Safet Berbić

EDŽEL

sedam

Safet Berbić EDŽEL

ITD «Sedam» Sarajevo

Biblioteka «Kaliopa»

Knijiga 2.

Za izdavača: Edin Kukavica

Urednik: Mirzet Hamzić

Recezenti: Ćamil Softić

Mirzet Hamzić

Tehničko uređenje:

Štampa:

Za štampariju:

Tiraž: 1.000

Rješenje Ministarstva

2

CIP -

* * * *

Dva sredovječna čovjeka u plastificiranim svijetloplavim mantilima i povezima preko

usta i nosa primakoše mu se. ????????????- Sačekajte trenutak, viknu jedan bariton u bijelom mantilu skoro ljutito i pogleda prvo u

Čarija, a potom u svog kolegu u bijelom mantilu koji, kao ni on nije imao povez preko usta.- Zašto, pa ovdje je barem sve jasno, usprotivi se jedan od njih.- Ovdje još ništa nije jasno.

Momak je jedva raspoznavao prilike i glasove jer sve se gubilo u plavičastoj izmaglici, a onda se na trenutak bistrilo i ponovo mutilo. Nije imao snage da vidi ili da čuje i jedva je mogao još malo da misli. Odnekud, izdaleka, kao iz neke tamne duboke jame čuo je samo ovo:

- Žao mi je.- I meni.- Šta misliš, boli li ovo?

Nakon ovog pitanja koje nije ni dobilo odgovor Čari je razvukao usne u poluosmjeh.- Je li čuo?- Ne znam. Sumnjam.

Mogao je mladić još samo vidjeti kako tone, kako se guši i kako mu nestaje daha. Sve jebilo bijelo, sve je bilo previše bijelo, a onda se pojavilo svjetlo, blještavo, puno svjetla, nalik na mlaz mlijeka. Ona plavičasta izmaglica je tamnila i postajala sve tvrđa dok se odjednom ne pretvori u prelijepu zelenu dolinu okićenu šarenim cvijećem.

- Sad ću ja, rekao je ocu, majci, sestri, Edisu i Ibri, - sad ću ja samo da skoknem do Slađe, eno je tamo pod onom brezom.

- Idi sine, idi, bodrila ga je majka, i naberi joj usput stručak cvijeća.- Hoću majko, hoću.

Skakutao je Čari lahkonogo poput gazele, korak je trajao deset, dvadeset metara, letio je, i usput brao ljubičice, makove, karanfile.

- Eto me lijepa ženo, eto me, sad sam zauvijek tvoj, sad nas više ništa ne može rastaviti, sadsmo jedno. Volim te najviše na svijetu i evo, evo ti ova kitica cvijeća, i ova rumena jabuka, da mi budeš vječno lijepa kao cvijet, i vječno zdrava kao ova jabuka. Evo ti mene, ženo, evo ti mene cijelog. Pođi zajedno sa mnom na našu zvijezdu, na našu planetu. Hajdemo skupa u nebo, gore je naše carstvo, gore je naša sreća.

Sjeli su u travu, mehku kao pamuk i zagrlili se. U krošnji breze veselo su cvrkutale ptičiceu ritmu treptaja lišća, a dolje, ispod, skakutao je u kaskadama, slobodan i neobuzdan, bistri planinski potočić.

- Kako je sve lijepo, tako sam sretan Slađo.- I ja sam sretna Čari.- Neka samo ovo potraje, nek nikad ne prestane i nek nas nikad više niko ne rastavi. - Kako si lijep Čari, nikad ti oči nisu bile tako plave.- A tvoje nikad nisu bile tako crne.- Sjećaš se samo u kakve si gluposti vjerovao i šta ti je sve govorila ona otkačena proročica.

Da joj prognoze nisu onako mračne bile bi smiješne.- Ma jok, ja sam se samo šalio, ja sam tako samo testirao tvoju ljubav prema meni. - I?

3

- Sad tek znam koliko me voliš.- A tada, tada si sumnjao i nakon svega nisi shvatio.- Jesam samo ti to tada nisam priznao, a danas punim ustima kažem VOLIM TE!- I ja tebe volim!- Volim te Slađo!- Kako su ti samo plave oči!- A tvoje crne, uvijek sam volio crnu boju i znaš da ti lijepo stoji crno.- Sjećaš se kad si govorio o životu nakon života; ma ti ćeš biti moj mali slatki pužić, eto.

Vjetar je puhao polahko i nezaustavljivo i milovao im kose i lica. Brezino lišće jetrepereći pjevušilo divnu melodiju. Potok je jednako žuborio i ptice su jednako pjevale. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek i biti. Mladić i djevojka sklopiše oči i prinesoše usne jedno drugom.

Jedan od one dvojice u plavim mantilima što su imali poveze preko usta i nosa uze Čarijaispod pazuha, a drugi ga primi za bokove. Umotaše ga u bijeli čaršaf i kao drvosječa kladu baciše na nosila. Posao su obavljali rutinski, ustaljenim kretnjama kao da su u normi, i samo je jedan od njih rekao, tek da se nešto kaže:

- Još jedan momak.- Ovaj drugi kao da se usprotivi:- Ovaj nije običan.

* * * *

Poslije dobrog maslanjaka hladno pivo mu je prijalo pa se ponovo vratio svojoj sobi i svojim mislima. Prošle godine sam dao uslov za drugu godinu, a ove godine je sve nekako bezveze, eskiviram predavanja, ne spremam ispite, a u klubu je stanje nikakvo, baš kao i u zemlji, haotično, neorganizovano, izgubljeno, a vrijeme gazi, baš ga briga. Znam, znam, trebao bih se latiti knjige, ali ne ide, razgovarao je sam sa sobom, a onda se sjeti djevojaka i prošlosti, a to dvoje je uvijek lijepa uspomena...Dani provedeni sa Amas, Helenom, Draganom, bili su skoro juče, a doimaju se tako dalekim.Slađa, hm, razvuče mladić usne u osmjeh jer pri svakoj pomisli na nju, obuzme ga nježno osjećanje.

- Gdje ćemo večeras, pitao bi je kad se nađu na raskršću u centru, kod Radničkog doma.- Svejedno, govorila bi ona sa blistavim zadovoljstvom u očima, - samo da smo sigurni.

Često bi šetali dugo, toliko dugo dok ih noge ne zabole, a onda bi se zaustavili u nekoj diskretno osvijetljenoj ulici, sretni, zagrljeni, sami. Kahva ili sok u kafeu BOS, ili kino predstava takođe su znali ispuniti njihovo veče, a vikendom bi išli na izlet, najčešće na Brešticu.

- Eh, kako bih voljela gledati te dok igraš nogomet, često bi mu govorila, - ali bojim se, strah me da te ne povrijede.

- Ista si kao moja mama, odgovorio bi joj, - i ona me nikada ne gleda.Sa Slađom je dobio željenu slobodu bez uslovljavanja i stega, a Amas ga je za sebe vezala odgovornošću i obavezama.Da je pozovem, pomisli Čari na Slađu i baci pogled na telefon. A onda zastade. Uh, vjerovatno je čika Lune kod kuće, a i rano je.

4

U zadnje vrijeme često ga je proganjala misao o nastavku Slađinog školovanja na Ekonomskom fakultetu u Tuzli i posljedice što ih boravak u većem gradu nosi sobom. Već vidim Slađu u društvu mladih udvarača. Da bar nije tako lijepa, uzdahnu. Iskapi čašu piva, ali niti otjera misao, niti se osjeti imalo boljim. Uvijek je sa lijepim djevojkama teže, nastavljao je misao kao da je želio napakostiti samom sebi, njima se udvaraju, opsjedaju ih, zaljubljuju se u njih, a one rastu, to im godi, ne protive se. Šta, pa i Slađi će se jednog dana neko dopasti. Gorko mu bi od te pomisli kao i od piva što ga je netom ispraznio.Novajlija je uvijek interesantniji, barem dok se ne upozna, pomisli i pogleda u praznu čašu i flašu čudeći se.Loše raspoloženje dominiralo je Čarijevim bićem. Sjeti se opet razgovora u BOS-u, nacionalizmi, fašizmi, despotizmi, tiranija, eksploatacija, datebogsačuva.Baci pogled na otvorenu knjigu na stolu, primače se otvorenom prozoru, pripali cigarretu iz tek načete kutije Marlboro-a, odbi dva uzastopna dima i baci je.Ponovo otvori knjigu i zagleda se u portret Josipa Broza Tita. Razmišljanje o Titu prekide pogrešan ili provokativan telefonski poziv koji ga odvede u primaću sobu. Pogled mu sa ulice odvuče mladi zaljubljeni par što se, šinama uskotračne pruge, kretao ka školskom centru nevješto balansirajući i posrćući.Uporna zvonjava povede Čarija do ulaznih vrata i on ih iznerviran ljutito otvori ali se odmah razvedri ugledavši drago lice.

- Zar se tako poštuju dogovori, osmjehnu se Slađa, a mladić na pitanje odgovori pitanjem:- Koliko je sati?- Šta? opet sam te probudila, pa pola je dana.- Nije, davno sam ja ustao, nego, dobro, sad ću ja, hej, stvarno, koliko je sati? trznu se

ponovo obuvajući cipele, naravno limenom kašikom, teško, s mukom, jer je uvijek kupovao obuću za jedan broj manju. Razgaziće se, govorio bi.

- Stvarno, prošlo je deset sati, drznu se Slađa, pomalo i ljutita što Čari nije nazvao i išetaopred nju.

- Ma, daj nije moguće, jutros sam ustao prije sunca, pravda se Čari.- Znači počeo si spremati ispite?- Ma, kakvi ispiti?

Siđoše niz stubište šutke, a na izlazu iz zgrade ona će opet:- Mora da si se sinoć u društvu tvojih prijatelja svašta naslušao pa si neraspoložen. - Ti bi mogla biti gatara, pogleda je iskosa i nastavi: kad sam već kod gatare, hoće da ti

nešto ispričam?Djevojka ga pažljivo osmotri ubijeđena da zna o čemu će govoriti, naravno o svojim prijateljima koje ne može da shvati, ali ipak pristede: - Hajd, pričaj.

- Prošle godine u studentskom domu gatala mi je jedna djevojka prizivajući duhove.- Čuj duhove, zainteresova se djevojka, i?- Ti znaš kako se prizivaju duhovi, papiri ispisani krupnim slovima, poredani ukrug,

svijeća, čaša i da te ne zamaram tom tehnikom, bitno je što je rekao prizvani duh.- Jel'da da u to ne vjeruješ?- Nažalost, ovaj put ozbiljno je pogledavši, Čari podvuče, - ja u to čvrsto vjerujem.- Nije moguće, usplahireno će djevojka, vidno uzdrmana Čarijevom ozbiljnošću.- Vjerovala ti u to ili ne, ja u ono gatanje vjerujem i ne mogu biti ravnodušan.

5

Djevojka se silno uzbudi i jedva dočeka da sjedne na klupu do koje su upravo došli i na kojoj su tako često sjedili.

- Vjerujem, da vjerujem u magično proročanstvo te djevojke, odnosno tog duha jer on je torekao, jednako kao što vjerujem da ću u nekom drugom obliku nastaviti živjeti, možda samo u sjećanjima dragih ljudi ili na neki drugi način, ali ću živjeti.

- Idemo, prekide ga djevojka uzbuđena i ljutita.- Sjedi i slušaj, nisi sve čula, tiho, ali izbiljno reče Čari.

U nekoj čudnoj neizvjesnosti što je nosi nastavak priče djevojka se drhteći spusti na klupu. – On hoće da me muči, pomisli i poče ga istraživati pogledom. Zašto mi ovo nikad ranije nije rekao i zašto baš sad? Kako je odjednom strašan. Čari je upro pogled nekud pored nje kao da želi detaljno sagledati taj nepoznati kraj života i njegov drugi oblik.

- Ja vjerujem u reinkarnaciju, u karmu Slađo, čitao sam o tome, slušao i zaključio da tu imanečega. Nauka tvrdi kako je materija neuništiva i kako samo mijenja oblik. Dobro, slažem se, evo pogledaj mene i zamisli sada moje mrtvo tijelo, elementi što ga čine razgrađuju se u sastav nekih drugih elemenata okoline i živih bića, a tu ti je i genetika sa svojim zakonima. Elem, u svim tim materijama bit će i Čarija koji će opet djelovati, ali ovaj put kao ljubičica naprimjer, osmjehnu se Čari i tu nakani napraviti psihološku pauzu kako bi nastavio razmišljati o reinkarnaciji, ali ga Slađa prekide:

- E, sad je dosta, idemo, reče energično i ustade s jedinom mišlju, kako je ova priča ipakciljana na njeno mučenje. Čari nije ustao i ozbiljnost kojom je zračio njegov pogled spusti djevojku ponovo na klupu. Ona se vrati u stanje uzbuđenosti i neizvjesnosti i ponovo zovnu bolno:

- Čari, nemoj o tome više pričati.Mladić pogleda djevojku ozbiljno i podigavši visoko obrve i nabravši čelo nastavi:

- A zašto da ne pričam o tome, jer ako bude rata mnogi će nestati, a možda sam baš ja jedanod njih. Tu zastade i pogleda djevojku kao da bi želio vidjeti koliko bi je to boljelo.

- Ja ne vjerujem u to i ne želim o tome pričati, reče ona stavljajući tačku na razgovor, zakoji je od početka smatrala da je bez smisla i napući gornju usnu.

- Pa Slađi bona, ja upravo zbog toga ne spremam ispite jer sam ubijeđen da će biti rata i daga neću preživjeti.Ovo preli čašu Slađinog strpljenja i ona ustade sa klupe i odvoji se od mladića nekoliko koraka. Ustade i on. Nekako teško, tromo i šutke siđoše na cestu i nastaviše šetati oko Vidikovca.Utisci malopređašnjeg dijaloga natovariše im na leđa breme mučnine koje djevojka, umjesto da smanji, poveća novim pitanjem:

- A s kim si sinoć raspravljao?- Ma, bilo ih je puno, ali u svemu je čudno to što se ja ni s kim ne slažem.- Čari, to je bar jasno, ljudi su puni onog nacionalnog, a ti toga nemaš.- Neko veče sam o tome razgovarao sa svojim ocem i vjeruj mi ni on to ne može shvatiti,

ali opet kaže kako ovo Zapad gura i kako hoće da uđe u srce Bosne.Dođoše do klupe koju su smatrali svojom, nalazila se na jednoj zaravni ispod grupe gusto zbijenih borova i jela što su stremili ka nebosklonu u potrazi za svjetlom i slobodom. Klupa je rezervirana za carstvo snova i ljubavi, govor očiju, usana, ruku, za uzdahe, i tu prestaju svi razgovori o politici, ratu i sličnim glupostima koji su privilegija drugih ljudi i valjda na nekim drugim geografskim koordinatama. Tu se iz grudi otimaju uzdasi i idu put neba oslobođeni tjeskobe, tu je upijana sreća u tišini, tu njih dvoje opijeni ljubavlju gledaju jedno drugom u

6

zjenice i ogledajući se u svom liku traže odgovor i otrežnjenje, tu zaboravljaju na vrijeme i odlaze odatle sretni.Ovaj put dok su napuštali ognjište sreće osjećali su prve posljedice današnjeg dijaloga. Silazili su s Vidikovca držeći se za ruke, ali im je korak bio nešto duži nego obično. Tek nakon nekog vremena djevojka izusti:

- Da mi je stići kući prije mame.- Stići ćemo, ne boj se, stegnu joj Čari ruku i pruži korak.

****

Svježe i vedro veče prijeti jutarnjim mrazom i dok se stariji svijet rano sklanja u kuće, dotle omladina razmjenjuje višak energije sa okolinom ne hajući za niske temperature. Nema živa insana u kući, a da nije uključio radio ili televizor, a tamo, različite, šokantne vijesti pristižu jedna drugu. Dvadeset je sati, a dnevnik se još nije završio. U stan uđe Edib, nervozan, nekako blijed, ali ipak sočan od mladosti. Zvali su ga Čari vjerovatno po njegovom čarobnom izgledu. Ovaj magnet za djevojke zaista tako i izgleda. Destilovano bistar, plavook, vitak, smeđ, čistog bijelog tena često je uspoređivan sa Jamesom Deanom.Rani povratak obradovao je roditelje. Mladić se polahko smjesti u najbližu fotelju i tek tad primijeti da dnevnik još traje. Modri pogled prostrijeli oca, zadrža se na njemu jedno vrijeme i ponovo se vrati na televizor.

- Ne pričaš ništa, a bio si gore na Borovcu.- Nemam ti šta pričati, kratko će otac i okrenu se prema televizoru kao da bi htio pokazati

sinu što bi u ovom trenutku trebao biti predmet zajedničkog interesovanja.- A, kao ti nisi vidio barikade na cesti, a na Vijenac kažu i vojska došla, uporno će sin ljutitna ignorantsko ponašanje oca.- Ma, pusti sine, proći će to njih.- E moj otac, potrajat će ovo, a i koštati nas puno, reče mladić i pogleda nekud kroz

televizor, a potom iznenada i kao zabrinuto nastavi: - Otac, pogledajmo se kako to mi znamo, onako do dna, pa zar bolan ne vidiš da je poštenje ljudsko izgubilo svaki smisao. Otac pogleda sina i dugo, dugo ga osmotri ne trepnuvši. Mladić izdrža očev pogled i nastavi:

- Znao sam da nećeš htjeti o ovome razgovarati jer znaš da dobro znam koliko malo značita popularna nacionalna sloboda kad je čovjek sam po sebi jedna tako neslobodna pojavica, jedna trunčica svemira ograničena vremenom što se život zove.

- Ne znam otkad si ti počeo baviti filozofijom, ali bih u ovakvom vremenu bio sretan vidjeti

te kako daješ ispite na fakultetu, odbrusi otac posmatrajući sina kao da ga tek upoznaje.- E moj otac, uhvaćen sam u stupicu vremena i tako prikliješten gledam kako život ide

mimo mene, reče i uđe u svoju sobu.- Trebao sam mu izganjati pasoš, reče otac za sebe.

Supruga Tahira, osoba čije se prisustvo nije primjetilo u ovom porodičnom dijalogu konačno se oglasi:

- Izganjao bi da si mogao, ali ti i dalje ne vjeruješ da će biti rata, izgovori ona i sjedenervozno lomeći prste kao da je rat već počeo.

- Pa čula si i sama šta je predsjednik rekao novinarima na pitanje hoće li biti rata u Bosni.

7

Odgovorio je «u Bosni neće biti rata, za rat je potrebno dvoje, kao i za ljubav, a mi nismo za rat», jeste, tako je otprilike rekao.

- I vjeruješ mu ti kad tako kaže, a i ćorav vidi šta se sprema, upita žena neoprezno.- Vjerujem da on tako misli i priželjkuje, ali činjenica da se čitav jedan narod suprostavi je

granitna stijena pred idejom suverenosti i nezavisnosti koja se može razbiti samo sa dosta baruta i dinamita, reče muž rastrzano nezadovoljan izborom riječi i čitavom izrečenom konstrukcijom i uplaši se da će to žena primijetiti.

Srećom nije:- Pa to znači rat, o Bože, jeknu žena, stisnu šake u krilu i pogleda u plafon listajući u

sekundi lijepe dane što će postati samo sjećanje. Potom se diže i izađe a dalje namjere i postupke odavali su zvuci:

- Hajde sine jedi, ništa nisi jeo.- Ma nisam ni gladan, odgovori mladić nimalo uvjerljivo.- Hodi sine probaj nove kolače, molećivo će majka. Čari ustade i upita:- Gdje su ti kolači?

Ona sreća što tjera suze na oči obuze majku i pomiješa se sa ustreptalim strahom od nečeg nepoznatog.

- Kolači su super, reče i ustajući iza trpezarijskog stola mladić obrisa suzu sa majčinejagodice. Majka nikad nije bila toliko umorna da Čariju ne spremi kolače i uvijek je bila sretna dok ga je promatrala kako se naslađuje. I otac je sladokusac pa mu je takva atmosfera u kući godila tako što bi «brao jazuk».

- Ostavi mu koji za ujutro jer nemam kad nove spremati, zamoli majka.Istovremeni odlazak na spavanje u ovoj je kući bio rijetkost, Čari bi se obično kasno vraćao, a roditelji su morali ranije na spavanje zbog posla. I dok su šutke ležali i razmišljali, šta uraditi, kako djetetu pomoći u vremenu što dolazi, škripa opruga dotrajalog kauča u otkri Čarijevu nesanicu.Čvrst san uhvatio je Safera tek pred zoru tako da je zamalo zakasnio na posao, a kasniti na posao na ovom vremenu nije bilo ni malo preporučljivo. Napetost situacije u zemlji pratila je napetost u preduzećima nekako uzročno – posljedično. Svako zakašnjenje ili ranije napuštanje posla moglo je biti sudbonosno za radni odnos.Tek što je sjeo za radni stol u okviru vrata ukaza se čupava glava komšije Vojina, koja kao da se dvoumi hoće li povući ostatak tijela za sobom. Vidjevši da je komšija sam Vojin uđe i nazva dobro jutro.

- Dobro jutro, otpozdravi Safer i pogleda podbuhlo lice kojem kao da je neprijatno i koji bise kao izvinuo.

- Izvoli komšija, sjedi, šta ima novo i šta je neprijatno.Vojin se spusti u stolicu trapavo i nespretno, pogleda Safera, osmjehnu se i poče:

- Ma povrijedih prst dok sam jutros sa Salihom prebacivao kotao HOK.- Kaži ti meni Vojine, uistinu, jesi li ti malo pri piću, upita Safer u namjeri da komšija

potvrdi nešto što je tako očigledno.Nakrivi Vojin usta nadesno, počeša se desnom rukom iza desnog uha i reče:

- Ma, pošteno rečeno jesam, popio sam.- Pa, otkud tako rano, začudi se Safer.- Ma sinoć sam bio na straži dole ispod Stika, na Prisoju, a Kasim – Kole gore u

8

Diljci ispred Borovca. Ponio ja jednu litrenjaču pa zovnem komšiju da malo cugnemo, da se pričestimo, jel'. Kad, eto ti njega niz sokak, a na leđima objesio neku pušku, lovačku bezbeli, a znam prazna je. I popismo ti Kole i ja litrenjaču u Prisoju na straži i ja sam još dobro, da ti vidiš njega, k'o žaka, pa sam moro od ponoći sam stražariti, ispriča Vojin i zijevnu signalizirajući Saferu da mu treba upisati povredu prije nego zaspi. Dok je upisivao podatke u knjigu čuo je kako Vojin nešto mrsi: - Ma sve su to gluposti.Čovjek uze povredne listove i uljudno, kao rak, izađe natraške iz kancelarije.

****

Oko deset sati Tahira se vratila od liječnika zadovoljna jer je brzo završila posao. Hodnici su puni bolesnog naroda, jadnog naroda, mislila je promatrajući bolesna lica i slušajući učestala kašljucanja. Samo što je ušla u sobu zavirila je u plakar i, vidjevši uredno složenu obuću i odjeću, s olakšanjem se poluglasno obradovala: - Dobro je, zajedno ćemo popiti kahvu i ispričati se. Spremala je kahvu u tišini, htjela ga je probuditi mirisom. Nali kahvu u fildžane i na prstima priđe vratima, bešumno ih otvori i iznenadi se kad vidje sina kako sjedi i lista neku knjigu.

- Sine, hoćeš li s mamom popiti, eno gotova je.- Pa, čekao sam te majko, poželio sam s tobom kahvu popiti i ispričati se, pogodi sin

mačinske osjećaje tamo gdje su najtanji. Tahira zamalo zaplaka od silne sreće.Zadovoljstvo ju je obuzelo dok je gledala sina kako jede njene kolače. Pomisli: - Ne, ne treba ništa reći, ne treba ih hvaliti, on to pokazuje.- Sjedi, uzmi kahvu, požuri ona u strahu da joj opet ne izmigolji napolje jer htjela bi nešto pričati s njim.

- Ma nervozan sam ovih dana, samo bih nekud hodao, reče mladić i prihvati fildžan.Pogledala je tanane prste, glatke dlanove bez žuljeva i posjekotina i pomislila:

- Ipak ću u nedjelju na Borovac, posijati one krompire, ne mogu to ove ručice.- Kako ti je noga, upita sin osjetivši da ga majka promatra.- Dobro je, natekla je doduše, ali ako budem mirovala brzo će proći.- Pa miruj, ako ima posla ja sam tu, reče i pripali jednu od dvije cigare što ih je majka na

tacnu postavila.- Šta te je tako unervozilo, upita majka gledajući kako se ta nervoza manifestira uz gestu

povlačenja dimova čovjeka koji nikad nije pušio.- Ne znam, sve me ovo nervira, da je barem u klubu stanje kako treba, da čovjek ode, istrči

se, isprazni, umori i rahat odmori, već ovako, odmaram se, a ničim to nisam zaslužio. Nekako sam sam sebi težak, a ni oca ne mogu razumjeti, reče i pogleda majku kao da traži objašnjenje ili lijek.

- Znaš šta sine, vidi otac šta se dešava, već se on plaši za tebe. Nego sinko, pazi s kim se družiš, šta pričaš i s kime pričaš, vremena su teška, a ti mlad, krv vruća.

- Dobro, reče Čari, ustade, obu cipele, nabaci gornjak, pogleda se u zidnom ogledalu ikrenu niz hodnik, - ćao mama, moram do Vase, a kolači će me držati do podne.

- Ode, sjetno će Tahira sama sebi, - a taman sam se bila obradovala bolovanju.

****

9

Slađa, nevjerovatno djevojče, korak do savršenstva, a čudan splet različitosti, mozaik, čilim, što li? Kad je čovjek prvi put pogleda pita se koje je rase, šarolikost proljeća je to, mehkoća duše, osobita pažnja kojom vas obasipa, stečena i urođena. Da bi žena bila lijepa, kažu treba ispunjavati trideset uvjeta, treba je opisati sa trideset pridjeva od kojih se svaki može primjeniti na tri njezina dijela. Naprimjer, mora imati tri stvari crne: oči, trepavice i obrve, tri tanane: usne, prste i vlasi, itd... Slađa je polagala pravo na takvo savršenstvo. Njena koža brušena i glatka zrači rumenilom kojem šminka ne treba. Osobito lijepe su joj krupne, crne oči i debelo izvajane usne što u osmijehu pokazuje blistave zube poput oljuštenog badema. Duge i sjajne crne vlasi na svjetlu se prelamaju u plavo, poput gavranova krila. Neobična je to i pitoma ljepota koja najprije začudi, a potom legne u nezaborav. Stas, takođe predstavlja jedinstvo nespojivog, destilirana Botticcelijeva Venera u vremenu elektronika, ako to uopće može imati ikakve veze.Često je razmišljala o Čariju, sviđao joj se, naročito zbog toga što je bio sportista, vitak, zgodan i okretan. Međutim, bilo je nečega u njemu što ju je u ovom vremenu neizvjesnog očekivanja pomalo plašilo. Bio je odveć principijelan i pošten do isključivosti, jednom datu riječ, zakletvu, nije gazio ni po cijenu života. – Ne znam što bi se to trebalo desiti da bi on promijenio već izgrađen stav prema svijetu i životu, otkud mu to, pitala se Slađa. Mlad je i što se zamara tim principima, što će mu to? Dobro, trebala bih biti ponosna što je takav, neće me slagati, izdati, ali opet.... Slađa odmahnu rukom visoko i prevrnu se na drugu stranu jastuka kao da će u tom položaju drukčije misliti. Ta kretnja trže stariju sestru Sanju koja takođe, iz svog nekog razloga, nije mogla zaspati:

- Jesi li budna, upita.Slađa se prvo začudi jer je bila ubijeđena da sestra spava, pocrveni se kao da je Sanja čula njene misli i stidljivo izgovori:

- Budna sam.Neko vrijeme su šutjele, a onda se začu:

- Neće mi Slađo san na oči, sve me ovo brine, opteretilo me, a studije su mi krenule pravo,dala sam dosta lijepih ispita, a ako zarati, ode sve niz vodu.

- I Čari je zabrinut Sanja, ovo ga je strašno pogodilo i ima neki čudan rezon.- Bila si danas s njim?- Da, bila sam.- Ma šta se brineš Slađo, pa on je samo mladić kao i svaki drugi i sutra će ti okrenuti glavu,

nego ti budi oprezna, ne vjeruj ni jednom previše i ostavi u srcu rezerve, prenese Sanja na mlađu sestru nekoliko isprobanih saznanja.

- Ma, nije to, morat ću ti ipak ispričati.Sanja primijeti rastrzanost, ali ne viđe suze jer je bio mrak pa doda:

- Ma, pusti muške fore, samo da djevojci srce omekša, da uđu u njega, a onda se pokažu kosu i šta su, znam ja njih. Nije se Slađi svidjelo sestrino tumačenje, pa gotovo uvrijeđeno reče:

- Ma, nije to Sanja tako, Čari je nešto drugo, on je toliko pošten, pa on i ne pokušavaubijediti me u nešto, on to sve tako, očima, osmijehom, ne znam, ne mogu ti objasniti, reče Slađa i ušutje.

- Ja njima ne vjerujem, svaki od njih ima svoj način, a Čari je možda, možda.... kako se to kaže, najprevejaniji i pripazi se ti.

- Ne razumiješ ti mene, a ni ja Čarija, njegovo poštenje i principijelnost su neograničeni,gotovo idealni predstavnici čistote, nevinosti i zato strahujem za njega u ovom vremenu na ovom i tlu koje je pogodno za uzgoj lopova i ološi.

10

- Ipak se tebi, seko, Čari zavukao pod kožu, u žile i ja mislim da si se ti, draga moja, smrtnozaljubila.

- Ma, dobro, hajd....

****

Ljepota kojom je zračio dan iznenadi Čarija, on požuri prema pijaci gdje se trebao sastati sa Vasom, prijateljem iz djetinjstva. Druženjem su htjeli premostiti sreću i vrijeme. Bio je to onizak, temeljit, plavook i plavokos momak, uvijek nasmijan, horan za šalu. Kao šibica četvrtasta brada mogla bi navesti na pomisao da se radi o vanserijskom grubijanu, ali on nije bio takav, naprotiv. Čarijev veliki prijatelj, drugo tijelo jedne duše, taksirao je i tako zarađivao za život. U posljednje vrijeme dobro mu je išlo, narod se uzhodao na sve strane, jedni odlaze, a drugi dolaze, a Vasa ih voza, baš ga briga i posebno mu dobro dođu njegovi Srbi što idu za Srbiju. Njih Vasa prebaci donekle, dokle može, do uspostavljenih punktova, uzme «pinku», a od položenih balvana preuzimaju ih druge Vase i to je išlo prilično dobro. Upoznao se Vasa sa ljudima, pa ga ponekad puste i preko punkta, do benzinske pumpe, a bijaše to vrijeme oskudno benzinom pa je snalažljivi taksista znao dobro unovčiti svoje zalihe.Polovinom aprila, baš nekako kad je po priči naroda, bivša JNA izvršila razmještaj artiljerijskih oruđa na Vijencu, banovićki su taksisti organizirali kolonu automobila za Sarajevo. Ona je trebala predstavljati podršku rudarskog grada suverenosti i nezavisnosti BiH. Sedmi u toj koloni bio je Vasa, čovjek na kojeg se Čari strašno naljutio jer ga nije pozvao mada je znao da je Čari srcem i dušom vezan za glavni grad, da je tamo, u kasarni «Slaviša Vajner – Čiča» u Lukavici, služio vojni rok i da bi volio još jednom vidjeti Lukavicu, Baščaršiju, Morića – han, stati pred Skenderiju i baciti pogled preko Miljacke. Ljutio se Čari, ljutio i odljutio onog trenutka kad je Vasa izašao iz auta, osmjehnuo se, razapeo ruke, a potom ga zagrlio. Sve je otišlo u depoe zaborava, a ponovno oživljavanje prijateljstva Čari će pamtiti po posljednjoj limenki piva što ju je Vasa izvadio odnekud iza sjedišta, a koju je sačuvao samo za njega. Čari je vjerovao da prijatelj jednostavno nije mogao izaći iz kolone iako bi, kad bi birao, sasvim sigurno izabrao njega za saputnika do Sarajeva.

- Kolona se, kaže Vasa, iznenada formirala, a ja ne znam gdje da te nađem i vjeruj mi svedo Sarajeva sam mislio na tebe. Kad smo krenuli iz Banovića mislili smo da činimo veliku stvar. Kad ljudi vide veliku kolonu automobila sa zastavama, transparentima za slobodnu i nezavisnu BiH i sa porukama mira, mislili smo, ili, barem sam ja tako mislio, svi će se ugledati na nas i krenuti za nama, za Bosnom. Mi idemo naprijed i mašemo jugoslovenskom zastavom, a ono ćorak, ljudi nas i ne gledaju, neko se samo u prolazu okrene, neko malo zastane da zadovolji radoznalost, registrira kolonu luđaka i vrati se svom poslu. Najgore je bilo na onoj krivini na Baščaršiji, tu nas je grupa derana zasula svim i svačim. Ja došao da izrazim svoja osjećanja i podršku Bosni, a ono ovakav doček. Ispod Vječne vatre počne se kolona osipati. Izlaze ljudi da očiste automobile, a bogami i da izađu iz kolone. Smotaše nekud jugoslovensku zastavu, a ja se ljut i razočaran vratim iz Sarajeva. Žao mi je bilo goriva, ali ja do njega opet lako dođem, mogu misliti kako je onim jadnicima što ga od mene kupuju.

Kad malo bolje razmislim, nastavi Vasa, i bolje je što nisi išao sa mnom, kakve bi šege

11

zbijao, garant bi se na pola puta stropoštali negdje u provaliju. Čari se grohotom nasmija na posljednje Vasine riječi, ali mu ipak bi žao što nije išao u Sarajevo. Vjerovao je Čari ipak da Vasa nije imao vremena da ga nađe, pa koliko ga je samo puta odbacio na sijelo u Grivice, koliko je puta odvezao mušteriju pa se opet vraćao da pokupi jarana. Znao je Čari da ovaj događaj nije smio poremetiti jedno divno prijateljstvo.Koliko su samo puta, kad su bili «švorc» svoje prijateljstvo ovjeravali podjelom posljednje pive.

- Gdje si bolan Čari, prekide ga u razmišljanju glas Nermina Gare, još većeg i jošboljeg prijatelja, - pa gdje si bolan, bolan, hadjmo malo posjedit' i popričat', pozva ga čvrsto mu stežući ruku.

- Ma gdje si ti lafe stari, hajd nađemo se večeras, važi, obećao sam Vasi, znaš ne bi biofazon, hajd vozdra.

Na ulazu u kafić na pijaci čekao ga je poznat Vasin osmijeh. Pozdraviše se srdačno kao da senisu dugo vidjeli i počeše razgovarati, onako rahat i neobavezno po ustaljenom šablonu:

- Ma gdje si ti ba šta ima?...- Idemo, gotovo zapovjdničkim tonom reče Vasa.- Kuda? zbunjeno će Čari.- Pa, zar ne čuješ i ne vidiš onu ženu što zapomaže i traži taksi, reče Vasa pokazujući na

stariju Muslimanku koja je stajala napolju i povuče Čarija za ruku.- Htjela bih gore do Treštenice, žurno progovori nena kao da su joj njih dvojica posljednji

voz za spas, - čula sam ima gore dobar neki hodža, Brigić, kako se zvaše, pa ako znate da me odvučete, evo ja ću platiti odmah. Gurnu nena ruku u njedra i izvadi bijelu vezenu maramicu.Gleda Čari usplahirenu ruku kako nesigurnim pokretom vadi iz maramice izglačan novac, gleda reljefno lice ispod šamije, pa kaputić naboran na grbavim leđima, prljave opanke što ih otkrivaju dimije, gleda, pa mu žao te žene i pita se šta li je nju natjeralo hodži i odakle li sama dolazi. Čari se strese od neke hladnoće što ga iznenada spopade i ulazeći u auto s jedne strane začu radoznalo i neumjesno pitanje što ga, ulazeći s druge strane auta uputi neni, nimalo taktičan Vasa:

- A, što ideš hodži? Vasa upali auto i polahko krenu.- Ne može mi sin sa snahom živjeti ni naopako, nešto im je udarilo, a voljeli su se.

Tri su godine hodali i da se nijesu uzeli, e bi, svegmi, poprijeko pocrkali oboje, a sad ne mogu zajedno, reče žena pa odmahnu rukom, uze jedan kraj šamije među preostalih nekoliko zubi, a drugi povuče slobodnom rukom jednako mrmljajući nešto za sebe, nešto što je htjelo van, a zašta je ona u posljednjem trenutku ocijenila da to i ne bi trebalo interesirati ovu dvojicu.Gledajući povremeno Čarija Vasa se čudio zašto se njegov prijatelj ne smije ovako smiješnoj situaciji, a kad ču Čarijevo pitanje upućeno neni:

- Pa, neno, može li tu hodža što pomoći? Vasa po prvi put u životu vidje kako njegovprijatelj umije biti i ozbiljan.

- Čovjek to dobro radi, odgovori nena s vidnim ogorčenjem što mora na tako dalek put odMeđaša do Brigića iako i na Međašu ima hodža što «zapisuju», - on ima stare knjige i kažu da je najbolji na tuzlanskoj regiji i da umije svašta napravit.

- Znači , po tvojoj priči, on bi mogao spojiti i one koji se neće, upita Čari radoznalo.- Ma može on sve sinko, može ti napraviti da rođenu mater zamrziš, to su ti džini, prozbori

nena već ubijeđena u uspjeh svoje misije i zaustavi pogled na Vasinom lijevom uhu. Slušajući nadnaravni zvuk motora kome je ritam davao poderani asupuh sva tri putnika zabavila su se svojim mislima, o hodži, naravno,.

12

Pred Čarijevim i ženinim očima promicale su fasade kuća i dimnjaci. Oboje su bili duboko zamišljeni, dok je Vasa gledajući naprijed rutinski obavljao svoj šoferski posao. Znao je Vasa vrlo dobro gdje je hodža, naročito otkako se u bosanskom loncu počelo nešto čudno krčkati, ljudi su se sve češće za pomoć i savjet obraćali hodži. Ponekad je trebalo satima čekati pred njegovom kućom da se dođe na red. Oni što su imali tu (ne)sreću da dođu do hodže i zatraže pomoć kažu kako je bio zaista moćan i kako je umio ljude iz mrtvih povraćati, zavađene pomiriti, mal ozdravljati, ali je umio tu svoju sposobnost i naplatiti. Halal mu bilo, reći će ipak svaki hodžin pacijent.Gumeni opanci prekoračiše nogostup i spustiše se ka hodžinoj kući praćeni istraživačkim pogledom dvojice prijatelja koji su u posljednje vrijeme bili često zajedno kao da su predosjećali težinu nadolazećih vremena i ubirali zadnju nafaku.Caffe bar «Bos» bio je u to vrijeme stjecište banovićke omladine, ali i onih malo starijih, uglavnom brakom nezadovoljnih osoba koje su željele ponovo okušati sreću i naravno bohema kojih ovoj čaršiji nikad nije manjkalo.Usred kafića, ispod blještave svjetlosti skupocjenog lustera sjedila su njih trojica Gara, Almir i Admir i čuvali četvrtu stolicu.

- Gdje si bolan, ne daš se vidjeti, razvuče Kićo (Almir) ugledavši prvi Čarija kako ulazi.- Pa juče smo bili zajedno, dosadili smo više i Faiku, reče Gari, tobože ljuteći se i pripali

cigaretu.- E, to je bilo juče, a gdje si danas cijeli dan, opet razvuče Kićo.- E, danas sam malo išao kod hodže, odgovori Čari ozbiljno, a njegovu raju obuze silan

smijeh jer su smatrali da je to još jedna od njegovih šala.- Nego da ti nisi išao hodži da ti oduči da više nikad ne udariš taj friz, prosikta Atko gušeći

smijeh.- Ko ti, hljeba ti, obradi tako glavu, upita i Garić smijući se.- To je njegova majstorija, odgovori Čari gledajući u sićušnog prijatelja Atka što se tresao u

stolici od smijeha koji ga je iznenada obuzeo kao da je bio priključen na struju. I ostali su se smijali Atkovoj figuri koja je skakutala u stolici. Sav je Atko nekako bio djetinjast, sićušan i umiljat i voljeli su ga takvog i ne bi ga mogli ni zamisliti drukčijeg. Završio je mehaničarski zanat, ali je šišanje prijatelja volio više od zanata. U šali su za njegove frizerske majstorije govorili kako uvijek šiša po posljednjem modnom vrisku. Zadnji Čarijev friz prva je njegova majstorija te vrste. Smijao se Atko od srca jer je znao da Čari ima više povjerenja u njega nego u Hamida, Saju, Jožu ili nekog četvrtog bricu.Čari je volio kratku kosu i skoro svake subote, pred svaku utakmicu ju je kratio. Otac ga je jednom posavjetoavao da pusti kosu onako kao Ajala ili Gulit, a Čari se na to osmjehnuo i odgovorio:

- Možeš misliti koliko prljavštine se nakupi u tom kondorovom gnijezdu na jednoj utakmicipo blatu i kiši i kako pramenje u trku šiba lice poput biča. Otac je pred takvim argumentima bio poražen i nije imao kud.

- Matere mi, bio sam gore kod hodže, potvrdi Čari malopređašnju konstataciju, a ovaj putprijatelji mu povjerovaše i okrenuše pažnju k njemu iščekujući nastavak priče.

- ... i bogami ta žena tvrdi kako hodža može sve, završi svoju priču Čari i izazva Garu:- Ja vjerujem da to hodže mogu. Svi prijatelji pogledaše svog višeg i ozbiljnijeg

13

sagovornika koji bijaše blage ćudi, crne kose i tena, koščatog lica sa izraženim jagodicama i čvrste brade, pomalo ukočene vilice što je posljedica lomova koje je imao kao dobar half banovićke Budućnosti. Oči su mu crne poput slikarskog ugljena.U hodu je bio malo poguren i nekako lelujav tako da niko ne bi pomislio da on umije uopće šutnuti loptu. A zna Gara dobro, dobro igrati lopte.

- I ja vjerujem da to hodže mogu, potvrdi mali Atko – slušao sam kako je jednom moj stari pričao o tome sa teta Nisvetom.

- Šta ćete popiti? upita konobar.- Četiri kahve, odgovori Kići i ne pogledavši konobara.

Još dugo su sjedili, pričali, a potom kažiprstom muljali talog na dnu šoljica tražeći tajni smisao u mrljama.

- Idemo kod mene da malo karti razbacimo, pozva Kićo, a prijatelji se brzo složiše. Stari se Faik obradova dječurliji, naročito bi sretan kad ugleda Čarija i odmah se prihvati kahvenog mlina. Dugo su te večeri mladići ostali u igri i zabavi dok je njihovu razdraganu mladost gutao nostalgičnim suznim pogledom stari Faik.Prije nego je ujutro pošao na posao Faik je provirio u sobu i vidio prijatelje kako su se razbacali po ležajima i spavaju čvrstim, zdravim snom.

****

Noć je poodavno zadebljala, svjež zrak prodirao je kroz prozor i donosio sa sobom zvuke motora.

- Zatvori taj prozor, hladno je, izgovori muž ne skidajući zabrinuti izraz sa lica.- Ma, čudi me što ga nema, jutros je izašao, ni doručkovao nije, a rekao je da će brzo doći,

samo malo do Vase da skokne, reče Tahira zabrinuto i zatvori prozor.- Na šta li će izaći to njegovo druženje sa Vasom, nekako mi se puno paze, a narodi im se

razilaze, upita muž sam sebe nesvjestan rime što ju je napravio ovim izrazom i ode uključiti televizor, da vidi šta ima novo.Nervirala je Safera slika koju je pokušavao umiriti, a još ga više ljutnu ženina konstatacija: - Žao mi ga je, sve mu društvo ode, samo je Vasa ostao.

- Ima on drugova i pored ovih što odoše, prosikta muž.Posebno teško bi Saferu ustati slijedećeg jutra i krenuti na posao, a bijaše petak.Nije se baš naspavao, mislio je na sina, pogleda oko sebe i nimalo se ne iznenadi kad na ležaju ne ugleda suprugu. U primaćoj sobi zateče šoljicu punu crnog taloga i ženu podbuhlu i jasno mu bi da sna nije imala.

- Nije došao? upita i konstatova muž u isti mah, a njeno odmahivanje glavom i težak uzdahsamo potvrdiše rečeno.Sporo je Saferu protekao taj dan na poslu i jedva je čekao da dođe kući, da se sretne sa sinom i da muški porazgovaraju, da ga upozori kakva su vremena i šta se događa, premda ni sam nije znao kako bi izgledao taj razgovor.Kao da je znao da ga otac čeka Čari je požurio kući i odmah s vrata nasmiješio mu se i pružio ruku, a ovaj je spremno prihvatio zaboravljajući da se bio nameračio očitati mu «bukvicu», još kad ih sin upita: - kako ste, jeste li mi dobro? otac samo što ne zaplaka.

- Pa gdje si ti bolan? upita otac i pogleda vesele sinovljeve okice.- Ma pusti, ovih dana sam ti puno zauzet.

14

- Čime si to ti toliko zauzet, vidim nisi više ni mrzovoljan, kao da ti je krenulo- Pa, jest pogodio si, krenulo je pravo, svako veče neko kreće, a mi ga ispraćamo.- Ko kuda kreće, koga ispraćate, upita otac radoznalo, naslućujući odgovor.- Pa, moji prijatelji odlaze, neki za Srbiju, neki do Bijeljine, kako ko, reče sin i opazi

čuđenje u očevom licu pa nastavi: - ti se još uvijek nadaš da ovdje neće biti rata, a toliki svijet ode iz Bosne, e moj utopisto, iluzijonisto, zijevnu sin i ovim simptomom umora i težnje ka krevetu dade ocu do znanja da više ne želi razgovarati.

- Šta si sutra naumio, hoćemo li za Borovac, upita otac gledajući pospano lice.- Rado bih, ali rekoše mi da sutra igramo sa Lukavcem pa trebam u dvanaest biti na

stadionu.- Dobro, ja ću ići s majkom, a ti nemoj da bi taj susret prespavao, reče otac i ode u spavaću

sobu.Iako je bio ubijeđen da će zaspati kao top Čarija su opsijedale misli o prethodnim danima i događajima što su ih obilježili. Konstava kako je to sve naivno i glupo i kako je ipak mudrije da odmah zaspi. Ugasi svjetlo, navuče pokrivač preko glave jer je noćna svježina strujala kroz otvoren prozor i leže na bok s čvrstom namjerom da ne misli ni o čemu. Nakon kratkog vremena uhvati sebe, kako protivno svojoj volji rezimira posljednje dane, sjeti se kako sutra mora biti svjež i ispavan, okrenu jastuk, promijeni bok i usnu. Sanjao je kako umjesto jednog svog prijatelja polaže Engleski na fakultetu i kako se kupa u znoju od straha da ne bude otkriven. Probudio se umoran od sna jer do sada je doista dva puta polagao Engleski umjesto svojih prijatelja i oba puta je bio uspješan. Iznenadi se kad vidje da je prošlo devet sati i zijevnu smiješeći se sam sebi: - Zijevam prije spavanja, zijevam poslije spavanja, bezveze.Greškom odvrnu slavinu za toplu vodu, baci pogled na toplomjer i vidjevši da je kazaljka na poziciji maks, odluči da se umije po cijelom tijelu, detaljno.Napuni kadu toplom kupkom i uronu u nju do grla jednako razmišljajući da li da se obrije ili ne. Dugo se brćkao, potom isfenirao kosu, oprao zube i ponovo bacio pogled na sat. Bi mu drago kad vidje da je već jedanaest sati jer neće morati da se brije pa se žurno uputi u trpezariju gdje ga je čekao maslanjak prekriven salvetom. – Majko, osmjehnu se on, a u misao mu odjednom upliva Amas, bivša djevojka, - Sirotice!Krenuo je prema stadionu vagajući težinu osjećaja što već dva dana nije vidio Slađu i osjećaja nevjerovatne lahkoće koja obuzme svakog čovjeka poslije temeljitog kupanja. Zamalo da pretegne ovaj prvi a, misao da ipak zaboravi na loptu i ode potražiti djevojku bi prekinuta ljutnjom trenera Kalesića:

- Čari, pa zar moraš uvijek kasniti?Činjenica da trećine igrača nema umiri Čarija, ali Slađa ostade još u mislima: - Da mi je da i ona ide sa mnom u Lukavac i da me bodri, bilo bi mi lakše, a i bolje bih igrao praćen njenim pogledom sa tribine.Savjestan tzv. subjektivnih i objektivnih okolnosti Čari se ni malo nije iznenadio što nije u prvoj postavi. U igru je ušao u drugom poluvremenu.

15

****

Prethodni dan bio je naporan. Proljetni radovi iscrpljuju akumulirane zimske kalorije, a tijelo se koči od upala. – Nedjelja je, danas ću se odmoriti, pomisli, i upali radio s namjerom da čuje jutranje vijesti.Nije se zadovoljavao jednostavnim i «jednostranim» saopćenjima, već je slušao sve i čitao sve, a onda bi nakon svih saznanja izvodio zaključke. Tražeći stanicu koja bi tog jutra zadovoljila njegovu znatiželju mislio je na rat u Hrvatskoj, a sama pomisao da bi se taj nedragi gost mogao prošetkati i do Bosne dovodila ga je do očaja. To klanje u ime navodne slobode, demokratije i ugroženosti nacija izazivalo je u Saferu osjećaj gađenja. Hiljade i hiljade ljudi će se tući između sebe, a i jedni i drugi bit će ubijeđeni kako čine veliku stvar, slavit će svoje junake, a različitim gnjusnim imenima nazivati protivnika koji je za drugu stranu takođe junak. Nonsensi, obmane, gluposti. Drugo ja ga ohrabri: - Neće biti rata, Safere. Bujice komentara preplavljale su ga nanosima protivrječnosti i on jednostavno nije nazirao rješenje ma koliko se upinjao. Komentari okoline bili su mu tendenciozni.Nije sačekao deset sati da bi tog jutra otišao do Radničkog doma već se nestrpljiv zaputi sat ranije. Pred kioskom za novine u centru gurnu beogradske večernje pod pazuh i otvori Oslobođenje čitajući ga u hodu. Odjednom osjeti prazninu ispod pazuha i zvuk veselog baritona: - Dobro jutro!, kojeg u prvi mah ne prepozna.Pogurena prilika Živorada – Žiće žmirkala je i treptala očima ispod skupocjenih naočala: - Hoćemo li se danas dogovoriti?

- Ma, trebali bi biti operativniji ako uopće želimo da uspije ta zamisao, odgovori Safer presavijajući Oslobođenje jer je shvatio da se takav format teško čita u hodu.

- Bit će to silno, govori Živorad uzbuđeno, skida naočale i briše ih, a u očima suze odblještavila sunca, a ne od uzbuđenja, naravno, - otvoreni turnir na sto ploča, usred čaršije, na sred ulice, u po bijela dana, table se šarene, servirano piće, a na obje strane ulice veliki napisi: «ŠAHISTI ZA MIR».

- Mani maštu, nego gdje ćemo mi naći sto šahovskih garnitura, počeša se Safer iza uha.- Ma, to je najlakši di posla, sam Klub ima pola od toga, a svaki igrač te drevne igre ima

kući po jednu garnituru, reče Žićo zadovoljan likujući Saferu što je, eto već riješio taj najteži dio posla. Razgovarajući dođoše do Radničkog doma i priđoše još jednoj grupi što su je sačinjavali Gojko, Nikola, Emin, Iso i još neki simpatizeri igre na šezdeset i četiri polja koji su takođe raspravljali o najavljenom šahovskom turniru na ulici. Istupa Nikola i u stavu mirno pozdravlja prisutne odajući vojničku discipliniranost svakim pokretom:

- Ja sam se već pobrinuo za piće!- Dobro, idemo ga popiti, reče Safer osmjehujući se.- Nema problema, Čergo moja, ja sam mislio na piće za turnir, ali može i sada, idemo.

Uđoše u hol u domu i dok ostali sjedaju Nidžo se izgubi iza konobarskog zastora. Jedina tema razgovora bio je turnir na otvorenom. Pojavi se Nidžo fućkajući dimove iz nekakve lule, oponašajući svog omiljenog pisca Milorada Pavića i vodeći za ruku konobara koji je uredno kravatiran i uniformiran odijelom boje fesa poslovno zavrtio olovkom i na bločić počeo ispisivati želje gostiju: - kahvu, sok, još dvije kahve, sok, dobro.

- Plašio sam se da nećeš doći, pogleda Nikola Safera.- Ne boj se Nidžo, ovakvi ne izdaju.

16

- Dobro je Čergo, dobro, ja sam siguran da ćemo uspjeti, protrlja Nikola ruke zadovoljan kao da je njegova poruka protiv rata već obezbijedila mir.

Veseo je kao dijete kad dobije poklon i danas ću ga lahko pobijediti, pomisli Safer.Dogovoriše se da turnir u šahu počne tridesetog aprila u petnaest sati, taman uoči prvog maja, a onda rasporediše figure. Dobro su se izigrali i krenuli kući ubijeđeni da će biti mira i rahatluka jer Banovići su grad koji je od osnutka bio etalon suživota, razumijevanja, tolerancije i kako se to već zove. Saferovu sreću upotpunilo je prisustvo sina u kući. Kad se vratio iz grada i kad ga viđe uskliknu:

- Kojoj to zvijezdi imam zahvaliti što te u ovaj rani sat, u nedjelju, hej, nađoh u kući? IČari bijaše raspoložen:

- Zovu me sa svih strana da za njihovu momčad nastupim na prvomajskom turniru, horansam i jedva čekam, ama za svako učešće treba nešto uletjeti, obori sin pogled na svoje ruke koje su oponašale brojanje novca i nastavi stidljivo, - volio bih da me i ti gledaš, znaš...pa, ....ovaj do tebe je.

- Igraj u Banovićima, ja plaćam, spusti otac ruku na Čarijeva pleća i u zadovoljnu osmijehunjegovu prepozna svu toplinu što je očev dodir i pogled mogu prenijeti na dijete.

- Dobro otac, začas se mi dogovorismo, pa svoji smo jel' tako, a sad, zna se imam sudar.

****

Već nekoliko dana djevojka nije vidjela Čarija. U romantičarskom zanosu, kako to mogu samo zaljubljeni ona je miješala san i javu, budila se iz sna koji je bio tako uvjerljiv, a iz jave brzo i lahko tonula u snove. Čarija je tražila u zvjezdanom nebu i nalazila ga među najsjajnijim sazvježđima, u najsjajnijoj zvijezdi. Rumena zora nije joj obećavala uspješnu realizaciju sna. Toliko imamo da kažemo jedno drugom da nam je i vječnost malo, mislila je, a onda joj se po prvi put javi misao koja je uvijek posljednja, negdje iz zapećka:

- A, da mu nije šta bilo, juče je trebao igrati, možda ga boli, javio bi se..., a, da ga nazovem, djevojka usplahireno priđe telefonu i zastade u strahu.

- Šta ako se javi neko drugi, šta ću reći, oh zašto ne zove, pa već je pola dana. I konačno, telefon joj svojim posebnim zvukom reče da zove Čari:

- Oh napokon, reče Slađa, diže jednom rukom slušalicu, a drugu stavi na grudi.Noseći jedno drugo u mislima oboje su žurili ka centru grada, ne opažajući ništa i nikoga oko sebe. Čari se sjećao jučerašnjeg dana. Gledajući iznad dimnjaka poznatih sadržaja što su pored njega promicali, cementara, sodara, koksara, termoelektrana, Čari je posmatrao oblake i zaustavio pogled na oblaku što je poput bijele ovčice pasao nebesko plaventilo. U njemu je vidio sebe i nju. Plovili su ogromnim prostorima Beskraja do Alfe, do Proksime, najbliže je, nekoliko svjetlosnih godina. – Bolje je da zaplovimo dalje, duže ćemo biti zajedno, a onda tužno konstatova, - ne možemo živjeti toliko dugo da bismo prešli put jedne svjetlosne godine i došli do naše zvijezde. – Ah to bi bio život duša i put duša jer jedino one mogu putovati Beskrajem, a rasterećene su opreme što se tijelom zove. Oslobođene od tog oklopa uzletjele bi možda i brže od sunčeve svjetlosti. Tamo bi se naše duše spojile u jednu.Osmjehnuše se i razumješe se osmjehom, ruke se spojiše i krenuše šutke obasjani proljetnim suncem. Djevojci se otrže uzdah:

- Ah, kako divan dan, jutro je bilo rumeno, a sinoć sam imala tešku noć. Sanjala sam kako

17

te tražim među zvijezdama gore na nebu, a ti si vidim čvrsto na zemlji.- To sam ja telepatski i pomoću mojih meleka prenosio tebi svoje misli, a ti si u njih ušla i

zaplovila gore, kako se to zove, Svemir, Beskraj. Meni vjeruj, ni jedno od ovih imena ne odgovara, ni Galaksija, ni Univerzum, jer, sva ta imena omeđuju, prave granice, a granica nema i ja ih ne volim.

- Opet ti, ... zastade djevojka za tren tragajući za pravim izrazom, pa pošto ga ne nađenastavi, - jesmo li gore bili mi ili naše duše?

- Naravno, tamo su bile naše duše, a evo nas kao što vidiš kod naše klupe, reče Čari smiješećise i uputi pogled put vrhova jela. – Eti i one bi u nebo kao i mi, ali ostat ćemo tu dok nas trpi vrijeme dunjalučko i sudbina dok nas se ne zasiti.Ispriča mladić kako je mučno bilo provesti vrijeme na klupi za rezerve i kako je sinoć, s prijateljima Puzićima lijepo posjedio dole u Živinicama.

- Je li bilo prijateljica, ljubomorno će Slađa.- Ne, nije bilo, a i da jeste, neka ti to ne smeta jer ja nemam druge osim tebe, ti si moja

kometa moj svijetli tragu kosmičkoj tami, odgovori mladić nesvjestan olinjale patetike u ovom izlivu emocija. Prepustiše se zajedničkom maštanju i željama što su se pojavljivale u svim oblicima i na svim koordinatama ovog Dunjaluka od Pariza i Londona, preko Floride i Havaja do Konjuha, Maškovca i Breštice. Na ovom posljednjem lokalitetu zadržaše se najduže, jasno jer je bio najbliži i najrealniji.

- Oh, Čari hoće li se moći uskoro na Brešticu, na kupanje, upita nestrpljivo kao da bi željelapremostiti vrijeme do kukavičijeg pjeva.

- Idući mjesec, odmah, čim se mogne i dok se mogne, odgovori Čari i pomisli na trenutak: -Šta će dotle biti i hoćemo li biti zajedno, a onda na brzinu otjera tu ružnu pomisao. – Zajedno do smrti, nama druge nema, jedno bez drugog mi ne bi mogli ni umrijeti. Sa tim mislima uputiše se ka zgradi u kojoj je stanovala djevojka ne primjećujući prolaznike, samo bi se trznuli na pozdrav nekog poznanika. Znala je Čarija čaršija i voljela ga i preko njega je upoznavale i sve njegove prijatelje, pa, naravno, i djevojku Slađu.

- Musliman i pravoslavka, sašaptavali su se neki i skeptično kimali glavom dok su drugigovorili, - inkarnacija Bosne, ljubavi, njene budućnosti prošlosti i sudbine.

****

Približavajući se kafiću Čari registrova sitnu djevojačku priliku koja, kao da nije hodala već je klizila lahkim i glatkim pokretima što izazivaju. Lice boje kamelije, valjda zbog pudera imalo je u sebi nekog šejtana što plijeni muške poglede i isticalo je ženu bez godina, a takve su rođene kokete, kafanske pjevaljke ili prostitku. Jednom mu je u jednom kafiću u Živinicama gledala u fildžan, prisjeti se Čari, sa zadovoljstvom posmatrajući kako mu djevojka prilazi. To zadovoljstvo nije bilo posljedica onog utiska što ga ostave prave lijepe žene već je to više bila radost nalik onoj što je osjeća čovjek posmatrajući lijepu sliku ili slušajući lijepu muziku. Čuo je da je pjevaljka, supruga nekog trgovačkog putnika i to je bilo sve što je znao o njoj. Osmjesi im se sudariše na ulazu u kafić i on je uljudno propusti. Iznenadi ga piskutav glasić: - Za koji ćemo stol?

18

Ugledavši nasred kafića svoje prijatelje Čari se na trenutak pokoleba, ali kad djevojka upita: - Zar ne želiš da ti ponovo gledam u fildžan, Čari shvati da ga se djevojka ipak sjeća i pokaza joj rukom prema stolu u kutu.Konobar priđe i poče slagati upitnike nad novom Čarijevom djevojkom: - Izvolite?- Dvije kahve i dva piva molim, izgovori djevojka tonom koji je izražavao čuđenje «kako to konobar ne zna šta oni piju».

- Nisi trebala, stidljivo će Čari.- Takvi momci se ne zaboravljaju, tačno znam što sam vidjela u onom talogu u tvom

fildžanu i koliko je piva bilo u flaši.- Raja mu poče neukusno dobacivati: - Reći ćemo te Slađi, a kad vidješe da se on samo

osmjehuje umiriše se.Djevojka je zavirivala u fildžan i nije se obazirala na Čarijeve prijatelje koji su listom prišli njihovom stolu. Govorila je jezikom ciganke:

- Imaš djevojku i pazite se, ali ste u velikom strahu jedno za drugo. Prijatelji vas vole, alizlobnici vam zavide, a oni što vas ne znaju i samo malo znaju o vama, mrko vas gledaju.Tek tada djevojka registrova pridošlice koji su sa zanimanjem gledali u fildžan kao da će tamo naći tekst što ga je ona maločas iščitala.

- Niho, Hajdi, Zijo, predstavi Čari prijatelje, a djevojka im podari dobro izvježban osmijeh.- Hoćeš li i meni pogledati u fildžan? upita Niho.- Naravno, tako ću vas bolje upoznati.- Konobar, donesi još jednu turu kahvi i piva, viknu Hajdi.

Srknuše kahvu na brzinu gledajući sa kakvim užitkom djevojka pije pivo. Niho prvi izvrnu fildžan nadajući se dobrim vijestima jer sa svojom dragom nije bio baš u najboljim odnosima. Tananim prstima pjevaljka je okretala fildžan, približavala ruku oku i udalavalja, žmirkala i sumnjičavo klimala glavom:

- U tebe ne mogu ništa vidjeti, sve je nekako glatko i nigdje nikakva znaka. RazočaranNihad se izmače, uze pivo i otpi dva dobra srka: - Veze ti nemaš, reče ljutito, za sebe. Iz Zijinog fildžana ona pročita:

- Ti imaš dvije žalosti, ali vidi ti se i radost, a pošten si momak i zaslužuješ dobro. Overiječi podsjetiše mladića na nešto što je htio, a nije mogao zaboraviti. Hajdijev fildžan vršio je već funkciju pepeljare i kad ga djevojka upitno pogleda on se samo resko nasmija kao neko ko je trasirao svoj put, kao čovjek koji sigurno korača i kojeg ove tričarije ne zanimaju.Čari pokuša da nađe sličnosti između ove pjevaljke i one proročice sa fakulteta i kad viđe da je sve odveć zagonetno odusta od daljeg traganja.

****

Četvrtak, 30.aprila mirisao je na uspješan dan. Žureći za poslovima oko organizacije turnira u šahu Safer je pokušavao pohvatati sve konce – «Samo da ovo danas predeveram, sutra ću na nogometni turnir, a sve poljoprivredne radove na Borovcu obustavit ću do trećeg maja. Iznenadi se dobrano kad mu direktori Ninković i Mujić, u Heliosu, rekoše: «Uzmi sve što imamo, stolova u restoranu i kamionom ih prebaci.Centralna banovićka ulica, ulica JNA, tačno u 15 sati bila je spremna, kao da se održava šahovska olimpijada. Na ulazu u ulicu s obje strane, veliki natpis «ŠAHISTI ZA MIR», vodio je radoznale

19

građane na odredište. Jedni su se čudili ljudskoj besposlici, a drugi su oduševljeni, pljeskali rukama u znak podrške, dok su neki prilazili stolu i čekali nekog poznatog s kim bi ukrstili figure. Bilo je i onih koji samo priđu, svjetla obraza i bez imalo stida popiju sok i odu. I premda takvih Bosni nikad nije manjkalo, ovaj put je zabrinjavajuće bilo to što tu vrstu žeđi nisu gasila djeca nego mahom ljudi uplašeni za vlastitu budućnost koja je prijetila misterioznošću. Igra se radi igre, zamisao je organizatora, koji zadovoljni stoje ispred hotela «Litva», igra se radi druženja, onako, bez protokola, svako sebi bira protivnika. Pažnja je narodu, barem za trenutak skrenuta sa svakodnevnih tegoba. Safer ugleda Čarija kako se nadmeće, ni manje ni više, nego sa Edom, prvom banovićkom šahovskom violinom i kako se ovaj poigrava s njim nastojeći da isprovocira Čarija da natakne na volej i šah i figure i Edu i sve. Bog je izgleda stvorio Edu za šah, samo je nedostajalo upornog rada i istrajnosti da momak postane svjetski igrač i po tome je bio veoma sličan Čariju.

- Je li Čari zasjeo radi šaha, Ede ili piva? upita Safer prilazeći stolu.- O, dobar dan čika Safere, kako ste, veselo će Edo, - Čari je tu da sa prijateljem poigra

šaha, ali i da uz ovo piće popije i ovaj mat, nasmija se slavodobitno.- Eto, zahvaljujući tebi zijanio sam partiju, okrenu se sin ocu.- Nema veze, nastavite igrati drugu, reče otac smijući se grimasi sinovljevog lica koja je

izazvana ovakvim završetkom partije i pomilova ga pogledom po kosi koja, kako da je oživjela na ovom proljetnom lahoru.Nekako naglo, lahor skrenu na jak vjetar i navuče tamne oblake iznad nebodera, tako da takmičari sve češće počeše gledati u nebo, a kad se prašina poče dizati manifestacija dovede u pitanje dalji nastavak. Tmurno aprilsko nebo poče odašiljati sitne kapi na šahiste. Oni strastveni igrači i oni što nisu bili naviknuti na poraz prkosili su nevremenu koje je sobom nosilo simboliku nadolazećeg nevkata. Kad kiša ojača, gubitnici pronađoše izgovor u remiju.

****

Kad god je Čari ozbiljno shvatao igru ranije je dolazio kući da bi sutra bio odmoran i pripravan, a svaki mu je pokret odavao ustreptalo raspoloženje. Roditelji su osluškivali zvuke:

- Topom ću te gađat moja mala vidim li te da si s drugim stala, pjevušio je Čari stari hitBijelog dugmeta, ponavljajući dugo ovaj refren, a potom se čula škripa starog kauča. Čari je pokušavao zaspati, ali ga san ne krenu u prvi mah.Zamišljao je razne situacije na terenu i nijedna mu nije bila nerješiva.

- Ovo je moj život, moj smisao i moja igra, mislio je, nije to matematika, odagna on brzopomisao na fakultet sve jače se upinjući da zaspi, premda je znao da će i u snu zabijati golove, driblati i proturati loptu kroz noge protivnicima. Najposlije se pridiže, pogleda kroz prozor u mrak i ne upali svjetlo. Tamo, u mraku naziru se gornji dijelovi ograde oko kuće Selimovića koja se divovski nestvarno dizala u noć sa navučenim krovom na prozorske oči. Mrak je ostajao mrak, a Čari je gledao napamet, trodimenzionalno. Zavjese su spuštene, a saksije na limenoj podlozi ispod prozora zaplesaše. Tihi, jedva čujni šumovi dizali su se sa tla i klizili preko tog napetog bubnja tišine ne miješajući se ni sa čim, ni sa bojom mraka, čak ni između sebe. Nekakva čudna tišina je nalegla i neovisna, prkosila povremenom brujanju motora, batu koraka što se gubio ne rastvarajući se u mraku. Tišina je učinila moć sitom i samozadovoljnom. Onda se pojavi mjesec, neprikosnoveni vladar vedre noći, dostojanstveno i tiho zaplovi preko krova i dimnjaka i kao da malo zastade pored riblje antene gdje mu se pogled susrete sa mladićevom nesanicom. Zamršene

20

krošnje drveta mjesečevom sjenkom prošaraše Čarijevo lice: - Sutra će biti lijep dan. Spoljoštena bjelina nastavi put i skide pogled sa mladića koji se jednako dvoumio. Kasno je da izađe i s tim je već bio raščistio. Odjednom mu misao ode u prošlost i učini mu se da je vrijeme pošlo unazad, on dijete, veselo jurca držeći u ruci kraj žutog konopca privezanog drugim krajem za zmaja (Zmaj od Bosne, doluta odnekud sporedna asocijacija i nasmija mladića). Okrugli crni zmaj se pušta i nesmetano plovi put mjeseca, iznas Selimovića kuća, prolazi i mjesec i ide dalje, dalje. Šta je to s mjesecom, ni on ne liči više na sebe, zaoblio se, pocrvenio i Selimovića kuću prelio crvenim dječijim sirupom protiv kašlja.

- Ne spavaš, trže ga zabrinut majčin glas.- Ne, ne spavam, majko, sjedim, razmišljam, posmatram.- Da te šta ne boli? primače se majka.- Ne boli me ništa majko, jednostavno nisam navikao rano leći, odgovori on glasom koji

žali siroticu.- Da se ne brineš zbog djevojke, ovo vrijeme, znaš kako je? upita zabrinuto nastojeći da u

mraku dosegne ono nepoznato u dječakovoj duši, svojoj duši.- Idi spavaj majko, sve je u redu, utješno će Čari, stavi joj ruku na krhko desno rame i

pokaza joj put sobe ubijeđen da se i njoj ne spava. Zna on majčinsku brigu i za njega i za Enisu, ali ona je žensko, ako zapuca nju valjda niko neće dirati.

- Majko, ti se treseš, tebi je hladno idi spavaj. Tahira ga pomilova po kosi, dodirnu muvrhove prstiju i jedva izgovori odlazeći: - Spavaj sine. Mladić čvrsto usnu.

****

Nepoznat neko donio je mrak u Čarijevu sobu i u djetinjstvo ga na tren vratio, nepoznat neko rastjera mrak i donese svjetlo u stan Saferov.

- Gle, kiša opet pada, razočarano konstatova Safer osluškujući kako kapi dobuju i pogledaženu kao da traži da nešto učini, a ona je zbog bolova u nozi imala opet slab san:

- Eh, ja to od pola noći slušam, padala je nekako na mahove, kao da su babije huke. Upolumraku što se razilazio muž ugleda plave kolutove ispod ženinih očiju:

- Šta je, kako ti je noga?- Boli me, odgovori žena kratko i učini napor da ustane.

