BENJAMIN KALAJ

UVOD

Kalajev režim nije posebno obrađivan u našoj historijografiji , mada po svom značenju i historijskom učinku predstavlja nezaobilaznu temu ne samo moderne historije Bosne i Hercegovine nego i šire.

Prije rata pisalo se o Kalaju i njegovoj upravi u Bosni i Hercegovini u priličnoj mjeri, ali parcijalno i uopšteno i najčešće bezkorištenja arhivske građe.

Poslije rata učinjena je dostupnom arhivska građa Zajedničkog ministarstva finansija i Zemaljske vlade za Bosnu i Hrecegovinu, što je omogućilo šire istraživanje austrougarske uprave U BiH, pa , u sklopu nje i Kalajevog režima. To je rezultiralo pojavom većeg broja priloga, članaka, rasprava i monografija o pojedinim pitanjima vezanim za tu problematiku. U tim radovima proširena su saznanja i o Kalajevom režimu, ali je još uvijek izostala njegova cjelovitost.

Upravo iz gore navedenih činjenica, odabrao sam ovu temu koja je može se reći otišla u zaborav , a svojim značajem sigurno ne zaslužuje takav odnos.

U ovom maturskom radu obradit ću temu „ Kalajev režim u BiH“ , jer Kalaj je sigurno jedna od najbitnijih ličnosti na prostorima BiH u periodu A-U vladavine

1. PRETPOSTAVKE KALAJEVOG REŽIMA

Uvođenje Kalajevog režima u Bosni i Hercegovini uslovile su političke, socijalne i nacionalne prilike u BiH , A-U, i na Balkanu, koje su presudno uticale na dormulisanje ciljeva režima, izgradnju njegove fizionomije i odabiranje metoda i sredstava djelovanja.

Uveden u trenutku kada se okupaciona uprava nalazila u dubokoj krizi izazvanoj hercegovačkim ustankom 1882, Kalajev režim je imao zadatak da, prije svega, povrati snažno uzdrman autoritet vlasti Monarhije u Bosni i Hercegovini, a zatim izgradi političke i socijalne uslove za trajno učvršćenje Monarhije u ovoj zemlji. Mada su ovako ambiciozni zadaci prevazilazili snage i mogućnosti Austrougarske Kalajev režim se izgrađuje kao faktor koji treba da ih riješi.

Ta izgradnja bila je određena strukturom stanovništva u Bosni i Hercegovini , političkim i nacionalnim odnosima unutar Monarhije i, s tim u vezi, međunarodnopravnim i državnopravnim položajem Bosne i Hercegovine, i najzad , balkanskom politikom A-U . Svi su ti elementi davali osnovu za zavođenje jednog sistema uprave, koji je , u biti, konsekventno provođen punih dvadeset godina. Svaki od njih zaslužuje širu obradu, ali zbog obima maturskom prisiljen sam da naveden samo najbitnije karakteristike i činjenice neophodne da

bi se shvatio socijalni i politički okvir koji su odredili uobličavanje i funkcionisanje tog sistema.

1.1. Ideja o funkciji režima kao nosioca „Zapadnog duha“ i o čuvanju i daljnjoj izgradnji posebnosti Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina je prestavljala zemlju najviše isturenu prema zapadu. Ali, pored toga , ona je ostala zatvorena za uticaje sa Zapada, tako da ju je okupacija zatekla u socijalnom i političkom stanju karakterističnom za zemlje Istoka.

Najvažnija ideja koju je trebalo posaditi na bosanskohercegovačko tlo bila je , razumljivo, austrougarska državna ideja. Ukorijenjivanje te ideje imalo je da u narodu BiH potisne dotada postojeće državne ideje i da ga trajno i čvrsto veže za Austro-Ugarsku. Kalajev stav je bio: „Evropske institucije treba da se uvode sa obazrivošću i postepenim adaptiranjem na postojeće prilike“. Ali zemla nije bila srednjovjekovna u smislu kako se to u Zapadnoj Europi shvatalo.

Najzad, austrougarska ideja bila je da BiH , kao centralnu Jugoslovensku oblast, isključi iz Jugoslovenskog jedinstva. Ta misao , koju su od početka isticali zvanični faktori Monarhije , oštro je kritikovana od opozicije u austrougarskoj delegaciji 1878.

Uvođenje Etničku granicu između Srba i Hrvata Kalaj je dao prema podacima Konsantina Porfirogeneta. Ta se granica na teritoriji Bosne i Hercegovine kretala linijom Imotski - izvor Vrbasa - dolina Vrbasa do njegovog ušća u Savu. Po Kalajevom tvrđenju Ova granična linija zadržala se da najnovijeg vremena, pa je, iako ne u političkom pogledu, ipak u etničkom pogledu vidljiva za svakog pažljivijeg posmatrača. Otuda je, po tome, etnički jedan dio Basne imao hrvatski karakter, koji se očuva i pored vjekovnog zajedničkog života i zajedničke sudbine Srba i Hrvata.

Mada se sama u najkrupnijim potezima dotakao istorije Basne u "Istoriji Srba", Kalaj je, kako se vidi, već tada došao da 'Određenih istorijskih saznanja i pogleda, koji će mu poslužiti kao osnova za iz, gradnju nacionalne ideologije i državne politike svoga režima. Najvažniji od njih su shvatanje o prisustvu duha separatizma u Basni, koji se razvija pod uticajem geografskog faktora, vjerskih prilika u zemlji i, s tim u vezi, spoljnag faktara, šta je imalo za posljedicu izgradnju njene političke individualnasti i posebnog puta historijskog razvoja u odnosu na Srbiju

Ova shvatanja Kalaj će zadržati i kao zajednički ministar finansija I ugradIti Ih u nacionalnu ideolagiju I državnu paht1ku svaJe uprave u Basni i Hercegavinu. Pri tome će duga nastajati da pomiri, koliko je gad to bila moguće, svoJe poglede iznesene u "Istoriji Srba" sa nacio-nalnom ideologijam koju je' pokušao da ozvaniči je početkom devedesetih gac1ina učinia pakušaj .da ozvaniči "bosansku naciju", bio je PriSiljen da taj svoj potez argumentovano brani ad napada brojne opozicije pri čemu se pozivao i na svoju "Historiju Srba".

Citirani Kalajevi istupi pokazuju da on dugo vremena nije javno odstupao od svojih osnovnih teza izloženih u ,,Istoriji Srba". Istina, nije tvrdio i dalje da je Bosna srpska zemlja u etničkom pogledu, ali to nije ni poricao. Preko toga osjetljivog pitanja jednostavno je prelazio iz političkih razloga. Tek je krajem 1899. u budžetskom odboru austrijske delegacije javno osporio srpski karakter Bosne u etničkom i ,istorijskom pogledu. Na sjednici odbora održanoj 13. decembra on je, između ostalog, rekao: "Nije ispravno i ne može se historijski dokaza· ti, da su ,Bosna i HerCegovina srpske zemlje . Proti tomu govore kako današnje etnografske vlastitosti, tako i historijski razvoj. Ali, i tada je intimno ostao pri nekim svojim stavovima. Da li je to bila stvar ,lične sujete čovjeka kojega, i pored blistave političke karijere, nikada nisu napuštale ni naučne ambiCije je to bio dio političke taktike u određenom momentu, te što je pouzdano utvrditi. Tim povodom on je pisao Kučeri: "Ja ovdje neću da gubim vrijeme u diskusiji o tame koliko se mO'ja knjiga ispravno citira i koliko takvi citati mogu uopšte da pokriju zahtjeve srpskih radikalnih političara."I? Sama činjenica da se tim riječima obratio svom najbližem saradniku, pokazuje ipak da je Kalaj lično zadržao neke poglede do kojih je došao još prije dvadeset i vi'še godina i da je mogao argumentovano da ih brani. To potvrđuje i podatak da njegova "Istorija Srba" nije bila zvanično zabranjena u Bosni. Nema sumnje da je on pod "ispravnim citiranjem" podrazumijevao prije svega ,svoju misao o posebnom političkom razvitku Bosne. Gledana sa te strane, knjiga zaista nije davala dovoljno argumenata aspiracijama srpskih "radikalnih političara." Ono što je u tom pogledu moglo da umanji srpske pretenzije na Bosnu sa staništa Kalajeve knjige bila je njegova tvrdnja da jedan dio stanovništva čine Hrvati.

