BECCA FITZPATRICKtiho, tiho anđele

(hush,hush)

Za Heather, Christiana i Michaela.Naše je djetinjstvo ponajviše bilo maštovito.I za Justina.Hvala ti što nisi izabrao tečaj japanskog kuhanja - volim te.

... BOG NIJE POŠTEDIO ANĐELE KOJI SU SAGRIJEŠILI,VEĆ IH STRMOGLAVIO U PAKAOI PREDAO MRAČNIM BEZDANIMAGDJE IH ČUVA ZA SUD... 2 PETAR 2:4

PROLOGDOLINA LOIRE,

FRANCUSKA, STUDENI 1565.Chauncey je bio na travnatoj obali rijeke Loire s kćeri jednoga

seljaka kad se iznenada prolomila oluja, a kako je svog uškopljenogkonja ostavio da luta livadom, preostalo mu je jedino da se u dvoracvrati pješice. Strgnuo je srebrnu kopču sa čizme, stavio je u djevojčindlan i gledao je kako se žurno udaljava dok joj je blato otpadalo sasuknje. Potom je navukao čizme i uputio se kući.Kiša je šibala sve mračniju okolicu dvorca Langeais. Chauncey je

lakim korakom hodao po utonulim grobovima i grobišnom humusu;odande se znao vratiti kući i po najgušćoj magli, pa se nije bojao daće se izgubiti. Te noći nije bilo magle, no tama i nasrtaji kiše bili suprilično neugodni.Krajičkom oka Chauncey uoči pokret i brzo okrenu glavu ulijevo. Na

prvi pogled, ono što se doimalo poput velika anđela na vrhuobližnjeg spomenika uspravilo se u punoj visini. Ni kamen nimramoran, mladić je imao ruke i noge. Torzo mu je bio gol, stopalabosa, a seljačke mu hlače visjele nisko na kukovima. Skočio je saspomenika, s vrhova crne kose kapala mu je kiša. Klizila je njegovimlicem tamnoputim kao u Španjolca.Chaunceyjeva ruka polako se primakne balčaku njegova mača.

"Tko ide?"Mladićeva usta nagovijeste osmijeh."Ne igraj se s vojvodom od Langeaisa", upozori ga Chauncey.

"Upitao sam kako se zoveš. Predstavi se!""Vojvodom?" Mladić se nasloni na iskrivljenu vrbu. "Ili kopiletom?"Chauncey isuče mač. "Povuci tu riječ! Moj otac bio je vojvoda od

Langeaisa. Sada sam ja vojvoda od Langeaisa", nespretno doda iprokune se zbog toga.Momak lijeno odmahne glavom. "Tvoj otac nije bio stari vojvoda."Chauncey uskipje zbog nečuvene uvrede. "A tvoj otac?" zapita,

podignuvši mač. Još nije poznavao sve svoje vazale, no učio je.Prezime ovoga momka kanio je urezati u pamćenje. "Pitat ću te jošjednom", reče muklo, otrvši dlanom kišu s lica. "Tko si?"Mladić mu priđe i odgurne oštricu. Najednom se doimao starijim

nego što je Chauncey pretpostavljao, možda čak godinu ili dvije

starijim od njega. "Jedan iz Vražjega legla", odgovori.Chaunceyju se utroba stegnu od straha. "Ti si potpuno lud", reče

mu kroza zube. "Miči mi se s puta."Tlo pod Chaunceyjevim nogama nakrenu se. Zlatne i crvene mrlje

prosuše mu se iza zatvorenih kapaka. Presamićen, noktiju zarivenihu bedra, on podignu pogled na momka, trepćući i sopćući, nastojećishvatiti što se zbiva. U glavi mu se vrtjelo kao da njegov um više nijepod njegovim nadzorom.Momak čučnu kako bi im oči bile na istoj visini. "Dobro me slušaj.

Trebam nešto od tebe. Ne odlazim dok to ne dobijem. Razumiješ?"Škrgućući zubima, Chauncey odmahnu glavom da izrazi nevjericu -

prkos. Pokuša pljunuti momka, no kako ga vlastiti jezik nije slušao,pljuvačka mu poteče obrazom.Mladić svojim dlanovima obuhvati Chaunceyjeve; njihova ga

vrućina oprži i on kriknu."Trebam tvoju prisegu vjernosti", reče mladić. "Klekni na jedno

koljeno i prisegni."Chauncey naredi svom grlu da se grubo nasmije, no ono se stegnu,

a on se zakašlja. Desno mu koljeno klecnu kao da ga je netko udarioodostraga, mada ondje nije bilo nikoga, i on se sruši naprijed u blato.Nagnu se nastranu i povrati."Prisegni", ponovi mladić.Vrućina oblije Chaunceyjev vrat; on na jedvite jade stisnu šake u

dvije slabašne pesti. Nasmije se samomu sebi, premda ništa nije bilosmiješno.Nije znao kako, ali taj mu je momak stvarao osjećaj mučnine i

slabosti. Neće prestati s time dok ne prisegne. Reći će što mora, nou srcu se zakune da će ga ubiti zbog tog poniženja."Gospodaru, postajem vaš čovjek", reče Chauncey jetko.Mladić povuče Chaunceyja na noge. "Vidimo se ovdje na početku

židovskog mjeseca Hešvana. Tvoje će mi usluge trebati dva tjednaizmeđu mladog i punog mjeseca."Dva... tjedna?" Chauncey je cijelim tijelom drhtao od bijesa. "Ja

sam vojvoda od Langeaisa!""Ti si nefil", reče mladić kroz opiljak od osmijeha.Chaunceyju je na vrh jezika bilo da mu odbrusi prostaklukom, no

svlada se. Sljedeće riječi izgovori ledeno i otrovno: "Što si rekao?"

"Pripadaš biblijskoj rasi nefila. Tvoj je pravi otac anđeo protjeran izraja. Napola si smrtnik." Momak podignu tamne oči, uzvrativši pogledChaunceyju. "Napola si pali anđeo."Glas Chaunceyjeva učitelja izdigne se iz zakutaka njegova uma,

čitajući odlomke iz Biblije o izopačenoj rasi koja nastaje kad anđeliprotjerani iz raja liježu sa smrtnim ženama. Strahotnoj i moćnoj rasi.Chauncey osjeti leden srh koji nije bio čisto gnušanje. "Tko si ti?"Mladić se okrenu, odlazeći, i premda je Chauncey želio poći za

njim, nije mogao natjerati vlastite noge da ga ponesu. Klečeći tako,žmirkajući zbog kiše, on spazi dvije debele brazgotine dužmladićevih golih leđa. Približavale su se prema vrhu, tvorećinaopako slovo V."Ti si... pali anđeo?" dobaci. "Tvoja su krila iščupana, zar ne?"Momak - anđeo - tko god bio, ne okrenu se. Chaunceyju nije

trebala potvrda."Te usluge koje ti moram pružiti", viknu. "Želim znati kakve su!"

Uzduh zatreperi od mladićeva duboka smijeha.

POGLAVLJE1

COLDWATER, MAINE SADAŠNJOSTUšla sam u učionicu za biologiju i zinula od čuda. Na ploči se,

zagonetno pričvršćena, nalazila Barbika s Kenom uza sebe. Netko ihje primorao da isprepletu ruke i bili su goli, osim umjetnih listovaraspoređenih na nekoliko strateških mjesta. Iznad njihovih glavastajao je debelom ružičastom kredom našvrljan natpis:DOBRODOŠLI U LJUDSKO RAZMNOŽAVANJE (SEKS)Vee Sky mi je rekla: "Upravo zbog ovakvih stvari škola zabranjuje

mobitele s fotoaparatima. Slike ovoga u eZinu bile bi mi sasvimdovoljan dokaz da školski odbor ukine biologiju. A onda bismo ovajsat mogle raditi nešto korisno - recimo, ići na pojedinačnu podukuzgodnim frajerima iz viših razreda.""Ali Vee", rekla sam, "mogla bih se zakleti da ti cijelo polugodište

jedva čekaš ovu lekciju."Vee je spustila trepavice i obijesno se nasmiješila. "Na ovom satu

neću naučiti niSta što već ne znam.""Vee? Čedna djevice?""Ne tako glasno." Namignula mi je baš kad je zvonilo, pa smo sjele

na svoja mjesta, jedna do druge u klupu.Trener McConaughy dograbio je zviždaljku koja mu se njihala na

lancu oko vrata i puhnuo u nju. "Na mjesta, ekipo!" Trener je nastavuiz biologije u drugom srednje smatrao sporednom dužnošću uodnosu na svoj posao trenera školskog rukometnog tima i svi smo toznali."Djeco, možda niste slutili da je seks nešto više od petnaest minuta

na stražnjem sjedalu auta. On je znanost. A što je znanost?""Dosada", vikne netko iz stražnjeg dijela učionice."Jedini predmet iz kojeg padam", reče netko drugi.Trener je očima prelazio prvim redom i stao na meni. "Nora?""Proučavanje nečega", rekla sam.Prišao mi je i upro prstom o moj stol. "Što još?""Znanje stečeno eksperimentiranjem i promatranjem". Divno.

Zvučala sam kao da sam na audiciji za audioverziju udžbenika."Svojim riječima."

Vrškom jezika dotaknula sam gornju usnicu i pokušala se domislitisinonimu. "Znanost je istraga." Ispalo je kao pitanje."Znanost je istraga", reče Trener, trljajući dlanovima. "Znanost traži

da se pretvorimo u detektive."Tako sročena, znanost se činila gotovo zabavnom. No Trener mi je

predavao već dovoljno dugo da se ne ponadam previše."Dobro traganje zahtijeva mnogo vježbe", nastavi on."Seks isto", stigne još jedan komentar iz stražnjih klupa. Svi smo

gutali smijeh dok je Trener prijetećim prstom ciljao krivca."To danas nećete dobiti za zadaću." Trener je ponovno posvetio

pozornost meni. "Nora, ti sjediš s Vee od početka školske godine."Kimnula sam, no obuzeo me loš predosjećaj o tome kamo to vodi."Zajedno radite na školskom eZinu." Opet sam kimnula. "Kladim seda mnogo toga znate jedna o drugoj."Vee me udarila nogom ispod stola. Znala sam što je pomislila. Da

on nema pojma o tome koliko mi znamo jedna o drugoj. I ne mislimpritom samo na tajne koje zakopavamo u dnevnike. Vee je mojasušta suprotnost. Zelenooka je, svjetlokosa i nekoliko kila suvišeraskošna. Ja sam sivooka brineta, bujne kovrčave kose koju nemože ukrotiti čak i najbolje glačalo za kosu. I sva sam u nogama,kao barski stolac. No veže nas neka nevidljiva nit; obje se kunemoda je ta veza započela davno prije našeg rođenja. Obje se kunemoda će nas spajati čitav život.Trener pogledom obuhvati razred. "Zapravo, kladim se da svi dobro

poznajete one s kojima sjedite. Odabrali ste ta mjesta s nekimrazlogom, zar ne? Bliskost. Nažalost, najbolji detektivi izbjegavajubliskost. Otupljuje istražiteljski nagon. Zbog toga od danas imamonovi raspored sjedenja."Zaustila sam da se pobunim, ali Vee me pretekla. "Kakve su to

gluposti? Travanj je. Zapravo, uskoro će kraj godine. Ne možetesada izvoditi takve stvari."Trener se blago nasmiješio. "Ja takve stvari mogu izvoditi sve do

zadnjeg dana polugodišta. A ako padnete moj predmet, sjedit ćeteovdje i sljedeće godine, pa ću ih izvoditi ispočetka."Vee mu se namrštila. Slavna je po tom mrkom pogledu. Pogled je

to koji samo što čujno ne zasikće. Očigledno imun na njega, Trenerje prinio zviždaljku ustima i shvatili smo bit.

"Svi koji sjede na lijevoj strani klupe - vašoj lijevoj strani - neka sepremjeste za jednu klupu naprijed. Vi iz prvog reda - da, Vee, ti isto -idite odostraga."Vee je utrpala bilježnicu u ruksak i potegnula zatvarač. Ugrizla sam

se za usnicu i lagano joj mahnula za oproštaj. Tada sam se malookrenula da pogledam učionicu iza sebe. Znala sam imena svihkolega iz razreda... osim jednog. Onog novog. Trener ga nikad nijeprozivao, a činilo se da njemu tako odgovara. Zgureno je sjedio uklupi iza moje, ustrajno piljeći hladnim crnim očima ravno pred sebe.Kao i uvijek. Nimalo nisam vjerovala da on samo tako sjedi, dan zadanom, zureći u prazno. Razmišljao je o nečemu, no nagonski samosjećala da vjerojatno ne želim znati o čemu.Stavio je svoj udžbenik iz biologije na stol i sjeo na bivši Veein

stolac. Nasmiješila sam se. "Bok. Ja sam Nora."Ošinuo me crnim očima, a usta su mu se malo nakosili prema gore.

Srce mi je preskočilo, a u taj čas poput sjene preletio me osjećajturobne tame. Odmah je nestao, no ja sam još uvijek zurila u nj.Njegov osmijeh nije bio prijateljski. Bio je to osmijeh koji je izričitonajavljivao nevolje. Obećavao ih.Usredotočila sam se na ploču. Barbie i Ken uzvraćali su mi pogled,

smiješeći se neobično razdragano.Trener reče: "Ljudsko razmnožavanje zna biti škakljiva tema...""Fuuuj!" progunđa učenički zbor."Ona zahtijeva zrelost. A kao i u svakoj znanosti, najbolji je pristup

učenje istraživanjem. Ostatak sata vježbajte tu tehniku tako daotkrijete što više možete o svom novom partneru. Sutra donesitesvoja saznanja napismeno i vjerujte mi, provjeravat ću autentičnost.Ovo je biologija, nije engleski, pa da vam nije palo na pamet daizmislite odgovore. Želim vidjeti pravu interakciju i timski rad."Podrazumijevao se neizgovoreni Ili jao vama.Sjedila sam posve mirno. Lopta je bila njegova - ja sam se već

nasmiješila, a gle kako je to ispalo. Nabrala sam nos, nastojećidokučiti na što vonja. Ne na cigarete. Na nešto jače, smrdljivije.Cigare.Pogledom sam pronašla zidni sat i počela lupkati olovkom u ritmu

sekundare. Nalaktila sam se na stol i poduprla bradu dlanom. Čujnosam otpuhnuta.

Divno. Ovako ću dobiti jedan.Oči su mi bile prikovane naprijed, no začula sam tih zvuk njegove

kemijske. Pisao je i poželjela sam doznati što. Budući da smo desetminuta sjedili zajedno, nije bio kvalificiran za stvaranje pretpostavki omeni. Zirnuvši ustranu, vidjela sam da na njegovu papiru imanekoliko redaka koji se povećavaju."Što to pišeš?" upitala sam."I govori engleski", reče ori, zapisujući to, a svaki njegov pokret

ruke bio je istodobno gladak i lijen.Nagnula sam se prema njemu što sam se više usudila kako bih

pročitala što je još napisao, no presavio je list napola, skrivši popis."Što si napisao?" zainatila sam se.Dohvatio je moj čist list papira i privukao ga prema sebi. Zgužvao

ga je u lopticu. Prije nego što sam se stigla usprotiviti, zavitlao ga jeu koš za smeće kraj Trenerova stola. Pogodio ga je.Načas sam blenula u kantu za smeće, raspeta između nevjerice i

srdžbe. Tada sam otvorila bilježnicu na čistoj stranici. "Kako sezoveš?" upitala sam ga, držeći olovku spremnu za pisanje.Podigla sam pogled na vrijeme da uhvatim još jedan mračan

osmijeh. Kao da me izazivao da pokušam nešto izvući iz njega."Ime?" ponovila sam, nadajući se kako sam umislila da mi je

zadrhtao glas."Zovi me Patch. Mislim ozbiljno. Zovi me."Namignuo mi je kad je to rekao i bila sam prilično sigurna da se

sprda sa mnom."Što radiš u slobodno vrijeme?" zapitala sam. "Nemam slobodnog

vremena.""Pretpostavljam da je ovaj zadatak za ocjenu, pa te molim, učini mi

uslugu!"Nagnuo se natrag i naslonio, prekriživši ruke iza glave. "Kakvu

uslugu?"Bila sam prilično sigurna da je to aluzija i pokušala sam se dovinuti

kako da promijenim temu."Slobodno vrijeme", ponovi on zamišljeno. "Snimam slike."Napisala sam Fotografija na svoj papir."Nisam dovršio", reče on. "Imam već pristojnu zbirku o jednoj

kolumnistici iz eZina koja misli da je istina u jedenju organske hrane,

potajno piše pjesme i drhti od pomisli da će morati birati izmeđuStanforda, Yalea i... kako se zove ono veliko sveučilište na H?"Načas sam blenula u njega, zgranuta njegovom preciznošću.

Nisam imala dojam da je to pogodio pukom srećom. Znao je. I htjelasam saznati kako - istog časa."Ali na kraju nećeš završiti ni u jednom od njih.""Neću?" upitala sam bez razmišljanja.Podvukao je prste ispod mog stolca, privukavši me bliže sebi. U

nedoumici bih li trebala uzmaknuti i pokazati strah ili ne učiniti ništa ihiniti dosadu, odlučila sam se za potonje.On reče: "Premda bi ti dobro išlo na sva tri sveučilišta, prezireš ih

zbog toga što predstavljaju klišej postignuća. Osuđivanje je tvojatreća najveća slabost.""A koja je druga?" rekoh u tihu bijesu. Tko je bio taj tip? Je li to bila

neka bolesna šala?"Ne znaš vjerovati. Ne, povlačim riječ. Ti imaš povjerenja - ali u

posve krive ljude.""A prva?" htjela sam čuti."Držiš život na kratkom lancu.""Što bi to trebalo značiti?""Bojiš se onoga što ne možeš kontrolirati."Dlačice na mojoj šiji nakostriješile su se, a temperatura u učionici

kao da je pala. U drugim okolnostima otišla bih ravno do Trenerovastola i zatražila drugačiji raspored sjedenja. No nisam htjela da Patchpomisli kako me može zbuniti ili preplašiti. Osjetila sam iracionalnupotrebu da se branim i u tom trenutku odlučila sam da nećuuzmaknuti prije njega."Spavaš gola?" upita on.Umalo sam razjapila usta, ali svladala sam se. "Teško da bih to tebi

rekla.""Jesi li ikad bila kod psihijatra?""Nisam", slagala sam. Zapravo sam redovito išla na konzultacije

školskom psihologu, dr. Hendricksonu. Ne svojom voljom, i to nijebilo nešto o čemu sam rado govorila."Jesi li učinila nešto protuzakonito?""Nisam." Povremena prekoračenja brzine ne bi bila bitna. Ne

njemu. "Zašto me ne pitaš nešto normalno? Kao... koju glazbu

najviše volim?""Neću te pitati ono što mogu pretpostaviti.""Ti ne znaš kakvu ja vrstu glazbe slušam.""Baroknu. Tebi se sve svodi na red, kontrolu. Kladim se da sviraš...

violončelo?" Izgovorio je to kao da je lupio posve nasumično."Krivo." Još jedna laž, ali od ovoga kožom mi je prošao val

hladnoće. Tko je on uistinu bio? Ako je znao da sviram violončelo,što je sve još znao?"Što je ovo?" Patch je kemijskom kvrcnuo po unutrašnjoj strani

moga zapešća. Nagonski sam se odmaknula."Madež.""Izgleda kao ožiljak. Jesi li suicidalna, Nora?" Pogledao me u oči i

osjećala sam kako se smije. "Roditelji su ti u braku ili su razvedeni?""Živim s mamom." "Gdje je tata?" "Tata je umro prošle godine.""Kako je umro?"Oklijevala sam. "On... ubijen je. To je osobna tema, ako nemaš

ništa protiv."Uslijedio je kratak tajac, a oštrina Patchevih očiju kao da se malčice

ublažila. "Sigurno ti je teško." Zvučao je iskreno.Zazvonilo je i Patch se osovio na noge, krenuvši prema vratima.

"Čekaj", viknula sam za njim. Nije se okrenuo. "Oprosti!" Već jeprošao kroz vrata. "Patch! Ja nemam ništa o tebi."Okrenuo se i pošao prema meni. Primivši me za ruku, našvrljao je

nešto na nju prije nego što sam je se sjetila povući.Pogledala sam u sedam brojeva ispisanih crvenom tintom na mom

dlanu i stisnula šaku preko njih. Htjela sam mu reći da nema teorijeda će mu telefon večeras zazvoniti. Htjela sam mu reći da je on krivjer je cijelo vrijeme ispitivao mene. Htjela sam ja mnogo toga, alisamo sam stajala kao da ne znam zinuti.Najzad sam rekla: "Večeras imam posla.""I ja." Osmjehnuo se i otišao.Stajala sam kao ukopana, probavljajući to što se upravo dogodilo.

Je li namjerno potrošio sve vrijeme na to da on ispituje mene? Zatoda dobijem jedan? Zar je mislio da će se iskupiti jednim površnimosmijehom? Jest, pomislila sam. Da, jest."Neću te nazvati!" viknula sam za njim. "Neću - nikada!"

"Jesi li završila kolumnu za sutrašnji rok?" Bila je to Vee. Prišla mije Ivrljajući bilješke u notes koji je nosila svugdje. "Ja razmišljam otome da moju bude o nepravdi rasporeda sjedenja. Našla sam se uparu s djevojkom koja je rekla da je baš jutros dovršila tretman protivušiju.""Moj novi partner", rekoh, pokazujući prstom niz hodnik u Patcheva

leda. Njegov hod bio je nesnosno samopouzdan, onakav kakavobično ide UZ isprane majice i kaubojski šešir. Patch nije nosio ništaod navedenog. On je bio tip za crne Levisice, crnu majicu i crnečizme."Onaj novi koji je pao razred? Valjda prvi put nije dovoljno učio. Ili

drugi." Uputila mi je znalački pogled. "Treća sreća.""Bojim ga se. Znao je za moju glazbu. Bez imalo moje pomoći,

rekao je: 'Barokna.'" Loše sam skinula njegov dubok glas."Slučajan pogodak?""Znao je... i druge stvari.""Kao recimo?"Uzdahnula sam. Znao je više nego što mi je bilo ugodno pomisliti.

"Znao je kako će me uzrujati", rekoh najzad. "Reći ću Treneru da naspremjesti kao ranije.""Može. To mi dobro dođe kao najava mog sljedećeg članka u eZinu:

'Drugašica uzvraća udarac'. Još bolje: 'Šamar rasporedu sjedenja'.Mmm. Baš dobro."Na kraju sam šamar dobila jedino ja. Trener je po kratkom postupku

odbio moju molbu da promijeni raspored sjedenja. Činilo se da samzaglavila s Patchem.Zasad.

POGLAVLJE2

Mama i ja živimo u osamnaestostoljetnoj seoskoj kući punojpropuha u predgrađu Coldwatera. To je jedina kuća u uliciHawthorne, a najbliži susjedi žive gotovo dva kilometra od nas.Katkad se zapitam je li izvorni graditelj znao da je od svih mogućihraspoloživih zemljišta odlučio graditi baš u središtu tajanstveneatmosferske inverzije koja kao da usisava svu maglu s obale Maine ipresađuje je u naše dvorište. Kuća je trenutačno bila obavijenatmušom koja je sličila uteklim i lutajućim duhovima.Večer sam provela zakopana na tronožac u kuhinji, u društvu

zadaće iz matematike i Dorothee, naše kućne pomoćnice. Mojamama radi za aukcijsko poduzeće Hugo Renaldi, koordinira aukcijenekretnina i antikviteta duž Istočne obale. Tog tjedna bila je ugornjem New Yorku. Morala je mnogo putovati zbog posla pa jeplaćala Dorothei da kuha i čisti, no ja sam bila prilično sigurna da jeu Dorotheinu opisu posla sitnim slovima pisalo i to da me pažljivo,roditeljski drži na oku."Kako je bilo u školi?" upita Dorothea s blagim njemačkim

naglaskom. Stajala je za sudoperom i strugala ostatke lazanja koji suse zapekli za vatrostalnu posudu."Imam novog partnera iz biologije.""To je loša stvar ili dobra?""Prije mi je partner bila Vee.""Hmf." Još snažnoga struganja, meso na Dorotheinoj nadlaktici po-

drhtavalo je. "Loša, znači."Uzdahnula sam u znak slaganja."Pričaj mi o tom novom partneru. Ta cura, kakva je ona?""On je visok, tamnoput i nesnosan." I strašno zatvoren. Patcheve

oči bile su crne rupe. Upijale su sve, a nisu odavale ništa. Doduše,nije da sam htjela doznati više o Patchu. Kako mi se nije svidjelo onošto sam vidjela na površini, sumnjala sam da bi mi se svidjelo onošto vreba duboko iznutra.Samo što to baš i nije bilo sasvim istinito. Svidjelo mi se dosta toga

što sam vidjela. Dugi vitki mišići na rukama, široka, ali opuštenaramena i osmijeh koji je bio dijelom nestašan, dijelom zavodljiv.

Postigla sam nesiguran sporazum sa samom sobom, trudeći se neobraćati pozornost na ono što se počelo doimati neodoljivim.U devet sati Dorothea je završila za taj dan i na odlasku zaključala

vrata. Dvaput sam upalila i ugasila svjetla na trijemu u znakpozdrava; zacijelo su prodrla kroz maglu jer uzvratila mi je trubom.Bila sam sama.Napravila sam popis osjećaja koji su se rojili u meni. Nisam bila

gladna. Nisam bila umorna. Nisam bila čak ni osobito usamljena. Alibila sam pomalo uznemirena zbog zadatka iz biologije. Rekla samPatchu da ga neću nazvati i prije šest sati doista sam tako mislila.Sada sam mogla razmišljati samo o tome kako ne želim dobitijedinicu. Biologija mi je bila najteži predmet. Moja ocjenaproblematično se kolebala između četvorke i petice. U mome umu,bila je to razlika između pune i polovične stipendije u budućnosti.Otišla sam u kuhinju i uzela telefon. Pogledala sam ono što je

preostalo od sedam brojki koje su još uvijek bile tetovirane na momdlanu. Potajno sam se nadala da mi se Patch neće javiti. Kad bi bionedostupan ili nespreman na surađivanje u zadacima, to bi bilodokaz koji bih mogla upotrijebiti protiv njega kako bih nagovorilaTrenera da odustane od tog rasporeda sjedenja. Nadajući se,utipkala sam njegov broj.Patch se javio na treće zvono. "Što ima?"Suhoparno sam rekla: "Zovem te da vidim možemo li se večeras

naći. Znam da si rekao da imaš posla, ali...""Nora." Patch je izgovorio moje ime kao da je ono poenta nekog

vica. "Mislio sam da nećeš nazvati. Nikada."Mrzila sam što prelazim preko vlastitih riječi. Mrzila sam Patcha

zato što mi to nabija na nos. Mrzila sam Trenera i njegove umobolnezadatke.Otvorila sam usta u nadi da će iz njih izaći štogod pametno. "Onda?

Možemo li se naći ili ne?""Ispada da ja ne mogu.""Ne možeš ili nećeš?""Usred sam partije biljara." Čula sam mu osmijeh u glasu. "Važne

partije biljara."Zbog pozadinske buke koju sam čula s njegova kraja, vjerovala

sam da govori istinu - o partiji biljara. O tome je li ona važnija od

moje zadaće moglo se raspravljati."Gdje si?" upitala sam."Boova igračnica. Nije tvoj tip mjesta.""Onda daj da obavimo razgovor telefonom. Imam popis pitanja

točno ispred..."Prekinuo mi je vezu.U nevjerici sam zurila u telefon, a zatim istrgnula čist list papira iz

bilježnice. U prvi redak naškrabala sam Kreten. U redak ispoddodala sam Puši cigare. Umrijet će od raka pluća. Nadam se uskoro.U izvrsnoj tjelesnoj formi.Smjesta sam pošarala posljednju primjedbu tako da je postala

nečitljiva.Na satu na mikrovalnoj zatitralo je 9:05. Kako mi se činilo, mogla

sam birati između dvije mogućnosti. Ili da izmislim razgovor sPatchem, ili da se odvezem u Boovu igračnicu. Prva mogućnostmožda bi bila primamljiva da sam uspjela potisnuti Trenerov glas dokje upozoravao kako će provjeriti autentičnost svih odgovora. Nisamznala dovoljno o Patchu da bih izmislila čitav razgovor. A drugamogućnost? Nimalo primamljiva.Odgodila sam odluku dok ne nazovem mamu. Jedan dio našeg

dogovora oko toga što ona toliko radi i putuje bio je da se japonašam odgovorno i ne budem kći kojoj treba stalan nadzor. Voljelasam svoju slobodu i nipošto nisam htjela mami dati razlog dapristane na manju plaću i nađe posao u blizini samo zato da bi medržala na oku.Nakon četvrtog zvona javila se njezina govorna pošta. "Ja sam",

rekoh. "Samo da ti se javim. Moram završiti zadaću iz biologije, aonda idem spavati. Nazovi me sutra u vrijeme ručka ako želiš.Pusa."Kad sam prekinula vezu, pronašla sam kovanicu u kuhinjskoj ladici.

Složene je odluke najbolje prepustiti sudbini."Glava, idem", rekla sam profilu Georgea Washingtona, "pismo,

ostajem." Bacila sam novčić uvis, poklopila ga na nadlanici drugomrukom i zavirila . Srce mi je ubrzano zakucalo, a ja sam samoj sebirekla da ne znam što to znači."Sad više nije do mene", rekla sam.

Odlučna da završim s time što je brže moguće, zgrabila sam kartu shladnjaka, dohvatila ključeve i izvezla svog Fiata Spidera u rikvercniz kolni prilaz. Taj je auto vjerojatno bio sladak 1979., ali nisam bilaoduševljena čokoladnosmeđom bojom, hrđom koja se nekontroliranoširila stražnjim branikom, ni ispucanim kožnatim sjedalima.Pokazalo se da je Boova igračnica dalje nego što bi mi bilo po volji,

smještena u blizini obale, na pola sata vožnje. S kartom raširenompreko volana, skrenula sam Fiat na parkiralište iza velike zgrade odklinkera sa svjetlosnim znakom koji je bljeskao BOOVA IGRAČNICA,LUD CRNI PAINTBALL I OZZOVA SALA ZA BILJAR. Zidovi su biliumrljani grafitima, a tlo istočkano opušcima. Bilo je očito da je Bopun budućih prvoligaških studenata i uzornih građana. Trudila samse razmišljati svisoka i nehajno, ali u utrobi sam osjećala blagunelagodu. Dvaput provjerivši jesam li zaključala sva vrata, krenulasam unutra.Stajala sam u redu, čekajući da prođem konopce na ulazu. Kad je

grupa ljudi ispred mene platila, provukla sam se uz nju, uputivši seprema labirintu treštavih sirena i treperave rasvjete."Ti misliš da imaš pravo na besplatnu igru?" zaurlao je glas hrapav

od dima.Okrenula sam se i trepnula gusto tetoviranom blagajniku. Rekla

sam: "Nisam se došla igrati. Tražim nekoga."Frknuo je. "Ako hoćeš proći pored mene, plaćaš." Položio je ruke

na pult, gdje se nalazio cjenik zalijepljen ljepljivom trakom,pokazujući mi da sam dužna petnaest dolara. Isključivo u gotovini.Nisam imala gotovine. A i da jesam, ne bih je bacala na to da

provedem nekoliko minuta ispitujući Patcha o njegovu privatnomživotu. Osjetila sam navalu bijesa na raspored sjedenja i na to štouopće moram biti ovdje. Samo sam trebala pronaći Patcha,razgovarati bismo mogli i vani. Nisam imala namjeru dovesti se svedo ovamo pa otići praznih ruku."Ako se ne vratim za dvije minute, platit ću petnaest dolara", rekla

sam. Prije nego što sam stigla bolje razmisliti ili smoći još mrvicustrpljenja, učinila sam nešto posve netipično sebi, provukla sam seispod konopaca. Nisam stala na tome. Požurila sam kroz igračnicu,pogledom tražeći Patcha. Samoj sam sebi rekla kako ne moguvjerovati da to činim, no bila sam poput zakotrljane grude snijega

koja dobiva na brzini i momentu. U tom času htjela sam samopronaći Patcha i izaći.Blagajnik je pošao za mnom, vičući: "Hej!"Sigurna da Patch nije na glavnom katu, potrčala sam niza

stepenice, slijedeći znakove prema Ozzovoj sali za biljar. Na dnustepenica, prigušena pomična rasvjeta obasjavala je nekolikostolova za poker, sve redom u upotrebi. Dim cigara gust gotovo kaomagla oko moje kuće zastirao je nizak strop. Između stolova zapoker i šanka gnijezdio se niz stolova za biljar. Patch se ispružiopreko meni najudaljenijega stola, ciljajući težak udarac od mante."Patch!" viknula sam.Baš kad sam progovorila, udario je štapom, sjurivši ga prema stolu.

Naglo je podignuo glavu. Zagledao se u mene iznenađeno iradoznalo.Blagajnik je dotutnjao stepenicama iza mene i stisnuo mi rame

šakom. "Gore. Odmah."Patcheva usta opet su se namjestila u jedva zamjetan osmijeh. Bilo

je teško razabrati je li podrugljiv ili prijateljski. "Ona je sa mnom."Kao da je to ostavilo određen dojam na blagajnika, koji je popustio

stisak. Prije nego što se stigao predomisliti, otresla sam njegovuruku i krenula prema Patchu, vijugajući između stolova. Prvih samnekoliko koraka grabila, no otkrila sam da mi samopouzdanje padašto mu se više primičem.Odmah sam uočila da je drugačiji. Nisam mogla odrediti zbog čega,

no osjećala sam to poput struje. Više neprijateljstva? Višesamopouzdanja.Više slobode da bude svoj. A one crne oči ubijale su me u pojam.

Bile su poput magneta koji prianja na svaki moj pokret. Krišom samprogutala knedlu i pokušala se ne obazirati na nelagodni step ples uželucu. Nisam baš bila načisto što, ali nešto s Patchem nije bilo uredu. Nešto nije bilo normalno. Nešto nije bilo... sigurno."Oprosti što sam ti prekinuo vezu", reče Patch, prišavši mi. "Prijam

ovdje dolje nije baš sjajan."Da, naravno.Lagano odmahnuvši glavom, Patch je ostalima dao znak da odu.

Prije nego što se itko pomaknuo, nastao je neugodan tajac. Prvimomak koji je pošao u prolazu me udario u rame. Ustuknula sam da

vratim ravnotežu i podignula oči točno na vrijeme da primijetimhladne poglede druga dva igrača na odlasku.Sjajno. Nisam ja kriva što mi je Patch partner."Osmica?" upitala sam ga, podignuvši obrve i nastojeći zvučati

posve sigurno u sebe, u svoju okolinu. Možda je imao pravo i Bo nijebio moj tip mjesta. No to nije značilo da ćuo djuriti van. "Koliko suvisoki ulozi?"Njegov se osmijeh raširio. Sad sam bila prilično sigurna da mi se

ruga. "Ne igramo za novac."Stavila sam torbicu na rub stola. "Baš šteta. A mislila sam se kladiti

u sve što imam protiv tebe." Podigla sam svoj papir sa zadatkom, sdva već ispunjena retka. "Nekoliko brzih pitanja i odlazim odavde.""Kreten?" pročitao je Patch naglas, oslanjajući se o svoj štap. "Rak

pluća? To bi trebalo biti proročanstvo?"Mahnula sam papirom po zraku kao lepezom. "Pretpostavljam da i

ti doprinosiš atmosferi. Koliko cigara svake noći? Jedna? Dvije?" "Jane pušim." Zvučao je iskreno, ali nisam mu povjerovala."Mm-hmm", rekla sam, spuštajući papir između osmice i pune

ljubičaste. Slučajno sam pomaknula punu ljubičastu zapisujućiDefinitivno cigare u treći redak."Kvariš igru", rekao je Patch, još uvijek nasmiješen.Pogledala sam ga u oči i morala se i sama nasmiješiti - načas."Ne u tvoju korist, nadam se. Najveći san?" Bila sam ponosna na to

pitanje jer sam znala da će ga dovesti u nepriliku. Zahtijevalo jerazmišljanje."Da te poljubim.""To nije smiješno", rekla sam, još uvijek ga gledajući u oči, zahvalna

što nisam zamucala."Nije, ali natjeralo te da pocrveniš."Oduprla sam se rukama i sjela na rub stola, trudeći se izgledati

smireno. Prekrižila sam noge, služeći se koljenom kao podloškom zapisanje. "Radiš?""Spremam stolove u Borderlineu. Najbolji meksički restoran u

gradu." "Religija?"Nije se doimao iznenađen tim pitanjem, ali ni previše razdragan.

"Mislio sam da si rekla nekoliko brzih pitanja. Ovo ti je već četvrto.""Religija?" zapitala sam odlučnije.

Patch rukom zamišljeno pogladi čeljust. "Ne religija... kult.""Pripadaš nekom kultu?" Prekasno sam shvatila da sam zvučala

iznenađeno, mada to nisam smjela."Ispada da mi treba zdrava žrtvena ženka. Prvo sam je mislio

namamiti da stekne povjerenje, ali ako si ti spremna odmah..."Svi tragovi osmijeha nestali su s moga lica. "Ne impresioniraš me."

"Niti sam pokušao."Skliznula sam sa stola i stala sučelice njemu. Bio je viši za cijelu

glavu. "Vee mi je rekla da si iz starije generacije. Koliko si puta paobiologiju drugog razreda? Jednom? Dvaput?""Vee nije moja glasnogovornica.""Kažeš da nisi pao razred?""Kažem ti da prošle godine nisam išao u školu." Njegove su me oči

podbadale. Zbog toga sam samo postala odlučnija. "Markirao si?"Patch je položio biljarski štap poprijeko na stol i prstom mi dao znak

da mu priđem bliže. Nisam to učinila. "Hoćeš čuti tajnu?" rekao jekao da mi se povjerava. "Nikad dosad nisam išao u školu. Hoćeš jošjednu? Nije onako dosadna kao što sam očekivao."Lagao je. Svi idu u školu. Postoje zakoni. Lagao je da me razljuti."Misliš da lažem", reče on kroz osmijeh."Nikad nisi išao u školu, baš nikad? Ako je to istina - a imaš pravo,

ne vjerujem da jest - što te onda navelo da odlučiš krenuti ovegodine?" "Ti."Nagon da se prestrašim protutnjao je kroz mene, no pomislila sam

kako je to upravo ono što Patch želi. Braneći svoje stajalište,pokušala sam umjesto toga hiniti ozlojedenost. Ipak, trebao mi je kojičas da dođem do glasa. "To nije pravi odgovor."Zacijelo mi se primaknuo za korak jer je naša tijela najednom

razdvajao tek uzani prostor zraka. "Tvoje oči, Nora. Te hladne,svijetlosive oči nevjerojatno su neodoljive." Nakrenuo je glavunastranu, kao da me proučava iz novog kuta. "I ta ubojita krivuljausnica."Smetena ne toliko njegovim komentarom, koliko time što je dio

mene pozitivno reagirao na nj, ustuknula sam. "Dosta. Odlazimodavde."No čim sam prevalila te riječi preko usnica, znala sam da nisu

istinite. Osjetila sam poriv da kažem još nešto. Prebirući po mislima

koje su mi se preplitale po glavi, pokušala sam otkriti što to osjećamda moram reći. Zašto je bio tako posprdan i zašto se ponašao kaoda sam učinila nešto čime sam to zaslužila?"Čini se da znaš mnogo o meni", rekoh, smislivši eufemizam

godine. "Više nego što bi smio. Kao da točno znaš što trebaš rećikako bi mi bilo neugodno.""S tobom to nije teško."Osjetila sam iskru srdžbe."Priznaješ da to činiš namjerno?" "To?""To - provociraš me.""Ponovi 'provociraš'. Onda ti usta izgledaju provokativno.""Dosta. Završi svoju partiju biljara." Uzela sam njegov biljarski štap

sa stola i gurnula ga prema njemu. Nije ga uzeo."Ne sviđa mi se što sjedim pored tebe", rekla sam. "Ne sviđa mi se

što sam ti partner. Ne sviđa mi se tvoj umišljeni osmijeh." Čeljust mise trznula - što mi se obično događalo samo kad lažem. Zapitalasam se jesam li lagala. Da jesam, živa bih se pojela. "Ne sviđaš mise ti", rekla sam što sam mogla uvjerljivije i gurnula mu štap u prsa."Meni je drago što nas je Trener stavio zajedno", reče on. Osjetila

sam blagu ironiju u riječi "Trener", ali nisam uspjela razabrati nikakvoskriveno značenje. Ovaj put uzeo je biljarski štap."Ja radim na tome da se to promijeni", otpovrnula sam.Patchu je to bilo toliko smiješno da su mu kroz osmijeh provirili

zubi. Posegnuo je prema meni i, prije nego što sam mu uspjelauzmaknuti, izvadio mi je nešto iz kose."Komadić papira", objasnio je, stresavši ga na pod. Kad je ispružio

ruku, primijetila sam nešto na unutrašnjoj strani njegova zapešća.Isprva sam pomislila da je to tetovaža, ali na drugi pogled razabralasam crvenkastosmeđ, blago izdignut madež. Imao je oblikrasprsnute kapljice boje."Baš nezgodno mjesto za madež", rekla sam, nemalo uznemirena

time Sto je smješten na gotovo istom mjestu kao moj ožiljak.Patch je opušteno, ali primjetno navukao rukav preko zapešća.

"Više hi ti se sviđao na nekom intimnijem mjestu?""Nigdje mi se ne bi više sviđao." Nisam bila sigurna kako je to

ispalo pa sam pokušala ponovo. "Ne bi me bilo briga ni da ga uopćenemaš." Pokušala sam i treći put. "Nije me briga za tvoj madež,točka."

"Imaš još pitanja?" upita on. "Komentara?""Ne.""Onda se vidimo na biologiji."Poželjela sam mu reći da me više nikad neće vidjeti. No nisam

mogla progutati vlastite riječi dvaput u istome danu.Kasnije te noći jedan krc! prenuo me iz sna. Lica uronjena u jastuk,

bila sam mirna, svih čula na oprezu. Moja mama barem je jednommjesečno bila izvan grada zbog posla, pa sam se navikla na to daspavam sama i već mjesecima nisam zamišljala zvuk koraka koji sešuljaju hodnikom prema mojoj sobi. Istini za volju, nikad se nisamosjećala posve sama. Odmah nakon što je moj tata nasmrt ustrijeljenu Portlandu, dok je mami kupovao rođendanski dar, u moj život ušlaje neka neobična prisutnost. Kao da se netko vrzma oko mog svijeta,promatrajući izdaleka. Isprva me ta sablasna prisutnost jako plašila,no kad sam ustanovila da mi ne čini ništa loše, moja je tjeskobaotupjela. Počela sam se pitati postoji li kakav kozmički viši cilj u tomešto osjećam. Možda je tatin duh bio u blizini. Ta bi me pomisaoobično ohrabrila, ali noćas je bilo drugačije. Osjećala sam tuprisutnost poput leda na koži.Okrenuvši malčice glavu, ugledala sam sjenovit oblik kako se pruža

podom moje sobe. Naglo sam se obrnula prema prozoru jer jekoprenasta mjesečina što je prodirala kroz okno bila jedina svjetlostkoja je u sobi mogla stvoriti sjenu. No ondje nije bilo ničega. Privilasam jastuk uza sebe i uvjeravala se kako je to samo oblak prelaziopreko mjeseca. Ili je vjetar nosio neko smeće. Ipak, nekoliko samminuta čekala da mi se puls umiri.Dok sam smogla hrabrosti da izađem iz kreveta, dvorište ispod mog

prozora bilo je tiho i mirno. Jedini zvuk stvarale su grane drveta kojesu strugale o kuću i moje srce, koje mi je bubnjalo pod kožom.

POGLAVLJE3

Trener McConaughy stajao je ispred ploče neumorno drobeći onečemu, ali moj um bio je daleko od znanstvenih zakučastosti.Marljivo sam smišljala razloge zašto Patch i ja više ne bismo trebali

biti partneri i popisivala ih na pozadini nekog starog testa. Čim satzavrši, namjeravala sam pokazati svoje argumente Treneru. Nesurađuje u zadacima, napisala sam. Ne pokazuje zanimanje zatimski rad.No najviše su me mučile stvari koje nisu bile na popisu. Položaj

Patcheva madeža bio mi je jeziv i bila sam prestrašena zbogsinoćnjeg incidenta na svom prozoru. Nisam izravno optuživalaPatcha da me uhodi, ali nisam mogla zanemariti podudarnost štosam gotovo sigurna da sam vidjela nekoga kako zuri kroz moj prozorsvega nekoliko sati nakon što sam se našla s njim.Na pomisao da me Patch uhodi, uvukla sam ruku u prednji džep

svog ruksaka i iz jedne bočice istresla dvije tablete, progutavši ihcijele. Načas su mi zapele u grlu, ali onda su otišle dolje.Krajičkom oka uhvatila sam Patcheve podignute obrve.Razmislila sam o tome da mu objasnim kako sam anemična i kako

moram uzimati željezo nekoliko puta na dan, osobito kada sam podstresom, no predomislila sam se. Anemija nije opasna po život... akouzimam redovite doze željeza. Nisam bila toliko paranoična dapomislim kako mi Patch želi nauditi, ali moje zdravstveno stanje biloje slaba točka koju mi se činilo bolje zatajiti."Nora?"Trener je stajao pred razredom, ispruženih ruku koje su odavale da

nešto čeka - moj odgovor. Vrućina se polako probijala u mojeobraze. "Možete li ponoviti pitanje?" upitala sam. Cijeli razred sesmijuljio.Trener je rekao, pomalo razdraženo: "Kakve te osobine privlače u

potencijalnom seksualnom partneru?""Potencijalnom seksualnom partneru?""Daj, hajde, nemamo čitavo poslijepodne."Čula sam kako se Vee smije iza mene.Kao da mi se grlo stisnulo. "Želite da navedem osobine...?""Potencijalnog seksualnog partnera, da, ako bi bila toliko ljubazna."

Nehotice sam postrance pogledala Patcha. Sjedio je opuštenonaslonjen, gotovo zavaljen, zadovoljno me proučavajući. Načas segusarski osmjehnuo i usnama oblikovao Mi čekamo.Položila sam ruke jednu preko druge na stol u nadi da tako

izgledam staloženije nego što se osjećam. "Još nikad nisamrazmišljala o tome." "Pa, brzo razmisli." "Možete li prvo pitati nekogdrugog?"Trener nestrpljivo mahne prema mojoj lijevoj strani. "Idemo, Patch."Za razliku od mene, Patch je progovorio samopouzdano. Namjestio

se tako da mu je tijelo bilo lagano nagnuto prema meni, a našakoljena razdvojena svega nekoliko centimetara."Inteligentna. Privlačna. Ranjiva."Trener je marljivo pisao pridjeve na ploču. "Ranjiva?" zapita. "Kako

to?"Vee progovori. "Kakve to veze ima s lekcijom koju radimo? Jer ja

nigdje u udžbeniku ne pronalazim ništa o željenim osobinamaseksualnog partnera."Trener je prestao pisati i pogledao preko ramena. "Svaka životinja

na planetu privlači seksualne partnere u svrhu razmnožavanja. Žabenapuhuju tijela. Mužjaci gorile busaju se o prsa. Jeste li ikada vidjelimužjaka jastoga kako se propinje na vrhove nogu i škljoca kliještima,zahtijevajući pozornost ženki? Privlačnost je prvi element urazmnožavanju svih životinja, uključujući ljude. Zašto nam ti ne bidala svoj popis, gospođice Sky?"Vee je podigla pet prstiju. "Prekrasan, bogat, blag, vrlo zaštitnički

nastrojen i malčice opasan." Nakon svakog opisa spuštala je pojedan prst.Patch se nasmijao u sebi. "Problem s ljudskom privlačnošću je u

tome što se ne zna hoće li hiti uzvraćena.""Izvrsna primjedba", reče Trener."Ljudska su bića ranjiva", nastavi Patch, "jer mogu osjećati bol." Na

to Patchevo koljeno kucne u moje. Odmaknula sam se, ne usuđujućise čak ni sebe zapitati što mu je to značilo.Trener kimne. "Složenost ljudske privlačnosti - i reprodukcije - jedna

je od karakteristika koje nas odvajaju od drugih vrsta."Učinilo mi se da sam čula kako je Patch na to ironično otpuhnuo, no

bio je to veoma tih zvuk pa nisam bila sigurna.

Trener je nastavio: "Od pamtivijeka žene su privlačili partneri srazvijenim vještinama preživljavanja - kao što su inteligencija itjelesne sposobnosti - jer izglednije je da će muškarci s takvimosobinama na kraju dana donijeti večeru." Podignuo je oba palca inacerio se. "Večera jednako opstanak, ekipo."Nitko se nije nasmijao."Isto tako", nastavi on, "muškarce privlači ljepota jer ona ukazuje na

zdravlje i mladost - nema se smisla pariti s boležljivom ženom kojaneće biti tu da odgaja djecu." Trener podigne naočale po hrptu nosa izahihoće."To je užasno seksistički", usprotivi se Vee. "Recite mi nešto što ima

veze sa ženom dvadeset prvog stoljeća.""Pristupiš li razmnožavanju ne gubeći iz vida znanost, gospođice

Sky, uvidjet ćeš da su djeca ključ opstanka naše vrste. A što višedjece imaš, to je veći tvoj doprinos genskoj zalihi."Gotovo da sam čula kako Vee koluta očima. "Mislim da se konačno

približavamo današnjoj temi. Seksu.""Uskoro", reče Trener, podignuvši prst. "Prije seksa ide privlačnost,

ali poslije privlačnosti ide govor tijela. Potencijalnom seksualnompartneru morate prenijeti poruku 'Zainteresiran sam', ali ne timriječima."Trener uperi prst pored mene. "Dobro, Patch. Recimo da si na

tulumu. Soba je puna djevojaka svih oblika i veličina. Vidiš plavuše,brinete, crvenokose, nekoliko crnki. Neke su brbljave, drugeizgledaju povučeno. Nađeš djevojku koja odgovara tvome profilu -privlačnu, inteligentnu i ranjivu. Kako joj daješ do znanja da sizainteresiran?""Odvedem je nastranu. Razgovaram s njom.""Dobro. A sad važno pitanje — po čemu znaš je li zagrizla ili želi da

odeš dalje?""Proučavam je", reče Patch. "Razmišljam o tome što misli i osjeća.

Ona se neće samo tako izjasniti i reći mi, pa moram paziti. Okreće lise tijelom prema meni? Gleda li me u oči, pa odvraća pogled? Grizeli se za usnicu i igra kosom, ovako kao Nora sada?"Smijeh se prolomio učionicom. Brzo sam spustila ruke u krilo.

"Zagrizla je", reče Patch, ponovno me trknuvši u nogu. Od svega štosam mogla učiniti, ja sam samo pocrvenjela.

"Izvrsno! Izvrsno!" reče Trener uzbuđeno, široko se smiješeći zbognaše pozornosti."Krvne se žile na Norinom licu šire i koža joj se žari", reče Patch.

"Ona zna da je procjenjujem. Sviđa joj se ta pozornost, ali ne znakako bi se nosila s njom.""Nisam pocrvenjela.""Živčana je", reče Patch. "Gladi se po ruci da odvuče pozornost sa

svoga lica na tijelo, ili možda na kožu. I jedno i drugo imaju snažanmarketinški potencijal."Umalo sam se ugušila. On se šali, rekla sam si. Ne, on je lud.

Nisam imala iskustva u ophođenju s luđacima i to se vidjelo. Činilomi se da većinu vremena koje provodim s Patchem buljim u njegaširom otvorenih usta. Ako gajim ikakve iluzije o držanju koraka snjime, morat ću smisliti drugačiji pristup.Položila sam dlanove na stol, visoko isturila bradu i pokušala

ostaviti dojam da mi je još preostalo dostojanstva. "Ovo je smiješno."Pruživši ruku na stranu pretjerano vragolasto, Patch ju je zakačio

na naslon mog stolca. Obuzeo me čudan osjećaj da je to prijetnjaupućena samo meni, da on ne primjećuje i da ne mari kako je razreddoživljava. Smijali su se, ali on kao da to nije čuo, gledajući me u očitoliko intenzivno da sam gotovo pomislila kako je za nas stvoriomalen, privatan svijet u koji nitko drugi ne može ući.Ranjiva, oblikovao je usnama.Ovila sam gležnjeve oko nogu svog stolca i naglo se nagnula

naprijed, osjetivši kako težina njegove ruke otpada s naslona. Janisam bila ranjiva. "I eto vam!" reče Trener. "Biologija na djelu.""Možemo li molim vas sada govoriti o seksu?" zapita Vee."Sutra. Pročitajte sedmo poglavlje i pripremite se za raspravu

odmah na početku."Zazvonilo je i Patch je bučno odgurnuo svoj stolac unatrag. "Ovo je

bilo zabavno. Hajde da to ponovimo koji put." Prije nego što samsmislila nešto sadržajnije od Ne, hvala, provukao se iza mene inestao kroz vrata."Pokrećem peticiju da Trener dobije otkaz", reče Vee, došavši do

mog stola. "Kakav mu je to danas bio sat? Kao razvodnjeni pornić.Dobro da tebe i Patcha nije postavio na tvoj stol, u horizontalu, tebebez odjeće, da radite Veliki Čin..."

Oplela sam je pogledom koji je govorio Izgledam li kao da želimreprizu?"Fijuu", reče Vee, ustuknuvši."Moram razgovarati s Trenerom. Nađemo se kod tvog ormarića za

deset minuta.""Dgovoreno."Došla sam do Trenerova stola, za kojim je sjedio pogrbljen nad

knjigom o košarci. Na prvi pogled, sva ona slova X i O stvarala sudojam da igra križić-kružić."Hej, Nora", rekao je ne dižući pogled. "Kako ti mogu pomoći?""Došla sam vam reći da se zbog novog rasporeda sjedenja i

izvedbe sata osjećam neugodno."Trener se naslonio i prekrižio ruke iza glave. "Meni se raspored

sjedenja sviđa. Gotovo kao ova nova igra jedan na jedan kojupripremam za subotnju utakmicu."Položila sam pred njega primjerak školskog kućnog reda i učeničkih

prava. "Po zakonu, nijedan se učenik ne bi smio osjećati ugroženounutar škole.""Osjećaš se ugroženo?""Osjećam se neugodno. I željela bih predložiti rješenje." Kako me

Trener nije prekinuo, samopouzdano sam udahnula. "Davat ćupoduke iz biologije bilo kojem učeniku iz bilo kojeg vašeg razreda -ako me opet premjestite pored Vee.""Patchu bi dobro došle poduke."Obuzdala sam se da ne zaškrgućem zubima. "Time se gubi

smisao.""Jesi li ga vidjela danas? Uključio se u razgovor. Cijele godine od

njega nisam čuo ni riječ, ali stavim ga pored tebe i - bingo. Popravitće mu se ocjena.""A Veeina će pasti.""Tako je to kad ne možeš pogledati ustranu da saznaš točan

odgovor", reče on sarkastično."Veein je problem premalo predanosti u radu. Davat ću joj poduke.""Ne može." Bacivši pogled na sat, rekao je: "Kasnim na jedan

sastanak. Jesmo li završili s ovime?"Namučila sam mozak tragajući za još nekim argumentom, no činilo

se da mi je netom ponestalo nadahnuća.

"Dat ćemo ovom rasporedu sjedenja još nekoliko tjedana. E da, biosam ozbiljan u vezi s davanjem poduka Patchu. Računam na tebe."Trener nije pričekao moj odgovor; zazviždao je melodiju iz Jeopardy ižurno izašao.Oko sedam sati nebo se smračilo do tamnoplave boje, a ja sam

zakopčala kaput da mi bude toplije. Vee i ja izlazile smo iz kina naparkiralište, nakon što smo pogledale Žrtvu. Pisanje osvrta nafilmove za eZine bio je moj posao, a s obzirom na to da sam većpogledala sve ostale filmove koji su igrali u kinu, pomirile smo se snajnovijim urbanim hororcem."Ovo je", reče Vee, "bio najčudovišniji film koji sam ikada vidjela.

Ubuduće više ne smijemo ići gledati ništa što podsjeća na horor."Meni je to odgovaralo. Uzmete li u obzir da je netko prošle noći

vrebao pred prozorom moje sobe i spojite li to s gledanjem veomanapetog filma o prikradanju danas, počinjala sam se osjećati pomaloparanoično."Možeš si to zamisliti?" reče Vee. "Živjeti cijeli život nemajući pojma

o tome da je jedini razlog zašto te održavaju na životu taj da teupotrijebe kao žrtvu?"Obje smo zadrhtale."I što je bilo ono s onim oltarom?" nastavila je, nepodnošljivo

nesvjesna toga da bih više voljela da govori o životnom ciklusugljivica nego o filmu. "Zašto je onaj zlikovac zapalio taj kamen prijenego što ju je svezao? Kad sam čula kako joj meso šišti...""Dobro!" gotovo sam viknula. "Kamo sada?""I samo još da kažem, ako me ikada itko onako poljubi, pobljuvat ću

se. Gnusno je preblaga riječ za ono što mu se događalo s ustima. Toje bila šminka, je l' da? Mislim, nitko u stvarnom životu nema takvausta...""Rok za moj osvrt je u ponoć", rekla sam, prekinuvši je."A, dobro. Onda, u knjižnicu?" Vee je otključala vrata svog

ljubičastog Dodge Neona iz 1995. "Užasno si čangrizava, znaš."Uvukla sam se na suvozačko sjedalo. "Zbog filma." Zbog voajera

na mom prozoru prošle noći."Nije to samo večeras. Primijetila sam", rekla je uz zločest osmijeh,

"da si neobično razdražljiva dobrih pola sata nakon biologije zadnjadva dana." "I to je lako. Zbog Patcha."

Vee je načas bacila oko na retrovizor. Namjestila ga je tako da sibolje vidi zube. Oblizala ih je, uvježbano se nasmiješivši. "Morampriznati, privlači me njegova tamna strana."Ja to nisam nimalo željela priznati, ali Vee nije bila jedina. Prema

Patchu osjećala sam privlačnost kakvu još nikada nisam osjetila niprema kome. Između nas bilo je nekog mračnog magnetizma. Unjegovoj blizini osjećala sam se namamljeno do ruba opasnosti.Stalno mi se činilo da bi bi me on mogao gurnuti preko tog ruba."Kad te slušam kako to govoriš, poželim..." zastala sam,

pokušavajući dokučiti što ja to zapravo poželim učiniti zbog toga štonas Patch privlači. Nešto neugodno."Reci mi da ne misliš da je zgodan", reče Vee, "i obećavam da ti ga

više nikad neću spomenuti."Ispružila sam ruku prema radiju. Sigurno smo mogle raditi nešto

bolje od toga da si upropastimo večer pozivajući Patcha, makar iapstraktno, u svoje društvo. Već je i sjedenje pored njega satvremena na dan, pet dana tjedno, bilo mnogo više nego što sammogla podnijeti. Nisam mu kanila posvećivati i svoje večeri."Onda?" ustrajala je Vee."Možda i jest zgodan. Ali ja bih to zadnja primijetila. Žao mi je,

nisam objektivna u vezi s tim.""Kako to misliš?""Tako da ne mogu prijeći preko njegove osobnosti. Nikakva ljepota

ne može to nadoknaditi.""Nije to ljepota. On je... britak. Seksi."Zakolutala sam očima.Vee je zatrubila i nagazila na kočnicu kad se neki auto ugurao

ispred nje. "Što je? Slažeš se, ili opaki i zločesti nisu tvoj tip?""Ja nemam svoj tip", rekla sam. "Nisam toliko uskogrudna."Vee se nasmijala. "Ti si, draga, i više nego uskogrudna -

ograničena si. Sputana. Tvoj je spektar velik otprilike kao jedan odonih Trenerovih mikroorganizama. U školi ima vrlo malo, a možda nitoliko, dečki koji bi ti se svidjeli.""To nije istina." Izgovorila sam te riječi automatski. Tek kad sam ih

izrekla, zapitala sam se koliko su točne. Nikad me nitko nije ozbiljnozainteresirao. Kakva sam ja čudakinja? "Ne radi se o dečkima, radise o... ljubavi. Nisam je pronašla."

"Ne radi se o ljubavi", reče Vee. "Radi se o zabavi."Podignula sam obrve, sumnjičavo. "Poljubiti dečka kojeg ne

poznajem - do kojeg mi nije stalo - je zabavno?""Nisi pazila na biologiji? Ne radi se samo o ljubljenju.""Aha", rekla sam prosvijetljenim tonom. "Genske zalihe dovoljno su

nakazne i bez mog doprinosa.""Hoćeš čuti za koga mislim da bi bio jako dobar?""Dobar?""Dobar", ponovila je, bestidno se osmjehnuvši. "Ne osobito." "Tvoj

partner.""Ne zovi ga tako", rekla sam. "'Partner' zvuči pozitivno."Vee se ugurala na parkirališno mjesto u blizini ulaza u knjižnicu i

ugasila motor. "Jesi li maštala o tome da ga poljubiš? Jesi li ijednompotajno pogledala ustranu i zamislila kako se bacaš na njega i ljubišga strastveno?"Blenula sam u nju s izrazom lica za koji sam se nadala da odaje

prestravljenu nevjericu. "Jesi li ti?"Vee se nacerila.Pokušala sam zamisliti što bi Patch učinio kad bi to doznao. Ma

koliko sam malo znala o njemu, osjećala sam njegovu averzijuprema Vee kao da je mogu opipati."On te nije vrijedan", rekla sam.Prostenjala je. "Pazi, tako ću ga samo još više poželjeti."U knjižnici smo zauzele stol na glavnom katu, u blizini književnosti

za odrasle. Otvorila sam laptop i natipkala: Žrtva, dvije i polzvjezdice. Dvije i pol vjerojatno je bilo premalo. No imala sam punuglavu svega i nisam se osjećala osobito pravdoljubivo.Vee je otvorila vrećicu sušenog čipsa od jabuka. "Hoćeš?""Ne, hvala, dobro sam."Zavirila je u vrećicu. "Ako ih ne pojedeš ti, morat ću ja. A zbilja ne

želim."Vee je bila na voćnoj dijeti prema krugu boja. Tri crvena ploda na

dan, dva plava, šaka zelenih...Podigla je komad čipsa od jabuke i pregledala ga sprijeda i straga."Koje je boje?" upitala sam."Zelene bljuvotine. Valjda."

Uto je Marcie Millar, jedina drugašica u povijesti Coldwaterskegimnazije koja je usto i navijačica školske momčadi, sjela na rubnašeg stola. Crvenkasto plava kosa bila joj je spletena u niskepletenice, a koža joj je kao i uvijek, bila skrivena ispod pola bočicetekućeg pudera. Bila sam prilično sigurna da sam dobro odmjerilakoličinu jer nije se vidjela nijedna Marciena pjegica. Nisam vidjelanijednu Marcienu pjegicu od sedmog razreda, kada je otkrilakozmetiku iz dućana Mary Kay. Donji rub njezine suknje i početaknjezinih gaćica dijelila su jedva dva centimetra... ako je nosilagaćice."Hej, Mamutice", obratila se Marcie Vee."Hej, Grdobino", otpovrnula je Vee."Moja mama traži modele za ovaj vikend. Plaća devet dolara na

sat. Mislila sam da bi te zanimalo."Marciena mama vodi lokalnu robnu kuću J.C.Penney, a vikendima

joj Marcie i ostatak njezinih navijačica glume modele za bikinije udućanskim izlozima koji gledaju na ulicu."Stvarno joj je teško pronaći modele za velike brojeve donjeg

rublja", reče Marcie."Zapela ti je neka hrana za zube", reče Vee Marcie. "Između

prednja dva. Izgleda kao čokoladni laksativ."Marcie si je oblizala zube i skliznula sa stola. Dok se udaljavala

kočo-pernim hodom, Vee si je stavila prst u usta i glumila da povraćau njezinu smjeru."Ima sreće što smo u knjižnici", obrati mi se Vee. "Ima sreće što se

nismo srele u mračnoj uličici. Zadnja šansa - hoćeš čipsa?""Neću."Vee je otišla baciti čips. Nekoliko minuta kasnije vratila se s

ljubavnim romanom. Sjela je pored mene i, pokazavši mi prednjekorice romana, rekla: "Jednoga dana to ćemo biti mi. Ugrabit će naspolugoli kauboji. Pitam se kakav je osjećaj poljubiti suncem opaljeneusnice hrapave od blata.""Prljav", promrmljala sam, uporno tipkajući."Kad smo već kod prljavog." Glas joj se neočekivano povisio. "Eno

našeg momka."Prestala sam tipkati kako bih provirila iznad laptopa i srce mi je

preskočilo. Patch je stajao na drugom kraju prostorije u redu za

zaduživanje knjiga. Okrenuo se kao da je osjetio da ga gledam.Gledali smo se u oči jednu, dvije, tri sekunde. Ja sam prva svrnulapogled, ali ne prije nego što mi se polako nasmiješio.Puls mi je pomahnitao i natjerala sam se da se priberem. Nisam se

htjela upuštati u to. Ne s Patchem. Ne ako sam pri zdravoj pameti."Idemo", rekla sam Vee. Zaklopila sam laptop i spremila ga u torbu.

Utrpala sam knjige u ruksak, ispustivši ih pritom nekoliko na pod.Vee reče: "Pokušavam pročitati naslov koji drži u rukama... čekaj

malo... Kako biti uhoda?"On ne zadužuje knjigu s takvim naslovom." No nisam bila sigurna.

"Ili je to ili je Kako zračiti seksi bez napora? "Ššš!" siknula sam."Smiri se, ne može nas čuti. Razgovara s knjižničarkom. Zadužuje

knjigu."Potvrdivši to brzim pogledom, shvatila sam da ćemo ga, ako sada

krenemo, vjerojatno sresti na izlazu. A onda ću mu morati nešto reći.Natjerala sam se da sjednem natrag na stolac i prionula na marljivotraženje ama baš ničega po svojim džepovima dok on ne završi."Ne misliš da je sumnjivo što je ovdje isto kad i mi?" upita Vee."A ti?""Ja mislim da on tebe prati.""Ja mislim da je to slučajnost." To baš i nije bilo posve istinito. Da

sam morala sastaviti popis od deset mjesta na kojima bih očekivalada ću naletjeti na Patcha bilo koje večeri, javna knjižnica ne bi seprobila među njih. Knjižnica se ne bi probila ni među prvih sto. Pa štoje onda radio ovdje?To je pitanje bilo osobito neugodno nakon onoga što se dogodilo

prošle noći. Nisam to niti spomenula Vee jer nadala sam se da će seu mom pamćenju odumirati i sahnuti sve dok ne bude kao da senikad nije ni dogodilo. Točka."Patch!" Vee je šaputala kao da je na pozornici. "Uhodiš li Noru?"Pritisnula sam joj dlan na usta. "Prestani. Ozbiljno." Složila sam

strogo lice."Kladim se da te on prati", rekla je Vee, odmaknuvši mi ruku.

"Kladim se da je to nekome već radio. Kladim se da ima nekuzabranu prilaženja. Trebale bismo se uvući u referadu. Sve bi to bilou njegovom učeničkom dosjeu.""Nećemo se uvući u referadu."

"Ja bih im mogla skrenuti pozornost. Dobra sam u skretanjupozornosti. Nitko ne bi vidio da si ušla. Bile bismo poput špijunki.""Mi nismo špijunke." "Znaš njegovo prezime?" zapita Vee. "Ne.""Znaš li bilo što o njemu?""Ne. I voljela bih da tako ostane.""Joj, daj. Ti voliš dobre misterije, a bolji nećeš naći.""Najbolji misteriji sadrže truplo. Nemamo truplo."Vee cikne: "Ne još!"Istresla sam i progutala dvije tablete željeza iz bočice u ruksaku.Vee je s Neonom uletjela na svoj kolni prilaz nedugo nakon devet i

pol. Ugasila je motor i zaljuljala ključeve preda mnom."Nećeš me odvesti kući?" upitala sam. Uzalud, znala sam odgovor."Magla je.""Manje sablasno od Patcha."Vee se naceri. "O joj. Toliko ti je na umu. Nije da te krivim. Što se

mene tiče, nadam se da ću ga noćas sanjati." Uf."A magla uvijek postane gušća u blizini tvoje kuće", nastavila je

Vee. "To me plaši po mraku."Dohvatila sam ključeve. "Puno ti hvala.""Ne krivi mene. Reci svojoj mami da se preselite negdje bliže. Reci

joj za ovaj novi klub koji se zove civilizacija i kako biste se vas dvijetrebale ubaciti.""Pretpostavljam da očekuješ da te pokupim sutra prije škole?" "Bilo

bi lijepo u pola osam. Častim doručkom." "Bolje ti je da valja.""Budi dobra prema mojoj bebici." Potapšala je upravljačku ploču

Neona. "Ali ne predobra. Ne smije pomisliti da je drugdje bolje."Dok sam vozila kući, dopustila sam svojim mislima da nakratko

polete k Patchu. Vee je imala pravo - nešto u vezi s njim bilo jenevjerojatno zamamno. I nevjerojatno jezivo. Što sam višerazmišljala o tome, to sam bila sigurnija da je nešto u vezi s njim...pomaknuto. To što me volio podbadati nije baš bila neka novost, alipostoji razlika između toga da me draži u razredu i toga da memožda pratio čak u knjižnicu kako bi to učinio. Ne bi si mnogo ljudidalo toliko truda... ako nemaju veoma dobar razlog.Na pola puta do kuće rominjanje kiše ispralo je koprenaste oblake

magle koji su lebdjeli iznad ceste. Podijelivši pozornost između cestei kontrola na volanu, pokušala sam pronaći brisače stakla.

