ..................................................................... 18

6.3.5. Biskajski zaljev ..................................................................... 19

6.3.6. Sargaško more .......................................................................19

6.3.7. Karipsko more .......................................................................19

6.3.8. Sjeverno more ....................................................................... 19

6.3.9. Sredozemno more ................................................................. 19

Zaključak .................................................................................................... 21

Literatura .....................................................................................................22

2

Sadržaj slika

Slika 1. Atlantski ocean .......................................................................................... 4

Slika 2. Položaj Atlantskog oceana ........................................................................ 5

Slika 3. Kruženje morskih struja u Atlantskom oceanu.......................................... 7

Slika 4. Kruženje Golfske struje .............................................................................9

Slika 5. Nastajanje Atlantskog oceana usljed razdvajanja prakontinenta Pangee .. 10

Slika 6. Bazen Atlantskog oceana .......................................................................... 12

Slika 7. Srednjoatlantski hrbat ................................................................................12

Slika 8. Jedan podmorski lanac ............................................................................. 13

Slika 9. Slanost Atlantskog oceana .........................................................................16

Slika 10. Raspodjela temperature Atlantskog oceana .............................................17

Slika 11. Položaj Bermudskog trokuta ................................................................... 18

3

Uvod

Ocean je u užem smislu jedinstvena, kontinuirana vodena masa golemih

dimenzija, a u širem smislu ukupna vodena masa mora na Zemlji koja pokriva skoro

71% Zemljine površine. Dvije trećine Zemljine površine prekrivene su oceanima. Izged

oceanskog dna, poput površine Zemlje, oblikovan je gibanjem Zemljine kore tijekom

milijuna godina, čime su nastali vulkanski planinski lanci, duboke brazde, bazeni i

ravnjaci. Oceanske struje bez prestanka preraspodjeljuju toplu i hladnu vodu diljem

svijetskog mora. Jedan od oceana je i Atlantski, koji je ujedno i tema ovog seminarskog

rada. Drugo ime za Atlantski ocean je i Atlantik (slika 1.). To je drugi najveći ocean na

Zemlji jer obuhvaća približno petinu njene površine. Smatra se da nije postojao prije

130 milijuna godina dok je postojao superkontinent Pangea (Riđanović, J., 2004.).

Ime oceana potječe iz grčke mitologije a znači Atlasovo more. Najstariji poznati

spomen „Atlantic“ dolazi do Herodota oko 450.god. prije Krista (Atlantis Thalasa grč.

Ἀτλαντὶς θάλασσα). Pojam Etiopiski ocean, izveden je iz Etiopie, bio je primjenjen na

jugu Atlantskog oceana tek sredinom 19.stoljeća. Prije nego što su Europljani otkrili

druge oceane, pojam „ocean“ bio je sinonim za vode izvan Gibraltarskih vrata tj. za

današnji Atlantski ocean. U istraživanje Atlantskog oceana prvi su se upustili

portugalski Vikinzi a potom i Španjolci među kojima je prvi Kristofer Kolumbo.

Rezultat toga jeste brzi razvoj pomorske trgovine između Europe i Amerike (Heritage,

A., 2003.).

Slika 1. Atlantski ocean

Izvor: freeworldmaps.net

4

1. Granice i položaj Atlantskog oceana

Suvremeni prostorni pojam Atlantskog oceana svodi se na obujam mora između

Europskoga poluotoka i Afrike na istoku, zatim Angloamrike i Latinske Amerike na

zapadu te između mora polarnih krajeva na sjevernoj i južnoj geografskoj hemisferi.

Pobliže razgraničenje Atlantskog oceana oslanja se na dogovor ili obilježava na temelju

izrazitijih elemenata reljefa u podmorju. Atlantski ocean je od sjevera prema jugu

izduženi bazen u obliku slova S (slika 2.), kojega se u području ekvatorskih protustruja

na približno 8 R sjeverne širine, može podijeliti na sjeverni i južni dio. Na zapadu ga

omeđuju Sjeverna i Južna Amerika, na istoku Europa i Afrika, a preko Artičkog oceana

na sjeveru i Drakeovog prolaza na jugu povezan je s Tihim oceanom. Od godine 1914.

Postoji poveznica sa Pacifikom kroz Panamski kanal. Na istoku granica Atlantskog i

Indijskog oceana teče po 20 R istočne dužine, to je spojna crta od rta Igle (Kap Agulhas)

u južnoj Africi prema morima polarnih predjela na južnoj polutki. Granica s Artičkim

oceanom je po izlomljenoj crti od Grenlanda do najjužnijih dijelova Svalbarda i natrag

na jug do Norveške. Između Atlantskog oceana i Sjevernog ledenog mora granica se

povlači plićacima. To su uzvišenja u podmorju različitog reda veličine i šire se od

jugoistočnih obala Grenlanda kroz Danski prolaz na Island, pa nastavljaju prema otočju

Färöer i Shetlande u kojem je prostoru i Thomasonov prag, do Skandinavskog

poluotoka u blizini Sogne fjorda. U tom geografskom okviru treba razmatrati današnje

značajke Atlantskog oceana. Atlantski ocean ima nekoliko morskih pritoka. Zajedno sa

susjednim morima obuhvaća površinu od oko 106.450.000 km²; a bez njih 82.362.000

km². Površina kopna s kojeg se rijeke slijevaju u Atlantski ocean je dvostruko veća od

površine kopna koje napaja Tihi i Indijski ocean zajedno. Volumen Atlantskog ocean sa

susjednim morima je 354.700.000 km³, a bez njih 323.600.000 km³ (Zenkovič V.P.

