barbaric lajpciski lekcionar

1RaspRave InstItuta za hRvatskI jezIk I jezIkoslovlje 37/1 (2011.)

UDK 811.163.4215Prethodno priopenje

Rukopis primljen 28.IX.2011.Prihvaen za tisak 30.XI.2011.

Vuk-Tadija BarbariInstitut za hrvatski jezik i jezikoslovljeUlica Republike Austrije 16, HR-10000 [email protected]

LAJPCIKI LEKCIONAR I NJEGOVI PREDLOCI

U radu1 se identificiraju predloci s kojih je prepisan iriliki Lajpciki lekcio-nar. Jo je Milan Reetar nedvojbeno dokazao da je glavni predloak bilo dru-go izdanje Bernardinova lekcionara (1543.), meutim u prvom dijelu rada pregledu relevantne literature pokazujemo da taj podatak nije opepoznat te da se i danas nastanak Lajpcikog lekcionara bez temelja smjeta na kraj XV. ili poetak XVI. stoljea. Za pogrjenu je dataciju zasluan Joseph Schtz, koji je 1963. izdao jedinu monografiju o tom rukopisu, a radovi znanstvenika koji su pobili njegove teze nisu dovoljno poznati znanstvenoj javnosti, to e ovaj lanak pokuati promijeniti. U drugom dijelu rada bavimo se konkretnim pri-mjerima odnosa Lajpcikog lekcionara sa svojim predlocima te, osim analize zanimljivih i nekih problematinih primjera ve poznatih u literaturi, nastojimo pruiti i neke vane, ali dosada nepoznate primjere i njihovo tumaenje.

0. Uvod

Lajpciki lekcionar (dalje LL) iriliki je rukopis za koji se pretpostavlja da je nastao negdje na dubrovakom podruju u razdoblju od 1543. do 1586. go-dine. Krajem XVII. st. dospio je u Leipzig kao dar Ivana Pastria2 Gottfriedu Christianu Goetzeu.3 I danas se uva u Gradskoj knjinici u Leipzigu4, pa po

1 Zahvaljujem anonimnim recenzentima na korisnim opaskama, osobito onima koje su ot-krile mjesta na kojima je bila potrebna dodatna argumentacija.

2 Jednako je vjerojatno da se moe itati i Patri. Tako npr. u Moin 1964: 297 i 305.3 O tome svjedoi pismo kojega je preslik izdan u Schtz 1963 (Zweiter Band): 549 i u pri-

jepisu u Schtz 1963: 1 (isto tako i u Leskien 1881: 199).4 Leipziger Stadtbibliothek. Rukopis je prema Schtzu (1963: 1) uvan pod signaturom Slav. 4.2.

Vuk-Tadija Barbari: Lajpciki lekcionar i njegovi predlociRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 37/1 (2011.), str. 128

2

tome nosi i ime. Sauvan je gotovo u cijelosti okrnjen je na poetku te mu nedostaju dva lista, otprilike nakon prve treine rukopisa, koja su nadomjete-na negdje u XVII. st. Na kraju je oito da LL nije, iz nama nepoznatog razloga, dovren. Izvorno je imao 280 folija. Nadopune iz XVII. st. nisu nam ovdje za-nimljive, pa o njima neemo govoriti.

Pojam predloaka iz naslova ovdje ima ambivalentno znaenje. Jedno se odnosi na stvarne predloke osnovni i eventualne pomone s kojih je LL pre-pisivan. Jo je Milan Reetar utvrdio da je osnovni predloak drugo izdanje Ber-nardinova lekcionara (iz 1543. godine). Drugo znaenje odnosi se na sve njego-ve nesuene, poznate i nepoznate predloke, tj. na one predloke na koje je li-teratura pogrjeno upuivala.

Od pitanja predloaka neodvojivo je pitanje vremena nastanka LL-a. Meutim, u prolosti, a pokazat emo i danas, to nije bilo sasvim jasno. Koliko god to nije udno za kraj XIX. i vei dio XX. st., toliko zauuje da je unato neoborivim do-kazima o vremenu nastanka / predloku ovoga rukopisa bilo velikih problema i ne-dosljednosti u literaturi posljednje etvrtine XX. st. i poetka XXI. st. sve do da-nas. Posebno je veliku pomutnju u osnovna pitanja o LL-u unijela velika monogra-fija Josepha Schtza. Meutim, hrvatska filologija ima predugu tradiciju da bi mo-gla dopustiti pogrjeke u vezi s osnovnim podacima o spomenicima, pogotovo ako o njima ne moe biti nikakve sumnje, kao to je sluaj s LL-om.

Stoga je prvi (i vei) dio ovoga rada usredotoen na komentirani pregled li-terature o LL-u i razotkrivanje, na makrorazini, opasnosti koje ona nosi. Po-kazivat emo i bit e oito na svakom koraku da je takav pregled veoma potre-ban. U konanici pregled e pokazati koliko je lako/teko doi do pouzdanog podatka o vremenu nastanka LL-a. U drugom dijelu rada usredotoit emo se na mikrorazinu tj. na konkretne primjere odnosa LL-a i njegovih predloa-ka, razotkrivat emo zablude prisutne u literaturi i na toj razini, ali emo poku-ati, gdje je primjereno, pruiti i neke nove primjere i odrediti mjesta koja za-htijevaju dodatna objanjenja.

1. Opi pregled literature s komentarima

1.1. Do Schtzove monografije

Prva vanija godina u povijesti prouavanja Lajpcikog lekcionara jest 1877. To je dodue samo posredno jer on tada jo nije bio poznat znanstvenoj javnosti, ali je Vatroslav Jagi objavio prvi sustavan prikaz5 njegova predloka Lekcionara Bernardina Splianina. Jagi se jednako osvrnuo na sva tri njego-

5 Vidi Jagi 1877.


3

va izdanja (1495., 1543. i 1586.)6 te je utvrdio da su prva dva u uoj vezi, a da je tree, posttridentsko, donijelo znatnije promjene. Takoer je pozvao na nji-hovo objavljivanje u kritikom izdanju.

Prvi glas o LL-u i ujedno prvi njegov sustavniji opis donio je August Leski-en 1881. godine. To je takoer i prvi (i do danas jedini) put da je objavljen ba-rem izbor iz lekcija (prijepis njih 35) i nekih molitava (4). Tom ga je prilikom nazvao dalmatinsko-srpsko-irilinim misalom.7 Na temelju dviju pogrjeaka u rukopisu Leskien je naslutio da je rije o prijepisu s latinikog predloka. Tre-ba takoer istaknuti da mu u radu nije bio dostupan niti jedan primjerak BL-a, kao i to da je Leskien bio svjestan da bi upravo jedno od njegovih izdanja mo-glo biti predlokom jer je na osnovi jedne lekcije iz BL-III, koja mu je bila do-stupna zato to ju je objavio Danii, utvrdio da su tekstovi identini.8 Mislio je da je LL s kraja XV. ili s poetka XVI. st. Takoer je prvi otvorio pitanje o utje-caju crkvenoslavenskih prijevoda na hrvatske lekcionare, ali tim emo se pita-njem ovdje baviti samo u vrlo konkretnom smislu. Naime, posebno e nas za-nimati molitve za Veliki petak u LL-u s oitim crkvenoslavenskim znaajkama na koje je on upozorio.9

Sve vanije rasprave koje su uslijedile ispustile su iz vida lanak Milovana Malovrha objavljen 1882. u Ljubljanskom zvonu. Rije je zapravo o izvje-

6 Redom izdanja Bernardinova lekcionara ovdje oznaujemo s: BL-I, BL-II i BL-III, a BL se koristi kada se na njega referira neovisno o konkretnom izdanju. Objanjenje tih i ostalih kra-tica u ovom radu moe se nai u popisu literature na kraju. Treba spomenuti da za BL-I ne zna-mo originalnog naslova, naslov je BL-II (u transkripciji): Stumaenja od svetih pistuo i evanjelji novo pritampanih i privijenih s velikom pomom (poznat i kao Zboroviev lekcionar), a naslov je BL-III: Pistule i evanjelja po sve godie harvatskim jazikom stumaena, novo pritampana i s pomom privijena po nainu novoga misala narejena po svetoj materi Crikvi (poznat i kao An-drioliev lekcionar); o tome i uope o problemu sastavljaa BL-a vidi vie npr. u Bratuli 1991.

7 esto se u literaturi istie da je to nespretan i netoan naziv (vidi npr. Bratuli 1991: XI, tefani 1964: 147). Koliko god se moemo sloiti da je prvi dio naziva doista nespretan, treba rei da ocjena da je rije o misalu nije sasvim neutemeljena jer u LL, kao i u BL, ulaze i mnogi dijelovi koji po definiciji ne pripadaju lekcionaru. Tako npr. Fuak (1975: 360) navodi: () u Bernardinovu se ve lekcionaru nalaze prevedeni mnogi obredi (Svijenice, Velikog tjedna, npr.), prefacije i blagoslovi, koji po sebi ne spadaju u lekcionar. Ipak, dominiraju itanja iz Staroga i Novoga zavjeta. Osim toga, rijetko se spominje da je Leskien takoer koristio u lanku i na-ziv lectionarium illyrico. Pogrjenu upotrebu termina misal ukratko je objasnio Graciotti (2003: VIII, isto vidi u Delbianco 2010: 492).

8 Vidi Leskien 1881: 204206; Leider ist mir ein Exemplar der Pistule von 1586 hier unerreichbar, so dass ich eine Vergleichung mit unserm cyrillischen Missale nicht anstellen kann, dennoch glaube ich constatiren zu knnen, dass die Texte (abgesehen von den Vernderungen, welche etwa das revidirte Missale romanum von 1570 in den Pistule von 1586 nothwendig ma-chte) identisch sind; es ist nmlich die Stelle, die Danii aus den Pistule Glasnik IX, 58 hat ab-drucken lassen, so gut wie buchstblich bereinstimmend, nur in anders gefrbtem Dialekt, mit dem betreffenden Passus unsrer Handschrift () (Leskien 1881: 204205).

9 Vidi Leskien 1881: 213 i 233234.


4

taju o Leskienovu lanku i njegovoj nadopuni jer je Malovrh pregledao tree izdanje BL-a i usporedio ga s lekcijama koje je objavio Leskien te je priopio svoje spoznaje. Doao je do zakljuka, tj. potvrdio je Leskienove sumnje, sada na osnovi veeg broja lekcija, da LL i BL-III moraju imati zajedniki izvor.10

Godine 1885. Tomislav Mareti odazvao se Jagievom pozivu i objavio kri-tiko izdanje BL-a. Naalost, pri radu je od BL-II imao svega nekoliko strani-ca11, to e se poslije pokazati kljunim za mnoga lutanja u pitanju LL-a. Me-utim, ak bi i to vjerojatno bilo dovoljno da je kojim sluajem Leskien obja-vio neto od LL-a to bi se poklapalo s tim malim uzorkom BL-II. Unato sve-mu, Mareti je bez zadrke proglasio LL prijepisom s BL-I.12

U jednom je bibliografskom pregledu iz 1913. Vatroslav Jagi smjestio LL u XVI. st. te zabiljeio: Der Text ist mit bosnisch-cyrillischer Schrift geschri-eben und deutlich abhngig von dem Lektionarium Bernardins oder seiner uns unbekannten Vorlage, () (Jagi 1913: 500).