Mnoge je ova jučerašnja kiša prikovala za pendžere i razočarala ih. – Zna li Edib da kiša pada, pomisli otac brižno, uđe u kupatilo i pljusnu se jako kao da se želi naviknuti na kišu. Na ulazu u kupatilo, stajao je Čari i zijevajući čekao na red:

- Sinoć mjesečina, a vidi sad ovo, al' nema veze, lijepo je i po kiši igrati na poligonu.Solidarišući se sa Tahirinom nogom Safer pripremi kahvu, nali tri fildžana i zagleda se u tacnu kao da mu nešto fali. – Da, to je, sjeti se Safer, četvrti fildžan za tvog djeda Edibe, mog oca, čovjeka kome je kahva bila doručak. Četiri su godine prošle otkako je umro, a bilo je kao juče. Sjećanje na oca izazva sjetu i tugu, vidio je to Čari u očima i uzdahu što se ocu ote i pokuša mladić citirati Andrića: - Razočarenje i bol odvede misao u prošlost, reče odvažno.

21

Djed je rahmetli i naučio Čarija da pije kahvu, doljevušu, i Čari je zaista volio piti puno kahve, ali ovaj put popi samo jedan fildžan i ode do trpezarije, sjede za stol i nervozno poče cupkati nogom doručkujući. Na brzinu doručkova i baci pogled na sat pitajući oca:

- Hoćeš doći na poligon?- Naravno sine, moram vidjeti tvoje majstorije, nasmija se otac gledajući ga kako žurno

obuva adidaske. Deset je sati i Čari je, kao po pravilu kasnio. Trčećim je korakom stigao na poligon, preskočio ogradicu i utrčao na teren tražeći odmah loptu. Kad ga suigrači vidješe ovako raspoloženog kako se vješto poigrava sa loptom shvatiše da je raspoložen i da će se dobro naigrati te mu odmah oprostiše zakašnjenje.Čarijeva ekipa dobi prvi susret rezultatom sedam prema jedan. Svi su bili zadivljeni Čarijevom igrom i majstorijama. Lopta se lijepila za njega, lahkonogo je prolazio kroz protivničke odbrambene redove, vješto i smisleno poigravao, asistirao, stizao i u odbranu i u napad. Prvog dana nadmetanja Čarijeva se ekipa plasira u finale. Otac ga je posmatrao zadovoljan jer sin ozbiljno shvata igru, uživa u njoj i prosto se nadmeće i sa protivnicima i sa suigračima. – Daleko će dogurati, mislio je Safer, - i još će se puno čuti o njemu. Ekipa «Plave čigre» sutradan je pobijedila i u finalu, a o Čerijevim bravurama sa ovog turnira još će se dugo pričati.

****

Premda su mislili da će Čari nakon osvojenog turnira ostati duže u gradu on se sav sretan pojavi rano te večeri:

- Ha, šta kažeš stari kakav sam bio, upita mladić sa prepoznatljivom sugestivnomintonacijom.

- Ako sutra budeš otišao sa mnom na Borovac, da uradimo ono posla, onda si dobro igrao,reče otac u šali.

- Može, u koliko sati idemo?- U pola sedam, je li dovoljno? odgovori otac i upita istovremeno čudeći se lahkoći s

kojom sin prihvata poziv, baš kao da će i gore na turnir, a ne na njivu.Bijahu u to doba moderne barikade i autobusi nisu radili te se otac i sin zaputiše pješice. Vrijeme se tada još mjerilo satima, a do Borovca je valjalo tabanati najmanje dva sata. Usput su registrovali sve moguće vjesnike proljeća, propupalo drveće, rano šumsko cvijeće, veseli kreket žaba u bari, mini suknje...Sa donje strane uđoše u Borovac oko devet sati i iznenadiše se živošću ove ljudske naseobine. Ljudi su u grupama nešto živo raspravljali, neki su otpozdravljali, a neki i nisu. Brzo Čari pronađe Nihada, svjedoka njegovog sretnog djetinjstva i ponudi mu:

- Hoćeš s nama na Brezovu da konjčetom razoremo kanale za krompir?- S vama i na Vijenac, odgovori s prepoznatiljivim naravnim ushićenjem.- Neobični su mi ovi dolje, pokaza Čari na gomilice ljudi u selu stiskajući ispruženu

Nihadovu ruku.- Niko od njih još ništa nije sijao po Brezovoj, kažu ne smiju, boje se vojske.

Ono gore na Vijencu su, kažu oni, četnici, jugoslovenska vojska, premda su na nekoliko kapa vidjeli petokrake, reče Nihad kao da mu sve to nije najjasnije i kao da želi da mu Čari pojasni.

- Dobro Nihade, idemo na Brezovu, reče Safer nabacujući krompirsko sjeme na konjskuzapregu. Momak hitro uskoči u štalu i spremi plug na kola.

22

Jedan, što su ga od milošte zvali Lojo gledao je ljude i zapregu i nije mogao zadržati pitanje:- Kuda ćete vi to?- Na Brezovu, da štogod posijemo, reče Safer.- Pa uhvatit će te četnici i oderati k'o jarca, izgovori Lojo ovih dana sve češće

upotrebljavanu frazu. Safer nastavi put i prosikta ljutito sebi u njedra: - Ma, kakvi četnici, ko vas time hrani?Nestrpljiv, Safer skrenu s puta i pohiti prečicom da što prije stigne do njive, da pogleda svojim očima prema Vijencu i Ristićima, da vidi nešto neobično, nesvakidašnje o čemu cijelo selo bruji, dok su dva mladića išla putem i raspravljala o djetinjstvu. Zadihan, pope se na vrh brda i pogleda, srpski narod je bio na njivama i obrađivao zemlju.

- Hajd, hia, hia, bista, začu se Nihadov glas koji je djelovao kao glas čovjeka koji u mrklojnoći pjesmom razgoni strah. Ukaza se iza hrastika prvo glava konja, a zatim kola i mladići.

- Eeeeha, viknu Nihad konjčetu koje jedva dočeka ovu komandu i ukopa se na mjestu.Bijaše to preuranjena komanda jer se kola još nisu popela na ravno tle gdje bi mogla stajati bezbjedno.

- Hija, hija, dreknu preplašeni mladić kao da se nečega dosjetio, pomjeri kola za još jednunjihovu dužinu i parkira zapregu na nizbrdici, ali postrance, tako da konjče odahnu klimajući glavom lijevo desno kao njihalo ljuteći se na nevještog i neiskusnog gazdu. Skinuše rahtelu i prihvatiše se posla. Radili su svojski, zapljuvali u šake i napravili jednu dobru huju, kako to narod kaže i iznenadili se kad su vidjeli da je posao završen tačno u dvanaest sati. Sa Vijenca zapuha hladan sjeverac i pomilova im oznojena krsta donoseći neke čudne proljetne mirise. Zadovoljni dobro i brzo obavljenim poslom počeše se spuštati u selo. Išli su niz Kotline kad iznenada bljesnu pred očima puščana cijev. Trnci im prođoše tijelom i kosa se na glavi uspravi, a srce naglo poveća broj otkucaja.

- Jeste li uradili? poznat glas ih vrati iz stanja napetosti i neizvjesnosti. Edhemov Sabit je izašao da pripazi na amidžiće i vidjevši ih netaknute on to shvati kao svoju, i samo svoju zaslugu, odvažno stisnu pušku i nastavi natezati vrat iza živice. U selu se narod iskupio kao da nekoga ispraćaju ili dočekuju, a kad se zaprega primače dokonoj gomili ljudi oglasi se opet Lojo:

- Ima li četnika, vijdeste li ih?Konjče nečemu zavriska, a trojka se veselo nasmija. Odgovori im Nihad:

- Nema, bolan, samo narod po njivi radi.Ovaj se odgovor očigledno sukobio sa očekivanim pa izazva žamor i nezadovoljstvo koje, samo što se ne prosu po njima jer pobogu, oni znaju da su četnici gore, da su prekrili cijeli Vijenac, da su i to na njivi, zapravo samo kamuflirani četnici.Ali ne bojimo se mi njih, mislili su ti ljudi, danas je na straži Sabit, sutra akobogda Kasim, a obradićemo mi Brezovu i Smilje. Trojica sa zapregom nisu se plaho obazirali na svjetinu i nastavili su dalje zadovoljni dobro urađenim poslom.

- Ako bude turnir, hoćeš doći, upita Nihad kao da posljednji put vidi prijatelja. - Doći ću prijatelju.

Sunce je počelo padati, ali je ipak pržilo u leđa dvojice putnika što se šutke spustiše u kop. Čari je razmišljao o tim ljudima u Borovcu, o njihovoj zabrinutosti i strahu koji je jači nego kod ljudi u gradu. Otac je takođe razmišljao kako su ti ljudi čudni, kako se ponašaju kao da su već u ratu, kako je ipak poznato da u prošlom ratu nisu stradali od tih komšija, kako sve ovo nimalo nije

23

dobro i kako, kad malo bolje razmisliš i nije čudno, i kako je, opet sve ovo zbrkano i isprepletano da je prerano bilo što suditi.

****

Mladić nije osjećao umor kao da nije toliko radio i prepješačio petnaest kilometara, istuširao se i odmah počeo spremati.

- Kuda ćeš bolan, hajde jedi, zovnu majka.- Brzo ću se vratiti, samo da malo trknem do grada, reče u žurbi i izađe.

Pomisao na Slađu, odvajala je korak od zemlje, lebdio je u ljubavnom transu i lahkonogo žurio u susret dragoj osobi. Sadržaji što su promicali okolo nisu ni na trenutak mogli otrgnuti misao od djevojke, a nekakav nezajažljivi instinkg vodio ga je poznatom stazom. Nisu se nimalo iznenadili susretu iako je bio slučajan. Ugledavši je Čari pomisli: - Eh, da su mi duže ruke pa da je već sada dohvatim i prigrlim čvrsto poput hobotnice elastičnim pipcima, zamotam je nekoliko puta i utisnem u sebe, jednom za svagda.

- Eh, da imam krila pa da poletim k njemu što prije i zagrlim ga, mislila je istovremenodjevojka vješto prikrivajući želju dostojanstvenim korakom. Sastaše se nasred stepenica što spajaju dvije ulice, ruke se dodirnuše, oči zasjaše jače, tijelom prostruja drhtaj, a lica se u osmijeh razvukoše.Posljednji sunčevi zraci poigravali su se u krošnji jele kad je mladić dovršavao svoju priču o utiscima sa sela jednog bosanskog što je čučalo preplašeno u sumrak nečeg strašnog i zagonetnog u podnožju mračne citadele. Čari nesvjesno unese nemir u dušu djevojačku premda je znao da joj je potreban mir, ljubav. Na rastanku se pokaja.Smjenjivali su se dan i noć kad je Čari prilazio BOS-u. Iznenada zaškripaše kočnice i iz auta proviri Vasa: - Hoćemo li u kafić? a onda dok je Čari ulazio u auto nastavi, - ili da prvo skoknemo do Banović – sela, imam mušterija, a i igranka je gore. Čarijevo odobrenje razveseli Vasu, okrenuše prema pijaci, pokupiše mušterije za igranku i počeše razgovorati o Čarijevoj ekskurziji u Borovac.

- I veliš ljudi uzbuđeni, drže straže, a? odgovori Vasa nehajnim pitanjem kao da mu je sveto odveć poznato i kao da su mu razgovori o tome dojadili.

- Kažem ti, narod na njive ne izlazi, uplašen je, nastavi Čari zabrinuto.- Ma, narod od muhe pravi medvjeda, pusti ti te priče, reče Vasa i prešalta iz treće u četvrtu

jer je put pored jezera bio dobar.Noć bijaše mrka, a svjetla munare u selu bila su jedina svjetlost što se nazirala u toj majskoj tami. Ušli su u narod i počeli se polahko probijati naprijed.

- Dobro sijelo, izgleda, konstatova jedan od mušterija, ali ta konstatacija prođe neopaženojer se sama po sebi podrazumijevala. Jedan metalni glas zovnu Čarija:

- Gdje si školski. U okretu Čari se susrete sa vrškom puščane cijevi što je visila o ramenupoznatog glasa koji je na glavi nosio zelenu beretku.

- Koji ti je sad ovaj? Nastavi metalni glas pokazujući na Vasu.- Vasa, taksista, zar ga ne znaš, odgovori Čari začuđen pitanjem i zatečen situacijom.

Pogled i riječi metalnog glasa što su slijedile bijahu odveć prijeteći: - Ako je on Vasa, njemu mjesto nije ovdje, a ruka usmjerena ka gradu govorila je dovoljno sama od sebe. Vasa i Čari se pogledaše i krenuše ka autu šutke.

- Ovo ne valja, progovori Vasa dok su se vozili nazad prema gradu, - i ranije sam išao po

24

igrankama, vozio mladiće i djevojke i čekao ih, ali me niko nije udaljavao sa skupa. Bijaše to sav razgovor za vrijeme desetominutne vožnje do Zvjezdare gdje se prijatelji rastadoše kao da su se vratili sa sahrane, a ne sa igranke.

****

Majka ga je čekala i čula je kako koraci hodnikom odzvanjaju kao da na uzbunu zovu, a i otac se iz lahkog sna trže od buke nenaviknute. Već s vrata mladić upita: - Otac jesi li budan?Razgovor o događaju na igranci bio je mučan i Čari je govorio kao da okrivljuje oca za ono što se dogodilo, a otac je opet napadao sina:

- Bolje bi bilo da ne hodaš puno i da gledaš s kim i kuda ideš. Ovaj atak Čari nije uopćeregistrirao i već slijedećeg utorka otišao je ponovo i ne gledajući s kim i kuda. Vratio se kasno te večeri i sav uzbuđen i preplašen pričao ocu:

- Bio sam sa Vasom i Nihom u Kalajšima. Stari moj, Vozuća je puna vojske, a onaj tip štosmo ga odbacili taksijem nije htio ni platiti, čak nam se narugao. Malo je falilo da izađem iz auta i tom frajeru razbijem nos, ali me Vasa zadržao.

- Nije Vasa nimalo naivan, primijeti otac, takvi će rat preživjeti, pazi šta sam ti rekao.Lokomotiva se polahko zahuktava i kreće sve brže i brže, lokomotiva vremena nas nosi svojim kolosijekom i ne da nam da stanemo, da razmislimo i da ne napravimo neki nerazuman potez zbog kojeg ćemo se kajati, mislio je Čari zatvarajući za sobom vrata sobe.

- Ovo je prvi put da nam nije poželio lahku noć, primjeti majka.- Zaboravio je, utješi Safer i sebe i ženu.

Svako slijedeće veče, kada bi se Čari vraćao kasno noću ličilo je kao jaje jajetu, ali je napetost iščekivanja i neizvjesnosti u kući bila sve veća.U posljednje vrijeme, mislio je Safer, gradom koji nema džamije sve se češće prolamao ezan, pozivajući na redovni sedmični ritual. I ne bi tu bilo ništa čudno, da grad ima džamiju. Toliko sam puta u Sarajevu čuo ezan i čini mi se da Sarajevo bez njega ne bi ni bilo Sarajevo, ali ovdje gdje se ezan nije čuo još od 1953. kada je srušena stara drvena džamija, ezan mi nekako sablasno zvuči. Da li je to poziv na praiskonsku vjeru, na narušeno jedinstvo, na povratak sebi, kakav je to poklič? provocirala je misao neuhvatljivo se izmičići kontroli. Daj bože, produžio je misliti, da se ovdje konačno izgradi džamija i crkva i sinagoga, nek se tornjevi i minareti dižu do neba, samo da ne bude rata. Takve i slične misli proganjale su Safera sve češće i češće, skraćivale mu san, a često i uskakale u njega. Majka bi upućivala dijete na knjigu, na zaboravljeni fakultet, nutkala ga kolačima i na druge načine nastojala zadržati što duže kod kuće, a on bi uvijek izlazio, lutao, plašeći se da mu štogod ne promakne. Najčešće je donosio spektakularne i neobične priče, a u posljednje vrijeme je znao mudro prešutjeti o događajima za koje bi ocijenio da bi mogli uzrujati roditelje.

- Kad ga vidim ovako zabrinutog i nesretnog, hoće mi srce prepući, reče žena drhtavo. Otacje puno mislio i ovaj put, ne našavši riječi, primače se ženi, prisloni svoj obraz uz njezin za trenutak i ponovo se odmače šutke, bespomoćno.

****

25

Subota, devetog maja 1992., pijačni je dan. Svaki grad u BiH ima svoj pazarni dan, srijeda je u Živinicama, petak u Tuzli, pa je ime dana postalo, zapravo drugo ime za pijacu: - Danas je srijeda u Živinicama, govorile bi žene za kahvama. Subota u Banovićima podsjeti Safera na Bugarsku: - Tamo u Bugarskoj, ili ono bješe na Tasmaniji, nisam siguran, kažu da ima više ovaca nego stanovnika, a ovdje, premda i njih ima začuđujuće malo, ima više ljudi nego robe. Okrenu Safer nizbrdo sa rukama u džepovima kao da se vraća iz jutarnje šetnje, a ne sa pijace. A bijaše lijep i sunčan dan pa se čovjeku nije dalo provesti ga u stanu. On nevoljko otvori ulazna vrata stana, ali se prijatno iznenadi riječima što su ga dočekale:

- Ne izuvaj se, idemo kod kćerke, reče supruga već spremna.- Idemo, prihvati muž i diže ruke sa pertli.- Edibe, doručak ti je na stolu, viknu majka izlazeći.

Iščeprka odnekud Tahira dinar da se kupi štogod milosti djetetu, osmače je pa se svi bore za njega. Stadoše na trotoar ne bi li štogod uštopali, ali vozila ni za lijeka, a i ako naiđe prepuno je. Stade im jedan kamionet i oni se uvukoše pod ceradu punu bačvi, ulja i benzina. Kad su se dobrano nakupili prašine i nagutali dima sišli su s kamiona i zahvalili se vozaču onako kako to svi čine:

- Hvala majstore, ne postavljajući sebi uopće pitanje zašto baš majstor, i je li svaki šoferzaista majstor.Enisa kao da ih je očekivala, šetkala je avlijom držeći dijete u naručju, a kad ih ugleda pohitje im u susret. Primi djed unuku u naručje a on veselo šara okicama po djedu, neni, kućama, krovovima, drveću, oblacima kao da bi htio sve obujmiti jednim pogledom. Pritišće djed nosić unučetu, a unuče uzvraća objema rukama i kao da bi htio još i ujesti ga. Uze nena unuče i posadi ga na noge s namjerom da dijete načini prvi korak, a ono se ukopalo, izbacilo nazad guzu i balansira rukama.

- Još samo malo, reče nena utješno, - Čari je prohodao u osmom mjesecu.Uđoše u kuću i već s hodnika ugledaše razbacane igračke svud po kući, balone što se neobavezno klate povješani iznad krevetića.

- Sve mu je to dajdža donio i još mu dade paklo «humane» i ovu čegrtaljku reče Enisapokazujući igračke.

- Pa zar je navraćao? začudi se otac.- Jeste, ali vrlo kratko, čekao ga je neki tip sa autom, reče kćerka i okretom glave u stranu

sakri suzu. Znali su da Čari voli djecu, ali im to saznanje nikad do sada nije tjeralo suze na oči, naprotiv bili su sretni zbog toga.

- Ma, kad malo bolje pogledam, sav je on meni na Ediba, progovori otac smiješeći se inastavi se igrati sa unukom.

- O, ho, čudo će to bit' da ste vi znali doć', povika sa ulaznih vrata oduševljeni glasunučetovog oca.

- Ma, jami, više smo mi kod vas, nego vi kod nas, odgovori punac zetu.- E, vama je dosta lakše, mi kud god da krenemo moramo i ovu momčinu nositi, pomilova

ga otac po glavi, a drugu ruku pruži puncu u znak pozdrava, a ima se bogami i obaveza. Znajući da ovog zadnjeg baš i nema Safer upita:

- Kakvih sad obaveza možeš imati?- Pa, eto naprimjer, slijedeće ću nedjelje biti zauzet, imat ćemo smotru jedinice na stadionu

i polagat ćemo zakletvu, reče zet i zastade posmatrajući reakciju.

26

- A, tako znači, reče djed, prekide igru sa djetetom i uozbilji se.

****

I otac, i sin, i majka su se iznenadili. Otac i majka zato jer su zatekli sina u stanu premda su bili ubijeđeni da je napolju, a sin jer je zatečen sa cigaretom. Ugasi je naglom kretnjom kao da je ljutit i na nju i na sebe i na sve oko sebe, prekrsti ruke na grudima, prebaci nogu preko noge, otpozdravi ocu i reče:

- Sad ti mogu ispričati ono što sinoć samo napomenuh.- A što sinoć nisi mogao? upita otac iznenađen Čarijevom ozbiljnošću.- Stvar se bitno ne mijenja, sinoć jednostavno nisam bio siguran, a danas je drukčije, tu sin

zastade, spusti ruke u krilo, gornjim zubima pritisnu donju usnu, malo zastade, uze duboko zrak i poče:

- Sinoć, kad sam izašao vani, trebao sam se sa Vasom naći. Razgovarali smo o ovojsituaciji i on bi da negdje ode, da se ne nađe u ovom ratu. Složio sam se s njim, i ja bih izašao, eto u Novom Sadu je Dragana, prvo bih do nje, a onda do Subotice, tamo se mogu dobiti dokumenta, a odatle je korak do Europe, ... u Švicarskoj je Darko, zove me, ... tu mladić zastade i trže se kao iz sna, pogleda oca i doda, - išao bih odavde, mlad sam, ne gine mi se već mi se igra lopte, a ovdje se može vrlo lahko postati bogalj, ne bih ja to. Tri puta sam od sinoć išao do Vase, ali ga ne nađoh. Moje je česte dolaske registrirala njegova komšinica pa mi jednom reče: «i vidjeh sinko gdje danas zvoniš, ali ne rekoh ti ništa, ja mislim da je on otišao sinoć, vidjela sam kad ubacuje neke lične stvari». Žena to reče i pritvori vrata, a ja ostadoh u nevjerici, nešto probolo u grudima i još uvijek ne mogu da vjerujem. Vasi sam vjerovao kao nikad nikome i bio sam siguran da je on posljednji koji bi me izdao, bio sam spreman za njega ruku dati, a on ode, ni da se javi. Vjerovao sam da i ako krene neće krenuti bez mene i da ćemo zajedno u svijet tamo kod naših prijatelja, da igram lopte i da vama i mojoj djevojci mir i sreću obezbijedim, a on ode ni da se javi.Posljednje se riječi izgubiše u suzama, utopiše se u njih, a one su navirale kao iz vrela, klizile nesmetano niz obraze, a on je jezikom upijao njihov slani okus. I otac zasuzi, zašuti, ganula ga je priča o izdaji prijatelja, i majka zajeca i iznenadi Safera svojim prisustvom: - A i ti si tu? Primijeti on, ustade šutke i ode u spavaću sobu. Kao da se iznenada dosjeti, stade tragati i preturati po knjigama da u njima nađe odgovor, ili utjehu, ili lijepu riječ.

- Imaš li koju za mene? Upita sin sa vrata. – Evo, reče otac, imam Grešnika i Otpadnika odDobrice Ćosića.

- Daj mi obje, samo kakvi su to naslovi? upita sin i nestade iza vrata i izgubi se u svojojsobi gdje je i te večeri još dugo gorjelo svjetlo. – A možda me ipak nije izdao, pomisli mladić spreman na oprost, možda je otišao kao one noći sa igranke u Banović Selu. Možda?Probudi ga neuobičajeno snažno brujanje motora i želja da pogleda što se to događa napolju, nakon kratkog hrvanja nadvlada želju za beskrajno dugim uživanjem u jutranjem snu. Kolone vojnih vozila promiču prema Tuzli lelujajući se pri prelasku preko pruge. Odakle idu i kuda idu Čari se nije pitao nego na brzinu zaključi:

- Dobro je povlače se u miru, bez provokacija, samo da ne bude rata, pa svoji smo, ta namglupost najmanje treba. Da li je moguće izbjeći rat u Bosni? naravno da je moguće, jedan smo narod, nećemo se tući između sebe, istim jezikom govorimo, isto izgledamo, zašto bismo se tukli, a onda se iznenada sjeti onih nesretnika iz Bijeljine, Bratunca. Možda se ipak na tome svrši,

27

valjda će pamet nadvladati, valjda će se strasti obuzdati, pa koliko vrijedi samo jedan ljudski život, a tek hiljade drugih, ne to neće niko dozvoliti, zaključi momak i sa tim zaključkom završi ovo mučno razmišljanje i sjeti se Slađe. – Nisam je vidio već treći dan. Iznenadi se koliko je dugo spavao kad vidje koliko je sati. – Djevojke, djevojke, zamišljeno će mladić, zavedu, izlude, zamute pamet, a onda, koristeći se malim sitnim lukavstvima ostave te. Pati i šuti. Bio si siguran da te nikad neće ostaviti i zato sebi nikad nisi ostavljao mogućnost da ti budeš taj koji će prvi ostaviti. Nisi jer si se plašio da će je to previše zaboljeti. Ne da ti savjest da to učiniš, a sad, sad pati. Ali, opet, kad te djevojka ostavi, to manje boli, pukla tikva, dva dana plačeš i gotovo, a šta kad te prijatelj izigra. To je gadno i to boli znatno duže. Uopće, šta je prijatelj. Treba li čovjek, vjerujući u onu narodnu, sačekati da mu se desi kakav veliki belaj da bi svoje nazovi prijatelje stavio na kušnju? Kao neki Miloš, što je, kad ga je hlupio drugi infarkt ponio sa sobom rokovnik u bolnicu na Gradini i zapisivao prijatelje koji su ga posjećivali.E, moj Vaso, jaranu moj, nekadašnji..., uzdahnu mladić. Samo pomisao na Slađu, na njene velike oči i crvena usta, kratak dah, a dubok uzdah, mogao je odagnati ovu rezignaciju.

- Nazvat ću Mirelu pa nek joj ona prenese moju želju da izađemo i vidimo se, sjeti se Čari idade se u akciju.

****

Zainteresovanošću početnika Sanja je zurila u anatomiju dok je Slađa gledala u kuću na suprotnoj strani ulice i mislila na Čarija i Vasu što iznenada ode. Djevojka ustade: - Zar mi je suđeno da najljepše dane provodim pored prozora ne grabeći život pod suncem, zar da nazirem i samo slutim ljepotu a treba da sam dio nje?Djevojka se ispravi, stisnu šake na grudima: - Sinoć sam mu pismo napisala, ali mu ga nisam poslala, nemam po kome. Sjeti se šta je napisala: - Ne, Ne, ne kajem se, nek se zna, on je ljubav i više nema. Može otići iznenada kao Vasa, a možda je i otišao. U tom slučaju ne bi sve znao, ali ne može on otići bez oproštaja, ne bi on mene izdao, ta rekli smo to jedno drugom. A on je i inače takav, ne bi on nikog i nikad izdao i život kad bi trebalo dati, dao bi, znam ja njega. Ponosna sam što ga imam, zaključi djevojka i s tim otkrićem odluči: - Dat ću mu pismo, evo ovom svojom rukom, pogleda u praznu šaku kao da je u njoj pismo i ona ga dragom daje. Sanja je pomilova kratkim pogledom i ponovo se nadnese na anatomiju. Mnogo je šta vidjela i mnogo zapazila na svojoj sestri u posljednjih oko pola godine i znala je što muči zaljubljeno biće jer je i sama prošla te faze u razvoju. Sad je našla sebi i ljubav, i zabavu, i prijatelja u knjizi, a taj prijatelj nikad ne izdaje i ne napušta, strpljivo čeka i daje maksimalno, odnosno, onoliko koliko ti želiš i možeš od njega uzeti. Koliko daš toliko dobiješ, mislila je Sanja na vrijeme poklonjeno knjizi i znanje što ga ona nesebično pruža kao nadoknadu.Lahko tapkanje potpetica, a zatim zvono ponesoše Slađin pogled na sestru, a zatim na vrata. Ona hitro skoči i otvori ulazna vrata: - Dobar dan, prepoznala je Sanja glas prijateljice Mirele, Čari te dolje čeka, reče nježno Mirela i smiješeći se uđe. Djevojka se zarumeni, na brzinu se spremi, mahnu rukom i natraške izađe u hodnik.

- Sretna je, izgovori Mirela sjećajući se lijepog lika Čarijevog.- Da, potvrdi Sanja gledajući zabrinuto za sestrom, samo da im se posreći.

Dvoje mladih i sretnih pozdraviše se i poljubiše pogledom i krenuše niz stube, jedva su primjetili komšije Stjepana i Miru što prođoše mimo njih i izgubiše se u dnu hodnika:

- Divni su, uzdahnu Mira.

28

- Vole se, što je najbitnije, evo vidiš oni i ne znaju za ove svađe i gluposti i bio bi velikigrijeh razdvojiti ih, primjeti stari umirovljeni rudar banovićki i nastavi komentirati, ali se glas izgubi na kraju hodnika.Taj dan provedoše u šetnji Vidikovcem, u povratku registriraše još jednu kolonu vojnih vozila kako se udaljava prema Tuzli, Majevici, Drini, Srbiji. Misao o ratu kao nečemu strašnom i nejverovatnom okupirala je njihove misli koje su se podudarale do u tančine: - Uništeni gradovi, mrtvi, gladni, prognani, kuknjava, jauci. Teško im je bilo i zamisliti slike užasa jer su ih poznavali samo iz filmova. Njihova je mladost bila djevičanski čista i bezbrižna i može se opisivati samo lijepim atributima.

****

Tih dana Čari je malo trenirao, malo čitao, a najviše i najčešće slušao radio. U trenucima osame gledao je kroz prozor i uživajući u prvim znacima proljeća pravio izlete u mladost, u davno nezaboravno djetinjstvo. Vidikovac je u potpunosti ozelenio i Čariju se u jednom trenutku učini kao da ga ovo brdo sa svojim divnim šetalištem i pogledom na grad zove, dođi i prošetaj mnome, u proljeću treba uživati iznutra. Nekako s proljeća i čovjek kao i šuma ozeleni, podjetinji i mladić zaista poželi da uđe u Vidikovac i sam prošeta. Za tu se priliku počeo pažljivo spremati, baš kao da će izaći sa djevojkom, htio je da se ne postidi pred ljepotom vegetacije. Taj ceremonijal potraja i mladić se iznenadi kad vidje da je već pola dana prevalilo: - Kako vrijeme brzo prolazi, nepovratno, sa sjetom konstatova i uđe u šetalište duboko udišući proljetnu aromu. Odjednom, proljetni se zanos rasprši, emocije se razbježaše i on osjeti naglu pustoš u duši. Pogleda u klupu i jeliku koji postoje tu samo zbog uzdaha i namršti se što je sam bez djevojke. Nenaviknut na osamu zaputi se stazom što vodi nizbrdo u svjesnoj namjeri da svu sreću i radost što je nudi taj dan podijeli s nekim, s bilo kim, samo da nije sam. Išao je ulicom i ništa čudno nije vidio u izdvojenim grupicama ljudi što su nešto diskretno govorili između sebe, ta je pojava već nekoliko mjeseci bila normalna u ovom gradu. Bile su to grupice od najmanje tri čovjeka, a okupljanje je bilo uglavnom na nacionalnoj osnovi. Namjeravao je Čari produžiti pored jedne takve grupice, ali ga zaustavi ushićeni i preplašeni glas jednog iz buketa okupljenih glava:

- Ma, ljudi nebo je gorjelo, gore kamioni, ljudi gore, puca, grmi, vatra, dim jauci, havarije,rato, rat ljudi, u Tuzli, a evo Tuzle pod nosom, maše čovjek i rukama i nogama, a zahuktao se kao lokomotiva i pokazuje kao da je rat na točkovima pa eto ga juri preko Šićkog, penje se uz Husino, širi se Sprečanskom dolinom i ide li ide, kuca na vrata Oskove i Banovića kao nezaustavljiva neman, kao kataklizma, kao smrt koja ne bira nego potire redom. Jedno poznato lice iz grupe mahnu Čariju koji je pažljivo slušao usplahirenog čovjeka, pruži mu ruku i reče:

- Jest Čari bogami, u Tuzli je haos, sukobili se Armija i Tuzlaci, ima mnogo poginulih.- Aferim, opsova Čari za sebe, rezignirano, okrenu se u mjestu i krenu kući misleći:- Moram to čuti na radiju ili vidjeti na TV vjerovatno je snimljeno. Zamišljao je kako

vozila lete u zrak i to mu se učini poznato iz filmova o Vijetnamu, iz Otpisanih i sličnih partizanskih filmova, ali da zapaljeni ljudi lete, to nije vidio. Čovjek koji gori, pomisli, to je srednjovjekovni topos, ne može to biti danas.Stan je bio avetinjski prazan i on pogleda kroz prozor ne bi li ugledao onu ljepotu što ga jutros izmami u šetnju, ali je ne nađe tamo u zelenilu Vidikovca, i ona je nestala, ništa više nije kao prije. Kako samo ljepota brzo iščezava, pomisli on i uputi se ka telefonu koji zazvoni nekako

29

nestvarno i podsjeti ga na američke krimiće. Nikad nije tako zvonio, pomisli Čari preplašen, ali se brzo otrijezni.

- Halo, veselo uskliknu podižući slušalicu, ubijeđen da je s one strane žice Slađa.Uzdah i kvrc, spuštena slušalica ostaviše mladića u nedoumici, da li da opsuje jer se neko poigrava s njim ili da strpljivo sačeka novi poziv, možda se veza prekinula.Spusti slušalicu i zagleda se u ogledalo iznad stalka, kad se ponovo oglasi telefon, ali brzo i zašutje, prije nego je uspio podići slušalicu. Izgleda da neko zove iz daleka i vraški je uporan, Dragana, prostruja iznenada misao i zadrža mu pogled na telefonu ispunivši ga iščekivanjem. Opet se oglasi zvuk, ali ovaj put duže, jasnije i nekako odlučnije. Čari sačeka i drugi signal, a onda ne sačekavši treći prisloni slušalicu na uho. To je to, pomisli i viknu:

- Halo, Čari je ovdje. Prvo se začu šum, a onda i glas:- Halo, Dragana, ovdje, ima li Čarija.- Ja sam, iznenadi se momak i oznojenim dlanom pritisnu jače slušalicu. – Konačno si se

sjetila da postoji neka zemlja Bosna i u njoj jedno mjestašce zvano Banovići i u njima jedan mali, mali Čari.

- Daj Čari pusti šalu, nego kako i šta ima tamo, jel' bolan istina ono u Tuzli.- Ma, šuti jašta je i trebalo bi puno vremena da ti o tome pričam, nego reci mi šta ima tamo,

viđaš li staru raju?- Ovamo Čari, često smo zajedno i tebe se sjetimo, znaš nedostaješ nam, reče djevojka

rastrzano i malo zastade, a veza se ponovo prekide.Gleda mladić u telefon i ne može da vjeruje, a misli se kote. Vidi je kako mu maše sa morske hridi i zove ga, vidi je kako se smiješi, osjeća njen miris.Kao vinovnik nedjela otrese sa sebe odgovornost, odbaci tu misao na djevojku i vrati se sebi, i Bosni, i kući. Roditelji još nisu došli, a možda i nisu trebali još doći jer Čari je izgubio osjećaj za vrijeme. On upali radio i potraži Tuzlu, muzika, okrenu na Sarajevo, i tamo muzika, Beograd, muzika, Zagreb, muzika.

- Bože, narod kao da je izludio, dok jedni ginu drugi sviraju. Pade mu na pamet onaTitova parola iz Drugog svjetskog rata «... kad se gine nek se pjeva» i nasmiješi se na njenu morbidnost. Otvoriše se ulazna vrata i uđe otac, a odmah za njim i majka i gotovo u glas upitaše sina:

- Jesi li čuo šta je bilo u Tuzli?- Čuo sam.- Svašta, ovaj narod kao da je poludio, reče žena i prihvati se kahvenog mlina.

Čari popi na brzinu kahvu i izađe napolje.- Bogami, ovo ne valja, zabrinuto će žena, niko ne misli na ovaj narod, stradat će se, a

dijete je tu, strah me, ja ne znam, kad bi njemu šta bilo, uh, naježi se žena.- Trebali smo ga, bolan Safere poslati u Njemačku sa dajdžom, snašao bi se on. Tu malo zastade, a onda ujede muža: - Eh, poslao bi ti njega da si mogao pasoš izganjati.

- Ma, mogu ti reći da on i ne spada u ovaj svijet, ovaj narod je pun nekog naboja, kako dakažem, nerazumijevanja i bojim se za njega, sam sebi nisam na umu. Komšije Račići su bili u pravu, trebalo ga je odavde skloniti.Nikakve spektakularne novosti nije čuo u gradu pa je požurio da zajedno sa ocem pogleda dnevnik. Osjećaj da je sa današnjim danom izgubljena velika dragocjenost nalegao je na pleća tročlanoj porodici ravnomjerno rasporedivši teret.

30

- Šta ima napolju, upita otac nezainteresirano, šta priča ulica?- Ma, ništa novo, požuri sin takođe nezainteresirano jer je najavna špica za TV – dnevnik

već počela, - izgleda da ima nekih Banovićana rezervista koji su fasovali u koloni vozila JNA.- Odmah na početku dnevnika šok, vojni kamioni, cisterne i luksuzna vozila su u plamenu

na Brčanskoj Malti, čovjek u plamenu juri ulicom prema kafeu Papagaj, trči kao živa olimpijska vatra, pada i dogorijeva kao štapin. Čitava Skojevska je blokirana, a raskrsnica na Brčanskoj bukvalno gori. Pristižu i druge vijesti, iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine, nimalo ružičaste, nimalo optimistične, sve gora od gore. Teško je prevaliti preko jezika tu groznu riječ ali zbivanja u Tuzli razbila su i posljednje nade i najvećih optimista i pacifista da je rat moguće spriječiti razumom.

****

Utorak je, kaže naš narod baksuzan dan. Nemoj putovati u utorak, nemoj počinjati nikakav posao u utorak, nemoj ovo, nemoj ono u utorak, govorili bi, a da se niko nije pitao otkud našem narodu to sujevjerje. Nemoj nokte sjeći u utorak, ne valja, govorile su nam nene. Stoljetnim suživotom sa Srbima na ovim prostorima, kulturnim i političkim utjecajima prekodrinske civilizacije u Bosnu su došli mnogi nemuslimanski adeti, a među njima i prokletstvo utorka. Kažu da su Srbi tog dana krenuli na Kosovo, a dolje su doživjeli to što su doživjeli i od tog dana u narodu je zaživjela strahovita mržnja prema utorku. Historijske se greške ponavljaju pa su bosanski Srbi opet, baš u utorak 19.maja 1992. sa kamenoloma Vijenac otpočeli artiljerijski napad na susjedna sela banovićke i lukavačke općine: Treštenicu, Borovac, Tuloviće, dio Grivica, Poljice, Babice, Turiju, Grič, Orahovicu. Tukli su minobačima, topovima, svim i svačim. Bijaše to oko 17,00 sati kad je jedna jedinica teritorijalne odbrane BiH sa područja mjesne zajednice Treštenica polagala svečanu zakletvu. Vijest o prvom poginulom borcu stigla je strelovitom brzinom u svaku avliju na području banovićke općine.Blijedi i preplašeni ljudi nijemo su se zgledali, razjapljenih usta i širom otvorenih očiju i ušiju. Slabog je efekta imala poneka riječ utjehe što bi je zaplašenom narodu uputila blijeda podrhtala iskustva šesdesetogodišnjaka i onih starijih što su preživjeli pakao Drugog svjetskog ratsa. Mnogi je obični čovjek tog dana pobadao pritku i mnogi je obični čovjek nakon prve detonacije što se doimala nestvarno blizu, umjesto u prvo sklonište otrčao u WC.Pala je noć, duga kao vječnost. Mnoge su majke blijeda lica ispraćale svoju djecu u Treštenicu, Borovac, u neizvjesnost, na Srnicu, gledajući kako se u mrkloj kišovitoj noći gubi svjetlost baterijske lampe sa kraja kolone. Strah je strujao žilama svakog normalnog čovjeka, svakog onog ko nije smio otići na front i trajao je toliko dugo i tim intezitetom sve dok, konačno ne bi otišao na Srnicu ili Borovac, a onda bi se taj individualni strah utapao u kolektivni, opći i time gubio na snazi. Preko noći su iskopani rovovi koji su ujutro više ličili na jaruge, odnosno pojilišta za stoku i koji su trebali biti nekakva zaštita četvorici boraca, naprimjer što su dijelili jedan pištolj 7,65 mm.Naravno to je bila nikakva zaštita. Iskustvo će naučiti te momke da rov treba izgledati sasvim drukčije, a činjenica da se pištoljem ne može protiv tenka diktirat će tempo i način rata. Oni što odlaskom na front nisu htjeli razbiti strah pojačavali su tu neugodnu emociju sačekujući povratnike sa fronta koji su u njihovim očima izgledali kao heroji, tapšali su ih po ramenima i divili se njihovoj odvažnosti podilazeći im. Ratnicima je to, naravno imponiralo pa su neki od njih znali uzeti, kako to naš narod kaže, «fursat» i nazivati ove druge kukavicama što je bila vrlo

31

bolna istina koja je mnoge odvela na front da bi i oni postali heroji. Mnogo je na žalost, bilo i onih koji su se «hvatali za slamku» tražeći nevjerovatne izgovore za neodlazak na front, i mnogi će od njih zaista uspjeti eskivirati rat koristeći obilje manevarskog prostora što se «štela» zove. Četiri dana nakon Tuzle ova «nepogoda» zahvatila je i Banoviće i Lukavac.

****

U posljednje vrijeme Čari je sve češće zaticao sebe kako, ponekad i naglas, razmišlja o svojim razgovorima sa Slađom, analizirajući ih do u najsitnije detalje. Slađine su mu misli bile bliske, a njegovo suprotstavljanje u rijetkim trenucima bilo je motivirano željom da dobije i odgovore na pitanja koja su ga mušila. Sva mišljenja koja su se poklapala izazivala su u njemu posebno zadovoljstvo. Kompletirao je dojmove o njenoj ličnosti i shvatio da su njih dvoje upravo stvoreni jedno za drugo. Kada bi se razišli, iz bilo kojih razloga, vjerovao je da bi uvehnuo kao biljka kojoj je sasječen korijen. Ono što se u utorak desilo na Vijencu i oko njega još ga je čvršće vezalo za Slađu, ali kolone izbjeglica što su plavile Banoviće ispunile su ga nekom nedefiniranom strepnjom. Izbjeglice iz Posavine, Podrinja, ... što su do tog trenutka dolazile u Banoviće nisu ga toliko uzbuđivale, doimale su mu se kao tragedija nekog udaljenog nerazumnog naroda kome on ne pripada i koji je imao nekakvu lokalnu tragediju na kojoj bi se rat trebao i završiti, ali izbjeglice iz Treštenice, rodnog Borovca, Tulovića ispuniše ga jednim novim, do tada nepoznatim, osjećajem.Steže ga u grlu i grudima kad vidje žene i djecu kako unezvjereno, preplašeno hrle ulicom bježeći od te strašne nemani. Bolna slutnja o njihovim teškoćama i želja da im se pomogne probudili su momku obavezu da to i učini, da ih pozove u svoj dom, pruži im prenoćište i večeru. I zvao je Čari sve, poznate i nepoznate sve dok se stan nije ispunio izbjeglim narodom toliko da više nije bilo mjesta i tek tada on je spoznao veličinu tragedije što je snašla ovaj nesretni narod i svu veličinu vlastite nemoći. Jedino utočište, jedini pouzdan oslonac u toj zbrci straha, gorčine i nemoći bio je otac, ali i on je djelovao zbunjeno i obeshrabrujuće ma koliko se upinjao da bude pribran i staložen. Vidjevši oca kako sjedi zabrinut i čuvši da uznemirenim glasom govori nekome ili nikome kako se ni s kim ne može razgovorati i kako svi vide izlaz u ratu, Čari se primače ocu koji nastavi: - Zašto ratovati, kad i poslije rata valja dogovarati se, a i sam rat se mora završiti dogovorom. Normalno bi i ljudski bilo dgovoriti se bez rata, malo popuštanja i kompromisa treba i eto dogovora. Ne valja, eto i na našim prostorima je počeo rat, a sve sam se do sad nadao da će se dogovoriti, ali uzalud, ovdje je đavo umiješao svoje prste. Čari stavi bradu u dlan i odlučno reče: - Da, nada je posljednje što čovjek može izgubiti, nego idem vidjeti šta mi djevojka radi u ovoj noći, treba li joj zaštita jer narod je ogorčen, svašta je očekivati.

- Stani!, prekide ga otac zapovjedničkim glasom. Nenaviknut na ovakav glas Čari se trže,okrenu se i zagleda u oca koji nastavi istim tonom:

- Šta bi ti dijete htio? Da budeš njihov anđeo čuvar? Da te ljudi pregaze? Da te izgaze kaootirač ispred vrata? Je li?

- Dobro otac, nije fer prepustiti ih u ovom momentu stihiji, slučaju, sudbini. Dobro, držimda se sudbina ne može izbjeći, ali da se na nju može uticati, u to sam čvrsto ubijeđen. Oni su jedna fina porodica, a na kraju, ja sam za Slađu spreman sve učiniti, izgovori i zaputi se prema izlaznim vratima koračajući preko izbjeglih žena i djece koji su zakrčili kuću. Ovakav razgovor između oca i sina nije mogao biti pošteđen komentara žena što su sjedile, gurkale se i

32

sašaptavale: - Ode, bogami da štiti Srbe, hoda sa vlahinjom, svegmi, jest, jest. Čuo je otac taj tihi, podmukli šapat, ali mu nije pridavao važnosti, barem ne u ovom trenutku, kada je, ruku na srce, bio ponosan na sina što je upravo takav jer i sam bi slično uradio da je na njegovom mjestu.Malo ko je večerao, a spavali su sjedeći odhukujući, šmrcajući i jecajući. Izbi ponoć. Sablasna zvonjava telefona, sablasno odjeknu u sablasnoj noći. Nevjerovatno je i nezamislivo koliko je u toj noći, u Saferovom stanu bilo nagomilano mržnje i bijesa koji je želio van, ali nije imao kuda.

- Znači noćit ćeš kod Pibreta, izgovori Tahira sa olakšanjem i spusti slušalicu.

****

Kad bi vojni stratezi tragali za idealnim objektom za odbranu, onda bi se zaustavili na Vijencu i rekli to je to. Kamenolom koji dominira okolicom opasao se s jugoistočne strane gustom hrastovom šumom, ispod nje brisani prostor, iznad nje kameniti vrh izmišljen za osmatranje i navođenje, a unutra razjapljena utroba za siguran smještaj minobacača. Ovaj objekat zaposjela je bivša JNA, ostavila naoružanje i opremu domaćim bosanskim Srbima i povukla se. Oko Vijenca su muslimanska sela Treštenica, Pribitkovići, Borovac, tamo u zaleđu Jaruške, okupirano i popaljeno selo. Borovac je Saferovo rodno selo i nikako nije moglo eskrivirati rat jer je bilo prvo na udaru. Devetnaestog na dvadeseti maj Borovac je takođe preživljavao jednu od najtežih noći u svojoj dugoj povijesti. Safer je to znao, suosjećao je s tom tegobom rodne grude i ništa ga nije moglo spriječiti da se odmah ujutro zaputi u selo.Safer jedva iskorači iz stana što je ličio na kolektivni smještaj i bi radostan što mu se zavrtoglava od jutarnje svježine. Pred zgradom ugleda dvoje male djece i mladu majku kako jednom trlja ručice, a drugom puše u crvene natekle prstiće dok je para iz usta milovala modra dječija lica. – O, bože, pa nisu valjda napolju noćili, pomisli i priđe im gledajući uzdrhtalu ženu. – Ipak su tu noćili zaključi nakon kraće stanke i reče:

- Mogli ste u kuću ući da se zgrijete. Žena nijemo odmahnu glavom i čvršće steže na grudidječije glavice, a oni proviruju iz toplog zagrljaja kao da se stide.

- Mogao sam sinoć malo proći ovuda i ovakve uboge naći, zovnuti ih u kuću, a ne sjediti usobi i istraživati zabrinutost i suosjećanje, naruži on sam sebe i krenu ka gradskom parku u kojem je sve vrvjelo kao da je pola dana.Ulazeći u park Safer zaključi da ona nesretna žena sa svojom dječicom nije jedina noćila napolju. Odrasli se skupili u grupe, neki posjedali na klupe, a djeca jure za loptom. Safer skrenu pogled s njih i na drugoj strani parka prepozna hod komšije Ešefa.

- Mora da su i tebe izbjeglice iz stana istjerale, preduhitri Ešef Safera očekivanim pitanjemi pruži mu ruku kružeći pogledom po parku.

- Tako nekako, otpozdravi Safer.- U mene se ne mogu ni jedna vrata u stanu ni otvorit' ni zatvorit', pun je k'o šipak, pa

izađoh da se nadišem svježe have i odem do Borovca da vidim šta to bi gore, pogodi Ešef i ovaj put Saferovu nakanu.

- Idemo do štaba, možda kakvo vozilo naiđe, da ne pješačimo, predloži Safer. Sunce što sedizalo negdje iza Kičme gdje se nalazi gradsko groblje prelamalo se u šoferšajbni jednog jedinog vozila što se nalazilo pred štabom.

- Kuda će ovo vozilo, upita Ešef vozača?- Do Treštenice, odgovori ovaj.

33

Kamion je lagano trucako prolazeći kroz Grivice, Tuloviće, a dvojica putnika gledala su iskupljene grupice ljudi po selima. Detonacije oko Treštenice i Borovca bile su sve jače i jače. Uđoše u Treštenicu. Nešto iza Prokopa, vozač zaustavi vozilo: - Ja dalje ne idem, a vi ako idete sretno vam bilo. Komšije se zahvališe vozaču i krenuše dalje. Klancem nisu smjeli pa se zaputiše južnom stranom Kaljića Majne prema liniji fronta s nekim nedoživljenim strahom. Strah su osjećali obojica ali ga nisu odavali jedan drugom. Trzanje na svaki pucanj smatrali su normalnom reakcijom instinkta koja nije imala veze sa ovom neugodnom emocijom. Ulaskom u put u gornjem dijelu Klanca gdje su vidjeli ljude sa lopatama, krampama, šatorskim krilima, puškama, konačno shvatiše da su ušli u rat. Dok su prolazili pored ljudi pozdravljajući ih, podbuhla, neispavana lica pratila su ih zakrvavljena pogleda, šutke.

- Komšija ovo, ne valja, reče Ešef dok su ulazili u šumoviti Brezik, ovo je pravi rat. Selo jebilo prazno, nigdje nikoga, pusto, samo su se čuli pucnji blizu, resko, kao da su u selu, kokoške i pijetlovi su zanijemili, nema ni stoke, ni pasa, nema onih znakova koji zalutalom putniku signaliziraju blizinu sela.

- Šteta, u oba Borovca nije bilo ni jednog psa, danas bi tako dobro došli kao straža, kaoopomena, izgovori Ešef kao čovjek koji se dobro razumije u ove domaće životinje. Nasred raskrsnice u centru sela, kao da ih je čekao, stoji Bećir Čergić, dobro razmaknuo noge, a u ruci drži kutiju pipsa (limenka) iz čijeg vrha umjesto šprice viri desetak centimetara sporogorućeg štapina. Nizak, proćelav, rošav u licu, čovjek odgovori pitanjem: - Otkud vi? na Selam alejk pridošlih, koji se nasmijaše njegovoj ratobornoj pojavi.

- Dolazim iz Banovića, Bećire, odgovori Ešef, a Bećir pogleda u onu napravu «namjenskeproizvodnje» kao da bi je sad upotrijebio. – Gdje su ljudi, gdje je narod, nastavi Ešef.

- Eto ih dolje, ispod obale, pokaza on u pravcu seoskog puta što vodi u polja. U lijevojkosini puta polegli muškarci i tiho razgovaraju kao da se neprijatelj nalazi tu, na okuci, iza živice, a na zvuk detonacije obarali bi glavu na zemlju i padali ničice kao džematlije na sedždu. Komšije su pažljivo opažale ove detalje i primakoše se bliže. Ešef se nasmija:

- Šta radite vi tu, kao da ste u džematu, kao da se bogu molite. Niko ne odgovori ništa samošutnja teška ispuni sokak, a pogledi ledeni sijeku pridošle prijeteći.

- Gdje su ostali muškarci? upita Safer i prekide tu mučnu šutnju u nadi da će uspostavitimost sa ljudima. Sve ga glave kao po komandi pogledaše snažno, pogledom bi da ga ubiju, a neko ljutio i provokativno izgovori:

- U Beogradu, kao tvoj sin. Riječ jaka i teška kao malj udari Safera tamo gdje najviše boli,navuče mu na lice bolnu grimasu i on jedva procijedi:

- Nije moj sin u Beogradu. Safer okrenu leđa tim ljudima koji su zašutjeli u nedoumici, aEšef predloži:

- Idemo u ono selo, da vidimo šta tamo ima i pomilova Safera po ramenu bijesan zbogneprijatnosti što su je upravo doživjeli. Bijes tih ljudi je bez osnova. Oni misle kako su Safer i Ešef «gradska gospoda» koja se ni malo ne sikiraju za ovo što se događa, a nisu istovremeno znali da njih dvojica noćas nisu oka sklopili i da su u svoje stanove smjestili njihove porodice.

- Čudni su ovi ljudi, po njihovom mi smo trebali biti ovdje prije nego je zapucalo, reče Ešefdok su prolazili pored posljednjih kuća zaseoka Hasanovići. Šutke prođoše kroz šumicu Cerik i izbiše pred kuće Jamakovića. Bašte su bile pune ljudi, neki polegli po travi, neispravni, podbuhli, krvavih očiju, prljavi. Malo njih je imalo puške. Prilaze prvoj grupi i pozdravljaju, a ovi odvažno otpozdravljaju. Pitaju njih dvojica za neke pooznatije ljude i predlažu da se ode do srpskog sela i

34

opet pokuša razgovarati, a mladići ih gledaju kao bića sa druge planete, kad jedan od naoružanih stavi tačku na samom početku razgovora glasom koji izražava čuđenje:

- Od te kajde nejma fajde i izazva smijeh svojih kolega, gromoglasan, usiljen.

****

Vjetar je silazio sa Vidikovca, puhao Čariju u lice i vitlao prašinu ulicom, a u susret su mu dolazila dva Nihada, Kukuruz i Guber.

- Eh, taman k'o poručen, evo nama trećeg, reče veselo prvi krupniji i smeđiji Niho. - Jest, a gdje vam je četvrti? Upita Čari pozdravljajući se sa prijateljima.- Pibre, kod njega smo i pošli, reče prvi Niho, a Čari prihvati poziv zadovoljan.- Dugo u noć, igrajući remija raspravljali su o novonastaloj situaciji. U jednom trenutku

prvi je Nihad upro pogled u Čarija i rekao:- Ja idem sutra na Borovac da se pridružim braniocima, hoćeš li sa mnom? Ubijeđen da u

Čariju, rođenom Borovčaninu ima sigurnog saputnika bio je iznenađen odgovorom:- Bez mene, reče Čari i baci karte.- Šta, karte ili rat upita smeđi.- Nemam ni jednog terca, a i ne ratuje mi se, nadam se da ovo neće dugo trajati i da će se

nakon ovoga svaki normalan čovjek stidjeti onoga što je uradio. Ton kojim je mladić izgovorio ovu rečenicu bio je signal da se o ovome više ne priča tako da je igra nastavljena šutke sve dok, negdje iza ponoći san oteža kapke, a igra izgubi svaki smisao.

- I ovog mi je dosta više, baci Kukuruz karte i pozva raju na spavanje.Svi su ustali prilično rano, domaćin je spremio kahvu i doručak, samo je Čari još spavao. Vidje to Kukuruz i odluči da se malo našali. Nađe negdje zaštitnu masku, navuče je na glavu i nimalo nježno prodrma usnulog prijatelja. Čari se proteže, iprije zijevnu nego što progleda i ugledavši velike Nihine oči nehajno ga odgurnu rukom i okrenu se na drugu stranu. Bijesan zbog neuspjele šale Niho natače masku na volej.Doručkovali su jaja u kajmaku i dogovorili se da odu na partiju bilijara.Silazili su ulicom Omladinskih radnih brigada kad Čari odjednom reče:

- Idi ti Niho zauzmi stol, a ja odoh na tren da vidim šta mi radi djevojka.- Jest, ako je nađeš, ako nisu već strugnuli, vidiš da svi odoše, al' hajd' što odoše Srbi, nego

ode i naš narod, to je izgleda postalo moderno. Vratit će se oni. Čari ne htjede komentirati već odmahnu rukom i krenu ka zgradi djevojčinoj. Usput je sretao djevojke i žene u opancima i dimijama, starije ljude u čizmama i sa zavežljajima i uplaši se na trenutak da Niho nije možda i u pravu. Takve mu misli ubrzaše korak i on prije nego ikad ranije stiže do zgrade, ustrča uz stepenice i bez dvoumljenja i straha zazvoni. Kad se na vratima pojavi drago lice Čari odhuknu.

- Tata je u kući, namignu djevojka i pokaza negdje iza svog ramena palcem desne ruke.- Dobro, jel' sve u redu, tiho upita mladić.- U redu je, dobi mladić još tiši odgovor.- Hoćemo li izaći danas, a? da te nazovem preko Mirele.- Ne znam, tata kaže da ne treba izlaziti, svakakav se svijet slio u grad, al' nazovi, vidjet

ćemo, ćao!- Ćao, reče mladić i istrča na ulicu, lahak i veseo provlačio se kroz nepoznat svijet, kao da

35

se našao u tuđem gradu, među drugim, nepoznatim ljudima i jedva je čekao da stigne u kafić, u svoj ambijent, među svoju raju. Zateče Kukuruza kako igra sam sa sobom čekajući prijatelja. Do sedamnaest sati igrali su bilijar, a onda:

- I ovog mi je dosta više, reče Kukuruz kao da se polahko zasićuje svim ljudskimnasladama, svim onim što ga je dotle činilo sretnim, kao čovjek koji je shrvan starošću i zlosutnom bolešću i koji u smrti vidi materu, a ne maćehu.Konobar dozvoli Čariju da se posluži telefonom.

- Pa gdje si ti Miksi, osmijehu moj najljepši, nasmija se mladić u slušalicu.- Ma gdje si ti Čari, oko moje plavo, kad ćeš me izvesti, kikotao je glas s druge strane žice.- Odmah mušmulo moja, opremi se, pozovi Slađu i Sanju i odmah izlazimo.- Hvala ti, oko moje.

Mladić je s osmijehom na usnama zamišljao djevojke kako se spremaju.

****

Noć se polahko spuštala na rudarski grad. Žena upali svjetlo, a muž upilji pogled urazbijeno staklo na balkonskim vratima.

- Dobro je pa se nisu isjekli, djeca su mislila da su na ledini pa su trkala k'o mamena, onajmali Bahirin je kroz staklo prošao, objasni žena i strese se, a Bahira je gledala i šutjela kao da su joj vrata kriva što su staklena.

- Je li se Edib javljao, upita muž.- Javio se i čekam ga na večeru, odgovori žena radosno.- Danas sam slikala Edisa, pohvali se kćerka držeći dijete u naručju.- Otkud ti to naumpade u ovom danu? začudi se otac.- Eh, hoću da imam sliku, ovo je ratno vrijeme i nikad se ne zna šta nosi sutrašnji dan pa

zato nek se vidi koliki je bio kad je rat počeo.- Vidiš, pametno ti je to, reče otac i zagrli i kćerku i unuče, da nas je sad slikati.

Edis se smiješi i veselo gleda oko sebe kao da je sve to razumio, a izbjeglice šute i posmatraju ih. – Kako li će ovaj narod izgledati, ako rat potraje, pomisli Safer sa zebnjom. Sve glave se kao po komandi okrenuše ka ulaznim vratima: - Kako ste? pozdravi mladić, zastade za trenutak gledajući nesretnike, a potom se uputi u kuhinju. Dok je ručao progovori: - Čini mi se stari da mi sve ovo dobro ne razumijemo. Zvao me Kukuruz Nihad, on sutra ide na Borovac da se pridruži braniocima jer je kako on tvrdi stvar jasna, ovo je srpska agresija i valja ići braniti jadni narod i Bosnu. Brzo ustade i ne dozvolivši roditeljima da komentiraju ode u svoju sobu.

Snovi se najčešće zaboravljaju, osim onih koji su snažni, upečatljivi i neobični. Sinoćnjeg sna Čari se dobro sjećao. Prvo ga je nena Fatima ispruženim rukama zvala k sebi u krilo, a onda je i djed Himzo pružao ruke. Naizgled, u tom snu nije bilo ništa neobično, ali Čari ga je zapamtio. Uputi se ka kuhinji, malo se iznenadio što u kući nema nikoga, ali to ga ne omete da pristupi objedu. Plašio se za Slađu i odluči da je nazove. Zna, ona se plaši i njoj je danas pomoć potrebnija nego ikad i zaštita, pogotovo jer ima svakakvih nasrtljivaca.Nazvaće je tog dana, izvesti u šetnju oko Vidikovca, utješiti je i vratiti joj nadu i vjeru u život pozivom na ribolov, na Brešticu, možda već sutra, što da ne?Najbolje je oko deset sati. Da, sutra u deset sati otići će na Brešticu.

36

I dok je slijedećeg jutra Slađa drhtala u neizvjesnoti da li će je otac pustiti da ide, a sestra je bodrila dotle je Čari, uz jutarnju kahvu prepričavao majci još jedan san: - Ja kao na Breštici, a vesela naroda puno jezero i ja veseo i voda ona bistra kao suza, a znaš i sama kakva je inače voda na Breštici, a eto ona vesela iskri, mami svojom ljepotom. U jednom trenutku ja se pakujem, oblačim šorc, prebacujem majicu preko ramena i odlazim prečicom preko kopa, a kupači mi mašu, mašu, a i ja njima mašem. Čudno je to, završi Čari. Dok je pričao slušala ga je majka, ali i ptica pjevica pod prozorom, a kad završi pjevica se trže, zapjeva i odleprša.

- Majko danas idem na Brešticu, nemoj se brinuti.- Dobro sine, pazi se.

Čari krenu ka dogovorenom mjestu, a misao opet zagolica:- Ja odoh pecati ribe na Brešticu, a gore mi raja gine, nije pošteno, a onda se sjeti djevojke,

njena vesela lika i potisnu misao o ratu.Posljednjim izdancima lijepih predratnih trenutaka Čari je nastojao ispuniti i ovaj dan, i uspio je u tome, upotpunosti. Izveo je djevojke na jezero Breštica, u ribolov, i smatrao je da je dan bio uspješan. Djevojke su bile strastveni ribolovci i mladić je uživao gledajući kako vješto pecaju klenove. Iako je voda bila odveć hladna Čari je popravio cirkulaciju, zategao muskulaturu, ali takođe zalijepio djevojačke poglede na sebe snažno zamahujući rukama i plivajući ka kućici što se nalazi na sredini jezera.

Breštica se nalazi u neposrednoj blizini grada, pored puta Banovići Ribnica i poredZlače, Zelemboja i Mačkovca važi za jedno od boljih lokalnih izletišta. Za lijepih i sunčanih godišnjih doba ovo je jezero zaista zeleno, okruženo istovremeno i četinarima i bjelogoricom doima se kao gorsko jezero iz narodnih bajki. Za dugih i hladnih zima jezero se zaledi pa kad preko leda ponovo zapada snijeg čini se kao jedna velika i veoma ravna njiva. Priča se kako ju je kao takvu jedan čovjek pokušao prodati «ćoravoj mušteriji».

Kad sunce uronu iza Kunine i Vrane oni se vratiše kući, pješke, jer Breštica nijedaleko. Bili su zadovoljni i dogovorili su se da sutra ponovo i u isto vrijeme budu na istom mjestu.

****

Safer spusti knjigu i dižući glavu ka stropu na trenutak zaustavi pogled na preplašenoj supruzi koja je maločas vidjela kolonu mladih vojnika na ulici i silno se uzbudila. Pogled nastavi svoj hod i stade na lusteru, a prosijed plavook čovjek poče recitirati:

- Kad ideja ovlada masama, ona postaje materijalna sila koja ruši sve pred sobom, nerazlikujući puno zlo od dobra i traje dok se ne potroši.

- Ma koja ideja, šta to pričaš? upita žena.- U glavama svih nacionalista na prostorima bivše Jugoslavije, one Titove, rodile su se još

davno ideje o nacionalnim državama i svi su oni zaokružili i ideje i prostore, ne vodeći računa o drugim narodima i njihovim željama, potrebama i interesima. Nacija je izbila u prvi plan, to je kod njih uvijek bilo, to ih je održalo i kad su vidjeli povoljan momenat, tu su svoju ideju, poput upljuvka što ga baca muha na svježe meso, ubacili u mase, a one, pokrenute kao lavina kotrljat će se dok se ne počnu razbijati, rastvarati, i tek u samrtnom hropcu shvatit će pogubnost svega i čak ni tada mnogi se neće pomiriti sa porazom iz različitih razloga, iznese svoje dojmove i zaključke o pročitanom još uvijek nezadovoljan formulacijom. Potom nastavi u nadi da će se ispraviti:

- ..., a oni što ubaciše ideje, bit će iza zastora da bi se u povoljnom trenutku ponovo pojavili

37

kao sretni spasitelji, još ćemo im aplaudirati i mirotvorcima ih zvati. - Bože, pa kad te čovjek sluša rekao bi da nisi dio ovog naroda, da ne spadaš ovdje, reče

žena kao da se i sama uklapa u te nove ideje i do kraja razumije njihov tajni smisao i doda: - Sve, sve, ali plašim se za djecu, njih će ovaj rat najviše koštati.

****

Posljednja dekada mjeseca juna 1992. nije obećavala skori završetak rata, naprotiv stvari su se dodatno komplicirale. Linije razdvajanja su se fortifikacijski utvrđivale i praktično postale međudržavne granice. Posljednja dekada mjeseca juna 1992. nije obećavala ni poboljšanje vremena. Meteorolozi to jesu činili, ali slaba je to bila utjeha onima koji su inžinjerijski uređivali svoje rovove. Ni oni stariji ne sjećaju se da su maj i juni ikada bili ovako kišoviti. Dešavalo se da se put koji je do malo prije bio suh, nakon četrdesetak minuta takvog pljuska pretvori u pravu pravcatu rijeku koja nosi sve pred sobom. Za nepun mjesec dana makadami su postajali dotrajali seoski ili još bolje šumski putevi kojima se može uputiti samo volovskom zapregom ili gumaricama. Pljuskovi su bili nepredvidljivi, iznenadni tako da čovjek nije mogao ništa planirati. Pogodovao je izgleda samo djetelini koja se pod silinom pljuskova povijala, truhnula, da bi iz nje iznicala nova. Oblaci su ukrotili sunčev sjaj tako da seljak nije mogao ni kositi travu jer je ne bi mogao osušiti. Mnoge su djeteline propale te godine. Čovjek se nije mogao vlastitih trešanja najesti, em klizavo stablo, em one usljed manjka sunčeve svjetlosti i toplote nekako bljedunjave i bljutave, em nemaš kad otići do trešnje jer te u po puta do nje okupa najmanje jedan pljusak. Gromovi su udarali jače nego ikad i gušili snagu artiljerijskih detonacija, a narod je opet govorio: - Aman jarabi šideta, sila božija, et, laila he ilala, eselatu, veselatu.

Čari se sa djevojkama vraćao sa Breštice ranije nego obično jer je i sam vidio da oblaci ne daju ni malo šanse suncu da se ispolji i pokaže. On pogleda u nebo, pruži korak i reče djevojkama:

- Požurimo, bolje je da idemo po hladovini, nego po kiši. Bez pogovora djevojke prihvatiše prijedlog jer su mu vjerovale u svemu pa i u procjeni vremenske situacije.

Oprostivši se sa djevojkama uputi se cestom što vodi pored Sekretarijata za narodnu odbranu i ugleda okupljeni narod na platou ispred zgrade. Sjeti se da je juče stradao komšija Ešef Zejnilović, zastade za trenutak, a onda se uputi u masu. Dok je gledao mrtvački sanduk dignut na visoke noge izduženog stola prisjećao se oniska dobroćudna, crnomanjasta komšije. Čuo je jauk majke, žene, sestre, brata i djece i vidio oca Agana kako plače. Krenu suza i Čariju niz lice. Prosu se još dosta suza za Ešefom i pomiješa sa prvim kišnim kapima u prašini. Pred podignutim pogledom stajao mu je otac koji kimnu glavom i oni se razumješe. Ljudi se na dežanazama inače odlično sporazumijevaju pogledima kratkim ili dužim jer se za vrijeme dženaze namaza ne govori ništa.Bliska prošlost u prvim ratnim danima doimala se odjednom tako dalekom i nepovratno lijepom. Čari se sjeti jedne od tih godina. Bila je 1990. Vodovodni kanal se kopao za Pribitkoviće, kad naiđe Ešef sa aktovkom u ruci, kaže pošao na promociju SDA u Seonoj. Nazva selam i tu odluči sačekati hodžu Lugaviju i Zrnanovića. Odjeknu plotun i trznu Čarija. Svijet je pognute glave silazio sa platoa na cestu. Posmatrajući ih nije bilo teško odgonetnuti njihove misli: – Ko zna koliko će još trajati ovaj rat? Plato ispred Sekretarijata morat ćemo sve češće obilaziti i liti suze za najdražim, ko zna možda sam upravo ja slijedeći...

38

Ešef odlazi, a kiša ponovo dolazi, pomisli Čari, - pada li to ona tako često kako bi sprala svu do sada prolivenu krv ili nebo plače nad našom tragedijom?Zakopat će ga u Dijacima, tamo gdje sam ja davno zakopao uspomene na Amas, mislio je mladić. U tom trenutku ruka što obećava zagrljaj spusti se na njegovo rame.