1956.).

Slika 2. Položaj Atlantskog oceana

Izvor: gambassa.com

5

2. Morske struje Atlantskog oceana

Struje u oceanima, kao i u atmosferi, dominantno su uzrokovane razlikom u

temperaturi mora između polarnih i ekvatorskih područja te vjetrom. Stoga one prenose

toplinsku energiju meridionalno, no zbog postojanja kopnenih područja te zbog

djelovanja Coriolisove sile, značajan prijenos toplinske energije odvija se i zonalno.

Glavni sustavi površinskih struja u oceanima posljedica su termohaline cirkulacije1 i

djelovanjem vjetra na površini mora. U umjerenim geografskim širinama Atlantskog

oceana strujni sustavi su određeni toplim istočnim strujama (Golfska struja) te hladnim

polarnim strujama (Labradorska struja). Razdioba toplih i hladnih struja u tom području,

preko evaporacijskih procesa i prijenosa topline i mase između mora i atmosfere, bitno

utječe na klimatske karakteristike okolnih kopnenih područja. Struje uzrokuju sile i

čimbenici koji djeluju na vodu, kao: rotacija Zemlje, prevladavajući vjetrovi koji pušu

na površinu i usmjeravaju tok vode (stalni ili sezonski vjetrovi), temperatura, razlika u

salinitetu, privlačna sila Mjeseca i riječni tokovi. Na smjer i snagu morskih struja utječu

i oblik morskog dna i obale, promjene u gustoći vode kao i druge struje (Muck, O.,

1980.).

Morske struje (slika 3.) koje se nalaze na području Atlantskog oceana su:

a) Antarkticka cirkumpolarna struja

b) Antilska struja

c) Benguelska struja

d) Brazilska struja

e) Falklandska struja

f) Golfska struja

g) Karipska

h) Labradorska

i) Sjevernoatlantska

1 Termohalinska pokretna traka, eng. „conveyor belt", naziv je za povezivanje morskih srujanja koje povezuju vise oceana, i pri tome se objedinjuje u jedinstveni optok globalnih razmjera.

6

Slika3. Kruženje morskih struja u Atlantskom oceanu

Izvor: cruiserswiki.org/wiki/North_Atlantic

2.1. Strujanje morskih struja na površini Atlantskog oceana

Mehanizam strujanja mora najbolje je proučen u Atlantskom oceanu. Južna

ekvatorska struja teče iz Gvinejskog zeljeva prema sjeveroistočnim obalama Južne

Amerike. Kod najistočnijeg rta Brazila račva se u dva dijela. Prvi dio je Brzailska struja

koja teče uz obale Južne Amerike do sutoka sa Falklanskom strujom, zatim okreće

ulijevo pod utjecajem Coriolisove sile i nastavlja preko oceana uz jugozapadne obale

Afrike prema Gvinejskom zaljevu pod nazivom Benguelska struja. Na taj način

zaokružuje se vrtložno strujanje mora u južnom dijelu Atlantskog oceana. Drugi

ogranak Južne ekvatorske struje teče kao Gvajanska struja prema sjeverozapadu i spaja

se sa Sjevernom ekvatorskom strujom te nastavlja djelomično između Malih Antila u

Karipsko more. U Karipskom moru dotiče stalno manji dio tople vode, kao posljedica

anticiklonalnog strujanja pasatnih vjetrova, koja je usmjerena kroz suženje Jukatanskog

prolaza u Meksički zaljev pod nazivom Jukatanska struja.2

Najveći dio tople vode teče prema zapadu kao Antilska struja, koja zaokreće

udesno zbog Coriolisove sile južno od Bahamskih otoka i sjeverno od Velikih Antila. U

Floridskim vratima između Key Westa i Havane, sastaju se Antilska i Jukatanska struja

i tu započinje Golfska struja (slika 4.). Golfska struja, u skladu s razvedenošću obala i

2 2006.: Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja

7

geografskom strukturom jugoistočnog primorja Sjeverne Amerike, teče velikom

brzinom poput gigantske plave tekućice prema Rtu Hatteras. Od Rta Hatteras u smijeru

podmorskog (reljefa) plićaka kod Newfoundlanda i dalje prema istoku strujanja mora

izloženo je vrlo velikim i značajnim promjenama svih hidrografskih svojstava. Sustav