Jo 1898. Milan Reetar dotaknuo se pitanja predloka LL-a te je tvrdio da je on prepisan po svoj prilici s drugoga izdaa Bernardinova (Reetar 1898: 117).13 U monografiji Bernardinov lekcionar i njegovi dubrovaki prepisi iz

10 Tudi jaz postavljam semkaj iz misla s 1586. l. nekoliko primerov, kateri jasao [!] kae-jo, da ta misl in itanka brez nobene dvojbe izvirata oba iz jedne ter iste prvobitne matice; kaj-ti razlike mej njima je sam toliko, kolikor mej pravo hrvatsko in mej hrvatsko-srbski zasukneno besedo, kar je ue slutil vse tudi sam bistroumni gosp. profesor Leskien. (Malovrh 1882: 763).

11 Ovdje treba upozoriti na to da Josip Bratuli 1995. godine u pogovoru pretiska Maretieva djela donosi pogrjean podatak o BL-III: Na alost, drugo izdanje koje je Mareti imao u rukama, bilo je veoma oteeno, a tako i tree; za taj primjerak kae Mareti da je krnj na kraju, to jest posljed-nji mu je list 112. Cjelovit primjerak ima 216 listova. (Bratuli 1995: 213). Naime, cjelovit primje-rak zapravo ima 116 obiljeenih listova (= 232 stranice, emu prethode neobrojeni sadraj i kalen-dar, posljednja je stranica prazna). Time dosta na snazi gubi sljedea konstatacija, barem u vezi s BL-III: Moemo samo aliti to on tada nije imao cjelovitih primjeraka drugog i treeg izdanja, jer bi to obogatilo i osnovni tekst i kritiki aparat s razlinicama, te bi to doista bilo u svemu uzorno izdanje. (Bratuli 1995: 213). Svakako bi u tom sluaju bio bogatiji kritiki aparat, ali osnovni tekst ne bi jer on predstavlja prvo izdanje. Osim toga, u BL-III ima vie lekcija koje ne moemo pronai u BL-I, a njih Mareti nikada nije biljeio ni u osnovni tekst ni u biljeke. Sve u svemu, ne da se usporeivati razina oteenosti primjeraka BL-II i BL-III koje je Mareti imao u rukama.

12 Rukopis [LL] je po mnijenju gg. Leskiena i Jagia iz poetka XVI. vijeka. Svakako je mla-dji od prvoga izdanja Bernardinova lekcionarija (1495), jer ne treba mnogo truda, pak da se ovjek uvjeri, da reeni rukopis nije drugo nego prijepis prvoga izdanja ove knjige, samo su gdjekoji oblici i glasovi iz akavskoga govora okrenuti na dubrovaki. Ne moe se obratno rei, da je Bernardinovo izdanje (1495) poteklo iz reenoga irilskoga rukopisa, jer se nalazi oevidnih tragova, da je Bernar-din stariji () (Mareti 1885: XVII).

13 To mislim po tome, to se u emu tekst ondje, gdje imaju razlike meu prvijem i trei-jem izdaem Bernardinovijem (koje su sve pobieene u Maretrievu izdau), negdje slae s pr-vijem a negdje s treim izdaem. (Reetar 1898: 117). Reetar je zapravo ispravno uoio da se s pomou Maretieva izdanja, ako se ve ne moe dokazati da je LL prepisan iz BL-II, sasvim si-gurno moe dovesti u pitanje teza da je prepisan iz BL-I.


5

1933. poblie se pozabavio odnosima meu BL-om, LL-om, Ranjininim lekci-onarom i Dubrovakim lekcionarom, kada donosi i konkretne dokaze da je LL prepisan iz BL-II.14 Moe se rei da je to uinio tako da o tome ne moe biti sumnje jedini je problem, uz moda mali broj predoenih primjera, bio taj to nije imao dostupan cijeli LL, nego se oslanjao na Leskienov lanak, uz nekoli-ko dodatnih fotografija rukopisa koje je dao napraviti. Ipak, prvi je znanstvenik koji je, bavei se ovim pitanjem, imao pred sobom primjerak BL-II.

Godinu poslije Franjo Fancev objavljuje raspravu Latiniki spomenici hr-vatske crkvene kievnosti 14 i 15. v. i ihov odnos prema crkvenoslovenskoj kievnosti hrvatske glagolske crkve15, nastavljajui se na pitanje koje je otvo-rio Leskien, a u vezi s LL-om ponavlja Reetarov zakljuak.

Nekoliko desetljea poslije (1963.) Joseph Schtz pak objavljuje veliku mo-nografiju o LL-u16, u kojoj dolazi do, slobodno moemo rei, spektakularnog zakljuka da je LL stariji od BL-I (nastao izmeu 1477. i 1495.). Schtz je po-znavao svu dosada navedenu literaturu izuzev Malovrhova lanka. Takoer, nigdje se ne vidi da je konzultirao BL-II, to je ve dovoljan razlog za sumnju u njegov zakljuak. Glavni argumenti njegove teze poivaju na elementima koji povezuju LL s crkvenoslavenskom tradicijom (molitve na Veliki petak na koje je upozorio Leskien i kojih nema u BL-u, tragovi glagoljske grafije u numera-ciji, nomenklatura rubrika), a posebno navodna strukturalna poklapanja sa Za-darskim lekcionarom (stariji crkveni godinji ciklus). Ovdje je za nas jo zani-mljivo da u IX. poglavlju svoje knjige17 usporeuje LL s drugim lekcionarima, ali i s Misalom po zakonu Rimskoga dvora iz 1483. Unato svemu, mora mu se odati priznanje zato to je objavio rukopis LL-a, no to naalost do danas doista nije potaknulo neka opsenija njegova prouavanja.

14 Da je L [LL] prepisan sa B [BL], to je sasvim tano, ali nije s prvoga izdanja od g. 1495 (B.a) ve s drugoga od g. 1543. (B.b); () to sada mogu sasvim pouzdano ustvrditi: L nije sigur-no prepisan sa B.a, jer su u njemu rubrike na naemu jeziku kao to su u B.b i B.c (izdanju od g. 1586) i ba s istim tekstom to ga one imaju u ova dva posljednja izdanja, dok su u B.a na latin-skome jeziku. Ali L nije prepisivan sa B.c nego sa B.b, jer ni on nema lekcij za estu nedjelju po-slije vodokrt (bogojavljenja), kojih nema ni B.a, a B.c ih ima; nadalje i u njemu je nepotpuna lekcija B 144, 2 [navodi to prema Maretievu izdanju broj stranice pa broj lekcije na stranici, op. VTB] (kao to je i u B.a), dok je u B.c potpuna. U detalju pak L se najbolje slae sa B.b, to jest, gdje god B.b otstupa i od B.a i od B.c, tu se L redovno poklapa sa B.b, na pr. u B 20, 2 (u 5. retku odozdo) B.a i B.c imaju nemoih, B.b nemoeh, L nemoeh; u B 53, 2 (prema 14 napomeni) za ko ima B.a Quo, B.c koje, B.b ovo, L ovo; (prema napom. 15) B.a ta, B.c ova, B.b a, L to itd. itd. [citat u potpunosti prenesen iz irilice] (Reetar 1933: 12).

15 Vidi Fancev 1934.16 Vidi Schtz 1963. Treba takoer primijetiti da u skladu s Leskienom LL naziva misalom

(Missale Lipsiense) (vidi Schtz 1963: VII).17 Vidi Schtz (1963: 207295).


6

1.2. Poslije Schtzove monografije

Brzo su uslijedile reakcije na Schtzov rad, ve 1964. objavljene su tri re-cenzije. Naalost, najdostupnija18 je recenzija Vjekoslava tefania, koji je po-zitivno vrednovao Schtzovu glavnu tezu: Analizirajui u 11 poglavlja pro-blematiku lekcionara (strukturu, predloke, jezik, paleografiju, lociranje, dati-ranje i funkciju) autor dolazi esto u suprotnost s miljenjima profesora Mila-na Reetara () Schtz dobrim argumentima (naroito strukturom i pogreka-ma koje je fra Bernardin ispravio) dokazuje da je MLips [= LL] stariji te da je pisan () u posljednjoj etvrti XV-og stoljea () Samo zauuje da profesor Schtz u potrazi za argumentima nije posegao za vodenim znacima (filigrani-ma) papira () (tefani 1964: 147148).

Vladimir Moin posve je pobio Schtzovu tezu u svojoj recenziji.19 Prvi je znanstvenik koji je imao cjelovito izdanje rukopisa LL-a i sva tri izdanja BL-a pred sobom. Njegov uvod u reviziju Schtzove teze odmah razotkriva nerazu-mljivu metodoloku slabost: Kad toliki autoriteti na podruju junoslavenske slavistike, kao Hrvat T. Mareti (koji je pored Zagreba studirao slavistiku ba u Lajpcigu) i Dubrovanin M. Reetar, koji je vei deo svojih tekstolokih i je-zikih ispitivanja posvetio ba spomenicima dubrovake knjievnosti, smatra-ju n e o s p o r n i m da Lajpciki kodeks predstavlja irilski prepis tampanog B e r n a r d i n o v a l e k c i o n a r a , prirodno je oekivati od autora jedne habilitacione radnje, koja iznosi suprotno gledite, da na prvom mestu pokae neosnovanost Maretieve i Reetarove argumentacije [istaknuo VTB] (Moin 1964: 298). To Schtz, dakako, nije napravio, nego je dokazivao svoju tezu, a to je jo zanimljivije, on uopte ne smatra za potrebno da uporeuje L. s ra-zliitim izdanjima Bernardina (Moin 1964: 299). Moin je pokazao na vie mjesta da je komplicirana Schtzova argumentacija nepotrebna i da se stvari zapravo objanjavaju s lakoom kada se pretpostavi da je LL prepisan iz BL-II. Ovdje ne moemo ulaziti u sve detalje20, ali moemo primijetiti da Moin mo-da ini slinu pogrjeku21 kao i Reetar kada ne navodi vie konkretnih primjera podudarnosti izmeu LL-a i BL-II te njihova odnosa s BL-I, pa i BL-III. Moin

18 Zato to je objavljena u Slovu, a to posebno vrijedi danas jer je asopis u potpunosti di-gitaliziran i dostupan na internetu za razliku od publikacija drugih dviju recenzija.

19 Vidi Moin 1964.20 Stoga moemo samo skrenuti pozornost na to da Moin analizira Schtzovu raspravu o

prvobitnoj folijaciji LL-a (Moin 1964: 299300) te paleografske karakteristike (Moin 1964: 302303), za koje kae da upuuju na Dubrovnik i na treu etvrtinu 16. st. Drimo da su teksto-loki dokazi izloeni u ovom radu vie nego dovoljni.

21 O pogrjeci se govori samo uvjetno jer bi Reetarova i Moinova argumentacija i primje-ri mnogima (kao i autoru ovih redaka) bili dovoljni.