- Ti si oče.Vrijeme tmurno, još tmurnije. Kiša kao da se dvoumi, prokapljuje, rekli bi, a vjetar bez imalo takta šiba uplakana lica poput kandžije, vitla prašinu, povija ljude i stabla. A onda se oblak izli. Odjednom svi su bili mokri, poredani u safove, ljudi su gledali čas u nebo, čas u efendiju, čas u sanduk, čas u mezar u kojeg se s puta slivala žuta voda. Otac i sin stajali su jedan do drugoga. Otac se sjećao Ešefa kao dječačića što veselo skakuće oko Aganove kuće sa prutićem između nogu i uzvikuje điha, điha, konjo. Sve do juče ta je kuća stajala na sjevernoj strani Borovca u debeloj, najdebljoj hladovini oraha i šljiva koji su tu uspijevali kao malo gdje.Odatle se može daleko dogledati preko šumovite zaravni Stanojina hrastika i padina Prisojske udoline, na sjever do vrhova Ozrena i na jug do Pribitkovića i Tripića visa. Odvajkada su te kuće tu bile. Pržilo ih je sunce, hladila orahova hladovina, fasade im strugali vjetrovi, a snijeg i kiše nanosili hrđu, a eto, kažu, zapalili je juče četnici i Ešef potrčao požar ugasiti, i rafal ga iz mitraljeza pokosio, i to iz Stanojina hrastika, baš na njegovoj djedovini.Upinje se Safer da zorno sebi dočara taj događaj i zamišlja Ešefa kako trči izbezumljen dolje ispod kuća i pokušava ugasiti plamen, gasi ga i on nestaje zajedno sa posljednjim izdisajem. Kiša nemilosrdno pada po ljudima što ispraćaju na ovom mezarju na ahiret jednu od prvih žrtava ovog rata. Spustiše Ešefa u hladni kabur, u natopljenu ilovaču u koju se jednako slivala mutna kišnica koja je na tom putu ispirala blato sa stotinu nogu dok je efendija pričao o obećanim mirisnim rajskim baštama i bistrim vrelima što čekaju rahmetliju na ahiretu, o šehidima, džennetu i hurijama.

****

Kao i više puta do tada sretoše se Slađa i Čari povrh stepeništa iznad obdaništa, dotakoše jedno drugome ruku i krenuše šutke. Dugo je Čari razmišljao da li da joj ispriča svoje utiske sa jučerašnje dženaze ili da ih sačuva za sebe, jer dodatno bi je opteretio. Ipak:

- Juče sam bio na dženazi ili sahrani, kako god hoćeš i pokisao sam kao miš. Svašta sam gore čuo i vidio i sve mi je to istovremeno i jasno i nejasno. Smrt je Slađo postala dio naše svakodnevnice i htjeli mi to ili ne moramo razmišljati o njoj. Ako ova budalaštinja potraje svaki dan ćemo ispred Štaba ispraćati po jednog čovjeka, a ko zna, možda se sutra i ti i ja uhorizontalimo. Eto, ja neću da razmišljam o smrti, neću, ali džabe, ta suglasnička nakarada stalno me proganja. Znao sam Ešefa i volio ga, a poginuo je. Mogao je i trebao je još živjeti jer je ovom Dunjaluku još potreban, šta će on tamo? Eto, cijenim da je, kako poete kažu smrt najveća istina i napravednija stvar na svijetu što je istovremeno i tačno i približno tačno, relativno, rekao bi Einstein. Bog na ovom Dunjaluku drži svakakve akrepe, a na ahiret šalje divne ljude. Neki umru lahko, samo usnu, a durgi umiru u strašnim mukama. Smrt je i matera i maćeha, govorio sam ti. Svoj stav o smrti gradim na osnovu onoga što sam vidio, čuo i pročitao, istina, malo sam toga pročitao i nek mi je na sramotu, ali sad vidim i čujem, a kako stvari stoje još ću se i nagledati i naslušati o smrti, ah ko zna, možda njen majčinski ili maćehinski tretman osjetim i na vlastitoj koži.

39

Djevojka ga je zbunjeno i sa neksrivenom pozornošću slušala i upijala svaku riječ i ne primjećujući visoke jele što su ih socijalistički pioniri zasadili u čast i slavu Josipa Broza Tita.

- Treba se pripremati za smrt još za života, to je ljudski, a mi smo koliko vidim ljudiimamo razum. Stoga, život treba živjeti jer nikad se ne zna, eto, pokaza Čari prema visokim zgradama, sada, kada budemo prolazili ispod jedne od njih može se desiti da nam se desetog sprata padne na glavu saksija, klavir ili nedajbože sef, i, gotovo, ahiret, raj, dženenet, pakao, džehenem, vozdra. A ti mlad. Šta briga saksiju za tvoje godine i, gdje si bio Mehmede? – Nigdje. Šta si radio Mehmede?

- Ništa.- Slađa primijeti da mu se raspoloženje vratilo, ali u nju se sada uselio oprez. Sjeti se

sugestije što joj nekoć uputi sestra: .... – Čari je možda najprevejaniji, i strese se od te pomisli, ali je otrese sa sebe kao prašinu kad su stigli do svoje klupe.

- U pravu si, život treba živjeti.

****

Kao kakva nezajažljiva zaraza rat se širio Bosnom. I najveći optimisti izgubili su nadu da će se ovo brzo završiti i da će se ljudi urazumiti. Na banovićkom ratištu situacija se mijenjala iz časa u čas. Nakon Vijenca i pada Jarušaka, ratni se požar polahko selio južnije. Nakon dugotrajnog i mukotrpnog ubjeđivanja Srbi iz Željove nisu pristali na lojalnost niti je njihovo «putešestvije» preko Predražića u Vozuću proteklo bez posljedica, u Banovićima je razoružana tzv. «Srpska TO», okupirana je Seona, opkoljeno muslimansko stanovništvo iz Vozuće jedva se izvuklo, oni što su na sebe uzeli brigu o nesretnim porodicama bilježili su u svoje notese imena poginulih, ranjenih i nestalih. Grad je primao sve te izbjeglice i dao im smještaj i kakvu – takvu utjehu, a ljudi pod zastavom od ljiljana pružali su im sigurnost i ulivali nadu da se neće dalje seliti i da neće dalje bježati iz ovog grada. Već tada veliki, mali ljudi postat će statistika, pa će ljudi zaduženi za to pisati: - Do 20.jula 1992.godine na spisku poginulih boraca banovićke TO našlo se 12 imena, a spisak nestalih, lakše i teže ranjenih, te spisak civilnih žrtava bio je znatno duži. U kiseli zadah vlažnog i kišnog maja i juna pomiješanog sa krvlju, znojem i suzama uselio se juli pun teške zapare. Armosferske prilike koindicirale su teškom bosanskom vremenu.

Sastanci sa djevojkom nisu gubili na učestalosti niti su uzdasi čežnje smanjivali intezitet. Ujutro 21.jula 1992. Čari je otišao u šumu prema Mačkovcu, nabrati gljiva. Najeo se pošteno, a potom otišao na zakazani sastanak sa djevojkom. Nakon sastanka nije mogao, a da ne svrne do kafića. Imao je u džepu dovoljno novaca za jedno piće. Odmah na ulazu osjeti na sebi poglede nekolicine ljudi što su šutke sjedili u kafiću. Bilijarski štap niko nije držao.

- De mi jednu kolu, poruči Čari.Jedan povisok momak, naslonjen na šank pio je pivo i pričao drugom momku koji je zaronio lice u dlanove i gledao u čašu vodke:

- ... a sjećam se kad smo ono jesenas preko zadruge radili na pruzi , pričao nam je Koštro,otprilike ovako: «Ciča zima stari moj, minus je bogtepito koji, grane se na drveću zaledile, snijeg do pasa, ker i mačka zajedno spavaju, a mi na pruzi, ramujemo, rukamo i podbijamo pragove. Sjeli mi da odmorimo i da naložimo vatru, al' nemaš čime ni odložit' nit' imaš šta naložit'. Kad, naiđe dizelka, zakoči pored nas, a mašinovođa izbaci šest lopata žara. «Jest, Goran je vazda bio šega, tako mi ga je žao. Izgovorivši to prinese ustima pivo i eksira više od pola flaše.

40

- Čari je čuo ove riječi i zbunjeno pogleda konobara:- Šta priča ovaj?- Pa, zar nisi čuo. Goran zvani Koštro i Nihad zvani Kuruz danas su

poginuli na Tripića visu.Čari osjeti kako gubi tlo pod nogama i kako je odjednom nekako prazan. Stegnu šakom čašu i smrvi je u ruci. Dlan se oboji crveno. Nije osjećao bol, stavio je krvavu ruku u džep i krenuo kući. Neko ga je usput pozdravio, ali on nikog nije registrirao. Efendija je u pravu, mislio je ulazeći u stan, Bog ne uzima svašta, samo su odabrani na njegovom putu.

- Šta je to bilo, viknu Tahira vidjevši krvav džep.- Ništa, posjekao sam se malo na staklo.

Dugo u noć, sjedili su otac, majka i sin, a razgovarali su veoma malo.- Ma, nije moguće, često je ponavljao Safer prekidajući na momente Čarija koji se

prisjećao:- Juče sam sa Kuruzom igrao bilijar u Galiji. Bio je veseo. Dva mjeseca nismo igrali i

uželjeli smo se zelenog stola. – Šta ima ratniče, pitao sam ga.- Ma, mogao bih ti svašta pričati jarane, ali čini mi se najbolje je o tome ne pričati, rekao je

i nazvao sve ovo velikom, velikom budalaštinjom.- Al' ipak, zaključio sam, kaže, mora se biti gore na liniji jer ako mi nismo gore, oni će biti

dolje, a čuješ i sam šta rade kad siđu s brda, ne biraju.Jest, tako je rekao. Zatim je naručio dva piva i rekao još i ovo:

- Nego da mi danas popijemo ovo para uz bilijar, dobio sam vojničku plaću pa kontam,bolje je da je ti i ja popijemo danas jer sutra moram ponovo na smjenu, a gore se nikad ne zna, ideš na metak, geleri frkću svuda, kao iverje. Jest otac, bio je neuobičajeno veseo i baš je tako govorio.

- Ma, nije moguće, opet će otac.Majka je gušila plač, a Čari je drhtavim glasom nastavio:

- Kažu ljudi da je geler prvo pogodio Nihada u glavu, a onda je Goran potrčao da mupomogne, ponio ga dolje prema cesti kad je pala i druga granata baš pred njih. Do ceste su ih snijeli zajedno. Krvarili su i ječali dok su čekali kola hitne pomoći. Izdahnuli su zajedno, dovršavao je Čari priču, za Bosnu su poginuli, za Bosnu, zajedno Srbin i Bošnjak.

- Heej, uzdahnu Safer, izgidoše nam djeca.

****

Duboki san, potrbuške prikovao je Čarija za postelju. Djed Himzo pomaže mu da se popne na konja, a zekan se rita, propinje i njiska u nastojanju da zbaci jahača koji se opire snažno mu obrglivši stomak nogama. San mu donese prazninu u želucu i znoj po cijelom tijelu, a naročito ispod pazuha, tamo gdje se preklapa koljeno i po stomaku. Okrenu se na leđa i poče misliti o snu, ali ga nije uspio povezati ni sa čim. Sjeti se jučerašnjeg dana Nihada i Koštre. Eto, krenu misao, prekjuče smo igrali bilijar i pili pivo, juče jauk i bol na nekom bosanskom brdu, a danas mrtav, heh mlad čovjek mrtav, naprečac. I bog dao jedan Srbin, jedan Bošnjak, pod zastavom od ljiljana, obojica se borila za Bosnu i obojica poginuli za Bosnu. Ima tu nekog vraga. To samo u Bosni i može. Oni te tuku artiljerijom i idejom da ne mogu živjeti s tobom i idu od tebe, a ti se slomi da ih ubijediše kako je moguće, lijepo i čak nužno živjeti zajedno, i to činiš, evo na praktičnom

41

primjeru, i opet uzalud. Bojim se da će tragična sudbina ove dvojice Bosanaca ostati usamljena i da će se brzo zaboraviti, i da će se umjesto uzdignuća na pijedestal spustiti na nivo nonsensa i apsurda. Bila bi to dvostruka tragedija. Ali opet Bosna u kojoj neće zajedno biti, živi ili mrtvi Nihad i Goran i neće biti Bosna, nego neka nakaradna kreatura čija će se povijest od ovog trenutka, pa bogtepito dokle, pisati samo krvlju. Onda, imam utisak da se o budućnosti Bosne najmanje pitaju Gorani i Nihadi premda će oni presudno utjecati na konačan ishod, a nade što ih polažemo u tzv. «međunarodno rješenje krize u Bosni» su uzaludne. Avgust je daleko, a London još dalje, dogovor – najdalje. Ništa se oni tamo neće dogovoriti.

Čari ustade iz kreveta i uputi se ka kupatilu. Kad je vidio da je kazaljka na toplomjeru u povoljnoj poziciji znao je šta mu valja činiti. I činio je to s osobitim zadovoljstvom. Nakon kupanja pristupio je brijanju i usred tog ceremonijala zaključi da treba posjetiti svog prijatelja Atka. Jedino poslije njegovog brijačko – frizerskog zahvata nije morao raditi nikakve korekcije.Jecaj, plač, puno naroda, plotuni, zastave na kovčezima, oproštajni govor pomoćnika za moral, kraći efendijin ders, miris svježe borovine, suho dno fontane, minuta šutnje, fatiha, amin, motivi su dženaza ili posljednjih ispraćaja poginulih boraca i «konditio sine qua non», kako bi rekli pravnici, svakog vojničkog ceremonijala ove vrste u Bosni i Hercegovini, bolje rečeno u Banovićima, ratnih godina.

- Ako sam dobro shvatio efendiju, pomisli Čari, Nihad je šehid jer je po njegovoj definicijišehid čovjek koji je poginuo na Allahovom putu, a šta je u tom slučaju Goran? Ne sviđa mi se ova definicija šehida, ja bih to drukčije nazvao. Bilo bi poštenije reći da je šehid, ne ulazeći u to da li je sporna etimologija ovog imena, čovjek koji je poginuo boreći se za neku univerzalnu ideju koja nema ni međa ni okvira. Dakle i Goran i Nihad su šehidi jer su htjeli pokazati onima preko, a i nama samima kako je suživot i moguć i lijep. S tim mislima i s tim ubjeđenjem mladić je ispratio svoje prijatelje «na posljednjoj dunjalučkoj stanici».

****

Jedna od najjačih simbolika prozora jeste iščekivanje i pogledanje nekoga ili nečega baš kao što željezničke stanice i vozovi aludiraju uvijek na rastanke i odlaske. Iza zavjese je stajala Tahira i gledala put groblja očekujući muža i sina. Odjednom, pogled joj se zamagli i ona se sjeti posljednje dženaze na kojoj je bila. Bijaše januar 1989. kada je na Ahiret ispratila svekra, Himzu, ocem ga je zvala. Učini joj se to nekako daleko, davno i bezbojno. Tolike sam dane provela uz njega, mislila je, hizmet mu činila kad mu je kuveta ponestalo, a da ne bi uz njega onog trenutka kad umrije, da se halalimo. Sin i muž, takođe u velikoj su žalosti i tuzi bili i sami su sebi utjehe nalazili. – Haj'mo malo fudbala predložio je Safer sinu, sjećam se, i tako se život vraćao u svoj kolosijek.

Na, dahom zamagljenom staklu Tahira nesavjesnom kretnjom napravi kružić i kroz njega ugleda sina i muža kako sa ceste što vodi ka groblju skrenuše prema pruzi. To je najbolja prečica na putu do stana. Na prelasku ceste preko pruge, gdje nekoć bijaše rampa, otac se odvoji, a sin zastade sa nekim djevojčetom.

Uđoše u stan šutke, šutke posjedaše u stolice i šutke počeše šutjeti, tipično bosanski poslije dženaze mučno. Čariju to zasmeta i nije mogao čekati da još neko od prisutnih kaže ono čuveno «ja», ili «šta ćeš», i time upotpuni očaj. On progovori prvi:

- Mala iz radio – amatera mi reče da imam pozdrav od Dragane i Darka.

42

- Jeli bilo puno svijeta na dženazi, uputi žena pitanje mužu.- Bilo je, kako ne bi bilo, dva mladića k'o dvije jabuke, odgovori on zamišljeno.

Mladić izađe u svoju sobu i ne raspremivši se leže poluđuške na svoj stari kauč koji ga pozdravi škripom naviknutom. Vilica mu zadrhta, a oči se ispuniše suznom tekućinom toliko da je bilo dovoljno samo trepnuti okom pa da kliznu napolje. Gušilo ga je u grlu, u grudima, gledao je u plafon, a vidio Jadransko more i Draganu koju je volio, poštovao i kojoj je vjerovao. Evo, sjetila ga se. Tamo negdje, zamolila je nekoga da se poruka uputi prijatelju ne znajući kakav će dug i neizvjestan put proći i da li će uopće doći. Sjeti se Čari njene mame Vojine i oca Miloša. Često je Vojna telefonom zvala:

- Dođi Čari, probaj kolače, Dragana ih je pravila. A onda se sjeti Darka, prijatelja izdjetinjstva, iz komšiluka, iz škole, iz kluba. Mnoge su sate zajedno proveli, mnoge tajne jedan drugom povjerili, mnoge kolače Stanijine i Tahirine pojeli. Sjeti se i profesora i njegovog auta i prvog odlaska u Tuzlu s tim istim autom. Svaki put kad preživim težak dan misli mi bježe u prošlost, pomisli mladić, još jednom pogleda u cjeduljicu s porukom, a onda čvrsto usnu.

****

Bistrina jutra smjenjivala je noć kad je Slađa ustala. Vidjela je da je rano, ali, pošto joj se nije spavalo nastavila je ležati razmišljajući:

- Dva dana me nije nazvao, a juče onakva ljepota. Spopade je iznenadni strah i pojača se sakoracima što su se čuli iz hodnika.

- Tata, sjeti se ona, - sprema se na posao, a zatim baci pogled na sestru koja se u istomtrenu promeškolji kao da je pogled fizički taknu i probudi se.

- Rijetka su nagla i iznenadna buđenja, mislila je smiješeći se sestri, to su svojevrsniceremonijali koji traju, a sam čin buđenja obično je najavljen nizom predradnji. Koliko li samo čovjek prespava u svom životu? One veće spavalice što recimo po dvanaest sati dnevno provedu u krevetu, pa oni pola života prespavaju. Trže se od ovog iznenadnog otkrića i nastavi:

- Diž' se Slađo, diž' se Sanja život treba živjeti.Mama Pelka odavno je budna. S Lunetom je kahvu popila i sad čeka da djevojke ustanu pa da i s njima jednu. I majku su pritisnule brige o bolesnim roditeljima, o djetetu štono pred rat ode kod rodbine u Bačku Palanku i ostade tamo, o ovim dvjema curama.

- Čuvajte se djeco draga, govorila je Pelka sipajući kahvu djevojkama koje priđoše stolu ipoljubiše mamu.Zatim pozvoni telefon. Slađa je nepogrešivo znala da je poziv za nju i brzo je pritrčala ka aparatu. Uzbuđenje nije mogla prikriti:

- Hej, pa gdje si ti? Super! Samo da pitam starog, ja, dobro, hajd ćao!Brzo su se kretali vrelim asfaltom jer su jedva čekali da se domognu Breštice i vlažnog hlada stare bukve.

- Gdje si bio juče?- Na sahrani Koštre i Kuruza.- Kojeg Koštre, kojeg Kurza, kakvoj sahrani?

Ovoliki broj uzastopnih pitanja iznenadi Čarija i čak ga ljutnu malo, jer pobogu, čitava čaršija bruji o tome, a ona ništa ne zna i to, izgleda stvarno ne zna.

- Gorana Juroševića i Nihada Kukuruza, izgovori mladić za oktavu više i naglasi svaki slog

43

potencirajući u glasu čuđenje koje djevojka odmah prepozna. Da li zbog toga li iz nekog drugog, mladiću nepoznatog razloga, djevojka mu okrenu profil, zagleda se u zelenu površinu jezera i vješto prikri reakciju. Šutjeli su i gledali u žile stare bukve, a da nisu ni znali koliko su im misli bliske i kako se do u tančine podudaraju. Kad tišina postade mučna Mirela uzviknu:

- Vidi jezera što je lijepo!- Kao na komandu «na lijevo ravnaj se» tri se glave okrenuše ka stajaćoj vodi kao da je prvi

put vide. Trik bijaše odveć jeftin da bi odvukao misli na drugu obalu. Mučnina ostade tu u žilama stare bukve što uranjaju u muljevite plićake boje sirutke.Tri dana kasnije naći će se na ovom istom mjestu, a posljednjeg dana mjeseca jula Čari će ponovo sa djevojkama doći na Brešticu. Tog dana sunce je najjače pržilo upravo na Breštici i mnoga su mu se tijela predala kao žrtve. Čari se upravo spremao napraviti jedan salto sa skakaonice i preskočiti grupu momaka što su u podnožju kućice – skakonice jurcala za loptom kad se na susjednoj obali bliže kućici oglasi škripa kočnica. Okrenu se i vidje čovjeka u maskirnoj uniformi kako izlazi iz auta a tamne naočare odmah usmjerio put jezera kao reflektore. Na druga vrata izađe Amas i Čariju koljena zadrhtaše. I ona ima tamne sunčane naočare i sad je mladić bio siguran da njega gledaju. Okrenu se jezerskoj površini vinu u zrak i spusti u vodu sve do hladnog sloja koji ga potjera natrag. Ako ste to tražili eto vam, mislio je Čari na dobro izveden skok plivajući na drugu obalu ka djevojkama. Čari nije bio ni svjestan kojom je brzinom izveo ove dvije radnje. Sad je bio na skakaonici, a evo ga pored djevojaka i gleda prema Amas na drugoj obali. Vidi ne rasprema se ni ona ni vojnik, takođe ne skidaju ni naočare, ni ona, ni vojnik, da Čari ne vidi kako te oči gledaju upravo njega. Okrenuo se na stomak i počeo se prisjećati. Upoznao ju je nekako u septembru osamdeset i sedme dok je sjedio sa prijateljem Fočakom na klupi ispred osmogodišnje škole. Rekao joj je da je neobična i da mu se sviđaju njezine pjege, a njoj su se sviđale njegove oči. Potom je to dopadanje doživjelo ekspanziju po čitavom tijelu pa i dublje u krv, pod kožu. Bili su osobe kod kojih nije moglo ne biti ljubomore i zato su ponekad emocije znale da su snažno izliju ne hajući na prostornu i vremensku situaciju. Tad je ponovo krenuo u treći razred Elektrotehničke škole u Banovićima. Ponavljao je iz maternjeg jezika kod Ljilje Marković, a iz Engleskog je peticu imao. Nije pomoglo ni to što je nastavničko vijeće molilo da se Čari i Boško Vujadinović ponovo pitaju i da im se pruži još jedna šansa. Oborila ih je i napustila Srednjoškolski centar u Banovićima. Kažu da ju je put odveo negdje prema Zaječaru.

- Da je bogdom i dalje. Dabogda joj to bila posljednja stanica na putu za pakao, kleli su jetada mnogi učenici. Amas je došla baš u trenucima depresije, očaja i potišetnosti i pružila mu «ruku spasa» koju je on držao nepune tri godine. Shvatio je da je Amas veća sirotica nego i nena Fatima i majka Tahira zajedno pa ju je, između ostalog i zbog toga volio. Po sudbini majke sličnija je Fatimi, a po ocu Tahiri. Volio je Čari tu kombinaciju sirote Fatime i Tahire u Amas. Voljela je i ona njega bez kombinacija. Svaki dan su se viđali, a opet, svaki dan jedno drugom pisma pisali. Prvi duži rastanak desio se u septembru 1989. kada je morao u vojsku. Plakali su kao da se nikad više neće vidjeti, a onda se njihova ljubav odvijala na razini epistolarnog. U hladovini maslinovoj svakog je dana čitao pisma, svijao ih u džep i slagao u kasetu. Dani su mu u Čapljini brzo prolazili. Ali kad mu na zakletvi sestra reče u čemu Amas hoda, kakvu minđušu nosi, on prvi put poče strahovati kako bi je mogao izgubiti. U novembru je krenuo u prekomandu u kasarnu «Slaviša Vajner – Čiča» u Lukavici kod Sarajeva, i čim je u glavnom gradu izašao iz voza našao se u autobusu za Tuzlu. Odlučio je vidjeti Amas, a dozvolu za ljubav nije tražio od pretpostavljenih. I dok je na obuci, na zanimanju, na terenu bio, na djevojku je mislio, i kad je sa

44

kapetanom Miolanom po Jahorini MTS razvozio na dragu je mislio. Kapetan mu je u vozačku cvijeće za sreću stavljao, upresovao ga je i, i dan – danas ga tu čuva. Mladić je u opasač recke urezivao i dane brojao. U maju devedesete javi se Čariju neka raja, ali od Amas po prvi put nema glasa, a onda vijest teška, preteška, Amas je našla drugog mladića. Dugo i mnogo je tugovao za njom, pio je ne bi li tu tugu izliječio, a umjesto da izliječi tugu sve ga je češće boljela glava. U takvom jednom danu dok mu je ta Amas, ta famme fatale mutila um, a alkohol joj u tome pomagao nesebično, kad se rezigniran vraćao u kasarnu ukrsti pogled sa nekim djevojčetom koje ga pozva magnetnom neodoljivošću.

- Ja sam Helena, Helena Barbijeri, rekla je.Ostatak vojnog roka proveo je s njom. Zar opet sirotica, zaprepastio se Čari kad mu je Helena saopćila da nema oca. Jula devedesete, Helena ga prati iz Sarajeva, a njemu se ne ide u Banoviće u kojima nema Amas. Nekako na ikindiju, usred ljeta vrati se Čari iz vojske. Sunce je bosansko pržilo, a njemu bijaše hladno. Ostatak te godine i frtalj slijedeće Amas je nastojala objasniti Čariju što se dogodilo, ali mladić je, iako je srce krvarilo, bio nepokolebljiv. Teško mu je bilo zaboraviti Amas, Helena mu je malo u tome pomogla, ali nogomet i vlastita odlučnost, najviše. Raščistio je sa sobom, bio je principijelan, a loptu je ganjao do iznemoglosti jer, tada, u radu, lakše mu je bilo. Pred Novu 1991. ispratio je Helenu na sarajevskom aerodromu za Ameriku, Charlstoun, South Carolina, baj, baj Helena, good bye. Javljala se Helena cijelu devedeset i prvu i u devedeset i drugoj mu zaželje sreću. U tim trenucima patnje, dvadeset osmog decembra 1991. kad bijaše svud studeno, pa i oko srca, Čari upozna Slađu i evo, do dan – danas je s njom. Prikovan za tle pogledom kroz tamne naočare bivše djevojke Amas Čari je ležao potrbuške dok je sunce pržilo po njegovim leđima. Odlučio je smočiti se. Dok je ulazio u vodu osjećao je kako Amas prati svaku njegovu kretnju, detaljno. I kad se popeo na skakonicu i kad je skočio s nje, i čak dolje i pod površinom zelene Breštice osjećao je kako Amas poput geometra premjerava i ocjenjuje kao da će sad, kada on izroni donijeti neku važnu odluku. Izroni i priključi se tinejdžerima što su se igrali loptom na vodi. Imao je kad vidjeti kako se Amas i čovjek u maskirnoj uniformi udaljavaju, prilaze autu i odlaze. Izgleda da je Amas ipak odlučila i izgleda je upravo ovo njena odluka, pomisli Čari i nastavi provoditi ostatak dana u veseloj igri.

****

Svjetlost jedne jedine ulične svjetiljke bila je zborište komaraca i noćnih leptira. Naslonjen na balkonsku ogradu Čarijev otac zamišljeno je zurio u taj komadić svjetla čekajući da se u njemu pojavi sin. Htio je, prije nego zaspi porazgovarati s njim i reći mu da se kloni javnih mjesta jer, mobilisat će ga, a onda je pitanje sreće koje on, do sad, nije imao. Pade mu odjednom na pamet daleka osamdeset i peta kad su godišnji odmor proveli na moru, u Tučepima. U dvorištu kuće barba – Mate Čari je vragolasto silazio niz stepenice. Poskočio je da dohvati jednu graničicu smokve, a pola stabla se sručilo na njega. Prelista otac na brzinu i njegove dosadašnje ljubavi, Amas, Helena, Slađa. Hoće li i ova biti nesretna? Danas je Safer sreo jednog svog prijatelja u maskirnoj uniformi. Imao je naočare i hodao ponosno kao paun. – Nikad mi bolje nije bilo, odgovorio je Saferu. – Eto imam kod kuće trideset kilograma mlijeka u prahu. Imam pun džep bjanko poziva, mogu mobilisati koga hoću i kad hoću, u svako doba dana i noći. Nego šta ti radi sin?

45

Pitanje presječe Safera poput sablje posred grudi, a trnci krenuše od kose na glavi i brzo se spustiše cijelim tijelom ka nogama koje odjednom otežaše. Jedva je Safer čekao da se raziđu i cijelo popodne, a evo i sad misli o tome. Čuo je još i to da je danas u Slivićima poginuo neki Švajub, kažu četvrta, peta žrtva u ovom seocetu ponad Vozuće, a koliko će ih još biti. Safer uzdahnu pri toj pomisli i u tom trenutku ugleda sina kako minu ispod svjetiljke. Jedva je čekao da sin dođe i da ga upozori, a nije ni slutio kakav će odgovor dobiti:

- Što se toga tiče, nigdje nisi siguran reče sin prisjećajući se jezera i čovjeka u maskirnojuniformi, Amas i tamnih naočara.

Ujutro Čari nazva telefonom Atka friz – majstora:- Znači dogovoreno, dolazim odmah.- Prozorski su se zastori nadimali i lelujali pod dahom dnevne svježine koja je najavljivala

lijepo vrijeme. Neke nedefinirane slutnje počele su pritiskati roditelje. Ide na šišanje, pa će na kupanje, mislio je otac, a ode u majici kratkih rukava i u pantalonicama kratkim i pruži nam ruku kao, gluho bilo ne smijem ni pomsiliti.

- Nekako se čudno osjećam reče žena mužu dok su se koraci udaljavali u hodniku. Čari jebezbrižno koračao ulicom, pozdravljao prolaznike smiješeći im se, a oni su mu uzvraćali pozdrave. Atko ga je sačekao pred zgradom plašeći se da mu negdje ne klizne.

- Pa gdje si ti čovječe, ne daš se vidjeti, veselo uzviknu Atko gledajući Čarijevu dugu kosu.- Evo me, bolan, bolan, gdje si ti? Šta radiš ovih dana?- Radim malo u kafiću, što ne navratiš.- Pa zato tebe nema na Breštici.- Gdje je čika Iso, upita Čari kad vidje da u stanu nema nikoga.- Otišli su u bašču, nego da mi po jednu pivu pijucnemo, a?- Možeš li danas na Brešticu?- Ne mogu, možda neki drugi put, reče Atko spuštajući i pogled i glas kao da mu je žao što

baš danas ne može.Atko uze pribor i otpoče posao, a da Čarija nije ni pitao kako će. Čari mu je vjerovao. Počeo je od potiljka, nasloni češalj na vratne žile i krenu naviše štrickajući makazama i polahko podižući češalj kako se približavao tjemenu.Odmicao se i primicao, mjerkao, žmirkao i izjednačavao dlaku po dlaku, pažljivo. Dok je finiširao na šiškama, Čari mu dobaci:

- Što ne zviždiš?- Čuj, što ću zviždati?- Majstor nije majstor ako ne zviždi dok radi svoj posao.- Aha, dosjeti se Atko, još mi ono fali olovka za uhom. Grohotom se nasmija.- I metar od dva metra u džepu, prihvati Čari gušeći smije.- Ne mrdaj se, završavamo.

Odloži Akto pribor i odmjeri prijatelja sa svih strana, a potom mu dade ogledalo. - Kakav Hamid, Joža, Sajo i bakrači, nemoj džabe, bolan, nasmiješi se Čari i zadovoljan

ostavi prijatelja.- Kakav Hamid, Joža, Sajo i bakrači, to je garant Atkova majstorija, primjeti Slađa pri

susretu.- A, ko bi drugi to i mogao napraviti, reče mladić smiješeći se i pomilova sam sebe po kosi.

46

Prilazili su jezeru, a Čari prikovao pogled za mjesto gdje je juče stajala Amas i neka ga slutnja obuze. Brćakli su se u plićaku, prskali i smijali. Oko podne, neki se mladići počeše penjati na skakaonicu. Čari to primjeti:

- Idem napraviti jedan povijesni skok, reče, snažno plivajući ka ozidanoj kućici što senalazila bliže obali i što je gledala ka sredini jezera. Dok su se mladići bacali u vodu ne čekajući red, bez nekih posebnih estetskih kriterija, Čari je razmišljao kakav skok da izvede. I upravo, dok je stojeći na zidu u nedoumici gledao uzburkanu zelenu površinu vode, tamo na asfaltu, iza njegovih leđa zajaukaše kočnice automobila. Čari je brojao, jedan, dva, tri, četiri, vojna policajca su izašla iz auta. Dotezali su maksirne uniforme i popravljali opasače na kojima su visili pištolji kao kod junaka vestern filmova.Nosili su sunčane naočare, to je izgleda moderno, i gledali su nekud u nebo, kao da gore traže nekoga. U toj maskirnoj skupinici Čari prepozna i svog školskog, klupskog druga, komšiju čak, sjeti se majčinih kolača. Jednom, dok su se na ulici igrali zovne majka Čarija na ručak, a sa njim i malog simpatičnog komšiju, novog prijatelja u igri. Gledala ga je kako se slatko naslađuje. Komšija, školski i klupski mahnu Čariju rukom da siđe sa zidine. To nije bio ni pozdrav ni poziv, već prije zapovijest. Dok se natraške spuštao klizavom zidinom sjeti se jučerašnjeg dana i tamnih naočara. Povijesni skok sa zidine je odložen za neka bolja vremena. Ovo je prvi put u životu da Čari silazi natraške sa kućice. Prilazi Čari, a komšija, klupski, školski sakrio pogled ispod tamnih sunčanih naočara. I on je bio nogometaš, ali mu je slabo išlo, a evo kao vojnom policajcu ide mu dobro, šta više u ovoj se ulozi odlično snalazi. Čari pruži ruku na pozdrav, a ovaj mu umjesto ruke pruži poziv. Uze Čari poziv i vidje kako i drugi policajac uručuje isti papir njegovom drugu Goranu. Znači tako, pomisli u sebi Čari, komšija, školski, klupski mi uruči poziv, a tamne đoze, stavio da mu ne gledam u oči, a i Goranu poziv, lijepo, baš kao Ljilja Boška. Sve je to isto. Pogleda u poziv.

- Danas u šesnaest sati, al' što samo nama, čuje se glas Goranov.Iz maskirane skupinice što se udaljavala Čari je čuo još samo:

- Alahimanet!- Nema nam druge, Gorane, valja se do šesnaest sati javiti u treći odred. Ići ćemo naprečac,

preko kopa, nego sačekaj me molim te samo da se pozdravim sa djevojkama, reče Čari i uputi se na drugu obalu.

- Dok su djevojke veselo čavrljale mladić procijedi:- Budite mi pozdravljene...., mobilišu me...., idem odmah, uze majicu pod ruku i navuče

pantalonice. Djevojke se nasmijaše ovoj šali, ali se odmah uozbiljiše kad mladić okrenu leđa i mahnu rukom. Slađa je zastala kao ukopana gledajući Čarija kako nestaje iza nasipa mašući majicom kao zastavom.

****

Te noći svjetlost kandilavera zrcalila se u očima majke koja je uplakana stajala na istom onom mjestu na kojem je netom bio i Safer.

47

- Sina ti danas na Breštici nađoše i na liniju ga odvedoše, odzvanjale su još u ušima riječiulice. Nije mogla vjerovati u takvo što, pa u kratkim je hlačama, u majici, ne mogu mu to učiniti, pa ljudi su, mislila je, nadala se i čekala.

- Nije njemu do rata, počela je i ridati, šta njega briga za politiku, oni što su sve ovozakuhali i što htjedoše da se biju sad su se izmakli, a jadna sirotinja gine. Doći će on, negdje se zadržao, kod Pibreta, Atka, tješila se i gledala u svjetlost ulične svjetiljke naprežući se da u njoj ugleda dijete. Ponoć je prevalila, a dijete se ne pojavi.

- Nema ga Boga mi, okrenu se ona mužu, sigurno su ga zatvorili, opirao se, neće da ratuje.Samo da mi ga ne istuku.

- Šta ćeš, oduvijek je bilo da ljudi hoće bolje, a ono priušak, ispadne još gore, a život ide,on sve izmiri i poravna, dobro i zlo, poštenje i nepoštenje, ostane samo sjećanje na ljudsku glupost i opet sve počinje iznova. Izgovorivši to muž krenu ka spavaćoj sobi kao da se pomirio da sin večeras neće doći. Ustade i žena i krenu za njim u spavaću sobu. Ostaviše svjetlo upaljeno kao da će ono pomoći da se bolje snađe, da se orijentira. Dugo su ležali zamišljeni osluškujući tišinu i tek pred zoru umor ih svlada, ali samo za kratko. Žena shvati da je to samo varka i ustade da ne smeta mužu koji je uspio zaspati. Sjedila je u kuhinji i sama ispijala kahvu misleći na dijete. Odjednom začu šum u hodniku.

- To je on, izletješe riječi same, a onda pomisao, sigurno su ga istukli pa se jadan jedvadovukao. Pritrča vratima, otvori ih i:

- Mijauuu...! otegnu se mijak bijelog mačeta, onog istog što mu Edib sinoć mlijeka dade.Zadrhta majčino srce i zbog mačeta i zbog djeteta. Vrati se i natoči malo mlijeka u zdjelicu.

- Gladno je, a i sevap je, reče sama sebi.U rani sabah roditelji izađoše napolje u namjeri da saznaju štogod. Ulica je u ratu naročito nepouzdan izvor informacija, pa se otac zaputio pješke na pravu adresu. Na ulazu u komandu lepršala se zastava sa ljiljanima. Otac je pogleda s posebnom pažnjom kao da će na jarbolu sina ugledati. Pozdravi mladića na ulazu:

- Kako si momčino!- Mladić podigao glavu, isprsio se, stisnuo kalašnjikov i kao da nije ni čuo pozdrav

izgovori:- Šta je, šta si trebao?- Jesu li juče ovdje privedena dva mladića? Upita sa zebnjom.- Ako mislite na Čarija, gore je na liniji, dolazi prekosutra, izgovori mladić u jednom dahu,

smiješeći se.- Pa, kako bolan u pantalonicama i u potkošulji je, progovori Safer ljutito kao da ga je baš

ovaj mladić poslao gore u šumu.- Lakše će bježati kad ih četnici potjeraju, a i ugrijat će se, reče smiješeći se vlastitoj

neumjesnoj duhovitosti.

****

Dan je u tim trenucima bio najdeblji, a sunce najjače. Suhi laporac mrvio se u prah pod nogama dvojice mladića dok su žurnim koracima hitali ka Čubriću.- Ovo kao da je pustinja, još će nas fatamorgana spopasti, gdje li je voda, crknut ću od žeđi,

48

govorio je zapuhan debeljuškast momak. Hlada nema ni rad iladža, ni na puškomet. Površina laporca izritila se kao krasta, kao da nikad nije kvašena kišom, a ove je godine kiše bilo više nego ikad. Žedna je zemlja bosanska i brzo pije vodu. Ovdje kiše padaju kao nigdje na Dunjaluku, a i sunce se ovdje primaklo i spustilo najniže pa prži li prži. Leđa se oznojila pa se cakle na suncu kao džam. Siđoše na asfalt sa olakšanjem ali i on prži avgustovski. Usta su se sušila i žeđ je bivala sve jača.Po zastavi prepoznaše zgradu u koju su se trebali javiti. Kad priđoše objektu, dadoše čovjeku iz obezbjeđenja svoje pozive. On ih pogleda nepovjerljivo i uđe unutra. Stajali su šutke u neizvjesnosti koja je kratko trajala. Ova je zgrada najmanje ličila na komandu. Svojim arhitektonskim rješenjem podsjećala je na one kuće što se grade pored pruge, dva ulaza, na dva boja i na dvije vode, čađave zelene ili smeđe fasade. Takve su kuće i mogle uspijevati jedino pored pruga uzduž i poprijeko bivše Jugoslavije. I čovjek sa neurednim plavim brkovima što nespretno skrivaju truhli osmijeh podsjećao je na željezničara. Taj truhli pljosnati osmijeh, poznavao je dvojicu mladića, a znali su i oni njega, reče im:

- Danas na liniju idete, gore na Solila i uprije pogled prema Stražbenici i Dolovima, premdaje pokazao na Solila koja se, razumljivo, odatle ne vide.

- Pa zar ovako, pokaza Čari razgolićeno tijelo.- Da, eto tako, odmjeri čovjek Čarija kao da će linija pasti ako on ne ode gore, sačekajte tu

ukraj zgrade, pored puta, ima malo i hlada, naići će vozilo za Crnjevo, sjednite u njega i javite se gore. To reče i ode u zgradu.

- Izdržat će Goran ovu smjenu i više me niko ne viđe, reče mladić glasno samom sebi. Kanalisani potok iz kopa hurljao je ledenim tokom dok su se na njegovoj uzburkanoj površini ganjale sjenke bagrema. Čari je mislio na majku: - Presvisnut će, da mi joj je kako javiti, da se barem ne sikira.Naiđe kamion pun mladića, prašnjavih, siromašno odjevenih. Dvojica – trojica su imali uniformu, a ostali su bili u farmerkama, patikama, majicama. Neki mahnuše Čariju, jedan mu pruži ruku dok se penjao.

- Dobro je ima i poznate raje, pomisli, ali sve je to «topovsko meso», ili «topovska hrana»kako to jednom nazva Krleža. Kamion je truckao istrošenim asfaltnim putem prema Banović- selu, a prašina iza zadnjih točkova u oblacima se kao bumerang vraćala i prašila putnike u prikolici. Oznojenim plećima Čari je prosto upijao prašinu.Na ulazu u selo kamion savi lijevo, tako naglo da inercija povuče sve putnike na desnu stranu prikolice. Da je čuo sve silne psovke adresirane na njegovo ime vozač bi sigurno bio stao i istjerao sve putnike van, ovako, one su se izgubile u brujanju motora.

- Ko ti dade vozačku, sa mnom ćeš ti u rov,... koja li je tebe štela spasila, ... i ja imamvozačku, pa sam opet pješadija i slično...

- Revitaliziranim, starim austrougarskim putem kamion se peo ka vrhu Vrane stenjući ikašljucajući poput starca. Što se bližio vrhu serpentine su bivale sve češće i sve oštrije. Vijenac, najveće susjedno brdo ka sjeveru vukao se horizontom kao da je prikačen šlep – sajlom za kamion i sa svakom krivinom bivao sve veći.

- Neki dan su ZIS-om s Vijenca četnici gađali naš kamion i zamalo su prebacili, reče neko.Dvojica mladića instinktivno uvukoše glavu u ramena. Onaj što maločas progovori o ZIS-u bi zadovoljan reakcijom što ju je postigao i nastavi neumjesno:

- Ne plašite se, danas im je smjena i tek danas dolaze oni što gađaju ovaj put. Čari pažljivo

49

osmotri momka. Imao je maskirnu uniformu, nove čizme, beretku i sunčane naočare. Koji su motivi ovog momka natjerali u rat, zapita se Čari i pokuša identificirati ga sa onim haustorskim utegnutim paraderima koji po kafićima na uniformu hvataju cure i šepure se čaršijom, a veze nemaju gdje su linije. Sličan im je, ali ovaj bar ide na liniju. Mislim da je, barem u ovoj početnoj fazi rata, osnovni motiv koji tjera ljude na liniju identifikacija sa Staloneom, Švarcenegerom, Kruzom, De Nirom i ostalim sličnim glumicima koji igraju velike ratnike na velikim platnima. Smiješna identifikacija, još jedan homo duplex, pomisli mladić.

- Olakšanje poče dominirati putnicima kad se Vijenac izgubi iz vida. Dok su se kretali kaBan – dolu opet će onaj:

- Eno, ono tamo je Bradinj, pokaza prstom kao turistički vodič, - i tamo su četnici. Materim sva su brda zauzeli, a ono tamo iza je Papratanj i tamo su oni. Ispod i iznad puta što vodi u Crnjevo izdizale su se i spuštale strme njive ograđene parmacima. Ovdje se šljive i orasi tresu na jednoj, a beru na drugoj strani njive. Ovdje je sve nekako visoko i staro. Visoki borovi i bukve u šumi, visoka brda, visoke trešnje, visoki ljudi i žene, visoke kuće, visoko Crnjevo.Jedino je nebo nisko. Ostaci muslimanske arhitekture, kuće sa čardacima, cvijećem, tarabe, hudžere, miješaju se sa novim neukusnim arhitektonskim rješenjima koja su siva, teška i kabasta. Malo je u Crnjevu lijepih, novih kuća. Selo se prikovalo tu, ispod Crnjevskog visa, naleglo, nepomično kao da je odvajkada tu bilo i stiče se utisak da će vazda tu i ostati. To su goroštaci s kraja dvadesetog stoljeća. Stari ljudi su doista stari i žilavi valjda zbog zdrave hrane, pitke vode i neprestanog rada «nadase» kako to ovdje kažu.Kad su sišli s kamiona Čari pogleda oko sebe. Bio je sam u pantalonicima, a noćnik sa Tripića visa donosio je svježinu od koje se na oblinama naježiše dlake. Dok je razledao po selu i okolnim brdima sa kojih se čula povremena pucnjava Čari se zapita:

- Šta ću ja ovdje?U tom trenutku ugleda čovjeka sa tamnim naočarima koji mu je sve to vrijeme zurio u potiljak i pokuša u njemu naći odgovor.

- Ljudska zloba i zavist, je li to to?Povedoše ih prema liniji. Strmim putem izađoše iz sela i uputiše se ka Demirovači.Demirovača, Omerbegovača odjekivale su Čarijeve misli i ponavljale se kao što čovjeka povazdan proganja prva pjesma što ju je čuo na radiju jutros uz kahvu. Takva mu se obično ne sviđa i htio bi je se osloboditi, ali ne može. Demirovača, Omerbegovača, Tripića vis, Solila, Homar, Kuk, Slivići, Vijenac, Prijevor, Omerbegovača, Demirovača, Dizdaruša, slušao je Čari otkucaje misli, a čuo smrt, smrt.... Sa linije su se vraćali poderani, kaljavi, podbuhli, neispavani, smežurani, izbrazdani, kao zift čađavi, vojnici, sirotani, bijednici. Ovi što se vraćaju s linije, iako iscrpljeni i nikakvi hodali su brže, korak im je bio lakši, od ovih što su išli na liniju, činilo se Čariju.

- Demirovača, Omerbegovača, ritmika se nastavljala.Smjestiše ih u hlad jednog debelog starog brijesta i dadoše im nekakve puške:

- Dolje su četnici, rekoše i odoše.- Šta ću ja ovdje? po ko zna koji put ponovi se pitanje.

Donese neko poderane hlače, neko skide staru bundu i dobaci mu rekavši:- Uzmi trebat će ti, noći su ovdje hladne.- Razudane? Upita Čari smiješeći se.

50

- Pa valjda tako reče mu ovaj.Hlače i bunda mirisali su kiselim kobiljim znojem. Primjetio je to Čari dok je navlačio prljave prnje i pomisli: Na bazi ovog vonja mogao bi se uraditi strašan parfem. Jutro je dočekao na ledini pored Gorana, sklupčan i ukočen. Dugo mu je trebalo da se razvuče i stane na svoje noge. – Da me Slađa sad vidi? Nasmija se. Prve zrake sunca sa istoka ošinuše brijestovo lišće i navijestiše lijep dan.

- Samo da ovo prođe, reče ponovo Goran, ne viđoše oni mene više.- Demirovača, Omerbegovača tutnjalo je jednako u Čarijevim ušima.

Mogu zamisliti kako je sad Tahiri, Saferu, Slađi. Tahira se guši u plaču i misli kako se ja ovdje smrzavam od hladnoće. Suzama kvasi platno na poslu, a kod kuće miluje Čarijev krevet i pita se na čemu li leži, kako mu je? Safer vjetovatno sudi samom sebi, sam je sebi i kadija i porota i okrivljeni i svjedok i advokat. Sigurno se ljuti što nije poslušao komšiju Račića i «udaljio» dijete odavde. Znam, nastavljao je Čari misao, već sutra on će kucati na pogrešna vrata i tako «izvlačiti» sijedo pramenje, jesti samog sebe od muke, gristi nokte i češati se iza uha u traganju za rješenjem i u spoznaji vlastite nemoći pred nekim novim autoritetima. Slađa, prošapta mladić, a desni mu se obraz ubrazdi u zatvoren poluosmijeh, ona je još na Breštici bila u groznici, ošamućena. Mislim da joj je puno trebalo da shvati kako sve ovo nije san nego luda stvarnost. Ona sigurno natapa jastuk suzama i čeka da joj se telefonom javim.Misao mu se opet vrati na Safera. Nije mu lahko. Znam u svakom se čovjeku, svakodnevno sukobljavaju emocije i razum. I jedno i drugo imaju jaka uporišta i teško je biti pametan. Safer je stabilna ličnost, ali bojim se da bi ga situacija u koju smo dospjeli mogla destabilizirati. Nije lahko prevaliti preko usta molbu, a pogotovo nije lahko ako znate kome je upućujete. Čovjek je prinuđen da se ponizi, da pada na koljena i teško mu biva ma kakav odgovor dobio. Ako mu bude udovoljeno bit će kratkotrajno sretan, osjetit će veliko emocionalno rasterećenje, ali će onaj teret malopređašnje poniznosti dovesti u pitanje snagu njegovog karaktera, kreativnost i mogućnost iznalaženja drugih rješenja. Odbijanje molbe, uprkost psećoj poniznosti može dovesti do afekta u kojem je čovjek spreman svašta učiniti. Toga se bojim. Znam, moj otac nikada, i nikoga, i nizašto ne bi molio, ali zbog mene će pristati i na to poniženje. Mladić se protrese od te pomisli, ali i od hladnoće. Cvokotao je sklupčan ispod debelog brijesta i gledao nebo nad Solilima. Cijelu noć je budan bio i čini mu se da nikad do tada nije izmijenjao toliko misli sa samim sobom.

- Gdje sam ja ovo, ponovi se pitanje, kao da sam u kaznenoj ekspediciji, požuri nagovještajodgovora nalik slovenskoj antitezi.

- Danas nas mijenjaju Hasićani, viknu neko iz susjednog rova. I zaista dođoše ljudi, onoHasićani mladiću nije puno značilo u tim trenucima, važno je bilo da ga smijene. Tek kad im uzeše puške shvatiše da mogu ići kući. Spustiše se istočnim padinama Visa kad poče bockati kiša. Dođoše do mjesta gdje su prije tri dana sišli sa kamiona. Kiša je sve jače padala. Tragovi točkova u blatu pokazaše mladićima kuda treba da idu pješice jer su na kamion zakasnili.

- Ne sjećam se jesam li jutros ustao na lijevu nogu, ali znam dobro da su Banovići daleko ida ćemo se natabanati, zabrinuto će Čari.

- ...., a bogami i pokisnuti, procijedi za sebe.

****

Neko se poigravao sa živcima stanara u drugoj lameli. Odnekud sa visokih spratova, kroz

51

otvoren prozor šikljao je zvuk gitare, a onda se spuštao naniže, klizio fasadama Zvjezdare i uvlačio se kroz tanane rupice u svaki stan. Neko je mučio stanare, žice i vlastite prste. Taj zvuk probudio je Čarija koji pogleda u, kišom oprane prozore i odmah u njima vidje djevojku. Na čelu i u dijelu nosa što izlazi između očiju tinjala je vatra kao WESO peć na jedinici, tiho, podmuklo.Čari priđe telefonu i okrenu poznati broj, a vrućica odjednom kao da prestade.

- Jesi li dobro, upita djevojka,- U redu je, šta ima kod vas?- Tata i mama su na poslu, baka i djed su dobro, Sanja i ja isto tako, izgovori djevojka

sretna što ima nekoga i danas ko će je pitati za zdravlje.- Znači u jedanaest pred zgradom, ćao, završi Čari razgovor.

Izvede Čari u šetnju i Sanju i Slađu, a one se obradovaše takvom gestu. Dok je bio s djevojkama zaboravio je na nazeb, sigurno je i odmjereno koračao, a interpretacija onoga što mu se desilo bila je tečna i odmjerena.Kad je ispratio djevojke do zgrade vid mu se zamaglio a korak postao nesiguran. Kiselkast vonj sirćeta ispunio je to veče cijeli stan i usirio mladićeve noge. Nakon dugotrajne terapije Čari je usnuo i ujutro mu bi bolje. Otac i majka bdjeli su nad njim i plakali nemoćni slušajući želje što ih je mladić u bunilu ponavljao.

- Što je ljubav? Zapita mladić djevojku, kad mi je hladno ona me grije, a evo, sad kadagorim, ona me hladi. I zaista mladić bi proveo dan sa djevojkom, čio i vedar i niko ne bi primijetio da je to, zapravo, hodajući vatra u ljudskom liku, a naveče bi shrvan ponovo padao u postelju, u bunilo, a majka bi ponovo stavljala obloge, lila suze i preklinjala. Osvanuo je četvrtak, dan kada Čari ponovo mora na liniju fronta. Oblaci su se nagonili nebom i, kao da su se dvoumili hoće li se olakšati tu iznad Banovića ili će ići dalje, prema Živinicama i Tuzli.

- Safer je poranio za Borovac donijeti sirćeta i bijelog luka. Dok je mladić prilaziotelefonu da ponovo nazove djevojku začuo je zvonce na ulaznim vratima. Nasloni glavu na zid iznad telefona i prošapta: - Oni, znao sam.

- Stanuje li ovdje Edib, upitao je maskirani glas dok je majka nemoćna kršila ruke.- Šta treba, priupita Čari, podupirući rukom težinu glave.- Šta treba, podrugljivo ponovi vojni policajac, - treba da se spremiš i pođeš s nama.- Bolestan je i ima temperaturu, zapomagala je majka dok se Čari spremao.

Glasan smijeh nepoznatog iz tame prokomentirao je majčine riječi.- Ne boj se majko, ništa mi nije i ništa mi biti neće, prkosno reče mladić i prkosno iskorači

preko praga.

****

Na površinskom kopu Rudnika mrkog uglja Banovići nikad nije dobro. Kad je toplo isunčano mješavina gline i krečnjaka se izmrvi u prašinu koja ne da disati, a kad padnu kiše ta se prašina pretvori u masno blato koje je teško oprati sa obuće. Blatnjavom kipom Safer se vratio iz Borovca sa sirćetom i bijelim lukom, a na vratima ga je dočekala uplakana žena:

- Moj Safere, odvedoše nam dijete u zatvor, idi, uradi nešto, vapila je.Otac spusti prijeki lijek i izađe ponovo u mrak, mrak hodnika, mrak ulice.Preko pruge uskotračne prolazio je pijan, mlad i raspjevan glas i na trenutak privukao pažnju zabrinutog oca provokativnošću teksta:

52

«Ustaša sam i ćaća mi biootac sinu zanat ostavio»

Raspjevani mladić pade, opsova nešto sočno, pridiže se i nastavi:

«Sarajevo ispod Trebevića,Bit ćeš opet Ante Pavelića»

Novokomponovani i revitalizirani deseterački poziv na mržnju samo na momenat odvoji Saferu pomisao od sina.Zgrada kojoj je Safer prilazio ličila je na njemačke bunkere što ih i danas možemo vidjeti kraj puteva što vode dolinama bosanskih rijeka. Bila je ograđena špagom na kojoj je prikačen papir sa napisom: PAZI MINE.Safer je bio ubijeđen da tu nema mina, ali zaključi kako bi bilo bolje ne provjeravati.

- Dobro veče, reče on policajcu na ulazu.- Merhaba, otpozdravi glas iz mraka ulaznih vrata, - šta te dovede ovdje u ovaj sat i to baš

meni na smjenu?- Aha, reče ozbiljno mladić u maskirnoj uniformi, nakon što je pažljivo saslušao Safera i

okrenu uvježbanom kretnjom broj lokalnog telefona. Nakon što je dobio odgovor s one strane žice, nehajno reče:

- Gore je u zatvoru, u podrumskim prostorijama zgrade komande, ali nema posjete do sutrau osam sati. Safer se zahvali uljudno čovjeku, a da i ne zna zašto i izađe iz tog sivog bunkera.Sutradan Safer posjeti sina.

- Sprovedi ga Mure do Čarija, viknu policajac sa kapije onom što je dežurao ispredzatvorskih vrata.Podrum je zaudarao vlagom i ustajalom mokraćom što se na zidovima osušila i pretvorila u bijelu iskričavu prašinu. Bijaše to pravi zatvor, sa rešetkama, grozan i neuredan, onakav kakvog zaslužuju razbojnici prve klase, ubice i siledžije. Vidjevši sina kako leži na jednoj drvenoj palači pokriven konjskim ćebetom, Safer jedva priguši jauk.Tri dana mladić je proveo u zatvoru i ostavljeno mu je samo toliko vremena da se spremi za odlazak na smjenu.

****

Majka mu je spremila kahvu, a u torbu je trpala sve čega se u tim trenucima mogla sjetiti. Stavila je dva para čarapa, jedan džemper, kahvu i šećer, nekoliko bureka, iglu i konac, kašiku, nož i viljušku, prvi zavoj, peškir, pastu za zube i četkicu, pribor za brijanje, dvije potkošulje...Čari je mirno pio kahvu, a majka je vršljala okolo donoseći svaki put novu stvarčicu:

- Evo, još jedne čarape, nek se nađe, hladno je gore u brdima.Majka je ridala gledajući sina u farmerkama i patikama kako odlazi na liniju kao da je krenuo u neki veliki grad na studije u stedentski dom, na izlet ili kampovanje.

- Šatara, pruži ruku Čariju.- Čari, prihvati Šatarinu ruku.- Odakle si, upita Šatara.- Iz Banovića, a ti?

53

- Iz Sarajeva.- Iz kojeg dijela Sarajeva, priupita Čari.- Sa Mojmila, odgovori Šatara začuđen ovakvim pitanjem.- Ja sam u Lukavici služio vojsku i zato te to pitam, jer poznajem Sarajevo i volim taj grad.

Cijeli dan i cijelu noć i drugi dan i drugu noć njih dvojica pričali su o Sarajevu. Hodali su tranšejama od rova do rova, pretrčavali brisane prostore, upoznavali teren i preispitivali sebe. Prvi put Čariju bi lijepo na smjeni i nekako mu ova tri dana brzo prođoše. Shvatio je da su ljudi najveće bogatstvo i da je dan praktično propao ukoliko se ne upozna novi čovjek. Razgovori sa Šatarom bili su dugi, detaljni i otvoreni. Psiholozi kažu da je najlakše upoznati čovjeka gledajući ga dok sjedi za volanom i na putu nailazi na različite situacije. Tada njegove reakcije, kažu oni, odaju njegov karakter. Psiholozi su to tako zaključili jer nisu bili u rovu, govorio bi Šatara Čariju. I zaista tek u rovu čovjek može upoznati čovjeka do dna. Po mnogima, sva filozofija rata je u tome da se sačuva živa glava i da prođe vrijeme. Vrijeme u rovu može se racionalno trošiti i ako ne čitate knjigu ili ako čakijom ne djeljete muštiklu onda razgovarate sa prijateljem. S obzirom da smjena traje tri dana vi ćete iscrpiti sve teme i mislit ćete kako slijedeći put nećete imati što pričati. Ali varate se, otvoreni razgovori se ne mogu iscrpiti.Čari se potom radovao svakom novom susretu sa Šatarom jer sa njim su dani brže prolazili, a Čarijeva filozofija rata dobila je praktičnu manifestaciju.

****

U malim gradovima, a takvi su Banovići, dženaze, odnosno sahrane bile su prava rijetkost. Malo je ljudi umiralo, a vijest o nečijoj smrti uvijek je bila šokantna za sve. Duga povorka ljudi ispraćala bi mrtvog na gradsko groblje, a o tom bi se događaju još dugo, dugo pričalo. Bile su to neuobičajene i nesvakidašnje situacije. Na normalna su insana te situacije tetovirale upečatljive dojmove. Ljudi su imali fobiju od pogleda na mrtvački lijes i malo se ko usuđivao pogledati mrtvo tijelo. Danas su to uobičajene situacije, postale su dijelom naše svakodnevnice kao jutarnja kahva, kao merhaba, kao dobar dan, a to nije dobro. Kad neuobičajeno odjednom postane uobičajeno čovjek se treba zapitati, ne šta se to događa oko njega, nego u njemu. Normalan je čovjek sve dotle dok ga vijest o nečijoj smrti ipak iznenadi, gane ga i štrecne. Vijest o Nihadovoj smrti snažno je uzdrmala Čarija. Čuo ju je jedne septembarske srijede kada se vraćao sa linije.

- Nevjerovatno, pa bio sam mu u posjeti na Gradini, govorio je samom sebi, - rana je bilaneznatna. Normalno smo razgovarali, prisjećali se prošlih dana, šalili se, otkud sad to?Dženaza je u četvrtak, rekoše mu, baš onog dana kad mora ponovo na liniju i to ga saznanje dodatno ošamari. Da bi prisustvovao dženazi morao je eskivirati liniju. Ako eskivira liniju odvedoše ga u zatvor. Da ga ne bi odveli u zatvor mora moliti komandira Okanovića, a to znači još jedno poniženje. Progutat ću i tu gorku pilulu, ali na dženazi moram biti.Komandira čete Okanovića našao je u stanu kako komotno leži u krilu fotelje sa flašom u ruci. Odgovor na Čarijevu molbu bio je potvrdan, ali način na koji je saopćen neprimjeren komandiru. Podrignuo je i klimnuo glavom.Mladić se zahvali na razumijevanju i ode kući svejednako razmišljajući o Nihadu. Nije mu bilo jasno kako je Nihad podlegao kad je rana bila bezazlena. Geler mu je okrznuo nogu ispod kuka i

54

dovoljno je bilo previti mu ranu običnim, prvim zavojem. Pa, i sam se Nihad čudio što su ga ostavili u bolnici.Juče je to bilo, ljutio se mladić na taj varljivi nesklad duše i tijela, ljudske konstrukcije i života u njemu, ljutio se na život što tako lahko napušta čovjeka. Ta septembarska noć, s trećeg na četvrti dan u hefti bijaše teška mladome Čariju. Nihad nije izlazio iz sna, smijao mu se i zvao ga da se, kao nekada igraju rata.Ali ne bješe to onaj veseli nasmijani, plavokosi momčić, već ozbiljan momak kakvog Čari dotad nikad nije vidio. Ujutru, uz kahvu, Nihad je opet bio sa Čarijem.Igrali su nogomet u istoj ekipi na jednom turniru u Borovcu i bili su najbolji, raja im je klicala i na rukama ih nosila.

- Da mu nisi sine štogod dužan ostao, upita majka, - ako jesi, halali sinko.- Nisam ja njemu ostao dužan, ali jest on meni, zanijeka sin, a glava se i dalje nastavi klatiti

istim ritmom, nesvjesno, - ostao mi je dužan ugovorenu igru još dok smo bili mali.- Halali sine Nihadu sve pa i tu igru, nek mu zemlja lahka bude.- Halalit ću mu majko, jašta ću, utješi je sin.

****

- I opet vas pitam, hoćete li halaliti ovome robu, vikao je efendija.- Hoćemo, hoćemo, tutnjalo je iz duša ljudi što su se okupili na Nihadovoj dženazi. Majka

Merdža i supruga Šemsa nisu mogle zaustaviti jauk koji se otimao i išao ka nebu. Nisu mogle tiho plakati ni njegove sestre, a brat Admir nije mogao da ne poljubi ledene Nihadove obraze.Neko iz raje neoprezno reče, poluglasno:

- Nemojte da padne suza na mejta.Čari je kontrolirao glasan plač, ali suze nije mogao. Nihada nije htio vidjeti jer ga je želio sačuvati u sjećanju živog i lijepog, ali poželi ipak da svojom suzom umije Nihada. Što da ne? pomisli, - ima li išta na Dunjaluku čišće i iskrenije od suze i kamo sreće da se rahmetlija gasuli suzama, a ne vodom.Prije četrdesetak dana umro je Nihad Kukuruz. – Bože, zajauka u sebi Čari, pa ovdje samo Nihadi stradaju. Ako te ima, o Bože, zaustavi ovo ludilo. Ovdje gine Nihad, a tamo Darko, ovdje plače Hanifa, a tamo Gordana. Bože!

- Policija je dva puta dolazila, reče majka preplašena, - rekla sam im da te je komandiroslobodio smjene, ali oni ne haju. Ne haje ni Čari na ove riječi jer još je pod utiskom dženaze. Samo što je pomislio da kaže majci: - sad će oni, čulo se zvonce. Majka otvori vrata. Čarija opet odvedoše. Put kojim su ga vodili bio mu je odveć poznat, a odredište na koje su stigli bilo mu je odvratno. Procedura ista, kostimografija ista, ista kulisa, neznatne glumačke izmjene. Pozorište je to, drama, performans, sve je nekako ogoljelo, neutralno, odveć ružno da bi bilo nestvarno, fatalno. Dižu rampu na kapiji, kao da ulazi oklopni transporter, a ne ja, mislio je mladić. Opet ulazi u prostor gdje se sve topi, zidovi, dlanovi, vjeđe, stropovi, daske, sve je mokro.Vlažnom vojničkom dekom se ogrnuo i to veče. Neka mu je neugodba u trbuhu tjerala kiselinu u usta, sjetio se djevojke: - Mogla bi me sad rahat ostaviti jer ovo je prvi put da joj se nisam javio. Ta ga misao na tren prenu i on odluči da joj se javi telefonom. – Da, javiti se telefonom, to je rješenje, sad, jer poslije opravdanja nema, ali kako. Ove fićfiriće neću moliti jer mi to ne da ponos, mogu se samo potući s njima i ..., nakon kraće stanke, zaključi, ...dobiti batine.

- Ne bio niko roditelj, zapomagala je očajna majka svjesna da, ipak i istovremeno nema

55

ništa ljepše na svijetu nego biti roditelj, - ja ovo ne mogu izdržati.- Ne znam ni sam šta da se uradi, eto, ne mogu biti pametan, dodao je otac. – Koga da

nađem, kome da se obratim za pomoć? Uništit će mi dijete i rovom i zatvorom. Pa to je kombinirano, smišljeno mučenje. Zatvor je vrhunac njegova poniženja i to oni znaju. Nije on htio rat, po ko zna koji put ponavljao je otac istu misao, - pa sinovi onih što htjedoše rat šepure se čaršijom u novim maskirnim uniformama, a da i ne znaju gdje je linija, a moj sin u farmerkama na front.

Nakon još jedne mučne noći otac se ponovo zaputio stazom kojom je sinoć odveden njegov sin. Sjeti se uz put nekih što ih je prije rata prijateljima zvao i neka ga hladnoća obuze.Povisok, stasit, plavokos momčina sa šiljastim crtama lica, izraženih viličnih lopatica, ogrnut vojničkom bluzom, izađe negdje iza sportske dvorane. Saferu je ličio na veliku pokretnu olovku. Kao Tito, sjeti se otac kako je Čari opisivao svog komandira. – On je sigurno, zaključi otac zastajkujući.

- Ja sam Sead, reče Titov oponašatelj, nakon uljudnog pozdrava.- Sa Demirovače?- Ja, sa Demirovače, sigurno te interesira sin, pokuša čovjek preduhitriti pitanje.- Ja, u zatvoru je, a pitao te i odobrio si.- Nema problema, odgovori čovjek pun sebe, - sad ću ja gore, odmah ćemo to srediti.

Pozdraviše se, a Safer ostade u nedoumici. Da li vjerovati tom čovjeku, ići tražiti pomoć od nekog drugog ili otići do zatvora, vidjeti sina i tako se utješiti. Odnekud iz centra grada zapuha jak vjetar i pomiješa se sa malopređašnjim laganim vjetrićem što je stidljivo dopirao od zgrade MUP-a, zavitla prašinu i prve suhe listiće. Dva manja i jedan veći kovitlac prašine, što ih u narodu zovu «šejtansko kolo» krenuše duž ulice Božićka Banovića, čovjeka, po čijem je srednjovjekovnom stećku ovaj grad dobio ime. Safer dlanovima protrlja oči i krenu za šejtanskim kolom jer se istim putem ide ka zatvoru. Moram otići i reći sinu da izdrži, pustit će ga, mislio je.

- Ne možeš unutra vikao je hrabro policajac prije nego je Safer išta prozborio, - ako želiš,možemo mu poslati poruku.U kasno popodne vjetar je počeo puhati jače. Jedan potežak oblak dolazio je negdje iza Ozrena, namrgođen, trom i prijeteći. Jak vjetar kidao je komadiće preostalih kumulusa na mjestima gdje se nazirala vedrina neba. Meteorolozi u ovom slučaju ne bi pogriješili. Kiša će.Čari se vraćao kući sa cjeduljicom u ruci na kojoj je pisalo: «IZDRŽI SINE!Zvuk poznatog koraka izveo je majku pred vrata. Ona snažno zagrli sina. Potrebu za kupanjem i spiranjem memljivog vonja sa sebe Čari je osjećao više nego potrebu za jelom kojim ga je mama još u zagrljaju ponudila. Dok se tuširao pjevušio je:

«Sve će to, o mila moja,prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš»

- K'o kremen je, izgovori otac ponosan na sina, - niko mu ništa ne može.Iznenadna lupa na vratima nadjača lupkanje kišnih kapi na prozoru. Safer otvori vrata i iznenadi se vidjevši ponovo ljude u maskirnim uniformama. Nije bilo teško primijetiti nekorektan nastup. Više i ne zvone i ne pozdravljaju. To Saferu nije promaklo. Pjesma iz kupatila utihnu, a jedan maskirani čovjek viknu:

- Je li Edib kod kuće? Neka se brzo spakuje, mora na liniju.Trljajući peškirom kosu mladić izađe iz kupatila i postavi sasvim logično pitanje:

- Kako ću na liniju, bolan, vidite da pada kiša.

56

- To je tvoj problem, stari, da ti ne bih ja naručio taksi ili helikopter, možda, reče zajedljivojedan maskirani i odlazeći doda: - linija ili zatvor, odaberi, a mi ćemo provjeriti, to je naređenje.

Čari baci peškir, škripnu zubima i pljunu:- Po ovakvom vremenu ja ne išao na liniju, idem u zatvor.