Golfske struje nizvodno od Rta Hatteras, osobito na plićaku u podmorju

Newfoundlanda i dalje prema istoku, pod utjeajem zapadnih vjetrova, znatnije mijenja

smijer i brzinu gibanja. Glavni tok strujanja mora nastavlja prema sjeveroistoku

sredinom sjevernog Atlantika, gdje zbog smanjenje brzine otjecanja započinje viuganje

stvaranje meandara i gradnje u odvojene i samostalne dijelove. Na tom dijelu uzdužnog

strujanja mora otkrivene su vrlo značajne i važne pojave. To su: „Hladni zid“, prostruje,

vrtlozi, unakrsno gibanje i posebice poprečno strujanje. Sa sjevera i sjeverozapada iz

polarnih Grenlandska struja i subpolarnih krajeva Labradorska struja), teku hladne

struje prema nižim geografskim širinama. Na plićaku Newfoundlanda sastaje se hladna

polarna voda sa toplom sutropskom vodom sustava Golfske struje i uvjetuju nastanak

izrazite termičke granize, tzv. Hladni zid. „Hladni zid“ kao značajan temperaturni skok,

pogoduje razvoju planktona i bogatstvu riba, ali na površini mora pospješuje stvaranje

magle. Suvremenim mjerenjima ustanovljeno je da se najbrže otjecanje struje (do 150

cm/s ili do 130 km/d) poklapa sa termoklimom u matici strujnog sustava. Specifičan je

položaj i uloga hladnog zida u sklopu strujnog sustava (Muck, O., 1980.).

Sa sjeverozapada pritječe hladnija i manje slana zelenkasto plava morska voda

vrlo bogata hranjivim sastojcima (Slope Water). Sjugoistočne strane, prema matici

struje, teče topla kobaltno plava voda velike slanoće s malo hranjivih tvari iz Sargaškog

mora. Strujni sustav mora obnavlja se poprečnim gibanjima, kojim stalno struji svježa

voda iz dubljih dijelova, dok se s lijeve strane i desne strane obogaćuje novim masama

mora potpuno različitih svojstava. Golfskom strujom teče osim tople vode i hladna

voda. U sustavu golfske struje premješta vrlo izdašne i jako različite mase mora iz nižih

geografskih širina u više. Sustav Golfske struje obuhvaća u širokom rasponu od

tropskih do polarnih krajeva više pojedinačnih struja različitog reda, veličina i

ranorodnih svojstava. Izvrni dio sustava čine vrlo tople (Jukatanska struja) i vrlo snažne

struje (Antilska i Floridska struja). Nastavak strujanja mora uz obale SAD-a prem Rtu

Hatteras i plićaku kod Newfoundlanda suvremeni je pojam Golfske struje (Muck, O.,

1980.).

8

Najrazgranatiji i najzamršeniji dio strujnog sustava mora nizvodno od plićaka

Newfoundlanda kroz Šetlansko - fererski prolaz (Shetland-faroer) prema obalama

Skandinavskog poluotoka je poznat pod nazivom sjevernoatlantska struja. Glavni

ogranak te struje nastavlja se kroz Norveško more uz obalu Norveške i naziva se

Norveškom strujom. Sljedeći ogranak teče uz obale Islanda kao Irmingerova struja. Ali

strujanja topla mora osjeća se i u Sjevernom Ledenom moru. Jedan manji ogranak struji

uz obale otočja Swalbard, drugi krak je duži i teče oko poluotoka Kole prema Karskom

moru. Iz Sjevernoatlantske struje prema obalama Juozaoadne Europe zaokreće jedan

ogranak udesno pod utjecajem Coriolisove sile i nastavlja duž obale Portugala i

Sjeverozapadne Afrike kao Kanarska hladna struja. Kanarskom strujom zatvara se

sustav Golfske struje i zaokružuje vrtložno gibanje mora u sjevernom dijelu Atlantskog

oceana (Muck O., 1980.).

Slika 4. Kruženje Golfske struje

Izvor: Morske struje, pdf., Mladen Juračić

2.2. Strujanje morskih struja uz dno Atlantskog oceana

Osim strujanja na površini postoji i strujanje uz dno mora (pridnene struje) i

vodoravno gibanje u pojedinim dubinama mora, primjerice intermedijarne struje ili

međuvode. Vodoravno gibanje mora na određenim dubinama ustanovljena su u sklopu

sustava ekvatorskih struja. To je Lomonosova potpovršinska struja u Atlantskom

oceanu. Lomonosova struja otkrivena je duž ekvatora pred ušćem Amazonasa u dva

sloja od 25 m. do 210. m., na udaljenosti od 2600 NM prema 0 meridijanu i

(Grenwichu). Gornji sloj prenosi miješane vode velike slanoće iz anticiklonalnog

strujanja Sjevernog i Južnog Atlantika. Dublji sloj (115 -210 m.) premješta izmješanu

subtropsku morsku vodu južne tropske zone brzinom 90 -115 cm/s. Struja je u tom

9

dijelu bogata kisikom, fosfatima i drugim hranjivim tvarima, osobito u zoni termoklime

(temperaturnog skoka) (Muck, O., 1980.).

10

3. Reljef dna oceanskih bazena

Morfogeneza reljefa dna oceana neposredno je vezana za postanak oceanskih

bazena. Međutim u nauci ne postoji opće prihvaćeno mišljenje o genezi oceanskih

bazena. Naprotiv, postoje brojna shvaćanja o postanku oceanskih bazena. Glavne

hipoteze su: „Oceanski bazeni su veoma stari, stariji od kristalaste osnove

kontinentalnih platformi.“ i „Oceani su skorašnjeg postanka, stvoreni na mjestu drevnih

kontinenata usljed njihovog tonjenja.“ (Slika 5.). Najrašireniji oblici planetarnog reljefa

(71,6 % dna svjetskog mora); podmorja svih oceana i pojedinih mora uz njih

(dubokomorske zavale)3 (Petrović, D., 1982.).

