Benjamin Korn

PUTOVANJE DO NAKRAJ NOI: SLUAJ CELINE

Sarajevske Sveske br. 10

Prevela Ivica Duhovi - akni- polemika u povodu 100. roendana pjesnikovog 27. svibnja 1994 -

Louis-Ferdinand Destouches alias Celine bio bi kao kolaboracionist stavljen pred specijalni sud ili po kratkom postupku strijeljan, da su ga se osloboditelji Pariza doepali 1945. godine. Danas Francuzi stavljaju Louis-Ferdinanda uz bok Marcelu Proustu i slave ga kao jednog od najveih pjesnika stoljea.Kad je tono prije pedeset godina, neposredno nakon iskrcavanja saveznika na Normandiju, Celine pakirao svoje kofere, istio svoje bankovne raune i imetak od milijun franaka dao uiti u svoj ogrta, nije se radilo o njegovoj slavi ni o njegovom ugledu nego o njegovom ivotu. Ni u snu se nije smio nadati da e knjievna Francuska u jesen 1993. godine grozniavo iekivati objavljivanje etvrtog sveska njegovih sabranih djela, da e ga diljem zemlje slaviti kao preporoditelja francuskog jezika, izvornog stilskog genija (prepoznatljiva na prvi pogled na stranicama osutim tokama, kao da je netko po njima mlatio vrkom vretena), niti da e njegove zloglasne, hukake pisanije biti sasvim zaboravljene, povuene iz prometa, dokinute u svom fizikom postojanju i da ih, izuzimajui mali broj opinjenih strunjaka koji ih po astronomskim cijenama kupuju na crnom tritu knjiga, nitko nee voditi na svojim popisima, kao to ni Povijesna biblioteka Pariza ne biljei niti jedan primjerak Malenkosti za pokolj ili kole kadavera.Na pojavljivanje istih jo e se dugo morati ekati, jer prijatelj i neprijatelj urotili su se u grotesknom savezu kako bi tlaili tri sredinja djela svjetski slavnog autora: Celine odredbom svoga testamenta a drava zakonom. elja autora da se ugled njegovih ljepoduhih djela ne umrlja, dvostruko je zapeaena i zabravljena zabranom spisa koji hukaju narod.Da jedan slubenik Povijesne biblioteke nije pokazao puno razumijevanje za moju posvemanju bespomonost, stavivi mi na raspolaganje svoj primjerak Malenkosti za pokolj, iz opsene sekundarne literature ne bih osjetio niti djeli onog silovitog elektrinog naboja mrnje koja Celineove antisemitske pamflete ini munima a njihovu zabranu negdanjim skandalom u suvremenoj europskoj knjievnosti; skandal o kojemu se izvan Francuske nita ne zna a unutar Francuske nita ne govori. Sve dok njegovi sredinji rasistiki elaborati ne budu dostupni itateljima, Celine ostaje nepoznat autor o kojemu je sve to se kae pogreno. Celine cenzurira sam sebe, Francuska cenzurira Celinea a cenzurirajui njega Francuska cenzurira i svoju vlastitu povijest: povijest antisemitizma i kolaboracije s njemakom okupatorskom vlau.Ernst Jnger, asnik njemakog Wehrmachta u Parizu, zabiljeio je u svoj dnevnik od 22. lipnja 1944. godine sljedee: "Heller, koji se vratio iz Berlina i iji vlak je napadnut s brodova..., ispriao mi je da je Celine odmah po iskrcavanju zatraio papire od veleposlanstva i da je ve pobjegao u Njemaku. udnovato je kako ljudi koji hladnokrvno zahtijevaju glave milijuna drugih strahuju za svoj vlastiti bijedni ivot."Jedva 48 sati poslije pomorskih i zranih napada na francuskoj sjevernoj obali, koji su bili odluujui za ishod rata, 8. lipnja, Celine si je priskrbio dvije inozemne putovnice s vizom, ispraznio je zlato iz svojega sefa u Credit Lyonnais banci, pohranio svoje rukopise kod prijatelja i suradnika i nikome, osim vlastitoj majci, nije rekao niti rijei o predstojeem bijegu.Celine se osjeao ugroenim. Bio je primio tri zlokobna mala kovega i vie anonimnih pisama. Nije se usuivao izlaziti iz kue bez pitolja, koji mu je kao dokaz povjerenja u okupiranom Parizu, zajedno s dozvolom za noenje oruja, predao osobno Hermann Bickler, ef politikog prosvjeivanja neprijatelja za Zapadnu Europu. Osjeao se uhoenim, okruen neprijateljima koji su sanjali jedino kako e ga proparati i poslati na onaj svijet. Osjeao je kako pod krovovima Pariza, na koje je gledao iz svog stana na Montmartreu, bujaju milijuni ubojitih nakana usmjerenih protiv njega. Znao je da je na crnoj listi.Kratko nakon njegovog odlaska, samo koji mjesec prije oslobaanja Pariza, prijetnje su se poele ostvarivati, egzekucije i osude na smrt izvravane su u kunim veama, na vratima stanova ili na ulici. U prosincu 1944. godine prilikom mijenjanja automobilske gume na Bulevaru invalida, pod ni do danas razjanjenim okolnostima, s lea je ustrijeljen Celineov izdava Denoel. Celine, njegov knjievni ortak, bio je izvan dohvata.Dana 17. lipnja 1944. godine, saveznici su u meuvremenu podigli mostobran na Normandiji, hitao je Celine sa svojom enom, plesaicom Lucette Almansor, prema Gare de l'Est. Osim puno kofera s garderobom plesaice, nosili su i njezin ajnik i njezinu maku Bebert, za koju je Celine takoer morao zatraiti zdravstvenu putovnicu (i koja u njegovom romanu iz njemakih vremena Od dvorca do dvorca umire najdirljivijom smru kakvu nije podario nijednom ivom biu iz svojih romana), zatim dvije krivotvorene putovnice s izmiljenim imenima, koje je Celine dobio poetkom veljae, no prije svega i za svaki sluaj: dvije ampule cijankalija.A kamo su hitali? Njegovom novcu. Celine je htio do svoga novca. Bila je to jedina mogunost za preivljavanje. Jo prije rata bio je poloio novac u jednu banku u Danskoj. I sada je hitao po taj novac, lavovski dio prihoda steenih od Putovanja do nakraj noi, koje je prema vlastitom iskazu napisao da bi na posljetku imao novaca. Novac! U ifriranim pismima svojoj nekadanjoj danskoj ljubavnici Karen Marie Jansen s njenou naziva ga moja djeca, a ona je uzvratila da su njegova djeca dobro i dobro se osjeaju u svome vrtu.Zaputio se Celine prema tom danskom vrtu u kojem je