Ulične su lampe iznad mene zatreperile, pa sam se zapitala primičeli se jača oluja. Ovako blizu oceana vrijeme se neprestano mijenjalo,a olujna kiša brzo bi se znala prometnuti u iznenadnu poplavu.Dodala sam Neonu gas.Vani su svjetla ponovno zatreperila. Osjećaj hladnoće počeo me

bockao po šiji, a dlačice na mojim rukama naježile su se. Moje šestočulo proglasilo je opću uzbunu. Zapitala sam se mislim li da me tkoprati. U retrovizora nije bilo nikakvih svjetala. Ni ispred nije bilonijednog auta. Bila sam posve sama. To nije bila osobito utješnapomisao. Potjerala sam auto na devedeset.Pronašla sam brisače, no čak ni u najvećoj brzini nisu bili dorasli

žestoku] pljusku. Crveno svjetlo na semaforu ispred mene prešlo je užuto. Stala sam, provjerila je li sve čisto, a tada ušla u raskrižje.Udarac sam začula prije nego što sam ugledala taman obris kako

se skliže poklopcem motora.Vrisnula sam i nagazila na kočnicu. Obris je udario u vjetrobran uz

krckav prasak.Nagonski sam trgnula volan oštro udesno. Stražnji se dio Neona

zanio, pa sam se zavrtjela raskrižjem. Obris se skotrljao preko rubapoklopca motora i nestao.Zadržavala sam dah, stišćući volan tako snažno da su mi zglavci

pobijeljeli. Podignula sam stopala s pedala. Auto se trgnuo i ugasio.On je čučao ni dva metra od mene, gledajući me. Uopće nije

izgledao... ozlijeđeno.Bio je odjeven posve u crno i stapao se s noći, pa mi je bilo teško

razaznati kako izgleda. Isprva nisam uspjela razabrati njegove crtelica, a onda sam shvatila da nosi skijaške naočale.Osovio se na noge, smanjivši udaljenost između nas. Pritisnuo je

dlanove na prozor vozača. Pogledi su nam se ukrstili kroz otvorenaočala. U njegovu kao da se zrcalio ubojit osmijeh.Udario je još jednom, staklo između nas zatreslo se.Upalila sam auto. Pokušala sam istovremeno ubaciti u prvu,

pritisnuti gas i otpustiti kvačilo. Motor je zabrujao, ali auto seponovno propeo i ugasio.Opet sam upalila motor, no smelo me neobično cviljenje metala.

Užasnuta, gledala sam kako se vrata počinju svijati. On - ih - je -trgao.

Ugurala sam mjenjač u prvu. Cipele su mi se sklizale po pedalama.Motor je zaurlao, igla na pokazivaču broja okretaja otišla je u crveno.Šakom je skršio prozor i staklo se rasulo u bezbroj komada.Rukom mi je prešao preko ramena, stegnuvši me oko nadlaktice.

Promuklo sam kriknula, nagazila gas i otpustila kvačilo. Neon jekrenuo uz škripu kotača. On me držao, stežući mi ruku, trčeći poredauta nekoliko metara prije nego što je odustao.Jurila sam naprijed tjerana adrenalinom. Pogledala sam u retrovizor

ganja li me, a onda ga pomaknula u drugom smjeru. Morala samstiskati usnice da ne bih zaridala.

POGLAVLJE4

Bježeći Hawthorneovom, prošla sam pored svoje kuće, okrenulase, presjekla do Beechove i uputila se natrag prema centruColdwatera. Nazvala sam Vee na brzo biranje."Nešto se dogodilo... ja... on... nešto... niotkuda... Neon...""Prekida mi. Što?"Obrisala sam nos nadlanicom. Drhtala sam od glave do pete.

"Pojavio se niotkud.""Tko?""On je..." pokušala sam sabrati misli i pretvoriti ih u riječi. "On je

naletio na Neon!""O, čovječe. O joj, o joj, joj. Udario te jelen? Jesi dobro? A kako je

Bambi?" Napola je kukala, napola gunđala. "A Neon?"Zaustila sam, no Vee me prekinula."Zaboravi. Imam osiguranje. Samo mi reci da nema komada jelena

svugdje po mojoj bebici... Nema komada jelena, je li?"Koji god bio odgovor koji sam joj umalo dala, nestao je u drugom

planu. Moj um bio je dva koraka ispred. Jelen. Možda bi čitava stvar iuspjela proći kao sudar s jelenom. Željela sam se povjeriti Vee, alinisam htjela ispasti luda. Kako objasniti da sam vidjela kako tip kojegsam udarila ustaje i počinje trgati vrata automobila? Razvukla samovratnik preko ramena. Nisam vidjela nikakve crvene tragove ondjegdje me stisnuo...Naglo sam se pribrala. Jesam li ja to uistinu razmišljala o tome da

poreknem da se to dogodilo? Znala sam što sam vidjela. Nisam toizmislila. "Koji kaos", reče Vee. "Ne odgovaraš. Jelen je zaglavljenizmeđu farova, zar ne? Voziš se okolo s jelenom ispred auta kaoralica.""Mogu prespavati kod tebe?" Htjela sam se skloniti s ulice. Od

mraka. Naglo udahnuvši, sjetila sam se da ću, kako bih došla doVee, morati ponovo proći kroz raskrižje gdje sam ga udarila."Ja sam dolje u svojoj sobi", reče Vee. "Uđi sama. Vidimo se

uskoro."Čvrsto stišćući volan, vozila sam Neon kroz kišu, moleći se da mi

semafor kod Hawthorneove učini uslugu i bude zelen. Bio je, pa samprošla kroz raskrižje uz gas do daske, gledajući ravno naprijed, no

istovremeno kradom zvjerajući u sjene duž ceste. Ni traga tipu saskijaškim naočalama.Deset minuta kasnije parkirala sam Neon na kolnom prilazu Veeine

kuće. Vrata su bila jako oštećena i morala sam ih snažno gurnutinogom kako bih izašla. Zatim sam dotrčala do ulaznih vrata,zaključala ih i pojurila niz stepenice u podrum.Vee je sjedila na krevetu prekriženih nogu, s bilježnicom preko

koljena, slušalicama u ušima i iPodom pojačanim do kraja. "Je li mibolje da vidim štetu odmah ili da pričekam dok ne odspavam baremsedam sati?" viknula je da nadjača glazbu."Možda ovo drugo."Vee je zaklopila bilježnicu i izvukla slušalice iz ušiju. "Daj da to

odradim."Kad smo izašle, dugo sam zurila u Neon. Noć nije bila topla, ali

vremenske prilike nisu bile uzrok tome što mi se naježila koža narukama. Vozačev prozor nije bio razbijen. Vrata nisu bila iskrivljena."Nešto nije u redu", rekla sam. No Vee me nije slušala. Marljivo je

pregledavala svaki kvadratni centimetar Neona.Prišla sam autu i dotaknula vozačev prozor. Čvrsto staklo. Zatvorila

sam oči. Kad sam ih opet otvorila, prozor je još uvijek bio netaknut.Pregledala sam auto odostraga. Načinila sam gotovo puni krug kad

sam stala kao ukopana.Tanka napuklina dijelila je vjetrobran popola.Vee ju je spazila u istom trenutku. "Sigurna si da to nije bila

vjeverica?"Moj um prizvao je sliku mrtvačkih očiju iza skijaških naočala. Bile su

toliko crne da nisam mogla razlikovati zjenice od šarenica. Crnekao... Patcheve."Vidi me, plačem od sreće", reče Vee, zalegnuvši se na Neonov

poklopac motora da ga zagrli. "Sitna mala napuklinica. I to je sve!"Uspjela sam se osmjehnuti, ali želudac mi je radio. Prije pet minuta

prozor je bio smrskan, a vrata savijena. Kako je auto sada izgledao,to se činilo nemoguće. Ne, činilo se ludo. No ja sam vidjela kakonjegova šaka razbija prozor i osjetila sam njegove nokte kako mi sezarivaju u rame.Nisam li?

Što sam se više trudila prisjetiti sudara, to sam manje uspijevala.Moje je sjećanje bilo zasjenjeno tamnim mrljama. Je li bio visok?Nizak? Mršav? Krupan? Je li išta rekao?Nisam se mogla sjetiti. To je bilo strašnije od svega.Vee i ja izašle smo iz njezine kuće idućeg jutra u sedam i petnaest i

odvezle se u Enzov bistro na doručak od toplog pjenušavog mlijeka.Ruku ovijenih oko šalice, nastojala sam toplinom otjerati ledenuhladnoću iz sebe. Bila sam se istuširala, odjenula potkošulju i vestukoje sam posudila iz Veeina ormara i nanijela malo šminke, ali jedvasam se sjećala svega toga."Nemoj sada pogledati", reče Vee, "ali gospodin Zelena Majica

stalno gleda ovamo, procjenjuje tvoje duge noge kroz traperice... O!Salutirao mi je. Ne zezam se. Kratki vojnički pozdrav s dva prsta.Kako slatko."Nisam je slušala. Sinoćnja nesreća cijelu mi se noć vrtjela po glavi,

otjeravši svaku nadu u san. Misli su mi bile zbrkane, oči suhe i teškei nisam se mogla koncentrirati."Zelena Majica izgleda normalno, ali njegov pratilac izgleda kao

strašno opak momak", reče Vee. "Zrači nekakvim upozorenjem ustilu ne-diraj-me. Daj reci da ne izgleda kao Drakulino mlado. Dajreci da mi se priviđa."Podignuvši pogled točno toliko da ga pogledam, a da to bude

neprimjetno, uočila sam njegovo naočito lice lijepo izraženih kostiju.Plava mu je kosa visjela do ramena. Oči boje kroma. Neobrijan.Besprijekorno odjeven u sako po mjeri, zelenu majicu i tamnedizajnerske hlače. Rekla sam: "Priviđa ti se.""Nisi vidjela te duboko usađene oči? Zašiljenu liniju kose na čelu?

Visoku tanku figuru? Možda je dovoljno visok čak i za mene."Vee je visoka gotovo metar i osamdeset pet, ali obožava štikle.

Visoke štikle. Usto nipošto ne izlazi s nižim dečkima."Dobro, što je?" upita me Vee. "Totalno si nedostupna. Ne brineš se

valjda zbog napukline na mom vjetrobranu? Pa što ako si udarilaneku životinju? Svakome se to može dogoditi. Doduše, izgledi za tobili bi puno manji kad bi se tvoja mama odselila iz divljine."Namjeravala sam reći Vee istinu o tome što se dogodilo. Uskoro.

Samo mi je trebalo malo vremena da sredim pojedinosti. Problem jebio u tome što nisam znala kako. Jedine pojedinosti koje su mi

preostale bile su u najboljem slučaju nejasne. Kao da mi je netkogumicom izbrisao pamćenje. Razmišljajući o tome, prisjetila sam sesnažnog pljuska koji je lijevao po prozorima Neona i zbog kojeg jevani sve bilo mutno. Možda sam stvarno udarila jelena?"Mmm, vidi ovo", reče Vee. "Zelena Majica ustaje. Eto ti tijela koje

redovito ide u teretanu. Definitivno ide prema nama, držeći pogledna nekretnini, odnosno tebi."Pola sekunde kasnije pozdravio nas je dubokim, ugodnim "Bok".Vee i ja istovremeno smo podigle pogled. Zelena Majica stajao je

odmah tlo našeg stola, palčeva zataknutih u džepove traperica. Imaoje plave oči i elegantno neurednu plavu kosu koja mu je zastiralačelo."Bok i tebi", reče Vee. "Ja sam Vee. Ovo je Nora Grey."Namrštila sam se na Vee. Nije mi se svidjelo što mu je rekla moje

prezime. smatrala sam da je time prekršila prešutni dogovor izmeđudjevojaka, a kamoli najboljih prijateljica, prilikom upoznavanja snovim dečkima. Malodušno sam mahnula i prinijela šalicu ustima,odmah si oprživši jezik.Privukao je stolac susjednog stola i sjeo na njega naopačke,

oslonivši podlaktice ondje gdje su mu trebala biti leđa. Pruživši miruku, rekao je: "Ja sam Elliot Saunders." Osjećajući se mnogopreviše službeno, stisnula sam je. "A ovo je Jules", dodao je,pokazavši bradom prema svom prijatelju, kojeg je Vee veomapodcijenila opisavši ga kao "visokog".Jules se čitav spustio na stolac pored Vee, koji kao da se smanjio

pod njegovim divovskim proporcijama.Ona mu se obrati: "Mislim da si ti najviši dečko kojeg sam ikada

vidjela. Ozbiljno, koliko si visok?""Dva metra i osam", promrmlja Jules, pogrbivši se na stolcu i

prekriživši ruke.Elliot se nakašlja. "Mogu li damama donijeti nešto za jelo?""Meni ne treba", rekoh, podignuvši šalicu. "Već imam."Vee me šutne ispod stola. "Ona će krafnu s pudingom od vanilije.

Može dvije.""Toliko o dijeti, ha?" zapitala sam Vee."Ha i tebi. Vanilija je voće. Smeđe voće." "Povrće je" "Sigurna si u

to?" Nisam bila sigurna.

Jules je zatvorio oči i prstima stisnuo hrbat nosa. Činilo se da jejednako oduševljen time što sjedi s nama kao i ja time što su došli.Dok je Elliot išao prema šanku, pratila sam ga pogledom.

Definitivno je bio srednjoškolac, ali još ga nikad nisam vidjela uColdwaterskoj gimnaziji. Sjetila bih ga se. Bio je šarmantan i otvoren,isticao se u mnoštvu. Da nisam bila toliko uzdrmana, možda bih se izainteresirala. Za prijateljstvo, možda i nešto više."Stanuješ u blizini?" zapita Vee Julesa."Mmm.""Ideš u školu?""Kinghorn." Način na koji je to rekao bio je pomalo ohol. "Nikad

čula.""Privatna škola. Portland. Počinje u devet." Zadigne rukav i baci

pogled na sat.Vee umoči prst u svoju mliječnu pjenu i poliže ga. "Je li skupa?"Jules je prvi put izravno pogleda. Raširi oči, pokazavši malo

bijeloga oko rubova šarenica."Ti si bogat? Kladim se da jesi", reče ona.Jules je blenuo u Vee kao da mu je upravo zgnječila muhu na čelu.

Bučno je odgurnuo stolac nekoliko centimetara i udaljio se od nas.Elliot se vratio s kutijom od šest krafni."Dva pudinga od vanilije za dame", rekao je, gurnuvši kutiju prema

meni, "i četiri s glazurom za mene. Mislim da je bolje da se sadnajedem jer ne znam kakva je kantina u Coldwaterskoj gimnaziji."Vee je skoro ispljunula mlijeko. "Ti ideš u Coldwatersku?""Od danas. Upravo sam se prebacio iz Kinghorna.""Nora i ja idemo u Coldwatersku", reče Vee. "Nadam se da cijeniš

svoju sreću. Sve što te zanima - uključujući i to koga da povedeš naFestival proljeća - samo pitaj. Nora i ja nemamo nikakav dogovor ...još."Zaključila sam da bi bilo vrijeme za razlaz. Julesu je očigledno bilo

dosadno i naporno, pa njegovo društvo nije godilo mom već i takonespokojnom raspoloženju. Veoma napadno pogledala sam na satna mobitelu i rekla: "Bolje da krenemo u školu, Vee. Moramo učiti zatest iz biologije. Eliote i Jules, bilo mi je drago.""Test iz biologije tek je u petak", reče Vee.

Iznutra sam se zgrčila. Izvana sam se nasmiješila kroza zube."Tako je. Htjela sam reći da ja imam test iz engleskog. DjelaGeoffreyja Chaucera." Svi su znali da lažem.Malo me mučilo što sam bila toliko gruba, osobito stoga što Elliot to

ničime nije zaslužio. Ali više nisam htjela sjediti ondje. Htjela sam senastaviti kretati naprijed, udaljiti se od prošle noći. Možda togubljenje pamćenja ipak nije bilo loše. Što prije zaboravim tunesreću, to će se prije moj život vratiti u normalu."Nadam se da će ti prvi dan biti stvarno sjajan, a možda se vidimo i

za ručkom", rekla sam Elliotu. Zatim sam povukla Vee za lakat iusmjerila je kroz vrata.Nastava je bila skoro gotova, imali smo još samo biologiju i, nakon

kratka zaustavljanja kod svog ormarića da zamijenim knjige, krenulasam prema razredu. Vee i ja stigle smo prije Patcha; sjela je nanjegov prazan stolac i kopala po svom ruksaku, izvukavši kutijubombona od cimeta."Na redu mi je neko crveno voće", rekla je, ponudivši mi kutiju."Da pogodim... cimet je voće?" odgurnula sam kutiju."Nisi jela ni za ručak", reče Vee, namrštivši se."Nisam gladna.""Lažljivice. Ti si uvijek gladna. Je li to zbog Patcha? Pa ne brineš se

valjda da te stvarno prati? Jer jučer, sve ono u knjižnici, ja sam sesamo šalila."Masirala sam sljepoočnice sitnim kružnim pokretima. Tupa bol koja

mi se smjestila iza očiju buknula je na spomen Patcha."Patch mi je najmanja briga", rekla sam. Što baš i nije bila istina."Ovo je moje mjesto, ako nemaš ništa protiv."Vee i ja istovremeno smo podignule pogled na zvuk Patcheva

glasa.Zvučao je prilično ugodno, no držao je pogled prikovan na Vee dok

je ustajala i prebacivala ruksak preko ramena. Kao da mu je bilaprespora; mahnuo je rukom prema prolazu, pokazujući joj da mu semakne s puta."Dobro izgledaš, kao i uvijek", rekao mi je, sjedajući. Naslonio se i

ispružio noge ispred sebe. Znala sam da je visok, ali još nikad nisampokušala procijeniti koliko. Zagledavši se sada u duljinu njegovih

nogu, pretpostavila sam da je viši od metar osamdeset. Možda čakmetar osamdeset pet."Hvala", odgovorila sam bez razmišljanja. Odmah sam to poželjela

povući. Hvala? Od svega što sam mogla reći, "hvala" je bilo najgore.Nisam htjela da Patch pomisli kako mi se sviđaju njegovikomplimenti. Jer mi se i nisu sviđali... uglavnom. Nisi trebao bitiosobito pronicljiv da shvatiš da on donosi probleme, a ja sam uživotu imala već dosta problema. Nije mi bilo do toga da ih prizivamjoš. Budem li ga ignorirala, možda će na kraju odustati od pokušajada pokrene razgovor. I onda ćemo moći sjediti jedno pored drugog uskladno, kao i svi ostali partneri u učionici."A lijepo i mirišeš", reče Patch."To se zove tuš." Buljila sam ravno pred sebe. Kako nije odgovarao,

okrenula sam se prema njemu. "Sapun. Šampon. Topla voda.""Gola. Znam kako to ide."Zaustila sam da promijenim temu, no zvono me presjeklo."Pospremite knjige", reče Trener stojeći iza katedre. "Podijelit ću

vam probni test da vas zagrijem za pravi test u petak." Zaustavio seispred mene, liznuvši prst da odvoji testove. "Hoću petnaest minutatišine dok odgovarate na pitanja. Onda ćemo razgovarati o sedmompoglavlju. Sretno."Probijala sam se kroz prvih nekoliko pitanja, odgovarajući na njih

ritmičnim izlijevanjem upamćenih činjenica. Ako ništa drugo, test jeprisvojio moju koncentraciju, istisnuvši na rubove terena sinoćnjunesreću i glasić koji je u zakutku mog uma preispitivao mojementalno zdravlje. Zastavši da otresem grč od pisanja iz ruke,osjetila sam kako se Patch nagnuo prema meni."Izgledaš umorno. Teška noć?" šapnuo je."Vidjela sam te u knjižnici." Pazila sam na to da mi olovka klizi po

testu, tako da izgleda kao da marljivo radim."Vrhunac moje večeri.""Jesi li me pratio?"Zabacio je glavu i tiho se nasmijao.Pokušala sam iz drugog kuta. "Što si ondje radio?""Posuđivao knjigu."Osjetila sam Trenerove oči na sebi i posvetila se testu. Kad sam

odgovorila na još nekoliko pitanja, kradom sam pogledala ulijevo.

Iznenadila sam se otkrivši da Patch već gleda u mene. Nasmiješiose.Srce mi je iznenada poskočilo, smeteno tim čudnovato privlačnim

osmijehom. Na vlastiti užas, bila sam toliko zatečena da mi je ispalaolovka. Odbila se od stola nekoliko puta prije nego što se skotrljalapreko ruba.Patch se sagnuo da je podigne. Držao ju je na raširenom dlanu i

morala sam se koncentrirati da ne dotaknem kožu dok sam jeuzimala."Nakon knjižnice", šapnula sam, "kamo si otišao?""Zašto?""Jesi Ii me pratio?" pitala sam poluglasno."Izgledaš malo izbezumljeno, Nora. Što je bilo?" Obrve su mu se

zabrinuto podigle. Sve je to bila gluma, jer njegove crne očiposprdno su iskrile. "Pratiš li me?" "Zašto bih ja tebe pratio?""Odgovori na pitanje.""Nora." Upozorenje u Trenerovu glasu vratilo me testu, ali nisam

mogla ne razmišljati o tome kako bi glasio Patchev odgovor i zbogtoga sam se poželjela odmaknuti što dalje od njega. Na drugi krajprostorije. Na drugi kraj svemira.Trener je puhnuo u zviždaljku. "Vrijeme je isteklo. Pošaljite svoje

testove naprijed. Očekujte slična pitanja u petak. A sad," - protrljao jedlanove, a ja sam zadrhtala od tog suhog zvuka - "na današnjulekciju. Gospođice Sky, želite li načeti našu temu?""S-e-k-s", objavi Vee.To je bilo zadnje što sam čula prije nego što sam se isključila. Prati

li me Patch? Je li on lice iza skijaških naočala - ako uopće postojiikakvo lice iza skijaških naočala? Što hoće? Obgrlila sam vlastitelaktove, najednom me obuzela hladnoća. Htjela sam da moj životponovno postane onakav kakav je bio prije nego što ga je Patchokupirao.Na kraju sata, zaustavila sam Patcha na odlasku. "Možemo li

porazgovarati?"On je već stajao, pa je sjeo na rub stola. "Što je?""Znam da ti ne želiš sjediti pored mene ništa više nego ja pored

tebe. Mislim da bi Trener razmislio o tome da nas razmjesti ako tiporazgovaraš s njim. Ako mu objasniš situaciju..."

"Situaciju?""Mi nismo... kompatibilni."Protrljao je čeljust dlanom, pokret promišljanja na koji sam se već

navikla u tih nekoliko kratkih dana koliko sam ga poznavala."Nismo?""Nije baš da sam ti rekla udarnu vijest.""Kad me Trener pitao za moj popis željenih osobina seksualnog

partnera, ja sam mu opisao tebe.""Povuci to.""Inteligentna. Privlačna. Ranjiva. Ne slažeš se?"Radio je to samo zato da bi mi se suprotstavio, a to me još više

uzrujalo. "Hoćeš li zamoliti Trenera da nas razmjesti ili nećeš?""Neću. Sve si mi draža."Što sam mu na to mogla reći? Očito je htio izvući reakciju iz mene.

Što nije bilo teško, s obzirom na to da nikad nisam znala kada sešali, a kada je ozbiljan.Pokušala sam ubaciti malo staloženosti u glas. "Mislim da bi ti bila

mnogo bolje kad bi sjedio s nekim drugim. I mislim da ti to znaš."Nasmiješila sam se napeto, ali ljubazno."Bojim se da bih završio pored Vee." Njegov osmijeh izgledao je

jednako ljubazno. "Neću izazivati sreću."Vee se pojavila kod našeg stola, gledajući sad u mene, sad u

Patcha. "Prekidam što?""Ne", rekla sam, naglim pokretom zatvorivši ruksak. "Pitala sam

Patcha što trebamo pročitati za zadaću. Nisam se mogla sjetiti kojeje stranice Trener rekao."Vee je rekla: "Zadaća piše na ploči, kao i uvijek. Kao da ti to već

nisi pročitala."Patch se nasmijao kao da je samome sebi ispričao vic.Poželjela sam znati što je pomislio, i to ne prvi put. Jer ponekad

sam bila sigurna da su ti njegovi privatni vicevi bili vezani isključivouz mene. "Još nešto, Nora?" rekao je."Ne", odgovorila sam. "Vidimo se sutra.""Jedva čekam." Namignuo mi je. Zbilja mi je namignuo.Kad je Patch otišao izvan slušnog dometa, Vee me zgrabila za

ruku. "Dobre vijesti. Cipriano. To mu je prezime. Vidjela sam naTrenerovom popisu učenika."

"A to je razlog za osmijeh jer...?""Svi znaju da učenici lijekove koje dobivaju na recept moraju

prijaviti u ured školske medicinske sestre." Povukla je prednji džepmog ruksaka, u kojem sam držala tablete željeza. "Isto tako, sviznaju da je sestrin ured prikladno smješten iza referade, gdje se,stjecajem okolnosti, čuvaju i učenički dosjei."Blistavih očiju, Vee me primila pod ruku i odvukla prema vratima.

"Vrijeme je za malo pravog njuškanja."

POGLAVLJE5

"Mogu li ti pomoći?"Usiljeno sam se nasmiješila tajnici referade, ponadavši se da ne

izgledam onako nepošteno kako sam se osjećala. "Imam lijek narecept koji svaki dan uzimam u školi, a prijateljica..."Na toj riječi zapeo mi je glas i zapitala sam se hoću li ikada više

ponovno poželjeti nazvati Vee svojom prijateljicom."... prijateljica mi je rekla da bih to trebala prijaviti sestri. Znate li je li

to točno?" Nisam mogla vjerovati da stojim ondje u namjeri da učinimnešto protuzakonito. U zadnje vrijeme ponašala sam se priličnoneprepoznatljivo. Prvo sam otišla tražiti Patcha u ozloglašenuigračnicu kasno navečer. Sad samo što nisam pronjuškala ponjegovu učeničkom dosjeu. Što je to bilo sa mnom? Ne - što je tobilo s Patchem, da se u vezi s njim nisam mogla prestati ponašatinerazborito?"O, jest", reče tajnica važno. "Svi lijekovi trebaju se prijaviti. Sestrin

ured je u ovom prolazu otraga, treća vrata lijevo, nasuprot učeničkimdosjeima." Pokazala je prema hodniku iza sebe. "Ako sestre nema,možeš sjesti na sklopivi krevet u njenom uredu. Trebala bi se vratitisvaki čas."Krivotvorila sam još jedan osmijeh. Stvarno sam se bila nadala da

neće ići tako lako.Odmičući hodnikom, zastala sam nekoliko puta da se osvrnem.

Nitko nije išao iza mene. Telefon na prednjem pultu zvonio je, no toje zvučalo kao nešto iz drugog svijeta u odnosu na mračan prolaz ukojem sam se nalazila. Bila sam posve sama, slobodna činiti što mevolja.Stala sam kod trećih vrata slijeva. Duboko sam udahnula i

pokucala, no prema zatamnjenu staklu na njima bilo je očito da jesoba prazna. Gurnula sam vrata. Nevoljko su se pomaknula,škripavo se otvorivši prema zbijenoj prostoriji s izgrebanim bijelimpločicama. Malo sam stajala na ulazu, gotovo priželjkujući da sesestra pojavi i da mi ne preostane ništa osini da prijavim tableteželjeza i odem. Brzim pogledom na suprotnu strana hodnika otkrilasam vrata s prozorčićem na kojem je pisalo UČENIČKI DOSJEI. Iona su bila mračna.

Usredotočila sam se na pomisao koja me potiho kopkala. Patch jetvrdio da prošle godine nije išao u školu. Bila sam prilično sigurna daje lagao, ali ako nije, je li onda uopće imao učenički dosje? Unajmanju ruku imao bi kućnu adresu, mozgala sam. I iskaznicucijepljenja, i ocjene iz prošlog polugodišta. Pa ipak. Mogućeizbacivanje iz škole činilo se velikom cijenom za to da zavirim uPatchevu iskaznicu cijepljenja.Ramenom sam se naslonila na zid i pogledala na sat. Vee mi je bila

rekla da čekam njezin znak. Rekla je da će biti očigledan. Sjajno.Telefon na prednjem pultu opet je zazvonio i tajnica je podignula

slušalicu.Grizući usnicu, drugi sam put kradom pogledala vrata s natpisom

UČENIČKI DOSJEI. Vrlo su vjerojatno bila zaključana. Učeničkidosjei po svoj su prilici bili strogo povjerljivi. Nije bilo bitno kakvu ćediverziju Vee smisliti; ako su vrata zaključana, ja neću ući.Prebacila sam ruksak na drugo rame. Otkucala je još jedna minuta.

Pomislila sam kako bih možda trebala otići... S druge strane, što akoVee ima pravo i on me prati? Kao njegovu partnericu iz biologije,redovit kontakt s njim mogao bi me ugroziti. Moja odgovornost bila jeda se zaštitim... nije li?Ako su vrata otključana i dosjei složeni abecednim redom, bez

problema bih brzo pronašla Patchev. Još nekoliko sekundi dapreletim ima li crvenih oznaka, i vjerojatno bih uspjela ući i izaći zamanje od minute. Što je toliko malo da bi se moglo reći da uopćenisam niti ušla.Vani, kod prednjeg pulta, zavladala je neobična tišina. Najednom se

iza ugla pojavila Vee. Hodala je prema meni postrance uza zid, upolučučnju,vukući ruke po zidu, kradom zvjerajući preko ramena. Onako kako

hodaju špijuni u starim filmovima."Sve je pod kontrolom", šapnula je."Što ju bilo s tajnicom?""Morala je načas otići.""Morala? Nisi je valjda ozlijedila?""Ovaj put nisam."Hvala Bogu na malim darovima.

"Prijavila sam bombu iz telefonske govornice tu vani", reče Vee."Tajnica je nazvala policiju, a onda otišla po ravnatelja.""Vee!"Potapšala se prstom po zapešću. "Vrijeme ide. Ne želimo biti ovdje

kad stigne murja."Pričaj mi o tome.Vee i ja odmjerile smo vrata učeničkih dosjea. "Makni se", reče Vee,

odgurnuvši me kukom.Navukla je rukav preko šake i zabila je u prozorčić. Nije se dogodilo

ništa."Ovo je bila vježba", rekla je. Zamahnula je da udari ponovno, no

ščepala sam joj ruku."Možda su otključana." Pritisnula sam kvaku i vrata su se širom

otvorila. "Ovo nije bilo ni približno toliko zabavno", rekla je Vee.Pitanje stava."Ti uđi", naredi mi Vee. "Ja ću držati stražu. Ako sve bude u redu,

nađemo se za jedan sat. Dođi u meksički restoran na uglu Drakeovei Meeehove." Hodajući u polučučnju, otišla je natrag hodnikom.Ostala sam tako stajati, ni unutra ni izvan uske prostorije koja je od

zida do zida bila obložena ladičarima za spise. Prije nego što mesavjest uspjela odgovoriti, zakoračila sam unutra i zatvorila vrata zasobom, naslonivši se leđima o njih.Uz dubok uzdah skinula sam ruksak i požurila naprijed, vukući prst

po prednjoj strani ladičara. Pronašla sam ladicu označenu s CAR-CUV. Ladica se uz štropot otvorila čim sam je povukla. Oznake nadosjeima bile su ispisane rukom i zapitala sam se je li Coldwaterskagimnazija posljednja škola u državi koja još ne rabi računala.Pogled mi je zapeo za prezime "Cipriano."Izvukla sam dosje iz pretrpane ladice. Načas sam ga držala u

rukama, nastojeći se uvjeriti da nema ničega osobito lošeg u tomešto se spremam učiniti. Pa što ako su unutra osobni podaci? KaoPatcheva partnerica iz biologije, imala sam pravo znati te stvari.Vani su glasovi ispunili hodnik.Šeprtljavo sam otvorila dosje i odmah se lecnula. To nije imalo

nikakvog smisla.Glasovi su se približavali.

Utrpala sam dosje nasumično u ladicu i gurnula je, pa se uz štropotvratila u ormarić. Kad sam se okrenula, ukipila sam se. S drugestrane stakla na vratima ravnatelj je stao usred koraka, pogledaprikovana na mene.Što god da je govorio toj grupi ljudi, koja se vjerojatno sastojala od

svih velikih igrača među nastavničkim osobljem, zamrlo je."Ispričajte me na trenutak", čula sam ga. Grupa je žurno otišla

dalje. On nije.Otvorio je vrata. "Ovamo je učenicima zabranjen pristup."Pokušala sam s bespomoćnim izrazom lica. "Jako mi je žao.

Pokušavam pronaći sestrin ured. Tajnica je rekla treća vrata desno,ali mislim da sam krivo brojila..." Podignula sam ruke uvis. "Izgubilasam se."Prije nego što je dospio odgovoriti, povukla sam zatvarač na

ruksaku. "Trebala bih prijaviti ovo. Tablete željeza", objasnila sam."Anemična sam."Načas me promatrao namrštena čela. Gotovo da sam osjećala

kako odvaguje mogućnosti: ostati ovdje i baktati se sa mnom, ili sebaviti prijavom bombe. Pokazao je bradom prema vratima. "Morašodmah izaći iz zgrade."Sirom je otvorio i pridržao vrata, a ja sam se provukla van ispod

njegove ruke, s osmijehom koji je venuo.Jedan sat kasnije uvukla sam se u kutni separe u meksičkom

restoranu na uglu Drakeove i Beechove. Na zidu iza mene visjeli sukeramički kaktus i punjeni kojot. Neki čovjek sa sombrerom širimnego što je on bio visok dobauljao je do mene. Drndajući akorde nagitari, pjevao mi je serenade dok mi je šefica sale donosila jelovnik.Namrštila sam se ugledavši natpis na koricama. Borderline. Nisamjoš nikad jela ondje, ali ime mi je bilo nekako poznato.Vee mi je prišla odostraga i svalila se u sjedalo prekoputa. Konobar

joj je bio za petama."Četiri chimichanga s dodatnom porcijom vrhnja, za prilog nachose

i crni grah", naručila je Vee, ne pogledavši u jelovnik."Jedan crveni burrito", rekla sam."Odvojeni računi?" upitao je."Ja ne plaćam za nju", izjavile smo Vee i ja istovremeno.

Kad je konobar otišao, rekla sam: "Četiri chimichange. Unaprijed seradujem što ću čuti njihovu vezu s voćem.""Daj me pusti. Umirem od gladi. Nisam ništa jela od ručka." Zastala

je "Ako ne brojiš bombone od cimeta, a ja ih ne brojim."Vee je putena, skandinavski plava i, na nepravovjeran način,

nevjerojatno seksi. Bilo je dana kad je mojoj ljubomori na putu stajalojedino naše prijateljstvo. Pored Vee, ja se mogu pohvaliti samonogama. I možda metabolizmom. Ali nipošto kosom."Samo da brzo donese taj čips", reče Vee. "Dobit ću alergijski osip

ako ne pojedem nešto slano u roku od četrdeset pet sekundi.Uostalom, koga briga za dijetu.""Salsa se radi od rajčica", pripomenula sam. "To je crveno. A

avokado Je voće. Valjda."Lice joj se razvedrilo. "I naručit ćemo bezalkoholne koktele od

jagode." Vee je imala pravo. Ta je dijeta bila lagana."Odmah se vraćam", rekla je, izvlačeći se iz separea. "Oni dani u

mjesecu. Nakon toga želim čuti ekskluzivu."Dok sam je čekala, zagledala sam se u spremača nekoliko stolova

dalje. Marljivo je krpom trljao stol. Bilo je nešto neobično poznato utome kako te kretao, kako mu je majica padala niz dobro definiranaleđa. Kao da je naslutio da ga netko gleda, uspravio se i okrenuo,pogledavši me ravno u oči točno u trenutku kad sam shvatila zaštomi je baš taj spremač toliko poznat.Patch.Nisam mogla vjerovati. Htjela sam se udariti po čelu, sjetivši se da

mi je rekao da radi u Borderlineu.Obrisavši ruke o pregaču, prišao mi je, očigledno uživajući u mojoj

smetenosti, dok sam se ja osvrtala tražeći izlaz kojim bih pobjegla,ali shvatila sam da se mogu pomaknuti samo još dublje u separe."Gle, gle", rekao je. "Nije ti dosta što me viđaš pet dana tjedno?

Morala si mi posvetiti i večer?""Ispričavam se zbog nesretne slučajnosti."Uvukao se na Veeino mjesto. Spustio je ruke na stol, koje su bile

toliko dugačke da su prešle na moju polovicu stola. Posegnuo je zamojom čašom, zavrtjevši je među prstima."Sva su mjesta zauzeta", rekla sam. Kako nije odgovarao, otela

sam mu svoju čašu i otpila gutljaj vode, slučajno progutavši kockicu

leda. Zarila me cijelim putem do dolje. "Ne bi li trebao raditi umjestoda se družiš s mušterijama?" procijedila sam.Nasmiješio se. "Sto radiš u nedjelju navečer?"Otpuhnula sam. Slučajno. "Ti to mene zoveš van?""Postaješ prpošna. Sviđa mi se to, Anđele.""Briga mene što se tebi sviđa. Ne idem van s tobom. Ne na spoj.

Ne sama." Htjela sam se živa pojesti zato što sam osjetila vrući srhna pomisao što bi jedna noć nasamo s Patchem mogla donijeti. Onto najvjerojatnije uopće nije mislio ozbiljno. Najvjerojatnije meizazivao zbog razloga poznatih samo njemu. "Čekaj malo, ti si tomene upravo nazvao Anđelom!" upitala sam."Što ako jesam?""Ne sviđa mi se to."Nacerio se. "Ostaje. Anđele."Nagnuo se preko stola, podignuo ruku do mog lica i palcem mi

obrisao ugao usta. Odmaknula sam se, prekasno.Protrljao je sjajilo za usnice između palca i kažiprsta. "Izgledala bi

bolje bez ovoga."Pokušala sam se prisjetiti o čemu smo razgovarali, ali ni približno

toliko jako koliko sam se trudila izgledati neuzdrmano njegovimdodirom. Prebacila sam kosu preko ramena na leda, nastavljajućirazgovor. "Uostalom, ne smijem izlaziti kad je idući dan škola.""Baš šteta. Ima neki tulum na obali. Mislio sam da bismo mogli otići

zajedno." Zvučao je stvarno iskreno.Nije mi bio jasan. Uopće. Onaj vrući srh od maloprije još mi je kolao

tijelom, pa sam snažno povukla iz slamke, pokušavajući rashladitiosjećaje gutljajem ledene vode. Biti nasamo s Patchem bilo bizanimljivo, ali i opasno. Nisam bila posve načisto zbog čega točno,no u tome sam vjerovala svojim nagonima.Na silu sam zijevnula. "No, kao što sam rekla, idući je dan škola."

Više u nadi da ću uvjeriti sebe negoli njega, dometnula sam: "Ako jetaj tulum zanimljiv tebi, gotovo sam sigurna da meni ne bi bio."Eto, pomislila sam. Slučaj zaključen.A onda sam, iz neba pa u rebra, rekla: "Zašto me uopće zoveš?"

Do tog sam trenutka uvjeravala samu sebe kako me ne zanima štoPatch misli o meni. No tada sam shvatila da je to laž. Premda bih se

kasnije zbog toga vjerojatno grizla, toliko me zanimao Patch da bih snjime pošla gotovo bilo kamo."Želim te izvući nasamo", reče Patch. Moji su se obrambeni zidovi

samo tako ponovno podigli."Čuj, Patch, ne želim biti gruba, ali...""Naravno da želiš.""Pa, ti si prvi počeo!" Krasno. Jako zrelo. "Ne mogu na taj tulum.

Kraj priče.""Zato što ne smiješ van noć prije škole ili zato što se bojiš biti

nasamo samnom?"Oboje." To mi je priznanje pobjeglo samo od sebe. "Bojiš se svih

muškaraca... ili samo mene?" Zakolutala sam očima kao da želimreći Gle, neću odgovoriti na tako glupo pitanje."Plašim te?" Njegove usne nisu odavale ništa, ali osjetila sam da

negdje odostraga skrivaju zamišljen smiješak.Da, istina, imao je takav učinak na mene. Usto je imao običaj zatrti

svaku logičnu misao u mom umu."Oprosti", rekla sam. "O čemu smo ono razgovarali?""O tebi.""O meni?""O tvojoj privatnosti."Nasmijala sam se, ne znajući kako da drugačije reagiram. "Ako se

radi o meni... i suprotnom spolu... Vee mi je već održala taj govor. Netrebam ga čuti dvaput.""I što kaže mudra stara Vee?"Igrala sam se rukama, pa sam ih sklonila s vida. "Ne razumijem

zašto te to toliko zanima."On blago odmahne glavom. "Zanima? Razgovaramo o tebi.

Fascinira me." Nasmiješio se i taj je osmijeh bio fantastičan. Učinakmu je bio ubrzani puls - moj ubrzan puls."Mislim da bi se trebao vratiti na posao", rekla sam."Ako ti to nešto znači, sviđa mi se pomisao da u školi nema nikoga

tko odgovara tvojim očekivanjima.""Zaboravila sam da si ti autoritet za moja takozvana očekivanja",

podsmjehnula sam se.Zbog načina na koji me pogledao, osjetila sam da zna sve o meni.

"Ti nisi prepredena, Nora. Niti si stidljiva. Samo ti treba jako dobar

razlog kako bi se potrudila nekoga upoznati.""Ne želim više razgovarati o sebi.""Misliš da svakoga znaš u dušu.""Nije istina", rekla sam. "Na primjer, eto, recimo, ne znam mnogo

o... tebi.""Nisi spremna za to da me znaš."Nije to rekao nimalo olako. Zapravo, njegov izraz lica bio je oštar

kao britva."Pogledala sam tvoj učenički dosje."Moje su riječi načas visjele u zraku, dok me Patch nije pogledao u

oči. "Prilično sam siguran da je to protuzakonito", mirno je rekao."Tvoj je dosje bio prazan. Nije bilo ničega. Čak ni iskaznice

cijepljenja."Nije niti pokušao glumiti iznenađenje. Naslonio se na sjedalo, očiju

svjetlucavih poput opsidijana. "A to mi govoriš jer se bojiš da ćuraširiti neku zarazu? Ospice ili zaušnjake?""To ti govorim jer želim da znaš da ja znam da nešto u vezi s tobom

nije normalno. Nisi uspio prevariti sve. Otkrit ću što si naumio.Razotkrit ću te." "Unaprijed se radujem."Porumenjela sam, prekasno shvativši dvosmislicu. Preko Patcheve

glave ugledala sam Vee kako se probija između stolova.Rekla sam: "Stiže Vee. Moraš ići."Ostao je sjediti, gledajući me, razmišljajući."Zašto me tako gledaš?" izazvala sam ga.Nagnuo se naprijed, pripremajući se da ustane. "Jer uopće nisi

nalik na ono što sam očekivao.""Nisi ni ti", otpovrnula sam. "Ti si gori."

POGLAVLJE6

Sljedeće jutro iznenadila sam se ugledavši Elliota kako dolazi naprvi sat tjelesnog baš u trenutku kad je zvonilo. Nosio je košarkaškehlače do koljena i bijelu Nikeovu majicu. Njegove visoke tenisiceizgledale su novo i skupo. Nakon što je predao neki papirić gospođiciSully, uzvratio mi je pogled. Mahnuo mi je spuštenom rukom ipridružio mi se na tribinama."Pitao sam se kada ćemo se ponovno sresti", rekao je. "U referadi

su shvatili da zadnje dvije godine nisam imao tjelesni. U privatnojškoli on nije obavezan. Sad raspravljaju kako da mi strpaju četirigodine tjelesnog U sljedeće dvije. I tako, evo me ovdje. Imam tjelesniprvi i četvrti sat." "Nisi mi rekao zašto si se prebacio ovamo", reklasam. "Izgubio sam stipendiju, a moji roditelji nisu mogli plaćatiškolarinu." Gospođica Sully puhnula je u zviždaljku. "Pretpostavljamda ta zviždaljka nešto znači", rekao mi je Elliot."Deset krugova oko dvorane bez rezanja zavoja." Ustala sam s

tribina. "Jesi li atletičar?"Elliot je poskočio, skakući na nožnim prstima. Nekoliko je puta

šakom probio zrak. Završio je aperkatom koji se zaustavio tik predmojom bradom. Nacerivši se, rekao je: "Atlet? Do srži.""Onda će ti se svidjeti smisao za humor gospođice Sully."Elliot i ja optrčali smo deset krugova zajedno, a potom krenuli van,

gdje je zrak bio začinjen sablasnom maglom. Kao da mi je začepilapluća, gušeći me. Nebo je pustilo nekoliko kišnih kapi, veoma setrudeći dogurati oluju na Coldwater. Bacila sam pogled premavratima zgrade, ali znala sam da je to uzalud; gospođica Sully bila jetvrdokorna."Trebam dva kapetana tima za softball", viknula je. "Dajte, živnite.

Da vidimo ruke u zraku! Bolje vam je da se javite ili ću ja odredititimova a nisam baš uvijek fer."Elliot podigne ruku."U redu", reče mu gospođica Sully. "Dođi ovamo, na kućnu bazu. A

kako bi bilo... Marcie Millar kao kapetan crvenog tima."Marcie pogledom odmjeri Elliota. "Navali.""Elliote, počni, odaberi prvoga", reče gospođica Sully.

Spojivši prste ispred brade, Elliot je proučavao razred kao daprocjenjuje naš udarački i obrambeni talent prema tome kakoizgledamo. "Nora", reče.Marcie zabaci glavu i nasmije se. "Hvala", reče Elliotu, uputivši mu

otrovan osmijeh koji je, iz meni nedokučivih razloga, opčaravaosuprotni spol."Na čemu?" zapita Elliot."Na tome što si nam prepustio pobjedu." Marcie uperi prst u mene.

"Postoji stotinu razloga zašto sam ja navijačica, a Nora nije.Koordinacija je na vrhu popisa."Pogledala sam Marcie stisnutim očima, a zatim prišla Elliotu i

navukla plavi prsluk preko glave."Nora i ja smo prijatelji", reče Elliot Marcie mirno, gotovo hladno.

Pretjerao je, ali nisam ga kanila ispravljati. Marcie je izgledala kao daju je netko polio kantom ledene vode, a ja sam uživala u tome."To je zato što nisi upoznao nikog boljeg. Poput mene." Marcie

omota kosu oko prsta. "Marcie Millar. Ubrzo ćeš čuti sve o meni." Ilijoj se kapak trznuo, ili mu je namignula.Elliot nije odgovorio baš ništa i time podigao moje mišljenje o

njemu. Manji frajer pao bi na koljena i počeo kumiti Marcie za bilokakvu mrvu pozornosti koju mu se udostoji pružiti."Hoćemo li stajati ovdje cijelo jutro i čekati da počne kiša ili idemo

na posao?" zapita gospođica Sully.Nakon podjele na timove, Elliot je poveo naš tim do naše klupe i

odredio redoslijed udaranja. Pruživši mi palicu, gurnuo mi je kaciguna glavu. "Ti si prva, Grey. Samo trebaš osvojiti jednu bazu."Zamahnuvši za probu i umalo ga pritom udarivši, rekla sam: "Ali

baš ali baš sam raspoložena za to da optrčim sve baze.""Doći ćemo i do toga." Usmjerio me na kućnu bazu. "Zakorači

prema lopti i zamahni svom snagom."Balansirala sam palicu na ramenu, razmišljajući o tome kako sam

možda trebala bolje paziti tijekom World Seriesa. Dobro, možda samtrebala gledati World Series. Kaciga mi je spala nisko na oči iodgurnula sam je uvis, nastojeći odmjeriti unutrašnje polje, koje segubilo ispod sablasnih koprena magle.Marcie Millar zauzela je svoje mjesto na bacačkom brežuljku. Loptu

je držala ispred sebe i primijetila sam da mi pokazuje srednji prst.

Uputila mi je još jedan otrovan osmijeh i poslala mi loptu u visokomluku. Okrznula sam je, zavitlavši je u blato s krive strane prekršajnelinije."To je udarac!" doviknula je gospođica Sully sa svog položaja

između prve i druge baze.Elliot je zaurlao s klupe: "Ova je imala puno spina - baci joj čistu!"

Trebao mi je koji trenutak da shvatim da se obraća Marcie, a nemeni.Lopta je ponovno krenula iz Marciene ruke, ocrtavajući luk po

turobnom nebu. Zamahnula sam, čisti promašaj."Drugi udarac", rekao je Anthony Amowitz kroz hvatačku masku.

Oštro sam ga pogledala.Odmaknula sam se za korak od baze i još nekoliko puta zamahnula

za probu. Zamalo sam udarila Elliota koji mi je prišao odostraga.Obgrlio me i primio palicu, njegove ruke bile su usporedno s mojima."Daj da ti pokažem", rekao mi je na uho. "Ovako. Osjećaš ovo?

Opusti se. Sad zaokreni kukove - sve je u kukovima."Osjetila sam kako mi se lice zažarilo zbog toga što nas je gledao

cijeli razred. "Mislim da sam shvatila, hvala.""Nađite sobu!" doviknula nam je Marcie. Svi su se obrambeni igrači

nasmijali."Kad bi joj bacila poštenu loptu", uzvratio joj je Elliot, "ona bi je

udarila.""Ja dobro bacam.""Ona dobro udara." Elliot je spustio glas, obrativši se samo meni.

"Prestani je gledati u oči čim ispusti loptu. Njezine lopte nisu čiste,pa ćeš se morati potruditi da ih pogodiš.""Zadržavamo igru, ljudi!" vikne gospođica Scully.U taj čas pozornost mi je privuklo nešto na parkiralištu iza naše

klupe. Učinilo mi se da me netko zazvao imenom. Okrenula sam se,no već sam tada shvatila da moje ime nije bilo izrečeno naglas. Bilomi je mirno izgovoreno u mislima.Nora.Patch je nosio ispranu plavu šiltericu, a prste je provukao kroz

mrežastu ogradu, naslonivši se na nju. Nije imao kaput, unatočvremenu. Samo crnina od glave do pete. Oči su mu bile neprozirne i

nepristupačne dok me gledao, no naslutila sam da se štošta zbivaloiza njih.Još jedan niz riječi prikrao se u moj um.Poduke iz udaranja? Kako... slatko.Duboko sam udahnula da se umirim i rekla samoj sebi da mi se te

riječi priviđaju. Jer u suprotnom morala bih razmotriti mogućnost dami Patch može ubacivati misli u glavu. Što nije bilo moguće.Jednostavno nije. Osim ako sam halucinirala. A to me plašilo više odpomisli da je prevladao uobičajene načine komunikacije i da mi se,ako poželi, može obraćati, a da uopće ne otvori usta."Grey! Pazi na igru!"Trepnula sam, prenuvši se baš na vrijeme da ugledam loptu kako

se okreće po zraku prema meni. Zamahnula sam unatrag, a tadasam začula još jedan curak riječi:Ne... još.Zastala sam, čekajući da lopta dođe do mene. Kad je počela padati,

zakoračila sam prema prednjem kraju baze. Udarila sam iz svesnage.Prolomio se gromoglasan prasak, a palica mi je zadrhtala u

rukama. Lopta je sunula prema Marcie, koja je pala ravno na dupe.Prošavši između međubaze i druge baze, lopta se odbila o travuvanjskog polja."Trči!" povikao je moj tim s klupe. "Trči, Nora!"Potrčala sam."Baci palicu!" vrištali su.Zavitlala sam je nastranu."Ostani na prvoj bazi!"Nisam ostala.Nagazivši na ugao prve baze, zaobišla sam je, sprintajući prema

drugoj. Loptu je sada imao lijevi vanjski, u poziciji da me izbaci izigre. Oborila sam glavu, radila rukama i pokušala se sjetiti kakoprofići na sportskim programima ulijeću u bazu. Na noge? Na glavu?Stanu, čučnu i naprave kolut naprijed?Leteći prema igraču druge baze, lopta se gubila iz mog vida.

Uzbuđeno skandiranje riječi "Baci se!" dopiralo je s klupe, ali ja sejoš nisam odlučila na što ću pasti u blato - na tenisice ili na ruke.

Igrač druge baze uhvatio je loptu u letu. Bacila sam se na glavu,raširenih ruku. Rukavica se pojavila niotkud, obrušivši se na mene.Udarila me u lice snažno vonjajući na kožu. Tijelo mi se strovalilo ublato, a u ustima mi je ostao zalogaj šljunka i pijeska što su mi setopili pod jezikom."Ispala je!" viknula je gospođica Sully.Prevrnula sam se na bok, pregledavajući si ozljede. Na bedrima

sam osjetila čudnovato toplo-hladno žarenje, a kad sam podignuladres, izgledala su blago rečeno kao da mi je netko na njih pustiodvije mačke. Došepavši do klupe, svalila sam se na nju."Zgodno", reče Elliot."Moja vratolomija ili moja razderana noga?" Privinuvši koljeno uz

prsa, nježno sam pokušavala otresti što više blata.Elliot se nagnuo ustranu i puhnuo mi u koljeno. Nekoliko većih

komada blata palo je na tlo.Uslijedio je trenutak neugodne tišine."Možeš hodati?" upitao je.Ustavši, dokazala sam da se još uvijek mogu služiti nogom, premda

je bila sva u blatu i ogrebotinama."Odvest ću te medicinskoj sestri, ako hoćeš. Da te previje", rekao

je."Ne, stvarno, dobro sam." Bacila sam pogled prema mjestu na

kojem sam prije vidjela Patcha. Više nije bio ondje."Ono kod ograde bio je tvoj dečko?" upita Elliot.Začudilo me što je Elliot primijetio Patcha. Bio mu je okrenut

leđima. "Nije", rekla sam. "Samo prijatelj. Zapravo, čak ni to. Partnerna biologiji.""Pocrvenjela si.""Valjda od vjetra."Patchev glas još je odjekivao u meni. Srce mi je radilo brže, ali

barem mi se krv rashladila. Je li se on to meni izravno obratio umislima? Postoji li između nas neka neobjašnjiva veza koja toomogućuje? Ili silazim s uma?Elliot se nije doimao posve uvjereno. "Sigurna si da između vas

dvoje nema ništa? Ne želim ganjati zauzetu djevojku." "Ništa."Barem ništa što ja kanim dopustiti. Čekaj. Što je Elliot rekao?"Molim?" rekla sam.

On se nasmiješio. "Luka Delphic ponovno se otvara u subotunavečer, pa Jules i ja razmišljamo da odemo onamo. Vrijeme ne bitrebalo biti previše ružno. Možda biste ti i Vee htjele s nama?"Načas sam razmislila o tom pozivu. Bila sam prilično sigurna da će

me Vee ubiti ako odbijem Elliota. Osim toga, izlazak s Elliotom učiniomi se dobrim načinom da se riješim te neugodne privlačnosti premaPatchu."Zvuči kao plan", rekla sam.

POGLAVLJE7

Bila je subota uvečer, a Dorothea i ja bile smo u kuhinji. Upravo jestavila vatrostalnu posudu u pećnicu i pregledavala je popiszadataka koji je moja mama magnetom pričvrstila na hladnjak."Zvala je tvoja majka. Neće doći kući do nedjelje kasno navečer",

reče Dorothea dok je trljala sudoper Ajaxom tako jako da je menezabolio lakat. "Ostavila je poruku na sekretarici. Želi da je nazoveš.Zoveš je svake noći prije spavanja?"Sjedila sam na tronošcu i jela pecivo s maslacem. Baš sam odgrizla

golem zalogaj, a sad me Dorothea gledala kao da čeka odgovor."Mm-mmm", rekla sam, kimnuvši."Danas je došlo pismo iz škole." Bradom je pokazala hrpicu

pošiljaka na pultu. "Znaš možda zbog čega?"Slegnula sam ramenima što sam nevinije mogla i rekla: "Nemam

pojma." No prilično sam dobro naslućivala o čemu se radilo. Prijedvanaest mjeseci otvorila sam ulazna vrata policiji. Imamo loševijesti, rekli su. Sprovod mog oca uslijedio je tjedan dana kasnije.Nakon toga, svakog ponedjeljka poslijepodne, u zakazanom terminu,odlazila sam dr. Hendricksonu, školskom psihologu. Zadnje samdvije seanse preskočila i ako ovaj tjedan ne donesem ispričnicu, bitću u gabuli. Pismo je najvjerojatnije bilo upozorenje."Imaš planove za večeras? Ti i Vee imate nešto na umu? Možda

neki film tu u kući?""Možda. Zbilja, Dorth, mogu ja očistiti taj sudoper kasnije. Dođi,

sjedni i... dovrši drugu polovicu mog peciva."Dorotheina siva punđa raspala se dok je ribala. "Sutra idem na

neku konferenciju", rekla je. "U Portland. Predavat će doktoricaMelissa Sanchez. Ona kaže da mislima postaješ više seksi. Hormonisu jake droge. Ako im ne kažemo što želimo, osvećuju se. Radeprotiv nas." Dorothea se okrenula, uperivši bocu Ajaxa prema menikako bi to naglasila. "Sad se ujutro probudim i odem do ogledala scrvenim ružem. 'Ja sam seksi', napišem. 'Muškarci me žele.Šezdeset pet godina je kao ponovo dvadeset pet.'""Misliš da funkcionira?" upitala sam, silno se trudeći da zatomim

osmijeh."Funkcionira", trezveno reče Dorothea.

Polizala sam maslac s prstiju, odugovlačeći u potrazi za prikladnimodgovorom. "Znači, vikend ćeš provesti u ponovnom osmišljavanjusvoje seksi strane.""Svaka žena treba ponovno osmišljavati svoju seksi stranu - sviđa

mi se to. Moja je kći povećala grudi. Rekla je da je to učinila zbogsebe, ali koja si žena ugrađuje cice zbog sebe? One su teret.Napravila si je cice za nekog muškarca. Nadam se da ti ne radišgluposti zbog nekog dečka, Nora." Priprijetila mi je prstom."Vjeruj mi, Dorth, nema dečki u mom životu." Dobro, možda su

dvojica vrebala iz prikrajka, kružila oko mene izdaleka, ali kakonijednoga od njih nisam dobro poznavala, a jedan me usto i plašio,osjećala sam se sigurnije zažmirivši i praveći se da ih nema."To je i dobro i loše", rekla je Dorothea prijekorno. "Nađeš krivog

dečka, prizoveš nevolje. Nađeš pravog dečka, nađeš ljubav." Glas jojse nostalgično ublažio. "Kad sam ja bila mlada djevojka uNjemačkoj, morala sam birati između dva dečka. Jedan je bio jakozločest. Drugi je bio moj Henry. U sretnom smo braku već četrdeset ijednu godinu."Bilo je vrijeme za promjenu teme. "Kako je, ovaj, tvoje kumče...

Lionel?"Razrogačila je oči. "Sviđa ti se mali Lionel?""Neeee.""Mogu nešto srediti...""Ne, Dorothea, stvarno. Hvala ti, ali... sad bih se radije bavila svojim

ocjenama. Želim se upisati na neki vrhunski fakultet." "Ako ikadbudeš...""Reći ću ti"Dovršila sam pecivo uz monoton zvuk Dorotheina brbljanja, uz

povremeno kimanje ili ubacivanje "a-ha" kad god bi zastala toliko dapričeka moj odgovor. Bila sam zaokupljena dvoumljenjem o tomejesam li se te večeri uistinu željela naći s Elliotom ili ne. Isprva je tajdogovor zvučao kao sjajna zamisao. No što sam više razmišljala onjemu, to me više obuzimala sumnja. Poznavala sam Elliota tek dvadana, prvo. I nisam bila sigurna što bi rekla moja mama, drugo. Većje bilo kasno, a do Delphica je bilo najmanje pola sata vožnje. Jošvažnije, vikendi u Delphicu bili su na glasu kao divlji.Telefon je zazvonio i na identifikatoru poziva pojavio se Veein broj.

"Imamo li kakav plan za večeras?" željela je znati.Zaustila sam, pažljivo odvagujući odgovor. Nakon što kažem Vee

za Elllotov poziv, više neće biti uzmaka.Vee je vrisnula. "O čovječe! O joj, o joj, o joj. Upravo sam prolila lak

za nokte po kauču. Pričekaj me, idem po papirnate ubruse. Otapa livoda lak za nokte?" Vratila se časak kasnije. "Mislim da sam uništilakauč. Večeras moramo izaći. Ne želim biti ovdje kad moje najnovijeslučajno umjetničko djelo bude otkriveno."Dorothea se bila preselila niz hodnik u kupaonicu. Nisam željela

provesti cijelu večer slušajući je kako stenje iznad sanitarija dok ihčisti, pa sam donijela odluku. "Što misliš o luci Delphic? Elliot i Julesidu. Hoće se naći s nama.""Pa što odmah nisi rekla! To je ključan podatak, Nora. Dolazim po

tebe za petnaest minuta." Ostala sam na telefonu iz kojeg je izlaziozvuk slobodnog biranja.Otišla sam gore i navukla udobnu bijelu majicu od kašmira, tamne

traperice i tamnoplave mokasine za vožnju. Prstom sam oblikovalakosu oko lica, onako kako sam navikla sređivati svoje prirodneuvojke i... voila! Donekle pristojne spirale. Udaljila sam se od zrcalada se dvaput odmjerim od glave do pete i proglasila svoj izglednegdje između nehajnog i gotovo seksi.Točno petnaest minuta kasnije, Vee je uletjela s Neonom na moj

kolni prilaz i odsječno potrubila. Meni je trebalo deset minuta vožnjedo njezine kuće, no ja sam obično pazila na ograničenje brzine. Veeje razumjela riječ brzina, ali ograničenje nije bilo u njezinuvokabularu."Idem u luku Delphic s Vee", doviknula sam Dorothei. "Ako mama

nazove, možeš joj to prenijeti?"Dorothea je izašla iz kupaonice gegajući se. "Skroz u Delphic?

Ovako kasno?""Dobar provod na konferenciji!" rekla sam, utekavši kroz vrata prije

nego što se stigne usprotiviti ili nazvati mamu.Veeina plava kosa bila je skupljena u visok konjski rep iz kojeg su

se prosipali veliki, raskošni uvojci. Zlatni koluti ljuljali su joj se naušima. Ruž crven kao trešnja. Crna maskara koja izdužuje trepavice."Kako to uspijevaš?" zapitala sam. "Imala si pet minuta da se

spremiš."

"Uvijek spremna." Vee me zabljesne smiješkom. "Ja sam sansvakog izviđača."Kritički me pogledala."Što je?" rekla sam."Noćas se nalazimo s dečkima.""U toku sam, da.""S dečkima koji vole cure koje izgledaju kao... cure." Podigla sam

obrve. "A kako ja izgledam?""Kao da si izašla iz kade i zaključila da je već i to dovoljno da

izgledaš pristojno. Nemoj me krivo shvatiti. Odjeća je dobra, kosa jeu redu, ali ostatak... Evo ti." Zavukla je ruku u torbicu. "Kako sam jadobra prijateljica, posudit ću ti ruž. I maskaru, ali samo ako sezakuneš da nemaš neku zaraznu očnu bolest.""Ja nemam očnu bolest!""Moram se osigurati.""Hvala, neću."Vee zine, napola u šali, napola ozbiljno. "Osjećat ćeš se gola bez

toga!" "Zvuči baš kao izgled koji bi se tebi svidio", rekla sam. Istini zavolju, imala sam zbrkane osjećaje oko toga što se nisamnašminkala. Ne zbog toga što se doista jesam osjećala pomalo gola,već zbog toga što mi je prijedlog da se ne šminkam dao Patch. Kakobih obodrila samu sebe, rekla sam si da moje dostojanstvo nije nakocki. Kao ni moj ponos. Dobila sam prijedlog i imala dovoljnootvoren um da ga iskušam. Nisam htjela priznati da sam ga odlučilaisprobati baš one noći kad sam znala da neću vidjeti Patcha.Pola sata kasnije Vee nas je provezla ispod ulaza luke Delphic.

Morale smo parkirati na najudaljenijem dijelu parkirališta zbog velikegužve u vikendu otvorenja. Smješten na samoj obali, Delphic nije naglasu po blagoj klimi.Puhao je lagan vjetar, vitlajući vrećice kokica i omote slatkiša oko

Veeinih i mojih gležnjeva dok smo hodale prema blagajni zaulaznice. Drveće je odavno izgubilo lišće, a grane su se nadvijalenad nas poput iščašenih prstiju. U luci Delphic svakoga su ljetatreštali lunapark, festivali, štandovi za proricanje sudbine, ciganskisvirači i cirkus nakaza. Nikad nisam bila sigurna jesu li tedeformacije na ljudima prave ili umjetne.

"Jednu odraslu, molim", rekla sam ženi za pultom gdje su seprodavale ulaznice. Uzela je moj novac i gurnula mi narukvicu krozprozorčić. Potom se nasmiješila, pokazavši plastične bijelevampirske zube s crvenim mrljama od ruža."Lijepo se provedite", rekla je suzdržano. "I ne zaboravite isprobati

naš preuređeni vlak." Kvrcnula je po svojoj strani stakla, prstom nampokazavši hrpu planova parka i letaka.Dohvatila sam jedan primjerak dok sam prolazila kroz rotirajuća

vrata. Na letku je pisalo:NAJNOVIJA SENZACIJA LUNAPARKA DELPHIC! PREUREĐEN I

RENOVIRAN ARKANĐEO! PADNITE IZ MILOSTI TRIDESETMETARA OKOMITIM SPUSTOM.Vee je pročitala letak preko mog ramena. Noktima mi je umalo

probila Kožu na nadlaktici. "Moramo na to!" ciknula je."Na kraju", obećala sam, u nadi da će zaboraviti na tu atrakciju ako

prije nje isprobamo sve ostale. Već se godinama nisam bojala visine,vjerojatno zbog toga što sam je uredno izbjegavala. Nisam bilasigurna da sam spremna provjeriti je li vrijeme izbrisalo taj moj strah.Nakon velikog kola, električnih autića, vrtuljka s letećim ćilimima i

nekoliko štandova s igrama, Vee i ja zaključile smo da je vrijeme dapotražimo Elliota i Julesa."Hmm", reče Vee, ogledavajući se u oba smjera staze koja je išla

oko parka. Podijelile smo zamišljen trenutak šutnje."Igračnica", rekoh ja naposljetku."Dobra odluka."Tek smo prošle kroz vrata igračnice, a već sam ga spazila. Ne

Elliota. Ne Julesa.Patcha.Načas je podignuo pogled sa svoje videoigrice. Ista šilterica koju je

nosio kad sam ga vidjela na tjelesnom zastirala mu je veći dio lica,no bila sam uvjerena da sam ugledala titraj osmijeha. Na prvi pogleddjelovao je prijateljski, ali onda sam se sjetila kako mi je ušao u mislii smrzla se do kostiju.Ako me sreća služila, Vee ga nije primijetila. Postrance sam je vodili

kroz gužvu kako bi nam Patch nestao iz vida. Nije mi ni najmanjetrebalo da sad predloži da mu priđemo i zapodjenemo razgovor.

"Eno ih!" reče Vee, mašući rukom visoko iznad glave. "Jules! Elliot!Ovamo!""Dobra večer, dame", reče Elliot, probijajući se kroz gužvu. Jules je

išao za njim, doimajući se ushićeno poput tri dana stare mesneštruce. "Smijem li vas obje častiti Colom?""Može", reče Vee. Gledala je ravno u Julesa. "Ja ću dijetnu."Jules je promumljao neki izgovor o tome kako mora na zahod i

ponovno uronio u gužvu.Pet minuta kasnije Elliot se vratio s Colama. Kad nam ih je

podijelio, protrljao je ruke i pogledom obuhvatio prostoriju. "Odakleda počnemo?" "A što s Julesom?" upita Vee. "Pronaći će nas.""Zračni hokej", rekoh ja brzo. Zračni hokej nalazio se na drugom

kraju igračnice. Što dalje od Patcha, to bolje. Uvjeravala sam samusebe da je slučajnost što je tu, ali moji se nagoni s time nisu slagali."Ooo, vidi!" ubaci Vee. "Stolni nogomet!" I već je vijugala prema

slobodnom stolu. "Jules i ja protiv vas dvoje. Gubitnici časte pizzom.""Pošteno", reče Elliot.Stolni nogomet bio bi u redu da taj stol nije bio veoma blizu mjesta

gdje je za svojom igrom stajao Patch. Rekla sam si da se nećuobazirati na nj. Budem li mu neprestano okretala leđa, neću nitiprimijetiti da je ondje. Možda ga Vee neće zamijetiti."Hej, Nora, nije li ono Patch?" zapita Vee."Hmm?" rekoh ja nevino.Pokazala je prstom. "Ono ondje. To je on, zar ne?" "Sumnjam.

Onda, Elliot i ja smo bijeli?""Patch je Norin partner na biologiji", objasni Vee Eliottu. Kradom mi

je namignula, ali složila je nevino lice čim ju je Elliot pogledao. Jasam joj lagano, ali odlučno odmahnula glavom, dajući joj znak -prestani."Stalno gleda ovamo", reče Vee tiše. Nagnula se preko stola za

nogomet kako bi naš razgovor izgledao privatno, ali šaputala je tolikoglasno da je Elliot nije mogao ne čuti. "Sigurno se pita što radišovdje s..." Kimnula je prema Elliotu.Zatvorila sam oči i zamislila kako lupam glavom o zid. "Patch je bio

vrlo jasan u vezi s tim da bi Nori volio biti i više od partnera nabiologiji", nastavi Vee. "Nije da bi ga itko zbog toga mogao kriviti."