Slika 5. Nastajanje Atlantskog oceana usljed razdvajanja prakontinenta Pangee

Izvor: cde.nwc.edu/SCI2108/course_documents/earth_moon/earth/tectonics/tectonics.htm

3.1. Postanak reljef dna bazena Atlantskog oceana

Od svih oceanskih bazena najbolje je proučen bazen Atlantskog oceana (slika

6.). O njegovom postanku postoje različita shaćanja. Prema pretpostavkama E.Sisa,

L.Kobera, M.N.Klenove i dr., na mjestu današnjeg Atlantskog oceana postojale su u

geološkoj prošlosti, prostrane kontinentalne plase, sve do kraja karbona (teorija o

postojanju kontinenata mostova, koji su omogućavali migracije biljnog i životinjskog

svijeta). Jedna od njih je obuhvaćala Finoskandinaviju, zapadnu Europu, Grenland,

Island i Sjevernu Ameriku do Floride. To je kopno Erija ili Laurencija. Druga

3 Curić, Z. i Curić, B. (1999.) Školski geografski leksikon

11

kontinentalna plasa obuhvaćala je Južnu Ameriku (bez Anda i Gujane) i skoro cijelu

Afriku (bez Atlaskih planina). Između ova dva prakopna, u oblasti Atlantskog oceana,

postojala je prostrana morska površina – dio ogromnog oceana, koji se pružao od

Atlantskih otoka, preko Atlantskog oceana, Sredozemnog mora, Kavkaza, Srednje Azije

i Čomolungme do Tihog oceana. E.Sis je dao ovom oceanu ime Tetis (Petrović, D.,

1982.).

Razlamanje kopna započeto je u mezozoiku kada je prostrani ocean Tetis

obuhvaćao cijelu Srednju Europu, a vjerojatno se vezivao na sjeveru sa Polarnim

morem. U mlađem tercijaru Atlantsku ocean je postupno dobio svoj današnji izgled.

Međutim još u miocenu je postojalo kopno koje je obuhvaćali Grenland, Farerske otoke

i Škotsku. Veza između Atlantskog i Sjevernog Ledenog oceana uspostavljena je,

najvjerojatnije, tek u postpleistocenu. Pod drugom shvaćanju Atlantski ocean je

postojao kroz sve geološke periode, ali se, vremenom, na njemu javljaju pojedini

odvojeni dijelovi i otočni nizovi, koji su omogućili da se fauna i flora proširi na čitavom

njegovom prostranstvu. Prema Wegenerovoj hipotezi o razmicanju kontinenata sve do

kretacejskog razdoblja Amerika je bila spojena sa Euroazijom. Zatim se na jugu

pojavila pukotina čijim se postupnim razmicanajem stvorio južni dio bazena Atlantskog

oceana (Petrović, D., 1982.).

U pliocenu je bilo sačuvano kopno samo još na sjeveru, između Grenlanda i

Europe, a Antartik je bio, djelomično, vezan sa južnom Amerikom. Između pliocena i

pleistocena došlo je do razlamanja u oblasti Sredozemnog mora. Tada je između

Atlaskih planina i Andaluzijskih Alapa stvoren Gibraltarski prolaz, širok 14 km., a

dubok do 370. m. Još kasnije u pleistocenu, došlo je do razlamanja kopna i stvaranja

bazena Egejskog mora. Novija geofizička pročavanja negiraju mogućnost stvaranja

bazena Atlantskog oceana na način kako je to pretpostavio A.Wegner. Tragovi

nedavnog spuštanja i tonjenja dna bazena Atlantskog oceana, zapažaju se gotovo na

svim njegovim obalama. U oblasti Kanarskih, Azurskih i Zeleno rtskih otoka nalazi se

kontinentalna plasa značajnih razmjera. Za njeno potapanja pod morem, vezana je

starogrčka legenda o katastrofalnom tonjenju kopna Atlantide. Sjeverni dio Atlantskog

oceana (Grenlandsko more) najmlađi je dio bazena Atlantskog oceana. Stvoren je

spuštanjem u Zemljinoj kori tijekom tercijara, uz istovremeno izdizanje okolnog kopna.

Postojanje marinskih terasa na dubini od 600 metara potvrđuje ovu pretpostavku. Bazen

12

Atlantskog oceana se pruža u meridijanskom pravcu u vidu latinskog slova S, počevši

od Islanda na sjeveru pa do Antartika na jug ( Petrović, D., 1982.).

