atomistička teorija ruđera boškovića diplomski rad
DESCRIPTION
Diplomski radFilozofija naukeTRANSCRIPT
Univerzitet u Novom Sadu
Filozofski Fakultet
Odsek za filozofiju
Diplomski rad iz oblasti: filozofija nauke
Tema rada:
Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Student: Zorica Savić Mentor: Damir Smiljanić
Novi Sad,
2015.
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Apstrakt
Temelji savremene nauke su bazirani na dostignućima iz tradicije. Neke od tradicionalnih teorija su inokrporirane u nove, savremene teorije, neke su odbačene, a neke su zanemarene. Autoreva intencija je da pokaže istorijski razvoj teorije prirodne filozofije Ruđera Boškovića, njenu istorijsku pozadinu kao i učešće te teorije u nekim aspektima savremene nauke. Rad je utemeljen na komparativnoj analizi teorije sila Isaka Njutna i atomističke teorije Gotfrida Lajbnica kao i odjek tih teorija ujedinjenih u teoriji prirodne filozofije Ruđera Boškovića. Centralna teza rada jeste pojam sile kako je shvaćen u Boškovićevoj filozofiji prirode ali se na periferiji istraživanja nalaze pojmovi koji su takođe ključni za celovito shvatanje prirode. Među tim pojmovima su: pojam kontinuiteta, pojam apsolutnog i relativnog vremena i prostora, pojam apsolutnog i relativnog kretanja kao i pojam atoma i elementarnih čestica. Svi navedeni pojmovi su nasleđeni iz tradicije, ali su postavljeni na sasvim novi način i tako čine osnov za stvaranje novih teorija.
Ključne reči: Bošković, Njutn, Lajbnic, atraktivna sila, repulzivna sila, kretanje, materija, prostor, vreme, atomizam, materijalizam, relativnost
2
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Uvod u stvaralački opus Ruđera Boškovića---------------------------------------------------------------------------------4
Koreni Boškovićeve teorije prirodne filozofije------------------------------------------------------------------------------8
Njutnova mehanika------------------------------------------------------------------------------------------------------------8
Njutnov pojam sile-----------------------------------------------------------------------------------------------------------11
Filozofski sistem Gotfrida Lajbnica---------------------------------------------------------------------------------------16
Atomističko ustrojstvo univerzuma--------------------------------------------------------------------------------------19
Teorija Prirodne filozofije------------------------------------------------------------------------------------------------------24
De continuitatis lege---------------------------------------------------------------------------------------------------------29
Boškovićeva teorija prirodne filozofije svedena na zakon sile-----------------------------------------------------33
Relativnost vremena i prostora u Boškovićevoj atomističkoj teoriji---------------------------------------------37
Značaj Boškovićeve teorije prirodne filozofije za savremenu nauku------------------------------------------------40
3
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Uvod u stvaralački opus Ruđera Boškovića
Postoje ljudi koji veličinom svog života i dela učine besmislenom podelu na vekove i epohe. Postoje misli čiji se smisao širi poput koncentričnih krugova i koje čovečanstvo pamti i prepoznaje... Ruđer Bošković je naučnik koji je i arhitekta i graditelj velikih naučnih tvorevina. Njegovo delo, stvarano u osamnaestom veku, ugrađeno je u temelje brojnih otkrića i naučnih disciplina nastalih mnogo kasnije.
Vojislav Gledić (Obrazovni sistem "Ruđer Bošković")
Preteča moderne nauke, fizike a naročito atomistike, Ruđer Bošković je iznad
svega bio svestrana ličnost. U svoje vreme je bio izuzetno poznata i cenjena ličnost, a
kroz istoriju često citirana od strane velikih imena, te je gotovo neverovatno da je
izuzetno zanemaren u nauci svoga naroda. Bio je teolog, pripadnik isusovaca, često
spominjan kao pesnik, pripadnik otmenih salona, poverenik vlade, član Kraljevskog
društva u Londonu, ali iznad svega vrstan naučnik i fizičar koji je želeo da dođe do
jednog jedinog zakona kojim će zaključiti svoju "teoriju svega" na kojoj je tokom svog
životnog veka neumorno radio. Strasno bavljenje Njutnom i izuzetno poštovanje koje je
gajio prema Lajbnicu doprineće do njegovog više nego značajnog rada na teoriji sila
koju je objavio u "Teoriji prirodne filozofije" koja je imala najvećeg odjeka među
britanskim naučnicima, Faradejem, Maksvelom i Kelvinom. No, ni ovi naučnici nisu
usamljeni pri pozivanju na Boškovića, koji je izuzetno uticao na razvitak savremene
nauke posle devetnaestog veka, a naročito se smatra pretečom moderne atomistike.
Važno je naglasiti da i današnja, savremena nauka polazi od sličnih koncepcija o prirodi
materije kao što je polazio Bošković.1 Boškovićevo delo predstavlja predmet enormnog
interesovanja upravo zato što se njegova istraživanja kao i njegova metafizika slažu sa
današnjim otkrićima savremene nauke iako su njegova istraživanja nastala mnogo pre
velike mase neophodnih činjenica koje su potvrdile da su ona ispravna i egzaktna.
1 Stojanović, K., "Atomistika", Štamparija Ž. Radovanovića, Niš, 1892,, str. 30.
4
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Bošković nije ušao u istoriju nauke po nekom fascinantnom otkriću nekog
fundamentalnog zakona, a eto dva veka kasnije njegovo ime i dalje se doima kao ime
jednog od najvećih naučnika osamnaestog veka. Ograničenost epohe u kojoj je živeo je
doprinela do toga da Bošković svoje hipoteze nikada nije dokazao matematički i zbog
toga su one doživele tu sudbinu da budu odbačene pre nego što su bile ispitane. Tek
kasnije, u savremenoj nauci, negde krajem devetnaestog a naročito u dvadesetom veku
one su doživljavele pravu ekspanziju. Da bi pokazali zašto Boškovićeve ideje pobuđuju
interes i među današnjim naučnicima, fizičarima i filozofima mi moramo na samom
početku pokazati na kojim osnovama leži njegova teorija, šta se sa njom postiže i kakav
odjek ona ima u teorijama savremene nauke.
Boškovićeva intencija se sastoji u tome što je hteo da sa stanovišta filozofa
prirode objasni svet i celinu ljudske spoznaje, i u pogledu uspešnosti ovog zadatka
naučnici nisu saglasni. Dok sa jedne strane neki od njih smatraju Boškovićevu teoriju
najvećim trijumfom nad čulima koji je dosad na Zemlji postignut, ima onih koji su
kategorično odbijali Boškovićeve pretpostavke. Sam Bošković, u duhu Sokrata kaže: "
Pred veličinom i tajnom ljudske spoznaje; videvši kako zapravo stoji sa sveznanjem;
čovek postaje svestan vlastitog neznanja".2 Uopšteno gledano, zadatak "Teorije
prirodne filozofije" jeste da ispostavi jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi,
međutim, u ovom delu kako i sam Bošković u pregovoru iz prvog bečkog izdanja,
posvećenu Kristoferu Grofu de Migaziju, nalazi se zahtev da se ispostavi nova vrsta
celokupne prirodne filozofije do sredine osamnaestog veka. Nova teorija, koju Bošković
pokušava da sprovede se kardinalno razlikuje od dotadašnjih stanovišta i to se na
veoma čudan način razlikuje buduću da u sebi sabira Lajbnicovu teoriju o jednostavnim
i neprotežnim elementima i Njutnovu teoriju o atraktivnim i repulzivnim silama. Svoju
teoriju Bošković ne gradi na upitnom tlu već aksiomatski - pošao je od opšteprihvaćenih
principa te se poslužio logičkim umovanjem i naposletku došao do jednog jedinog
jednostavnog i neprekinutog zakona sila koji postoji u prirodi i koji svojom primenom
daje sastav elemenata materije, zakone mehanike i opšta svojstva same materije.3
2 Ladan, T., "Enciklopedije: Između zamišljenog i provedivog obrasca", Encyclopaedia moderna, 5 - 6, Zagreb, 1967., str. 365.3 Bošković, R., "Teorija prirodne filozofije", Sveučilišna Naklada Liber, Institut za sve Učilište u Zagrebu, Zagreb, 1974.,str. X.
5
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Najveći deo svog stvaralaštva, Bošković provodi u Rimu gde gradi svoj vlastiti
prirodno - filozofski pogled pod uticajem crkvenih sveučilišta. U takvim uslovima,
Bošković je pokušao da razbije nedovoljno utemeljene predrasude crkvenih institucija
koje su umnogome sprečavale razvoj novovekovnih istraživanja o prirodi. Upravo na
temelju isusovačkih kolegija, Bošković je gradio svoj humanizam tražeći pritom
jedinstveni temelj nauke i filozofije.
Novovekovnu nauku karakteriše stav da se priroda shvati kao knjiga napisana
matematikom. Ovaj stav izaziva protest kod Getea koji kaže: "Fizičari muče prirodu
različitim eksperimentalnim napravama i izražavaju se u matematičkim formulama"4, a i
sam Bošković je bio sličnog stanovišta smatravši da se na taj način razbija prvobitno
jedinstvo prirode. Međutim, ovo nipošto ne treba shvatiti u smislu da je Bošković zauzeo
a-matematički stav koga se doslovno držao. On se itekako koristio matematikom pri
objašnjavanju svojih nahođenja, no on se opirao svođenju fizike na spoljašnje odnose i
na prevelikom zalaženju u apstraktne matematičke postavke same prirode.
Ono što je zanimljivo, a opet je manje poznato jeste da je Ruđer Bošković osim
delatnosti na području filozofije i nauke, bio poznati i priznat pesnik. Bio je član tada
ugledne akademije Arkadije i dobio nekoliko priznanja za svoje pesme pisane što na
latinskom što na hrvatskom. Međutim, čak i u svojim izrazito pesnički nadahnutim
delima Bošković je opisivao naučne probleme mada to nije bila neka posebna novina u
to doba. Među poznatim pesmama te tematike se nalaze "Pomračina Sunca i Meseca" ,
objavljena u Londonu 1960-te godine a potom i prevedena na francuski jezik pod
nazivom "Les éclipses" 1779-te.5 Navedena pesma bila je posvećena Luju XVI, dok je
ostale pesme Bošković posvećivao mnogim uglednim ličnostima toga vremena a među
njima i papi i carici Mariji Tereziji.
Veliki filozof, naučnik a i pesnik, Bošković je ostao upamćen i po radovima iz
oblasti arheologije, građevinarstva, tehnike i optike. Iako je sa jedne strane nastojao da
se kloni matematičkih apstrakcija, Bošković se itekako istakao kao znameniti
4 Supek, I., Ruđer Bošković: Vizionar u prijelomima filozofije, znanosti i društva, Jugoslovenska akademija znanosti i umetnosti, Zagreb, 1989., str. 32.5 Stipe Kutleša Tko je zapravo Ruđer Bošković, Klasje naših ravni 1935., ogranak Matice Hrvatske u subotici, 2011., str. 10.
6
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
matematičar u Rimu od 1740 - te do 1760 - te, zatim u Paviji od 1764 - te do 1769 - te i
naposletku u Milanu od 1770 - te do 1773 - će. Bošković će prvi istaći ideju da postoje
geometrije različite od euklidovske koja se u to vreme smatrala urođena u ljudskom
umu. Bošković je smatrao da se Euklidov postulat o paralelama ne može izvesti iz
ostalih aksioma.6 Takođe, mnogo je diskutovao o problemu jednostavnosti pravca i
tvrdio je da pravac nije najjednostavniji nego da su sve neprekidne krivulje jednako
jednostavne. Bošković je teoriju transformacija geometrijskih mesta razradio u pojam
neprekinutosti u geometriji što će biti izraženo kroz zakon kontinuiteta u filozofiji prirode.
Ovim zakonom došao je do formulacije kontinuiteta realnih brojeva te je na taj način
postavio put razvijanju teorija Dedekinda i Kantora. Bošković je, takođe predvideo
probleme u geometriji prirode predloživši mogućnost kontrukcije fraktalnih struktura,
odnosno krivulja koje nemaju tangente ni u jednoj tački. U dvadesetom veku, na ovoj
ideji se zasniva matematička teorija fraktala.
U fokusu Boškovićevog interesovanja bio je oblik Zemlje koji je predstavljao
gorući problem nauke njegovog vremena. Baveći se ovim problemom, Bošković je
obrađivao podatke merenja statistički i prilikom ovog procesa, on je dao prvu metodu
poravnavanja grešaka merenja pri čemu je postavio tri uslova koja je iskoristio Pjer
Simon Laplas, poznata pod nazivom - Laplasova metoda.7 U novije vreme se koristi i
Bošković - Laplasova metoda, a ovaj pokušaj je još jedan doprinos Boškovića u
matematici na kojoj mu toliko zameraju.
Pored mnoštva oblasti na kojima je Bošković radio i postizao velike uspehe, on
će ipak ostati najupamćeniji po njegovoj teoriji prirodne filozofije svedene na jedan
zakon sila koje vladaju u prirodi i njen zakon kontinuiteta. Škotski filozof i naučnik
Robinson se u velikoj meri bavio Boškovićevim radom te je često isticao da će
Boškovićeva teorija prirodne filozofije "biti uvek smatrana... jednim od najdomišljatijih
istraživanja tajni prirode. Usuđujem se reći da, ako ikada budemo imali pravu teoriju,
tada će ona nalikovati Boškovićevoj u mnogim njenim osnovama".8 Bošković je cenjen u
savremenoj nauci i danas, čak možemo reći da je nauka sa početka dvadesetog veka
6 Ibid., str. 14.7 Ibid.8 Ibid., str. 15.
7
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
samo ubrala plodove Boškovićevog rada. No, do toga ne bi došlo da Bošković nije na
polju filozofije o prirodi uveo novi zakon kontinuiteta i razradio sveobuhvatnu,
jedinstvenu teoriju o postojanju sile.