lealo zakopano njegovo blago, iako je potrajalo dok puno kasnije nije doao do njega putujui posljednjim vlakom pod kiom bombi kroz posljednji izlaz prema sjeveru.Za poetak putovao je prema onoj Njemakoj na ijim granicama se odigravaju prva poglavlja njegovog legendarnog romana, s ogromnom razlikom to je 1914. branio od zakletih neprijatelja boche-a one kod kojih je sada, na kraju II. svjetskog rata traio utoite. Hitler je ve peti dan napadao Englesku, a toga dana napadima se pridruila i njegova V-r, "svemono nacistiko oruje", sijui jo jedanput prije skonanja svog zloinakog reima unitavanje i smrt. Tono tjedan dana ranije SS-divizija "Das Reich" zatukla je sve ivo u Oradour-sur-Glane. Celine je opet putovao. I no se inila beskrajnom.Tko je jedanput proitao te stranice, od kojih se ovjeku zamuti u glavi, teko da e ih zaboraviti. Kroz beskrajnu no jezdi oklopljeni konjanik Bardamu na skeletu svoga apokaliptinoga konja, vraa se iz boja pored povorki ranjenih i redova mrtvih, kroz kiu metaka, ususret smaknuima i strijeljanjima, da bi se na kraju, ugledavi svjee zaklanu telad i svinje, skrhao i pao u nesvjest.Strah je rije vodilja romana Putovanje do nakraj noi, uzavreli, sudbinski strah u koji su uvueni prijatelji i neprijatelji, strah u meteu bitke, bestijalni strah, strah od smrti, strah kreatura, strah to se dimi poput lave, kaotini strah, strahurina kao sr ovjekove due, strah nezamislivih razmjera, kao da je netko skupio u sebi strah cijelog svemira. Celineovi opisi bitke slie prizorima iz pakla Hieronima Boscha, a prizori sela, sjenika i zvonika koji nestaju u ognju mogu se po upeatljivosti mjeriti sa stranim vizijama srednjovjekovnih slikara koji nas pritiu iz naih prasjeanja.Celine nije 'iznaao' svoj neusporedivi stil pisanja, toliko osoben i srodan mitraljeskom staccatu, reenice kratka daha sa znamenite tri toke na kraju. One su odraz njegove due. S njim su u bijegu, s bjelinom u oima, one ikljaju iz toki poput nagaznih mina pod nogama bjegunaca, iznebuha slomljene reenice koje kao da se pritaje, oslukuju a onda nenadano kao divlji zeevi dadu petama vjetra, otpoete, prekinute reenice, smrtno pogoene u samo srce.Celine ne opisuje. On je unutarnji portret ovjeka zapaljenog ratom, kojega prodire plamen, a on urla i psuje i proklinje rat i opinjen je njime i izgara u njemu. Roman je egzorcist a Celine je opsjednuti. No, strah se ee pretvara u mrnju nego u ljubav i koraljno meka osjeajnost okamenjuje se u Celineu u greben mrnje na koji e se krvavo nasukati njegovi neprijatelji.Gotovo je nemogue zamisliti kakav je dojam ostavio na suvremenike ovaj antiratni roman iz 1932. godine. Aragonova supruga Elsa Triolet prevela je knjigu na ruski, a Simone de Beauvoir tvrdi da je Sartre znao napamet cijele pasuse knjige u kojoj je junatvo ivotinjsko a kukaviluk ljudski. ("Jesam li ja doista jedini kukavica na kugli zemaljskoj, jedincati zalutali meu dva milijuna junakih, do zuba naoruanih luaka?")Celine je bio miljenik francuske ljevice i miljenik francuskih desniara, miljenik plesaica koje je volio i miljenik sviju. Populistika desnica oboavala je cinika ("ovjek upranjava bratstvo s dosadom a ubijanje s oduevljenjem"), jer nitko kao on nije vladao argotom i govorio istim, raskonim jezikom irokih narodnih masa. Pacifisti su cijenili protivnika rata, premda je Celine mrzei rat svim svojim protivnicima elio trenutnu smrt i osobno bio najdublje ratnike naravi. Ljeviari su cijenili ovjeka iz naroda, protivnika kolonijalizma koji se rugao francuskoj nazonosti u Africi, a pritom nisu iitavali kako su crnci za Celineov alter ego - Bardamu bili "pasivni zbog otupjelosti", a njihova plemena "potpuno oglupavljela totemima".Tek nakon to se pozabavimo malo lektirom njegovih rasistikih pamfleta, postaje razvidno da on jazz u svojoj profaistikoj tvorbi rijei naziva "idovsko-crnako-anglosaksonskom glazbom". Trocki, veliki poznavatelj i ljubitelj svjetske knjievnosti, cijenio je Celinea i svrstavao ga u red sonih francuskih narodnih pisaca predvoenih Rabelaisom. Samo je Maksim Gorki u svojem izvjeu na prvom kongresu sovjetskih pisaca udesnom vidovitou prorekao da je "Celine zreo za faizam".Da nije bio gost njemakog Ministarstva vanjskih poslova, Celine jedva da bi si mogao priutiti odsjedanje u "Brenner s Park Hotel" u Baden-Badenu. Bio je to hotel samo za tajkune, visoke funkcionere Treeg Reicha, generale i njihove supruge koji su imali povlasticu boraviti u njemu i koji su si to mogli dopustiti. Usred rata u njemu je bilo svega i svaega. Dok su saveznici nadlijetali ljeilite i trusili teret bombi na velike gradove June Njemake, direktor hotela Josef Schelmann dao je dopremati zrakoplovima u Baden-Baden delikatese iz cijeloga svijeta: bilo je tu maslaca i ueerenog voa, divljai i ampanjca, lososa i kavijara, a znameniti bouillabaisse posluivao se u "Brenner s Park Hotel" moda jednako izdano i na sve mogue naine kao i u "Tour d'Argent", gdje ga je jeo Ernst Jnger. Riba, koljke i plodovi mora stizali su s novoskrojenih granica Reicha, s maurskih ili panjolskih obala, torte iz Bea, a vino iz Bordeauxa.Celine je sjedio kao na eravici, iz Francuske su nadirali kolaboracionisti, uglednici i ministri u bijegu, poput kokoi u jatima. Glavu je morao skloniti u nekakav pregraeni stan, sobicu, iz koje ga je izvukao Karl Epting, glavar Njemakog instituta u Parizu, takoer izbjeglica iz francuskoga glavnog grada. Pribavio mu je propusnicu za Berlin, otvorio put prema sjeveru kamo ga je nezadrivo vuklo.Tih mjeseci Epting se pokazao Celineovim velikim svecem zatitnikom. Otvorio mu je svaki mogui put za bijeg izmeu Pariza i Kopenhagena. Jo u Parizu nabavljao je piscu papir za tiskanje i pretisak njegovih djela kojim se oskudijevalo, jo u travnju 1944. u asopisu La Gerbe glorificirao je Celineovo prednjaenje u kolaboraciji s Nijemcima: "Bespotedni Celineov antisemitizam bio je tada (1937) istinski in hrabrosti, znaajan kao uzor... Celine pripada Francuzima koji su duboko ukorijenjeni u europskom duhu. On nam je srodna dua..." 