7

svoje spoznaje izlae u obliku kratkog priopenja, to je sasvim sigurno neraz-mjerno trudu koji je uloen u usporedbu svih navedenih izdanja: () mora-mo potvrditi potpunu oevidnost Reetarovog zakljuka. Pored drugih primera istie se, na pr., podudarnost rasporeda lekcija na dan muenika kod L. 488. str. i Bb str. 118b.: u L. kao i u prvom i drugom izdanju postoje sve tri lekcije, dok je u treem izd. prva lekcija ispala. S druge strane, kao to je i u prvom izdanju, drugo izdanje i L. jednako nemaju lekcije koje postoje u III izdanju: za estu nedelju po Bogojavljenju, sv. Vratolomija, sv. Varnavu i za dan uoi sv. ap. An-drije (objavio je Mareti na str. 205). (Moin 1964: 299). Sljedea pak konsta-tacija uope nije tona: Isto tako i one molitve koje su kod Ba navedene samo u latinskom poetku, a kod Lajpcikog kodeksa u celini, dolaze u istom obliku i u drugom izdanju B-na. (Moin 1964: 299). Naime, latinske molitve o koji-ma je rije navedene su u poetku samo u Maretievu izdanju22, ne i u izvorni-ku BL-I23 (Mareti jednostavno nije prenosio latinski jezik ako je tekst bio pre-dug), tako da taj argument ne stoji.24 Osim toga, devet od tih molitava nisu u istom obliku u LL-u25 i u BL-II26 to su iste one molitve sa crkvenoslavenskim znaajkama na koje je upozorio Leskien. Treba jo napomenuti da se Moin na-dao da e dobiti vodene znakove LL-a iz Gradske knjinice u Leipzigu (Moin 1964: 303 i 304), meutim iz njegove se bibliografije ne vidi da je taj podatak (ako ga je i doznao) ikada objavio.

22 Usp. BLMar 1885: 9091 i Mareti 1885: XVII (gdje na to i sam upozorava).23 Usp. BL-I: 49v50v.24 ini se da bi ta pogrjeka mogla potjecati od Reetara, koji u vezi s tim molitvama navodi

da u B.a ima samo nekoliko prvih rijei od svake, dok su u B.b i B.c cijele, ali ni tamo nisu preve-dene (Reetar 1933: 25). Ponovio ju je poslije i Graciotti: () orationes collectae del venerd santo, che Ba parzialmente e Bb integralmente avevano in latino () (Graciotti 1973/1974: 140), a prije njega jo i Schtz, za kojeg je to razumljivije, ali samo iz perspektive BL-I: () da es eine Reihe von Gebeten zum Karfreitag kennt, die das LBern nur mit deren lateinischen Anfang vermerkt, ohne den Wortlaut auszufhren. Ipak je vrlo vjerojatno da se ta grjeka nije u svakom sluaju prenosila nekritikim preuzimanjem iz literature nego je rezultat poistovjei-vanja izvornika i njegova kritikog izdanja, tj. nitko od njih nije imao pred sobom izvornik BL-I (u protivnom, bilo bi nepotrebno i besmisleno isticati razliku BL-I i BL-II koja ne postoji). U to se moe uvjeriti svatko u BLMar: 9091 (BL-I: 49v50v) ili u BL-II: 61v62v (slika 1 prikazuje 61r); u LL-u spomenute se molitve nalaze na 132v135r (slika 2 prikazuje 133v).

25 Usp. LL:133r134v.26 Usp. BL-II: 61v62v.


8

Slika 1: str. 62r iz BL-II (NSK, signatura RIIC877a)


9

Slika 2: str. 133v iz LL-a; preuzeto iz Schtz (Zweiter Band) 1963: 254


10

Treu recenziju napisao je Sante Graciotti, koji je imao u vidu i Moinovu recenziju.27 On je takoer kritian prema Schtzu28 i upozorava na metodoloke probleme. Meutim, nije jasno zato ima zadrku prema Moinovim dokazima. Naime, istie da u tom pitanju nita ne moe biti sigurno dok se ne provede us-poredba LL-a s BL-II, a nju je ve napravio Moin, a prije njega Reetar.29 Vje-rojatno je tu rije o autorovoj elji da sam doe do izvornika BL-II i uvjeri se u to, ali mogao bi biti u pitanju i problem koji smo ovdje istaknuli u vezi s Moi-nom i Reetarom, a taj je da ne donose previe detalja.

O svojoj prilici da istrai izvornik BL-II Sante Graciotti izvijestio je u aso-pisu Ricerche slavistiche iz 1973./1974.30 Rije je o do danas najveem (ili moda najbolje prezentiranom) istraivanju o odnosu svih izdanja BL-a pre-ma LL-u. Ipak, to je istraivanje samo dio njegove rasprave La tradizione testu-ale dellantico lezionario croato, premda mu daje dosta prostora (posebno str. 131141). Graciotti se sluio istim primjercima BL-II iz Nacionalne i sveuili-ne knjinice u Zagrebu kao i Moin31 te autor ovih redaka u drugom dijelu ovo-ga rada. Osim to je i on nedvojbeno potvrdio ovisnost LL-a o BL-II koja se ne da drukije objasniti nego tako da je LL prepisan iz BL-II, takoer je rijeio eni-gmu molitava na Veliki petak, i to ponajvie zahvaljujui tome to je 1971. godi-ne objavljen pretisak Misala po zakonu Rimskoga dvora 1483.32 Naime, predo-

27 Vidi Graciotti 1964.28 Izdvajamo npr.: Schtz ha giocato una carta inadeguata, con il circulus anni; e siccome

ha posto questo elemento come il fondamentale dato di struttura che differenzia sostanzialmen-te L da B accostando L a Z [= Zadarski lekcionar], con largomento, il pilastro di tutta la sua tesi. I contatti di L con Z sono, appunto, non struturali, ma episodici (Graciotti 1964: 185) i Ma in questa maniera tutta la potenza di fuoco stata scaricata dallo Studioso di Monaco [= J. Schtz] contro un nemico fantomatico, Ba, e non contro quello vero Bb; e daltra parte tutti i risultati dei suoi confronti tra L e B minacciano di essere invalidati da questa incognita che per noi Bb. (Graciotti 1964: 186).

29 Uz to, jo udi i datacija Dubrovakog dominikanskog lekcionara u razdoblje od 1495. do 1520. jer je Moin u istom lanku iskoristio priliku priopiti vijest o vodenim znakovima koji preciznije odreuju vrijeme nastanka, i to veoma blizu 1520. godine (vidi Moin 1964: 304), a o tome kod Graciottija nema ni rijei.

30 Vidi Graciotti 1973/1974. Posve je neshvatljivo zato Graciotti ne spominje da je uz Re-etara i Moin temeljito istraio BL-II u odnosu na LL, a ve smo vidjeli da je o tome bio oba-vijeten. Ne spominje Moina ni u Graciotti 2003. O svojem istraivanju kae: Abbiamo con-frontato di L anzitutto le prime 100 pagine, poi le pp. 251-293 comprendenti le parti dal punto di vista testuale pi interessanti della liturgia del venerdi e sabato santo, infine le pp. 495-548, dal Comune dei confessori fino alla fine dell ms., con gli esorcismi e le benedizioni. (Gracio-tti 1973/1974: 135).

31 Moin ne navodi signature, ali nije vjerojatno da je NSK imao tada druge primjerke.32 Vidi Prvotisak 1483. Takvo je izdanje jako nedostajalo Schtzu on se sluio Berievim

izdanjima Ulomaka Svetoga pisma (1863.1865.), gdje je objavljivan i tekst Prvotiska, ali tamo nije mogao nai te molitve. Kratko se dotaknuo tih molitava u 1963: 5859.


11

ivi paralelni tekst tih molitava33 iz LL-a i Prvotiska, dokazao je da su one pre-pisane upravo iz tog izvora, i to oito na nain analogan prepisivanju iz BL-II, tj. s mijenjanjem najizrazitijih i najneprozirnijih crkvenoslavizama. O konkret-nim primjerima bit e vie rijei u drugom dijelu rada. Za sada emo samo rei da je Radoslav Katii relativno nedavno upozorio na vanost tog lanka: Bi-tan napredak u prouavanju povijesti teksta hrvatskoga lekcionara postigao je GRACIOTTI 19731974. On je pokazao da se teko moe govoriti o neprekinu-toj okomici od irilometodskog prijevoda preko glagoljakih liturgijskih knjiga do pukoga hrvatskog lekcionara. (Katii 2005/2006: 225) Meutim, u pre-gledanoj literaturi nismo naili na velik utjecaj tog rada, barem ne u temeljnim pitanjima LL-a. Graciotti je 2003. jo jednom ponovio svoje spoznaje o LL-u u Uvodnoj studiji u izdanju Hrvatsko-dubrovakog misala iz Vatikanske knjini-ce, to je nedvojbeno trebalo imati vei odjek u Hrvatskoj jer je izdanje tiskano u suradnji s HAZU-om. Treba jo spomenuti da se talijanski znanstvenik nedavno i u kratkoj crtici dotaknuo LL-a u jednom hrvatskom asopisu Slovu.34

Jerko Fuak objavio je 1975. godine monografiju35 o hrvatskim lekcionarima i morao se makar i povrno dotaknuti LL-a. No, u vezi s LL-om ta je monografi-ja prije svega zbunjujua i najbolje e proi onaj itatelj koji potrai informaciju o njegovu nastanku u bibliografiji vrela na str. 7, gdje se navodi da je rije o periodu od 1543. do 1587. Ovdje nije dakako jasno zato je gornja granica 1587. kada je poznato da je BL-III objavljen 1586.36 Na str. 211 ak se navodi da je gornja gra-nica 1589., to se pak nikako ne da opravdati. Na istoj stranici u biljeci 35 itamo: SCHTZ je pokuao dokazati da to [LL] nije prijepis Bernardinova lekcionara, nego od njega stariji (), ali se slavisti nisu s njime sloili. Usp. tefanievu re-cenziju toga djela () Upravo suprotno, vidjeli smo da je tefani bio jedini od recenzenata koji je zapravo prihvatio tu Schtzovu tezu. Na str. 206 navodi se da je LL nastao sredinom 16. stoljea u Dubrovniku. Konfuzija, pak, dostie vrhu-nac u biljeci 12 na str. 201, koju donosimo u cijelosti (izuzev bibliografskih poda-taka): [] skom) [sic!, biljeka je tipografski ispala i ne zna se gdje joj je po-etak, op. VTB] lekcionaru. SCHTZ smatra da je to trag starog tijeka liturgijske

33 Ipak, tekstove uglavnom nije donosio u cijelosti nego fragmentarno, a pritom je jedna molitva ostala nezastupljena (vidi Graciotti 1973/1974: 140141). Te se molitve mogu vidjeti na str. 141142 pretiska Misala po zakonu Rimskoga dvora iz 1971. ili na str. 156157 internetskog izdanja NSK-a (http://www.nsk.hr/Bastina/knjige/Misal/misal.html).