Koreni Boškovićeve teorije prirodne filozofije
Njutnova mehanika
Nijedna teorija nije bila zaista tako uspešna kao Njutnova teorija koja je dala mnoštvo predviđanja koja su kasnije potvrđena. Čak se u izvesnom smislu može reći da je Njutnova teorija bila najveći događaj u ljudskoj duhovnoj istoriji.
Karl R. Poper
Bošković izrekom kaže da njegova teorija sledi Njutna, no napominje kako nastoji
da napravi izvestan otklon od Njutna kako bi mogao da napreduje u istraživanjima. Ipak,
fundamentalni pojam Boškovićeve teorije prirodne filozofije jeste upravo Njutnov pojam
sile. Njutnov koherentni sistem predstavlja u sebi sabrane dotadašnje rezultate nauke:
Keplerovi zakoni, Galilejevi zakoni slobodnog pada, Hajgensov izvod akceleracije i
centripetalna sila etc. Sam Njutn uvek je priznavao uticaj prethodnika na svoj rad gde se
njegovo priznanje misliocima prošlosti ogleda u čuvenom citatu kojim Njutn sumira
rezultat svog rada - Ako sam i video dalje od drugih onda je to zato što sam stajao na
leđima divova. U nauci i filozofiji neohodni su temelji na kojima se grade sistemi misli i
ideja i kojih kasnije proizilaze rešenja od epohalnog značaja. Za dobijanje dugoročnih
rešenja koji su egzaktni i primenljivi potreban je dugogodišnji, često i vekovima dug
naporan i studiozan rad. Kao što Boškovićeva teorija stoji na temelju Njutna tako su
mislioci iz prošlosti imali nemalog uticaja na Njutna.
8
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Empirijski iz svakodnevnog iskustva možemo govoriti o postojanju nekakve teže,
a već je i Klaudije Ptolomej9 naslućivao da postoji nekakva sila koja drži planete i
nebeska tela na okupu. Ptolomejev sistem je korišćen čitavih četrnaest vekova posle
njega, zapravo sve do Kopernikovih otkrića 1543 - će godine i u njemu Ptolomej tvrdi
postojanje osam kristalnih sfera na kojima su raspoređeni Sunce, Mesec i planete. Da
bi objasnio petlje koje nastaju u kretanju planeta po nebeskoj sferi uveo je i dodatno
kruženje planeta jer je smatrao da se planete kreću po manjim kružnim orbitama
spojenim sa odgovarajućim sferama. Ptolomej nije objašnjavao šta se nalazi iza osme
sfere ostavljajući taj deo nadležnost hrišćanske crkve te je na taj način i u hrišćanskim
institucijama Ptolomejeva teorija prihvaćena.
No, dok su Ptolomejeva istraživanja ipak ostala samo na slutnji, u predgovoru
Njutnovog dela "Matematički princip prirodne filozofije", on govori o silama gravitacije
zbog kojih nebeska tela teže ka Suncu i ka pojedinim planetama i da one mogu biti
otkrivene iz nebeskih pojava. Njegova prva knjiga ispituje kako se može matematički
istraživati kretanje tela pod uticajem poznatih sila. "Philosophia Naturalis Principia
Mathematica" donosi pravu ekspanziju naučnih otkrića i eksplikacija u to vreme. U
navedenom delu je uveden i dokazan diferencijalni račun, objavljen zakon gravitacije i
postavljen je aksiomatski temelj za ono što će se kasnije nazvati klasičnom
mehanikom10, a pripadao joj je i Galilej.
Klasična mehanika poznaje prostor i vreme kao apsolutne i u njoj je geometrija
prostora euklidska što dalje znači da su u njoj vreme i prostor nezavisni od fizičkih tela
koje se u njima nalaze i da je najkraće rastojanje između dve tačke prava linija. U
klasičnoj mehanici, prostor je zamišljen kao ravni trodimenzionalni Euklidski prostor.11
Njutn i Galilej poznaju vreme, prostor i tvar kao međusobno nezavisne entitete, i tek sa
početka dvadesetog veka, tačnije 1905 - te će Ajnštajn povezati prostor i vreme u svojoj
Specijalnoj teoriji relativnosti. Neeuklidske geometrije, što im se naznaka ogleda još u
Boškovićevoj teoriji ne odbacuju u potpunosti zamišljen euklidski prostor, već ga
9 Iako je kolokvijalno ustaljeno da se izgovara Ptolomej, ipak je pravilnije grčko prezime Ptolemaios čitati kao Ptolemej. Mijatović, Lj., Savremena prezentacija razvoja klasične mehanike, Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno - matematički fakultet, odsek za fiziku, Novi Sad, 2006., str. 10.10 Za razliku od nje, kvantna mehanika će se pojaviti početkom dvadesetog veka.11 Glumac, Z., "Klasična mehanika", Publisher, Sveučilište u Osijeku, Osijek, 2006., str. 16.
9
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
pripisuju prostoru bez tvari. Dakle, prostor bez tvari je ravan (euklidski) dok svojstva
tvari koja se nalaze u prostoru usled njene mase menjaju svojstva prostora i čine ga
zakrivljenim. Geometriju zakrivljenog prostora razvijaju Riman12 i Lobačevski13. Klasična
mehanika, odnosno Njutnovo doba još uvek ne poznaje geometriju zakrivljenog
prostora. Kao što smo već pomenuli, prostor je ravan euklidski, homogen i izotropan
kontinuum. Homogenost prostora označava da prostor ima svojstva u svakoj svojoj
tački, tj. sve tačke su ravnopravne i ne postoji istaknuta tačka. Izotropnost prostora
znači da prostor ima ista svojstva u svim smerovima. No, šta znači kada je prostor
euklidski?
Starogrčki matematičar Euklid je u svom najznačajnijem delu "Elementi"
(Stoicheia)14 izgradio osnove geometrije koja će vekovima ispred njega predstavljati
uzor generacijama filozofa prirode, naučnika i matematičara. Euklid je najpre definisao
fundamentalne geometrijske pojmove koje će koristiti, zatim je postavio pet aksioma,
tvrdnji koje same sebe dokazuju i na temelju njih pomoću logičkog zaključivanja izveo
osnovne matematičke teoreme o geometriji prostora. Na osnovu geometrije koja je
svedena na ovih pet aksioma, tokom narednih dve hiljade godina su se izgradile
mnogobrojne discipline, i to ne samo među prirodnim naukama, recimo Spinoza je
napisao svoju "Etiku" upravo po uzoru na Euklidove "Elemente", na sličan način kao što
je Euklid definisao osnovne geonmetrijske pojmove, tako je i Spinoza definisao osnovne
etičke pojmove i postulirao veze među njima. No, kao što smo rekli na osnovama
euklidske geometrije leži Njutnova mehanika. Njutn je celu mehaniku sažeo u tri
aksioma koji govore šta se događa sa česticom kada na nju deluju sile. A temelj
klasične mehanike predstavlja drugi Njutnov aksiom15:
d2r→
dt 2=1mF→
.
12 http://plato.stanford.edu/entries/geometry-19th/#DifGeoRie13 http://plato.stanford.edu/entries/geometry-19th/#LobGeo14 link za online čitanje "Elemenata": http://aleph0.clarku.edu/djoyce/java/elements/toc.html15 Glumac, Z., "Klasična mehanika",str. 138.
10
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Ovaj aksiom kaže da je iz poznavanja svih sila F→
koje deluju na česticu mase m,
rešavanjem gore diferencijalne jednačine moguće proizvoljno tačno odrediti njen položaj
r→
(t ) u prostoru u proizvoljnom vremenskom trenutku t, kako prošlom tako i budućem.
Ova Njutnova tvrdnja imala je enormne filozofske implikacije, što je 1814 - te izrekao
Laplas u svojim "Filozofskim esejima o verovatnosti" - "Mi moramo smatrati sadašnje
stanje svemira, kao posledicu njegovog prethodnog stanja, i kao uzrok onome stanju
koje sledi. Um, koji bi u datom trenutku poznavao sve sile koje deluju u prirodi, kao i
položaje i brzine svih svemirskih tela i koji bi bio sposoban rešiti njihove jednačine
kretanja, obuhvatio bi jednom jedinom formulom kretanje najvećih zvezda i planeta kao i
kretanje najmanjih atoma. Takvom umu ništa ne bi bilo nepoznato: pred njegovim očima
bi bila sva prošlost, kao i sva budućnost".16 Ova tvrdnja ide sasvim u prilog Boškovićevoj
nameri da osmisli jednu jedinu teoriju filozofije prirode koja će svedena na jedan zakon
sile pokušati da objasni sve pojave u prirodi.
.
Njutnov pojam sile
Da bi došli do pojma sile, moramo se osloniti na tri Njutnova aksioma ili tri
Njutnova zakona kretanja:
1. Zakon inercije - Svako telo ostaje u svom stanju mirovanja ili ravnomernog
pravolinijskog kretanja ukoliko nije prinuđeno da promeni to stanje silama koje deluju na
njega.17 Što dalje implicira da telo na koje ne deluju nikakve spoljašnje sile ostaje u
stanju mirovanja ili nastavlja kretanje u istom smeru jednakom brzinom;
Ovaj zakon se izražava sledećom formulom:
∑i=1
n
Fi→
=0→⇒ dvdt
=0
16 http://plato.stanford.edu/entries/religion-science/17 Njutn, I., "Matematički principi prirodne filozofije", Akademska knjiga, Novi Sad, 2011., str. 22.
11
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
2. Fundamentalni zakon kretanja - Promena kretanja uvek je proporcionalna
pokretačkoj sili koja deluje i javlja se u smeru prave linije po kojoj ta sila deluje.18 Dakle,
ako na telo mase m deluje sila F ona mu daje ubrzanje:
a→=F→
m
A opšta formula II Zakona kretanja ili fundamentalnog zakona kretanja glasi:
F→=d p
→
d t
Dakle, brzina promene količine kretanja tela jednaka je sili koja deluje na njega.
3. Zakon akcije i reakcije: Za svaku akciju uvek postoji suprotna, jednaka reakcija. Ili,
međusobne uzajamne akcije dva tela uvek su jednake i usmerene su na suprotne
delove.19 Kada jedno telo deluje određenom silom na drugo telo, onda i to drugo telo
deluje silom na ovo prvo telo. Npr. ukoliko pritisnete kamen svojim prstom i kamen
takođe pritiska prst.20 Sila akcije i sila reakcije se uvek javljaju zajedno u međudelovanju
tela, ali one imaju suprotan smer. Treći Njutnov zakon možemo izraziti sledećom
formulom:
F→
1=−F2→
U pomenutim zakonima, telo je opisano količinom kretanja p→=mv
→
, a
međudelovanje tela i okoline se ostvaruje putem sile. Iako sva tri aksioma govore o sili,
dakle prvi aksiom govori o telu koje ostaje u stanju mirovanja kada na njega ne deluje
nikakva sila, a treći govori o interakciji tela i okoline posredstvom sile, tek drugi aksiom
se naziva aksiomom sile. No, na ovom mestu moramo napraviti distinkciju sistema o
kojima govorimo, reč je o inercijalnom i neinercijalnom referentnom sistemu. Svaki
sistem koji se kreće konstantnom brzinom u odnosu na neki inercijski sistem i sam je
18 Ibid, str. 23.19 Ibid.20 Ibid.
12
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
inercijski, svi sistemi koji nisu inercijsku jesu neinercijski.21 Precizirano, referentni sistem
je zajednički sistem objekata koji se nalaze u istom stanju te se za inercijalni referentni
sistem može reći da je to sistem koji obuhvata jednako kretanje objekata u istom smeru,
istom konstantnom brzinom. Tako za dva referentna sistema kažemo da su inercijska
kada se kreću u istom pravcu i konstantnom brzinom u odnosu jedan na drugi. Kao
primer inercijskog sistema najčešće se uzima sistem koji je vezan uz fiksne ili zvezde
stajaćice.22 Termin "fiksne" zvezde svakako nije posve adekvatan termin budući da se
ne radi o nekakvim zvezdama koje "lenjo" stoje i ne pomeraju se u univerzumu.
Naprotiv, one se zaista kreću u kosmosu. No, njihovo kretanje je veoma sporo te su
astrolozi izračanali da se one za čitav ljudski vek gotovo ne uspeju pomaći sa mesta.
Primer neinercijskog referentnog sistema je planeta na kojoj živimo. Za razliku od
zvezde stajaćica, planeta Zemlja se ne kreće konstantnom brzinom jer se kreće oko
svoje ose, zatim se po eliptičnoj putanji kreće oko Sunca da bi se naposletku sa
celokupnim Sunčevim sistemom kretala oko središta galaksije.
Univerzalni Njutnov zakon upravo proizilazi iz njegove kontstatacije da je sila
koja deluje na jabuku koja pada sa grane i sila koja okreće Zemlju oko Sunca jedna te
ista sila. Formulacija ove sile se na nekim mestima u literaturi naziva četvrti Njutnov
zakon, a proizilazi iz drugog Njutnovog zakona koji je nazvan zakonom sile. Sila
gravitacije (lat. gravitas; težina) je identična sila koja izaziva i pravolinijsko kretanje
(slobodan pad jabuke) i krivolinijsko kretanje (sile koje deluju među nebeskim telima).
Sila gravitacije ima sledeća svojstva:
1) deluje među parovima čestica;
2) srazmerna je količniku masa čestica;
3) obrnuto je srazmerna kvadratu njihove međusobne udaljenosti i
4) uvek je privlačna.23
Njutnova namera jeste da objedini zakone koji važe među telima na tlu planete
sa zakonima koje važe među nebeskim telima. Zakon sile gravitacije ima za svoju
osnovu Dekartovu mehaniku, odnosno Dekartov princip inercije. Iako Njutnova 21 Glumac, Z., "Klasična mehanika",str.141.22 Ibid.23 Ibid., str. 278.