'Europski duh' je bioloki rasizam i nauk o "arijskom" nadovjeku. Celine ("Fanatini, savreni rasizam ili smrt!") neumorno je ukazivao na svoje bretonsko i flamansko podrijetlo nazivajui sebe biserom bijele rase.Neizbjeno je pitanje gdje je njegova neizmjerna mrnja prema idovima nala svoj vrutak. to su mu idovi uinili? Celineova neusporediva zloa nadilazi sve to se u usporedivim spisima dade proitati. On idove vidi posvuda, u svakoj uroti, oni vladaju Hollywoodom, Ujedinjenim narodima, parikim medijima, zapovijedaju Roosveltu, vode rusku revoluciju, lijenike komore, knjievnu kritiku, banke, pare se s najdraesnijim arijevkama, uniformiraju i razvodnjavaju kulturu, razrijeuju bijelu krv (idov je neka vrsta bijelog crnca, i kao kod svih crnaca njihov duhovni razvoj okonava se u devetoj godini ivota, sposobni su samo za lijenost, parazitizam, bez istinskih nadarenosti i s golemim seksualnim apetitom).No, u Celineovoj odvratnosti prema svemu idovskome ne ui bioloki rasizam, kojega dijeli sa stotinama tisua nacionalsocijalista u Njemakoj i nebrojenim tisuama u Francuskoj, u toj odvratnosti ui bajoslovna doza tjelesnog gnuanja, gaenja, vrijeanja uha i ula mirisa, podraaja na bljuvanje po idovima i svemu idovskome, tako da je nuno predoiti najmunije karikature njemakih novina koje idove predstavljaju kao takore, govnovalje i vampire, da bi se pojmio samo djeli mrnje utjelovljene u Celineovu biu. U Beaux draps (1942) opisuje nain govora blazirane, "poidovljene" francuske kulturne elite: "Nain kojim kroz usta seru po svemu to nema okus po idovima i to ne vonja na dragocjeno idovsko govno."U ovom svom treem rasistikom spisu Celine ide tako daleko da idove optuuje za prevlast u Francuskoj, iako su im ukinuta sva civilna prava, iako su zatvoreni u internacijske logore gdje je "meso takora postalo delikatesa" kao to veli emigrant Hans Sahl, iako bivaju uhieni na ulicama Pariza i deportirani. Ernst Jnger ganut je prizorom djevojaka koje nose idovsku zvijezdu, Pariani na ulicama stanu kao gromom oinuti kad trinaestogodinji djeak, koji je ne eli nositi, sebi oduzima ivot skokom kroz prozor. Celinea to ne dira. Emocionalna smrt gora je od teoretskog rasizma. Izmeu nje i naih pojanjenja zjapi provalija, koja nas dovodi do oajanja."Rasizam iznad svega! Dezinfekcija! ienje! Jedna jedincata rasa u Europi, arijska! ... idovi, afro-azijatski polutani, polucrnci ili etvrtcrnci, bliskoistonjaci, revni prilenici nemaju to traiti u naoj zemlji. Moraju otii! ... To su paraziti koji se ne daju asimilirati, pogubni i ruilaki u svakom pogledu, bioloki, moralno i drutveno, krvopije koje smrde na gnjilou. idovi su na nau nesreu tu. I donose nam samo nesreu... Ili emo se osloboditi idova ili emo krepati sa idovima, u ratu, u burlesknom krianju, u ubojstvenom pocrnenju. Problem rase prevladava, ponitava i brie sve druge probleme" (kola kadavera, 1939).Celineova kola rasizma bila je "Dreyfus afera stoljea", koja je oko 1900. godine rasizam u Francuskoj dovela do toke usijanja. Otac mu je nezaustavljivo bjesnio na masone, bochese, idove, tiradama mrnje protiv tobonjih izdajnika domovine kao vruim eljezom u podatni i poput toplog voska meki djeji mozak utiskivao je otpor prema svemu idovskome.Onaj tko je proitao Celineov autobiografski roman Smrt na kredit, ne moe zaboraviti sliku parike etvrti u kojoj je Celine odrastao, meu "urinom, izmetom i glibom", gdje kue tonu u smradu zaepljenih zahoda u kojima "mu ne doputaju ni guzicu obrisati" (obrisao ju je kasnije o ljude, drutvo i svijet), gdje se "zidovi znoje od straha pred oskudicom", i gdje je drama njegova djetinjstva prolazila toliko nemilosrdno i brutalno da se ovjek vie nego jedanput osjea ponukanim pomilovati po glavi maloga Ferdinanda i zatititi ga od mrnje koja pustoi u njemu briui svaku mekou i njenost: "Istinska mrnja dolazi iz samog dna dubine, iz mladosti koja se bespomono krhala meu huljama. I ona je onda tolika da se od nje krepava..."Kod Celinea se moe govoriti o otupljivanju jedne polovine mozga, o svojevrsnoj sljepoi na jedno oko uz istodobnu prenaglaenu izotrenost drugoga. Njegov klavir ne poznaje srednje oktave, jo u djetinjstvu su mu ih iupali, a izmeu idealiziranja ljubavlju (koju nikad nije imenovao: "Ljubav nije rije koju izgovara mukarac") i zasljepljivanja mrnjom - izmeu prekrasnog opisa one Engleskinje "ije je meso bilo slatkoe od koje se raspada" i napadaja mahnitosti njegovog oca koji se iskaljivao na namjetaju (ili na njemu i majci), Celine je traio pribjeite, izlaz u bezosjeajnosti."Nikad nije govorio o osjeajima, zbog toga ga oboavam", pisao je o svojemu ujaku, a majka, ona gnusna epavica iz Smrti na kredit koja se nije umjela smijati, rekla mu je: "Ima ti srce, Ferdinande, no ono je izmueno". A Celine, kojemu je sve bilo jasno i koji se od svega branio piui, podigao je svojim roditeljima straan spomenik, spomenik eni opsjednutoj bacilima koja ga je prisiljavala neprestano prati ruke i koja je danonono kuhala tjesteninu kako bi ipke iz svog duana zatitila od mirisa jela; spomenik ocu, naprasitu i mrzovoljnu ovjeku "muenu umobolnim slikama... U njegovoj tikvi rojili su se mrakovi u mjeri dostatnoj za dvadeset umobolnica..."Roditelje je Celine opisao s munom, fantastinom podrobnou, prezirao