Konflikt dvostruke odbojnosti već duže vrijeme muči mladića i on nalazi izlaz u manjem zlu. Ni u jednoj od te dvije konflitne situacije otac nije mogao naći manje zla, metak ili mem. Čak su im i prva dva glasa ista, a zadaća im je u potpunosti identična – po svaku cijenu ubiti čovjeka. Prvi put u ocu se rodi misao čudna i nesvakidašnja: - Da samo mogu ja umjesto tebe, pa i u podrum i na liniju, svejedno.Izvor ovakve ideje bio je Saferu nepoznat i valjda je došao odnekud iz sfera potisnute svijesti, ali ga zagolica dobro. – To otvara pitanje uticaja na tuđu sudbinu, prije svega, odnosno, u ovom slučaju prisvajanje tuđe sudbine. Ako se u toj izmijenjenoj ulozi nešto desi meni, to se zapravo, desilo Edibu i obrnuto. Moralno je to pitanje, nastavljao je Safer misao, - i kompleksno, morat ću o tome debelo porazmisliti prije nego donesem konačnu odluku. U svakom slučaju mislim da je bolje da metak što je namijenjen Edibu pogodi mene. Ja sam dobar dio života proživio, a Čarijevu generaciju život tek čeka.

- Šta? upita Čari kao da je slutio o čemu otac razmišlja, a onda uze plastičnu kesu od Tahirepoljubi je i krenu u zatvor.Na izlazu iz zgrade majka ga sustiže i pruži mu kišobran, a potom se bosonoga vrati nazad.I dok je Čari slijedeća dva dana bio u zatvoru Slađa je bivala sve zabrinutija što joj se ne javlja. Bože, mislila je ležeći pored sestre i slušajući je kako zdravo i bezbrižno diše, - da mu se nije štogod desilo, da se nije, razočaran i pogođen pogibijom prijatelja napio ili potukao s nekim, da nije,...., eh.

- Blago tebi sestro, ti si knjigu zavoljela i uz nju si onoliko koliko ti to želiš, a i ona je stobom uvijek, najvjerniji prijatelj, ona nikad ne izda, a ja sam zavoljela Čarija, a njega nema kad ja hoću, jecala je Slađa.Odjednom je ustala, uzela olovku i papir i počela pisati pismo. Riječi su išle same, misao nije zapinjala, grešaka nije bilo, emocije su se izlile. Kad je završila misao odlučila je nazvati ga:

- Dobar dan, Slađa ovdje, ... mogu li dobiti Čarija?Jecaj i drhtaj slili su se u odgovor sa druge strane žice:

- Sine, Edib je u zatvoru.- O, Bože, otrže se djevojci i ona jedva izgovori:- Izvinite teta Tahira i doviđenja. Lagano spusti slušalicu i nasloni glavu na zid dok su suze

padale na telefon.Omladina voli da im se, u trenucima kad nisu zajedno svašta dogodi kako bi pričom razbili monotoniju izlazaka i kako izlivi nježnosti ne bi postali dosadni. Mladićev život u posljednje vrijeme bio je do vrha ispunjen spektakularnim događajima, čak toliko, da mu je, ono malo vremena što bi proveo sa voljenom osobom bilo malo za interpretaciju. Njihovi se izlasci formalno nisu razlikovali od onih pređašnjih, ali sadržinski su se stalno obogaćivali i komplicirali. Dani provedeni s djevojkom prolazili su veoma brzo, ali i dani na liniji postajali su sve kraći, naročito otkako je upoznao Šataru.

****

57

Prva dekada mjeseca oktobra 1992. mogla se komotno prekrižiti na kalendaru. Nošeno vjetrom lišće počinje plesati svoj posljednji ples dok se umorno ne spusti na zemlju i stopi u sivu, bezbojnu masu šumske stelje. U oktobarskim popodnevima sunce izduži sjenke i iscrta ih po zemlji pravilno kao mirna ruka arhitekte, a vjetrić pomalo zahladni. Tih dana neprijatelj je bio naročito aktivan, a ta aktivnost podrazumijeva redovno i dosadno granatiranje. Strah je tada dominantna emocija i kod boraca, a naročito kod njihovih najbližih koji u zavjetrini rata osluškuju detonacije i nepogrešivo identificiraju svaki zvuk. Svaka majka koja je imala sina na frontu svakodnevno je osluškivala te detonacije i jasno razlikovala snajper od PAT-a, minobacač od ZIS-a itd. Kome je u tim trenucima bilo teže? Pokazat će vrijeme. Neki su borci u tim trenucima šalom razgonili strah, uglavnom sa manje uspjeha. Strah je sastavni dio bića i njega se ne da tako lahko istjerati.

U trenucima takvog, intezivnog granatiranja, najbolje je pritajiti se u rovu i sačekati da se neprijatelj umori. Mnogi izlasci u vrijeme granatiranje bili su kobni. Najopasnije je izlaziti kad granatiranje prestane i tišina potraje kojih desetak minuta. U takvom jednom poluvremenu Čari se okuražio da izađe i donese drva premda mu rizik poduhvata bijaše poznat. Zašto je to radio? Zato jer dan bijaše na izmaku, jer je zahladilo i jer bi se vatra ugasila. Bez veze. Znao je da je bez veze pa ipak je pošao po drva. Čuo je kad je granata ispaljena i hitro se bacio na zemlju. Osjetio je kako prijeteći zviždi, ali o strahu nije imao kad razmišljati jer svi njegovi pokreti bili su diktirani instinktom. Detonacija je odzvanjala, zemlja se tresla, a geleri su zvečali svud uokolo. Kad su se i posljednji geleri razbježali i crni oblak dima se počeo razilaziti Čari se sjeti Šatare i krenu hitro ka rovu. Na drva je bio potpuno zaboravio. Šatara je krvave glave takođe trčao u susret Čariju.

- Čari, jesi li živ, upitao je.- Jesam, a jesi li ti dobro, uzvrati Čari i doda primjetivši, - pa ti krvariš.

Šatara rukom dodirnu krvavu mrlju na glavi i objasni:- Ma, ništa to nije, detonacija je nešto donijela sa sobom i to nešto me lupilo po glavi, a da

ne znam ni što je ni odakle je došlo, ako nije kakva toljaga sa rova.- Uh, bilo je gutavo i ja da ne legoh na vrijeme, čini mi se na grudima bih je aktivirao, reče

Čari.Analizirajući svaki detalj mladići su tu noć proveli budni, a ujutro je granatiranje opet nastavljeno. U popodnevnim satima jedinu pokretnu sjenku u izduženima sjenama stabala činio je raznosač hrane. Sobom je donio bljutavu rižu i haber:

- Poginuo je Asim, granata se aktivirala na živici i ubila ga u rovu, reče. Da se meni na prsima aktivirala, rođena me mati ne bi poznala, strese se Čari i pokuša otjerati tu ružnu misao.

- Bogami, ovo ne valja, klimnu Čari glavom, nego nešto kontam, kad sad dođem sa smjene,otići ću kod doktora i tražiti malo poštede, a?

- U pravu si, i ja ću, prihvati Šatara ovaj prijedlog.Svaki zvuk detonacije svaki zvižduk metka pogađao je roditelje pravo u srce i uvijek i iznova pred njih postavljao nerješivu zagonetku: - Kako izvući dijete sa linije.Da imam hiljadu života dao bih za njega, mislio je Safer, ili da barem mogu ovaj jedan koji već imam. Opet ga zagolica ista misao o odlasku na liniju umjesto sina:Idem do komandanta njegove jedinice, odlučio je čvrsto ovaj put, - školski mi je drug, dobro se znamo i ako ga zamolim, razumjet će me i pomoći mi. S tim nijetom i Tahirinim blagoslovom

58

uputio se ka komandi razmišljajući usput šta reći i kako nastupiti. Shvatit će me, mislio je, ta i on djecu ima i zna kako je. Ne znam zašto to još ranije nisam učinio. Odjednom kao da mu neko skide veliko breme sa grbače, korak mu postade lakši, lice se razvedri u osmjeh pun nade i dan je postao nekako ljepši, sunčan, i ljudi bijahu raspoloženi. S tim ubjeđenjem prišao je zgradi komande i upitao stražara:

- Ima li komandanta?- Ima, šta treba? odgovori i upita ovaj neljubazno.- Prenesite mu da bi kod njega htio Safer Čergić, u vezi djeteta gore na liniji.

Dok je očekivao stražara da se vrati Safer je mislio kako će se školski drug obradovati ovoj iznenadnoj posjeti, kako će lijepo poeglenisati uz kahvu i riješiti problem na obostrano zadovoljstvo. Stražar izađe i ošamari Safera riječima:

- Komandant te neće primiti jer, kaže, nema što s tobom razgovarati.Saferu se noge odsjekoše. Nema šta sa mnom razgovarati, a mojim djetetom raspolaže kao instrumentom. Skrhan još jednim neuspjehom vraćao se kući razmišljajući: Možda to on i nije rekao, možda je to sve stražar izmislio. Ali zašto bi? Nema razloga. Ušao je u kuću, a sin ga dočeka poljupcem i pričom o nesuđenoj granati.Odjednom grudi mu postadoše pretijesne, srce hoće da prepukne, a emocije koje bi htjele van, zapinju u grlu. Nakon duže stanke u kojoj se čuo zidni sat: TIK – TAK otac je uspio zatalasati glasne žice i jedva artikulirati misao:

- Idi, ... dok... idi doktoru, Edibe, to svak' živ radi.Ponovo su svi zašutjeli i ponovo se čuo samo zidni sat.Dok je slušala kako mladić cvrkuće dok telefonom razgovara sa djevojkom i dok zvižduće tuširajući se majka je mislila: On nju želi i spreman je život dati za nju, a nas žali i sve bi dao da život sačuva za nas i tako nas usreći. Nakon tuširanja mladić se uputi na još jedan sastanak. Usput je registrovao sadržaje koji su mu do sad promicali neopaženi. Prvi mu za oko zapade trn što je izrastao na potpornom zidu, kod autobuskog stajališta preko puta zgrade općine. Ugledao ga je deset metara prije, dok mu je prilazio, gledao je u njega dok je prolazio i osvrtao se za njim kad se udaljavao. Eto, mislio je, kad bi ga neko posjekao on bi tu nedostajao, sasvim sigurno, ovako, on je tu jer mora biti tu, ako ni zbog čeg drugog ono kao upozorenje djeci da se ne smiju penjati po zidu jer bi mogli pasti i povrijediti se. Ništa na ovom svijetu nije slučajno. U posljednje vrijeme Čari je sve češće pričao Slađi o Šatari, čovjeku, rođenom Sarajliji koji, eto brani Banoviće i braneći ih čezne za Sarajevom a Šatari je Čari pričao o Slađi.Sezona kiša počela je i ove godine sa oktobrom. Sitna, magličasta heftenjača natapala je sve na šta bi pala. Majka je ustala rano i spremila sve što je potrebno, ali nije imala snage probuditi dijete jer šalje ga na liniju, na metak. Mladić je u tim trenucima bio budan, ali ni njemu se nije ustajalo. Sitna kiša ujutro djeluje uspavljujuće i teško se rastati od tople postelje. Sjeti se na čas Šatare i bi mu krivo što će ostaviti jarane na cjedilu, ali ga utješi pomisao da će se i on, vjerovatno jutros javiti doktoru.Otac i majka složili su se kako je odluka da se ode doktoru jedino pravo rješenje. Komandir i nmoralista strijeljali su Čarija ljutitim pogledima i oštrim riječima kada im se obratio za izlaznicu:

- Trebao si doći, juče, prekjuče, a ne danas kada se ide na liniju, reče jedan od njih.Čovjek i ne sluti koliko ima bolesnih ljudi dok ne pokuca na vrata neke zdravstvene ustanove. Čariju se učini da su svi borci bolesni kad je pred vratima ratne ambulante ugledao gomilu pokislih ljudi. Ratnici su bili šaroliko odjeveni, a samo poneki imao je uniformu. Bijeda, pomisli

59

mladić i odjednom se nasmiješi ugledavši poznato lice u bijelom mantilu koje mu je dolazilo u susret.

- Beba, viknu mladić.- Otkud tebe, upita djevojka smiješeći mu se i nekontrolisano vrhovima prstiju pomilova

gornje dugme na mladićevoj jakni. Taj gest raznježi mladića na tren, ali on se brzo pribra:- Trebao bi koji dan poštede, reče mladić do kraja iskreno.

Djevojka uze od mladića iskaznicu i pristupi poslu hitro, operativno rekli bi vojnici.Pronađe mu karton i uvede ga preko reda. Mladiću bi neugodno i on se osvrnu očekujući protest onih što su čekali, ali nije bilo nikakve reakcije. Zabavljeni vlastitim mislima i kombinatorikom ljudi su šutke gledali u pod i Čarijev ulazak nisu ni registrirali, a i ako jesu, vjerovatno su smatrali da je ionako njegov red.

- Šta ima fudbalerčino, upita doktor Babić smiješeći se kad na vratima ugleda Čarija.- Evo, odgovori mladić, takođe se smiješeći, - dođoh da mi pomognete. Prije četiri dana,

gore na liniji, pade granata blizu mene pa, trebao bih malo odmora.- Dobro, prihvati doktor, imamo nešto za tebe što će te i uozbiljiti i smiriti.

Doktor zapisa nešto na papir i pružajući mu karton reče:- Dođi nam opet.

Mladić se zahvali doktoru na razumijevanju i ode kući veseo, lahak i nasmijan.Konačno u džepu imam dobar argument za neodlazak na liniju. Poželio je da se u slijedećih nekoliko dana u potpunosti posveti porodici, da konačno sjedne sa ocem i majkom, da kahveniše i poegleniše rahat, da obiđe malog Edisa, sad će djetetu prvi rođendan, da ga obraduje kakvim poklončićem. Znao je mladić da najveću zahvalnost za sve što je postigao u životu duguje ocu i majci, znao je koliko ga oni vole i htio je, čak je odlučio, dati im do znanja da ih razumije i da želi biti uz njih. Samo roditelji znaju da, ma koliko dijete bilo s njima, to ipak nije dovoljno da se izlije i pokaže sva silina te ljubavi. Otac je bio presretan zbog tog bolovanja i nije krio zadovoljstvo:

- Valjda će se u tih sedam dana i rat završiti jer ove gluposti dosta je i jedan sat, jedantren, a dan previše. Otac je u tim trenucima zaista gajio nadu da se rat može završiti za heftu.Tup, tup, tup, ... čuo se tupi bas na vratima. Ocu je bilo jasno:

- Samo sila tako lupa, rekao je i krenuo ka vratima. Kad je otvorio vrata ugledao je poznatalica, ali nikada do tada ona u njemu nisu probudila toliko jarosti. Zaškripao je zubima, rumenilo mu je prekrilo lice, a iz ušiju je šikljala vatra. Dođe mu da viče, da urla koliko ga grlo nosi, ali ga sin spriječi:

- Smiri se otac, ovo je očigledan nesporazum, sredit ćemo to.Već treći put u zadnja tri mjeseca Čari ponovo ide u vlagu podruma, već treći put muž i žena provode besane noći, proklinju vlastitu nemoć i već treći put muž ide tražiti pomoći od nekadašnjih prijatelja. Ovaj put obratio se za pomoć bezbjednjaku Hodžiću i čovjek ga je razumio, i pomogao mu.

****

- Hoćeš li ti meni nešto pošteno odgovoriti?- Hoću, samo ako znam.- Razmišljao sam noćas, gore u zatvoru, o onoj granati. Noć duga, a hladno. Sve vrijeme

60

sam presjedio razmišljajući. Ubijeđen sam da je ona granata bila zaista moja, ali nije bilo suđeno da me pogodi. Neka me je sila spasila. Ili je to samo odlaganje za neko drugo vrijeme. Nego otac, reci mi otvoreno, vjeruješ li ti u Boga?

- Pitanje iznenadi oca i on se debelo zamisli. Prvo mu pade na pamet hodža Ramo predkojim je učio sure, a potom se prisjeti i očevih riječi koje su ga upućivale u vjeru.

- Večera je gotova!, povika Tahira.Dok su sjedali za sofru, otac je jdnako šutio i spremao pravi odgovor. Nije mu manjkalo riječi da bi iskazao misao, falila mu je upravo misao. Mladić ga je posmatrao likujući jer je oca satjerao u ćošak. Otac napokon progovori, ali nekako šuplje i neuvjerljivo:

- Ja sine u Boga ne vjerujem. Da vjerujem, onda bih redovno klanjao i na sedždu padao, udžamiju bih išao i po Kur'anu se vladao, a vidiš i sam da ništa od toga ne radim. Samo još nešto malo tradicije čuvamo i to ono što nam godi, a to nije dovoljno da bi čovjek iskreno ćutio Boga. A sudbina, kako ti reče, pa sve što nam se desi mi zovemo sudbinom, baš zato što je sve moglo i drugačije biti. Eto, recimo da nije rata, ne bi bilo ni te granate ili da te nisu mobilizirali, opet je za te ne bi bilo, pa da nisi pošao po ta drva ne bi mogao reći da je granata tvoja.Za razliku od početne nesigurnosti, otac završi svoj dio dijaloga prilično uvjerljivo.

- Slažem se, ali pazi, mi cijeli dan nismo ubacivali drva i cijeli dan u blizini nije pala nijedna granta, a onda ja izlazim i ona pada, ulazim u rov i poslije toga, ponovo, nije više pala ni jedna granata. E, to je meni čudno?Ovoj konstataciji mladić dade upitnu intonaciju i poče očekivati istu rekaciju kod oca, mučenje, razmišljanje, znojenje. Takve su ga situacije činile sretnim. Tada je sebe smatrao odraslom i zrelom osobom i trudio se da ta pitanja ne budu česta, bez mjere i nesuvisla. I zaista, otac se ponovo zamislio. Sjeti se dvadeset petog marta 1971. kad u autobusu ustupi mjesto jednoj ženi, a ona dva minuta kasnije nastrada. Misao ode još dalje u prošlost, u februar 1969. kad dobrovoljno siđe u jamu i osta bez dva prsta lijeve noge. Sve mu je to bilo čudno i zvučalo je odveć sudbinski da bi čovjek donosio druge zaključke. Znao je da sinu mora, ili bolje rečeno treba dati odgovor na pitanje, ali ovaj put kad je bio nadomak nedostajućoj misli, ponestalo mu je riječi. Odgovor je trebao glasiti kako u ovom trenutku Safer više ne vjeruje nego što vjeruje u Boga, ali prešutio ga je i odlučio kako je u ovom trenutku bolje ne reći ništa. Bijaše već prilično kasno i oni odoše spavati, a kad je svanuo novi dan, mladić je izlazeći iz svoje sobe veselo uzviknuo vidjevši sestru i malog Edisa:

- E, neka ste vala došli, sad ja ne moram ići kod vas!- E, nemoj tako, odgovori sestra, - samo ti nama dođi.

Poslije će Čari sa djevojkom otići malom Edisu na rođendan i donijeti mu svašta. Novembar će ove godine mobilizirati malog Atka i dovesti ga u Čarijev rov, a snijeg će doći ranije nego obično. Rat će u Bosni potrajati još ko zna koliko, a kraj će mu biti dalek i neizvjestan. Ko će pobijediti, i ima li u ratu uopće pobjednika? U ratu su svi poraženi, a najveći gubitnik, po ko zna koji put je istina. Ili bolje istina je još prva žrtva rata, a glavni gubitnik je čovječanstvo.

****

- Eno vidiš onog tamo gluhana, babo mu je neka čivija i on sad nosi novu izraelskumaskirnu jaknu, a nije Mušiće mašio, nema pojma šta je to rov, eto, a ti Čari idi u jednoj jedinoj levi's – jakni i smrzavaj se u rovu kad si budala, izgovori mladić više sebi nego Slađi.

61

- Daj molim te, preklinjala je Slađa, - zaboravi te maskirane makar večeras da se prisjetimoonog trenutka kada smo se prije godinu dana upoznali. Sjećaš se kad te Vasa, vezanih očiju doveo do mene i kad sam ti osjetila dah, on je sklonio ruke sa očiju, bilo je divno i neponovljivo, zaista, nagonila je djevojka vodu na svoju vodenicu.

- Da, reče mladić odsutno i nastavi po svome, - mrzim ovaj kafić zbog ovakvih kameleona ida znaš, odlučio sam, više ne idem na liniju, gotovo, zatvor pa šta.Idem kući saopštiti to starcima. I zaista mladić tako i učini.Prvi put, s razlogom, mladić je čekao da po njega dođu policajci. Kad su se pojavili rukovao se s njima i odmah otišao. Nenaviknuti na ovakvu gestu policajci su se čudili.

- Bolje je u zatvoru nego u rovu, objasni im mladić usput.I roditelji i Slađa znali su da je Čari dobio sedam dana zatvora i svako je na svoj način to doživljavao, a mladić je cvokoćući u podrumu mislio: - Ništa ja ovim nisam postigao, samo će Atko i Šatara ispaštati jer im nema trećeg u rovu. Vrijeme u kojem je živio tjeralo je mladića na brze i iznenadne promjene raspoloženja, mišljenja i stavova. Tragedija je opća, a principijelnost u ovakvim situacijama ravna je pojedinačnom buntu, a zna se opet, kako je pojedinačni bunt najkraći put u vlastito pogubljenje, razmišljao je Čari i znojio se u ledenom zatvorskom podrumu.Vanjsku polovinu prozorskih rešetaka zameo je snijeg pa se taj prizor iz perspektive onih u zatvoru doimao kao negativ na celuloidnoj vrpci. Crno – bijela tehnika tako dobro pristaje ratu i horor filmovima jer sukobljava dobro i zlo, lijepo i ružno, pozitivno i negativno a samo krv treba sačuvati svoju boju. Gvozdena rešetkasta vrata na ulazu u zatvor zacvilješe satanski i zagrebaše po hladnom betonu, a glas policajca zvečao je kao iz bačve:

- Neka izađe Edib Čergić!Mladić se šutke podiže i krenu ka izlazu ne osvrćući se. Oči naviknute na tamu zasuziše na snježnoj bjelini. Mladić zažmiri pred tom invazijom svjetlosti, a ispod spuštenih trepavica počešće hodati tamne mrlje veličine tepsije. On obori pogled u prtinu u nadi da će mu konkretan predmet rastjerati te mrlje koje se potom obojiše u ružičasto, zatim u narandžasto i najzad iščezoše u otisku čizme u snijegu. Ali i otisak čizme se kretao. Silueta što je gazila ispred njega klatila se na povjetarcu kao njihalo. Otpratiše ga do kapije i pustiše da kući nastavi sam. Mladić obori glavu i skrenu sa glavne ulice. Osjećaj napuštenosti i samoće nagonio mu je svakakve misli.Gdje su svi moji navijači? gdje su svi oni što su mi do juče klicali? gdje ste prijatelji moji? Uvijek sam išao ponosito i gordo glavnom ulicom, ljudi su me pozdravljali, tapšali me po ramenu. Da, ovako se ljudi lome, još samo koji dan u podrumu pa ću na sav glas samome sebi nazivati selam, pričati sam sa sobom i rukovati se sa kandilaverima. Svaki zid pored kojeg je prošao podsjećao ga je na zatvor. Mrzim zidove, govorio je skoro poluglasno, mrzim četiri zida, mrzim osam zidova, mrzim berlinski zid, kineski zid, zid plača, mrzim i tvoje zidove Zvjezdaro, zapomagao je prilazeći svojoj zgradi.Kalustrofobija, da najzad znam što je to.Slađini su roditelji dobro znali Čarija i nisu htjeli sputavati njegovu ljubav prema Slađi, ali u posljednje vrijeme oprez i skepsa sve su više dominirali njihovim bićem. Čari je lijep, dobar, simpatičan, kulturan, takvog se zaista može samo poželjeti, ali rat je kćeri, govorili bi oni Slađi u rijetkim trenucima, i ko zna što se sve iz toga može izleći. Žao nam je i tebe i njega, govorili bi, ali plašimo se da ta ljubav ne može imati sretan završetak. Jedna nova, dotad nevjerovatna i nezamisliva ideja počela se začinjati, polahko rasti, a kad je poput mladog vina provrela morala je izaći vani:

- Čari, viknula je djevojka na prvom sastanku poslije zatvora, znaš,..., ovaj,... ne znam,...

62

ovaj kako da ti kažem,... bojim se nećeš me razumjeti.- Mama mi je rekla da si me, dok sam bio u zatvoru svaki dan zvala, hvala ti, pokuša

mladić da je odobrovolji i da prekine to početno mučenje iza koga se, prepoznao je to, nije krilo ništa lijepo, a onda ipak pristade:

- Šta ima, samo reci?- Čari, razmišljala sam ovih dana o tebi, o sebi, o nama i došla do zaključka da naša veza u

ovom trenutku nema budućnosti, pa je to vjerovatni razlog što te zatvaraju i za najmanju sitnicu. Možda je bolje da se raziđemo i ostanemo prijatelji. Posljednju rečenicu djevojka izgovori sa više odlučnosti, ali ipak obori pogled. Dlanom naslonjenim na mladićeva prsa osjetila je kako se otkucaji srca pojačavaju. Mladić stisnu usne i ljutio odgovori:

- Sve sam spreman podnijeti i izdržati i živ se od tebe ne rastajem, jedino kad bi, ne dajBože, uradila nešto slično Amas, krenula sa drugim, ali bojim se da se ni tad ne bih rastao od tebe. Znam da ove riječi nisu izašle iz tvog srca i da te je na takvu pomisao natjerala neka viša sila.Djevojka se privi uz mladića i bi joj drago što je rekla to što je htjela i što je čula od njega,takođe, to što je htjela.

«Intenzitet borbenih djelovanja na banovićko – vozućkom ratištu danas je nešto splasnulo. Po linijama branilaca neprijatelj je povremeno djelovao vatrom iz protuavionskog i pješačkog naoružanja. Na Prijevor su pala četiri minobacačka projektila kalibra 82 mm. Linije su i nakon još jedne, relativno mirne noći ostale nepromijenjene. Povrijeđenih nema», glasio je izvještaj za javnost Radio Banovića. Udarni i najduži zimski mjesec januar etiketiran je kao najžešći i najhladniji, a on ustvari i nije takav. Dovoljno je dug da se ponekad u njemu znaju izmijenjati sva četiri godinja doba. Januar vam daje priliku da se zasitite škripe prtine, nagledate bjeline i leda, zasuzite na iskričavim sniježnim nanosima, ali i ogrijete na jakom suncu. Ponekad, a naročito za vrijeme rata toplo se preporučuje boravak u šumi, u januaru, i konak, po mogućnosti u rovu. Normalan se insan naježi od same pomisli na konak u zemunici dok oko njega fijuče sjeverac, trnu pokvareni zubi, pucaju grane na drveću. Neko će, ko ima za to oko, primjetiti u tom džehennemu i neke lijepe, pikarske elemente. Takvi su rijetki, ali ima ih i oni sasvim sigurno vide u toj bjelini, ako ništa drugo, ono čistotu, čistotu koja je bezmalo savršena. Zima je crno – bijela relaksacija svakom daltonisti, zima je prelijepa, jednostavna je i klasična, inspirativna, nevina. Šta može uprljati tu čistotu? Miris baruta? Ne. Metak? Da. Fijuk metka presiječe tu čistu bjelinu kao žilet bijeli čaršaf i on i dalje ostaje bijel i čist, ali ipak načet, nije više nov i netaknut. Granata? Ona naročito naruši harmoniju, ona dere i na toj slici ostaje kao nespretan potez umjetnika na već završenom i gotovo savršenom pejzažu, kao mrlja, kao Roršahova fleka od mastila iz koje će svi vidjeti isto značenje.Ovaj januar 93-će donijeti će Čariju groznicu i odvojiti ga od neposrednog učešća u ratu oko dva mjeseca. Mladiću je zaista bilo žao drugova koji su zbog njega morali drastično kratiti san, ali sam Šatara predložio mu je da se javi doktoru i sam mu je donio izlaznicu, pa mu nekako bi lakše.Borci koji su bili neposredno angažirani na frontu najmanje su, izgleda, znali šta se to događa na linijama razdvajanja, odnosno na mjestima gdje su danonoćno bdjeli. Sve detalje i sve, pa i najmanje pojedinosti znala je čaršija. Krajem 92-ge i početkom 93-će čaršija je pričala i prepričavala događaje što su se odvijali od Tešine kolibe do Mrkog Trna i Meteriza. Tako je Čari za vrijeme odsustva sa linije saznao od čaršije da se u posljednje vrijeme u gradu sve češće oglašavao znak za opću opasnost, da je neprijatelj gotovo svakodnevno granatirao samo gradsko

63

jezgro i njegovu bližu okolicu, da je u Četvrtom sektoru, u ulici Veljka Vlahovića 12, januara teško ranjena Aida, prelijepa Banovićanka, u svom stanu, ni kriva ni dužna. Njoj je Fortuna izgleda sasvim okrenula leđa. Šta je ona jadna kriva, govorili su tada po čaršiji. Volio bih vidjeti lice tog «čovjeka» koji je ispalio granatu, govorili su tad njeni najbliži i njen momak Saša, divan čovjek kojeg će Aidin invaliditet i njena tragedija dodatno motivirati da je zavoli još više, ako se više od one ljubavi kojom je do tada obasipao, uopće može.Čuo je Čari od Čaršije da je jedna granata u srijedu, 13. januara pala na magacin kafane Plakalo i da je ranila jednu kuharicu. Gradom su se tih dana prolamale detonacije i miješale sa zvucima sirena koje su oglašavale opasnost i zvucima kola hitne pomoći koje su opominjale. Narod je silazio u skloništa i tresao se što od zime što od straha došaptavajući se i učeći napamet neke toponime kao što su Podsjelovo, kota 706, Kvrga 648, Kablovac, Vijenac.Cijeli januar, pa i februar, naročito, bili su u Banovićima izuzetno «vrući» jer granatiranja su bila sve češća i sve opasnija. Ljudi što su stajali iza cjevčuga kao da su se nadmetali ko će i gdje će više zla nanijeti, u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Goraždu itd. Štelovali su nišanske sprave i u petak 19. februara «pogodili». Na trotoaru ispred kafane u Zanatskom centru poginulo je šest civila, a prema prvim podacima četiri civila su teže ili lakše ranjena, od samo jedne granate ispaljene sa Podsjelova u 12,25 h.Sve je to čaršija pričala i o svemu tome Čari bi bio informiran sa znatno manje podataka da je tih dana bio sa Šatarom i Atkom, poginjao glavu pred naletima zujajućih stršljenova, zalijegao u tranšeje i rovove skrivajući se od minobacačkih gluhara brojeći trideset i dva, trideset i četiri...Mogao je tih dana Čari čuti kako je u noći sa 10-tog na 11-ti mart na linije branilaca i na civilne objekte u zaleđu palo preko 200 projektila različitog kalibra i kako je neprijateljska vatra na trenutak i iznenada utihnula kako bi linijom razdvajanja, odnosno iznad nje, preletio helikopter UNPROFOR-a u kome se nalazio Filip Morion.

*****

- Ti mladiću, javi se moralisti Lugaviću!- Kako?- Tako, prebačen si u prvu slivićku četu.- Šta je sa Šatarom, Atkom, Almirom?- Oni su tamo gdje su i bili, na Demirovači.

Taj moj sada već bivši komandir stalno mi daje povoda da ga zamrzim, mislio je mladić o Okanoviću, ali neka, ipak ću se javiti moralisti, to je pravi put.

- Ti si Čari, jel', javi se komandiru Modriću, preduhitri moralista i Čarijev pozdrav. - Ali gospodine, ja tamo ni ljude, ni teren ne poznajem, htio bih sa svojom posadom na

Demirovaču.- Vidjet ćemo to kasnije, klimnu moralista sa razumijevnajem.

Odlazak na liniju sve češće je bio nečim uslovljavan od strane boraca, ovaj put četa tražila je brašno, makar prijegršt i dok im nije obećano nisu ni krenuli. Na raskrsnici puteva za Demirovaču i Sliviće Čari zapali sa Šatarom i Atkom po jednu oproštajnu cigaru, a potom još po jednu.

- Bit će sve u redu, pokuša Čari utješiti i sebe i drugove, i uputi se preko Jaglina izlokanomseoskom kaldrmom ka Slivićima, a ova dvojica saviše desno, uzbrdo ka Demirovači.

64

- Ti ćeš ispod džamije, u trgovinu, dočeka ga spremno novi komandir čete, suhonjav, višeplavokos nego smeđokos čovjek, na prvi pogled veoma dobroćudan.

- Ja sam prošli put bio u zadruzi, ljutito odbrusi jedan od dvojice Roma, vojnika iz jedneseoske čete koji su se u tom trenutku takođe nalazili kod komandira i čekali raspored. Čari izađe čudeći se što ljudi neće u tu zadrugu. Uputi se uzbrdo asfaltnom trakom koja na najširem mjestu nije prelazila dva metra i koja kao da je građena za nesmetanu frekvenciju pješaka, a ne vozila. Svejedno, otkako je zaratilo vozila nisu ni išla dalje od komande betaljona u Vildanima. Na vrh te uzbrdice, lijevo od brda Stražba koje je podsjećalo na džinovski mravinjak, nalazila se «nova» slivićka džamija, zapaljena i kao goblen izbušena artiljerijskim projektilima ispaljenim iz Vozuće i sa Raščevića. Čari opaža pažljivo. Prije džamije, desno od puta, malo u zadnjem nagibu je hodžina kuća, unutra je gasulhana po kojoj će čitava kuća kasnije dobiti ime, a ispred kuće malo mezarje. Na dva nova bašluka koja je mladić uočio u prolazu pisalo je Turbić Izet i Durić Švajub. Ovo drugo ime negdje je ranije čuo u gradu i ono će ga stalno proganjati. Švajub, Švajub, zvonit će mu u ušima to neobično ime koje nikad neće zaboraviti.Kod džamije ljudi se počešće odvajati, jedni skrenuše prije gasulhane desno prema tranšejama na Stražbi, drugi se na zaravni kod džamije zaputiše lijevo pored jedne velike, lijepe kuće sa bijelom fasadom, tamo prema Dovištu i školi, a jedni krenuše naprijed, prema zadruzi. Put se sada spuštao u onu opasnu zonu gdje čovjek nije mogao komotno ući na liniju kao na Demirovači. Čari ostade sa još jednim čovjekom nasred puta. Ovaj mu reče:

- Čim prođemo džamiju, odmah s raskrsnice sjuri se prema trgovini jer taj dio tuku svim isvačim, i samo što to izgovori dreknu, - sad! Čariju se podiže kosa na glavi i srce se podiže skoro do grla. Pogledom je slijedio čovjeka koji je trčao kao da ga sam đavo goni dok mu torba dijagonalno mlatara izbacujući iz sebe komadiće prohe. Prizor odveć anahron, biblijski, ili u najmanju ruku srednjevjekovni, prikova mladića na mjesto na kojem se zatekao. On pogleda prema Vozućoj, prostranoj, plodnoj kotlini i vidje prvo Krivaju i put što joj oponaša vijuge. Kao dvije guje, pomisli i pogleda ka munari, krnjavoj, ali uspravnoj. Spusti pogled niže, na šuplje zidove i prozore i sjeti se mreže na golu. Trznu ga hitac iz PAT-a sa Raščevića koji je tukao po putu ispred džamije i po krovu one lijepe kuće sa bijelom fasadom. Mladić gurnu glavu u ramena koliko je mogao i stušti se prema trgovini kao da hita za dobrim pasom po lijevom krilu. Pritrča objektu sretno i vidje ljude kako čuče i čekaju da prestane tući PAT pa da nastave dalje trčati.

- Pa što se silazi ovoj trgovini i ljudi se bez veze izlažu opasnosti kad se može fino iskopatirov, malo više, da ljudi ne moraju pretrčavati i svaki put stavljati glavu u torbu? Upita Čari zadihan i doda, - pa ovo je ruski rulet.

- Eee, simpatičan mladić , razvuče male usne u osmijeh, kao da je očekivao ovakvopitanje, - onda to ne bi bila kazna.

- Ma čuo sam kako su za Sliviće govorili da je to kaznena ekspedicija, ali nisam vjerovao,prizna Čari i doda gorak zaključak, - dakle ja sam ovim kažnjen.

- Tako je mladiću, doda ovaj kao da ga ovakav razgovor veseli.Svi koji su bili u Slivićima složit će se da je tu teško, ne najteže, jer nikad se ne zna, uvijek ima gore od goreg. Jedno je sigurno u prvih desetak mjeseci rata najčešće i najružnije vijesti stizale su upravo iz ovog sela. Ovdje su linije razdvajanja najbliže, ovdje se vode ogorčene borbe za dominaciju nad brdom Raščević, ovdje je Vozuća najbliža, ovdje se svaka nepažnja skupo plaća, samo jedan pogrešan korak mogao je biti koban, ovdje se brzo i lahko umiralo. Ljudi su najveće bogatstvo, zaključi Čari nakon još jednog sklopljenog poznanstva. Čovjek što ga je Čari upoznao na ovoj smjeni znao je Čarija, čini se i više nego je on sam sebe znao. Čupao je dasku sa stropa,

65

lomio je i ložio u peć prepričavajući Čariju neke utakmice sa detaljima koje je on sam već bio zaboravio.

Ugodno su ćaskali o svemu i svačemu i nije im bilo dosadno.- Mene bolan haba odgovornost, otpravi Čari kao da se već godinama zna sa ovim

čovjekom.- Jes', jes' stari odgovornost, dobro kažeš, prihvati čovjek, - de zapali jednu. - Vidiš ti bolan raja gine svaki dan, a niko ni za što ne odgovara. Da li se jednom postavi

pitanje gdje i kako to čovjek strada, ne bi bilo ni ovog objekta, a ni nas dvojice u njemu, aovako šalje te gdje hoće i kad hoće, kako mu se ćefne, a ako ti se šta desi nikom ništa neće odgovarati. Tako je danas, ali tako će bolan biti i kad se rat završi, vidjet ćeš. Reći će, šta ćeš, tako je moralo biti, sve je to od Allaha dž.š., a što je od njega izbjeći se ne može.

- Jes', jes' stari, odgovornost, odgovornost nam treba.Vrijeme je zakleti protivnik rata i dobro je da je Čari svjestan te maksime. Vrijeme će proći, a rat će ostati iza nas, treba dakle preživjeti, to je sva filozofija rata, mislio je mladić. Ovo je kriza, a kriza je mila majka u odnosu na, ne daj Bože stanje. Kriza ima svoj početak i svoj kraj. Početak je bio, tu je i trajanje, a kraj će doći, prije ili kasnije. Dva dana i dvije noći mladić je proveo u zadruzi, a onda se pravo uputio komandiru čete i začudio se kad mu je ovaj dao izlaznicu doktoru ništa ne rekavši.

- Nije mi jasno kako se snalazite za kahvu, začudi se sin, kad raja već odavno prži pšenicu iječam.

- Bio sam sine na pijaci u Živinicama i tako, preda se štošta pa se uzme malo kahve. - Ih, pa što mi nisi rekao i ja bih rado išao s tobom. Imam jako kvalitetnu robu, Slađa, Sanja

i Mirela imaju dosta kozmetike i rado bi je prodale da se koja para izbije, ali nezgodno im, stide se, pa sam im obećao da ću to ja obaviti, vjerujem išlo bi to, a? Izgovori sin podesivši upitnu intonaciju i povuče dim kao pravi pušač.

- Dobro sine, idemo slijedeće srijede, taman i ja ću ponijeti više robe.- Danas je smjena, ali ja neću na liniju, uzeo sam izlaznicu doktoru, skrenu sin sa teme

govoreći nekako usputno, u smislu, eto nek se zna i to, uzgred, i nastavi, - danas počinjem sa treninzima, odoh na poligon, jer ovako mi se ne piše dobro.

- Hodi, jedi sine, ponudi Tahira.- Ne mogu majko, nemam apetita.

Roditelji su primijetili da sin slabo jede otkako su ga počeli zatvarati i da mu kahva i cigarete sve više prijaju, ali nisu mu mogli pomoći.

- Ako se ne vratim na vrijeme nemojte brinuti, možda poslije doktora navratim kod djevojke, reče sin i pozdravi roditelje udaljavajući se.Tahira zaplaka:

- Treba mu, bolan Safere, nekako pomoći.Muž je šutio jer ovakva pitanja i ovakve konstatacije jednostavno ga neutraliziraju, jer nigdje i nikad u životu nije se osjećao bespomoćnijim nego u ovoj prilici kada treba nešto učiniti, zna šta, a ne može. Pred njim je uvijek zid, tvrđava, ogromna mračna citadela koja se sablasno smije i prkosi. Prije dva dana razgovarao je sa jednim «zidom», svojim starim «prijateljem» koji je u logistitici i koji je znao Čarija više nego dobro. Razgovarao je s njim otvoreno, rekao mu da je Čari po VES-u vozač, da je u onoj vojsci bio vozač, da ima položeno za sve kategorije i da će ga rov ubiti. Čovjek je odsutno slušao zijevajući, kao da jedva čeka da Safer završi. Po načinu na

66

koji ga sluša Safer je mogao prepoznati odgovor koji je slijedio: - Imam ja dovoljno vozača, nego trebao si ti to meni ranije reći, tako, u aprilu prošle godine.

- Pare, samo lovu, marke, reče Safer ženi, sav bijesan, - da je maraka išlo bi to, garantujemti, a onda udari razmišljati šta bi sve mogao prodati i po kojoj cijeni. Uze papir i olovku i poče zbrajati, a kad vidje polijepu cifru maraka, protrlja dlanove i odmah pomisli na srijedu i Živinice, a onda se iznenada trže: - Bože, šta ja to radim?

****

Tih dana umrla je Slađina baka, a stariji, bolješljiv insan, prve i druge ratne godine brzo je i lahko umirao zbog nestašice lijekova i nedostatka pravovremene i kvalitetne liječničke pomoći. Slađina se bol izmiksala pa nije znala zbog čega više plače, zbog pokojne bake kojoj je bila najveće mezimče ili zbog nesretnog mladića kome je takođe bila mezimče. Stajala je pored prozora u nadi da će blijeda svjetlost spolja makar djelimično osvijetliti sobu i njenu dušu. U ušima su joj tutnjale Čarijeve riječi izrečene nedavno: «Lijepo ti stoji crno, kad umrem i kad me ponesu volio bih da budeš u crnom», a misao se snažno opirala toj crnoj slutnji, «kad me ponesu», «kad me ponesu». Bože moj, tako se bojim, mislila je, on kao da je došao sa neke druge planete i kao da je ovdje samo u prolazu, da ostavi biljeg na jedno vrijeme i da ga ljudi «ponesu». Smršao je kao nikad, ali opet je lijep, lice sitno oči grimizne, pa se i primijeti. On je zaista anđeo.Zvono na vratima i slatka sumnja pozvaše je da baš ona otvori.

- Dobar dan, može li se unutra? Nasmiješi se mladić uljudno, taman dovoljno da djevojkashvati da je taj poluosmjeh dobronamjeran i ciljan. Naime, mladić je znao za bakinu smrt i došao je izraziti sućut.

- Uđi Čari, uđi, uzvrati djevojka istim osmijehom koji je bio čudan produkt boli za dragomosobom i sreće zbog dolaska još jedne drage osobe. Znala je da on smije ući kad je mama tu, ali pred tatom se ne bi usudio.

- Dobar dan, otpozdravi Pelka i prvi put, otkako joj je mati umrla ona se nasmiješi. Mladić joj je bio drag i simpatičan, vidjela je da je već sada to formiran čovjek, čovjek kojeg rat nije ni malo promijenio. Utješio ih je onoliko koliko je znao, popričao s njima, a onda:

- Odoh ja dok čika Lune nije stigao, doviđenja.Dok ga je ispraćala djevojka ga je ljubila pogledom i činilo joj se sasvim normalnim to što je on tu i, sasvim sigurno bi nedostajao da ga nema.

****

Mlađi se svijet i ne sjeća kad je to putnički voz saobraćao na relaciji Oskova – Živinice – Tuzla, bio je to amanet romantičarskih priča njihovih očeva i majki i stoga im se putovanje vozom činilo dosta privlačnim i nepoznatim. U vozu za Živinice mladić se odmah našao sa nekom omladinom i nije ni osjetio kad je stigao. Otac je stajao izdvojen po strani i gledao čas u telefonske stubove

67

što su prolazili mimo njega, čas u paru što je sukljala iz lokomotive, čas u mladića što se smješkao zabavljajući se pričom sa mladićima i djevojkama. O čemu li pričaju, mislio je Safer, tja, nije ni važno, bitno je da je u ovakvom okruženju daleko sretniji nego u rovu. Spasit ću ja tebe rova i metka, samo polahko. I sam mladić često je ponavljao kako bi više od svega volio izaći iz Bosne i igrati nogomet pa tako zaraditi novaca i za sebe i za druge. Pomagao bih svima, govorio je. Otac se divio Čarijevoj snalažljivosti. Posmatrao ga je s neskrivenim oduševljenjem na pijaci kako spretno i stručno pojašnjava kvalitete ponuđene robe, kako prodaje i trampi, kako privlači raju za svoj štand.Dan je bio uspješan, kupili su kahve, a kući su se vratili pješke. Prolazeći most preko Oskove otac pogleda u vodu. Nabujala je ali je nevjerovatno bistra. Samo najstariji stanovnici je pamte takvu još iz vremena kada nije bilo ni rudnika ni separacije. Da mu je da i Čariju osvanu tako bistri dani. Mladić je takođe posmatrao biste valove, ali on je u njima vidio Slađu, odjevenu u crno, kao svetica. Na glavi je imala diademu od ljiljana, a za reverom je bila crvena ruža. Smješila mu se. Pored nje je stajao Čari u bijelom odijelu i taman kad je htio da je uzme za ruku, ona bistra voda ga ponese i on otplovi ispod mosta. Djevojka ostade opirući se bujici.Rat se rasplamsava i mladić je to znao, te je nastojao maksimalno iskoristiti svojih 15 dana poštede. Trčao je da povrati snagu i apetit i uspio je, išao je u Živinice na pijacu da zaradi koji dinar i zaradio je.Zadnje aprilske subote Čari je dobro startao na pijaci u Živinicama, tako da je već oko podne imao u džepu okruglo trideset maraka. Čovjek preko puta cijeli dan je bezuspješno pokušavao prodati mali, šareni dječiji bicikl, ali nije uspio, da li zbog visoke cijene, tražio je 50 maraka, ili zato što danas nikome nije do bicikla. Bio je ubijeđen da ima i jednog i drugog, ali niti je mijenjao mišljenje niti spuštao cijenu.Jedini čovjek koji je gledao u bicikl bio je Čari i to je vlasnik ove dječije spravice primijetio. Čari je u suštini bio dijete, jedno veliko dijete, i uvijek je sebi govorio da je čovjek – čovjek dok ne ubije dijete u sebi. Kako bi se Edis obradovao biciklu, mislio je mladić, stoput više nego što bi se obradovali otac i majka da im donesem vreću bijelog brašna. Osmjehnu se i zamisli na trenutak Edisa kako bezglavo jurca od sreće što je iznenada dobio takav poklon, a on zagrlio Slađu i gleda nezajažljivu dječiju radost i zamišlja sebe i nju kako za ručice vode dijete, svoje dijete. Dvedeset nedostajućih maraka Čari nije uspio skupiti, ali ni bicikl niko nije kupio. Kako ne bi zakasnio na voz, narod se poče razilaziti, a Čari ostade jednako gledajući čas bicikl, čas čovjeka, koji se spremao ići.

- Ljudino, viknu Čari i pohita ka čovjeku, - može li za trideset, da imam više, dao bih ti.- Čovjek je stao kao omađijan. Prvi put je vidio mladića i nije imao razloga da mu vjeruje, a

vjerovao mu je kao rođenom djetetu. Desnom rukom on pruži bicikl, a lijevom primi mladićevu dnevnu zaradu.

- Hvala ti, rekao mu je Čari, o desno rame objesio bicikl, a o lijevo torbu i krenuo kućipješice. Nije mu bilo teško i nikad mu put nije bio kraći. Uvijek je u smiraj dana teško putovati od Živinica prema Banovićima jer cesta ide za zalazećim suncem, upravo ga slijedi, a ono zasljepljuje. Figure što vam idu u susret su izdužene sjenke i možete ih raspoznati tek kad prolaze mimo vas. Htio je da sutradan odnese bicikl Edisu zajedno sa Slađom i tu je nakanu saopćio i majci, i ocu, i djevojci, i svi su je sa oduševljenjem prihvatili.Te noći vidio je u snu ono što će mu se sutra ostvariti, bio je to protokolarni san, bila je to konferansa koja je sve predvidjela, osim suza. Čari je, sutradan, vidjevši djetinju sreću i uporedivši je sa svojom, zaplakao.

68

****

- Juče, kad sam se sa Slađom vraćao od Enise, navratim u komandu svoje jedinice ipretpostavljeni mi dade papir, da me zadnji dan puste sa smjene na turnir u malom nogometu, reče sin pokazujući papir roditeljima.

- Je li to prvomajski turnir? Upita otac.- Jeste, finale će biti drugog maja,...- Na moj rođendan, prekide ga otac.- Jeste, a ja nastupam za studente «Forum – festa».- Znači, za moj rođendan igraš u finalu, a?- Ne znam, nego da se halalimo, reče sin spreman za liniju i poljubi roditelje.- Otkud mu sad to, «da se halalimo», pitao se otac jer nikad do sada to nije rekao.

«Jedino mi važno bilo da postanem levo krilo,il' centarfor školskog tima...»

------------------------------------------------------------------«Stari, ti i ja, mi smo beka dva,

nogomet je prava stvar...»

Tokom cijele smjene mladić je pjevušio stihove Đorđa Balaševića i Branimira Džonija Štulića, zamišljao sebe kako vodi loptu, gleda kome da je doda, dribla i šutira, kako se protivnički igrači nerviraju, psuju, okrivljuju jedan drugog, kako se njegovi suigrači raduju i kako publika skandira njegovo ime. Mislio je kako bi bilo dobro da Slađa dođe i pogleda ga, da uživa u njegovoj virtuoznosti, da mu oduševljena plješće i šalje puse, a da je on samo malo pogleda i to u trenucima kad postigne gol i kad suigrači jure za njim da mu čestitaju. Bolje bi ipak bilo da Slađa ne dolazi na utakmice, mislio je mladić, iz najmanje dva razloga, prvo ja bih se totalno izgubio, njen bi me pogled neutralizirao, lopte bi me mimoilazile i trčao bih kao obezglavljen i drugo, rat je, bit će tu pijane raje, ona ne bi mogla podnijeti uvredljiva dobacivanja, ja bih planuo i stao u njezinu zaštitu, a onda bi to ličilo na sve drugo, samo ne na nogomet. Bolje je da o mojim nogometnim čarolijama čuje od raje koji mi misle dobro ili od mene kao i do sad, pa neka vjeruje ako hoće. Kad nije razmišljao o lopti, onda je sa drugovima iz rova razgovarao, ali opet o lopti. Druge su teme bile prava rijetkost. Iako je ova smjena bila kraća, njemu se nekako oduljilo i jedva je čekao da konačno svane nedjelja, drugi maj 1993.

- Jel' da, tražila me murija? upita sin dolazeći kući i ne čekajući odgovor nastavi, - znam sad sam usput vidio jedan policijski tandem koji me vrlo neuljudno pozdravio. Nema veze, stari dođi na turnir, ... znam, znam, i ti si se uželio dobre ige, nego trebam tempirati vrijeme tako da čim dođem na poligon uskočim u igru kako me drotovi ne bi odmah ščepali. Sin se brzo spremao, a otac je sve češće gledao na sat.

- Požuri, zakasnit ćeš.- Ne sikiraj se.

Pet do devet su izašli iz zgrade, ali otac nije mogao stići sina koji pruži korak i čak potrča ispričavajući se.Kao kakvi menadžeri policajci su pratili svaki Čarijev pokret na terenu i nisu krili oduševljenje njegovom dobrom igrom, pa su, na momente čak, zaneseni, aplaudirali.

69

- Dobar je stari, gledaj ovo,... vidi matere ti što napravi majmuna od čo'jka,... to, joj zadlaku, komentarisao je glasno jedan od dvojice policajaca, razvoj situacije na terenu posebno se zadržavajući na Čariju jer lopta je i najčešće bila kod njega.Jedan od igrača koji bi se daleko bolje snalazio na velikom terenu i to u odbrambenim formacijama isprobao je na ovom malom terenu gdje se iza golova nalazila visoka mreža, svoje napadačke sposobnosti i razbio prozor na stanu što se nalazio iza mreže i preko ceste. Da li zbog toga što je bio ponesen žarom igre (što je vjerovatnije) ili zbog toga što bi ovaj neplanirani time – out mogao biti shvaćen od strane policajaca kao šlagvort za akciju privođenja (što je manje vjerovatno jer policajcima se očito dopao način na koji šutira loptu), Čari se stušti preko igrališta, preskoči ogradu i kao pantera, u dva skoka uđe u stan, uze loptu, pretrča cestu, preskoči ogradu i izvede kut, baš kao da ništa nije ni bilo. Neki su zbunjeno posmatrali šta se dešava, neki nisu čak mogli ni vidjeti jer se sve oidgralo nevjerovatno brzo, a neki su se oduševljeno smijali. Utakmica se nastavila kao da se ništa nije desilo, a onda se u jednom dijelu tribina bliže cesti prolomi smijeh koji očito nije bio motiviran onim što se događalo na terenu. Došao čovjek sav izbezumljen na tribine i priča:

- Ja ležo u sobi kad nešto hlupi u prozor. Trznem se i bacim na pod, kontam granata, kadono mjesto gelera parketom skakuće lopta. Ja potegnem bismile, reko prikazalo mi se, al' jes vraga se prikazalo, kako onda puče prozor. Istor ko' da je neka ruka spodbila onu loptu i odnijela je napolje. Laila he ilala, pa zar i to more? čudio se čovjek i udarao rukama o stegna odlazeći kući.Na kraju utakmice mladić se stušti na suprotnu stranu igrališta, tamo gdje nije bilo policije, primi usputne čestitke za dobru igru od Gorana i Kiće i potrča kući. Policajci požuriše za njim, a publika kao da je znala da ga jure zaštiti ga praveći gužvu na izlazu i tako mu pruži veliku prednost.

- Kad stigne murija, reci im da sam još gore na poligonu, prozbori mladić dahćući. Majka je zatečena iznenadnom situacijom kada mora lagati da bi zaštitila svog sina drhteći prišla vratima o koja su policajci netaktično lupali pesnicama.

- Gdje ti je sin?- Na poligonu, igra lopte.- Ma nemoj mi reći, de da pogledamo, ljutito će jedan od njih, odgurnu Tahiru ustranu i uđe

ne izuvši se.- Nema ga, odgovori nezadovoljan, nakon što je između ostalog zavirio i u plakare.

Ovaj furiozni upad dvojice policajaca preplašio je majku koja sjede na stolicu, oboružana, zbunjena, ponižena. Nije imala snage niti razmišljati, samo je osjećala kako joj noge trnu i kako je više ne mogu nositi.Nena Džemila na Oskovi obradovala se iznenadnoj posjeti svog unuka toga popodneva.

****

U vlažnom podrumu miješali su se neprijatni mirisi, klizili polahko, zadržavali se na nosnicama, odlazili ustupajući mjesto novim i ponovo se vraćali. Škripa dasaka na krevetu, negdje u sredini podrumske prostorije plela je priču o još jednom neuspjelom ili pak mučnom snu. Čari je ležao na daskama i zamišljao toplotu i miris svoje postelje. Zebnja u i oko srca nagonila je misli. Prvo se sjeti komandanta i njegovog papira. Da li je to izigran autoritet komandanta ili možda neka čudna igra ciljana na moje mučenje. Ova mu pomisao natjera

70

kiselkast osmjeh koji u očaju umalo ne preraste u grohotan smijeh. Nadiruća lavina ljudskom zlobom izazvanog smijeha zaustavi se pred mišlju koja skreće na ono što život čini lijepim i vedrim. Iz mračnog stropa počeše se sasvim jasno ukazivati slike kao na dijapozitivu. Ti slajdovi u mraku zatvora stavljali su mu pred oči drage likove iz djetinjstva i iz bliske prošlosti, razvukli usne u nježan osmjeh i napunili oči bistrom tekućinom. Bilo je dovoljno da samo jednom trepne i da se suze sliju niz obraze, ali nije htio treptati plašeći se da će slike što ih je gledao iščeznuti. Među probranim likovima na slajdovima stajali su: Vasko, Darko, Almir, Tarik, Dragana, Ljilja, Bilja, Jasmina, Edina, Vesna, Helena, Amas i najzad Slađa, naslađa od svih. Tu trepnu, suze kliznuše niz obraze, slike iščezoše, a misao se zadrža na Slađi. Nije joj se stigao javiti, a plaši se da joj je sad veoma potreban. Nije znao zbog čega, niti mu je to bilo važno, važno je da treba biti s njom. Sjeti se da je Lune predložio da sa porodicom ode u Doboj, svoj rodni kraj, ali mu se ta pomisao učini nevjerovatno ružnom. Znao je da bi to bio definitivni kraj njihove veze jer iskustva onih Srba koji su prije ili u toku rata napustili Banoviće govore kako ni tamo ne cvjetaju ruže i kako povratak u svoj dom u Banovićima, na taj način čine neizvjesnim. Vjetar je u prozorske rešetke uhvatio komadić zgužvanog papira pa se poigrava s njim šušteći. Čari stavi ruku u džep i izvadi papir što mu ga je dao komandant njegove jedinice, a koji su policajci trebali shvatiti drukčije. Čari se sjeti oca, on neće lahko prihvatiti ovo zatvaranje i sigurno će nešto poduzeti.

- Odnesi ovo komandantu, hoću da me odmah primi, reče Safer stražaru pred komandompružajući mu ličnu kartu. Čovjek zbunjen ovakvim nastupom zamače u zgradu bez riječi, a Safer baci pogled na betonske naslage pored prozora koje su trebale štiti od gelera, a koje u Saferu stvoriše utisak da su tu više da bi spriječile izlazak nekoga ili nečega. Pri novoj pomisli na zatvor prekide ga onaj isti stražar riječima:

- Za mnom!Dok je prolazio kroz tamu hodnika Safer je zamišljao komandanta – smeđ, proćelav brkajlija, ozbiljan i odmjeren, čovjek koji uliva povjerenje i strahopoštovanje, istovremeno, staložen i taktičan. Čovjek što ga je čekao u stolici komandanta sukobio se sa ovim pretpostavkama, barem na prvi pogled. Sjedio je za stolom i slagao neke papire, vjerovatno naređenja pretpostavljenih i izvještaje sa terena, a onda prinio uhu slušalicu induktorskog telefona. Safer na trenutak pomisli na kahvu, a potom skeptično kimnu glavom i sjeti se kako bi kahvu vjerovatno naručio drugim, tzv. civilnim ATC – telefonom, a ne ovom poljskom skalamerijom.

- Daj mi Sliviće, viknu u slušalicu, sačeka nekoliko trenutaka, a onda viknu jako, čak iprejako za jednog komandanta:

- Dobro, boga mu, šta je to Staklić, šta na Vrani, ko krade, hoću da to danas popravite i dejavi mi kad Iljaz stigne, jasno, ajd zdravo.Dok je čovjek vikao Safer ga je pažljivo posmatrao, a bijes što ga je spopao zbog nepoštovanja njegovog naređenja nije ga popuštao. Bijaše to mlađi čovjek, između trideset pet i četrdeset godina, smeđe, guste i kovrdžave kose. Malo veće uši očito mu nisu predstavljale poteškoću što izaziva komplekse jer bi ih bio, sigurno pokrio kosom koje je imao u dovoljnim količinama. Imao je osmjeh pun lijepih zuba koje je, valjda svjestan toga, često isticao. Saferu je ovaj čovjek više ličio na šarmera koji se razmeće pričama o ljubavnim avanturama tek da u očima onih koji ga manje znaju stvori sliku nekog savremenog Kazanove ili Rasputina, nego što je ličio na komandanta. Čovjek ga pozdravi kao starog znanca iako se nikad ranije nisu sreli, ali ubjeđenje da ga ovaj čovjek neće shvatiti nadvlada želje za jednom lijepom ispovješću. Bez ispovijesti, bez dužeg, komotnijeg razgovora neće biti shvaćen. U takvom raspoloženju Safer uđe u razgovor i dočeka prve riječi:

71

- Zbog sina si, u pritovoru je, reče ovaj kao čovjek koji sve zna i taj ton Safer primijeti.- Da, reče Safer smireno i nastavi u namjeri da samo saopći to zbog čega je došao, tek da

umiri savjest i kaže sebi da nije džaba dolazio, premda je odmah zaključio da posao koji želi obaviti prelazi ingerencije ovog čovjeka, - molio bih ako se može osloboditi i rado bih ga zamijenio gore u rovu i na liniji, neka se od svega odmori, ukoliko bi moglo.Komandant ga sasluša pažljivo i nastavi tonom svemogućeg:

- Pustit ću ga iz zatvora, a o zamjeni, to vidi s komandantom brigade.Safer se zahvali i izađe. Atributi svemogući, sveznajući i slično božanske su privilegije, mislio je izlazeći hodnikom. Kad dođe kući Safer će reći ženi da je donekle umiren, ali ne i zadovoljan onim što je tog dana uradio za sina. Znao je da mora više i da mora ići odozgo, znači u glavu. Komandant je ispunio obećanje i doista Čarija pustiše iz zatvora, ali mladić se ne zadovolji tim ustupkom nego odluči odmah se uputiti istom komandantu i zamoliti ga da bude slobodan i u nedjelju, kada se iga finalna utakmica. Dočeka ga nasmijan komandantov izraz lica u kojem Čari prepozna opasnu dozu ironije i obrazloženje:

- U međuvremenu je došlo do promjene naređenja, reče komandant nastavljajući smijeh.Mladić nije htio komentirati pogaženu riječ i bezvrijedni papir nego je na brzinu obrazložio razlog svog novog dolaska.

- Može, «ubrzana smjena» (tako se zvao vanredni, prijevremeni odlazak na liniju) idi sutrana liniju i vrati se prekosutra naveče, samo se javi svom komandiru i neće biti problema, dodao je komandant ne skidajući osmjeh sa lica kao da želi šarmirati i samog Čarija.Nezajažljiva želja da zaigra na finalnoj utakmici i dobrom igrom česita ocu pedeseti rođendan stavila mu je u ruke zadanu komandantovu riječ kao adut koji je jači od bilo kojeg pisanog odobrenja i mladić se uputi sutradan na liniju. Kad je odradio «ubrzanu smjenu» mladić se imao priliku uvjeriti kako se poštuje i komandantova riječ. Obratio se komandiru voda Jusufoviću, a ovaj ga sumnjičavim pogledom uputi zamjeniku komandira čete.

- Žao mi je, ali naređenje je da te ne puštam, rekao mu je ovaj.- Tako znači, prosikta mladić bijesno, zabaci ranac preko ramena i krenu kući.

Hamza, plećati seoski domaćin, gazda, zelenook i kabast po cijelom tijelu, čovjek kojeg su svi voljeli i poštovali bio je u toj jedinici zadužen za poslove ove vrste i upoznao se detaljno sa Čarijevim slučajem. Vikao je za mladićem i molio ga da se vrati sa iskrenom željom da mu pomogne, ali momak se ne osvrnu već nastavi pješke gore prema Crnjevu.Dva sata, koliko mu je trebalo da pješke dođe od Crnjeva do Banovića on se zabavljao mislima o svemu što se događa oko njega, o toj čudnoj i zagonetnoj igri sa nervima u kojoj kao ni u ratu nema pobjednika već samo poraženi. Svi su poraženi, a najviše čovjekov integritet i želja da samostalno odlučuje o vlastitoj sudbini, da sam bira puteve kojima će hodati, da sam snosi posljedice eventualnog promašaja i sam uživa plodove mogućeg uspjeha. U ovakvim trenucima očaja bio je sklon pomisliti kako je ovo sve jedna svjesna i makijavelistička urota protiv njega, ali bi brzo odagano tu pomisao smatrajući da su to pojedinačni hirovi stanovitih osoba koje su ljubomorne i ništa drugo. Silazeći niz Vranu serpentinama zapadnih padina gledao je ka Vijencu i svom Borovcu. Sjetio se djetinjstva, trčkaranja za loptom po rosnim livadama što mirišu na vlažnu zemlju, isprljanih pantalona, blatnjavih ručica i kriške hljeba namazane kajmakom. Kako je lijepo djetinjstvo, pomisli, najbolje bi bilo proživjeti djetinjstvo i umrijeti jer ono što slijedi poslije djetinjstva je mučenje, jer čovjek ne može biti bezbriga cijelog svog života, ne može ostati nijem na sve što se događa u njemu i oko njega.

72

...., a opet u svakom od nas živi dijete, kad ono umre u nama trebamo i mi umrijeti jer od onoga što je ostalo da se raspoznati samo ljudsko obličje, a u suštini to je zvijer. Sišao je s Vrane i uputio se asfaltom prema gradu. Put od Banovići Sela do «Mašinoremonta» prođe nekako neopaženo, brzo, a onda mu se onaj pravac u Čubriću učini beskrajno dugim i znao je da nije jedini koji tako misli.

- Je li me tražila murija? bile su prve riječi što ih je umjesto pozdrava uputio roditeljimastigavši kući. Te noći spavao je kao beba i nije ga omela ni činjenica da bi svakog trenutka policija mogla pokucati na vrata.Ujutro sin poljubi oca:

- Da mi živiš još barem toliko.- To znači stotinu.- Boga mi i to je malo ako je život lijep, a dan je puno ako je gorak, izgovori sin kao neko

kose dovoljno naživio i jednog i drugog, a zatim požuri, - nego idem ja na poligon dok nije stigla murija, a ti majko ne brini već sam jeo.Otac i majka nisu uspjeli sebi objasniti kako e Čari nije na stubištu sudario sa policajcima jer su nedugo zatim hodnikom odjeknuli poznati batovi, a na vratima se začula takođe poznata hlupa.

- Ima li Ediba?- Nema ga, izašao je, viknu ljutito otac i zatvori vrata iza kojih je sukljala tama hodnika.

Svaki Čarijev pokret na utakmici bio je ponovo pod budnom prismotrom policijskog tandema, a svaki pokret bijelih opasača pod budnom prismotrom Safera. Čarijeva prodorna i maštovita igra bila je najbolji rođendanski poklon ocu koji nije mogao rahat da se raduje tom danu. Godina dana rata izvlačila mu je sijedo pramenje poput najboljeg frizera. Dok su se nogometaši i publika radovali još jednoj pobjedi i hrlili ka Čariju da mu čestitaju dva neumoljiva policajca savjesno su obavljala svoju dužnost. Na terenu zavlada muk, a molbe svih onih što su voljeli Čarija odbijale su se kao od zida. Svoj pobjednički ručak Čari nije pojeo u restoranu tvornice konfekcije «Borac» nego se opet, po ko zna koji put našao u poznatom enterijeru.Mučne slike se ponavljaju i čak pojačavaju neugodnostima. Sutradan, kad Safer ponovo ode do komande da u zatvoru posjeti sina srest će se opet sa istim hladnim licima na kapiji i činit će mu se kao da oni postoje tu isključivo radi njega i njegovog sina. Na kapiji će ga dočekati nova neprijatnost:

- Svi zatvorenici otišli su u Željovu sjeći drva, reći će mu jedan policajac, a Safera će to dotući jer mu sin nikada, ni kod kuće nije sjekao drva. On je nogometaš, a ne drvosječa, pomislit će tada.

- Još će od mene drvosječu napraviti, vikao je Čari dok je snažno zamahivao sjekirom.Proljetna svježina, čist zrak i dovoljne količine sunca pomogli su mu da se udarajući sjekirom po stablu emocionalno rastereti.Na povratku iz Željove savlada ga drijemež i umor, ali ga truckanje u kamionu na neudobnoj tvrdoj skemliji brzo razbudi. Eh, da mi je doći kući i naspavati se, pomisli, a onda se sjeti vlažnog i hladnog podruma i strese se. Prelazeći pored Breštice sjeti se najprije onog dana kad su ga ljudi u maskirnim uniformama odveli uručivši mu poziv za mobilizaciju. Osjećao je kao da je počela operacija razdvajanja sijamskih blizanaca i slutio tada već da će ta operacija biti neuspješna i da će jedan blizanac ostat živ, a drugi će umrijeti. Pade mu napamet i Hermafrodit i iskrivljeno tumačenje tog spoja Afroditinog sina i lijepe nimfe Salmakide koje je Zeus vječno spojio u jedno

73

tijelo. Kakav mekušac, ljigavac, beskičmenjak, to je obrazac prave ljubavi što nadilazi i platonsku jer predstavlja spoj i duše i tijela, i duhovna je, i čulna.Slađin stas, vrana kosa, bistro oko, usadiše mu se u misli i on zaboravi na vrijeme i mjesto, kamion, Željovu, rat i utonu u svoje snove. Znao je sigurno da nikad nije usamljen i zaboravljen jer svakog trenutka Slađa ga je nosila u mislima. Baš u trenucima dok se vozio kamionom prema gradu Tahira je odgovorila Slađi:

- Sine, u pritvoru je, a djevojka je spustila slušalicu i pokušala sakriti plač. Nije uspjela.Tahira nije imala od koga kriti plač.

****

Kiša što je u mahovima zapljuskivala pendžerske pragove i neumitnost još jedne mučne i dugačke noći pojačavali su dert. Dert,..., lijepa riječ sa ružnim značenjem, briga, tuga, žalost, jad, bolna potištenost, a opet i istovremeno ljubavna bol, čežnja nalik sevdahu, totalna obuzetost ljubavnim mukama. Prvi dio prijevoda derta na bosanski jezik može se prišiti uz ime safera i Tahire, drugi, uz Čarija i Slađu. Kad ljubav rodi patnju, a ta patnja nije ljubomora, ta je patnja teža i složenija, dert je to i ne da se prevesti sa turskog.Nalegao dert na stan Čergićevih pa pritišće kao astma, kao bijeli oblutak iz Krivaje kojim se brže i bolje kiselio kupus u kacama. Pritisak raste, atmosfera se zgusnula pa steže grlo i guši. Njih dvoje sami, šute. Tahira podiže slušalicu sa telefona i reče:

- Otišao je na liniju. Spusti slušalicu i ode u spavaću sobu šutke, a nedugo zatim, za njomse uputi i Safer s čvrstim nijetom da sutra uradi nešto konkretno i da konačno izbavi sina. Dosta je bilo antišambriranja, sutra ili nikad, mislio je, i moj sin ima pravo doživjeti pedesetu. Ta misao umirujuće djelova i na njega i na ženu mu koja već četiri večeri nije spavala, i oni zaspaše.Safer je rano ustao i uključio radio:

«Karadžićev uvjetni atinski potpis i obećanje da će dati ostavku ukoliko samozvani srpskiparlament ne potpiše preostala dva dokumenta Vance – Owenovog mirovnog plana, obična je frasa. Karadžić nije dao ostavku, a odluka je odložena i prebačena na žrtvu – srpski narod, koji treba da se, na ko zna kojem po redu, referendumu, ovaj put 15.maja izjasni da li je za mir ili za rat, da li je za tzv. Republiku Srpsku ili za suverenu BiH po zamisli kopredsjedavajućih mirovne konferencije. Mogućnost manipuliranja ishodom i rezultatima referenduma tolika je da se svijet već sada...»