13
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
mehanika leži na zakonima koje su postulirali Dekart i Galilej, i jedan i drugi su izbegli
koncept sile, dok je Njutn upravo silu i pokušao da uvede na velika vrata u filozofiju
prirode. Fundamentalni zakon kretanja upravo govori u prilog egzistenciji sile; 1) u
stanju mirovanja tela na njega ne deluje sila, a ako telo ima ubrzanje na njega deluje
neka sila spolja, 2) smer sile i smer ubrzanja su jednaki i 3) ako postoji više sila koje
deluje na telo, svaka od njih uzrokuje svoje ubrzanje. Dakle, sila je jednaka ubrzanju:
F→=m⋅a
→
. Na temeljima zakona Keplera i Hajgensa, Njutn je došao do osnovnog
zakona dinamike kog izražava kroz formulu:
ma=G⋅mGmG
'
d2
Njutnov zakon gravitacije predstavlja prvo ujedinjenje sila, te je samim tim ova
Njutnova teorija univerzalna. Njutnov zakon gravitacije se pre svega izvodi iz njegovih
prethodnih razmatranja, a ovom teorijom ih samo ujedinjuje. Sila koju prvo definiše jeste
inertna sila (vis inertis) koja je urođena, unutrašnja je i služi kao moć otpora i zahtev tela
da zadrži stanje u kom se nalazi bilo da miruje ili da se kreće. Ova sila opisana je prvim
aksiomom. Zatim dalje, Njutn govori o sili akcije, odnosno o primenjenoj sili koja se vrši
nad nekim telom da bi se promenilo njegovo stanje. O ovoj sili Njutn govori u svom
trećem aksiomu. Dalje, Njutn govori i o centripetalnoj sili i centrifugalnoj sili, no sve ovo
nam ne daje konačan odgovor na pitanje - Šta je to sila?
14
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Njutnov koncept sile proizilazi, odnosno biva dedukovana iz Keplerovih zakona.
Međutim, za univerzalnost otkrića njenog zakona Njutnu je bila potrebna i velika
imaginacija koje mu nije nedostajalo.
24
Njutnova teorija nije nastala prostom niti
indukcijom niti dedukcijom iz Keplerovih i Galilejevih teorija, takođe, teorija Njutna nije ni
njihova prosta konjukcija, Njutnova teorija jeste reorganizovana sinteza teorija njegovih
prethodnika. Radeći upravo na Keplerovim zakonima o vremenu obilaska planeta, Njutn
izvodi zaključak da "sila koja drži planete u orbiti mora da bude srazmerna kvadratu
udaljenosti od centra oko koga se one kreću".
25
Međutim, ova Njutnova konkluzija nije
ugledala svetlost dana onda kada je osmišljena već čitavih dvadeset godina kasnije.
Hajgensov eksperiment sa klatnom ustvrdio je da je ubrzanje Zemljine teže u sekundi
15 stopa, 1 col i 14/9 linija pariske mere. Njutnova teorija je prilično odstupala od
ovakvih merenja, no greška nije bila u teoriji već upravo u tim merenjima. 1682. Njutn je
na jednoj sednici Kraljevskog društva čuo za Pikarova premeravanja Zemlje i 1687.
izdaje prvo izdanje "Philosophiae Naturalis Principia Mathematica". Ovoj knjizi se nikako
24 Stokić, Z., "Rast znanja - Isak Njutn", Biblioteka Matematičkog Instituta, Beograd, 1991., str. 30.25 Ibid.
15
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
nije radovao Hegel čija su tumačenja prirode bila u suprotnosti sa principima Njutnovog
dela, budući da njegov koncept prirode izjednačava logiku prirode sa logikom čoveka.
Predajući manuskript, Njutn je obavestio prisutne članove Kraljevskog društva da
se njegova Principia zasniva na matematičkom dokazu Kopernikove hipoteze u
onakvom obliku kako je to predložio Kepler, i gde se sva nebeska kretanja objašnjavaju
na osnovu jednostavne pretpostavke o privlačenju ka centru Sunca, obrnuto
proporcionalno kvadratu rastojanja.
26
Kapitalno Njutnovo delo ostavlja dojam da je sam
Njutn verovao kako se može prodreti u samu bit prirode i kako se ona može dokučiti,
međutim to nije sasvim tačno. Njutn je verovao da se apsolutna spoznaja prirode ne
može objasniti nikakvim aksiomatskim sistemom, ali da se mogu konstruisati teorijski
sistemi koji će reprezentovati ponašanje prirode. Dakle, sa Njutnom zakoni postaju
svojstva teorijskih sistema, a ne prirode po sebi. Ono što se pokušava reći jeste da je
značaj Principia - e utoliko veći ukoliko se ona ne posmatra samo kao aksiomatski
priručnik rešavanja problema kretanja tela već kao jedan priručnik u kom se pored
filozofskog ili mitloškog pokušao zasnovati i naučni jezik.
26 Ibid., str. 43.
16
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Njutn je vrlo rado isticao uticaj prethodnika na njega. Među njima, tumači
Njutnovske reči misle najčeće na Dekarta, Galileja i Keplera, no ne možemo negirati
enorman uticaj Bekona, Hobsa, Bojla, Hajgensa i njegovog učitelja Baroa i pre svih
Euklida. Međutim, sa Njutnom se ne završava misao nauke. Kao što je on stajao na
"ramenima divova" tako je i njegova teorija bila makar desno rame za nastanak teorije
prirodne filozofije Ruđera Boškovića. A njeno levo rame jeste filozofija Gotfrida Lajbnica.
Filozofski sistem Gotfrida Lajbnica
Lajbnic je kao i većina velikih mislilaca bio polihistor. U istoriji se najčešće
spominje kao filozof ali na tlu matematičkih nauka Lajbnic ostaje značajan po invenciji
infinitezimalnog računa poznat i kao calculus (računa beskonačno malih brojeva; izvodi i
integrali) kao i Njutn a opet nezavisno od njega. Smatrao je da su zakoni logike,
matematike i metafizike očigledne istine uma, međutim stavovi prirodnih nauka su
kontingentne istine koje se mogu spoznati samo iskustvom. U Lajbnicovoj filozofiji se
vidi težnja ka izmirenju materijalizma i spiritualizma sa pozicije racionalizma. Ovako
postavljeno, vidi se da razum zauzima ulogu primata nad čulima. Smešteno na ovoj
razmeđi materijalizma i spiritualizma, saznanje može biti: mutno ili jasno, adekvatno ili
neadekvatno, simboličko ili intuitivno. Savršeno saznanje jeste istovremeno jasno,
adekvatno i intuitivno. A verujući da bit prirode u potpunosti može saznati samo razum,
Lajbnic zajedno sa Dekartom i Spinozom se svrstava u "racionliste" moderne filozofije.
17
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Iako dele poziciju sa koje razmatraju filozofska pitanja, Lajbnic se ipak u nekoliko bitnih
aspekata razlikuje od njih dvojice.
I Dekartu i Spinozi je zajedničko insistiranje na preispitivanju filozofske tradicije i
potrebi za ponovnom izgradnjom temelja znanja. Lajbnic u svojoj nameri nije želeo da
bude toliko destruktivan, njegova intencija jeste da napravi sinezu i uspostavi pomirenje
znanja od Grka pa do danas. Kao što i sam Lajbnic kaže: "Većina filozofskih pravaca su
u pravu u onome što tvrde, ali nisu u onome što poriču".27 Dekart i Spinoza odbijaju
pomirenje mehaničke filozofije sa aristotelovskom teleološkom školom, što Lajbnic
pokušava da uradi u jednom delu svog rada. U čitavom opusu istraživanja koji je bio
sveobuhvatan centralna tema Lajbnicovog rada jeste - fundamentalna priroda
stvarnosti. Da bi dokučio bit realnosti, Lajbnic polazi sa pozicija mnoštva nauka,
međutim najvalidnije objašnjenje o prirodi sveta daje njegova teorija monada sa pozicije
metafizike. Dakle, teza o krajnjem ustrojstvu stvarosti koja je sačinjena od besprozornih
monada čija harmonična stanja su određena i kontrolisana od strane Boga, koji je
stvorio ovaj, najbolji od svih svetova.28 Zanimljivost jeste da je teorija o monadama ipak
produkt kasnijeg Lajbnicovog rada čemu u prilog govori i činjenica da se čak ni termin
"monada" nije mogao naći u Lajbnicovim spicima pre 1695.
Već na samom početku svog stvaralaštva kada je bio pod jakim uticajem
mehanicističke filozofije. Lajbnic je shvatio da osnova njegovog rada ne mogu biti ni
epikurejski atomi a ni kartezijanska materija. Njegovo mišljenje je da teorija prirodne
filozofije treba da počne od metafizike koja će suštinski biti aristotelijanska. Međutim,
metafizika koja čini centralni deo Lajbnicove filozofije ipak se ponekad u njegovim
radovima nalazi na periferiji. Danas, u filozofiji, metafizika kojom se Lajbnic bavio naziva
se teorija saznanja. Za razliku od Dekarta koji je želeo da obezbedi ljudskom znanju
nesumnjive temelje, Lajbnic je već gotovo na samom početku rada odustao od namere
te vrste. Čak i samu metodu meditacije Lajbnic smatra "retoričkim trikom koji nema
stvarnu filozofsku upotrebu".29 Samim tim, Dekartov zaključak "Mislim, dakle postojim"
kao temelj zgrade znanja u očima Lajbnicove filozofije nema posebnu vrednost jer 27 Lajbnic, "Pismo Rejmondu, 10. Januar 1714.": u "The Cambridge Companion to Leibniz", edited by Nicholas Jolley, University of California, San Diego, 1995., str. 3.28 Ibid., str. 5.29 Ibid., str. 8.
18
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
smatra da postoje mnoge pretpostavke o kojima "ja" mislim (Varia a me cogitantui) a da
su potpuno izvesne. No ipak, to nikako ne znači da je Lajbnic u potpunosti osuđivao
Dekartovu filozofiju. Naprotiv, on na mnogim mestima staje uz Dekarta, a to naročito
čini kada kritikuje Lokovu empirističku teoriju koja tvrdi da ljudsko znanje mora biti
bazirano na iskustvu a ne na platonističkoj teoriji urođenih ideja. Ovo je glavni razlog
zašto se Lajbnic svrstava u racionaliste.
Mimoilaženje sa svojim savremenicima u mišljenju koji su fundamenti ljudskog
znanja je samo jedan aspekt razlaza, drugi aspekt razlaza jeste u viđenju logike spram
ostalih nauka. Vreme u kom je Lajbnic stvarao jeste vreme kada je sumnja kao metoda
dominirala. Lajbnic je ipak više bio oduševljen sholastičkom logikom. Neumorni trud na
ovom polju doprinosi da se Lajbnic posmatra kao jedan od pionira simboličke logike.30
Ono što je bitno u spisateljskom opusu logike kod Lajbnica jeste teorija istine i teorija o
prirodi prepozicija. Ove dve teorije su od izrazitog značaja za rešavanje nekih od
najfundamenatlnijih filozofskih pitanja. Za Lajbnica prepozicija je istinita akko je koncept
predikta sadržan u konceptu subjekta. Međutim, savremenici, pa čak i sam Lajbnic u
ovoj teoriji su našli dosta problema. Ovako postavljena teorija za posledicu ima stav da
su sve istine nužne istine. Lajbnic nikako nije mogao da ostane pri ovom stavu jer je
ipak stanovište njegove filozofije bilo usmereno protiv Spinozinog determinizma. Lajbnic
je bio svestan poteškoća svoje teorije i pokušavao je da otkloni nejasnoće koje su je
dovele do nesavršenosti.
Interesantno je da je po pitanju filozofije prirode Lajbnic bio potpuno saglasan sa
aristotelijanskom teorijom, dok se uopšte nije slagao sa teorijama filozofije prirode
sedamnaestog veka, među kojima su teorije Dekarta i Njutna. Neslaganje sa Njutnom
umnogome proizilazi i iz spora oko diferencijalnog računa, s obzirom na to da su i jedan
i drugi došli do otkrića ovog računa, mada oba na različite načine. U istoriji nauke, i
danas traje neslaganje među naučnicima koji od njih dvojice prvi dolazi do rešenja, kao i
to ko je imao veći uticaj na onog drugog i da li je uopšte došlo do međusobnog uticaja.
Kako bilo, pomirenje ovog spora dolazi u tome što se teorija diferencijalnog računa
danas naziva Njutn - Lajbnicova teorija. Međutim, ovo nije bila jedina tačka sukoba ove
30 Ibid., str. 9.
19
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
dvojice mislilaca prirode. Lajbnic se ispostavio kao veliki i značajni kritičar Njutnove
filozofije prirode za koju je smatrao da uzima "neadekvatne metafizičke temelje".31 I u
prepisci sa jednim od Njutnovih učenika, Semjuelom Klarkom32, nastaju dva veoma
značajna metafizička principa: princip dovoljnog razloga i princip individuacije. Ali ipak
na koncu svega, Lajbnic je Njutnovu teoriju atraktivnih sila smatrao jednim od najvećih
postignuća fizike sedamnaestog stoleća pa se na ovom mestu Lajbnic može posmatrati
kao branilac mehaničke filozofije koja je u suprotnosti sa aristotelijanskom tradicijom.
Kao pristalica mišljenja da u tradiciji imamo mnogo vrednih stavova koje ne
možemo i ne smemo odbaciti, od Lajbnica se očekuje namera da dokaže Božje
postojanje kao što je to bio jedan od gorućih problema u filozofskoj tradiciji. I na neki
način Lajbnic i jeste na ovoj poziciji budući da sam kaže: "Gotovo sve metode koje su
korišćene pri dokazivanju Božje egzistencije su dovoljno glasne i mogle bi da posluže
svrsi da su pravilno izvedene".33 Lajbnic daje čak četiri dokaza o postojanju boga od
kojih su dva najznačajnija: ontološki i kosmološki. Ova dva dokaza govore u prilog
afirmacije egzistencije Boga koji u sistemu Lajbnicove filozofije ne stvara svet po
nužnosti već po mogućnosti i to tako da tokom stvaranja Bog ipak stvara ovaj svet koji
je najbolji od svih mogućih svetova, jer je beksrajna dobrota jedan od najglavnijih
atributa stvaraoca.