ih je, rugao im se. Ipak, kao usuprot njegovoj volji, slika oca izranjala je u njemu poput negativa koji se nenadano razvija u original. Faizam koji je uzlijetao u Europi, probudio je u njemu, tri godine nakon iznimnog psihikog otpora njegovog autobiografskog romana stare febrilne fantazije i uegao ranu antisemitizma u njegovom mozgu.Celineov rasizam nepobitno dokazuje da predrasuda, ukoliko je dovoljno estoka, ne posustaje ni pred kakvim iskustvenim saznanjima i, usprkos neospornim nadarenostima, inficira glupou i opustjelou cijela podruja mozga. Antisemitizam, koji je u Celineu djelovao poput morskih mijena, nevidljiv na obzoru za vrijeme oseke dok je za vrijeme plime sve silovito potapao, toliko je snaan da ovjek ostaje preneraen pred spoznajom kolika je poznanstva sa idovima Celine u ivotu imao i kolike ljubavi sa idovkama.idova Freuda Celine je nazivao svojim velikim uzorom, "velikim uiteljem sviju nas". idovkama Cillie Pam i Eriki Irrgang pisao je jo prijateljska, pomalo seksualno obojena pisma kad je Sitnice... dao u tisak. I Celineova karakterna crta da su mu pojedini znanci idovi i dalje dragi i da im se divi, iako ih kao cjelinu mrzi kao kugu, doivljava tek krajem tridesetih godina svoju punu i nerjeivu proturjenost, izazivajui iskriave sukobe, dok Celine u pismima proganjanim idovskim kolegama lijenicima u Njemakoj ne zamijeni uloge predstavljajui sebe kao rtvu ije naputanje Pariza posljedica je urote idova.On je rtva a idovi su napadai. On je postupao u samoobrani u ime cijele Francuske. I postao je pas uvar rasizma.U mnogobrojnim pismima koje je potpisujui kao itatelj objavljivao u francuskim novinama Celine je denuncirao idove, direktora Nacionalne biblioteke Huysmansa, ministra Spinassea, znamenitog koreografa Sergea Lifara ije sposobnosti je poricao i prijavio ga Gestapou samo zato to je odbio jedan njegov libreto za balet, denuncirao je i plesaicu Pavlovu kao "poluidovku".No, za Celinea nije bilo poluidova, isto kao to nije bilo "polubacila". Poluidov Proust provlaio je svoj "talmudski sluzavi trag" kroz francusku knjievnost poput stopostotnog idova. Crkva je za Celinea predstavljala najveu smjesu svih rasa i nacisti su je trebali likvidirati ali su zaboravili; ovakvo razmiljanje dijelio je s ostalima upuenima u strog nauk kao naprimjer s Martinom Heideggerom u Njemakoj. Krist je bio idov, papa je poidovljen, kranstvo je idovski izum.Francuze, koji su usuprot rasnim zakonima tri etvrtine francuskih idova sakrili po samostanima, na seljakim imanjima, po privatnim stanovima, u podrumima i ambarima, riskirajui time vlastiti ivot, koji su zvidali njemakim kino urnalima sve dok okupatori nisu poeli ostavljati upaljeno svjetlo u gledalitu, nazvao je nepopravljivim prijateljima idova, "drogiranim filosemitima neosjetljivima na rasnu ugroenost. Naravno da smo ugroeni, pedeset tisua idovskih zvijezda ne mijenja nita na stvari!" Rasna mrnja utisnuta u njegovu glavu plamtjela je poput Kainova usuda, i ona izvjesnost osjeaja o kojemu je pisao: "Beskrajna mrnja dri me na ivotu, ivio bih jo tisuu godina kad bih bio siguran u crkavanje ovoga svijeta", potpuno ga je obuzela, "mrnja koja je tako golema da se od nje krepava... preplavit e svijet, zatrovati ga tako da e u njemu cvjetati jo samo svinjarije, izmeu mrtvih, izmeu ivih..."Kad je Celine krajem listopada 1944. doao vlakom u Sigmaringen, imao je za sobom uzbudljivo putovanje preko Berlina do Rostocka. Berlin je izgledao puput dimnih kulisa s redovima kua iza ijih lica zjapila je ruevna praznina. U Rostocku se uvjerio koliko je ilegalno prebacivanje u Dansku, kroz njemaku ratnu flotu i patrolne amce bilo samoubojstveni poduhvat.Odluio se potraiti francusku koloniju u Sigmaringenu, stvorenu dva mjeseca ranije oko dvorca Hohenzollern, gdje su na veoma uskom prostoru - stijenjeni uz stanovnike dvorca - ivjeli vrhunski francuski kolaboracionisti, krema francuskih suradnika s okupatorom. U potkrovlju je ivio maral Petain sa svojom pratnjom i cijelim generaltabom, smatrajui sebe ratnim zarobljenikom nakon to su ga Nijemci 20. kolovoza silom odveli iz Francuske. Luksuzne prostore Hohenzollerna dijelili su s njim njegov zamjenik Laval i cijeli buket izabranih ministara. Gostoprimstvo sela oko dvorca uivalo je jo 2000 kolaboracionista, kojima je nad glavom visjelo 100.000 godina strogog zatvora i utamnienja, uraunavajui i smrtne kazne. Nastanjivali su prenoita, kole i adaptirane sportske dvorane. ene, koje su kao to je Celine rekao, zgrijeile "horizontalnu kolaboraciju", raale su djecu u jednoj dvorani samostana Fidelis, posebno prilagoenoj za tu svrhu.U Sigmaringenu, u dvorcu i u selu, posvetio se Celine svom lijenikom zanimanju, portvovan kao uvijek. Svojim pacijentima bio je na usluzi besplatno, nabavljao im je lijekove i analgetike podmiivanjem i krijumarenjem, plaajui ih iz vlastitog depa. (Istina je da je Celine cijeli ivot bio siromani lijenik siromanih, no istina je i to da je piui o tome postao bogati knjievnik). Svaki stanovnik Sigmaringena bolovao je od svraba i skoro se svaki razbolijevao od hladnoe.Uz trpezu gdje je jelo bogato zalivano crnim vinom i za kojom su sjedili intelektualci, Celine je ne samo ponovio svoje proroanstvo o porazu Njemake, nego je i predskazao da e na kraju ovog plesa luaka francuski kolaboratori sve izgubiti: ast, posjed, ivot. Konferencija je odravana uz paklenu buku avionskih eskadrila koje su unitavale Dresden a iz daljina su se uli topovi francuske vojske koja je prodirala u Schwarzwald.Dvorska luda Celine svakako je znao granicu pristojnoga i doputenoga i plesao je na njoj mjesearski drsko, nazivajui sebe kasnije zbog