Da bi se što bolje argumentovalo uvođenje "bosanske nacije", Kalaj obrazlaže ideju o istorijskom kontinuitetu bosanske političke posebnosti, koja se očuvala' sve do najnovijeg vremena. Tu je ideju izložio u najkrupnijim potezima u austrijskoj. delegaciji 1893. Odbacujući O'ptužbe da je ime "BOšnjak" i "bosanska nacija" izmislio, on je tom prilikom rekao: "Ime Bosna javlja se kod Konstantina Porfirogenita. U svim slavo-bosanskim poveljama javlja se samo ime Bosna i ban Bosne. Kada su bOsanski kraljevi uzeli -titulu ,srpskih kraljeva' nazivali su se ,Kralj Bosne, Srbljim i Primoriu. U svim -poveljama javljaju se ove tri oznake. Ja neću da govorim o tome da ,su druge nacije ovu zemlju i ovaj narod uvijek pod tim imenom poznavale ... Ja dakle nijesam izmislio bosansko ime i naciju ... Ja sam iz istorije vidio jedno i jedno vidim od kada sam u Bosni, da se naime ova zemlja ,od kada je nekada bila u procvatu - a nekada je bila u procvatu, vrlo naseljena i pod svojim kraljevima -, uvijek osjećala kao nešto odvojeno, koja o svojim najužim smdnic1JIna i susjedima nije htjela ništa više da zna nego da ih pokori, ako je bilo moguće. I još jedno.

Pored ideje o istorijskom kontinuitetu bosanske posebnosti, Kalaj je, kao što se vidi iz njegovog citiranog izlaganja, istakao i ideju da se na posebnost mogla i može održati samo pod zaštitom jedne moćne sile_ Tu je misao izvLđkao iz istorijs'ke činjenice da je Bosna u prošlostI. bila pod vlašću Vizantije, Mađarsrke i Turske, a da se u najnovije vrijeme našla u sastavu Habsburške Monarhije. Smisao ove ideje sasvim je jasan. Trebalo je u zemlji odomaćiti ideju da Bosna i Hercegovina može imati poseban nacionalni razvoj samo u

okvirima Monarhije, a da glavna opasnost njenom takvom razvitku prijeti od Srbije i Crne Gore, čijim se pretenzijama i uticajima ne može ,suprotstaviti bez pokroviteljstva Monarhije.

Po Kalajevom mišljenju, temelj bosanske posebnosti u srednjem vi.' odnosu na Srbe i Hrvate dalo je bogumilstvo, koje je stalno inspirisalo Bosnu da se bori za očuvanje svoje individualnosti. "Ovaj instinkt težnje za posebnošću ispoljio se kod Bosanaca, dakle kod onih koje mi u predtursko vrijeme tako označavamo, u bogumilskoj religiji, koju su priznavali njihovi vodeći, posjednički elementi. Da bi dokazao svoju formulu o kontinuitetu bosanske posebnosti i poslije turskog osvajanja, Kalaj istice tezu i O Muslimanima kao daljim nosiocima burgumilskog separatizma ,i, s tim u vezi, čuvarima bosanske političke i nacionalne posebnosti. Sa turskim osvajanjem Bosne pretežan dio bosanskohercegovačkog plemstva, a bogumilskog u cjelini, primio je Islam.

Iz ideje o muslimanskom plemstvu kao nasljedniku bogumilskog mentaliteta kao vodećem elementu Kalaj je došao na misao o Musilimanima kao nosiocima bosanske nacije. Ono što Kalaj nije mogao iz razumljivih razloga da kaže javno i precizno o funkciji Muslimana u izgradnji bosanske nacije, to je činio „Bošnjak“. „ Bošnjaštvo , bosanska narodna ideja , ima svoj korijen i svoju osnovu , tvrdu kao živac kamen u povijesti naše domovine , a mi smo muhamedovci od vajkada glavni predstavnici i nosioci uzvišene ideje“.

2. PRIPREMANJE UVOĐENJA BOSANSKE NACIJE

U toku prve decenije svoga postojanja režim se ne izjašnjava direktno o nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini. Najčešće se narod Hercegovini naziva "naš narod", koji se dijeli :na tri konfesije nacije samo se maglovito nazire, jer režim, iz uvjerenje da je to prerano, izbjegava da je ističe. Otuda uprava usmjerava

napore na pripremanju uslova za prihvatanje bosanske nacionalne ideologije od domaćeg stanovništva. Pri tome ona izgrađuje poseban odnos prema svakoj konfesionalnoj grupi i uvažava zatečene razlike između njih. Ukoliko te razlike služe razbijanju nacionalnih idealogija koje bi vodile Bosnu i Hercegovinu u jednu srpsku, hrvatsku ili jugoslovensku državu, vlasti nastoje da ih što više prodube.

2.1. Pokretanje prvih režimskih listova i njihova funkcija

Prvi zadatak Kalajeve uprave bio je da. poradi na tome da se približi svakOj od Vjerskih grupa. To ona čini davanjem podrske i inicijative za pokretanje listova namijenjenih pojedinim konfesijama. Listovi su imali da služe kao dokaz da će se pod zaštitom vlasti čuvati zatečene konfesionalne razlike i kao. sredstva za razvijanje kod svake vjerske grupe

osjećaja vezanosti za Bosnu i Hercegovinu kao posebnu cjelinu u jugoslovenskom nacionalnom prostoru a Monarhiju kao okvir u kome je jedino moguće očuvanje te cje1.ine.

Pokretanje takvih listova počelo je u 1884. godinu, kada se režim osjetio dovoljno jakim da može preko njih da pokrene makar u rudimentarnom vidu neka nacionalno-politička i kulturna pitanja u zemlji. Prvi list te vrste bio je "Vatcul1" ("Domovina"), koji počinje da izlazi od septembra 1884. Molbu za izdavanje lista pad tim nazivom i na turskom jeziku podnosi Zemaljskoj vladi čine grupe urednih sarajevskih Muslimana , Predsjednik Ulema-Medžlisa Hulusi-efendija. On je u molbi ukazao na 'Dužnost i čuvanja u Sarajevu jednog "nezvaničnog turskog lista', koji je sličio prosvjećivaniu naroda i koji bi objašnjavanjem za i protiv mjera vlade olakšao komuniciranje između vlasti i muslimanskog dijela stanovništva.Kako je Hulusi-efenclija predstavljao., prema ocjeni Zemaljske vlade, "stalno lojaInu i povjer1jivu ličnost",z nema razloga za sumnju u to da je inicijativa za pokretanje ,,Vatana" nastala u dosluhu sa vlastima. Na takav zaključak upućuje i lakoća sa kojom je odobrena koncesija za izdavanje lista. Van svake sumnje je da je pokretanje "Vat31na" imala daleko šire ciljeve od onih koje su zvanična istakli osnivači. Sam naziv lista ukazivao. je na to da mu je cilj da radi u pravcu izmirenja Muslimana sa novom upravom, razvijajući kod njih osjećanje ljubavi za Basnu i Hercegovinu i čvrste vezanosti za Monarhiju. Takva programska orijentacija jasno se vidi iz prvih lwojev8 lista. U jednom kasnijem broju objavljen je članak "Patriotizam u kome se ističe ljubav prema domovini . Bez obzira na to što je veoma ograničen broj domaćih ljudi znao turski jezik, pokretanje jednog javnog organa na tom jeziku godilo je muslimanskom svijetu, pa je zbog toga režim vidio u "Vatanu" i sredstvo za što bezbolnije prihvatanje novog stanja od strane Muslimana. Sama činjenica da takav list izlazi u zemlji koja je 'tek došla pod upravu jedne hrišćanske države imala je da služi kao dokaz da Monarhija garantuje bosanskohercegovačkim Muslimanima očuvanje njihove konfesionalne posebnosti i da zbog toga nema nikakvih razloga da bilo šta traže i očekuju od Turske, a posebno da rade na tome da dođu ponovo pod njenu upravu. "Vatan" se žalio što okupacija nije sprovedena mirnim putem. Treba reći da je štampanje lista na Turskom jeziku imalo da sIužiširim ciljevima . Od ukupno 403 pretplatnika u 1895. godini, 132 su se nalazila izvan Bosne i Hercegovine. U 1897. godini bilo je više od polovine pretplatnika van granica Bosne i Hercegovine. Takav pravac list najavljuje u svom prvom broju, ukazujući na imovinsko-pravnu nesigurnost Muslimana u oblastima priključenim Srbiji i Crnoj Gori poslije Berlinskog kongresa i nazivajući Crnu Goru „starim dušmaninom muhamedanaca“. kao prijatelj Austro-Ugarske.