Atomističko ustrojstvo univerzuma
Pored mnoštva neslaganja i nesuglasica, nijedan mislilac sedamnesetog veka
nije doprineo više razvoju matematike u filozofiji prirode od Njutna i Lajbnica. Međutim,
za razliku od Njutna kod Lajbnica je veoma teško odrediti granice koje odvajaju filozofiju
prirode od metafizike. Razumevanje sveta i jeste problem i jedne i druge oblasti
ljudskog znanja. Kod Lajbnica nailazimo na jedan sistem fizike koji je prožet
31 Ibid., str. 11.32 http://plato.stanford.edu/entries/clarke/33 Ibid., str. 12.
20
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
metafizikom, i kada bi pokušali da razumemo jedno bez drugog dobili bi samo parcijalno
sliku Lajbnicove misli.
Pri izučavanju filozofije prirode Lajbnic je kao što smo već napomenuli bio veoma
sklon aristotelu i sholastičarima. Lajbnic je zapravo jedan od najboljih poznavaoca
sholastičke filozofije budući da je ovim pravcem inspirisan i njegov diplomski rad o
principu individuacije.34 Takođe, Lajbnic je u svojoj filozofiji pokušao da objedini
mehanicizam sa aristotelovim učenjem o supstancijalnim formama i finalnim uzrokom. U
Lajbnicovim delima se oseća težnja za pomirenjem antike i novog veka u duhu nove
nauke. Radeći na ujedinjavanju Spinozine teorije sa Dekartovim pojmovima, Lajbnic
dolazi do do pojma philosophia pereneis u kom se ogleda veliki uticaj antike. Vreme
Lajbnicovog stvaralaštva je vreme enormnog uticaja prirodnih nauka i naročito
matematike, tako da on i sam pod velikim uticajem ovih nauka kao fundamentalni
problemm svoje filozofije stavlja problem finalnog uzroka.
Dekart je verovao da se svojstva prirode mogu objasniti uz pomoć dva načela:
protežnosti i kretanje. Dekart izjednačava prirodu sa protežnošću i smatra da je potpuno
deljiva te samim tim odriče da bi nešto u prirodi moglo biti nedeljivo. Nedeljivost može
biti samo u duhovnom svetu, gde taj atribut pored Boga poseduje i um. Lajbnic nije bio
zadovoljan ni ovakvim pristupom ni ovakvim rešenjem. Lajbnic dolazi do ideje o
kinetičkoj energiji kao meri kretanja na osnovu nejasnog pojma sile koji koristi.35 Na
osnovu kinetičke energije kao mere kretanja Lajbnic formuliše zakon o očuvanju
energije pri uzajamnom delovanju sila i na tom mestu on koristi termin kinetičke sile; vis
viva. Lajbnic je nasuprot Dekartu verovao da priroda ima u sebi delatan životni princip i
da u prirodi ne vlada samo načelo kontinuiteta već i načelo nedeljivosti koje Lajbnic na
tragu tradicije naziva forma. Kod Dekarta priroda je shvaćena kao mehanicizam dok je
delatna moć i životnost pripisivana Bogu, te su i zakoni koji su pripisivani prirodi bili
strogo mehanički. Lajbnic nikako ne odriče egzistenciju Boga, ali se suprotsavlja
ovakvom pristupu prirodi. Lajbnic smatra da je prilikom stvaranja prirode, Bog usadio u
nju sposobnost za razvoj koju on naziva nagonom. Priroda se sastoji od stvari koje su
34 Uzelac, M., "Istorija filozofije II - od Dekarta do Eugena Finka", Viša škola za obrazovanje vaspitača, Vršac, 2003., str. 540.35 Ibid., str. 544.
21
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
centri sila i poseduju unutrašnju silu. Pošto prirodu određuje silom a ne protežnošću,
Lajbnic smatra da metafizika ostaje prva nauka u odnosu na svet i prirodu i da se do
fundamenta prirode može dospeti metafizikom, a ne matematikom, što je bilo
uobičajeno verovanje za njegovo doba naročito kod Dekarta i Galileja. Ključ za
objašnjenje prirode kod Lajbnica jeste dinamika a ne geometrija.
Uticaj Aristotela i uopšte antike vidi se i u načinu na koji Lajbnic propituje prirodu
supstancije koja jeste temelj prirode i stvari. U osnovi prirode, Lajbnic vidi jednostavno i
nedeljivo počelo delatnosti. "Monada, o kojoj ćemo ovdje govoriti, nije drugo do neka
jednostavna supstancija, koja ulazi u one sastavljene. Jednostavna, to će reći bez
delova. I mora biti da ima jednostavnih supstancija, jer ima sastavljenih. Jer, sastavljena
nije drugo do hrpa, odnosno nakupina jednostavnih. No gde nema nikakvih delova,
nema ni protežnosti, ni oblika, ni moguće djeljivosti. I te su monade istinski atomi u
naravi, i jednom rečju prvi sastojci stvari".36 Pozicija sa koje Lajbnic želi da uvede svoju
teoriju o nedeljivim supstancijama, monadama, jeste atomizam. Uticaj vremena u kom
je živeo ogleda se i pri konstituciji pojma nedeljivosti, ovaj pojam za Lajbnica isto kao i
za njegove savremenike podrazumeva nematerijalnost. Supstancijalne forme koje
Lajbnic želi da postavi kao temelje prirode i stvari imaju u svojoj prirodi sile koje su
analogne svesti i nagonu, a ne nečemu materijalnom pa ju je moguće označiti kao
dušu. Aristotel ove sile naziva prvim entelehijama, dok Lajbnic koristi naziv prvobitna
sila; forces primitives.37 To dalje znači da supstancija u sebi sadrži vlastito određenje i
spostveni unutršnji cilj. Ovako shvaćenu supstanciju Lajbnic naziva monadom.
Termin monada nije nov termin koji iznalazi Lajbnic. I Lajbnicovi neposredni
savremenici su se koristili ovim terminom poput Kuzanskog, Galileja, Keplera, međutim,
ovaj termin ima doista dugu tradiciju s obzirom da na njegovu upotrebu nailazimo kod
pitagorejaca, Platona i još najvažnije Plotina. Plotinovski pojam monade je postao
naročito popularan u srednjem veku, a zatim i u renesansi u matematičkim spisima.
Lajbnicovo učenje o monadi spaja u sebi neoplatoničku tradiciju sa spekulativnom
metafizikom, i u sebi sadrži matematiku Lajbnicovog doba. Pojam monade je bio izrazito
36 Leibniz, "The Monadology", Oxford University press, Geoffrey Cumberlege, London, 1898., str. 217/218.37 Uzelac, M., "Istorija filozofije II - od Dekarta do Eugena Finka", str. 546.
22
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
zastupljen kod Bruna, ali za razliku od njega, Lajbnic smatra da su one nepropadljive
makar ne mogu propasti na prirodan način već jedino dejstvom njihovog stvaraoca - "Ne
treba se takođe bojati nikakva rastvaranja, niti je pojmljiv ikakav način na koji bi jedna
jednostavna supstancija mogla prirodno propasti".38 Dakle, monade su jednom
stvorene, one ne nastaju niti propadaju, traju koliko i sam svet, a trajanje sveta je
shvaćeno kao sempiaeternitas što dalje znači da bezgranično traje. Pojam večne
supstancije Lajbnic primenjuje na Boga koji je vladar univerzuma, poslednji uzrok stvari
i samim tim - nužna supstancija. Egzistencija Boga jemči egzistenciju svih ostalih stvari
koje se nalaze u postojanju. Bog je delatno načelo energije, a energije su monade.
Iz do sada rečenog proizilazi Lajbnicov pojam prostora koji nije identičan sa
uobičajenim shvatanjem prostora njegovog doba. Za razliku od Dekarta kod koga je
prostor isto što i priroda tela, ili organ opažanja Boga kod Njutna, prostor nije ni
apsolutno svojstvo Boga kako je mislio Klark već je prostor fenomen, odnosno način
pojavljivanja realnosti.39 Takođe, ni vreme nije nekakvo apsolutno biće. Kod Lajbnica
vreme je shvaćeno kao suština uma, ens rationis, vreme je fenomenalni rezultat
posledice sleda stvari. Ovaj momenat shvatanja vremena i prostora kod Lajbnica imaće
snažnog uticaja na Kanta, jer da nema stvorenih egzistencija, vreme i prostor bi jedino
postojali kao Božije ideje. Svet o kome Lajbnic govori i jeste na neki način u duhu
njegovog vremena jedan "ogromni mehanizam" ali taj mehanizam univerzuma bitiše
tako što realizuje božansku volju i time ispunjava krajnju svrhu koju je postavio Bog.
Dakle, vidimo kako mehanicizam ne mora biti suprotstavljen finalizmu, već naprotiv u
Lajbnicovoj filozofiji mehanicizam jeste način na koji se ispunjava finalizam odnosno
njime se dostiže krajnja svrha sveta.
Svet koji postoji jeste sastavljen od monada koje su same centri sila i
nematerijalne metafizičke tačke (atomi). Monade su sastavni elementi sveta, oni čine
njegovu bit i samo spoznajom monade možemo saznati prirodu i svet. Čitav svet je
sastavljen od monada, bez obzira da li su monade deo organskog ili neorganskog
sveta, ali u neogranskoj prirodi Lajbnic monadama naziva supstancijalne forme dok ih
naziva dušama kada imaju osećanja i duhovima ako poseduju um. Monade koje naziva
38 Leibniz, "The Monadology", str. 218.39 Uzelac, M., "Istorija filozofije II - od Dekarta do Eugena Finka, str. 548.
23
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
dušama koje same imaju moć apercepcije su sastavni deo Lajbnicove kosmologije.
Monade se ne mogu opaziti, iako se nalaze svuda oko nas. One su beskonačno male i
grade svet u kom živimo, međutim u prirodi koju one grade postoje razlike što nas
dovodi do stava da u prirodi nema skokova - Natura non facit saltus što će naročito kod
Ruđera Boškovića imati ogroman uticaj u konstruisanju njegovog zakona kontinuiteta.
Monade koje poseduju razlike slične su razumu koji poseduje predstave. Na osnovu
svojstava koje poseduju i na osnovu kojih se razlikuju, ovako konstruisan pojam
monade doveo je Lajbnica do ideje o principu individuacije.40 Dakle, u prirodi ne postoje
dva bića koja bi bila jednaka i kod kojih ne postoje razlike. Princip individuacije ima
logičko - metafizički i ontološki smisao. Monade su suštine, prapočela i osnovni principi
svakog bića i stvari.
Kada govorimo o svojstvima monada govorimo o moći opažaja - percepcije i
moći svesti - apercepcije. Lajbnic prirpisuje životnost prirodi te žudnju - apeticiju
pripisuje stvarima koje egzistiraju. Svaka individua po Lajbnicovom mišljenju, bila ona
biljka, životinja ili mineral poseduje životnost u sebi. Univerzalni temelj Lajbnicove
filozofije predstavlja teorija o monadama, a monade predstavljaju temelj univerzuma koji
postoji. Konstruisanjem ove teorije Lajbnic je želeo da u kinematiku svog vremena
unese Aristotelovu teleologiju. Ne samo da su monade osnovni princip i jedine suštine
svega što postoji, one su takođe i pokretački principi svake stvari. Svaka monada
pojedinačno pertpostavlja i ostale monade i kao takva ona čini jedan svemir u sebi i
predstavlja "živo ogledalo Boga"41, a svaka monada u sebi sadrži sve ono prošlo,
buduće i sadašnje. Međutim, sve ono što je moguće dedukovati iz monade koja je
svesadržeća, to je moguće isključivo najvišem umu, a Bog jeste prva i primarna
monada. Sve druge monade su stvorene emanacijom iz Boga. Monade nisu ni fizičke ni
matematičke, odnosno geometrijske tačke, one predstavljaju metafizičke tačke. Monade
koje "nemaju ni prozora kroz koje bi moglo nešto u nih ući lili iz njih izaći" predstavljaju
zatvoren svet na koji se spolja ne može delovati.
Lajbnic na ovaj način stavlja metafiziku iznad matematike koja je dominirala
naukom tog doba. Metafizika je po njegovom mišljenju jedino dorasla zadatku da
40 Ibid., str. 549.41 Ibid., str. 552.
24
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
objasni bit prirodnog bića koji se može samo eventualno prikazati kroz apstraktne
matematičke konstrukcije. Lajbnic nikako nije želeo prirodno biće da svede na
mehanizam kako je bilo uobičajeno u to vreme. Ipak kod Lajbnica postoje dva
objašnjenja pojma materije u kom se vidi jasna tendencija za izmirenjem mehanike svog
doba i teleologije aristotelijanske filozofije. Lajbnic je pokušao da objasni pojam materije
kao fenomen koji je "dobro zasnovan".42
Njegov zadatak i zadatak njegovog savremenika sa kojim nije bio u dobrim
odnosima, Isaka Njutna pokušaće da pomiri Ruđer Bošković u svojoj teoriji prirodne
filozofije. Fundamentalni cilj Boškovića jeste doći do jednog jedinog i neprekinutog
zakona sila koji postoji u prirodi a koji svojom primenom daje sastav elementa materije i
njena opšta svojstva. Za svoju teoriju sam Bošković kaže da je bila "jedva ili čak nikako
poznata"43, koja je zaista u vreme Boškovićevog stvaralaštva bila gotovo neprimetna ili
ako su je i znali oštro su je kritikovali i obarali, ali je kraj devetnaestog i početak
dvadesetog veka doneo rehabilitaciju Boškovićeve teorije u mnogim granama
savremene nauke.
Teorija Prirodne filozofijeHabes, amice lector, philosophiae naturalis theoriam ex unica lege virium deductam.