34 Vidi Graciotti 2008: 175 (biljeka 1).35 Vidi Fuak 1975.36 Naravno da objava treeg izdanja ne znai nuno da bi prepisiva i posegnuo za njim ve

1586., ali s obzirom na to da je odreivanje perioda kada je nastao LL ionako u biti nagaanje, trebalo bi se drati godina koje neto znae, a to sigurno nije 1587. godina. Moin je u svojim na-gaanjima bio puno precizniji te je kao gornju granicu odredio godinu 1570., ali argumentirano: Za mlau granicu mogla bi se uzeti godina 1570. kad je prema zakljucima Tridentskog koncila uveden novi Rimski misal (), ali i ovo ne moe biti merodavno. (Moin 1964: 304).


12

godine (anni circulus) koji je poinjao s Boiem, a ne s prvom nedjeljom Doa-a, kako to biva u novom tijeku (anni circulus). To je glavni argument J. SCHT-ZA za njegovu tezu da leipziki lekcionar nije (irilski) prijepis Bernardinova lek-cionara, nego da je od njega stariji. () Slavisti tu tezu prihvaaju, jer nije posrije-di stari anni circulus nego nepotpuno sauvan rukopis. Usp. TEFANIEVU re-cenziju (), GRACIOTTIEVU () i MOINOVU () Moin ne govori o anni circulus-u, ali na temelju drugih argumenata odbacuje osnovnu Schtzovu tezu. Osim tehnikih potekoa s tom biljekom37, ona je i viestruko kontradiktorna. Naime, konstatacija da navedeni slavisti tu tezu prihvaaju netona je, ali bi isto tako i konstatacija da ju ne prihvaaju bila netona. Ve smo pokazali da tefani tu tezu prihvaa, dok ju Graciotti i Moin odbijaju.

Iste godine kada je izala Fukova monografija pojavila se i 2. knjiga Povijesti hrvatske knjievnosti Srednjovjekovna knjievnost Eduarda Hercigonje. O LL-u on pie pod Schtzovim i tefanievim utjecajem38 te zakljuuje: Proza Leipzikog lekcionara ima (...) zacijelo odreeno mjesto i u rastu dubrovake knjievnosti i ona je spona, stepenica koja od glagoljske akavske liturgijske knjige i tekstova vodi k tokavskoj dubrovakoj, ista onakva stepenica kakvom je s Librom od mnozijeh ra-zloga kroila neliturgijska, nabono-didaktika proza u dubrovakoj sredini. (Her-cigonja 1975: 251). Jo i 1982. godine Hercigonja u Enciklopediji Jugoslavije pie: U Dubrovniku su pored bogate diplomatike djelatnosti nastali obimni teksto-vi pisani bosanicom: Leipziki lekcionar (posljednja etvrt XV st., oslonjen na gla-goljsku tradiciju), () (Hercigonja 1982: 91).

Josip Bratuli 1991. godine objavljuje pretisak BL-I. U predgovoru se dva puta dotie LL-a. Treba prvo uzeti u obzir injenicu da nije vjerojatno da bi net-ko izabrao ba to izdanje u potrazi za osnovnim informacijama o LL-u, jer za to ve treba biti donekle upuen u problematiku. Tim je gora injenica da na str. XI pronalazimo sljedeu formulaciju: Nakon Jagieva opisa Bernardinova lekcionara o Lajpcikom je lekcionaru, irilikom prijepisu nastalom poetkom 16. st. pisao A. Leskien, nazvavi taj rukopis nespretno i netono dalmatinsko-srpsko-irilskim misalom. Svakome tko nije itao Leskienov lanak ta reeni-ca moe znaiti samo jedno injenica je da je LL nastao poetkom 16. st. Da-kako, rije je o tome da je kod Bratulia neto sluajno isputeno, tako da je re-enica vjerojatno trebala glasiti: o Lajpcikom je lekcionaru, kao o irili-kom prijepisu nastalom poetkom 16. st., pisao A. Leskien

Na tone podatke o LL-u nailazimo tek na str. XVI i XVII u poglavlju Iz-danja Lekcionara Bernardina Splianina, to bi moglo zbuniti i koga upu-

37 to je dosta nesretna okolnost jer se u njoj nalazi jedina referenca na recenzente koji su se doista suprotstavili Schtzovoj osnovnoj tezi.

38 Vidi Hercigonja 1975: 248251.


13

enijeg u problematiku jer svrstavanje rukopisnoga LL-a u izdanja39 BL-a doista nije oekivano. U svakom sluaju, tu pronalazimo sljedee podatke o LL-u: Milan Reetar je smatrao da () je Lajpciki lekcionar prepisan i ure-en prema drugom izdanju. () Lajpciki evanelistar u obzoru je knjievne i jezine povijesti od Leskienove rasprave iz 1881. Rukopis je u Leipzig dospio darom Ivana Pastria Splianina, kustosa Vatikanske biblioteke dvorskom bi-bliotekaru Gottfriedu Christianu Goetzeu. Josip Schtz nastoji to miljenje os-poriti u opsenoj studiji o kodeksu, te postavlja postanak ovoga lekcionara u posljednju etvrt 15 st. (14771495), te je upravo u ovom kodeksu naao onu vanu kariku za prijelaz iz akavskog u tokavski knjievni izraz na podruju Dubrovnika. Knjievno povijesna kritika ostala je dosta hladna i suzdrana pre-ma ovakvoj valorizaciji Lajpcikog lekcionara. (Bratuli 1991: XVIXVII). Zatim se u biljeci mogu pronai i reference na recenzije Schtzove monogra-fije.40 Meutim, lako je uoiti da je i taj navedeni odjeljak vie pisan za nekoga tko je upoznat s problematikom jer bi se zbog nespretne raspodjele informaci-ja lako moglo pomisliti da Schtz eli osporiti podatke o tome kako je rukopis dospio u Leipzig, a ne Reetarovo miljenje. Osim toga, opet nigdje eksplicitno nije navedeno pretpostavljeno razdoblje nastanka LL-a, a zbog toga bi se mo-glo pomisliti i da se ocjena knjievno povijesne kritike tie samo onoga dije-la koji LL smatra vanom karikom za prijelaz iz akavskog u tokavski knji-evni izraz na podruju Dubrovnika.

Teko je i vjerojatno nemogue (pa i nepotrebno) u ovom pregledu pronai i obuhvatiti sva spominjanja LL-a. Na takve se podatke manje-vie nailazi slu-ajno, ali su veoma simptomatini te upuuju na to da je Schtzovo naslijee duboko ukorijenjeno.

S Marcellom Garzanitijem, koji je objavio iznimno opsenu monografiju Die altslavische Version der Evangelien, to nije u potpunosti sluaj, ali opet ne moe-mo biti zadovoljni podacima koje donosi. Gotovo dvije stranice41 posveene su LL-u da bi posve marginalizirano ostalo pitanje: Kada je nastao LL? Govorei o pretpostavljenom/osporavanom utjecaju glagoljikih misala na hrvatski lekci-onar ukratko se dotie relevantnih osoba: Leskiena, Reetara, Schtza i Graciot-

39 Termin koji je manje ili vie uvijek vezan uz tiskarstvo.40 Osim na recenzije, Bratuli (1991: XVII, biljeka 28) je uputio i na jo jedan lanak San-

tea Graciottija: Il Messale Raguseo della Biblioteca Vaticana nella tradizione letteraria e testua-le, Contributi italiani all VIII Congresso internazionale degli slavisti (Zagreb Ljubljana), Roma 1978., str. 93124. Naalost, unato injenici da je navedeni kongres odravan i u Zagrebu, spo-menuta publikacija nedostupna je u hrvatskim knjinicama. No, mala je vjerojatnost da su tamo izneseni podaci koji bi jako nedostajali u ovom lanku, tim vie to nam je dostupna Gracciotije-va studija o istom misalu iz 2003. godine.

41 Vidi Garzaniti 2009: 470471.


14

tija, ali ne odgovara na to temeljno pitanje. ak nema ni podatka da je LL prepi-san iz BL-II, kada se ve ne daje pretpostavljena datacija. Najvie to paljiv ita-telj o tome moe doznati jest to da LL nije nastao kada je Schtz pretpostavljao42 (1477.1495.), tako da nema izbora nego prikloniti se Leskienovoj pretpostavci da je LL ein Codex vom Beginn des 16. Jahrhunderts (oder vom Ende des 15. Jahr-hunderts) (Garzaniti 2001: 470). Dakle, Schtz je sa svojom labavom tezom do-bio vie prostora nego svi oni koji su se trudili (i uspjeli u tome) opovrgnuti je.

Treba svakako u ovom nizu zabiljeiti i disertaciju Marija Grevia iz 2005. godine, u kojoj se esto dotie LL-a. Pogled u popis literature otkriva vie rado-va koji su pokazali netonost Schtzove teze, ali Grevi se ograniava na Re-etara i izjavu da su njegovu tezu potvrdili i drugi autori (ne navodi koji) (Gr-evi 2005: 250). Zanimljivo je da je ispravnom datacijom LL-a dobio orue za grubu dataciju jednog od predloaka spomenika kojim se bavio u disertaciji Naredba misala po obiaju rimskoga dvora43, i to na osnovi specifine grafi-je u kojoj se koristi kombinacija n za //, a nikada l za //.44

Nedavno je izala 1. knjiga Povijesti hrvatske knjievnosti Srednji vijek, u kojoj Mateo agar, potpuno u Schtzovoj liniji (premda se to ne moe iitati iz navedena popisa literature), pie: Poseban su kompleks dubrovake iriline pismenosti cjeloviti rukopisni kodeksi, () Sauvana su nam dva lekcionara () prvi Leipziki lekcionar () pisan je potkraj XV. st. (takoer s pretpo-stavljenim oslanjanjem na glagoljaku tradiciju), () (agar 2009: 210). Dra-gica Mali, takoer pod Schtzovim utjecajem, ali posredno preko tefania, u recenziji navedene knjige ini istu pogrjeku.45

2. Genijalnost i zablude komentari primjera odnosa LL-a i BL-a iz dosadanje literature

U ovom dijelu rada ulazit emo detaljnije u neke radove prikazane u pret-hodnom poglavlju. Pritom emo doputati da navedeni primjeri nametnu pro-blematiku o kojoj emo zatim raspravljati.

42 Eventualno iz sljedeih redaka: Die These von Schtz berzeugte jedoch nicht alle Wissen-schaftler. In seiner Rezension zeigt S. Graciotti, der die Frage des Verhltnisses zur Bibelversion in den kroatisch-glagolitischen Missalen nicht behandelt, da sich die alte Struktur des liturgischen Jahres (anni circulus) in keinem kroatischen Lektionar findet und auch nicht im Leipziger Lektionar, und ent-krftet so das Hauptargument der These des deutschen Wissenschaftlers. (Garzaniti 2001: 471).