2.2. Prvi koraci na oživljavanju predislamske tradicije kod Muslimana i na potpomaganju njegovanja njihovih kulturnih tekovina

Od početka okupacije nova uprava nastoji da kod bosanskohercegovačkih Muslimana potisne državnu ideju i emotivnu vezanost za Tursku, jer u tome vidi osnovnu pretpostavku njihovog djelovanja kao konstruktuvne snage u zaposjednutoj zemlji. U to vrijeme postojali su ljudi koji služe vlastima kao oslonac u sprovođenju političkih i drugih mjera u zemlji. Među njima se posebno ističe Mehmed – beg Kapetaović, poznat još od ranije kao prijatelj A-U.

Za svoje zasluge za VrIjeme ustanka Hercegovini i u toku okupacije Kapetanović je 1883. dobio pravo na plemićku titulu sa dodatkom "od Vitine", koje mu je na vlastito traženje odobrio car. Iste godine imenovan je za člana Vakufskog povjerenstva i člana komisije za prevođenje zakona i naredaba, a 1884. postao je član komisije za izdavanje tapija za šumsko zemljište.đ Vlastima je posebno dobro došla njegova sklonost literarnom i publicističkom radu, jer je takvih ljudi među Muslimanima bilo malo. Pošto je pokazao raspoloženje za javni rad u interesu nove uprave, vlasti se bogato koriste njegovim uslugama.

Svoja politička uvjerenja Kapetanović prvi put šire izlaže u javnosti u brošuri "Šta misle muhamedanci u Bosni", koju je objavio 1886. godine. Brošura se pojavila kao odgovor na spis "Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne i Hercegovine", koji je izašao iste godine u Lajpcigu.3 U tom spisu, pisanom sa katoličkog i hrvatskog stanovišta, kritikuje se bosanskohercegovačka uprava, jer sprovodi mađarske političke tendencije i traži oslonac u muslimanskom elementu, koji preferira na svim linijama. U spisu se dalje ukazuje na kratkovidnost takve politike i tvrdi da su Muslimani neprijatelji okupacije, pošto im je krajnji cilj ponovno vraćanje Bosne i Hercegovine pod upravu sultana. On kaže da je ta tvrdnja najviše "dirnula" muslimanski svijet i dodaje da piscu spisa "pred cijelim svijetom kažemo: da to nije istina!" Prava istina je da Bosna "može biti sve drugo, ali turska nikada". Kako se vidi, Kapetanović je ovdje tvrdio da su bosanskohercegovački Muslimani napustili tursku državnu ideju. Ovom tvrdnjom kao i sličnom tvrdnjom iznesenom u jednom članku u "Dje Presse" 1879, Kapetanović je bio prvi Musliman koji je u publici izrazio stav potrebe emancipacije bosanskohercegovačkih Muslimana od Turske.6

U narodnosnom pogledu on smatra da svi stanovnici Bosne i Hercegovine pripadaju jednoj naciji. "Bošnjak koje vjere bio da bio, on je opet ostao pri svojoj narodnosti."7 Ali, u budućem razvoju Bosne treba da imaju vodeću ulogu Muslimani, odnosno muslimansko plemstvo kao čuvar državne tradicije i kao elemenat koji je zbog svog bogumilskog porijekla održavao kontinuitet sa bosanskim srednjim vijekom.

2.3. Suzbijanje pojava srpsko-hrvatske saradnje

Zaoštravanje srpsko-hrvatskog spora poslije Berlinskog kongresa snažno se manifestovalo i u Bosni i Hercegovini. Ali, i bez toga, u njoj je postojao izražen antagonizam između pravoslavnog i katoličkog stanovništva naslijeđenen još iz razdoblja turske uprave. Prilikom svog puta kroz Bosnu i Hercegovinu 1872. Kalaj je zapazio d'a nema nikakvog jedinstva između pravoslavnih i katolika, da među njima postoji netrpeljivost i da jedni druge potkazuju

vlastima. Turci se time kori·ste i još više produbljuju nesuglasice među njima. Zbog svega toga, oni su, po Kalajevom mišljenju, nesposobni da preduzmu bilo što ozbiljno protiv turske uprave. Ovo ranije stečeno iskustvo Kalaj prenosi i na :svoju npravu. Istina, njegova u,pravaspreča1va sporove između pripadnika ovih narodnih grupa koji ugrožavaju javni red i sigurnost, ali istovremeno i preduzima potrebne mjere da ne dođe do njihovog približavanja na nacionalnoj, srpskohrvatskoj osnovi. Taj je posao bio umnogome olakšan postojećom netrpeljivošću i nepovjerenjem između katolika i pravoslavnih. Osnovu takvim odnosima činile su različite političke orijentacije obje strane, koje su se ispoljile još u ustanku 1875. Do 1878, kao i agresivno držanje nadbiskupa Štadlera.

To nepovjerenje ispoljavalo se u različitim situacijama i povodima. Mostarski katolici su npr., inspirisani od sveštenstva, pokrenuli 1887. akciju protiv novog upravitelja državne osnovne škole zato 'što je bio Srbin, i zbog toga su mnogi najavili odbijanje slanja svoje djece u školu.2 Na drugoj strani, među Srbima se javljaju otpori akcijama a kod hrvata staLna bojazan od pohrvaćivanja zemlje. Ocjenjujući ne baš uspjelu zbirku "Srpske narodne pjesme, gerzovske i djevojačke iz Bosne", koju je prikupio ,P. Mirković, "Bosanska vila" je pisala:

"No i sada, kako je, tako je bolje nego da Hrvati kupe i pohrvaćuju"

Takvi odnosi umanjivali su mogućnosti političkog približavanja i saradnje praVoslavrjih i katolika, i ako se tome doda i odlučnost vlasti da takvu saradnju osujeti, onda ne iznenađuje činjenica da su inicijative za približavanje bile ne samo veoma rijetke nego i uzaludne. U približavanju pravoslavnih i katolika na srpsko-hrvatskoj osnovi vlasti su vidjele opasnost za svoju bosansku politiku i začetke jedne šire jugoslovenske politike, koja bi, baš zato što je nastala na tlu Bosne i Hercegovine kao spornom između Srba i Hrvata, morala voditi razrješenju jugoslovenskog pitanja na način nepovoljan za Monarhiju. Otuda je režim u korijenu sasijecao pokušaje približavanja na toj osnovi. Prema raspoloživim izvorima, prvi takav pokušaj približavanja, a izgleda da je to bio i posljednji u razdoblju Kalajeve uprave, učinjen je u Mostaru 1888. Povodom sahrane mitropolita Leontija Radulovića grupa mostarskih Hrvata pokrenula je inicijativu kod katolikog sveštenstva i građana da i oni učestvuju na sahrani. Na dan mitropolitove srnrti grupa se obraća biskupu Buconjiću sa prijedlogom da na katoličkoj crkvi zazvoni posmrtno zvono, ali biskup to odbija. Odmah zatim pojavio se u gradu jedan "Oglas", potpisan sa "domaći", u kome se osuđuje ovaj Buconjićev postupak i ukazuje na primjere saradnje između Srba i Hrvata u Dalmaciji.