R. Bošković, 1758
Ruđer Bošković je smatrao ljudska dela "trošnim i prolaznim"44, ali je on sa
jednim svojim delom podigao večni spomenik. Glavno područje Boškovićevog
stvaralaštva predstavlja filozofija prirode i u duhu toga nastaje njegovo kapitalno delo
42 Ibid.43 Bošković, R., "Teorija prirodne filozofije", Sveučilišna Naklada Liber, Zagreb, 1974., str. XII.44 Risojević, R., "Veliki matematičari", Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 2002., str. 90.
25
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
"Teorija prirodne filozofije". Razmatrajući elemente sveta kao materijalne celine,
Bošković pokušava da nauku o prirodi još više filozofski zasnuje. Teorija prirodne
filozofije se ispostavlja kao nova atomistička teorija koja leži na korenima tradicije,
Kopernika, Galileja, Keplera ali naročito Njutna i Lajbnica na koje se Bošković poziva
več na početku svog dela: "Izlažem kada sam i kojom prigodom pronašao svoju teoriju i
gde sam dosad u već objavljenim raspravama o njoj govorio; šta joj je zajedničko sa
Lajbnicovom, a šta sa Njutnovom teorijom, u čemu se razlikuje od jedne i druge, a u
čemu im prednjači".45 Namera sa kojom piše o prirodnoj filozofiji jeste da čitavu
stvarnost svede na jedan jedini temeljni princip pri čemu poima materijalne delove
makrokosmosa. Iako je Boškovićeva teorija sinteza teorija Njutna i Lajbnica, u njegovoj
teoriji je ipak najviše zasnovano filozofsko i logičko objašnjenje, gde akcenat nije
stavljen toliko na matematici i geometriji. Ovim delom Bošković je znatno iskoračio iz
svog vremena anticipirajući dalhji razvoj mnogih teorija poput teorija o kvantnoj i
atomskoj strukturi materije.
Bošković je želeo da napiše manju raspravu sličnu prethodnim koje je pisao. Prvi
rad koji je posvećen ispitivanju prirode je "O živim silama" nastao 1745, a zatim
nastavlja da piše vođen sličnim idejama: "O svetlosti" (1748), "O zakonu kontinuiteta"
(1754), "O zakonu sila koji postoji u prirodi" (1755), "O deljivosti materije i principima
tela" ( 1757).46 Neke od svojih razmatranja, Bošković je iznosio u svojim predavanjima i
diskusijama a među značajnim pretpostavkama i hipotezama su i one koje je iznosio u
svojim pismima, pesmama i posvetama.
Sam početak svoje "Teorije prirodne filozofije" Bošković počinje sinopsisom u
kom daje sadržajan prikaz onoga čime će se baviti. Ne samo što iznosi svoju novu
koncepciju već i prikazuje njenu primenu i fizici i mehanici. Ovo delo donosi razmatranje
čitave fizičke stvarsnosti koja je obuhvaćena svim spoljašnjim pojavama i procesima
koje su svedene na jedan zakon, a koje su objašnjene atomističkom teorijom.
Kombinujući teorije svojih prethodnika Bošković nastoji da iznese tumačenje čestica za
koje je smatrao da nisu prosti agregati materije već da predstavljaju izvore sila, koje
45 Bošković, R., "Teorija prirodne filozofije", str. XVII.46 Gledić, V., "Ruđer Bošković", Obrazovni sistem "Ruđer Bošković", Jasen, Beograd, 2011., str. 172.
26
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
međusobno deluju i tako stvaraju najraznovrsnije sklopove i kombinacije.47 Bošković je
u ovom delu nastojao da razmotri fizičku prirodu najsitnijih čestica, odnosno gradivnih
konstituenata od kojih je sagrađena čitava vasiona. Pored ispitivanja prirode najsitnijih
čestica, Bošković nastoji da uvidi njihove odnose i međusobno delovanje.
U istraživanju prirode, Boškovićeva osnovna metoda je indukcija koja je bila
često korišćena metoda u nauci tog doba. Indukcija kojom se ovde Bošković koristi
shvaćena je u svoj najjednostavnijem obliku kakvom je zatičemo još kod Bekona - put
kojim se prelazi od posebnog i pojedinačnog ka opštem i univerzalnom. 48 Međutim,
kada govori o svojoj metodi, odnosno kada govori o primenljivosti indukcije kao metoda
u istraživanju, Bošković kaže da indukcija ima snagu dokazivanja tek ukoliko ispita sve
pojedinačne slučajeve. Kako nije moguće da se u prirodi nađu i nabroje svi pojedinačni
slučajevi, potpuna indukcija je praktično nemoguća pa samim tim i nema neku vrednost
pri formulaciji naučnog zakona. Osnovni nedostatak indukcije jeste što nam pruža
nepotpunu izvesnost, a ne apsolutnu i sasvim nepravedno donosi sud i o slučajevima
koji nisu obuhvaćeni njome. Izvesnost induktivnog zaključka zavisi samo od broja
posmatranih slučajeva što veoma sužava njegovu reprezentativnost. Induktivni zaključci
su oslonjeni na empiriju i čula, ali oni od čula idu ka refleksiji. Međutim, Bošković i sam
smatra da otkrivanje prirodnog zakona i jeste otkriće njegovog unutrašnjeg važenja koje
je izvan moći čula i taj unutrašnji razlog se jedino zapravo i može shvatiti refleksijom, a
metoda putem koje se dolazi jeste nepotpuna indukcija.
Dalje, to ne znači da je Bošković odbacio dedukciju. Upravo zakon kontinuiteta
koji Bošković potvrđuje indukcijom kao prvi prirodni i racionalni zakon iz čije se logičke
osnove izvode svi drugi zakoni u teoriji prirodne filozofije, upravo ovaj zakon osnov je
deduktivnog zaključivanja. Naime, Bošković je svoj sistem dinamičke atomističke teorije
prirodne filozofije dedukovao iz prethodno induktivno izvedenih zakona prirode.49
Deduktivno izvođenje u Boškovićevom sistemu prirodne filozofije potvrđuje ispravnost
indukcije. Opšti zakoni koji vladaju u prirodi su izvedeni iz posmatranja stvari i činjenica
47 Ibid., str. 177.48 Aćimović, M., "Ogledi o srpskoj filozofiji I", Akademska knjiga, Futura, Novi Sad, 2015., str. 21.49 Ibid., str. 24.
27
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
u njoj, što znači da se ti opšti zakoni donose na osnovu pojedinačnih činjenica,
induktivno, ali svojim važenjem one potkrepljuju te činjenice, deduktivno.
Kod Boškovića svakako nije lak zadatak razaznati logičku granicu istosti i razlike
kod tačke spajanja indukcije i dedukcije. Međutim, i na ovom mestu vidimo njegovu
snažnu tendenciju da čak i ove metode svede na jedno jedinstveno univerzalno
važenje. Dakle, posmatrajući pojedinačne slučajeve koji imaju neka određena
zajednička svojstva, Bošković je putem logičkog umovanja došao do opšteg važenja tih
svojstava u prirodi gradeći na taj način jedan univerzalni zakon atraktivno - repulzivne
sile između tačaka materije. Ipak, na ovom mestu se ne završava Boškovićev poduhvat.
Dalje, on je na osnovu zakona kontinuiteta koji i sam proizilazi iz zakona atraktivno -
repulzivnih sila, Bošković izvodi konkretna svojstva materije na induktivno - deduktivnim
osnovama.
Bošković nije posve stajao ni na poziciji empirizma ni na poziciji racionalizma već
je smatrao da sveukupni proces spoznaje čini upravo jedinstvo oba pravca. U procesu
spoznaje mi moramo posedovati jedinstvo čulnih podataka ali i razmišljanja i unutrašnje
moći pomoću koje misao misli sebe a to je refleksija. Ono do čega dolazimo putem
razuma ima veću validnost ukoliko je propraćeno čulnim podatcima. Međutim, po pitanju
sveukupnosti ljudske spoznaje, Bošković ima veoma pesimističan stav smatravši da je
nemoguće doći do nje. Bošković smatra da je beskrajno polje onom što čovekovom
mišljenju izmiče od dela stvarnosti koje je dostupno ljudskom saznanju. Mi jedino što
možemo saznati jeste nekakva relativna izvesnost. Dakle, naše saznanje o relativnom
svetu je relativno.50
Naše saznanje nikada nije poptuno jer se svet nalazi u večnom stanju kretanja,
nastajanja i promene što dalje znači da mi zapravo nikada ne možemo doznati o biti
sveta jer je on uvek nov i neponovljiv. Sve što se događa, događa se jednom i nikad
više.51 Ovaj princip relativnosti će u svom punom maksimumu razviti Ajnštajn. Kod
Boškovića, princip relativnosti je intuitivni spoznajni postulat koji nije određen u strogom
matematičkom i fizičkom značenju već više u gnoseološkom važenju, dok je kod
50 Ibid., str. 28.51 Ibid., str. 29.
28
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Ajnštajna on u potpunosti dat kao postulat u strogom naučnom smislu. "Mi naime ne
možemo upoznati sve savršenosti, jer mi ne sagledavamo unutrašnju suštinu stvari, već
spoznajemo samo spoljašnja svojstva, pa i cilj koji je Tvorac prirode mogao postaviti i
postavio dok je stvarao svet ne možemo videti niti sasvim spoznati".52 Na ovaj način
Bošković smatra da intuicija nije validan metod pri pokušaju čoveka da prodre u bit
spoznaje. Čovek, po Boškovićevom mišljenju nema urođenu intuitivnu moć spoznaje
skrivenog smisla stvari, unutrašnje suštine sveta oko sebe niti ima potpuno izvesnu
spoznaju o prostoru i vremenu. Jedino što čovek može saznati jeste promena koja se
događa pri spoljašnje promene starog stanja u novo. Dakle, čovek nema apsolutno
izvesnu spoznaju vremena i prostora jer vreme i prostor nemaju konkretne dimenzije na
osnovu kojih bi se merili, dakle naša spoznaja vremena i prostora je relativna pa samim
tim možemo zaključiti da su i prostor i vreme kao fizičke kategorije relativni.
Slika sveta koju um saznaje jeste samo shema og sveta53, a ne njena potpuna
izvesnost. Umu nije moguće da sazna sva svojstva sveta u kom jeste, nije moguće doći
do svih svojstava stvari koje jesu u tom svetu (svaka tačka materije, svaki njen oblik,
svako kretanje i sile koje je okružuju), stoga su umu dostupna samo opšta svojstva
sveta u kom je. Kada je reč o spoznaji prirode, um misli prirodu na osnovu izvedenih
opštih zakona iz nje i to principom apstrahovanja. Takođe, um uviđa svojstva i veze
između stvari u postojanju. Nijedna stvar u prirodi ne može postojati samostalno i
odvojeno od ostalih, već se sve nalazi u nužnoj međusobnoj vezi. Saznavši nešto o vezi
koja postoji među stvarima, mi možemo saznati i nešto od svojstava te stvari poput
okolnosti u kojima obitava, kakve sile na nju utiču i da se makar unekoliko pribižimo
samoj prirodi neke stvari u prirodi.
Teorija o saznanju i mogućnostima saznanja uopšte kod Boškovića se nalazi
negde na sredini puta između Lokovog i Lajbnicovog učenja o granicama moći
saznanja. Ne radi se o suštom niti racionalizmu niti empirizmu, već se kombinuju ideje
od oba genijalna mislioca. Ideja refleksije kod Loka u Boškovićevoj teoriji savršeno
korespondira sa Lajbnicovim određenjem razuma, s tim što se kod Boškovića pod tim
pojmom misli na mišljenje razuma o samom sebi. No, šta se to može saznati? Na ovom
52 Bošković, R., "Teorija prirodne filozofije", str. 56/57.53 Aćimović, M., "Ogledi o srpskoj filozofiji I", str. 30.
29
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
mestu ponovo izbija relativizam kod Boškovića - kada su u pitanju granice ljudskog
saznanja one su kod Boškovića relativne jer je i svet koji nas okružuje sam relativan.
Teorija prirodne filozofije pokušava da ispostavi sliku sveta i da dokuči bit same
prirode, i u čitavom spisu Bošković govori o kretanju u prirodi koje joj omogućava da se
menja i da održava stvari u postojanju kontuirano. U prirodi nema naglih skokova već se
ona i samim tim sve što se u njoj nalazi razvija stupnjevito i postepeno (što sasvim
odgovara kasnijoj ideji Darvinove evolucije). Priroda, dakle ima svoj tok, i on nije
proizvoljan već ima u sebi svoju unutrašnju svrhu i tu unutrašnju svrhu Bošković
pokušava da dokuči svojom induktivno - deduktivnom metodom, ali pre nego što će doći
do biti stvari on govori o stanju u kom se stvari u prirodi nalaze. Bošković govori o toku
u prirodi u kojoj nema naglih prelaza, Bošković govori o continuitatis lege, o principu
kontinuiteta u kojoj je Lajbnicova misao nihil in natura per salto fieri kod Boškovića
prevedena kao: "nijedan kvantitet ne prelazi sa jedne svoje vrednosti na drugu a da pre
toga ne prođe kroz sve međuvrednosti".54
De continuitatis lege
U naučnom stvaralaštvu postoji kontinuitet, povezanost, gde je svako otkriće stepenik koji vodi ka sledećem, gde je svako otkriće utkano u sledeće i gde kraja nema.
Vojislav Gledić, 2011.
Opšteprihvaćena činjenica jeste da je osnova Boškovićeve teorije prirodne
filozofije njegova teorija sila, međutim druga neosporno važna činjenica Boškovićeve
filozofije jeste zakon konktinuiteta koji naspram teorije sila dođe kao njen okvir. Drugim
rečima, mi ne možemo govoriti o teoriji sila a da pritom ne spomenemo i ne razjasnimo
princip kontinuiteta kako ga je shvatao Bošković. Zakon kontinuiteta nije samo
zastupljen kod Boškovića već je ka problemu formulacije ovog zakona bilo upućeno
mnogo dela velikih mislioca pre i za vreme Boškovićevog stvaralaštva. Naročito
54 Bošković, R., "Teorija prirodne filozofije", str. 8.
30
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
osamnaesti vek je doneo problem principa kontinuiteta pri istraživanju zakona prirode,
pa i predstavlja veoma važan čak nužan korak ka dijalektički shvaćenoj prirodi.