"A da?" reče Elliot, uputivši mi pogled koji je odavao da nijeiznenađen. To je cijelo vrijeme slutio. Primijetila sam da mi seprimaknuo za korak.Vee mi je dobacila pobjednički osmijeh. Zahvali mi kasnije, značio

je."Nije tako", ispravila sam je. "Nego...""Dvaput gore", reče Vee. "Nora misli da je on uhodi. Još malo i

uplest će se policija.""Hoćemo li igrati?" rekoh ja glasno. Bacila sam lopticu na sredinu

stola. Nitko nije niti primijetio."Želiš li da ja porazgovaram s njim?" zapita me Elliot. "Objasnit ću

mu da ne tražimo kavgu. Reći ću mu da si ovdje sa mnom, pa akomu je to problem, neka ga raspravi sa mnom."Nisam htjela da razgovor krene u tom smjeru. Nipošto. "Što se

dogodilo Julesu?" rekla sam. "Već dugo ga nema.""Da, možda je upao u školjku", reče Vee."Dopusti da popričam s Patchem", reče Elliot.Premda sam cijenila njegovu pažnju, nije mi se sviđala zamisao da

se Elliot suoči s Patchem. Patch je bio faktor X: nedodirljiv, strašan inepoznat. Tko zna što bi mogao učiniti? Elliot je bio suviše drag dabi ga se slalo na Patcha,"On me ne plaši", reče Elliot, kao da opovrgava moje misli.U tome se Elliot i ja očito nismo slagali."Loša zamisao", rekoh."Sjajna zamisao", reče Vee. "Inače bi Patch mogao postati...

nasilan. Sjećaš se zadnji put?"Zadnji put?! nečujno sam joj izustila.Nisam imala pojma zašto Vee to radi, osim što je bila sklona od

svega praviti što je moguće veću dramu. Njezina predodžba o dramiodgovarala je mojoj predodžbi o užasnu poniženju."Bez uvrede, ali zvuči kao da je tip bolesnik", reče Elliot. "Daj mi

dvije minute s njim." Krenuo je prema njemu."Ne!" rekoh, povukavši ga za rukav da ga zaustavim. "On bi, ovaj,

mogao bi opet postati nasilan. Ja ću to srediti." Pogledala sam Veestisnutim očima. "Sigurna si?" reče Elliot. "Ja bih to učinio s velikimzadovoljstvom. "Mislim da je bolje da to čuje od mene."

Obrisala sam dlanove o traperice i, udahnuvši koliko sam moglasmireno, krenula prema Patchu, svega nekoliko igraćih konzoladalje. Nisam imala pojma što da mu kažem kad stignem do njega.Nadala sam se samo kratku pozdravu. Zatim bih se mogla vratiti iuvjeriti Elliota i Vee kako je sve pod kontrolom.Patch je bio odjeven kao i obično: crna majica, crne traperice i

tanak srebrni lančić koji mu je svjetlucao na tamnom tenu. Rukavi sumu bili zasukani duž podlaktica i vidjela sam kako mu mišići radedok pritišće gumbe. Bio je visok, vitak i čvrst, i ne bi me čudilo kad biispod odjeće imao nekoliko ožiljaka, suvenira iz uličnih tučnjava ikojekakvog neodgovornog vladanja. Nije da sam mu željela zaviritiispod odjeće.Kad sam stigla do Patcheve konzole, dlanom sam je potapšala sa

strane da privučem njegovu pozornost. Najmirnijim glasom koji samsmogla, rekla sam: "Pacman? Ili Donkey Kong?" Zabravo, izgledaloje malo nasilnije i više vojnički.Osmijeh mu se polagano razlio licem. "Bejzbol. Možeš stati iza

mene i malo mi pomoći?"Na ekranu su se rasprskavale vatrene bombe, a tijela su vrišteći

letjela zrakom. To očito nije bio bejzbol."Kako se zove?" upita Patch, gotovo neprimjetno trgnuvši glavom

prema stolnom nogometu."Elliot. Slušaj, moram skratiti. Čekaju me.""Jesam li ga već vidio?""Nov je. Upravo se prebacio.""Prvi tjedan u školi, a već je našao prijatelje. Srećković." Pogledao

me krajičkom oka. "Mogao bi imati mračnu i opasnu stranu o kojoj neznamo ništa.""Čini se da je to moja specijalnost."Pričekala sam da shvati na što sam mislila, ali on je rekao samo:

"Jesi za partiju?" Nakrivio je glavu prema stražnjem dijelu igračnice.Kroz gužvu uspjela sam nazrijeti stolove za biljar."Nora!" viknula je Vee. "Dođi ovamo. "Elliot me rastura kao beba

zvečku!""Ne mogu", rekla sam Patchu."Ako ja pobijedim", rekao je kao da ne dolazi u obzir da ga odbijem,

"reći ćeš Elliotu da je nešto iskrsnulo. Reći ćeš mu da večeras više

nisi slobodna."Nisam si mogla pomoći; bio je užasno arogantan. "A ako ja

pobijedim?"Pogledao me od glave do pete. "Mislim da se ne trebamo brinuti."Prije nego što sam se uspjela svladati, udarila sam ga šakom po

ruci."Pazi", rekao je muklim glasom. "Mogli bi pomisliti da očijukamo."Htjela sam se živa pojesti jer upravo smo to i činili. No nisam bila

kriva ja - nego Patch. Pored njega obuzimale su me zbunjujućesuprotne želje. Dio mene htio je pobjeći od njega vrišteći Požar! Alakoumniji dio mene bio je na kušnji vidjeti koliko mu se mogupribližiti, a da se ne... zapalim."Jedna partija biljara", nagovarao me."Ovdje sam s nekim drugim.""Ti kreni prema stolovima za biljar. Ja ću to srediti."Prekrižila sam ruke u nadi da izgledam strogo i pomalo ljutito, no

Istovremeno morala sam se ugristi za usnicu kako ne bih pokazalamalo pozitivniju reakciju. "Što ćeš učiniti? Potući se s Elliotom?""Ako bude potrebno."Bila sam gotovo sigurna da se šali. Gotovo."Upravo se oslobodio jedan biljarski stol. Idi ga zauzeti." Ako... se...

usuđuješ.Ukipila sam se. "Kako si to izveo?"Kako nije odmah zanijekao, osjetila sam štrecaj panike. To je bilo

stvarno. On je točno znao što čini. Dlanovi su mi se orosili znojem."Kako si to izveo?" ponovila sam.Lukavo mi se nasmiješio. "Izveo što?""Nemoj", upozorila sam ga. "Nemoj se praviti da to ne činiš."Naslonio se ramenom na konzolu i spustio pogled na mene. "Reci

mi što to navodno činim.""Moje... misli.""Što s njima?""Prestani, Patch."Teatralno se osvrnuo oko sebe. "Ne misliš valjda - da ti se obraćam

u mislima? Svjesna si koliko ludo to zvuči?"Progutavši knedlu, rekla sam najmirnijim glasom koji sam uspjela

izvući: "Plašiš me i nisam sigurna da si dobar za mene."

"Mogao bih promijeniti tvoje mišljenje.""Noooora!" viknula je Vee glasnije od buke glasova i elektroničkih

piskova."Nađemo se kod Arkanđela", reče Patch. Ustuknula sam. "Ne",

rekla sam automatski.Patch me zaobišao s leđa i kralježnicom mi je prošla jeza. "Čekat

ću te", šapnuo mi je na uho. Zatim je izašao iz igračnice.Vratila sam se do stolnog nogometa posve omamljena. Elliot se

naginjao nad stol s izrazom natjecateljske usredotočenosti na licu.Vee je podvriskivala i smijala se. Jules se još nije vratio.Vee je podignula pogled s igre. "Onda? Što je bilo? Što ti je rekao?""Ništa. Rekla sam mu da nas ne gnjavi. Otišao je." Glas mi je

zvučao tupo."Nije izgledao ljutito kad je otišao", reče Elliot. "Što god da si mu

rekla, sigurno je upalilo.""Baš šteta", reče Vee. "Nadala sam se nečemu uzbudljivom.""Možemo li sad igrati?" zapita Elliot. "Gladan sam teško osvojene

pizze.""Da, samo kad bi se Jules vratio", reče Vee. "Pomalo mi se čini da

nas ne voli. Stalno nestaje. Pomalo mi se čini da je to neverbalniznak.""Zezaš se? Vi ste njemu jako drage", reče Elliot odviše ushićeno.

"Samo što sporo prihvaća strance. Idem ja po njega. Ostanite ovdje."Čim smo Vee i ja ostale same, rekla sam: "Ti znaš da ću te ubiti,

zar ne?"Vee je podignula dlanove i ustuknula. "Napravila sam ti uslugu.

Elliot je podivljao za tobom. Kad si otišla, rekla sam mu, kao, da tedeset frajera zove svake večeri. Da si mu vidjela lice. Jedva jesvladao ljubomoru."

POGLAVLJE8

Prostenjala sam."To je zakon ponude i potražnje", reče Vee. "Tko bi rekao da će

nam ekonomija dobro doći?"Pogledala sam prema vratima igračnice. "Treba mi nešto.""Treba ti Elliot.""Ne, treba mi šećer. Puno šećera. Treba mi šećerna vuna." Trebala

mi je gumica dovoljno velika da izbriše sve dokaze o Patchu iz mogživota. Osobito obraćanje u mislima. Zadrhtala sam. Kako je toradio? I zašto meni? Osim ako... mi se priviđalo. Baš kao što mi seprividjelo da sam udarila nekoga Neonom."I meni bi dobro došlo malo šećera", reče Vee. "Vidjela sam jedan

takav štand pored ulaza u park, kad smo dolazile. Ja ću ostati ovdjeda Jules i Elliot ne pomisle da smo pobjegle, a ti odi po šećernuvunu."Izašavši, vratila sam se do glavnog ulaza, no kad sam pronašla

štand sa šećernom vunom, pozornost mi je odvukao prizor neštodalje niz stazu. Arkanđeo se izdignuo iznad krošnji stabala. Zmija odvagona prozujala je svjetlećim tračnicama i obrušila se, nestavši izvida. Zapitala sam se zašto Patch želi da se nađemo. Osjetila samgrč u želucu i vjerojatno sam to trebala smatrati odgovorom, nounatoč svojim najboljim namjerama, našla sam se kako idem daljestazom prema Arkanđelu.Držala sam se tempa gomile pješaka, ne skrećući pogled s

udaljenih tračnica Arkanđela koje su vijugale nebom. Vjetar više nijebio svjež, već leden, no to nije bio razlog moje sve veće nelagode.Onaj osjećaj mi se vratio. Onaj hladan, jeziv osjećaj da me netkopromatra.Osvrnula sam se na obje strane. Ničeg neobičnog u perifernom

vidnom polju. Okrenula sam se za punih 180 stupnjeva. Nedalekoiza mene, stojeći na maloj zelenoj površini punoj stabala, jedan se liks kapuljačom okrenuo i nestao u tami.Dok mi je srce ubrzano kucalo, pretekla sam oveću grupu pješaka,

povećavajući udaljenost između sebe i tog luga. Nakon nekolikokrupnih koraka ponovno sam se osvrnula. Nisam uočila nikoga tko bime pratio.

Kad sam se okrenula naprijed, sudarila sam se s nekime. "Žao mije!" ispalila sam, pokušavajući vratiti ravnotežu.Patch mi se nacerio svisoka. "Meni je teško odoljeti."Trepnula sam, podignuvši pogled prema njemu. "Pusti me na miru."

Pokušala sam ga zaobići, ali uhvatio me za lakat."Što je bilo? Izgledaš kao da ćeš povraćati.""Ti tako djeluješ na mene", odbrusila sam mu.Nasmijao se. Poželjela sam ga šutnuti u cjevanicu."Dobro bi ti došlo piće." Još me držao za lakat, pa me povukao

prema kolicima s limunadom.No ja sam ukopano stajala. "Želiš mi pomoći? Ne prilazi mi."Odmaknuo mi je uvojak s lica. "Sviđa mi se tvoja kosa. Sviđa mi se

kad podivlja, Kao da vidim jednu stranu tebe koju bi trebala češćepokazivati."Bijesno sam zagladila kosu. Čim sam shvatila da izgledam kao da

se pokušavam urediti za njega, rekla sam: "Moram ići. Vee mečeka." Uznemogla stanka. "Pretpostavljam da se vidimo u školi uponedjeljak.""Dođi na Arkanđela sa mnom."Zabacila sam glavu, pogledavši uvis. Reski krici odjekivali su prema

dolje dok su vagoni tutnjali tračnicama."Sjedala su za dvoje." Osmijeh mu se pretvorio u razvučeno, drsko

cerekanje."Ne." Nema teorije."Ako budeš stalno bježala od mene, nikad nećeš shvatiti što se

zapravo događa."Zbog te sam primjedbe istog časa trebala pobjeći. Ali nisam. Patch

kao da je točno znao što treba reći kako bi potaknuo moju znatiželju.Točno što treba reći, točno u pravom trenutku."Što se događa?" zapitala sam."Samo je jedan način da saznaš.""Ne mogu. Bojim se visine. Osim toga, čeka me Vee." Samo,

odjednom me pomisao da se nađem tako visoko u zraku nije plašila.Ne više. Apsurdno, svijest o tome da ću biti s Patchom navela me dase osjetim sigurno."Ako izdržiš cijelu vožnju bez vrištanja, reći ću Treneru da nas

razmjesti."

"Ja sam već pokušala. Neće popustiti." "Možda sam ja uvjerljiviji odtebe."Ovu sam primjedbu doživjela kao osobnu uvredu. "Ja ne vrištim",

rekla sam. "Ne zbog atrakcija u lunaparku." Ne zbog tebe.Hodajući ukorak s Patchem, došla sam do kraja reda koji je vodio

prema Arkanđelu. Daleko gore, u noćnom nebu, val krikova uzdigaose, pa zamro."Nisam te još nikad vidio u Delphicu", reče Patch."Ti si često ovdje?" Upamtila sam da vikendima više ne zalazim u

Delphic."Duga je priča o meni i ovom mjestu."Naš se red pomaknuo kad su se vagoni ispraznili i nova se skupina

tragaoca za ushitom ukrcala."Da pogodim", rekla sam. "Lani si ovdje markirao umjesto da ideš u

školu."Bila sam sarkastična, ali Patch je rekao: "Odgovor na to rasvijetlio

bi moju prošlost. A volio bih je očuvati u tajnosti.""Zašto? Što ne valja s tvojom prošlošću?""Mislim da ovo nije dobar trenutak za razgovor o tome. Moja

prošlost mogla bi te uplašiti."Prekasno, pomislila sam.Primaknuo mi se i okrznuli smo se nadlakticama, lagan dodir od

kojeg su mi se nakostriješile dlačice na ruci. "Stvari koje trebampriznati ne govore se jezičavoj partnerici iz biologije", rekao je.Ovio me mrzli vjetar i kad sam ga udahnula, ispunio me ledenom

hladnoćom. No ona se nije mogla usporediti sa studeni koju samosjetila zbog Patchevih riječi.Patch je bradom pokazao na rampu. "Čini se da je red na nas."Gurnula sam rotirajuća vrata. Kad smo stigli na platformu za

ukrcavanje, jedini preostali slobodni vagoni nalazili su se na samompočetku i na samom kraju vlaka smrti. Patch je pošao prema prvom.Konstrukcija vlaka smrti, renoviranog ili ne, nije mi ulijevala

povjerenje. Izgledao je kao da je star više od sto godina i bio jenačinjen od drva koje je provelo mnogo vremena na udaru oštremainske klime. Crteži naslikani na stranicama ulijevali su ga jošmanje.

Na vagonu koji je Patch odabrao nalazila se kompozicija od četirislike. Na prvoj se vidjelo kako gomila rogatih demona čupa krilamuškom anđelu koji vrišti. Sljedeća slika prikazivala je anđela bezkrila koji čuči na nadgrobnoj ploči i izdaleka promatra djecu koja seigraju. Na trećoj slici anđeo bez krila stajao je blizu te djece,savijenim prstom dozivajući zelenooku djevojčicu. Na zadnjoj slicianđeo bez krila prolazio je kroz tijelo te djevojčice poput duha. Očidjevojčice bile su crne, njezin je osmijeh nestao i niknuli su joj rogovikao u demona s prve slike. Raskoljen mjesec visio je iznad slika.Svrnula sam pogled i pokušala se uvjeriti kako mi noge drhture

zbog ledenog zraka. Uvukla sam se u vagon do Patcha."Tvoja me prošlost ne bi preplašila", rekla sam, zakopčavajući

sigurnosni pojas na krilu. "Pretpostavljam da bih se samo zgrozila.""Zgrozila", ponovio je. Zbog tona njegova glasa učinilo mi se da se

složio s tom optužbom. Čudno, budući da Patch nikad nije lošegovorio o sebi.Vagoni su se zakotrljali unatrag, a onda sunuli naprijed. Ne baš

glatko, udaljili smo se od platforme, polako gmižući uzbrdo. U zrakuse osjetio vonj znoja, hrđe i slane vode, koji je vjetar donosio s mora.Patch mi je sjedio dovoljno blizu da osjetim njegov miris. Uhvatilasam blagu natruhu mirisnog sapuna od metvice."Blijeda si", rekao je, nagnuvši se prema meni kako bih ga čula

usprkos štropotu tračnica.Osjećala sam slabost, ali nisam to priznala.Na vrhu uspona uslijedio je trenutak oklijevanja. Pogled mi je sezao

miljama uokolo i vidjela sam kako se okolna tama miješa s iskricamapredgrađa pa postupno pretvara u mrežu portlandske javne rasvjete.Vjetar je zadržao dah, omogućivši vlažnom zraku da mi se slegne nakoži.Nehotice sam kradom pogledala Patcha. Donekle me tješilo što ga

Imam kraj sebe. Brzo se osmjehnuo. "Bojiš se, Anđele?"Kad sam osjetila kako mi se težište premješta naprijed, stisnula

sam metalnu šipku vijcima pričvršćenu za prednji dio vagona. Oteomi se uzdrhtali smijeh.Naš vagon poletio je demonskom brzinom, kosa mi se zavijorila

odostraga. Zaokret nalijevo, pa nadesno, kloparali smo tračnicama.Iznutra sam osjećala kako mi organi lebde i padaju u skladu s

vožnjom. Pogledala sam dolje, nastojeći se usredotočiti na nešto štose ne kreće.Tako sam primijetila da se moj sigurnosni pojas otkopčao.Pokušala sam viknuti Patchu, no hujanje vjetra progutalo mi je glas.

Osjetila sam prazninu u trbuhu i jednu sam ruku odvojila od metalnešipke kako bih njome pokušala zakopčati pojas oko struka. Vagon jesunuo nalijevo. Ramenom sam udarila Patcha, pritisnuvši ga takojako da me zaboljelo. Vagon se vinuo uvis i osjetila sam kako seodvojio od tračnica, ne sasvim pričvršćen za njih.Obrušavali smo se. Treperava svjetla duž tračnica zaslijepila su me;

nisam mogla vidjeti na koju stranu tračnice zaokreću na kraju pada.Bilo je prekasno. Vagon je naglo sunuo udesno. Osjetila sam kako

me presjekla panika i tada se dogodilo. Lijevim ramenom tresnulasam vrata vagona. Širom su se otvorila i izletjela sam van, vlak smrtiodjurio je dalje bez mene. Zakotrljala sam se tračnicama i grabila zanečime što bi me zadržalo. Nisam napipala ništa i prevalila sam sepreko ruba, sunovrativši se ravno dolje kroz crni zrak. Tlo je jurilo namene i otvorila sam usta da zavrištim.U sljedećem trenutku kojeg sam bila svjesna, vlakić se škripavo

zaustavljao na platformi za iskrcavanje.Ruke su me boljele koliko me snažno Patch držao. "E, to ja zovem

vriskom", rekao je, nacerivši se.Obamrla, gledala sam ga kako stavlja dlan preko uha, kao da mu u

njemu još uvijek odjekuje moj vrisak. Nimalo sigurna u to što seupravo dogodilo, blenula sam u mjesto na njegovoj ruci gdje sam munokti mu ostavila polukružne tetovaže na koži. Zatim sam svrnulapogled na svoj sigurnosni pojas. Bio mi je zakopčan oko struka."Moj pojas..." započela sam. "Mislila sam...""Što si mislila?" zapita Patch iskreno zainteresiranim glasom."Mislila sam... da sam ispala iz vagona. Doslovno sam mislila... da

ću umrijeti.""Mislim da to i jest poanta."Ruke su mi se tresle uz bokove. Koljena su mi blago klecala pod

težinom vlastita tijela."Pa, izgleda da smo zaglavili kao partneri", reče Patch. Naslutila

sam tračak pobjede u njegovu glasu. Bila sam suviše omamljena dabih raspravljala.

"Arkanđeo", promrmljala sam, osvrnuvši se preko ramena na vlakić,koji se ponovno počeo penjati."To znači anđeo na visokom položaju." Glas mu je bio osjetno

samo-dopadan. "Što više letiš, to dublje padaš."Zaustila sam, želeći reći kako sam uvjerena da sam načas ispala iz

vagona i kako su me sile koje nisam kadra objasniti vratile natrag nasigurno, iza sigurnosnog pojasa. Umjesto toga, rekla sam: "Mislim dasam ja više djevojka za anđela čuvara."Patch se opet osmjehnuo. Vodeći me dolje po prilaznoj stazi, rekao

je: "Otpratit ću te natrag u igračnicu."

POGLAVLJE9

Probijala sam se kroz gužvu u igračnici, prošavši pored šanka izahoda. Kad sam ugledala stolove za stolni nogomet, Vee nije bilo niza jednim. Kao ni Elliota i Julesa."Čini se da su otišli", reče Patch. U očima mu se možda nazirao

tračak zadovoljstva. Pa ipak, kod Patcha je to isto tako moglo biti inešto sasvim drugo. "Čini se da trebaš prijevoz.""Vee me ne bi ostavila", rekla sam, propevši se na prste da

pogledam preko gomile. "Vjerojatno igraju stolni tenis."Postrance sam se kretala kroz gužvu, a Patch me slijedio, naginjući

limenku tonika koju je kupio na ulasku. Ponudio je i meni, ali sobzirom na to kako sam se osjećala, nisam bila sigurna da bih gauspjela zadržati u želucu.Na stolnom tenisu nije bilo ni traga Vee ni Elliotu."A možda su na fliperima", nabaci Patch. Definitivno se sprdao sa

mnom.Osjetila sam kako me oblijeva blago rumenilo. Gdje je Vee?Patch mi je pružio svoj tonik. "Sigurno nećeš ništa popiti?"Svrnula sam pogled s limenke na Patcha. Samo zato što mi se krv

ugrijala na pomisao da moja usta dotaknu mjesto gdje su bilanjegova, nisam mu to morala i reći.Prekopala sam po torbici i izvukla mobitel. Ekran mu je bio crn i nije

se htio upaliti. Nije mi bilo jasno kako se baterija uspjela potrošiti kadsam je napunila neposredno prije nego što sam izašla. Pritisnulasam gumb, i opet, i opet, ali nije se događalo ništa.Patch je rekao: "Moja ponuda još uvijek stoji."Pomislila sam kako bih bila sigurnija kad bih autostopom zaustavili

nekog stranca. Još sam bila uzdrmana onime što se dogodilo naArkanđelu i bez obzira na to koliko puta sam ga pokušala potisnuti,prizor padanja stalno mi se ponavljao u glavi. Padala sam... a ondaje vožnja završila. Sama tako. Nikad nisam doživjela ništastravičnije. Gotovo jednako stravična bilo je to što, kako se činilo,nitko osim mene nije ništa vidio. Čak ni Patch, koji je sjedio poredmene.Pljesnula sam se dlanom po čelu. "Njezin auto. Vjerojatno me čeka

na parkiralištu."

Pola sata kasnije pretražila sam već cijelo parkiralište. Neona nijebilo. Nisam mogla vjerovati da je Vee otišla bez mene. Možda sedogodio neki hitan slučaj. Nisam mogla znati jer nisam moglapogledati poruke na mobitelu. Pokušavala sam obuzdati emocije, aliako me stvarno ostavila, u meni je krčkalo mnogo ljutnje koja jesamo čekala da provali."Imaš li još kakvih mogućnosti?" upita Patch.Ugrizla sam se za usnicu, odvagujući druge mogućnosti. Nisam

imala drugih mogućnosti. Nažalost, nisam bila sigurna da samspremna prihvatiti Patchev prijedlog. Usred bijela dana odisao jeopasnošću. Noćas je odisao moćnom mješavinom opasnosti,prijetnje i tajanstvenosti.Na koncu sam uzdahnula i pomolila se da ta odluka ne ispadne

pogrešna."Odvest ćeš me ravno kući", rekoh. Ispalo je više kao pitanje nego

kao naređenje."Ako ti tako želiš."Baš sam htjela zapitati Patcha je li primijetio išta neobično na

Arkanđelu, no zaustavila sam se. Suviše sam se bojala pitati. Štoako nisam pala? Što ako mi se sve to prividjelo? Što ako vidim stvarikoje se zapravo ne događaju? Prvo tip sa skijaškim naočalama.Sada ovo. Bila sam prilično sigurna da je Patchevo obraćanje umislima stvarno, ali sve ostalo? Nisam baš bila načisto.Patch je otišao nekoliko parkirališnih mjesta dalje. Ondje se blistav

crn motor oslanjao na svoju nožicu. Zajahao ga je i nakrenuo glavuprema sjedalu iza sebe. "Uskači.""Mrak. Divan motor", rekla sam. Lagala sam. Izgledao je kao

ulaštena smrtonosna zamka. U životu nisam sjela na motor, nikad.Nisam bila sigurna da to noćas želim promijeniti."Volim osjećaj vjetra na licu", nastavila sam u nadi da ću

razmetanjem sakriti svoj užas od brzina većih od sto kilometara nasat, bez ičega između sebe i ceste.Imao je samo jednu kacigu - crnu sa zatamnjenim vizirom - i pružio

mi ju je.Uzevši je, prebacila sam nogu preko motora i shvatila koliko se

nezaštićeno osjećam bez ičega osim uzanog sjedala ispod sebe.Navukla sam kacigu preko uvojaka i zavezala je ispod brade.

"Je li to teško voziti?" upitala sam. Zapravo sam mislila Je lisigurno? "Nije", rekao je Patch, odgovorivši mi i na izgovoreno i naneizgovoreno pitanje. Tiho se nasmijao. "Napeta si. Opusti se."Kad je krenuo s parkirališta, zatekla me eksplozija kretanja; bila

sam se držala za njegovu majicu s tek dovoljno tkanine izmeđuprstiju da održim ravnotežu. Sad sam ovila ruke oko njega, zagrlivšiga odostraga.Patch je ubrzavao na autocesti i bedra su mi se stisnula oko njega.

Nadala sam se da sam to primijetila samo ja.Kad smo stigli do moje kuće, Patch je polako dovezao motor na moj

maglom obavijen kolni prilaz, ugasio motor i sišao. Ja sam skinulakacigu, oprezno je odloživši na sjedalo ispred sebe, i zaustila nešto ustilu Hvala na vožnji, vidimo se u ponedjeljak.Te su riječi ishlapile jer je Patch prešao kolni prilaz i krenuo

stepenicama na trijem.Nisam imala blagog pojma što je naumio. Otpratiti me do vrata?

Vrlo mulo vjerojatno. Ali onda... što?Popela sam se na trijem za njim i zatekla ga kod vrata. Gledala

sam ga, raspeta između zbunjenosti i sve veće zabrinutosti, kako izsvoga džepa Uvlači poznate mi ključeve i gura moj ključ od kuće ubravu.Spustila sam torbicu s ramena na ruku i otvorila pretinac u kojem

sam držala ključeve. Nije ih bilo."Vrati mi moje ključeve", rekla sam, smetena time što nisam znala

kako su se moji ključevi našli u njegovu posjedu."Pali su ti u igračnici dok si tražila mobitel", reče on."Ne zanima me gdje su mi pali. Vrati mi ih."Patch je podigao ruke kao da je nevin i odmaknuo se od vrata.

Ramenom se naslonio na cigle i gledao me kako prilazim bravi.Pokušala sam okrenuti ključ. Nije htio niti mrdnuti."Zaglavio si ga", rekla sam drmajući ključ. Ustuknula sam za korak.

"Hajde. Pokušaj. Zapeo je."On je okrenuo ključ uz oštar klik. S rukom na kvaki podignuo je

obrve kao da želi reći Mogu li?Progutala sam knedlu, suzbivši navalu opčinjenosti i uznemirenosti.

"Samo naprijed. Nećeš naletjeti ni na koga. Sama sam kod kuće.""Cijelu noć?"

Odmah sam shvatila da to možda i nije bilo najpametnije što sammogla reći. "Uskoro će doći Dorothea." Bila je to laž. Dorothea jedavno otišla. Bližila se ponoć."Dorothea?""Naša kućna pomoćnica. Stara je - ali snažna. Jako snažna."

Pokušala sam se provući mimo njega. Neuspješno."Zvuči strašno", rekao je, izvukavši ključ iz brave. Pružio mi ga je."Može očistiti zahod iznutra i izvana za manje od minute. Užasno je

bolja riječ." Uzevši ključ, postrance sam prošla pored njega. Imalasam najbolju namjeru zatvoriti vrata između nas, ali kad sam seokrenula, Patch je stajao na kućnom pragu rukama se odupirući oobje strane vratnog okvira."Nećeš me pozvati unutra?" upitao me.Trepnula sam. Da ga pozovem unutra? U svoju kuću? Dok nikoga

nema doma?Patch je rekao: "Kasno je." Njegove oči pomno su pratile moje,

iskreći tvrdoglavim odsjajem. "Sigurno si gladna.""Ne. Da. Mislim, da, ali..."Najednom se stvorio unutra.Ustuknula sam tri koraka; on je stopalom gurnuo vrata da se

zatvore. "Voliš meksičku hranu?" upitao je."Ja..." Ja bih voljela znati što ti radiš u mojoj kući!"Tacoi?'"Tacoi?" ponovila sam poput jeke.Kao da ga je to zabavljalo. "Rajčice, salata, sir.""Znam što je taco!"Prije nego što sam ga uspjela zaustaviti, zagrabio je pored mene u

kuću. Na kraju hodnika skrenuo je lijevo. U kuhinju.Otišao je do sudopera i puštao vodu dok je sapunao ruke do

polovice podlaktica. Nakon što se očito raskomotio, prvo je otišao usmočnicu, a onda pregledao hladnjak, tu i tamo vadeći stvarčice -umak od rajčica, sir, salatu, jednu rajčicu. Zatim je prekopao poladicama i pronašao nož.Mislim da me već napola uhvatila panika zbog prizora Patcha koji

drži nož, no tada mi je u oči upalo nešto drugo. Napravila sam dvakoraka naprijed i zaškiljila u svoj odraz u tavi što je visjela s prečke

na zidu. Moja kosa! Kao da sam na glavi imala golem grm suhogkorova. Prekrila sam usta dlanom.Patch se osmjehnuo. "Prirodno si crvenokosa?"Blenula sam u njega. "Moja kosa nije crvena.""Stvarno mi je žao što ti to moram priopćiti, ali crvena je. Ni da je

zapalim ne bi postala crvenija.""Smeđa je." Dobro, možda mi je kosa bila malčice, mrvicu,

najmanju zericu kestenjasta. Svejedno sam bila brineta. "To je zbogsvjetla", rekla sam."Da, možda su žarulje takve." Smiješak mu je podignuo oba kraja

usnica i pojavile su se rupice u obrazima."Odmah se vraćam", rekla sam, žurno izašavši iz kuhinje.Otišla sam gore i utjerala kosu u konjski rep. Kad sam to riješila,

sabrala sam svoje misli. Nije mi baš bila ugodna pomisao da Patchslobodno luta mojom kućom - naoružan nožem. A mama bi me ubilakad bi doznala da sam pozvala Patcha u kuću dok nije biloDorothee."Možemo li ovo odgoditi za neku drugu priliku?" upitala sam ga kad

sam ga dvije minute kasnije zatekla kako još uvijek marljivo radi ukuhinji. Stavila sam ruku na trbuh kao da me boli. "Zlo mi je", reklasam. "Mislim da je to od vožnje kući."Prestao je sjeckati i podignuo pogled. "Još malo sam gotov."Primijetila sam da je zamijenio nož za veći - i oštriji.Kao da ima uvid u moje misli, podignuo je nož, proučavajući ga.

Oštrica je bljesnula na svjetlosti. Želudac mi se zgrčio. "Odloži nož",tiho sam naredila.Patch je svrnuo pogled s mene na nož pa opet natrag. Za neko

vrijeme položio ga je pred sebe. "Neću ti nauditi, Nora.""Sad mi je... lakše", uspjela sam izgovoriti, no grlo mi je bilo

stegnuto i suho.Zavrtio je nož tako da se držak okrenuo prema meni. "Dođi. Naučit

ću te kako se radi taco"Nisam se pomaknula. U oku mu je bio sjaj zbog kojeg sam

pomislila kako bih ga se trebala bojati... i bojala sam ga se. No taj jestrah u jednakoj mjeri bio i opčinjenost. Njegova je blizina na menedjelovala izuzetno uznemirujuće. Pored njega nisam vjerovala samojsebi.

"A da se... dogovorimo?" Podigao je pogled koji je odavaopouzdanost. "Pomogni mi da napravim tacoe i odgovorit ću ti nanekoliko pitanja." "Pitanja?""Mislim da znaš što hoću reći."Točno sam znala što je htio reći. Dopuštao mi je kratak uvid u svoji

privatni svijet. Svijet u kojem mi se može obraćati u mislima. Opet jetočno znao što treba reći, točno u pravi čas.Bez ijedne riječi stala sam pored njega. Gurnuo je dasku za rezanje

pred mene."Prvo", rekao je, došavši iza mene i položivši dlanove na pult,

odmah s vanjske strane mojih,"izaberi svoju rajčicu." Sagnuo jeglavu tako da su mu usta bila na mom uhu. Dah mu je bio topao,škakljao mi je kožu. "Dobro. Sad uzmi nož.""Stoji li šef kuhinje uvijek tako blizu?" zapitala sam ga, ne mogavši

odrediti sviđa li mi se treperenje koje u meni stvara njegova blizina ilime plaši."Kad otkriva kulinarske tajne, da. Primi nož kao da misliš ozbiljno."Jesam.""Dobro." Ustuknuvši, dvaput me dobro odmjerio, kao da provjerava

ima li nepravilnosti - oči su mu se micale gore-dolje, amo-tamo. Ujednom neugodnom trenutku učinilo mi se da sam opazila potajanosmijeh odobravanja. "Kuhanje se ne može podučiti", reče Patch."Ono je urođeno. Ili znaš ili ne znaš. Kao kemija. Misliš da sispremna za kemiju?"Pritisnula sam nožem rajčicu; raspolovila se i obje polovice nježno

su se zaljuljale na dasci za rezanje. "Ti reci meni. Jesam li spremnaza kemiju?"Patch je ispustio dubok zvuk koji nisam uspjela odgonetnuti i

nasmiješio se.Nakon večere Patch je odnio tanjure u sudoper. "Ja perem, ti briši."

Kopajući po ladicama pored sudopera, pronašao je kuhinjsku krpu izaigrano mi je dobacio."Spremna sam ti postaviti ona pitanja", rekoh. "Počevši od one

večeri u knjižnici. Jesi li me pratio..."Zašutjela sam. Patch se lijeno naslonio na pult. Tamna kosa virila

mu je ispod šilterice. Osmijeh mu je razvukao usnice. Moje su se

misli rasplinule i najednom je na površinu mog uma izronila novapomisao.Željela sam ga poljubiti. Odmah.Patch je dignuo obrve. Što je?""Hm... ništa. Baš ništa. Ti pereš, ja ću brisati."Pranje suđa nije potrajalo dugo, a kad smo završili, našli smo se

stisnuti u prostoru pored sudopera. Patch se nagnuo da mi uzmekuhinjsku krpu iz ruke i tijela su nam se dodirnula. Nijedno se od nasnije pomaknulo, održavali smo krhku sponu koja nas je spajala.Ja sam prva ustuknula."Bojiš se?" promrmljao je."Ne.""Lažljivice."Moj puls malo se ubrzao. "Ne bojim te se.""Ne?"Progovorila sam bez razmišljanja. "Možda se samo bojim..."

proklela sam samu sebe što sam uopće započela tu rečenicu. Štobih sada trebala reći? Nisam kanila priznati Patchu da me plaši sve uvezi s njim. Tako bih mu dopustila da me još više provocira. "Moždase samo bojim toga što... Što...""Ti se sviđam?"S olakšanjem što nisam morala dovršiti vlastitu rečenicu,

automatski sam odgovorila: "Da." Prekasno sam shvatila što sampriznala. "Mislim, ne! Ni slučajno. To nije ono što sam htjela reći!"Patch se tiho nasmijao."Zapravo, jednim dijelom se ne osjećam nimalo ugodno pored

tebe", rekla sam."Ali?"Snažno sam primila pult iza sebe da se oslonim. "Ali istovremeno

osjećam neku jezivu privlačnost prema tebi."Patch se nacerio."Užasno si drzak", rekla sam, rukom ga odgurnuvši korak unatrag.Pritisnuo je moju ruku na svoja prsa i navukao mi rukav preko

zapešća, prekrivši mi njime šaku. Učinio mi je to i s drugim rukavom,jednakom brzinom. Držao me za rukave, ruke su mi bile zarobljene.Zaustila sam da se usprotivim.

Vukao me prema sebi sve dok se nisam našla točno pred njim.Najednom me podignuo na pult. Lice mi se našlo na visini njegova.Netremice me gledao uz mračan, zamaman osmijeh. I tada samshvatila da je taj trenutak već nekoliko dana plesao po rubu mojihmaštanja."Skini kapu", rekla sam, riječi su mi izletjele same, prije nego što

sam ih uspjela spriječiti.Okrenuo ju je naopako, šiltom prema natrag.Pomaknula sam se na rub pulta, noge su mi lamatale uz njegove

bokove. Nešto u meni govorilo mi je da prestanem - no odgurnulasam taj glas daleko u pozadinu uma.Položio je ruke na pult, odmah uz moje kukove. Nakrenuvši glavu,

primaknuo mi se. Njegov me jak miris na vlažnu, tamnu zemljuomamio.Dvaput sam oštro udahnula. Ne. Ovo nije bilo u redu. Ne ovo, ne s

Patchem. On je bio strašan. Na dobar način, da. Ali i na loš. Na jakološ način."Trebao bi krenuti", dahnula sam. "Stvarno bi trebao krenuti.""Krenuti ovamo?" Njegova usta bila su na mom ramenu. "Ili

ovamo?" Pomaknula su mi se na vrat.Mozak mi nije bio u stanju obraditi ni jednu logičnu misao. Patcheva

usta lutala su prema gore, preko moje čeljusti, nježno mi uvlačećikožu..."Trnu mi noge", izlanula sam. Sto i nije bila potpuna laž. Osjećala

sam: žmarce u cijelom tijelu, pa i u nogama."Mogao bih to srediti." Osjetila sam Patcheve ruke na kukovima.Najednom mi je zazvonio mobitel. Trgnula sam se na taj zvuk i

iščeprkala ga iz džepa."Bok, dušo", rekla je moja mama veselo."Mogu ti se javiti kasnije?""Naravno. Što se događa?"Zaklopila sam telefon. "Moraš otići", rekla sam Patchu. "Odmah."Okrenuo je šiltericu prema naprijed. Ispod nje mogla sam mu vidjeti

samo usta, a ona su bila izvijena u vragolast osmijeh."Nisi se našminkala.""Valjda sam zaboravila.""Lijepo sanjaj noćas."

"Može. Nema problema." Što je rekao?"Onaj tulum sutra navečer...""Razmislit ću", uspjela sam izgovoriti.Patch mi je ugurao komadić papira u džep, a od njegova dodira

osjetila sam toplinu duž čitavih nogu. "To je adresa. Potražit ću te.Dođi sama."Trenutak kasnije začula sam kako se ulazna vrata zatvaraju za

njim. Užarena rumen probijala mi se u lice. Preblizu, pomislila sam.Nije bilo ničeg lošeg u vatri... dok joj ne stojiš preblizu. Morat ću toimati na umu.Naslonila sam se na kuhinjske ormariće, dišući isprekidano i plitko.

POGLAVLJE10

Iz sna me trgnula zvonjava mobitela. U polusnu, nabila sam jastukna glavu i pokušala ignorirati tu buku. Ali telefon je zvonio. I zvonio.Poziv je otišao na govornu poštu. Pet sekundi kasnije zvonjava jeponovo počela.Ispružila sam ruku preko ruba kreveta, pipala dok nisam pronašla

traperice i iščeprkala telefon iz džepa."Da?" rekla sam široko zijevajući, ne otvarajući oči.Netko je ljutito disao na drugom kraju. "Kamo si ti nestala? Kamo je

nestala šećerna vuna? I kad si već kod toga, kako bi bilo da mikažeš gdje si, pa da te dođem zadaviti - golim rukama!"Lupnula sam se nadlanicom po čelu nekoliko puta."Mislila sam da te netko kidnapirao!" nastavila je Vee. "Mislila sam

da te netko oteo! Mislila sam da te ubio!"Pokušala sam u mraku pronaći sat. Trknula sam okvir za slike na

noćnom ormariću, pa su se svi okviri iza njega poigrali domina."Recimo da sam bila zadržana", rekla sam. "Kad sam se vratila u

igračnicu, vi ste otišli.""'Zadržana'? Kakva je to isprika, 'zadržana'?"Crveni brojevi na satu uplivali su u fokus. Bilo je malo poslije dva

ujutro."Vozila sam se po parkiralištu sat vremena", rekla je Vee. "Elliot je

hodao parkom pokazujući ljudima jedinu tvoju sliku koju imam namobitelu. Pokušala sam te nazvati zilijun puta. Čekaj malo. Ti si kodkuće? Kako si stigla kući? "Protrljala sam uglove očiju. "Patch.""Uhoda Patch?""Pa, nisam imala mnogo izbora, zar ne?" odbrusila sam joj. "Ti si

otišla bez mene.""Zvučiš izluđeno. Zbilja izluđeno. Ne, to nije to. Zvučiš

uznemireno... uzrujano... uzbuđeno." Osjetila sam kako jerazrogačila oči. "Poljubio te,zar ne?"Nisam odgovorila."Jest! Znala sam! Vidjela sam kako te gleda. Znala sam da će se to

dogoditi. Vidjela sam to na kilometar."

Nisam htjela razmišljati o tome."Kako je bilo?" navaljivala je Vee. "Kao iz citata: Breskva kao

breskva, šljiva kao šljiva, al' nema poljupca bez malo jezika, što odtoga?""Molim?""Je li te samo dotaknuo usnicama, jesu li se usne otvorile ili je bilo

jezika? Ma nema veze. Ne moraš odgovoriti na to pitanje. Patch nijetip koji bi se zamarao uvodima. Bilo je jezika. Sto posto."Pokrila sam lice rukama, sakrivši se iza njih. Patch je zacijelo mislio

da uopće nemam samokontrole. Raspametila sam se u njegovuzagrljaju. Rastopila se kao maslac. Bila sam sigurna da sam neštoprije nego što sam mu rekla da mora otići ispustila zvuk negdjeizmeđu uzdaha čiste sreće i jecaja ekstaze.Što bi objasnilo njegov arogantni osmijeh."Možemo li o tome razgovarati kasnije?" upitala sam, uštipnuvši se

za korijen nosa."Nikako."Uzdahnula sam. "Mrtva sam umorna.""Ne mogu vjerovati da ti pada na pamet da me držiš na iglama."

"Nadam se da ćeš zaboraviti." "Nema teorije."Pokušala sam si predočiti kako se mišići mog vrata opuštaju da

preduhitrim glavobolju čije sam prikradanje osjećala. "Još vrijedidogovor za odlazak u kupnju?""Pokupit ću te u četiri.""Čini mi se da smo se dogovorile u pet.""Okolnosti su se promijenile. Bit ću kod tebe i ranije ako uspijem

pobjeći s obiteljskog druženja. Moja mama ima živčani slom. Krivisvoje roditeljske vještine za moje loše ocjene. Izgleda da je rješenjeu tome da provodimo više vremena zajedno. Poželi mi sreću."Zaklopila sam telefon i uvukla se dublje u krevet. Zamislila sam

Patchev prepredeni osmijeh i njegove iskričave crne oči. Nakonnekoliko minuta prevrtanja u krevetu, odustala sam od toga da seugodno namjestim. Uostalom, dok mi je Patch bio na umu, ugodanije dolazila u obzir.Kad sam bila mala, Dorotheino kumče Lionel jednom je razbio čašu

u kuhinji. Pomeo je sve krhotine osim jedne i izazvao me da jepoližem. Pomislila sam kako je zaljubljivanje u Patcha pomalo nalik

na lizanje te krhotine. Znala sam da ću se porezati. Ni nakon tolikogodina to se nije promijenilo: još uvijek me privlačila opasnost.Naglo sam sjela uspravno na krevet i dohvatila mobitel. Upalila sam

svjetiljku.Baterija je pokazivala da je posve napunjena.Kralježnicom su mi prošli zloslutni žmarci. Moj mobitel trebao je biti

ugašen. Kako su me onda mama i Vee dobile?Kiša je mlatila po šarenim nadstrešnicama dućana na molu i

prelijevala se na pločnik ispod njih. Antikne plinske svjetiljkeraspoređene u cik-cak duž obje strane ulice sijevnule su u život.Sudarajući se kišobranima, Vee i ja žurile smo pločnikom i sklonilese pod nadstrešnicu dućana Victoria's Secret, s ružičasto-bijelimprugama. Istovremeno smo otresle kišobrane i naslonile ih ispredulaza.Udar groma ugurao nas je unutra.Toptala sam nogama da otresem kišu s cipela i stresla se da

otjeram hladnoću.Nekoliko mirisnih svjetiljki gorjelo je na postolju nasred dućana,

okružujući nas egzotičnim, sočnim mirisom.Prišla nam je žena u crnim hlačama i rastezljivoj crnoj majici. Oko

vrata je poput zmije omotala krojački metar i rukama je krenulaprema njemu. "Djevojke, jeste li za besplatno mjerenje...""Maknite taj prokleti metar", naredi joj Vee. "Već znam svoju

veličinu. Ne treba me podsjećati."Dok sam pratila Vee prema košari sa stvarima na rasprodaji, uputila

sam ženi osmijeh koji je djelomično bio isprika."Košarica D nije nešto čega bi se trebalo stidjeti", rekla sam Vee.

Uzela sam plavi grudnjak od satena i prtljala tražeći etiketu scijenom."Kakav te stid spopao?" reče Vee. "Nije mene stid. Zašto bi me

bilo? Sve druge šesnaestogodišnjakinje sa sisama velikim kao mojepune su silikona - i svi to znaju. Zašto bi mene bilo stid?" Kopala jepo košari. "Misliš da ovdje ima grudnjaka koje mogu spljoštiti mojebebice?""To se zove sportski grudnjak i ima ružnu popratnu pojavu zvanu

monosisa", rekla sam, uočivši čipkasti crni grudnjak u hrpi.

Nisam trebala gledati donje rublje. Naravno da me podsjećalo nanešto seksi. Kao na ljubljenje. Kao na Patcha.Zatvorila sam oči i prisjetila se naše večeri. Dodir Patcheve ruke na

mom bedru, njegovih usana koje kušaju moj vrat...Vee me zatekla nespremnu, dobacivši mi tirkizne gaćice s uzorkom

leoparda na grudi. "Ovo bi izgledalo dobro na tebi", rekla je. "Samojoš trebaš guzu kao što je moja da ih ispuni."Gdje mi je bila pamet? Bila sam ovoliko blizu toga da poljubim

Patcha. Onog istog Patcha koji mi možda ulazi u misli. Onog istogPatcha koji me izbavio od pada u smrt na Arkanđelu - jer bila samsigurna da se dogodilo upravo to, premda nisam imala nikakvologično objašnjenje. Pitala sam se je li nekako zaustavio vrijeme iuhvatio me u padu. Ako je kadar obraćati mi se u mislima, onda jemožda, tko zna, kadar činiti i druge stvari.Ili možda, pomislila sam hladno, ja više ne smijem vjerovati

vlastitome umu.Još sam imala papirić koji mi je Patch bio ugurao u džep, ali nije

bilo teorije da odem na taj tulum navečer. Potajno sam uživala uprivlačnosti između nas, ali zagonetnost i jezovitost odnijeli suprevagu. Naumila sam odsada pa nadalje ispirati Patcha iz svogsustava - i ovaj put mislila sam ozbiljno. Bit će to poput dijete začišćenje organizma. Jedini je problem bio u tome što se jedina dijetana kojoj sam ikada bila okrenula protiv mene. Jednom sam pokušalane jesti čokoladu čitav mjesec. Ni komadić. Puknula sam nakon dvatjedna i strusila više čokolade nego što bih inače pojela u trimjeseca.Nadala sam se da moja dijeta bez čokolade nije bila nagovještaj

onoga što bi se dogodilo pokušam li izbjegavati Patcha."Što to radiš?" upitala sam, usmjerivši pozornost na Vee."A što misliš što radim? Gulim naljepnice s cijenama s ovih

grudnjaka na rasprodaji i lijepim ih na grudnjake koji nisu sniženi.Tako mogu nabaviti seksi grudnjake po cijeni bezvrijednih.""Ne možeš to raditi. Skenirat će bar kodove kad budeš plaćala.

Vidjet će što si učinila.""Bar kodove? Bar kodovi se ne skeniraju." Nije zvučala previše

samopouzdano.

"Skeniraju. Kunem se. Časna riječ." Zaključila sam da je laganjebolje od prizora u kojem Vee odvlače u zatvor."Pa, učinilo mi se da je to dobra ideja...""Ovo si moraš kupiti", rekla sam Vee, dobacivši joj neku svilenu

krpicu u nadi da ću joj skrenuti pozornost.Podigla je gaćice. Sićušni crveni rakovi obrubljivali su tkaninu. "Ovo

je najgnusnija stvar koju sam u životu vidjela. Ali sviđa mi se taj crnigrudnjak koji držiš u rukama. Mislim da bi ga trebala uzeti. Idi ti plati,ja ću još malo pogledati."Platila sam. Tada sam, pomislivši kako ću lakše zaboraviti Patcha

budem li gledala nešto pitomije, odlutala do police s miomirisima.Njušila sam bočicu Anđela snova kad sam u blizini osjetila poznatuprisutnost. Kao da mi je netko ubacio kuglu sladoleda na leđa krozovratnik. Isti napadaj drhturenja imala sam svaki put kad bi mi sepribližio Patch.Vee i ja još uvijek smo bile jedine mušterije u dućanu, ali kroz staklo

izloga spazila sam zakukuljen lik koji uzmiče u tamu ispod jednenadstrešnice s druge strane ulice. Strašno uzdrmana, nepokretnosam stajala čitavu minutu prije nego što sam se pribrala i otišla poVee."Moramo ići", rekla sam joj.Pregledavala je spavaćice koje su visjele sa stalka. "Mrak. Pogledaj

ovo - pidžama od flanela, pedeset posto snižena. Baš mi trebapidžama od flanela."Nisam micala pogled s izloga. "Mislim da me netko prati."Vee je naglo podignula glavu. "Patch?""Ne. Pogledaj preko ceste."Vee je zaškiljila. "Ne vidim nikoga."Više ni ja nisam vidjela nikoga. Prošao je neki auto i presjekao mi

pogled. "Mislim da je ušao u dućan.""Kako znaš da te prati?""Loš predosjećaj.""Izgleda li kao netko koga znamo? Recimo... križanac između Pipi

Duge Čarape i zle vještice sa Zapada očito bi bila Marcie Millar.""Nije Marcie", rekoh, očiju još uvijek prikovanih na drugu stranu

ulice. "Kad sam jučer izašla iz igračnice da kupim šećernu vunu,vidjela sam kako me netko promatra. Mislim da je ovo ista osoba."

"Ti to ozbiljno? Zašto mi to tek sada kažeš? Tko je to?"Nisam znala. I to me najviše plašilo.Obratila sam se prodavačici. "Ima li ovaj dućan stražnji ulaz?"

Podignula je pogled s ladice koju je pospremala. "Samo zazaposlene." "Je li to muško ili žensko?" zanimalo je Vee. "Ne znam.""Pa, što misliš, zašto te prati? Što hoće?""Uplašiti me." Činilo mi se da je to dovoljan razlog."Zašto bi te htio uplašiti?"Ni to nisam znala."Trebamo diverziju", rekla sam Vee."To sam baš i ja pomislila", reče ona. "A znamo da sam ja izvrsna u

diverzijama. Daj mi svoju traper jaknu."Blenula sam u nju. "Ni u ludilu. Ne znamo ništa o toj osobi. Ne dam

ti da izađeš odjevena poput mene. Što ako je naoružana?" "Ponekadme tvoja mašta plaši", reče Vee.Morala sam priznati da je zamisao kako je ta osoba naoružana i

kako ima namjeru ubiti bila pomalo pretjerana. No uza sve jezivestvari koje su mi se u posljednje vrijeme događale, nije me čudilo štosam razdražljiva i što pretpostavljam najgore."Ja ću izaći prva", reče Vee. "Ako pođe za mnom, ti kreni za njim.

Ići ću uzbrdo prema groblju, pa ćemo ga ondje zaskočiti da namodgovori na neka pitanja."Malo kasnije Vee je izašla iz dućana u mojoj traper jakni. Uzela je

moj crveni kišobran i nosila ga nisko iznad glave. Izuzev toga što jebila dosta viša od mene i nekoliko kila previše raskošna, mogla jeproći kao ja. S mjesta na kojem sam se skutrila, iza stalka spidžamama, ugledala sam zakukuljen lik kako izlazi iz dućana prekoputa i slijedi Vee. Prikrala sam se bliže izlogu. Premda su preširokamajica i traperice liku davale androgin izgled, hod je bio ženski.Definitivno ženski.Vee i djevojka zašle su za ugao i nestale, a ja sam otrčala do vrata.

Vani se kiša pretvorila u pljusak. Dograbivši Veein kišobran, ubrzalasam korak, držeći se ispod nadstrešnica, izbjegavajući šibanje kiše.Smočile su mi se nogavice traperica. Požalila sam što nisam obulačizme.Iza mene, mol je zadirao u ocean siv poput betona. Ispred mene,

niz dućana prekidao se u podnožju strmog travnatog brežuljka. Na

vrhu brežuljka slabo se nazirala visoka željezna ograda mjesnogagroblja.Otključala sam Neon, odvrnula grijač stakla na najjače i uključila

brisače na najbrže. Krenula sam s parkirališta i skrenula lijevo,ubrzavši na zavojitoj cesti koja je vodila uzbrdo. Obrisi grobljanskihstabala ocrtavali su se ispred mene, a njihove grane nestvarno jeoživljavao kroz mahnit rad, brisača. Nadgrobne ploče od bijelamramora kao da su probijale iz tame. Sive nadgrobne ploče stapalesu se s ozračjem.Niotkud, nešto crveno tresnulo je u vjetrobran. Pljesnulo je po

staklu točno ispred mojih očiju, a onda je odletjelo uvis i preko auta.Nagazila sam na kočnicu i Neon se uz proklizavanje zaustavio nabankini ceste.Otvorila sam vrata i izašla. Otrčala sam iza auta, tražeći ono što me

udarilo.Uslijedio je trenutak zbunjenosti dok sam pokušavala shvatiti što

vidim. Moj crveni kišobran zapleo se u korov. Bio je slomljen; s jednese strane urušio baš kao što bih i očekivala kad bi ga netko silovitozavitlao u drugi, tvrđi predmet.Kroz nasrtaje kiše začula sam prigušen jecaj."Vee?" rekla sam. Požurila sam preko ceste, štiteći oči od kiše dok

sam pogledom pretraživala okoliš. Neko skvrčeno tijelo ležalo jetočno ispred mene. Potrčala sam."Vee!" kleknula sam pokraj nje. Ležala je na boku, koljena

privučenih na grudi. Stenjala je."Što se dogodilo? Jesi li dobro? Možeš se kretati?" Zabacila sam

glavu, treptanjem se braneći od kiše. Misli! naredila sam samoj sebi.Moj mobitel. U autu. Morala sam nazvati 112."Pozvat ću pomoć", rekla sam Vee.Jauknula je i stisnula moju ruku.Prignula sam joj se bliže, čvrsto je zagrlivši. Oči su me pekle zbog

suza. "Što se dogodilo? Što je bilo s osobom koja te pratila? Je li tiona to učinila? Što ti je učinila?"Vee je promrmljala nešto nerazgovijetno što je možda bilo "torbica".

Jasno, nije bilo njezine torbice."Sve će biti u redu." Trudila sam se da mi glas bude miran. U meni

se vrpoljio mračan osjećaj i nastojala sam ga zadržati po strani. Bila

sam sigurna da je za ovo odgovorna ista osoba koja me promatralau Delphicu i koja me danas uhodila u kupnji, ali krivila sam sebezbog toga što sam Vee izložila pogibelji. Otrčala sam natrag u Neon ina mobitelu otipkala 112.Nastojeći izbjeći histeriju u glasu, rekla sam: "Trebam hitnu pomoć.

"Moja je prijateljica napadnuta i opljačkana."

POGLAVLJE11

Ponedjeljak je prošao kao u magli. Išla sam sa sata na sat čekajućiposljednje zvono u danu. Prije škole nazvala sam bolnicu i rekli sumi da Vee upravo ide u operacijsku dvoranu. U napadu je slomilalijevu ruku i, kako kost nije stajala ravno, trebala je na operaciju.Htjela sam je posjetiti, no nisam smjela sve do kasnogposlijepodneva, kad anestezija prestane djelovati i osoblje je preseliu njezinu sobu. Bilo je izuzetno važno da čujem njezinu verzijunapada prije nego što ili zaboravi pojedinosti ili ih uljepša. Sve čegase sjeća moglo bi popuniti koju rupu u slagalici i pomoći mi dashvatim tko je to učinio.Kako su se sati vukli prema poslijepodnevu, fokus mojih

razmišljanja premjestio se s Vee na djevojku ispred Victoria'sSecreta. Tko je ona? Što je htjela? Možda je bila samo nezgodnaslučajnost što je Vee napadnuta svega nekoliko minuta nakon štosam vidjela kako je ta djevojka krenula za njom, ali moji se nagoninisu slagali s time. Požalila sam što se ne mogu bolje prisjetitinjezina izgleda. Glomazna kapuljača i traperice, uz pomoć kiše,dobro su je zakrabuljili. Po svemu tome, mogla je to biti i MarcieMillar. No duboko u sebi osjećala sam da to nije pravi odgovor.Svratila sam do svog ormarića po udžbenik iz biologije, a zatim

krenula na zadnji sat. Ušla sam i otkrila da je Patchev stolac prazan.Obično je dolazio što je kasnije mogao, istovremeno sa zvonom, nozvono se oglasilo i Trener je zauzeo svoje mjesto ispred ploče ipočeo predavati o ravnotežiZamislila sam se zbog Patcheva praznog stolca. Glasić iz nekog

zakutka mog uma nagađao je kako je njegova odsutnost povezana snapadom na Vee. Bilo je pomalo neobično što ga nema sljedećejutro. I nisam mogla zaboraviti ledeni srh koji sam osjetilaneposredno prije nego što sam pogledala kroz izlog Victoria'sSecreta i vidjela da me netko promatra. Dosad sam ga osjetila uvijekkada bi se Patch našao u blizini.Glas razuma ubrzo je opovrgnuo Patchevu upletenost. Možda se

prehladio. Ili mu je ponestalo benzina na putu do škole pa je zaglaviokilometrima daleko. Ili se možda u Boovoj igračnici održavanatjecanje u biljaru s visokim okladama pa je zaključio kako mu se to

više isplati nego da provede poslijepodne učeći o zakučastostimaljudskog tijela.Na kraju sata Trener me zaustavio na putu prema vratima. "Nora,

pričekaj malo."Okrenula sam se i zabacila ruksak na rame. "Da?" Pružio mi je

presavijen komad papira. "Gospođica Greene navratila mi je prijesata i zamolila me da ti dam ovo", rekao je.Uzela sam papir. "Gospođica Greene?" Nijedna moja učiteljica nije

se tako prezivala."Nova školska psihologinja. Upravo je zamijenila dr. Hendricksona."

Rastvorila sam papir i pročitala našvrljanu poruku.Draga Nora,Preuzimam ulogu školskog psihologa od dr

Hendricksona. Primjetila sam da si izostala sposljednja dva razgovora s dr H. Molim te da odmahdođeš da se upoznamo. Poslala sam pismo tvojojmajci kako bih je obavijestila o promjeni. Srdačan pozdrav, Gđica Greene"Hvala", rekla sam Treneru, presavijajući poruku dok se nije

smanjila dovoljno da mi stane u džep.Na hodniku sam se stopila s mnoštvom. Sad nije bilo uzmaka -

morala sam otići onamo. Probijala sam se hodnicima dok nisamugledala zatvorena vrata ureda dr. Hendricksona. Dakako, navratima je bila nova pločica s imenom. Polirana mjed svjetlucala jena smeđesivim vratima od hrastovine: D. GREENE,PSIHOLOGINJA.Pokucala sam na vrata i čas kasnije otvorila su se iznutra.

Gospođica Greene imala je besprijekornu blijedu kožu, oči plavepoput mora, bujne usne i lijepu, ravnu plavu kosu koja joj je padalado ispod lakta. Dijelio ju je razdjel jak iznad ovalnog lica. Mačkastetirkizne naočale sjedile su joj na vrhu nosa, a bila je strogo odjevenau usku sivu suknju s uzorkom riblje kosti i ružičastu svilenu bluzu.Figura joj je bila tanahna, ali ženstvena. Zacijelo nije bila više od petgodina starija od mene.

"Ti si sigurno Nora Grey. Izgledaš baš kao na slici u tvom dosjeu",rekla je, čvrsto mi stisnuvši ruku. Glas joj je bio odsječan, ali ne igrub. Poslovan.Ustuknuvši, dala mi je znak da uđem u ured."Mogu li te ponuditi sokom, vodom?" zapitala je."Što se dogodilo dr. Hendricksonu?""Otišao je u prijevremenu mirovinu. Ja sam dosta dugo držala na

oku ovaj posao, pa sam se odmah javila na natječaj. Pohađala samfloridsko državno sveučilište, ali odrasla sam u Portlandu i mojiroditelji još žive ovdje. Lijepo je ponovo biti blizu obitelji."Razgledala sam mali ured. Drastično se promijenio otkako sam

prije nekoliko tjedana zadnji put bila u njemu. Police za knjige kojesu se protezale od jednog do drugog zida sada su bile popunjenetvrdo ukoričenim knjigama akademskog, ali općenitog izgleda, svimredom uvezenim u neutralne boje sa zlatnim slovima. Dr.Hendrickson rabio je te police za izložbu obiteljskih slika, no nije bilonijedne slike privatnog života gospođice Greene. Pored prozoravisjela je ona ista paprat, ali na brizi dr. Hendricksona bila je punoviše smeđa nego zelena. Nakon svega nekoliko dana s gospođicomGreene već je izgledala elegantno i živo. Nasuprot stolu stajao jeružičast naslonjač s orijentalnim uzorkom, a nekoliko kutija zaselidbu bilo je naslagano u suprotnom kutu."Petak mi je bio prvi dan", objasnila je, primijetivši kako mi se

pogled zaustavio na kutijama za selidbu. "Još se raspakiravam.Sjedni."Spustila sam ruksak niz ruku i sjela u orijentalni naslonjač. Ništa u

toj maloj sobi nije upućivalo na osobnost gospođice Greene. Nastolu je držala hrpu korica za spise - neotmjeno, ali ne i neuredno - ibijelu šalicu nečega što je nalikovalo na čaj. Nije bilo nikakve natruhemirisa ni osvježivača zraka. Ekran njezina računala bio je crn.Gospođica Greene čučnula je pred ormarić sa spisima iza stola,

izvukla čist omot od smeđeg kartona i crnim markerom na njemunapisala moje ime. Stavila ga je na stol pokraj mog starog dosjea, nakojem je bilo nekoliko mrlja od šalica za kavu dr. Hendricksona."Provela sam čitav vikend probijajući se kroz spise dr.

Hendrieksona", rekla je. "U povjerenju, od njegova rukopisa hvatame migrena, pa prepisujem sve spise. Zaprepastila sam se kad sam

vidjela da svoje bilješke nije unosio u računalo. Pa tko još danas pišerukom?"Naslonila se u stolcu na okretanje, prekrižila noge i ljubazno mi se

osmjehnula. "Dobro. Možeš li mi malo pričati o pozadini svojihsastanaka s dr. Hendricksonom? Jedva sam nekako dešifriralanjegove bilješke. Čini mi se da ste razgovarali o tome što ti misliš onovom poslu tvoje mame.""Nije baš tako nov. Radi već godinu dana.""Prije toga mama ti je ostajala kod kuće, točno? A kad ti je otac

preminuo, zaposlila se na puno radno vrijeme." Zaškiljila je u neki listpapira u mom dosjeu. "Radi za neko aukcijsko poduzeće, točno?Čini se da koordinira aukcije za nekretnine po cijeloj obali." Provirilaje iznad naočala. "Sigurno je često nema kod kuće.""Htjele smo ostati u našoj seoskoj kući", rekla sam pomalo

obrambenim Ionom. "Ne bismo si mogle priuštiti hipoteku da jeprihvatila neki lokalni posao." Nisam baš voljela sesije s dr.Hendricksonom, no ustanovila sam da mu zamjeram na tome što jeotišao u mirovinu i prepustio me gospođici Greene. Počela samstvarati dojam o njoj i činilo mi se da obraća pozornost napojedinosti. Osjetila sam njezinu potrebu da zaviri u svaki mračnikutak mog života."Da, ali sigurno si veoma usamljena kad si posve sama u seoskoj

kući.""Imamo kućnu pomoćnicu koja ostaje sa mnom svako poslijepodne

do devet ili deset navečer.""Ali kućna pomoćnica nije isto što i majka."Pogledala sam prema vratima. Pritom se nisam čak niti potrudila

biti diskretna."Imaš li najbolju prijateljicu? Dečka? Nekoga s kime možeš

razgovarati kad tvoja kućna pomoćnica baš... i nije najboljerješenje?" Potopila je vrećicu za čaj u šalicu, a potom je podigla daotpije gutljaj."Imam najbolju prijateljicu." Odlučila sam govoriti što manje bude

moguće. Što manje budem govorila, to će razgovor biti kraći. Štorazgovor bude kraći, to ću prije moći posjetiti Vee.Obrve su joj se izvile u šiljak. "A dečko?""Ne."