2.4. Uvođenje bosanske zastave i grba kao simbola posebnosti Bosne i Hercegovine

Vođena ciljevima svoje nacionalne i državne politike, nova uprava pokušava da odmah iza okupacije uvede bosansku zastavu i grb. Ali, politička osjetljivost i odsustvo tradicije u tom pogledu u zemlji odložiće definitivno rješenje toga pitanja za čitavu jednu deceniju.

Interesantno je da je povod za rad na uvođenju bosanskog grba dalo Zemaljskoj vladi gradsko zastupstva u Livnu svojom molbom od maja 1879. u kojoj je tražilo odobrenje za službenu upotrebu pečata sa bosanskim zemaljskim grbom.1 I Vlada i Zajedničko ministarstvo finansija našli su da je taj zahtjev opravdan, ,pa je Ministarstvo sugerisalo Vladi da se u zemlji ispitaju raspoloživi istorijski izvori i tim putem utvrdi autentičan bosanski grb. Godinu dana kasnije upućuje sreski predstojnik u Visokom upit Zemaljskoj vladi kako da se vlasti ponašaju prema običaju pravoslavnog stanovništva da prilikom svojih svečanosti ]stiču zastave sa krstom. To je bi,o povod da Vlada izda uputstvo o javnoj upotrebi "slovenskih trikolora". Prema tom uputstvu, dozvoljava se slobodna upotreba trikolora, s tim da se na njima ne nalaze grbovi.Zajedničko ministarstvo finansija je odobrilo to uputstva, ali je istovremeno zatražilo od Vlade da organizuje is,raživanja radi utvrđivanja tradicionalnih boja zemlje, koje bi poslužile kao osnova za bosansku zastavu.

Istraživanja bosanskog grba i zastave pokazaće koliko je taj rad, kome su vlasti nastojale da daju vid objektivnog naučnog postupka . bio opterećen političkim motivima koji su na kraju bili odlučujući.

Zemaljski poglavar vojvoda od Virtemberga prvo se obraćao gvardijanu fojničkog samostana sa zahtjevom da iz samostanskog arhiva prikupi podatke o bosanskom srednjovjekovnom grbu. Istovremeno je zamolio Zemaljsku vladu u Zagrebu da angažuje hrvatske istoričare na istraživanju bosanskog grba, što je ona i učinila, pa je Rački, nakon opsežnijih istraživanja, dao svoje mišljenje o grbu. U međuvremenu su izvršena i istraživanja ostataka srednjovjekovnog grba na porodičnoj kući begova Kulenovića u Jajcu, koji kako kaže Virtemberg, vode porijeklo od "hrvatskog bana Kulina".

Pronađeni ostaci, po njegovom mišljenju, govore u korist verzjiji bosanskog grba koju je dao Rački.5 U ova istraživanja umiješao se i Mehmed-beg Kapetanović, koji Virtemberga upozorava na jedan veliki stećak, koji se nalazio na putu od Mostara prema Čitluku li opštini Donje Brotnjo, na kome je isklesan veliki štit, a na štitu polumjesec sa zvijezdom." Dok se ovako tragalo za autentičnim bosanskim grbom, neke gradske opštine u Bosni, kao sarajevska i livanjska, počinju da upotrebljavaju pečate sa grbom koji je u zbirci Pavla Ritera Vitezovića izdatoj u Beču 1701. označen kao bosanski.

Dalja istraživanja bosanskog grba vršena su iskljčivo izvan Bosne i Hercegovine, jer odgovarajući izvornog materijala na domaćem tlu nije bilo. Poslije prvih istraživanja u Bosni, vojvoda od Virtemberga došao je do zaključka da ;je odsustvo bilo kakve tradicije u bosanskom grbu Rezultat toga što su se Turci "gnušali" svakog sjećanja na nezavisnu Bosnu, pa zbog toga ni zajedničko sjećanje na grb nije moglo da preživi stoljetnu tursku upravu .

Ustanak u Hercegovini 1882. i diskusije koje su iza toga slijedile o državnopravnom položaju Bosne i Hercegovine privremeno prekidaju zvanično započeti rad na istraživanju i uvođenju bosanskog grba i zastave. Kalajeva uprava postepeno i bez žurbe priprema upotrebu ovih amblema, pri 6emu u prvi plan pri njihovom izboru stavlja političke motive, a heraldičke uvažava u mjeri u kojoj se uklapaju u političke. Kalaj je izvještavao ugarskog ministra predsjednika Vekerlea da su prilike u Bosni i Hercegovini potkraj osamdesetih godina nalagale da se vlada definitivno odluči o bosanskom grbu i zastavi, "jer je u Bosni i Hercegovini mnoštvo opština i čak vlasti upotrebljavalo potpuno netačan grb kao zemaljski grb", dok se stanovništvo služilo zastavama u hrvatskim i srpskim bojama, što je dalo povod neprijatnostima i što se više nije moglo trpiti iz političkih i osobito iz državno-pravnih razloga. Ovaj izbor bio je pogodan i zbog toga što je , rb imao crvenu i žutu boju. To je omogućavalo režimu da lakše potisne boje srpske i hrvatske zastave, jer je važio princip da se boja zastave daje prema boji grba. Kalaj je smatrao da crvena i žuta boja "kao nacionalno neutralne izgledaju potpuno podesne za Bosnu i Hercegovinu i da će one morati učiniti kraj zloupotrebama činjenim sa hrvatskim i srpskim bojama." Naredbu o uvođeniu bosanskog grba i zastave izdala je Zemaljska vlada početkom 1889. godine.

Pošto je grb bio manje osjetljiva stvar, u naredbi je dat samo njegov opis i naložena upotreba u administraciji, dok su oko upotrebe zastave izraženi takt i oprez. Prema ovoj naredbi, državne ustanove obavezne su da ističu zastave objiu država Monarhije i crvenožutu zemaljsku zastavu, dok za društva i privatna lica ostaje na snazi naredba iz 1880. o slobodno i upotrebi trikolora.19 To je, u stvari, .značilo izbjegavanje opasnosti da pojedini činovnici u svoioi prevelikoj revnosti počnu da vrše pritisak na privatna lica da ističu bosansku zastavu i tako da je u osjetljivoj mjeri daju vid političkog nasilja,što je vlada željela da izbjegne. Zato se ona na početku zadovoljila samo uvođenjem bosanske zastave u državna nadleštva, da bi kasnije, po uzoru na njih, tu zastavu kao svoju prihvatio i narod. i izazvala je zabrinutost kod vlasti. Kalaj je tvrdio da se ona ispoljava u povecanoj samosvijesti srpsko-pravoslavnog dijela stanovništva", ali se ne pokazuje kao neposlušnost ili neprijateljski odnos prema upravi, nego samo kao povećarno samoosjećanje, jedno izraženije ispoljavanje srpske svijesti". Toj pojavi kao i nekim drugim vezanim za nju, trebalo je, po Kalajevam mišljenju, uklonit!i tlo u zemlji upotrebom različitih sredstava.2 Jedno od takvih sredstava bilo je i uvođenje bosanske nacije.

2.5. Pokretanje „Bošnjaka“ i pokušaj proglašenja bosanske nacije

Devedesete godine devetnaestog vijeka počele su na slovenskom jugu, pa i u Basni i Hercegovini, u znaku pojačanog srpskohrvatskog spora. Taj spor u Hrvatskoj se manifestuje u veoma oštroj formi od 1891, kada Josi'p Frank preuzima organ Stranke prava "Hrva1}slm", u kome vodi sistematsku antisrpsku propagandu. U nastojanju da Kalajevom režimu obezbijedi puni oslonac u Stranci prava i u hrvatskoj buržoaziji i da tako odvrati režim od dotadašnje politike oslonca na srpsko građanstvo, Frank sve češće optužuje Srbe u Hrvatskoj da rade li interesu Srbije kao njeni plaćeni eksponenti. Uporedo s tim ,negirao je postojanje srpske nacije, što je na srpskoj strani izazvalo reakciju negiranja hrvatske nacije.! U to vrijeme

u ,Dalmaciji kulminira sukob između srpske i hrvatske buržoazije. S druge strane, smjena na prijestolu u Srbiji 1889. ,i promjene nastale u vezi s njom imale su za posljedicu povećanu srpsku nacionalnu propagandu u Bosni i Hercegovini. Iako je i dalje politika srpske vlade bila opterećena tajnom konvencijom kao teškom morom, ipak je nastupilo razdoblje slobodnijeg pisanja srpske štampe o prilikama u Bosni i HercegoVini, u kome su kritički tonovi i antiokupacijska raspoloženje dominirali. Kalnoki je tvrdio u austrijskoj delegaciji da je za pogoršanje odnosa između Austro-Ugarske i Srbije poslije abdikacije kralja Milana srpska štampa krivlja od vlade.