"De continuitatis lege et ejus consectariis pertinentibus ad prima materiae
elementa eorumque vires" je delo na kom Bošković izgrađuje svoju teoriju prirodne
filozofije. Na početku dela Bošković postavlja cilj da upozna čitaoca sa principom
kontinuiteta i njegovim ispoljavanjem u prirodi i to na taj način što će propitati slučajeve
u prirodi u kojima se on javlja. Dakle, Boškovićeva namera jeste da induktivno propita i
zasnuje princip kontinuiteta. Međutim, indukcija nije jedini princip putem kojem Bošković
zasniva princip kontinuiteta već on želi da ga izgradi i zasnuje i induktivno i metafizički.
Metafizički razlog podvlači kapitalnu osobinu principa kontinuiteta a to je dakle
nemogućnost "skoka" u prirodi, dakle, nije moguć trenutni prelaz sa jedne veličine u
drugu, preskočivši sve međuveličine.55 To dalje znači da svaki kvantitet, prema
zakonima prirode jeste jednoznačna funkcija vremena, tj. u svojim pojedinačnim
momentima on može imati samo jednu veličinu. Metafizički dokazujući zakon
kontinuiteta, Bošković govori o nemogućnosti dodirivanja dve granice: "Sva snaga
dokaza uvek leži u isključivanju trenutka najbližeg trenutku, tačke najbliže tački, linije
koja ima drugu najbližu liniju, i zato i u isključenju granice najbliže granici bilo kojeg niza
koji traje u neprekidnom vremenu, ili niza predočenog neprekidnom linijom, tj. u
nemogućnosti dodirivanja dve granice".56 Po prirodi neprekinutosti, granica mora biti
zajednička. Drugi razlog kojim dokazuje zakon kontinuiteta jeste indukcija kojoj se
ponovo studioznije vraća u "Teoriji prirodne filozofije". Bošković na prvom mestu ističe
značaj indukcije u prirodnim naukama stavljajući akcenat na neprekidnost kao jedno od
njenih osnovnih karakteristika. Bitan momenat na ovom mestu jeste upoređivanje
prirode sa geometrijom, gde se ističe Boškovićeva potreba da potkrepi svoju teoriju
matematički. "Geometrija, gde god je to potrebno, pre bi se obratila tajnama
beskonačnosti nego što bi dopustila određeni skok".57 Kontinuitet je ostvaren kako u
geometriji, tako i u algebri, ali kontnuitet vidimo na svim mestima u prirodi. Bošković
ističe kontinuitet pri kretanju planeta i kometa, u smeni dana i noći, kao i u svim drugim 55 Bošković, R., "O zakonu kontinuiteta i njegovim posledicama u odnosu na osnovne elemente materije i njihove sile", Matematički Institut, Klasični naučni spisi, Beograd, 1975., str. 5.56 Ibid.57 Ibid.
31
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
kretanjima koja zadržavaju kontinuitet jer ga zadržavaju i same sile koje ga stvaraju
(npr. sila teže elastične ili magnetne sile). Indukcija jeste bitan momenat kontinuiteta jer
proširuje njegovo važenje i za slučajeve koji nisu direktno obuhvaćeni njime. Indukcijom
se pokazuje kako geometrijski tako i fizički kontinuitet. Fizički kontinuitet, kako je to
pokazano u "Teoriji prirodne filozofije" jeste kontinuitet koji se događa u jednom trenutku
vremena, kao što je to slučaj sa smenom dana i noći. Dan je definisan kao vremenski
razmak od izlaska do zalaska Sunca, prethodni dan se u neko doba godine razlikuje od
sledećeg dana nekim brojem sekundi pri čemu nam se čini da dolazi do skoka bez
ikakvog posrednog dana koji se manje razlikuje. To znači da ovi dani ne grade
neprekinut, odnosno kontinuiran niz. Međutim, ako uzmemo celu paralelu Zemlje na
kojoj su u neprekidnom sledu poređana sva mesta koja imaju istu geografsku širinu,
uvidećemo da ta pojedina mesta imaju svoje trajanje dana, a početak i kraj svih tih dana
neprekidno teče dok se paralela vrati na isto mesto čiji je prethodni dan u onom
neprekinutom nizu prvi, a svaki sledeći poslednji. Veličine ovih dana neprekidno teku,
bez skoka. Zaključuje se dakle, da smo mi ti koji pravimo skokove, a ne priroda.58
Bošković i u "Zakonu kontinuiteta" i u "Teoriji prirodne filozofije" tvrdi da se u svim
stvarima u prirodi može naći kontinuitet i da nije moguće poreći njegov uticaj. "Bio bi
beskrajan posao nabrajati pojedine stvari u kojima se zapaža kontinuitet u prirodi. Bolje
je, svakako, tražiti da se iznese slučaj gde kontinuitet u prirodi nije sačuvan, a takav se
uopšte neće moći naći".59
Iako se načelno Boškovićeva koncepcija zakona kontinuiteta oslanja na Lajbnica,
još Aristotel je govorio o prirodi ovog zakona. Aristotel je kao i Lajbnic, verovao da
vreme mora biti kontinuirano.60 Mađutim, za razliku od Lajbnica i Boškovića, Aristotel
nije smatrao da su sve promene u prirodi kontinuirane, a među njima su promena mesta
i kretanje tela. Nasuprot Lajbnicu koji pokušava da neutrališe evidentne činjenice koje
govore u prilog diskontinuiranosti, Aristotel upravo u "Fizici" pokušava da pokaže
očiglednost diskontinuiteta na osnovu razlike promene u vremenu i promene u kretanju.
58 Bošković, R., "Teorija prirodne filozofije", str. 20.59 Bošković, R., "O zakonu kontinuiteta i njegovim posledicama u odnosu na osnovne elemente materije i njihove sile", str. 5.60 Jandrić, A., Lajbnicova kritika kartezijanskih principa kretanja, Theoria 3, Filozofski Fakultet, Beograd, 2007., str. 44.
32
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Aristotel naime tvrdi da "ono što se kreće" kreće se iz nečega u nešto, kretanje sledi
veličinu a veličina je neprekidna.61 Kako je veličina neprekidna, tako je i kretanje
neprekidno, a onda znači da i vreme ima svojstvo neprekidnosti. Kod Aristotela, kakvo
je i vreme takvim se čini i kretanje. Dalje, Aristotel kaže da "pre" i "posle" budući kako su
u veličini, nužno je da u kretanju "pre i posle" budu u razmeri jedno sa drugim. Međutim,
to nije isto kada je reč o vremenu "pre" i "posle" u vremenu biva samo zato što jedno
sledi drugo. Dakle, kontinuitet u vremenu postoji, ali u kretanju ne, jer "pre" i "posle" u
kretanju je gotovo uvek isto što i samo kretanje. Aristotel pak tvrdi da je put koji pređe
telo kontinuiran, i da kada bi ostavljalo bojeni trag tim putem i kada bi se putem tog
traga iscrtala linija, ta linija bi bila neprekidna svejedno da li je prava ili kriva, ono što čini
diskontinuitet jesu promene, odnosno alteracije u svojstvima tela. Jedna od najočitijih
činjenica diskontinuiteta jeste u nastajanju i nestajanju kao promenama u
egzistencijalnim svojstvima tela. Međutim, za razliku od Aristotela, Ruđer Bošković
smatra da nastajanje i nestajanje ne podležu metafizičkom argumentu jer se tim
argumentom isključuje mogućnost promena u stanjima jednog perzistentnog tela, dok u
slučajevima nastajanja i nestajanja telo koje trpi promenu ne istrajava tokom cele
promene.62 Upravo se na ovom mestu vidi slabost Boškovićeve koncepcije, dakle
princip je održiv samo ukoliko se zanemare egzistencijalna svojstva poput nastajanja i
nestajanja, dakle Bošković princip kontinuiteta na ovaj način ograničava i dopušta
izuzetke.
Boškoviću je zakon kontinuiteta poslužio za izgradnju jedne kardinalnije teorije
filozofije prirode. Na osnovu zakona kontinuiteta Bošković gradi teoriju sila u prirodi i
teorija sastava materije koje je prvobitno spomenuo u delu "O zakonu kontinuiteta i
njegovim posledicama u odnosu na osnovne elemente materije i njihove sile" a potom
te teorije razradio u "Teoriji prirodne filozofije". Prilikom analize zakona kontinuiteta a
baziravši se na teorije Lajbnica i Njutna, Bošković gradi teoriju repulzivne i atraktivne
sile koje će biti odlučujuće za objašnjenje svih zakona u prirodi. Zakon kontinuiteta je
shvaćen kao metodološki princip sveopšte povezanosti zakona u prirodi i njenog
razvoja te je na ovaj način Boškovićev zakon kontinuiteta jedan od stepenika ka
61 Aristotel, "Fizika", Sveučilišna Naklada Liber, Globus, Zagreb, 1988., str. 113.62 Bošković, R., "Teorija prirodne filozofije", str. 25/26.
33
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
dijalektički shvaćenoj prirodi. Promena sile prema zakonu kontinuiteta jeste
kontinuirana, pa ona jednom mora preći iz privlačne u odbojnu i vice versa63, zavisnost
sile od međusobne udaljenosti čestica tvari, Bošković je nazvao "zakon sile".
Boškovićeva teorija prirodne filozofije svedena na zakon sile
Na samom početku "Teorije prirodne filozofije", Bošković se u predgovoru iz
bečkog izdanja obraća čitaocu i upućuje na svoje delo kao na "knjižicu koja je obimom
neznatna, ali koja sadrži počela prirode svedena na jedan jedini zakon".64 Bošković se
već na početku govora o svojoj teoriji poziva prvenstveno na Lajbnica ali i prevashodno
na Njutna koga je smatrao od izuzetnog značaja upravo jer je u poslednjem delu svoje
"Optike" govorio o universales natura leges koji čini osnovicu Boškovićevog
stvaralaštva. Univerzalni zakoni prirode po mišljenju Njutna leže na osnovnim
principima prirode koja je jednostavna i slična u svojim delovima, te kao takva ostvaruje
sva velika kretanja nebeskih tela atraktivnom silom gravitacije, ostvarujući pritom i sva
manja kretanja svojih čestica atraktivnom i repulzivnom silom.65 Veliki zadatak nauke
Boškovićevog doba jeste bio pokušaj da se objašnjenje prirodnih pojava svede na dva
ili tri opšta principa kretanja, Bošković smatra da se oni mogu svesti na jedan princip
koji je izveden racionalnom dedukcijom.
Nova vrsta prirodne filozofije koju Bošković pokušava da zasnuje leži na
temeljima Lajbnicove teorije o jednostavnim i neprotežnim elementima i Njutnove teorije
sila - atrakcije i repulzije. Boškovićev cilj nije samo da predstavi novu teoriju prirodne
filozofije već da preko teorije do nauke, pa od nauke do sistema, zasnuje novu vrstu
celokupne prirodne filozofije. Sam Bošković kaže da se u toj novoj vrsti na čudan način
uklapaju i prepliću dosadašnja stanovišta u nauci, međutim, zasnivajući neka svoja
stanovišta on se od uvreženih teorija pokušava itekako ograditi. Bošković nije pošao niti
od Lajbnicove niti od Njutnove teorije planski, želeći da ih po svaku cenu asimiluje u 63 Brunsko Z., Boškovićeva teorija sila u raspravi "De continuitatis lege", Filozofska istraživanja, Zagreb, 1989., str. 1579.64 Bošković, R., "Teorija prirodne filozofije", str. VII.65 Aćimović., M., "Ogled o Ruđeru Boškoviću", Arhe, Filozofski Fakultet, Novi Sad, 2011, str. 186.
34
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
svoju teoriju, već je radeći na svojoj teoriji ona slučajno odgovarala ovim dvema
pomenutim teorijama. Dakle, Boškovićeva teorija u sebe inkorporira Njutnovu teoriju sile
i Lajbnicovu monadologiju ali se na jedinstven način provodi kod Boškovića i biva ne
samo zaokružena u jednu celinu već i biva svedena, na neki način sankcionisana na
jedan jedini važeći zakon prirode.
Zakon sile Bošković je izrazio poznatom "Boškovićevom krivuljom":
Slika 1. Boškovićeva krivulja
Ovom krivuljom Bošković je pokušao da objasni sam razvoj atraktivno -
repulzivne sile, koja se promenom rastojanja atoma pretavara iz pozitivne u negativnu i
vice versa, tako da samo nastajanje raznih vrsta sila (adhezije, kohezije...) i sa njima
raznih kvaliteta stvari od gasovitosti, tečnosti i čvrstine do kvaliteta raznih hemijskih
sastava. Kriva linija koja se okreće oko osovine izražava razvoj atraktivno - repulzivne
sile koja nastaje u funkciji kvantitativnog menjanja distancije tela, tj. atoma centara sile.