43 Tako je nazvao, prema prvim redcima rukopisa, ovdje ve spomenuti Hrvatsko-dubro-vaki misal iz Vatikanske knjinice.

44 Vidi Grevi 2005: 253 i 328.45 Vidi Mali 2009: 287.


15

2.1. Prva prepoznavanja latinikih utjecaja na LL i molitve na Veliki petak

Ve smo spomenuli da je Leskien na osnovi dviju pogrjeaka u LL-u naslu-tio da bi njegov predloak mogao biti latiniki (gnil, nie mj. imao, nieto, kako bi oekivano prepisiva prenio u LL npr. graf. oblike gimil i ni, tj. transkribi-rano jimil i ni) (vidi Leskien 1881: 206207). Zato ga je Malovrh, kako smo vidjeli, nazvao bistroumnim, a Reetar njegove slutnje otroumnim.46 Re-etar je pridodao tim dvama primjerima jo jedan, koji je Leskienu promaknuo (ivuie mj. ivue prema grafiji xiuuchyee iz BL-II, Reetar pogrjeno navodi xivuchyee, osim ako to nije napisao napamet, tj. pretpostavio tu grafiju47) (vidi Reetar 1933: 28). Upravo je Reetarov primjer jedini od navedenih stvarni pri-mjer pogrjeke prepisivaa LL-a. Naime, sljedei niz: ginijl (BL-I: 18r i BL-II: 22r), gnil (LL: 38r); ny (BL-I: 18r), nye (BL-II: 22v), nie (LL: 38v); xiu-uchyee (BL-I: 8v i BL-II: 10v), ivuie (LL: 16r), otkriva da veliki dio krivi-ce snosi i sastavlja BL-II, tako da to zapravo znai da je Leskien vidio u LL-u odraz BL-I, tj. pogrjeke u prepisivanju BL-II iz BL-I.

No, to nije sve to je vrijedno zabiljeiti u vezi s tom dvojicom znanstvenika. LL redovito ima grafem za // ili za //, esto n za //, ali nikada i za /j/. Za to zadnje Leskien je u svojem skromnom korpusu navodno pronaao jedan primjer na f. 133v.48 Ta rije transliterira se: buost.49 Reetar primjeuje da je Leskien vjerojatno pogrijeio broj folija jer se ona ne moe nai u transliteraciji na oe-kivanom mjestu. Nije tada mogao znati da je Leskien ispustio, ini se ak i na-mjerno jer nedostaje cijela molitva u kojoj se ona nalazi, vie redaka sa spome-nutog folija50, te je zakljuio da u B te rijei sigurno nema (nema je uope ni u Akad. rjeniku), pa se moda nalazi u jednoj od onih molitava to su u B osta-le neprevedene, te ih je L uzeo iz nekog drugog izvora () (Reetar 1933: 39). Reetar je tu, kao to smo vidjeli, potpuno u pravu LL je preuzeo to iz Prvoti-ska. Dalje, u vezi s grafijom, nastavlja: Vidi se dakle da je u toj stvari L bio pa-metniji od D[51]: on nije hotio pisati gdje ga on nije izgovarao ili kao ili kao ;

46 Vidi Reetar 1933: 1112.47 Postoji mogunost da postoje i sitne razlike meu razliitim primjercima istog izdanja

BL-a. Tako smo na jednom mjestu primijetili razliku u numeraciji meu dvama primjercima BL-II (u primjerku b na 104r zadnja brojka u broju 104 otisnuta je obrnuto, za razliku od primjer-ka a), ali nismo imali vremena puno dublje to istraivati. Ipak, proveli smo provjeru na nekoliko stranica, i na prvi pogled primjerci su u glavnom tekstu identini. Ovaj bi pak podatak, nadamo se, mogao biti zanimljiv onima koji se bave tiskarstvom toga doba.

48 Moin (1964: 304) navodi da je takva upotreba rijetka u LL-u. Mi nismo pronali niti jednu takvu upotrebu, tj. za svaku takvu potencijalnu upotrebu prije se moe tvrditi da je rije o nerazumijevanju predloka. Vidi zadnji odjeljak u 2.2.

49 Moe se vidjeti na slici 2 u 8. retku.50 Vidi Leskien 1881: 233234.51 Dubrovaki dominikanski lekcionar.


16

a to on ima ono jedno buost, to ba dokazuje da on te rijei nije razumio, pa naavi u svojoj matici bugost ili bugiost prepisa to slijepo sa buost.52 (Ree-tar 1933: 39).

S obzirom na podatke kojima je raspolagao, Reetaru se to moglo initi kao sasvim zadovoljavajue objanjenje. Meutim, jednostavna usporedba triju izvornika nedvojbeno pokazuje da prepisiva moda ipak zasluuje nae vee povjerenje. Na mjestu gdje u LL-u pronalazimo:

da jezici ie va svoju buost53 ufajut krepostju desnice tvoje (LL: 133v)u BL-II pronalazimo:

ut gentes que in sua feritate confidunt, potentie tue dextera (BL-II: 62r)54

i u Prvotisku:da zici ie v svoju bujuost upvajut kr[]postiju desnice tvoee55 (Prvotisak 1971: 142)

Je li prepisiva razumio tekst? Odgovor je vjerojatno nije u svakom deta-lju. Meutim, svoj prepisivaki zadatak izvrio je korektno. Nije ni udo da Le-skien i Reetar nisu poznavali tu rije: u RCJHR-u uz natuknicu buest, buiost stoji napomena Exh., koja oznauje da su u rjenikom lanku navedeni svi pri-mjeri te rijei koji se nalaze u korpusu, to upuuje na njezinu rijetkost.56 U na-vedenom kontekstu, znaenje joj je: divlja, bezumna snaga. Oito je da je bu-ost ekvivalent lat. feritate (bijes, divljatvo). Istina je da se takva rije ne moe nai u Akademijinu rjeniku (kao ni buost ili bujost), ali mogu se nai rijei koje su sigurno u vezi s njom:

BUEE, n. vidi sree. isporedi buiti se. samo u Vukovu rjeniku.BUITI SE, buim se, impf. Irasci, nadimati se od srde, nadutu biti srdei se. samo u Vukovu rjeniku. Postaem od bu, koji se po svom postau uzima kao eto naduto, napeto.57

52 Citat u potpunosti prenesen iz irilice.53 Zato treba tako itati (a ne buost ili bujost) bit e ubrzo jasno. Vee odsjeke teksta iz

LL-a i BL-a dajemo u transkripciji prema principima izloenim u: Kapetanovi, Amir; Dragica Mali; Kristina trkalj Despot 2010. Hrvatsko srednjovjekovno pjesnitvo. Zagreb: Institut za hr-vatski jezik i jezikoslovlje.

54 Vidi retke 2930 u prvom stupcu na slici 1. Potpuno isto u BL-I: 50r.55 Crkvenoslavenske primjere transliteriramo prema principima iz RCJHR 2000, osim to

koristimo uglate zagrade za rekonstrukciju isputenih slova umjesto iljatih.56 Tamo se takoer naao i primjer iz Misala kneza Novaka (94v): zici ie v svoju bujuost

upvajut (vidi RCJHR 2000: 247). U jednoj fazi istraivanja, prije upoznavanja s Graciotti 1973/1974 i Graciotti 2003, to nam je bilo omoguilo identificirati Prvotisak kao pomoni izvor za LL, jer mu je Misal kneza Novaka pretpostavljeni predloak (vidi Panteli 1967).

57 Rjeniki lanci preuzeti iz AR I, s. v. buee i buiti se.


17

Budui da do sada (kod Leskiena i Graciottija) nije objavljen niti odsjeak sljedee molitve na Veliki petak (ona je 6. po redu od 9), stavljamo upravo nju za primjer kako je Prvotisak posluio kao pomoni predloak, a da doista nije vjerojatno da je to bio koji od drugih hrvatskoglagoljskih misala u kojima se na-lazi isti tekst, moe se uvjeriti svatko tko svih devet molitava usporedi s MisH: 171173 (uz konzultiranje kritikog aparata). Ondje su naravno najvea slaga-nja s Misalom kneza Novaka, ali puno je vjerojatnije da je do prepisivaa (zbog velikog broja primjeraka)58 dospjela tiskana knjiga Prvotisak.59

[V]s(e)m(o)gi v()ni B(o)e, ie esi dreselim utenie: trujuim se krpost da vzidut k teb m(o)l(it)vi ot neee kolido skrbi vapijuih da ot vsakoe pe(a)li toboju izbavleni v tvoei m(i)l(o)sti prisno radovali se bi. (Prvotisak 1971: 143)

Svemogi vieni Boe, koi jesi dreselim utieenie: truajuim se kripost da uzi-dut k tebi molitve d kakve godir skarbi vapijuih da oda svake peali to-bom izbavleni va tvojei milosti prisno radovali se bi. (LL: 134r)

Sada moemo potvrditi da to nije jedino mjesto na kojem se LL posluio Pr-votiskom. Postoje i druga mjesta na kojima BL-II nije preveo latinski tekst iz BL-I. Prepisiva LL-a tada je morao posezati za drugim izvorom jer je bio od-luan da u tekstu ne zadri niti malo latinskoga jezika. Npr. na mjestu u BL-II gdje stoji: Incipit exorcismus aque in die Epiphanie (127v), u LL-u stoji in bla-gosloviti vodu na krtenje Gospode (271r) prema in bl(agoslo)viti vodu na krenie G(ospod)ne iz Prvotiska (413).60 Iznimno su rijetka mjesta gdje se odr-ao latinski jezik, npr. Na dan svetoga Ivana ante portam latinam (LL: 227r).

2.2. akavsko-tokavsko nerazumijevanje u LL-u

Malovrh je upozorio na jedan prototipan primjer akavsko-tokavskoga ne-razumijevanja pri prepisivanju iz BL-a: () ilirska itanka [= LL] ima () pogreko: da bi svaki od nih isto koliko godire malo vazeo, a v mislu s 1586. l. (31b) je ondukaj prav: da bi sfachi od gnih listo choliko godire mallo vazel; kajti listo hrvatski znai tantum (nur), katere besede pisatelj ilir-ske itanke zopet n prav ital ali je n razumel, kakor i mnogo drugih ne.

58 Tako se npr. zna da su se onodobne naklade kretale u rasponu od 100 do 200 primjera-ka (Prvotisak: XXXII).

59 Osim toga, na nekim mjestima npr. uoavamo da Misal kneza Novaka ima drukiji pore-dak rijei: izb(a)vleni t(o)boju, s(v)tl(o)sti tvoee (MisH: 172), toboju izbavleni, tvoee sv()tlosti (Prvotisak: 143), tobom izbavleni, tvoiee svitlosti (LL: 134r i v).

60 Budui da je rije o manjim odsjecima teksta, za njih nije mogue s jednakom sigurno-u tvrditi da im je predloak bio ba Prvotisak, ali je to jako vjerojatno s obzirom na to da je to jedini utvreni pomoni predloak.