Treba reći da je pokretanje "Bošnjaka" i pokušaj proglašenja osmanske nacije bio prirodan ishod dotadašnje nacianalne p0litike režima, dok je porast srpskog nacionalnog pokreta početkom devedesetih godina poslužio kao P51vod da se ubrza uvođenje bOsanske nacije pokret zaustavi. Pored širenja bosanske nacionalne ideologije, "Bošnjak" je trebao da ostvaruje i druge zadatke koje je režim imao u vidu prilikom njeovog pokretanja. Tu se radilo, prije svega, o pisanju protiv naconalizacije Muslimana u smislu prihvatanja srpske, odnosno hrvatske nacionalne ideologije, o stvaranju rascjepa između Bosne i Hercegovine, s jedne strane, i Srbije i Crne Gore, s druge strane, 0 populariziranju svih mjera uprave i '0 stvaranju varljivog utiska da su sve te .... mjere rezultat stvarnlih potreba zemlje. Ovo izdašno subvencioniranje ,;Bošnjaka" i njegovog vlasnika sumnjiv je dokaz da je list bio u rukama režima oruđe kojim je Vlada proturala svoje ideje i pomoću koga je okupljala najodanije privrženike. Jednako to pokazuje i Kalajeva lična briga oko uređivanja ista i njegova odlučnost da list istraje na svom programu. Zbog toga je zatražio od Kučere da se nađe povjerljiva ličnost ("Strohmann"), čije bi ime, umjesto Kapetanovićevog, figuriralo kao ime vlasnika lista.

Već 1893. Kalaj istupa u javnost određenije. Na sjednici austrijske delegacije održanoj te godine on govori o bosanskoj naciji kao tekovini istorijskog razvitka. Tom prilikom je istovremeno naglasio da je rješenje nacionalnog pitanja u BiH neizvodljivo izvan okvira bosanske nacije, jer je u Bosni potpuno nepoznato „srpsko-hrvatsko“ ime, aoni koji se nazivaju danas Hrvatima, nikad neće prihvatiti srpsko ime. Time je Kalaj uvođenje bosanske nacije kao rješenje nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini dao vid mjere koja nije nametnuta , nego koja je izrasla u priliku zemlji. Mislio je da će u sjenci toga rada na afirmaciji bosanske nacije naići na manje otpore i u zemlji i van njenih granica.

Interesantno je da u izvornoj građi, ako se izuzme Kalajeva istupanja u delegacijama nigdje direktno ne govori o bosanskoj naciji. Najvjerovatnije je da nije ni postojao detaljnije razrađen koncept o njoj. U složenim nacionalno-vjerskim odnosima u Bosni teško je bilo to i učiniti. Kalajeve ideje je jedino razrađivao „Bošnjak“ dok su upravi služile kao širok okvir iznalaženja sredstava za afirmaciju bosanske nacije.

3. VJERSKA POLITIKA REŽIMA

S obzirom na ulogu vjere u životu svake od triju nacionalno-vjerskih grupa u Bosni i Hercegovini, vjerska politika režima uklapala se u njegovu opštu politiku učvršćenja Monarhije u okupiranoj zemlji i ostvarivanja ciljeva okupacije. Otuda je i odn{)s režima prema ·vjerskim zajednicama u zemlji bio određen političkim motivima. U osnovi tog odnosa stajala je težnja da se vjerske zajednice što više adaptiraju potrebama uprave. Prvi krupni koraci u tom pravcu učinjeni su neposredno poslije okupacije. Do dolaska Kalaja na čelo bosanskoheI1cegovačke uprave regulisan je status katoličke i pravoslavne crkve, dok je regulisanje položaja ,islamske vjerske zajednice bilo u toku i Kalaj ga je priveo kraju.

3.1. Odnos prema katoličkoj crkvi

Kao katolička sila, Monarhija je morala da ojača u Bosni i Hercegovini katoličku crkvu. To joj je bilo potrebno i radi učvršćenja svoje vlasti u okupiranoj zemlji i radi uspješnijeg obavljanja svoje misije na Balkanu. U oba slučaja crkva i država imale su zajednički da nastupaju i da ujamno potpomažu preduzimanje mjere na stvaranJu čvrste organizacije katoličke crkve. Radi ostvarenja toga cilja Zajednjička vlada vodi pregovore sa sv. Stolicom, koji se završavaju zaključivanjem ugovora 8. juna 1881, kojim se uvodi redovna katolička hijerarhija u Bosni i Hercegovini. Ugovorom je predviđeno osnivanje nadbiskupije u Sarajevu, kojoj se podređuju sve "biskupske stolice podignute ili koje se u budućnosti imaju podignuti" u Bosni i Hel1Cegovini. Car dobija "privilegij da imenuje nadbiskupa i biskupe u Bosni i Hercegovini" i to "u formi i po pravilima ustaljenim za prezentiranje na biskupske stolice u njegovom carstvu". Ugovorom je predviđeno i plaćanje visoke crkvene hijerarhije iz državnih sredstava. Na bazi ovog ugovora papa izdaje bulu 5. avgusta 1881. kojom zvanično proglašava redovno uvođenje katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Tim aktom Austro-Ugarska ostvaruje svoje ciljeve u pogledu organizovanja katoličke crkve u okupiranaj zemlji. S jedne strane, crkva je stavljena u potpunu zavisnost od uprave, dok su, s druge strane, fra-njevci, za koje se vjerovala da su nedorasli da vode katoličku crkvu u novim uslovima i u čiju se pouzdanost sumnjalo., izgubili dotadašnju privilegiju isključivog prava na duhovnu pastvu.

Franjevci su sa oduševljenjem pozdravili dolazak katoličke Monarhije u Bosnu i Hercegovinu, ali su se ,razočarali uvođenjem svjetovne hijerarhije, jer su u tome vidjeli čak i opasnost za svoj opstanak. Svakako, ta je strahovanje bila pretjerana, kao što je bila neosnavana i sumnja nove uprave u njihovu pouzdanost. Oni od pače tka pokazuju lojaIno držanje prema Kalajevoj upravi, pa će vlasti zbog toga pokazivati puna razumijevanja za njihove interese u sporu sa hijerarhijom na čelu sa nadbiskupom ŠtadJeram. Apel izvještavao Kalaja krajem 1882. da franjevci u Hercegovini vrše snažan i u najvećoj mjeri pozitivan uticaj na katoličko stanovništvo. I ako. tu i tamo prekoračuju svoj djelokrug rada, stvar je vlade da takve težnje suzbije snažnim potpomaganjem reda i uticajnog biskupa Bucanjića. U jednom

izvještaju Zemaljske vlade je provincijal LI Hercegovini, fra Lujo Radoš, ocijenjen kao "vatreni" pristalica nove uprave, koji je u svojstvu provincijala radio u "punoj saglasnosti" sa vladam.) .

Zbog takvag držanja franjevaca i iz želje da se katolička crkva u pogledu organizacije i discipline učvrsti, Kalaj nastoji da spor između franjevaca i Štadlera izgladi na zadovoljstvo obiju strana. Neposredno poslije dolaska na čela basanskohercegovačke uprave on obećava generalu franjevačkog reda da će prikazivati prema redu "Najveću blagonaklonost". Režim je ipak dao prevelike ovlasti katoličkoj crkvi i mnoge njene funkcije poistovijetio sa političkim životom , što je dovelo do nesuglasica među ljudima drugih konfesija.