Aa, Ab, Ad, Ai - predstavljaju sile, a ordinate ag, br, dh, il - predstavljaju distancije. Kad
se krivulja nalazi na strani tačke D, sila je repulzivna, a kada je na suprotnoj strani sila
je atraktivna. Neka se rastojanja dva tela ili dva atoma iz A i E smanjuju (Ab, Aa etc.) u
beskonačnost, asimptotička krivulja Ed izražavaće rast repulzivne sile u beskonačnost
dva tela, tj. atoma koji se približavaju jedan drugom u beskonačnost, što se predstavlja
35
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
mogućnošću da se produži u beskonačnost a da se asimptota AB ne dodirne.66 Kada
apcisa Ab (rastojanje tela) raste, ordinata br (repulzivna sila koja odgovara rastojanju)
opada i kada apcisa postane jednaka AE, u tome momentu repulzivna sila postaje
atraktivna sila. Do rastojanja AF', Boškovićeva krivulja raste i dostiže svoj najveći
kvantitet u F'F, a zatim opada da, prolazeći rastojanje AG, nekoliko puta seče osovinu
( u tačkama: E, G, I, L, M, P, R) i izražava naizmenična pretvaranja sile iz repulzivne u
atraktivnu kao i obrnuto, dok najzad ne opiše luk RSTV samog Njutnovog zakona
gravitacije po kome sila atrakcije najzad opada u beskonačnost nikada ne izčezavajući
potpuno.67 Boškovićeva namera je da ovom krivuljom pokaže šta se to zaista zbiva u
suštini vode koja prelazi od stanja zaleđenosti do tečnog stanja, a zatim od tečne kako
ona postaje gasovita. Krivulja sila pokazuje kako razvoj svake prirodne pojave može
imati svoju krivilju sa manjim ili većim brojem segmenata kao i sa lucima posebnih
oblika prema broju i vrsti kvaliteta ili posebnih sila kroz koje prolazi, razvijajući se
delovanjem osnovne i opšte uzajamne atraktivno - repulzivne sile.
Ova krivulja govori o telima koja se na velikoj razdaljini privlače. Kada se tela
približe jedno drugom, atraktivna sila postaje veća i tada počinje da deluje i repulzivna
sila (na grafiku prikazana kao kriva linija). Repulzivna sila prelazi od ahezije ka koheziji.
Priroda ovog zakona je dijalektička i iz njega se dedukuju svi zakoni koji predstavljaju
uposebljenja osnovnog zakona. Materija je ta koja predstavlja večitu promenu kretanja
sila u prirodi.68 Ova tvrdnja je govorila u prilog naučnicima koji su Boškovićevo gledište
smatrali konzervativnim materijalizmom. Bošković ističe da je glavna odlika njegove
teorije jednostavnost i da je dovoljno da je neko samo pogleda i odmah može uočiti
narav sila bez prethodnog objašnjenja geometričara. Jednostavnost njegove krivulje se
nalazi u njenoj jednostavnoj algebarskoj formuli gde apcise izražavaju udaljenosti a
ordinate sile.
Tačka raskida sa Lajbnicom jeste shvatanje materije. Lajbnic kao osnovno
svojstvo materije vidi njeno neprekinuto protezanje dok Bošković smatra da se materija
sastoji iz konačnog broja nedeljivih tačaka koje su međusobno povezane delovanjem
66 Nedeljković, D., "Ruđer Bošković u svome vremenu i danas", Kultura, Beograd, 1961., str. 18.67 Bošković, R., "Teorija prirodne filozofije", str. 68 Nedeljković, D., "Istorija filozofije", Tom II, "Prosveta", Požarevac, 1981., str. 229.
36
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
zakona sila. Bošković pod pojmom tačke smatra - među koja spaja dva susedna kraja
krivulje.69 Način na koji pravi otklon od Lajbnica ga približava Njutnu gde je ključan
termin sile. Bošković i Njutn dele mišljenje o prirodi sile koje deluju na materiju, pri čemu
Bošković prihvata Njutnovu razliku na atraktivnu i repulzivnu silu. No, Bošković suprotno
Njutnu shvata smer u kom te sile deluju na materiju. Na malim udaljenostima deluju
repulzivne sile koje postaju beskonačno velike kada udaljenost među njima iznosi
nula.70 Takođe, repulzivne sile prelaze u atraktivne i vice versa. Ključno je da sila zavisi
od međusobne udaljenosti čestica materije i da se ta zavisnost naziva zakon sile. Taj
zakon sile je prikazan u formi grafika u "Teoriji prirodne filozofije" (Slika 1. Boškovićeva
krivulja).
Svoje dostignuće Bošković razmatra kao celokupno razmatranje prirode i smatra
je potpuno novom teorijom čitave filozofije. Njutn je uočio tri delatna principa: gravitaciju,
uzrok fermentacije i uzrok kohezije delova i pomoću njih tumačio kretanje čestica i
razne prirodne pojave.71 Bošković je utvrdio da ta tri principa proizilaze iz jednog i taj
zakon izveo na pomenutoj krivulji sila. Bošković ne želi da prevaziđe teorije Lajbnica i
Njutna niti da ih puko sabere u svojoj teoriji, on želi njihovo jednostavnije rešenje.
Otklonivši protivrečnosti teorija koje su mu prethodile, Boškovićeva formulacija zakona
sile će iznedriti dva osnovna svojstva materije: neproničnost i protežnost. Na ovom
mestu, Bošković donosi dve kategorije - materijalno i duhovno. Prilikom ispitivanja
zakona sile, Bošković će zaključiti kako je materija lišena snage saznavanja ali kako
ima neprobojnost i protežnost dok će priroda duhova biti suprotna njoj - duh ima snagu
saznavanja ali je lišen neprobojnosti i protežnosti.72 Time želi da kaže da duhovi ne
mogu posedovati nekakav zakon sila bez kog materija ne bi mogla da funkcioniše.
Time što je silu shvatio kao zakonitu i stvarnu pokretačku suštinu prirode,
Bošković je u istoriji nauke zapamćen kao "preteča moderne fizičke nauke". U
69 Bošković, R., "O zakonu kontinuiteta i njegovim posledicama u odnosu na osnovne elemente materije i njihove sile", str. 17.70 Ibid., str. 88.71 "But to derive two or three general Principles of Motion from Phaenomena, and afterwards to tell us how the Properties and Actions of all corporeal Things follow from those manifest Principles, would be a very great step in Philospohy, though the Causes of those Principles were not yet discovered"., Newton, I., "Optics or a Treatise of the Reflectiones, Refractions, Inflections and Colors of Light", based on the fourth edition London 1730, New York, 1979., str. 401/402.72 Ibid., str. 91.
37
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Boškovićevoj filozofiji, sila je shvaćena dijalektički kao unutrašnji uzrok i pokretač
kretanja prirodnih pojava u njihovoj uzajamnoj uslovljenosti. Zamenivši deljivost materije
u beskonačnost njenom "složenošću" (componibilitas) u beskonačnost atomima centara
atraktivno - repulzivnih sila, Bošković je otvorio put Faradeja, Ampera, Helmholca,
Maksvela i Kelvina, koji se na njega pozivaju i priznaju mu izvanredne mogućnosti iz
oblasti atomistike. Kelvin se na jednom mestu poziva na Boškovića i insistira na
vraćanju ka njemu: "Treba da se vratimo ka Boškoviću i da tražimo od njega da nam
objasni različitost kvaliteta raznih hemijskih supstancija raznim zakonima sila između
raznih atoma".73 Stoga, i na ovom mestu vidimo još jedan nesumljivi dokaz Boškovićeve
teorije kao krune teorija koje su izgrađivala francuski materijalisti XVIII veka. Nije zato
čudno što kada se govori o Boškovićevom opusu se govori o struji kojom dominiraju
Didro, Holbah i Lametri.
Relativnost vremena i prostora u Boškovićevoj atomističkoj teoriji
Bošković nije smatrao svoju teoriju gotovim produktom ljudskog uma koja je
kruna njegovog saznanja prirode, naprotiv, za njega nema ničeg čvrstog i nepromenljiog
(nihil sane firmum, ac stabile), samim tim mi nikada ne možemo doći do dogmatskog
saznanja. Po Boškovićevom shvatanju, mi možemo ići samo od većih zabluda ka
manjim (ut minus erret, non ut omnio non erret). Ovaj otklon od dogmatizma prilikom
razmatranja mogućnosti i granica ljudskog saznanja bi se veoma lako mogao preinačiti
u relativizam mogućnosti ljudske spoznaje. No, relativizam je mnogo bitniji kada je reč o
Boškovićevom shvatanju vremena i prostora što ga sasvim odvaja od Njutna a
približava savremenim shvatanjima, a naročito Ajnštajnu.
Boškovićeva namera jeste da sveopšte kretanje prirodnih, uzajamno povezanih i
uslovljenih pojava razjasni putem relativnih prostorno - vremenskih odredaba kao
delovanje atraktivno - repulzivnih sila koje imaju svoje centre, koje Bošković naziva
atomima i koji dejstvuju po svom jednom osnovnom zakonu prilikom kog od atraktivnih
73 Lord Kelvin, O.M, "Baltimor lectures on molecular dynamics", C.J. Clay and Sons, Cambridge University Press Warehouse Ave Maria Lane, London, 1904., str. 566.
38
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
postaju repulzivne i obratno. Kretanjem atoma i njihovim konstantnim prelaženjem iz
atraktivnih u repulzivne i obrnuto nastaje kvantitativno mnoštvo prirode koja je u
neprestalnom kontinuitetu i stalnom kretanju.
Na samom početku Bošković sebi stavlja zadatak da raščisti sa odredbama
prostora i vremena kod Njutna jer su one bile shvaćene kao apsolutne i božanske
(sensorium Dei). Bošković razlikuje realni prostor i realno vreme kojima se određuje
svako konkretno kretanje.74 Prostor i vreme se realno, u svom kretanju sastoje iz
suprotnih odlika, s jedne strane konačnih i diskontinuiranih tačaka u prostoru i
momenata u vremenu, i sa druge strane kontinuiranih i besonačno deljivih distancija u
prostoru i intervala u vremenu. Ovim vidimo da se Bošković zalagao za svojevrstan
diskontinuitet kontinuiteta.
Pretpostavimo da se stvari protežu u apsolutnom prostoru i da bi se on mogao
suziti ili proširiti baš kao što bi i apsolutno vreme moglo teći brže ili sporije ukoliko bi se
te promene dogodile tako da ipak ostave stvarima i njihovim odnosima iste srazmere,
jer bi se na taj način te aspolutne promene događale apsolutno neprimetno. To dalje
dovodi do zaključka da bi naše jedinice za meru ostale i za nas a i objektivno realne, tj.
relativno jednake, što će reći, bez obzira na ma kakav apsolut - jednake.
Suprotno Njutnu, Bošković smatra da u svetu realnog prostora i vremena ne
možemo izdvojiti apsolutno od relativnog. Bošković smatra da ni u čemu ne postoji
apsolutno mirovanje, jer se sve neprestalno kreće, pa samim tim nema ni apsolutnog
kretanja već se sve relativno kreće jedno prema drugom, te se u sveopštoj
međupovezanosti i uslovljenosti prirodnih pojava iz relativnog nikada ne može izaći.
Dakle, apsolutno se nalazi u samom relativnom sastavu kretanja prirodnih pojava. Npr.
kada bi se svet smanjio na veličinu lopte ljudi to ne bi opazili jer bi svi odnosi unutar nje
ostali isti. Čovek ne bi razumeo smanjivanje u apsolutnom prostoru jer je za njega taj
prostor relativan. Prostor se sastoji iz tačaka i njihovih odnosa, a kako su naša tela
tačke u prostoru mi ga merimo svojim odnosima, ti odnosi su relativni u apsolutnom
prostoru. U toj sveopštoj relativnosti smisao čoveka je da shvati univerzalnu relaciju
74 Nedeljković, D., "Ruđer Bošković u svome vremenu i danas", str. 14.
39
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
koja određuje sve specijalne relacije.75 Taj zadatak je video u svojoj koncepciji
atraktivno - repulzivne sile.
Bošković zaključuje da imamo dve vrste vremena i dve vrste prostora. Stoga mi
možemo govoriti o čistom kontinuitetu bez kog ne bismo mogli da shvatimo distanciju
tela i diskontinuiran prostor ili vreme u kome možemo shvatiti različitost stvarnosti u
njenom novom postojanju.76 Kada je reč o prostoru, možemo govoriti o diskretnom
(ograničenom i diskontinuiranom) ili beskrajnom (kontinuiranom). Takođe, i o vremenu
možemo govoriti kao kontinuiranom ili diskontinuranom. Kada je reč o vremenu, govori
se i o imaginarnosti kao njenom osnovnom svojstvu, i način na koji Bošković govori o
tome jeste naučan, u pitanju je shvatanje imaginarnosti kao mere. Ipak, mera koja služi
za utvrđivanje distancije nije dovoljna, te joj je potrebno još jedno vreme koje jeste
kontinuitet. Prostor i vreme su kontinuirane stvari u kojima se nalazi distancija zajedno
sa silom. Distancija koja se nalazi u kontinuitetu jeste ono pomoću čega se definiše sila.
Samim tim, u ovakvoj koncepciji prostor i vreme su relativni.
Dolazimo do tačke gde Bošković smatra da je nemoguće odvojiti i apsolutno od
relativnog kretanja. Relativno kretanje je dato u sveopštoj povezanosti i uzajamnoj
uslovljenosti svih kretanja u prirodi, u kojoj, kako smatra Bošković, nema niti
pravolinijskog niti uniformnog kretanja, već svako telo kao i atom opisuje neobično
složenu krivu liniju koja je relativna dejstvu i kretanju svih ostalih. "Omnia sunt
respextiva in ipsa Natura... Omnia pendent a combinatione omnium reliquorum".77
Dakle, stvari su u prirodi relativne i zavise od kombinacija svih ostalih.
Značaj Boškovićeve teorije prirodne filozofije za savremenu nauku
Današnja, savremena fizika poznaje četiri sile: elektromagnetnu, slabu i jaku
nuklearnu silu i gravitaciju. Trenutni pokušaji fizičara sveta su ujedinjani u pokušaju 75 ibid., str. 225.76 Nedeljković, D., "Istorija filozofije", str. 219.77 Bošković, R., "O prostoru, vremenu i relativnosti", Kultura, Beograd, 1956.
40
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
ujedinjenja sila u jednu univerzalnu silu polja. Bošković na taj način ostaje nenadmašiva
inspiracija savremenog doba. Možda bismo mogli reći - savremena nauka ubira plodove
Boškovićevog rada. Ipak, njegov uticaj se nije ustoličio samo u nauci već i u filozofiji.