"Privlačna si djevojka. Vjerujem da je suprotni spol dostazainteresiran za tebe.""Evo u čemu je stvar", rekla sam što sam strpljivije mogla. "Doista

cijenim što mi pokušavate pomoći, ali vodila sam isti ovakavrazgovor s dr. Hendricksonom prije godinu dana, kad mi je otacumro. Prežvakavanje toga s vama neće mi pomoći. To je kao da sevraćam kroz vrijeme i proživljavam sve iznova. Da, bilo je tragično iužasno, još uvijek se svakodnevno borim s time, ali ono što mi jestvarno potrebno jest da krenem dalje." Sat na zidu kuckao jeizmeđu nas."Dobro", najzad reče gospođica Greene uz krut osmijeh. "Veoma je

korisno znati tvoje gledište, Nora. Upravo to sam cijelo vrijeme ipokušavala razumjeti. Pribilježit ću tvoje mišljenje u tvoj dosje. Bi lihtjela još o čemu razgovarati?""Ne." Nasmiješila sam se da potvrdim da se stvarno osjećam

dobro. Prelistala je još nekoliko stranica mog dosjea. Nisam imalapojma kakve je primjedbe dr. Hendrickson ondje ovjekovječio i nisamhtjela ostati dovoljno dugo da otkrijem.Podignula sam ruksak s poda i pomaknula se na sam rub

naslonjača. "Nije da požurujem, ali moram negdje biti u četiri." "Da?"Nisam se željela upuštati u razgovor o napadu na Vee s

gospođicom Greene. "Istraživanje u knjižnici", slagala sam."Za koji predmet?"Dala sam joj prvi odgovor koji mi je pao na um. "Biologiju.""Kad smo već kod nastave, kako ti ide učenje? Imaš li tu kakvih

pro-blema?""Nemam."Preokrenula je još nekoliko stranica mog dosjea. "Odlične ocjene",

primijetila je. "Ovdje piše da daješ poduke svom partneru iz biologije,Patchu Ciprianu." Podignula je pogled kao da čeka da joj topotvrdim.Začudilo me što je moja dužnost davanja poduka toliko važna da

bude upisana u dosje školskog psihologa. "Dosada se nismo uspjelisastati. Kolizija rasporeda." Slegnula sam ramenima u stilu Što semože?Kvrcnula je mojim dosjeom po stolu, posloživši tako sve razbacane

listove papira na urednu hrpu, a zatim ga umetnula u nove korice,

one na kojima je rukom napisala moje ime. "Da te unaprijedupozorim, namjeravam razgovarati s gospodinom McConaughyjem ipostaviti neke parametre za vaše poduke. Voljela bih da se svi vašisastanci održavaju ovdje u školi, pod izravnim nadzorom nekogučitelja ili člana nastavničkog osoblja. Ne želim da Patchu daješpoduke izvan škole. Osobito ne želim da se nalazite nasamo."Studen mi se na vrhovima prstiju šuljala kožom. "Zašto? Što se

događa?""Ne mogu razgovarati o tome."Na um mi je padao samo jedan razlog zašto ona ne želi da budem

nasamo s Patchem, taj da je on opasan. Moja prošlost mogla bi teuplašiti, rekao mi je na platformi Arkanđela."Hvala ti na tvom vremenu. Neću te više zadržavati", rekla je

gospođica Greene. Zagrabivši do vrata, svojim vitkim kukompridržala ih je otvorenima. Nasmiješila mi se za rastanak, ali taj jeosmijeh djelovao površno.Izašavši iz ureda gospođice Greene, nazvala sam bolnicu. Veeina

operacija bila je gotova, ali ona je još bila na intenzivnoj njezi i nijemogla primati posjete do sedam navečer. Pogledala sam sat natelefonu. Bilo je tri. Na parkiralištu za učenike pronašla sam Fiat iuvukla se u njega, ponadavši se kako će mi poslijepodne provedenou pisanju zadaća u knjižnici pomoći da ne mislim na dugotrajnočekanje.Ostala sam u knjižnici cijelo poslijepodne i, prije nego što sam

uopće primijetila, zidni sat tiho je prešao u večer. Želudac mi je kruliou tišini knjižnice pa su mi misli skrenule na stroj sa slatkišima odmahdo ulaza.Moja zadnja zadaća mogla je i pričekati, no imala sam još jedan

projekt za koji mi je trebala pomoć resursa knjižnice. Kod kuće samimala muzejsko IBM-ovo računalo sa sporim pristupom internetu, pasam si obično nastojala prištedjeti mnogo nepotrebnog vikanja ičupanja kose služeći se računalnim labosom u knjižnici. Do devetnavečer morala sam na stolu urednika eZina stvoriti kazališni osvrtna Otela i dogovorila sam se sama sa sobom da ću si otići priskrbitinešto za jelo čim ga dovršim.Pokupivši svoje stvari, otišla sam do dizala. Unutra sam stisnula

gumb za zatvaranje vrata, ali nisam odmah stisnula kat. Izvadila sam

mobitel i ponovno nazvala bolnicu."Dobra večer", rekla sam sestri koja se javila. "Moja prijateljica se

oporavlja nakon operacije, a kad sam nazvala poslijepodne, rekli sumi da će je navečer pustiti. Zove se Vee Sky."Uslijedili su stanka i kuckanje tipki na tipkovnici računala. "Čini se

da će je dopremiti u privatnu sobu unutar sat vremena.""Kad završava vrijeme za posjete?""U osam.""Hvala." Prekinula sam vezu, pritisnula gumb za treći kat i krenula

gore.Na trećem katu tražila sam oznake za zbirke časopisa u nadi da ću

čitanjem nekolicine kazališnih osvrta u mjesnim novinama dobitiinspiraciju."Oprostite", rekla sam knjižničarki za pultom za zbirke. "Pokušavam

pronaći prošlogodišnje primjerke Portland Press Heralda. Konkretno,vodič za kazališta.""U zbirkama ne držimo ništa toliko svježe", rekla je, "ali ako

potražite na internetu, mislim da Portland Press Herald ima arhivu nasvojim mrežnim stranicama. Pođite hodnikom iza vas i vidjet ćetemedijski labos s lijeve strane."U labosu sam se prijavila na računalo. Baš sam se htjela udubiti u

svoj zadatak kad mi je nešto palo na um. Nisam mogla vjerovati dase toga nisam ranije sjetila. Provjerivši da mi nitko ne gleda prekoramena, utipkala sam "Patch Cipriano" u Google. Možda pronađemkakav članak koji bi malo rasvijetlio njegovu prošlost. Ili možda vodiblog.Namrštila sam se nad rezultatima pretraživanja. Ništa. Ništa na

Face-booku, ništa na MySpaceu, nikakav blog. Kao da ne postoji."Kakva je tvoja priča, Patch?" promrmljala sam. "Tko si ti -

zapravo?"Pola sata kasnije pročitala sam nekoliko osvrta i oči su mi bile

staklaste. Proširila sam pretraživanje na sve novine iz Mainea.Pojavila mi se veza na privatnu školu Kinghorn. Trebalo mi jenekoliko sekundi da shvatim odakle mi je to ime poznato. Elliot seprebacio iz Kinghorna. Iz hira, odlučila sam pogledati. Ako je ta školatako elitna kao što Elliot tvrdi, vjerojatno ima poštene novine.

Kliknula sam vezu, pomicala se preko stranice s arhivom inasumično odabrala 21. ožujka tekuće godine. Trenutak kasnijepojavio se jedan naslov.UČENIK NA ISPITIVANJU ZBOG UBOJSTVA U PRIVATNOJ

GIMNAZIJI KINGHORNPrimaknula sam stolac bliže, privučena prilikom da pročitam nešto

zanimljivije od kazališnih osvrta.Šesnaestogodišnji učenik Privatne gimnazije Kinghorn kojeg je

policija ispitivala o onome što se već pročulo kao "Vješanje uKinghornu" pušten je bez optužbe. Nakon što je tijeloosamnaestogodišnjakinje Kjirsten Halverston pronađeno obješenona stablu u šumovitu kampusu Gimnazije Kinghorn, policija jeispitala Elliota Saundersa, učenika drugog razreda, viđenog sažrtvom u noći njezine smrti.Moj um sporo je obrađivao ove informacije. Elliota su ispitivali u

sklopu istrage umorstva?Halversonova je radila kao konobarica u Slijepom Joeu. Policija

potvrđuje da su Halversonova i Saunders viđeni kako zajedno šećukampusom u subotu kasno navečer. Tijelo Halversonove pronađenoje u nedjelju ujutro, a Saunders je pušten u ponedjeljak poslijepodnenakon što je u stanu Halversonove pronađena oproštajna poruka."Ima li što zanimljivo?"Trgnula sam se na zvuk Elliotova glasa iza sebe. Okrenula sam se i

ugledala ga naslonjena o dovratak. Oči su mu bile pomalo sužene,usta ravna. Preplavio me val nečeg hladnog, kao da rumenim, aliobratno.Otkotrljala sam stolac malo udesno da se postavim ispred monitora.

"Ja... baš dovršavam zadaću. A ti? Što radiš? Nisam čula kad siušao. Koliko dugo već stojiš tu?" Moj visok glas odjekivao jeposvuda.Elliot se odgurnuo od dovratka i ušao u labos. Naslijepo sam pipala

iza sebe u potrazi za gumbom za paljenje i gašenje monitora.Rekla sam: "Pokušavam pogurati inspiraciju za neki kazališni osvrt

koji večeras trebam predati svom uredniku." Još uvijek sam govorilaprebrzo.Gdje je taj gumb?Elliot je provirio oko mene. "Kazališni osvrti?"

Prstima sam okrznula gumb i čula kako se monitor prazni izacrnjuje. "Oprosti, što si ono rekao, što radiš ovdje?""Prolazio sam ovuda i vidio te. Nešto nije u redu? Izgledaš...

nervozno.""A... pao mi je šećer u krvi." Skupila sam svoje papire i knjige na

hrpu i utrpala ih u ruksak. "Nisam ništa jela od ručka."Elliot je dohvatio obližnji stolac i dokotrljao ga do mog. Sjeo je na

njega naopako i nagnuo se prema meni, prodrijevši u moj osobniprostor. "Možda ti mogu pomoći s tim osvrtom."Odmaknula sam se od njega. "Pa, to je zbilja lijepo od tebe, ali

mislim da ću zasad završiti. Moram otići po nešto za jelo. Dobar jetrenutak za stanku.""Dopusti da te častim večerom", reče on. "Zar nema neka

gostionica odmah tu iza ugla?""Hvala, ali mama me očekuje kod kuće. Cijeli je tjedan bila na putu i

večeras se vraća." Ustala sam i pokušala ga zaobići. Pružio mi jemobitel i okrznuo me po pupku."Nazovi je."Spustila sam pogled na telefon i grčevito potražila neku ispriku. "Ne

smijem izlaziti kad je idući dan škola.""To se zove laganje, Nora. Reci joj da ti za zadaću treba više

vremena nego što si mislila. Reci joj da trebaš ostati u knjižnici jošsat vremena. Neće niti primijetiti razliku."Elliotov glas poprimio je oštrinu koju dotad još nisam čula. Iz

njegovih plavih očiju sijevala je neka nova hladnoća, a usta su muizgledala tanje."Moja mama ne voli da izlazim s dečkima koje nije upoznala", rekla

sam.Elliot se osmjehnuo, ali bez topline. "Oboje znamo da se ti ne

zamaraš previše s pravilima svoje mame, s obzirom na to da si usubotu navečer bila sa mnom u Delphicu."Ruksak mi je visio s ramena i stiskala sam naramenicu. Nisam

rekla ništa. Progurala sam se mimo Elliota i žurno izašla iz labosa,shvativši da će, ako upali monitor, ugledati onaj članak. No tu višenisam mogla ništa učiniti.Na pola puta do pulta za zbirke odvažila sam se baciti pogled preko

ramena. Kroz zidove od ravnog stakla vidjelo se da je labos prazan.

Elliota nije bilo nigdje na vidiku. Vratila sam se istim putem doračunala, oprezno se osvrćući za slučaj da se ponovno pojavi.Uključila sam monitor; članak o istrazi umorstva još je bio ondje.Poslavši ga na najbliži pisač, ugurala sam ga u svoj fascikl, odjavilase s računala i požurila van.

POGLAVLJE12

Mobitel mi je počeo zujati u džepu i, ustvrdivši da me knjižničarkane gleda urokljivim okom, javila sam se. "Mama?" "Dobre vijesti",rekla je. "Dražba je brzo završila. Krenula sam jedan sat ranije iuskoro bih trebala stići kući. Gdje si ti?""Bok! Očekivala sam te tek kasnije. Upravo izlazim iz knjižnice.

Kako je bilo u gornjem New Yorku?""U gornjem New Yorku bilo je... dugotrajno." Nasmijala se, no

zvučala je iscrpljeno. "Jedva čekam da te vidim."Osvrnula sam se u potrazi za nekim satom. Htjela sam navratiti u

bolnicu i vidjeti Vee prije nego što krenem kući."Ovako stoji stvar", rekla sam mami. "Moram posjetiti Vee. Možda

ću malo zakasniti. Požurit ću - obećavam.""Naravno." Osjetila sam natruhu razočaranja. "Ima li kakvih vijesti?

Jutros sam primila tvoju poruku o operaciji.""Operacija je završila. Svaki će je čas odvesti u privatnu sobu.""Nora." Čula sam kako joj u glas nadiru emocije. "Tako sam sretna

što se to nije dogodilo tebi. Ne bih mogla živjeti sama sa sobom kadbi ti se nešto dogodilo. Pogotovo otkako je tvoj tata..." Prekinula se."Samo sam sretna da smo obje na sigurnom. Pozdravi Vee. Vidimose uskoro. Velika pusa.""Volim te, mama."Coldwaterska bolnica trokatnica je od crvene cigle s popločanim

prilazom koji vodi do glavnog ulaza. Ušla sam kroz rotirajućastaklena vrata i stala kod glavnog pulta da se raspitam za Vee. Reklisu mi da je premještena u sobu prije pola sata i da posjeti završavajuza petnaest minuta. Pronašla sam dizala i stisnula gumb za jedankat više.Kod sobe 207 gurnula sam vrata. "Vee?" Za sobom sam unutra

povukla buket balona, prošla kroz mali hodnik i zatekla Vee ukrevetu, oslonjenu na jastuke, s lijevom rukom u gipsu i prebačenompreko tijela."Bok!" rekla sam kad sam vidjela da je budna.Vee je zadovoljno uzdahnula. "Obožavam lijekove. Zbilja.

Fantastični su. Bolji nego Enzo kapučino. Hej, pa to se rimuje. Enzo

kapučino. To je znak. Suđeno mi je da postanem pjesnikinja. Hoćeščuti još jednu pjesmu? Dobro improviziram.""Ovaj..."U sobu je došuškala sestra i usprtljala se oko Veeine infuzije.

"Dobro se osjećate?" zapitala je Vee."Zaboravi pjesnikinju", rekla je Vee. "Suđeno mi je da budem komi-

čarka. Kuc, kuc.""Molim?" rekla sam.Sestra je zakolutala očima. "Tko je?""Zgrab", rekla je Vee."Koji Zgrab?""Zgrabi ručnik, idemo na plažu!""Možda malo manje lijekova protiv bolova", rekla sam sestri."Prekasno. Upravo sam joj dala novu dozu. Pričekajte da je vidite

za deset minuta." Odšuškala je van."Onda?" zapitala sam Vee. "Što kažeš?""Što kažem? Moj liječnik je bačva slanine. Jako sliči Umpa-Lumpi.

Ne gledaj me tim strogim pogledom. Prošli put kad je ušao, zaplesaoje Pačji ples. I stalno jede čokoladu. Uglavnom čokoladne životinje.Znaš one čokoladne zečeve što ih prodaju za Uskrs? To je Umpa-Lumpa jeo za večeru. Za ručak je pojeo čokoladnu patku s prilogomod žutih sljezovih kolačića u obliku životinja.""Mislila sam, što kažeš na ovo..." pokazala sam prstom na

medicinsku opremu koja ju je krasila."O. Jedna slomljena ruka, potres mozga i raznorazne posjekotine,

ogrebotine i masnice. Srećom imam brze reflekse, pa sam skočila ustranu prije nego što je došlo do neke veće štete. Imam reflekse kaomačka. Ja sam žena-mačka. Neranjiva sam. Malo me dohvatiosamo zato što je padala kiša. Mačke ne vole kišu. Ona nam škodi.Ona je naš kriptonit.""Tako mi je žao", rekla sam Vee iskreno. "Ja bih trebala biti u tom

bolničkom krevetu.""I dobivati sve te lijekove? A, ne. Ni slučajno.""Je li policija pronašla kakve tragove?" upitala sam."Nada, nula, ništica.""Nikakvih svjedoka?"

"Bile smo na groblju usred oluje", istaknula je Vee. "Većinanormalnih ljudi bila je u zatvorenom."Imala je pravo. Većina normalnih ljudi bila je u zatvorenom. Dakako,

Vee i ja bile smo vani... kao i tajanstvena djevojka koja je pratila Veenakon Victoria's Secreta."Kako se to dogodilo?" zapitala sam."Išla sam prema groblju kao što smo se dogovorile, kad sam

odjednom začula kako mi se približavaju koraci", objasnila je Vee."Onda sam se okrenula i sve se dogodilo jako brzo. Vidjela sambljesak pištolja i njega kako skače na mene. Kao što sam rekla murji,moj mozak nije baš odašiljao: 'Provjeri vizualni identitet'. Nego višenešto u smislu: "Koji kaos, sad sam nadrapala!" Zarežao je, zviznuome tri-četiri puta pištoljem, zgrabio moju torbicu i otrčao."Bila sam zbunjenija nego ikad. "Čekaj. To je bilo muško? Vidjela si

mu lice?""Jasno da je bilo muško. Imao je tamne oči... tamnosive, kao

ugljen. Ali to je sve što sam vidjela. Nosio je skijaške naočale."Na spomen skijaških naočala, srce mi je načas pomahnitalo. Bio je

to isti tip koji mi je skočio pred Neon, u to sam bila sigurna. Nisam gaizmislila - Vee je bila dokaz. Prisjetila sam se kako su svi znakovisudara nestali. Možda nisam izmislila ni to. Tko god bio taj tip, bio jestvaran. i bio je negdje u blizini. No ako nisam izmislila oštećenja naNeonu, što se uistinu dogodilo te noći? Je li se ono što sam vidjela,što sam upamtila, nekako... promijenilo?Ubrzo mi je na um palo mnoštvo drugih pitanja. Što je htio ovaj put?

Je li povezan s djevojkom ispred Victoria's Secreta? Je li znao da ćuići u kupnju na mol? Činjenica što je nosio skijaške naočale značilaje da je to prethodno isplanirao, dakle sigurno je unaprijed znao gdjeću se nalaziti. A nije htio da mu prepoznam lice."Komu si rekla da idemo u kupnju?" naglo sam zapitala Vee.Stavila si je jastuk iza šije, nastojeći se udobno smjestiti. "Mami.""To je sve? Nikomu više?""Možda sam spomenula Elliotu."Krv mi se iznenada sledila. "Rekla si Elliotu?""U čemu je problem?""Moram ti nešto reći", odgovorila sam staloženo. "Sjećaš se one

noći kad sam se vozila Neonom kući i udarila jelena?" "Da?" rekla je,

namrštivši se."To nije bio jelen. Nego čovjek. Čovjek sa skijaškim naočalama.""Nemoj mi reći", šapnula je. "Kažeš mi da napad na mene nije bio

slučajan? Kažeš mi da taj tip želi nešto od mene? Ne, čekaj. On želinešto od tebe. Nosila sam tvoju jaknu. Mislio je da sam ja ti."Cijelo tijelo kao da mi je bilo od olova.Nakon kratke tišine, rekla je: "Sigurna si da nisi spomenula tu

kupnju Patchu? Jer kad bolje razmislim, čini mi se da je tip biograđen kao Patch. Prilično visok. Prilično vitak. Prilično jak. Priličnoseksi, osim što me napao.""Patcheve oči nisu boje ugljena, crne su", istaknula sam, no bila

sam nelagodno svjesna toga da sam rekla Patchu da idemo ukupnju na mol.Vee je neodlučno slegnula jednim ramenom. "Možda su i njegove

bile crne. Ne sjećam se. Sve se dogodilo zbilja brzo. Točno sesjećam pištolja", rekla je uslužno. "Bio je uperen u mene. Ono, ravnou mene."Prevrtala sam nekoliko komadića slagalice po mislima. Ako je

Patch napao Vee, zacijelo ju je vidio kako izlazi iz dućana u mojojjakni i pomislio je da sam to ja. Kad je shvatio da prati krivu djevojku,od bijesa je udario Vee pištoljem i nestao. Jedini problem bio je utome što nisam mogla zamisliti Patcha kako mlati Vee. To mu nijebilo nalik. Osim toga, navodno je cijelu večer bio na tulumu na obali."Je li tvoj napadač izgledao kao Elliot?" upitala sam.Promatrala sam Vee kako upija to pitanje. Koji god lijek dobivala,

kao da joj je usporavao misaone procese, pa gotovo da sam moglačuti škriputavo pokretanje svakog zupčanika u njezinu mozgu."Bio je nekih deset kila prelagan i deset centimetara previsok da bi

bio Elliot.""Za sve sam ja kriva", rekla sam. "Nisam te smjela pustiti da odeš

iz, dućana u mojoj jakni.""Znam da ovo nerado čuješ", reče Vee, izgledajući kao da se bori

protiv zijevanja uzrokovanog lijekovima. "Ali što više razmišljam otome,vidim sve više sličnosti između Patcha i svog napadača. Ista građa.

Isti dugonogi korak. Baš šteta što je njegov školski dosje bio prazan.Treba nam njegova adresa. Trebamo ispitati njegovo susjedstvo.

Trebamo naći dobrodušnu bakicu susjedu, koju bi se dalo nagovoritida namjesti mrežnu kameru na prozor i uperi je prema njegovoj kući.Jer nešto u vezi s Patchom jednostavno nije u redu.""Ti stvarno misliš da ti je Patch to mogao napraviti?" zapitala sam,

još uvijek ne vjerujući u to.Vee je grickala usnicu. "Mislim da on nešto skriva. Nešto veliko."To nisam kanila osporavati.Vee je utonula dublje u krevet. "Cijelo tijelo mi titra. Kako je to

dobro.""Nemamo adresu", rekla sam, "ali znamo gdje radi.""Misliš li isto što i ja?" upitala je Vee, a oči su joj načas bljesnule

kroz izmaglicu sedativa."Na temelju dosadašnjih iskustava, nadam se da ne.""Ruku na srce, trebamo izbrusiti svoje detektivske vještine", reče

Vee. "Ili ih rabite ili ih izgubite, rekao je Trener. Trebamo otkriti neštoviše o Patchevoj prošlosti. Hej, kladim se da će nam Trener čak datidodatne bodove ako to dokumentiramo."Čisto sam sumnjala, s obzirom na to da bi, kad bi Vee bila

uključena, to istraživanje vjerojatno krenulo protuzakonitim smjerom.Da i ne spominjem kako to konkretno istraživanje ne bi imalo bašnikakve veze s biologijom. Čak ni izdaleka.Blag osmijeh koji je Vee izvukla iz mene nestao je. Mada je bilo

zabavno pristupiti čitavoj situaciji vedro, bila sam uplašena. Tip saskijaškim naočalama bio je negdje vani i planirao je sljedeći napad.Na neki način imalo je smisla da bi Patch mogao znati što sedogađa. Tip sa skijaškim naočalama skočio je pred Neon jedan dannakon što je Patch postao moj partner iz biologije. Možda to nije bilaslučajnost.Uto je sestra glavom provirila kroz vrata. "Osam je sati", rekla mi je,

tapkajući prstom po svom satu. "Vrijeme za posjete je završilo.""Odmah ću izaći", rekla sam.Čim su njezini koraci na hodniku utihnuli, zatvorila sam vrata

Veeine sobe. Htjela sam da budemo nasamo kako bih joj rekla zaistraživanje umorstva povezano s Elliotom. No kad sam se vratila doVeeina kreveta, lijekovi su očito počeli djelovati."Evo ga stiže", reče ona uz izraz čista ushita na licu. "Špica... svaki

čas... val topline... pa-pa, gospođo Bol..."

"Vee...""Kuc-kuc.""Ovo je zbilja važno...""Kuc-kuc.""Radi se o Elliotu...""Kuc-kuuuuc", rekla je, pjevušeći.Uzdahnula sam. "Tko je?""Bu.""Koji Bu?""Bu-hu, netko plače, a to nisam ja!" Prasnula je u histeričan smijeh.Shvativši da nema smisla dalje navaljivati, rekla sam: "Nazovi me

sutra, kada te otpuste." Otvorila sam ruksak. "Prije nego štozaboravim, donijela sam ti zadaću. Gdje da je stavim?"Prstom je pokazala koš za smeće. "Ondje će biti u redu."Parkirala sam Fiat u garažu i spremila ključeve u džep. Dok sam

vozila kući, na nebu nije bilo zvijezda i, naravno, počela je rominjatikiša. Povukla sam garažna vrata, spustila ih do tla i zaključala ih.Ušla sam u kuhinju Negdje na gornjem katu gorjelo je svjetlo i malokasnije mama je trčeći sišla niza stepenice i zagrlila me.Moja mama ima tamnu valovitu kosu i zelene oči. Niža je od mene

dva-tri centimetra, ali iste smo građe. Uvijek miriše na Love RalphaLaurena. "Tako sam sretna što si dobro", rekla je, snažno mestisnuvši. Koliko-toliko, pomislila sam.

POGLAVLJE13

Sljedeće večeri u sedam Borderlineovo parkiralište bilo je krcato.Nakon gotovo sat vremena kumljenja Vee i ja uvjerile smo njezineroditelje da moramo proslaviti njenu prvu noć izvan bolnice uz chillesrellenos i bezalkoholne koktele od jagoda. Tako smo barem tvrdile.No imale smo skriveni motiv.Uvukla sam Neon u usko parkirališno mjesto i ugasila motor.

"Bljak", rekla je Vee dok sam joj vraćala ključeve auta i prstimaokrznula njezine. "Možeš se još malo više znojiti?" "Nervozna sam.""Čovječe, pojma nisam imala." Nehotice sam pogledala premavratima."Znam o čemu razmišljaš", rekla je Vee, stisnuvši usnice. "I odgovor

je ne. Ne kao u nema teorije?"Ne znaš o čemu razmišljam", rekla sam.Vee me snažno uhvatila za nadlakticu. "Možeš misliti kako ne

znam.""Nisam htjela pobjeći", rekla sam. "Ne ja.""Lažljivice."Utorcima je Patch imao slobodnu večer, a Vee mi je utuvila u glavu

kako bi to bio savršen trenutak da ispitamo njegove suradnike.Zamišljala sam sebe kako izazovnim hodom prilazim šanku,upućujući šankeru plah pogled u stilu Marcie Millar, a zatim prelazimna temu Patcha. Trebala mi je njegova kućna adresa. Trebala samčuti je li bio privođen. Trebala sam saznati ima li on ikakve veze sčovjekom sa skijaškim naočalama, bez obzira koliko tanke. I trebalasam otkriti zašto su čovjek sa skijaškim naočalama i tajanstvenadjevojka odjednom ušli u moj život.Zavirila sam u torbicu, provjeravajući imam li još uvijek popis pitanja

koja trebam postaviti. Na jednoj strani popisa bila su pitanja oPatchevom privatnom životu. Na suprotnoj strani nalazile su senatuknice za očijukanje. Zlu ne trebalo."Čekaj, čekaj, čekaj", reče Vee. "Što ti je to?""Ništa", rekla sam, presavijajući popis.Vee mi je pokušala oteti popis, ali ja sam bila brža i gurnula sam ga

duboko u torbicu prije nego što ga se dočepala."Pravilo broj jedan", reče Vee. "U očijukanju nema bilješki."

"Svako pravilo ima izuzetak.""Ali ti to nisi!" Dohvatila je dvije plastične dućanske vrećice sa

stražnjeg sjedala i okretom se izvukla iz auta. Čim sam i ja izašla,zdravom rukom gurnula je vrećice po krovu Neona prema meni."Što je to?" upitala sam, uhvativši vrećice. Ručke su im bile

zavezane i nisam vidjela što je unutra, ali prepoznatljivo vretenovisoke potpetice prijetilo je da će probušiti plastiku."Veličina trideset devet", reče Vee. "Koža morskog psa. Lakše je

glumiti nekoga kada tako i izgledaš.""Ne znam hodati na visokim petama.""Onda je baš dobro što nisu visoke.""Izgledaju visoko", rekla sam, odmjeravajući stršeću štiklu."Gotovo trinaest centimetara. 'Visoke' su one od deset."Divno. Ako se ne polomim, možda bih se mogla barem obrukati dok

zavođenjem izvlačim tajne iz Patchevih suradnika."Situacija je sljedeća", reče Vee dok smo grabile pločnikom prema

ulazu. "Ja sam, kao, pozvala nekoliko ljudi. Što nas je više, to smoveseliji, zar ne?""Koga?" zapitala sam, osjetivši mračno komešanje zle slutnje u

dubini utrobe."Julesa i Elliota."Prije nego što sam dospjela objasniti Vee koliko mi se točno lošom

čini ta zamisao, ona je rekla: "Trenutak istine: viđam se sa Julesom.Potajno.""Molim?""Trebala bi vidjeti njegovu kuću. Bruce Wayne mu nije ni do koljena.

Njegovi roditelji su ili južnoamerički narkobosovi ili potječu iz nekejako stare bogate obitelji. Budući da ih još nisam upoznala, ne znamšto je od toga."Zanijemjela sam. Usta su mi se otvarala i zatvarala, ali ništa nije

izlazilo. "Kada se to dogodilo?" najzad sam uspjela upitati."Otprilike odmah nakon onog fatalnog jutra u Enzu.""Fatalnog? Vee, ti pojma nemaš...""Nadam se da su stigli ovamo prvi i zauzeli nam stol", rekla je Vee,

izvijajući vrat dok je pogledom pretraživala gomilu koja se okupilaoko ulaza. "Ne želim čekati. Za dvije mršave minutice ozbiljno ćuumrijeti od gladi."

Ščepala sam Vee za zdravi lakat, povukavši je nastranu. "Moram tinešto reći...""Znam, znam", rekla je. "Misliš da postoji mala mogućnost da me u

nedjelju navečer napao baš Elliot. E pa, ja mislim da si pobrkalaElliota i Patcha. A nakon što večeras malo pronjuškaš, činjenice ćepodržati mene. Vjeruj mi, ja želim saznati tko me napao isto koliko iti. Možda i više. Sad je to osobno. A kad već jedna drugoj dijelimosavjete, evo ti moj. Kloni se Patcha. Tek toliko da se osiguraš.""Baš mi je drago što si o svemu dobro razmislila", rekla sam

otresito, "ali evo u čemu je stvar. Pronašla sam članak..."Vrata Borderlinea otvorila su se. Preplavili su nas svjež val topline,

donoseći miris limete i korijandra, i zvuk svirke mariachi benda koji jedopirao iz zvučnika."Dobrodošli u Borderline", rekla je šefica sale. "Vas dvije ste same

večeras?"Elliot je stajao iza nje u polumračnom ulaznom prostoru. Ugledali

smo se u istom trenutku. Usta su mu se nasmiješila, ali oči nisu."Dame", rekao je, trljajući dlanovima dok nam je prilazio. "Izgledate

veličanstveno, kao i uvijek."Kožom su mi prošli trnci."Gdje je tvoj partner u zločinu?" upita Vee, pogledom prelazeći

ulazni prostor. Papirnati lampioni visjeli su sa stropa, a muralmeksičkog sela zauzimao je dva zida. Klupe za čekanje bile suprepune. Julesu nije bilo ni traga."Loše vijesti", rekao je Elliot. "Pozlilo mu je. Morat ćete se

zadovoljiti sa mnom.""Pozlilo?" ustrajala je Vee. "Kako pozlilo? Kakva je to isprika,

pozlilo?" "Pozlilo kao u curi mu na oba kraja." Vee je nabrala nos."Previše detalja."Ja sam se još uvijek hrvala s pomišlju da se između Vee i Julesa

nešto događa. Jules me se dojmio kao naduren, mrzovoljan ipotpuno nezainteresiran za Veeino, ili bilo čije, društvo. Nijedan diomene nije se osjećati ugodno pri pomisli na to da Vee provodivrijeme nasamo s Julesom. Ne nužno zbog toga što je bio neugodanili što sam malo o njemu znala, već upravo zbog onoga što jesamznala: bio je Elliotov blizak prijatelj.

Šefica sale izvukla je tri jelovnika iz police s pregradama i dovelanas do separea toliko blizu kuhinji da sam kroza zid osjećala toplinupećnica. S naše lijeve strane nalazio se bar sa salatama. S desne,staklena vrata vlažna od isparavanja vodila su u unutrašnje dvorište.Bluza od popelina već mi se prilijepila za leda. No možda sam seviše znojila zbog novosti o Vee i Julesu nego zbog vrućine."Odgovara li vam ovdje?" upita šefica sale, pokazavši rukom na

separe."Odlično", reče Elliot, migoljeći ramenima kako bi stresao pilotsku

jaknu. "Obožavam ovo mjesto. Ako se ne oznojiš od samogprostora, od hrane ćeš se sigurno."Na to je živnuo osmijeh šefice sale. "Već ste bili ovdje. Želite li za

početak čips i našu najnoviju salsu jalapeno? Ona nam je najžešćadosada." "Volim žestoko", reče Elliot.Bila sam prilično sigurna u to da licemjerno glumata. Prije sam

previše velikodušno držala da nije pokvaren kao Marcie. Bila sampreviše velikodušna glede njegove osobnosti, točka. Osobito sobzirom na to da sam sada znala da skriva istragu o umorstvu,zajedno s još tko zna koliko drugih kostura u ormaru.Šefica sale procjenjivački ga je odmjerila od glave do pete. "Odmah

se vraćam s čipsom i salsom. Uskoro će vam doći konobarica dapreuzme narudžbu."Vee se prva uvalila u separe. Ja sam se uvukla do nje, a Elliot je

sjeo meni prekoputa. Pogledali smo se u oči i u njegovim samopazila nešto mračno. Vrlo vjerojatno ogorčenje. Možda čak ineprijateljstvo. Zapitala sam se zna li da sam vidjela onaj članak."Ljubičasto ti dobro stoji, Nora", rekao je, kimnuvši prema mom šalu

kad sam ga skinula s vrata i zavezala oko ručke na torbi. "Ističe tvojeoči." Vee me trknula po stopalu. Ona je zbilja mislila da mi je daokompliment."Onda", rekla sam Elliotu uz umjetan smiješak, "zašto nam ne bi

malo pričao o Kinghornu?""Pa da", ubacila se Vee. "Ima tamo nekih tajnih društava? Kao u

filmovima?""A što reći?" odgovori Elliot. "Sjajna škola. Kraj priče." Podignuo je

jelovnik i preletio ga pogledom. "Je li netko za aperitiv? Ja častim."

"Ako je toliko sjajna, zašto si se prebacio?" Pogledala sam ga u očii zadržala pogled. Posve sam lagano izvila obrve, izazivajući.Jedan mišić na Elliotovoj čeljusti zadrhtao je netom prije nego što je

razvukao usta u osmijeh. "Zbog cura. Čuo sam da su puno bolje uovim krajevima. Glasina se pokazala istinitom." Namignuo mi je, aneki ledeno hladan osjećaj prožeo me od glave do pete."Zašto se Jules nije prebacio?" upita Vee. "Mogli smo biti

fantastična četvorka, ali s mnogo više efekta. Fenomenalnačetvorka.""Julesovi su roditelji opsjednuti njegovim obrazovanjem. Naporni je

preblaga riječ. Života mi, on će se popeti do vrha. Tip jenezaustavljiv. Mislim, priznajem, meni škola dobro ide. Bolje negovećini. Ali Jules je nenadmašiv. On je akademski bog."Sanjarski izraz vratio se u Veeine oči. "Još nisam upoznala njegove

roditelje", rekla je. "Oba puta kad sam bila ondje ili su bili na putu ilina poslu.""Oni puno rade", složio se Elliot, vrativši pogled na jelovnik i tako mi

otežavši da mu bilo što pročitam iz očiju. "Gdje rade?" zapitala sam.Elliot je polako otpio vode. Činilo mi se da odugovlači dok smišlja

nekakav odgovor. "Bave se dijamantima. Provode puno vremena uAfrici i Australiji.""Nisam znala da je Australija velik igrač na tržištu dijamanata", rekla

sam."Da, ni ja", rekla je Vee.Zapravo, bila sam uvjerena da u Australiji uopće nema dijamanata.

Točka."Zašto žive u Maineu?" zapitala sam. "Zašto ne u Africi?"Elliot se još jače udubio u jelovnik. "Što ćete vas dvije? Meni se čini

da fajitas s odreskom izgledaju dobro.""Ako se Julesovi roditelji bave dijamantima, kladim se da su

stručnjaci za odabir savršenog zaručničkog prstena", rekla je Vee."Oduvijek sam željela smaragdni prsten."Udarila sam Vee nogom ispod stola. Ona je mene ubola vilicom.

"Auu!" rekla sam.Konobarica se zaustavila pokraj našeg stola tek toliko da upita:

"Nešto za piće?"

Elliot je podignuo pogled sa svog jelovnika. Prvo je pogledao mene,a zatim Vee."Dijetna Cola", reče Vee."Voda s kriškama limete, molim", rekoh ja.Konobarica se nevjerojatno brzo vratila s našim pićima. Njezin

povratak meni je bio znak da ustanem od stola i pokrenem prvi dioPlana, a Vee me na to podsjetila drugim ubodom vilice ispod stola."Vee", rekla sam kroza zube, "bi li me mogla otpratiti na toalet?!

Najednom više nisam htjela provesti taj Plan. Nisam htjela ostavitiVee nasamo s Elliotom. Htjela sam je izvući van, reći joj sve o istraziumorstva, a onda pronaći neki način da i Elliot i Jules nestanu iznaših života."Zašto ne odeš sama?" reče Vee. "Mislim da bi to bio bolji plan"

Glavom je pokazala prema šanku i nečujno izustila Hajde, rukomistovremeno diskretno odmahujući ispod stola kao da me tjera."Planirala sam ići sama, ali stvarno bih voljela da mi se pridružiš.""Što je to s djevojkama?" reče Elliot, gledajući nas obje i smiješeći

se. "Kunem se, nikad nisam upoznao djevojku koja je znala otićisama na zahod." Nagnuo se naprijed i urotnički se nacerio. "Odajtemi tajnu. Ozbiljno. Plaćam pet dolara svakoj." Posegnuo je premastražnjem džepu. "Deset, ako smijem poći s vama i vidjeti u čemu jefora."Vee se nacerila. "Pervertitu. Ne zaboravi ovo", obratila se meni,

uguravši, mi one plastične vrećice u ruke.Elliot je podignuo obrve."Smeće", objasnila mu je Vee pomalo posprdno. "Naša je kanta za

smeće puna. Mama me zamolila da to bacim kad već izlazim."Elliot nije izgledao kao da joj vjeruje, a Vee nije izgledala kao da

mari za to. Ustala sam s opremom za maskiranje u naručju iprogutala nemoćni bijes koji me razdirao.Probivši se između stolova, uputila sam se hodnikom koji je vodio u

stražnji dio, prema zahodima. Hodnik je bio boje pečene gline iukrašen maraca zvečkama, slamnatim šeširima i drvenim lutkama.Tu odostraga bilo je toplije, pa sam obrisala čelo. Sada je Plan bioda to odradim što brže. Čim se budem vratila za stol, smislit ću nekiizgovor da moram otići i izvući ću Vee odavde. S njezinimpristankom ili bez njega.

Kad sam provirila ispod sve tri pregrade u ženskom zahodu iuvjerila se da sam sama, zaključala sam glavna vrata i istreslasadržaj plastičnih vrečica na pult. Platinasto plava perika, ljubičastipush-up grudnjak, uski crni top, minica sa šljokicama, napadneružičaste mrežaste najlonke i štikle od kože morskog psa brojtrideset devet.Utrpala sam grudnjak, uski top i najlonke natrag u vrećice. Skinuvši

traperice, navukla sam minicu. Ugurala sam kosu pod periku i stavilaruž ga usne. Prekrila sam ga obilnim slojem veoma blještavog sjajila."Možeš ti to", rekla sam svom odrazu vraćajući čep na sjajilo i

trljajući usnice jednu o drugu. "Možeš oponašati Marcie Miller.Zavoditi muškarce kako bi ti odavali tajne. Valjda to nije tako teško?"Zbacila sam mokasine za vožnju, utrpala ih u vrećicu zajedno s

trapericama i gurnula je ispod pulta da se ne vide. "Uostalom",nastavila sam, "nema ničeg lošeg u tome da se žrtvuje malo ponosaza informacije. Ako baš želiš tome pristupiti s morbidnoga gledišta,možeš čak reći da bi, ako ne dobiješ odgovore, mogla osvanutimrtva. Jer sviđalo se to tebi ili ne, netko ti želi nauditi."Zanjihala sam štikle od kože morskog psa u visini očiju. I nisu bile

najružnije na svijetu. Zapravo, čak bi se moglo reći da su bile seksi.Ralje U Coldwateru, Maine. Obula sam ih i zakopčala ihremenčićima i nekoliko puta prošla amo-tamo toaletom da seuvježbam.Dvije minute kasnije smjestila sam se na barski stolac pokraj šanka.Šanker me gledao. "Šesnaest?" pogađao je. "Sedamnaest?"Izgledao je desetak godina starije od mene i imao smeđu kosu koja

se prorjeđivala i koju je brijao na kratko. Srebrna naušnica visjela muje iz desne ušne resice. Bijela majica kratkih rukava i Levisice. Nijeizgledao loše... ni sjajno."Nisam maloljetnica koja traži alkohol", rekla sam glasno da

nadjačam glazbu i okolne razgovore. "Čekam prijateljicu. Odavdedobro vidim vrata." Izvukla sam popis pitanja iz torbe i kradom gasmjestila ispod staklene soljenke."Što je to?" upitao je šanker, brišući ruke u krpu i kimnuvši prema

popisu.Gurnula sam popis dublje pod soljenku. "Ništa", rekla sam skroz

nevino. Podignuo je jednu obrvu.

Odlučila sam se za slobodnije shvaćanje istine. "To je... popis zakupnju. Na putu kući moram uzeti neke stvari u dućanu za mamu."Kamo je nestalo očijukanje? zapitala sam se. Kamo je nestalaMarcie Millar?Uputio mi je ispitivački pogled koji mi se nije učinio posve

negativnim"Nakon pet godina ovog posla jako dobro raspoznajem lažljivce.""Ja nisam lažljivica", rekla sam. "Možda sam maloprije i lagala, ali

to je bila samo jedna laž. Jedna mala laž ne čini lažljivca.""Izgledate kao novinarka", rekao je."Radim za eZine svoje gimnazije." Htjela sam se pojesti. Novinari

ne ulijevaju povjerenje ljudima. Ljudi su obično sumnjičavi premanovinarima "Ali večeras ne radim", brzo sam popravila stvar."Večeras je strogo zabava Nikakav posao. Nikakve skrivenenamjere. Baš nikakve."Nakon kratke tišine, zaključila sam da je najbolje da vozim dalje. Na

kašljala sam se i rekla: "Je li Borderline popularno mjesto zazapošljavanje među gimnazijalcima?""Dolazi nam ih mnogo, da. Konobarica, spremača i tomu slično.""Stvarno?" rekla sam, hineći iznenađenje. "Možda znam neke od

njih. Recite mi neko ime."Šanker je usmjerio oči na strop i počešao se po neobrijanoj bradi.

Njegov prazan pogled nije mi ulijevao povjerenje. A da i nespominjem kako nisam imala mnogo vremena. Elliot je svakog časamogao sipati neku smrtonosnu drogu u Veeinu dijetnu Kolu."A Patch Cipriano?" zapitala sam. "Radi li on ovdje?""Patch? Aha. Radi ovdje. Nekoliko noći tjedno i vikendima.""Je li radio u nedjelju?" pokušala sam ne zvučati odviše radoznalo.

No morala sam saznati postoji li mogućnost da je Patch bio na molu.Rekao je da ide na tulum na obali, ali možda je promijenio plan. Kadbi netko potvrdio da je u nedjelju uvečer radio, mogla bih isključitinjegovi umiješanost u napad na Vee."U nedjelju?" Još češanja. "Sve noći mi se brkaju. Pokušajte pitati

konobarice. Neka će se već sjetiti. Sve se smijuckaju i pomaloskrenu kad je on u blizini." Osmjehnuo se kao da bih se ja možda utome donekle mogla slagati s njima.

Rekla sam: "Da nemate slučajno uvid u njegovu molbu za posao? Ikućnu adresu.""To bi bilo ne.""Čisto iz znatiželje", rekla sam, "znate li je li se ovdje moguće

zaposliti ako ste prije toga počinili kazneno djelo?""Kazneno djelo?" Otresito se nasmijao. "Vi se šalite?""Dobro, možda ne baš kazneno djelo, ali prekršaj?"Položio je dlanove na šank i nagnuo se bliže meni. "Ne." Ton mu se

iz susretljivog prometnuo u uvrijeđen."To je dobro. To je stvarno lijepo znati." Promijenila sam položaj na

barskom stolcu i osjetila kako mi se koža ispod najlonki odljepljuje splastike. Znojila sam se. Ako pravilo broj jedan očijukanja glasi danema popisa, bila sam prilično sigurna kako je pravilo broj dva danema znojenja.- Pogledala sam popis."Znate li je li Patch ikada dobio zabranu prilaženja? Je li ikada

nekoga proganjao?" Naslutila sam da šanker od mene prima lošuvibru, pa sam očajnički odlučila pokušati ispucati sva svoja pitanjaprije nego što me udalji sa šanka - ili, još gore, izbaci iz restoranazbog uznemiravanja i sumnjivog vladanja. "Ima li djevojku?" ispalilasam."Idite i pitajte ga."Trepnula sam. "Večeras ne radi."- Šankerov smiješak bio mi je poput udarca u trbuh."On večeras ne radi... zar ne?" zapitala sam glasom koji se

postupno penjao čitavu oktavu više. "Navodno je utorcima navečerslobodan!""Obično, da. Ali zamjenjuje Benjija. Benji je u bolnici. Puknuće

slijepog crijeva.""Znači, Patch je ovdje? Sada?" osvrnula sam se preko ramena,

popravivši periku tako da mi prekrije profil dok gledam gdje je."Prije nekoliko minuta ušao je u kuhinju."Već sam silazila s barskog stolca. "Mislim da sam ostavila upaljen

auto. Ali bilo je divno razgovarati s vama!" Pohitala sam premazahodima što sam brže mogla.U ženskom zahodu zaključala sam vrata za sobom, nekoliko puta

udahnula leđa oslonjenih na njih, a onda prišla umivaoniku i umila

lice hladnom vodom. Patch će otkriti da sam ga uhodila. Mojaupečatljiva izvedba jamčila je to. Na prvi pogled to je bilo loše jer jebilo, no, ponižavajuće. No kad sam bolje razmislila, morala sam sesuočiti s činjenicom da je Patch veoma samozatajan. Samozatajniljudi ne vole da se čeprka po njihovu životu. Kako će reagirati kadotkrije da sam ga stavila pod povećalo?A onda sam se zapitala zašto sam uopće došla ovamo, s obzirom

na to da duboko u sebi nisam vjerovala da je Patch onaj tip izaskijaških naočala. Možda i jest imao mračne, strašne tajne, alismucanje uokolo sa skijaškim naočalama nije spadalo u njih.Zatvorila sam slavinu i kad sam podignula pogled, zrcalo je

odražavalo Patchevo lice. Kriknula sam i okrenula se.Nije se smiješio i nije izgledao osobito dobro raspoloženo. "Što ti

radiš ovdje?" dahnula sam. "Ja ovdje radim.""Mislim ovdje. Ne znaš čitati? Znak na vratima...""Polako mi se čini da me pratiš. Svaki put kad se okrenem, eto

tebe.""Htjela sam izvesti Vee", objasnila sam. "Bila je u bolnici." Zvučala

sam kao da se branim. Bila sam uvjerena da zbog toga odajemdojam još veće krivice. "Nisam ni slutila da ću naletjeti na tebe.Danas bi trebao imati slobodnu večer. I o čemu govoriš? Svaki putkad se ja okrenem, eto tebe"Patcheve oči bile su oštre, zastrašujuće, prodorne. Procjenjivale su

svaku moju riječ, svaki moj pokret."A da mi objasniš tu kičastu kosu?" rekao je.Strgnula sam periku i bacila je na pult. "A da ti meni objasniš gdje si

bio? Zadnja dva dana nema te u školi."Bila sam gotovo sigurna da Patch neće otkriti gdje se nalazio, ali

rekao je: "Igrao sam paintball. Što si radila za šankom?""Razgovarala sa šankerom. Je li to zločin?" Oslanjajući se rukom

na pult, digla sam jednu nogu da otkopčam štiklu od kože morskogpsa. Malo sam se nagnula i pritom mi je popis s pitanjima ispao izdekoltea na pod.Kleknula sam da ga pokupim, ali Patch je bio brži. Držao ga je

iznad glave dok sam ja skakutala za njim."Vrati mi to!" rekla sam.

"Ima li Patch zabranu prilaženja?" pročitao je. "Je li Patchzločinac?" "Daj-mi-to!" bijesno sam siknula.Patch se tiho nasmijao i znala sam da je vidio sljedeće pitanje. "Ima

li Patch djevojku?"Patch je stavio papir u stražnji džep. Bila sam u snažnom iskušenju

da mu ga uzmem unatoč tomu gdje se nalazi.Naslonio se na pult pa su nam oči bile u istoj visini. "Ako ćeš uokolo

čeprkati informacije, bilo bi mi draže da pitaš mene.""Ta pitanja su" - mahnula sam prema mjestu gdje ih je sakrio -

"šala. Vee ih je napisala", dodala sam u bljesku nadahnuća. "Ona jekriva za sve." "Znam tvoj rukopis, Nora.""E pa dobro, u redu", započela sam, tražeći neki bistar odgovor, ali

predugo mi je trebalo i izgubila sam priliku."Nemam zabranu prilaženja", rekao je. "Nemam kaznenih djela."Isturila sam bradu. "Djevojka?" Rekla sam si da mi je svejedno

kako će odgovoriti. I jedan i drugi odgovor bili su mi u redu."To se tebe ne tiče.""Pokušao si me poljubiti", podsjetila sam ga. "Tako da me se tiče."Avet gusarskog osmijeha vrebala je na njegova usta. Stekla sam

dojam da se prisjeća svih, pa i najsitnijih, pojedinosti te prilike kadsmo se umalo poljubili, zajedno s mojim uzdahom-crtica-jecajem."Bivša djevojka", rekao je za neko vrijeme.Želudac mi se stisnuo kad mi je odjednom nešto palo na um. Što

ako je djevojka iz Delphica i Victoria's Secreta njegova bivša? Štoako me vidjela kako razgovaram s Patchem u igračnici i - pogrešno -pretpostavila da medu nama postoji nešto mnogo više? Ako ju jePatch još uvijek privlačio, bilo bi razumno pretpostaviti kako jedovoljno ljubomorna da bi me pratila. Nekoliko komadića slagalicekao da je sjelo na mjesto...No tada je Patch rekao: "Ali nema je u blizini.""Kako to misliš, nema je u blizini?""Otišla je. Nikad se neće vratiti.""Misliš... mrtva je?" upitala sam.Patch to nije opovrgnuo.Odjednom sam u želucu osjetila težinu i zgrčenost. To nisam

očekivala. Patch je imao djevojku i ona je sad bila mrtva.

Vrata ženskog zahoda zaštropotala su kad je netko pokušao ući.Zaboravila sam da sam ih zaključala. Što me ponukalo da sezapitam kako je Patch ušao. Ili je imao ključ ili je postojalo nekodrugo objašnjenje. Objašnjenje o kojem bi mi vjerojatno bolje bilo nerazmišljati, kao recimo prolaženje ispod vrata poput zraka. Poputdima."Moram natrag na posao", reče Patch. Odmjerio me od glave do

pete pogledom koji se malo zadržao ispod kukova. "Ubojita suknjica.Smrtonosne noge."Prije nego što sam skucala ijednu suvislu misao, izašao je kroz

vrata.Postarija žena koja je čekala na ulazu pogledala je mene, a onda

se osvrnula za Patchem, koji je odmicao hodnikom."Dušo", rekla mi je, "izgleda sklisko kao sapun.""Dobar opis", promrmljala sam.Razbarušila si je kratku, kovrčavu sijedu kosu. "Cura bi se mogla

zapjeniti zbog takvog sapuna."Kad sam se ponovno presvukla u vlastitu odjeću, vratila sam se u

separe i uvukla se pokraj Vee. Elliot je pogledao na sat i podignuoobrve."Žao mi je što sam se toliko zadržala", rekla sam. "Jesam li što pro-

pustila?""Ne", rekla je Vee. "Sve po starom, sve po starom." Trknula me u

koljeno, a pitanje se podrazumijevalo. Onda?Prije nego što sam joj stigla uzvratiti udarcem, Elliot je rekao:

"Propustila si konobaricu. Naručio sam ti crveni burrito." Ljigavosmijeh rastegnuo mu je usta.Uvidjela sam priliku."Zapravo, nisam sigurna da mi je do jela." Uspjela sam složiti izraz

mučnine koji nije bio posve odglumljen. "Mislim da sam pokupila onoisto što muči Julesa.""O, čovječe", reče Vee. "Jesi dobro?"Odmahnula sam glavom."Idem uloviti našu konobaricu i reći joj da nam spremi jelo u kutiju",

predloži Vee, kopajući po torbici u potrazi za ključevima."A što sa mnom?" reče Elliot, tek napola u šali."Odgađamo za neku drugu priliku", odgovori Vee.

Bingo, pomislih.

POGLAVLJE14

Vratila sam se kući malo prije osam. Okrenula sam ključ u bravi,čvrsto primila kvaku i gurnula vrata kukom. Nekoliko sati prije večerebila sam nazvala mamu; bila je u uredu, nešto je dovršavala i nijebila sigurna kada će stići kući, pa sam očekivala da će kuća biti tiha,mračna i hladna.Vrata su popustila kad sam ih gurnula treći put; zavitlala sam

torbicu u mrak, a onda se pohrvala s ključem koji je još uvijek biozaglavljen u bravi. Nakon one noći kad je navratio Patch, brava jepostala proždrljiva. Zapitala sam se je li Dorothea to primijetila ranijetoga dana."Daj-mi-glupi-ključ", rekla sam, izvlačeći ga drmanjem.Kazaljke starinskog stojećeg sata u hodniku pomaknule su se na

puni sat i glasni dong osam je puta odjeknuo u tišini. Ušla sam udnevnu sobu da upalim vatru u štednjaku na drva kad sam začulašuškanje tkanine i tiho škripanje na drugom kraju sobe. Vrisnulasam."Nora!" rekla je moja mama, zbacivši deku i koprcajući se u sjedeći

položaj na kauču. "Što ti je, zaboga?"Jedan dlan privila sam na grudi, a drugim sam se naslonila na zid.

"Uplašila si me!""Zaspala sam. Da sam te čula kad si ulazila, bila bih nešto rekla."

Odmaknula je kosu s lica i trepnula poput sove. "Koliko je sati?"Svalila sam se u najbliži naslonjač i pokušala normalizirati disanje.

Moja mašta bila je prizvala par nemilosrdnih očiju iza skijaškihnaočala. Sad kad sam bila sigurna da ga nisam izmislila, preplavilame neodoljiva želja da sve ispričam mami, od toga kako mi je skočiopred Neon do njegove uloge Veeina napadača. Uhodio me i bio jenasilan. Stavile bismo nove brave na vrata. I činilo se logičnim da bise uplela policija. Noću bih se osjećala mnogo sigurnije s policajcemparkiranim na pločniku pred kućom."Mislila sam pričekati s ovom temom", rekla je mama, prekinuvši

moj tijek misli, "ali nisam sigurna da će se ikada pojaviti savršentrenutak."Namrštila sam se. "Što je bilo?"

Ispustila je dug, težak uzdah. "Razmišljam o tome da prodam ovukuću." "Što? Zašto?""Jedva nekako izlazimo nakraj već godinu dana, a ja ne zarađujem

onoliko koliko sam se nadala. Razmišljala sam o tome da nađemdodatni posao, ali iskreno, nisam sigurna da dan ima dovoljno sati."Nasmijala se bez tračka humora. "Dorotheina je plaća skromna, alito je dodatni novac koji mi nemamo. Jedino što mi još pada na umjest da se preselimo u manju kuću. Ili stan.""Ali ovo je naša kuća." Sve moje uspomene bile su ovdje.

Uspomena na mog tatu bila je ovdje. Nisam mogla vjerovati da se iona ne osjeća tako. Sve bih učinila, samo da ostanem."Pokušavat ću još tri mjeseca", rekla je. "Ali nemoj se previše

nadati."U tom času shvatila sam da ne mogu reći mami za tipa sa skijaškim

naočalama. Sutra bi dala otkaz. Našla bi neki posao u mjestu i višene bi bilo apsolutno nikakvog izbora osim da prodamo seosku kuću."Razgovarajmo o nečemu vedrijem", reče mama, natjeravši se na

osmijeh. "Kako je bilo na večeri?""Dobro", rekla sam mrzovoljno."A Vee? Kako se oporavlja?""Sutra opet može u školu."Mama se zajedljivo nasmiješila. "Dobro je što je slomila lijevu ruku.

Inače ne bi mogla pisati bilješke na nastavi, a mogu misliti kako bi jojto teško palo.""Ha-ha", rekla sam. "Napravit ću vruću čokoladu." Ustala sam i

okrenula prema kuhinji. "Hoćeš?""Zvuči savršeno. Ja ću upaliti vatru."Nakon brzog posjeta kuhinji da uzmem šalice, šećer i kakao, vratila

sam se i vidjela da je mama pristavila lončić vode na štednjak ukojem su gorjela drva. Sjela sam na oslonac za ruku kauča i pružilajoj šalicu."Kako si znala da si se zaljubila u tatu?" zapitala sam, trudeći se da

to ispadne nehajno. Uvijek je postojala mogućnost da razgovor o tatipokrene potok suza, što sam se nadala izbjeći.Mama se smjestila na kauč i oslonila noge na stolić za kavu.

"Nisam znala. Sve dok nije prošlo otprilike godinu dana braka."

To nije bio odgovor koji sam očekivala. "Pa onda... zašto si se udalaza njega?""Zato što sam mislila da sam zaljubljena. A kad misliš da si

zaljubljena, imaš volje izdržati i truditi se dok to ne postane ljubav.""Jesi li se bojala?""Udaje za njega?" Nasmijala se. "To je bio najzabavniji dio.

Kupovanje vjenčanice, dogovori u crkvi, nošenje dijamantnogprstena."Predočila sam si Patchev obijesni osmijeh. "Jesi li se ikada bojala

tate?" "Uvijek kad bi New England Patriotsi izgubili utakmicu."Kad bi New England Patriotsi izgubili, tata bi uvijek otišao u garažu i

turirao motornu pilu. Prije dvije jeseni odvukao je motornu pilu ušumu iza našeg imanja, posjekao deset stabala i potom ih nacijepaou drva za loženje. Još smo imale više od pola hrpe za spaliti.Mama je potapšala kauč pored sebe i skutrila sam se uz nju,

oslonivši joj glavu na rame. "Nedostaje mi", rekla sam."I meni.""Bojim se da ću zaboraviti kako izgleda. Ne na slikama, nego kad bi

se subotama ujutro motao po kući u trenirci i radio omlete."Mama je provukla svoje prste kroz moje. "Ti si mu uvijek jako sličila,

od samog početka.""Stvarno?" Sjela sam uspravno. "Kako?""Bio je dobar učenik, jako pametan. Nije bio nametljiv ni otvoren, ali

ljudi su ga poštovali.""Je li tata ikada bio... zagonetan?"Mama kao da je premetala to pitanje po glavi. "Zagonetni ljudi imaju

mnogo tajni. Tvoj je otac bio vrlo iskren.""Je li ikada bio buntovan?"Nasmijala se kratko, smeteno. "Jesi li ga ti tako doživljavala?"

Harrison Grey, najmoralniji računovođa na svijetu... buntovan?"Teatralno je uzdahnula. "Bože sačuvaj! Doduše, neko je vrijemeimao dugu kosu. Bila je valovita i plava - kao u surfera. Naravno, onerožnate naočale upropaštavale su mu taj imidž. A... usuđujem li sepitati kako smo došle na tu temu?"Nisam imala pojma kako bih mami objasnila svoje proturječne

osjećaje prema Patchu. Nisam imala pojma kako bih objasnilaPatcha, točka. Mama je vjerojatno očekivala opis koji sadrži imena

njegovih roditelja, njegov prosjek ocjena, sportove kojima se bavi uškoli i fakultete u koje se kani prijaviti. Nisam je htjela uznemiritiizjavom kako sam se spremna kladiti u svoju kasicu-prasicu daPatch ima kazneni dosje. "Ima jedan dečko", rekla sam, ne mogavšisuspregnuti osmijeh pri pomisli na Patcha. "Družimo se u zadnjevrijeme. Uglavnom zbog škole.""Ooo, dečko", rekla je zagonetno. "Pa? Je li u šahovskom klubu?

Učeničkom vijeću? Igra li tenis?""Voli individualne sportove", optimistično sam izgovorila."Plivač! Je li sladak kao Michael Phelps? Jasno, ja sam glede

izgleda oduvijek bila sklonija Ryanu Lochteu."Mislila sam ispraviti mamu. No kad sam bolje razmislila, vjerojatno

je bilo bolje da ne objašnjavam. Biljar, plivanje... dosta slično, nije li?Zazvonio je telefon i mama se protegnula preko kauča da se javi.

Nakon deset sekundi razgovora klonula je na kauč i dlanom prekrilačelo. "Ne, nije problem. Odjurit ću tamo, pokupiti ga i donijeti vam gaodmah ujutro.""Hugo?" zapitala sam kad je prekinula vezu. Hugo je bio mamin šef

i zvao je blago rečeno bilo kada. Jednom ju je nazvao da dođe naposao u nedjelju jer se nije mogao snaći sa strojem za fotokopiranje."Ostavio je neke nedovršene dokumente u uredu i trebam ih uzeti.

Moram ih fotokopirati, ali vjerojatno me neće biti najviše satvremena. Jesi li završila zadaću?""Ne još.""Onda ću se utješiti time da ne bismo ni provele više vremena

zajedno čak i da sam ovdje." Uzdahnula je i osovila se na noge."Vidimo se za jedan sat?""Reci Hugu da bi te trebao više plaćati."Nasmijala se. "Puno više."Čim sam ostala sama u kući, pospremila sam tanjure od doručka s

kuhinjskog stola i napravila mjesta za udžbenike. Engleski, povijest,biologija. Naoružavši se novom novcatom HB olovkom, otvorila samknjigu na vrhu hrpe i bacila se na posao.Petnaest minuta kasnije moj se um pobunio, odbijajući probaviti još

jedan odlomak o europskim feudalnim sustavima. Zapitala sam sešto Patch radi nakon posla. Domaću zadaću? Teško. Jede pizzu igleda košarku na televiziji? Možda, ali i to nije bilo ono pravo. Kladi

se i igra biljar u Boovoj igračnici? To se činilo dobrompretpostavkom.Obuzela me neobjašnjiva želja da se odvezem u Boa i objasnim

svoje prijašnje ponašanje, no tu je zamisao ubrzo osporilajednostavna činjenica što nisam imala dovoljno vremena. Mama ćese vratiti kući za manje vremena nego što traje polusatna vožnja doondje. Da i ne spominjem kako Patch nije bio tip kojega bih samotako mogla negdje zaskočiti. Dosada su se svi naši susreti ravnaliprema njegovu, a ne mom rasporedu. Uvijek.Popela sam se stepenicama da se presvučem u nešto udobnije.

Otvorila sam vrata svoje sobe i prešla tri koraka prije nego što samstala kao ukopana. Ladice moje komode bile su izvučene, odjećarazbacana po podu. Moj krevet bio je rasturen. Vrata ormara bila suotvorena i nakošeno su visjela sa šarki. Knjiga i okvira za slike bilo jesvugdje po podu.Opazila sam odraz nekog pokreta u prozoru na suprotnom kraju

sobe i okrenula sam se. Stajao je uza zid iza mene, od glave do peteodjeven u crno, sa skijaškim naočalama na licu. Mozak mi je utonuou uskovitlanu izmaglicu i upravo je počeo nogama odašiljati bježi!kad je on skočio prema prozoru, širom ga otvorio i, gipko sesagnuvši, iskočio.Preskakivala sam stepenice tri po tri. Prebacila sam se preko

rukohvata, odjurila hodnikom u kuhinju i nazvala 112.Petnaest minuta kasnije policijski auto uletio je na kolni prilaz. Drh-

tureći, otvorila sam zasun na vratima i pustila dva policajca unutra.Prvi koji je ušao bio je nizak, široka struka i kose prošaranesjedinama. Drugi je bio visok i vitak, kose tamne gotovo kaoPatcheva, ali ošišane iznad ušiju. Na neki neobičan način, pomalo jesličio Patchu. Mediteranski ten, simetrično lice, prodorne oči.Predstavili su se: tamnokosi policajac bio je istražitelj Basso.

Njegov partner bio je istražitelj Holstijic."Vi ste Nora Grey?" upita istražitelj Holstijic.Kimnula sam."Roditelji kod kuće?""Moja mama otišla je nekoliko minuta prije nego što sam nazvala

112." "Znači da si sama kod kuće?" Opet sam kimnula.

"Možeš li nam ispričati što se dogodilo?" upitao je, prekriživši ruke iširoko razmaknuvši noge, dok je istražitelj Basso ušao nekolikokoraka dublje u kuću i razgledavao."Došla sam kući u osam i radila sam zadaću", rekla sam. "Kad sam

otišla u svoju sobu, vidjela sam njega. Sve je bilo u neredu. Rasturiomi je sobu." "Jesi li ga prepoznala?""Nosio je skijaške naočale. I svjetlo je bilo ugašeno.""Ikakva posebna obilježja? Tetovaže?"Ne.""Visina? Težina?"Nevoljko sam prekapala po kratkoročnom pamćenju. Nisam htjela

ponovno proživljavati taj trenutak, no bilo je važno da se sjetim svilipojedinosti."Prosječne visine, ali ipak malo viši. Otprilike kao istražitelj Basso."

"Je li išta rekao?" Odmahnula sam glavom.Istražitelj Basso opet se pojavio i svom partneru rekao: "Sve je

čisto." Zatim se popeo na drugi kat. Podne daske škripale su miiznad glave dok se kretao hodnikom, otvarajući i zatvarajući vrata.Istražitelj Holstijic odškrinuo ulazna vrata i čučnuo da pregleda

zaporni zasun. "Jesu li vrata bila otključana ili oštećena kad si stiglakući?""Nisu. Otključala sam svojim ključem. Mama je spavala u dnevnoj

sobi."Istražitelj Basso pojavio se na vrhu stepenica."Možeš nam pokazati što je oštećeno?" upitao me.Istražitelj Holstijic i ja zajedno smo se popeli stepenicama i ja sam

ga vodila niz hodnik do istražitelja Bassa, koji je stajao s unutrašnjestrane vrata moje sobe i gledao je, ruku oslonjenih na kukove.Stala sam posve mirno, žmarci straha puzali su kroz mene. Moj

krevet bio je pospremljen. Pidžama mi je bila složena na jastuk,upravo onako kako sam je tog jutra ostavila. Ladice komode bile suzatvorene, okviri za slike uredno poredani na njoj. Sanduk kodpodnožja kreveta bio je zatvoren. Podovi su bili čisti. Zastori su visjelipoput dugačkih glatkih ploča, po jedna s obje strane zatvorenaprozora."Rekla si da si vidjela uljeza", reče istražitelj Basso. Piljio je u meni

oštrim pogledom kojem ništa nije promicalo. Očima koje su bile

stručne u filtriranju laži.Stupila sam u sobu, ali izostao je poznati osjećaj udobnosti i

sigurnosti. Osjećala se skrivena natruha nasilja i opasnosti. Prstomsam pokazala u prozor, nastojeći obuzdati drhtanje ruke. "Kad samušla, skočio je kroz prozor."Istražitelj Basso pogledao je kroz prozor. "Daleko je do zemlje",

primijetio je. Pokušao je otvoriti prozor. "Zatvorila si ga nakon što jeotišao?" "Ne. Otrčala sam dolje i nazvala 112.""Netko ga je zatvorio." Istražitelj Basso još uvijek me gledao

pogledom oštrim poput žileta, usana stisnutih u tanku crtu."Nisam siguran bi li itko mogao pobjeći nakon takvog skoka", reče

istražitelj Holstijic pridruživši se svom partneru kod prozora. "Čovjekbi bio sretan kad bi se izvukao sa slomljenom nogom.""Možda nije skočio, možda se spustio po stablu", rekla sam.Istražitelj Basso naglo je okrenuo glavu. "Onda? Što? Je li se

spustio ili je skočio? Mogao se progurati pored tebe i izaći krozulazna vrata. To bi bio logičan izbor. To bih ja učinio. Pitat ću te jošjedanput. Razmisli zbilja pažljivo. Jesi li uistinu večeras vidjelanekoga u svojoj sobi?"Nije mi vjerovao. Mislio je da izmišljam. Načas sam pala u

iskušenje da i sama pomislim nešto slično. Što nije bilo u redu samnom? Zašto je moja stvarnost bila iskrivljena? Zašto joj istina nikadnije odgovarala? Zbog vlastitog mentalnog zdravlja, rekla sam si daproblem nije bio u meni. Nego u njemu. U tipu sa skijaškimnaočalama. On je to radio. Nisam znala kako, ali trebalo je krivitinjega.Istražitelj Holstijic prekinuo je napetu tišinu rekavši: "Kad će se tvoji

roditelji vratiti kući?""Ja živim s mamom. Morala je skočiti do ureda.""Moramo vam objema postaviti nekoliko pitanja", nastavio je.

Prstom mi je pokazao da sjednem na svoj krevet, ali tupo samodmahnula glavom. "Jesi li nedavno prekinula s dečkom?""Ne.""A droge? Imaš li takvih problema sada ili si ih imala ranije?" "Ne.""Rekla si da živiš s mamom. A tata? Gdje je?""Ovo je bila pogreška", rekla sam. "Žao mi je. Nisam trebala

nazvati."

Dva policajca razmijenila su pogled. Istražitelj Holstijic zatvorio jeOči i protrljao im unutrašnje uglove. Istražitelj Basso izgledao je kaoda je potratio dovoljno vremena i da je spreman završiti s ovime."Imamo posla", rekao je. "Hoćeš li biti dobro ako ostaneš sama dok

ti se mama ne vrati?"Jedva sam čula što je rekao; nisam mogla odvojiti pogled od

prozora. Kako mu je to polazilo za rukom? Petnaest minuta. Imao jepetnaest minuti da ponovno uđe u kuću i pospremi sobu prije negošto je policija stigla. I to sa mnom koja sam cijelo vrijeme bila dolje.Od spoznaje da sam bila sama u kući s njim, zadrhtala sam.Istražitelj Holstijic pružio mi je svoju posjetnicu. "Možeš reći svojoj

mami da nas nazove kad se vrati?""Sami ćemo izaći", reče istražitelj Basso. Već je bio nasred hodnika.

POGLAVLJE15

Ti misliš da je Elliot nekoga ubio? "Ššš!" siknula sam na Vee,bacivši pogled na redove laboratorijskih stolova da se uvjerim kakonitko nije čuo."Bez uvrede, draga, ali ovo postaje smiješno. Prvo me napao. Sad

je već ubojica. Oprosti, Elliot? Ubojica? On je, ono, najdraži dečkokojeg sam ikada upoznala. Kad ti je zadnji put zaboravio pridržativrata? Pa da, tako je... nikada''Vee i ja bile smo na biologiji i Vee je ležala na leđima na stolu.