3.2. Odnos prema pravoslavnoj crkvi

U toku neposrednih priprema za okupaciju zvanični faktori LI Austro-Ugarskoj dolaze do uvjerenja da je potrebno odmah poslije zaposjedanja Bosne i Hercegovine preduzeti mjere na pri1agođavanju pravoslavne crkve potre!b3Jma nove uprave. Svom memoaru od 1. maja 1878. baron Temel smatra da se te mjel moraju preduzeti što je moguće prije, za razliku od vjerskih stvari muslimana i katolika koje u prvi mah mogu ostati nedirnute. Ta žurba u regulisanju crkvenih prilika kod pravoslavne crkve imala je u osnovi dva politička motiva. Prvi motiv bio je težnja za stvaranjem uslova koji bi pravoslavnu crkvu stavili u službu nove uprave i učinili je njenim osloncem, a drugi, da se odstranjivanjem grčkih vladika, omrznu tih u narodu zbog svojih đ, upotreba, pridobije pravoslavno stanovništvo. već na početku okupacije. Uz ovaj drugi motiv vezano je i ukidanje nekih crkvenih dažbina kOJe su opterećivale srpsko stanovništvo. Sve to trebalo je od početka da pokaže prednosti nove uprave.

Taj cilj bio je eliminisanje pravoslavne crkve kao faktora integracije srpskog naroda oko Srbije. U svojoj noti ministrima-predsjednicima obje države Monarhije, upućenoj 6. novembra 1879. povodom preduzimanja pregovora sa carigmdskom patrijaršijom oko uređenja statusa pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini, ministar spoljnih poslova Hajmerle upozorava na. mogućnost da srpska vlada pokrene akciju za obnavljanje pećke patrijaršije, čime bi se obnovila i njena vrhovna crkvena vlast nad svim hrišćanima srpske nacionalnosti. Monarhija mora sve predUizeti da spriječi ostvarenje toga plana, jer bi onda Srbija stekla "nacionalnocrkvenu atrakciju" za pravoslavno bosansko stanovništvo. "Zato se čini , pisao je Hajmerle, neophodnim, da se ta privlačna snaga već sada na uspješan način preduprječi .

3.3. Odnos prema Islamskoj vjerskoj zajednici

Stvaranje islamske vjerske zajednice nezavisne od Carigrada imalo je prvorazredni politički značaj sa stanovišta odvajanja bosanskohercegova6kih Muslimana od Turske i njihovog vezivanja za Austro-Ugarsku. Kalaj je smatrao da je takvo regulisanje muslimanskiJh vjerskih stvari važnije od već postignutih rezultata na uređenju odnosa hrišćanskih crkava prema Rimu i Carigradu. "Pošto je sultan takođe kalifa, muhamedanci Turskog carstva pa čak i onih provincija koje u posljednje vrijeme ne stoje više pod njegovom vladavinom, vide u njemu ne samo poglavara države nego upravo starješinu njihove religije, tako da je bilo još značajnije nego kod hrišćanskih vjeroispovijesti težiti da se za :muhamedance okupiranih zemalja samostalno urede njihove vjerske prilike, čime će se takođe u političkom pogledu udaljiti više od Konstantinopolja. Taj politički motiv bio je osnovna pokretačka snaga u radu na stvaranju posebne vjerske organizacije bosanskohercegovačkih Muslimana koja bi bila nezavisna od Mešihata.

Već je baron Temel u spomenutom memorandumu od 1. maja 1878. smatrao da se poslije okupacije moraju raskinuti odnosi muslimanskog svijeta u Bosni sa šeih ul islamom.2 Nešto kasnije je, kako smo vidjeli, general Filipović odbio zadatak da radi na pridobijanju Muslimana za ideju stvaranja vrhovnog vjerskog starješinstva za njih u zemlji.

Odmalh poslije zaposjedanja zemlje Filipović počinje da radi na tome. Fra Grga Martić kaže kako mu je general Filipović rekao da bi želio da Muslimani pismeno izraze podaničku odanost caru Franji Josipu i da za poglavara "vjeroispovijedi njihove na mjesto šeih ul islama u Carigradu bude postavljen posebni vođa ka Bosni." Martić dalje tvrdi da je te želje prenio nekolicini muslimana prvaka u Sarajevu i da su oni pokazali spremnost da ih ispune.3

4. FUNKCIJA I OSNOVNA NAČELA ORGANIZOVANJA UPRAVE

Ove ideje su realizovane tako što su vlastima date široke mogućnosti da zvanično komuniciraju sa strankama usmenim putem. To je, nesumnjivo, pojednostavljivalo administrativnu proceduru, ali je otvorilo i put nezakonitom postupanju, kako je to ranije spomenuto. Ustalila se i praksa da predstavnici vlasti ličnim kontaktima sa istaknutim pojedincima objašnjavaju smisao i opravdanost pojedinih vladinih odluka i mjera i da putem ubjeđivanja lome otpore sprovođenju tih mjera i odluka. Takav postupak služio je da se u narodu širi uvjerenje o dobronamjernosti uprave, ali je korišćen i kao zgodno sredstvo za vrše-nje prikrivenih pritisaka i prijetnji. Međutim, takav način komuniciranja vlasti sa domaćim stanovništvom bio je otežan zbog toga što je znatan dio činovnika slabo poznavao srpskohrvatski jezik, što je ponekad dovodilo do zbrke i neprijatnih situacija izazvanih nerazumljivim tumačenjem pojedinih mjera i ocu ka vlasti.. Veoma je bila raširena institucija

počasnih građana. Za počasne v)J građane Svi birani činovnici, počev od najviših funkcionera Zemaljske vlade pa do sreskih predstojnika.

Inspekciona putovanja i razne svečanosti redovno su korišćeni za održavanje ličnih kontakata između predstavnika vlasti i naroda ili lokalnih prvaka. To su, ujedno, bile i :zgodne prilike da se narodu neposredno pokaže snaga vlasti i dostojanstvo njenih nosilaca. Putovanja i svečanosti specijalno su pripremani da bi se postigao takav efekat. Apel je doputovao na svečanost puštanja u saobraćaj mosta na Linm u Rudom, u pratnji husara, činovnika i žandarima na konjima, a dočekale su ga delegacije Višegrada i Rogatice, kao j masa svijeta.

4.1. Osnovni pravci privredne politike

Privredna politika Kalajeve uprave bila je uslovljena zatečenim stepenom privredne razvijenosti zemlje, privrednom strukturom Monarhije i opštim ciljevima okupacije. Osnovni koncept te politike bio je da se podigne kupovna moć bosanskog tržišta za proizvode jz Monarhije da se stvore uslovi za eksploataciju prirodnih bogatstava okupirane zemlje. Ostvarenje takvog koncepta obezbijedilo bi normalno funkcionisanje bosanskohercegova6ke uprave, osiguralo dovoljne ,budžetske viškove za vraćanje okupacionih troškova i, konačno, opravdala ekonomske motive okupacije.

Takva politika računala je na dužu stazu. U prvoj fazi trebalo je stvoriti pretpostavke iZa brži privredni razvoj, da ,bi se kasnije ubirali bogati plodovi. Zbog toga se Kalaj opirao težnjama i jedne i druge polovine Monarhije da se viškovi iz zemaljskog budžeta upotrebljavaju se za vraćanje okupacionih troškova prije nego što se privreda zemlje, uz upotrebu i tih viškova, podigne na stepen koji će eraru obezbijediti dovoljno prihoda da budžetske viškove može upotrijebiti i za investicone poduhvate i za vraćanje okupaconih troškova Monarhije. Politiku koja bi se u početku ustremila samo na eksploataciju zemlje, ne vodeći istovremeno računa io njenom privrednom podizanju, smatrao je kratkovidom i opasnom, jer je vodila, kako se jednom prilikom duhovito izrazio, tome da se ,,zakolje kokoška radi jajeta".