Slika 6. Bazen Atlantskog oceana

Izvor: orangesmile.com/ru/foto/oceans/atlantic-ocean.jpg

3.2. Središnji atlantski hrbat

Najznačajniji morfološki element reljefa dna bazena predstavlja duga podmorska

greda koja se pruža sredinom bazena na čitavoj njegovoj dužini. To je središnji atlantski

prag, koji leži na prosječnoj dubini 2000. – 3000- metara. On vijuga po dnu bazena kao

pravi podmorski planinski vijenac, i obuhvaćajući trećinu čitave površine oceana (slika

7.). Postanak Središnjeg Atlantskog praga vezan je, po Belousovu, za nabiranje

geosinklinalne oblasti. Reljef šrafa nije jednostavan. Ranije se smatralo da se Središnjeg

atlantski prag sastoji od samo jednog podmorskog vijenca (Slika 8.). 4

Slika 7. Srednjoatlantski hrbat

Izvor: platetectonics.com/oceanfloors/africa.asp

4 2006.: Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja

13

Slika 8. Jedan podmorski lanac

Izvor: gm.univ-montp2.fr/spip/spip.php?article262

Međutim u sjevernom Atlantiku, on se sastoji od dva niza, a u južnom od tri niza

podmorskih vijenaca. Druga njegova morfološka odlika je postojanje bezbrojnih

vulkanskih kupa raspoređenih na čitavoj njegovoj duljini. Neki od njih su podvodne

(npr. u blizini banka Faradeja) dok druge izgrađuju vulkanska otočja (Azurska, Tristan

da Kunja, Hofbuve itd...) u predjelu ekvatora, Središnji atlantski prag je prekinut

dubokom depresijom Romanš (7772. m) koja ga dijeli na dva dijela: Sjevernoatlantski i

Južnoatlantski prag. Sjevernoatlantski prag se vezuje na sjeveru za podmorske prečage

koje odvajaju bazen Atlantskog oceana od bazena Sjevernog Ledenog oceana. To su

Tompsonova greda (između Grenlanda i Islanda na dubini od oko 200. m. ) i Islandska

greda ( između Islanda i Norveške na dubini od 300. do 600.m ). Južnoatlntski prag ( ili

Challeng-erov prag) idući prema jugu je sve dublji ( do 3000. m. ). Sa njega se dižu

otoci vulkanskog podrijetla: Asansion, Svete Jelene, Diego Alvarez, itd... Na 50 R južne

geografske širine, Južnoatlantski prag se gubi, ali se i dalje na istoku vezuje za Afričko-

antarktičku visju (Ž. Burkar, 1960.).

Središnji atlantski prag dijeli bazen Atlantskog oceana na dva dijela: na istočni

ili Europsko-afrički, i zapadni ili američki. Poprečne podmorske grede, koje spajaju

Sredičnji atlantski prag sa Europom, Afrikom, Sjevernom i Južnom Amerikom,

odvajaju pojedine duboke i prostrane podmorske kotline. U istočnoj polovini bazena

javljaju se sjedeće kotline: Zapadno europska (u visi Biskajskog zaljeva), Iberska

(prema Pirinejskom poluotoku), Sjeveroafrička (sa dvije manje kotline – Kanarskom i

Zenortskom, dubine do 7010. m. ), kotlina Siera Leone (u visini otoka Sen Pol),

14

Gvinejska (prema Gvinejskom zaljevu, duboka 5272 m.), Angolska (duboka do 5743

m.) i Kapska (na krajnjem jugu Afrike u visini Rta Dobre Nade, duboka 5373.m.). U

zapadnoj polovini bazena javljaju se kotline, koje su znatno većih dimenzija:

Sjevernoamerička (pored istočne obale Sjeverne Amerike i Antilskih otoka, duboka

6960. m.). Ona se sastoji od dvije manje kotline New Foundland-ske na sjeveru i

Karipske (bazen Karipskog mora) na jugu.5

Pored obala Južne Amerike nalaze se dvije prostrane kotline: Brazilska (duboka

6537 m.) i Argentinska (duboka 6202.m.). Na krajnjem jugu bazena Atlantskog oceana

nalazi se prostrana Afričkoantartička kotlina, čije dubine dostižu 5872.m. Kotline u

zapadnoj polovini bazena su prostranije i imaju jednostavniji reljef, dok su kotline u

istočnoj polovini jače podijeljene i morfološki raznolikije. Na poprečnim prečagama,

koje odvajaju pojedine kotline javljaju se otočja poglavito vulkanskog podrijetla. Neka

od njih su vezana i za sam rub kotlina prema kopnu kao, npr. Madera, Kanarska,

Zelenortska otočja na istočnom, i Antiliji, Tinidad i Falklandska otočja na zapadnom

rubu bazena. U reljefu dna bazena Atlantskog oceana opažaju se uske depreseije,

tektonski rovovi u kojima se nalaze najveće oceanske dubine. Najdublja od njih je

depresija Porto Rico, u kojoj se nalazi najveća dubina Atlantskog oceana – 9218. m.

Ona se pruža duž sjevernih obala Velikih Antila, u pravcu pružanja otočnih planinskih

vijenaca, čije visine dostižu do 3175.m. (Petrović, D., 1982.).

Disimetrija Zemljine kore je ovdje izrazita (dostiže 12393.m.). Pored ranije

spomenute depresije Romansh, druga po dubini je Snadwich-eva depresija, duž

Sandwich-evi otoka u južnim dijelovima bazena Atlantskog oceana, čija je dubina

8264.m

5 2006.: Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja

15

Površina (106 km2) 107

Slijev (106 km2) 69

Omjer površine oceana i slijeva 1,6

Prosječna dubina (m) 3310

Postotak od ukupne površine (%)

Šelf i kontinentska padina 19,4

Kontinentsko podnožje 5,8

Dubokomorsko dno 38,1

Vulkani i vulkanski hrptovi6 2,1

Oceanski hrptovi7 31,2

Dubokomorski jarci 0,7

Tabela 1. Glavne osobine oceanskog bazena (Petrović, D., 1982.)