- Stišaj to malo Safere.- Dobro, dobro, evo, sad ću ja, nego da čujem najavu, proteže se Safer i stiša radio. - «Najnovijom rezolucijom UN-a Sarajevo, Goražde, Tuzla, Žepa i Bihać postali su

zaštićenim zonama. U subotu je na sarajevskom aerodromu između Safera Halilovića i đenerala Ratka Mladića potpisano najnovije primirje koje treba stupiti na snagu u nedjelju tačno u podne...»Safer izađe da se umije i ostavi odškrinuta vrata kako bi mogao čuti nastavak vijesti. «Istovremeno tenzije između pripadnika Armije R BiH i ekstremnih postrojbi HVO u Mostaru, koje su nas do sada plašile jutros su doživjele svoj vrhunac i u 04,50 prerasle u oružani napad postrojbi HVO i regularne vojske Republike Hrvatske na jedinice Armije R BiH i nezaštićeno civilno stanovništvo. Sukobi se pojačavaju i prema posljednjim podacima veliki je broj poginulih i ranjenih na obje strane. Hrvati hapse i maltretiraju civile i odvode ih na stadion Veleža dok istovremeno artiljerijskim projektilima najrazornije moći tuku...»

74

- Safere dragi, pa još malo bolan, bolan, pa niko neće moći izaći iz ove Bosne, sve i kad bihtio, pa cijela Bosna sad je Srebrenica.

- Ja, i ovako svaki dan slušaj ove grozote na radiju i trpi ako možeš, ako ne možeš a tikrepi, poprijeko. A opet de ne slušaj, majčin sine, de ne znaj šta se događa. Čuješ šta javljaju radio – amateri iz Žepe. Tamo nema ni hrane, ne znam koliko reče, dva – tri mjeseca, nema sredstava informiranja od početka rata, al' zato smrti ima u izobilju. I da je to samo Žepa, nego Goražde, Teočak, Olovo, Maglaj, Tuzla, Kalesija, Gračanica, Brčko, Gradačac, a evo i Mostar. Kakvo primirje i bakrači, potpisano je da bi se imalo što kršiti jer smo već toliko puta prekršili ono ranije potpisano da smo i zaboravili na njega, aja bo'me, nema kraja ratu u Bosni još zadugo.

- Nećeš ni kahvu popiti, viknu Tahira za mužem koji se već obuvao.- Ne mogu hvala ti, nešto me tjera da idem u komandu i govori mi da će od ovog odlaska

biti nekog hajra, pa kad se vratim sa dobrim vijestima, e onda ćemo.Barice na izlokanom asfaltu srebrile su se na jutarnjem suncu dok ih je Safer obilazio čvrstim, odlučnim korakom. Sličan optimizam i ranije ga je nosio u «prijedsoblje», ali se svaki put vraćao iznevjeren ili prevaren, svejedno, uglavnom neobavljenog posla.

- Nazovi komandanta i najavi mu Safera Čergića, reče Safer stražaru skoro zapovjedničkimtonom. Ovaj zbunjen samo što ne reče «razumijem», okrenu broj, najavi Safera, okrenu se i reče:

- Izvolite, komandant vas čeka.Safer se takođe zbuni, ali ne htjede to pokazati. Htio se okrenuti i vidjeti ko to iza njega govori: «Nazovi komandanta i najavi mu Safera Čergića», glas mu je dopirao odnekud iza leđa, iz dubine, nekakav neprirodan tenor, a takođe se htio okrenuti i vidjeti kome to policajac govori: «Izvolite, komandant vas čeka». Meni, naravno da meni govori, pomisli Safer prikrivajući radosni osmjeh, i to svjesno ili nesvjesno ono «vi» kao da je izgovorio velikim slovom. Drag mu se učini ovaj policajac i najradije bi ga sa izljubio zbog učitivosti i uljudnosti kojom zrači aura oko njega. Plemeniti i najiskreniji ljudski osjećaj koji hoće sakriti svoje ptiče pod krilo nosio ga je ka komandantu i on je gazio sigurno i odlučno kao da je to uobičajena, svakodnevna kretnja, a ne neuobičajen i nadasve čudan događaj. Išao je brzo i za čas se našao pred komandantovom kancelarijom tako da nije imao vremena niti je pak htio zamišljati komandanta kao nekog novog Savu Kovačevića, režirati unaprijed situaciju, šta prvo reći, kako pozdraviti, kako nastupiti. Te su misli bile derivat koji se odvaja od suštine i otiče suvišan, nepotreban, kao jalovina, a suština, šta je suština? Nju Safer nije umio definirati, znao je da nije instinkt jer instinkt je radnja izvršena iz nesvjesne pobude, a ovo što sada radi je svjesno, itekako svjesno djelovanje.Pređe pored operatora koji se šminkao i istovremeno govorio nekome u slušalicu:

- Možem, možem ja sve,... naglašavajući pogrešno izgovorenu riječ i pri tom valjda mislećida je to čini pripadnicom onog dijela društva u kojem se striktno poštivaju književne norme. Ona naravno nije znala da je pogrešno izgovorila spornu riječ i taj detalj zape Saferu za oko i nekako ga naljuti do te mjere da se toj osobi i ne javi nego prođe mimo nje baš kao pored filadendrona koji se naginjao na tapacirana vrata komandantove kancelarije. Pokuca pesnicom u štok i ne sačekavši «da» uđe u pogolemu osvijetljenu prostoriju na čijem se dnu jedva vidio komandant. Nekad su to bile dvije prostorije, očigledno je to jer okolne grede i stubovi na sredini kancelarije koji je dijele na dvije jednake polovine, ostaci su nekadašnjeg zida i vještom su dekoracijom ugrađeni u ambijent nove kancelarije. Odmah lijevo od vrata, ispod prozora je krevet, običan, vojnički, prekriven sivomaslinastom vrećom za spavanje. Ispod kreveta naglancane vojničke čizme i nekakva kartonska kutija. Na crnom stolu sastavljenom od dva elementa nalik sanducima

75

je televizor marke «Samsung», a ispod njega, u donjem sanduku video – recorder marke «Philips». Pokraj televizora automatska puška, «srpkinja» sa preklapajućim kundakom. Sva lijeva strana kancelrije ispunjena je pendžerima i s obzirom da je na toj strani jugozapad sunca i svjetlosti komandantu nikad nije manjkalo.Desno od Safera namještaj je složen stepenasto, prvi je onizak frižider, zatim je tu masivni sef i na kraju takođe oniska, ali dugačka vitrina sa puno stakla i polica na kojima su se nalazile pohvale, priznanja i, uglavnom, ratne zastavice pojedinih jedinica. Čelo ulaznih vrata, na zidu, iza komandantovog stola je tapiserija sa grbom BiH rađena u «Borcu» na brzu ruku i prilično nevješto. Ljiljani se nekako puno zaoblili i iskrivili i liče na malo bolji dječiji crtež oguljene banane. Ispred komandantovog stola na «T» postavljen je konferencijski sto poluovalnog oblika, boje dobro upržene kahve, sa šest tapaciranih stolica, po tri s obje strane. Čovjek što ga je čekao u fotelji komandanta imao je pogled divlje mačke prodoran i ubitačan gotovo neutralizirajući.

- Sačekaj, imam stanku, reko je.Safer zastade. Ako je blef, dobar je, ali sumnjam, pomisli, došao sam dovdje i ništa me ne može vratiti, čak ni da sačekam.

- Ako je stranka Safer, onda je on tu, reče Safer komandantu pokazujući vrhovima prstijuna sebe. Ovaj odgovor sad zbuni komandanta. Dobar početak, pomisli Safer i ne ispuštajući iz ruku povraćenu početnu inicijativu objasni komandantu kako ustvari postoje dva Safera Čergića, imenjaka i prezimenjaka, komšije i kako je samo jedan od nji tu. O tome da li bi ga komandant primio ili ne da je znao da je to upravo on, a ne onaj Safer Čergić, kojeg je poznavao, nije htio ni razmišljati. Sudeći po sasvim uljudnom izrazu lica i načinu na koji je primljen izgleda da je komandantu svejedno. Ako je tako dobro je, ako nije teško meni. S ubjeđenjem da je tako Safer prihvati ponuđenu stolicu i razgovor.

- Pa, kojim dobrom, nasmiješi se komandant ljubazno.Kao čaršaf sa sofrom Safer razastrije muke roditeljske pred komandanta iskreno i bolno. Komandant bi dirnut roditeljskom pažnjom, ali ne pokaza ranjivost niti jednog trenutka.

- I kažeš ti bi u rov, u svojoj pedesetoj, inžinjer, oficir, samo djetetu da pomogneš, da gaspasiš? upita čovjek, a u intonaciji mu se pozna čuđenje.

- Ne znaš koliko bih ti bio zahvalan, reče Safer kao u samrtnom hropcu, glasom davljenika,intoniranom molbom koja se ne može odbiti.

- Dobro, onda tebe mobilišemo, a njega stavljamo na raspolaganje Sekretarijatu. Kao da je izgovorio mantru Safer osjeti kako se zajedno sa stolicom diže u zrak i hoće da poleti, zagrlio bi i izljubio tog čovjeka kao najrođenijeg brata, ali ne bi sad, nije vrijeme, bit će za to prilike. Komandant okrenu neke brojeve na telefonu:

- Slušaj, mobilisat ćeš Čergić Safera, a na raspolaganje Sekretarijata stavi njegovog sinaČergić Ediba i bez pitanja, spusti slušalicu i okrenu se Saferu rekavši:

- Eto, i to smo riješili.Safer se zahvali komandantu, zaželje mu svaku sreću i uputi se pravo personalcu.

- Da stavim razlog demobilizacije bolest, jer čuo sam da je prebačen u slivićku četu zbogdugog bolovanja? Upita personalac.

- Stavi, stavi, prenu se Safer.Čovjek udari dva pečata na potvrdu i pruži je govoreći:

- Razmisli dobro, ja u rov ne bih, nema šansi.Već na izlazu iz zgrade Safera zaokupiše misli. Kome da se zahvalim: Dervišu? Bogu? Svojoj upornosti? Predsjedniku izvršnog odbora? Kod ovog imena zastade. Juče sam ga sreo i to baš kao

76

da ga je sam Bog poslao. Svi kažu da je on jedan od rijetkih ljudi koji ispuni zadato obećanje i s kojim si uvijek načisto, «može – ne može». Rekao mi je da može i evo može. Ako taj čovjek zaista, kako narod priča ima takvu moć onda sam našao odgovor na pitanje. Na lokalnoj razini svi ga znaju kao dobročinitelja, čovjeka koji, ako neće ili ne može pomoći, neće ni odmoći. Ni stariji Banovićani se ne sjećaju da je ovaj grad ikada imao čovjeka sa takvom karizmom. On nije «tu», on nije javan i ne voli se eksponirati, ali svi ga znaju. Kad god neko «uradi posao» obično kaže: «Da nije bilo predsjednika nikad ja to ne bih riješio», a drugi bi govorili, «ma ko je taj, svi o njemu govore kao o dobrom čovjeku, a ja ga ne znam, eto, a rođeni sam Banovićanin?. Onaj što ga je upoznao rekao bi tada: «Kad ga prvi put vidiš, rekao bi – ovo predsjednik, nemoj da ti šljagu zavalim, ja sam očekivao ljudinu, a ono nu – ali pazi da to čuđenje izraziš u sebi, a ne naglas jer mogao bi ga naljutiti, a on kad je uvrijeđen hoće i ošinut', a onda ćeš se tek načuditi kako taj čovjek može jako ošinut, i kako to boli. Nemoj do njega ići do teške nužde, a nemoj do njega ići ni sa nekim blentavim pitanjima koja bi mogao riješiti na drugom mjestu ili pak sam. On ti je narodski čovjek, raja». I zbilja, prebirao je Safer po mislima i sređivao ih, mislim da je to on učinio, mislim da je on odgovoran za sve dobro što se u ovom gradu dešava. Da ga juče nisam sreo bio bih ubijeđen da mi je pomogao komandant jer ostavio je utisak čovjeka na svom mjestu. Naravno, dugujem zahvalnost Bogu koji mi je dao nijet i koji je učinio da tog dana sretnem na pravom mjestu i u pravo vrijeme pravog čovjeka. Sjeti se Ediba kad je došao sinoć sa linije, okupao se i večerao rekavši: «Prekosutra je moja smjena, valjda ću se dotle odmoriti», a onda je došla policija i opet ga odvela. To «šejtansko kolo», ta «igra» kako je nazva Čari, ponavljala se u ubitačnim ciklusima i prijetila da zavrti pamet i Saferu i Tahiri i Edibu koji je sve češće govorio: «Nadurat ću i tog komandanta koji mi sve ovo svjesno pakira». Nikad nije htio reći koji je to komandant tako da je Safer mogao samo slutiti. Primijetio je Safer takođe da mu je sin poblijedio, da je nestalo one aspurlije sa njegovih obraza da mu je lice nekako okoščalo, a sva blagost i bistrina njegovog plavog pogleda nekako odrvenila. Ta «igra» i ovaj drveni sinovljev pogled natjerali su Safera na akciju koju je danas uspješno okončao misleći da je ovo kraj jedne teške i neravnopravne borbe u kojoj su obje strane poražene. Uostalom tako je u svakom ratu.

- Evo, odmah sam kopirao u nekoliko primjeraka, reče Safer pružajući ženi papir, uspiosam. Tahira ga zagrli čvrsto i pusti suzu da se slobodno kotrlja.

- Dobar je onaj komandant, divan čovjek, kako me samo primio, toplo, srdačno što se ne bimoglo reći i za onog tvog , al' nejse, bitno je da Čari više neće na liniju.

****

- Obećao sam i obećanje održao, reče Safer pružajući sinu fotokopiju papira.- Kako si to uspio? Upita mladić u nevjerici.- Fino, idem ja mjesto tebe.- Zar nije moglo drukčije, nije za tebe rov, reče, vrativši mu papir nezadovoljan.- Samo ti uzmi knjigu i uči, ne brini za mene jer spreman sam umrijeti za tebe i halal ti

moje kosti. Nego, kako je bilo na liniji, u ovoj zadnjoj smjeni?- Ma, šta ja znam, bilo je lijepo. Dvoumio sam se da li da odem u zatvor ili na liniju i na

kraju sam se ipak odlučio za ovo drugo. Nebo se raskopčalo tog dana i svu kišu iz sebe izlilo, a ja sam dobra tri sata pješačio do Slivića i vjeruj mi nisam se uopće umorio. Čudno je to moj stari.Nisu više razgovarali te noći premda su imali puno toga reći, mogli su barem sižejno analizirati ono što se desilo i barem u tezama iznijeti planove, ali nisu, ostavili su to za sebe.

77

Kupajući se temeljno, nekoliko minuta poslije, mladić je u kupatilu posmatrao balončiće od sapunice i njihov postanak, bitisanje i nestanak komparirao čovjeku. Jest, sad te ima, sad te nema, začas to bude. A de se predaj sudbini. Da učim, kaže otac , kako bolan da učim kad stalno mislim na Slađu, na dijete, svoje, dijete o kojem sanjam, kako kad stalno mislim na loptu. Sudbina?! Mogu, dakako da mogu i ja uticati na sudbinu, ali njenu filigransku nemonivnost ne mogu promijeniti, mogu je samo malo oskrnaviti i na kraju se zapitati je li taj posao bio vrijedan neznatnosti utjecaja. Naravno da nije. A, opet, predam li joj se sasvim postavlja se opravdanim pitanje smisla mog i uopće čovjekovog postojanja. Upravlja li ona do te mjere čovjekom da se svako suprostavljanje čini izlišnim i je li njeno drugo ime Bog. Padoše mu na pamet Sizif i Tantal, skoro istodobno. Jedan je radio uzaludan posao, a drugi je umro nadohvat ostvarenju želja. Žao mu bi oca i njegove žrtve i usluge što mu je čini ovim gestom. Ima li to smisla? Čari je konačno imao dovoljne količine vremena koje kani posvetiti Slađi i kojima je mislio nadoknaditi izgubljeno. Znao je o čemu će pričati i znao je kako će se lijepo osjećati u društvu s njom, no mučili su ga trenuci osame, trenuci u kojima je, sve i da nije htio, morao misliti na oca. Ona otrcana maksima: «moja sudbina je u njegovim rukama» činila mu se odvratno netačnom. Ima stvari koje su zaista u Božijim rukama i ta činjenica čini ove maksime nesuvislim te se mladić nije htio zamarati njihovim tumačenjem. Nije htio, ali je ipak to činio. Mučile su ga činjenice. Otac je umjesto mene na frontu, gore gdje gine omladina, a ja sam on? Da barem nisam tu, mislio je mladić, da sam negdje daleko i da nemam veze šta se ovdje događa, ovako, tu sam, a nisam tu, dio mene je otkinut i osakaćen sam dobro. Otrgnut sam očevom voljom i mojom prešućenom saglasnošću, od nečega čemu i sam pripadam, poslije svega što sam predeverao, i dušom i tijelom. Da, ja ipak pripadam ovoj zemlji i ovim ljudima.

- Nećeš valjda ići gore, odvraćao ga je otac, - znaš da će tu biti i onih koji ti ne žele dobro.- Joj, isti si Slađa, i ona mi je ti isto sinoć govorila, dobaci sin i nastavi, ne boj se stari, pa tu

će biti i Kićo, i Atko, i Šatara, i sva ostala raja. Sutradan, na Mačkovcu, na proslavi godišnjice formiranja gradske čete zaista se okupila ona raja koju je Čari uistinu poželio, ali bilo je i onih kojima se baš i nije obradovao. Dok je titrao loptu i zagrijavao se, ovi drugi su mu dobacivali:

- Mogo si i Safera poslati.I dok su igrali lopte nastojao je, driblajući ih, otresti se zlobnih provokacija ali nije uspijevao. Pominjanje očeva imena u ovom kontekstu i u ovoj situaciji šibalo ga je poput biča posred srca i na trenutke ga dekoncentriralo.Čari je demonstrirao svoju nogometnu virtuoznost iznova oduševljavajući prisutne, ali ovaj put ih je oduševljavao i prekomjernim količinama alkohola koje je unosio u sebe onako u trku, usput. Šutirao je driblao, žonglirao ali i pio, mnogo, čak i previše, jer bio je isprovociran. Trčao je sve dok zemlja i trava što mu promiču ispod nogu ne postaše nalik potezima slikara enformela, tobože prirodni i neformalni, a ustvari nejasni i magloviti. To su trenuci kad se slike počnu udvostručavati, utrostručavati, ustostručavati, smanjivati i povećavati, nestajati i opet pojavljivati, to su trenuci kad sve funkcije u organizmu postanu na čas vegetativne, ili im kretnje kreira podsvijest i tako u nedogled, mijenjaju se svjesno, potisnuto svjesno i nesvjesno. Zemlja se tada učini tako privlačnom poput lijepe djevojke srozane u roza dušek, u roza spavaćicu, sa roza zarovima. Sve se sroza. Leže na leđa i dok mu je sunce pržilo tjeme i prsa on zaškripa zubima kao u snu.Gledao je oblake i nije znao kreću li se to oni ili se borovi iznad njegove glave obrušavaju na njega. Ne, neće borovi pasti, eno ih se zagrlili i pjevaju himnu alkoholu:

78

«...alkohol ubija znamo, o znamo,znamo da alkohol škodi,

al' rakije, rakije, rakije amo,jer utjehe nema u vodi».

Priđoše dva šejtana bez lica i imena, podigoše Čarija i odvedoše ga ka obali. - Jesi li to ti Iblise, šejtanska majko, upita Čari dižući se.

Niko mu ne odgovori, samo se jedan iz obližnje grupe što je «razbacila remi» trznu:- K'o žaka je, pusti ga, nabralo mu se svašta.

Otac im je Ponor, a Pijanstvo i Vrtoglavica su brat i sestra. Ponor se nacerio sedefastim osmjehom djevice i zove Čarija poput sirene:

- Uđi u kraljevstvo moje...!Mladić ugleda Scilu:

- Gdje si Scilo kućo stara, vidi vidi, tu si i ti Haribdo, buncao je približavajući im se. Potok je hučao zaglušujuće, a na tirkiznoj stijeni što se uspinjala usred provalije šetale su sjenke. Sunce se negdje izgubi, a iz provalije progovori tama.

- Hajde!Bol je bila tupa i gubila se u glasovima što su dolazili odozdo, i odozgo, i sa strana.Dok su ga Jukan, Nermin i ostali izvlačili ukliještenog između stijena bio je na granici svijesti, skoro otriježnjen i čuo je samo:

- Imao je sreće!Svjetla, zavoji, kutije sa lijekovima, lice doktora Babića i čuste medicinske sestre predstavljaju kamenčiće što se od tog trenutka uklapaju u mozaik njegovog sjećanja, dotle je bila praznina, tipično pijanska, samo mutna slutnja onoga što je bilo i onoga što nije, a moglo je biti. I riječi, urezale mu se riječi:

- Plaši me hematom ovdje iza njegovog lijevog uha. Ako bude povraćao, odmah javite. Toje mogao reći samo doktor, jer moj otac ne zna šta je to hematom. Ali saznat će prije nego se ja vratim kući, mislio je mladić.Kad se isto veče, kod kuće, konačno otrijeznio rekao je ocu:

- Izvini, nisam mislio onako kako sam rekao. Prisjetio se da je u bolnici rekao Saferuprilično neoprezno, kako je on za sve kriv. S očitim odobravanjem otac je kimnuo glavom i nastavio razmišljati o sreći i sudbini koja se na ovaj način poigrava sa njegovim sinom, o Ljilji, Amas, Heleni, o onom udarcu iznad lijevog oka štono ga zadade Ljubiša Čajkin, o stolu na bašči i kolima u hadžijinom dvorištu, Matinoj smokvi, o mobilizaciji, liniji, zatvoru. Toliko se toga ružnog za kratko vrijeme desilo ovom lijepom mladiću i ko zna šta ga još čeka.Po drugi put u posljednjih godinu dana Safer je prizivao ime Božije i Čari kao da je znao to upita Safera iste večeri prije spavanja:

- Stari, vjeruješ li ti u Boga?- Ne znam šta da ti kažem, dok sam išao do ratne bolnice pominjao sa Ga. Bit će da mi svi

po malo vjerujemo u Njega, ali izgleda samo kad se u nevolji nađemo. Edib se osmjehnu i ne reče ništa, već se zaputi u svoju sobu na spavanje. Proganjali su ga tih dana svi medicinski izrazi koje je čuo u bolnici i koji su razumljivi isključivo liječnicima, otac mu je isto veče razjasnio termin hematom, ali dugo je trebalo da sazna šta je npr. liquor cerebrospinalis.Stid ga je nakon onog nesretnog pada niz liticu na Mačkovcu stalno proganjala. Umotan zavojima poput mumije dovukao se to veče iz bolnice kući i osjetio težinu pogleda radoznale svjetine na

79

sebi i svu ubitačnost neizrečenih riječi koje su se pod plaštom šibajućih pogleda mogle jasno razaznati. Znao je da će se sutra, ili već večeras za kahvama i u kafićima govoriti: «Sram ga bilo, da je sretne sreće ovako zamotan i izranjavan došao bi s fronta, a ne s lopte, mrtav – pijan. Poslao je oca gore da on gine mjesto njega». Znao je da se ovakve i slične priče nisu mogle ne čuti i on ih je osjećao telepatski. Takođe je znao da neće imati razloga tražiti duševni mir sve dok u zraku lebdi i posljednja sjenka ove slutnje. Za razliku od Hasanaginicinog, ovaj bi stid Kamila Lucerna mogla definirati jer ima univerzalan, a ne lokalni kolorit. Snagom vlastite volje nije mogao ophrvati stid jer je on vegetativan, poput srca. Nakon mjeseci neprekidnog iznurivanja njegovo lice prekrila je stara rumen, ali ona nije bila rezultat vraćanja normalnom životu i ishodište životnih radosti nego produkt ojađenosti i stida.Šetao je ponovo tog ljeta sa Slađom utrtim stazama ljubavi tragajući za otkinutim dijelom sebe i na momente uspijevao.Sudbina kao istina i istina kao sudbina, mislio je,... ima tu nečega. Slušao je kako Suad Žera priča: «Od hiljadu, ni jedan ne bi ostao živ, šta ćeš, nije mu suđeno». Pokazao je Slađi mjesto gdje se stropoštao, a djevojka je kolutala očima. – Eto, govorio joj je, - ona granata na Demirovači, po ovaj sunovrat, ništa, baš ništa nije slučajno, a šta će tek biti treći put, treći put bi moglo biti kobno. Sudbina reći će ljudi, a desit će se i treći put pa ćemo i to nazvati sudbinom. «Umri mlad, bit ćeš lijep leš», jeste lijep leš, kakav divan paradoks. Dakle bit će i treća sreća. Ako do toga dođe Slađo, onda je to zaista sudbina sa velikim slovom i onda je to zaista Bog sa još većim početnim slovom i onda bi to svaki čovjek morao imati u vidu. Da se ljudi ravnaju prema božijim uputama bilo bi i čovječnosti, da čovječnosti. Da su bili makar malo čovječni prema mom ocu on ne bi pokušao očajnički korak, ne bi bilo neukusnog dobacivanja i ja ne bih imao taj pad. Zašto je nema, zašto nema čovječnosti, pitao je Slađu.

- Hajdemo u vodu, odgovori djevojka veoma suvislo.- Tako je, ljubavi, ljubavi nama treba, kakva čovječnost, viknu mladić, uhvati djevojku za

ruku i potrčaše u bistrinu potoka što se poput dragulja blistala na ljetnom suncu.

****

«Vukovi su mokri... kad se osuše idu nazad... aktivirajte leptira sa Podsjelova... bez prijema» «Ovako je izgledala kodirana poruka koja je uhvaćena radio – izviđenjem, a koja je trebala odslikavati razbijenost srpskih formacija na Bradinju i Papratnju, 03.juna 1993. Kada je u rezervni ešalon stigla vijest da su dva pripadnika banovićke brigade ostala ležati mrtva na vrh Bradinja, da je jedan teško ranjen te da je još nekolicina boraca izbačeno iz stroja, mit o neosvojivosti ovog ukletog brda izdignuta je na razinu bauka. Početna euforija koja se ogledala u izjavama: «Satrat ćemo mi njih za heftu», polahko je splašnjavala, a Bradinj je od «magneta za diverzante» postao neosvojiva tvrđava.

Bradinju je izgleda suđeno da bude uvijek napadan i branjen, osvajan i vraćan, miniran irazminiran, čas s jedne, čas s druge strane, da oni na njemu likuju, a oni pod njim uzdišu, da se na vrhu pobadaju svaki put druge zastave. Za one koji su imali priliku da ga brane bio je simbol školski utvrđenog objekta, a za one koji ga napadaju bio je simbol neosvojivosti, a time i sve veći izazov. Mnogi su se stratezi ipak složili da je Bradinj bilo lakše braniti vozućkim Srbima jer su pripadnici Armije R BiH morali napadati na nj' sa jugoistične strane koja je strma i gola, za razliku od sjeverozapadne strane koja je bila pošumljena i blago se spuštala ka Vozućoj. Stoga su pripadnici Bosanske Armije teško osvajali ovo brdo i lahko ga gubili, a vozućki su ga Srbi lahko

80

osvajali i teško gubili. Mnogo je ljudi iz Bosne prije rata dolazilo u ljetnje dane rashladiti se Krivajom, ali malo je ko primijetio visoka brda obrasla crnogoricom što su se uzdizala i na lijevoj i na desnoj obali. Bradinj je samo jedno od njih. Mnoga će majka proklinjati Bradinj, Papratanj, Krš, Homar, Žedni vrh, Krst, Lokve, Tripića vis, Vijenac itd. i mnoga druga mjesta na kojima su im izginuli sinovi, mnoga će majka poželjeti da ode i vidi tu planinu, a mnoga će opet poželjeti da joj niko više ne spomene njeno ime. Vozućki su Srbi nazivali Bradinj različitim imenima: «ključ Vozuće», «južna kapija srpske Moskve» pojačavajući tako kod svojih vojnika svijest o važnosti ovog brda i istovremeno dajući do znanja pripadnicima Armije BiH da na ovom brdu nemaju što tražiti. Jednog jutra brigadni je obavještajac donio na stol komandantu zgužvan papir formata A-5. Ovaj ga pogleda letimice prolazeći sadržajem teksta i nasmija se.

- Šta piše matere ti, upita brigadni pozadinac koji je sjedio kod komandanta, - jel' to namačetnici opet nešto, da izvineš s... .

- Pa baćo, poče obavještajac razvlačeći donju usnu kao da je neko vuče koncem, - ne bih tičitao ove baljezgarije, ali ukratko traže od nas da, k'o biva, ostavimo svoje lude vođe jer oni nam garantuju siguran prolaz do Fikretove Zapadne Bosne, a Hrvatima do Herceg – Bosne i Hrvatske.

- Ha, ha, ha!, nasmija se komandant karakterističnim osmjehom punim zubi, a pozadinacljutio dreknu:

- Pusti bolan ta sranja, znaš li ti da od danas prelazimo na dva obroka dnevno, da u magacinu nemamo ni po metka i ne možeš od ljiljana očekivati da guli go i bos. Ti moraš ove godine računati i na gladnu i na bijelu smrt. Nestat će i prohe. Onda vidiš li da su sve češći prebjezi Srba iz Banovića i ne bježe oni jer ih neko malteretira, nego se boje gladi. Juče su sedmoricu uhvatili ljiljani u Sklopovima, šta ti je, završi svoje izlaganje pozadinac retorskim pitanjem.

****

U Bosanskoj Poljani siđoše s voza. Gledajući usput kolone ljudi, žena, djece, starih, mladih, što su se kretali i u jednom, i u drugom smjeru, jedni s praznim, drugi s natovarenim torbama sin nije mogao, a da ne upita oca kojem je ovo drugi izlet «trbuhom za kruhom» u Posavinu:

- Jel' sav ovaj narod ide tražit' posla?- Ja moj Edibe, ovako je svaki dan, narod je gladan.- Pa čime će se prebacit' do Bijele, pa još i dalje, ako ne nađu posla?- Pjehe, moj Edibe, odhuknu otac, - povazdan će tabanat' po ovoj kišurini, pa dokle li, kako

li, što bi naš narod rek'o, mnogi će noćiti negdje napolju i upalu pluća zaraditi.Pješačili su ka Previlama i razgovorali dok im je jesenja heftenjača natapala pleća. Otac je znao da Budućnost danas igra sa Slogom iz Tojšića pa upita sina:

- Što si bolan krenuo sa mnom, stjerat će te i iz kluba, pa kud si prispio, a i ja dabogda da nađem posla, vidiš ti svjetine?

- Ja da igram lopte, a ti da rintaš za mene, nema šansi.Na ulazu u Previle sjedoše ispod jedne stare topole da se odmore i malo sklone od kiše koja je postepeno postojala dosadna. Dok su čučali naslonjeni na stablo niz leđa im se slivala kiša. Mladić progovori prvi:

- Mogu li promijeniti fakultet? Više volim ekonomiju nego rudarstvo.

81

- Dobro Edibe, ako ćeš učiti i završiti, onda mijenjaj.U sinovljevom zadovoljstvu na licu otac je čitao sreću koja je rezultat spoznaje da će na fakultet zajedno sa Slađom. Iz suprotnog pravca naiđe autobus. Vozač zaustavi vozilo i upita:

- Hoćete li do Tuzle?- Ulazi, reče otac sinu bez kolebanja, a ovaj zastade trenutak u nedoumici.- Zašto se vraćamo?- Da ne dobijemo upalu pluća dok budemo, negdje dole u Bijeloj čekali da svane.

Heftenjača se postepeno preobražavala u pljusak koji nije stao ni slijedeća dva dana. Slijedećeg petka otac se iskrao i bez sina otišao do Rahića i Vražića da hljeba zaradi dok je Čari zajedno s djevojkom veselo Tuzlom hodio i pribavljao dokumente za prebacivanje s jednog na drugi fakultet, a slijedećeg petka dva su se globtrotera zaputila pješke u Brčko. Čitav put su prevalili pješke, samo su se u povratku od Šićkog Broda do Banovića uspjeli ukrcati na voz. Misija je bila uspješna jer su se povijali pod teretom zarađenog. Upoznali su uži i širi zavičaj, a ti se predjeli najbolje upoznaju pješke, i usput razmišljali i razgovorali o svemu, o nogometnim igralištima pored kojih su prolazili i na kojima je Čari svojevremeno igrao, o veličini Bosne, o ravnoj Posavini, Majevici, Gradini, o puračićkom vašaru koji je bio u utorak, o tome kako se nekad davno poslije onog rata takođe pješačilo iz Banovića za Puračić i Vareš itd. Safer je tada mogao reći i ovo:

- Starim ljudima niko nije vjerovao da su nakon Drugog svjetskog rata pješačili do Varešjednako kao što ni novi naraštaji neće vjerovati ljudima što su preživjeli devedeset treću da su pješačili od Banovića do Brčkog. Poslije onog rata 07.novembra 1946. na ovoj je relaciji dobrovoljnim radom omladine iz cijele bivše Jugoslavije izgrađena prva poslijeratna pruga i krenulo se u razvoj i obnovu zavrnutih rukava i s namjerom da se stalno napreduje. Vozovi su tada u Banoviće dovozili doseljenike, ljude iz cijele Jugoslavije koji su se tu nastanjivali, a odvozili ugalj, crno zlato, kako su ga zvali. Ove pridošlice bile su i ostale jako popularne u gradu, štaviše postale su njegov znak raspoznavanja. Niko kao Banovići nije znao tako toplo ugostiti pridošlice, a tako se osiono i netaktično ponašati prema tzv. domorocima. Pridošlice ili kako ih danas zovu kuferaši, a tada ih niko nije smio tako zvati, bili su cijenjeni, obnašali su najodgovornije dužnosti u općinskim organima vlasti, sudstvu, policiji, komitetu, rudniku i dovodili su svoje rođake, prijatelje i sunarodnjake u «obećani grad». Domoroci su na grbači iznosili obnovu zemlje, redali na prsima udarnička odličja, iskapali tone crnog zlata, jeli zaricu sira, komad prohe i glavicu luka, trovali pluća otrovnim rudarskim plinovima, čađavom hercegovačkom krdžom iz vlastitog nasada, povijali leđa pod teretom takvog života i umirali tiho. Trideset godina radnog staža bez beneficija ostajalo je pod zemljom, u podgradama, stupcima, grabuljarima, sitna je čeljad školovana sa grbavih pleća i kuća se pravila petnaestak godina bez kredita, a nije rudar zajaukao, nije čak ni progovorio. U grad su dolazili crnogorski, vranjanski, šumadijski i ini učitelji i napudrane učiteljice u pletenim crvenim haljinama što zijevaju na nozdrve i inžinjeri što po partijskoj direktivi sole pamet banovićkom rudaru, a u jamu ne bi sišli taman da im deset kaciga na glavu stavite. Deverao je rudar vazda, nosio so u Vareš, mijenjao je za «daj šta daš» i vraćao se pjehe, novac zarađen ovako ili onako nosio bi na vašar u Puračić, opet pjehe, davao ga u sise mrkoj plesačici što mu je cvolike na hastal dizala, kupovao djeci medenjake sa ogledalcetom, horoze što pište, gipsane figure Snježane i Bogomajke, opijao se bistrom šljivom i kleo se u Tita i partiju. Bježao je rudar sve dalje od sebe, čak toliko daleko da je svom rođenom djetetu od oca Mehmeda i majke Hanife davao ime Vesna, Dijana, Denis, Alen, Elvis i nije se niti jednog trenutka zapitao što to komšija Radovan i žena mu Spasa ne dadoše

82

svom djetetu ime Ibrahim, nego Nemanja. Suživot, govorio bi, valja nama zajedno živjeti, to nam je sudbina. Jest jer nemaš kud. Što si dozvolio da ti žena utekne, prvo si zato kriv, trebao si je ti otjerati, to je muški, al' hajd' nek' je đavo nosi, pa nek' je i pobjegla, al' što je sad vraćaš. Rekla ti da ne možete živjeti zajedno, otišla od tebe, još čujem da te i tukla, mater ti ubila, a ti kažeš sabur, kakav sabur, pusti nek je đavo nosi. Rudar je banovićki vazda bio čudan, volio je on više Miloša nego rođenu mater i dao bi Milošu i Anti sve, kravu, ako treba iz košare, evo za priuzu pa vodi, ženu mi vodi, prije bi Milošu volovima i rahtelom uzhorao šest duluma nego što bi materi za luka lijehu uzhašao.Čudan je naš čovjek, reci šta ti treba i dobit ćeš. Danas u Bosni Miloš i Anto ubiše Hasu tvrdeći da je on mudžahedin i da hoće usred Evrope islamsku državu, pa će tako ugroziti svog desnog komšiju i lijevog susjeda, a Haso se guši u vlasitoj gluposti i nikako da sabere dva i dva. Koncem devedeset treće on će, izgleda, konačno shvatiti ko je lud, a ko zbunjen, izbrojati u sebi do deset, proučiti Bismilu, Fatihu i jednu suru, obavezno prije donošenja bilo kakve odluke i tada, konačno, s iskrenim nijetom krenuti u odbranu i oslobođenje prvo sebe u sebi pa onda i sebe u Bosni. Ovu drugu bitku će možda i dobiti, ali prvu teško. Kad dobije i prvu bitku, kad vrati sebi sebe bit će mir u Bosni.Mogao je ali nije.

****

Na željezničkoj stanici u Tuzli šine su cičale od zime. Safer se sa bratićem Amirom vratio iz Vražića sa zarađenim žitom i čekao voz za Banoviće. Dok je voz ulazio u stanicu vidjeli su na papučici vagona Čarija kako se jednom rukom drži za željeznu ručku, a drugom im maše. Željezničke stanice između ostalog postoje i zato da bi se na njima plakalo i nema događaja na stanici koji ne može istisnuti barem jednu suzu. Slika se doimala odveć filmski poznatom da bi u njoj išta bilo srceparajuće, no Saferu ipak jedna suza iz lijevog oka kliznu niz obraz i da je bilo nekoliko stepeni hladnije još bi se u padu pretvorila u kockicu leda. Čari je slušao predavanja na fakultetu, redovno se viđao sa Slađom, stanovao na Sjenjaku i dva puta heftično dolazio kući. Upoznao je dosta novih ljudi, između ostalih i Miju Brahića, prijatelja i suigrača kojeg je jednog dana doveo i kući na ručak.

Pisma što ih je u zadnje vrijeme Slađa slala Čariju sve češće su u sebi sadržavala i rečenice tipa: «Neka ti moja ljubav bude svjetlo u dubokoj noći», i podsjećala su Čarija na blizinu rastanka s kojim se nikako ne bi mogao pomiriti. Podsjećao je da njeni neće otići u Doboj, ali isto tako je znao da ne može udovoljiti očevoj i majčinoj želji. «Oženi Slađu», govorili su mu, a on je zadovoljan ponudom i razumijevanjem roditelja, a nezadovoljan odgovorom ipak odgovarao, «hoću, ali kad mi na svadbu budu mogli doći i Dragana, i Bilja, i Indira, i Darko, i Vaso, i Atko, i Loša, a dotle ćemo se voljeti.

Proljeće 1994. Čari je proveo u napornim treninzima. Nikad do tada nije toliko trčao i nikad s takvom lahkoćom sticao kondiciju. Znao je da ove godine počinje bosanskohercegovačko nogometno prvenstvo i tu je vidio svoju šansu, tu je vidio i trasu za put u Evropu. I igrao je Čari tog proljeća bolje nego ikad. Lepršala se plava kosa na nogometnim igralištima i divila se publika njegovim bravurama, a otac je s vjerom u sina ubjeđivao sebe u uspjeh. I djevojka je slušala o brilijantnim igrama svog mladića, radovala ju je ta činjenica, ali knjigu nije ispuštala iz ruke.Tušanj je tog dana bio spreman za spektakl, baš kao i Čari, vedar, osunčan, nasmijan i zelen. Znao je da će ga danas prvi put u životu gledati i Slađa pa je zbog toga želio ovu utakmicu više

83

nego ijednu drugu. Otpratio ju je na zapadnu tribinu, a potom požurio u svlačionicu. Još u mračnom hodniku poče skidati jaknu, ali ga trže glas:

- Ne moraš se svlačiti, ti i Zeko ste rezerve.Čari izbroja u sebi do deset, nasmija se i ponovo navuče jaknu. U tim trenucima djevojka je s nestrpljenjem čekala da na terenu zaleprša plava kosa, a da ona od sreće raste i raste. Mladić joj nježno spusti ruku na rame i ponudi:

- Idemo šetati gradom, bojim se da će ovdje biti dosadno.Djevojka ništa nije pitala, sve joj je bilo jasno i samo je primila mladićevu ruku.Sve češće odsustvo sa terena nagonila je u mladiću sumnju koja će postepeno prerasti u žalosnu činjenicu, da je iz njemu nepoznatih razloga pao u nemilost svog trenera. Bilo je to još jedno u nizu iznenađenja i razočarenja koja su ga sve više pritiskala.Bili su to trenuci kad razočarenje i bol ne odvode misao u prošlost, nego u budućnost, u Njemačku, obećanu zemlju ili u neku drugu zapadnu zemlju. Svi su tamo imali tetke, amidže, rođake i prijatelje, punca i punicu koji su im u najtežim trenucima slali pakete, marke i vize. Čovjek je u ratu najmanje ili vrlo rijetko čovjek i pokazivao je tu žalosnu istinu na svakom koraku. Jedan je čovjek dobio od rođaka farmerice i nezadovoljan vrstom i markom stavio ih na panj i sjekirom od njih napravio pantalonice govoreći:

- Zna on da sam ja uvijek nosio Levi's 501, a vidi šta mi šalje, sram ga bilo. Čari je uDeutchlandu imao dajdžu, posljednji vagon posljednjeg voza, nekakvu vrstu rezerve kad se iscrpe sve mogućnosti. Bio je Safer spreman učiniti sve da Čari izađe iz Bosne, da se skrasi negdje na zapadu i pokaže im kako se šutira lopta, bio je spreman cijelo ljeto raditi u Posavini i sav novac dati na sina, bio je spreman prodati kuću u Borovcu, samo da pomogne sinu, ali niti je u Posavini mogao zaraditi dovoljno niti je bilo ko mogao kupiti kuću kad ne može kupiti ni komad kruha. Stoga dajdža, mobitel i to je to. I zaista:

- Samo pasoš izganjajte, ostalo ću ja lahko, ništa se vi ne sikirajte, rekao je u slušalicuČariju i Tahiri.

- Zadnju si paru na mene dala i to sad kad se nema što jesti, hvala ti majko do neba,strostruko ću ti vratiti.

- Samo ti sinko davde izađi i usreći se jer kad imaš ti, imam i ja, kad si veseo ti vesela sam ija, govorila je Tahira plačući od sreće.Bili su to trenuci kad je Čari volio Bosnu u sebi, ali još više sebe izvan Bosne i bio je to njegov šaljiv odgovor na poznatu krilaticu koja se odnosila na ratne profitere za koje se u drugom dijelu govorilo da vole sebe u Bosni. Požurio je Čari da radosnu vijest saopći i svojoj djevojci koja je nizala desetke na fakultetu, i svojim prijateljima u kafiću. Atko mu obeća da će mu za rastanak udariti najbolju friščinu koju će pamtiti čaršija i o kojoj će se dugo pričati. Prođe ljeto, prođe i jesen 1994., a dajdža se ne javlja. Zaboravio, mislio je Čari, ili mu nije predočena prava slika o nama,..., a i ne može se to telefonom, trebalo bi napisati pismo, razgovor telefonom sputava misao i ne da joj da se razmaše, a papir prima sve. Tako je, napisat ću mu pismo, pa ako je dajdža dajdžom pomoći će i neće biti kasno ni krajem marta slijedeće godine. Safer se nađe u nezahvalnoj ulozi pismopisca. Ispočetka je zatuckivao, zapinjao odašiljajući selame i predočavajući zdravstveno stanje rodbine, a onda se raspištoljio i napisao okruglo četiri strane. Kratak siže pisma glasio bi: «Pomozi ako možeš, ako ne možeš, a ti javi, da znamo». Oko ove osovine vrtio se tekst cijelog pisma. Majka je odnijela pismo jednom čovjeku u Treštenicu koji ide u Njemačku i koji će ga lično uručiti.

- Poselami ga i reci, njivu ću dati za hiljadu maraka samo sina da spasim, tako mu reci. Sve

84

da je i deset njiva nudila za hiljadu maraka niko ne bi kupio, a Safer je pred svoje Borovčane iznio tog dana i takvu ponudu. Deset dunuma za hiljadu maraka, ali niko ni da se našali. Sve su misli bile usmjerene ka dajdži samo je on mogao pomoći. Ali uho uhu na jednom insanu nije nalik, a kamoli da ljudi između sebe budu isti, mislio je Safer. Ako je tamo nekome dajdža i valjao ne mora značiti da će i Čariju valjati njegov dajdža. Ko zna?

****

Mladiću se činilo nezamislivim da novu godinu proslavi sam. Učinio je to jednom 1990-te kada je bio u onoj armiji, u Lukavici. Ležao je tad poleđuške i gledao u krevet ponad svoje glave misleći na Amas koja je takođe trebala sama dočekati novu godinu i misliti na Čarija. Nije to učinila, kasnije će saznati. Ove godine, nakon što je sa Slađom 28.decembra obilježio trogodišnjicu veze, po drugi put je slavio novu godinu sam. Slađa je bila sa svojim roditeljima, a Čari sa svojim i tu laži nije bilo.Socijalistička je tradicija ostavila Banovićanima i neke lijepe adete, a jedan od njih, iako izgleda prilično zapadnjački bio je da cijela čaršija, tačno u ponoć na novu godinu, siđe u centar grada i da se kolektivno proslavi i čestita. Bio je to svojevrsni banovićki maskembal koji bi dolazio baš u trenucima kad većinom ljudskih postupaka upravlja alkohol, a čovjek je tada djetinje iskren. Tada je dozvoljeno da se čini mnogo toga što se običnim danima ne čini. Okuraženi mladić prilazio bi djevojci koja mu se sviđa, čestitao bi joj novu godinu i tako načinio prvi korak u osvajanju njene nesklonosti. Ako drugi korak ne bi uspio napraviti zadovoljio bi se i tim poljupcem jer o njemu je, koliko juče, mogao samo sanjati. Svi bi pjevali, vrištali od sreće i opijali se. Ljudi su se voljeli i niko nikoga nije pitao ko je i šta je, i odakle je. Mladići i djevojke lansirali bi te večeri modne kreacije koje će se nositi slijedeće godine. Prednjačili su studenti koji su dolazili iz različitih gradova bivše Jugoslavije. Tako su u banovićku modu stigle kaubojke, leviske, marame, meklaud – jakne, spitfajerke, gojzerice, vezani repići, rejbanke,... Ljudi su se zaista voljeli i što je interesantno skoro nikako se nisu tukli i niko ne pamti niti jednu novu godinu po tuči. Pješačko ostrvo u centru ispred nebodera bilo je u središtu vrtnje. Masa se talasala u pijanom zanosu, a pjesma se razlijegala od Mušića do stadiona i od Jezera do Radine. Čari je svake godine sa rajom izlazio na centar. Ove godine nije, ostao je ležati u svojoj sobi i dugo nije mogao da zaspi. Neki novi adeti su se rađali u Banovićima i Čari je Boga molio da oni ne požive. Naime, tačno u ponoć čaršijom su se počeli razlijegati rafali iz svakojakog naoružanja stvarajući zaglušujuću buku. Odjenom se prolomi detonacija nalik ispaljenoj minobacačkoj granati koju mladić nije mogao nikako locirati. Učini mu se prvo da dolazi odnekud sa Jezera, a onda opet sa Ekonomije, da bi zavšni taktovi tog nakaradnog zvuka odzvonili negdje u Sedmom sektoru. Dugo se mučio da zaspi, a kad je konačno uspio, sanjao je Slađu kako slavi novu godinu u društvu mladih udvarača, a njega nigdje nema da je opomene, da joj kaže kako je opijena i kako se s njom nešto čudno dešava. Prvog dana nove 1995. san je povjerio svojoj majci.

****

S čvrstim ubjeđenjem da će to što čini produkovati željene rezultate Čari je sa Kićom gazio ledenu prtinu na putu za Borovac, a potom stolariju prebacio do nakupaca.

- Lahko je tebi, govorio mu je Kićo, ti barem imaš tu stolariju i oca koji bi sve dao da tespasi.

85

Ovoj sugestivnoj rečenici nije trebao nastavak da bi Čari shvatio kako je njegovom prijatelju i kakav edžel njega pritiska, siroče koje je rano ostalo bez majke, a vrijedna momka kojeg je takav život naučio mnogo čemu. Otac kaže kako je Kićo izvrstan kuhar.

- Novac, pas mu mater, mislio je Čari, - pa može li se išta na ovom dunjaluku postići beznovca. Imam utisak da će vrijeme koje dolazi i postati vrijeme novca, vrijeme u kojem će se i ljubav komercijalizirati, vrijeme materijalizma i makijavelizma u kojem će ljudi čeličnim osmjesima gaziti preko leševa da bi se domogli novca. Neće ni tad, niti bilo kad, postaviti sebi pitanje moralnosti činova svojih jer kad bi postavili sebi takva pitanja, sigurno je, ne bi činili to što čine. Da, to je ona vječna istina o zapadnom materijalnom bogatstvu, i duhovnoj bijedi, i istočnom duhovnom bogatstvu i materijalnoj bijedi. Zapad nikad neće roditi Dostojevskog niti će Istok imati svog Rockefelera. A gdje smo tu mi? Pehhlivanimo između materijalne zapadnjačke bijede i istočnjačkog duhovnog bogatstva i zaista nismo nigdje prispjeli, pogotovo kad se zna da smo polijepo i orijentalni.Do sada smo prilično dobro balansirali u tom začaranom trokutu, ali bojim se da ćemo se, nakon rata, srozati u materijalno bogatstvo zapadnjačkog tipa. To još nije potpuni raskid sa duhovnim bogatstvom, ali je raskid, i tada ljudi postaju ljigavi beskičmenjaci, tada će se načelnik jedne provincije uvlačiti u guzicu svakom višem autoritetu ostavljajući tek dva prsta za cigaru, da ovog ne oprži. Bit će to ogavne scene. Tada će na površinu isplivati ljudi koji su tokom rata uspjeli «uloviti u mutnom», tada će se krčmiti državna imovina i kupovat će je budzašto lokalni i ini moćnici, koji nisu ni čuli, a kamoli čitali Shakespearea, Baudelairea, Čehova, ali koji će itekako dobro znati kako brzo i lahko steći orgomno bogatstvo, a mimoići zakon. Kako? Lahko, jer poslije svakog rata ili još bolje pri svakoj smjeni vlasti desi se jedna anarhična propuha u kojoj se i budući apologeti zakona do te mjere iskompritiraju i uhvate u šejtansko kolo da im nazad nema. Brzo i lahko stečeno bogatstvo suviše je sladak zalogaj da bi ga čovjek zamijenio gorčinom stavova, članova i paragrafa ovog ili onog zakona. Ovakvo stanje poslije rata finalizirat će nedorečenu ratnu diferencijaciju na ljude i neljude. Čovjek se jednostavno neće moći navići na toliko mnoštvo neljudi. Novac, novac, novac. Ljudi vam neće htjeti reći merhaba ako ne ocijene da će zbog toga dobiti novac. A gdje je tu ljubav? A gdje je tu moral? A gdje je tu ljudska solidarnost i dobrota? a gdje je tu dobri duh Bošnjaninov? A gdje je tu merhamet?. Jedan će čovjek zarađivati i po tri plaće, bit će u dva tri upravna odbora, obnašat će odgovorne političke dužnosti, zaposlit će brata, sestru, ženu, sina i sve će mu to biti normalno, i napravit će ogromnu vilu tu u gradu, da je svi vide, i uvalit će se u tuđi stan, i vozit će skupi auto, i dodijelit će sebi poslovni prostor i garažu i još jedan plac u gradu, i bit će mu to sve normalan produkt njegovih «ratnih zasluga». Ljudi su slijepi, i je li zaista moguće da će se ove moje projekcije ostvariti? Jasno je da hoće, odgovarao je Čari samom sebi, jer to se vidi već danas, a '94-ta je na izmaku, i ko zna koliko će rat još trajati. To je tako jer takvi ljudi ne vide mog jarana Kiću, jedinca u oca, oni ne vide ni Razema Prcu ni petericu njegove braće koji su na prvoj liniji fronta, ne vide ni mog jarana Fikru koji ima dvoje djece i petnaestogodišnje iskustvo sa biroa za zapošljavanje. Svi su oni njima isti. To što su svoje sinove sklonili ili u inozemstvo ili u logistiku, to je normalno. A rahmetli Niho i pokojni Goran – Koštro, zašto su oni poginuli, zagrljeni, u transu, sa imenom Bosne na usnama. Ne znam, nisam više sposoban razmišljati. Danas sam kritizer, a volio bi da to nisam i da umijem i mogu kritički iznijeti ono što valja u svemu tome i naporediti sa ovim naprijed pa šta pretegne. Sada, kako mi se čini sadašnjost i bliska budućnost Bosne nisu nimalo ružičasti i koliko vidim meni ovdje nije mjesto. Zato sad mislim da još uvijek nije kasno kliznuti

86

iz Bosne i neće biti kasno učiniti to i slijedeće 1995. Ne znam zaista šta treba da se desi da bih ubijedio sebe u suprotno, premda bih to intimno želio.

****

- Ja sam bo'me upratila, kaže Tima Muhamedovica, - kad mjesec okrene perca gor', uzrak,eto nama s božijom pomoći paketa.brojke na kalendaru ovoj sirotici, jednoj od hiljada takvih, ne znače ništa pa ona, nepogrešivom tačnošću, ravnajući se prema mjesecu, određuje tačan datum prispijeća paketa sa humanitarnom pomoći što ih je donirao Međunarodni komitet crvenog križa – krsta kao pomoć najugroženijoj kategoriji bosanskohercegovačkog stanovništva. Ali nisu samo penzioneri bili ugroženi. 1994.godine cijela je Bosna gladovala.Nekako u vrijeme kad ledenice počnu plakati i kad prvi kaćunci izbiju, ili kraće, nekako s proljeća '94-te, u atmosferi poboljšanih hrvatsko – bošnjačkih odnosa, kad otvorenim kopnenim koridorima pristižu prvi konvoji sa hranom, Jadrantrans iz Splita u organizaciji Merhameta i Caritasa (Kruh Sv. Ante) u svojim je kamionima dovezao osnovne životne namirnice za ovaj grad. Znalo se da nekakav magacin sa hranom postoji u Banovićima i to ondje kod Gumara, na pijaci, ali niko nije znao gdje se još skladišti humanitarna pomoć i kako je moguće da ona dospijeva u privatne trgovine i prodaje se po pasiju cijenu, 3 DM za kilogram. Taj novac, umjesto da kompenzira troškove konvoja kako je narodu prezentirano, sliva se u privatne džepove. To narod zna i zato traži brašno koje je namijenjeno njemu. Onaj ko prodaje humanitarnu robu, jasno je, ne želi sebi dobro jer će ga kad – tad stići suza dječija i uzdah gladne majke.Neorganizirana skupina ljudi, njih oko 20 spontano se okupila pred tim jedinim znanim magacinom i svi sa istim ciljem – naći hljeba za svoju djecu, gladnu i bosu. Cijeli dan iskali su hleba, hodali od vrata do vrata, od komande brigade preko Merhameta, Crvenog križa – krsta i polumjeseca i Humanitarnog komiteta do općine i izvršnog odbora i svugdje nailazili na mrzvoljne ljude koji su im mogli reći samo NE.Grupa od dvadesetak ljudi se stalno proširivala novopridošlim gladnim ljudima tako da je oko 14,00 sati neorganizirana skupina od oko 100 građana, kad je njen bijes kulminirao, provalila u mgacin. Raja nad kojom je različitim utjecajima izvršena pauperizacija počela je u transu iznositi iz magacina vreće brašna od po pedeset kilograma. Čak su i žene u dimijama, mršave, blijede i nenabrane nosile džakove teže od njih samih. Tridesetak vreća brašna je odneseno dok se pucnjevima u zrak iz revolvera nije oglasila konsolidirana vojna policija. Prekasno. Brašno su trebali uzeti ili svi ili niko. Dvije gladne žene ova je fiziološka potreba stavila u red buntovnih. Jedna je dograbila vreću brašna, a druga je ostala kratkih rukava sa veoma malim procentom nade da će joj ova prva dati kilogram. Pritisnuta teretom brašna dva čovjeka otrčašće usplahirena pedesetak metara dalje. Jedan od njih spusti vreću na mokru, netom uzhašanu zemlju, iza živice i brzo je zagrnu gurajući mokru zemlju nogom i rukama, naizmjenično. Drugi odnese svoj plijen desetak metara dalje u kanal pored jedne štale i u zemlju natopljenu kravljim urinom i izmetom ugura nogama svoju vreću brašna koja već bijaše natopljena kišom i snijegom što su izmiješani padali tog aprilskog dana. I jedan i drugi prekriše svoj plijen granjem koje kao da je pripremljeno čekalo tu samo takvu priliku. Po gradu je kružila priča kako su Banovići, zahvaljujući ovoj otimačini hrane i raznim zakulisnim špekulacijama, ponovo kažnjeni od UNHCR-a i da će slijedećih osam mjeseci primati znatno manje humanitarne pomoći. Uzme li se u obzir da je ovo industrijski gradić u kome je eksplaotacija uglja (kako je eksploatacija ružna riječ, pa makar da je

87

i ugalj u pitanju) uništila ionako male poljoprivredne površine, onda se ne treba čuditi kad neko umre od gladi ili neko ubije nekoga za koru kruha.Fizičko i moralno posrnuće, a zašto ne reći i umiranje Banovića se nastavlja.Dokle?

****

Popunio je zahtjeve za pasoš, ljubomorno ih stisnuo ispod pazuha i zaputio se kod ovog dajdže u Banovićima misleći o nepoznatom peronu negdje u dalekom Dortmundu gdje silazi sa djevojkom, a onaj ga dajdža u Njemačkoj čeka raširenih ruku. Sanjao je tu scenu i činila mu se odveć lijepom da bi se ikada ostvarila. Dajdža je primio zahtjeve prvi put vidjevši to dijete i ne rekavši ništa, nekako hladno, bez obećanja, ali tako da u Čariju još tinja nada. Požurio je da o svemu pozna Slađu.Ako se dvoje zaljubljenih ne viđaju redovno u dogovoreno vrijeme i na dogovorenom mjestu, pa makar to bilo i usred ovakve ratne vjetrometrine, onda se oni svjesno udaljavaju iz srca u čežnju, iz čežnje u mučninu rastanka. Jedno od njih dvoje iz nekog razloga prouzroči rastanak, ostalo je doljevanje ulja na vatru i onda se samo postavlja pitanje kada će doći do tog mučnog rastanka, kada će napukla tikva prsnuti.Suviše bi romantično bilo pomisliti kako bi Slađa ostavila Čarija samo zato što joj je jednom rekao: «Ostavio bih te samo ako vidim da si pošla s drugim...» Ali sve rjeđi sastanci govorili su da se njih dvoje zaista udaljavaju. Činili su to bez izgrađene svijesti o posljedicama, a čvrste niti što su ih do juče neraskidivo vezale danas, s nevjerovatnom lahkoćom, popuštaju, neobjašnjivo.Parnog i pazarnog dana, u subotu 4.februara koji se ove godine poklapao sa četvrtim danom ramazana, kada se za jednu Njemačku marku moglo kupiti šest kupovnih ili pet domaćih jaja, kada je sarajevska Drina konačno spala na jednu marku Čari je trebao proslaviti svoj dvadeset i peti rođendan, Slađa ga je makar trebala nazvati i čestitati mu.U Čarijevu nepokolebljivost i zacementiranu vjeru u ljubav bez međe odjednom se uselila sumnja i on je počeo razmišljati glavom skeptika. To nije bila ljubomora, ne, ljubomora je bez pokrića, najčešće i produkt je slijepe ljubavi, a ovdje se po prvi put javlja sumnja nalik iznenandnom zahlađenju koje je s kišom od julske žege donijelo temperaturnu amplitudu od petnaestak stepeni pa pogađa i životinje, a kamoli jedno takvo krhko biće poput Čarija. Poznat mu je taj osjećaj, napuštenog, odbačenog suvišnog čovjeka, susretao se s njim u ruskim romanima karaktera, a u vlastitom ga je iskustvu takođe nekoliko puta pretrpio. Zaklinjao se u nju, bila mu je zvijezda vodilja, a sad? Šta joj je falilo da me nazove i čestita mi rođendan: - Halo, ćao, Slađa je, gdje si ba Čari, sretan ti rođendan, i eto, to je to, ništa posebno, jednostavno, ja bih to učinio njoj. Suviše mali napor, a puno vrijedi. Možda je previše privržena ocu i sestri, nastavljao je misao, a i majka joj je kod brata u Bačkoj Palanci, možda je imala puno ispita u januarskom roku. Uzaludno je Čari pokušavao opravdati Slađu i do pravog odgovora nije uspijevao doći niti pojačanom dozom samokritičnosti: - Ma i ja sam papak, cijeli mi život protiče u traganju za vlasitim identitetom. Tamo gdje su mi širom otvorena vrata meni se ne ide, a tamo gdje se meni ide ne može se nikako proći. Pehlivaneći nad tim konfliktom niti ću realizirati objektivnu mogućnost, niti ću ostvariti san. Da, to se još zove i neodlučnost. Nerado je zovem tako jer ja znam šta hoću i šta želim, ali mi splet blentavih okolnosti ne da da uradim to što želim i hoću. Oblak sazdan od mješavine tuge, rezigniranosti, neodlučnosti, skepse plovio je nad njegovom glavom i pratio ga dok je izlazio iz Zvjezdare. Nizale su se potom romatičarske slike produkovane mladenačkim zanosom u kome se

88

asfalt pretvara u ružičnjake, a sivi beton u travnjake. Bliska i lijepa prošlost udaljavala se i bivala sve ljepša i bistrija, a budućnost ga maglovita pritiskala čineći ga čovjekom bez sadašnjosti. Poželi na trenutak da vrijeme stane, da zapali cigaru i zrelo razmisli, ali virjeme nije stajalo, gutalo je dane i sedmice halapljivošću žderonje i satiralo slabe i nemoćne.

- Hej, pa to si ti, izleti iz njega nesvjesno i nekotrolirano. Malo je nedostajalo da se sudare.Crna draga kosa izašla je iz autobusa i stala pred njim i u jednom trenutku kao da je htjela da prođe kao da ga ne vidi, a nije imala kud, jer ga nije mogla ne vidjeti. U dvije sekunde smjestila se vječnost. Za dvije sekunde srce je uspjelo dviljački zahlupati i odjednom stati, za dvije sekunde dlanovi su se oznojili i ohladili, za dvije sekunde koljena su iz klimave drhtavosti stala na asfalt ukopana i granitno čvrsta. Kako je vrijeme relativno. Evo ga stalo je i pruža mi priliku da produžim prošlost i učinim je i dalje lijepom tako da budućnost, a ona nije ništa drugo nego prošlost koja će doći, učinim sigurnom i izvjesnom. Više ništa nije bilo bitno, ni pasoš, ni amdiže, ni dajdže, ni linija, ni Bosna, niko, važno je da Slađa ne potvrdi ono čega se pribojavao. Kretnjom iskompromitiranog pravnika nevješto je skrivala pogled kao da nije imala hrabrosti usmjeriti ga u Čarijeve nebeski modre oči.Indikativno je bilo takvo njezino ponašanje do te mjere da nije ni morala reći to što je s teškom mukom prevalila preko jezika:

- Nemamo mi šanse u ovom svijetu i vremenu.Rekavši to prođe pored mladića, ispočetka klimavim i nesigurnim, a potom čvrstim i sve odlučnijim korakom.Nesiguran, a potom sve čvršći i odlučniji korak vodio je i Čarija spletom misli najprije u kafiće, potom na nogometno igralište, pa opet preko kafića do spoznaje, do otrežnjenja. Misao ga je opsijedala. Ako me je Slađa izdala, onda ja na ovom svijetu nemam što tražiti jer bila mi je posljednje utočište, posljednja i jedina satisfakcija, potporni zid nestabilnoj vjeri u budućnost. Ranija mučna dilema – otići iz Bosne i tamo negdje misliti na nju, a biti bez nje, potisnuta je novom i još gorom – ostati u Bosni, a ne biti sa Slađom. Ni jedna ni druga situacija nisu dobre, a zajednička im je samo uporna i konstantna misao na Slađu. Riječi: «Nemamo mi šansi u ovom svijetu i vremenu», ošinule su ga poput malja i vrtile se oko glave kao šejtansko kolo. A u kojem onda svijetu i u kojem vremenu su to naše šanse? pitao se mladić po ko zna koji put. Izolirani i sami, kako smo maštali, nećemo nikad živjeti, to je više i na filmovima postalo otrcano. Gledao sam i čitao sam, čovjek se vrlo brzo u tim situacijama zasiti reljefa tijela, svakog pregiba i izbočine. Sve i da bih mogao da biram ne bih sa najdražom otišao u oblake ili na zvijezde, neko egzostično otočje i tome slično. Ali, pošto nemamo izbora ili imamo vrlo malo izbora, nama je živjeti u ovom gradu, u ovoj državi i na ovoj kugli dunjalučkoj. Mi ti nismo ništa izabrali, sve nam je to dato i mi smo uzeli, uzeli smo i, kako reče Meša, najčudnije je što smo to moranje pretvorili u ljubav. Ovo je ratno vrijeme, došapnu mu podsvijest i vaši se narodi ne vole, štaviše, tuku se, eto to je to. Ma pusti, odmahnu Čari rukom. Jeste, jeste, ti i Slađa trebate mirnu Bosnu, onakvu kakvu ste imali prije rata u kojoj je ljubav bila sobodan izbor. Osluhnu Čari što mu šapnu podsvijest i zamisli se. Mirna Bosna kažeš, to je to. Pa zašto se drugo bore svi ljiljani nego za mirnu Bosnu koje će biti u dovoljnim količinama i za jedne, i za druge, i za teće, i za desete, za sve. Bore se za Bosnu, lijepu, gizdavu, divlju, punu šume, kaskada, serpentina, punu sebe. Volim, volim ovu Bosnu, prizna naizad samom sebi, volim je vraški nekom nedefiniranom ljubavlju koja je jača od potrebe i od želje, i od mogućnosti. Mislio je to i prevrtao u rukama plavi pasoš. Zapade mu za oko broj BH 595176 i upita samog sebe – nije li već ovoliko ljudi uzelo pasoš i napustilo Bosnu. Pa ko ostade da je brani? Raja! Sjeti se kako ga majka zagrli i plačući reče:

89

«Samo izađi i spasi se dragi sine!», a on joj odgovori, «sve ću ti vratiti majko jer toliko si mi u životu dobra bila». Sjeti se kako je u tom trenutku i golub zazviždao krilima sa prozorskog praga i vinuo se uvis kao da želi prenijeti nekome to što je čuo. Sve je to bilo koliko juče, a evo danas sam tužan i razočaran. Sjeti se kako mu je i Kićo signalizirao: «Vidjeli su je sa nekim mladićem u vrlo prisnom kontaktu iz kog se da zaključiti da joj on sigurno nije sestrić npr.» Sjeti se kako je u teki jednog mrtvozornika vidio spisak poginulih Banovićana u dosadašnjem toku rata i kako je slučajno otvorio stranu na kojoj je iznad imena poginulih pisalo: «Nastavak sa treće strane». Znači ima ih još, a mrtvozornik je pogrešno procijenio koliko bi žrtava moglo biti pa je bio predvidio samo tri stranice. Život je smješten na bašlucima u crtici između dva datuma, ostaje gomila zemlje pokapane suzama. Šta to oni vole Bosnu više od mene? Imaju i oni svoje snove, svoje djevojke, supruge, sinove i kćeri, očeve i majke, i oni su iz Bosne, i oni se bore za ovaj komadić mira, i ginu za njega. Da, ali tu misao zastade, imaju sve to, ali nemaju Slađu. Ali kojom snagom argumenata ja mogu naporediti ljubav prema jednoj djevojci i ljubav oca prema svojem djetetu kojeg su jutros donijeli na bašču ukočenog, pokrivenog zastavom sa ljiljanima, sa usnama razvučenim u osmijeh, osmijeh upućen slobodi, ahiretu, ocu, domovini, Bogu? Čariju je zujalo u glavi. Da mi je briga jednog djeteta, da mi je svu brigu stjerati u to hoće li moj prijatelj reći mom ocu da smo krali komšijine trešnje, da mi je svu brigu stjerati u to hoće li riba povući mamac ili ne, hoće li sutra biti lijepo vrijeme ili će padati kiša.Hoće li me se barem sjećati, upita se mladić a da i nije bio svjestan kako je ovim pitanjem stavio potpis ispod rastanka sa Slađom. Ja sam nju arhivirao u nezaborav i ostat će tamo dok ne doživim totalnu amneziju ili, ovako ili onako odem sa ovog dunjaluka. Proljeće 1995. Čari je proveo u kondicionim pripremama sa ekipom Budućnosti na Zlači, u obilasku raje, Kiće, Sanele, Zeke, u češćim izlascima u kafiće gdje je pojačanom dozom alkohola gubio stečenu kondiciju i ubijao u sebi tugu. Zbog Slađe.