18

(Malovrh 1882: 695696). Da nije rije o izoliranom sluaju potvruje injeni-ca da se listo svaki put (javlja se etiri puta) prenosi kao isto u LL:

Dvisti pinez kruha ne bi zadovoe im bilo, da bi vsaki od ih listo koliko go-dire malo vazel. (BL-II: 35v)

Dvisti pinez kruha ne bi zadovoe im bilo, da bi svaki od ih isto koliko godi-re malo uzeo. (LL: 71r)

Kruh na hoemo blagovati i svitami naimi hoemo se odivati, listo toliko da se zazove jime tvoje svarhu nas i odnemi vainu nau. (BL-II: 68r)

Kruh na hoemo blagovati i svitami naimi hoemo se odijevati, isto toliko da se zazove ime tvoje svrhu nas i odnemi vainu nau. (LL: 148v149r)

i ranami ga obranie i pojdoe tja od ega ostavive ga listo na po iva. (BL-II: 90r)

i ranami ga izranie, i pooe tja od ega ostavive ga isto na po iva. (LL: 195v)

Ako se taknu listo svite egove, zdrava u biti. (BL-II: 98r)Ako se taknu isto svite egove, zdrava u biti. (LL: 214v)(LISTO, adv. vidi istom. isporedi 1. listom, listor. Moe biti da je sastavlje-no od e ili li i istom. Od xv vijeka u akavaca.)61

Smjer prepisivanja morao je nedvojbeno ii od akavskog prema tokav-skom tekstu. S ovim primjerima postaje sve jasnije da su mnogobrojni putovi kojima se moe i kojima se moglo krenuti u obaranje Schtzove osnovne teze.

U Schtzovu V. poglavlju (o paleografiji) nala se jedna zanimljivost koja bi se bolje mogla opisati kao rezultat prepisivaeva nerazumijevanja teksta. O tome Moin izvjetava bez komentara: Osobitu vanost pridaje pisac retkim sluajevima upotrebe K za (b r i k i , o b l i k i), koje smatra za dokaz postan-ka teksta na travunjsko-zetskom podruju (u smislu zapaanja J. Vrane u od-nosu na tekstove Kulinove povelje). (Moin 1964: 302)62. Iako to nije grafija koja bi bila nepoznata u Dubrovniku, drimo da je jako neuvjerljivo da bi pre-pisiva posegnuo za tim rjeenjem. Naime, rije je o infinitivima brii i oblii, koji se javljaju svaki po dva puta u graf. briki (LL: 263r)63 i obliki (LL: 205r)64, i to u neposrednoj blizini. To su ukupno etiri sluaja mogue grafije k za //, a ujedno i jedine pojave navedenih infinitiva u LL-u. Da je prepisiva upotrijebio

61 Rjeniki lanak preuzet iz AR VI, s. v. 1. listo.62 Vidi Schtz 1963: 50.63 Graf. bricchi i brichij u BL-II: 94r.64 Graf. oblichi dva puta u BL-II: 124v.


19

k za // u kakvoj frekventnijoj rijei, to bi svakako bilo uvjerljivije. Upravo to to koristi istu tu grafiju uvijek u istim rijeima govori u prilog tome da je rije o nerazumijevanju predloka. Nita ne govori u prilog Schtzu osim toga da je takva grafija posvjedoena u (starijim) dubrovakim ispravama, to je slab ar-gument. Teko je nai razumnu motivaciju prepisivaa da tako iznimno pribje-gne novom grafijskom rjeenju.65

Slian je problem upotreba grafema za /j/ kod primjera pogrjene tokavi-zacije, to zapravo znai da je veoma upitno moe li se govoriti o takvoj upo-trebi sa stajalita prepisivaa to je za //. Graciotti (1973/1974: 137) navodi: () L ib. (B svrhu ke i tolikoje): errore da cattiva va-lutazione, da parte di L, di j, erroneamente tokavizzato in dj, analogamen-te a pojte > podjte, uglajena > ugladjena, priporojenje > priporodjenje, meju > medju ecc. U LL-u pronalazimo osam sluajeva takvih tokavizacija, i to dosljedno, u svakom sluaju gdje se moglo dogoditi to opet govori u prilog tome da je rije o nerazumijevanju.

2.3. Mogunost drugih, glagoljikih pomonih izvora

Moin se osvrnuo na neke Schtzove komentare razlika izmeu LL-a i BL-I na sljedei nain: Prihvativi kao dokazanu Reetarevu tezu da je Lajpciki rukopis prepis drugog izdanja Bernardina, mi se ne zaustavljamo na onim malobrojnim po-dacima koje pisac istie kao razlike izmeu L i B, a koje zaista nisu mnogo znaaj-ne. Tako on u odeljku Proprium de tempore (praznici promenljivog datuma) ukazu-je na 3-4 greke () Dva puta nalazimo pogreno ime apostola Jakova mesto Iva-na. Pisac pretpostavlja da je u irilskom predloku stajala skraenica po kontrakci-

65 Posve bi utemeljena bila primjedba da bi to sve znailo da prepisiva nije razumio sin-taksu, to se na prvi pogled ne ini izglednim. Meutim, navedeni primjeri nisu i jedini tog tipa, a svi skupa svjedoe o tome da je sintaksa pri prepisivanju mogla biti sporedna u odreenim uvje-tima a to vjerojatno manje govori o nerazumijevanju sintakse, a vie o prepisivakim princi-pima. Koliko je nama poznato, navedeni problemi nisu sustavno istraeni, a mogli bi biti u vezi s opepoznatim principom prevoenja rije za rije. Ovdje nema dovoljno prostora za razra-du tako velike teme. Navest emo pak primjere koji pokazuju probleme s graf. k za koje smatra-mo da su povezani s ovim sluajem: toly amy stolice (BL-II: 94v) prema graf. pogr. stoli kami (LL: 207r) te idaiuchimi koji se cijede (BL-II: 63v) prema graf. pogr. ki dajuimi (LL: 137r). I u njima se bez ireg konteksta vidi da prepisiva nije uspio rijeiti problem svojeg nerazumije-vanja u korist sintakse. Problem s graf. k za // jest taj da zagledanjem u latiniki predloak nika-da neemo moi nedvojbeno dokazati nerazumijevanje jer e se u svakom sluaju kada je tamo grafem fonemske vrijednosti // moi tvrditi da u prepisanom, irilinom tekstu graf. k isto znai //. Zato smatramo da je ak i suvino dokazivati da u LL-u nema takve upotrebe teret dokazi-vanja trebao bi biti na strani koja bi tvrdila suprotno. Nije naodmet ni spomenuti da je graf. k(i) za // jako esta u BL-II, a nikada nije tako prenesena u LL.


20

ji I(van)a i da je pisar to pogreno razreio prema nainu skraenica po suspenzi-ji Ia(kova), [!] Dosta nategnuto objanjenje, kada bi se zaista i pretpostavilo ko-rienje irilskog predloka, to, meutim, ne stoji. Takve greke ima i Bernardin (na Mali Uskrs i na drugu nedelju iza Duhova Jovanovu poslanicu oznaava kao Jakovljevu), pa je L dodao njima jo tri svoje. (Moin 1964: 301).66

Nedvojbeno je da su navedene zamjene (Jakov/Ivan) rezultat prepisivanja pogrjeke koja vue korijene jo iz BL-I (ili jo iz njegova predloka).67 Meu-tim, Schtz je dao zanimljivo tumaenje o tome kako je nastala pogrjeka, ali s pogrjenim primjerima. U Schtz 1963: 42 navodi se sljedea razlika: So ne-nnt das MLips als Quelle fr den Text der Feria IV cinerum [68], whrend in der Tat eine Perikope aus Joel folgt, deren Text am Platze ist, und das LBern dieselbe auch als tenje Joela proroka[69] berschreibt.70 Kada znamo da u BL-II na odgovarajuem mjestu pie samo y. (BL-II: 16r), onda Schtzo-va pretpostavka o razrjeavanju kratica dobiva na teini, ali u drugom kontekstu, koji ne ukljuuje nepoznati irilski predloak. Prvo to pada na pamet jest to da je prepisiva pogrjeno razrijeio kraticu u Izaije, umjesto u Joela. To jo vie osna-uje podatak o tome da u Prvotisku na tom mjestu dolazi Oila, pa ne moemo traiti tu pogrjeku u do sada jedinom pouzdano potvrenom pomonom izvo-ru. Meutim, dva podatka mijenjaju stvari iz temelja: u BL-III i, to je jo puno vanije, u Hrvojevu misalu na ekvivalentnim mjestima spominje se prorok Izai-ja, isto kao u LL-u. Koliko se razabire iz kritikog aparata u MisH 1973: 48, isti je sluaj i s Misalom kneza Novaka, koji je, kako znamo, posluio kao predloak Prvotisku. Odmah treba naglasiti da to nikako nije dokaz da je BL-III mogao biti pomoni izvor za LL, vjerojatno se pogrjeka u BL-III tamo nala na slian nain kao to je dospjela u LL putem srodnog (ili istog) pomonog izvora.71

Navedeno snano upuuje na to da vrijedi i dalje istraivati mogue pred-loke LL-a72 jer je izvjesno da znanost mora to jo smatrati otvorenim skupom. Osnovna su pitanja rijeena, pa za takvim istraivanjima sada nema velike po-trebe, ali na njih se nikako ne smije zaboraviti. Osim toga, bilo bi ih mudrije po-duzeti kada budemo imali kritika izdanja vie hrvatskoglagoljskih misala nego to ih danas imamo.73

66 Vidi Schtz 1963: 43.67 Vidi BL-I: 59v i 66v; BL-II: 75r i 85r; LL: 162v i 183v.68 Vidi LL: 26v.69 Vidi BL-I: 13r.70 Vidi BL-I: 13r; LL: 26v.71 Vidi 2.4.72 Isto tako i svih izdanja BL-a, osobito rubrika na hrvatskom jeziku u BL-II.73 Istiemo na ovom mjestu da jo nemamo niti kritiko izdanje cijeloga Prvotiska.


21

2.4. Poklapanja LL-a i BL-III te BL-I kao mogui pomoni izvor

Graciotti kae da se LL u iznimnim sluajevima slae s BL-III ili s BL-I pro-tivno svim drugima. To objanjava ovako: () ma si tratta di incontri casuali, nati da analogie di scelte, correzioni di errori ovvii, e che non postulano che il trascrittore di L abbia avuto davanti agli occhi Ba o Bc. (Graciotti 1973/1974: 136137). On odbacuje mogunost da su BL-I i/ili BL-III mogli biti pomo-ni izvori. Postoje mnogobrojni razlozi zato to nije mogao biti BL-III, meu-tim Graciotti ne uspijeva dati niti jedan primjer slaganja LL-a i BL-III protivna drugim izvorima koji ne bi bio trivijalan74, a takvih se ipak moe nai i filolozi su ih duni (pokuati) objasniti. Jedan primjer vidjeli smo u 2.3. Navest emo jo jedan takav problematian niz: rimlanom (LL: 181r), Chorintianom (BL-I: 65v i BL-II: 84r), Rimglianom (BL-III: 72v). Ovaj nam put pogled u hrvatsko-glagoljske misale ne otkriva rjeenje, pa moramo posegnuti za sloenim i pone-to neuvjerljivim (meu ostalim i zato to se to moralo dogoditi dvama prepisi-vaima/redaktorima), ali jedinim objanjenjem pogrjekom prepisivaa koji je, umjesto da je s BL-II: 84r prepisao Chorintianom, prepisao s BL-II: 83v po-grjeno Rimglianom vjerojatno zato to su pripadajue lekcije poinjale istom rijeju. To objanjenje poneto osnauje injenica da oba prepisivaa/redaktora nisu imala nikakvog razloga na tom mjestu posegnuti za pomonim izvorom. Nemogue je da je pogrjeka u BL-III mogla doi iz LL-a. Tako se i to neobino poklapanje moe svrstati u trivijalna, ali samo nakon pomne analize.