6 Vulkanski hrptovi su oni vezani u nizove vulkanskih otoka i nisu dijelovi konstruktivnih rubova litosferskih ploča (npr: Walvis hrbat u južnom Atlantiku) i ne uključuju otočne lukove.7 Oceanski hrptovi koji odgovaraju konstruktivnim rubovima litosfernih ploča (npr: Središnji Atlantski hrbat).

16

4. Slanost Atlantskog oceana

Vode na površini Sjevernog Atlantskog oceana su slanije od onih bilo kojeg

drugog oceana - ali ne u blizini Kanade! Razlozi za ovu visoku slanost se odnosi na

tijek struja, brzine isparavanja oborina, priliv rijeke i topljenje leda. Struje mogu

donijeti veliku slanost vode u sjeverni Atlantik iz okolnih slanijiih mora. Stopa

isparavanja igra ulogu u određivanju slanost. Što je veća brzina isparavanja, veći je

salinitet, jer sol vodi povećava koncentraciju, dok voda ne ispari. Povećana razina

oborina, kao u ekvatorskim regijama, smanjit će salinitet razrjeđivanjem u slanoj vodi.

Priljevanje rijeka također utječe na koncentraciju saliniteta kao i na topljenje leda.

Odljev iz Sredozemnog mora donosi vrlo slanu vodu u sjevernom Atlantiku, i najveći je

čimbenik u ovom dijelu za slanost oceana (Slika 9.). Oko kanadske obale Atlantske

vode nisu slane. Golfska struja, koja nastaje u toploj klimi u Meksičkom zaljevu također

ima visoku stopu isparavanja. To je slanosti vrijednosti od oko 35 %. Voda iz Golfske

struje koja ulazi u sjeverni Atlantik zadržava ovu vrijednost. Riječ je o tome da se visok

salinitet vode dobiva na istočnoj obali Kanade! Postoje čimbenici u Atlantic Kanadi koji

smanjuju slanost. Za jednu, oborina je stopa viša od stope isparavanja, tako da kišnica

razrjeđuje Atlantski ocean u blizini Maritimes, smanjenjem vrijednosti saliniteta. Rijeke

duž istočne obale i doose slatku vodu u ocean, te opet dolazi do spuštanja vrijednosti

saliniteta. Topljenje arktičkog leda, dodatno se smanjuje slanost površinskih voda duž

atlantske obale Kanade (Hebert, P.D. N., 2010.).

Slika 9. Slanosta Atlantskog oceana

Izvor: salinityremotesensing.ifremer.fr

17

5.Temperatura Atlantskog oceana

Temperatura od površinskih voda u Atlantskom oceanu upravljaju protok

morske površinske struje. (Slika 10.) Diljem svijeta, vode oko ekvatora su najtoplije.

Kao rezultat toga, struje udaljavanjem od ekvatora donose toplu vodu i na sjeveru i jugu

Atlantske obale. Sjevernoekvatorska struja pokreće tople vode u sjevernom Atlantiku,

dok se Južnoekvatorska struja širi prema sjeveru i jugu, donoseći tople vode na istočnoj

obali Sjeverne i Južne Amerike (Hebert, P.D. N., 2010.).

U sjevernom Atlantiku, jaka Labradorska struja širi hladni protok zraka sve do

40 ° sjeverne geografske širine.. Nasuprot tome, Golfska struja dovodi toplu vodu u

mjeri u kojoj se nalazi na obali Norveške. U dubljim vodama, Sjevernoatlantske struje,

temperature mogu varirati od 2.5 ° C na samom dnu do 5 ° C, na 3.000 metara. Sunce

ljeti uspije zagrijati površinu vode uz obalu Atlantika, najviše od 15-20 ° C. U zimi,

međutim, temperature tih istih priobalnih voda mogu pasti na nekoliko stupnjeva iznad

smrzavanja (Heritage, A., 2003.).

Slika 10. Raspored temperature u Atlantskom oceanu

Izvor: http://6.image.hamburg.de/contentblob/2064806/data/ozean-oberflaechentemperatur.jpg

18

6. Zanimljivosti o Atlantskom oceanu

6.1. Bermudski trokut

Bermudski trokut naziva se dio Atlantskog oceana koji čini trokut između

Bermuda, jugoistočne obale Miamia i obale Portorika (Slika 11). Neki podaci govore da

je u Bermudskom trokutu nestalo preko 8000 ljudi. Oko nestanaka aviona i brodova

razvile su se razne teorije - od prirodnih fenomena, paranormalnih pojava s vremenskim

rupama do teorije da se upravo u središtu Bermudskog trokuta nalazi potopljeni grad

Atlantida. Na mjestu Bermudskog trokuta vršena su oceanografska istraživanja koja su

utvrdila postajanje velikih količina metana koji može izazvati erupcije i pritom stvoriti

ogromne mjehure na površini koji potapaju brodove. No, osim činjenice o postajanju

metan - hidrata, sve drugo je samo još jedna hipoteza. Misterija Bermudskog trokuta do

dan danas još nije razjašnjena (Muck, O., 1980.).