****

Četvrtak je, trideseti razaman 1415.godine po hidžri, ili drugi mart, ili drugi ožujak 1995., a sutra je veliki muslimanski praznik Bajram. Ovaj Bajram označit će još jedan povratak bošnjačkom iskonu, svojoj suštini i sebi. Bošnjaci će se safati u džamijama i postiti ramazane kao nikad ranije. Dokoni ljudi, komunisti i pripadnici nebošnjačkog naroda u Banovićima uzaludno će tragati za motivima tog «vjerskog fanatizma» nagađajući i tendenciozno tumačeći i svest će «knjigu na dva slova» ili su zaista bogobojazni ili poste zato što ionako nemaju šta jesti.Uobičajenim vojničkim ceremonijalom koji je uvijek i iznova bio repriza suza, bola, očaja i šabloniziranih nekrologa u kojima se uglavnom mijenjaju samo imena i koje čitaju ljudi bez imalo čitačkih afiniteta, prvog će dana Bajrama na ahiret biti ispraćen Atif, rođen 1967. u Banovićima. Studirao je u Sarajevu i poginuo kao pripadnik 101. motorizovane brigade Prvog korpusa na Nišićkoj visoravni. Bio je inžinjerac. Njegov oproštajni govor iskočio je izvan šablona. Da bi prisustvovao dženazi Hajrudin je morao naći zamjenu. Safer, pomislio je tada, okrenuo telefon i za kratko vrijeme Safer je sjedio na mjestu dežurnog u komandi brigade i pažljivo posmatrao enetrijer. Na velikoj karti koja je pokrila cijeli zid iza leđa dežurnog iscrtani su položaji na liniji razdvajanja. U kutu do karte, a uz prozor na starom pokvarenom ormaru stajao je televizor. Pogled stade na risiveru. Imaju i satelitsku antenu. Zatim odletje duž prozora, kratko se zadrža u staklima vitrinica poredanih na suprotnom zidu u kojima su se nalazili uzorci minerala i neki prašnjavi pehari i nastavi desnim bočnim zidom na kojem su načelnici redova

90

potavili svoje karte prekrivene pausom, da bi na rubovima karte od koje je i krenuo zatvorio krug. Od tog mu se pogleda malo zavrti u glavi i on napravi još dva kruga zatvorenih očiju ne bi li sve došlo na svoje mjesto. Samo središte pogoleme prostorije zauzimali su obični kancelarijski stolovi složeni tako da imaju funkciju jednog velikog konferencijskog stola postavljenog tako da sa glavnim stolom dežurnog operativnog čini jedno veliko «T». Na stolu dežurnog operativnog nalazio se telefaks koji poodavno vrši samo funkciju telefona i poljski telefon na čijem su boku seletejpom vezane baterije. Tih će dana vojnici retroaktivno dobiti plaću u iznosu od 17 DM za period januar - avgust 1994. Imao je Safer sreće što je baš tog dana bio dežurni jer će se sutradan svašta događati i dežurni će imati vruće linije kada vozućki Srbi artiljerijskim projektilima zapale četiri cisterne u Ribnici i kad na sličan način izazovu šumski požar na Kršu. Kad se Hajrudin vrati sa bratom sa dženaze Safer će po ko zna koji put napraviti istu grešku izvodeći induktivne zaključke. Braća Bećirović se pojaviše sa polovkom konjaka i jednim vješalom dimljene govedine. Safer se osmjehnu bivšem direktoru koji ga, čudeći se, upita: «Otkud ti ovdje?»

- Pa ima evo, pedesetak dana, odgovori Safer zadržavajući pljuvačku koju je izazvaopogled na čašicu ljute i sitno i tanko rezanu pečenicu. Pravo domaće suho meso draškalo je Saferove nosnice do te mjere da nije ni znao šta razgovara sa svojim bivšim direktorom.

- De, popijte, nutkao je Hajro razvlačeći vokale kao da ovu dvojicu želi pomiriti u svađi iuopće Hajro je bio čovjek koje je malo ko mogao poželjeti za sagovornika jer artikulacija jedne proste misli njegove traje toliko da se u nju može smjestiti, u najmanju ruku Hasanaginica. Ali, Hajro je zato bio dobar slušalac i umijo je tanko i ukusno izrezati suhovinu. Čašica ljute i meze uvijek su u Bosni išli pod ruku i Safer se nije mogao oduprijeti šejtanu. Tokom svih godina rata ovako nešto Safer je mogao samo sanjati. Pogleda ispod oka Hajru, pa Hasana i bi mu drago što ni sa jednim ne ukrsti pogled jer su se obojica već bili zabavili onim što je servirano. Uze i Safer čašicu i raspolovi joj sadržaj u jednom cugu, a drugom rukom uze tanko isječen komad suhog mesa na kojem su se u poprečnom presjeku bakarne boje ocrtavali mišići neke bosanske kravice. Požilav bi taj komad mesa, ali slan i ukusan, pa ga je Safer premetao u ustima cijedeći mu dušu i nastojeći da produži užitak.

- Pij, pij, zamezi, hajd' živio, nutako je Hajro, a Safer se poput parnjače zahuktavao, sve ječešće posezao za čašicom i sve češće mezio tako da mu se uši brzo ugrijaše, a ona pijanska vedrina ozari lice. Pričali su i o Čariju, o ratu, firmi, politici, rasporedu snaga na terenu, vojnoj intervenciji NATO-snaga. U jednom trenutku kad se flaša ispraznila, a razgovor obećavao razmimoilaženje mišljenja Safer se strateški povukao zahvaljujući se na sijelu. Na putu ka kući prisjeti se Hajrinih riječi: «Ma, sa Čarijem je sad lako igrati, on kao da je izgubio volju za fudbalom». Ima tu nekog đavola, pomislilo je tada. A đavola je bilo i tu i tada, i u njemu, i oko njega, i uvijek ga je bilo, i uvijek će ga biti. Imat će kad Safer raspraviti sam sa sobom zašto je baš te mubarek noći morao popiti, te noći kad melek ispunjava želje ljudi, a ljudi, eto ne nude svoje želje meleku nego ispunjavaju želje šejtana.

****

Sve više i sve češće Čari se tješio alkoholom misleći da će tako izliječiti tugu za djevojkom, a ustvari trovao je sebe. Novac prikupljen od prodaje dijelova kuće u Borovcu za odlazak u inostranstvo polahko je nestajao, a drugovi su mu govorili isto kao i otac: - Okani se bolan Čari flaše i idi, idi ganjaj loptu, ona ti može samo valjat'. Oni što su ga manje znali

91

iskorištavali su njegovu ljubavnu i životnu mat – poziciju i govorili: - De ba zovni Čarija, pun je love k'o brod, a raja je sve časti. Čari je znao da ga voda, kahva ili sok niti hoće niti mogu utješiti kao rakija, a na nogomet tada nije ni pomišljao. Osjećao je da se cijeli klub na čelu sa trenerom Kalesićem urotio protiv njega i da ga svi mrze. Zaboravio je tad bio ono zlatno pravilo po kome za svaki neuspjeh u životu čovjek treba kriviti samo i isključivo sebe. No do otrežnjenja nije došlo. Mislio je kako ga svi mrze i onog dana kada je, popivši kod Kiće nekoliko ljutih «naštesrce» krenuo na stadion da igra za svoj klub protiv Zenice. Prije početka utakmice razmijenio je sa trenerom nekoliko oštrih pogleda i sporazumjeli su se više nego dobro. Trener je tada, vidjevši da je Čari pijan, pomislio: - E nećeš mi takav igrati jarane, a Čari je u njegovim očima pročitao ovu misao u izvorniku i pomislio: - Pa ja, k'o da ja ne znam da ti samo mene mrziš. Svijet se okrenuo protiv mene, pa još jedan, i to Kale, manje – više. Zato sam i pijan.Ušao je u igru u drugom poluvremenu i doživio najgore poluvrijeme u svom životu. Čovjek koji je znao sa loptom i kojeg je lopta voljela i htjela, doživio je u najboljim godinama sudbinu nezasitog matorog nogometaša koji nije znao kad je trebao okačiti «kopačke o klin», lopta mu je bježala, nije ga slušala, klizila mu je ispod noge, a protivnički igrači su šetali pored njega. Bio je gladan i trebale su samo dvije ljute da ga do te mjere dekoncentriraju da tokom utakmice misli na Slađu, Amas, rat, Kiću, Borovac...Kada je Budućnost otišla na uzvratnu utakmicu u Zenicu, bez njega, rekao je tada:

- Ovo je definicija urote. Nakon toga prestao je ići na treninge i sve češće se mogao vidjetikako igra mali nogomet u dvorani. Trener Kalesić je nagovarao Safera, a ovaj doslovno prenosio njegove riječi Čariju:

- Vrati se bolan u ekipu, ne ostavljaj raju i igru, lopta ti u ovom belaju može glavu sačuvati.Momak je šutio i oborene glave gledao u tepih pod nogama, a riječi što ih je otac izgovarao nisu registrirane jer ih je Čari već davno apsorbirao pa su mu se ovaj put činile dosadnim. Čak ni u sferama slutnje Safer nije mogao pronaći ono što se vrzmalo mladićevim mislima.Imao je šta Safer reći tom prilikom, ali nije, mislio je kako je najbolje odšutjeti. Ko zna šta se sve vrzma u mladićevoj glavi i moguće je, mislio je otac, da prije ili kasnije povuče potez koji će me impresionirati ili od kojeg će me glava zaboljeti. U srijedu devetnaestog aprila Tahira je poranila da pripravi doručak i iznenadila se kad je vidjela da je upaljeno svjetlo u Čarijevoj sobi. Prišla je misleći da je svunoć gorjelo:

- A, budan si, trznu se majka vidjevši sina kako nešto čita.- De mi stavi doručak, idem u Tuzlu na ispit, reče mladić ne skidajući pogled sa knjige.

Majka se povuče polahko, pritvori vrata i uđe u kuhinju spremati jedan od najslađih doručaka. Srce joj je lupalo u glavi, u vratu, rukama, nogam, svugdje. Zahvaljivala se Allahu dž.š. što se sin knjige sjetio i nisu je ni najmanje interesirali motivi koji su ga nagnali na taj čin, bitan je čin, a on je lijep, vraški lijep. Tvoje dijete je samo uzelo knjigu da čita, ima li veće sreće za roditelje. Majka je uvijek navijala za knjigu više nego za loptu. Mogu ti bolan nogu slomiti, ti tvoji loptaši, pa ostade invalid cijelog života, govorila mu je često nadajući se da će dijete poslušati njen savjet i latiti se knjige. A mladić je radio po vlastitoj savjesti i malo je ko mogao predvidjeti njegove poteze, čak se i on sam često čudio nekim svojim naglim i tvrdoglavim reakcijama koje su mogle promijeniti sud o njemu za 180 stepeni. Ali bilo bi to vađenje iz konteksta, a to pravi kritičari nikad ne rade.

- Hajde sine, jedi dok je toplo.Dok su to jutro sretni išli na posao Safer je čudeći se pitao ženu, bez namjere da mu ona odgovori:

92

- A šta mu bi da se odluči na ispit izaći? Neka on izađe na ispit, govorio je Safer sada višesebi nego Tahiri. Ispite polažu oni koji izlaze, jest da sam ja na političku ekonomiju u Novom Sadu tri puta izlazio i nikad je nisam položio, a učio sam, a on će izaći, a vrlo je malo ili skoro nikako učio. Nek' proba, drugi put će više znati, a treći put će vjerovatno položiti.A mladić je probao tog dana, prvi put i muško, položio je, a da nije spaćno ni otvorio knjigu. Jedino je, pojasnio je kasnije roditeljima imao problem sa slikom na indeksu kojeg je tokom rata propustio kroz zube miš. Krivicu je prebacio na sestrića Edisa i profesor je to uvažio. Mladić je zadovoljan mahao indeksom pokazujući šesticu i smiješeći se:

- Možeš mislit' profesor mi je ponudio i mogućnost da zaradim veću ocjenu, kao da dođemdrugi put, a ja sam mu rekao da drugi put možda neće ni biti pa neka on nju svakako upiše.

- E moj sine, davno bi fi fakultet završio samo da si htio učiti, proplaka majka grleći dijete.- Samo si nešto zaboravila, nasmiješi se mladić. Majka nije čula sinovljev odgovor jer se

sva sretna već bila zaputila prema kuhinji, a otac je čuo i dobro je znao šta je to sin htio da kaže.- Je li istina, skrenu mladić sa teme, da je poginuo sin Mirse trgovca?- Ha eto, izgleda da jest, i ja sam nešto načuo danas na poslu. Raja gine i ovako i onako.

Teško njegovom ocu i materi, eto.- Ja, ne daj Bože nikome, momak je imao samo osamnaest godina.- Čujem da je na Bradinju poginuo i Pele, Alija Pirić, onaj simpatični rudar iz Girivica, šta

ćeš, bio ti u rovu, u elitnoj jedinici, u radnom vodu civilne zaštite, na ulici, u skloništu, bilo gdje, nigdje nisi siguran. Bez obaveze da ga iko čuje Safer je nastavio glasno razmišljanje. Eto prije sto godina u Sarajevu je proradio električni tramvaj, prije nego u Beču, Londonu ili Parizu, tako bar kažu, prije su ovdje stigla kupatila i prije se na ovim prostorima jelo viljuškom i nožem nego na Zapadu, a mi se eto koljemo, a oni gledaju. Pa i mi smo Evropa, kulturan i pametan svijet i što nam sve ovo treba, Bog nas na hajr okren'o? I ovdje se nose mini suknje i leviske i ne znam samo zašto CNN forsira snimke nena u dimijama što skupljaju drva. Bojim se da ni to nije slučajno. Sin je pažljivo slušao očevo izlaganje koje je makar u podsvijesti imalo edukativnu svrhu, ali je odmahnuo rukom sa značenjem «naslušao sam se ja tih i takvih priča i ko zna koliko ću ih još puta čuti»:

- Nego, možeš li mi pozajmiti svoju kamp – opremu da sutra odem s rajom slaviti Prvi majna Mačkovac.

- Moraš sine pod hitno napustiti Bosnu, čujem sad će ponovo mobilizacija dal' zbog togašto su redovi prorijeđeni ili se sprema neka nova, veća ofanziva bosanske Armije, ne znam, uostalom to je svejedno, opet će te dići, vidjet ćeš.

- Hoćeš li ti meni dati kamp – opremu ili nećeš?- Što da ne!- Znači, idem sutra na Mačkovac s tvojom opremom.- U redu je, dogovorili smo se, nego ti se ponašaš kao da o izlasku iz Bosne više i ne

razmišljaš, šta se to događa?- Ma kakav izlazak, nikud ja bez para i garantnog ne idem, kao neka fukara.

Dok je sa Atkom igrao šah na Mačkovcu, dok je slaveći Prvi maj pjevušio s društvom uz gitaru i piće, uselila mu se odnekud u misao Slađa i ona slika sa Breštice kada mu školski drug uručuje mobilizacijski poziv, on se pozdravlja sa Slađom i odlazi mjesečevim reljefima kipe, pritisnut suncem što prži, bolom što razdire grudi i ljutinom koja se ne da ni s čim naporediti.

- Donio sam ti poziv Čari, reče isti onaj glas sa Breštice, a Čari se trznu iz razmišljanja.

93

Pored njega je stajalo isto ono uniformirano lice njegovog školskog druga koje mu je onomad uručilo poziv. Premda je znao da se ovaj šali mladić je ipak bio ljut na njega:

- Polahko, polahko jarane, i rat će se jednog dana završiti.

****

Bajramska se halva pekla tih dana i mirisom ispunjavala domove i duše Bošnjaka. Njen je miris dopirao i do svijesti usnulog Čarija koji je sinoć ostavio na prozor tubok bajramske poslastice s namjerom da je jutros kuša ptičica sa breze. Znao je Čari da će sebi na taj način priskrbiti komadić sevapa i nafake.

- Sine, hoćeš li s nama kahvu popiti? izgovori mama pitanje što više moli.- Naravno da hoću. Bajrambaroćosom vam, reče mladić i ne sačekavši odgovor Allah

razosom nastavi, - de mi hljeba ti malo halve, nije svaki dan bajram, a bogami ni bajramski turnir.- Halva je na stolu sine, čeka te.- Prošle sam godine Slađu častio bajramskom halvom, reče sin čeznutljivo.

Dani su prolazili strelovitom brzinom i dobro je što je tako jer je rat. Znao je to mladić pa stoga nije štedio vrijeme, ali nije dobro što u tom vremenu nije štedio ni sebe. Da to nužno ide jedno s drugim mogao se osvjedočiti u srijedu, sedamnaestog maja, naveče kada se iz grada vratio kući. Lica njegovih roditelja poprimila su onaj zabrinjavajući izraz što ga je svaki put ispraćao u onim dramatičnim trenucima odlaska na liniju i u zatvor i povratka s linije i iz zatovra.

- Šta je, upitao ih je tada, - kao da su vam sve lađe potonule, razvedrite se malo, šta je bilo,jel' to Sarajevo palo?

- Nije sine, progovori otac prvi, maloprije nam vojni policajac, pri izgovoru ove riječi Safernabra obrve i pomjeri pogled sa stola ka televizoru na kome je još trajao dnevnik, a onda mu oči nesvjesno poletješe ka užutjelom regalu gdje se nalazio papir, - nije, nego eno, uzmi pa sam vidi. Kažu danas u gradu da je pokrenuta velika akcija mobilizacije onih takozvanih nedodirljivih, babinih sinova.

- Pa šta se sikiraš, ja nisam nedodirljivi, ja sam itekako dirnut, reče sin prevrćući papir, idodade, - dobro je, sutra je smjena, osamnaesti, jel' tako, a u nedjelju idu moji.Atmosfera u kući je bila mučna, sinu je bilo svejedno, otac od nervoze i ljutine nije mogao smiriti pogled na jednom mjestu, a majka je plakala.

- Aja bo'me, neće to tako lahko ići, sutra idem u sekretarijat da vidim šta se može uraditi.Bio si u rovu godinu dana, a ja dvije i to je od nas sasvim dovoljno, koliko li je samo onih što nisu bili ni dana. Vozač si svih kategorija i to ti je onaj, kako se zove, VES, pa ako će te i angažirati, neka to bude po VES-u. Od silne rastresenosti otac nije bio siguran da li je sve ovo rekao sinu li je samo mislio reći.

- Treba odmah ujutro otići dok se Čari nije prijavio gore, reče žena kao da je znala šta se tovrzma Saferovim mislima.Iz Safera progovori bijes koji se razumom nije dao obuzdati: - Dvije godine sam na liniji i za te dvije godine nagledao sam se svašta, dovoljno za cijeli život, a najviše sirotinje. Ako se ovaj rat ikada završi, a završit će se jednog dana, ljudski bi bilo pogledati gdje biše oni što zastavama mahaše, gdje su se sklonili majčin sine, ja ih gore nisam vidio. U pozadini, u logistici, kako to sad zamotano sve ne zovu eskivažu s linije, eto gdje su. Vidio sam na liniji čovjeka u podrezanim rudarkama, vezanim žicom, iz Pribitkovića je, komandir voda, u pocijepanom radnom odijelu, u prljavom ćuraku i da nije imao pušku pomislio bih da je čoban, a ovi po gradu paradiraju u

94

maksirnim uniformama i škriputavim čizmamama i šta će im maskirno odijelo u gradu, od koga se to oni maskiraju. Bože, gdje si? A i taj pasoš, pas mu mater, ima sto dana kako ga je dobio, al' ne možeš maknuti. Nema se dovoljno para, a i to prokleto garantno pismo.Nego sine, ako ja sutra ništa ne napravim, traži se u Prvi bataljon, linija je sigurnija, a i dobar sam sa njihovim komandantom, možda sredimo da ne budeš u rovu.Sin ode rano na spavanje te večeri, šutke i sa osmjehom, dok su se otac i majka dugo prevrtali u krevetu u očajnom pokušaju da zaspe. Otac je tokom noći i priskrbio malo sna, doduše košmarnog, ali ipak sna, kakvog – takvog, a majka je svu noć ležala otvorenih očiju uprtih u plafon, u beznađe, u vlasitu nemoć.Ujutro se Safer vratio kući potišten. Nije ni primjetio da je kišica prestala padati. Slika što ga je čekala u stanu stegla ga je za grlo i počela gušiti poput nepravde, sin sjedi i jede, a majka ga nutka i plače. Sjedne i on naspram sina i gleda ga, htio bi reći nešto, ali ne može. Steglo ga je u grlu, u grudima, razoružan je i zanijemio.

- Šta ima? Upita sin nehajno, nekako reda radi da razbije mučninu, da kaže da nije sve takocrno, da i druge majke i očevi šalju svoju djecu na front pa ne dramatiziraju to toliko.

- Ne htjede ti poziv ni pogledati, izgovori otac riječima što raskomodane izlaze iz pluća isrca, iz dubine uvrijeđenog i poniženog čovjeka.Sin ustade iza sofre, lijevom rukom dodirnu očevo desno rame i reče: - Nemoj se više nikome obraćati, ne moli više nikoga, bit će ono što je suđeno i od toga se ne može pobjeći. Uputi im sin još jedan osmijeh i ode u kupatilo da se obrije i namiriše i s pozivom u komandu javi.

- Kuda ćeš sada? ote se ženi pitanje.- Ostalo mi je još da u komandu odem i personalca zamolim da ga uputi u Prvi bataljon, a

imam gore i jarana Ćazima, pa jeda Boga.Išao je poznatim putem ka komandi brigade, a svaki mu je slijedeći korak bivao sve teži i teži. Opet će ga sačekati ona ista kapija, možda i onaj isti policajac, ona zlokobna i prijeteća fasada zgrade, baš kao onda kad je sin bio u zatvoru. Uđe kod personalca i zateče situaciju kao u sudnici, oni presuđuju kolonama novomobiliziranih ljudi i raspoređuju ih po bataljonima shodno naredbi komandanta i zahtjevima jedinica. Najviše i najčešće se spominje četvrti bataljon i Bradinj. Sačeka Safer dok stranka izađe, a onda se obrati Fahri, Kemi i Ziji istovremeno:

- Ako će već na liniju, neka ide u prvi bataljon, molim vas. Glavni personalac Fahroodmjeri Safera, a onda izreče glasnu misao:

- Vidjet ćemo šta možemo, tu zastade zapali jednu Drinu i duboko udahnu dim, pa potomnastavi, - trebat će nam takvi mladići kao što je Čari i sutra u miru, mora za njega biti mjesta i van linije, a ja ću gledati da porazgovaram i sa komandantom. Djelovao je ovaj čovjek Saferu ozbiljno i uvjerljivo, ali se ipak plašio da njegov autoritet nije dovoljan da bi utjecao na komandantovu odluku. Udalji se Safer uljudno i ode sprat niže kod svog dobrog druga Ćazima.

- Salamunalejk!- Alejkumusalam!

Osjetilo se odmah u selamu i stisku ruke da nema više one srdačnosti koja je uvijek pratila njihove susrete. Safer nije morao ništa govoriti jer je Ćazim već vrlodobro znao zbog čega je njegov prijatelj došao. Kancelarija je bila lijepo dekorirana sa dva stola postavljena na slovo «T» jednim ormarićem i vitrinicom lijevo od ulaznih vrata i jednim visokim sefom koji je provirivao desno iza vrata. Na zidu je visila karta razmjere 1 : 25.000 sa ucrtanim položajima jedinica, nekakvim strelicama i čudnim znakovima, a preko nje je visio hamer ili neki sličan papir na kome je neko uradio karikature svih članova komande brigade. Safer poznade odmah Suleta, Ivu,

95

Redžu Snajpera, Ćazima i da nije imao drugog, prečeg posla koji ga je i doveo u komandu brigade vjerovatno bi se duže zadržao na tim karikaturama.

- Ko je ovo radio? upita Ćazima.- Ovaj ovdje noktaš, nasmija se Ćazim i pokaza na mladića u plavom kačketu koji je sjedio

za drugim stolom i hlupao prstima po pisaćoj mašini. Podigao je svoj pogled koji je označavao istovremeno i uljudan pozdrav i potvrdu Ćazimovih riječi koje su još dodale, - on umije svašta, i da piše, i da crta, a Boga mi i da ratuje. Sad piše nešto za Armiju ljiljana u vezi godišnjice srpske agresije na banovićku općinu. Napolju je rominjala kiša, a momak za mašinom nije ni slutio, pa ni primjetio svu mučninu koja se uselila u ova četiri zida, nije ni znao da je svojim prisustvom spasio dvojicu prijatelja možda vrlo neugodnog razgovora koji se, eto pretvorio u svoju suprotnost, neobavezan razgovor, lahak i prilično nesuvisao. Ispalo je tako da Safer nije postigao ono što je želio i očekivao, a Ćazim, sputan ko zna čime nije mu pružio ni željeno ni očekivano. Pružio mu je i na poklon dao Kur'an što ga je izvadio iz onog sefa.

- Hvala ti jarane, svakakvih knjiga imam, ali ovu nemam, ako imaš papira ja bih je umotao,kiša je van, znaš pa nezgodno je.

- Jasno, jasno, imamo mi novina, bilten, ovaj ovdje čakijaš ima toga, bolan bolan, eh. StaviSafer umotan Kur'an pod mišku, zahvali se i izađe ispraćen zbunjenim pogledima ove dvojice, te se uputi ka skladištu da na miru, tu iza rešetaka i metalnih vrata čita svetu knjigu.

- Jel' to Čarijev otac, upita mladić Ćazima.- Jest, to je moj jaran Safer Čergić.- Znam ja Čarija, to je divan momak, zna dobro igrati lopte, a znam ga još od prije rata jer

se zabavljao sa istom djevojkom s kojom je jedno vrijeme išao i moj mlađi brat, a Safera zaista ne znam, prvi put ga vidim.

- Jest, jest to je moj jaran Safer, nego što ti nisi u dežurani, znaš li ti da si danas dežurni,skrenu Ćazim sa teme.

- Ne sikiraj se jarane, tamo je Eno, maloprije sam bio kod njega, nasmija se mladić pripomenu ovog imena i nastavi, - eno ga sjedi i ispod nacrtanog onog našeg tenka što smo ga zarobili na Vijencu piše stihove:

«Naš tenk T-34 uz popravku malu,mog'o bi se pretvoriti u pokretnu halu»

- Ha, ha, ho, ho, dobar je, nasmija se Ćazim gušeći u osmijehu nedorečenu misao, - lu, lu,lu..lu...lud je sto posto, ha, ha, ho, ho dobar je Eno.Ni sam ne znajući kako niti zašto Safer je odmah otvorio Kur'an i počeo ga čitati. I ranije je to činio ali se uvijek sve završavalo na pokušajima, nikad ga nije uspio dočitati, a sad eto, čitao ga je sa žarom nekim nepoznatim, upijao aje po aje, sure po sure i zapisivao u teku zaboravivši i na ručak. Tek kad se smračilo i kad više nije mogao čitati trznuo se shvativši da je cijeli dan proveo sa Kur'anom.Spakova ga u onaj isti papir, stavi pod pazuh i krenu kući. Nije mogao dokučiti otkud mu sad odjednom tolika žeđ za ovom knjigom, možda zbog toga što mu ju je dao čovjek koji je kumrovačku školu završio, možda glad za znanjem, možda defintivini raskid sa mariksističkim principima. Ko zna?U stanu zatiče sasvim drukčiju atmosferu od one sinoć ili jutros: majka i sin sjede ispred televizora i smiju se. Vjerovatno je sin svoje poslovično dobro raspoloženje prenio na majku, pa

96

se i ona sirotica malo nasmijala, toliko joj osmjeh nedostaje, mislio je Safer dok ih je pozdravljao i na sto spuštao knjigu.

- Lijep je, osmjehnu se sin uzimajući Kur'an u ruke, - gdje ćeš ga držati?- Otkud ti Kur'an, upita žena.- Dade mi Ćazim danas.- Lijep je.

Dok su njih dvoje razgovarali mladić ustade, priđe telefonu, okrenu neke brojeve i reče u slušalicu: - Je li još gužva? Zastade malo, dobi odgovor, a zatim doda:

- Za pola sata, znači, i spusti slušalicu.- S kim si to razgovarao, upita otac s nestrpljenjem.- S momkom onim gore na kapiji komande brigade, da vidim ima li gužve, reče sin i

ponovo uze Kur'an u ruke, - stvarno lijepa knjiga.- Ma trebao si još jutros otići gore, popunit će i prvi i drugi bataljon pa ti valja na Bradinj.

Sin ne odgovori ništa već se oko dvadeset sati uputi ka komandi brigade. Roditelji nisu uspjeli ni prokomentirati sav današnji dan, a Čari se već vratio iz komande, vedar i nasmijan: - Eto, i to sam završio, u nedjelju idem na liniju.

- Gdje si određen, upita otac s nestrpljenjem, pun neke zebnje i zle slutnje.- Na Bradinj.- Kako, zar nije bilo mjesta u drugim bataljonima.- Bilo je mjesta i oni su me ubjeđivali da idem u prvi, ali ja sam tražio četvrti bataljon i

Bradinj.- Što, bolan Edibe?- Zato što mi je gore sva raja, i Šatara, i Atko, i Demir, i Zona, i svi, svi moji su gore.- Pa Edibe sine, svi bježe od Bradinja, to je najteža linija i ti to znaš.- E, baš zato i hoću Bradinj.

Dva dana kasnije za kahvom, u stanu Safera Čergića tekao je ovakav razgovor:- Odem ti ja juče kod komandanta brigade, kad kažu, nema ga, a ja što ću odem kod

načelnika, kod istog onog što je Čarija oslobodio linije.- I?- Ništa, ono uobičajeno, vidjet ćemo, zapisa nešto u rokovnik, kao čut će se sa

komandantom bataljona, ali mi sve to bi nekako blijedo i neuvjerljivo da sam se morao brzo udaljiti iz kancelarije, zahvalit mu se i ići dalje tražiti salameta. Uostalom ovaj mi je čovjek jednom pomogao i ne mogu toliko tražiti od njega.

- Pa, žena je s nestrpljenjem čekala nastavak.- Sjetim se Ćazima i odem opet malo do njegove kancelarije, kad tamo, a njega nema,

otišao negdje na teren i kad sam bio izgubio svaku nadu, sretnem na hodniku komšiju Ramu i uhvatim se za tu slamku spasa. Gdje si Ramo, kako je, šta ima i tako to.Pa eto, moram sutra na teren u četvrti bataljon. Sjetim se i ja da bih trebao do četvrtog bataljona snimiti stanje protivpožarne zaštite i zamolim ga da mi osigura jedno mjesto u autu i obećao je.

- Hvala dragom Bogu, ima dobrih ljudi na ovom dunjaluku.- Otići ću sutra do komandanta četvrtog bataljona i vidjeti što se može učiniti. - Daj Bože, moj Safere, kad ti neće rođeni pomoć, šta onda da očekuješ od tuđina, al' et'

insanu se je otimat i molit', jedan je onaj ko moli, et', nikud hud nije prispio.Prije ponovnog odlaska na liniju Čari je žurio obavijestiti svoje prijatelje. Jedne se večeri obreo kod Atka: - Eto mene jarane opet vama, rekao je Atku.

97

- Znaš jarane da smo te redovno spominjali u smislu, da nam je sada ovdje Čari pa da seotkačimo kao na Demirovači, brže bi nam vrijeme prolazilo. Ali što na Bradinj?

- Pa zbog raje jarane, šta ću ja u prvom bataljonu kad ste vi ovdje, a i žešće je na Bradinju,ruku na srce.

- Nije ti baš fazon, al' hajde ba, šta bude nama bit će i tebi, nego kako ljubav?- Slađa i ja više nismo zajedno.- Kako, bolan, a toliko ste se voljeli?- Da znam, ja bih to prvo sebi objasnio, jednostavno, desilo se, samo u povjerenju ja je i

danas volim i ne mogu prestati misliti na nju, šta ću tako je i gotovo.- Znam jarane, ne moraš mi ni objašnjavati.

****

Čitao je Čari njena pisma po ko zna koji put u svojoj sobi dok su u drugoj sobi otac i majka analizirali prethodni dan.

- Proljeća ni za lijeka, kao da je jesen tek upolovila, a Krivaja nadošla pa nosi sobom drvlje i kamenje, priča Safer. Onaj Bradinj stvarno jezivo izgleda, crn, blatnjav i što je najgore, gore ima i medvjeda.

- Čuj medvjeda, pravih medvjeda?- Jest Boga mi, ako ti kažem da sam danas za ručak jeo grah sa medvjeđim mesom nećeš

mi vjerovati.- Tebe jarabi, zar se medvjedina jede?- Eh, eto i medvjedina se jede u ovom ratu.- Pa gdje nađoše medvjeda?- Na Bradinju i onim brdima okolo, kažu ima ih ko drva.- Šta na Bradinju, majko moja, pa s jedne strane neprijatelj, s druge strane neprijatelj, gdje

mi to dijete ide.- Stražar gore u komandi četvrtog bataljona je naš radnik iz Heliosa i reče nam kako je

komandant otišao za Banoviće, a mi ga usput nigdje ne sretosmo, Boga pitaj gdje je bio, elem džabe sam išao. Mogu ti reći, pokuša Safer da na kraju malo oraspoloži ženu da je medvjeđe meso jako ukusno i da mi nisu rekli da je medvjeđe ne bih ni znao, sveg mi, i opet sam sumnjao dok nam jedan čovjek iz ranca ne izvadi medvjeđu šapu.

- Tobe jarabi, tobe stakfirulah.Rečenice, sintagme, riječi, slogovi i slova u Slađinim pismima bili su i formalno i sadržinski zgusnuti, neprobojni i neprohodni, natrpani emocijama, fantazmagorijom i do te mjere napumpani lirskom patetikom da gotovo i prestaju biti epistola, onakva kakvu je mladić poznavao oduvijek. Zagledao je rečenice i pažljivo iščitavao slovo po slovo, zadržavajući se na pojedinim riječima i rečenicama i vraćajući im se ponovo. Sadržina pisma maglovito ga je navodila na zaključak da je on ostavio nju, da je on ugasla svjetlost na kraju tunela i da on mora razbuktati baklju sjećanja i vratiti njenom mutnom oku prijašnji sjaj. Zašto je toliko volim, pitao se, i zašto sam spreman sve joj oprostiti, a nisam to mogao učiniti Amas. Jesam li se to ja promijenio. Ma nisam vala, ostao sam onaj isti. Znam samo jedno, kad bi mi sad širom otvorili vrata bilo koje evropske zemlje ostao bih u Bosni sa Slađom. Tonuo je polahko u san tako da sutradan nije mogao razlučiti što je zapravo mislio, a što snio ili se to dvoje potpuno izmiješalo.

98

Zamišljao ju je, ili sanjao, na svom mezaru sa crvenim ružama u rukama. Svoju Slađu, lijepu, ljepšu nego ikada. Njene suze su se iskrile na laticama, a njegova je duša treptala u onom ritmu koji ih je nosio u oblake, put zvijezda i dalje u beskraj. Što je misao i što je san? Šta oni sve mogu učiniti? Čovjek često ne smije ni sam sebi ispričati šta mu je palo na pamet ili šta je sanjao. Ponekad je bolje smetnuti to s uma i što prije zaboraviti, a ponekad čovjek poželi da san ne prestane i da ga nosi. Jedno je sigurno, niti misao, niti san ne daju se sputati, oni vladaju nama jer smo ih mi takve htjeli.Majka pokušava prikrite suze, ali ne uspijeva, one padaju na vojnički ranac, na vojničke čizme i na hranu koju je jutros rano spremila svom sinu. Mnogo toga Tahiri nije bilo jasno, Saferovo uzaludno traganje za rukom spasa, Edibov osmjeh i pjesma, izbor Bradinja, najozloglašenijeg fronta, prestanak interesovanja za odlazak u inostranstvo. – Nema u ratu sigurnog mjesta, gdje se možeš sakriti, odjekivale su Čarijeve riječi, - idem na Bradinj, gore mi je raja, ma kakva zamjena o tome neću ni da čujem, jednom smo se mijenjali i nećemo više, mi se ne možemo zamijeniti. Suze su kapale po opremi i hrani koju je majka spremala, a u ušima su odzvanjale riječi: - Dat ćeš mi ovu opremu, pravo mi lijepo stoji, a ti sebi traži drugu, jel' važi, ma ja.Obukao mladić odijelo pa se ogleda i ne može se nagledati, prebacio ranac preko ramen ai žuri, a nema potrebe da žuri jer vremena još ima. Zaveza cipele i krenu niz hodnik čvrstim, vojničkim korakom poljubivši majku i pruživši ocu ruku. Pogleda usput, dok je silazio niz stube u vrhove cipela i ogleda se u njima. Majka ih je kremom namazala i suzama uglačala, pomisli, šteta je s njima sad u blato Bradinja. Napolju je gluha nedjelja u kojoj sipi hevtenjača, a temperatura se zakovala za deseti podiok na skali pa ne miče. Front je prilično miran. Ispod nadstrešnice upravne zgrade rudnika odjeknu:

- Gdje si jaro!Istrča Šatara pred Čarija i zagrli ga kao najrođenijeg brata, odnekud sa Mojmila, i poljubi ga od sreće što su nakon Demirovače ponovo zajedno. I ostali su prilazili Čariju, rukovali se s njim i tapšali ga po ramenu.

- Sjećaš li se one zadnje smjene na Demirovači, upita Šatara dok su se vozili autobusom kaodredištu, ona granata je gadna bila.

- Nikad ja nju neću zaboraviti, stari, dlaka je falila, samo ni dan – danas ne znam čija jebila, moja ili tvoja?

- Ni moja ni tvoja, jarane na našim granatama su ispisana naša imena i tu nema fula. Uđe iAtko, nasmijan po običaju i pridruži se dvojici prijatelja u veseloj priči kao da su krenuli na planinarenje, a ne u ljuti boj, tamo gdje se gine.

- Zapričali se prijatelji tako da Čari i ne vidje Brešticu, a da ju je kojim slučajem registrirao tamo bi sasvim sigurno vidio Slađu.

Autobus je nastavio krivudati serpentinama što su blještale na kiši i polahko se približavao Ribnici.Čari nije znao kako se to mjesto zove, ali ga je interesiralo zašto se autobus zaustavio prije Ribnice.

- Četnici su upratili kad nam je smjena i svaki put granatiraju put od Bara do raskrsnice,reče neki mladić i pruži ruku Čariju, - ja sam Mirso, te nastavi, - već je dosta raje zijanilo na taj način, zato je bolje da malo pričekamo i da ne idemo u grupi.

- Kiša je ba, neće danas ni granatirati, doda veselo Atko, - a znaju i oni da se Čari vraća uboj pa se plaše.

99

Dođoše do Krivaje, a da se nije čuo ni zvižduk metka, a kamoli granate. Na Nišanima pređoše na drugu stranu Krivaje koja poodavno nije bila ovako nadošla, a onda se počeše penjati uskom blatnjavom stazom preko Ječmišta ka Bradinju. Stajali su jedan drugom na stope jer je svaki iskorak lijevo ili desno mogao biti koban. Stigoše do rova i odahnuše slavodobitno.- To je to, zaključi Mirso kao rješenje jednostavne enigme.- Zdravo rovu, stari prijatelju, nasmija se Čari, - život bez tebe je siromašan, jadan i tužan i jedva sam čekao ovaj trenutak, da se rukujemo i ponovo postanemo jedno, snažni i nerazdvojni.

- Rov je jedna od rijetkih stvari na ovom svijetu koju, pored žene ni jedan normalan insanne bi smio propustiti, štaviše ja ga svakome toplo preporučujem, reče Šatara prolazeći tranšejom.

- U pravu si, doda Čari, rov kao simbol odrastanja i sazrijevanja, kao metaforaneponovljivog iskustva. To što će nam lice okoščati i izbrazdati se, a kosa prorijediti i izbeharati samo je spoljašnja manifestacija tih čudnih procesa koji naš duh obogaćuju nevjerovatnim iskustvom.

- Zapali jednu, ponudi Šatara i nastavi, - onaj ko nije doživio da mu borovi i bukve počnuplesati pred očima, a sjenke zaigraju poput slonova tako da čovjek zaista ne zna sanja li to ili je na rubu pameti, onaj ko, shrvan snom, sam sebi nije rekao, e zaspat ću pa nek me sad četnik zakolje, taj, taj ne treba mi živjeti. Bradinj, Jedin, Radin, Katranica, Gosovo, Meteriz, Papratanj tonuli su polahko u noć i samo su im se još vrhovi ocrtavali na kišnom nebu. Hladan je vjetar strugao blatnjave kozje staze kojima se hodilo do rovova i šumio borovim iglicama. Tamo, nasuprot gdje su oni, s vremena na vrijeme bi odjeknuo poneki pucanj i činio Prisjeku i Borkivac još strašnijim i mračnijim. Po ko zna koji put uvjerili su se mladići koliko je svjetlost brža od zvuka.

- Jest, jest, metak te prvo pogodi, a onda tek, ako si u stanju, čuješ pucanj, reče Atkov glasiz mraka rova.

Smjena je trajala tri dana i dvije noći. Prve večeri sva četvorica zaspaše kao bebe. Niko nije stražario i to Čariju bi čudno, ali se u ratu čovjek brzo i lahko utopi u kolektivno razmišljanje pa, ma kako ono opasno nelogično bilo, učini mu se normalnim da, eto svi legnu spavati. Uprkos tom pomirenju mladić nije mogao lahko usnuti sklupčan na boku, u ćošku rova, na neudobnoj dasci što žulja. Nije imao niti dovoljno manevarskog prostora da potraži položaj u kome se spava, a kojeg su njegove rovovske kolege već pronašle. Komandir odjeljenja Šatara je prvi zaspao, a prije sna nije ni spomenuo stražu, Čari je takođe nije spominjao da ne bi ispalo kako se plaši, mada je stalno živio u ubjeđenju da se normalan čovjek mora plašiti, ali ko voli drugog više nego sebe. Valjda su oni kao stari, iskusni borci svjesni onoga što rade, valjda dobro poznaju koliko je umjesno i bezbjedno tako duboko spavati baš ovdje na prvoj liniji fronta. Misao nije mogla ostati u rovu, odlazila je i poput bumeranga ponovo se vraćala. Prvo ode do oca i majke. Spavaju li sad ili su možda opet budni. Zaista mi ih je žao, ali kako im pomoći, upita se i pokuša okrenuti na dasci u potrazi za boljim položajem, ali pošto nije mogao nasmija se, - bolje im je nego meni. Slađa, pomisli i razvedri se, a u rovu nekako bljesnu. Sto dana je prošlo otkako nismo zajedno, pa zar je moguće da mi, hej mi da budemo toliko rastavljeni. Sve sam mislio da je znam dobro, tri godine nisu malo, al', eto. To što sam ja Bošnjak, Musliman, a ona Srpkinja, ma to nema veze. Šta je onda razlog našeg razilaska? Nekako mi je sumnjiv onaj novembar prošle godine kad sam ponovo pokušao zvati dajdžu Hasana da me izvuče iz Bosne. Čuj da me izvuče iz Bosne, kakva je to blentava konstrukcija, šta me ima izvlačiti iz Bosne? Bezveze, mislio sam da će joj biti drago, a ona je samo šutjela. Negdje između linija, bliže Prisjeci oglasi se sova: - Huuuu, huuuuu, huuuu!

100

Noćobdija jedna, pomisli mladić, mogli bismo zajedno. S početka februara ove godine prvi put u Slađinim zjenicama nije vidio sebe, a sve dotle bio je tamo ili je mislio da je tamo. Vidio sam nas kako šetamo Londonom i Parizom, pokazujem joj Morisonov grob, s Ajfelovog tornja razledamo Pariz, recitiram joj Baudelairea na originalnom francuskom jeziku, a ona je tad otišla, prvi put bez pozdrava da u toplini svog kutka sniva novi ili pak dosanja stari san o kome, o sebi, nama ili nekoj novoj životnoj sreći. Ja sam otišao kod Kiće da odgovor potražim na dnu boce i nisam ga našao kao što ga vjerovatno neću naći niti na jednom drugom dnu.Slađa je djevojka zbog koje nisi morao piti da bi bio pijan, ona je udarala u seriji, pravo u glavu i jače od bilo koje rakije. Treba to izdržati. Četiri muze su u njoj Terpsihora, muza plesa, Erato, muza poezije, Uranija, muza astronomije, ali i Melpomena, muza tragedije.Pismo, pismo je bilo kao zadnja šansa jer sam očekivao da će kao i Amas tražiti oproštaj i oprostio bih joj. Tad sam poput Meše Selimovića prvo pogledao početak i kraj u nadi da će mi oni dati odgovor. Na početku je pisalo «Ispovijest» i mislio sam da će mi se kao svećeniku ispovijediti da bi na kraju zatražila oproštaj. Bio je to dobar nagovještaj, ali ono što je bilo na kraju pisma najmanje je ličilo na traženje oproštaja: «Voljet ću te i onda kad se posljednji mlaz moje rijeke, što se život zove, bude ulivao u jezero smrti». Slađana.Čudno, voljet će me u sjećanju kao da sam mrtav i mrtvom se ispovijeda. Svejedno, ja nju volim i voljet ću je i želim je usrećiti na sve moguće načine. Dakle, ostaje mi samo da umrem kako bi me moja ljubljena voljela u sjećanju. Kakav sam, i to sam spreman uraditi, jer ja nju ne mogu prestati voljeti, a kamoli da je zaboravim.Pogleda u mraku sjenke prijatelja koji spavaju i osjeti blage trnce sreće kako struje venama. Čudno, ali ja sam sa ovim ljudima sretan i dobro se osjećam, šta više ponosan sam što sam s njima. Čovjek ima ljubav i nekom je mora darivati, ona je kompleksna i ima je od svaku ruku. Što ćemo mi ovdje u rovu? Zato što smo mobilizirani, odnosno natjerani? Ne! Ovi ljudi vole Bosnu, a Bosna ne izdaje. Bosna ostaje Bosna, predeverala je ona jadna svašta pa evo je opet, iznijeće i ovo breme na plećima. A onaj tamo viče: «Gdje ćeš balijo, ovo je Srbija», pa taj nije normalan, ili ne zna geografiju ili je malo ojcurice. Ostaje Čari u Bosni i to ovdje s puškom u ruci na prvoj liniji fronta, pa šta Bog dadne Šatari, Atku i Mirzetu, nek' dadne i meni. Umiren ovom mišlju Čari konačno zaspa. Da li je tada brkao snove sa trezvenim mislima pokazat će vrijeme.

****

- Spavaš li ti uopće?- Pa kradem pomalo.- A, šta ću, reći ću da mi danas dolazi dijete sa linije i da sam ga poželjela, pa ako je čovjek, Bože moj, razumjet će.- I ja ne znam kako ću danas izdržati.Tako je u srijedu tekao jutarnji razgovor uz kahvu u stanu Čergića Safera i doista, oboje su požurili kući. Safer se po ko zna koji put mogao uvjeriti kako u čekanju vrijeme jako sporo prolazi. Šta god da radio i čega god se prihvatio ne bi li ubrzao vrijeme mislio je na sina, a ta je misao kočila prolaznost i čak je, u pojedinim trenucima potpuno zaustavljala. «Bože mili, ne znam je li me više strah njegovog boravka u rovu i ulaska i izlaska u onaj, kako ga zovu, borbeni poredak. Pa svaki put kad je smjena na liniji, četnici granatiraju sve od raskrsnice u Ribnici pa preko Brezovače i Bara do Malih Ribnica čak, i svaki put neko strada, vojnik ili civil, svejedno, a

101

i vojnici, i civili jednako idu, prkose. U životu sam se susretao sa mnogo stvari i pojava koje sebi nikad nisam uspio pojasniti. Najveće čuđenje u meni je izazvala vatra, šta je to i otkud to, konkretno i apstraktno u jednom, a ruši, razvaljuje i pali i teško se da obuzdati. Rat, tu groznu nakaradnu konstrukciju ne bi mi mogao objasniti ni Klauzevic. Kakav nastavak politike drugim sredstvima i važija strina. Politika je sama po sebi dovoljno zlo da bi je čovjek produžavao. Nije nam se morao desiti rat da bismo tako surovo praznili akumulacije, eto politika, ona je to mogla riješiti na podmukao i kurvanjski način. Nisam ja zamrzio odjednom Milana niti on mene i nije on otišao odavde zbog mene nego zato što mu je neko isprao mozak. E taj neko, je zbog svojih mušica i blentavih fiks – ideja i počeo rat, a udario je na nacion, dakle tamo gdje je čovjek najosjetljiviji. Da mi je naći pametna insana da mi objasni rat kao općedunjalučku pojavu, pa kao i bosansku pojavu. On se ovdje javlja redovno kao godišnja doba. I hoće li mi neko objasniti otkud toliko animalnog u ljudima i zašto tako malo treba da se čovjek potpuno preobrati u životinju i tako brzo zaboravi da je homo sapiens».Misao se kratko zadrža u sferama koje ne daju tako lahko odgovor i vrati se ponovo Čariju, a o njemu Safer više nije mogao da razmišlja, htio je da ga vidi i ne gledajući u sat on se zaputi kući. Jedva je čekao da ga vidi i upita:

- Kako je gore, puca li se, jesu li bacali granate?- Rov je prilično siguran, manje pucaju nego ranije, ali češće granatiraju. U rovu sam sa

Atkom, Šatarom i Mirzetom, divni ljudi, boljih u brigadi nema, odgovori mu sin, a da otac nije uspio ni postaviti pitanje

- Jesi li ujagmio odspavati štogod, upita otac s takvim ubjeđenjem kao da sin oka nijesklopio.

- Šta štogod, poče sin odgovarati pitanjem, linija je tako sigurna da samo prvo veče nisamimao čvrst san, a kasnije, znaš i sam, čovjek se brzo privikava. Kud svi Turci tud i mali Mujo, nasmija se sin.

- Znači opet isto, zabrinuto primijeti otac trljajući u šaci neobrijanu bradu koja jesimpatično hrštala u dodiru sa suhim dlanom, - i tebi su garant, kao i meni rekli, ako ti se stražari ti stražari, a mi ćemo spavati.

- Nisu mi to rekli, ali se to dalo naslutiti po njihovom bezbrižnom snu.- Djeco, draga djeco, nemojte se igrati, reče Tahira zabrinuto, doljevajući kahvu, sve će to

biti do jednom, ja bogami ovdje ne mogu oka sklopiti, a kamoli da sam na liniji.- I ja sam tako govorio dok nisam otišao na liniju, ali, džaba je.

Mladić nije izlazio napolje nego se dugo vremena zadržao u prisnom porodičnom krugu, ali đavo nije dao da se i u takvoj atmosferi čovjek rahat odmori i naspava. Baš su se smješkali Tahirinoj nespretnosti pred doktorom kad je Safer, tragajući za čistom stanicom na radiju povikao:

- Šuti, šuti!- Danas je sahranjen Nuraga Alić iz druge čete našeg bataljona, mlad i fin momak.- Srce drago, uzahnu Tahira na ove Čarijeve riječi, - pa jel' bio oženjen?- Ne znam, uzdahnu i Čari i nastavi, - nego ima li ovdje još šta novo?- Ma ima jašta, moj sinko, čovjek jednostavno ne može popamtiti šta se sve dešava za vrlo

kratko vrijeme. Eto preksinoć je Ćamil izado nekakvu knjigu o ovom ratu kod nas, gore u Radničkom domu.

- Valjda promovisao, ispravi sin.- Ma ne znam ja kako se to kaže, uglavnom počela se pisati historija, a rat se nije ni završio.- Tu se slažem s tobom, ozbiljno će Čari, - jer teško je danas, a pogotovo danas odrediti se

102

prema istini, ono što je danas istina sutra je laž i zato treba biti jako oprezan. Ja ne znam šta to on piše u toj knjizi, ali da je mene pitao, ja bih mu rekao da sačeka i to da sačeka da se rat završi i da prođe još puno godina dok se prašina slegne da bi mogao progovoriti razum mjesto emocija.

- Lijepo moje pametno dijete, zajeca majka kroz smiješak, - svašta ono meni zna.- Šuti, šuti!, jednako ih nastavi ušutkivati otac koji je konačno umirio jednu radio – stanicu

sa koje su svi zajedno mogli čuti:- «Danas u 12,00 sati istekao je ultimatum bosanskim Srbima da vrate četiri artiljerijska

oruđa koja su bila na čuvanju kod zaštitnih snaga UN-a, a koje su Srbi oteli, narušivši tako ponovo zonu isključenja oko Sarajeva. Pošto do isteka ultimatuma Srbi nisu vratili oruđe negdje iza 16,00 sati uslijedili su zračni napadi NATO-a koji su sa šest aviona tipa F – 16 bombardirali srpsko skladište municije i eksploziva 6 kilometara južno od Pala. Konsultacije na relaciji....»

- Ma i taj ga udavi, mahnu Čari rukom, - slušali smo to i danas.- Šuti, šuti, opet ga umiri otac, - i slušaj.- «... artiljerijom napadati sve zaštićene zone, a naročito Sarajevo, Goražde, Bihać i Tuzlu.

U večernjim satima sa Majevice i Ozrena je na Tuzlu ispaljeno šesnaest razornih projektila različitih kalibara. Dvije granate pogodile su strogi centar Tuzle oko 21,00 sat. Jedna takva granata pala je na korzo ispred kafea Kapija (mladić je bio pošao u svoju sobu, a kod ovih riječi vrati se iz hodnika i ponovo sjede u fotelju) i načinila masakr koji je već u samom početku nadmašio onaj na sarajevskim Markalama. Prema dosadašnjim podacima, do ovog trenutka smrtno je stradalo 65 mladića i djevojaka koji su se u tom trenutku zatekli na prepunom tuzlanskom korzou i ispred kafea Kapija, a više od stotinu njih je ranjeno. Na tuzlanskoj klinici liječnici se bore za još desetak teško ranjenih i strahuje se da tragični bilans nije konačan. Prema nezvaničnim saznanjima svi stradali su starosne dobi od 2 do 37 godina. Tuzlanski gradonačelnik uputio je odmah pismo generalnom sekretaru UN-a.Neizvjesno je šta će donijeti sutrašnji dan...»Otac i majka su zadubljeni slušali i nisu ni primjetili kad je Čari otišao do telefona.

- Je li Sanja u Tuzli i je li se javila? pitao je mladić u slušalicu.- Sanja je dobro, javila se, odgovori mu glas s druge strane žice.

Mladić spusti slušalicu i odahnu. Trodnevnu žalost što je tim povodom proglašena na području TPK (Tuzlansko- podrinjskog kantona) mladić je ispoštovao do kraja, zatvoren u svojoj sobi stalno je čitao, a s roditeljima je rijetko i malo govorio. Nije mogao još uvijek objasniti sebi kako to da se odjednom raduje pobjedi Trećeg korpusa na Podsjelovu, kao da ju je sam on izvojevao, kako je mogao ostati ravnodušan i na uporno očevo zalaganje da ga iščupa sa linije fronta, kako ne želi da izađe iz tog zamršenog ratnog labirinta čak i onda kad mu otac i ukaže na pravi put. Čitao je knjigu i u subotu 27.maja 1995. ikad mu je otac uzbuđen prepričavao događaj za koji je bio ubijeđen da će zaintresirati sina. Sin je očima čitao, a ušima slušao oca, onako usput, povremeno potvrdno ili odrično klimao glavom tek da mu da do znanja da ga čuje.

- Vraćao sam se kasno sa zadatka, pjehe i odjednom neko s autom stade pored mene. Uđemja, jer sam bio umoran. Bio je to doktor Dedić. Nisam ništa očekivao od tog iznenadnog sastanka s nji, ali eto ispalo je kao da ga je sam Bog poslao. Otpočeo je prvi on:

- Šta ima, kako si?- Pa ništa, dobro je.- Kako srce?- Ah, još se sjećaš.- Kako se ne bih sjećao, 1989. jel' tako? Predinfarkt? Ha?

103

- E, dobar si doktore.- Čujem da ti je sin na liniji.- Jeste.- Nije on za toga, Safere, ima za njega mjesta i van linije.

Gledao sam ga dok vozi i priča, iskosa išaretom, i nisam mogao ni slutiti da je stao možda baš zbog toga što mi je rekao i zbog onoga što još kani reći. Znao sam ga kao izuzetno dobrog čovjeka, čestitog i pametnog koji i hoće i može pomoći. Hvala Allahu kad i ovakvih ljudi ima na dunjaluku, nude ti pomoć, a ti je nisi ni zatražio.

- Nego dođi ti sutra s njim u ratnu ambulantu pa da se mi dogovorimo. – Iznenadna radostkoju su u meni izazvale ove riječi odjednom se pretvori u svoju suprotnost zbog saznanja da ti baš sutra ideš na liniju. Rekao sam mu to tonom koji je označio poraz tek rođene nade, ali on me ponovo uzburkao:

- Nema veze, kad se vraća s linije?- U utorak, izračunah na brzinu.- Odlično, u utorak imam nižu ljekarsku komisiju, radim do dvadeset sati, dođite obojica. - Eto sine, pomogao je meni, a sad hoće da pomogne i tebi. Prihvatimo ponuđeno kad već

nismo mogli dobiti traženo, iskoristimo ovu šansu, nemamo šta izgubiti.- Šta ti misliš, podiže sin konačno pogled sa knjige, - ti želiš od mene praviti invalida.

Rekao sam ti jednom gore mi je raja i šta bude njima neka bude i meni.- Edibe, sine, gore se gine, ljudi ostaju bez nogu, bez ruku, bez glave, gore ide gola fukara,

sirotinja sa dna kace koja nema što jesti. Sumnjam da ih ima još koji ratuju iz patriotskih pobuda, sve je to natjerano.

- Griješiš oče, i znam da govoriš tako jer si uzbuđen, a misliš upravo suprotno.Edib sklopi knjigu i kao da u nju zatvori i ovaj razgovor, spusti je na sto i izađe. Tako se ova ponuda koja je trebala značiti spas od rata, udaljavanje od smrtne opasnosti, preobratila u podmuklo odvajanje od ratnih prijatelja i pokazala kako se dobra namjera drukčijim tumačenjem može totalno promijeniti.Čari je uvijek posvećivao dosta pažnje svom izgledu i kad je bio civil, naročito, a i sada kad je vojnik. Uniforma mu je lijepo stajala, htio je da bude poput američkih marinaca i bio je. I sad su se svi okretali za njim, djevojke najviše, i djeca. Djecu je Čari volio posebnom ljubavlju, onom koju sadrži dijete u njemu. Često je zaticao sebe u igri sa djecom pred Zvjezdarom valjda zato što se nije lahko mirio sa odrastanjem koje je pred njega stjeralo bremenite i nerješive probleme ali i zbog želje da dječiju bezbrižnost ne zavješta sjećanju i nostalgiji nego da je jednako živi. I djeca su voljela Čarija. Dok je igrao nogomet tražili su od njega da im pokloni kostobrane, čarape, dres, kopačke, makar jedan krampon ili čvoku. Znali su da je od Čarija i da je od srca. Sad im je mogao dati metaka, gelera, ali nije, nije, nalazio je uvijek u kući poneki kliker, poigrao bi se malo s djecom a onda im poklanjao staklene šarene kuglice. Znao je da dječija radost vrijedi stotinama sevapa kao i da dječija suza vrijedi stotinama najokrutinijih kletvi. Djeca su bila njegova armija i tu je mogao biti pravi general. Autobus sa smjenom za Četvrti bataljon bio je uvijek nasmijan. Šatara je čekao Čarija širokim osmjehom i širokim rukama, Mirso nježnim nevinim pogledom i čvrstim stiskom šake, a Atko je bio presretan kad mu Čari u znak pozdrava opali čvoku. Ulazak na liniju, težak, neizvjestan, nalik plesu sa smrću, prehlivanu nad ponorom, postao je za mlade ratnike zanimljiva igra:

- Evo je još jedna, osluškivali bi fijuk granata iznad glava i ispraćali ih osmjehom. - Ode ova na Marino brdo.

104

- Uh, ova je blizu autobusa, valjda je do sad otišao, ako nije, i neće.- Ova je izgleda trehnula na raskrsnicu, svejedno dolje i nema nikoga.- Gdje li će ova?- Uh, ova je gadna, lezite!

Poskakali bi u kanal kraj puta, ustali bi prije slijeganja dima, otresli prašinu sa sebe i nastavili kao da ništa nije ni bilo.

- Smrt je bliža nego jaka za vratom, rekao bi Čari.- Pa šta se je onda bojimo? odgovorio bi pitanjem Šatara.

Dok su ratnici, zabavljajući se na ovaj ili sličan način, ulazili u borebeni poredak, dotle su njihovi najbliži strepili. Zvižduk i tresak granate, zvuk sirene za opću opasnost i zvuk sirene sanitetskog vozila postali su noćna mora onih što su ispraćali na front svoje najdraže. Neizvjesnost duga, vječita i ubitačna, i strah.

- Vrijedan, poslušan, discipliniran, jedan od najboljih.- Je li bio u inžinjeriji?- Jeste, očistio, kažu, sve mine, završio posao, bilo ih je deset i kad je, povlačeći se

razvlačio pantljiku, nagazio je na jedanaestu.- Ko? Trznu se Čari iz sna tako da nije jasno znao je li se ovaj razgovor zaista vodio uz

jutarnju kahvu ili je to samo bio još jedan ružan san.- Muris Alibašić.- To je onaj fini inžinjerac, nije valjda?- Nažalost, jest, potvrdno klimnu Šatara i ponudi Čariju kahvu. Na nadmorskoj visini od

preko 600 metara, u rani jutarnji sat miris kahve je prodirao do mozga i digao bi iz sna i medvjeda, a kamoli insana.

- Čujem da su naši i kod Milinog sela nešto zauzeli.- A na Podsjelovu su ovi iz Trećeg korpusa razvalili cijelu prnjavorsku brigadu.- Da to nisu mudžahedini, kažu da su oni zafrkani.- Da sam ja četnik i da na mene krene taj mudžahedin, ja bih zgulio s linije, ne bi me ni

metak stigao.- Danas je smjena, reče Atko djeljući čakijom komad luča, mogli bi usput pogledati one

trešnje.- Zelene su još, bolan, bolan.- Nema veze, košpice su tvrde.- Evo i njega, uputi Čari pogled i riječi prema zapuhanom nosaču hrane što se uzbrdicom

penjao ka rovu noseći u ruci manijerku i na leđima vojnički ruksak. Okrenuše se svi. - Jel' riža, upita Šatara dok je momak prilazio rovu.- Jest, a šta će drugo.- Bez mene, namršti se Šatara.- I bez mene, doda Mirso.- Meni naspi malo, pristade Atko.- Ako je kao mozak, naspi ti meni čitavu porciju, nasmija se Čari. Nosač hrane je stajao

zbunjen misleći da se Čari šali, a ni drugovi nisu mogli vjerovati.- Ozbiljno?- Ozbiljno.- Da me majka vidi kako rižu motam, mislim da bi pala unesvijest.- Bestrzajac sa Prisjeke rascijepi jutarnju tišinu, a onda tu pukotinu počeše popunjavati prvo

105

brdski top sa Papratnja (a kakav bi drugi i mogao udarati sa tog brda), pa minobacači odnekud iza Prisjeke, valjda iza Kalajši. Pucaju na smjenu. Bio je to dobar znak za one koji čekaju smjenu i loš znak za one koji dolaze na smjenu.A smjene su se mijenjale, ljudi su dolazili i odlazili, odlazili i opet dolazili, da se odmore kod kuće i umore u rovu ili umore kod kuće a odmore u rovu, kako ko. Mirso je bio u ovoj drugoj grupi, u grupi ljudi kojima je rov bio mehlem na civilnu ranu. Ostavila ga je žena i povela sa sobom i dijete. Šatara, Sarajlija sa Mojmila tješio ga je lijepom riječju: - nek su oni tebi živi i zdravi, bit će nafake, ako Bog da, i vicevima koje je prije rata skupljao na Čaršiji kao da je znao da će mu jednog dana zatrebati. I Čari se sve više svrstavao u ovu grupu. Glatko je odbijao sve prijedloge stvorene očevom upornošću, da se izvuče sa linije: - Eto, govorio mu je, - zapazio te Mido, idi u Živinice pa igraj, zvao te opet i Kale, a u komandi kažu, ako te klub angažira, nema nikakvih problema, oslobodit će te linije, ili hajde do doktora, a onda se poput davljenika hvatao za slamku: - Nerka je ponudila da zamijenimo naš stan za manji pa da višak stvari prodamo i tako obezbjedimo pare za tvoj odlazak u inostranstvo, i Tahira se slaže. Sve prijedloge Čari je glatko i glasno odbijao često ne znajući ni sam sebi objasniti zašto. Govorio je: - Babo, valja Bosnu braniti, a da nije pravo znao govori li to on ili neki drugi Čari u njemu, probuđen, nov, svjež i neobuzdan, go od čistote i mladalačke naivnosti, nezajađžljivi ratnik. Da li je iskusio gorčinu života toliko dobro da bi razočaran jurišao golim prsima na neprijatelja, ili je nedovoljno iživljen odlučio poraziti neprijatelja nadajući se da će tako stvoriti život po vlastitoj mjeri, ili sve to čini zbog Slađe, eto neka ona vidi kako je njen mladić snažan, heroj koji ne preza pred opasnostima. Hoće li ga tada voljeti i hoće li mu se tada vratiti. Nije mogao dati sebi logično objašnjenje, ali je sasvim sigurno znao da iza svih njegovih namjera, manje ili više razumnih poteza stoji Slađa, ona je motiv što pokreće na nelogičnosti, ona muti njegov razum. A da li je borba za Bosnu rezultat pomućenog razuma ili nelogičnosti? Onda svaki ratnik i na ovoj, i na onoj strani ima svoju Slađu.Mislio je: - Šta to ja trebam uraditi da bih joj se vratio, odnosno da bi se ona vratila meni, da jurišam na neprijateljska utvrđenja, da sam odem u Vozuću, zarobim njihovog komandanta i dovedem ga u centar, pred neboder. Evo Slađo, učinio sam to zbog tebe, da li me sad želiš. Da postanem komandant velike jedinice koja je strah i trepet neprijateljima Bosne, da na bijelom konju ujašem u Sarajevo, da mašem zastavom s ljiljanima, a da me ti čekaš sa buketom cvijeća u naručju, ljubomorna na sve one što kliču moje ime. Da stojim na glavi, da se bacim u Krivaju, da dignutih ruku odem pravo četnicima u ruke, hoćeš li me tada htjeti, hoćeš li me poželjeti, pustiti suzu za mnom. Šta hoćeš ženo? Da poginem, da baciš na moj lijes stručak ljiljana, da me pomiluješ po kosi, da poželiš da oživim, ne to ne može, da mi na lice kaneš suzu, čistu kao suzu, da me mrtva cjelivaš, žarko strasno, hoću li se tada urezati u te i biti tvoja čežnja, tvoj neostvareni san, tvoja griža svijesti, tvoje breme krivnje ili tvoja noćna mora. Šta hoćeš ženo? Da ti jezikom pete ližem, na koljena pred tobom da padam, da se ponizim, šta da uradim da ubijem tu hladnu ravnodušnost koja kida moje žiće?Mislio je: - Šta, ako ona upravo to želi? Ispast ću budala pred sobom i pred ljudima, mislit će da sam baš iščašio, otac će preporučivati razgovore sa psihologom, a majka će govoriti da sam nagraisao, na mrve, na đeriz, da su mi napravili onaj sihir, i da trebam ići hodžama, iscjeliteljima, saljevati stravu. A šta ako ona upravo to ne želi i ne očekuje od mene da budem ratnik, slavni vojskovođa, Napoleon, Kutuzov, šta ako želi da budem običan mirni građanin koji eskivira vojsku, muškarac koji voli svoju djevojku, vodi je za ruku, upire prstom u zvijezde, u obećanu oazu, mir. Pa bio sam to i baš takvog me i ostavila. Postao sam ratnik misleći da želi koščatog

106

grubog muškarca oguglalog na nježnosti, mlakonjinog antipoda sa zvjerinjim pogledom, kurjakovim pokretima...?Eto, postat ću i to, ako ona želi, ali bojim se da ću je više imati, ikada.Majka je poranila i pored sinovljevog jastuka tiho ridala mučeći se ovom dramom što se u sinovljevoj glavi odigravala na rubu sna. Gledala je modro oko što se suzno na momente otvaralo, gledala široka pleća okrenuta plafonu i ruku što je kliznula na pod i dodiruje resice na kraju tepiha. Gledala je njegove mišićave noge kako prelaze preko ivice kauča. Mašala, okračao mu je i kauč. Noge, mogao je njima otići, a noge i služe da se njima ode, a ne da se njima ostane. Što nije otišao i što neće da ode, još nije kasno, još ima vremena. Prodaće majka sve, sve, da sačuva svoje čedo, da sačuva bistro oko, kosu mehku kao hampamuk, da sačuva labudov vrat i pleća šrioka kao polje, da sačuva hitre i spretne noge što zlata vrijede. Vidi mu tabana, zadebljali, počeli se pučiti poput zrela oraha, između prstiju mu se razujelo od znoja, od vlage, gležnjevi pomodrili od grube vojničke čizme. Moje noge, moji prsti, moje ruke, moje sve. Čari, čarobni Čari.

- Ustani sine, eno kahva je gotova.- Kahvu, promrmlja sin trljajući očne kapke i sjeti se rahmetli djeda Himze, čovjeka s

kojim je popio svoju prvu kahvu, Himzinu posljednju:- Sinko, rekao mu je Himzo, kao da je predosjećao skori kraj, - ja, kao da sam se juče rodio,

na jedna vrata ušao, a na druga izlazim, život je tako kratak. Slađa mu nikako nije izlazila iz glave ni onda kad su šutke pili kahvu, ni na liniji fronta, ni pri večernjim izlascima koji su bivali sve rjeđi. Jedne junske večeri ju je vidio i pozdravila ga je, usput, ali dovoljno da srce zakuca jače i da se ustalasa uspavana nada. Bio je presretan i odmah je to saopćio roditeljima da s nekim podijeli radost, a onda se opet vraćao njoj, u mislima. Šta li joj znači ono «ćao». Sve što je imala reći pri tom iznenadnom susretu smjestila je u tri glasa. Je li to ona složena jednostavnost. Najveće istine, najzamršenije priče kažu se sa najmanje riječi kao ona divna priča, ne znam čija je, ali je dobra: «Bila je otrovana i ti si to znala pa si je popila da bih ja ostao živ». Je li to šarm, obećanje koje je dato bez prisustva svijesti, koketerija bez stvarne namjere, urođena, prirodna. Da znam da tako kaže «ćao» i drugima, pa makar i svom ocu znao bih da je to nesvjesno. Meni je zvučao kao poziv, poziv na šta? iza njega nisam nazirao nikakvo obećanje. Nikad mi niko ovako nije rekao «ćao», čak ni ona. Dao bih život da mogu sjesti s njom na onu našu klupu, staviti njenu ruku na svoje koljeno, a svoju preko njene i raščistiti jednom za svagda šta joj znači ono «ćao»? ima li ono pokrića u probuđenoj ljubavi? nije li to poziv na oprost? kajanje koje misli da nije zakašnjelo?Bolje je što ja i ne znam pravi razlog zbog kojeg smo se razišli, ne bi u meni bilo ove divne nade, bilo bi samo sjećanje na lijepe trenutke i zgraženje nad razlogom rastanka koji je obično glup. Mi se nismo razišli s razlogom, nego bez njega i to je ono što je u svemu lijepe uspomene i tinjajuća nada da se razlog našeg razlaza može nazvati imenom nesporazuma, u tim mislima nema ničeg ružnog, nema Boga mi.