te i slinih besramnosti "oporbenjakom Sigmaringena, koji je teutonskom udovitu... usred fosfornih oluja" hladnokrvno prorekao poraz.Opereta je dopjevana. Prije nego to je umjetnik preivljavanja Celine, koji je meu prvima pobjegao u Njemaku i sada ju je prvi naputao, okrenuo lea dekoru, matovitim uniformama i kitnjastom dvorcu koji ga je podsjeao na "bijelog konjia", razmijenio je s Lavalom dozu cijankalija za naslov guvernera francuskog prekomorskog otoka Saint-Pierre-Miquelon. U meuvremenu se general Leclerc sa svojim elitnim afrikim postrojbama, nazvanim od Celinea "senegalski krvnici", zaputio na Sigmaringen.Treba spaavati goli ivot, kako se zna i umije. Domoljubni osjeaji preobraavaju se u instinkt kokojeg jata. Celine se sa suprugom Lucette i jednim pratiteljem ukrcao u vlak 22. oujka. Proli su pored Ulma, gledali iz daljine kako ga prodire plamen, onda preko Nuernberga, Fuertha, Bebra, Goettingena, Hannovera, do Hamburga. Dvadeset puta su presjedali. Nije bilo ni putnih karata ni kontrolora, alteri su bili prazni. Izgubili su dio svojih kofera, Lucettine kastanjete i nakit. Rat je u svoje pande zgrabio Celinea i inilo se da ga silovito dri. Dana 26. oujka u est sati izjutra prolazio je konvoj vedskog Crvenog kria polako kroz eljezniku postaju u Flensburgu. Pria se da je Lucette Almansor, kako bi ga zaustavila, skoila na jedan vagon pri emu bi jamano zavrila pod kotaima da vlakovoa nije zakoio. Tako su u svitanje brzali k nepoznatoj obali.Iza njih ruio se Trei Reich. U Sigmaringenu je zavladala panika. Peten je otputovao u Francusku. "Verdunski junak", na iji grob je predsjednik Mitterrand donedavno jo polagao cvijee, dobio je doivotnu robiju. Laval je pobjegao u panjolsku odakle ga je Franco protjerao; po kratkom postupku osuen je na smrt i strijeljan. Le Vigan je protjeran najprije iz vicarske, a potom i iz Austrije, Luchaire iz Italije. Novinar Brasillach izveden je pred poseban sud i strijeljan. Pisac Alphonse de Chateaubriant nestao je u umama Tirola. U Parizu antisemitski autor Drieu la Rochelle, oenjen idovkom samo zbog njezina miraza a mrzio ju je!, izvrio je samoubojstvo istodobno plinom, otrovom i prerezavi vene. No, Celine je i ovaj put bio neuhvatljiv.Tono osam mjeseci nakon svog dolaska u Kopenhagen, 17. prosinca 1945. godine, Celine je uhien. Prilikom uhienja najprije je mislio da su tri mukarca u civilu plaeni ubojice, napunjen revolver strpao je u dep i pokuao pobjei preko krova. Jo po dolasku u Kopenhagen pustio je bradu da ne bi bio prepoznat, no netko ga je vidio, prepoznao i prijavio. Pariz je zahtijevao njegovo izruenje optuujui ga za izdaju, kolaboraciju i urotu s neprijateljem. Optube koje su za posljedicu imale smrtnu kaznu.Pred zatvorom straarili su stari pripadnici pokreta otpora i lanovi komunistike partije kako bi Celinea, koji je ionako bio iscrpljen i bolovao stare ratne rane, onemoguili u bijegu. U meuvremenu Celine je napisao roman Feerie, u kojemu porie bilo kakvu suodgovornost za strahote rata i sebe predstavlja kao rtvu koja ispata i sjedi u zatvoru za sve kolaboracioniste, profitere i njihove sljedbenike, od Montherlanta do Guitrya, od Cocteaua s njegovom sveanom pjesmom posveenoj Arnou Brekeru, do Claudela s njegovom odom Petaineu.Celine se ne kaje i ne opoziva ono to je govorio ni ono to je inio. Niti jednom jedinom rijeju. Niti jedna vjerodostojna rije aljenja nije prela preko njegovih usana; vijesti o logorima unitenja i plinskim komorama mogle su mu biti povod da zastane i postavi si pitanje nisu li rijei njegove i rijei svih drugih koji su u svojim glavama ubijali i istrjebljivali, proizvodile noeve, muilake sprave, smrtne muke i visoke pei kojima je injen genocid.Jer Celineovi branitelji, neprestano dokazujui kako Celine u stvarnome ivotu ni mrava ne bi zgazio, zaboravljaju kako su naem stoljeu rijei jednako ubijale kao i ruke, govori jednako kao i vojske a knjige jednako kao i odlinici koji su ih pisali i svoje itatelje i uenike potom slali u rat, kao to je inio i Ferdinand Celine. Svoje mlae podlonike - za pravog "Celineovca" svaka rije, svaki prdac uiteljev su poput hostije i truna kria - odgajao je kao oduevljene pristae francuske legije Doriots koja je unitavala po Rusiji. Ili kao to je inio u Njemakoj Heidegger, koji je ideoloko trabunjanje nacista pretvorio na njemakim sveuilitima u dostojanstven nauk upuujui svoje poslunike studente u faistike bande..., ili pak Ernst Jnger koji je paranje trbuha i skidanje glava proglasio aktivnou koja dolikuje ovjeku i svoje mlade itatelje oduevljavao umijeem klanja.Tko je brojio mrtve na njihovoj savjesti? Ili ih oni moda i nemaju na svojoj savjesti, budui da nitko od navedenih mukaraca nije sebi bio upitan i nijedan se nije izjasnio kako je pogrijeio. Kad je nakon rata od Heideggera neki kolega zatraio confessiones, on je to grubo izbjegao, a Celine je u romanu Ferrie napisao "Moja savjest je bez ijedne mrlje."Oboavatelji Celinea naravno pokuavaju, pokazujui sve simptome zaslijepljenosti zaljubljenou, svoga idola prikazivati boljim, iako on nikad nije prihvatio prosjene moralne vrijednosti svojih pristaa; a takozvana "Heideggerova utnja" u Njemakoj jednako je prezriva koliko i isprazno Celineovo govorenje i samo su dokaz koliko su oni do kraja ivota ostali privreni svojim idejama. A moebit je kod oboavatelja rije o samoprijevari, jer njih upravo najvie privlae i veu barbarske namisli njihovih uitelja kojima posramljeni okreu lea.Celine je do kraja mrzio idove. Prikazivao je sebe njihovom rtvom, "novim Dreyfusom" nad kojim je poinjen pravni zloin, kad je ponovno htio biti graanin koji se umije ponaati posluio se