Radili smo vježbu mjerenja krvnog tlaka i Vee je trebala pet minutamirovati u tišini. Inače bih radila s Patchem, ali Trener nam je daoslobodan dan, što je u prijevodu značilo da slobodno biramopartnera. Vee i ja bile smo u stražnjem dijelu učionice; Patch je radiosa sportašem Thomasom Rookeryjem u prednjem dijelu."Ispitivali su ga kao sumnjivca u sklopu istrage umorstva", šapnula

sam, osjetivši kako se Trenerov pogled okreće prema nama.Nažvrljala sam nekoliko zabilješki na svoj papir sa zadatkom.Subjekt je miran i opušten. Subjekt se suzdržava od govorenja tri ipol minute. "Policija je očito smatrala da je imao motiv i sredstvo.""Sigurna si da je to isti Elliot?""Što misliš, koliko je Elliota Saundersa bilo u Kinghornu u veljači?"Vee je zabubnjala prstima po trbuhu. "U to je jednostavno jako, jako

teško povjerovati. I uostalom, pa što ako su ga ispitivali? Važno ješto su ga pustili. Nisu ustanovili da je kriv.""Zbog toga što je policija pronašla oproštajnu poruku koju je

napisala Halversonova.""Tko je ono ta Halversonova?""Kjirsten Halverson", nestrpljivo sam rekla. "Djevojka koja se

navodno objesila.""Možda se i jest objesila. Mislim, što ako je jednoga dana zaključili

'Hej, život je sranje' i okačila se o drvo? Događa se.""Ne čini ti se da je malo prevelika slučajnost što su u njezinu stanu

pronašli dokaze o provali kad su otkrili oproštajnu poruku?""Živjela je u Portlandu. Provale se događaju.""Ja mislim da je netko podmetnuo tu poruku. Netko tko je htio da se

Elliot izvuče."

"Tko bi htio da se Elliot izvuče?" upita Vee.Uputila sam joj svoj najbolji pogled ma hajde.Vee se pridigla na zdravi lakat. "Ti znači tvrdiš da je Elliot odvukao

Kjirsten na drvo, zavezao joj uže oko vrata, gurnuo je s grane, aonda provalio u njezin stan i podmetnuo dokaz koji upućuje nasamoubojstvo.""Zašto ne?"Vee mi je uzvratila pogled ma hajde. "Zato što su murjaci već sva

analizirali. Ako oni to smatraju samoubojstvom, onda ću i ja.""A što kažeš na ovo", rekla sam. "Svega nekoliko tjedana nakon što

su ga ispitali, on je promijenio školu. Zašto bi netko ostavio Kinghornda bi došao u Coldwatersku gimnaziju?""Tu imaš pravo.""Mislim da pokušava pobjeći od svoje prošlosti. Mislim da mu je

postalo previše neugodno ići u školu na čijem je kampusu ubioKjirsten. Ima nečistu savjest." Lupkala sam se olovkom po usnici."Trebam otići u Kinghorn i raspitati se. Umrla je prije samo dvamjeseca; sigurno još svi bruje o tome.""Ne znam, Nora. Imam loš predosjećaj u vezi s pokretanjem

špijunske operacije u Kinghornu. Mislim, namjeravaš se raspitivatikonkretno o Elliotu? Što ako on to otkrije? Što će misliti?"Spustila sam pogled na nju. "Nema se o čemu brinuti ako nije kriv.""A onda će ubiti tebe zato da te ušutka." Vee se iskosila kao

cerigradska mačka. Ja se nisam. "Ja želim otkriti tko me napao istokoliko i ti," nastavila je u ozbiljnijem tonu, "ali kunem se životom da tonije bio Elliot. Razmišljala sam o tome ono, sto puta. Ne poklapa se.Ni približno. Vjeruj mi.""Dobro, možda te Elliot nije napao", rekla sam u pokušaju da

umirim Vee, ali bez namjere da sperem ljagu s njegova imena. "Ipakima mnogo putra na glavi. Ispitivali su ga zbog umorstva, prvo. Igotovo je previše drag, drugo. To je stravično. I Julesov je prijatelj,treće."Vee se namrštila. "Jules? Što ne valja s Julesom?""Ne čini ti se čudnim što Jules pobjegne svaki put kada smo s

njima?""Što bi to trebalo značiti?"

"One večeri u Delphicu Jules je gotovo odmah otišao na zahod. Jeli se vratio? Nakon što sam ja otišla kupiti šećernu vunu, je li ga Elliotpronašao?""Nije, ali to sam pripisala njegovim unutarnjim problemima.""Onda se sinoć misteriozno razbolio." Razmišljajući, trljala sam

hrbat nosa gumicom na olovci. "Čini se da je često bolestan.""Mislim da previše analiziraš sve to. Možda... možda ima SIC.""SIC?""Sindrom iritabilnog crijeva."Odbacila sam Veeinu pretpostavku kako bih promislila posegnula

za idejom koja mi je lebdjela tik izvan dosega. Do Kinghorna bi lakomoglo biti i sat vremena autom. U teoriji ako je škola bila tolikostroga kao što je Elliot tvrdio, kako je Jules neprestano nalaziovremena za to da ga posjećuje u Coldwateru? Viđala sam ga skorosvakog jutra na putu u školu, u Enzovu bistrou, s Elliotom. Usto jevozio Elliota kući poslije škole. Kao da je Elliot držao Julesa u šaci.No to nije bilo sve. Gumicom sam još bješnje protrljala nos. Što mi

je promicalo?"Zašto bi Elliot ubio Kjirsten?" zapitala sam se naglas. "Možda ga je

vidjela kako radi nešto protuzakonito, pa ju je ubio da je ušutka."Vee je uzdahnula. "Ovo polako zalazi u sferu Apsolutnog

Besmisla.""Ima tu još nešto. Nešto što ne vidimo."Vee me pogledala kao da je moja logika otišla na godišnji u svemir.

"Meni se osobno čini da ti vidiš i previše. Ovo me jako podsjeća nalov na vještice."U tom trenutku odjednom sam shvatila što mi promiče. Kopkalo me

čitav dan, dozivajući me iz dubina uma, no bila sam suvišezaokupljena svim ostalim da bih obratila pozornost. Istražitelj Bassobio me pitao nedostaje li štogod. Upravo sam se sjetila da nešto jestnedostajalo. Prethodne večeri ostavila sam članak o Elliotu nakomodi. No ovoga jutra - pomno sam pretražila po sjećanju - nije bioondje. Sigurno nije bio."Omojbože", rekla sam. "Elliot mi je jučer provalio u kuću. To je bio

on! Ukrao je članak." Budući da je članak bilo veoma lako pronaći,bilo je očito da mi je rasturio sobu zato da me zastraši - a možda ikazni što sam uopće pronašla taj članak.

"Čekaj, što?" reče Vee."Nešto nije u redu?" upita Trener, zaustavivši se pored mene."Da, što nije u redu?" pridruži se Vee. Uperila je prst u mene i

smijala mi se iza Trenerovih leda."Ovaj... čini se da subjekt nema puls", rekla sam, snažno uštipnuvši

Vee za zapešće.Dok je Trener pipao Veein puls, ona se pravila da će se onesvijestili

i mahala je rukom kao lepezom. Trener je podignuo oči prema meni,pogledavši u moje preko gornjeg ruba naočala. "Evo ovdje, Nora.Kuca glasno i jako. Jesi li sigurna da se subjekt suzdržavao odaktivnosti, uključujući govorenje, punih pet minuta? Ovaj puls nijeonako spor kao što bih očekivao.""Subjekt je imao poteškoća s korakom ne-govorenja", ubacila je

Vee. "I subjektu je teško opustiti se na kameno tvrdom stolu zabiologiju. Subjekt bi želio predložiti zamjenu mjesta, tako da Norapostane novi subjekt." Vee me dohvatila zdravom rukom da sepovuče u uspravan položaj."Nemojte da požalim što sam vam dopustio da sami birate

partnere", reče nam Trener."Nemojte da požalim što sam danas došla u školu", odgovori Vee

slatkasto.Trener joj uputi pogled upozorenja, a zatim podigne moj papir sa

zadatkom, pogledom preletjevši gotovo prazan list."Subjekt izjednačava vježbe iz biologije s prevelikom dozom

snažnih sedativa koji idu samo na recept", reče Vee.Trener puhne u zviždaljku i sve oči razreda usmjere se prema

nama."Patch?" reče on. "Možeš preuzeti ovdje? Izgleda da imamo

problem s partnerstvom.""Ma ja sam se samo šalila", brzo reče Vee. "Evo - ja ću napraviti

vježbu." "O tome si trebala razmišljati prije petnaest minuta", rečeTrener. "Možete mi, molim vas, oprostiti?" zapita ga ona, trepćućipoput anđela.Trener joj zatakne bilježnicu ispod zdrave ruke. "Ne."Oprosti! nečujno izusti Vee preko ramena dok je nevoljko hodala

prema prednjem kraju učionice.

Domalo potom Patch je sjeo na stol pokraj mene. Opušteno jesklopio ruke između koljena i samo me mirno gledao."Što je?" rekla sam, uznemirena težinom njegova pogleda.Nasmiješio se. "Prisjećao sam se cipela od kože morskog psa.

Jučer."Uhvatili su me uobičajeni Patchem izazvani leptirići u trbuhu i, kao i

uvijek, bila sam u nedoumici je li to dobro ili loše."Kako ti je bilo noćas?" zapitala sam ga, pazeći na neutralan ton,

nastojeći probiti led. Moje špijunske pustolovine još uvijek suneugodno visjele u zraku."Zanimljivo. Tebi?""I ne toliko.""Zadaća je bila brutalna, ha?"Sprdao se sa mnom. "Nisam se bavila zadaćom."Osmjehnuo se poput lisca. "Kime si se bavila?"Načas sam zamuknula. Stajala sam blago otvorenih usta. "Je li to

bila neka aluzija?""Samo me zanima kakva mi je konkurencija.""Odrasti."Osmijeh mu se raširio. "Opusti se.""Već sam na tankom ledu kod Trenera, pa mi učini uslugu i daj da

se koncentriramo na vježbu. Nisam raspoložena da se igramprobnog subjekta, pa ako nemaš ništa protiv..." izražajno sampogledala u stol."Ne mogu", rekao je. "Nemam srce."Rekla sam si da to ne misli doslovno.Legla sam na stol i položila ruke jednu preko druge na trbuh. "Reci

mi kad prođe pet minuta." Zažmirila sam da ne gledam Patchevecrne oči kako me proučavaju.Nekoliko minuta kasnije malo sam otvorila jedno oko."Vrijeme je isteklo", reče Patch.Podigla sam jedno zapešće i okrenula ga prema gore da mi provjeri

puls.Patch me primio za ruku, a val vrućine sunuo je kroz nju i završio

mi u trbuhu, stegnuvši ga."Subjektov puls ubrzao se pri dodiru", reče on.

"Nemoj to napisati." To je trebalo zvučati zgroženo. U najmanjuruku, zvučalo je kao da sam se trudila ne nasmiješiti."Trener želi da budemo temeljiti.""A što ti želiš?" upitala sam ga.Spojili su nam se pogledi. U sebi se cerekao. Znala sam. "Mislim,

osim toga", rekoh.Poslije nastave zaletjela sam se do ureda gospođice Greene na

dogovoreni sastanak. Pri kraju nastave dr. Hendrickson uvijek biširom otvorio vrata, kao neverbalni znak učenicima da navrate.Sada, svaki put kad sam prolazila tim hodnikom, vrata gospođiceGreene bila su zatvorena. Potpuno. Podrazumijevalo se Neuznemiravaj."Nora," rekla je, otvorivši vrata nakon što sam pokucala, "uđi, molim

te. Sjedni."Toga dana ured joj je bio potpuno sređen i ukrašen. Donijela je još

nekoliko biljaka, a na zidu iza njezina stola visio je red uokvirenihslika biljaka.Gospođica Greene rekla je: "Razmišljala sam o onome što si rekla

prošli tjedan. Došla sam do očitog zaključka da se naš odnos trebagraditi na povjerenju i poštovanju. Više nećemo razgovarati o tvomocu, osini ako ti to ne zatražiš.""U redu", rekla sam oprezno. O čemu onda hoćemo razgovarati?"Čula sam neke stvari koje su me prilično razočarale", rekla je.

Njezin je osmijeh nestao i nagnula se naprijed, oslonivši selaktovima na stol. U rukama je držala kemijsku olovku i kotrljala ju jeizmeđu dlanova. "Ne želim se miješati u tvoj privatni život, Nora, alimislila sam da sam bila savršeno jasna glede tvog odnosa premaPatchu."Nisam baš bila načisto na što cilja. "Nisam mu davala poduke." I

stvarno, je li to uopće bila njezina stvar?"U subotu navečer Patch te odvezao kući iz luke Delphic. A ti si ga

pozvala da uđe."Jedva sam uspjela suspregnuti uzdah negodovanja. "Kako vi znate

za to?""Dio mog posla školskog psihologa jest da ti dajem upute", reče

gospođica Greene. "Molim te obećaj mi da ćeš biti vrlo, vrlo pažljiva

u vezi s Patchem." Pogledala me kao da od mene zbilja očekujesvečanu zakletvu."To je malo komplicirano", rekla sam. "Našla sam se nasukana u

Delp-hicu bez prijevoza. Nisam imala drugog izbora. Nije baš datražim prilika za provođenje vremena s Patchem." Dobro, osim sinoću Borderlineu. U svoju obranu, doista nisam očekivala da ću ondjesresti Patcha. Trebao je imati slobodnu večer."Veoma mi je drago što to čujem", odgovorila je gospođica Greene,

ali nije zvučala potpuno uvjerena u moju nevinost. "Sad kad smo toraščistile, ima li još nešto o čemu bi danas htjela razgovarati? Muči lite što?"Nisam joj kanila reći da mi je Elliot provalio u kuću. Nisam vjerovala

gospođici Greene. Nisam točno znala što, ali nešto me u vezi s njomuznemiravalo. I nije mi se sviđalo što stalno aludira na to kako jePatch opasan, a neće mi reći zašto. Gotovo kao da je imalaskrivenih namjera.Podigla sam ruksak s poda i otvorila vrata."Ne", rekla sam.

POGLAVLJE16

Vee se naslonila na moj ormarić, švrljajući po gipsu ljubičastimmarkerom."Hej", rekla je kad više nije ostalo nimalo hodnika između nas. "Pa

gdje si ti? Tražila sam te u učionici za eZine i u knjižnici.""Imala sam sastanak s gospođicom Greene, novom školskom

psihićkom Rekla sam to vrlo nehajno, ali iznutra sam se osjećalašuplje, uzdrhtalo. Nisam mogla prestati razmišljati o Elliotu koji miprovaljuje u kuću. Što ga je priječilo da to ne ponovi? Ili da ne učininešto još gore?"Što je bilo?" upita Vee.Namjestila sam kombinaciju šifre svog ormarića i zamijenila knjige

"Znaš li koliko stoji dobar alarm?""Bez uvrede, draga, ali nitko neće ukrasti tvoj auto."Ošinula sam Vee mračnim pogledom. "Za moju kuću. Želim biti

sigurna da Elliot ne može ponovno ući."Vee se osvrnula uokolo i nakašljala se."Što je?" rekla sam.Vee je podigla ruke uvis. "Ništa. Baš ništa. Ako ti to još uvijek

uporno pripisuješ Elliotu... to je tvoje pravo. Ludo pravo, ali hej, tvojeje."Zalupila sam vratima ormarića i zveket je odjeknuo hodnikom.

Progutala sam ogorčeni odgovor da bi mi od svih ljudi ona prvatrebala vjerovati i umjesto toga rekla sam: "Idem u knjižnicu i pomalomi se žuri." Izašle smo iz škole, došle do parkirališta i ondje samstala kao ukopana. Pogledom sam tražila Fiat i tada se sjetila da metoga jutra dovezla mama, bilo joj je usput jer je išla na posao. A Veenije vozila zbog slomljene ruke."Sranje", reče Vee, "nemamo auto."Zaštitivši oči od sunca, škiljila sam niz ulicu. "Onda to valjda znači

da ćemo hodati.""Ne mi. Ti. Išla bih ja s tobom, ali moji odlasci u knjižnicu ograničeni

su na jednom tjedno.""Ovaj tjedan nisi bila u knjižnici", napomenula sam."Da, ali možda ću morati ići sutra.""Sutra je četvrtak. Jesi li ikad u životu učila četvrtkom?"

Vee se tapkala po usnici noktom i složila je zamišljen izraz lica."Jesam li ikad učila srijedom?""Koliko se ja sjećam, nisi.""Eto ti onda. Ne mogu ići. Prekršila bih tradiciju."Pola sata kasnije penjala sam se stepenicama prema glavnom

ulazu u knjižnicu. Kad sam ušla, zadaća je pala u drugi plan i otišlasam ravno u medijski labos, gdje sam pročešljavala internet u potraziza još podataka o "vješanju u Kinghornu". Nisam otkrila mnogo toga.Ispočetka je bilo mnogo strke, ali nakon pronalaska oproštajneporuke i Elliotova puštanja, vijesti su krenule na druge stvari.Bilo je vrijeme za izlet u Portland. Neću više mnogo doznati

čeprkajući po novinskim člancima, no možda budem bolje sreće akoodem tamo. Odjavila sam se s računala i nazvala mamu. "Moram lise večeras vratiti kući do devet?" "Da, zašto?""Razmišljam o tome da autobusom odem u Portland."Nasmijala se u svom stilu sigurno misliš da sam luda."Moram intervjuirati neke učenike Kinghorna", rekla sam. "U vezi s

jednim projektom za koji istražujem." To nije bila laž. Ne zapravo.Dakako, bilo bi je mnogo lakše opravdati da me nije mučilo bremekrivnje zbog toga što joj tajim provalu i posljedični posjet policije.Razmišljala sam o tome da joj kažem, ali svaki put kad sam zaustilada joj nešto kažem, riječi bi mi isparile s usana. Jedva smopreživljavale. Trebala nam je mamina plaća. Kad bih joj rekla zaElliota, odmah bi dala otkaz."Ne možeš sama u grad. Sutra je škola i uskoro će mrak. Osim

toga, dok ti dođeš onamo, učenici će već otići kućama."Teško sam uzdahnula. "Dobro, uskoro ću biti kod kuće.""Znam da sam ti obećala da ću te voziti, ali zapela sam u uredu."

Čula sam kako šuška papirima u pozadini i zamislila je sa slušalicomispod brade i telefonskim kabelom ovijenim oko tijela nekoliko puta."Bi li bilo previše kad bih te zamolila da ideš pješice?"Vjetar je bio podnošljivo hladan, imala sam traper jaknu i dvije

noge. Mogla sam ići pješice. Onaj plan je u mojim mislima zvučaomnogo razumnije jer sam od pomisli na hodanje do kuće osjećalagrč u želucu. No izuzev provođenja noći u knjižnici, nisam vidjelanijednu drugu mogućnosti

Već sam umalo prošla kroz vrata knjižnice kad sam začula kako minetko doziva ime. Okrenuvši se, vidjela sam kako mi se primičeMarcie Millari."Čula sam za Vee", rekla je. "To je zbilja tužno. Mislim, tko bi nju

napao? Osim ako bi, znaš ono, morao. Možda je bilo u samoobrani.Čula sam da je bilo mračno i kišovito. Vee je lako pobrkati s losom. Ilis medvjedom, ili bizonom. Zapravo, s bilo kojom glomaznomživotinjom.""Joj, bilo je lijepo razgovarati s tobom, ali ima toliko stvari koje bih

radije radila. Recimo, gurnula ruku u kontejner za smeće." Nastavilasam prema izlazu."Nadam se da se čuvala onih bolničkih obroka", rekla je Marcie,

slijedeći me u stopu. "Čula sam da su jako masni. Ona si ne možepriuštiti da nabaci puno kila."Naglo sam se okrenula. "Dosta. Još jedna riječ i ja ću..." Obje smo

znale da je ta prijetnja isprazna.Marcie se iskesila. "Ti ćeš što?""Kujo", rekla sam."Luđakinjo.""Droljo.""Nakazo.""Svinjo anoreksična.""Opa", reče Marcie, melodramatično zateturavši unatrag s rukom

privijenom na srce. "Trebam glumiti da sam povrijeđena? Kako mistoji? To nije ništa novo. Ja barem imam malo samokontrole."Čuvar koji je stajao na vratima nakašljao se. "Dobno, sad

prestanite. Idite van ili ću vas obje odvući u svoj ured i nazvati vamroditelje.""Recite njoj", reče Marcie, uperivši prst na mene. "Ja se trudim biti

ljubazna. Ona me verbalno napala. A samo sam joj izrazila sućutzbog prijateljice.""Rekao sam van.""Dobro izgledate u uniformi", reče mu Marcie, uputivši mu svoj

karakteristični zarazni osmijeh.Glavom je pokazao na vrata. "Gubite se odavde." Ali nije zvučao ni

upola toliko osorno.

Marcie je izazovnim hodom prišla vratima. "Možete li mi ih otvoriti?Nemam dovoljno ruku." Držala je jednu knjigu. Papirnata uveza.Čuvar je pritisnuo gumb za invalide i vrata su se automatski

otvorila."O, hvala", reče Marcie, otpuhnuvši mu poljubac.Nisam pošla za njom. Nisam bila sigurna što bi se dogodilo kad bih

pošla, no bila sam toliko nabijena negativnim emocijama da bihmogla učiniti nešto što bih požalila. Vrijeđanje i tučnjava bili su miispod časti. Osim kad sam imala posla s Marcie Millar.Okrenula sam se i vratila u knjižnicu. Došla sam do dizala i ušla

sam u taj metalni kavez i pritisnula gumb za podrum. Mogla samostati nekoliko minuta i pričekati da Marcie ode, ali znala sam za jošjedan izlaz i odlučila sam poći njime. Prije pet godina grad je odobriopreseljenje javne knjižnice u povijesnu zgradu u centrucoldwaterskog starog grada. To zdanje od crvene cigle potjecalo je iz1850. i bilo je upotpunjeno romantičnom kupolom i šetnicom zamotrenje brodova koji dolaze s pučine. Nažalost, zgrada nije imalavlastito parkiralište, pa je iskopan tunel koji je spojio knjižnicu spodzemnim parkiralištem sudnice na drugoj strani ulice. Ta je garažasada opsluživala obje zgrade.Dizalo se zaustavilo uz štropot i izašla sam. Tunel je bio osvijetljen

fuorescentnim lampama koje su titrale svijetloljubičastim sjajem.Trebalo mi je neko vrijeme da natjeram noge da hodaju. Odjednomsam pomislila na tatu, one noći kada je ubijen. Zapitala sam se je lise nalazio u nekoj ulici zabačenoj i mračnoj kao što je ovaj tunelpreda mnom.Priberi se, rekla sam si. To je bio nasumičan čin nasilja. Zadnjih

godinu dana paranoična si zbog svake mračne uličice, mračneprostorije, mračne sobice. Ne možeš provesti cijeli život u strahu daće te netko napasti pištoljem.Odlučna u naumu da dokažem kako je taj strah samo u mojoj glavi,

krenula sam niz tunel osluškujući tiho tapkanje svojih cipela pobetonu. Prebacivši ruksak na lijevo rame, procjenjivala sam koliko ćemi vremena trebati da pješice stignem kući i jesam li ili nisamraspoložena za to da pođem prečacem po željezničkoj pruzi sad kadje već sumrak. Nadala sam se da, budem li održavala svoje misli

poletnima i zaposlenima, neću stići obratiti pozornost na sve jačiosjećaj uznemirenosti koji me obuzimao.Tunelu je došao kraj i neka tamna spodoba stala je ravno pred

mene.Stala sam u pola koraka, srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja.

Patch je nosio crnu majicu, široke traperice, čizme s čeličnimpojačanjima na prstima. Oči su mu izgledale kao da ne igraju popravilima. Osmijeh mu je bio malo previše prepreden da bi biougodan."Što ti ovdje radiš?" upitala sam, odmaknuvši rukom kosu s lica i

bacivši pogled mimo njega prema izlazu za automobile koji je vodioput površine zemlje. Znala sam da se nalazi ravno naprijed, alinekoliko stropnih fluorescentnih lampi nije radilo, pa se nije jasnovidio. Ako je Patch na umu imao silovanje, ubojstvo ili bilo kakvadruga zlodjela, zaskočio me na savršenu mjestu.Kad je Patch krenuo prema meni, uzmaknula sam. Naglo sam stala

uz jedan auto i uvidjela priliku. Optrčala sam ga, našavši se nasuprotPatchu, s autom između nas.Patch me pogledao preko auta. Obrve su mu se podigle."Imam pitanja", rekla sam. "Mnogo.""O?""O svemu."Usta su mu se trznula i bila sam prilično sigurna da suspreže

smiješak. "A ako moji odgovori ne budu zadovoljavajući, pobjeći ćešglavom bez obzira?" Kimnuo je prema izlazu iz garaže.Takav je bio plan. Više ili manje. S nekoliko golemih rupa tu i tamo,

kao recimo činjenice da je Patch bio mnogo brži od mene."Da čujemo ta pitanja", rekao je."Kako si znao da ću večeras biti u knjižnici?""Činilo mi se da je to dobra pretpostavka."Ni načas nisam povjerovala da se Patch ovdje stvorio samo zbog

predosjećaja. U njemu je bilo nešto gotovo nalik na grabežljivca. Kadbi vojska čula za njega, dala bi sve od sebe da ga unovači.Patch je jurnuo nalijevo. Parirala sam njegovu pokretu, šmugnuvši

prema stražnjem dijelu auta. Kad je Patch stao, stala sam i ja. Bio jena prednjem kraju auta, a ja sam bila na stražnjem.

"Gdje si bio u nedjelju popodne?" upitala sam ga. "Jesi li me slijediodok sam bila u kupnji s Vee?" Patch možda i nije bio tip sa skijaškimnaočalama, no to nije značilo da nije upleten u lanac nedavnihuznemirujućih događaja. Nešto mi je tajio. Nešto mi je tajio još odonog dana kad smo se upoznali. Je li bila slučajnost što je posljednjinormalni dan mog života bio onaj neposredno prije tog kobnogdana? Nije mi se činilo da je tako."Nisam. Usput, kako je bilo? Jesi li što kupila?""Možda", rekla sam, izbačena iz tračnica."Kao?"Razmislila sam da se prisjetim. Vee i ja stigle smo samo do

Victoria's Secreta. Ja sam potrošila trideset dolara na čipkasti crnigrudnjak, ali u to sad nisam kanila ulaziti. Radije sam mu prepričalacijelu tu večer, počevši od osjećaja da me netko prati i završivši sVee kako leži na boku na cesti, kao žrtva brutalnog napada."Onda?" upitala sam na kraju. "Imaš li što za reći?""Ne.""Ti nemaš pojma što se dogodilo Vee?" "Opet, ne." "Ne vjerujem ti.""To je zato što imaš problema s povjerenjem." Podbočio se s obje

ruke na auto, nagnuvši se preko poklopca motora. "Već smorazgovarali o tome."Osjetila sam kako me hvata bijes. Patch je opet preusmjerio

razgovor. Umjesto da obasjava njega, reflektor se opet okrenuoprema meni. Pogotovo mi se nije sviđalo što me podsjeća na to dazna sve i svašta o meni. Osobne stvari. Kao za moj problem spovjerenjem.Patch je jurnuo u smjeru kazaljke na satu. Bježala sam od njega,

zaustavivši se kada i on. Opet smo bili u mrtvoj točki, a njegove suoči bile prikovane o moje kao da iz njih želi vidjeti moj sljedećipokret."Što se dogodilo na Arkanđelu? Jesi li me spasio?" upitala sam."Da sam te spasio, ne bismo sada stajali ovdje i razgovarali.""Misliš, da me nisi spasio, ne bismo sada bili ovdje. Ja bih bila

mrtva.""Nisam tako rekao."Nisam imala pojma kako je to mislio. "Zašto ne bismo stajali

ovdje?"

"Ti bi bila ovdje." Zastao je. "Ja vjerojatno ne bih."Prije nego što sam uspjela dokučiti o čemu govori, opet je pojurio

na mene, ovaj put napavši me zdesna. Moja trenutačna zbunjenostomogućila mu je da malo smanji udaljenost između nas. Počela sambježati glavom bez obzira, potrčavši ravnim prolazom kroz garažu.Prošla sam tri auta prije nego što me uhvatio za ruku. Okrenuo me i

leđima pričepio o betonski stup."Toliko o tom planu", rekao je.Bijesno sam se zapiljila u nj. Doduše, u tom pogledu bilo je mnogo

panike. Uputio mi je osmijeh pun mračnih namjera, potvrdivši da se srazlogom obilno znojim."Što se događa?" rekla sam, silno se trudeći zvučati neprijateljski.

"Kako to da bih se mogla zakleti da čujem tvoj glas u svojoj glavi? Izašto si rekao da si krenuo u školu zbog mene?""Dosadilo mi je diviti se tvojim nogama iz daljine.""Hoću istinu." Teško sam progutala knedlu. "Zaslužujem da cijela

izađe na vidjelo.""Da izađe na vidjelo", ponovio je, lukavo se osmjehnuvši. "Ima li to

neke veze s onim obećanjem kako ćeš me razotkriti? O čemu miovdje zapravo govorimo?"Nisam se sjećala o čemu smo govorili. Znala sam jedino da je

Patchev pogled neobično strastven. Morala sam ga prestati gledati uoči i spustila sam pogled na svoje ruke. Ljeskale su se od znoja pasam ih zavukla za leđa."Moram ići", rekla sam. "Imam domaću zadaću.""Što se ondje dogodilo?" Kimnuo je bradom prema dizalima."Ništa."Prije nego što sam ga uspjela spriječiti, pritisnuo je moj dlan o svoj,

spojivši nam ruke. Provukao je prste kroz moje, zarobivši me uzasebe. "Zglobovi su ti bijeli", rekao je, okrznuvši mi ih usnama. "A kadsi izašla, izgledala si uzrujano.""Pusti me. I nisam uzrujana. Stvarno nisam. Ispričaj me, imam

domaću zadaću...""Nora." Patch je izgovorio moje ime tiho, ali s izrazitom namjerom

da dobije što želi."Posvađala sam se s Marcie Millar." Nisam imala pojma otkud je

izašlo to priznanje. Nisam ni najmanje željela pružiti Patchu još jednu

priliku kako bi zavirio u mene. "Dobro?" rekla sam, ubacivši očajničkiton u glas. "Zadovoljan? Hoćeš me sada molim te pustiti?""Marcie Millar?"Pokušala sam otpetljati prste, ali Patch se nije slagao s time."Ne poznaješ Marcie?" cinično sam rekla. "U to je teško povjerovati,

najprije zato što pohađaš Coldwatersku gimnaziju i zato što imaškromosom Y.""Pričaj mi o toj svađi", rekao je. "Rekla je da je Vee debela." "I?""Ja sam njoj rekla da je anoreksična svinja."Patch je izgledao kao da se trudi ne naceriti. "I to je sve? Nije bilo

tučnjave? Griženja, grebanja, čupanja za kosu?" Pogledala sam gasuženim očima. "Hoćemo li te morati naučiti kako se tuče, Anđele?""Znam se tući." Isturila sam bradu laži unatoč. Ovaj se put nije trudiosuspregnuti cerekanje."Štoviše, išla sam na tečaj boksa." Kickboxinga. U gimnastičku

dvoranu. Jednom.Patch je ispružio ruku kao metu. "Udari me. Što jače možeš." "Ja

nisam... pristalica besmislenog nasilja.""Sami smo tu dolje." Patcheve čizme bile su tik uz vrhove mojih

prstiju. "Tip poput mene mogao bi iskoristiti curu poput tebe. Bolje dami pokažeš što znaš."Nagnula sam se unatrag i ugledala Patchev crni motor. "Daj da te

odvezem", ponudio je. "Idem pješice." "Kasno je i mrak je."Bilo je nečega u tome. Sviđalo se to meni ili ne.No u meni se vodila žestoka bitka u natezanju konopca. Bila sam

idiot što sam uopće krenula kući pješice, a sada sam zaglavilaizmeđu dva loša izbora: voziti se na motoru s Patchem ili riskirati davani naletim na nekog još goreg."Polako mi se čini da mi stalno nudiš vožnju samo zato što znaš

koliko to mrzim." Nervozno sam uzdahnula, navukla kacigu na glavui sjela iza njega. Nije bila samo moja krivnja što sam mu se privilablizu. Sjedalo baš i nije bilo prostrano.Patch se tiho zahihotao. "Mogu se sjetiti još nekoliko razloga."Zaletio se ravnim kolnikom garaže prema izlazu. Crveno-bijela

rampa i automat za parkirne kartice ispriječili su se na putu. Baš samse zapitala hoće li Patch usporiti dovoljno da ubaci novac u automat,kad je nježno zaustavio motor, privinuvši me još čvršće uza sebe.

Ubacio je novac u automat, a zatim je iz sve snage potjerao motorgore na ulicu.Patch je stao uz rubnik mog kolnog prilaza i morala sam se primiti

za njega da održim ravnotežu dok sam silazila. Vratila sam mukacigu."Hvala na vožnji", rekla sam."Što radiš u subotu navečer?" Tajac. "Imam spoj s uobičajenim."Ovo kao da je potaknulo njegovo zanimanje. "Uobičajenim?"

"Zadaća." "Otkaži."Osjećala sam se mnogo opuštenije. Patch je bio topao, čvrst i

mirisao je fantastično. Na metvicu i plodnu, tamnu zemlju. Nitko nijeskočio na nas dok me vozio kući i svi prozori na donjem katu seoskekuće blještali su od svjetlosti. Prvi put toga dana osjećala sam sesigurno.Izuzev toga što me Patch zaskočio u mračnom tunelu i što me

možda uhodio. Možda i ne toliko sigurno."Ne izlazim sa strancima", rekla sam."Baš dobro onda što ja izlazim. Pokupit ću te u pet."

POGLAVLJE17

Cijele subote padala je hladna kiša, a ja sam sjedila pokraj prozoragledajući je kako prska po sve većim lokvama na travnjaku. U krilumi se nalazio primjerak Hamleta pun magarećih ušiju, za uhomkemijska, a do nogu prazna šalica vruće čokolade. Papir s pitanjimao čitanju s razumijevanjem na stoliću bio je jednako prazan kao i kadmi ga je gospođa Lemon dala prije dva dana. To je uvijek loše.Mama je otišla na jogu prije gotovo pola sata, a premda sam

uvježbala nekoliko različitih načina da joj priopćim vijest o svomspoju s Patchem, na kraju sam je pustila da ode ne primijenivšinijedan. Rekla sam si da to nije ništa strašno, da imam šesnaestgodina i da mogu odlučivati o tome kada i zašto izlazim iz kuće, aliruku na srce, morala sam joj reći da izlazim. Savršeno. Sad ću cijelunoć imati grižnju savjesti.Kad se zvono starog stojećeg sata na hodniku oglasilo da objavi

kako je pola pet, sretno sam odbacila knjigu i otrčala gore u svojusobu. Pregrmjela sam većinu dana baveći se zadaćom i kućnimposlovima, koji su mi omogućili da ne razmišljam o večerašnjemspoju. No sad kad sam se našla u završnim minutama, napetoiščekivanje potisnulo je sve ostalo. Htjela ja razmišljati o tome ili ne,Patch i ja imali smo nedovršena posla. Naš zadnji poljubac bio jenaprasno prekinut. Prije ili poslije taj će se poljubac morati dovršiti.Nisam dvojila želim li da se dovrši, samo nisam bila načisto jesam livečeras spremna za to. Povrh svega, nije mi pomagalo što mi jeVeeino upozorenje stalno naviralo u mislima poput crvene

zastavice. Kloni se Patcha.Stala sam pred stolno zrcalo i kritički se pogledala. Šminka je bila

minimalna, tek jedan potez maskarom. Kosa previše nalik na suhogrmlje, no to nije bilo ništa novo. Usnama bi dobro došlo malo sjajila.Liznula sam donju usnicu, podarivši joj vlažan sjaj. Zbog toga samopet pomislila na svoj gotovo-pa poljubac s Patchem i odmah meoblila vrućina. Ako gotovo-pa poljubac može učiniti takvo što, pitalasam se što može učiniti pravi poljubac. Moj se odraz nasmiješio."Nije bitno", rekla sam si, isprobavajući naušnice. Prvi par bio je

velik, kružan i tirkizan... i prenapadan. Odložila sam ga i pokušala stopazima u obliku suze. Bolje. Zapitala sam se što Patch ima na

umu. Večeru? Kino? "Baš kao spoj za učenje biologije", ravnodušnosam rekla svom odrazu. "Samo... bez biologije i bez učenja."Navukla sam uske traperice i balerinke. Oko struka omotala sam

plavu svilenu maramu, namjestila je preko torza i zavezala iza vrata,da dobijem bluzu otvorenih leđa. Razbarušila sam kosu i začulakucanje na vratima."Stižem!" viknula sam niza stepenice.Još jednom sam provjerila svoj izgled u zrcalu u hodniku, a onda

sam otvorila vrata i na pragu zatekla dva muškarca u tamnimtrenčkotima."Nora Grey", reče istražitelj Basso, podignuvši policijsku značku.

"Opet se srećemo."Trebalo mi je neko vrijeme da dođem do glasa. "Što vi ovdje

radite?"Nakrenuo je glavu. "Sjećaš se mog partnera, istražitelja Holstijica.

Možemo ući i postaviti ti nekoliko pitanja?" Nije zvučalo kao da moliza dopuštenje. Zapravo, zvučalo je gotovo kao prijetnja."Što nije u redu?" upitala sam, pogledavši ih obojicu."Je li ti mama kod kuće?" upitao je istražitelj Basso."Na jogi je. Zašto? Što se događa?"Obrisali su cipele i ušli."Možeš li nam ispričati što se dogodilo između tebe i Marcie Millar u

knjižnici u srijedu navečer?" upita istražitelj Holstijic, svalivši se nakauč. Istražitelj Basso ostao je stajati, pomno proučavajući obiteljskeslike poslagane po polici iznad kamina.Njegovim riječima trebalo je malo vremena da dopru do mene.

Knjižnica. Srijeda navečer. Marcie Millar."Je li Marcie dobro?" upitala sam. Nije bila tajna da mi Marcie nije

bila prirasla srcu. No to nije značilo da sam priželjkivala da je snađenevolja ili, još gore, opasnost. Osobito nisam željela da je snađenevolja koja se čini povezanom sa mnom.Istražitelj Basso stavio je ruke na kukove. "Zašto misliš da nije

dobro?""Nisam ništa učinila Marcie.""Zbog čega ste se vas dvije posvađale?" zapita istražitelj Holstijic.

"Čuvar u knjižnici rekao nam je da je završilo dosta gadno.""Nije bilo tako."

"Kako je bilo?""Dobacile smo jedna drugoj nekoliko uvreda", rekla sam u nadi da

će na tome ostati."Kakvih uvreda?""Glupih uvreda", rekla sam, razmislivši. "Trebat ćeš mi reći te

uvrede, Nora.""Ja sam njoj rekla da je anoreksična svinja." Obrazi su mi gorjeli i

glas mi je zvučao poniženo. Da situacija nije bila toliko ozbiljna,možda bih poželjela da sam smislila nešto mnogo okrutnije i zlobnije.A da i ne spominjem nešto malo suvislije.Istražitelji su razmijenili pogled."Jesi li joj zaprijetila?" upita istražitelj Holstijic."Nisam.""Kamo si otišla poslije knjižnice?" "Kući.""Jesi li slijedila Marcie?""Nisam. Kao što sam rekla, došla sam kući. Hoćete li mi reći što se

dogodilo Marcie?""Može li to itko potvrditi?" upita istražitelj Basso."Moj partner iz biologije. Vidio me u knjižnici i ponudio mi prijevoz."Ramenom sam se oslanjala na jedno krilo francuskih vrata koja su

vodila u sobu, a istražitelj Basso prišao mi je i zauzeo položaj nasuprotnoj strani, meni preko puta. "Da čujemo nešto o tom partneruiz biologije.""Kakvo je to sad pitanje?"On raširi ruke. "To je prilično jednostavno pitanje. Ali ako želiš da

budem konkretniji, mogu i to. Kad sam ja išao u srednju školu, nudiosam prijevoz samo djevojkama koje su me zanimale. Pođimo joškorak dalje. Kakav je tvoj odnos s tim partnerom iz biologije... izvanrazreda?""Vi se šalite, zar ne?"Kut usana istražitelja Bassa podigao se u podsmijeh. "Tako sam i

mislio. Jesi li rekla svom dečku da pretuče Marcie Millar?" "Marcie jepretučena?"Odgurnuo se od dovratka i stao ravno ispred mene, strijeljajući me

pogledom. "Jesi li joj htjela pokazati što se zbiva kada djevojke poputnje ne žele začepiti? Jesi li mislila kako zaslužuje da malo nadrlja?Poznavao sam djevojke poput Marcie kad sam išao u školu. One to

same traže, zar ne? Je li Marcie to sama tražila, Nora? Netko ju jegadno premlatio u srijedu navečer, a meni se čini da ti znaš višenego što govoriš."Silno sam se trudila potisnuti svoje misli, strahujući da mi se nekako

vide na licu. Možda je bila slučajnost što je iste večeri kad sam se jaPatchu požalila na Marcie, ona pobrala batine. A opet, možda i nije."Trebat ćemo porazgovarati s tvojim dečkom", reče istražitelj

Holstijic."On nije moj dečko. On je moj partner iz biologije.""Stiže li uskoro ovamo?"Znala sam da moram biti iskrena. No, razmislivši malo bolje, nisam

mogla prihvatiti da bi Patch naudio Marcie. Marcie nije bila najboljaosoba na svijetu i stekla je više od šačice neprijatelja. Neki medu timneprijateljima možda su bili skloni nasilju, ali Patch nije bio medunjima. Bešćutno premlaćivanje nije bilo u njegovu stilu. "Ne", reklasam.Istražitelj Basso usiljeno se osmjehnuo. "Tako si se lijepo uredila za

subotnju večer kod kuće?""Nešto slično", rekla sam najhladnijim tonom kojim sam se usudila.Istražitelj Holstijic izvukao je malen notes iz džepa kaputa, otvorio

ga i kucnuo kemijskom olovkom. "Trebat će nam njegovo ime i brojtelefona."Deset minuta nakon što su istražitelji otišli, crni Jeep Commander

dokotrljao se do ruba pločnika. Patch je kroz kišu dotrčao na trijem,odjeven u tamne traperice, čizme i toplu sivu majicu."Novi auto?" zapitala sam kad sam otvorila vrata.Zagonetno mi se nasmiješio. "Osvojio sam ga prije nekoliko večeri

na biljaru.""Netko se kladio u svoj auto?""Nije bio presretan zbog toga. Neko vrijeme trudit ću se izbjegavati

mračne uličice.""Jesi li čuo za Marcie Millar?" odmah sam ispalila, nadajući se da

će ga to pitanje zateći."Ne. Što je bilo?" Njegov odgovor bio je neusiljen i zaključila sam

da to vjerojatno znači da govori istinu. Nažalost, nije mi se činilo daje Patch amater u laganju."Netko ju je pretukao." "Šteta."

"Imaš li pojma tko je to mogao učiniti?"Ako je Patch i čuo zabrinutost u mom glasu, nije to pokazao.

Naslonio se na ogradu trijema i zamišljeno protrljao čeljust rukom."Nemam."Zapitala sam se čini li mi se da nešto skriva. No razotkrivanje laži

nije bila moja jaka strana. Nisam imala mnogo iskustva u tome.Obično sam bila okružena ljudima kojima sam vjerovala... obično.Patch je parkirao Jeep iza Boove igračnice. Kad smo dospjeli na

početak reda, blagajnik je prvo pogledao Patcha, pa mene.Pogledom je prelazio s jednog na drugo, pokušavajući neštoskopčati."Što je?" reče Patch i stavi mu tri desetice na pult.Blagajnik me pomnjivo odmjeri. Opazio je da ne mogu prestati piljiti

u pljesnivo zelene tetovaže koje su prekrivale svaki raspoloživicentimetar kože njegovih podlaktica. Premjestio je gvalju žvakaće?duhana? na drugi kraj donje usne i rekao: "Gledaš nešto?""Sviđaju mi se vaše tet..." započela sam. Ogolio je oštre pseće

zube."Mislim da me ne voli", prišapnula sam Patchu kad smo se našli na

sigurnoj udaljenosti."Bo ne voli nikoga.""To je Bo iz Boove igračnice?""To je Bo mlađi iz Boove igračnice. Bo stariji umro je prije nekoliko

godina.""Kako?" zapitala sam."U barskoj kavgi. U podrumu."Preplavila me neodoljiva želja da otrčim natrag u Jeep i odjurim s

parkirališta."Jesmo li mi sigurni?"Patch me pogledao iskosa. "Anđele.""Samo pitam."U podrumu sala za biljar izgledala je isto kao prve večeri kad sam

došla. Zidovi od klinkera obojani u crno. Stolovi za biljar s crvenimfilcem na sredini prostorije. Stolovi za poker raštrkani uz rubove.Vijugave šipke za pomičnu rasvjetu na niskom stropu. Zrak težak odustajala vonja dima cigara.

Patch je izabrao stol najdalje od stepenica. Donio je dva 7UP-a izbara i otvorio limenke na pultu."Još nikad nisam igrala biljar", priznala sam."Izaberi štap." Mahnuo je prema šipki s biljarskim štapovima,

pričvršćenoj o zid. Uzela sam jedan i vratila se s njim do stola. Patchje rukom prešao preko usta da izbriše osmijeh. "Što je?" zapitalasam."U biljaru ne možeš optrčati sve baze nakon udarca."Kimnula sam. "Nema optrčavanja baza. Dobro."Njegov se osmijeh raširio. "Držiš taj štap kao palicu."Spustila sam pogled na svoje ruke. Imao je pravo. Stvarno sam ga

držala kao palicu. "Tako mi dobro leži."Stao je iza mene, stavio ruke na moje kukove i namjestio me pred

stol. Obgrlio me i primio štap za biljar."Ovako", rekao je, pomaknuvši mi desnu ruku desetak centimetara

više. "I... ovako", nastavio je, primivši mi lijevu ruku i načinivši krugod mog palca i kažiprsta. Zatim je oslonio moju lijevu ruku o stolpoput tronošca. Gurnuo je vrh štapa kroz krug i preko zgloba mogsrednjaka. "Sagni se u struku."Nagnula sam se nad stol, a Patchev dah grijao mi je vrat. Povukao

je štap unatrag, tako da je kliznuo kroz krug."Koju kuglu želiš pogoditi?" zapitao je, misleći na trokut kugli složen

na drugom kraju stola. "Ona žuta sprijeda dobar je izbor.""Najviše volim crvenu boju.""Onda crvenu."Patch je provlačio štap naprijed-natrag kroz krug ciljajući bijelu

kuglu, vježbajući moj udarac.Zaškiljila sam prema bijeloj, a zatim prema trokutu kugli nešto

daljeg na stolu. "Ideš malo ukrivo", rekla sam.Osjetila sam kako se nasmiješio. "U što se kladiš?""U pet dolara."Osjetila sam kako je lagano odmahnuo glavom. "U tvoju jaknu."

"Hoćeš moju jaknu?" "Hoću da je skineš."Moja je ruka sunula naprijed, a štap za biljar sjurio mi se kroz prsta,

udarivši u bijelu. Bijela je pak jurnula, sudarila se s punom crvenom irazbila trokut, a kugle su se raštrkale u svim smjerovima.

"Dobro", rekla sam, svlačeći traper jaknu, "možda i jesam malčiceimpresionirana."Patch je pomno pogledao moju svilenu maramu-crtica-bluzu

otvorenih leđa. Oči su mu bile crne kao ocean u ponoć, izraz licazamišljen. "Lijepo", rekao je. Zatim je obišao stol, proučavajućiraspored kugli."U pet dolara da ne možeš ubaciti šarenu plavu", rekla sam,

odabravši je namjerno; od bijele ju je štitila hrpa raznobojnih kugli."Ne želim tvoj novac", rekao je Patch. Pogledali smo se u oči i na

njegovu licu pojavila se majušna rupica.Moja unutarnja temperatura povisila se za još jedan stupanj."A što želiš?" upitala sam ga.Patch je spustio štap prema stolu, zamahnuo jednom za probu i

zatim pogodio bijelu. Moment bijele kugle prenio se na punu zelenu,pa na crnu, i ubacio šarenu plavu u rupu.Nervozno sam se nasmijala i pokušala to prikriti pucketajući

zglobovima na prstima, što je loša navika kojoj nikad ne podliježem."Dobro, možda sam i malo više impresionirana."Patch je još bio nagnut nad stol, pa je podigao pogled prema meni.

Od tog pogleda koža mi se ugrijala."Nismo se ni u što kladili", rekla sam, odolijevajući nagonu da

premjestim težinu na drugu nogu. Biljarski štap bio mi je pomaloklizav u rukama, pa sam diskretno obrisala dlan o bedro.Kao da se nisam već dovoljno znojila, Patch je rekao: "Duguješ mi.

Jednoga ću dana doći naplatiti."Nasmijala sam se, ali nije ispalo baš uvjerljivo. "Puste želje."Koraci po stepenicama zatutnjali su prostorijom. Visok, žilav

momak kukasta nosa i neuredne modro-crne kose pojavio se nanjihovu dnu. Prvo je pogledao Patcha, a onda se zagledao u mene.Polako se osmjehnuo, zagrabio prema nama i nagnuo moj 7UP, kojisam bila ostavila na rubu biljarskog stola."Oprostite, mislim da je to..." započela sam."Nisi mi rekao da je tako oku ugodna", reče on Patchu, brišući usta

nadlanicom. Govorio je s teškim irskim naglaskom."Nisam ni njoj rekao koliko si mu ti neugodan", otpovrne Patch, s

ustima u opuštenom položaju koji prethodi cerenju.

Tip se naslonio na biljarski stol pokraj mene i postrance mi pružioruku. "Zovem se Rixon, ljubavi", rekao mi je.Nevoljko sam uvukla svoj dlan u njegov. "Nora.""Ja ovdje nešto prekidam?" reče Rixon, upitno pogledavši i mene i

Patcha."Ne", rekla sam u isti čas kad je Patch rekao: "Da."Najednom je Rixon zaigrano skočio na Patcha i njih dvojica pala su

na pod, kotrljajući se i šaketajući. Uslijedili su zvukovi muklogsmijeha, šaka koje udaraju o meso, paranja tkanine, i na vidjelo suizašla Patcheva gola leđa. Cijelom njihovom dužinom protezale suse dvije duboke brazgotine. Počinjale su mu kod bubrega izavršavale na lopaticama, šireći se prema dolje u obliku obrnutogslova V. Brazgotine su bile toliko groteskne da sam umalo jeknula odužasa."Aj, skini mi se", vikne Rixon.Patch se njihajem maknuo s njega, a kad se osovio, razderana mu

se majica rastvorila. Svukao ju je i bacio u koš za smeće u kutu. "Dajmi svoju majicu", rekao je Rixonu.Rixon mi je namignuo. "Što ti kažeš, Nora? Da mu damo majicu?"

Patch je u šali nasrnuo naprijed, a Rixonovi dlanovi poletjeli su uvis."Lakše malo", rekao je, ustuknuvši. Strgnuo je majicu sa sebe idobacio je Patchu, ostavši u uskoj bijeloj potkošulji.Dok je Patch navlačio tu majicu preko trbušnih mišića dovoljno

čvrstih da mi stvore leptiriće u trbuhu, Rixon se okrenuo prema meni."Ispričao ti je kako je dobio taj nadimak, jel' da?""Molim?""Prije nego što se naš dragi prijatelj Patch navukao na biljar, dečko

je najviše volio irsko boksanje bez rukavica. Nije mu osobito dobroišlo." Rixon zavrti glavom. "Istini za volju, bio je očajno loš. Ja samvećinu noći provodio krpajući ga, pa su ga ubrzo svi počeli zvatiPatch. Rekao sam mu da se ostavi boksanja, ali on ni da čuje."Patch je uhvatio moj pogled i nasmiješio mi se kao da je osvojio

zlatnu medalju u barskim tučnjavama. Taj je osmijeh sam po sebi bioprilično jeziv, ali ispod grube vanjštine skrivao je notu želje. Zapravo,više od note. Čitavu simfoniju želje.Patch je glavom pokazao prema stepenicama i pružio mi ruku.

"Idemo odavde", rekao je.

"Kamo idemo?" upitala sam s dozom straha."Vidjet ćeš."Dok smo se penjali stepenicama, Rixon mi je dobacio: "Sretno s

ovime, ljubavi!"

POGLAVLJE18

'Na povratku, Patch je skrenuo na izlaz za Topsham i parkiraopored povijesne topshamske tvornice papira na obali rijekeAndroscoggin. Nekoć se u toj tvornici drvena pulpa pretvarala upapir. Sad je na velikom znaku na boku zdanja pisalo PIVOVARAMORSKI VUK. Rijeka je bila široka i uzburkana, a na obje obaleuzdizala su se visoka stabla.Još je uvijek snažno kišilo i spustila se noć. Morala sam stići kući

prije mame. Nisam joj rekla da izlazim jer... pa, ruku na srce, Patchnije bio od onih momaka kojima se majke smiješe. Bio je od onihzbog kojih zamjenjuju brave na ulaznim vratima."Možemo li uzeti jelo za van?" upitala sam.Patch je otvorio vozačka vrata. "Imaš kakvih zahtjeva?""Sendvič od puretine. Ali bez krastavaca. E, i bez majoneze."Naslutila sam da sam zaradila jedan od onih njegovih osmijeha koji

nikad sasvim ne izbiju na površinu. Činilo se da zarađujem mnogotakvih. Ovaj put nisam imala pojma što sam rekla."Vidjet ću što mogu učiniti", rekao je izlazeći.Patch je ostavio auto upaljen kako bi grijanje radilo. Prvih nekoliko

minuta razmišljala sam o dosadašnjem tijeku naše večeri. Tada mi jesinulo da sam sama u Patchevu Jeepu. Njegovu osobnom prostoru.Da sam ja Patch i da želim sakriti nešto veoma tajno, ne bih to

skrivala u svojoj sobi, školskom ormariću, pa čak ni u svom ruksaku,jer sve se to može zaplijeniti ili pretražiti bez najave. Sakrila bih to usvoj blistavi crni Jeep s vrhunskim alarmom.Otkopčala sam sigurnosni pojas i prekopala po hrpi udžbenika

pokraj svojih nogu, osjetivši kako mi se usnama šulja zagonetanosmijeh na pomisao da ću razotkriti neku Patchevu tajnu. Nisamočekivala ništa određeno; bila' bih se zadovoljila šifrom njegovaormarića ili brojem mobitela. Premećući po starim školskimzadaćama koje su zakrčile podne podloške, pronašla sam dotrajaliosvježivač zraka s mirisom bora, CD Highway to Hell benda AC/DC,okrajke običnih olovaka i račun iz non-stop otvorenog dućana odsrijede u 22:18. Ništa osobito neobično ni indikativno.Otvorila sam pretinac za rukavice i prebirala po uputama za

upotrebu i ostaloj dokumentaciji. Opazila sam odbljesak kroma i

prstima sam okrznula metal. Izvukla sam čeličnu ručnu svjetiljku ipokušala je upaliti, ali ništa se nije dogodilo. Odvrnula sam dno,pomislivši kako je svjetiljka malo prelagana i, naravno, nije bilobaterija. Zapitala sam se zašto Patch u pretincu za rukavice držiručnu svjetiljku koja ne radi. Bila je to moja posljednja misao prijenego što mi je pogled zapeo za hrđavu tekućinu koja se sasušila najednom kraju svjetiljke.Krv.Veoma pažljivo vratila sam ručnu svjetiljku u pretinac za rukavice i

zatvorila ga da se ne vidi. Rekla sam si da mnoge stvari moguostaviti krv na ručnoj svjetiljci. Recimo, kad je držiš ozlijeđenomrukom, rabiš za guranje mrtve životinje na rub ceste... snažnozabijaš u neko tijelo dok ne probije kožu.Uzbubnjala srca, skočila sam na prvi zaključak koji se ukazao.

Patch je lagao. On je napao Marcie. Odvezao me kući u srijedunavečer, zamijenio motor Jeepa i otišao je potražiti. Ili su im semožda putovi ukrstili slučajno, pa je to učinio impulzivno. Kako god,Marcie je bila ozlijeđena, policija upletena, a Patch kriv.Racionalno sam znala da je to ishitren zaključak i prevelik skok, ali

emocionalno su ulozi bili previsoki da bih ustuknula i bolje razmislila.Patch je imao zastrašujuću prošlost i veoma mnogo tajni. Ako semedu njima nalazilo brutalno i bezumno nasilje, nije bilo sigurno dase vozikam uokolo sama s njim.Udaljeni bljesak munje osvijetlio je obzor. Patch je izašao iz

restorana i pretrčao parkiralište sa smeđom vrećicom u jednoj ruci idva gazirana soka u drugoj. Zaobišao je auto da dođe na stranuvozača i uvukao se u Jeep. Skinuo je šiltericu i rukom otresao kišu izkose. Tamni uvojci skakutali su na sve strane. Pružio mi je smeđuvrećicu. "Sendvič s puretinom bez majoneze i krastavaca i nešto zapiće.""Jesi li ti napao Marcie Millar?" tiho sam upitala. "Želim istinu -

odmah."Patch je spustio 7UP s usta. Ošinuo me pogledom. "Što?""Ručna svjetiljka u tvom pretincu za rukavice. Objasni.""Kopala si po mom pretincu za rukavice?" Nije zvučao ozlojeđeno,

ali niti zadovoljno.

"Na svjetiljci ima sasušene krvi. Maloprije mi je u kuću došlapolicija. Misle da sam ja upletena. Marcie je napadnuta u srijeduuvečer, odmah nakon što sam ti rekla do koje mjere je ne mogusmisliti."Patch se nasmijao otresito, neveselo. "Misliš da sam pretukao

Marcie ručnom svjetiljkom."Posegnuo je iza sjedala i izvukao veliku pušku. Vrisnula sam.Nagnuo se prema meni i začepio mi usta dlanom. "Puška za

paintball", rekao je. Glas mu je postao leden.Zvjerala sam sad u pušku, sad u Patcha, znajući da su mi oči

razrogačene."Početkom tjedna bio sam na paintballu", rekao je. "Mislio sam da

smo to već apsolvirali.""T...to ne objašnjava krv na ručnoj svjetiljci.""Nije to krv", rekao je, "nego boja. Igrali smo se Osvajanja zastave."Pogled mi je opet odlutao na pretinac za rukavice u kojem se

nalazila ručna svjetiljka. Svjetiljka je bila... zastava. Preplavila memješavina olakšanja, gluposti i krivnje što sam optužila Patcha. "O",rekla sam jadno. "Ja... oprosti." No činilo se da je malo prekasno zaispričavanje.Patch se zagledao ravno naprijed kroz vjetrobran, duboko dišući.

Zapitala sam se koristi li se tišinom da se malo smiri. Najzad, upravosam ga optužila za nasilje. Osjećala sam se užasno zbog toga, nobila sam suviše potresena da bih mogla smisliti suvislu ispriku."Prema tvom opisu Marcie, vjerojatno je stekla dosta neprijatelja",

reče on."Prilično sam sigurna da smo Vee i ja na vrhu popisa", odgovorih,

nastojeći nas malo oraspoložiti, ali ne baš posve u šali.Patch je parkirao kod seoske kuće i ugasio motor. Šilterica mu je

bila navučena duboko na oči, ali sad mu se na ustima vidionagovještaj osmijeha. Usne su mu izgledale mekane i nježne i bilomi je teško svrnuti pogled. Iznad svega, bila sam zahvalna što sečinilo da mi je oprostio."Morat ćemo poraditi na tvom igranju biljara, Anđele", reče Patch."Kad smo već kod biljara." Pročistila sam grlo. "Voljela bih znati

kada i kako ćeš naplatiti... ono što ti dugujem."

"Ne večeras." Pozorno me gledao u oči procjenjujući moju reakciju.Bila sam raspeta između olakšanja i razočaranja. Ali većinomrazočaranja."Imam nešto za tebe", rekao je Patch. Posegnuo je rukom pod

sjedalo i izvukao bijelu papirnatu vrećicu s otisnutim crvenim čilijima.Vrećicu ili Borderlinea za van. Stavio ju je između nas."Što je to?" upitala sam, zavirivši u vrećicu bez apsolutno ikakvog

pojmi što bi se unutra moglo kriti."Otvori je."Izvukla sam smeđu kartonsku kutiju iz vrećice i podignula poklopac.

Unutra se nalazila snježna kugla s minijaturnim lunaparkom lukeDelphic. Približan krug od savijenih brončanih žica predstavljao jeveliko kolo, a vijugave krivulje prikazivale su vlak smrti; ravni listićipotamnjela metala tvorili su vrtuljak s letećim sagovima."Lijepo je", rekla sam, pomalo osupnuta time što je Patch mislio na

mene, a osobito time što mi se potrudio kupiti poklon. "Hvala ti.Iskreno. Jako mi se sviđa."Dotaknuo je zaobljeno staklo. "Ovo je Arkanđeo, prije nego što su

ga renovirali." Iza velikog kola tanka žica vijugala je tvorećiArkanđelova brda i doline. Jedan anđeo slomljenih krila stajao je nanajvišoj točki, oborene glave, bez očiju gledajući prema dolje. "Štose zapravo dogodilo te noći kad smo zajedno bili na njemu?" upitalasam."Ne želiš znati.""Ako mi kažeš, morat ćeš me ubiti?" napola sam se našalila."Nismo sami", odgovori Patch, pogledavši kroz vjetrobran.Podigla sam pogled i vidjela mamu kako stoji na otvorenim vratima.

Na moj užas, izašla je iz kuće i krenula prema Jeepu."Pusti da ja govorim", rekla sam, utrpavši snježnu kuglu natrag u

kutiju. "Da riječ nisi rekao - ni jednu riječ!"Patch je iskočio i zaobišao auto da mi otvori vrata. Susreli smo se s

mamom na pola kolnog prilaza."Nisam znala da izlaziš", rekla mi je nasmiješeno, ali ne i opušteno

Taj je osmijeh značio Razgovarat ćemo kasnije."Dogodilo se u zadnji čas", odvratila sam joj.,"Došla sam kući odmah nakon joge", rekla je. Ostatak se

podrazumijevao. Na moju sreću, ali na tvoju baš i ne. Bila sam

računala na to da će otići na frape s prijateljicama nakon vježbanja.Što je većinom činila. Usmjerila je pozornost na Patcha, "Drago mi ješto sam te najzad upoznala. Čini se da u mojoj kćeri imaš velikogobožavatelja."Zaustila sam nešto da ih kratko upoznam i otpravim Patcha, ali

mama me pretekla. "Ja sam Norina mama. Blythe Grey.""Ovo je Patch", rekla sam, mozgajući što da kažem kako bih bez

oko-lišanja stala na kraj uljudnosti. No na um mi je padalo jedino davrisnem Požar!" ili da se pravim kako padam u nesvijest. Oboje mise nekako činilo većom brukom od toga da se hrabro suočim srazgovorom između Patcha i mame."Nora mi kaže da si plivač", reče mama.Osjetila sam kako se Patch zatresao od smijeha kraj mene.

"Plivač?""Jesi li u školskom plivačkom klubu ili u gradskoj ligi?""Više... rekreacijski", reče Patch, dobacivši mi upitni pogled."Pa, i rekreacijski je dobro", reče mama. "Gdje plivaš? U

rekreacijskom centru?""Više volim na otvorenom. Rijeke i jezera." "Nije li to hladno?" upita

ga mama.Patch se trgnuo kraj mene. Zapitala sam se što mi je promaklo.

Ništa u razgovoru nije djelovalo neobično. No po tom pitanju moralasam stati na maminu stranu. Maine nije toplo tropsko mjesto. Hladnoje za plivanje vani, čak i ljeti. Ako Patch uistinu pliva vani, ili je lud iliima visok prag boli."U redu!" rekla sam, iskoristivši tajac. "Patch mora krenuti." Kreni!

nečujno sam mu izustila."Jako lijep Jeep", reče mama. "Kupili su ti ga roditelji?""Nabavio sam ga sam.""Sigurno imaš dobar posao.""Spremam stolove u Borderlineu."Patch je govorio što je manje mogao, oprezno se držeći sjene

tajnovitosti. Zapitala sam se kako izgleda njegov život kad nije umojoj blizini. Negdje duboko u sebi nisam mogla prestati razmišljati onjegovoj strašnoj prošlosti. Dosad sam maštala o tome kako ćurazotkriti njegove duboko skrivene, mračne tajne zato što sam sebi iPatchu htjela dokazati kako sam ga kadra prozreti. No sad sam

poželjela saznati njegove tajne zato što su bile dio njega. A unatočtome što sam to rutinski nastojala poreći, osjećala sam nešto premanjemu. Što sam Više vremena provodila uz njega, to sam sigurnijabila da ti osjećaji neće prestati.Mama se namršti. "Nadam se da ti posao ne smeta pri učenju.

Osobno, smatram da srednjoškolci ne bi trebali raditi tijekom školskegodine. I bez toga nosite dovoljno na plećima."Patch se nasmiješi. "Dosad mi to nije bio problem.""Mogu te pitati koji ti je prosjek ocjena?" reče mama. "Je li to

previše neuljudno?""Joj, kako je već kasno..." počela sam glasno, pogledavši na sat

koji nisam nosila. Nisam mogla vjerovati kako se mama groznoponaša. Bio je to loš znak. Mogao je značiti samo da je njezin prvidojam o Patchu još gori nego što sam se bojala da će biti. Ovo nijebilo upoznavanje. Ovo je bilo ispitivanje."Dva cijela dva", reče Patch.Mama je blenula u njega."Šali se", rekoh ja brzo. Diskretno sam gurnula Patcha u smjeru

Jeepa. "Patch mora obaviti neke stvari. Obići neka mjesta. Odigratikoju partiju biljara..." dlanom sam si začepila usta."Biljara?" reče mama zbunjeno."Nora misli na Boovu igračnicu", objasni Patch. "Ali ne idem sada

tamo. Moram srediti neke posliće.""Nikad nisam bila u Bou", reče ona."Nije posebno zanimljivo", rekoh ja. "Ništa nisi propustila.""Čekaj", reče mama kao da joj se u pamćenju upalila lampica. "To

je ono na obali? Blizu luke Delphic? Je li to onaj Bo u kojem je bilopucnjave prije nekoliko godina?""Sad je pitomije nego što je bilo", reče Patch. Mračno sam ga

pogledala. Preduhitrio me. Kanila sam hladnokrvno slagati kako upovijesti Boa nije bilo nikakvog nasilja."Želiš li ući na sladoled?" upita mama smeteno, u nedoumici bi li

bila ljubazna ili bi me odvukla unutra i zakračunala vrata. "Imamosamo od vanilije", doda kako bi poziv učinila neugodnim. "Starnekoliko tjedana."Patch odmahne glavom. "Moram ići. Možda drugi put. Drago mi je

što sam vas upoznao, Blythe."

Prekid razgovora shvatila sam kao znak i odvukla sam mamuprema ulaznim vratima, u olakšanju što taj razgovor nije prošaoonoliko loše koliko je mogao. Najednom se mama okrenula."Što ste ti i Nora radili večeras?" upitala je Patcha.Patch me pogledao i posve lagano podigao obrve."Uzeli smo večeru za van u Topshamu", brzo sam odgovorila.

"Sendviče i sokove. Posve bezazlena večer."Nevolja je bila u tome što moji osjećaji prema Patchu nisu bili

bezazleni.

POGLAVLJE19

Snježnu kuglu ostavila sam u njezinoj kutiji i gurnula je u ormar izahrpe kariranih majica koje sam svojedobno popalila tati. Kad samotvorila taj dar pred Patchem, Delphic je izgledao svjetlucavo i lijepo,odbljesak svjetlosti sa žica stvarao je dugu. No kad sam se našlasama u sobi, zabavni park djelovao je opsjednuto. Savršen kamp zabestjelesne duhove. I nisam bila posve sigurna da unutra nemaskrivene kamere.Kad sam se presvukla u rastezljivu potkošulju i donji dio pidžame

na cvjetiće, nazvala sam Vee."Onda?" rekla je. "Kako je bilo? Očito te nije ubio, što je već dobar

početak.""Igrali smo biljar." "Ti mrziš biljar.""Dao mi je neke upute. Sad kad znam što treba, nije ni tako loše."

"Kladim se da bi ti mogao dati upute u još nekim područjima tvogživota.""Hmm." Inače bi njezina primjedba u meni izazvala barem rumenilo,

ali bila sam previše ozbiljno raspoložena. Marljivo sam razmišljala."Znam da sam to već rekla, ali Patch mi baš ne ulijeva dubok

osjećaj ugode", reče Vee. "Još imam noćne more o tipu sa skijaškimnaočalama. U jednom takvom snu strgnuo je naočale i pogodi tko sekrio iza njih?Patch. Osobno, mislim da bi s njim trebala postupati kao s

nabijenim pištoljem. Nešto u vezi s njim nije normalno."Upravo sam o tome i htjela razgovarati."Što bi nekome moglo napraviti ožiljak u obliku slova V na leđima?"

upitala sam je.Uslijedio je trenutak tišine."Kaos", protisnuta je Vee. "Vidjela si ga golog? Gdje je to bilo? U

njegovom Jeepu? U njegovoj kući? U tvojoj sobi?" "Nisam ga vidjelagolog! Bilo je slučajno." "Aha, već sam čula taj izgovor", reče Vee."Ima goleme ožiljke u obliku obrnutog slova V na leđima. Zar to nije

pomalo čudno?""Naravno da je čudno. Ali razgovaramo o Patchu. Njemu fali

dasaka. Po svoj prilici rekla bih... ulična tučnjava? Ožiljci iz zatvora?Tragovi prometne nesreće?"