Slika 11. Položaj Bermudskog trokuta

Izvor: http://elite-underground.blogspot.com/2011/11/bermudski-trokut.html

6.2. Nafta, plin i ribarstvo

Korištenje nafte i plina u Atlantiku započelo je 1940-ih u području Meksičkog

zaljeva. Do danas su u eksploataciju uključena i druga područja, uključujući i Sjeverno

more, zapadnu obalu Afrike, područje istočno od Newfoundlanda, Nove Scotije i SAD-

a. Stoljećima su se sjeverni dijelovi atlantskih ribolovnih terena iskorištavali više od

ostalih oceana, što je dovelo do ozbiljnog opadanja broja mnogih ribljih vrsta. Iako

19

ribarstvo u Atlantiku datira još otprije 1500 godina, visoko hranjivi sadržaji oceana čini

ga najidealnijim staništem raznih vrsta riba. Kameni lukovi uzgrađeni su uzduž obale

Gane zbog zaštite lokalnih ribarskih brodova od snažnih atlantskih valova (Heritage, A.,

2003.).

6.3. Zaljevi i mora Atlanskog oceana

6.3.1 Hudsonov zaljev

Hudsonov zaljev je velika, plitka vodena površina, u prosjeku duboka 128 m a

zaprema uleknuće u golemoj masi prastarih stijena poznatih kao Kandaski štit. Slanost

je površinskih voda slaba. Glavni priljev morske vode dolazi sa sjeverozapada (kroz

sjeverozapadni dio zaljeva nazvan Foxe Basin), dok je glavni odljev na sjeveroistoku,

kroz Hudsonov tjesnac, koji Hudsonov zaljev povezuje s Atlantikom. Od studenoga do

lipnja, velik je dio Hudsonova zaljeva začepljen ledom, a površinske se temperature

nikad ne dižu iznad 9°C, čak ni u ljetnim mjesecima.8

6.3.2. Zaljev St. Lawrence

St. Lawrence Bay je more hladne vode, koje čini branu u unutrašnjost Sjeverne

Amerike. Svake sekunde rijeka St. Lawrence u taj zaljev ispušta oko 14 milijuna litara

slatke vode. Glavne priljev vode i otjecanje vode iz zaljeva, kao i većina pomorskoga

prometa, prolaze kroz Cabotov tjesnac, koji odvaja Newfoundland od Nove Scotije, na

jugu.9

6.3.3 Zaljev Fundy

Zaljev Fundy najpoznatiji je po svojoj brzoj plimi i oseki, što uzrokuje promjene

u razini vode od čak 21 metar, najviše na svijetu.. Plimno nadiranje u sjevernom kraku,

zaljevu Chignecto, uzrokuje veliki plamni val visok 1,8 metara, koji se penje u rijeku

Petitcodiac.10

6.3.4. Meksički zaljev

Meksički zaljev je vodena površina gotovo cijela okružena kopnom, a

obrubljena je područjem kontinentskog šelfa, bogatim ugljikom, a širokim 40-320

8 Bez autora, 2009., Oceani, Drvo znanja, 123.9 Bez autora, 2009., Oceani, Drvo znanja, 123.10 Bez autora, 2009., Oceani, Drvo znanja, 123.

20

kilometara. Šelf obrubljuje obalni pojas mangrovih močvara, natopljenih tranvatih

površina, plaža, laguna i estuarija. Struja tople vode ulazi u zaljev iz susjednog

Karipskog mora kroz kanal Yucatan na jugoistoku, a izlazi kroz Floridski tjesnac u

Atlanski ocean na istoku, stvarajući golfsku struju. 11

6.3.5. Biskajski zaljev

Biskajski zaljev dijelom leži nad područjem kontinentskog šelfa, a dijelom nad

ponornom ravnicom. Francusko je područje šelfa istočkano brojnim otocima. Zaljevom

je često teško ploviti zbog jakih sjeverozapadnih vjetrova, koji uzburkaju more. Obale

su promjenjive, od stjenovitih, do područja laguna i travnatih močvara. Ovdje je

ribarenje i uzgoj oštriga važne industrijske grane.12

6.3.6. Sargaško more

Sargaško more je veliko područje sjevernog Atlantika, koje kruži u smjeru

kazaljke na satu, a stvorile su ga tri struje oko njegovih rubova: na istoku kanarska

struja, koja se kreće na jug, na jugu sjevernoekvatorska struja koja se kreće prema

zapadu i golfska struja na zapadu i sjeveru. Zbog Coriolisova učinka pokret tih struja

oko perimetra mora prisiljava oceansku vodu da se kreće prema središtu, a posljedice je

da je sredina Sargaškog mora, duž istočnog primorja SAD-a, oko metar iznad razine

vode.13

6.3.7. Karipsko more

Karipsko more, poznato po tropskoj klimi, tirkiznoj vodi, zaprema pet

podmorskih bazena. Od jugoistoka do sjeverozapada, to su bazeni: Grenada,

Venezuelanski, Kolumbijski, Cayman i Yukatan. Mali Antili niska su od dvadesetak

malih vulkanskih otoka poznata kao Veliki Antili: Cuba, Hispaniola, Jamaica i Puerto