njima usporeujui svoje jade s njihovima; svoja tri "njemaka" romana, u kojima je poetni entuzijazam njegovih djela zamijenjen ledenim sarkazmom, poistio je temeljito, iz svojih komentara o epohalnim zbivanjima, o ratu u Aliru, hladnom ratu, Hiroimi i rock and rollu pomeo je sve to je u njima mirisalo na ubojstvo naroda.U njegovim kasnim djelima preovladava jadikovanje nad vlastitom sudbinom i utnja o ubijenima. Celine je majstor blebetanja koja ne kazuju nita, jer iako mu ne manjka divnih i aljivih primjeivanja, iako u romanu Od dvorca do dvorca, koji je napisao u Sigmaringenu, vapaj osuenika na smrt za posljednom cigaretom pojanjava tvrdnjom da su ljudi u naravi roeni sanjari, cijela njegova (uspjena!) strategija sastoji se u tome da izgoni mrtve koji se skupljaju pred vratima njegovih kasnih romana, da im zaepi usta i sprijei ih ui u roman i ukazati na njegove rijei koje su u rukama drugih postale ubojito oruje, rijei koje uskravaju danas kroz usta irinovskog, Le Pena i svih europskih faista od Beograda do Rima, od Moskve do Muenchena, uskravaju i zahtijevaju nova ubijanja i skidanja glava.Celine je svoj proces vodio majstorskom rukom iz Danske, najprije iz zatvora a potom s imanja svoga danskog odvjetnika Mikkelsena, koji je sprijeio njegovo izruenje Francuskoj. U odsutnosti osuen je 21. veljae 1950. na godinu dana zatvora, kaznu koju je ve odsjedio u Danskoj, na novanu kaznu od 50.000 franaka i gubitak graanskih prava. Pet godina poslije svretka rata i s obzirom da je bio optuen za izdaju, presuda je sliila oslobaajuoj.Mogli bismo sada sluaj Celine proglasiti zakljuenim, mogli bismo ga pohraniti zajedno sa spisima drugih pjesnika koji su se, moda malo manje strasno, zapisali kod faista: Ezre Pounda, koji je iz Mussolinijeva Rima na kratkom valu obasipao pogrdama Roosvelta i idove, ili velikog Knuta Hamsuna ija su djela nakon rata graani u Oslu bacali u njegov vrt, Gottfrieda Benna koji je simpatizirao naciste u Njemakoj, prije nego je utekao u svoju, kako ju je obiavao nazvati "unutarnju emigraciju", d'Annunzia koji je Mussolinija proglasio uzorom Nietzscheova bermensch-a, i zauzvrat bio kneevski uzdravan od duea - da se sluaju Celine, koji ipak nije samo sudski sluaj, ujesen 1951. godine nije pridruio i drugi koji je takoer doao pred sud i postao veoma vaan za njemaku povijest: sluaj Ernst Jnger - Celine.Ernst Jnger kao da je imao sreu doivjeti svoju posmrtnu slavu, doivjeti naime da ovjeanstvo iskazuje privrenost ratnikim idejama vie nego miroljubivim i da je stara desnica opet mlada, a mlada ljevica ostarjela.Kao to je Celine proivio oba svjetska rata, Jnger je proivio cijelo stoljee. No, kad su se oba spisatelja, jedan uvjereni nacist a drugi nacistiki plaenik, sreli u Parizu nisu ni slutili da e svaki od njih kroz svoja djela simbolizirati jedan dio povijesti svojega naroda. Meu njima razvila se netrpeljivost na prvi pogled, nijednoj osobi u Jngerovim dnevnicima nije dodijeljeno toliko nenaklonosti, psihikog gnuanja kao Celineu - ali ne zato to je Celine nacist.Jnger pripada onoj vrsti njemakih intelektualaca koji su posluno, u stopu slijedili svoje zemaljske nalogodavce a svoje pobunjenike porive zadovoljavali time to su ih u dnevnicima nazivali slobodom miljenja. Tom slobodom miljenja nepravedno se hrani nae sjeanje. Jer Jnger je u stvarnosti prijateljevao sa svima s popisa parikih kolaboracionista, primao je darove od kazalitarca Sache Guitrya koji je bio vie ratni profiter nego kolaboracionist, pisma od Leona Bloya, Octave Mirbeau i Debussya, posjeivao je esto novinare antisemitskog tiska poput Drieua La Rochella i Abela Bonnarda i naravno sjedite Wehrmachta u Parizu. Vraajui se sa strijeljanja jednog dezertera, pisao je o emocionalnim bojama samoglasnika, a nakon jednog bombardiranja Pariza izjavio je sjajei od sree kako je konano proitao oba dijela Biblije. Prijatelji su mu bili nacistiki dravnopravni slubenik Carl Schmidt i nacistiki kipar Arno Breker, a u vlaku, kojim pred kraj rata putuje kroz Njemaku, oznaava razgovor izmeu dva njemaka asnika koji zahtijevaju strijeljanja vie talaca kao "pocrnen", to je dokaz u prilog tvrdnji da nije mogue nekanjeno biti plaenik barbara, jer ideje tih barbara zaraze i plaenike.Ovaj junaki svijetli lik njemake povijesti, antinacist Ernst Jnger, koji se u Parizu zabavlja poslovima nacista, susree Louis-Ferdinanda Celinea i taj susret je pikantan i paradoksalan jer je rije o najznamenitijem njemakom ratnom piscu I. svjetskog rata koji je u svojim elinim olujama voe jurinih postrojbi nazvao "kneevima rovova", i najznamenitijem antiratnom piscu Francuske koji je nazaboravnim rijeima opjevao kukaviluk pred neprijateljem.Celine u svojim djelima nikad nije otvoreno zahtijevao ubijanje idova. Htio ih je dodue protjerati, poslati na Mjesec, htio im je vratiti birako pravo samo pod uvjetom: "Francuzima birako pravo, idovima urne" - no, izuzimajui ove lako odgonetljive dvosmislenosti, izreene argonom primjerenim faistima, nikad nije pozivao na ubijanje.I odjedanput, u rujnu 1951. godine, u izdanju Julliarda pojavljuje se pariki ratni dnevnik Ernsta Jngera, nazvan Zraenja. U njemu je pod datumom 7. prosinca 1941. godine zabiljeeno izjanjavanje glumice Arletti o Celineu kao dojmljivo lijepom ovjeku, kojega Jnger opisuje kao "visokog, koatog i snanog, s pogledom manino okrenutim u sebe... Izrazio je svoje uenje i zaprepatenje da mi vojnici ne strijeljamo, vjeamo i ne istrebljujemo idove - udno je da netko tko ima bajunete u rukama ne upotrebljava ih neogranieno". "Boljevici bi trebali doi u Pariz i nauiti vas poslu, pokazati vam kako se isti i proeljava stanovnitvo, kuu