****

- Zakasnit ću Fahira, a svejedno ću je i na rovu popiti, hajd vidimo se nemoj se ljutiti.Abdene, sine, vrati se kući s mamom, nahladit ćeš.

- Hoću babo još jednom da te poljubim.

107

Šatara uze dijete i poljubi ga u nosić, bradicu i u uho. Poljubi i ženu i krenu. Bio je već odavno zamakao iza okuke, a dijete je jednako mahalo ručicom. Kažu da je Šatara prije posljednjeg izdisaja uspio reći: «Toplo mi je ispod leđa»!» Što ga je gonilo da onako žuri, da se odvoji od Čarija i Atka još u autobusu i ode naprijed, kod šofera. Što ga je tjeralo da izađe prvi iz autobusa i dugačkim oštrim korakom krene ka Krivaji, brže od ostalih. Da ne bi neko drugi pokupio granatu na kojoj je bilo ispisano njegovo ime. Što nije sačekao sa prijateljima u sjenci breze i vrbe na Barama da jednu ispuše, kao i uvijek. Bio je čudno nasmijan i kad su ga zvali samo se okrenuo i odmahnuo rukom sa značenjem «odoh ja». Čudno, ljudi uvijek žure kad trebaju poginuti kao da jedva čekaju da se to desi, niko ne gine polahko. Ko zna možda je smrt doista lijepa i možda je ispod leđa doista toplo. Vidjeli su crnu glavu s Mojmila kako gleda u strop sanitetskog vozila koje je sablasno jaukalo dok se plavičasti dim od detonacije polahko razilazio. Tako lahko i tako jednostavno, Šatare više nema, i to definitivno ga nema, i mogli bi prijatelji sada jadikovati i naricati koliko hoće, ali čovjek je poginuo. Sad će moralista otići Fahiri i Abdenu da im kaže ono što je najteže reći, da potvrdi ono što čaršija sazna uvijek prva. Ne trebaju se ljutiti roditelji i supružnici što službena vijest o pogibiji njihovog najdražeg dolazi uvijek zadnja, nakon što nas netaktična ulica obezglavi: - Ti se tu igraš, a babo ti poginuo!» i sl. jer iskustvo je pokazalo da je najteži zadatak u ratu, upravo saopćavanje vijesti o pogibiji borca, i uvijek su se lomila koplja oko toga ko će izvršiti taj zadatak. Sad će komandir čete pročitati oproštajni govor (toliko je ljudi izginulo da se više ni tu ne može biti originalan), sad će opet žene plakati, a efendija će govoriti o dženetu. Opet će grumenovi kisele gline tupo hlupati o jantahte, opet će kiša padati nad Bosnom da spere krv i navijesti novog šehida jer Šatara nije ni prva ni posljednja žrtva rata i ratnih gluposti.

****

Juli mjesec bio je mjesec padavina, počelo je s padavinama kiše, potom su padali snopovi u rodnoj žetvi i na kraju pala je Srebrenica, drevni bošnjački grad u Podrinju. Dok su Srbi nadirali ka gradu, zaštićenoj zoni UN-a i dok je bosanski vrh odašiljao svijetu nešto što se može nazvati vapaj, poziv internacionalnim dobrovoljačkim brigadama da se u Bosni bore protiv fašizma kao što su svojevremeno išle u Španjolsku spašavati tamnošnje stanovnitšvo od fašizma generala Franca, dotle su međunarodni zvaničnici izražavali zgražavanje nad onim što čine Srbi i slali optužbe na njihov račun te izraze zabrinutosti. Desetine hiljada golog, bosog i iznemoglog stanovnitšva bježi u selo Potočare, pet kilometara sjeverno od Srebrenice, dok Srbi najavljuju istu sudbinu i Žepi. Predsjednik države je sazvao hitan sastanak komandanata svih korpusa, a cijela Bosna je konačno svjesna da je međunarodna zajednica izgubila i posljednji adut za neskidanje embarga na uvoz oružja – zaštita zaštićenih zona. Koliko ljudskih sudbina je tih dana kročilo stazama neizvjesnosti, koliko rastanaka u jednom trenu, koliko suza i uzdaha, jecaja i krika, koliko ironije, koliko paradoksa, cinizma i licemjerja, kako je sve kondenzirano, nabijeno do usijanja. Nije moglo curiti polahko, ili kapati, srebrenička tikva je pukla, definitivno. Žene djeca i starci urlaju, jauču, plaču, guraju se jedni preko drugih i uskaču u kamione, kuda? Zašto? Pa u Srebrenici je njihov dom? A gdje će nam sinove i očeve? Ne, neće ih poubijati, ko će ubiti deset hiljada ljudi? Prvo ko bi to naredio, a drugo, još gore, ko bi to izvršio? Ubiti deset hiljada ljudi, tek tako, jedan, dva, tri, četiri, pet, deset, dvadeset, sto...., stopedesetosam, tristodvadesetšest,...... osamstotinajedan,.... Hej, treba to izbrojati, a kamoli poubijati. Ne, neće ih ubiti, onaj ko ubije deset hiljada ljudi, taj ili je natjeran da to učini ili je lud. Ako je natjeran poludjet će nakon što

108

ubije jednog, dvojicu ili deset, a ako je lud presvisnut će od ludosti ako ubije sto ili će se preačunati pa ubiti samog sebe. A kako ubiti deset hiljada ljudi? To je deset hiljada metaka pod uslovom da svaki bude smrtonosan, a opet puška ne puca sama. Koja morbidna maštovitost mora dominirati ljudskim bićem da bi se odlučio na taj korak?Srbi su ušli u Srebrenicu 13. safera 1416. hidžretske godine. Ovaj događaj imao je snažnog uticaja na borbeni moral pripadnika Armije R BIH, u svim korpusima. On je počeo naglo da pada bez obzira na uspjehe bosanske Armije koji su se istovremeno dešavali na ostalim frontovima. Borci su tada govorili: «Mi osvojimo dva rova pa rastelalimo na sva zvona, a oni uzmu čitav grad kao od šale, ne ide više ovako, ili ćemo napustiti linije i predati im ovo malo Bosne što je ostalo, ili da oslobodimo ono što su nam zauzeli». Već slijedećeg dana u Kladnju su izbrojali da je iz Srebrenice stiglo preko 5.000 stanovnika. Veliki broj njih uputio se i ka Živinicama, Tuzli i Banovićima. Civilna zaštita u ovim gradovima srela se sa jednim novim problemom – gdje i kako smjestiti odjednom 3.000 ljudi i obezbjediti im uz to i hranu, kad niti jednog niti drugog nije bilo u dovoljnim količinama ni prije njihovog dolaska. Za nepunih pet dana nakon pada Srebrenice u Banovićima je registrirano oko 3.500 podrinjskih nesretnika. Oni su se smjestili uglavnom u banovićke škole, po trideset pa i četrdeset njih u jednoj učionici, onako na spužvama prostrtim po podu. Borci su dolazili s linije i gledali tu nesreću prve vrste, klimali sumnjičavo glavom i naglas razmišljali: «Jedino nas oslobođenje Sarajeva može spasiti». Sve češće moglo se čuti i pitanje: «Šta se više čeka sa tom Vozućom?» Bili su to doista trenuci koji nisu dozvoljavali da se puno čeka jer sumnja u vlastitu sposobnost produkovana je sviješću o svemoćnosti neprijatelja, a to nije ni malo dobro i to su vojni komandanti dobro znali. Najtragičnije u svemu tome je što su izbjeglice žene, djeca i starci i što među njima nema niti jednog sposobnog čovjeka za nastavak ratovanja, svi takvi su zarobljeni i samo Bog zna šta će s njima biti. Među mnogim zvaničnicima koji su tih dramatičnih dana pohodili područja na koja su pristizali podrinjski nesretnici, od Kladnja, preko aerodroma Dubrave, Živinice, Tuzle, Banovića, Lukavca i drugih gradova ovog područja sjeveroistočne Bosne, bio je i reisul – ulema islamske zajednice u BiH. Kažu da je u komandi Drugog korpusa imao zapaženo predavanje.Srbi nastavljaju napade na Žepu, a borce sve više zabrinjavaju poruke koje stižu iz političkog bosanskog vrha, a koje traže da Srbi dozvole nesmetano izvlačenje civilnog stanovništva, ranjenih i bolesnih iz Žepe. Poznato je da će bez podrške civila otpor pripadnika Armije biti znatno slabiji. Stoga je među vojnicima vladala neskrivena bojazan da se ne daj Bože radi o tzv. «trgovini zemljom» i s pravom se postavljalo pitanje – ako im mi dajemo Srebrenicu i Žepu, šta zauzvrat dobijamo? Malo je bilo onih koji su u tim trenucima, makar i na dnu svijesti imali mogućnost – narod Podrinja treba izvući jer je pad Srebrenice i Žepe neminovan i jer će se time ublažiti njihova tragedija.Tih vrelih julskih dana, kada je na banovićko – vozućkom ratištu bilo izrazito mirno ljudi su izlazili na ulice da vide podrinjske nesretnike, da iz prve ruke čuju šta se tamo uistinu događalo i da ponude pomoć mada su je i sami trebali. Na kraju svojih uzbudljivih avantura u Banoviće su počeli pristizati i preživjeli srebrenički vojnici. Banovićki borci gledali su ih sa sažaljenjem kao da su to neki drugi ljudi sa nekog drugog planeta, a ne isti Bošnjaci koji ginu za istu ideju. Bili su zarasli, prljavi, neobrijani, neodjeveni i izgledali su, uglavnom, znatno bijednije od onih Srebreničana o kojima su do prije neki dan ispredane legende kao o ljudima koji se ne predaju, koji ne znaju za poraz, koji se tako lahko ubacuju u dubinu «privremeno zaposjednute teritorije» i koji mogu šta hoće i kad hoće. Koncepcija općenarodne odbrane i društvene samozaštite koja ih je učila ratnim vještinama zasnovanim na iskustvima gerilskog, partizanskog načina ratovanja

109

doživjela je u svijesti svakog normalnog Bošnjaka definitivan krah. Ići sa flašom benzina, golim tijelom ili puškom na tenk, to je zaista previše što se moglo očekivati od ljudi koje štite Ujedinjeni narodi. Pa i zbog toga Srebrenička kataklizma doživljena je kao smak svijeta, kao kijametski dan, kao kraj svih nada u pobjedu spore pravde. Eto, taj siroti Srebreničanin koji je trebao golim tijelom zaustaviti srbijanske tenkove sad sjedi u centru Banovića i ponuđen cigarom i pivom (jer smo mi ovdje mislili kako to dvoje nije imao priliku zajedno konzumirati još od početka rata) priča haustorskim stratezima o onome što je prošao i doživio na način svojstven uzbuđenom čovjeku koji ne zna i ne može reći sve što je doživio na način na koji je to zaista doživio. Jedan od tih borac okupljenoj grupi žena pred sportskom dvoranom priča sudbinu njima poznatih ljudi i jedva guši suze. – Tvoj je Hanifa, Hamdija pogino, a Nuraga, tvoj sestrić Safija, on je teško ranjen i ostao je sa u mene dajdžom Hasanom. A tvoji sinovi Muška, Almir i Admir su živi, stoposto, zajedno smi izašli kod Kladnja, tvoj Hamdija Hanumice, i tvoj Mehmed Rabija su uhvaćeni, a tvoj Izet Sabaheta.... i tako redom. Jedne se žene izdvajaju i plaču grleći dječicu, a druge opet, presretne, prilaze vojniku pa ga ljube i grle ne znajući šta će od sreće.Banovićani prilaze dvorani, slušaju te tužne priče, donose izbjeglicama hrane, vode ih kući da se okupaju u kadi, daju im čistu garderobu i nude pomoć. Grad je zanijemio, zaboravio je sve probleme koji su ga do juče mučili i sav se okrenuo izbjeglicama, da nisu svojim očima vidjeli toliki broj nesretnika ne bi nikome vjerovali da je to zaista tako, mnogi ne bi ni shvatili šta je to rat i kako je okrutan jer nisu bježali iz vlastite kuće, jer im niko u porodici nije stradao. Nakon srebreničkog kijameta samo je lud čovjek mogao ostati ravnodušan. To je nešto što se dešava jednom u deset hiljada godina. Ako se nešto ovako istom narodu ponovi za vrlo kratko vrijeme onda ne treba više na ovom dunjaluku živjeti ni progonjeni ni progonitelj, prvi jer je nesposoban da shvati, a drugi jer je krvožedan.U Bosni i Hercegovini se tih dana stvorila atmosfera iščekivanja definitivnog raspleta. Puno se toga izdogađalo u ovoj ratnoj fabuli da bi se mogao očekivati neki novi zaplet ili kulminacija. Kraj se neminovno bližio i u svijesti običnih Bošnjaka je bio nejasan. Srebrenica je bila kao hirurgov rez skalpelom po bolesnoj utrobi pacijenta. Povratka više nema, a ishod je neizvjestan, sve je moguće, i da podlegne, i da se ponovo digne. Koliko li će se i kako još sve pisati o Srebrenici, jedni će u njoj vidjeti poraz, drugi pobjedu, jedni izdaju, drugi nužnost, jedni trgovinu, drugi hladnu nezainteresiranost i tihu saglasnost čak, međunarodnih «faktora», jedni će slaviti, a drugi plakati. A u ratu je to uvijek tako.

****

- Nikud se ne treba dobrovoljno javljati, nikud, i nikad, eto ja sam 1969. prvi putdobrovoljno sišao u jamu i ostao bez prsti na lijevoj nozi, a ti, do juče si bježao sa linije, a sad se dobrovoljno javljaš da oslobađaš Sarajevo. Otkud sad to sine?

- Otkako je Šatara poginuo sve se promijenilo, sve je drukčije, sanjam ga svake noći, urovu i kod kuće, stalno mi je u mislima, smiješi mi se, doziva me, opominje. Nemaš pojma koliko mi nedostaje taj čovjek.

- Sine dragi, u aprilu si položio političku ekonomiju, umiješa se majka noseći na tacnikahvu, - prvi put si izašao i položio, nastavi, vidiš da ti ide.

- Ah, to sam uradio iz jednog razloga, uzdahnu Edib gledajući u dim iz šolje, a onda kao da

110

se dosjeti, - kako se ljudi u životu muče svim tim kao da su nakanili živjeti cijelu vječnost, kao da nisu svjesni da su samo na kratkom proputovanju. Strahovit mir koji je njime vladao dok je izgovarao ove riječi unese u roditelje nemir i zaustavi ih u pokretu.

- Da, nastavio je sin sa mučenjem, - uvijek će mi u ušima odzvanjati riječi rahmetli djedaHimze: «Smrt je bliža nego jaka za vratom».

- Eto sinoć je zvao Hasan, pokuša majka navesti vodu na svoju vodenicu, - a čitavu godinunije zvao i ja bolan, umjesto da tražim pare, na njegovo». «Šta ima?», odgovaram kako nema ništa i kako je sve dobro. Nezgodno, bolan, nezgodno je zaiskat, i teško onome ko išće. A i ovaj moj Safer, mogo je makar on biti priseban pa progovoriti koju, a ne pričati mu kako je pao s trešnje.

- Pustite vi to kraju, predloži Edib, - ostavite čovjeka da brine svoje brige i nemojte gaopterećivati ničim, dobro ste mu i rekli, dobro smo, malo je babo pao sa trešnje, ali dobro je.

- Bog ih na hair okrenuo, pa niko neće ni da pogleda njivu, zabrinuto će Safer, kao da jeupravo sad shvatio kako mu je ispao iz igre i posljednji adut, - kad sam ono hibrid posijao svi su vratove istezali gledajući tu ljepotu, a sad, sad svo imanje ne bih mogao prodati za pedeset maraka.

- Pustite vi i to kraju, opet će sin, - bit će kako Bog odredi, jel tako stari. Eto i ti u zadnjevrijeme ne ispuštaš Kur'an iz ruku, a primijetio sam da čitaš i nekakvog Fejzu Softu, Elifnica, kako se ono zove, nasmija se sin i potapša oca po ramenu.

- E moj sine, odnjihao sam te u bešici, hranio, odijevao, vaspitavao i tek sad shvatam daništa ne shvatam, tek sad mi je jasno da te sve manje poznajem i ako u Kur'anu ne nađem odgovor ne znam gdje ću. Nego kako ćeš mi objasniti taj tvoj patriotizam na jednoj strani i na drugoj strani ovo prvo izostajanje sa linije nakon dva mjeseca redovnih odlazaka?

- Iza ovog izostanka ne stoji moja namjera da to i ponovim, a što se patriotizma tiče, mislimda si ti zadnja osoba kojoj bih to trebao objasniti. Nego, da li me ko zvao ovih dana? okrenu se sin majci.

- Nije, odhuknu majka.- Zbog čestih granatiranja naše smjene pri ulasku na liniju i izlasku iz nje pomjerili su

smjenu za 16,00 sati poslijepodne. Ali ja bih da danas odem ranije na liniju, ne zbog toga što sam navikao, nego zato što je prelijepo vrijeme i što ga je šteta provoditi u kući, pa bih malo skoknuo do Breštice, gore ću sačekati autobus sa smjenom. De mi, molim te spakuj stvari malo ranije.

- Hoću sine, reče uslužno majka i dade se na posao.Breštica je mirna, zelena i postavljena baš kao ogledalo u kome se ogledaju okolni borovi, ona je tu da odmara, da opčini čovjeka i istrgne ga iz kandži svakidašnjice. Začudo, kako je mirna i ravnodušna prema svemu što se oko nje događa, uvijek, i zimi i ljeti, i s proljeća, i s jeseni. Priča se kako ju je nekad davno jedan čovjek prodao pod njivu, onako ravnu i zaleđenu, uzeo kaparu, otišao u kafanu i sve popio. Zimi se djeca ganjaju po ledu bez straha da bi na tanku mjestu mogao otkazati, a ljeti skaču sa zidane kućice na sredini i prave male koncentrične krugove koji se šire ukrug, cijelim jezerom iskrivljujući to čudesno prirodno ogledalo. Svake godine u ovom se jezeru okupaju najmanje po dva automobila kojima upravljaju uglavnom ljudi što su pijančevali u lovačkom domu ili negdje na Krivaju. I ovaj put Breštica ga je dočekala prijateljskim osmjehom, a kad je vidjela kako je njen Čari umoran od pješačenja i oznojen poželjela je da ga dobro okupa. Mladić priđe i smjesti se u hlad johe dok mu je matica znoja lila niz leđa. O čemu je drugo mogao misliti na ovom mjestu i šta ga je dovelo ovdje. Slađa. Cijelim putem poticao je u sebi nadu da će je sresti na obali jezera kako, kao nekada, peca ribe i čeka ga bisernim osmjehom. Nadao se da će

111

je vidjeti makar trenutak kao neki dan kad ju je, izlazeći iz sportske dvorane vidio u autobusu za Tuzlu. Zablistala je vrana kosa a tijelom je prošla struja, jaka, naizmjenična, valjda. Staro pozitivno naelektrisanje uzdrmalo je ponovo mladića. Očekivao ga je i ovdje, ali umjesto drage djevojke čekala ga je vječna Breštica sa pregrštom lijepih uspomena što zapinju u grlu i bodu u srce.

- Gdje li si sad Slađo, tako si imi potrebna, barem tren, barem dio trena. Uvijek si sa mnom,a nisi tu. Mislim na tebe i onda kad mi je najteže. Kad mi je poginuo prijatelj Šatara plakao sam kao dijete, a nisam pravo znao plačem li ja to jer mi je žao njega ili po ko zna koji put plačem za tobom. I u tim trenucima ti mi dođeš kao lijek. Bio bih spreman sad zbog tebe pojesti Bradinj, da ga više nikad ne bude, napiti se Krivaje i skapiti je da njom više nikad ne poteče krv, napraviti od ovih, rovovima izbušenih brda, jednu grudvu i baciti je u Pacifik da više nikad niko ne zalegne u busiju. Donesi mi ružu i baci je na moj mezar. Hoću da na njemu bude puno ruža, hoću da nada mnom plačete i ti, i Amas, i Helena, hoću da te vidim i na toj stanici, jedinoj stanici na kojoj se zauvijek opraštamo, a niko nikome ne maše, svi samo plaču.

- Mladić obrisa suze i baci pogled na Darvilov ručni sati: «Uh, sad će autobus».Bit će to još jedna smjena koju će Čari pamtiti po tropskoj vrućini koja će ga natjerati da se hladi u bistroj Krivaji, po borbenoj pasivnosti s obje strane i po neizbježnoj misli na Slađu. Ovaj put vidio ju je u bijelim oblačićima što su od Kablovca plovili nekud ka Ozrenu. Mahala mu je i smijala se kao da ga zove, a on je nepomičan stajao, ne na zemlji, nego u zemlji, u tranšeji, u rovu. Sjeti se iznenada Kiće i njegove djevojke. Predložili su mu neko veče da sebi nađe drugu djevojku. Sjedio je tada u onom dijelu prostorije gdje je ulična svjetlost najsnažnije prodirala ističući njegovu snažnu figuru, a njih dvoje bili su zatamnjeni. U početku je izgledalo kao da se premišlja, dvoumi, lomi, hoće li ili neće reći to što oni od njega traže, nije valjda da ne razumiju. Ali, da su razumjeli ne bi ga ništa ni pitali, ne bi takvo što ni predložili. Tako su oni radoznalo čekali dok se Čari oštrio da ih sasiječe onim što je u njegovom srcu. Stoga se nije ni trudio da izbor riječi bude takav da ih do kraja porazi, osjetio je potrebu da kaže to što se od njega traži i još mu je bilo drago da ima neko koga to zbilja i interesira. Rekao im je tada:«Prijatelji moji. Nisam očekivao ovo pitanje baš od vas jer držim da ste me dobro poznavali. Ali ako baš želite, ja ću vam i reći. U poziciji u kojoj sam sad nije mi lahko da pred vama izgovorim izvjesne riječi koje stid i dostojanstvo drže duboko u meni. Ja sam volio, a i sad volim Slađu i nisam siguran da li ću je ikada prestati voljeti. U trenutku kad sam je sreo upravo sam kidao posljednje niti koje su me vezale za Amas zbog, vi to vjerovatno znate, njezine nedosljednosti, neprincipijelnosti. Ono što zovemo sudbinom, uvelo je to djevojče u moj život, a onda se ona, svojom ljepotom i svojom promućurnošću jednostavno utkala u me. Ma šta činila, meni se to činilo najljepšim činjenjem na svijetu, a i ona sama je iz pričinjenja prerasla u činjenje kakvog, čini mi se, ni u snu nije bilo. Harmonija koja je dominirala našom vezom bila je spontana i odveć logična da bi se u njoj tragalo za bilo kakvim montiranim besmislom. Ona nije morala ništa kazati riječima, dovoljno je bilo da me pogleda ili dotakne vrhovima prstiju. U njenim sam zjenicama vidio cijeli svijet, u njenom osmjehu dar božiji, u pokretu umjetnost, ples, poeziju, u dodiru svu energiju ovog svijeta. Zaneseni sobom nismo primjećivali prolaznike i nije nam bilo stalo da i oni primijete nas. Za nas nisu postojala godišnja doba jer kad smo bili zajedno uvijek nam je bilo dovoljno toplo ili dovoljno svježe, svejedno, i po potrebi. Kad smo zajedno nije nas uveseljavao cvrkut proljetnih ptica naprimjer, jer, bilo je dovoljno da sami sebi cvrkućemo. Nebo nam nije bilo daleko jer smo njegovim širinama često plovili jer smo u njegovim vrtovima sadili i

112

brali cvijeće poput Semiramide. Mi smo znali uživati, znali smo pronaći lijepe trenutke, a znali smo ih i sami kreirati....»Kićina djevojka bila je hipnotizirana Čarijevom pričom i gledala je u njega kao u Mesiju, ne trepnuvši, i zaista ona svjetlost što je u noćni sat dolazila sa ulice, od mjeseca, odakle li, i obasjavala ga, sada kao da je ušla u njega i on, zaista, poput kakva božijeg poslanstva na zemlji zrači, sjajan, bez sjenke.«... Voljela je da joj govorim o utakmicama, a ja sam o njima pričao s posebnim uživanjem, premda sam s još većim uživanjem igrao nogomet. Bježao sam s fakulteta da bih igrao za nju. Da, sjećam se kad me Karić zovnu na Tušanj da igramo protiv Slobode ona je maksuz došla da me gleda, a mene nije bilo u prvoj postavi pa sam očajan napustio klupu i sjeo do nje na tribinama. Sam Bog zna koliko sam tada želio igrati, i sam Bog zna kako bih tada dobro igrao, najbolje u svom životu. Nije mi se dalo. Ja sam takođe uživao kad ona meni priča o ribarenju, a i sami znate da je šampionka države. Kad ona i Sanja pričaju o ribolovu nema čovjeka koji ne bi pomislio kako je sportski ribolov najljepši sport na svijetu. I mene su ubijedile da jeste, ali poslije nogometa». Mladić se tu malo osmjehnu, sjeća se, a onda je priveo kraju ovaj monolog: «Tako je to bilo prijatelji, ali u ratu se svašta dogodi, vidite i sami, ljudi se ubijaju, kolju, samo zato što su druge vjere. To nas nije pokolebalo, ali nas u duši boli, zar ne bi mogli u ljubavi, i od ljubavi svi da živimo. Eto mi nismo osjetili svu onu neimaštinu 1993. mi smo jedno drugom bili šećerlama. Samo Boga molim da se ovaj rat završi jer s njegovim krajem porast će i naše šanse da ponovo budemo zajedno u vremenu u kojem će zadnje pitanje biti – ko si? šta si? odakle si? i čiji si? Ja znam da će to vrijeme ponovo doći, sigurno».Naslonjen laktovima na borovo deblo na vrhu tranšeje gledao je u kumuluse iznad Kablovca. Zaboravio je bio i gdje se nalazi, a nije ga mogao trznuti ispaljeni metak ili granata jer je tog dana bilo začuđujuće mirno. Samo udaljeni huk Krivaje pomakao mu je misao sa djevojke na taj simbolični prolazak vode koja teče svijetom uvire i ponovo izvire, divlje se pjenuša, mirno obalu roni, pa onda iznenada, kad postane dio velikog mora, postaje začuđujuće ravnodušna. Ili je to samo privid, treba se primaknuti, oslušnuti bolje, dodirnuti, osjetiti neposredno i postati dijelom tog svijeta koji je tako mali, smiješno mali, ako ga vi možete dodirnuti vrhovima prstiju koje ste stavili u bistru Krivaju. Onda mu pogled odluta na put što je sve negdje do Željkine vikendice slijepo slijedio rijeku oponašajući njen tok, a onda se kao opijen odvojio, otišao malo udesno kao da ga ona više ne zanima, da bi joj se negdje oko Stoga ponovo vratio kao svom suđenom saputniku, kao svojoj sjenki bez koje ne može. Brda oko Krivaje kao da se nadmeću koje će biti više, dominantnije, zelenije. Desno od Ribnice, ka Vozućoj nadnio se Krš, lijevo naspram Borikovca ka vrhovima Papratnja. Gore ravno uz tok Krivaje poput vojničkog sedla na desnoj strani, prema Ozrenu izdigao se Kablovac, visoko, prijeteće, a sasvim na drugoj strani u daljinama koje se mogu nazvati plaventilom spajaju se s nebom oštri vrhovi Krsta, Lokvi i Žednog vrha. Ovi vrhovi, zajedno sa Kablovcem nekako su se razmakli kako bi Krivaji, u plodnoj vozućkoj kotlini bilo široko jer je do tada bila stiješnjena uskim kotlinama koje, kao da su se raspukle, taman toliko da ona može teći. Dolje negdje iza Stoga opet će Krivaja biti ukliještena, a tako joj, izgleda i pristaje jer u vozućkoj kotlini djeluje baš nekako raspušteno i neobavezno, nimalo nalik na sebe.Iz svijeta snova i mašte na prvoj liniji fronta, čovjeka će uvijek i naprije, u atmosferu rata vratiti pucanj, tresak granate ili neka druga slična identifikacija rata. Tako je bilo i u četvrtak 20.jula 1995. kada su jedinice bosanske armije izvele snažnu diverzantsku akciju na tzv. Čedinu kuću. Nije počelo sa jednim metkom, ili dva, kako to obično biva, nije počelo ni jednim rafalom, ili

113

dva, kako takođe zna početi, počelo je sa puno uzastopnih rafala, sa puno granata i još nizom neidentificiranih zvukova. Bila je to iznenadna buka koja je totalno zamijenila prijeteći i pomalo nelogičan mir. Grmljavina je dolazila sa Čarijeve lijeve strane i činilo mu se da je nevjerovatno blizu. Takve akcije i takva žestoka razmjena rafala uvijek su pred Čarija postavljale staru dilemu: - Kako je moguće iz tog pakla izvući živu glavu? A ljudi su izvlačili, i to ne jednu, skoro sve, a često baš sve. Ovaj put nisu se svi izvukli. Neki Mujarić, zvani Lišče pogođen je kažu gelerom u srce. O jednom Muameru koji je mrtav ostao ležati na neprijateljskoj teritoriji i o junačkom podvigu njegovog suborca Ostoje mogao bi se napisati poseban roman. Ostoja je vidio da je njegov prijatelj mrtav i odlučio je da ga izvuče po svaku cijenu. Zaboravio je bio u tim trenucima da je i sam ranjen i to vrlo teško, u nogu, i stomak. Koji je samo napor morao učiniti da izvuče svog suborca iz žarišta rata na slobodnu teritoriju. Ovaj je događaj ostao nezapažen premda bi se od njega, bez imalo patetike mogla isplesti legenda. Induktivni princip spoznaje na ovom bi slučaju mogao temeljiti svoju odbranu puta od pojedinačnog ka općem. Srbin, čovjek koji je univerzalno postavio iznad retrogradnog, nacionalnog, vadi mrtvog Muslimana iz kandži vlastitog naroda rizikujući svoj život. Šta bi se desilo da nije uspio, da su ga oni uhvatili? Proveo bi se stoput gore nego da je Musliman. A uspio je, i niko to ne slavi, niko mu ni hvala nije rekao osim trojice suboraca koji su ga posjetili dok mu je na koncu bio i list na potkoljenici, i stomak, i cijeli život. Tih mu je dana umrla i majka i sva će ta iskušenja Ostoja podnijeti, nadživjeti, preživjeti i ozdraviti. Drugog jednog borca, izvjesnog Borovačkića koji je takođe poginuo na Čedinoj kući niko nije izvukao, ostao je mrtav, zaboravljen, za neku razmjenu koja će uslijediti, ili za oslobođenje Vozuće, ako ga bude. Istog dana u Crnjevu je poginuo Nedžad dobar izviđač i diverzant Trećeg bataljona, onako na odmoru, van borbenog zadatka, našla ga njegova granata. Borci su u rovovima prepričavali ovaj događaj kod Čedine kuće. Niko pravo nije znao zove li se Čedina kuća po tome što je ona stvarno Čedina ili je to grografski toponim, a nikome to nije ni bilo važno. Vojnici su u rovovima pričali kako su nakon puno izviđanja diverzantske jedinice udarile oko 19,00 sati na neprijateljsko utvrđenje Čedina kuća, kako su zauzeli osam rovova od tt 617 do Bradinja za svega 10-tak minuta i to bez ijednog ogrebanog borca i kako je odmah potom uslijedilo jako granatiranje koje je i rodilo belaje. Granatiranje je pratila praga sa Borikovca tako da je za vrlo kratko virjeme iz stroja izbačeno oko dvadeset boraca. U komandnim taborima mogle su se čuti analize koje samo potvrđuju ranije greške: «neuvezanost sa lijevim i desnim susjedom, osvježavanje jedinica i uvođenje drugog borbenog ešalona...»Cilj je akcije, kažu, bio vezivanje neprijateljskih snaga za banovićko – vozućko ratište i odvraćanje pažnje da bi slijedećeg dana ujutro udarile snage Trećeg korpusa na rejon Podsjelova. Izgleda da je cilj u potpunosti ostvaren jer su položaji na Podsjelovu lahko probijeni, a snage Trećeg korpusa oslobodile su i zadržale pod svojom kontrolom velike teritorije. Znao je Čari da se tih dana nešto opasno dešava oko Vozuće, a znao je to i cijeli grad jer su manevri jedinica Drugog korpusa bili tako očigledni, šenlučilo se i pjevalo ulicama, da nije ni malo čudno ako su i oni s druge strane linije blagovremeno saznali šta se ovamo dešava. Obgrljen sigurnošću rova Čari se trzao na svaki tresak granata koje su padale sve bliže i bliže, i nije izlazio napolje. Tamo duboko iza Kablovca, u pravcu Podsjelova čule su se tupe detonacije koje su govorile da rat bijesni svugdje u Bosni. Žepa je tih dana brojala svoje posljednje dane, a Bišćani su postepeno proširivali teritoriju pod svojom kontrolom. Na liniji je čuo još i to kako su u ponedjeljak 24.jula snage bosanske Armije trebale udariti na Klupe i Greb i time stvoriti bolje pretpostavke za oslobađanje Vozuće i Seone i kako su u zadnji čas odustale jer je iz Gračanice stigla vijest kako su Srbi zauzeli dva objekta koje je bilo nemoguće zauzeti Hadžića glavicu i Mujanov mezar. Nije

114

trebalo biti odveć pametan da se zaključi kako i oni rade iste stvari u cilju vezivanja naših snaga i rasterećenja vozućkog fronta. Uspjela je Armija, ali uspjeli su i oni. Kada je sišao u grad Čarija je sačekala još jedna «spektakularna» vijest – glavni tužilac međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu Richard Goldstoun podigao je u utorak 25.jula optužnicu protiv Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Milana Martića. 04.augusta ili 07.rebiul – evela 1416.h.g. sa početkom hrvatske ofanzive na tzv. Republiku Srpsku Krajinu, počela je erozija velikosrpskih ambicija na najkatastrofalniji način. Čari je tada dijelio raspoloženje većine Bošnjaka, a njega je tvorila suzdržana sreća zbog uspjeha hrvatske vojske i 5.korpusa koji se konačno deblokirao, i strah od posljedica što ih te pobjede mogu stvoriti u našoj domovini. Ljudi su tada bili sudionici epskih, deseteračkih događanja i začudo je kako su se brzo i lahko na njih navikavali, čak toliko da nam je sasvim normalno zvučao izvještaj u kome se kaže da je na «kninsku tvrđavu pobodena šahovnica». Epska retorika ušla je u svakodnevna kahvenisanja, u rovove, atomska skloništa, neopaženo, a ipak tako nekako logično da čovjek nije imao ni vremena ni živaca da primijeti to iščašenje već ju je kao i većinu novotarija običan Bošnjak primio lahko, i brzo se na nju navikao. Ne zna se zapravo kada je i čemu Bosanac više sklon i šta stranca više čudi: hladna ravnodušnost u trenucima kad se ne može biti ravnodušan i stopostotna zainteresiranost onda kad ga se ništa ne bi trebalo ticati.Kako inače objasniti razgovor dviju nepismenih žena za kahvom u kojoj jedna tvrdi da je elitizam osnovni razlog što je ovih dana dao ostavku premijer vlade. Ova druga zna da je on (premijer) u srijedu 07.augusta bio i u Banovićima i da je posjetio izbjegličko naselje na Ježevcu. Obje one znaju sve detalje o početku i kraju trodnevne hrvatske ofanzive na ztv. Republiku Srpsku Krajinu. Možda je to i dobro, žene su nam informirane i one svakodnevno bogate svoj vokabular izrazima tipa egzodus, etničko čišćenje, holokaust, multilateralan, divizija, praga... ali nije dobro da ne znaju kako je 12. rebiul – evela 1416.h.g. ili 09.augusta 1995. rođendan Božijeg poslanika Muhameda s.a.v.s. Tog dana sunčano i sparno prijepodne prekinuo je iznenadni pljusak i iznenadni tresak detonacija protivpješadijskih mina na banovićko – vozućkom ratištu u rejonu treće pješadijske čete Trećeg bataljona. Vojnici koji su obezbjeđivali neuspjelu razmjenu tijela jednog borca naišli su na neprijateljsko minsko polje, a jedan od njih smrtno je stradao. Toliko događaja na tako malom prostoru i u toliko kratkom vremenskom intervalu. Banovićko – vozućko ratište tih je dana naizgled mirovalo jer na linijama razdvajanja mogao se čuti samo poneki usamljeni pucanj ili detonacija mine izazvana nepažnjom s ove ili s one strane. Međutim, s ove strane fronta već duže vrijeme vrše se detaljne pripreme jedinica i komandi Armije R BiH za izvođenje obimnijih borbenih djelovanja u širem rejonu Ozrena i Vozuće. Govorilo se naveliko o tome da se vojnici uče da iz posadnih snaga moraju i mogu brzo i lahko da se transformiraju u manevarske. Javna je tajna bila da se priprema napad na Seonu i to za 10.august. U Banoviće su, u komandu brigade i na liniju fronta, u obilazak i kontrolu dolazili oficiri u bijesnim džipovima i u novim američkim maskirnim uniformama. Kroz grad su noću tutnjale kolone kamiona natovarenih vojnicima i sredstvima. Pričalo se i o nekakvim lažnim manevrima po kojima su prazni kamioni išli prema Ribnici i vaćali se danju, da budu viđeni i da Srbi pomisle kako se priprema napad na Vozuću iz pravca Ribnice, a noću, bez svjetla kolone kamiona sa vojnicima išle bi put Prijevora i Ostrića. Narod je neobjašnjivim instinktom u zraku mirisao neuspjeh te tako demoralizirao i one vojnike koji su vjerovali da će baš sada «proguliti». Žene su za kahvama opet pričale, a kako i ne bi kad su njihova djeca gore. Sin mora reći majci: «Majko danas, ili sutra, svejedno, idemo na Seonu, bit će teško, ali nemoj se sikirati, pazit ću ja». Majka ga isprati suzama, zovne na kahvu svoju konu koja je takođe ispratila sina i njih dvije nužno

115

razgovaraju o tome. «Meni sve govori da neće uspjeti», rekla bi jedna i dodala, «neće zato što napadaju na širokom frontu, a kad tako napadaš onda tu nema sloge. Jedni će govoriti kako ne mogu maknuti dalje dok ovi drugi ne probiju liniju, drugi će govoriti to isto i niko neće proći. Treba brate udariti svim snagama na jednom mjestu, a onda se širiti i samo poriti njihovu liniju. Treba uvesti pet – šest ljudi u Seonu, zapaliti brate koje sijeno, koju hudžeru, pa kad ovi na liniji vide da im selo gori svi će pobjeći da vide šta se to dešava». I tako bi uvijek govorile naše majke kad ispraćaju djecu na front.A djeca su se na frontu otkrivala, otvarala i pričali jedni drugima najskrivenije tajne. Nevjerovatno je kako ljudi u rovu odjednom postanu prisni, kao da su se oduvijek znali, kao da su rasli zajedno. Otvaraju se i nadugo i naširoko razglabaju teme o kojima se nikad i ni s kim nije govorilo, i za to se koristi svaki trenutak: u puš – pauzi, u dokonom sjedenju u busiji, u pauzi između dvije granate, u jurišu, uvijek, i nikad nije dosta, i nikad nije dosadno. Najčešće teme su djevojke, promašene i neostvarene ljubavi, ljubavne pustolovine i uvijek spektakularna iskustva, jer se ne mogu odmah provjeriti. Te su se priče resile različitom tematikom, od realne, preko romatičarske do fantastične o ljubavi u kojima se po principu crno – bijelo pokušava razriješiti vječita dilema, jaz i sukob između željenog i mogućeg.A majke, supruge, kćerke, bi ispraćale djecu na front, a onda ih čekale. Iz dana u dan, a evo i iz godine u godinu, to bi čekanje postojalo sve mučnije i neizvjesnije. Čekala se samo jedna vijest, a najbolje je kad je donese onaj koga se čeka. Svaka druga vijest koju donese ma ko drugi nije i ne može biti dobra. I ma ko da je donese, makar ga one i prvi put vidjele, potencijalni je krivac za smrt, ranjavanje ili nestanak djeteta, a on nije kriv, jer on je samo jedan od onih «neko mora javiti».

Sam Bog zna koliko li je puta Tahira stajala pokraj prozora, gledala farove usamljenih vozila i svjetla uličnih kandilavera kako se cakle na kiši ili sjenke krošnji što plešu na dašku vjetra, koliko li je neprosanjanih noći provela odašiljajući misli na sina usijanim tračnicama uskotračnog kolosijeka pruge Brčko – Banovići, koliko li je puta dahom maglila džam, koju je pustu suzu prolila. Koliko su joj puta u tim trenucima u ušima zvonile riječi: - Ja ću te sine otpratiti do Splita sa ovo para, a dalje idi sam.

- Oče, koliko god sam nekada žarko želio da odem iz Bosne, isto toliko i još više sadažarko želim ostati u njoj i ne tjeraj me da ti objašnjavam zašto.Stajala je Tahira kraj prozora i gledala u prugu i onog dana kada je Čari sa Kićom istovarao brašno u pekari. Ništa se naročito tada nije dogodilo, bio je to još jedan pokušaj da se zaradi kora kruha, i ništa se ne bi ni dogodilo da Čari nije prosiktao, odmarajući se i gledajući svoje noge: «Kad bi ih mina raznijela». Nije to rekao jednom, sam sebi ili prijateljima bliskim, govorio je to često, ali ovaj put čula ga je jedna žena koja je slučajno tuda prolazila. Začudio se kad je reagirala jer nije ni osjetio da mu je misao bila toliko glasna.

- Nemoj tako sinko, grehota je, rekla je žena i nastavila put. Ona nije plakala, ali je plakalaTahira koja je sve to čula ni sama ne znajući kako. Kad se u subotu vraćala sa pijace svrnula je kod kćerke Enise koja joj je rekla da je Čari jutros popio kod nje kahvu. Misao na sina uvijek je bila prva, u svim trenucima i na svakom mjestu, i onda kad je sa kćerkom išla do Lukavca tražiti lijekove. Otac ga tada nije htio buditi da idu u Borovac kupiti sijeno, a sin se trznuo, probudio se, potrčao i na stanici ga stigao. – Što me nisi probudio? – Tako si fino spavao, a možda si nešto i sanjao, pa mi te bilo žao probuditi, ostani, dobro se naspavaj, danas malo prošetkaj, pa možda nekoga i sretneš, šta znaš. Otac, majka i sestra otišli su te nedjelje svojim poslom, a mladić je nakon dobra sna kao omađijan išao očevim preporukama. Gledao je u autobuse sa brojem deset,

116

zavirivao u svaki lik, ali najdražeg među njima nije bilo. Prošao je dan, kao i mnogi drugi, ispunjen čežnjom i nadom ujutro, a prazan razočarenjem naveče. U takvim bi situacijama Čari najčešće tražio dobre prijatelje i dobru rakiju, a oni ga nikad nisu izdali. Njima je mogao reći sve. Do ponoći je bio sa Atkom i bila je to repriza već viđenog: ispovijedanje, poneki trač, jadikovke.... a onda s početka novog dana, minut – dva poslije ponoći, kad se od prijatelja vraćao kući, ponovo bljesak nade. Banovići su spavali snom gluhe nedjelje i da nije bilo ponekog upaljenog svjetla izgledalo bi kao da je na groblju. Nekoga je mučio išijas, nekog nesanica, nekog astma, neko je spremao ispit, nekog su mučili ljubavni jadi. Ta tinjajuća nada da ona i dalje misli na njega vukla ga je ka ulici Husinske bune i ma koliko joj se opirao, bio je nemoćan. Kao kad čovjek okreće glavu jer ne želi da vidi mrtvo ljudsko tijelo ili pogled koji ne gleda ni u što, a glava sama leti u tom pravcu, tako ni Čari nije mogao kontrolirati pravac svog kretanja. Opirao se toj kretnji koja ga je vukla poznatim pravcem, naviknutim putem, sve dok nije shvatio da je svaki otpor uzaludan i da ne može više kontrolirati sam sebe. Onda se predao, pustio se navici, instinktu. U početku je taj put izgledao normalan. U redu je, idem gore da je vidim, da je čujem, da osjetim njeno prisustvo u blizini, a onda je instinkt podivljao, ubio u njemu razum i poveo ga svom silinom ka njenom stanu. Trčao je dahćući, a zemlju je dodirivao na svakom trećem koraku. Korak mu se izdužio i traje, a on bezmalo leti. Eno poligona, tu ću sjesti, ispod njenog prozora. Disao je ubrzano i osjećao je kako mu srce lupa u grlu. Proguta pljuvačku ali lupanje ostade. Stade na poligon i primače se zgradi. Muk. Tama. Ni pas da zalaje, ni ptica da zacvrkuće, samo srce udara i dah glasan poput eha odbija se od zidova zgrada. Mučno mu je, znoj ga vruć obljeva, zaustavlja dah. Računa: ono je Šestanov prozor, ono je Mirin i Stjepanov, a ono je Slađin. Svi spavaju. Naravno. Kasno je. Ne! Mladić zažmiri, pa ponovo progleda. Nije moguće. Upaljeno je svjetlo. Da je zovnem? Što da ne? I ranije sam to radio? Mislio je brzo. U jednom se trenutku osjeti kao lopov pa se brzo i usplahireno okrenu oko sebe. Nikoga nije bilo. Moram je zovnuti, a onda tiho izusti: - Slađo! Učini mu se da nije dovoljno glasno pa ponovi: - Slađooo!!!!, ovaj put je to bilo gotovo divlje snažno. Osjetio je kako cijeli kvart odzvanja u tom slatkom ritmu, a srce mu konačno siđe iz grla na svoje mjesto. Možda je Sanja pomisli na čas pa zovnu i nju, nešto tiše: - Sanjaaa!!!! Bio je konačno sretan, čak i kad je vidio da se svjetlo ugasilo. Konačno je ostvario kontakt. Nije mogla, a da me ne čuje. Čak i ako je to bio čika Lune, možda je nešto radio sa satovima, tu se mladić malo zastidi, skoči na lagane nožice i odskakuta niz pločnik uz zgradu. Korak mu je bio još lakši.

****

U ponedjeljak 07.augusta 1995. ili 10.rebiu – l – evela 1416.h.g. bilo je sunčano i augustovski toplo. Čari se pažljivo izbrijao, vlažnim prstima potjerao kosu uvis, obukao maskirno odijelo i pogledao se u ogledalo kao da će na igranku. Zadiže malo obrve i nasmija se gledajući u ogledalo: - baš sam cool. Zapjeva refren Balaševićeve pjesme: «Kada nisam s onom koju volem, kada nisam s onom koju volem...» Potom se vrati u trpezariju gdje su otac i majka kahvenisali.

- Trebaš se bolan vratiti u klub. Eto, u komandi mi rekoše, ako klub potvrdi da si impotreban onda te je lahko osloboditi rova. Pejo je rekao dati i potvrdu od kluba, samo da se ti vratiš, zavapio je otac dok je sin sjedao za sto.

- Oprosti otac, ali u klub se ne vraćam i prijatelje ne ostavljam, odgovori sin nekakoravnodušno stavljajući u ranac knjigu, karte, svijeće, baterije za tranzistor, a u džep kockice za jamb.

117

- Ne koristiš one dane što si dvanaest smjena redovno išao, ovo ti je trinaesta?- Jest trinaesta, ali da sam pretprošlu išao bila bi četrnaesta i možda ovu ne bih ni išao, ali

ima li smisla da ja opet, iznenada ostanem, onako bezveze. A šta ću ovdje, djevojke nemam, para nemam, niti se ima gdje izaći, niti se ima s kime izaći, sve što je raje ostalo u ovom gradu, gore je, na frontu. Još u prošloj smjeni sam predlagao da u rovu budemo po petnaest dana, jesam Boga mi, i svi su se čudili. Sin polahko ustade i krenu ka vratima. Majka ga zagrli i poljubi:

- Čuvaj mi se sine!- Ne boj se majko, čuvam se ja.

Otac izađe zajedno sa sinom i uputiše se svak ka svom cilju. Gleda ga dok prilazi svojim suborcima. Lijep je, ponosit, gord, razrastao se nekako, kosu je potjerao uzbrdo pa mu dođe još ljepši, i sve na njemu je krenulo nekud u nebo, a to nije dobro. Kao da je svijeću života užegao i sa druge strane, prihozorio je, rekao bi naš narod.

- Hajd ćao stari!- Čuvaj se sine!

Tahira je i budna sanjala po ko zna koji put isti san. Čari se smjestio u rovu negdje na tom Bradinju, na nekom rovu broj jedanaest i kroz puškarnicu gleda prema neprijatelju. Plavo oko bistri i gleda svaki pokret grančice, svaku igru sjenke, a uho sluša svaki zvuk, šum. Nikad ga nije usnula kao ratnika, nije on za to, on je nogometaš, ili još bolje dobar student. Šta će on u planini sa puškom u ruci? Za to se treba roditi, ali za to ne treba ginuti. Neko je rekao kako je lijepo poginuti za domovinu i dodao kako je ipak, još ljepše živjeti za nju. Stoga je Tahira bila sigurna da njenom djetetu nije mjesto u šumi sa puškom u ruci. Sanjala je vitku figuru kako izgubljena i izbezumljena poput gazele bježi pred gladnim tigrom. Eno, sad vidi kako je njen sin usnuo, na tren, kako vruć augustovski vjetrić miluje srebrene vlasi i kako se trepuše iskre na suncu. Odjednom grm ispred rova se zanjiha neprirodnim drhtajem, a jedna grančica se slomi. Čari nije reagirao na ovaj znak opasnosti.Iza grma se pomolila bradata kreatura sa crnom šubarom na glavi, a na šubari kokarda. U zubima je držao kamu sa koje se slivala krv, a u rukama je nosio pušku na čijem je vrhu bio još jedan nož, bajonet, takođe krvav. Prilazio je sve bliže i bliže, a mladić je spavao snom djeteta. Puzio je neopaženo, milimetar po milimetar, odlučan u svojoj zloj nakani iako je lišće ispod njega šuštalo, a suhe grančice pucketale kako bi upozorile žrtvu na opasnost. Šta je tada lijepo i tako duboko sanjao njen sin ili je san stvarno toliki dušmanin da svlada čovjeka onda kad mu je najmanje potreban? Kada je bradonja u crnoj, prljavoj, krvavoj i zamašćenoj odori došao do mladića i zamahnuo nožem majka je dreknula: - Četnik! Probudi se sine!

- U redu je ženo, umiri je Safer koji je dugo sjedio bez sna. Pristavili bi potom kahvu da ihsmiri, utješi, razgovori. Činili bi to često u zadnje vrijeme i nije ih interesiralo koja su doba dana ili noći. Često su ispijajući kahvu znali samo šutjeti jer su osjećali da je šutnja u tim momentima najpotrebnija, a često su razgovarali na teme koje su već davno sažvakali.

- Sedamdeset je i osmi dan kako sin ide na Bradinj, trinaest je to smjena do danas, istotoliko puta sam išao u komandu, a samo dva puta su me pustili da uđem. Znam, i sutra kad odem do komande stražar će mi reći: «Nema ga, na terenu je», i tako u nedogled.

- U redu je Safere, umirivala bi onda Tahira njega, bit će kako dragi Allah dž.š. odredi. - Ama neću da bude, razumiješ, hoću da ništa ne bude, hoću da mi Allah dž.š. sačuva živo i

zdravo dijete, da mi ga Armija vrati onakvog kakvog je i uzela, eto. - Ma, sve će biti u redu, pokuša ga utješiti žena, - nije ovo prvi put da ga pratimo na front.- Znam, ali se nikad nisam osjećao ovako kao sad.

118

A gore na jedanaeski uobičajena atmosfera, čist zrak, jako sunce, blag vjetrić, miris borove oblovine od koje je napravljen rov, puške, bombe, udaljene detonacije, pa onda opasna iznenadna grmljavina, kahva, riža, karte, jamb i priča, uvijek priča, nikad dosadna i nikad je dosta. Priča Mirso o svom sinu i ženi što odvede dijete sa sobom:

- E, moj brate, ne znate vi kako se voli svoje dijete, još ste vi momci i to vam se ne možeopisati, to treba doživjeti. Kad on plače, plačem i ja, kad njega boli boli i mene, kad se on smije smijem se i ja. Sve što činim činim radi njega i za njega. On mi je smisao života, više me ništa ne interesira, sve je drugo manje važno, sve je drugo besmisleno, on je sva moja suština, on je moje biće, moja krv. Ne daj Bože da mu se šta desi. Sve bih dao za njega, sve bih učinio za njega, evo ruku, nogu mi osijecite, samo mi sina ne dirajte. Dok je to govorio u očima su mu se caklile suze, a Atko i Čari su upijali svaku njegovu riječ. Kao da slušam svog oca, mislio je Čari, ovo isto govorio je i Safer, ne jednom.Da li čovjek zaista toliko voli svoje dijete? Vjerovatno da, jer Mirso nema razloga da bude patetičan. Bože moj, mogu samo misliti kako mu je teško. «Sve bih dao za njega, evo, ruku, nogu mi osijecite, samo mi sina ne dirajte» zvonile su Mirsine riječi. Pa to je ljubav prve vrste, shvati Čari, jača od nje ne, sigurno ne postoji. Sin..., kako to lijepo zvuči. Više nije slušao Mirsu koji je jednako pričao, možda i plakao, jer ga više nije ni vidio. Gledao je dolje u vozućku kotlinu dok mu se u zamagljenim očima gubila krivudava Krivaja. Bože, kad bismo Slađa i ja imali sina, kakvo bi to dijete bilo. Imalo bi lepršavu smeđu kosicu sa loknicama, mali prćasti nos, plave okice, ručice kao veknice, bio bi kao lutka. Smiješak nije silazio s lica, a treptaji su bili sve češći i češći, dok ne istjeraše jednu suzu na obraz. Naučio bih ga svim mogućim fintama s loptom, a Slađa bi ga vodila u ribolov. Bio bi to najbolji sin na dunjaluku. «Sve bih dao za njega, evo, ruku, nogu,...», riječi su ponovo odjekivale između Krša i Bradinja. Sin! Ja sam sin! Hoću sina! Svog sina»! Bože»!

- Šta je Čari, nešto si se plaho zakonto, gurnu ga Atko u rame, - hajdmo malo do Krivaje dase brćkamo i upust donesemo Mirsi vode s izvora, on će ostati na rovu.Krivaja je poput Neretve jer izaziva uzdahe i zbog ljepote, i zbog hladnoće. Kad se nađete oči u oči s njom brzo razriješite tu konfliktnu situaciju u kojoj vas njena ljepota i bistrina privlače, a hladnoća odbija. Atko i Čari nisu znali za taj konflikt, čim su sišli niz Ječmište i Nišane svukli su se i u uskočili u jedan od virova koji je tu postao jer je Krivaja na oštroj okuki morala malo usporiti tok. Na augustovskoj vrelini hladna Krivaja je došla kao najbolje osvježenje. Temperature vrućih momačkih tijela i hladne Krivaje brzo se sporazumješe tako da im rijeka nije dugo dala da izađu vani. Ko zna koliko bi se još kupali da se Čari ne sjeti:

- Umrijet će nam Mirso od žeđi, stvarno nam nije fazon, on se gore na Bradinju peče, a miuživamo, hajdmo!Nasuli su usput vode i dok su se strmom kosom uspinjali ka Bradinju osjetili su kako im niz leđa ponovo klizi matica znoja.

- Džabe smo se kupali moj Čari!Noći su na rovu broj jedanaest uvijek dosadno duge, a tako je valjda i u svim rovovima svijeta. Nema tog «ljiljana» koji nakon deset noći provedenih na rovu ne bi zaspao s ubjeđenjem: «Ma neće baš mene četnik zaklati, kad nije tolike druge zaklao. Uostalom bolje mu je da i on sad legne spavati. Ko je lud da po ovoj mračini sad ide na tuđi rov, na cijev, a plus minska polja ispred linije». Ubijeđen u ispravnost ovog razmišljanja i shrvan snom svaki vojnik zaspi na prvoj liniji fronta i to čvrstim, i bezbrižnim snom djeteta. Tako slatko se ne naspava ni u mirisnoj i toploj postelji sigurnog roditeljskog doma. Nevjerovatno. Trunka sumnje: «a šta ako četnik ipak dođe

119

na moj rov», vremenom potpuno iščezne, a povjerenje u budnog suborca na susjednom rovu naraste do neslućenih visina. Nesreća jedanaeske je bila u tome što je ona bila premala za dvojicu, a kamoli za trećeg tako da je jedan od njih, silom prilika morao biti ili potpuno budan napolju, u tranšeji, ili mrzovoljan i bunovan u upornom pokušaju da izbori u rovu poziciju za trećeg u kojoj se ili zaspi ili, najčešće probudi jedan od usnulih. Te večeri Čari nije mogao da zaspi sve i da je i htio. Sakriven od pogleda neprijatelja zapalio je svijeću i čitao Majstora i Margaritu Mihaila Bulgakova. Negdje prema potoku ispred rova, u spletu mračnih grana dugo i otegnuto oglašavala se sova: Huuu...Huuu...Huuu, a odmah za njom ona ptica što je narod zove plakavica. Niko je nikad nije vidio i niko ne zna kako izgleda, ali njeno glasanje svi prepoznaju i svi bi se uvijek složili da je to ona jer tako može plakati samo dijete i ponekad mačka. Jezivo. Mladić sklopi knjigu i pogleda svijeću. Nevjerovatno, gori s oba kraja. Bože, imaš li još koju zlu slutnju da mi pošalješ ove noći. Obrisi lišća, borovih iglica, granja i stabala na sjaju mjesečine, pokrenuti daškom neprimjetnog vjetra rađali su razne jezive figure i kreature koje su trgnute iz statičnosti i animirane da upotpune noć užasnih predskazanja. Opet sova: Huu...Huu...Huuu, pa plakavica i opet pogled na svijeću koja gori s obje strane. Dlanovi se znoje, dah i otkucaji srca se ubrzavaju i mladić ih osjeća u grlu. Je li to strah? Valjda. Od čega? Ne znam. Od smrti? Možda. Od četnika? Vjerovatno. Stegni pušku i sakrij se u tranšeji. Čari se skotrlja do puškarnice u tranšeji i usput zguli lakat na jednu borovu žilu. Čvrsto je stegnuo pušku, kao spasiteljicu, kao zaštitnicu. Da ga je neko u tom trenutku imao pitati: «Vojniče, da li ti je puška nategnuta?», rekao bi mu sigurno da jeste, a nije, nije je imao kad staviti u borbeni položaj. Ako je to i uradio uradio je čisto vojnički, po automatizmu, refleksno, jer vojniku u takvim situacijama mozak ne treba, sve se radi instinktivno. Mladić na trenutak skide ruku sa rukohvata i obrisa oznojeni dlan o lijevi maskirni, bočni džep, a potom ponovi istu radnju sa drugom rukom i sa drugim džepom. Ništa nije postigao. Vrata na rovu na tren zaškripaše, a mladić naglom kretnjom uperi pušku ka rovu. Vjetar?! Odgovori sam sebi pitanjem. Priđe rovu i zaviri unutra. Atko i Mirso spavaju. Blago njima. Noć je bila duga, duža od svih. Mladić je ušao u rov i usnuo. Kada? Kako? To ni sam nije znao. Nije se mogao saviti od Mirse, a nije se mogao ni ispružiti jer je rov kratak. Ujutro se probudio sav mokar, kao da je u uniformi plivao Krivajom. Čudno, a nije bio pokriven. I kosa mu je bila mokra. Samo psiholozi mogu objasniti ovu pojavu. Otkud ovoliko vode u jednom insanu, pitao se Čari ujutro. Mislim da se poslije ovoga više nikada neću oznojiti. Mladić se sjeti svijeće i pogleda prema stolu. Nije dogorjela, vjetar ju je ugasio prstima.

- Mislio sam da mi je ovo bila posljednja noć!- De, bolan, mani, evo popij kahvu, razvedri se, ponudi Mirso.- Još sad kad dođe riža, našali se Atko, - bit ćeš kao nov.- De ba pusti rižu, dobaci Čari mrzovoljno.- Nešto mi jutros nisi dobar, nešto si požutio, šta ti je, primijeti Atko, - da nisi opet štagod

ružno sanjao?- Čuj sanjao, nisam imao gdje ni da spavam, a kamoli da sanjam, odbrusi Čari nekako

ljutito, a onda opet smireno nastavi, - uspio sam malo zaspati, bolje da nisam ni to malo, reče ovaj put kao za sebe, - i za to kratko vrijeme usnio sam san koji može, a i ne mora nešto značiti. Sjedimo nas trojica, evo za ovim istim stolom, igramo karti, pijemo rakiju i kahvu, pušim, mezimo i....

- I?- I ništa, odjednom nema ni stola, ni nas, ni rakije, ni karti, ništa.- I?

120

- I eto, to je to, ništa više.- E jest ti to neki san, de mani, nego možeš mislit kako izgleda mali Edis sa ovom novom

frizurom, pokuša Atko promijeniti temu. Uspio je nasmijati Čarija. Rano je ugrijalo i sunce se brzo visoko diglo, a na ovim planinskim uzvisinama ono još jače prži, valjda zato što je bliže. Taman su završili sa doručkom kad iz pravca rova broj deset zadihan dođe komandir voda.

- Ružne vijesti momci, reče ovaj umjesto pozdrava. - Znam, četvrtak je, deseti je august,sunčano je i toplo, znam da vam je u 16,00 sati smjena, da ste umorni i iscrpljeni i da jedva čekate da odete kući, ali...

- Ali? zaustiše sva trojica skoro uglas, - ali šta, priupita Mirso.- Stigla je naredba da moramo pojačati liniju i da sa svakog rova iz ove smjene mora ostati

po jedan borac. Na drugim rovovima ne ide baš lahko, neće ljudi da ostaju. Sve trojici su se u glavi vrzmale iste misli: «jedva čekam da oduham ovih pet – šest sati do smjene, a ono još tri dana treba ostati».

- Čari progovori prvi i iznenadi sve prisutne:- Smeta li da ostanemo sva trojica, da se ne rastanemo, bezveze. To zbuni komandira, jer

očekivao je sve drugo, samo ne ovakav odgovor:- Nema problema!- Šta kažete, a? Upita Čari Atka i Mirsu, - da ostanemo svetrojica.- Važi, prihvati Mirso.- Ostajemo, veselo će Atko.

Komandir sleže ramenima klimajući glavom u znak nevjerice, ali ipak zadovoljan: - Dobro momci.- Samo, priupita Čari, - može li jedan od nas da trkne do kuće po cigare i malo hrane?- To se vi među sobom dogovorite, reče komandir i nastavi put dvanaeske.- Šta ćemo, upita Čari kad su ostali ponovo sami, – hoću li ja ići, svejedno mi je.- Važi, ravnodušno će Mirso.- Idi, nema veze, prihvati Atko.

Čari se na brzinu spremi i krenu strmim Ječmištem ka Krivaji. Okrenu se i mahnu prijateljima koji mu pokazaše palac okrenut ka nebu. Na putu je imao ludu sreću, samo što se našao na cesti stao je jedan nepoznati mladić sa automobilom i povezao ga ravno do Banovića. Eto ti baksuza, mislio je mladić, kad sam prije dvadeset dana išao na smjenu prošlo je pored mene isto toliko vozila, a nijedno nije stalo. Bio je sretan što će tako brzo doći u grad jer imat će kad da se vidi sa prijateljima, sa ocem i majkom, stići će da se okupa i obrije. U Banovićima je bio već u dvanaest sati i odmah požuri do teta Najle da do šesnaest sati spremi kolače za svog Atka. Mladić nije imao kad predvidjeti Najlinu reakciju, pozvonio je na vratima kao da je došao zvati Atka na kupanje ili izlet. Kad ga je vidjela, žena je ostala bez daha. Čari shvati ozbiljnost situacije i svoj neoprez otkloni ljubaznim smiješkom koji je skinuo sve mračne asocijacije sa vojnikovog lika.

- Otkud ti, gdje mi je Atko?- Ne boj se teta Najlo, napravi mu lijepih kolača pa da mu ponesem. Naići ću ovuda oko

šesnaest sati, a ti se potrudi da dotle budu gotovi.- Kud se vraćaš, kako, ništa mi nije jasno?- Produžavamo smjenu, pa sam došao samo po cigare i hranu, a vraćam se sa ovom ekipom

što je nas trebala smijeniti.- Pa djeco draga, ja jedva čekam da mi ovu smjenu završite, a vi još i produžavate. - Ne boj se teta Najlo, utješi je mladić i smješeći se pozdravi, - dakle vidimo se u šesnaest

121

sati, Ćao. Majci odjednom bi lakše, a mladić joj mahnu i sa dna stubišta kao da strah odgoni od žene.

- Hej djeco, djeco, uzdahnu Najla ulazeći u stan. Dok je silazio, sa balkona susjedne zgradeposmatrala ga je amidžišna Bahira. Dugo se nisu vidjeli i ona mu je sva sretna mahnula rukom. Mahnu i njoj Čari i nasmija se. Zaputio se dalje stepenicama što pored obdaništa vode ka ulici Veljka Vlahovića. Danas se ta ulica zove ulica 119. Muslimanske brdske brigade, jedinice u kojoj se Čari bori i kojoj pripada. Gledao je na sve strane i želio je sve smjestiti u pogled. Kako se čovjek divlje osjeća kad nakon tri dana provedena u planini dodirne nogama asfalt i beton. Pritisne ga tada osjećaj manje vrijednosti, stida, osjećaj neprilagođenosti. Tada se čovjek gnuša samoga sebe. Breme takvog osjećaja Čari je nosio gotovo svaki put pri povratku sa linije fronta. Ovaj put tog osjećaja nije bilo. Mladić je gazio kao vojnik, kao oslobodilac, ponosno, vedra pogleda i izdignuta čela. U centru zastade na tren i nesvjesnom kretnjom pogleda prema Lunetovoj sajdžinici. Ugleda svog nesuđenog punca u pratnji jednog vojnog policajca i prestraši se. Ovdje se nešto čudno događa, pomisli. Ne vjerujem da je Lune šta zabrljao, on je čestit čovjek. Kod Ramine slastičarne krenu kroz park, tu prečicu svi koriste, premda, kad bi čovjek izmjerio tim putem nije ništa bliže do MUP-a npr., nego putem koji vodi pored stare Robne kuće. Ipak 99% Banovićana ide kroz park. Moram nazvati Slađu, zapovijedi mladić sam sebi.Ne ulazu u Rudarsku ulicu Čarija zaustavi glas prijatelja Zvone:

- Mladiću, imaš najbolju košulju u brigadi. Hajde, svrni na jednu.- U pravu si, i hvala ti na ovoj košulji, šta misliš kako bi mi bilo na ovoj vrućini u onoj

dugih rukava.- Kliznuo si sa smjene ranije, kao nekada, a? da se odmoriš i pripremiš za sutrašnju

utakmicu, ali džabe ti to, valja ti sa mnom sjediti i nema odmora.I dok Zvono stavlja vodu za kahvu na peć, Čari mu odgovara:

- Prijatelju moj, vraćam se nazad na Bradinj, nego, otkud ti na onom prozoru, ja bihsigurno prošao misleći da si na kupanju.

- Ma, ne znam ni ja zašto nisam otišao na kupanje, a u pravu si, ja ovaj prozor rijetkootvaram, do skora je bio zakovan, znaš od ceste je i vrlo je nisko, al' eto sad me nešto povuklo, i samo što sam ga otvorio ti si naišao.Slušajući ga Čari iskapi čašu hladnog piva: - Uh, sjeda k'o šargi motka.

- Veliš, na Bradinj se ponovo vraćaš, da to nije neka šala.- E moj Zvono, prijatelju stari, Bosna se gore brani i preče je to od fudbala.- De ba Čari, šališ se.- Ozbiljno ti kažem, nego mogu li se poslužiti telefonom da nazovem kuću.- Možeš, reče Zvono zbunjeno posmatrajući mladića kako prilazi telefonu i okreće brojeve.- Halo, majko, gdje si, kako si......................Tu smo kod Zvone...............Ma ja sve je u

redu...........Eto mene odmah, uključi mi bojler i sve ću ti objasniti.Čari popi kahvu i pozdravi se sa Zvonom, a onda krenu kući. Tek usput pade mu na um kako to majka ne radi u podne, trebala bi biti na poslu. Još bolje, pomisli, i ona i teta Najla će spremiti kolače. Pored rudničke direkcije pozdraviše ga dječurlija: - Gdje si ba Čari, šta ima! Mladić im se osmjehnu i pogleda ka Zvjezdari. Nikad mu ljepša i veća nije bila. Crveni balkoni sa okruglim rupama na sredini, grafiti, Honda, stari dobri prijatelj, Čakija... Na ulazu u stubište sjeti se Amas. Pred vratima ga je čekala majka. Zagrliše se i poljubiše kao da se nisu vidjeli cijelu vječnost.

122

– Sine dragi kako si mi. Eto danas mi brigadir na poslu veli kako nisam za svojih petnaest godina radnog staža toliko griješila koliko griješim u zadnja tri dana. Al' šta ću, gledam onaj konac i mašinu, a vidim tebe.

- Dobro je majko što si došla trebaš mi napraviti pita i kolača.- Hoću sine, hoću, napravit će majka brdo kolača, samo neka si ti meni došao živ i zdrav.

Evo sad ćemo i kahvu popiti, a evo majka je našla i dvije cigare za nas. Znala sam ja da ćeš ti meni doći pa sam ispekla kahvu još i prije nego si nazvao.

- Majko, u šesnaest sati ponovo se vraćam na liniju, samo da se okupam i obrijem, zato mitreba hrane, da ponesem gore jaranima. Trebao bih nazvati Slađu da vidim kako je, šta ima, šta će onaj vojni policajac s njenim tatom, imaju li kakvih problema i mogu li pomoći, reče mladić ozbiljno kao neko ko to zaista može.

- Dijete drago nemoj se danas gore vraćati, preklinjem te, sve mi nešto govori da nećevaljati.