U ekonomskoj politici koja bi podigla konzumnu snagu bosanskog tržišta Kalaj je vidio ne samo privredni interes Austro-Ugarske nego i najbolje sredstvo za uočavanje socijalnog mira u zemlji i suzbijanje težnji domaćeg stanovništva za izlaženje iz okvira Austro-Ugarske i za priključenje slobodnoj ISrbiji i Crnoj Gori ili za vraćanje pod upravu Turskoj izjavljuje u ugarskoj delegaciji 1882. da je cilj njegove uprave dobro uređenje administracije i podizanje blagostanja u zemlji, "jer narod, koga blagostanje raste, nije sklon, da se dade zavesti ili u ustanak upuštati; Sličnu misao ponovio je i 1896. godine. "Privlačiva snaga susjednih zemalja za Bosnu je skoro posve isčeznula, a ona će po sve iščeznuti, čim se zemlja gospodarski i kulturno podigne."3 Baron Benko je tvrdio 1896. godine da bi investiranje dva miliona forinti u Hercegovini vi!še doprinijelo "potpunom odvajanju ove zemlje od Crne Gare"nego bilo kakve administrativne i druge mjere.4

U preduzimanju i spravođenju privrednih mjera motivisanih potrebom poboljšavanja životnih uslova domaćeg stanovništva radi boljeg održavanja reda i mira i suzbijanja nacionalnih pokreta uvijek su bili prisutni ekonomski interes Monarhije i razli<čite političke kombinacije režima, pa su, usljed toga, njihova širina i domet izbili vrlo ograničeni. To jđbilO jedno od najvažnijih obilježja privredne politike režima . Ovu karakteristiku privredne politike režima predstavljalo je izrazito prisustvo države u svim oblastima privredne djelatnosti. To je bila prirodna posljedica stroge centralizacije vlasti i apsolutizma uprave, s jedne strane i zatečene opšte privredne nerazvijenosti, s druge strane. Otuda će se država pojavljivati ne samo kao inicijator svih privrednih poduhvata. nego, i kanaf uz strani kapital, najveći investitor i vlasnik privrednih preduđ

4.2. Finansijska politika režima

Osn ovne pravce finansijske politike režima odredio je zakon o upravi Bosne i Hercegovine iz 1880. godine. Prema tom zakonu, kako je već ranije rečeno, troškovi bosanskohercegovačke uprave imali su da se podmiruju iz· prihoda zemlje, a samo ukoliko bi ti prihodi bili nedovoljni, Obezbjeđuju se dodatna sredstva iz Monarhije, uz saglasnost određenih faktora.

Međutim, u monarhiji su od početka stupanja ovog zakona na snagu postojali snažni otpori bilo kakvom dodatnom finansiranju bosanskohercegovačke uprave, pa i porast okupacionog kredita u toku ustanka 1882. stvorio je !bojazni da će posjedovanje Bosne i Hercegovine previše skupo stajati i pothranjivao u nekim krugovima Monarhije ideju o napuštanju Bosne i Hercegovine. U uvodnom dijelu svoga memoara iz 1882. Kalaj je naglasio da glavne teškoće ako bosanskog pitanja u javnom mišljenju i u predstavničkim tijelima Monarhije pričinjavaju troškovi koje donose oba njena dijela1 '. U koliko bi predstavnička tijela došla do uVJerenja da ce, uprkos značajnim IzdaCIma kOJe Je ustanak nametnuo, posjed Bosne i Hercegovine zahtijevati godišnje na neodređeno vrijeme 10 do 12 miliona Kalaj je smatrao da postoji opasnost da "jednom lansirana ideja" o napuštanju Bosne i Hercegovine dobije širok zamah. na bi seta izbjeglo, potrebno je, po njegovom mišljenju, da obje vlade ubijede predstavnička tijela daće se okupacioni kredit smanjivati i spustiti 'se 11a nivo izdataka pred ustanak. Isto tako, troškovi bosanskohercegovačke uprave u budućnosti ne smiju izlaziti iz akvira visine vlastitih prihoda, šta takađe treba da bude jasna predstavničkim tijelima

Zbog svega ovoga, u finansijskoj politici režima dominirao je interes. Svi napori bili su usmjereni prije svega na ta da se državna kasa obezbijedi daljnjim sredstvima za finansiranje administracije i neophadnih investicija]

4.3. Budžet bosanskohercegovačke uprave

Usvajanje budžeta nije podlijegalo nikakvoj parlamentarnoj proceduri, nego je budžet donosilo Ministristarstvo finansija.

Čitav mehanizam vezan za poslovanje, desetine bio je tako udešen da se eraru obezbijede što veći prihodi. Popisivački organi su posebno materijalno stimulisani da bi pri procjeni visine prinosa išli naruku eraru. U vladinoj naredbi o popisivanju desetine, iz 1883, izričito se kaže da je zemaljska uprava "pripravna primjerno nagraditi one muktare i knezove ili druge osobe, koje su popis desetine bitno potpomogle i mnogo doprinijele za postignuti što bolji uspjeh."J" Naročito je državni interes osiguravao propis o nagrađivanju popisivača prema visini ubrane desetine, jer su popisivači bili materijalno zainteresovani da procjene budu što veće i da ta'ko sami dođu do što veće zarade. Usljed toga, procjene su ponekad bile i mnogo veće od stvarnih prinosa, što su i same vlasti priznavale.20 Bilo je i druge vrste :doupotre1ba. Dešavalo se da neki popisivači uzimaju novac da bi upisali manji prinos ili su u popisne dokumente unosili čak i dvostruko veće sume od procijenjenih."l Takva praksa oštro je kritikovana u opozicionim krugovima Monarhije. Pojedini poslanici u delegacijama često su iznosili i konkretne primjere, prema kojima su procjene desetine bile i po nekoliko puta veće od stvarnih prinosa.22

Organi vlasti su kontlrolisali procjenjivanje desetine i intervenisali u e scesnim slučajevima, ali ni takve slučajeve nisu mogli iskorijeniti jer su proizilazili .iz postojećeg sistema procjenjivanja. Na temeljitije i šire ispravke procjena nije se išlo, jer to nije bilo u interesu erara. Otuda su rješavane samo pojedinačne žalbe, dok su kolektivni zahtjevi odlučno odbijani. Sreski predstojnik u Gračanici odbio je J893. da primi žalbl}.20 seljaka iz sela Osječana protiv procjene desetine.2đ

Prema zvaničnim podacima, u 1896. su izvršene 2.662 egzekucije.I poreski dugovi bili su veliki, posebno u lošim godinama. Raspoloživi statishčki podaci pokazuju da su se u nekim godinama u pojedinim srezovima kretali i do 30% od ukupnog poreskog zaduženja. U 1894. godini naplaćeno je desetine u odnosu na zaduženje u srezovima:

Tešanj 75,4%, Gradiš,ka 89,8%, Kotor-Varaš 97,6%, Ca.zin 88,7"/0, Banja luka 93,4%, Prijedor 96,2% i Maglaj 92,8%. Sljedeće, 1895. godine u Tešnju je napiaćeno 76,6% u Gradiški 70,6% u Kotor-Varoši 89,5%, u Cazinu 87,4%, u ,Banjaluci 88,7%, uPrijedoru 94,2% i u Maglaju 94,8 % 3] Zbog platežne neposobnosti dužnika jedan dio dugova se pre-nosio iz jedne godine u drugu i prijetio da materijalno potpuno uništi dužnike. Budući da su najveći broj dužnika činili sitni seljaci i kmetovi, koji "jedva životare od godine do godine", Zemaljska vlada je npr. smatrala 1888. da je u interesu erara da se njihovi dotadašnji dugovi otpišu, jer bi egzekucija takve dužnike materijalno upropastila i onesposobila za ispunjavanje tekućih poreskih obaveza ,Prema jednom izvještaju barona Benka iz 1887, nekolika sela na Romaniji nijednom nije moglo da plati porez u jesen pa je prava "zagonetka kako ovi ljudi žive seljacima je posebno teško padalo plaćanje desetine u novcu, umjest.o u naturi, zbog opšte .oskudice novca u zemlji. Zato oni ,često zahtijevaju da se takav sistem plaćanja ukine .i vrati na praksu iz turskog vremena, ,kada je desetina plaćana u Proizvodima'lrđXi su takve zahtjeve odlučno odbijale, a njihove inicijatore kažnjavale. rada se nekoliko stotina seljaka iz prnjavorskog sreza skupilo gustu 1891. pred sreskim uredom 'i zahtijevalo da se ubuduće

desetina ne plaća u novcu nego u naturi, sreski predstojnik je uhapsio 20 seljaka, za koje se smatralo da su kolovođe ove demonstracije.