po kuu. Da imam bajunete znao bih to mi je initi..."Sablazan ovog dnevnikog zapisa i danas ima svoj uinak. Celineovi biografi Gibault, Vitoux, ak i kritini Almeras pokuavaju nai drugi smisao reenog: Jnger nije razumio Celineov "crni humor", njegovu potrebu za "pretjerivanjem i provokacijom", ili je ipak pretjerivao Jnger a ne Celine et cetera.No, Celine je neosporno izrekao navedene rijei, a Jnger nije imao razloga izmisliti ih i znao je koliko dalekosene e biti posljedice objavljivanja istih, pa je u svojemu rukopisu ime Celine zamijenio imenom Merline. Nejasno ostaje tko je potom, neka sotona tiskarske greke ili pak neki aneo, potajno vratio pravo ime u spis; kako bilo da bilo ono se pojavilo jasno i bjelodano.Jnger je ponudio Celineu, kako bi ga izvukao iz neprilike, da e pod prisegom dati izjavu kako nije mislio na Celinea, nego nekog esesovca imenom Merline, koji je uistinu i postojao. Celine, pak, koji sadraj ovih rijei nikad nije porekao, ve je samo obiavao rei kako to nije njegov stil, pokrivan Jngerom - jer obojica su od vrste umjetnika preivljavanja koja se bez obzira na sva razmimoilaenja meusobno pokriva - tuio je sudu Jngerova izdavaa. Ovaj je opet sudu predoio pismo Ernsta Jngera u kojemu on pojanjava kako iza imena Merline doista stoji Celine. Proces tijekom kojega su suprotstavljene strane kao krunski dokaz sucu prezentirale dva meusobno iskljuiva Jngerova pisma, pretvorio se u lakrdiju. Svoje krivokletstvo Jnger je kasnije obrazloio rijeima da nikome nije htio nauditi.No, zar nije ve Hannah Arendt rekla za intelektualce, mislei pritom na svojega biveg ljubavnika Martina Heideggera, da su opasniji nego obini ljudi, jer ne samo da su sposobni za svakakve nitkovluke, nego su ih u stanju i moralno opravdati?Ujesen 1992. godine Louis-Ferdinand Celine pljeskom publike i hvalospjevima kritiara javno je rehabilitiran. Dramu "Crkva", napisanu krajem dvadesetih kad je zapravo bila stanovita najava Putovanja do nakraj noi, veliali su iznimnom jednodunou svi, od takozvanih desnih do isto takozvanih lijevih novina, od Figaroa do Liberationa. Nikome se nije uinilo spornim to je Celineov literarni prvijenac, koji je i sam kasnije drao promaajem, zapravo njegovo prvo estoko antisemitsko djelo. Doista je redatelj najopakije antiidovske dijaloge pobrisao iz treeg ina, ina u kojemu Celine Savez naroda predstavlja kao svjetsku organizaciju kojom vlada idovski novac a idovi vuku sve konce. I doista psiholoke osobine ljigavog idova, koje su u naputcima za pozornicu iskarikirane, u predstavi pretvorene su u vrline dostojne ljubavi, ("odjeven kao poljski idov, dugi crni ogrta, mala kapa, debele naoale, izraeno svinuti nos, kiobran, nazuvci..., on izlazi na pozornicu, prikrada se, skriva" et cetera), to predstavlja varanje Celinea, obmanjivanje gledatelja i uskraivanje obojice za nuno sukobljavanje.No, gledatelji su se ionako pokazali kao suigrai u igri s preostalim rasistikim izjavama, a kad je dobri Bardamu rekao o enama: "S rugobama je gore nego biti sam", cijela dvorana je prasnula u oduevljeni smijeh i kad je u pratnji jednog malog crnca upitan to je s njim nakanio, odgovorio da e popiti njegovu krv pomijeanu s kavom, velianstvenog je okusa!, gledalite je gromoglasno radosno odobravalo. Celineov proraunat nain da svoje rasistike izgrede pretoi u duu kulturnog ovjeka putem ale, vica kao najpouzdanijeg sredstva i pretovarnog kolodvora, doivio je vritei uspjeh.Ne uivaju mase u Celineovim djelima samo zbog njihovih reakcionarnih sadraja, niti intelektualci samo zbog njihova stila. I jedni i drugi uivaju meso, kobasicu sa senfom ili kobasicu odjevenu u jutarnje haljine kulture. I jedni i drugi uivaju njegove misli. Inae uitak ne bi bio tako snaan. Svi uivaju istu ksenofobiju i istu filozofiju okruglog stola, jedni odmahujui glavama a drugi povlaujui, no ta razlika ne mijenja istost uitka. Rasizam je oslobaajui osjeaj; on razdvaja ali i najdublje spaja, zakiva. Celine je s veinom svojih Gala sjedinjen dublje nego to to oni sami znaju ili nasluuju. Oni govore o njegovom stilu, no lijepe se poput muha na njegovo razmiljanje.U dvorani stupova Biblioteke de la Pleiade stoji Celine pored Chateaubrianda i Cervantesa. U Njemakoj knjiari u Parizu stoji Celine pored Celana. Miroljubivo jedan pokraj drugog, idovski pjesnik koji se 1970. godine utopio u Seini i francuski pisac, koji je 1961. godine umro u svojoj kui u Meudonu. U ivotu se nisu poznavali a danas su nerazdvojivi, prijatelj nacista i njegova rtva. Celine koji je mrzio idove pored Celana, koji je umro od mrnje, lea uz lea dodiruju se zavazda.Kad danas u Francuskoj otvorite neku knjiga o Celineu, uvijek ete nanovo itati kako ga se mora braniti od klevetnika; a knjige koje su napisali tobonji klevetnici trait ete uzalud. I primjeujemo ih upravo zbog toga to ih nema. Taj izostanak nije zanemariv jer svi ga osjeaju, no mora da se dogodilo neto ozbiljno kad svi o tome ute.Diskusije koje su protekle godine oivjele u Njemakoj, tekstovi Enzensbergera, Walsera, Straussa i Heinera Mllera, mogu se svesti pod zajedniki nazivnik koji oznaujemo kao nepostojanje neega, izostanak neega. Ono to izostaje jest da se neki od navedenih njemakih naprednih filozofa s nekoliko jasnih, snanih i strastvenih rijei zalae za strance, azilante i izjasni protiv nacista. Kad su prole godine gorjele kue, mislio sam kako je teko bilo biti Turin, Afrikanac ili Rumunj u Njemakoj. Svi prilozi za diskusiju participirali su na visokoj razini u saaljenju miljenja i bankovnih rauna i masturbirali su s dosadom nad pojmom nacionalnog, planetarnog i molekularnog, a doseg im je bio manji od vjedra vode