Jedan dio mog uma pratio je razgovor s Vee, ali drugi, višepodsvjestan odlutao je. Prisjećala sam se one večeri kad me Patchizazvao na vožnju Arkanđelom. Pred očima sijevnule su mi jezive ibizarne slike na boka vagona. Prisjetila sam se rogatih demona kojianđelu čupaju krila. Prisjetili sam se obrnutog slova V ondje gdje suse anđelu prije nalazila krila.Umalo sam ispustila slušalicu."O...oprosti, što si rekla?" upitala sam Vee kad sam shvatila da je

nastavila govoriti i da očekuje moj odgovor."Što. Je. Onda. Bilo?" ponovila je, naglašavajući svaku riječ.

"Zemlja Nori. Moram saznati detalje. Umirem ovdje.""Potukao se i majica mu se poderala. Kraj priče. Nema nikakvog

što.« je-onda-bilo."Vee čujno uzdahne. "O tome ja i govorim. Vas dvoje izađete... i on

se potuče? U čemu je njegov problem? Kao da je više životinja negoljudsko biće."U mislima sam izmjenjivala sliku anđelovih ožiljaka i prizor

Patchevih. Oba ožiljka bila su zacijelila i bila su crnosive boje, oba suse protezala od lopatica do bubrega i oba su bila zakrivljena premavan duž leđa. Rekli sam si kako je to što slike na Arkanđelusavršeno prikazuju Patcheve ožiljke najvjerojatnije tek vrlo jezivapodudarnost. Rekla sam si da mnoge stvari mogu stvoriti ožiljkeslične Patchevima. Ulična tučnjava, rane zadobiveni u zatvoru,prometna nesreća - baš kao što je Vee rekla. Nažalost, svi izgovoridoimali su se lažno. Kao da mi je istina zurila u lice, a ja nisam biladovoljno hrabra da joj uzvratim pogled."Je li bio anđeo?" zapita Vee.Naglo sam se prenula. "Molim?""Je li bio anđeo ili je opravdao svoj imidž opakog momka? Jer,

iskreno ne vjerujem u tu tvoju verziju priče u stilu ništa-nije-pokušao.""Vee? Moram ići." Glas mi je bio napet do pucanja."Tako dakle. Spustit ćeš mi slušalicu prije nego što čujem sve

detalje.""Ništa se nije dogodilo na spoju i ništa se nije dogodilo poslije.

Mama nas je dočekala na kolnom prilazu.""Ma daj!"

"Mislim da joj se Patch ne sviđa.""Ma nemoj mi reći!" reče Vee. "Pa tko bi to mislio?""Nazvat ću te sutra, može?""Lijepo sanjaj, draga."Kako da ne, pomislila sam.Završivši telefonski razgovor s Vee, otišla sam niz hodnik u mamin

improvizirani kućni ured i uključila naš muzejski IBM. Ta je soba bilamala, s kosim krovom, više tavanska izba nego soba. Prljav prozor sizblijedjelim narančastim zastorima iz 1970-ih godina gledao je nabočno dvorište. Mogla sam se uspraviti u punoj visini samo utridesetak posto prostorije. U preostalih sedamdesetak posto kosombih okrznula gole krovne grede. S jedne je visjela usamljena golažarulja.Deset minuta kasnije računalo je uspostavilo internetsku vezu i

utipkala sam "ožiljci anđeoska krila" u Google. Oklijevala sam sprstom iznad tipke enter, u strahu da ću, budem li nastavila, moratipriznati da uistinu razmatram mogućnost da je Patch... no, da Patchnije... ljudsko biće.Pritisnula sam enter i mišem kliknula na prvu vezu prije nego što

sam samu sebe uvjerila da to ne činim.PALI ANĐELI: STRAŠNA ISTINANakon stvaranja rajskog vrta, nebeski anđeli bjehu poslani na

Zemlju da bdiju nad Adamom i Evom. No neki anđeli ubrzostadoše žudjeti za svijet izvan vrtnih zidina. Zamišljahu se kaobudući vladari zemaljskog puka, žudeći za moći, novcem, pa iljudskim bićima tj. ženama.Zajedno dovedoše Evu u Iskušenje i uvjeriše je da kuša zabranjeno

voće, otvorivši tako vrata koja čuvahu Eden. Kažnjavajući ih zbogtog teškog grijeha i napuštanja dužnosti, Bog tim anđelima iščupakrila i zauvijek ih protjera na Zemlju.Progutala sam još nekoliko odlomaka, a srce mi je mahnito udaralo.Pali anđeli isti su oni zlodusi (ili demoni) koje Biblija opisuje kako

opsjedaju ljudska tijela. Pali anđeli lutaju Zemljom tragajući zaljudskim tijelima koja mogu uznemiravati i nadzirati. Navode ljude nazlodjela prenoseći misli i slike izravno u njihove umove. Uspije li palianđeo okrenuti ljudsko biće na zlo, može mu ući u tijelo i utjecati nanjegovu ili njezinu osobnost i djela.

Međutim pali anđeo može opsjesti ljudsko tijelo samo za židovskogmjeseca Hešvana. Hešvan, poznat i kao "gorki mjesec", jedini jemjesec bez ikakvih židovskih praznika ili postova, zbog čega jenesvet. Između mladog i punog mjeseca za Hešvana mnoštvo palihanđela zauzima ljudska tijela.Pogled mi je ostao prikovan za računalni monitor još nekoliko

minuta nakon što sam pročitala. Nisam imala nijednu misao. Nitijednu. U meni se samo ispreplitalo mnoštvo emocija. Hladnoća,prestravljena nevjerica i zla slutnja, uz ostale.Nehotičan drhtaj natjerao me da se priberem. Sjetila sam se

nekoliko prilika kad sam bila uvjerena da se Patch ogriješio onormalne načine komunikacije i šaptao izravno u moj um, a upravoto su, prema ovom članku, mogli činiti pali anđeli. Usporedivši teinformacije s Patchevim ožiljcima, je li bilo moguće da... bi li Patchmogao biti pali anđeo? Zar se želio domoći mog tijela?Brzo sam preletjela ostatak članka, usporivši kad sam naišla na

nešto još bizarnije.Pali anđeli spolnim odnosima s ljudskim bićima stvaraju nadljudsko

potomstvo zvano nefili. Nefilska rasa zla je i neprirodna rasa koja senikad nije trebala pojaviti na Zemlji. Premda mnogi vjeruju kako jeVeliki potop u Noino doba očistio Zemlju od nefila, ne možemopouzdano znati je li ta hibridna rasa izumrla, kao ni jesu li pali anđelinakon tog vremena nastavili stvarati potomstvo s ljudima. Čini selogičnim da jesu, što znači da danas na Zemlji vjerojatno postoji rasanefila.Naglo sam se odgurnula od stola. Utrpala sam sve što sam

pročitala u jednu mentalnu mapu i pospremila je daleko. I otisnulaSTRAVA na koricama. Sada nisam htjela razmišljati o tom. Pozabavitću se time kasnije. Možda.Mobitel mi je počeo zujati u džepu i trgnula sam se."Što smo ono rekle za avokado, je li zelen ili žut?" zapita Vee.

"Danas sam već ispucala sve zeleno voće, ali ako mi ti sad kažeš daje avokado žut, bacam se na posao.""Vjeruješ li u superheroje?""Otkako sam gledala Tobeyja Maguirea u Spidermanu, da. A tu je i

Christian Bale. Stariji je, ali ubojito seksi. Dopustila bih mu da mespasi od nindži uzvitlanih mačeva."

"Ozbiljna sam.""Pa i ja sam.""Kad si zadnji put bila u crkvi?" upitala sam je.Čula sam kako se njezin balon od žvakaće rasprsnuo. "U nedjelju.""Misliš da je Biblija točna? Hoću reći, misliš da je stvarna?""Ja mislim da je svećenik Calvin seksi. Onako kako to

četrdesetogodišnjaci znaju biti. To je otprilike sažetak mojih vjerskihuvjerenja."Kad sam prekinula vezu, otišla sam u svoju sobu i zavukla se pod

pokrivače. Dodala sam još jednu deku da odagnam iznenadnustuden. Ili je soba bila ledena ili je dojam hladnoće potjecao iz mene,nisam bila sigurna. Mučne riječi poput "pali anđeo", "opsjednutost" i"nefili" plesale su oko mene dok nisam usnula.

POGLAVLJE20

Prevrtala sam se cijelu noć. Vjetar je hujao otvorenim poljima okoseoske kuće, šibajući suhim lišćem o prozore. Probudila sam senekoliko puta, začuvši kako se krovne daščice izvlače iz krova ikotrljaju preko ruba. Na svaki tihi zvuk, od štropota prozorskog staklado škripanja opruga u vlastitom krevetu, uz trzaj bih se prenula izsna.Odustala sam oko šest, izvukla se iz kreveta i otapkala hodnikom

pod vrući tuš. Zatim sam očistila svoju sobu - moj ormar doimao sesiromašno i, naravno, napunila sam koš za rublje s tri naramkaodjeće. Silazila sam niza stepenice s novim naramkom kad samzačula kucanje na ulaznim vratima. Otvorila sam ih da bih nakućnom pragu ugledala Elliota.Nosio je traperice, staromodnu kariranu košulju s rukavima

zasukanim do laktova, naočale za sunce i šiltericu Red Sox. Izvanaje izgledao kao posve običan dečko. No znala sam da nije tako, anervozno strujanje adrenalina potvrdilo mi je to."Nora Grey", reče Elliot pokroviteljskim tonom. Nagnuo se unutra i

nacerio, a mene je zapahnuo njegov trpak zadah na alkohol. "Uzadnje vrijeme stvaraš mi same probleme.""Što ti radiš ovdje?"Zavirio je iza mene prema unutrašnjosti kuće. "A što misliš, što

radim?! Želim razgovarati. Nećeš me pozvati da uđem?""Moja mama spava. Ne želim je probuditi.""Nisam upoznao tvoju mamu." Zbog načina na koji je to rekao

nakostriješile su mi se dlačice na šiji."Oprosti, trebao si nešto?"Njegov je osmijeh bio napola sladunjav, napola podrugljiv. "Ne

sviđam ti se, zar ne, Nora Grey?"Umjesto odgovora, prekrižila sam ruke na grudima.Zateturao je natrag, ruku privijenih o srce. "Jao. Ovdje sam, Nora, u

očajničkom pokušaju da te uvjerim da sam običan dečko i da mimožeš vjerovati. Nemoj me odbiti.""Slušaj, Elliote, imam posla..."Tresnuo je šakom o zid, udarivši zglobovima prstiju o zidnu oplatu

toliko snažno da je popadalo malo oljuštene boje. "Nisam završio!"

bijesno je siknuo. Odjednom je zabacio glavu unatrag i mirno senasmijao. Nagnuo se naprijed, stisnuo krvavu šaku koljenima iprogunđao: "U deset dolara da ću kasnije zažaliti zbog ovoga."Od Elliotove prisutnosti naježila sam se. Prisjetila sam se da sam

prije nekoliko dana uistinu mislila kako je zgodan i šarmantan.Zapitala sam se zašto sam bila tako glupa.Razmišljala sam bih li zatvorila i zaključala vrata, kad je Elliot

skinuo sunčane naočale, razotkrivši oči podljevene krvlju. Nakašljaose i njegov glas postao je jasan. "Došao sam ovamo jer sam ti htioreći da je Jules pod velikim stresom u školi. Ispiti, studentska vijeća,molbe za stipendije, bla, bla, bla. Ne ponaša se kao onaj stari. Nasčetvero - Jules, ja, ti, Vee - trebali bismo otići na kampiranje prekoproljetnih praznika. Sutra otići u Powder Horn i vratiti se u utorakpopodne. Tako će Jules dobiti priliku da se opusti." Svaka riječ kojuje izgovorio zvučala je sablasno i pomno uvježbano."Žao mi je, već imam drugih planova.""Dopusti da te odgovorim od njih. Ja ću isplanirati cijeli izlet. Ponijet

ću šatore, hranu. Pokazat ću ti kako sam sjajan dečko. Pokazat ću tišto znači dobar provod.""Mislim da bi trebao otići odavde."Elliot se rukom naslonio na dovratak, nagnuvši se prema meni.

"Pogrešan odgovor." Staklasto mrtvilo njegovih očiju načas jeiščezlo, zasjenjeno nečim izopačenim i zlogukim. Nehotice samustuknula. Bila sam gotovo sigurna da bi Elliot bio kadar ubiti. Bilasam gotovo sigurna da je kriv za Kjirsteninu smrt."Odlazi ili ti zovem taksi", rekla sam.Elliot je otvorio mrežasta vrata s takvom silinom da su se raspalila

po vanjskom zidu kuće. Zgrabio je prednjicu mog kućnog ogrtača ipovukao me van. Tada me pribio leđima o zidne daske i tijelom mepritisnuo o njih. "Ideš na kampiranje, htjela ti to ili ne.""Makni se s mene!" rekla sam pokušavajući se izvući."Ili? Što ćeš učiniti?" Sad me držao za ramena i opet me tresnuo o

zid, toliko snažno da su mi škljocnuli zubi."Zvat ću policiju." Pojma nisam imala kako sam to uspjela izgovoriti

toliko hrabro. Disanje mi je bilo brzo i plitko, a ruke vlažne."Vikat ćeš im? Ne mogu te čuti. Pustit ću te samo ako mi se

zakuneš da ćeš ići na kampiranje."

"Nora?"I Elliot i ja okrenuli smo se prema ulaznim vratima, odakle je dopro

glas moje mame. Elliot je još sekundu zadržao ruke na meni, a ondaje s gnušanjem frknuo i odgurnuo me. Na pola stepenica koje suvodile s trijema osvrnuo se preko ramena. "Nismo završili."Požurila sam unutra i zaključala vrata. Oči su me počele žariti.

Vukući leđa niz cijela vrata, polako sam se spustila na pod i sjela naulazni tepihu boreći se protiv nagona da zaridam.Mama se pojavila na vrhu stepenica, stežući ogrtač oko struka.

"Nora? Što je bilo? Tko je bio na vratima?"Brzo sam treptanjem osušila oči. "Jedan dečko iz škole." Nisam

mogla prikriti drhtanje glasa. "On... on..." Već sam bila u nevolji zbogspoja s Patchem. Znala sam da mama te večeri treba ići navjenčanje i pir kćeri neke prijateljice s posla, no kad bih joj rekla dame Elliot zlostavljao, ne bi bilo teorije da ode. A to uopće nisamželjela jer sam se morala odvesti u Portland i istražiti Elliota. Čak imrvica dokaza protiv njega mogla je biti dovoljna da završi izarešetaka, a dok se to ne dogodi, ne bih se osjećala sigurno. Slutilasam kako u njemu raste nekakvo nasilje i nisam htjela vidjeti što ćese dogoditi ako izgubi kontrolu. "Htio je moje bilješke za Hamleta",rekla sam bezizražajno. "Prošli tjedan prepisivao je od mene natestu i čini mi se da se namjerava naviknuti na to.""O, dušo." Sišla je do mene i pomilovala me po vlažnoj kosi, koja se

ohladila nakon tuširanja. "Razumijem zašto si tako uzrujana. Nazvatću njegove roditelje ako želiš."Odmahnula sam glavom."Onda ću napraviti doručak", reče mama. "Ti se obuci do kraja. Sve

će biti spremno kad budeš sišla."Stajala sam pred svojim ormarom kad mi je zazvonio mobitel."Jesi li čula? Nas četvero idemo na kam-pi-ra-nje za proljetne

praznike!" reče Vee neobično veselo."Vee", rekla sam drhtavim glasom, "Elliot nešto smjera. Nešto

strašno. Jedini razlog zašto želi da idemo na kampiranje jest dabudemo nasamo. Ne idemo.""Kako to misliš ne idemo? Šališ se, je l' da? Mislim, konačno nam

se ukaže prilika da radimo nešto uzbudljivo preko proljetnih praznika,a ti je odbijaš! Znaš da me mama nikad neće pustiti samu. Učinit ću

sve. Ozbiljno. Pisat ću tvoje zadaće tjedan dana. Daj, Nora. Jednamala riječ. Počinje slovom D..."Ruka kojom sam držala mobitel zadrhtala mi je, pa sam podignula

drugu da je umirim. "Elliot mi se pojavio pred kućom prije petnaestminuta, pijan. On... fizički me napao."Načas je utihnula. "Kako to misliš, 'fizički te napao'?""Izvukao me kroz ulazna vrata i gurnuo o zid kuće.""Ali bio je pijan, zar ne?""Je li to bitno?" srezala sam."Pa, puno toga ga muči. Mislim, pogrešno su ga optužili za

upletenost u samoubojstvo neke cure, pa je morao promijeniti školu.Ako ti je naudio - i pazi, ja ga ne opravdavam - možda mu samotreba... pomoći, znaš?""Ako mi je naudio?""Bio je pijan. Možda... možda nije bio svjestan što Čini. Sutra će se

osjećati užasno."Otvorila sam usta, zatvorila ih. Nisam mogla vjerovati da Vee staje

na Elliotovu stranu. "Moram ići", rekla sam otresito. "Čujemo sekasnije.""Mogu li biti posve iskrena, draga? Znam da si zabrinuta zbog onog

tipa sa skijaškim naočalama. Nemoj mi zamjeriti, ali mislim da setoliko trudiš prišiti to Elliotu samo zato što ne želiš da ispadne kakoje to bio Patch. Sve racionaliziraš i mene to užasava."Ostala sam bez riječi. "Racionaliziram? Patch se jutros nije pojavio

na mojim vratima i pribio me o zid.""Znaš što? Nisam to smjela spomenuti. Pustimo to, može?""Dobro", rekla sam ukočeno."Onda... što radiš danas?"Provirila sam kroz vrata, osluškujući gdje je mama. Zvuk miješalice

koja struže o stijenku zdjele dopro je iz kuhinje. Jedan dio mene nijevidio svrhu u tome da bilo što podijelim s Vee, ali drugi je bioogorčen i svadljiv. Htjela je čuti moje planove? U redu, što se menetiče. Nije moj problem ako joj se ne budu svidjeli. "Odvest ću se uPortland čim moja mama ode na vjenčanje u Old Orchard Beach."Vjenčanje je počinjalo u četiri popodne, a uz pir koji slijedi, mama ćese vratiti kući najranije u devet uvečer. Što će mi dati dovoljnovremena da provedem večer u Portlandu i stignem kući prije nje.

"Zapravo, pitala sam se mogu li možda posuditi Neona. Ne bih htjelada mama vidi tolike nove kilometre na mom autu.""O joj. Ideš uhoditi Elliota, zar ne? Njuškat ćeš po Kinghornu.""Idem malo u kupnju i svratit ću negdje usput na večeru", rekla

sam, gurajući vješalice po šipki u ormaru. Izvukla sam laganu majicudugih rukava, traperice i kapu s ružičasto-bijelim prugama, koju samčuvala za dane kad mi kosa ne stoji dobro i za vikende."A bi li to svraćanje na večeru podrazumijevalo navraćanje u jednu

određenu gostionicu nekoliko ulica dalje od Kinghorna? Gostionicu ukojoj je Kjirsten kako-već radila?""To nije loša zamisao", rekla sam. "Možda ću i učiniti tako.""I stvarno ćeš nešto pojesti ili ćeš samo ispitivati poslugu?""Možda im postavim nekoliko pitanja. Dobivam li Neona ili ne?""Naravno da dobivaš", rekla je. "Čemu služe najbolji prijatelji? Čak

ću poći s tobom u tu uzaludnu malu skitnju. Ali prvo mi morašobećati da ideš na kampiranje.""Zaboravi. Idem autobusom.""Još se čujemo glede proljetnih praznika!" viknula je Vee u mobitel

prije nego što sam uspjela prekinuti vezu.Bila sam u Portlandu više puta, ali nisam dobro poznavala grad.

Sišla sam s autobusa naoružana mobitelom, planom grada i vlastitimunutarnjim kompasom. Zgrade su bile od crvene cigle, visoke i vitke,i zaklanjale su zalazeće sunce koje je blještalo ispod gustog slojaolujnih oblaka što su prekrili ulice nebnicom sjene. Svi dućani imalisu verande na pročelju i starinske znakove na ulazima. Ulice suosvjetljavale svjetiljke nalik na crne vještičje šešire. Nešto dalje,zakrčene ulice izbijale su na pošumljenu površinu i opazila sam znakPrivatne škole Kingorhn. Katedrala, zvonik i toranj sa satom stršalisu ponad krošnji stabala.Ostala sam na pločniku i zašla za ugao u 32. ulicu. Luka je bila

svega nekoliko ulica dalje, pa sam načas ugledala brodove koji suprolazili iza dućana, na putu prema luci. Nasred 32. ulice ugledalasam znak gostionica Slijepi Joe. Izvadila sam papir s pitanjima ipročitala ih još jednom. Plan je bio da ne izgledam kao da provodimslužbeno istraživanje. Nadala sam se da ću, budem li s osobljemnehajno načela temu o Kjirsten, uspjeti iščeprkati nešto što je šačici

novinara prije mene nekako promaknulo. U nadi da sam upamtilapitanja, kradom sam ubacila papir u najbliži koš za smeće.Vrata su zazvonila kad sam ušla.Pod su prekrivale žute i bijele pločice, a separei tapecirani u

tamnoplavo. Na zidovima su visjele slike luke. Sjela sam u separe dovrata i ramenima izmigoljila iz kaputa.Pokraj mene stvorila se konobarica u umrljanoj bijeloj pregači. "Ja

sam Whitney", rekla mi je mrzovoljno. "Dobrodošli u Slijepi Joe.Specijalitet dana je sendvič od tunjevine. Danas nudimo gustu juhuod jastoga." Držala je kemijsku olovku u pripravnosti da zapiše mojunarudžbu."Slijepi Joe?" Namrštila sam se i počela se tapkati kažiprstom po

bradi. "Zašto mi je to ime toliko poznato?""Vi ne čitate novine? Prošli mjesec bili smo vijest čitavih tjedan

dana. Petnaest minuta slave i tako to.""Aha!" rekla sam kao da mi se najednom ukazalo. "Sad se sjećam.

Ono s onim ubojstvom, zar ne? Djevojka je radila ovdje?""To bi bila Kjirsten Halverson." Nestrpljivo je kuckala kemijskom.

"Želite li da vam za početak donesem zdjelicu te guste juhe?"Nisam željela gustu juhu od jastoga. Zapravo, nisam uopće bila

gladna. "Sigurno vam je bilo teško. Jeste li bile prijateljice?""Kvragu, ne. Mislite li vi naručiti ili što? Odat ću vam malu tajnu. Ako

ne radim, onda mi ne plate. Ako mi ne plate, nemam za stanarinu."Najednom sam požalila što konobar na drugom kraju prostorije ne

zapisuje moju narudžbu. Bio je nizak, ćelav sve do ušiju, a tijelo muse ugledalo na čačkalice u posudici na kraju stola. Pogled mu senikad nije podizao više od jednog metra iznad tla. Ma koliko bijednobih se kasnije osjećala, jedan moj prijateljski osmijeh možda bi biodovoljan da mi rasprede čitavu Kjirsteninu životnu priču. "Oprostite",rekla sam Whitney. "Jednostavno ne mogu prestati razmišljati o tomubojstvu. Naravno, vama je to već stara priča. Sigurno su ovdjecijelo vrijeme dolazili novinari i postavljali pitanja."Zajedljivo me pogledala. "Trebate još nekoliko minuta da proučite

jelovnik?""Osobno smatram da su novinari naporni."Nagnula se prema meni, oslonivši se rukom o stol. "Ja smatram da

su naporne mušterije koje nemilice odugovlače."

Nečujno sam uzdahnula i otklopila jelovnik. "Što preporučujete?""Sve je ukusno. Pitajte mog dečka." Ukočeno se nasmiješila. "On je

kuhar.""Kad već govorimo o dečkima... je li Kjirsten imala dečka?" Lijep

prijelaz, rekoh samoj sebi."Pljunite", zatraži Whitney. "Vi ste policajka? Odvjetnica?

Novinarka?""Samo zabrinuta građanka." Zazvučalo je kao pitanje."Da, naravno. Ovako ćemo. Naručite frape, pomfrit, Angusov

burger, zdjelicu guste juhe i dajte mi napojnicu od dvadeset petposto, pa ću vam reći ono što sam rekla i svima ostalima."Odvagnula sam mogućnosti: moj džeparac ili odgovori.

"Dogovoreno.""Kjirsten se spetljala s tim klincem, Elliotom Saundersom. Onim iz

novina. Cijelo je vrijeme visio ovdje. Pratio bi je doma na krajunjezine smjene.""Jeste li vi ikada razgovarali s Elliotom?" "Nisam.""Mislite li da se Kjirsten ubila?" "Kako bih ja to mogla znati?""Pročitala sam u novinama da je u Kjirsteninu stanu pronađena

oproštajna poruka, ali da je usto bilo tragova provale." "I?""Ne čini vam se da je to malo... čudno?""Ako me pitate mislim li da je Elliot mogao podmetnuti tu poruku u

njezin stan, jasno da mislim. Tako bogat klinac mogao bi se izvući izbilo čega. Vjerojatno je unajmio nekoga da podmetne tu poruku.Tako to ide kad imaš novca.""Ja mislim da Elliot nema puno novca." Uvijek mi se činilo da je

Jules bio onaj bogati. Vee se neprestano oduševljavala njegovomkućom. "Mislim da je u Kinghornu bio na stipendiji.""Stipendiji?" ponovi ona, posprdno otpuhnuvši. "Na čemu ste vi?

Ako Elliot nema opako puno novca, kako je onda kupio stanKjirsten? Objasnite mi to."Jedva sam obuzdala zapanjenost. "On joj je kupio stan?" "Kjirsten

je stalno drobila o tome. Gotovo me izludjela." "Zašto bi on njoj kupiostan?"Whitney se zapiljila u mene s rukama na kukovima. "Niste valjda

toliko tupavi."O. Privatnost. Intima. Shvatila sam.

Rekla sam: "Znate li zašto je Elliot otišao iz Kinghorna?""Nisam znala da je otišao."Usporedila sam njezine odgovore s pitanjima koja sam još htjela

postaviti, nastojeći ih prizvati u pamćenje. "Je li se ovdje ikadanalazio i prijateljima? Osim Kjirsten?""Mislite da se ja toga sjećam?" Napadno je zakolutala očima.

"Izgledam kao da imam ono neko fotografsko pamćenje?""Možda jedan jako visok momak? Jako visok. Duga plava kosa,

zgodan, odjeća šivana po mjeri."Odgrizla je slomljeni nokat prednjim zubima i ubacila ga u džep na

pregači. "Da, sjećam se tog tipa. Teško ga se ne sjetiti. Jako smrknuti tih. Došao je ovamo jednom ili dvaput. Ne tako davno. Otprilikeonda kad je Kjirsten umrla. Sjećam se jer smo za Svetog Patrikaposluživali sendviče od usoljene govedine i nikako ga nisam moglanagovoriti da ga naruči. Samo je buljio u mene kao da će se nagnutipreko stola i prerezati mi grkljan ako se još malo zadržim u njegovojblizini čitajući mu specijalitete dana. Ali čini mi se da sam se nečegasjetila. Nije da zabadam nos gdje mu nije mjesto, ali imam dobre uši.Pa ponekad slučajno svašta načujem. Zadnji put kad su Elliot i visokibili tu, zgrbljeno su sjedili za stolom i razgovarali o nekakvom testu.""Školskom testu?""Otkud ja znam? Koliko sam shvatila, visoki je pao na nekom testu,

a Elliotu to nije bilo nimalo drago. Odgurnuo je stolac unatrag ibijesno izjurio van. Čak ni sendvič nije pojeo do kraja.""Jesu li spominjali Kjirsten?""Visoki je došao prvi, pitao radi li Kjirsten. Rekla sam mu da ne, ne

radi, i onda je izvadio mobitel. Deset minuta kasnije upada Elliot.Kjirsten je uvijek posluživala Elliotov stol, ali kao što sam rekla, togadana nije radila, pa sam ih preuzela ja. Ako su i razgovarali oKjirsten, ja to nisam čula. Ali činilo mi se da visoki ne želi Kjirsten ublizini.""Sjećate li se još čega?""Ovisi. Naručit ćete desert?""Valjda ću uzeti krišku pite.""Pite? Ja vam posvetim pet minuta svog dragocjenog vremena, a vi

naručite samo pitu? Izgledam kao da nemam drugog posla osim datrućam s vama?"

Osvrnula sam se gostionicom. Vladalo je mrtvilo. Osim muškarcapogurenog nad novinama za šankom, ja sam bila jedina mušterija."U redu..." Pogledala sam u jelovnik."Uzet ćete sok od maline uz tu pitu." Našvrljala je to u svoj notes. "I

kavu poslije večere." Još malošvrljanja. "Osim toga, s veseljemiščekujem dodatnih dvadeset posto napojnice." Ošinula mesamodopadnim pogledom, zataknuta notes u pregaču i šepireći sekrenula prema kuhinji.

POGLAVLJE21

Vani se vrijeme prometnulo u hladno i kišovito. Ulične svjetiljkesvijetlile su sablasnom žućkastom bojom koja nije mogla mnogoučiniti protiv guste magle što se vijala ulicama. Žurno sam izašla izSlijepog Joea, zahvalna na tome što sam bila pogledala vremenskuprognozu i ponijela kišobran. Prolazeći pored dućanskih izloga,gledala sam kako se ljudi okupljaju u barovima.Bila sam nekoliko ulica od autobusne stanice kad mi je sad već

poznat ledeni poljubac dotaknuo šiju. Osjetila sam ga one noći kadje, bila sam uvjerena, netko gledao kroz prozor moje sobe, zatim uDelphicu i opet neposredno prije nego što je Vee izašla iz Victoria'sSecreta u mojoj jakni. Sagnula sam se, hineći da zavezujem vezicena cipeli, i nekoliko se puta osvrnula. Pločnici na obje strane ulice bilisu prazni.Na pješačkom semaforu upalilo se zeleno i sišla sam s pločnika.

Ubrzavši, zataknuta sam torbu pod ruku i ponadala se da autobusneće kasniti. Presjekla sam uličicom iza nekog bara, progurala sepokraj grupice pušača i izašla u sljedećoj paralelnoj ulici. Potrčavšiduž jedne zgrade, zavirila sam u sljedeću uličicu i vratila se njome,zatvorivši krug oko te zgrade. Svakih nekoliko sekundi ogledavalasam se iza sebe.Začula sam brujanje autobusa i čas kasnije pojavio se iza ugla,

iskrsnuvši iz magle. Usporio je uz rub pločnika i ušla sam u nj,uputivši se kući. Bila sam jedini putnik.Sjela sam nekoliko redova iza vozača i zgrbila se da budem što

manje vidljiva. Potegao je ručicu za zatvaranje vrata i autobus jezagrmio ulicom. Umalo sam uzdahnula od olakšanja kad sam primilaVeeinu tekstualnu poruku.GDJE SI?U PORTLANDU, odgovorila sam porukom. A TI?I JA. NA TULUMU S JULESOM I ELLIOTOM. DAJ DA SE

NAĐEMO.ZAŠTO SI U PORTLANDU?Nisam čekala njezin odgovor. Nazvala sam je. Govorenje je brže. A

ovo je bilo hitno."Onda? Što kažeš?" zapita Vee. "Jesi za tulum?"

"Zna li tvoja mama da si na tulumu u Portlandu s dva dečka?""Počinješ zvučati neurotično, draga.""Ne mogu vjerovati da si došla u Portland s Elliotom!" Pala mi je na

um tjeskobna pomisao. "On zna da sada razgovaraš sa mnom?""Tako da te može doći ubiti? Ne, žao mi je. On i Jules skočili su do

Kinghorna po nešto, a ja se odmaram sama. Dobro bi mi došlapratilja. Hej!" vikne Vee u pozadinu. "Ruke k sebi, dobro? K se-bi.Nora? Nisam baš u najboljem okruženju. Vrijeme je bitno.""Gdje si?""Čekaj... aha, na zgradi prekoputa piše jedan sedam dva sedam.

Ulica je Highsmithova, prilično sam sigurna.""Stižem što brže mogu. Ali ne ostajem. Idem kući, a ti ideš sa

mnom. Zaustavite bus!" viknula sam vozaču.Zakočio je i zaletjela sam se u sjedalo pred sobom."Možete li mi reći u kojem je smjeru Highsmithova?" zapitala sam

ga kad sam stigla na početak prolaza.Prstom je pokazao kroz prozore s desne strane autobusa.

"Zapadno odavde. Mislite ići pješice?" Odmjerio me od glave dopete. "Jer upozoravam vas, to je gadan kvart."Sjajno.Svega nekoliko ulica dalje uvidjela sam da me vozač autobusa s

pravom upozorio. Ambijent se drastično promijenio. Starinskadućanska pročelja zamijenile su zgrade pune sprejem naštrcanihgrafita uličnih bandi. Prozori su bili mračni, prekriti željeznimšipkama. Pločnici su bili zapuštene staze koje su se gubile u magli.Spor, čegrtav zvuk probio se kroz maglu i na vidjelo se dokotrljala

žena koja je gurala kolica puna vreća za smeće. Oči su joj bile poputgrožđica, malene i tamne, i žmirkanjem su prelazile preko mene,procjenjujući me gotovo grabežljivo."Što je pak sad ovo?" rekla je kroz bezubu rupu.Diskretno sam ustuknula i čvršće stegnula torbicu."Izgleda kao kaput, rukavice spojenih prstiju i slatki vuneni klobuk."

Izgovorila je sljatki."Dobra večer", rekla sam, nakašljavši se i potrudivši da mi glas

zvuči prijateljski. "Možete li mi molim vas reći koliko još ima doHighsmithove ulice?"Kreštavo se nasmijala.

"Vozač autobusa usmjerio me ovuda", rekla sam manjesamopouzdano."Rekao ti je da je Highsmithova ovuda?" reče ona razdražljivo. "Ja

znam put do Highsmithove i to nije ovuda."Pričekala sam, ali nije objasnila. "Biste li mi vi mogli dati upute?"

zapitala sam."Ja imam upute." Kvrcnula se po glavi prstom koji je veoma sličio

iskrivljenoj, čvornatoj grančici. "Ja sve držim ovdje, nego što.""Kako da dođem do Highsmithove?" ponukala sam je."Ali ne mogu ti reći besplatno", reče ona prijekorno. "To će te

koštati. Djevojka mora zaraditi za život. Nitko ti nikad nije rekao daništa u životu nije besplatno?""Nemam nimalo novca." Ne baš mnogo, u svakom slučaju. Tek

dovoljno za autobusnu kartu kući."Imaš lijep topao kaput.""Spustila sam pogled na svoj prošiveni kaput. Ledeni vjetar

razbarušio mi je kosu, a na pomisao da svučem kaput naježila samse duž čitavih ruku. "Dobila sam ga baš nedavno, za Božić.""Meni se ovdje smrzava guzica", odbrusi ona. "Hoćeš ti te upute ili

nećeš?"Nisam mogla vjerovati da stojim ondje. Nisam mogla vjerovati da

ustupam svoj kaput beskućnici. Veein dug meni bio je tolik da ga semožda nikad neće uspjeti riješiti.Svukla sam kaput i promatrala je kako ga zakopčava.Moj dah nalikovao je na dim. Ovila sam ruke oko sebe i počela

toptati nogama, čuvajući tjelesnu toplinu. "Možete li mi sada molimvas reći kako se dolazi u Highsmithovu?""Hoćeš dugačak put ili kratak?" "Kra... kratki", zacvokotala sam."To će te isto koštati. Kratak put ima dodatnu tarifu. Kao što sam

rekla, oduvijek sam si htjela slatki vuneni klobuk."Skinula sam ružičasto-bijelu kapu s glave. "Highsmithova?" pitala

sam, trudeći se zadržati prijateljski ton dok sam joj je pružala.'"Vidiš onu uličicu?" reče ona, pokazavši prstom iza mene.

Okrenula sam se. Uličica je bila pola zgrade iza mene. "Ideš njome,izađeš na Highsmithovu.""To je sve?" upitala sam u nevjerici. "Sljedeća paralelna ulica?"

"Dobra vijest je da to ti nije duga šetnja. Loša vijest je što je poovom vremenu svaka šetnja duga. Ajd, meni je lijepo toplo sad kadimam kaput i slatki klobuk. Daj mi te rukavice i otpratim te tamo."Pogledala sam rukavice. Barem me za ruke nije zeblo. "Snaći ću

se."Slegnula je ramenima i otkotrljala svoja kolica do sljedećeg ugla,

gdje se naslonila na cigleni zid.Uličica je bila mračna i zakrčena kantama za smeće, raskvašenim

kartonskim kutijama nekom neprepoznatljivom gromadom koja jemožda bila odbačeni bojler. No isto tako mogla je biti tepih omotanoko leša. Visoka mrežasta ograda bila je razapeta nasred ulice.Jedva sam se nekako, uz mnogo sreće, uspijevala popeti prekoograde malo više od jednog metra, a kamoli od tri. Ciglene zgradeopkolile su me s obje strane. Svi prozori bili su prljavi i zagrađenirešetkama.Koračajući preko sanduka i vreća sa smećem, nabadala sam

uličicom. Krhotine stakla škripuckale su mi ispod potplata. Kroz nogešmugnulo mi'je nešto bijelo, oduzevši mi dah. Mačka. Samo mačka,koja je nestala u mraku ispred mene.Posegnula sam u džep da pošaljem poruku Vee kako bih joj rekla

da sam u blizini i da se spremi i tada se sjetila da sam mobitelostavila u džepu kaputa. Sjajan potez, pomislila sam. Koliki suizgledi da će ti klošarica vratiti telefon? Upravo tako - mali ili nikakvi.Zaključila sam da ipak vrijedi pokušati, a kad sam se okrenula,

elegantna crna limuzina projurila je mimo početka uličice. Uziznenadni crveni odsjaj, upalila su se njezina stop-svjetla.Zbog razloga koje nisam znala objasniti nikako osim intuicijom,

povukla sam se u sjenu.Vrata automobila otvorila su se i prolomio se prasak vatrenog

oružja. Dva pucnja. Vrata automobila s treskom su se zatvorila i crnalimuzina naglo je krenula uz škripu kotača. Čula sam kako mi srceudara u prsima, što se pomiješalo sa zvukom nogu u trku. Časkasnije shvatila sam da su to moje noge i da trčim prema početkuuličice. Zaobišla sam ugao i stala kao ukopana.Tijelo klošarice nezgrapno je ležalo na pločniku.Pritrčala sam i kleknula pokraj nje. "Je li vam dobro?" rekla sam

izbezumljeno, preokrenuvši je. Usta su joj bila razjapljena, oči nalik

na grožđice prazne. Tamna tekućina probijala je kroz prošiveni kaputkoji je nepune tri minute ranije bio na meni.Nagon me tjerao da se povučem, no prisilila sam se uvući ruku u

džep kaputa. Morala sam nazvati pomoć, ali mog mobitela nije bilo.Na uglu prekoputa nalazila se telefonska govornica. Otrčala sam do

nje i nazvala 112. Čekajući javljanje operatera, osvrnula sam se natijelo klošarice i istog časa osjetila navalu hladnog adrenalina. Tijeloje nestalo.Drhtavom rukom vratila sam slušalicu na mjesto. Zvuk koraka koji

mi se primiču tapkali su mi u ušima, no nisam mogla procijeniti jesu liblizu ili daleko.Klip, klip, klip.Ovdje je, pomislila sam. Čovjek sa skijaškim naočalama.Ubacila sam nekoliko kovanica u telefon i objema rukama čvrsto

primila slušalicu. Pokušala sam se prisjetiti Patcheva broja telefona.Čvrsto zažmirivši, vizualizirala sam sedam brojeva koje mi jecrvenom tintom napisao na dlan prvi dan kad smo se upoznali. Prijenego što sam stigla posumnjati u svoje pamćenje, utipkala sam tebrojeve."Molim?" reče Patch.Na zvuk njegova glasa gotovo sam zajecala. U pozadini čula sam

prasak sudaranja kugli na biljarskom stolu i bilo mi je jasno da senalazi u Boovoj igračnici. Mogao je stići ovamo za petnaest, moždadvadeset minuta."Ja sam." Nisam se usudila podići glas više od šaputanja."Nora?""U Po….Portlandu sam. Na uglu Hempshireove i Nantucketove.

Možeš doći po mene? Hitno je."Bila sam skvrčena na dnu telefonske govornice i u sebi sam brojala

do sto nastojeći ostati mirna, kad se crni Jeep Commander zaustaviouz rub pločnika. Patch je otvorio vrata govornice i čučnuo na ulazu.Skinuo je gornji sloj odjeće - crnu majicu dugih rukava - i ostao u

crnoj potkošulji. Navukao mi je majicu preko glave i odmah miugurao ruke u rukave. U njegovoj majici izgledala sam kao patuljak,rukavi su mi visjeli daleko ispod vrhova prstiju. Odisala jemješavinom mirisa dima, slane vode i sapuna od metvice. Praznineu meni nekako je ispunila umirenjem.

"Da te ubacimo u auto", reče Patch. Povukao me uvis i ovila sammu ruke oko vrata, zagnjurivši lice u njega."Mislim da će mi pozliti", rekla sam. Svijet se nakrenuo, zajedno s

Patchem. "Trebam svoje tablete željeza.""Ššš", reče on, privinuvši me uz sebe. "Sve će biti u redu. Sad sam

ja ovdje."Uspjela sam lagano kimnuti. "Idemo odavde."Opet sam kimnula. "Moramo otići po Vee", rekla sam. "Ona je na

nekom tulumu jednu ulicu dalje."Dok je Patch skretao Jeepom iza ugla, slušala sam odjek cvokota

zubi u vlastitoj glavi. Nikad u se nisam životu toliko uplašila. Prizormrtve klošarice prizvao mi je misli o tati. Sve sam vidjela u crvenojnijansi i ma koliko se trudila, nisam uspijevala potisnuti sliku krvi."Bio si usred partije biljara?" zapitala sam, prisjetivši se

pozadinskog zvuka sudaranja biljarskih kugli za našeg kratkogtelefonskog razgovora. "Baš sam osvajao stan." "Stan?""Jedan od onih otmjenih na jezeru. Mrzio bih ga. Ovo je

Highsmithova. Imaš točnu adresu?""Ne mogu se sjetiti", rekla sam, malo se uspravivši na sjedalu da

bolje vidim kroz prozore. Sve su zgrade djelovale napušteno. Nijebilo nikakve naznake tuluma. Nije bilo nikakve naznake života, točka."Imaš mobitel?" zapitala sam Patcha.Izvadio je Blackberry iz džepa. "Baterija je slaba. Mislim da neće

izdržati razgovor."Poslala sam Vee poruku. GDJE SI?!PROMJENA PLANA, odvratila mi je porukom. VALJDA J I E NISU

NAŠLI ŠTO SU TRAŽILI. IDEMO KUĆI.Ekran se zacrnio."Ispraznio se", rekla sam Patchu. "Imaš punjač?" "Nemam ovdje.""Vee se vraća u Coldwater. Bi li me mogao ostaviti kod njezine

kuće?"Nekoliko minuta kasnije bili smo na obalnoj autocesti i vozili se duž

litice iznad oceana. Već sam se prije vozila onuda, pri sunčevojsvjetlosti, voda je bila plava poput škriljevca, s tamnozelenimkrpicama ondje gdje je odražavala zimzeleno drveće. Sad je bila noći ocean je bio miran crni otrov."Hoćeš li mi ispričati što se dogodilo?" upita me Patch.

Porota je još uvijek zasjedala o tome bih li išta trebala reći Patchu iline. Mogla sam mu ispričati kako je klošaricu, nakon što me naprijevaru izvukla iz kaputa, netko ustrijelio. Mogla sam mu reći kakomislim da je taj metak bio namijenjen meni. A onda sam mu moglapokušati objasniti da je klošaričino tijelo čarolijom iščeznulo.Sjetila sam se blijedog pogleda koji mi je istražitelj Basso uputio

kad sam mu rekla da mi je netko provalio u sobu. Nisam bilaraspoložena za to da me opet čudno gledaju i smiju mi se. Ne Patch.Ne sad."Izgubila sam se i zaskočila me neka klošarica", rekla sam.

"Nagovorila me da joj dam kaput..." Obrisala sam nos nadlanicom išmrcnula. "Uzela mi je i kapu.""Što si radila tako daleko?" upita Patch."Trebala sam se naći s Vee na tulumu."Bili smo na pola puta između Portlanda i Coldwatera, na

nenapučenoj dionici autoceste okruženoj bujnim raslinjem, kad jenajednom iz Jeepova poklopca motora šiknula para. Patch jezakočio, skrenuvši Jeepom u pomoćnu traku."Pričekaj", rekao je, gipko izašavši. Podigao je Jeepov poklopac i

nestao s vidika.Minutu kasnije spustio je poklopac. Obrisavši dlanove o hlače,

došao je do mog prozora, dajući mi znak da ga spustim."Loše vijesti", rekao je. "Motor."Pokušala sam ostaviti dojam upućenosti i inteligencije, no imala

sam osjećaj da moj izraz lica izgleda jednostavno prazno.Patch je podignuo jednu obrvu i rekao: "Počivao u miru.""Neće mrdnuti?""Neće, osim ako ga ne budemo gurali."Od svih automobila, baš je morao osvojiti neispravan."Gdje je tvoj mobitel?" upita Patch."Izgubila sam ga."Nacerio se. "Da pogodim. U džepu tvog kaputa. Klošarica se zbilja

omrsila, ha?"Pogledom je ispitao obzor. "Dva su izbora. Možemo autostopirati ili

možemo pješački do sljedećeg izlaza i pronaći telefon."Izašla sam iz auta zalupivši vrata za sobom. Nogom sam odalamila

prednju gumu Jeepa. Znala sam da sam srdžbom nastojala prikriti

sve kroz što sam toga dana prošla. Čim bih ostala sama, briznula bihu plač."Čini mi se da ima neki motel na sljedećem izlazu. Idem po-po-

pozvati taksi", rekla sam, dok su mi zubi sve jače cvokotali. "Če-če-čekaj me tu kod Jeepa."Načas se blago osmjehnuo, ali nije izgledao kao da se zabavlja.

"Ne puštam te van svog vidokruga. Izgledaš malo rastrojeno,Anđele. Idemo zajedno."Prekriživši ruke, stala sam ravno pred njega. Kako sam bila u

tenisicama, oči su mi bile u ravnini njegovih ramena. Morala samzabaciti glavu unatrag da ga pogledam u oči. "Ja s tobom ne idem niblizu nekakvom motelu." Bolje zvučati odlučno, tako su manji izglediza promjenu mišljenja."Misliš da smo nas dvoje i motel na zlu glasu opasna kombinacija?"Zapravo, da.Patch se leđima naslonio na Jeep. "Možemo sjediti ovdje i

raspravljati o tome." Zaškiljio je prema pobješnjelom nebu. "Ali ovaće se oluja svaki čas nastaviti."Kao da je majka priroda htjela da se čuje i njezino mišljenje, nebo

se otvorilo i s njega se obrušila gusta smjesa kiše i susnježice.Uputila sam Patchu svoj najhladniji pogled, a onda ljutito

uzdahnula.Kao i obično, bilo je nečega u tome što je rekao.

POGLAVLJE22

Dvadeset minuta kasnije Patch i ja izronili smo na ulaz u jeftinmotel. Nisam mu se obratila nijednom riječi dok smo kaskali krozsusnježicu, a sada sam bila ne samo promočena, već i potpuno...obeshrabrena. Kiša je lijevala poput slapa i činilo mi se da se uskorije vrijeme nećemo vraćati do Jeepa. Što je značilo da ja, Patch imotel ostajemo u istoj jednadžbi na neodređeno vrijeme.Vrata su zazvonila kad smo ušli i recepcionar je naglo ustao,

otresajući mrvice smokija s krila. "Što ćemo?" rekao je, sišućinarančastu nečistoću s prstiju. "Večer udvoje, samo za vas?""Tr-tr-ebamo telefon", cvokotala sam u nadi da će shvatiti moj

zahtjev."Ne može. Linije su prekinute. Zbog oluje.""K-kako to mis-slite l-linije s-su prek-kinute? Imate mobitel?"Recepcionar pogleda Patcha."Ona želi sobu za nepušače", reče Patch.Naglo sam se okrenula prema Patchu. Jesi ti lud? usnama sam

nečujno oblikovala.Recepcionar je kucnuo nekoliko tipki na računalu. "Izgleda da

imamo... pričekajte... Bingo! Kraljevski nepušački.""Uzimamo", rekao je Patch. Pogledao me iskosa, a krajevi usta

trznuli su mu se uvis. Suzila sam oči.U tom trenutku svjetla iznad nas ugasila su se, uronivši recepciju u

tamu. Svi smo načas ostali stajati u tišini, no tada se recepcionarnešto usprtljao i uz škljocaj upalio golemu ručnu svjetiljku."Bio sam izviđač", rekao je. "Nekad davno. Budi spreman.""Onda s-sigurn-no imate mobitel?" rekla sam."Imao sam ga. Sve dok više nisam mogao plaćati račun." Pognuo je

ramena. "Što da vam kažem, moja je mama škrta."Njegova mama? Zacijelo je imao četrdeset godina. No mene se to

nije ticalo. Mnogo me više brinulo što će moja mama učiniti kad sevrati kući sa svadbe i otkrije da me nema."Kako ćete platiti?" zapita recepcionar."U gotovini", reče Patch.Recepcionar zahihoće, klimajući glavom gore-dolje. "Ovdje je to

popularan način plaćanja." Nagne se bliže i povjerljivo nam se obrati.

"Dolazi nam mnogo ljudi koji ne žele da se njihove slobodneaktivnosti mogu pratiti, ako me razumijete."Logička polovica mog mozga govorila mi je kako ne može biti istina

da razmišljam o provođenju noći u motelu s Patchem."Ovo je ludo", rekla sam Patchu ispod glasa"Ja sam lud." Opet se gotovo nasmiješio. "Za tobom. Pošto ručna

svjetiljka?" zapita recepcionara.Recepcionar posegne ispod pulta. "Imam nešto još bolje:

dugotrajne svijeće", reče, stavivši dvije pred nas. Kresnuvši šibicu,upali jednu od njih. "Kuća časti, nema dodatnog troška. Stavite jednuu kupaonicu i jednu u spavaonicu pa nećete niti primijetiti razliku.Dajem vam i šibice uz to, ako ništa drugo, bit će dobra uspomena.""Hvala", reče Patch, primi me za lakat i povede niz hodnik.U sobi 106 Patch zakračuna vrata iza nas. Stavi svijeću na noćni

ormarić, a zatim pomoću nje upali drugu. Skinuvši šiltericu, zatresekosom kao mokar pas."Treba ti vrući tuš", rekao je. Vratio se nekoliko koraka unatrag i

glavom zavirio u kupaonicu. "Ima sapun i dva ručnika."Malčice sam isturila bradu. "Ne možeš me p-prisiliti da ostanem

ovdje." Pristala sam doći samo zato što nisam htjela stajati na kiši izato što sam se iskreno nadala da ću pronaći telefon."Ovo je zvučalo više kao pitanje nego kao izjava", reče Patch."Onda odg-gov-vori."Njegov vragolasti osmijeh došuljao mu se na lice. "Teško se

koncentrirati na odgovore kad tako izgledaš."Spustila sam pogled na Patchevu crnu majicu, mokru i priljubljenu

uz moje tijelo. Progurala sam se pored njega okrznuvši ga i zatvorilavratu kupaonice između nas.Otvorivši vruću vodu, strgnula sam Patchevu majicu i svoju odjeću

sa sebe. Jedna dugačka crna vlas vukla se po zidu uz kadu, pa samje primila komadom toaletnog papira i bacila u zahod. Zatim samstupila iza zastori za tuširanje, gledajući kako mi se koža sjaji odvrućine.Utrljavajući sapun u mišiće vrata i zatim u ramena, rekla sam samoj

sebi kako se mogu nositi sa spavanjem u istoj sobi s Patchem. Tonije bilo najpametnije ni najsigurnije rješenje, ali osobno ću se

potruditi da se ništa ne dogodi. Uostalom, nisam imala izbora... zarne?Spontani lakoumni dio mog mozga nasmijao mi se u lice. Znala

sam o čemu razmišlja. Na početku sam osjećala kako me Patchuprivlači neko tajanstveno polje sile. Sad sam osjećala kako menjemu privlači nešto posve drugo. Nešto u čemu ima mnogo strasti.Noćas je odnos bio neizbježan. Na ljestvici od jedan do deset, to meplašilo oko osam. I uzbuđivalo oko devet.Zatvorila sam vodu, iskoračila iz kade i tapkanjem posušila kožu.

Brz pogled na moju promočenu odjeću bio je dovoljan da shvatimkako je kako ne želim ponovno odjenuti. Možda u blizini ima kakvasušilica odjeće na novčiće... koja ne treba struju. Uzdahnula sam inavukla potkošulju i gaćice, koji su se spasili od najgore kiše."Patch?" šapnula sam kroz vrata."Jesi?""Puhni u svijeću.""Jesam", odvratio mi je šapatom kroz vrata. I njegov smijeh zvučao

je tiho poput šaptanja.Utrnuvši svijeću u kupaonici, izašla sam iz nje u potpuno crnilo.

Začula sam Patchevo disanje točno ispred sebe. Nisam htjelarazmišljati o tome što ima - ili nema - na sebi i zatresla sam glavomda razbijem sliku koja mi se stvarala u umu. "Odjeća mi jepromočena. Nemam ništa za obuci."Začula sam zvuk mokre tkanine koja poput natopljene spužve

prelazi njegovom kožom. "Blago meni." Njegova majica sletjela je umokru hrpu pod naše noge."Ovo je zbilja neugodno", rekla sam mu.Osjetila sam kako se nasmijao. Stajao mi je mnogo, mnogo

preblizu."Trebao bi se istuširati", rekla sam. "Odmah." "Toliko smrdim?'Zapravo, toliko je mirisao. Dim je nestao, metvica je bila jača.Patch je nestao u kupaonicu. Ponovno je upalio svijeću i ostavio

odškrinuta vrata, pa se trak svjetlosti protezao podom i penjao uzazid.Leđima sam klizila niz taj zid sve dok nisam sjela na pod, a onda

sam na nj oslonila glavu. Najozbiljnije, nisam mogla ostati ovdjenoćas. Morala sam doći kući. Bilo bi pogrešno ostati ovdje nasamo s

Patchem, pod zakletvom kreposti ili bez nje. Morala sam prijavitiklošaričino umorstvo. No jesam li doista? Kako da prijavim leš koji jenestao? Totalno ludo - što je bio zastrašujući smjer u kojem su mojemisli ionako polako kretale.Ne želeći se zadržavati na mislima o ludilu, usredotočila sam se na

svoj izvorni argument. Nisam mogla ostati ovdje znajući da je Vee sElliotom, u opasnosti, dok sam ja na sigurnom.Razmislivši malo bolje, zaključila sam da trebam preoblikovati tu

misao. Sigurnost je relativan pojam. U Patchevoj blizini nisam bila upogibelji, no to ipak nije značilo da će se on ponašati kao moj anđeočuvar.Istog časa poželjela sam da mogu povući pomisao na anđela

čuvara. Prizvavši sve svoje umijeće uvjeravanja, istjerala sam izglave svaku misao o anđelima - bilo anđelima čuvarima, palimanđelima ili bilo kakvim anđelima. Rekla sam samoj sebi davjerojatno uistinu ludim. Po svoj prilici, prividio mi se prizorklošaričine smrti. I prividjeli su mi se Patchevi ožiljci.Voda je prestala teći i Patch je ubrzo izašao, odjeven samo u mokre

traperice koje su mu visjele nisko oko struka. Ostavio je svijeću ukupaonici upaljenu i vrata širom otvorena. Nježna boja osvijetlila jesobu.Jedan brz pogled i znala sam da Patch nekoliko sati tjedno provodi

trčeći i dižući utege. Nema tako definiranog tijela bez znoja i truda.Odjednom sam osjetila malu nesigurnost. Da i ne spominjemblagost."Koju stranu kreveta želiš?" upita on."Hm..."Lisičji osmijeh. "Nervozna?""Ne", rekla sam što sam mogla samopouzdanije pod tim

okolnostima. A okolnosti su bile takve da sam bezočno lagala."Loš si lažac", reče on, još uvijek se osmjehujući. "Najgori kojeg

sam ikad vidio."Stavila sam ruke na kukove i bez riječi mu prenijela Molim?"Dođi ovamo", reče on, povukavši me na noge. Osjetila sam kako

se moje ranije obećanje o pružanju otpora otapa. Još deset sekundistajanja ovako blizu Patchu i moja bi se obrana skršila na komadiće.

Na zidu iza njega visjelo je zrcalo i preko njegova ramena ugledalasam ožiljke nalik na naopako slovo V, koji su mu se crno sjajili nakoži.Cijelo mi se tijelo ukočilo. Pokušala sam treptajem ukloniti ožiljke,

ali naumili su ostati.Bez razmišljanja pomaknula sam ruke uvis do njegovih prsa i oko

njih. na leđa. Vrškom prsta okrznula sam mu desni ožiljak.Patch se napeo od mog dodira. Ja sam se ukipila, vrh prsta drhtao

mi je na njegovu ožiljku. Trebao mi je koji trenutak da shvatim da seto ne miče moj prst, nego ja. Cijela ja.Usisao me lagan, taman ponor i sve se zacrnjelo.

POGLAVLJE23

Stajala sam na donjem katu Boove igračnice leđima okrenuta zidu,a licem prema nekoliko partija biljara. Prozori su bili prekrivenidaskama pa nisam mogla razabrati je li dan ili noć. Iz zvučnika čulase Stevie Nicks; ona pjesma o golubici bijelih krila i o tome kako jebiti na pragu sedamnaeste. Činilo se da nikoga nije iznenadilo štosam se pojavila niotkuda.Tada sam se sjetila da na sebi imam samo potkošulju i gaćice.

Nisam osobito tašta, ali da stojim u mnoštvu koja se sastoji od samihpripadnika suprotnog spola, s jedva prekrivenim ključnim dijelovimatijela, a da me nitko i ne pogleda? Nešto je bilo... pomaknuto.Uštipnula sam se. Kako mi se činilo, bila sam posve živa.Odmahnuvši rukom da odagnam magličast oblak dima cigara,

uočila sam Patcha na drugom kraju prostorije. Sjedio je za stolom zapoker, odmaknut, i držao svoje karte privijene o prsa.Bosonoga, otapkala sam preko prostorije, prekriživši ruke na

grudima kako bih bila sigurna da su prekrivene. "Možemo liporazgovarati?" šapnula sam mu uho. Glas mi je bio uznemiren.Razumljivo, budući da nisam imala pojma kako sam se sad našla uBou. U jednom trenutku bila sam u motelu, a u sljedećem ovdje.Patch je gurnuo manji broj žetona za poker prema hrpi nasred

stola."Kao recimo sada?" rekla sam. "Dosta je hitno..." glas mi je zamro

kad mi je u oči upao kalendar na zidu. Zaostajao je osam mjeseci,prikazivao je kolovoz prošle godine. Neposredno prije nego što samkrenula u drugi razred. Mjesecima prije nego što sam upoznalaPatcha. Rekla sam sebi kako je to pogreška, kako onaj, tko god tobio, čija je dužnost trganje minulih mjeseci kasni, no istovremenosam nakratko i nevoljko razmotrila mogućnost da je kalendar upravoondje gdje bi trebao biti. A da ja nisam.Privukla sam stolac susjednog stola i smjestila se kraj Patcha. "Ima

peticu pik, devetku pik, asa herc..." umuknula sam kad sam shvatilada se nitko ne obazire. Ne, nije bila stvar u tome. Nitko me nije vidio.Koraci po stepenicama zatutnjali su čitavom prostorijom i isti onaj

blagajnik koji mi je prijetio izbacivanjem kad sam prvi put došla u tuigračnicu pojavio se na dnu stubišta.

"Gore je netko tko želi razgovarati s tobom", rekao je Patchu.Patch je podignuo obrve u bezglasnu pitanju."Nije htjela reći kako se zove", rekao je blagajnik skrušeno. "Pitao

sam je više puta. Rekao sam da si usred igre, ali ne želi otići. Moguje izbaciti ako hoćeš.""Ne. Pošalji je dolje."Patch je odigrao svoje karte, pokupio svoje žetone i ustao.

"Odustajem." Otišao je do biljarskog stola najbližegstepenicama, naslonio se na njega i uvukao ruke u džepove.Slijedila sam ga preko prostorije. Prstima sam mu pucnula pred

licem. Šutnula ga u čizmu. Pljusnula ga raširenim dlanom po prsima.Nije trzao, nije se niti pomaknuo.Lagani koraci začuli su se na stepenicama, prilazili su sve bliže, a

kad je gospođica Greene izašla iz zamračena stubišta, načas samse izgubila. Plava kosa padala joj je do struka, ravna poputčačkalice. Nosila je oslikane traperice i ružičasti top, i bila je bosa.Tako odjevena djelovala je još bliže mojim godinama. Lizala jelizalicu.Patchevo lice uvijek je maska i nikad nemam pojma o čemu

razmišlja. No kad je ugledao gospođicu Greene, znala sam da jeiznenađen. Brzo se pribrao, sve emocije iščezle su kad su mu očipostale oprezne i pozorne. "Dabria?"Srce mi se ubrzalo. Pokušala sam na silu pribrati misli, ali jedino o

čemu sam uspjela razmišljati bilo je, ako se uistinu nalazim osammjeseci u prošlosti, kako to da se gospođica Greene i Patchpoznaju? Ona tada još nije radila u školi. I zašto je on oslovljavaimenom?"Kako si?" upita gospođica Greene - Dabria - uz tobože plah

osmijeh bacivši lizalicu u smeće."Što li radiš ovdje?" Patcheve oči postale su još opreznije, kao da

ne smatra da se "što vidiš, to dobiješ" može primijeniti na Dabriju."Iskrala sam se." Osmijeh joj se ukosio. "Morala sam te ponovno

vidjeti. Već dugo pokušavam, ali osiguranje - pa, znaš i sam. Nijebaš labavo. Tvoja vrsta i moja vrsta - ne bismo se smjeli družiti. Ali toznaš.""Loša ti je ideja doći ovamo."

"Znam da je prošlo dosta vremena, ali nadala sam se maloprijateljskijem dočeku", reče ona, napućivši usnice.Patch nije odgovorio."Nisam prestala razmišljati o tebi", Dabria snizi glas do muklog

seksi prizvuka i primakne se Patchu za korak. "Nije bilo lako doći tudolje. Lucianna smišlja isprike za moju odsutnost. Riskiram njezinubudućnost, kao i svoju. Želiš li barem čuti što imam reći?""Govori." U Patchevu glasu nije bilo ni trunke povjerenja."Nisam odustala od tebe. Sve ovo vrijeme..." Prekinula se i trepćući

odagnala suze koje su joj iznenada navrle. Kad je opet progovorila,glas joj je bio smireniji, no još uvijek je malo drhtao. "Znam kakomožeš vratiti krila."Nasmiješila se Patchu, ali on joj nije uzvratio osmijehom."Čim opet dobiješ krila, možeš se vratiti kući", rekla je s nešto više

samopouzdanja. "Sve će biti kao prije. Ništa se nije promijenilo.Doista nije.""U čemu je kvaka?""Nema kvake. Moraš spasiti neki ljudski život. Vrlo razumno, s

obzirom na zločin zbog kojeg si uopće protjeran ovamo.""Koja ću biti vrsta?"Sve samopouzdanje iz Dabrijinih očiju raspršilo se, a mene je

obuzeo osjećaj da joj je postavio upravo ono pitanje koje se nadalaizbjeći. "Upravo sam ti rekla kako da vratiš krila", reče pomalosvisoka. "Mislim da zaslužujem hvala...""Odgovori na pitanje." No njegov mračan osmijeh govorio mi je da

već zna. Ili da barem ima vrlo dobru predodžbu. Kakav god bioDabrijin odgovor, neće mu se svidjeti."Dobro. Bit ćeš čuvar, u redu?"Patch zabaci glavu i tiho se nasmija."Što je loše u tome da budeš čuvar?" usprotivi mu se Dabria. "Zašto

to nije dovoljno dobro?""Imam nešto bolje u planu.""Slušaj me, Patch. Ne postoji ništa bolje. Zavaravaš se. Svi drugi

pali anđeli iskoristili bi priliku da opet dobiju svoja krila i postanučuvari. Zašto ne i ti?" Glas joj se gušio od zbunjenosti, razdraženosti,odbijanja.

Patch se odgurne od biljarskog stola. "Drago mi je što sam teponovno vidio, Dabria. Sretan put natrag."Ona najednom šakama dograbi njegovu majicu, privuče ga sebi i

pritisne mu usne svojima. Patchevo tijelo veoma se polako okreneprema njoj, a držanje mu se opusti. Ruke mu se podignuše ipogladiše njezine nadlaktice.Progutala sam knedlu, pokušavši se ne obazirati na ljubomoru i

smetenost od kojih mi se stegnulo srce. Jedan dio mene želio seokrenuti i zaplakati, a drugi je htio odmarširati do njih i početi vikati.Iako od toga ne bi bilo nikakve koristi. Bila sam nevidljiva. Očito sugospođica Greene... Dabria... ma tko bila... i Patch imali romantičnuprošlost. Jesu li još uvijek bili zajedno sada - u budućnosti? Je liprihvatila posao u Coldwaterskoj gimnaziji kako bi bila bliže Patchu?Je li me zato toliko uporno strašenjem htjela udaljiti od njega?"Trebala bih krenuti", reče Dabria, oslobodivši se. "Već sam

predugo ostala. Obećala sam Lucianni da ću požuriti." Oslonila jeglavu o njegova prsa. "Nedostaješ mi", šapnula je. "Spasi jedanljudski život i opet ćeš imati krila. Vrati mi se", preklinjala ga je. "Vratise kući." Naglo se istrgnula. "Moram ići. Nitko od ostalih neće otkritida sam bila tu dolje. Volim te."Kad se Dabria okrenula, tjeskoba joj je nestala s lica. Zamijenio ju

je izraz prepredenog samopouzdanja. Bilo je to lice nekoga tko seblefiranjem izvukao iz loših karti.Patch je strelovito uhvati za zapešće."A sad mi reci zašto si stvarno ovdje", reče.Zadrhtala sam od mračnog prizvuka u Patchevu glasu. Neznancu bi

se činio posve mirnim. No svakomu tko ga zna neko vrijeme bio jeočiti Pogled koji je upućivao Dabriji odavao je da je prešla nekugranicu i da je u njezinu najvećem interesu da se vrati - odmah.Patch ju je povukao prema šanku. Posadio ju je na barski stolac i

sjeo na susjedni. Ja sam sjela na onaj do Patcha, naginjući se kakobih ga čula unatoč glazbi."Kako to misliš, zašto sam ovdje?" promuca Dabria. "Pa rekla sam

ti...""Lažeš."Usta joj se otvore. "Ja ne vjerujem... da ti misliš..." "Reci mi istinu,

odmah", reče Patch.

Dabria je oklijevala prije nego što je odgovorila. Bijesno ga pogleda,a zatim reče: "Dobro. Znam što planiraš."Patch se nasmijao. Taj je smijeh značio Imam ja mnogo planova.

Na koji točno misliš?"Znam da si čuo glasine o Henokovoj knjizi. Također znam da misliš

kako to možeš izvesti, ali ne možeš."Patch prekriži ruke na šanku. "Poslali su te ovamo da me nagovoriš

da promijenim pravac djelovanja, je li?" U očima mu se vidioosmijeh. "Ako sam ja opasan, onda su te glasine sigurno istinite.""Ne, nisu. To su glasine.""Ako se dogodilo jednom, može se ponoviti.""Nije se dogodilo nikad. Jesi li se uopće potrudio pročitati Henokovu

knjigu prije nego što si pao?" izazvala ga je. "Znaš li što točno kaže,riječ po svetu riječ?""Možda mi ti posudiš svoj primjerak.""To je truljenje! Tebi je zabranjeno da je pročitaš", viknula je. "Izdao

si svakog anđela u raju kad si pao.""Koliko ih zna što kanim učiniti?" upita on. "Koliko veliku opasnost

predstavljam?"Ona zavrti glavom. "To ti ne mogu reći. Već sam ti rekla više nego

što sam trebala.""Hoće li me pokušati zaustaviti?""Anđeli osvete hoće."On je znakovito pogleda. "Osim ako pomisle da si me ti odgovorila.""Ne gledaj me tako." Činilo se da joj je bila potrebna sva njezina

hrabrost kako bi zvučala odlučno. "Neću lagati da bih te zaštitila. Tošto pokušavaš učiniti je pogrešno. Nije prirodno.""Dabria." Patch je izgovorio njezino ime kao blagu prijetnju. Isto joj

je tako mogao izvrnuti ruku iza leđa."Ne mogu ti pomoći", reče ona smireno. "Ne na takav način. Izbij si

to iz glave. Postani anđeo čuvar. Usredotoči se na to i zaboraviHenokovu knjigu."Patch se nalakti na šank, djelujući zamišljeno. Za neko vrijeme

reče: "Kaži im da smo razgovarali i da sam pokazao zanimanje za toda postanem čuvar.""Zanimanje?" reče ona s blagom nevjericom.