Rico. Glavna površinska struja u Karipskom moru produžetak je sjeverne ekvatorijalne

struje. 14

11 Bez autora, 2009.: Oceani, Drvo znanja, 123.12 Bez autora, 2009.: Oceani, Drvo znanja, 123.13 2006., Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja14 2006., Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja

21

6.3.8. Sjeverno more

Prije otprilike 1,6 milijuna godina velik dio južne polovice Sjevernoga mora

pripadao je europskom kopnu, a u međuvremenu preko tog su područja nekoliko puta

napredovale i povlačile se ledene plohe. Na morskom dnu blizu sjeverne Engleske čak

su i danas veliki sprudovi ledenjačke morene, kao što su sprudovi Norfolk i Dogger.

Topla sjevernoatlanska struja sa zapada glavno je pritjecanje vode. Hladnija, manje

slana voda ulazi sa Baltičkoga mora, kanalom Skagerrak, između Norveške i Danske. 15

6.3.9.Sredozemno more

Sredozemno more, najveće more svijeta u unutrašnjosti, zaprema rastegnuto

uleknuće između Europe i Afrike, koje je izvorno nastalo prije nekoliko desetaka

milijuna godina. Prije oprilike 6 milijuna godina opadanje morske vode razine odrezalo

je Sredozemno more od Atlanskog oceana na zapadu. Sredozemno more je i danas

povezano s Atlanskim oceanom Gibraltarskim tjesnacem na zapadu, prolazom širokim

samo 13 kilometara, a dubokim 320 metara. Pod vodom, dno se sastoji od niza

umjereno dubokih bazena, odvojenih pragovima. Jedan se od glavnih pragova pruža

između otoka Sicilije i rta Bon, u Tunisu, pa more dijeli na zapadnu i veću istočnu

polovicu. Sredozemno more obuhvaća i mnoga manja područja, koja leže nad plićim

vodama, kao što je Jadransko more na istoku Italije i zaljev Gabes, Blizu istočne obale

Tunisa. Prevladavajuća je struja u Sredozemnom moru prema istoku, a teče duž afričke

obale, kao nastavak struje koja donosi vodu iz Atlantika. Ta je struja najjača ljeti, kad je

ishlapljivanje najveće. Plima i oseka su u cijelom području općenito slabe, a dvije su

iznimke zaljev Gabes i Jadransko more. 16

15 2006., Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja16 2006., Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja

22

Zaključak

Dvije trećine Zemljine površine prekrivene su oceanima. Izgled oceanskog dna,

poput površine Zemlje, oblikovan je gibanjem Zemljine kore tijekom milijuna godina,

čime su nastali vulkanski planinski lanci, duboke brazde, bazeni i ravnjaci.

Atlantik je najmlađi svijetski ocean, nastao prije otprilike 180 milijuna godina

kada su se kopnene mase istočne i zapadne polutke odvojile. Podvodnom topografijom

dominira Srednjoatlantski hrbat, golemi podmorski reljefni sustav koji se pruža od

sjevera na jug uzduž sredine oceana. Premda većina vrhova grebena leži pod morem,

neki se pojavljuju na površini kao vulkanski otoci, npr: Island i Azora.

Atlantik je bogat prirodnim resusrima, među kojima su znatne rezerve nafte i

plina, kao i bogata ribolovna područja. Do 1950. sjeverni je Atlantik bio najprometnija

svijetska teretna ruta; jeftiniji zračni prijevoz, i alternativne rute pomakle su putove

svjetske trgovine.

Opće poznata činjenica je da morske struje koje se kreću u oceanima imaju

veliko značenje za globalno zahlađenje. Velika katastrofa koja se je dogodila u

Meksičkom zaljevu 2010., kada je došlo do izljeva nafte u zaljev, te se samim tim

proširilo i na Atlantski ocean, dovelo je do uništavanja morskih struja. Golfska struja i s

njome povezane struje zapravo su mrtve. To bi trebalo razbjesniti javnost i na čelo

dovesti znanstvenike koji bi osporili i poduprli podatke i analize, jer je riječ o

posljedicama za ljudsku civilizaciju, budući da ekološki slom dovodi do globalnih

posljedica, poput gladi, smrti i golemih migracija stanovništva izvan zona zahvaćenih

ledenim dobom i područja koja nisu podesna za naseljavanje ljudi.

23

Literatura:

Bez autora, ožujak 2009.: Oceani, Drvo znanja, 123., 88.-94.

Hebert, P.D. N., 2010.: The Encyclopedia of Earth, Atlantic ocean,

http://www.eoearth.org/article/Atlantic_Ocean (12.11.2011.)

Heritage, A., 2003.: Veliki atlas svijeta, Leo-commerc, Rijeka

Muck, O., 1980.: Tajna Atlantide, Jugoslavija Beograd, Beograd

Petrović, D., 1982.: Geomorfologija, IRO >>Gađevinska knjiga<<, Beograd

Riđanović, J., 2004.: Geografija mora, Meridijani, Samobor

Skupina autora, 2006.: Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja, Mozaik knjiga, TBB,

Samobor

24