kojim se gasio poar zapaljenih kua.Ali, kao to smo rekli, izostanak, nepostojanje se takoer rasauje, i tamo gdje je Njemaka nekad imala prisilno iseljene ili likvidirane intelektualce koji su svoje zvanje, novac i ivot stavili na kocku branei temeljna naela ovjeanstva, zjapi rupa. Mrtvi nisu tako glasni kao ivi, njihovi glasovi se sporije razmnoavaju; neslueno bogat i snaan potencijal njemakih mislilaca, koji su se oduprijeli faizmu, umirali, skapavali od gladi, ubijali se poput Ernsta Tollera koji se u New Yorku objesio o kvaku na vratima, poput Ernsta Weissa, Alfreda Wolfensteina, Waltera Hasenclevera koji su prilikom ulaska njemakih trupa u Francusku poinili samoubojstvo, taj izgubljeni potencijal Nijemcima nedostaje.Gotovo ve 150 godina, no u svakom sluaju od Nietzscheova duhovitog proglasa ili objave prokletstva, moralna osuda najomiljenija je osveta duhovno siromanih nad onima koji to nisu, a moral ima samo priuvno sjedalo u gledalitu umjetnosti i u trenutku kad glasnim uzvikivanjima ometa predstavu biva izbaen iz dvorane. No, on se ne da. Izbaci ga se kroz vrata, on se vraa kroz prozor ili se provue kroz dimnjak. Moral je poput psa kojem smo dali nogu; to ee ga nagazimo to on vraajui se glasnije cvili. I nae stoljee, previe zabavljeno izgonom morala iz umjetnosti, neprestano e nosom udarati o neizbjeno, uporno pitanje: kako stvari stoje s moralnim vrijednostima umjetnosti i da li ih umjetnici istinski ive, upravo to je kljuno pitanje kojim se bavi i mui njemaka knjievnost od Lessinga, iji je odgovor bio potvrdan, sve do I. i II. svjetskog rata, do pada Berlinskog zida. Celineovi oboavatelji skrueno priznaju da je za vrijeme okupacije inio neoprostive stvari, ali mu istodobno oprataju i daju odrijeenje, prelazei hitro na svetost njegovog vrhunskog knjievnog djela. Henri Godard, izdava Celineovih sabranih djela u Pleiade, pie za sve druge: "Romani... posjeduju snagu i unutarnju povezanost, kojima ni pamfleti ne mogu nauditi. Moralno osuivanje njihovo tako malo moe nauditi Celineovom knjievnom postojanju, kao to malo ono moe izbrisati moralnu osudu: ova dvojaka izvjesnost nas neprestano kida."U stvarnosti nae razmiljanje bi moralo, bez obzira na komoditet ovog sueljavanja koje u prometu knjiga donosi dobit, odrediti Arhimedovu toku u kojoj se kriaju navodno paralelne istine, mjesto na kojem se sukobljavaju, osporavaju, meusobno vrijeaju i unitavaju: Poetski moral u umjetnosti, otrovidnost pjesnikova trpe zasljepljivanje i zamuivanje predrasudom.Predrasuda u razmiljanju uzronik je predrasude u gledanju i vodi u estetsku propast. Celineov pogled otklizava mimo ovjeka pripadnika druge rase i mimo ene pae. Kod ena on gotovo uvijek zamjeuje samo stranjicu preko koje se napinje tek uska suknja. One se pojavljuju u oporu kao to se crnci pojavljuju u plemenu ili idovi i Arapi u skupinama. Englezi su smjesa infantilnog i duhovnikog i najdrae im je jebati odpozadi. Ali izvan dosega ovakvog maloumnog zatajivanja njegove moi zapaanja, kao i svi koji proizvode predrasude prikljuujui se time nijemoj veini, Celine stjee vrlo irok krug publike. On "poznaje" svoje Francuze i uvlai ih u ples prema glazbi koju dijeli s njima.Predrasuda je veliki kri ovjeanstva, a umjetnost je stavlja izvan snage: proces je to pri kojemu nam se zavrti u glavi, pri kojemu nas okreu naglavu i tako dugo istresaju dok nam sve pogrene, prostake, perfidne i cinine misli ne ispadnu iz glave i depova poput krivotvorenih novia, kako bi se u njima opet stvorilo malo prostora za svjee vjetrove Svijeta, za ljubav i njenost, ljubaznost i sranost.Da postoje ljudi vrhunskih umjetnikih nadarenosti a misaono krajnje ogranieni, u knjievnosti se ini manje vjerojatnim nego naprimjer u glazbi ili slikarstvu, no Celine je iv dokaz ove tvrdnje. Celine je komiar, prepredeni stilistiar prvoga reda, ist pripovjedaki talent, njegova sposobnost oslikavanja, opisivanja, preuveliavanja, karikiranja neke osobe ili dogaaja je zauujua i istinski plijeni; on je majstor umijea kojim od grude snijega pravi lavinu, njegovu juhu ne jedemo licom, on nam nudi ispijanje izravno iz lonca, kabla ili bave. No do vrutka njegovih ideja put nam ostaje zatvoren.Potvrdan odgovor na pitanje moe li rasist biti veliki knjievnik, dalo je samo Celineovo djelo. Drugo je pitanje da li bi bilo bolje da se nikad nije rodio. Celineovo "miljenje" izdie ga jedva za milimetar iznad francuskog malograanina koji ne podnosi ni Arape ni Crnce, ni Engleze ni Amerikance, ni idove ni Kineze, nikoga i nita osim sebe sama i svojega sira. Celineu su samo Francuzi dobroga srca, makar malo i otupavjeli od loih utjecaja i puno alkohola. Svakom reenicom zapravo, onom koja poinje s "Nijemci", "Englezi", "idovi", "Rusi", i svakim iskazom o karakternim osobinama jednoga naroda, Celine odailje u svijet jednu la; on negira pojedinca. On iskljuuje sve to nije u seriji. On likvidira ovjeka, najprije milju a potom i djelom.

Celine je umro 1. srpnja 1961. Njegova ena Lucette dala je na nadgrobni spomenik ugravirati sliku njegova jedrenjaka. Stojimo pred time pokuavajui dokuiti kako je ovjek obdaren najljepim darovima bio sposoban poiniti neizmjerno sramotna djela i niskosti. Gajio je snanu ljubav prema prijateljima, bolesnima, starima, zatoenicima, ivotinjama. Njegova njenost prema patnicima u svemiru je gotovo bezgranina. Bezgranina bila je samo njegova mrnja.No, je li teret na manjem jedrenjaku kojim brodimo, druge vrste? Ne slii li na razum zaraen predrasudama stranjici, sve debljoj i ljenijoj, stranjici koja ie jastuke sve meke i meke, kako bi se u njih svalila. Nudi li netko od nas ovom Svijetu vie ljubavi nego mrnje?