"Zanimanje", ponovi on. "Reci im da sam zatražio ime. Ako ćuspašavati neki život, moram znati tko vam je prvi na listi odlazaka.Znam da ti imaš pristup tim podacima, s obzirom na to da si anđeosmrti.""Ti podaci su sveti i osobni, i nisu predvidljivi. Događaji na ovom

svijetu mijenjaju se iz trenutka u trenutak, ovisno o ljudskimodlukama..." "Jedno ime, Dabria.""Obećaj mi da ćeš zaboraviti Henokovu knjigu. Daj mi riječ." "Ti bi

meni vjerovala na riječ?" "Ne," odgovori ona, "ne bih."Patch se hladno nasmije i, uzevši čačkalicu iz posudice, krene

prema stepenicama."Patch, čekaj..." započne ona. Skoči s barskog stolca. "Patch,

molim te, čekaj!"On se osvrne preko ramena."Nora Grey", reče ona i smjesta si poklopi usta dlanovima.Patchev izraz lica malo se smračio - mrštenje od nevjerice i

ozlojeđe-nosti. Što nije imalo smisla jer, ako je kalendar na zidu imaopravo, mi se još nismo upoznali. Moje mu ime nije trebalo bitipoznato. "Kako će umrijeti?" zapita."Netko je želi ubiti.""Tko?""Ne znam", reče ona, pokrivši uši i zatresavši glavom. "Ovdje ima

toliko buke i strke. Sve slike se miješaju, prebrzo se mijenjaju, nevidim jasno. Moram ići kući. Trebam mira i tišine."Patch zatakne Dabriji pramen kose iza uha i netremice je pogleda.

Ona čeznutljivo zadrhti na njegov dodir, a potom kimne i zatvori oči."Ne vidim... ništa ne vidim... ovo nema smisla.""Tko želi ubiti Noru Grey?" potakne je Patch."Čekaj, vidim je", reče Dabria. Glas joj postane tjeskoban. "Neka je

sjena iza nje. To je on. On je prati. Ona ga ne vidi... ali on je tu. Zaštoga ona ne vidi? Zašto ne bježi? Ne vidim mu lice, u sjeni je..."Dabrijine se oči razrogačiše. Udahne brzo i oštro."Tko?" reče Patch.Dabria stisne šake ispred usta. Zadrhti i pogleda uvis, u Patcheve

oči,"Ti", šapne.

Moj prst odmakne se s Patcheva ožiljka i veza se prekine. Trebaomi je koji časak da shvatim gdje sam, tako da nisam bila spremna zaPatcha, koji me smjesta oborio na krevet. Stisnuo mi je zapešćaiznad glave."To nisi smjela učiniti." U njegovu je glasu bilo kontrolirane srdžbe,

mračne i uzavrele. "Što si vidjela?"Skvrčila sam koljeno i udarila ga u rebra. "Makni-se-s-mene!"Sjeo mi je na kukove opkoračivši ih, eliminiravši moje noge. S

rukama još uvijek pruženim iznad glave, mogla sam se samo vrpoljitipod njegovom težinom."Makni-se-s-mene-ili-ću-vrištati!""Već vrištiš. A ovdje zbog toga nitko prstom neće mrdnuti. Ovo je

više bordel nego motel." Licem mu se razlio grub, ubojit smiješak."Zadnja prilika, Nora. Što si vidjela?"Pokušavala sam se othrvati suzama. Cijelo mi je tijelo brujalo od

osjećaja toliko nepoznatog da ga nisam mogla niti imenovati. "Zlo mije od tebe!" rekla sam. "Tko si ti? Tko si ti doista?"Usta su mu postala još okrutnija. "Sad smo već bliže.""Ti me hoćeš ubiti!"Patchevo lice ništa nije odavalo, ali oči su mu postale hladne."Jeep se večeras zapravo nije pokvario, zar ne?" rekla sam. "Lagao

si. Doveo si me ovamo da me ubiješ. Dabria je rekla da to želišučiniti. Pa onda, što čekaš?" Nisam imala blage veze što time mislimpostići i nisam marila za to. Samo sam pljuvala riječi, nastojećiobuzdati svoj užas. "Cijelo vrijeme pokušavaš me ubiti. Od samogpočetka. Hoćeš li me ubiti sada?" Piljila sam u njega odlučno i netrepćući, trudeći se zadržati suze dok sam se prisjećala kobnog danakad je ušao u moj život."U iskušenju sam."Migoljila sam se pod njim. Pokušala sam se okrenuti nadesno, pa

nalijevo. Najzad sam shvatila da tratim mnogo energije pa samprestala. Patch me mirno gledao. Oči su mu bile crnje nego ikadaprije."Kladim se da ti se ovo sviđa", rekla sam."Bila bi to mudra oklada."Jasno sam osjetila otkucaje srca u nožnim prstima. "Učini to", rekla

sam prkosnim glasom.

"Da te ubijem?"Kimnula sam. "Ali prvo želim saznati zašto. Od svih milijardi ljudi na

svijetu, zašto mene?""Loši geni.""To je sve? To je jedino objašnjenje koje ću dobiti?" "Zasada.""Što li sad to znači?" Moj glas opet se povisio. "Ostatak priče čut ću

kad napokon pukneš i ubiješ me?""Ne moram ja puknuti da bih te ubio. Da sam te htio ubiti prije pet

minuta, umrla bi prije pet minuta."Progutala sam knedlu na tu ne baš vedru pomisao.Palcem je pomilovao moj madež. Njegov dodir bio je varljivo

nježan, što ga je činilo još nepodnošljivijim."A što je s Dabrijom?" upitala sam ga, još uvijek zadihana. "Ona je

ista što i ti, zar ne? Oboje ste... anđeli." Glas me izdao na toj riječi.Patch se blago okrenuo i sišao s mojih kukova, ali rukama mi je još

uvijek držao zapešća. "Ako te pustim, hoćeš li me saslušati?"Ako me pusti, jurnut ću prema vratima. "Što te briga ako i potrčim?

Naprosto ćeš me dovući natrag.""Da, ali to bi bila scena.""Je li Dabria tvoja djevojka?" Osjećala sam svaki iskrzani uspon i

pad svojih grudi. Nisam bila načisto želim li čuti odgovor. Premda tonije bilo važno. Sad kad sam znala da me Patch želi ubiti, bilo jesmiješno što me to uopće zanimalo."Bila je. Bilo je to davno, prije nego što sam pao na tamnu stranu."

Grubo se nasmiješio, pokušavajući ispasti duhovit. "Usto je bilo ipogrešno." Sjeo je na pete, polako me puštajući kako bi vidio hoću lise boriti. Ležala sam na madracu, teško dišući, nalakćena. Nabrojilasam do tri i bacila se na njega svom snagom.Gurnula sam ga o prsa, ali osim što se malo nagnuo unatrag, nije

se pomaknuo. Iskobeljala sam se ispod njega i navalila ga tućišakama. Udarala sam ga po prsima dok me šake nisu zaboljeleodozdo."Jesi?" zapita on."Nisam!" zabola sam mu lakat u bedro. "Što je s tobom? Zar ništa

ne osjećaš?"Osovila sam se na noge, uspostavila ravnotežu na madracu i

šutnula ga u trbuh što sam snažnije mogla.

"Dajem ti još minutu", reče on. "Izbaci srdžbu iz sebe. Onda japreuzimam."Nisam znala na što misli pod "preuzimanjem" i nisam željela

saznati. Zaletjevši se, skočila sam s kreveta prema vratima. Patchme uhvatio u zraku i gurnuo me leđima o zid. Njegove i moje nogenašle su se nasuprot, jedne tik uz druge duž cijele dužine našihbedara."Hoću istinu", rekla sam, trudeći se da ne zaplačem. "Jesi li krenuo

u školu zato da me ubiješ? To ti je bio cilj od samog početka?"Jedan se mišić u Patchevoj čeljusti trzne. "Da."Otrla sam suzu koja se odvažila pobjeći. "Likuješ u sebi? O tome se

radi, zar ne? Navesti me da ti povjerujem kako bi mi mogao svesasuti u lice!" Znala sam da sam iracionalno bijesna. Trebala sambiti užasnuta i izbezumljena. Trebala sam činiti sve što sam moglada pobjegnem. Najracionalnije od svega bilo je to što još uvijeknisam htjela povjerovati da bi me on ubio i, bez obzira na sav svojtrud, nisam mogla zatomiti tu nelogičnu mrvu povjerenja."Razumijem što si ljuta..." reče Patch."Pucam od bijesa!" viknula sam.Ruke su mu kliznule duž mog vrata, užarene. Nježno mi pritisnuvši

palce o grlo, pogurao mi je glavu unatrag. Osjetila sam kako njegoveusne pritišću moje tako snažno da je zaustavio sve uvrede koje sammu htjela izgovoriti. Ruke su mu se spustile na moja ramena, prešlemi niz nadlaktice i zaustavile mi se na križima. Proželi su me laganidrhtaji panike i užitka. Pokušao me priviti uz sebe i ugrizla sam ga zausnicu.Liznuo si je usnicu vrškom jezika. "Jesi li to mene upravo ugrizla?""Zar je tebi sve šala?" upitala sam.Opet si je jezikom dotaknuo usnicu. "Nije sve.""Kao recimo?""Ti."Cijela noć doimala se neuravnoteženo. Teško je bilo imati konačni

obračun s nekim ravnodušnim poput Patcha. Ne, ne ravnodušnim.Savršeno kontroliranim. Do zadnje stanice svog tijela.Začula sam glas u umu. Opusti se. Vjeruj mi."Ojesemti", rekla sam u iznenadnom bljesku jasnovidnosti. "Opet to

činiš, zar ne? Prčkaš po mom umu." Sjetila sam se članka koji sam

pronašla kad sam na Googleu tražila pale anđele. "Ti mi u glavumožeš ubaciti i više od riječi, zar ne? Možeš mi ubaciti slike - vrlostvarne slike."Nije porekao."Arkanđeo", rekla sam, najzad shvativši. "Te si me noći pokušao

ubiti, zar ne? Ali nešto je krenulo naopako. Onda si me naveo dapomislim kako mi je mobitel prazan, pa da ne mogu nazvati Vee.Jesi li me namjeravao ubiti dok si me vozio kući? Želim čuti kako meto navodiš da vidim što god želiš!"Njegovo lice bilo je sasvim bezizražajno. "Ja ti u glavu ubacujem

riječi i slike, ali o tebi ovisi hoćeš li povjerovati u njih. To jezagonetka. Slike se preklapaju sa stvarnošću, a ti moraš razabratišto je stvarno.""Je li to neka posebna anđeoska moć?"On odmahne glavom. "Moć palih anđela. Nijedna druga vrsta

anđela ne bi ugrožavala tvoju privatnost, premda to može činiti."Zato što su drugi anđeli dobri. Za razliku od Patcha.Patch se rukama osloni na zid iza mene, s obje strane moje glave,

"Ja sam u Trenerov um ubacio zamisao o promjeni rasporedasjedenja jer sam ti se htio približiti. Ja sam te naveo da pomisliš kakopadaš s Arkanđela jer sam te htio ubiti, ali nisam se mogao natjeratida to zbilja i učinim. Gotovo jesam, ali odustao sam. Umjesto toga,odlučio sam te uplašiti. Onda sam te naveo da pomisliš kako ti jemobitel prazan jer sam te htio odvesti kući. Kad sam ušao kod tebe,uzeo sam nož. Namjeravao sam te ubiti tada." Glas mu se smekšao."Promijenila si moju namjeru."Duboko sam udahnula. "Ne razumijem te. Kad sam ti rekla da je

moj otac ubijen, zvučao si kao da ti je iskreno žao. Kad si upoznaomoju mamu, bio si drag.""Drag", ponovi Patch. "Neka to ostane između tebe i mene."U glavi mi se brže zavrtjelo i osjetila sam bilo u stjepoočicama. Već

me i prije znala preplaviti takva panika s lupanjem srca. Trebala samtablete željeza. Ili to, ili me Patch navodio da mislim kako ih trebam.Isturila sam bradu i suzila oči. "Izlazi iz moje glave. Odmah!""Nisam u tvojoj glavi, Nora."Nagnula sam se naprijed, oduprijevši se rukama o koljena, boreći

se za zrak.

"Da, jesi. Znači, tako ćeš to izvesti? Ugušit ćeš me?"Tiho mi je pucketalo u ušima, a mutno crnilo uokvirilo mi je vidno

polje. Oslonila sam se raširenim dlanom o zid da vratim ravnotežu.Što sam dublje pokušavala udahnuti, to mi se grlo čvršće stezalo.Patch je krenuo prema meni, ali ispružila sam ruku. "Makni se!"Ramenom se naslonio na zid, licem prema meni, usta stisnutih od

zabrinutosti."Makni-se-od-mene!" dahnula sam.Nije se maknuo."Ne-mogu-disati!" protisnula sam, jednom rukom grebući po zidu, a

drugom se primivši oko vrata.Odjednom me Patch podignuo u naručje i odnio na stolac na

drugom kraju sobe. "Stavi glavu među koljena", rekao je, gurajući miglavu dolje.Glava mi je bila dolje i brzo sam disala, nastojeći silom utjerati zrak

u pluća. Osjetila sam kako mi se kisik veoma polako uvlači natrag utijelo."Bolje?" upita Patch za neko vrijeme.Kimnula sam, jednom."Imaš tablete željeza ovdje?"Odmahnula sam glavom."Drži glavu dolje i diši duboko i polako."Držala sam se njegovih uputa i osjetila kako obruč oko mojih prsa

popušta. "Hvala", rekla sam mirno."Još uvijek ne vjeruješ u moje namjere?""Ako želiš da ti vjerujem, daj mi da ti opet dotaknem ožiljke."Patch me dugo motrio u tišini. "To nije dobra ideja.""Zašto ne?""Ne mogu kontrolirati što ćeš vidjeti." "U tome i jest stvar."Malo je pričekao prije nego što je odgovorio. Glas mu je bio tih,

emocije nedokučive. "Ti znaš da skrivam neke stvari." Osjećalo seneizgovoreno pitanje.Znala sam da Patch živi životom zatvorenih vrata i skrivenih tajni.

Nisam bila toliko uobražena da bih mislila kako ih se makar ipolovica vrti oko mene. Patchev život bio je drugačiji od onoga što jedijelio sa mnom. Više puta razmišljala sam o tome kakav bi mogao

biti taj njegov drugi život. Uvijek bi me obuzeo osjećaj da što manjeznam, to bolje.Usnica mi je zadrhtala. "Daj mi razlog da ti vjerujem."Patch je sjeo na rub kreveta i madrac je utonuo pod njegovom

težinom. Nagnuo se naprijed, oslonivši se laktovima na koljena.Ožiljci su mu bili posve izloženi, zagonetne sjene koje je stvaralasvjetlost svijeće plesale su njihovom površinom. Leđni su mu semišići napeli, pa se opustili. "Hajde", rekao je mirno. "Imaj na umu dase ljudi mijenjaju, ali prošlost ne."Odjednom više nisam bila toliko sigurna da to želim. Bojala sam se

Patcha na gotovo svim razinama. Ali negdje duboko u sebi nisamvjerovala da će me ubiti. Da je htio, već bi to učinio. Pogledala samnjegove grozne ožiljke. Bilo je mnogo ugodnije vjerovati Patchu negoponovo upasti u njegovu prošlost, bez ikakve predodžbe o tome našto bih ondje mogla naići.No da sam tada ustuknula, Patch bi shvatio da ga se bojim.

Otvarao jo jedna od zatvorenih vrata samo za mene i samo zato štosam ja to tražila. Nisam mogla toliko uporno nešto tražiti, a onda sepredomisliti."Neću zauvijek zaglaviti ondje, zar ne?" upitala sam ga.Patch se kratko nasmijao. "Ne."Skupivši hrabrost, sjela sam na krevet pokraj njega. Drugi put te

noći moj prst okrznuo je izdignut greben njegova ožiljka. Magličastosivilo raširilo mi se vidnim poljem, od rubova prema središtu. Svjetlasu se ugasila,

POGLAVLJE24

Ležala sam na leđima, moja je potkošulja poput spužve upijalavlagu ispod mene, a vlati trave bockale su mi golu kožu na rukama.Mjesec iznad mene bio je tek tanak srp, naheren smiješak. Izuzevudaljene grmljavine, sve je bilo mirno.Trepnula sam nekoliko puta kako bi mi se oči brže priviknule na

oskudnu svjetlost. Kad sam nakrenula glavu, simetričan rasporediskrivljenih grančica koje su stršale iz trave očvrsnuo mi je u vidnompolju. Pridigla sam se vrlo polagano. Nisam mogla odlijepiti pogled sdva crna kruga koja su zurila u mene odmah iznad tih iskrivljenihgrančica. Moj um naprezao se smjestiti tu poznatu sliku. I tada sam,uz stravičan bljesak spoznaje, shvatila. Ležala sam do ljudskogkostura.Puzala sam unatrag dok nisam došla do nekakve željezne ograde.

Probila sam se kroz taj zbunjujući trenutak i vratila na ono čega samse zadnje sjećala. Bila sam dotaknula Patcheve ožiljke. Ma gdje ovobilo, bilo je negdje u njegovu pamćenju.Jedan glas, muški i nekako poznat, dopro je iz tame, pjevušeći tihu

melodiju. Okrenuvši se prema njemu, ugledala sam labirintnadgrobnih ploča koje su se, nalik na domine, gubile u magli. Patchje čučao na jednoj od njih. Nosio je samo Levisice i mornarskumajicu, premda noć nije bila topla."Prčkaš po mrtvacima?" dobaci poznati glas. Bio je grub, dubok i

irski, Rixon. Nehajno se oslonio na nadgrobnu ploču prekoputaPatchu, gledajući ga. Palcem si je prešao preko donje usnice. "Dapogodim. Utuvio si sebi u glavu da ćeš opsjesti mrtvaca? Ne znambaš", reče, odmahujući glavom. "Crvi koji ti migolje u očnimdupljama... i drugim otvorima, možda su ipak malo previše.""Zato se držim tebe, Rixone. Uvijek na sve gledaš s vedre strane."

"Noćas počinje Hešvan", reče Rixon. "Zašto se vucaraš po groblju?""Razmišljam." "Razmišljaš?""To je proces pri kojem se služim mozgom kako bih donio razumnu

odluku."Uglovi Rixonovih usta stegnuli su se prema dolje. "Počinjem se

brinuti za tebe. Dođi. Vrijeme je da krenemo. Čekaju nas ChaunceyLangeais i Barnabas. Mjesec se mijenja u ponoć. Priznajem, bacio

sam oko na jednu koku u gradu." Zaprede poput mačka. "Znam da tivoliš crvenokose, al' ja ih volim svijetle i, kad uđem u neko tijelo,mislim se primiti nedovršenog posla s jednom plavušom koja meškicala."Kako se Patch nije mrdnuo, Rixon reče: "Jesi ti prolupao? Moramo

ići. Chaunceyjeva vazalska zakletva vjernosti. Ne sjećaš se? Ovakoćemo. Ti si pali anđeo. Ti ništa ne osjećaš. Do večeras, naime.Sljedeća dva tjedna Chaunceyjev su dar tebi. Darovan protivnjegove volje, doduše", doda uz urotničko cerenje.Patch pogleda Rixona iskosa. "Što znaš o Henokovoj knjizi?""Znam koliko i svaki drugi pali anđeo: malo ili ništa.""Čuo sam da u Henokovoj knjizi ima jedna priča. O palom anđelu

koji postaje ljudsko biće."Rixon se presamitio od smijeha. "Sišao si s uma, stari?" Spojio je

vanjske rubove dlanova, načinivši otvorenu knjigu rukama."Henokova knjiga priča je za laku noć. I to dobra, čini se. Poslala teravno u carstvo snova.""Hoću ljudsko tijelo.""Bolje ti je da se zadovoljiš s dva tjedna u tijelu nefila. Polučovjek je

bolje nego ništa. Chauncey ne može poništiti ono što je učinjeno.Zakleo se i mora to ispuniti. Kao i prošle godine. I pretprošle...""Dva tjedna nije dovoljno. Ja želim biti čovjek. Stalno."Patcheve oči zasjekoše Rixonove, izazivajući ga da se drzne

ponovno nasmijati.Rixon se razmaše rukama po zraku. "Henokova knjiga je bajka. Mi

smo pali anđeli, nismo ljudi. Nikad nismo bili ljudi i nikad nećemo biti.Kraj priče. A sad prestani izvoditi bijesne gliste i pomogni mi dapronađem put u Portland." On zabaci glavu i zagleda se u nebo crnopoput tinte.Patch njihajem skoči s nadgrobne ploče. "Postat ću čovjek.""Naravno, stari, naravno da hoćeš.""U Henokovoj knjizi piše da moram ubiti svog nefilskog vazala.

Moram ubiti Chaunceyja.""Ne, ne moraš", reče Rixon pomalo nestrpljivo. "Moraš ga opsjesti.

To je proces pri kojem zauzmeš njegovo tijelo i koristiš se njime kaovlastitim. Nije da ti želim kvariti veselje, ali Chaunceyja ne možeš

ubiti. Nefili ne mogu umrijeti. I jesi li razmislio o tome? Kad bi gamogao ubiti, ne bi ga mogao opsjesti.""Ako ga ubijem, postat ću čovjek i neću ga trebati opsjedati."Rixon pritisne unutrašnje kutove očiju kao da zna da raspravlja sa

zidom pa ga od toga boli glava."Da je moguće ubiti nefila, dosad bismo već otkrili kako. Žalim što ti

moram reći, dečko, ali ako se ubrzo ne nađem u zagrljaju one plavekoke, mozak će mi zagorjeti. I još neki dijelovi mog...""Dva izbora", reče Patch."E?""Spasiti ljudski život i postati anđeo čuvar ili ubiti nefilskog vazala i

postati čovjek. Biraj.""To je opet neko smeće iz Henokove knjige?""Posjetila me Dabria."Rixon izbeči oči i frkne od smijeha. "Tvoja psihotična bivša? Što

ona radi tu dolje? Je li pala? Izgubila krila, a?""Došla je dolje da mi kaže kako mogu dobiti krila natrag ako spasim

jedan ljudski život."Rixonove oči razrogačiše se još više. "Ako joj vjeruješ, moj savjet ti

je da probaš. Nema ničeg lošeg u tome da budeš anđeo čuvar.Provodiš dane čuvajući smrtnike od opasnosti... moglo bi bitizabavno, ovisno o smrtniku kojem si dodijeljen.""Ali kad bi mogao birati?" upita Patch."A čuj, moj odgovor ovisi o jednoj važnoj razlici. Jesam li pijan ko

majka... ili sam skroz prolupao?"Kako se Patch nije nasmijao, Rixon trezveno reče: "Nema tu izbora.

Evo zašto. Ja ne vjerujem u Henokovu knjigu. Da sam na tvommjestu,išao bih na čuvara. Donekle i sam razmišljam o tome. Šteta što ne

znam nijednog čovjeka na rubu smrti."Uslijedio je kratak tajac, a zatim Patch kao da se otresao svojih

misli. Rekao je: "Koliko novca možemo namaknuti prije ponoći?""Kartajući ili boksajući?" "Kartajući."Rixonove oči zaiskriše. "Ma tko nam je ovo? Slatki mali? Dođi

ovamo da te pošteno premlatim." On prebaci ruku oko Patchevavrata i ščepa ga za pregib lakta, ali Patch njega primi oko struka ipovuče unatrag u travu, gdje stadoše izmjenjivati snažne udarce.

"Dobro, dobro!" zaurla Rixon, podignuvši ruke kao da se predaje."To što ne osjećam raskrvavljenu usnicu ne znači da želim cijelu noćtakav hodati uokolo." Namigne mu. "Ne bi mi povećala izglede koddama.""A šljiva na oku bi?"Rixon podigne prste do očiju, pipajući. "Nisi valjda!" reče,

zamahnuvši šakom prema Patchu.Maknula sam prst s Patcheva ožiljka. Koža na šiji bockala me i srce

mi je mahnito udaralo. Patch me pogledao, u očima mu je bila sjenanesigurnosti.Bila sam primorana prihvatiti činjenicu da to možda nije bio najbolji

trenutak da se pouzdam u logičnu polovicu mozga. Možda je ovo biojedan od onih trenutaka kad treba nadići granice. Prestati igrati popravilima. Prihvatiti nemoguće."Znači, ti stvarno nisi ljudsko biće", rekla sam. "Zbilja si pali anđeo.

Negativac."Ovo je Patchu izmamilo osmijeh. "Misliš da sam negativac?"

"Opsjedaš... tijela drugih ljudi." On prihvati tu izjavu kimnuvši. "Želiš liopsjesti moje tijelo?""Želim činiti mnogo stvari tvome tijelu, ali to nije jedna od njih." "Što

ne valja s tijelom koje imaš?""Moje tijelo prilično je nalik na staklo. Stvarno je, ali prema van, ono

odražava svijet oko mene. Ti me vidiš i čuješ, kao što ja vidim ičujem tebe. No kad ti mene dodirneš, ti to osjetiš. Ja tebe neosjećam na isti način. Ne mogu te opipati. Sve osjećam kao kroz slojstakla, a jedini način da se probijem kroz to staklo jest da opsjednemljudsko tijelo." "Ili poluljudsko."Patch je stisnuo uglove usnica. "Kad si mi dotaknula ožiljke, vidjela

si Chaunceyja?" pretpostavljao je."Slušala sam tvoj razgovor s Rixonom. Rekao je da opsjedaš

Chaun-ceyjevo tijelo dva tjedna svake godine, za vrijeme Hešvana.Rekao je da ni Chauncey nije ljudsko biće. On je nefil." Ta mi se riječšapatom skotrljala s jezika."Chauncey je križanac između palog anđela i ljudskog bića.

Besmrtan je kao anđeo, ali posjeduje sva osjetila smrtnika. Palianđeo koji želi iskusiti ljudske osjete može to učiniti u tijelu nefila.""Ako nemaš osjet opipa, zašto si me poljubio?"

Patch povuče prst po mojoj ključnoj kosti pa krene niže, zaustavivšise na mom srcu. Osjetila sam kako lupa. "Jer to osjećam ovdje, usvom srcu", reče tiho. "Nisam lišen sposobnosti osjećanja emocija."Pozorno me gledao. "Da se ovako izrazim. Naša emocionalnapovezanost nije mala."Bez panike, pomislila sam. No moje disanje već se ubrzalo i postalo

pliće."Misliš, možeš osjećati sreću ili tugu ili...""Želju." Jedva zamjetan osmijeh.Nastavi dalje, rekla sam si. Ne daj vlastitim emocijama vremena da

te sustignu. Pozabavi se njima kasnije, nakon što dobiješ odgovore."Zašto si pao?"Patch me nekoliko sekundi gledao u oči. "Požuda." Progutala sam

knedlu. "Požuda za novcem?"Patch se pogladio po bradi. Činio je to samo kad je želio prikriti o

čemu razmišlja, s obzirom na to da su mu usta odavala misli.Susprezao je osmijeh. "I druge vrste. Mislio sam da ću, ako padnem,postati ljudsko biće. Anđeli koji su Evu stavili na kušnju bili suprotjerani na Zemlju i pročule su se glasine da su izgubili krila ipostali ljudska bića. Kad su napuštali raj, nije bilo neke velikeceremonije na koju smo svi bili pozvani. To je bilo povjerljivo. Nisamznao da su im krila iščupana ni da su kletvom osuđeni na to da lutajuZemljom, mučeni glađu za opsjedanjem ljudskih tijela. Tada još nitkonije niti čuo za pale anđele. Tako da mi se činilo logičnim da ću, akopadnem, izgubiti krila i postati ljudsko biće. U to doba bio sam lud zajednim ljudskim bićem, tj. djevojkom i činilo mi se da je vrijednoriskirati.""Dabria je rekla da možeš vratiti krila ako spasiš jedan ljudski život.

Rekla je da bi postao anđeo čuvar. Ne želiš to?" Bunilo me što setome toliko opire."Nije to za mene. Ja želim biti ljudsko biće. Želim to više nego što

sam ikada želio išta drugo.""A što s Dabrijom? Ako vas dvoje više niste zajedno, zašto je ona

još uvijek tu? Mislila sam da je ona običan anđeo. Zar i ona želipostati ljudsko biće?"Patch se ukipio poput mrtvaca, svi mišići njegove ruke ukočili su se,

"Dabria je još na Zemlji?"

"Radi u školi. Ona je novi školski psiholog, gospođica Greene.Razgovarala sam s njom nekoliko puta." Želudac mi se snažnostegnuo. "Nakon onoga što sam vidjela u tvom pamćenju, pomislilasam da je uzela taj posao kako bi bila bliže tebi.""Što ti je točno rekla kad si razgovarala s njom?""Da te se klonim. Nagovijestila je nešto o tvojoj mračnoj i opasnoj

prošlosti." Zastala sam. "Nešto je ovdje čudno, zar ne?" zapitalasam, osjetivši zloslutno bockanje kako mi se šulja niz kralježnicu."Moram te odvesti kući. Onda idem u školu pogledati njezine papire

i vidjeti mogu li otkriti štogod korisno. Osjećat ću se bolje kadsaznam što je naumila." Patch naglim potezom ogoli krevet. "Umotajse u ovo", reče, pruživši mi hrpu suhih plahti.Moj um marljivo je pokušavao razabrati smisao u djelićima

informacija. Odjednom su mi usta postala suha i pomalo ljepljiva."Ona još osjeća nešto prema tebi. Možda me želi maknuti s puta."Pogledali smo se u oči. "Palo mi je na pamet", reče Patch.Jedna ledena, jeziva pomisao bubnjala mi je u glavi već nekoliko

minuta, pokušavajući privući moju pozornost. Sad je već gotovourlala na mene, govoreći mi kako bi Dabria mogla biti tip sa skijaškimnaočalama. Ja sam cijelo vrijeme mislila da je osoba koju samudarila Neonom muškarac, baš kao što je Vee mislila da je njezinnapadač muškarac. U tom trenutku ne bih za Dabriju rekla da nasnije kadra obje prevariti.Nakon brzog odlaska u kupaonicu, Patch se pojavio u mokroj

majici. "Idem po Jeep", rekao je. "Dolazim na stražnji izlaz zadvadeset minuta. Dotada ostani u motelu."

POGLAVLJE25

Kad je Patch otišao, stavila sam lanac na vrata. Dovukla sam stolacs drugog kraja sobe i uglavila ga ispod kvake. Provjerila sam jesu lizapori na prozorima dobro zatvoreni. Nisam znala bi li zapori omeliDabriju - nisam znala čak ni ima li ona uistinu nešto protiv mene - nozaključila sam da je bolje ići na sigurno. Nakon nekoliko minutahodanja po sobi, isprobala sam telefon na noćnom ormariću. Još nijebilo zvuka slobodne linije.Mama će me ubiti.Iskrala sam joj se iza leđa i otišla u Portland. A kako da objasnim

cijelu tu situaciju "otišla sam u motel s Patchem"? Bit ću sretna akomi ne zabrani izlaske do kraja školske godine. Ne. Bit ću sretna akone da otkaz i ne prijavi se kao zamjena za učitelje dok ne pronađestalan posao u blizini. Tada bismo morale prodati seosku kuću iizgubila bih jedinu vezu s tatom koja mi je preostala.Nekih petnaest minuta kasnije provirila sam kroz ključanicu. Ništa

osim crnila. Oslobodila sam vrata i baš kad sam ih htjela otvoriti, izamene zatreperila su svjetla. Naglo sam se okrenula, nadajući se daću ugledati Dabriju. Soba je bila mirna i prazna, ali vratila se struja.Vrata su se otvorila uz glasan škljocaj i iskoračila sam u hodnik.

Tepih je bio krvavocrven, izlizan po sredini hodnika i umrljanneprepoznatljivim tamnim tragovima. Boja zidova bila je neutralna,no bili su loše obojeni i ljuštili su se.Iznad mene, znak od zelenih neonskih slova upućivao je prema

izlazu. Slijedila sam strelicu niz hodnik i iza ugla. Jeep se zaustavio svanjske strane stražnjih vrata pa sam izjurila i uskočila na suvozačkosjedalo.Kad je Patch parkirao pokraj seoske kuće, nijedno svjetlo nije bilo

upaljeno. Od grizodušja zabolio me želudac i zapitala sam se vozi lise moja mama uokolo tragajući za mnom. Kiša je bila stala, a maglaje pritiskala oplatu zidova i visjela s grmlja poput božičnih ukrasa.Stabla koja su istočkala kolni prilaz bila su nepovratno iskrivljena iizobličena od neprekidnog sjeverca. Sve kuće izgledaju neprivlačnos ugašenim svjetlima nakon što padne mrak, ali ova seoska kuća, sasvojim malim prorezima umjesto prozora, uleknutim krovom,urušenim trijemom i divljim dračem, doimala se ureknuto.

"Prošetat ću kroz kuću", reče Patch, gipko izašavši."Misliš da je Dabria unutra?"On odmahne glavom. "Ali ne škodi provjeriti."Pričekala sam u Jeepu i nešto kasnije Patch je izašao na glavna

vrata. "Sve je čisto", reče. "Odvest ću se do škole i vratiti se ovamočim pregledam njezin ured. Možda je zaboravila štogod korisno."Nije zvučao uvjereno u to.Otkopčala sam sigurnosni pojas i naredila nogama da me brzo

ponesu stazom. Okrećući kvaku, čula sam kako Patch izlazi u rikvercs kolnog prilaza. Daske na trijemu zaškripale su mi pod nogama iiznenada sam osjetila veliku usamljenost.Ne paleći svjetla, šuljala sam se kućom iz sobe u sobu, počevši s

prizemljem, a zatim i gore. Patch je već pregledao kuću, ali činilo mise da dodatni par očiju ne bi škodio. Kad sam se uvjerila da se nitkonije skrivao ispod pokućstva, iza zastora za tuširanje ni u ormarima,navukla sam Levisice i crnu majicu s V-izrezom. Pronašla sammobitel za hitan slučaj koji je mama držala u kutiji za prvu pomoćispod umivaonika u kupaonici i nazvala je na mobitel.Javila se na prvo zvono. "Halo? Nora? Jesi li to ti? Gdje si?

Poludjela sam od brige!"Duboko sam udahnula, pomolivši se za prave riječi, koje će mi

pomoći da se pričom izvučem iz ovoga."Ovako je bilo...", započela sam svojim najiskrenijim i

najskrušenijim glasom."Cesta Cascade poplavljena je i zatvorili su je. Morala sam se vratiti

i uzeti sobu u Milliken Millsu - sad sam tu. Htjela sam nazvati kući, aličini se da su linije u kvaru. Pokušala sam te dobiti na mobitel, ali nisise javljala.""Čekaj. Ti si cijelo vrijeme u Milliken Millsu?""A što si mislila, gdje sam?"Ispustila sam glasan uzdah olakšanja i sjela na rub kade. "Nisam

znala", rekoh. "Ni ja tebe nisam mogla dobiti.""S kojeg to broja zoveš?" upita me mama. "Ne prepoznajem taj

broj.""S mobitela za hitan slučaj.""Gdje je tvoj telefon?""Izgubila sam ga."

"Što! Gdje?"Došla sam do klimava zaključka da je laž prešućivanjem jedini put

naprijed. Nisam je htjela uznemiriti. Nisam htjela ni da mi zabraniizlaske na neodređeno vrijeme. "Vjerojatno sam ga negdjezametnula. Sigurna sam da će se negdje pojaviti." Na lešu jednežene."Nazvat ću te čim se ceste otvore", rekla je.Zatim sam nazvala Vee na mobitel. Nakon pet zvona preusmjerilo

me na govornu poštu."Gdje si ti?" rekla sam. "Nazovi me na ovaj broj čim stigneš."

Zaklopila sam telefon i gurnula ga u džep, nastojeći uvjeriti samusebe kako je Vee dobro. No znala sam da je to laž. Nevidljiva nit kojanas je spajala već me satima upozoravala da je u opasnosti. Taj seosjećaj iz minute u minutu samo pojačavao.Na pultu u kuhinji opazila sam bočicu tableta željeza i odmah sam

je uzela, otvorila i progutala dvije sa čašom čokoladnog mlijeka.Neko vrijeme stajala sam na mjestu kako bi se željezo apsorbiralo umom organizmu, osjećajući kako mi disanje postaje dublje i sporije.Nosila sam tetrapak mlijeka natrag u hladnjak kad sam je ugledalakako stoji u dovratku između kuhinje i praonice.Nešto hladno i mokro našlo mi se pod nogama i shvatila sam da

sam ispustila mlijeko. "Dabria?" rekla sam.Nakrivila je glavu pomalo začuđeno. "Znaš kako se zovem?"

Zastala je. "Aha, Patch."Ustuknula sam prema sudoperu, udaljavajući se od nje. Dabria nije

izgledala ni približno kao gospođica Greene u školi. Noćas joj jekosa bila raščupana, a ne ravna, dok su joj usnice bile jarkije, kao daodaju svojevrsnu glad. Oči su joj bile oštrije, s razmazanom crnomcrtom oko rubova."Što želiš?" upitala sam je.Nasmijala se, što je zvučalo kao zveket kockica leda u čaši. "Želim

Patcha." "Patch nije ovdje."Kimnula je. "Znam. Pričekala sam malo dalje u ulici da ode prije

nego što sam ušla. Ali nisam tako mislila kad sam rekla da želimPatcha."Krv koja mi je bubnjala u nogama napravila je puni krug do mog

srca, ošamutivši me. Jednom rukom oslonila sam se na šank da

vratim ravnotežu. "Znam da si me uhodila za vrijeme konzultacija.""Je li to sve što znaš o meni?" upita ona, pomno me gledajući u oči.Prisjetila sam se one noći kad sam bila sigurna da je netko gledao

kroz prozor moje sobe. "Uhodila si me i ovdje", rekla sam."Ovo je prvi put da sam u tvojoj kući." Prošla je prstom po rubu

radili ploče pulta nasred kuhinje i sjela na tronožac. "Lijepa je.""Da ti osvježim pamćenje", rekla sam u nadi da zvučim odvažno.

"Gledala si kroz prozor moje sobe dok sam spavala."Razvukla je usta u osmijeh. "Nisam, ali slijedila sam te u kupnju.

Napala sam tvoju prijateljicu i usadila joj neke slutnje u glavu kako bipomislila da ju je napao Patch. Što nije bilo nimalo teško. On ionakonije baš bezazlen. Bilo mi je u interesu da ga se što više prestrašiš.""Kako bih ga se klonila.""No nisi to učinila. Još nam stojiš na putu.""Na kakvom to putu?""Daj, Nora. Ako znaš tko sam, onda znaš i kako to ide. Ja hoću da

on ponovno dobije krila. Njemu nije mjesto na Zemlji. Mjesto mu jesa mnom. Pogriješio je i ja ću to ispraviti." U njezinu glasu nije biloapsolutno nikakvog kompromisa. Ustala je s tronošca i zaobišla pultkrenuvši prema meni.Uzmicala sam duž vanjskog ruba pulta održavajući udaljenost

između nas. Napeto sam razmišljala kako da joj skrenem pozornost.Ili kako da umaknem. Živjela sam u toj kući šesnaest godina. Znalasam tlocrt. Znala sam svaku skrivenu pukotinu i najbolja mjesta zaskrivanje. Naredila sam mozgu da smisli plan: nešto nadahnuto ibriljantno. Leđima sam dotaknula kredenc."Dok si ti u blizini, Patch se neće vratiti sa mnom", reče Dabria."Mislim da precjenjuješ njegove osjećaje prema meni." Činilo mi se

da bi bilo dobro omalovažiti naš odnos. Posesivnost kao da je bilaDabrijina glavna motivacija.Licem joj se razlio osmijeh nevjerice. "Ti misliš da on ima takve

osjećaje prema tebi? Ti si cijelo ovo vrijeme mislila..." Prekinula se,prasnuvši u smijeh. "Ne ostaje on zato što te voli. On te želi ubiti."Odmahnula sam glavom. "Neće me ubiti."Dabrijin se osmijeh stvrdnuo. "Ako vjeruješ u to, onda si samo još

jedna djevojka koju je zaveo kako bi dobio što želi. Ima dara za to",dodala je pronicljivo. "Čak je i mene zaveo da mu odam tvoje ime,

na kraju krajeva. Jedan nježan Patchev dodir bio je dovoljan.Opčarao me i rekla sam mu da smrt dolazi po tebe."Znala sam o čemu govori. U Patchevu sjećanju svjedočila sam

upravo tom trenutku na koji je mislila."A sada to čini tebi", reče ona. "Izdaja boli, zar ne?"Polako sam odmahnula glavom. "Ne...""Namjerava te iskoristiti kao žrtvu!" prasne ona. "Vidiš ovaj madež?"

Uperi prst u moje zapešće. "On znači da si ti ženski potomak nefila. Ito ne bilo kojeg nefila nego Chaunceyja Langeaisa, Patchevavazala."Pogledala sam svoj ožiljak i na trenutak u kojem mi se sledila krv u

žilama uistinu joj povjerovala. No znala sam da joj ne smijemvjerovati."Postoji jedna tajna knjiga, Henokova knjiga", reče ona. "U njoj neki

pali anđeo ubija svog nefilskog vazala tako da žrtvuje jednogženskog potomka tog nefila. Misliš da te Patch neće ubiti? Što onnajviše želi? Kad te bude žrtvovao, postat će ljudsko biće. Dobit ćesve što želi. I neće se vratiti kući sa mnom."Izvukla je velik nož iz drvenog stalka na pultu. "I zato te se ja

moram riješiti. Čini se da su moja predviđanja bila točna kako godokreneš. Smrt doista dolazi po tebe.""Patch se vraća", rekoh ja, osjećajući mučninu. "Zar ne želiš

porazgovarati o tome s njim?""Bit ću brza", nastavi ona. "Ja sam anđeo smrti. Ja prenosim duše u

zagrobni život. Čim završim, prenijet ću tvoju dušu kroz koprenu.Nemaš se čega bojati."Htjela sam vrisnuti, ali glas mi je zapeo u grlu. Zaobišla sam

kredenc tako da se kuhinjski stol našao između nas. "Ako si anđeo,gdje su ti krila?""Dosta pitanja." Glas joj je postao nestrpljiv i počela mi se žustro

približavati."Koliko je već prošlo otkako si otišla iz raja?" upitala sam je,

odugovlačeći. "Ovdje dolje već si nekoliko mjeseci, zar ne? Zar nemisliš da su drugi anđeli primijetili da te nema?""Ni riječi više", odbrusi ona podignuvši nož, s čije se oštrice odbija

svjetlost.

"Stvaraš si mnogo nevolja zbog Patcha", rekoh glasom ni približnoonoliko lišenim panike koliko sam željela. "Čudim se što uopće želišda ponovno dobije krila. Nakon onoga što ti je učinio, zar nisi sretnašto je protjeran ovamo?""Ostavio me zbog bezvrijedne ljudske djevojke!" pljune ona,

užagrenih plavih očiju."Nije te ostavio. Nije, doista. Pao je...""Pao je zato što je htio biti ljudsko biće, poput nje! Imao je mene...

imao je menel" Podsmjehnula se, no to nije prikrilo ni srdžbu ni tugu."Isprva sam bila povrijeđena i ljuta i činila sam sve što sam mogla daga zaboravim. A onda, kad su arkanđeli shvatili da je ozbiljnonaumio postati ljudsko biće, poslali su me dolje da ga odgovorim.Rekla sam samoj sebi da neću ponovno pasti na njega, ali što mi jeto vrijedilo?""Dabria..." počela sam tiho."Uopće nije mario što je ta djevojka bila od zemaljskog praha! Vi...

svi vi... sebični ste i ogavni! Vaša tijela divlja su i nedisciplinirana. Ujednom času pucate od sreće, u drugom ste na rubu očaja. Kakobijedno! Nijedan anđeo neće čeznuti za tim!" Zamahne rukom prekolica u širokom luku, otirući suze. "Pogledaj me! Jedva seobuzdavam! Već sam predugo tu dolje, uronjena u ljudsku nečist!"Okrenula sam se i istrčala iz kuhinje, prevrnuvši stolac i ostavivši ga

za sobom Dabriji na putu. Jurnula sam niz hodnik, znajući da ćuupasti u zamku. Kuća je imala dva izlaza: glavna vrata, kojih seDabria mogla domoći prije mene kroz dnevnu sobu, i stražnja vrataiz blagovaonice, koja mi je blokirala.Osjetila sam snažan udar odostraga i posrnula sam naprijed.

Zaglavinjala sam hodnikom i završila na trbuhu. Okrenula sam se.Dabria je lebdjela otprilike jedan metar iznad mene - u zraku - kože

i kose rasplamsanih u zasljepljujućoj bjelini, s nožem uperenim umene.Nisam razmišljala. Iz sve snage zamahnula sam nogom uvis. Izvila

sam tijelo u udarcu, oduprijevši se drugom nogom, i naciljala njenupodlakticu. Izbila sam joj nož iz ruke. Kad sam privukla noge podsebe, Dabria je uperila prst u svjetiljku na stoliću u hodniku i oštrim jepomakom prsta zavitlala prema meni. Bacila sam se nastranu,osjetivši krhotine stakla ispod sebe kad se svjetiljka skršila na podu.

"Pomakni se!" naredi Dabria i klupa na ulazu dokliže se kaobarikada preko ulaznih vrata, prepriječivši mi izlaz.Srljajući naprijed, krenula sam uza stepenice, dvije po dvije,

odgurujući se od rukohvata da budem brža. Začula sam Dabrijinsmijeh iza sebe i rukohvat se otkinuo, strovalivši se dolje u hodnik.Naglo sam prebacila težinu unatrag da ne padnem prekoneograđenog ruba. Vrativši ravnotežu, jurnula sam uz preostalestepenice. Gore sam uletjela u maminu sobu i s treskom zalupilafrancuska vrata.Otrčavši do jednog od prozora koji su se nalazili s obje strane

kamina, pogledala sam dolje s visine drugog kata. Točno ispod menebila su tri grma u kamenoj gredici, još od jeseni bez lišća. Nisamznala bih li preživjela skok."Otvori!" naredi Dabria s druge strane francuskih vrata. Kako su se

vrata naprezala protiv brave, drvo je popucalo. Ponestajalo mi jevremena.Odjurila sam do kamina i provukla se ispod police na njegovu vrhu.

Tek što sam povukla noge gore, oduprijevši se o unutrašnjostdimnjaka, kad su se vrata širom otvorila, tresnuvši o zid. Čula samDabriju kako grabi prema prozoru."Nora!" zazove me svojim finim, ledenim glasom. "Znam da si blizu!

Osjećam te. Ne možeš pobjeći i ne možeš se skriti - spalit ću ovukuću sobu po sobu ako to bude potrebno da te pronađem! A onda ćusi vatrom probiti put kroz polja odostraga. Ne ostavljam te živu!"Odbljesak jarke zlaćane svjetlosti bukne u život izvan kamina,

popraćen gromoglasnim vuuš rasplamsavanja vatre. Plamen jestvorio rasplesane sjene u kaminu ispod mene. Čula sam praskanje ikrckanje vatre koja proždire loživo - najvjerojatnije pokućstvo ilidrvene podove.Ostala sam zgrčena u dimnjaku. Srce mi je udaralo, znoj mi je

tekao kožom. Nekoliko puta udahnula sam i polagano izdahnula daublažim žarenje u snažno zgrčenim nožnim mišićima. Patch je rekaoda ide u školu. Koliko još dok se ne vrati?Ne znajući je li Dabria još u sobi, ali u strahu da će me vatra zarobiti

ako sada ne izađem, spustila sam u kamin jednu nogu, pa drugu.Provukla sam se van ispod police. Dabrije nije bilo na vidiku, alibuktinja je lizala zidove, a dim je progutao sav zrak u sobi.

Požurila sam niz hodnik, ne usuđujući se sići pod pretpostavkom daDabria očekuje da ću pokušati pobjeći kroz jedan od izlaza. Otvorilasam prozor u svojoj sobi. Drvo s vanjske strane bilo je dovoljno blizui dovoljno snažno za pentranje po njemu. Možda uspijem pobjećiDabriji kroz maglu iza kuće. Najbliži susjedi živjeli su na okokilometar i pol i, budem li brzo trčala, mogla bih stići onamo zasedam minuta. Baš sam namjeravala prebaciti nogu kroz prozor kadse iz hodnika začulo škriputanje.Mirno se zatvorivši u ormar, nazvala sam 112."U mojoj kući netko je tko me pokušava ubiti", šapnula sam

telefonistu. Upravo sam mu dala adresu kad su se vrata moje sobeotvorila. Bila sam potpuno nepomična.Kroz rebra na vratima ormara ugledala sam sjenu nekog lika koji mi

ulazi u sobu. Svjetlost je bila slaba, moj kut gledanja ograničen inisam vidjela nijednu raspoznatljivu pojedinost. Lik je rastvoriožaluzine, pogledavši van. Pročeprkao je po čarapama i donjem rubljuu otvorenoj ladici. Podigao je srebrni češalj sa stola, pomno gaproučio pa vratio na mjesto. Kad se okrenuo prema ormaru, znalasam da sam u nevolji.Pipajući dlanom po dnu ormara, tragala sam za bilo čime što bih

mogla upotrijebiti u obrani. Laktom sam trknula naslagane kutije zacipele i prevrnula ih. Opsovala sam. Koraci su se približili.Vrata ormara otvorila su se i svom snagom zavitlala sam jednu

cipelu. Ščepala sam drugu, pa bacila i nju.Patch tiho prokune, istrgne mi treću cipelu iz ruke i hitne je iza

sebe. Hrvačkim me zahvatom izvuče iz ormara i osovi na noge. Prijenego što sam dospjela osjetiti olakšanje zbog otkrića da je ispredmene on, a ne Dabria, privuče me uza sebe i čvrsto zagrli."Jesi li dobro?" promrmlja mi u uho."Dabria je ovdje", rekoh očiju punih suza. Koljena su mi drhtala i

jedino me Patchev zagrljaj zadržao na nogama. "Pali kuću."Patch mi pruži svežanj ključeva i sklopi mi prste oko njih. "Moj je

Jeep parkiran na ulici. Uđi, zaključaj vrata, odi u Delphic i čekaj meondje." Podigne mi bradu da ga pogledam u lice. Poljupcem miokrzne usne i oblije me val vrućine."Što ćeš učiniti?" upitala sam ga."Srediti Dabriju."

"Kako?"Uputi mi pogled koji je značio Stvarno želiš znati detalje? U daljini

se začulo zavijanje sirena. Patch pogleda kroz prozor. "Nazvala sipoliciju?" "Mislila sam da si ti Dabria."Već je izlazio kroz vrata. "Idem uloviti Dabriju. Odvezi Jeep u

Delphic i čekaj me.""A požar?""Policija će to srediti."Čvršće sam stegnula ključeve. Dio mog mozga zadužen za

odlučivanje bio je podijeljen, raspet u suprotnim smjerovima. Htjelasam izaći iz kuće,skloniti se što dalje od Dabrije i kasnije se naći s Patchem, no

nisam se mogla otresti jedne misli koja me kopkala. Dabria je reklada me Patch treba žrtvovati kako bi postao ljudsko biće.Nije to rekla olako ni zato da bi me razljutila. Čak ni zato da me

okrene protiv njega. Njezine riječi bile su hladne i ozbiljne. Dovoljnoozbiljne da me pokuša ubiti kako me se Patch ne bi dočepao prvi.Pronašla sam parkirani Jeep na ulici, kao što je Patch rekao.

Okrenula sam ključ da ga upalim i dala gas do daske poHawthorneovoj. Zaključivši kako nema smisla da ponovnopokušavam dobiti Vee na mobitel, umjesto toga nazvala sam nanjezin kućni telefon."Halo, gospodo Sky", rekla sam, trudeći se zvučati kao da se ništa

ne događa. "Je li Vee kod kuće?""Bok, Nora! Otišla je prije nekoliko sati. Na nekakav tulum u

Portlandu. Mislila sam da je s tobom.""Hm, razdvojile smo se", slagala sam. "Je li rekla kamo ide nakon

tuluma?""Mislila je otići u kino. A ne javlja se na mobitel, pa pretpostavljam

da ga je isključila zbog filma. Je li sve u redu?"Nisam je htjela preplašiti, no ipak joj nisam mogla reći kako je sve u

redu. Baš ništa mi nije se činilo u redu. Kad sam zadnji put čula Vee,bila je s Elliotom. A sad se ne javlja na mobitel."Mislim da nije", rekla sam. "Vozit ću se uokolo i tražiti je. Počet ću

od kina. Možete li vi pretražiti šetnicu?"

POGLAVLJE26

Bila je nedjelja uvečer prije početka proljetnih praznika i kino je bilokrcato. Stala sam u red za karte, neprestano se osvrćući u potrazi zaznakovima da me netko prati. Zasad ništa nije bilo neobično, anagurano mnoštvo pružalo je dobar zaklon. Rekla sam sebi da će sePatch pobrinuti za Dabriju i da nemam razloga za brigu, ali niješkodilo biti na oprezu.Dakako, duboko u sebi znala sam da Dabria nije moj najveći

problem. Prije ili poslije Patch će ustanoviti da nisam u Delphicu. Naosnovi dotadašnjeg iskustva, nisam se zavaravala da mu se mogudugo skrivati. Pronaći će me. A onda ću ga morati suočiti s pitanjemod kojeg sam strahovala. Bolje rečeno, strahovala sam od njegovaodgovora. Jer u pozadini mog uma sjena sumnje šaputala je da jeDabria rekla istinu o tome što je Patchu potrebno kako bi se dokopaoljudskog tijela.Zakoračila sam prema blagajni. Upravo su počinjali filmovi u pola

deset, "Jednu za Žrtvu", rekla sam brzopleto. Naslov mi se odmahučinio jezivo ironičnim. Ne želeći više razmišljati o tome, prekopalasam džepove i gurnula hrpicu sitnih novčanica i kovanica kroz otvorprozorčića, moleći se da bude dovoljno."Fiju", rekla je blagajnica, blenuvši u sitniš koji se rasuo ispod

otvora. Bila mi je poznata iz škole. Išla je u više razrede i bila samprilično sigurna da se zove Kaylie ili Kylie. "Puno hvala", rekla je."Nema gužve, uopće."Svi iza mene počeli su složno psovati ispod glasa."Ispraznila sam kasicu-prasicu", rekla sam, pokušavši sarkazmom."Ma nemoj. I, sve je tu?" zapita ona, ispustivši razvučen uzdah dok

je razvrstavala novčiće u skupine od dvadeset pet, deset, pet ijednog centa."Naravno.""Svejedno. Ne plaćaju me dovoljno za ovo." Rukom je pomela

novac u ladicu blagajne i gurnula mi kartu kroz otvor. "Postoji neštošto se zove kreditna kartica..."Ščepala sam kartu. "Jesi li možda večeras vidjela Vee Sky?""Bee koga?""Vee Sky. Drugašicu. Bila je s Elliotom Saundersom."

Kaylie ili Kylie izbeči oči. "Tebi ovo izgleda kao večer bez punoprometa? Čini ti se da samo sjedim ovdje i pamtim svakoga tkoprođe?""Nije važno", šapnula sam, uputivši se prema vratima koja su vodila

u dvoranu.Coldwatersko kino ima dvije dvorane, smještene iza vrata koja su

svaka s jedne strane šanka. Čim mi je biljeter podrapao kartu,povukla sam vrata dvorane broj dva i uronila u tamu. Film je većpočeo.Dvorana je bila gotovo puna, izuzev nekoliko pojedinačnih sjedala.

Krenula sam prolazom tražeći Vee. Na kraju prolaza skrenula sam iprošla prednjom stranom dvorane. Teško sam razabirala lica u tami,no bila sam prilično sigurna da Vee nije ondje.Izašla sam iz dvorane i otišla na film iza susjednih vrata. Ondje nije

bilo toliko krcato. Opet sam prošetala cijelim prostorom, ali ni tunisam opazila Vee. Smjestivši se na sjedalo u pozadini, pokušalasam se umiriti.Čitava večer činila mi se nalik na mračnu bajku u koju sam zalutala

pa ne mogu pronaći izlaz. Bajci s palim anđelima, ljudskim hibridimai žrtvenim umorstvima. Palcem sam protrljala madež. Ponajmanje mise razmišljalo o mogućnosti da sam potomak nekog nefila.Izvukla sam mobitel za hitan slučaj i pogledala ima li propuštenih

poziva. Nije ih bilo.Gurala sam mobitel u džep kad se pokraj mene materijalizirala

kartonska kutija kokica."Gladna?" upita me glas tik iznad mog ramena. Glas je bio miran i

ne osobito zadovoljan. Pokušala sam zadržati mirnoću disanja."Ustani i izađi iz dvorane", reče Patch. "Ja sam odmah iza tebe."Nisam se pomaknula."Izađi", ponovi on. "Moramo razgovarati.""O tome kako me trebaš žrtvovati da bi dobio ljudsko tijelo?" upitala

sam vedrim glasom, dok sam iznutra osjećala olovnu težinu. "Bilo bizgodno kad bi mislila da je to istina.""Ja i mislim da je to istina!" Donekle. No jedna te ista misao

neprestano mi se vraćala - ako me Patch želi ubiti, zašto već nije?"Ššš!" reče tip pored mene. Patch reče: "Izađi sama ili ću te nositi."

Naglo sam se okrenula. "Molim?" "Ššš!" ponovno propišti tip pored

mene. "On je kriv", rekla sam mu, prstom pokazavši na Patcha. Tipiskrivi vrat da pogleda unatrag. "Slušajte", reče, opet se okrenuvšiprema meni. "Ako ne umuknete, pozvat ću osiguranje.""Dobro, idite po osiguranje. Recite im da udalje njega", rekla sam,

ponovno pokazavši na Patcha. "Recite im da me želi ubiti.""Ja vas želim ubiti", sikne tipova djevojka nagnuvši se preko njega

da mi se obrati."Tko vas želi ubiti?" zapita me on. Još je gledao preko ramena, ali

zbunjena izraza lica."Ovdje nema nikoga", reče mi njegova djevojka."Navodiš ih da misle da te ne vide, zar ne?" obratila sam se Patchu,

zadivljena njegovom moći, koliko god da sam prezirala način kako jerabi. Patch se nasmiješio, ali stisnutih uglova usta."O pobogu!" rekla je djevojka zamahnuvši rukama po zraku. Bijesno

je zakolutala očima svom dečku i rekla: "Učini nešto!""Molim vas da ušutite", reče mi tip. Pokaže prema ekranu. "Gledajte

film. Evo - izvolite moj tonik."Brzo sam ustala i krenula prolazom. Osjećala sam Patcha iza sebe,

uznemirujuće blizu, samo što me nije doticao. Ostao je tako sve doknismo izašli iz dvorane.S druge strane vrata, Patch me primio pod ruku i poveo preko

predvorja u ženski zahod."Što je to s tobom i ženskim zahodima?" rekla sam.Proveo me kroz. vrata, zaključao ih i naslonio se na njih. Pogled mu

je vrludao po meni. U očima mu se jasno vidjelo da me želi nasmrtprodrmati.Leđima sam se oslanjala na pult i rukama stiskala njegov rub.

"Bijesan si jer nisam otišla u Delphic." Podigla sam jedno drhtavorame. "Zašto baš u Delphic, Patch? Nedjelja je navečer. Delphic seuskoro zatvara. Postoji li kakav poseban razlog zašto si htio da seodvezem u mračni lunapark koji će uskoro opustjeti?"Hodao je prema meni sve dok mi nije došao toliko blizu da sam mu

mogla vidjeti crne oči ispod šilterice."Dabria mi je rekla da me moraš žrtvovati kako bi dobio ljudsko

tijelo", rekoh.Patch je neko vrijeme šutio. "I ti misliš da bih ja to učinio?"Progutala sam knedlu. "Znači da je to istina?"

Pogledi su nam se spojili. "To mora biti svjesno žrtvovanje. Običnoumorstvo ne bi upalilo.""Jesi li ti jedina osoba koja mi to može učiniti?""Nisam, ali sam vjerojatno jedina osoba koja zna kakav je krajnji

ishod, kao i jedina osoba koja bi to pokušala. To je razlog zbog kojegsam došao u školu. Morao sam ti se približiti. Trebao sam te. Zatosam ušao u tvoj život.""Dabria mi je rekla da si pao zbog neke djevojke." Mrzila sam samu

sebe jer sam osjećala iracionalne štrecaje ljubomore. Ovdje se nijetrebalo raditi o meni. Ovo je trebalo biti ispitivanje. "Što se dogodilo?"Očajnički sam željela da mi Patch pruži bar neki nagovještaj svojih

misli, ali njegove oči bile su hladne i crne, a emocije skrivene."Ostarjela je i umrla.""Mora da ti je bilo jako teško", odbrusila sam mu.Pričekao je nekoliko sekundi prije nego što mi je odgovorio. Glas

mu je bio toliko dubok da sam zadrhtala. "Želiš da se izjasnim, pa ihoću. Reći ću ti sve. Tko sam ja i što sam učinio. Sve do zadnjepojedinosti. Sve ću iznijeti, ali moraš pitati. Moraš to htjeti. Možešvidjeti tko sam bio, a možeš vidjeti i tko sam sada. Nisam dobar",reče, strijeljajući me očima koje su upijale svu svjetlost, ne odbijajućije nimalo, "ali bio sam i gori."Zanemarila sam stezanje u želucu i rekla: "Govori.""Kad sam je prvi put vidio, još sam bio anđeo. Bio je to trenutak,

posesivna pohota. Izludjelo me. Ništa nisam znao o njoj, osim da ćuučiniti sve što bude trebalo kako bih joj prišao. Neko sam je vrijemepromatrao, a onda sam si utuvio u glavu da ću, ako odem dolje naZemlju i opsjednem neko ljudsko tijelo, biti protjeran iz raja pa ćutako postati čovjek. Stvar je u tome što nisam znao za Hešvan.Sišao sam jedne noći u kolovozu, ali nisam mogao opsjednuti tijelo.Kad sam se vraćao u raj, mnoštvo anđela osvetnika zaustavilo me iiščupalo mi krila. Bacili su me s neba. Odmah sam shvatio da neštonije u redu. Kad sam gledao ljude, osjećao sam samo neutaživužudnju da budem u njihovim tijelima. Ostao sam bez svih svojih moćii pretvorio se u slabića, bijednika. Nisam bio ljudsko biće. Bio sampali anđeo. Shvatio sam da sam izgubio sve, samo tako. Sve ovovrijeme mrzim se zbog toga. Mislio sam da sam sve izgubio ni zbog

čega." Netremice me gledao, zbog čega sam osjetila providnost. "Alida nisam pao, ne bih upoznao tebe."Sukobljeni osjećaji toliko su mi nabujali u grudima da sam pomislila

kako ću se ugušiti. Obuzdavajući suze, nastavila sam. "Dabria jerekla da moj madež znači da sam u srodstvu sa Chaunceyjem. Je lito istina?""Želiš li da ti odgovorim na to?"Nisam znala što želim. Cijeli moj svijet doimao se poput vica, a ja

poput zadnje koja je shvatila poantu. Nisam bila Nora Grey, običnadjevojka. Bila sam potomak nekoga tko uopće nije bio ljudsko biće. Asrce mi se paralo zbog još jednog neljudskog stvorenja. Anđelatame. "S koje strane moje obitelji?" rekoh najzad."S tatine.""Gdje je Chauncey sada?" Premda smo bili rod, sviđala mi se

pomisao da je negdje daleko. Veoma daleko. Dovoljno daleko da bise veza između nas mogla doimati manje stvarnom.Njegove čizme bile su tik do prstiju mojih tenisica. "Neću te ubiti,

Nora. Ja ne ubijam ljude koji su mi važni. A ti si mi najvažnija."Srce mi je nervozno poskočilo. Ruke su mi bile pritisnute o njegov

trbuh, koji je bio toliko tvrd da čak ni koža nije popuštala. Držala sambesmisleno sigurnosno odstojanje između nas, uzevši u obzir to dase od njega ne bih osjećala zaštićenom ni iza visoke električneograde."Ne poštuješ moj osobni prostor."Patch se jedva primjetno nasmiješio. "Ne poštujem? Nismo na

prijamnom, Nora."Zataknula sam nekoliko neposlušnih vlasi iza ušiju i načinila

popriličan korak u stranu okrznuvši umivaonik. "Guraš me. Trebam...prostora." Ono što sam trebala bile su granice. Trebala sam snaguvolje. Trebala sam kavez da se u njega zatvorim, s obzirom na to daje opet ispalo kako mi se ne može vjerovati u Patchevoj blizini.Trebala sam juriti prema vratima, a opet... nisam. Pokušala sam seuvjeriti u to da ostajem jer trebam čuti odgovore no bio je to samojedan dio istine. O drugom dijelu nisam htjela razmišljati. Oemocionalnom dijelu. Onom dijelu kojem se bilo besmislenoodupirati.

"Skrivaš li mi još nešto?" htjela sam doznati. "Skrivam ti mnogotoga." Utroba mi je potonula. "Kao?""Kao kako se osjećam zaključan ovdje s tobom." Patch se jednom

rukom odupre od zrcala iza mene, nagnuvši tijelo prema meni."Nemaš pojma što mi radiš."Odmahnula sam glavom. "Mislim da neće ići. To nije pametno. Nije

dobro.""Mnogo je vrsta dobroga", promrmlja on. "U tom spektru još smo u

sigurnoj zoni."Bila sam prilično sigurna da polovica mog mozga zadužena za

opstanak vrišti Spašavaj goli život! Nažalost, krv mi je šumjela uušima, pa je nisam jasno čula. Očito nisam jasno niti mislila."Vrlo dobro. Uglavnom dobro", nastavi Patch. "Dosta dobro. Možda

dobro.""Možda sada nije dobro." Udahnula sam malo zraka. Krajičkom oka

spazila sam požarni alarm pričvršćen o zid. Bio je tri, možda četirimetra od mene. Budem li brza, mogla bih prijeći prostoriju i povućiga prije nego što me Patch zaustavi. Osiguranje bi dotrčalo. Bila bihna sigurnom. A to sam i htjela... nisam li?"To nije dobra ideja", reče Patch blago odmahujući glavom.Svejedno sam skočila prema alarmu. Prstima sam ščepala polugu i

povukla je da pokrenem alarm. No poluga se nije ni mrdnula. Makoliko sam se trudila, nisam je uspjela pomaknuti. A tada samprepoznala poznatu Patchevu nazočnost u svojoj glavi i shvatila dase radi o mentalnoj igri.Naglo sam se okrenula i suočila se s njim. "Izlazi iz moje glave."

Bijesno sam zagrabila prema natrag i snažno ga udarila u prsa.Patch ustukne za korak da vrati ravnotežu."Zbog čega sad to?" upita me."Zbog cijele ove večeri." Zbog toga što me naveo da poludim za

njim iako sam znala da je to loše. On je bio najgora vrsta lošeg. Bioje toliko loš da se doimao dobrim i zbog toga sam osjećala kakoposve gubim kontrolu.Možda bih pala u iskušenje da ga zviznem šakom u bradu da me

nije ščepao za ramena i pritisnuo o zid. Između nas ostalo je jedvamalčice prostora, tanka crta zraka, no Patch je uspio eliminirati i nju.

"Budimo iskreni, Nora. Silaziš s uma zbog mene." Pogled mu je bioveoma dubok. "I ja silazim s uma zbog tebe." Privio se uz mene istavio svoja usta na moja. Zapravo, velik dio njega bio je na meni.Dotaknuli smo nekoliko strateških mjesta na našim tijelima i trebalami je sva moja snaga volje da se odvojim.Ustuknula sam. "Nisam gotova. Što je bilo s Dabrijom?""Sve je riješeno.""Što to točno znači?""Nije mogla zadržati krila nakon što te naumila ubiti. Onog časa kad

bi se pokušala vratiti u raj, anđeli osvetnici bi joj ih iščupali. To ju ječekalo prije ili kasnije. Ja sam samo ubrzao stvar.""Znači samo si ih... istrgnuo?""Propadala su; perje je bilo izlomljeno i tanko. Kad bi još dugo

ostala na Zemlji, svakom drugom palom anđelu koji bi je vidio bio bito znak da je pala. Da ja to nisam učinio, netko od njih bi."Izbjegla sam još jedan njegov nasrtaj. "Hoće li mi opet neželjeno

upasti u život?""Teško je to reći."Brzinom munje Patch je uhvatio donji rub moje majice. Privukao me

sebi. Zglobovima prstiju okrznuo mi je pupak. Istog su me časapreplavili vatra i led. "Ti bi je mogla svladati, Anđele", rekao je. "Vidiosam vas obje u akciji i kladio bih se na tebe. Ne trebaš mene za to.""A za što te trebam!"Nasmijao se. Ne osorno, ali sa svojevrsnom muklom željom. Oči su

mu izgubile oštrinu i usredotočile se samo na mene. Osmijeh mu jebio prepreden... ali mekši. Nešto iza mog pupka zatitralo je, pa seizvilo prema dolje."Vrata su zaključana", reče on. "A mi imamo nedovršena posla."Kao da mi je tijelo odgurnulo logični dio mozga ustranu. Ugušilo ga,

zapravo. Dlanovima sam mu prešla preko prsa i zagrlila ga okovrata. Patch me podignuo za kukove i ovila sam mu noge oko struka.Bilo mi je tutnjalo, no to mi ni najmanje nije smetalo. Pritisnula samusne o njegove, upijajući pomamu njegovih usta na svojim, njegovihruku na meni, osjetivši da će mi se koža rasprsnuti...Mobitel u mom džepu živahno je zazvonio. Odmaknula sam se od

Patcha, zadihana, a telefon je zazvonio drugi put."Govorna pošta", reče Patch.