4.4. Oranizovanje modernog bankarskog sistema

Do okupacije nije bilo u Bosni i Hercegovini organizovanih lančanih institucija koje bi potpomagale privrednu aktivnost u zemlji. Wn,ovim prilikama, nastalim iza ,okupacije, uvođenje jednog modernog kreditnog sistema pokazalo se neophodnim uslovom za razvoj privrede na kapitalističkoj osnovi. Pokrećući inicijativu za osnivanje prvog novčanog zavoda u Bosni i Hercegovini, Zajedničko ministarstvo finansija je smatralo da je takav zavod hitna potreba u zemlji u kojoj "treba tek da se izvrši preobražaj naturalne u novčanu privredu.

Ukoliko je za takav poduhvat nedostajao domaći kapital, Kalaj preduzima korake da za njega zainteresuje banke iz Monalhije. Na njegovu inicijativu uz saglasnost austrijske i ugarske vlade Union banka iz Beča osniva 1883. prvi novčani zavod u Bosni i Hercegovini - "Privilegovano odjeljenje Union banke za Bosnu i Hercegovinu" sa kapitalom J!' od 2 miliona forinti. Osnivanje toga zavoda Kalaj je motivisao nedostatkom kreditnog kapitala potrebnog za razvoj industrije i trgovine i za organizovanje hipotekarnih poslova. Uz to je računao da Će aktivirati "sterilne" sume kapitala u zemlji putem štednih uloga2lvKada se radi o hipotekarnim poslovima, Kalaj je u prvom redu mislio na obezbjeđivanje hipote'kar.nih zajmova zemJjoposjednicima i na sprečavanje njihovog materijalnog propadanja. "Sada ja upravo držim za hitno nužno krčenje puta solidnimhipotekarnim poslovima, da bih prije svega sačuvao muhamedanske zemljoposjednike od potpunih materijalnih ruina.'" S obzirom na funkciju banke te nesređene prilike Ll zemlji i određen rizik u poslovanju, Zemaljska vlada joj je dodijelila niz privilegija. Dobila je pravo posredovanja kod svih finansijskih operacija državne uprave, opština, javnih korporacija, pojedinaca i dr. Zemaljska vlada se obavezala da će erarni novac ulagati u banke uz najmanju kamatnu stopu i za te poslove obezbijediti joj pristojnu proviziju.4 Godinu dana poslije osnivanja odjeljenje Union banke u Sarajevu dobilo je od vlade koncesiju za prodaju duvana u Bosni i Hercegovini uz proviziju od 7% od veleprodaje. Ovi poslovi donosili su banci znatne dobiti. Prema zvaničnim podacima, čista dobit iznosi,la je 1885.45061 forintu, 1886. godine 58871, a 1887. godine 68450:v Po osnivanju razvila je i hipotekarne poslove. Davala je hipotekarne kredite zemljoposjednicima i seljacima za otkup kmetskih seli šta i posjeda Muslimana koji su se iseljavali. može davati te zajmove. Iz sredstava Log fonda Zemaljska vlada osniva 1889. "Bosansko-hercegovački hipotekarni kreditni zavod".

Otuda su domaći poslovni ljudi počeli da se povezuju sa novčanim institucijama izvan Basne i Hercegovine. U tome su prednjačili Srbi, koji su ,bili privredna najaktivniji. Oni uspostavljaju poslovne kontakte sa srpskim novčanim zavodima u Monarhiji. Kada je 1895. godine osno-

vana Srpska banka u Zagrebu, među njenim osnivačima našlo se i sedam uglednih :Srba iz Sarajeva, Mostara, Tuzle i Brčkog.J4 Ovakvo povezivanje srpskog kapitala na nacianalnoj osnovi nije vladi odgovaralo iz nacionalno-političkih motiva, pa će ana tražiti načine da ga osujeti. To pokazuju i zabrane crkveno-školskim ,opštinama da upisuju akcije Srpske banke u Zagrebu, 'o čemu je ranije bila govara.

S jedne strane, povećane potrebe za kreditima, a, s druge strane, bojazni od povezivanja domaćeg poslovnog svijeta sa nacianalnim novčanim institucijama izvan Basne i Hercegovine upućuju Kalaja na osnivanje jednog krupnog novčanog zavoda u Bosni i Hercegavini, koji bi svojim poslovanjem u većaj mjeri udovoljavao kreditnim potrebama u zemlji i umanjio mogućnost širenja nacionalno-političkih uticaja putem novčanih zavoda iz Monarhije. Kalaju polazi za rukom da za takav paduhvat zainteresuje Wjenerbankverein i Ugarsku banku za industriju i trgovinu, pa Zemaljska vlada u sporazumu sa tim .bankama osniva 1895. Privilegovanu zemaljsku banku za Basnu i Hercegovinu, sa kapitalom ad 4000000 ,forinti /8000000 kruna!. Za bosanske prilike to je bio ·ogroman kapital za koji su ljudi u "ana vrijeme čuli tek pričati", pa banka, zahvaljujući svojoj finansijskoj snazi, od početka guta sitne novčane zavade. Čim je osnavana, preuzima Bosanska-hercegovački hipotekarni zavod i Bosanska-hercegovačku narodnu dioničku banku.16 Do kraja Kalajeve uprave banka at vara svoje filijale u Mostaru, Banjaluci, Tuzli i Brčkom. Da bi što uspješnije poslovala, vlada jaj je dala niz privilegija, a posebna u oblasti hipatekarnih poslova. Već u poslovnoj 1896. godini banka izdaje kredite u visini od 9 156737 farinti i ostvaruje dobit od 10%.17 U 1901. godini banka ostvaruje dobit u iznosu ad 825628 kruna ili 10,3% od akcionog kapitala,18 šta najbolje pokazuje koliki su bili povoljni uslovi za njena poslovanje i kolika je bila širina novčanih ope-racija koje je obavljala. Ona preuzima i veleprodaju 'duvana, a uz ta 'Od 1898. počinje da se bavi li 'Otkupom šljiva.19

ZAKLJUČAK

Kalaj dolazi na čelo bosanskohercegovačke uprave u trenutku kada se ona nalazila u dubokoj krizi izazvanoj ustankom u Hercegovini 1882. godine. Njegov neposredni zadatak bio je da tu krizu otkloni uspostavljanjem reda i mira u zemlji, a dugoročni da postepeno ostvaruje pretpostavke za trajnu realizaciju ciljeva okupacije. Kako su ti ciljevi bili veoma široki i ambiciozni, oblikovanje i funkcianisanje Kalajevog sistema uprave moralo je biti uslovljena uticajem niza faktora, od kajih su bili najvažniji nacionalna-vjerske, političke i socijalne prilike u Bosni i Hercegovini, nacionalna-politički odnosi u Austro-Ugarskoj i opšte prilike na Balkanu. Otuda su cjelovit profil Kalajevog režima odredili struktura stanovništva u Bosni i Hercegovini, ustavna uređenje Monarhije i, s. tim u vezi, državnopravni polažaj Bosne i Hercegovine i najzad balkanska politika Austro-Ugarske.

Kako. je bosanskohercegovačka društva u nacionalno-vjerskom pagledu bila podijeljena i pokazivala različite političke pa i socijalne težnje, režim se izgrađuje kao. faktor koji održava ravnotežu snaga. S druge strane, socijalna struktura stanovništva Bosne i Hercegovine, u kojoj

je .dominiralo. agrama stanavništva i u kojoj je građanstvo nerazvijeno, pogodovala je u vađenju i funcionisanju jednog konzenativnog sistema uprave, kakav je bio Kalajev.