S druge strane, ne vjerujemo da se moe olako odbaciti teza da je prepisi-va LL-a mogao imati i BL-I kao pomoni izvor.75 Za to ne moemo navesti neoborivih dokaza, ali svakako postoje indicije. Prvo, identificiranjem vie od jednog predloka / pomonog izvora (sada ve dva poznata + jedan pretpostav-ljeni) raste vjerojatnost da je izvora moglo biti jo vie. Naime, postaje prili-no jasno da je prepisiva mogao imati na raspolaganju cijelu knjinicu. Drugo, BL-II obiluje trivijalnim grafijskim pogrjekama76 koje prepisiva LL-a prepo-znaje i ispravlja uglavnom tako da se poklapaju s BL-I. Meutim, ne izgleda-ju sve pogrjeke tako trivijalno, npr. tono razrijeiti graf. pogr. ne thona (BL-

74 Vidi Graciotti 1973/1974: 136 (biljeka 3).75 Graciotti navodi dva primjera slaganja LL-a i BL-I nasuprot BL-II i BL-III: Abbiamo

colto solo un paio di casi: L 57 otina ni otac ne podnese grieha (Bbc hanno perduto per omote-leuto e L restaura); 59 u nemoi, Bbc + svojoj. (Graciotti 1973/1974: 136 (biljeka 4)). Meu-tim, nismo mogli potvrditi valjanost niti jednog primjera. U prvom je sluaju u BLMar: 32 ispu-tena negacija ispred podnese (pa je to uzrok zabune), a u drugom nije tono da je rije svo-joj isputena u LL: 38r, ve samo u BL-I: 18r.

76 U mnogo veoj mjeri nego BL-I. Npr. vinodrad mj. vinograd, obanriim mj. obranim, iue mj. liue, numochna mj. nemochna, poadi mj. poadci, toga mj. tuoga, i popis bi se mogao na-staviti u nedogled.


22

II: 16r) u na konac77 (LL: 26r) ili Meare (BL-II: 86v) u metre (LL: 186v) ne ini se jednostavno. Dakako, velik broj pogrjeaka specifinih za BL-II osta-je u LL-u, to i omoguuje nedvojbenu identifikaciju BL-II kao glavnog pred-loka. Dojam je, pak, da prepisiva LL-a s puno manje uspjeha razrjeuje po-grjeke prenesene u BL-II iz BL-I, to opet ne mora nita dokazivati osim da je rije o problematinijim sluajevima koje ni redaktor BL-II nije uspio rijei-ti ili prepoznati kao probleme. Stvari komplicira i prepisivaeva oita kompe-tencija u latinskom jeziku, npr. niz: graf. pogr. didnia (BL-I: 54r i BL-II: 66v) mj. didina, dostoanie (= dostojanje; LL: 145r) pokazuje da je prepoznao pogrjeku, ali i pogrjeno odredio da ona stoji umjesto lat. dignia, te ju je preveo. To govori o tome da se njegove intervencije s odreenim odmakom od predloaka mogu oekivati na svim mjestima u tekstu. Pitanje je mogu li se mjesta na koji-ma nalazimo da je u BL-I upotrijebljena latinska rije ili vie njih koje nemaju ekvivalenta u BL-II, ali imaju u LL-u, smatrati izravno prevedenima iz BL-I ili se mogu kako drukije objasniti, npr. Require in epiphania (BL-I: 8v), ispute-no u BL-II: 11r, ii na dan dvodokar (LL: 17r). Osim toga, ako nije bilo di-rektnih dodira BL-I i LL-a, moe se s pravom tvrditi da je prepisiva LL-a bio kompetentniji u itanju latinikih tekstova negoli redaktor BL-II78 tako sna-nom tvrdnjom zapravo samo elimo upozoriti na to da je nerazumijevanje a-kavskog predloka daleko vjerojatniji izvor pogrjeaka od npr. slabog pozna-vanja latinice. Tema zasluuje vei prostor i iznalaenje posebne metodologije kojom bi se dokazivale eventualne izravne veze LL-a i BL-I. Meutim, za sada emo morati ostati pri konstataciji kako je to mogue, ali malo vjerojatno.

2.5. Mjesto LL-a meu izdanjima BL-a

Za kraj emo u tablici samo izloiti neto primjera koji pokazuju da je BL-II uistinu bio glavni predloak LL-u. Time samo nastojimo ne ponoviti istu pogrje-ku kao neki spomenuti autori koji su donosili premalo primjera. Primjeri su dani u transliteraciji da bi se, osim na tekstualnoj, primijetile zanimljivosti i na grafij-skoj razini; u transkripciji samo iznimno u zagradama kada smatramo da to olak-ava tumaenje stoga i ne upozoravamo na svaku oitu pogrjeku u grafiji.

77 I to prema lat. In fine u BL-I: 12v.78 Premda se mogu zapaziti i neka njegova nerazumijevanja latinike grafije. Meutim, na-

pravio je daleko manji broj pogreaka, a ispravio njih puno. Neke od karakteristinih pogrjeaka su (premda je u njima teko razluiti kada je rije o nerazumijevanju grafije, a kada o nerazumi-jevanju smisla ini se da katkada jedno uvjetuje drugo): I kada svri se (LL: 14v) prema I kada svarie (graf. uarie; BL-II: 9v); Ustav se tada Ilija (LL: 43r) prema Ustae tada Ilija (graf. utae; BL-II: 24v); Kako ovi kigu umije ako se on nije uio? (LL: 74r) prema Kako ov kigu umi, a koj se on ni uil? (graf. achoye; BL-II: 37r); obuj ju okolo trsti (graf. pogr. obuiju; LL: 113v) prema obvi ju okolo tarsti (graf. obuyu; BL-II: 54r).


23

Bl-I Bl-II ll Bl-IIIbolechi milouati morre (7r)

boliti morre (9r) boliti morre (13v) boliti more (7v)

I ochiu Ocitie (I ou. Oisti se!) (9v)

I chochiu Oititi (12r)

i hou oistiti (19r) I hochiu ocititi (10v)

poguliti (10r) poguliti (13r) pogubiti (20v) poguliti (11r)Iere podnoijte (11r) Podnoijte (13v) podnosite (22r) Podnoite (12v)chgopodinu (16r) gopodinu (20r) g(ospo)d(i)nu (33v) hgopodinu (18r79)dua (d[ar]va) (20r) dua (24v) dva (43v) tua (22r)vrij dan (32v) vrij v dan (40r) ura udne (81r) vri v dneuuu (35v)auogi (33v) auei (40v) zavezi (83v) auei (36r)priinnoga (41v) priinnoga (51r) pricinnoga (107r) pricignenoga (45v)oue (51r) one (63r) one (135v) oue (55v)pona (60v) pona (75v) poznao (164v) ponal (66v)polani (60v) (nema podatka)80 poslanim (165r) polanim (66v)ne ochuargniena (61r)

od ochuargniena (77r)

dockvarnenia (167v)

od ochuargnienya (67v81)

Doelu (61v) Doel (77r) Dosel (167v) Doad (67v)nepritayna (61v) napritayna (77r) napristaina (168r) nepritayna (67v)pochom (66r) pochle (84r) pokle (181v) pochle (72v)pae (72v) pae (93r) pade (202v) pacce (80r)toliami (74r) toly amy (94v) stoli kami (207r) tol i podauanye (81v82)raumij (74v) raumij (95r) razumii (207v) rami (82r)raumno (75v) raumo (96r) razumo (211r) raumo (83r)dugonii (77r) dugouii (98r) dugoviei (215r) dugouii (84v83)yaka oua (Izaka[r]ova) (86v)

yacha oua (114v) izakova (241r) Iacha oua (96v)

Tablica 1: Odnos LL-a sa svim izdanjima BL-a

79 List pogrjeno numeriran kao 13.80 List 76 nedostaje u obama pregledavanim primjercima BL-II. Ovdje se pak vidi da u ta-

kvim sluajevima LL moe posluiti ak i za rekonstrukciju BL-II.81 List pogrjeno numeriran kao 57.82 List pogrjeno numeriran kao 84.83 List pogrjeno numeriran kao 82.


24

Iz tablice 1 jasno se vidi ono na to je upozorio Reetar. Preklapanja LL-a s BL-II daleko nadilaze njegova preklapanja s BL-I i BL-III. Neke od navede-nih primjera pokazao je i Graciotti (1973/1974: 136). Prvi primjer zanimljiv je i zbog grafijskih utjecaja. Naime u obama izvorima grafija je: boliti morre. U LL-u se na mnogim mjestima moe vidjeti da su geminirana slova preuzeta iz BL-II, znatno rjee LL to ini na svoju ruku. Oiti utjecaj latinike grafije vidi se jo i u primjerima poput graf. umaro (umro) prema BL-II graf. umarl. Sli-jed ar prenesen je u LL (gdje sigurno nema izgovornu vrijednost /ar/) u 100% sluajeva. LL ak bez problema ispravlja graf. pogr. poput kraf (mj. karf; BL-II: 75r) u karv (LL: 162v).

3. Zakljuak

Pokazali smo da je LL, otkada je uao u znanstvene rasprave, bio popra-en netonostima i zabunama; osobito u vezi s elementarnim podatkom pret-postavljenim vremenom njegova nastanka. U starijoj literaturi nepreciznosti su bile plod nemogunosti da se doe do relevantnih rukopisa i knjiga. Zahvaljuju-i Reetaru filologija je neko vrijeme ila pravim putem u vezi s LL-om. Nakon pojave Schtzove monografije stvorile su se dvije struje koje ili nisu pozna-vale ili su pak odbijale argumente druge strane. Schtzovi neistomiljenici e-sto nisu kvalitetno i na pregledan nain donosili podatke o LL-u. Poneto je ote-avajua okolnost ta to je najobavjeteniji slavist o ovom pitanju Talijan Sante Graciotti. Pokazano je da je do relativno trivijalnog podatka o vremenu nastan-ka LL-a teko doi, osim ako se ne upustimo u istraivanje, to nismo uvijek u mogunosti napraviti. Sastavljai velikih povijesnih pregleda i enciklopedija ne mogu ulaziti preduboko u problematiku te stoga preuzimaju naizgled pouzdane, ali pogrjene podatke. To nosi velike opasnosti jer su u pitanju glavna referentna mjesta, osobito za osnovne podatke o spomenicima, tako da nije izgledno da e se u budunosti to lako ispraviti. Ovaj rad nastoji biti prilog tome te nastoji po-taknuti na istraivanje poneto zaboravljenog rukopisa XVI. stoljea.