Negdje u dubinama svijesti znala sam da je važno da se javim.Nisam se mogla sjetiti zbog čega; od ljubljenja s Patchem brige kojesu me tištale isparile su, sve do zadnje. Odvojila sam se od njega iokrenula se da ne vidi koliko sam izbezumljena zbog deset sekundiljubljenju s njim. U sebi sam vrištala od sreće."Halo?" javila sam se, odoljevši nagonu da obrišem razmazani ruž s

usnica."Draga!" reče Vee. Veza je bila loša, pucketanje statike prekidalo joj

je glas. "Gdje si?""Gdje si ti? Jesi li još uvijek s Elliotom i Julesom?" Slobodnom

rukom prekrila sam drugo uho kako bih je bolje čula."U školi sam. Provalili smo unutra", reče ona savršeno zločestim

glasom. "Želimo se igrati skrivača ali nemamo dovoljno ljudi za dvijeekipe. Pa... znaš li nekoga tko bi nam bio četvrti u igri?"Neki nerazumljivi glas nešto je promumljao u pozadini. "Elliot hoće

da ti kažem da ako ne dođeš ovamo da budeš njegov partner...samo malo... što?" reče Vee u pozadinu.Začuje se Elliotov glas. "Nora? Dođi se igrati s nama. U suprotnom,

u dvorištu ima jedno drvo s Veeinim imenom."Cijelo mi se tijelo sledilo."Halo?" rekla sam promuklo. "Elliote? Vee? Jeste li tu?" No veza je

bila mrtva.

POGLAVLJE27

"Tko je bio?" upita me Patch.Cijelo mi je tijelo brujalo. Trebalo mi je malo vremena da mu

odgovorim. "Vee je provalila u školu s Elliotom i Julesom. Hoće dadođem i ja. Mislim da će Elliot nauditi Vee ako ne odem." Pogledomsam potražila Patcha. "Mislim da će joj nauditi i ako odem."On prekriži ruke, namrštivši se. "Elliot?""Prošli tjedan u knjižnici sam pronašla članak u kojem piše da su ga

ispitivali u okviru istrage umorstva u njegovoj bivšoj školi, Kinghornu.Ušao je u računalni labos i vidio me kako to čitam. Nakon te večeristalno primam lošu vibru od njega. Jako lošu vibru. Mislim da je čakprovalio u moju sobu da ukrade taj članak.""Ima li još nešto što bih trebao znati?""Ubijena djevojka hodala je s Elliotom. Umrla je obješena o drvo.

Upravo mi je na telefon rekao 'Ako ne dođeš, u dvorištu ima jednodrvo s Veeinim imenom'.""Vidio sam Elliota. Izgleda drsko i malo agresivno, ali nemam dojam

da je ubojica." Gurnuo je ruku u moj prednji džep i izvukao ključeveJeepa. "Idem tamo da vidim što se događa. Neću dugo.""Mislim da bismo trebali pozvati policiju."On odmahne glavom. "Poslat ćeš Vee u popravni dom zbog

uništavanja imovine i provale. Još nešto, Jules. Tko je taj tip?""Elliotov prijatelj. Bio je u igračnici one noći kad smo te sreli."Namrštio se još jače. "Da je bio još netko, sjećao bih ga se."Otvorio je vrata i pošla sam za njim van. Čistač u crnim hlačama i

radnoj smeđoj košulji meo je prosute kokice u predvorju. Iznenadnose trgnuo ugledavši Patcha kako izlazi iz ženskog zahoda.Prepoznala sam ga iz škole. Brandt Christensen. Zajedno smo išli naengleski. Prošlo polugodište pomogla sam mu da napiše referat."Elliot očekuje mene, ne tebe", rekla sam Patchu. "Ako se ne

pojavim, tko zna što će se dogoditi Vee? To je rizik koji nećupreuzeti.""Ako ti dopustim da pođeš, hoćeš li slušati moje upute i pažljivo ih

izvršavati?""Hoću.""Ako ti kažem da skočiš?" "Skočit ću."

"Ako ti kažem da ostaneš u autu?" "Ostat ću u autu." To je više-manje bila istina. Na parkiralištu kina Patch je usmjerio ključ sdaljinskim otključavanjem prema Jeepu i prednja su svjetla žmirnula.Odjednom je stao i tiho opsovao. "Što je?" zapitala sam ga. "Gume."Pogledala sam dolje i, naravno, obje gume na vozačevoj strani bile

su prazne. "Ne mogu vjerovati!" rekla sam. "Pregazila sam dvačavla?"Patch je čučnuo pokraj prednje gume i rukom prešao njezinom

površinom. "Odvijač. Ovo je bio namjerni napad."Načas sam pomislila da je to možda opet neki njegov mentalni trik.

Možda je Patch imao svojih razloga da ne želi da pođem s njim uškolu. Najzad, njegovi osjećaji prema Vee nisu bili tajna. No nešto jenedostajalo. Nigdje u glavi nisam osjećala Patcha. Ako mi jemijenjao misli, otkrio je nov način da to postigne jer, koliko sammogla procijeniti, to što sam vidjela bilo je stvarno."Tko bi to učinio?"On se osovi u punoj visini. "Popis je dug." "Želiš mi reći da imaš

mnogo neprijatelja?""Naljutio sam nekoliko ljudi. Mnogi se klade iako ne mogu dobiti

okladu. A onda me krive kad im odnesem auto ili nešto još veće."Patch priđe kupeu parkiranom prekoputa, otvori vozačeva vrata i

sjedne iza volana. Posegnuvši ispod njega, ruka mu nestade iz vida."Što radiš?" upitala sam ga, stojeći kod otvorenih vrata. Uzalud sam

trošila dah jer vrlo sam dobro znala što radi."Tražim rezervni ključ." Patcheva ruka ponovno se pojavi, držeći

dvije plave žice. On prilično vješto ukloni krajeve žica i spoji ih. Motorzabruji, a Patch me pogleda. "Sigurnosni pojas.""Ne mislim ukrasti auto."On slegne ramenima. "Nama je potreban sada. Njima nije." "To je

krađa. To se ne smije."Patch nije izgledao ni najmanje uznemireno. Zapravo, izgledao je

malo previše opušteno na vozačkom sjedalu. Ovo nije prvi put da točini, pomislila sam."Prvo pravilo krađe automobila", rekao je uz smiješak. "Ne

zadržavaj se na mjestu zločina dulje nego što je potrebno.""Pričekaj malo", rekla sam podignuvši prst u zrak. Otrčala sam

natrag u kino. Dok sam ulazila, u staklenim sam vratima vidjela

odraz parkirališta iza sebe i Patcha kako izlazi iz kupea."Bok, Brandt", rekla sam momku koji je još uvijek gurao kokice u

lopaticu za smeće na dugom dršku.Brandt podigne pogled prema meni, no pozornost mu odmah

odvuče nešto iza mog ramena. Čula sam da se vrata kina otvaraju iosjetila Patcha kako mi prilazi s leđa. Njegov dolazak nije se osobitorazlikovao od oblaka koji zastire sunce, blago potamnjujući krajolik,nagovještavajući oluju."Kako ide?" reče Brandt nesigurno."Imam problema s autom", rekla sam, grizući se za usnicu i

nastojeći složiti simpatičan izraz lica. "Znam da te dovodim unezgodnu situaciju, ali kako sam ti prošlo polugodište pomogla sonim Shakespearom...""Želiš da ti posudim auto.""Zapravo... da.""To je stara krntija. Nije Jeep Commander." Pogledao je ravno u

Patcha kao da se ispričava."Radi li?""Ako pod radi misliš vrte li se kotači, da, radi. Ali nije za najam."Patch otvori novčanik i pruži mu nešto nalik na tri nove novčanice

od sto dolara. Zauzdavši zapanjenost, zaključila sam kako je najboljeprihvatiti igru."Predomislio sam se", reče Brandt razrogačenih očiju, gurajući

novac u džep. Prekopa po džepovima i pokretom iz lakta dobaciPatchu par ključeva."Koje je marke i boje?" upita ga Patch uhvativši ključeve."Teško je reći. Dijelom Volkswagen, dijelom Chevette. Nekad je bio

plav. Prije nego što je zahrđao u narančastu. Napunit ćete rezervoarprije nego što ga vratite?" reče Brandt glasom koji je zvučao kao daiza leđa drži fige, forsirajući sreću.Patch izvadi još jednu dvadeseticu. "Za slučaj da zaboravimo",

reče, tutnuvši je u prednji džep Brandtove uniforme.Vani sam rekla Patchu: "Mogla sam ga nagovoriti da mi da ključeve.

Trebalo mi je samo još malo vremena. I uostalom, zašto spremašstolove u Borderlineu ako si pun para?""Nisam. Dobio sam novac na biljaru preksinoć." Ugura Brandtov

ključ u bravu i otvori mi suvozačka vrata. "Banka je službeno

zatvorena."Patch je vozio gradom po mračnim, tihim ulicama. Nije nam dugo

trebalo da stignemo do škole. Zaustavio je Brandtov auto na istočnojstrani zgrade i ugasio motor. Školski kampus bio je šumovit, no siskrivljenih i golih grana visjela je samo vlažna magla. Iza njihocrtavala se Coldwaterska gimnazija.Izvorni dio zgrade bio je podignut u kasnom devetnaestom stoljeću i

nakon zalaska sunca veoma je sličio katedrali. Sivoj i zlogukoj.Veoma mračnoj. Veoma napuštenoj."Upravo me obuzeo jako loš predosjećaj", rekla sam motreći crne

praznine na školi, koje su bile prozori."Ostani u autu i ne izlazi na vidjelo", rekao mi je Patch, dodavši mi

ključeve. "Ako itko izađe iz zgrade, odvezi se." Izašao je. Bio jeodjeven u usku crnu majicu s visokim okruglim izrezom, tamneLevisice i čizme. Uz njegovu crnu kosu i zagasit ten, bilo ga je teškorazaznati od pozadine. Prešao je ulicu i začas se posve stopio snoći.

POGLAVLJE28

Pet minuta došlo je i prošlo. Deset se pretopilo u dvadeset. Teškommukom ignorirala sam stravičan osjećaj da me netko promatra.Zavirila sam prema sjenama koju su okruživale školu.Zašto Patchu toliko treba? Izvrtjela sam nekoliko teorija, neprestano

osjećajući sve veću nelagodu. Što ako Patch ne može pronaći Vee?Što će se dogoditi kad Patch pronađe Elliota? Nisam vjerovala da biElliot mogao svladati Patcha, no postojala je i ta mogućnost - akoElliot raspolaže faktorom iznenađenja.Telefon mi je zazvonio u džepu i iskočila sam iz kože."Vidim te", rekao je Elliot kad sam odgovorila. "Sjediš ondje vani u

autu.""Gdje si?""Gledam te s prozora na drugom katu. Igramo se unutra." "Ne želim

se igrati." Prekinuo je vezu.Stisnuta srca, izašla sam iz auta. Pogledala sam tamne školske

prozore. Činilo mi se da Elliot ne zna da je Patch unutra. Glas mu jezvučao nestrpljivo, a ne ljutito ni razdraženo. Moja jedina nada bila jeda Patch ima neki plan i da će se pobrinuti za to da se ni meni ni Veeništa ne dogodi. Oblaci su prekrivali mjesec i pod sjenom strahaprišla sam istočnim vratima.Stupila sam u polutamu. Mojim očima trebalo je nekoliko sekunda

da iskoriste trak ulične svjetlosti koji je prodirao kroz staklo na gornjojpolovici vrata. Podne pločice ljeskale su se voštanim sjajem.Ormarići duž oba zida hodnika bili su poredani poput usnulihrobotskih vojnika. Umjesto mirnog, spokojnog dojma, hodnici suodisali skrivenom opasnošću.Svjetlost izvana obasjavala je prvih nekoliko metara hodnika, ali

dalje ništa nisam vidjela. Odmah do vrata nalazila se ploča sprekidačima za svjetlo, pa sam ih uključila. Ništa se nije dogodilo.Budući da su vani svjetla radila, znala sam da je struja unutra ručno

isključena. Zapitala sam se je li to dio Elliotova plana. Nisam vidjelanjega i nisam vidjela Vee. Nisam vidjela ni Patcha. Morala sampipanjem pretražiti svaku prostoriju u školi, igrajući sporu igrueliminacije dok ga ne pronađem. Zajedno bismo pronašli Vee.

Služeći se zidom kao vodičem, šuljala sam se naprijed. Svakimradnim danom prolazila sam tim dijelom hodnika više puta, no umraku mi se iznenada učinio nepoznatim. I dužim. Mnogo dužim.Na prvom križanju u mislima sam odredila svoju okolinu. Put

nalijevo doveo bi me do dvorane za koncerte i kafića. Put nadesnodoveo bi me do ureda uprave i dvostrukih stepenica. Nastavila samravno, zalazeći dublje u školu, prema učionicama.Nogom sam o nešto zapela i prije nego što sam stigla reagirati,

razletjela sam se po podu. Kad je mjesec provirio između oblaka,mutna sivkasta svjetlost probila se kroz krovni prozor točno iznad,osvijetlivši obris tijela o koje sam se spotaknula. Jules je ležao naleđima, ukočena izraza lica i prazna pogleda. Duga plava kosazamršeno mu je prekrivala lice, ruke su mu mlohavo ležale uzbokove.Podigla sam se u klečeći položaj i prekrila usta dašćući. Noge su mi

se tresle od adrenalina. Veoma polako položila sam dlan naJulesova prsa. Nije disao. Bio je mrtav.Skočila sam na noge i zatomila vrisak. Htjela sam zazvati Patcha,

ali to bi Elliotu odalo gdje se nalazim - ako već nije znao. Shvatilasam, lecnuvši se, da bi mogao stajati na pola metra od mene ipromatrati me dok se njegova nastrana igra odvija.Svjetlost iznad glave slabila je, pa sam mahnito pogledala oko

sebe. Preda mnom prostiralo se još tog beskonačnog hodnika.Knjižnica je bila na vrhu kratkog stepeništa s moje lijeve strane. Menizdesna počinjale su učionice. Donijevši odluku u sekundi, opredijelilasam se za knjižnicu, pipanjem tražeći put kroz sve crnji hodnik kakobih se udaljila od Julesova tijela. Nos mi je curio i shvatila sam danečujno plačem. Zašto je Jules mrtav? Tko ga je ubio? Ako je Julesmrtav, je li mrtva i Vee?Vrata knjižnice bila su otključana i pipajući sam ušla unutra. Iza

polica, na drugom kraju knjižnice, nalazile su se tri omanje prostorijeza učenje. Bile su zvučno izolirane; ako je Elliot htio izolirati Vee, tesu prostorije bile idealno mjesto.Baš sam htjela krenuti prema njima kad se cijelom knjižnicom

razlegnuo zvuk muškog stenjanja. Stala sam.Vani, u hodniku, svjetla su oživjela, rasvijetlivši mrak u knjižnici.

Elliot-ovo tijelo ležalo je nekoliko metara od mene, poluotvorenih

usta, blijede kože. Okrenuo je oči prema meni i rukom posegnuo zamnom. Oteo mi se prodoran krik. Okrenuvši se na mjestu, potrčalasam prema vratima knjižnice gurajući i šutajući stolice s puta. Trči!naredila sam sebi. Nađi neki izlaz!Oteturala sam kroz vrata i tada su se svjetla na hodniku ugasila,

ponovno uronivši sve u crnilo."Patch!" pokušala sam vrisnuti. No glas mi je zapeo i zagušila sam

se njegovim imenom.Jules je bio mrtav. Elliot je bio gotovo mrtav. Tko ih je ubio? Tko je

preostao? Pokušala sam otkriti neki smisao u tome što se događalo,ali sav me razbor napustio.Udarac u leđa izbacio me iz ravnoteže. Od sljedećeg udaraca

odletjela sam ustranu. Glavom sam udarila u ormarić, što meomamilo.Uski trak svjetlosti prešao mi je vidnim poljem i ono se vrtložno

izoštrilo na paru tamnih očiju iza skijaških naočala. Svjetlost jedolazila iz rudarske lampe pričvršćene na naočale.Odgurnula sam se uvis i pokušala potrčati. Jedna njegova ruka

strelovito se ispružila presjekavši mi put. Primaknuo je i drugu ruku,opkolivši me pred ormarićem."Mislila si da sam mrtav?" Čula sam likovanje, leden osmijeh u

njegovu glasu. "Nisam mogao propustiti zadnju priliku da se poigrams tobom. Razveseli me. Što si pomislila, tko je negativac? Elliot? Ili tije palo na pamet da je to mogla učiniti tvoja najbolja prijateljica?Toplije, zar ne? Tako je to sa strahom. Izvlači najgore iz nas.""To si ti." Glas mi je drhtao.Jules strgne rudarsku lampu i skijaške naočale. "Glavom i bradom.""Kako si to izveo?" upitala sam glasom koji je još uvijek podrhtavao.

"Vidjela sam te. Nisi disao. Bio si mrtav.""Precjenjuješ me. Sve si to učinila ti, Nora. Da tvoj um nije toliko

slab, ja ne bih mogao baš ništa. Osjećaš li se loše zbog toga štogovorim?Obeshrabruje li te saznanje da je od svih umova koje sam ikada

zauzeo tvoj bio najlakši? I najzabavniji."Liznula sam usnice. U ustima mi je bila neobična kombinacija

suhoće i ljepljivosti. U vlastitu dahu njušila sam strah. "Gdje je Vee?"

Ošamario me. "Ne mijenjaj temu. Stvarno bi trebala naučitikontrolirati strah. Strah potkopava logiku i otvara kojekakvemogućnosti ljudima poput mene."Ovu Julesovu stranu dotad još nisam vidjela. Uvijek je bio tako

miran, tako mrzovoljan, odisao je potpunim pomanjkanjemzanimanja za sve oko sebe. Držao se postrance, privlačio malopozornosti, malo sumnje. Vrlo pametno od njega, pomislila sam.Zgrabio me za ruku i povukao za sobom.Ogrebla sam ga i pokušala se oteti, no zabio mi je šaku u trbuh.

Posrnula sam unatrag, hvatajući zrak do kojeg nisam mogla doći.Ramenom sam klizila niz ormarić dok nisam zgrčeno sjela na pod.Tračak zraka provukao mi se kroz grlo i zagušio me.Jules je dotaknuo tragove mojih noktiju urezane u njegovu

nadlakticu. "Ovo ćeš platiti.""Zašto si me doveo ovamo? Što hoćeš?" nisam mogla odagnati

histeriju iz glasa.Potegnuo me uvis za ruku i odvukao dalje niz hodnik. Šutnuvši

neka vrata da se otvore, gurnuo me unutra i pala sam, dlanovimaudarivši o tvrdi pod. Vrata su se zalupila iza mene. Jedina svjetlostdopirala je iz rudarske lampe koju je Jules držao u ruci.Zrakom se provlačio poznat miris kredne prašine i ustajalih

kemikalija. Posteri ljudskog tijela i presjeka ljudskih stanica krasili suzidove. Dugačak crni pult od granita s umivaonikom stajao je uprednjem dijelu prostorije. Bio je okrenut prema redovima sličnihlaboratorijskih stolova od crnog granita. Nalazili smo se u učionici zabiologiju Trenera McConaughyja.U oko mi je upao odbljesak metala. Na podu je ležao skalpel,

napola skriven košem za smeće. Zacijelo ga ni Trener ni čistač nisuvidjeli. Zataknuta sam ga u struk traperica baš kad me Julespovukao na noge."Morao sam isključiti struju", rekao je, odloživši rudarsku svjetiljku

na najbliži stol. "Ne možeš se igrati skrivača na svjetlu."Stružući dvjema stolicama po podu, postavio ih je jednu nasuprot

drugoj. "Izvoli sjesti." Nije zvučalo kao poziv.Oči su mi bježale prema nizu prozora na suprotnom zidu. Pitala

sam se bih li mogla otvoriti jedan i pobjeći prije nego što me Julesulovi. Između tisuću drugih misli o samoodržanju, rekla sam sebi da

ne smijem izgledati uplašeno. Negdje u pozadini uma sjećala sam sesavjeta s tečaja samoobrane na koji sam išla s mamom nakon tatinesmrti. Gledaj u oči... izgledaj samopouzdano... služi se zdravimrazumom... sve lakše reći nego učiniti.Jules mi je gurnuo ramena nadolje, prisilivši me da sjednem.

Hladnoća metala probijala mi je kroz traperice."Daj mi svoj mobitel", naredio mi je ispruživši ruku."Ostavila sam ga u autu."Nasmijao se, frknuvši. "Ti se stvarno misliš igrati igrica sa mnom?

Zaključao sam tvoju najbolju prijateljicu negdje u zgradi. Ako se tibudeš igrala sa mnom, ona će se osjećati zapostavljeno. Morat ćusmisliti neku dodatnu, posebnu igru da joj to nadoknadim."Iskopala sam telefon i dodala mu ga.Nadljudskom ga je snagom presavio napola. "Sad smo ostali samo

nas dvoje." Svalio se na stolicu i s užitkom raširio noge. Jedna rukanjihala mu se preko naslona stolice. "Porazgovarajmo, Nora."Skočila sam sa stolice. Jules me uhvatio oko struka prije nego što

sam napravila četiri koraka i gurnuo me natrag na stolicu."Nekad sam imao konje", rekao je. "Davno nekad, u Francuskoj.

Imao sam staju lijepih konja. Najviše sam volio španjolske konje.Hvatali bih ih u divljini i dovodili ravno meni. Za nekoliko bih ihtjedana pokorio. No uvijek bi se našao poneki rijedak konj koji se nijedao slomiti. Znaš li što sam činio konju koji se ne bi dao slomiti?"Zadrhtala sam umjesto odgovora."Surađuj i nemaš se čega bojati", rekao je.Nisam mu nimalo vjerovala. Sjaj njegovih očiju nije bio iskren."Vidjela sam Elliota u knjižnici." Iznenadilo me treperenje vlastita

glasa. Nisam voljela Elliota niti sam mu vjerovala, ali nije zaslužiopolaganu i bolnu smrt. "Ti si ga ozlijedio?"Nagnuo mi se bliže, kao da će mi reći tajnu. "Ako smjeraš počiniti

zločin, nikad ne ostavljaj dokaze. Elliot je bio sastavni dio svega. Onpreviše zna.""Jesam li ja zato ovdje? Zbog članka o Kjirsten Halverson koji sam

pronašla?"Jules se nasmiješio. "Elliot mi je propustio spomenuti da znaš za

Kjirsten."

"Je li ju Elliot ubio... ili ti?" upitala sam ga nakon hladnog srhanadahnuća."Morao sam testirati Elliotovu odanost. Uzeo sam mu ono što mu je

bilo najvažnije. Elliot je u Kinghornu bio na stipendiji i nitko mu nijedopuštao da to zaboravi. Sve do mene. Ja sam bio njegovdobročinitelj. Na kraju je morao birati između mene i Kjirsten.Konkretnije, između novca i ljubavi. Čini se da nije ugodno bitisiromah među prinčevima. Kupio sam ga i tako sam se uvjerio da semogu pouzdati u njega kad dođe vrijeme da se pozabavim tobom.""Zašto sa mnom?""Još nisi shvatila?" Svjetlost je obasjavala okrutnost njegova lica i

stvarala dojam da su mu oči poprimile boju rastopljena srebra."Poigravao sam se s tobom. Njihao sam te na uzici. Rabio sam tekao posrednicu, jer se osobi kojoj zapravo želim nauditi ne moženauditi. Znaš li tko je ta osoba?"Svi čvorovi u mom tijelu kao da su se raspleli. Vid mi je izgubio

oštrinu. Julesovo lice postalo je nalik na impresionističku sliku -mutnih rubova, bez detalja. Krv mi se iscijedila iz glave i osjetila samda ću skliznuti sa stolice. Osjećala sam se tako već dovoljno puta dabih znala kako mi je bilo potrebno željezo. Brzo.Opet me ošamario. "Koncentriraj se. O kome govorim?""Ne znam." Nisam mogla progovoriti glasnije od šaputanja."Znaš li zašto mu se ne može nauditi? Zato što nema ljudsko tijelo.

Njegovo tijelo nema ljudske osjete. Sve i da ga zaključam i mučim,od toga ne bi bilo nikakve koristi. On ne osjeća. Ni mrvicu boli. Sadveć sigurno pogađaš? Provodiš mnogo vremena s tom osobom.Zašto si tako tiha, Nora? Nije ti jasno?"Curak znoja šuljao mi se leđima."Svake godine na početku židovskog mjeseca Hešvana on

preuzima nadzor nad mojim tijelom. Čitava dva tjedna. Na tolikodugo mu predajem kontrolu. Nemam slobodu, nemam izbora.Nemam luksuz da pobjegnem tijekom ta dva tjedna, da iznajmimtijelo, pa da se vratim kad je sve gotovo. Ne. Još sam unutra,zatvorenik u vlastitom tijelu, proživljavam svaki trenutak", rekao jehripavim glasom. "Znaš li kako je to? Znaš li?" vikne.Držala sam usta zatvorenima, znajući da bi bilo opasno progovoriti.

Jules se nasmijao protisnuvši zrak kroza zube. Zvučalo je zloslutnije

od svega što sam ikada čula.Rekao je: "Položio sam zakletvu koja mu omogućuje da zauzme

moje tijelo u vrijeme Hešvana. Imao sam šesnaest godina." Slegnuoje ramenima, no taj je pokret bio krut. "Mučenjem me prisilio daprisegnem. Kasnije mi je rekao da nisam ljudsko biće. Možeš lipovjerovati? Nisam ljudsko biće. Rekao mi je da je moja majka,ljudsko biće, spavala s palim anđelom." Nacerio se s mržnjom, znojmu je orosio čelo. "Jesam li spomenuo da sam naslijedio neke očeveosobine? Kao i on, ja sam varalica. Navodim te da vidiš laži.Navodim te da čuješ glasove."Evo ovako. Čuješ me, Nora? Je li te već strah?Potapšao me po čelu. "Što se zbiva tu unutra, Nora? Strašno si

mirna."Jules je bio Chauncey. Bio je nefil. Sjetila sam se svog madeža i

onoga što mi je Dabria rekla. Jules i ja dijelili smo istu krv. Mojimžilama tekla je krv čudovišta. Zatvorila sam oči i iskrala mi se suza."Sjećaš se noći kad smo se upoznali? Skočio sam pred auto koji si

vozila. Bilo je mračno i maglovito. Već si bila na rubu, pa mi te bilojoš lakše zavarati. Uživao sam strašeći te. Svidjelo mi se te prvenoći.""Primijetila bih da si to bio ti", šapnula sam. "Nema mnogo toliko

visokih ljudi.""Ne slušaš me. Mogu te natjerati da vidiš što hoću. Stvarno misliš

da bih previdio tako očigledan detalj kao što je moja visina? Vidjelasi ono što sam htio da vidiš. Vidjela si čovjeka neodređene vanjštines crnim skijaškim naočalama."Sjedila sam ondje, osjetivši sićušnu napuklinu u svom užasu.

Nisam bila luda. Jules je bio iza svega toga. On je bio lud. On jemogao igrati mentalne igre jer mu je otac bio pali anđeo i jer jenaslijedio tu moć. "Zapravo nisi rasturio moju sobu", rekla sam."Samo si me naveo da pomislim kako jesi. Zato je bila uredna kad jestigla policija."Polako mi je i odrješito zapljeskao. "Želiš čuti ono najbolje? Mogla

si me spriječiti. Ne bih mogao dotaknuti tvoj um bez tvog dopuštenja.Ja sam posezao, a ti se nijednom nisi oduprla. Bila si slaba. Bila silaka."

Sve je to imalo smisla, no umjesto da osjetim malo olakšanja,shvatila sam koliko sam pristupačna. Bila sam razgolićena i širomotvorena. Ništa nije priječilo Julesa da me usiše u svoje mentalneigrice, osim kad bih ga naučila sprječavati."Zamisli sebe na mom mjestu", reče Jules. "Siluju ti tijelo godinu za

godinom. Zamisli mržnju toliko jaku da je neće izliječiti ništa osimosvete. Zamisli da trošiš velike količine energije i resursa na to dapomno pratiš predmet svoje osvete, strpljivo čekajući trenutak kad ćeti sudbina darovati priliku ne samo da izjednačiš već i da pretegnešvagu u svoju korist." Pogledao me ravno u oči. "Ti si ta prilika.Naudim li tebi, naudit ću Patchu.""Precjenjuješ moju vrijednost za Patcha", rekla sam, dok mi je

hladan znoj izbijao duž ruba kose."Pomno pratim Patcha već stoljećima. Prošlo ljeto prvi put je došao

do tvoje kuće, mada ti to nisi primijetila. U nekoliko navrata pratio teu kupnju. Svako malo činio je neuobičajene izlete koji mu nisu biliusput,samo da te pronađe. Onda se upisao u tvoju školu. Nisam se

mogao ne zapitati što je to toliko posebno u vezi s tobom? Potrudiosam se otkriti. Već te neko vrijeme promatram."Obuzela me čista jeza. U taj čas shvatila sam da ona prisutnost

koju sam osjećala, koja me pratila kao fantomski čuvar, nije bilatatina. Bio je to Jules. Osjećala sam istu ledeno hladnu, nezemaljskuprisutnost i sada, ali sto puta jače."Nisam htio privući Patchevu pozornost pa sam uzmicao", nastavio

je. "Tu bi Elliot izlazio u prvi plan, a nije mu dugo trebalo da mi kažeono što sam već i sam bio naslutio. Patch je zaljubljen u tebe."Sve je sjelo na svoje mjesto. Julesu nije bilo zlo one večeri kad je

nestao u zahod u Delphicu. I nije mu bilo zlo one večeri kad smootišli u Borderline. Cijelo vrijeme radilo se o jednostavnoj činjenici damora ostati nevidljiv Patchu. Čim bi ga Patch ugledao, sve bipropalo. Patch bi shvatio da Jules - Chauncey - nešto smjera. Elliotje Julesu služio kao oči i uši, donoseći mu informacije."Plan je bio da te ubijemo na kampiranju, ali Elliot te nije uspio

nagovoriti da dođeš", reče Jules. "Nešto ranije danas slijedio sam teiz Slijepog Joea i pucao u tebe. Zamisli kako sam se zaprepastio kad

sam otkrio da sam ubio klošaricu odjevenu u tvoj kaput. Ali sve sesredilo." Glas mu je postao opušteniji. "Eto nas ovdje."Pomaknula sam se na stolici i skalpel mi je skliznuo dublje u

traperice. Ne budem li oprezna, neću ga više moći dohvatiti. Ako meJules prisili da ustanem, mogao bi mi ispasti kroz nogavicu. I tu bitome bio kraj."Da pogodim o čemu razmišljaš", reče Jules, ustavši i lutajući

prema prednjem kraju prostorije. "Polako počinješ željeti da nikadnisi upoznala Patcha. Želiš da se nije zaljubio u tebe. Hajde dalje.Nasmij se situaciji u koju te doveo. Nasmij se vlastitom lošemizboru."Julesovo pričanje o Patchevoj ljubavi ulilo mi je iracionalnu nadu.Iščeprkala sam skalpel iz traperica i skočila sa stolice. "Ne

približavaj mi se! Probost ću te. Kunem se da hoću!"Jules ispusti grlen zvuk i snažno pomete rukom pult na prednjem

kraju učionice. Staklene laboratorijske posude skršile su se o ploču,papiri se raspršili po podu. Zagrabio je prema meni. U panici,zamahnula sam skalpelom uvis što sam snažnije mogla. Pogodio gaje u dlan razrezavši mu kožu.Jules je siknuo i povukao se.Ne čekajući, zarila sam mu skalpel u bedro.Jules je blenuo u metal koji mu je stršao iz noge. Istrgnuo ga je s

obje ruke, lica iskrivljena od boli. Otvorio je ruke i skalpel je pao uzštropot.Teturajući je zakoračio prema meni.Vrisnula sam i izmaknula se ustranu, ali kukom sam udarila u rub

stola; izgubila sam ravnotežu i srušila se na pod. Skalpel je ležaomožda jedan metar od mene.Jules me obrnuo na trbuh i sjeo na mene opkoračivši me s leđa.

Pritisnuo mi je lice o pod zgnječivši mi nos i prigušivši moje krike."Hrabar pokušaj", progunđao je. "Ali to me neće ubiti. Ja sam nefil.

Besmrtan sam."Posegnula sam za skalpelom, oduprijevši se nožnim prstima o pod

kako bih se rastegnula još tih nekoliko zadnjih, presudnihcentimetara. Okrznula sam ga prstima. Bila sam tako blizu, ali ondame Jules povukao unatrag.

Snažno sam mu zabila petu među noge; prostenjao je i skljokao sena bok. Uspela sam se na noge, ali Jules se otkotrljao premavratima, kleknuvši između mene i njih.Kosa mu je zastirala oči. Kapi znoja klizile su mu licem. Usta su mu

bila iskrivljena, jedna polovica iskrivljena od boli.Svaki mišić u mom tijelu bio je napet, spreman da skoči u akciju."Puno sreće u bježanju", reče on uz ciničan osmijeh koji kao da ga

je stajao mnogo truda. "Vidjet ćeš na što mislim." Zatim se svalio napod.

POGLAVLJE29

Nisam imala pojma gdje je Vee. Pala mi je na um očiglednapomisao da razmišljam poput Julesa - da sam na njegovu mjestu,gdje bih skrila Vee kao taoca?Želi otežati bijeg i pronalaženje, razmišljala sam.Prizvala sam u misli tlocrt zgrade, usmjerivši pozornost na gornje

katove. Vee se vrlo vjerojatno nalazila na trećem katu, najvišem uškoli - izuzev malenog četvrtog kata, koji je bio više tavan nego kat.Do njega je vodilo usko Stepenište koje je počinjalo na trećem katu.Na njihovu vrhu nalazile su se dvije učionice u stilu bungalova -učionica za napredni španjolski i labos za eZine.Vee je bila u labosu za eZine. To sam jednostavno znala.Krećući se kroz tamu što sam brže mogla, pipanjem sam se popela

po dva kata stepenica. Nakon nekoliko pokušaja i pogrešaka,pronašla sam usko stepenište koje je vodilo do labosa za eZine.Gore sam gurnula vrata."Vee?" tiho sam zazvala.Tiho je prostenjala."Ja sam", rekla sam, pazeći na svaki korak dok sam se probijala

prolazom između klupa, ne želeći prevrnuti neku stolicu i otkritiJulesu gdje se nalazim. "Jesi li ozlijeđena? Moramo pobjeći odavde."Zatekla sam je sklupčanu u prednjem dijelu učionice, koljenaprivijenih o grudi."Jules me udario u glavu", rekla je glasom koji se sve više podizao,

"Mislim da sam se onesvijestila. Sad ne vidim. Ništa ne vidim!""Slušaj me. Jules je isključio struju, a rolete su spuštene. Mrak je, to

je sve. Drži me za ruku. Moramo odmah dolje.""Mislim da mi je nešto oštetio. Bubnja mi u glavi. Stvarno mislim da

sam slijepa!""Nisi slijepa", šapnula sam lagano je pretresavši. "Ni ja ništa ne

vidim. Moramo sići pipajući. Izaći ćemo kroz izlaz pokraj kabineta zatjelesni." "Stavio je lance na sva vrata."Načas smo napeto šutjele. Prisjetila sam se kako mi je Jules

zaželio sreću u bježanju, a sada sam znala i zašto. Snažan valhladnoće proširio mi se iz srca po cijelom tijelu. "Nije na vrata kroz

koja sam ušla", rekla sam najzad. "Zadnja istočna vrata suotključana.""To su sigurno jedina. Bila sam s njim dok je stavljao lance na

ostala. Rekao je da tako nitko neće pasti u iskušenje da izađe dok sebudemo igrali skrivača. Rekao je da je zabranjeno ići van.""Ako su istočna vrata jedina koja su ostala nezaključana, pokušat

će ih blokirati. Čekat će da mu dođemo. Ali nećemo. Izaći ćemo krozprozor", rekla sam, smišljajući plan naprečac. "Na suprotnom krajuzgrade - ovom kraju. Imaš mobitel?""Jules mi ga je uzeo.""Kad izađemo, moramo se razdvojiti. Ako nas Jules bude ganjao,

morat će izabrati jednu od nas. Druga će otići po pomoć." Već samznala koga će izabrati. Julesu nije trebala Vee, osim za to da mevečeras namami ovamo. "Trči što brže možeš i pronađi neki telefon.Nazovi policiju. Reci im da je Elliot u knjižnici.""Živ?" upita Vee drhtavim glasom."Ne znam."Stajale smo zagrljene i osjetila sam kako podiže majicu i briše si

oči. "Ja sam kriva za sve." "Kriv je Jules." "Bojim se.""Bit će sve u redu", rekla sam nastojeći zvučati optimistično.

"Probola sam Julesovu nogu skalpelom. Jako krvari. Možda ćeodustati od potjere za nama i otići na hitnu."Vee se ote jecaj. Obje smo znale da lažem. Julesova želja za

osvetom bila mu je važnija od rane. Važnija od svega.Vee i ja šuljale smo se niza stepenice držeći se blizu zidova sve

dok se opet nismo našle na glavnom katu."Ovuda", šapnula sam joj na uho, držeći je za ruku dok smo brzale

hodnikom dalje u smjeru zapada.Nismo daleko došle kad se neki grlen zvuk, ne baš smijeh,

razlegnuo iz tunela tame pred nama."Vidi vidi, što je sad ovo?" reče Jules. Glas nije bio spojen ni sa

kakvim licem."Trči", rekla sam Vee stisnuvši je za ruku. "On hoće mene. Zovi

policiju. Trči!"Vee je pustila moju ruku i potrčala. Njezini koraci utihnuli su

obeshra-brujuće brzo. Načas sam se zapitala je li Patch još uvijek uzgradi, no bila je to tek usputna misao. Većina moje koncentracije

bavila se time da se ne onesvijestim. Jer sam se ponovo našlanasamo s Julesom."Policiji će trebati barem dvadeset minuta da reagira", reče mi

Jules, dok se tapkanje njegovih cipela približavalo. "Ne treba midvadeset minuta." Okrenula sam se i potrčala. Iza mene potrčao je iJules.Vukući ruku po zidovima, skrenula sam desno na prvom križanju i

pojurila okomitim hodnikom. Kako sam se morala oslanjati na zidoveda bih znala kamo idem, rukom sam udarala o oštre rubove ormarićai dovrataka koji su mi grebli kožu. Opet sam skrenula nadesno, trčećišto sam brže mogla prema dvostrukim vratima gimnastičke dvorane.Jedina misao koja mi je tutnjala glavom bila je da se, budem li na

vrijeme stigla do svog ormarića za tjelesni, mogu zaključati u njega.Ženska je svlačionica od zida do zida i od poda do stropa bilaobložena prevelikim ormarićima. Julesu će trebati vremena da ihobije jednog po jednog. Bude li sreće, policija će stići prije nego štome pronađe.Uletjela sam u gimnastičku dvoranu i otrčala prema ženskoj

svlačionici, spojenoj s njom. Čim sam pritisnula kvaku, osjetila samkako me proparala ledena jeza. Vrata su bila zaključana. Ponovnosam prodrmala kvaku, ali nije popuštala. Okrenuvši se, mahnito sampotražila drugi izlaz, no našla sam se u klopci u gimnastičkoj dvorani.Leđima sam se naslonila na vrata, čvrsto zažmirila da odgodimnesvjesticu i slušala svoje isprekidano disanje.Kad sam opet otvorila oči, Jules je ulazio u omaglicu mjesečine

koja je prokapljivala kroz krovne prozore. Košulju je zavezao okobedra; mrlja krvi natopila je tkaninu. Ostao je u bijeloj potkošulji iplatnenim hlačama. U struk hlača bio mu je zataknut pištolj."Molim te, pusti me", šapnula sam."Vee mi je rekla nešto zanimljivo o tebi. Bojiš se visine." Podigao je

pogled prema gredama visoko iznad dvorane. Osmijeh mu jeraskolio lice«Ustajali zrak bio je prožet vonjem znoja i laka za drvo. Grijanje je

bilo isključeno zbog proljetnih praznika, pa je temperatura bilaledena. Sjene su se plesale naprijed-natrag ulaštenim podom kakose mjesečina probijala kroz oblake. Jules je stajao leđima okrenutprema tribinama i opazila sam Patcha iza njega.

"Jesi li ti napao Marcie Millar?" upitala sam Julesa, naredivši sebida ne reagiram kako ne bih odala Patcha."Elliot mi je rekao da ste se vas dvije zakrvile. Nije mi se sviđala

pomisao da netko drugi uživa u mučenju moje djevojke.""A prozor u mojoj sobi? Jesi li me ti uhodio dok sam spavala?""Ništa osobno."Jules se ukočio. Brzo je zakoračio naprijed i potegnuo me za

zapešće, zaokrenuvši me pred sebe. Osjetila sam pritisak nečega zašto sam se bojala da je pištolj na mojoj šiji. "Skini kapu", naredi JulesPatchu. "Želim ti vidjeti izraz lica kad je ubijem. Ne možeš je nikakospasiti. Kao što ni ja ništa nisam mogao učiniti u vezi sa zakletvomkoju sam ti dao."Patch se primakne nekoliko koraka. Kretao se s lakoćom, no

osjećala sam njegov čvrsto zauzdan oprez. Pištolj mi se utisnuodublje i trgnula sam se."Još jedan korak i ovo će joj biti zadnji dah", upozori ga Jules.Patch pogleda udaljenost između nas, procjenjujući koliko bi je brzo

uspio prijeći. I Jules je to uočio."Nemoj pokušati", reče."Nećeš je ustrijeliti, Chauncey.""Neću?" Jules pritisne otponac. Pištolj škljocne, ja otvorih usta da

vrisnem, ali izađe samo drhtavi jecaj."Revolver", objasni Jules. "Ostale su rupe napunjene."Jesi li spremna za one boksačke udarce kojima se uvijek hvališ?

reče Patch mome umu.Moje bilo mahnito je udaralo, a noge su me jedva držale. "Š... što?"

promucala sam.Val moći iznebuha je utekao u mene. Strana sila proširila se

mnome i ispunila me. Tijelo mi je bilo posve podčinjeno Patchu,opsjeo me i prisvojio svu moju snagu i slobodu.Prije nego što sam uspjela osvijestiti koliko me zapravo užasava taj

gubitak kontrole, ruku mi je probola ubitačna bol i shvatila sam daPatch udara Julesa mojom šakom. Pištolj mu je ispao; odsklizao sepo podu dvorane, van dosega.Patch je naredio mojim rukama da gurnu Julesa unatrag, prema

tribinama. Jules se spotaknuo i pao na njih.

Sljedeće čega sam bila svjesna bile su moje ruke kako stežuJulesov vrat i udaraju njegovom glavom o tribine uz glasan krc!Držala sam ga tako, zarivajući mu prste u vrat. Oči su mu serazrogačile, pa izbuljile. Pokušao je nešto reći, nerazgovijetnopomičući usnice, ali Patch nije puštao.Neću moći ostati u tebi još dugo, reče Patch mojim mislima. Nije

Hešvan i ne smijem. Čim budem izbačen, trči. Razumiješ? Trči štobrže možeš. Chauncey će biti preslab i previše omamljen da bi tiušao u um. Trči i ne zastajkuj.Visok zvuk brujanja prozujao je kroz mene i osjetila sam kako mi se

tijelo odvaja od Patcha.Žile na Julesovu vratu iskočile su i glava mu se nakrivila. Daj, čula

sam Patcha kako ga nuka. Onesvijesti se... onesvijesti se...No bilo je prekasno. Patch je nestao iz mene. Otišao je tako naglo

da mi se zavrtjelo.Moje ruke opet su bile pod mojim nadzorom i nagonski su se

maknule s Julesova vrata. Teško je hvatao zrak i trepnuo je premameni. Patch je bio na podu nekoliko metara dalje, nepokretan.Sjetila sam se što mi je Patch rekao i jurnula sam preko dvorane.

Zaletjela sam se u vrata, očekujući da će se otvoriti prema hodniku.Umjesto toga, kao da sam udarila o zid. Tresla sam šipku zaotvaranje, znajući da su otključana. Pet minuta ranije ušla sam kroznjih. Bacila sam se svom težinom na vrata. Nisu se otvorila.Okrenula sam se, koljena su mi klecala zbog popuštanja

adrenalina. "Izađi iz moje glave!" vrisnula sam Julesu.Podignuvši se u sjedeći položaj na najnižem redu tribina, Jules si je

masirao vrat. "Neću", rekao je.Opet sam isprobala vrata. Podigla sam nogu i šutnula šipku za

otvaranje. Dlanovima sam lupala po uskom prozoru na vratima."Upomoć! Čuje li me itko? Upomoć!"Osvrnuvši se preko ramena, ugledala sam Julesa kako šepa prema

meni, dok mu se ozlijeđena noga povija kod svakog koraka. Čvrstosam zažmirila, nastojeći se usredotočiti. Vrata će se otvoriti čimpronađem njegov glas i istjeram ga van. Bio je negdje duboko,skrivao mi se. Otvorila sam oči. Jules je bio mnogo bliže. Moralasam pronaći drugi izlaz.

Na zid iznad tribina bile su pričvršćene željezne ljestve. Sezale sudo rešetke od greda ispod stropa dvorane. Na drugom kraju greda,na suprotnom zidu, gotovo točno iznad mjesta na kojem sam stajala,nalazio se ventilacijski otvor. Kad bih uspjela stići do njega, moglabih ući i pronaći neki drugi put do dolje.Potrčala sam iz petnih žila mimo Julesa i po tribinama gore. Cipele

su mi tapkale o drvo, odjekujući praznim prostorom, tako da nisammogla čuti prati li me Jules. Stavila sam nogu na prvu prečku irukama se povukla uvis. Popela sam se na sljedeću prečku, pa nasljedeću. Krajičkom oka ugledala sam fontanu s vodom za pićedaleko ispod sebe. Bila je mala, što je značilo da sam visoko. Jakovisoko.Ne gledaj dolje, naredila sam sebi. Koncentriraj se na ono što je

gore. Oklijevajući, popela sam se na još jednu prečku. Ljestve suzaštropotale, loše pričvršćene za zid.Julesov smijeh dopro je do mene i koncentracija mi je popustila.

Slike padanja frcale su mi u umu. Logično, znala sam da mi ih onubacuje. Zatim mi se mozak nakrenuo i više se nisam mogla sjetitigdje je gore, a gdje dolje. Nisam mogla razabrati koje su misli moje,a koje Julesove.Moj strah bio je toliko jak da mi je zamutio vid. Nisam znala gdje se

nalazim na ljestvama. Jesu li mi stopala centrirana? Hoću li se svakičas poskliznuti? Stisnuvši prečku s obje ruke, pritisnula sam čelo ozglobove prstiju. Diši, rekla sam si. Diši!I onda sam ga začula.Spor, bolestan zvuk škripanja metala. Zatvorila sam oči da suzbijem

napad vrtoglavice.Metalni nosači koji su držali vrh ljestvi uza zid ispali su. Cviljenje

metala zamijenilo je resko kriještanje kad se sljedeći par nosačaodvojio od zida. S krikom koji mi je zapeo u grlu gledala sam kako secijela gornja polovica ljestvi odvaja od zida. Omotavši ruke i nogeoko ljestvi, napela sam se u iščekivanju pada unatrag. Ljestve suzatitrale u zraku, polagano podliježući gravitaciji.A tada se sve dogodilo brzo. Grede i krovni prozori udaljili su se,

vrtoglavo se rasplinuvši. Letjela sam prema dolje dok se ljestve nisunaglo zaustavile. Odskakivale su gore-dolje, okomito na zid, desetak

metara od poda. Taj snažan trzaj izbio mi je noge, pa sam se zaljestve držala još jedino rukama."Upomoć!" kriknula sam, lamatajući nogama po zraku.Ljestve su se iskrivile nadolje, spustivši se za još metar ili dva.

Jedna cipela skliznula mi je s noge, zadržala mi se na palcu i pala.Mnogo previše vremena kasnije tresnula je o pod gimnastičkedvorane.Ugrizla sam se za jezik jer se bol u mojim rukama pojačavala.

Zglobovi su mi pucali.A onda sam, kroz strah i paniku, začula Patchev glas. Blokiraj ga.

Penji se dalje. Ljestve su netaknute."Ne mogu!" zajecala sam. "Past ću!"Blokiraj ga. Zatvori oči. Slušaj moj glas.Progutavši slinu, natjerala sam oči da se zatvore. Prionula sam uz

Patchev glas i osjetila kako se ispod mene materijalizira čvrstapovršina. Noge mi više nisu lamatale po zraku. Osjetila sam kako mise prečka ljestvi utiskuje u stopalo. Tvrdokorno se usredotočivši naPatchev glas, pričekala sam da se svijet polako došulja na mjesto.Patch je imao pravo. Bila sam na ljestvama. One su bile uspravne,pričvršćene o zid. Donekle mi se vratila odlučnost i nastavila sam sepenjati.Na vrhu sam nesigurno sjela na najbližu gredu. Obgrlila sam je

rukama i zamahnula desnom nogom uvis i preko nje. Licem sam bilaokrenuta prema zidu, a leđima prema ventilacijskom otvoru, no sadatu više ništa nisam mogla učiniti. Veoma oprezno podigla sam se nakoljena. Upregnuvši svu svoju koncentraciju, počela sam malo-pomalo puzati unatrag, preko cijele širine dvorane.No bilo je prekasno.Jules se popeo brzo i sad je bio nekih četiri metra od mene. Popeo

se na gredu. Ruku pred ruku, vukao se prema meni. Pogled mi jezapeo na tamnom rezu na unutrašnjoj strani njegova zapešća.Sjekao mu je vene pod kutom od devedeset stupnjeva i bio gotovocrn. Svakom drugom izgledao bi poput ožiljka. Meni je značio mnogoviše. Obiteljska veza bila je očita. Dijelili smo istu krv i to se vidjelopo našim identičnim madežima.Oboje smo opkoračke sjedili na gredi, licem u lice, na tri metra

udaljenosti.

"Posljednje riječi?" reče Jules.Pogledala sam dolje, iako mi se od toga zavrtjelo u glavi. Patch je

bio daleko ispod, na podu dvorane, miran kao smrt. U taj časpoželjela sam se vratiti kroz vrijeme i ponovno proživjeti svakitrenutak s njim. Još jedan zagonetan osmijeh, još jedan zajedničkismijeh. Još jedan električni poljubac. Pronašavši njega, kao da sampronašla nekoga koga nisam niti znala da tražim. Prekasno je ušao umoj život, a sada prerano odlazi. Sjetila sam se kad mi je rekao da biza mene dao sve. Već je dao. Odustao je od vlastita ljudskog tijelakako bih ja mogla živjeti. Slučajno sam se zanjihala i nagonski sepognula niže da vratim ravnotežu.Julesov smijeh zašištao je poput hladna šapata. "Svejedno je hoću

li te ustrijeliti ili ćeš se strovaliti u smrt.""Nije svejedno", rekla sam tiho, ali samopouzdano. "Ti i ja iste smo

krvi." Nesigurno sam podignula ruku pokazavši mu svoj madež. "Jasam tvoj potomak. Ako se žrtvujem, Patch će postati ljudsko biće, ati ćeš umrijeti. Tako piše u Henokovoj knjizi."U Julesovim očima nije bilo ni tračka svjetlosti. Bile su prikovane u

mene upijajući svaku moju riječ. Lice mu je oblilo rumenilo i znalasam da mi vjeruje. "Ti..." prasnuo je.Odgurnuo se prema meni mahnitom brzinom, istovremeno

posežući prema struku da izvuče pištolj.Suze su me zapekle u očima. Nemajući vremena za oklijevanje,

bacila sam se s grede.

POGLAVLJE30

Vrata su se otvorila i zatvorila. Pričekala sam hoću li čutipribližavanje koraka, ali jedini zvuk stvaralo je kuckanje sata:ritmično, uporno stupanje kroz tišinu.Zvuk je počeo slabjeti, nestajati. Zapitala sam se hoću li čuti kad

posve nestane. Odjednom sam se uplašila tog trenutka, nesigurna uono što dolazi kasnije.Mnogo vibrantniji zvuk nadglasao je sat. Miran, nezemaljski zvuk,

melodičan ples u zraku. Krila, pomislila sam. Dolaze po mene.Zadržala sam dah čekajući, čekajući, čekajući. A onda je sat počeo

ići unatrag. Umjesto da uspori, ritam je postajao odlučniji. U meni sestvorila tekućina nalik na spiralu koja se preplitala sve dublje i dublje.Osjetila sam kako me vuče struja. Klizila sam kroz samu sebe uneko tamno, toplo mjesto.Oči su mi se otvorile u poznatoj oplati od hrastovine na kosom

stropu iznad mene. Moja soba. Preplavio me osjećaj mira, a ondasam se sjetila gdje sam bila. U gimnastičkoj dvorani s Julesom.Prošla me je jeza."Patch?" rekla sam glasom promuklim od neupotrebe. Pokušala

sam sjesti i oteo mi se prigušen krik. Nešto nije valjalo s mojimtijelom. Bolio me svaki mišić, svaka kost, svaka stanica. Osjećalasam se poput jedne jedine, goleme masnice.Pored vrata nešto se pokrenulo. Patch se naslonio na dovratak.

Usta su mu bila čvrsto stisnuta, bez uobičajenog podrugljivogtitranja. Njegove oči imale su dubinu koju u njima još nikad nisamvidjela. Pogled mu je bio zaštitnički oštar."Dobro si se borila u gimnastičkoj dvorani", reče. "Ali mislim da bi ti

dobro došlo još nekoliko lekcija iz boksanja."Odjednom sam se sjetila svega. Suze su navrle duboko iz mene.

"Sto se dogodilo? Gdje je Jules? Kako sam stigla ovamo?" Glas mije puknuo od panike. "Bacila sam se s grede.""Za to je trebalo mnogo hrabrosti." Patchev glas postao je mukao i

on je posve ušao u moju sobu. Zatvorio je vrata za sobom i shvatilasam da na taj način želi zaključati vani sve ono loše. Stavljao jeprepreku između mene i svega što se dogodilo.Prišao mi je i sjeo na krevet do mene. "Čega se još sjećaš?"

Pokušala sam skrpati sjećanja probijajući se unatrag. Sjetila sam semlata krila koji sam začula nedugo nakon što sam se bacila s grede.Bez ikakve dvojbe znala sam da sam umrla. Znala sam da je nekianđeo bio došao po moju dušu."Mrtva sam, zar ne?" rekla sam mirno, osjetivši vrtoglavicu od

straha. "Jesam li sada duh?""Kad si skočila, tvoja je žrtva ubila Julesa. Tehnički gledano, kad si

se vratila, trebao se vratiti i on. No kako on nije imao dušu, ništa munije moglo oživjeti tijelo.""Vratila sam se?" rekla sam ponadavši se da se ne zavaravam

lažnom nadom."Ja nisam prihvatio tvoju žrtvu. Odbio sam je."Osjetila sam kako mi se u ustima stvara jedan mali O, ali nije mi se

uspio probiti preko usnica. "Želiš reći da si zbog mene odustao odtoga da dobiješ ljudsko tijelo?"Podignuo je moju povijenu ruku. Ispod sve one gaze, zglobovi

prstiju još su mi bubnjali od udaranja po Julesu. Patch mi je poljubiosvaki prst, polako, očiju prikovanih uz moje. "Što će mi tijelo ako nemogu imati tebe?"Još jače suze skotrljale su mi se niz obraze i Patch me privukao

sebi, privinuvši mi glavu na svoja prsa. Veoma polagano panika sepovukla i znala sam da je sve gotovo. Sa mnom će biti sve u redu.Odjednom sam se odvojila. Ako je Patch odbio žrtvu, onda..."Spasio si mi život. Okreni se", svečano sam mu naredila.Patch se vragolasto nasmiješio i udovoljio mom zahtjevu. Podigla

sam mu majicu do ramena. Mišići leđa bili su mu glatki, definirani.Ožiljci su nestali."Ne možeš vidjeti moja krila", rekao je. "Ona su od duhovne tvari."

"Sada si anđeo čuvar." Još sam bila suviše zatečena da bih posveshvatila, no istodobno sam osjećala čuđenje, znatiželju... sreću. "Jasam tvoj anđeo čuvar", rekao je."Dobila sam vlastitog anđela čuvara? Kakav je zapravo opis tvog

posla?""Čuvati tvoje tijelo." Nasmiješio se još šire. "Ja svoj posao shvaćam

ozbiljno, a to znači da ću se trebati upoznati s predmetom o kojemse radi na osobnoj razini."Utroba mi je zatreperila. "Znači li to da sada možeš osjećati?"

Patch me načas gledao u tišini. "Ne, ali znači da nisam na crnojlisti."Odozdo je dopro tih štropot vrata garaže koja se otvaraju."Moja mama!" dahnula sam. Pronašla sam sat na noćnom

ormariću. Bilo je malo iza dva ujutro. "Sigurno su otvorili most. Kakofunkcionira to s anđelom čuvarom? Jesam li ja jedina koja te moževidjeti? Mislim, jesi li svima drugima nevidljiv?"Patch je blenuo u mene kao da se nada da ne mislim ozbiljno."Nisi nevidljiv?" ciknula sam. "Moraš nestati odavde!" Pokušala sam

se pridići da odguram Patcha s kreveta, ali me spriječila parajuća bolu rebrima. "Ubit će me ako te nađe ovdje. Znaš se penjati podrveću? Reci mi da se možeš popeti na drvo!"Patch se nacerio. "Mogu letjeti."O. Aha. Pa, dobro."Policija i vatrogasci bili su ovdje nešto ranije", reče Patch. "Glavnu

spavaću sobu trebat će potpuno obnoviti, ali zaustavili su širenjevatre. Policija će se vratiti. Imat će nekih pitanja. Kad bih moraopogađati, rekao bih da su te već pokušali dobiti na mobitel s kojeg sinazvala 112.""Jules ga je uzeo."On kimne. "Tako sam i mislio. Svejedno mi je što ćeš reći policiji, ali

cijenio bih da me izostaviš." Otvorio je prozor moje sobe. "Još nešto.Vee je dobila policiju na vrijeme. Hitna je spasila Elliota. U bolnici je,

ali oporavit će se."Niz hodnik, na dnu stepenica, čula sam kako se kućna vrata

zatvaraju. Mama je ušla."Nora?" zazvala me. Bacila je torbicu i ključeve na stolić kod ulaza.

Njezine visoke pete lupkale su po drvenim podovima gotovo trčećimkorakom. "Nora! Ispred ulaznih vrata policijska je traka! Što sedogađa?"Pogledala sam u prozor. Patch je otišao, ali jedno crno pero bilo je

prilijepljeno na staklo izvana, držeći se ondje zahvaljujući jučerašnjojkiši. Ili anđeoskoj magiji.Dolje, mama je upalila svjetlo u hodniku, pa se jedna slabašan trak

probio kroz pukotinu ispod mojih vrata. Zadržala sam dah i brojilasekunde, pretpostavivši da imam još dvije prije nego...Vrisnula je. "Nora! Što je bilo s rukohvatom!"

Dobro da još nije vidjela spavaću sobu.Nebo je bilo savršeno, isprano plavo. Zrake sunca upravo su se

počele lepezasto širiti obzorom. Bio je ponedjeljak, nov novcat dan,užasi prošla dvadeset četiri sata ostali su daleko iza mene. Uspjelasam odspavati pet sati i, osim što me cijelo tijelo boljelo od toga štome smrt usisala pa ispljunula, osjećala sam se znatno svježije.Nisam htjela pokvariti taj trenutak crnim oblakom napominjanjasamoj sebi kako bi policija trebala stići svaki čas da uzme mojuizjavu o noćašnjim zbivanjima. Još se nisam odlučila što ću im reći.Otapkala sam do kupaonice u spavaćici - u glavi potisnuvši pitanje

kako sam se presvukla u nju, jer sam po svoj prilici nosila odjeću kadme Patch donio kući - i brzo obavila jutarnju rutinu. Polila sam licehladnom vodom, iščetkala zube i ukrotila kosu ponovno je skupivši urep. U sobi sam odjenula čistu majicu i čiste traperice.Nazvala sam Vee."Kako si?" upitala sam."Dobro. Kako si ti?""Dobro."Tajac."U redu," reče Vee naglo, "još sam totalno izbezumljena. Ti?"

"Totalno.""Patch me nazvao usred noći. Rekao mi je da te Jules dosta gadno

pretukao, ali da si dobro.""Zbilja? Patch te nazvao?""Nazvao je iz Jeepa. Rekao je da spavaš na stražnjem sjedalu i da

te vozi kući. Rekao je da je sasvim slučajno prolazio pokraj škole kadje začuo vrisak. Rekao je da te zatekao u gimnastičkoj dvorani, ali dasi se onesvijestila od boli. Onda je pogledao uvis i vidio Julesa kakoskače s grede. Rekao je da Jules sigurno puknuo, što je bilapopratna pojava cijelog tog tereta krivnje koji je osjećao jer teterorizirao."Nisam znala da zadržavam dah dok ga nisam ispustila. Patch je

očito izmijenio neke detalje."Znaš da ja u to ne vjerujem", nastavi Vee. "Znaš da mislim da je

Patch ubio Julesa."Na Veeinu mjestu, i ja bih vjerojatno razmišljala na sličan način.

Rekla sam: "Što misli policija?"

"Upali telku. Upravo ide uživo, na petom programu. Kažu da jeJules provalio u školu i skočio. Proglašavaju to tragičnimtinejdžerskim samoubojstvom. Mole ljude koji nešto znaju da nazovutelefonski broj ispisan na dnu ekrana.""Što si ti rekla policiji kad si ih nazvala?""Bila sam uplašena. Nisam htjela da me uhite zbog provale. Pa

sam nazvala anonimno, s govornice.""Pa", rekla sam najzad, "ako je policija to proglasila

samoubojstvom, onda mislim da se upravo to i dogodilo. Najzad, ovoje suvremena Amerika. Imamo blagodat forenzike.""Nešto mi skrivaš", reče Vee. "Što se stvarno događalo nakon što

sam otišla?"Ovdje je postalo škakljivo. Vee je bila moja najbolja prijateljica i

držale smo se mota Nema Tajni. No neke stvari ne mogu seobjasniti. Prva među njima bila je činjenica da je Patch bio palianđeo koji se prometnuo u anđela čuvara. Odmah ispod nje stajalaje činjenica da sam ja skočila s grede i poginula, ali da sam danasopet živa."Sjećam se da me Jules zaskočio u gimnastičkoj dvorani", rekla

sam. "Opisao mi je svu bol i strah koje će mi nanijeti. Nakon togadetalji mi se miješaju.""Je li prekasno da ti se ispričam?" reče Vee, glasom iskrenijim nego

ikada u cijelom našem prijateljstvu. "Imala si pravo u vezi s Julesom iElliotom.""Prihvaćam ispriku.""Trebale bismo otići u trgovački centar", reče ona."Osjećam

nesavladivu potrebu za kupovanjem cipela. Mnogo cipela. Trebanam malo dobre stare terapije kupovanjem cipela."Oglasilo se zvono na vratima i bacila sam pogled na sat. "Moram

dati policiji izjavu o tome što se sinoć dogodilo, ali nazvat ću teposlije.""Sinoć?" Veein glas podigne se od panike. "Znaju da si bila u školi?

Nisi im dala moje ime, zar ne?""Zapravo, još se nešto dogodilo prije toga noćas." Nešto zvano

Dabria. "Nazvat ću te uskoro", rekla sam, prekinuvši vezu prije negošto sam morala slagati još kakvo objašnjenje.

Šepajući hodnikom, već sam došla do vrha stepenica kad samvidjela koga je mama pozvala unutra.Istražitelje Bassa i Holstijica.Uvela ih je u dnevnu sobu i istražitelj Holstijic svalio se na kauč, dok

je istražitelj Basso ostao stajati. Bio mi je okrenut leđima, ali jednamili stepenica zaškripala na pola puta prema dolje, pa se okrenuo."Nora Grey", rekao je svojim grubim glasom murjaka. "Opet se

srećemo."Mama je trepnula. "Vi se znate?""Vaša kći vodi uzbudljiv život. Čini mi se da smo ovdje svaki

tjedan."Mama me ispitivački pogledala, a ja sam slegnula ramenima kao da

nagađam policijski humor?"Zašto ne sjedneš, Nora, i ne ispričaš nam što se dogodilo", reče

istražitelj Holstijic.Spustila sam se u jedan od plišanih naslonjača preko puta kauču.

"Sinoć malo prije devet sati bila sam u kuhinji i pila čašu čokoladnogmlijeka, kad se pojavila gospođica Greene, moja školskapsihologinja.""Jednostavno je ušla u kuću?" upita istražitelj Basso."Rekla mi je da ja imam nešto što ona želi i onda sam otrčala gore i

zaključala se u spavaću sobu.""Vrati se malo", reče istražitelj Basso. "Što je ona to željela?""Nije rekla. Ali spomenula je da nije prava psihologinja. Rekla je da

pomoću tog posla uhodi učenike." Pogledala sam sve redom. "Ludaje, zar ne?"Istražitelji su razmijenili pogled."Ubacit ću njezino ime u računalo da vidim što ću pronaći", reče

istražitelj Holstijic odgurujući se natrag na noge."Da vidim jesam li dobro shvatio", reče mi istražitelj Basso.

"Optužila te da si ukrala nešto što joj pripada, ali nije rekla što?"Opet škakljivo pitanje. "Bila je histerična. Razumjela sam samo pola

toga što je govorila. Otrčala sam i zaključala se u spavaću sobu, aliona je razvalila vrata. Sakrila sam se u dimnjak kamina, a ona jerekla da će spaliti kuću, sobu po sobu da me pronađe. Onda jezapalila vatru. Usred sobe.""Kako je zapalila vatru?" zapita mama.

"Nisam vidjela. Bila sam u dimnjaku.""Ovo je ludo", reče istražitelj Basso, odmahujući glavom. "Još nikad

nisam vidio takvo što.""Hoće li se vratiti?" upita mama istražitelje, primaknuvši mi se i

zaštitnički mi položivši dlanove na ramena. "Je li Nora sigurna?""Bilo bi dobro da razmislite o ugradnji sigurnosnog sustava."

Istražitelj Basso otvorio je novčanik i dao mami neku posjetnicu."Jamčim za ove dečke. Recite im da sam vas ja poslao i dat će vampopust."Nekoliko sati nakon što su istražitelji otišli, opet se oglasilo zvono

na vratima."To je sigurno ono poduzeće za alarmni sustav", reče mama

susrevši me u hodniku. "Nazvala sam ih i rekli su da će tijekom danaposlati nekoga. Ne mogu izdržati pomisao da spavamo ovdje bezikakve zaštite dok ne pronađu gospođicu Greene i negdje je nezaključaju. Zar se škola uopće nije potrudila provjeriti njezinepreporuke?" Otvorila je vrata i na trijemu je stajao Patch. Nosio jeblijede Levisice i udobnu bijelu majicu kratkih rukava, a u lijevoj rucidržao je kutiju s alatom."Dobar dan, gospođo Grey.""Patch." Nisam baš mogla procijeniti mamin ton. Iznenađenje

pomiješano s nelagodom. "Došao si posjetiti Noru?"Patch se nasmiješi. "Došao sam napraviti specifikaciju novog

alarmnog sustava za vašu kuću.""Mislila sam da radiš nešto drugo", reče mama. "Mislila sam da si

spremač u Borderlineu.""Dobio sam novi posao." Patch me pogledao u oči i mnoge dijelove

tijela oblila mi je toplina. Zapravo, bila sam opasno blizu vrućici."Vani?" upitao me.Pošla sam za njim van do njegova motora."Još uvijek moramo razgovarati o puno stvari", rekla sam."Razgovarati?" Odmahnuo je glavom, očiju punih želje. Poljubac,

šapnuo je mojim mislima.To nije bilo pitanje, već upozorenje. Nasmiješio se kad se nisam

usprotivila i spustio usta prema mojima. Prvi dodir bio je upravo to -dodir. Izazovna, primamljiva mekoća. Liznula sam usnice i Patchevse osmijeh raširio.

"Još?" upitao me.Provukla sam ruke kroz njegovu kosu, privukavši ga bliže. "Još."

SVRŠETAK

by Chiarissimawww.crowarez.org

www.bosnaunited.net

Table of ContentsBECCA FITZPATRICKZahvale...PROLOGPOGLAVLJE 1POGLAVLJE 2POGLAVLJE 3POGLAVLJE 4POGLAVLJE 5POGLAVLJE 6POGLAVLJE 7POGLAVLJE 8POGLAVLJE 9POGLAVLJE 10POGLAVLJE 11POGLAVLJE 12POGLAVLJE 13POGLAVLJE 14POGLAVLJE 15POGLAVLJE 16POGLAVLJE 17POGLAVLJE 18POGLAVLJE 19POGLAVLJE 20POGLAVLJE 21POGLAVLJE 22POGLAVLJE 23POGLAVLJE 24POGLAVLJE 25POGLAVLJE 26POGLAVLJE 27POGLAVLJE 28POGLAVLJE 29POGLAVLJE 30