Hegel je recimo usvojio stav Boškovića i Njutna da se sva prirodna stvarnost
sastoji iz dve suprotne sile: atraktivne i repulzivne, koje su u suštini jedna ista
dijalektička sila. Iako Hegel ni na jednom mestu ne spominje Boškovićevo ime, njegova
dijalektika prirode počiva na Boškovićevoj pretpostavci da je u osnovi sveg prirodnog
zbivanja jedna jedinstvena a opet protivrečna sila koje stalno prelazi iz privlačnog u
odbojno stanje. Boškovićeva teorija je u Hegelovo doba bila kao "vazduh koji se diše",
opšta svojina onih koji o prirodnim pojavama konkretno i dijalektički misle.78 Boškovićev
značaj se ne ogleda samo u tome što je razvio teoriju atraktivno-repulzivnih sila koje je
je započeo Njutn u "Optici". već upravo u tome što je uspeo da ih dijalektički identifikuje.
Svodeći ove sile na jedan zakon, Bošković dokazuje da su one u osnovi jedna ista sila
koja od privlačne postaje odbojna i obrnuto.
Sama srž Boškovićeve misli bila je dijalektička, mada je on nikada nije izložio u
nekakvoj sistemskoj dijalektici. Dijalektički način razumevanja biti prirode je doprineo da
Bošković razume kako nema diskontinuiteta bez kontinuiteta, kao što nema krajnosti
bez beskrajnosti, i da se sve suprotnosti konkretno identifikuju u kretanju kojim se sve
zbiva i kojim sve egzistira u prirodi koja je neprestana mena i kretanje. Ovim
dijalektičkim razmatranjima Bošković dolazi čak i dotle da prostor i vreme koje je
smatrao i diskontinuiranim i kontinuiranim, smatra za dve suprotnosti koje se u kretanju
identifikuje pa se kretanje na taj način određuje prostorno - vremenski. Međutim, mnogi
naučnici smatraju da bi se ipak upoređivanjem Boškovića i Ajnštajna daleko prevazišao
okvir filozofije i da bi se to moglo sprovesti samo pažljivom i preciznom matematičkom
analizom što bi bio enorman zadatak. Ono što je bitno podvući jeste da je Bošković sve
osnovne date u prirodi (prostor, vreme, kretanje, masu) smatrao bitno relativnim.
Pored relativnosti koja je predstavljala impozantni korak Boškovićevog vremena i
znatno uticala na konstruisanje mnogih teorija u nauci i filozofiji posle njega, Bošković je
na velika vrata nauke uveo i svoju dinamičko atomisičku teoriju o materiji. Dakle,
78 Nedeljković, D., "Ruđer Bošković u svome vremenu i danas", str. 98.
41
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Bošković ne samo da je uticao na pitanja nauke i filozofije prirode već i na sva
materijalistička učenja o svetu, naročito kod filozofa poput Didroa i Holbaha, a zatim i na
Fehnera, Renuvijea, Hartmana, Kelvina itd. Takođe, Engels i Plehanov odbacuju sve
materijaliste osamnaestog veka smatravši ih za puke mehaniciste, dok ipak usvajaju
Boškovićevo učenje o materiji kao dijalektičkom tkanju uzajano protivrečne i jedinstvene
atrakcije i repulzije79, a to je osnovno u Boškovićevoj teoriji.
Hajzenberg, razmatrajući "Teoriju prirodne filozofije" zaključuje: "To delo sadrži
skup ideja koje su tek u modernoj fizici, poslednjih pedeset godina, došle u potpunosti
do svog izraza i koja pokazuju koliko su bila ispravna filozofska stanovišta, kojima se
Bošković rukovodio u svojoj nauci o prirodi. Onda se valjda može reći da je Bošković
smatrao da se u zakonu sila koje deluju između elementarnih čestica nalazi ključ za
razumevanje strukture materije. Ovakvim pogledom Bošković je izvanredno blizak
našim današnjim gledištima".80 I zaista ukoliko izuzmemo prigovore na razvijanje
matematičkih konstelacija u svojim teorijama, Boškoviću je nemoguće osporiti istorijski
uticaj na nauku i filozofiju i to kod nekoliko najznačajnijih mislilaca.
Nedeljković se izrazito bavio Boškovićevim likom i delom. Sistem filozofije prirode
kod Boškovića, on je prikazao kao relativistički kritički realizam svrstavši Boškovića u
red "konkretnih i univerzalnih duhova koji od Heraklita, Demokrita i Aristotela, Leonarda
da Vinčija, Dekarta, Lajbnica i Njutna pa sve do Spensera. Andrea, Lalanda, Mejersona,
Lenževena ili Vernera Hajzenberga istražuju i produbljuju Boškovićev jedinstven zakon
sila koji postoji u prirodi".81 Nedeljković, kao i mnogi mislioci kojima je Boškovićeva reč i
delo i dalje u fokusu interesovanja smatraju da se nužno mora poći od istorijske naučno
- filozofske pozadine njegovog stvaralaštva kao i to da njegov najveći značaj jeste u
recepciji i anticipaciji te teorije u pogledima savremene nauke.
Na Boškovića će se često pozivati prilikom razmatranja atoma. Iako su Leukip i
Demokrit prvi došli na ideju da je svet načinjen od sićušnih, nedeljivih čestica nazvanih
atomima, ta misao je bila pod strogom zabranom više od 1.500 godina. Dalton je, na
početku devetnaestog veka došao na ideju da svaki hemijski element ima svoje
79 Ibid., 103.80 Soleša, B., "Srpski naučni krug", Atos, Kragujevac, 1998., str. 20/21.81 Nedeljković, D., "Ruđer Bošković u svome vremenu i danas", str. 177.
42
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
najsitnije delove i po uzoru na Grke, on ih je nazvao atomima. Na tragu njegove teorije,
dalje nastavljaju da ispituju atome koji su sastavljeni od najsitnijih čestica - atomskog
jezgra i elektrona, Lord Kelvin, Tomson, Raderford i Bor. Međutim, iako su ovi naučnici
nesumnjivo značajni na polju istraživanja strukture materije, u nauci, čini se,
zanemaruje se doprinos Boškovićeve teorije ovim shvatanjima.
Kraj devetnaestog veka donosi teoriji po kojoj su Daltonovi atomi sačinjeni od
čestica koje su pozitivno ili negativno naelektrisane, međutim, postavlja se pitanje na
koji način su te čestice smeštene u atomima. Lord Kelvin se poziva na Boškovića i
njegov planetarni model atoma:
Slika 2. Orbitale u Boškovićevoj teoriji
Teorijsku podlogu da se atomi kreću samo po nekim stazama oko jezgra atoma,
Tomson nalazi u teoriji Boškovića: "Pretpostavimo da nabijeni jon posmatramo kao
Boškovićev atom koji deluje na jednu česticu središnjom silom, koja se menja od
odbojne do privlačne i od privlačne do odbojne nekoliko puta... Takva je sila, na primer,
prikazana grafički na slici 3., gde apcise predstavljaju udaljenosti od atoma a ordinate
sile koje deluju od atoma na česticu".82
82 Tomson, J.J, "The Corpuscular Theory of Matter" u Stoiljković, D., Ruđer Bošković utemeljivač savremene nauke, Univerzitet u Novom Sadu, Tehnološki Fakultet, Polimeri, 2011., str. 17.
43
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Slika 3. Tomsonov model atoma
Jasno je da Tomsonov model atoma inkorporira Boškovićevu krivulju (Slika 1.) i
Boškovićeve orbitale (Slika 2.). Na slici 3. je prikazan grafik koji objedinjuje dozvoljene
(puna linija) i zabranjene (isprekidana linija) orbitale elektrona i Boškovićevu krivu. Ipak,
na ovom delu treba praviti jasnu razliku između Boškovićevog razmatranja elementarnih
čestica koje je preuzeo iz Lajbnicovog pojmovnog nasleđa (iz pojma monada) i sasvim
posebno je razmatrao atome. Elementarne čestice se kod Boškovića razlikuju i od
grčkog i od savremenog pojma atoma. Pod pojmom "atom", Bošković je podrazumevao
česticu sastavljenu iz delova, a ti delovi u atomi opstaju zajedno zahvaljujući sili koja je
opisana njegovom krivom. Bošković je smatrao da atomi imaju delove i to pre samog
Tomsona koji čak i zaključuje da se atomi ne sastoje iz delova. Još jednom,
Boškovićeva teorija je poslužila kao putokaz u savremenoj nauci. Svojim teorijama nije
previše fascinirao naučnu scenu svoga vremena ali ipak su te teorije bitno predodredile
budućnost nauke, i iako je često bio nepravedno zanemarivan, velika imena nauke
devetnaestog i dvadesetog veka, pa i danas još uvek raspravljaju o njegovim teorijama
pridajući im izvanredan značaj.
Literatura
Aćimović, M., "Ogledi o srpskoj filozofiji I", Akademska knjiga, Futura, Novi Sad, 2015.
44
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Aćimović., M., "Ogled o Ruđeru Boškoviću", Arhe, Filozofski Fakultet, Novi Sad, 2011.
Aristotel, "Fizika", Sveučilišna Naklada Liber, Globus, Zagreb, 1988
Bošković, R., "O zakonu kontinuiteta i njegovim posledicama u odnosu na osnovne elemente materije i njihove sile", Matematički Institut, Klasični naučni spisi, Beograd, 1975.
Bošković, R., "O prostoru, vremenu i relativnosti", Kultura, Beograd, 1956.
Bošković, R., "Teorija prirodne filozofije", Sveučilišna Naklada Liber, Zagreb, 1974.
Brunsko Z., Boškovićeva teorija sila u raspravi "De continuitatis lege", Filozofska istraživanja, Zagreb, 1989.
Gledić, V., "Ruđer Bošković", Obrazovni sistem "Ruđer Bošković", Jasen, Beograd, 2011.
Glumac, Z., "Klasična mehanika", Publisher, Sveučilište u Osijeku, Osijek, 2006.
http://aleph0.clarku.edu/djoyce/java/elements/toc.html
http://plato.stanford.edu/entries/clarke/http://plato.stanford.edu/entries/geometry-19th/#DifGeoRie
http://plato.stanford.edu/entries/geometry-19th/#LobGeo
http://plato.stanford.edu/entries/religion-science/
Jandrić, A., Lajbnicova kritika kartezijanskih principa kretanja, Theoria 3, Filozofski Fakultet, Beograd, 2007.
Ladan, T., "Enciklopedije: Između zamišljenog i provedivog obrasca", Encyclopaedia moderna, 5 - 6, Zagreb, 1967.
Lajbnic, "Pismo Rejmondu, 10. Januar 1714.": u "The Cambridge Companion to Leibniz", edited by Nicholas Jolley, University of California, San Diego, 1995.
Leibniz, "The Monadology", Oxford University press, Geoffrey Cumberlege, London, 1898.
Lord Kelvin, O.M, "Baltimor lectures on molecular dynamics", C.J. Clay and Sons, Cambridge University Press Warehouse Ave Maria Lane, London, 1904.
Mijatović, Lj., "Savremena prezentacija razvoja klasične mehanike", Univerzitet u Novom Sadu,
Prirodno - matematički fakultet, odsek za fiziku, Novi Sad, 2006.
Nedeljković, D., "Istorija filozofije", Tom II, "Prosveta", Požarevac, 1981.
Nedeljković, D., "Ruđer Bošković u svome vremenu i danas", Kultura, Beograd, 1961.
45
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Newton, I., "Optics or a Treatise of the Reflectiones, Refractions, Inflections and Colors of Light", based on the fourth edition London 1730, New York, 1979.
Njutn, I., "Matematički principi prirodne filozofije", Akademska knjiga, Novi Sad, 2011.
Risojević, R., "Veliki matematičari", Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 2002.
Soleša, B., "Srpski naučni krug", Atos, Kragujevac, 1998.
Stipe Kutleša Tko je zapravo Ruđer Bošković, Klasje naših ravni 1935., ogranak Matice Hrvatske u subotici, 2011.
Stoiljković, D., "Ruđer Bošković utemeljivač savremene nauke", Univerzitet u Novom Sadu, Tehnološki Fakultet, Polimeri, 2011.
Stojanović, K., "Atomistika", Štamparija Ž. Radovanovića, Niš, 1892.
Stokić, Z., "Rast znanja - Isak Njutn", Biblioteka Matematičkog Instituta, Beograd, 1991.
Supek, I., Ruđer Bošković: Vizionar u prijelomima filozofije, znanosti i društva, Jugoslovenska akademija znanosti i umetnosti, Zagreb, 1989., str. 32.
Uzelac, M., "Istorija filozofije II - od Dekarta do Eugena Finka", Viša škola za obrazovanje vaspitača, Vršac, 2003.
46
Zorica Savić, Atomistička teorija Ruđera Boškovića svedena na jedan jedinstven zakon sile
Abstarct
The foundations of modern science were based on achivements from tradition. Some of the traditional theories were incorporated in new, modern theories, some of them were excluded while some were completely ignored. Authors intention is to show the historical development of the Roger Boscovich's theory of natural philosophy, its historical background and participation of his theory in some aspects of modern science. This work is based on a comparative analysis of the Isaac Newton’s theory of forces and the atomistic theory of Gottfried Leibniz and their unification in the Roger Boscovich theory of natural philosophy. The central thesis of this paper is the concept of an idea of force as it was grasped in Boscovich's philosophy of nature and on the periphery of the research we are going to include concepts which are also essential for a comprehensive understanding of nature. Among these concepts are: the concept of continuity, the concept of absolute and relative time and space, the notion of absolute and relative motion as well as the notion of atoms and elementary particles. All of these concepts are the legacy of traditional theories conducted in entirely new ways and will themselves contribute to the creation of many new theories.
Key words: Boscovich, Newton, Leibniz, an attractive force, repulsive force, motion, matter, space, time, atomism, materialism, relativity.
47