Nedvojbeno je da je BL-II glavni predloak s kojeg je prepisivan LL, kako smo i pokazali u pregledu literature i mnogobrojnih primjera, tako da LL nije mogao nastati prije 1543. godine. Treba istaknuti da nitko tko je imao prilike usporeiva-ti LL s BL-II nije niti najmanje sumnjao u to. Dakako, uvijek ostaje mogunost da su BL-II i LL potekli iz istoga ili iz jako slinih predloaka, ali smatramo da za to nema niti najmanjih naznaka te da bi pretpostavljanje meupredloka bila suvi-na premisa, dakle samo uslonjavanje neega to se ini prilino jednostavnim.

Dosada je utvreno i da se prepisiva sluio najmanje Prvotiskom kao pomo-nim izvorom, a u ovom je radu pokazano da je vjerojatno bilo vie od jednog po-


25

monog izvora, te se potie na daljnja istraivanja i u tom smjeru. Takoer smo upo-zorili na mnoge pogrjeke i nepreciznosti kojima obiluje dosadanja literatura. Do-taknuli smo se samo najstarijeg sloja LL-a, tako da ostaje otvoreno pitanje predloa-ka mlaih dodataka iz XVII. st. i mlaih ruku koje su nadopunjavale osnovni tekst.

Za potpuno razumijevanje LL-a potreban je temeljit studij prepisivaevih jezinih kompetencija. Reetar je u radu prepisivaa koji su prepisivali BL u XVI. st. na dubrovakom podruju vidio neukost i mehaniki rad (Reetar 1933: 31). Vjerujemo da smo u ovom radu barem dali naslutiti da o prepisiva-u LL-a nije jo sve reeno (sama injenica da je pred sobom moda imao do-bro opremljenu knjinicu malo govori o njegovoj neukosti) te da bi (socio)lin-gvistiki bilo veoma zanimljivo opisati pravilnosti u njegovu radu, pa i u po-grjekama koje je inio osobito u vezi s akavsko-tokavskom interferencijom. Tada bismo moda mogli sljedee Reetarove konstatacije: Pa tako vidimo da su oni mijenjali u B samo ono to im je najvie smetalo a nisu zamjenjivali ba sve ega u njihovu govoru nije bilo. Kako su pak uglavnome mehaniki prepi-sivali (kako dokazuju mnoge besmislene prepisivake pogrjeke, koje im pak nisu nita smetale!), tako nisu uvijek i konzekventno zamjenjivali one glavnije osobine u B to su im najvie bile neobine () (Reetar 1933: 31), preobli-kovati u pitanja: Zato su mijenjali? Zato nisu mijenjali? Zato im nisu smeta-le pogrjeke? Zato nisu konzekventno mijenjali?

Izvori:

BL-I Lekcionar Bernardina Splianina 1991. Uredio i predgovor napisao Jo-sip Bratuli. [Pretisak iz 1495.]. Split: Knjievni krug.

BL-II Stumacenia od svetih pistuo y Evangelgi 1543. In Vinegia. Primjerci pod signaturom RIIC877a i b u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu.

BL-III Pistule, i Evanyelya po sfe godischie harvatschim yazichom stumace-na 1586. V Bnetcih. Primjerak pod signaturom RIIC878 a u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu.

BLMar Lekcionarij Bernardina Spljeanina po prvom izdanju od god. 1495. 1885. Priredio i predgovor napisao Tomo Mareti. Zagreb: JAZU.

LL Schtz, Joseph 1963. Das handschriftliche Missale illyricum cyrillicum Lipsiense. Zweiter Band: Phototechnische Reproduktion des Kodex. Wie-sbaden: Otto Harrassowitz.

MisH Missale Hervoiae ducis Spalatensis croatico-glagoliticum. Transcriptio et commentarium. 1973. Editionem curaverunt Biserka Grabar, Anica Nazor, Ma-rija Panteli. Sub redactione Vjekoslav tefani. Zagreb Ljubljana Gratz.

Misal 1483. Nacionalna i sveuilina knjinica u Zagrebu, http://www.nsk.hr/Bastina/knjige/Misal/misal.html (stranici pristupio 1. rujna 2011.).


26

Prvotisak Misal po zakonu Rimskoga dvora 1971. Ivo Frange et al. (ur.). [Pretisak iz 1483.]. Zagreb: Mladost.

Literatura:

AR Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika 18801976. uro Danii et al. (ur.). Sv. IXXIII, Zagreb: JAZU.

Bratuli, Josip 1991. Lekcionar Bernardina Splianina. Lekcionar Bernardi-na Splianina 1991. Uredio i predgovor napisao Josip Bratuli. [Pretisak iz 1495.]. Split: Knjievni krug, VXIX.

Bratuli, Josip 1995. Pogovor. Lekcionarij Bernardina Splianina po prvom iz-danju od god. 1495. Priredio i pogovor napisao Josip Bratuli. [Pretisak iz 1885.]. Split: Knjievni krug, 211220.

DelBianco, Valnea 2010. Znanstveni prinos talijanskoga slavista Cire Giannelli-ja. Knjige potujui, knjigama potovan. Zbornik Josipu Bratuliu o 70. roen-danu. Davor Duki; Mateo agar (ur.). Zagreb: Matica Hrvatska, 483495.

FanceV, FranJo 1934. Latiniki spomenici hrvatske crkvene kievnosti 14 i 15 v. i ihov odnos prema crkvenoslovenskoj kievnosti hrvatske gla-golske crkve. Vatikanski hrvatski molitvenik i Dubrovaki psaltir. Zagreb: JAZU, ICXV.

Fuak, Jerko 1975. est stoljea hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest sto-ljea hrvatskoga glagoljatva. Zagreb: Kranska sadanjost.

Garzaniti, Marcello 2001. Die altslavische Version der Evangelien. Kln Weimar Wien: Bhlau Verlag.

Graciotti, sante 1964. Joseph Schtz, Das handschriftliche Missale illyricum cyrillicum Lipsiense. [Recenzija]. Ricerche slavistiche, XII, Roma, 182188.

Graciotti, sante 1973/1974. La tradizione testuale dellantico lezionario croa-to. Richerce slavistiche, XXXXI, Roma, 125180.

Graciotti, sante 2003. Studio introduttivo. Ciro Giannelli i Sante Graciotti: Il messale croato-raguseo (Neofiti 55) della Biblioteca apostolica vaticana. Citt del Vaticano Biblioteca apostolica vaticana, VCVI.

Graciotti, sante 2008. Le doppie traduzioni nel Messale croato-raguseo, Neofi-ti 55, della Biblioteca Apostolica Vaticana. Slovo, 5657, Zagreb, 175186.

GreVi, Mario 2005. Das kroatische volkssprachliche Missale Romanum des 16. Jahrhunderts. Mannheim, https://ub-madoc.bib.uni-mannheim.de/1139/1/diss_grcevic.pdf (stranici pristupio 1. rujna 2011.).

HerciGonJa, eDuarD 1975. Povijest hrvatske knjievnosti. Knjiga 2: Srednjo-vjekovna knjievnost. Zagreb: Liber Mladost.


27

HerciGonJa, eDuarD 1982. Bosanica. Enciklopedija Jugoslavije, 2, Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 8892.

JaGi, VatroslaV 1877. Zwei bibliographische Seltenheiten. Archiv fr slavis-che Philologie, 2, Berlin, 720726.

JaGi, VatroslaV 1913. Die serbokroatischen bersetzungen der Bibel im Gan-zen oder einzelner Teile derselben. Archiv fr slavische Philologie, 34, Ber-lin, 497532.

katii, raDoslaV 2006./2007. Glagoljaki udio u dvojezinoj hrvatskoj knji-evnosti razdoblja romanike i gotike. Slovo, 5657, Zagreb, 219228.

leskien, auGust 1881. Das dalmatinisch-serbische cyrillische Missale Roma-num der Leipziger Stadtbibliothek. Berichte ber die Verhandlungen der kniglich schsischen Gesellschaft der Wissenschaften zu Leipzig, Philolo-gisch-historische Classe, III, 199250.

Mali, DraGica 2009. Hrvatski izgubljen u prijevodu (ili o tzv. Povijesti hr-vatskoga jezika). Knjievna republika, 79, Zagreb, 258313.

MaloVrH, MiroslaV 1882. Star srbsko-cirilsk rokopis. Ljubljanski zvon, II, Lju-bljana, 691696, 762766.

Mareti, toMo 1885. Predgovor. Lekcionarij Bernardina Spljeanina po pr-vom izdanju od god. 1495. Zagreb: JAZU, VXVII.

Moin, VlaDiMir 1964. Joseph Schtz, Das handschriftliche Missale illyricum Cyrillicum Lipsiense. [Recenzija]. Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i fol-klor, 30, sv. 12, Beograd, 297305.

panteli, MariJa 1967. Prvotisak glagoljskog misala iz 1483. prema Misalu kneza Novaka iz 1368. Radovi Staroslavenskog instituta, 6, Zagreb, 5108.

RCJHR Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije 2000. Grabar, Biserka et al. (ur.). Sv. I, Zagreb: Staroslavenski institut.

reetar, Milan 1933. Bernardinov lekcionar i njegovi dubrovaki prepisi. Be-ograd: Srpska kraljevska akademija.

reetar, Milan 1898. Primorski lekcionari XV. veka. Rad JAZU, CXXXIV, Zagreb: JAZU, 80160.

scHtz, JosepH 1963. Das handschriftliche Missale illyricum cyrillicum Lip-siense. Erster Band: Philologisch-Linguistiche Monographie. Wiesbaden: Otto Harrassowitz.

teFani, VJekoslaV 1964. Das handschriftliche Missale illyricum cyrillicum Lipsiense. [Recenzija]. Slovo, 14, 147154.

aGar, Mateo 2009. irilica u hrvatskoj srednjovjekovnoj kulturi. Povijest hr-vatskoga jezika. 1. knjiga: Srednji vijek. Urednik Stjepan Damjanovi. Zagreb: Drutvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA, 188219.


28

The Lectionary of Leipzig and its templates

Abstract

In this paper, we identify templates used for the transcription of the Lec-tionary of Leipzig (LL), written in the Cyrillic script. Milan Reetar undoubt-edly proved that the main template was the second edition of the Lectionary of Father Bernardinus Spalatensis (1543), but in a review of the relevant litera-ture in the first part of our paper, we show that this information is not general-ly known and that, even today, the creation of the LL is associated with the end of the 15th or the beginning of 16th century. Joseph Schtz, who published the only monograph on this manuscript in 1963, is responsible for its incorrect da-ting. The work of scientists who refuted his work is also not known enough by the scientific public. This paper will try to amend this fact. In the second part, we deal with concrete examples of relations between LL and its templates. Be-side the analysis of some interesting and problematic examples already identi-fied in literature, we try to present some important but unknown examples and their interpretations.

Kljune rijei: Lajpciki lekcionar, Lekcionar Bernardina Splianina, Misal po zakonu Rimskoga dvora 1483, predloak

Key words: Lectionary of Leipzig, Lectionary by Father Bernardinus Spalatensis, Mis-sal according to the Law of the Roman Court 1483, template

barbaric lajpciski lekcionar

Documents