- Ali majko, naređenje je da se produži smjena i ja sam samo po hranu došao, pa da se,reko, usput i okupam, posegnu sin za vrlo slabim argumentom koji skida odgovornost sa njega, ali to majci ništa nije značilo i svejedno bi joj bilo ma šta da je sin rekao jer ni ovo nije čula. Nastavila je preklinjati:

- Nemoj ići ljubi te majka. Danas na poslu nisam izdržala. Iznenada sam jauknula i rekladirektoru da me pusti jer dijete mi je gore, i on me pustio, razumio me i de me shvati dijete drago, nemoj ići gore, nemoj, jer ako se vratiš neće valjati, nešto mi govori, Boga mi.

- Ali majko, prijatelji su mi gore, ne mogu ih sada izdati i ostaviti na cjedilu, ja moram ići,drukčije ne može biti, a ti mi oprosti. Utom se otvoriše ulazna vrata sa kojih se čulo:

- Hvala Bogu kad si kući došao. Ja danas na poslu nisam ništa mogao raditi pa sam ustao ikrenuo kući, mada je bilo tek dvanaest sati. Kad sam začuo grmljavinu gore oko Seone, Klupa, Glavice i kad su jutros počeli dovoziti ranjene u ratnu ambulantu, nisam mogao više ni sekunde ostati na poslu. Odlučio sam, ama, pješke ću te izvesti iz Bosne i nećeš mi više ni sekunde ostati na liniji fronta, samo da mi živ dođeš kući, a evo, došao se elhamdulilah. Hvala ti Bože, hvala ti Bože, izgovori otac u jednom dahu.

- Nema od toga ništa moj Safere, jauknu žena.- Kako nema? uputi otac pitanje sinu.- Produžavam smjenu slijedeća tri dana, reče sin sjedajući na dvosjed i stavljajući u krilo

veliko ogledalo.- Pa Edibe sine, koliko sam ti puta govorio da se dobrovoljno nigdje ne javljaš, a i kad ti

narede, gledaj da se izvučeš.- Naređenje je takvo, da iz svakog rova ostane po jedan kao pojačanje. Ja sam predložio da

ostanemo svetrojica, da se ne razdvajamo.- Ti se nemoj gore vraćati, ti si svoje pošteno odužio, a ako im treba vojske, eno ih brate po

ulici hodaju, nisu ni dana u rovu bili. Majka je u međuvremenu počela mijesiti kolače i jednako je molila:

- Nemoj se sine gore vraćati, ljubim te, kad oni vide da tebe nema i oni će doći kući, šta tije, bolan, bolan, pa nisu ni oni ludi.

- O Bože, uskliknu mladić, - šta ste se odjednom uspaničili, i de molim vas nemojte medžabe više moliti. Ja sam odlučio. Više volim sebe mrtva u Bosni nego živa bilo gdje u svijetu i ne bih izdao prijatelje ni za živu glavu. Nemojte više o tome, smatrajte taj slučaj riješenim. Govorio je to odrešito i kao nikad ozbiljno. Prišao je slušalici, podigao je naglom kretnjom i

123

okrenuo Slađin broj, ali niko se ne javi. Spusti slušalicu i ode u kupatilo. Ni u kupatilu misao mu nije dala mira: Ako u svom mom dosadašnjem životu ima neke sile i zakona po kojem sam sve vrijeme živio, onda je u ostatku života moram uvažavati i poštovati. Idem na Bradinj da vidim hoće li šta biti. Ako bude, ima Boga i ima sudbine, ako ne bude ništa, prijatelji će znati da ih nisam iznevjerio. Ne volim razmišljati o sudbini i neću uopće da mislim o tome šta bi bilo kad ja ne bih otišao gore ili šta će biti ako odem.Šta će biti, ha, bit će ono što Bog bude htio i ja tu ne mogu ništa. Tek kad se vratim sa Bradinja, ako se vratim, analizirat ću po principu šta bi bilo, kad bi bilo, da nije bilo, da sam ovako, ili onako, da nisam otišao... Ipak idem i ništa me u tome ne može pokolebati. Ne bih izdao Atka i Mirsu, nema sile. Znam oni gore jedva čekaju da se ja pojavim sa ruksakom i sa jednom bocom ljute šljive. S tim ubjeđenjem izađe iz kupatila, čist, okupan i obrijan.

- Majko, imaš li koju marku, stidljivo zamoli sin.Preturajući dugo po tašnici majka nabra nekako četiri marke:Eto uzmi, to je sve. Nego, juče mi je Senada na poslu obećala, kaže, čim Džemail pošalje novce iz Njemačke posudit će mi, a onda ću se izvući iz Bosne ako Bog da.

- Ako i ne dobiješ pare od te žene, uključi se Safer, - nema veze, pješke ćemo ići.- Nemojte opet počinjati, upozori ih sin pomažući mami pri pakiranju ranca. - A što da ne?- Živi bili pa vidjeli! Odoh da ne zakasnim, valja i do Atkove mame navratiti, i ona nam je

kolače spremila. Mladić zagrli majku i poljubi je po jednom u oba obraza, zatim pruži ruku ocu, stavi mu lijevu ruku na njegovo desno rame i poljubi ga jednom. Poljubi i otac njega i strese se od iznenandne jeze.

- I ja ću s tobom do čaršije, predloži otac. S kraja hodnika sin se još jednom okrenu imahnu majci. I majka mahnu sinu, dok on ne zamače u stubište, a onda pohita ka dječijoj sobi da ga još jednom vidi. Gledala je kako sin pruža korak cestom, a otac za njim potrkuje i ne može ga sustići. Ranije su išli uporedo i čak je otac prednjačio, a sad sin navalio kao da mu vjetar puše u leđa. Kad su izašli na cestu stade pre njih bijeli auto. Bio je to Ibro.

- Kud ćeš ti Čari, upita ga ovaj.- Odoh Ibro Bosnu braniti, nasmija se mladić.- Pa znaš da sutra igramo sa Živiničanima, a i Memiševiću si obećao da ćeš otići s njim do

Živinica.- U ponedjeljak jaro, u ponedjeljak, a sad da si mi zdravo, reče mladić i produži još duljim

korakom.Otac se samo čudio. Nekad je Edib sa linije bježao samo da bi na utakmicu došao a sad ne treba na liniju jer je odradio smjenu, a on neće na utakmicu, nego na front. Bože moj, sve naopako, mislio je otac žureći za sinom. Ulazeći u Rudarsku ulicu pozdraviše Ćazima i Muju.

- Kud ćeš Čari, hoćeš i ti kao i onaj moj ćilaber, u planine, a?- Odoh Bosnu braniti, opet se nasmija mladić.

Pored spomenika rudaru, u parku Čari iznenada stade i poče skidati vojničku bluzu:- Stari, daj mi to svoje prsluče, u ovome ću izgorjeti od vrućine. U centru im priđe Zvonko i

pruži ruku mladiću:- Kud ćeš Čari po ovoj vrućini?- U brda prijatelju.- Pa sutra bolan imamo utakmicu?- Žao mi je, prijatelju, budi pozdravljen i pozdravi raju, nasmija se opet mladić.

124

Stadoše kod Lunetove radnje, a mladić iskoristi priliku da baci pogled unutra. Ko zna možda je slučajno svrnula kod oca u radnju. Tu se pozdraviše:

- Sine, pamet u glavu, i u rov, akcije su počele.- Ne boj se oče, reče Čari i potrča uz stepenice, lagano poput gazele. Otac osta u dnu

stepenica, u hladnu haustora koji je zaudarao na mokraću i smeće. U grudima ga je stiskalo i gušilo kao da ima astmu. Ubrzano je treptao očima i nije znao kuda da krene i šta da radi. Osjećao se usamljenim, jadnim i bespomoćnim. Bio je najsitnija čestica na ovom dunjaluku i čini mu se da bi ga, da je kojim slučajem puhnuo, i najmanji vjetrić odnio nekuda daleko, u nepoznate predjele, gdje nema nikoga i gdje nema ništa. Pred očima mu je još lepršala blistava i mirisna kosa njegovog jedinog sina.Mladić svrnu u kiosk pored Atkove zgrade i kupi za četiri marke pola litre šljivove rakije, i to one šećeruše. Jedna polovka te rakije dovoljna je da trojicu zaboli glava. Koštala ga je tačno četiri marke koje mu je majka dala. Ime rakije šećeruše, kako su je popularno zvali vezat će se neraskidivim nitima za tzv. ratne profitere, i mnogi će zahvaljujući njoj, iz rata izaći sa hiljadama zarađenih maraka. Staviš malo više šećera u već iscrpljeni kom i to je to, a para sipa. Na putu do Atkove zgrade opet osjeti na sebi Bahirin pogled, okrenu se i još jednom joj mahnu. Teta Najla ga je čekala pred zgradom sa pripremljenim kolačima. On uze kesu, nasmija se Najli i požuri da ne zakasni na autobus. U ulici ORB pojavi se autobus. Mladić potrča za njim ali on zamače za okuku. Čariju se noge odsjekoše. Spusti kesu sa Najlinim kolačima na asfalt i stavi čelo u lijevu ruku. Ode! Taman je počeo razmišljati da li da nastavi pješke ili da se vrati nazad, pa nek ide sve dođavola, jer ionako mu se ne da da ode na smjenu, pa da zadovolji oca i majku, kad se iza okuke pojavi autobus. Neko je u autobusu vidio Čarija i signalizirao vozaču, a ovaj se vratio nekih sedamdesetak metara unazad. Čari je već bio izgubio svaku nadu i ugledavši teta Dinku, koja je tu slučajno prolazila zamoli je:

- Daj mi malo vode, molim te. Hvala ti Dinka.Autobus je bio pun prašine, znoja i razgovora vojnika koji je ličio na zujanje pčela u košnici. Niko nikoga nije mogao razumjeti. Svojom pojavom Čari je na trenutak izazvao pometnju: «Otkud ovaj?» Put do Bara brzo je prošao jer je Čari, veseo kao nikad ranije, čitavim putem pričao viceve i uveseljavao ljiljane, baš kao svojevremeno Šatara. Skoro svi vicevi su i bili njegovi.Išao je Čari sa jednom grupom ljiljana, brzo, otvoreno, ne poštivajući maskirnu disciplinu, nije ostao sa prijateljima da u hladovini zapale po jednu i da se onda prebace u grupama. Polahko se penjao uz Bradinj i prilazio svom rovu broj jedanaest, a gore Atko i Mirso, smiju se:

- Džabe si došao jarane!- Eto ti ga sad, reče mladić zadihan, skoro ljutit što je tako, - što džaba, zar ne ostajemo još

jednu smjenu?- Ni u jednom rovu niko nije ostao iz naše smjene pa rekoše da i mi idemo kući, reče Mirso

smiješeći se, vidno zadovoljan što je tako. A i Čari je svojom zbunjenošću doprinio da situacija bude još smješnija, no brzo se snašao:

- Pa šta onda čekamo, da nam autobus odmagli pa da opet glabamo pjehe, a? Hajdmo!- Ma jašta, bolan, prihvati Atko, - na destku i dvanaesku smjena je došla, valjda će doći

neko da i nas zamijeni, idemo. Bila je to situacija u kojoj čovjek nije znao da li da tuguje jer se Čari namučio da skokne do Banovića i jer je sav njegov trud bio uzaludan, ili da se raduje jer konačno ide kući. Krenuli su brzo nizbrdo, a s linije se uvijek išlo brže nego što se na nju dolazilo, pogotovo ako se ide nizbrdo, kad odjednom Čari stade.

125

- Šta je sad, priupita Atko, - šta si stao matere ti?- Čuj šta sam stao, evo ti tvoji kolači, što ti ih je mati poslala, dosta je što sam ih dovde

nosio, reče Čari ljutito pružajući Atku kesu. Silazili su smijući se grohotom i šaleći se na Čarijev račun dok su se posljednje zrake sunca gasile na njihovim plećima.

- Sigurno si svima govorio da ideš Bosnu braniti, žacnu Atko. Došli su do Gosovićkogizvora i stali da se napiju hladne vode kad iza leđa začuše glas komandira Laće:

- Kud ste krenuli momci, hajdmo, vraćajte se na rov, ostao je nepokriven.- Niko nije došao na naš rov? namršten, upita Mirso.- E jest im fazon, doda Atko. Samo se Čari smijao i ništa nije govorio.- Tako vam je momci grah pao, doda Laćo, i okrenuvši se put Bradinja naredi, - idemo!

Tri vojnika oboriše pogled i krenuše ponovo uzbrdo, tromo, lijeno, teška koraka, šutke. Dođoše rovu, a on sam, nekako težak, prijeteći, sablasan, opasan. Stolica se pred njim nekako neprirodno nakrivila. Čudna tišina zagrlila je Bradinj, ni jedna puška da opali, ni ptičica da zacvrkuće, vrijeme je stalo. Ponekad čovjek i poželi da vrijeme stane, ali ovo je bila situacija u kojoj je to zadnja želja, naprotiv, svi bi voljeli da vrijeme prođe što brže. Nekakav glas, odnekud je naredio:

- Po četvorica na rov, straža se obavezno daje!- Kakva četvorica, naljuti se Atko, - da smo uspjeli otići ovdje na jedanaeski ne bi bilo

nikoga, a ovako, pjevaj borbene što nas je makar trojica.- Pirija, sjeti se glasno Čari.- Šta Pirija, upita Mirso.- Stari Pirija, bolan, nasmija se Čari, - eno ga na devetki, hajdmo Atko da ga zovnemo neka

nam on bude četvrti, a ti nas Mirso sačekaj, brzo ćemo mi.- Džabe idete, dobaci Mirso, - onda će njima faliti četvrti.

Spuštajući se ka devetki Atko pogleda u zalazeće sunce.- Vidi hljeba ti kako je crveno!

- Baš je lijepo, doda Čari, - nego požuri nemamo puno vremena. Jedva čekam da vidimstarog Piriju, on ti je bolan, sve utakmice Budućnosti gledao, širom Bosne, imat ćemo o čemu pričati.

- Gdje si Priija, viknu prvi Čari.- Ma gdje si jarane, bujrum, obradova se ovaj, praveći mu mjesto do sebe, - kako to da

samo vi produžite smjenu?- Hajd ba, nema veze, odgovori Čari, - nego treba nam četvrti na rov, a ja se odmah sjetio

tebe Pirija.- Rado bih išao Čari, ali onda će ovdje ostati trojica i onda ništa nismo napravili, a pravo da

ti kažem i noga me boli i ne znam kako bih se popeo gore. Nego de da popijete kahvu s nama, da niste džabe došli, evo gotova je.Dok su pili kahvu Pirija je pričao o utakmicama, onim u Brčkom, Cazinu, Čapljini... Mnoge od njih Čari je već bio zaboravio, ali stari Pirija sjećao se svakog detalja.

- Hej, jah, odhuknu Čari, nakon što je ne trepnuvši slušao Piriju, - lijepo te je slušati,uostalom zato sam bio i došao po tebe da nam budeš četvrti na rovu, ali šta je tu je, hvala ti kao da i jesi i vidimo se.

- Sretno!- Sretno!

****

126

Pritisnut bezizlazom, beznađem i osamom Safer zateče sebe kako stoji na dnu stepenica u hladnom i mračnom haustoru koji je nevjerovatno zaudarao na mokraću. Kad ga je taj neugodni vonj počeo štipati za nosnice, trznuo se i okrenuo ka Lunetovoj radnji. Tamo nije bilo nikoga. Osjetio je kako samoća može biti ubitačna i želio je da ne bude sam, želio je da s nekim razgovara, da se nekome izjada, povjeri, da zatraži savjet ili pomoć. Ne, samo nemoj tražiti pomoć, nju danas niko ne daje, čak i ako je ima, ne da je. Kuda onda i kome. Kući! Tamo je Tahira i ona ga samo može rasplakati, s njom sada ne bi imao šta razgovarati. Hrvao se s tim mislima cijelim putem. Nije znao ni koji je to put, koja ulica, ni kuda to on zapravo ide. Kod čete za spašavanje diže pogled i kao da predaje selam pogleda slučajno udesno. Tek tada registrira da se uputio kući i da se nalazi pored rudničke direkcije. Stazom što od direkcije vodi kroz mali park prema Domu zdravlja išao je jedan čovjek sa suprugom koja je u naručju nosila usnulo dijete. Safer zastade za trenutak i prepozna Smajla, Edibovog trenera. Na trenutak pomisli kako bi bilo dobro i korisno popričati malo s tim čovjekom jer on bi možda mogao vratiti Čarija nogometu. I taman kad je počeo smišljati na koji način da mu priđe, sa dobar dan ili merhaba, jer je ovo vrijeme u kojem nisi siguran koga, kako, i gdje pozdravljati, javi se Karlo:

- Kako ste čika Safere!- Dobro je, hvala na pitanju, ... a mali zaspao, jel'?- Jah, zaspalo dijete, izgleda da je i njemu ova vrućina udarila u glavu, nego.... Čari ode na

liniju?- Ode, jah, produžava smjenu, a nekako mi plaho veseo, pa me brine.- Nemojte se brinuti, Čari je takav, nego što se on ne vrati, bolje mu je biti u klubu dva sata

nego na Bradinju jedan sekund, a kamoli tri duga dana?- Eeeh, to ja tebe hoću da pitam moj Smajle, i da te zamolim da porazgovaraš s njim, da ga

ubijediš, ako ikako možeš.- Pa jesi li ti s njim o tome razgovarao?- Ne jednom.- I?- Ništa moj Smajle, zavolio čovjek odjednom Bosnu i ne da sa sobom pričati ni o čemu

drugom.- Ako je tako čika Safere, onda zalud i moj i tvoj napor, ako neće da ide, mi tu ništa ne

možemo, on je tu najvažniji, on je punoljetan, zreo čovjek i sposoban da samostalno odlučuje. Šta možemo, reče Karlo, tako su ga popularno zvali, zastade trenutak kao u nedoumici, osjećajući potrebu da sam još nešto kaže, a istovremeno žaleći da se Safer nadoveže i nastavi razgovor. Ali i Safer je šutio. Bijaše to onih mučnih tridesetak sekundi šutnje koji se učine znatno dužim, a koji su u Bosanaca u posljednje vrijeme tako česti. Pozdraviše se uljudno i svaki krenu svojim putem. Na drugom koraku Smajl zastade na trenutak, kao da se nečega sjetio, no ta stanka je potrajala vrlo kratko, čak se nije ni okrenuo, a onda je nastavio dalje sa svojom suprugom Stojom i djetetom. Safera je u stanu čekala supruga, sama, usamljenija od njega, možda najusamljenija žena na svijetu i možda je i njoj sagovornik potrebniji više nego njemu. Safer se ipak prepustio mislima. Pade mu na pamet partija šaha što ju je danas odigrao sa rođakom Nezirom – Neletom. Šah ga je uvijek odmarao, uveseljevao, a Nele je bio divan partner. Čudan je to čovjek, mislio je Safer. U maju devedeset i druge došao je u Bosnu i na Savi sretao silne Bosance koji bježe iz zemlje. Bio je pravi dobrovoljac, a sad nije u Armiji, vrda na sve moguće načine iz nje. Bježi, pravi se bolestan. No ja ga ipak razumijem, nagledao se čovjek, i mrtvih, i ranjenih, i sakatih, i

127

ucviljenih, i svakakvih, i dosta mu je svega, ima čovjek pravo. Danas ratuju samo prave patriote, a njih je ostalo vrlo malo i oni koji su natjerani, a njih je bogami jako puno. Znao je Safer da ovako ne bi trebalo biti, ali nije znao ipak da tako zaista i nije. Bio je često sklon pomisliti kako je to gola istina rečena ustima djeteta ili očajnika, a onda je opet mislio kako tako može govoriti samo očajni otac. «Uf, danas je gore gadno», rekao mu je Nele, i više od toga nije trebao ni reći. Televizor je prenosio dnevnik, a šta bi drugo. Dvadeset i četiri sata dnevno Bosanac sluša o krvi, ubijanju i granatama, i dobro je nakon svega uopće pametan. Kur'an, pomisli Safer, u njemu je spas. Priđe regalu, uze svetu knjigu i otvori je. Nasumice otvoren Kur'an stavio mu je pred oči aje slijedeće sadržine: «Ne smatrajte mrtvima one koji su na Božijem putu ubijeni». Bože, otkud prvo aje da baš tako glasi, pomisli Safer i brzo zatvori knjigu. Žena osjeti da nešto nije u redu i upita:

- Šta je Safere?- Ništa.- Safere, ima li gdje koja tableta, nešto sam malaksala i sva strepim, nije mi dobro?- Nema, odhuknu Safer nakon što je pogledao u malu kućnu apoteku.- Odoh leći, jeda mi bude bolje.

Safer priđe prozoru što gleda na cestu koja vodi prema Tuzli i pogleda na sat. Pokazivao je tačno dvadeset i jedan sat. Jedan sanitet skoro nečujno upravo je prelazio raskrsnicu. Nije jaukao, vjerovatno je neko lakše ranjen, pomisli otac. Valjda nije Edib, Bože, a pomišljao sam da mu predložim kako bi bilo dobro da se rani u prst na nozi samo da ne ide na liniju. Srećom nisam to učinio, a i Tahira je zapomagala da to ne spominjem pred njim ni u šali. A malo je falilo da mu to kažem u ponedjeljak pred smjenu. Nesvjesno se našao na vratima spavaće sobe.

- Što ne spavaš Safere? uzdahnu žena.- Ne mogu spavati Tahira, sto misli mi se vrzma po glavi, tabani me svrbe, ne znam, nego

bili li te glava još uvijek?- Ma nije da me boli, nego se nekako čudno osjećam, malaksala sam, a u grudima me nešto

čudno stislo. Otvori nam taj prozor, molim te, treba mi zraka. Ustade muž, otvori prozor i vidje kako na ulici vojni policajci nešto žučno raspravaljaju. Vrati se u krevet s čvrstom nakanom da ne misli ni o čemu i da zaspi.A kad čovjek želi da ne misli ni o čemu, ono što mu tada pada na pamet je ono što nikad ne bi poželio. Sve je besmisleno i onda se u tom besmislu pronalazi smisao, i što je najgore, on se uvijek nađe. Odjednom zazvoni telefon, samo jednom i stade, taman toliko da trzne čovjeka ako je na ivici sna, ili dodatno prestravi ako je preplašen.Dnevnik, Bože, sve je dnevnik, cijeli život je dnevnik, dokle? Opet telefon, i opet samo jednom. Bože, ovako isto, sa prekidima je zvonio i onda kad je Čari na Mačkovcu pao sa stijene. To je bio signal za seobu misli. Ova noć je izgleda noć čudnih zvukova u spektru misli. Novi zvuk nosio je novu asocijaciju i novu misao, potiskujući onu staru. Shrvan umorom Safer je zaspao iznenada, ni sam ne znajući kada, ni kako. Probudila ga je škripa kočnica na asfaltu. Prišao je prozoru, po ko zna koji put poslije ponoći i odmah je znao. Pola sedam je, to je treštenički autobus, znači kasnim na posao.

- Prepao si me, javi se žena. Spremili su se na brzinu i za pet minuta već su bili predzgradom. Žurili su i nisu u prvi mah registrirali prolaznike što su ih nekako čudno pozdravljali i okretali se za njima, šutke prolazili mimo njih, ili razgoračenih očiju i usta nijemo buljili. Jedan je prolaznik u centru grada kod prodavnice «Plavi 9» krenuo prema njima, a onda se iznenada, na pola puta zaustavio, kao da se nečega sjetio, kao da se predomislio. I to Safer vidje. Kod

128

Lunetove radnje odvoji se još jedan prijatelj i kad mu Safer u znak pozdrava veselo mahnu rukom, ovaj se na mjestu ukopa. Tog momenta Safer se sjeti svog sna i okrenu se ženi.

- Znaš šta sam sinoć sanjao?- Nemoj molim te, mani se tih tvojih snova, što sanjaš? sanjaš brate ono što misliš.- E baš nije tako, de poslušaj me, pruži korak Safer u želji da stigne ženu koja je ubrzala jer

ne voli snove, pogotovo ne ove njegove.Ipak, muž je bio odveć uporan, a žena odveć radoznala da bi se završilo šutnjom.

- Pa dobro, šta si sanjao?- Sanjao sam kako u Dolini, na Borovcu, u našem mezarju pučim zelene orahe, ondje kod

one naše čelićke jabuke, a one na sve strane leže..., poče pričati muž sretan jer će žena ipak saslušati njegov san, ali ga ona prekide odmah na početku:

- Uh ne valja ti san, ni jabuke, ni orahe, nije dobro sanjati.- Možda je ovo što orahe sanjam zelene, poče muž ponovo, pomalo nespretno, - možda je

to zato što Enisi treba sirup od zelenih oraha radi štitne, vjerovatno...- Možda, mahnu žena rukom prolazeći između dva vojna policajca što su stajala na kapiji

tvornice konfekcije «Borac» Banovići.- Polahko Safere, ču se iza leđa njemu poznati glas Šabana, poslovođe skladišta. Safer

zastade da zajedno sa Šabanom ode do skladišta ali Šabana zadrža jedan od dvojice vojnih policajaca sa kapije. I to čini se da je pozvao Šabana ne zato što mu je neki veliki drug nego zato što je čuo da ovaj doziva ime njegovog komšije iz Borovca.

- Šta ima Safere? upita Šaban u znak pozdrava prilazeći i pružajući ruku.- Nejma ništa, odgovori Safer prihvatajući pruženu ruku.- Šabane! zovnu ga Redžo s onu stranu kapije, - dođi ovamo. Bili su prošli kapiju i Safer je

išao polahko obazirući se kad će Šaban, a ovaj je nešto živo razgovarao sa Redžom. Odmah iza kapije sjedi Đulaga.

- Sabahajrulah Đulaga» pozdravi ga Safer veselo.- Allah razosom, otpozdravi čovjek zbunjeno. Okrenu se Safer i vidje kako cestom od

kapije ka skladištu ide Šaban oborene glave. Krenu ka vratima radne prostorije otključa ih, ali ne uđe. Neka se malo provjetri, pomisli Safer i neka uđe malo od ove jutarnje svježine, ako je uopće ima jer je sabahile ugrijalo. A onda se sjeti oborenih pogleda ovih ljudi. Nije mogao a da ih ne vidi, ma koliko se pravio nevješt. Priđe im ponovo jednako zbunjen. Sjedili su pred skladištem.

- Sabahajrulah ljudi, i dobrojutro, kako god hoćete, pozdrav domovini.Šaban, Nazif, Sead, Hadžija, Mato, Mušan, Amir, svi oborili glave i šute, samo neki poluglasno i nejasno otpozdraviše. Šaban grize donju usnu i nekako se pocrvenio, a Mujagić i Rahmanović sjede jedan do drugog i oborili glave, sigurno se posvađali, mislio je Safer, Rahmanović je komandir požarne ekipe, a ovaj Mujagić ga ne podnosi, Mujagić inače malo koga podnosi, osion je, naprasit i narcisoidan, naročito kad malo popije. Na radiju je počinjao dnevnik i opet, udarna vijest o američkom fondu za odbranu BiH.- Ovo je dobro, reče Safer i okrenu se vojnicima ne bi li načeo temu, ali svi opet kao po komandi spustiše na trenutak podignute glave. Komandir Meho šara štapićem po prašini.

- Gdje su one vatrogasne spojnice, treba ih staviti i cijevi popraviti, pokuša Safer ponovo,ovaj put poslovno, odnosno vojnički, službeno.

- Tu su pod stolom, odmahnu Meho rukom jednako oborene glave, - ali nemoj to sad dirati,pusti, mi ćemo to osposobiti. Safer uđe u radnu prostoriju, uze spojnice i uputi se ka hidrantu. Ta kretnja natjera Nazifa i Hadžiju da ustanu:

129

- Nemoj to sad, bolan Safere, mi ćemo to uraditi. Uzeše mu iz ruku spojnice i ponovo ihvratiše u prostoriju. Safer se uputi za njima čudeći se njihovoj iznenandoj pažnji i susretljivosti. Hadžija uze kombinirke, a Nzaif dva šarafcigera i počeše navlačiti opružni osigurač na unutarnjem dijelu vatrogasne spojke. Safer ih pogleda u čudu kako čuče i rade kad se otvoriše vrata prostorije i začu glas Redže policajca:

- Safere, hajde, žena te zove.

****

Mirso je sjedio pored rova i gledao prema Prisjeci kad su se na jednaesku vratili Atko i Čari.

- Izvini, ništa, ... nema veze, ja sam večerao riže, elhamudulilah i nije mi bilo dosadno.- Hajde bolan, Mirso, sad samo prisastavi, nastavi Čari jednako tonom koji se izvinjava,

vadeći na sto kolače, polovku rakije i cigare. Prvo natoči Mirsi u Saferovu čašicu što ju je donio iz regala, zatim Atku i najposlije sebi. Dok je sipao svoju čašicu, Atko je svoju već probao i stresao se kao poslije jake kihavice. Napokon sjede i Čari, osmjehnu se i podiže čašicu da nazdravi svojim prijateljima.Odjednom, čulo se samo kratko i resko: «Zzzzuf!» Minobacački projektil kalibra 82 milimetra pao je pravo među njih, na sto. Čari je refleksno trznuo nogom kao da mu i granata na volej ide. Detonacija je bila stravična, a svjetlost je bljesnula kao da se sunce u paramparčad raspalo i jedan svoj veliki komad bacilo baš njima na sto. Granata koja ne ubija glasno frkti: «frrrrrrrrr» i ona prebacuje ili podbacuje, ide lijevo ili desno i nje se ne treba plašiti, a ona koja je smrtonosna, ona se ne čuje, ona je podmuklo tiha, kao ova: «Zzzzzzuf». Jače od detonacije odjeknuo je bolni vrisak ranjenih koji je uslijedio odmah poslije nje, ili je krenuo istovremeno s njom, ali je trajao duže. Čari se odjednom našao u zraku, letio je zajedno sa dimom i prašinom i nikoga nije vidio. Mogao je samo čuti snažno zapomaganje malog Atka koji je krajnjim naporom vikao kao da je pritisnut nekim velikim teretom. Čari je odmah vidio da je ostao bez desne noge, a i lijeva kao da nije njegova. Pred naletom noćnika dim se na proplanku brzo raziđe i tad je Čari mogao oko sebe vidjeti stravičan prizor. Mirso je ležao u strani već ukočen, širom ovorenih očiju i potpuno iskasapljen, Atko ječi bačen uz obalu dok se crvene mrlje šire na bijeloj majici. Da li je tek tada Čari shvatio ša se desilo. Dreknuo je:

- Oj, oj, majko moja! Nije to bio ni bolni uzvik, ni molba, ni vapaj, ni krik, nego sveodjednom. Potom je počeo sve glasnije i glasnije majku dozivati i Boga pominjati, a Atko je pokušavao da ga prati, ali nije mogoa tako glasno jer ga je pritislo neko drvo šta ga je detonacija donijela ko zna otkud i kako. Vapaj je ipak bio zajednički, a bol neshvatljivo teška. Sa donjeg rova dotrčaše vojnici i zastadoše pred užasavajućom, nesvakidašnjom i do tada neviđenom scenom. Niko se od njih nije usuđivao da priđe bilo kome od trojice nesretnika. Čari na trenutak pogleda u pušku i pomisli: «Ubit ću se», a onda se odjednom trznu sjetivši se majke i ponovo zajauka:

- Majko, majko, majko, majko moja mila. Onda stegnu zube, zgrči mišiće i pogledavšiprema vojnicima što su jednako u strani stajali, jedva prositka:

- Priđite ljudi, pomozite, šta je bilo bilo je, sve je ovo Božije davanje, a onda opet vapaj štosuze nagoni:

- Majko, majko moja, što vam uradih. O moj Bože, ko će njima kazati i kako? Vojnici

130

priskočiše, vide nemaju kud, a najradije bi da nisu tu, da sve ovo ne gledaju, da propadnu u zemlju, ne zato što nisu dovoljno hrabri da pomognu, nego zato što će se ova stravična scena useliti u njihove snove, usaditi duboko u sjećanje i proganjati ih i onda kad to najmanje budu željeli. Gliban spodbi Čarija, diže ga na ramena i prvi krenu. U prvi mah mu bi čudno što je mladić tako lagan. Žurio je Gliban niz padine Bradinja i Ječmišta dolje prema Krivaji zaboravivši na mine posijane svud uokolo i na granate što su jednako padale. Dolje sa obala Krivaje automobilski farovi su osvjetljavali dio puta kojim su se kretali i Čari, shvativši da su skoro stigli, ponovo zajeca:

- Oj, majko šta ti uradih, oj šta mi se desi, majko moja mila.- Ono dolje je prva pomoć, reče Gliban drhtavo dok su mu mišići na nogama pucali od

bola.- Oj, ko će im reći, majko moja, o moj Bože, ponovo zajauka Čari.- Izdrži još malo, Čari, evo stižemo.- Šta je s Mirsom?- Mirso je gotov!- A Atko?- Atko je dobro, eto nose i njega!Čari poče osjećati studen koja se lijepila na tijelo kroz krvlju natopljenu uniformu i ćebe. Sve je ljepljivo i vlažno, i studeno odjednom, i topli noćnik što je puhao nizvodno niz Krivaju, odjednom zahladnje. I auto, i ljudi što su stajali pored njega učiniše se Čariju nekako daleki i strani i kao da se sve više i više udaljavaju.- Jesmo li stigli? jedva prostenja Čari.- Stigli smo odhuknu sa olakšanjem i Gliban ušavši u osvijetljen prostor iz mrklog mraka

Bradinja.- Oj majko moja, oj oče, oj Bože, oj, ooooj, šta sam uradio, jeknu mladić dok su ljudske

sjene i figure promicale u svjetlu vozila. Prihvatiše mladića iznad koljena, a bolni krik jeknu dolinom Krivaje i stopi se sa još jednim treskom granate. Ličilo je na zaglušujuću zvonjavu crkvenih zvona, na neprekidni rad kompresora, na paklensku galamu i grmljavinu groma što ne prestaje. Bila je to noć u kojoj je započela bol bez kraja, bol koja je mogla biti samo veća, nikako manja, bol svake vrste. U gomili lica što su s nevjericom gledala ranjenike Čari je bezuspješno pokušavao prepoznati barem jedno. Oni su odmahivali rukama, vrtjeli glavama, miješali se, okretali, dodavali nešto jedan drugome, pomagali, hodali tamo – amo, mutili se i bistrili na momente, dok je nesnosna bol derala poput bodljikave žice, svud po tijelu, po nogama i rukama, stomaku, leđima, glavi, po grlu, svuda. Znao je da mu ovi jadnici, sve i da hoće, ne mogu pomoći pa je opet nekontrolirano viknuo:

- O Bože!- O majko moja, oj majko moja, prepozna Čari Atkov glas i bi mu drago da je prijatelj živ.

Sjeti se na trenutak oca i njegovih riječi: «U rov sine, akcije su počele», a onda zaječa još jače i poče kidati odjeću i zavoje sa sebe.

- Ubacujete ih u kola brzo, naredi neko, - nemamo kad ići po boce, a bez infuzije su gotovi.U prihvatnoj sanitetskoj stanici očigledno nisu očekivali ovako teške povrede pa su se obezglavili vidjevši mladiće bez nogu i jedva su čekali da ih transportiraju dalje jer nisu mogli gledati sav taj užas i slušati bolne uzvike. Tako nisu mogli ni primjetiti da je Čarijeva desna femoralna kost smrskana i da iz slobodne arterije šiklja krv i lipti život. Mnogi od njih nisu ni znali da je povrijeđeni upravo Čari, premda je među njima bilo i njegovih komšija i prijatelja iz iste ulice i iz

131

istog ulaza, čak. Uradili su ono što su jedino mogli – poslati ranjene mladiće što prije u ratnu ambulantu.Čim su ušli u auto doleprša odnekud Čariju misao o sutrašnjoj utakmici. U drmusanju i klepetanju dotrajalog auta, u dernjavi poderanog auspuha, gušio se jecaj:

- O Bože, do juče sam lopte igrao, a sad bez obje noge!- Oj majko moja mila, oj majko, zajauka i Atko ponovo.

Čovjek što je bio u pratnji i sjedio tu pored njih zgrči se, stisnu vilice, zubi mu zaškripaše. Nesvjesnom kretnjom pritisnuo je željeznu šipku rukom toliko da su ga vjerovatno prsti zaboljeli. Nije mogao spriječiti niti sakriti suze koje su padale po ranjenim drugovima. Povremeno ih je brisao desnim prljavim rukavom.Trnci mučnine šetali su tijelom vozača od prstiju na nogama do kose na glavi. Vozio je brzo, čak prebrzo izlokanim asfaltnim putem od Ribnice prema Banovićima više vođen željom da ih što prije izruči i da ne sluša ova jeziva zavijanja, nego željom da ih bez dodatnih povređivanja doveze do ambulante. Dok su prolazili pored zelenog jezera Breštica Čari kao da je predosjetio upita:

- Gdje smo?- Kod Breštice, reče vozač i kao da malo uspori misleći da mladić nešto posebno želi, ali on

samo jauknu:- O moj Bože, dajući tako da znanja valjda i Bogu i ljudima da sve ovo nije u redu, da je

moglo i moralo biti drukčije, da ovo nije ni čim zaslužio, i da je, možda, jedini grijeh to što je mlad.

- Gdje smo sad? ponovo upita vozača.- Kod «Heliosa», reče vozač dok su svjetla automobila plesala po tvorničkim halama.- O Bože, majko, moja majko mila, ponovo je zaječao mladić misleći pri tom na oca koji je

godinama tu radio, a on neće nikada i nigdje raditi.- O majko moja!- Oj majko moja, gdje si?!, ponovo se oglasi i Atko koji je jedno vrijeme šutio. Vjerovatno

mu je do svijesti doprlo gdje se nalazi. Tu odmah lijevo je njegova zgrada, a u njoj majka Najla i otac Ismet koji vjerovatno ništa ne znaju, ali sestra bliznakinja zna, ona je morala naslutiti i osjetiti da se njenom braci nešto strašno dogodilo. Zadnji put kad je bio ranjen, ona je osjetila strahovitu bol, istu onu koju je osjećao i on u trenutku ranjavanja i poslije.

- Evo stižemo u ratnu bolnicu, izgovori vozač sa neskrivenim olakšanjem, želeći valjda da iranjenicima olakša bol, ali oni zaječaše i jače i bolnije kao da se približavaju svome kraju, a ne nekome ko će ih pokušati odvući od njega. I pred ratnom ambulantom ljudi se uzvrpoljili kao i u prihvatnoj sanitetskoj stanici u Ribnici. Puno ih je i znali su koga dovoze jer im je javljeno vezom, premda sa nekih dvadesetak minuta zakašnjenja. U prvi mah ljudi nisu vjerovali: «Šta, Čari ranjen? Nemoguće! To nije istina! Nije on na liniji! Takav mladić!Takav fudbaler! I Atko? Onaj mali, slatki? Pa taj ne bi ni mrava zgazio! Zar on? Zar njih dvojica? «A onda se u ljudima budila ona pritajena nada: «Ako su i povrijeđeni, to je vjerovatno neka mala ogrebotina, ništa strašno!. Moglo je, moralo je, i sigurno jest, medicinsko osoblje ratne ambulante, vojna policija i svi oni koji su se tu zatekli te večeri, misliti ovako, ali kad su se vrata vozila otvorila svi su doživjeli šok. Niko nije mogao prepoznati mladiće, jer to zapravo i nisu bili oni već dvije gomilice iskidanog prljavog mesa i kostiju, crvenih, prašnjavih i čađavih. Djevojke, medicinske sestre padaju u nesvijest, a prve su došle da ih osmjehom dočekaju i prihvate. Muškarci, oni jači,

132

pokušavaju iznijeti komadiće mesa i kostiju koji još žive obavijeni iskidanom odjećom, krvavom i prljavom.Nogavice pantalona bile su pune ostataka nogu, mesa, kostiju i krvi i sve se to pomiješalo sa prašinom, garežom, mirisom baruta i kiselkastim zadahom krvnih ugrušaka. Zar je moguće da se ovakve grozote dese ovako divnim mladićima. Jedna plavokosa djevojka probudi se iz nesvijesti, pogleda prema mladićima, jauknu: «Joj Čari!» i ponovo pade unesvijest. Odnekud sa dna hodnika dotrča i doktor Dedić, čuo je ko je stradao pa žuri gurajući rukama one koji su bespomoćno stajali na hodniku i u holu na ulazu. Nadao se da nije ništa strašno, a opet ga je bilo strah. Kad je došao blizu stao je kao ukopan. Nije mogao prepoznati ko je Čari, a ko Atko i vjerovatno u svojoj medicinskoj praksi nije do sada vidio ovakav užas. Uhvati se za kosu u beznađu što ga je ta gesta otkrila, mršti se i grize donju usnu. Ni traga od onog prelijepog plavookog i plavokosog mladića nije mogao pronaći u ovom torzu što ga je jedva gledao, i koji ga vjerovatno nije ni prepoznao, ili možda jeste:

- Doktore, pomozi!, progovorila su rumena usta pokazujući bijele zube usred čađava licakao u rudara. To je valjda još jedino ostalo što bi moglo podsjećati na Čarija. U tom glasu Dedić konačno prepozna Čarija i priskoči da pomogne i njemu i doktoru Pašiću i drugima koji su već ukazivali pomoć mladiću premda ga nisu ni poznavali. Stoga su valjda više od doktora Dedića imali snage i prisebnosti u upornim pokušajima da zaustave krvarenje, ublaže bolove i priključe infuziju.

- Doktore, viknu Čari glasom punim molbe, - neću tu pomoć, riješi me muka i bolova,onako ljudski. Naravno da ga doktor nije poslušao, i shvativši šta očajni mladić zapravo želi doktor ga poče tješiti:

- Ne boj se Čari, lijeva će ti ostati i opet ćeš hodati, plačući je govorio doktor Dedićgledajući kako njegov kolega Pašić odvaja desnu potkoljenicu. Dođe mu da i sam poput Čarija vrisne da dovikne doktoru: «Ne odvajaj je, ostavi je, spasit ćemo je», ali ne reče ništa. Suznim očima asistirao je kolegi dok je ovaj podvezivao krvne sudove.Krajnjim naporima svijesti mladić shvati da će mu ostati samo lijeva noga, a krajnjim naporima snage čiji je izvor ostao nejasan i doktorima, on zamahnu rukama i poče ponovo kidati spone sa sebe. Boce počeše frktati svud unaokolo.

- Ne, neću to, ovakav život mi ne treba!Na brzinu mu dadoše injekciju i umiriše ga, a doktor ponovo uspostavi infuziju. Doktor Pašić priđe Dediću i na uho mu prišapnu:

- Mladić je od Boga stvoren, dva gelera su mu u stomak ušla i jedan sam propratio, ispoddesne plećke je izašao, a ovaj drugi je ostao unutra i plaši me zbog infekcije. Pretpostavio sam gdje bi mogao da se zaustavi, ubrizgao sam lijek i možeš misliti, milimetarskom tačnošću sam potrefio, reakcija se pojavila i ja mislim da će mali preživjeti.

- Samo me strah da neće prihvatiti ovo stanje, doda Dedić.Prihvatiše dvojicu mladića i unesoše ih kao bebe u sanitet koji će ih odmah odvesti na hospitalizaciju u Tuzlu.Čari leži i šuti kao da ga se sve to i ne tiče. Atku su takođe splasnuli bolovi pa se i on umirio, ali ga zabrinu Čarijev spokoj.

- Gdje mi je Čari, upita vozača.- Tu je s tobom, odgovori vozač, - idete za Tuzlu. Saznanje da su ponovo zajedno i

tinjajuća nada da će ipak preživjeti umiriše na trenutak Atka. Kad se vozilo na prijelazu preko željezničke pruge zaljuljalo, Čari je odmah znao gdje su i nije ovaj put morao pitati vozača.

133

Snažno je stisnuo i zaškripao zubima pomislivši: «Šta li sad radi majka, sigurno je pored prozora i gleda na prugu. Koliko li je samo saniteta ispratila pogledom? Bože, ko će im reći, i kako će im reći, šta mi se dogodilo». Pratilac se okrenu prema Čariju i upita:

- Boli li te? ali ne dobi odgovor, nego Atkovo pitanje:- Gdje smo?- Evo prolazimo pored stadiona, reče čovjek i kao da u Čariju uključi vrpcu sa zadnje

utakmice. Sjetio se po ko zna koji put najprije Slađe. Je li baš tada morao popiti ljutu rakiju, da ga onako ošine po glavi pa da promašuje loptu i miješa finte onda kad je trebao da igra najljepše. Prvi put u životu poželio je, kad ga je Kalesić pozvao, da ne uđe u igru, a ušao je, morao je. Zadnji put je tada trebao šutnuti loptu, a nije, promašio je za cijeli korak, izgubio ravnotežu i stropoštao se na travnjak napravivši kolut nazad. To se samo meni moglo desiti pomisli Čari sa nekom pomućenom gorčinom. Eto to zadnje poluvrijeme prve utakmice u ovoj sezoni sa Zenicom, bilo je to moje zadnje poluvrijeme u životu, zadnje poluvrijeme, hej. Potom su otišli na uzvratnu utakmicu u Zenicu, bez mene, naravno, tako sam i zaslužio. Kasnije su me ubjeđivali svi da se vratim, i Kalesić, i Karić, a evo danas me i otac preklinjao: «U klub se vrati sine, gore se gine».

- O Bože, tiho jeknu mladić.- Gdje smo sad, ponovo upita Atko, čuvši da mu je prijatelj živ.- Evo nas ispred Živinica.

Tu je kafić Mide Memiševića, pomisli Čari, i tu sam se sutra trebao naći s njim, ali, - joj majko moja!Poslije svakog Čarijevog javljanja, oglasio bi se i Atko i uvijek bi ga interesiralo gdje se sad nalaze. Tješilo ga je saznanje da su zajedno i u ovim trenucima, kad je najteže. S kime bi mogao bolje podijeliti bol nego sa njim. Ozdravit ćemo mi opet, opet ćemo igrati jamba, i opet će Atko Čariju udarati frizove. Sa Čarijem bi Atko i na pusti otok otišao, jer s njim mu nije bilo dosadno i kad su samo ležali i u nebo gledali. Pade mu na um kako su prije smjene radili kod pekare i kakve su morbidne šale zbijali na račun vlastitih nogu.

- O Bože dragi! viknu Čari ponovo. Boli ga, pomisli Atko i ponovo priupita:- Gdje smo sad?- U Tuzli, u Kreki, izdržite još malo.

Samo malom broju sretnika iz provincije ili okolnih sela, Tuzla se mogla svidjeti. Vjerovatno onima koji su sišavši u nju našli uhljebljenje, spas, životnog saputnika, stan, dobru karijeru, dobro društvo... a takvih je malo. Običnog provincijalca za Tuzlu vezuju samo ružne uspomene na crni snijeg oko termoelektrane na Šićkom brodu, na smrad pokvarenih jaja oko HAK-a, na ludnicu u Kreki, na bolesne i mrtve u Slavinovićima, na Gradini i u Kojšinu, na promašene i razočarane studentske ljubavi, na pogibiju mladih ljudi na Kapiji 25.maja, na više nego očitu konfrontaciju između domorodaca i doseljenika, kuferaša, na so, na potonule zgrade, na neljubazne lokalne šminkere koji provincijske momke dočekuju parmacima usred Tuzle, na... no Tuzla je Tuzla, u svijesti drugih ljudi, naročito Tuzlaka, ona izgleda sasvim drukčije, umivena kišom i obasjana suncem, sa širokim i lijepim avenijama na Brčanskoj i na Sjenjaku, sa velikim soliterima na Ircu i na Sjenjaku, divnim hotelom Tuzla, sa prelijepim drvoredom u Oktobarskoj, sa divnom galerijom, pozorištem, luna – parkom, sa prekrasnim krozoom, puno džamija, pravoslavnom i katoličkom crkvom, nadaleko čuvenom pijacom, Mejdanom, Slanom banjom, sa ljubaznim domaćinima iz Tušnja, Batve, Kule, Dragodola, sa Mosnika, sa robnom kućom... No, nažalost, oni koji u Tuzlu dođu iz ovih ili onih razloga, budu u njoj kraće vrijeme, (dovoljno dugo da je

134

upoznaju), a potom odu iz nje i ne mogu ponijeti lijepe utiske. Šta tek misli o Tuzli čovjek iz nekog udaljenog sela sa prostora banovićke općine koji je samo dva puta u životu išao u Tuzlu, prvi put kad mu je žena na Gradini rodila mrtvo muško dijete, a drugi put kad je išao na identifikaciju dajinice koja je umrla usljed zapaljenja pluća u Slavinovićima. Oba puta je vidio crne ptice kako kruže iznad bolnica kao crna inkarnacija zla i oba puta udisao mirise joda, prljavih zavoja, penicilina... Tuzlanska iskustva Čarija i Atka nisu bila ništa blještavija, ni ona vezana za promašene ljubavi, a ni ova druga, jer ko još voli grad u koji se ide liječiti, sa tako malim izgledima da se izliječi. Mladići stisnuše još jače zube jer ih blizina Tuzle opasno uznemiri, a vozač stisnu gas jer je jedva čekao da se kutariše ovog tereta što jauče i zapomaže. No i to je, između ostalih cijena koju moraju platiti ljudi što u ratu rade u tzv. pozadini. Da su imali snage mladići bi vozaču sigurno rekli: «trpi, tako ti i treba kad nisi htio na liniju, nego si se izvukao da šoferiraš», mada nisu znali ni ko je taj čovjek što ih vozi, ni kako je on uopće dospio na to mjesto.

- Evo stigli smo, viknu vozač zaustavljajući auto. U prostoru, ispred bolnice na Gradini,gdje je stara sijalica bacala škiljavo svjetlo zaustaviše se ljudi u bijelom sa kolicima. Prvo u njih smjestiše Čarija koji je posmatrao kako istu radnju ponavljaju i sa Atkom.

- A što nas džabe vuku, Bože dragi, reče Čari naglas uvezavši prste na obje ruke i stavivšiih pod potiljak. A ljudi su žurili da ih što prije prebace do odjeljenja hirurgije, u salu, gdje je sve spremno. Mladić gleda u zasljepljujuću svjetlost i ne može da vjeruje da se to sve njemu događa. Sve je kao u snu, ali ipak nije san. I odjednom mu u misao dođe onaj san od preksinoć.Ništa nije slučajno. Sve je ovo predviđeno, isplanirano i isprogramirano od neke više sile, sveznajuće, svemoguće. A ljudi u bijelom se oko njega uzvrpoljili, kao neki đavoli, sve je nekako nestvarno, možda je ovo ipak san, pomisli još jednom tonući u duboki san opće anestezije. Jedva je još uspio osjetiti ubod igle u venu druge ruke, a onda je otvorio oči, polahko, malo po malo. Jedno lice sakriveno bijelom platnenom krinkom, kao sa Orijenta, nadnijelo se nad njega. Iznad glave maskirnog je luster, kao oreol iznad glave svetaca, nalik na ogroman niklovani, udubljeni pladanj iz čijeg središta je izviralo mliječno snažno svjetlo što ga je primoravalo da stisne tamne zjenice. Učinio je to dok su se hladne ruke što su mu nanijele ubod polahko udaljavale.

- Dišite, reče lice sa maskom. Mladić nije osjećao ništa, ali je ipak čuo naredbu koja se ukratkim vremenskim razmacima i sa pojačanom intonacijom ponavljala. Iako je maksirano lice govorilo sve glasnije i glasnije, Čariju se činilo da se glas udaljava i postaje sve tanji.

- Diši!Zašto to zahtijeva, ta dišem, pomisli Čari. I disao je, ali je morao uložiti ogroman napor kako bi čuo sam sebe da diše, a valjda se to tražilo od njega. Lice je i dalje bilo nagnuto nad njim, skoro u njemu, bijelo, svijetlo, nestvarno, povremeno se udaljavalo i približavalo, bistrilo i mutilo, pojavljivalo i nestajalo, dozivalo i šutjelo. Prije nego je utonuo u san uspio je u misao useliti nju. Otkud, to si ti Slađo. Nije imao ni vremena ni snage, niti da jaukne, niti da bilo što kaže, klonuo je.

- Gdje sam ja ovo? Upita Čari visoku šutljivu doktorku modrih očiju što je zavirivala ukarton obješen u dnu kreveta.

- Na klinici, na Gradini, pomilova ga ona blagim pogledom. Mladić jednom malomkretnjom pokaza namjeru da se želi pridići, ali ga ona spriječi:

- Budite mirni, bolje je. Bolničarka krenu ka prozoru da spusti zastor jer je u prostorijuulazilo previše svjetla. Zrake su se odbijale od uglačanog linoleuma tako da se doimalo da sijaju dva sunca.

135

- Otkad sam ovdje?- Od sinoć. Blijedo lice doktorke se trznu i kao da malo živnu. Priđe bliže mladiću.- Vi ste doktor?- Da, doktor sam, zovem se Sejda.- Eto, doktorko draga, ovo sam preksinoć u rovu sanjao, nije stoposto, ali jeste devedeset

posto kao i u snu.- A šta si sanjao sine, radoznalo upita doktorka.- Sanjao sam kako sam sjeo za sto sa prijateljima, kako smo na sto stavili kolače, cigare i

čašice s rakijom i kako je odjednom nestalo i stola, i kolača, i rakije, i mojih prijatelja, sve se rastvorilo. Tako je bilo u snu, a tako je i noćas bilo.

- Odmori se i nemoj da se naprežeš. Imaš jako puno dobrih prijatelja, eno ih u hodniku,čekaju da te vide, ali prvo se odmori.Mladić ju je slušao i poslušno tonuo u san, iako to nije želio.

****

Saferu ispadoše spojke iz ruku:- Znači, Edib je stradao. Rekao je to tiho, promuklo, kao za sebe i kao da nije iznenađen.- Ma, samo je u nogu ranjen, sinoć je u devet sati dovučen, reče Redžo, sav blijed i

preplašen. Ispustiše ljudi kombinerke i šarafcigere i izađoše šutke napolje. Safer zaključa prostoriju i krenu za Redžom prema ratnoj bolnici. Na sebi je osjećao neizdrživ teret tuđih pogleda koji su ga posmatrali pažljivo, kao čudovište. Čim je ušao na zapadni ulaz tvornice konfekcije «Borac», čuo je u prizemlju Tahirin glas:

- Dajte mi otrov, ubijte me, ubiše mi dijete! Joj moje zlato! Hej moja majko! Hej šta miBog dade! Jooooj! Ubijte me! Ubijte i mene! Ubijte, kad ste mi ubili dijete, ubijte i mene, šta će mi život.Safer priđe ženi i zagrli je. Sav se naježio od ljutine, od gorčine, od žalosti. Sve se u njemu pomijašalo. Sad se više nema kud. Doveden je pred svršen čin. Osjeća prazninu od koje mu se povraća. Tahira se jednako premeće na stolici, a žene oko nje je tobože tješe, tješio je, a i same plaču i čupaju kosu. Niko mu ništa više nije morao govoriti, sve je znao.

- Hej moj Safere, pa šta smo mi Bogu skrivili, a šta je skrivilo naše dijete, pa da nam Bogovako dadne.

- Polahko Tahira, smiri se, umiri se, tješi je muž, a samo što nije prsnuo.Oni, oni dolje iz komande, pomisli Safer, oni su trebali javiti. Čovjek izjuri iz «Borca» kao lav što je upravo pušten iz kaveza sa jakim osjećanjem želje da nekog raskomoda. Utrča u zgradu komande i potrefi baš na vrata načelnika štaba.

- Trebam kod načelnika, reče daktilografkinji.- Ima posjetu, odgovori žena blago.- Ma najavi me kad ti kažem, pusti posjetu, provalit ću vrata, prostrijeli je Safer pogledom

iz kojeg je sijevala vatra. Žena preplašena skoči, uđe u kancelariju i odmah se vrati.- Uđite.

U Saferovim ušima je tutnjalo, udaralo i na momente pištalo. Kad je otvorio vrata na oči mu se navukao nekakav zastor od bijesa zbog koga nije mogao jasno vidjeti lice načelnika koji je sjedio desnim bokom okrenut vratima, a naspram njega, do prozora prebacio je nogu preko noge Kasim, čovjek koji je i sam nekada bio načelnik štaba, ili je obavljao neku visoku funkciju u Armiji.

136

Nije razmišljao o tome kako da nastupi, nije imao kad, a ni prisustvo ovog gospodina nije moglo uticati na istup:

- Dobro načelniče, šta to treba da znači. Meni je dijete stradalo prije dvanaest sati, a nikoništa ne javlja. Na šta to liči i ima li to smisla.Načelnika kao da nisu pogodile riječi ucviljenog oca ili je naviknut na posjete ove vrste. On podiže telefonsku slušalicu nekako hladno, uvježbanom kretnjom kao da će sad obaviti rutinski razgovor, kao da će reći: «Daj ovom čovjeku milu papira ili sanduk municije», a ne:

- Je li obaviještena porodica Čergić o ranjavanju njihovog djeteta?Safer nije mogao slušati šta će mu saopćiti jer je to već znao već, sa dotad neviđenim gnjevom, iz sebe provali:

- Znaj dobro načelniče, a i ti Kasime, ako ocijenim da je moja odsutnost od djeteta uproteklih dvanaest sati imala tragične posljedice, vi ćete mi to skupo platiti.

- Zašto ja? Šta ja imam s tim? Ja tu ništa nisam kriv, reče Kasim kao da se brani.- Jesi, jesi, i ti si za ovo dosta kriv. Safer nije imao ni vremena ni živaca da se objašnjava sa

Kasimom, ali činjenica da se čovjek tako žacnuo i na momenat zajapurio govori da tu ima nekog đavola. Samo njih dvojica mogli su se u tom trenutku sjetiti novembra mjeseca devedeset i druge kad Kasim nije htio ni riječi progovoriti sa Saferom, ignorirao ga je iako su bili školski drugovi.Safer ih nije pozdravio kad je ušao, ali nije ni kad je izašao. Zatekao je sebe kako silazeći niz stepenice još uvijek poluglasno ponavlja:

- Jesi, jesi. Učinilo mu se da je do ratne bolnice prekoračio, a ima dobrih dvjesta metara. Uautu što im ga je dao direktor «Borca» Đedović čekala ga je Tahira i još jedna žena. Crnomanjast, onizak vozač sjede za volan i odmah ih pokuša utješiti:

- Nemojte se brinuti, sve će biti dobro. I u mene je dijete ranjavano. Sad smo zvali bolnicu,kažu da je dobro. Krenuše odmah, ali pored pijace Safer stavi vozaču ruku na rame:

- Ustavi malo! Iskoči iz auta i kao mladić ustrča stepeništem prema Hankama. U jednomdahu nađe se pred vratima stana njegove kćerke Enise. Ona kao da ga je čekala otvori vrata poslije prvog zvona.

- Idemo za Tuzlu, Edib je stradao, reče otac i prihvati Edisa dok se kćerka obuvala.- Bože dragi, pa zar moj braco nastrada, provali i iz Enise još u hodniku.

Susreti dvoje ljudi pritisnutih istim bolom uvijek izazivaju novu i veću bujicu plača. Kad je Tahira vidjela kćerku iznova je dreknula, ovaj put još jače:

- Sine dragi, ode tvoj Braco. Ko će sad tebe obradovati i Edisa po glavi milovati! Briznu i kćerka u plač i do Tuzle nisu prestajale plakati.Vozač Huso nagazi gas do daske ostavljajući iza sebe vruć asfalt u Višći, Živinicama. Safer je usput tješio sam sebe. Nije to ništa strašno, narod ko narod, naviče, od muhe napravi medvjeda, po njemu su mnogi ljudi više puta umirali, a eno ih i danas su živi. Nije imao vremena više tješiti se jer su nekako brzo stigli u Tuzlu. Na izlasku iz auta Fikra pomože Tahiri da se pridigne, ali ona kao da se onesvjestila. Enisa takođe pruža jednu ruku da pomogne, a drugom drži za ručicu Edisa kojeg ova scena očito plaši jer sve vrijeme je šutio i radoznalim pogledom pokušavao dokučiti zašto to njegova mama plače, zašto nena Tahira plače, zašto djedo Safer samo šuti i neće da se igra sa njim, i zašto su odjednom svi tako ozbiljni? Tahiru unesoše u salu bolnice na Gradini, tako da su svi posjetioci i bolesnici koji su se u tome trenutku tu zatekli, pomislili: «Ja teška bolesnika».

- Sačekajte tu dok ja ne vidim gdje je smješten Edib, reče Safer smještajući ih na stolice.

137

Krenu tamnim i hladnim hodnicima i popevši se na sprat vidje napis «HIRURŠKO ODJELJENJE». Utrnu sav i noge mu se odsjekoše. Duboko udahnu ustajali bolnički zrak i odgurnu vrata. Odmah iza vrata sjedila je neka žena u plavom mantilu. Safer promrmlja neki pozdrav, a onda upita:

- Da li je na tom odjeljenju ranjenik Edib Čergić? Žena pogleda u svesku, a onda ustade iizgubi se iza nekih vrata u desnoj strani hodnika. Da se žena nije tako brzo vratila, mučnina čekanja i neizvjesnosti bi ga ugušila.

- Tu je, u šoku, reče ona.Safer uđe na ista ona vrata i vidje da je opet u nekom hodniku na čijoj su lijevoj strani vrata na kojima je pisalo: «DEŽURNI LJEKAR», a dolje niže, na srednjoj trećini hodnika okupilo se pet – šest medicinskih radnika, sjede, smiju se, kao da su sjeli da se malo provesele. Ustade plavokos muškarac i presrete Safera pitanjem:

- Kuda ćeš?Ne gledajući mu u lice, već tražeći pogledom sina po okolnim sobama Safer reče:

- Hoću da vidim sina, ranjen je u nogu.- Edib Čergić, je li?- Da, Edib, potvrdi Safer, čudeći se. «Bože već ga i ovdje znaju».- Uzmi ovaj mantil i hajde za mnom, pozva plavokosi. I dok je Safer oblačio mantil

plavokosom je prišla crvenokosa žena u bijelom mantilu i nešto mu tiho rekla. On joj je takođe tiho odgovorio. Prilazi Safer medicinskom paru sav napet, u iščekivanju, u neizvjesnosti. Oni su jednako tiho razgovarali kao da su htjeli da ih Safer ne čuje, a on ih ne bi čuo i da su vikali iz sveg glasa. Odjednom su njih dvoje nestali kad je Safer preko njihovih glava u jednoj prostoriji ugledao Ediba. Razmakoše se i on uđe. Prvo mu je vidio glavu i učini mu se u prvi mah da je nešto krupnija nego inače. U ustima mu crijevo. Kablovi i cjevčice vise sa ruku.Nada da nije sve tako tragično kako svijet priča nekako se stidljivo povukla sa vrata ove sobe, a sve dotle podgrijavala je Safera. To je sve što je ostalo od njegovog Ediba, jednog od najboljih banovićkih nogometaša. Nema ni jedne noge, ponovi Safer sam sebi, do tada najbolniju istinu. Zar su morale baš obje otići i zar se Edibu moralo desiti gore nego što je i u najmračnijim slutnjama bilo. U narodu kažu da ima sve gore od goreg i da nikad ne treba reći: «Meni je najgore», ali, zar gore od ovog može biti. Od onakvog momčine ostao je samo torzo i to daj Bože da je i on ispravan jer mladić je gotovo redovno na rubu svijesti. Safer nije mogao dugo gledati taj stravični prizor što pogađa pravo u srce i što bi oborio s nogu svakog čovjeka, a kamoli oca. Obuzet nekom do tada nepoznatom silom, shrvan ubitačnim bolom i razjedan nepravdom svake vrste on poželje da sve oko sebe polupa, porazbija, da iskida, polomi i zgazi, da vrisne do neba i da zajauče poput gladna kurjaka. Pokida mantil sa sebe. Zgužva ga i baci na sred hodnika. Plavokosi i crvenokosa su ga u čudu posmatrali. Ona mu šapnu:

- Molit ćemo Boga da mu dijete ostane živo.Safer požuri hodnicima prema ženi i kćerki. Onu nadu što ga je tako podmuklo vodila sve do vrata iza kojih se nalazi Edib, a onda kukavički nestala, Safer je odmah razbio kod supruge i kćerke jer je ocijenio da će ih tako susret sa rapolovljenim Edibom manje boljeti:

- Edib je ostao bez obje noge.- Oj majko moja, jeknu Tahira ponovo i opruži se po klupi. Zajauka i Enisa. I mali Edis

poče plakati. Narod se u čudu okretao i u grupicama zastajkivao pored uplakane porodice kao da je ovo prvi slučaj da neko na Gradini plače u toku rata.

138

Odnekud utrča policajac, ko zna, da li se tu našao slučajno ili zahvaljujući nečijem pozivu, pritužbi. Izbezumio se i ne zna kako napraviti reda kad svi plaču. Valjda je brzo shvatio da se emocije niti mogu niti smiju kočiti pa se povukao.Oglasi se i Safer, po prvi put glasno, očajnički:

- O, Bože, Bože, pa zašto njemu? a kad vidje policajca i uniformu poče psovati sve odreda.Škripao je zubima, mahao rukama i udarao nogama o pod čupajući sijedu kosu, a narod se iskupio pa posmatra s tolikom pažnjom kao da se na Gradini premijerno izvodi neka antička tragedija.

- Oj, Safere dragi, mogu li ga vidjeti, upita Tahira sva slomljena. Pokuša da se pridigne, alijoj noge otkazaše. Safer priskoči i pomože ženi. Okrenu se da pomogne i Enisi, ali njoj kao da snagu daje sinčić držeći je svojom ručicom. Zaokupljen ženom i onim što treba sad da uslijedi Safer zaboravi na malopređašnji bijes koji ga je natjerao da psuje sve redom jer su mu tada svi bili krivi. Huso ih je pratio hodnikom gledajući da se opet što nepredviđeno ne desi. Tahira se presavila u pojasu i nagnula u stranu i korača sitno, a jauk se otegao hodnicima, dugačak, strašan.Kad su stigli do hirurškog odjeljenja Tahira se spusti na stolicu i ode u nesvijest. I dok su Fikra, Enisa i Huso pokušavali da joj povrate svijest Safer se još jednom sam zaputi prema šoku. Medicinari ga ugledaše i stvoriše oko njega kordon kao policajci.

- Mogu li da ga vidim, upita Safer sa očitom dozom pribranosti koja je neutraliziralamedicinske radnike. Razamkoše se i on prođe između njih. Slika ista kao i malo prije, bezbroj crijeva i kablova i kroz svaki od njih nešto teče, a oko njega nekakvi aparati. Nekim crijevima curi žuta, nekim crvena, a nekim, čini mu se i plava tekućina. I u ustima je nekakva cijev, a sin ispušta povremeno nekakav sitan glas koji se ne da ni s čim uporediti. Ocu se srce kida u sitne komade. Sin na trenutak klimnu glavom lijevo, pa desno i još jednom lijevo. Saferu dođe da to sve potrga, poskida sa njega, da uzme svoje dijete i da ga odnese kući. Šta će mu sve to. Tako mu ružno stoji, ne pristaje mu, nije to za njega. Sa Čarijeve lijeve strane je ekran i na njemu se vidi rad srca. Dobro je, pomisli Safer, ono obavlja svoj posao. Samo lice, što mu je lice odjednom tako krupno, i ruke, kao da su natekle, kao da nije trenirao nogomet već kuglanje, kao da je cijeli život dizao tegove. I sve je na njemu nekako krupno, golemo, samo su uši male. Sve to otac gleda i povremeno trlja oči, jer još ne može da vjeruje da se sve ovo dogodilo njegovom sinu. Ta on je posljednji čovjek ovoga svijeta kome se trebalo tako nešto desiti, a eto bit će jedini borac iz banovićke brigade kome je granata obje noge odsjekla. Pogladi ga po glavi i izađe iz prostorije. Ovaj put nije htio gledati u noge. Ovaj put sasvim korektno i uredno svuče mantil i uputi se hodnikom praćen plašljivim pogledom medicinara. Gledali su ga kao tek ukroćenu životinju koja je od ovog trenutka i zvanično pitoma, ali njen divlji pedigre ne dozvoljava previše opuštanja. U velikom hodniku Safer čučnu, kao bolesnik koji ima stomačne tegobe. Ostade kratko vrijeme u tom položaju, a onda se pridiže jer znao je da treba pomoći Tahiri i Enisi, neko i njih mora tješiti, a ko će drugi nego on. Tahira sjedi na klupi, s jedne strane je drži Fikreta, a s druge strane Enisa. Edis ih začuđeno posmatra.

- Kako mu je, upitaše Fikra i Enisa uglas, a Tahira podiže glavu. Safer proguta pljuvačku ireče:

- Savladaj se i idi pogledaj. Kćerka se strese i jedva izgovori:- Ja ću kasnije. Otac kimnu glavom sa odobravanjem i pomože ženi da se pridigne i napravi

korak prema svom sinu iskreno se plašeći kako će žena sve to podnijeti i hoće li uopće moći podnijeti bol koju će dodatno rasplamsati slika raspolovljenog Čarija. Safer po treći put ogrnu

139

mantil, stavi jedan i na Tahiru i krenu prema djetetu. Koraci su bili teški kao u mimohodu jer moralo se vidjeti nešto što bi se najmanje željelo vidjeti ili još bolje, što niko ne bi želio vidjeti. Medicinari su opet mobilizirali svu pažnju na dvoje najtužnijih ljudi na svijetu.Tahira se previla u pojasu i na lice stavila dlanove, da zaustavi suze, da spriječi bol. Kad su stali pored sina i kad ga je majka pomilovala po kosi, suze su počele navirati kao iz vrela i padati po Čarijevom licu, pa je izgledalo kao da i on plače. Osjetio je Safer kako se u majke srce bolno grči, kako tijelom udaraju munje. Dobro je što nije gledala u noge, bez obzira na to da li je to učinila zato što ne smije, ili zato što svjesno neće, dobro je, jer manje boli. Izađoše polahko, teško, nijemo. U malom hodniku Safer svuče oba mantila, okači ih na čiviluk i izađe sa ženom na veliki hodnik. Tamo je sjedila kćerka Enisa, stavila je prste među zube i grize ih dok joj suze padaju na Edisovu kosu.Samo što sjede na stolicu Tahira opet odasla hodnikom stavičan jauk:

- Majko moja, šta mi uradiše, dijete mi moje ubiše, šta je skrivio, on je svakog volio i svi sunjega voljeli. O moj Bože! Zaplaka i Enisa, samo u oca suza nema, kao da ih je nekad davno isplakao ili ih čuva za ne daj Bože. Donja mu se vilica stalno grči i pritišće zube na gornjoj, stisnuo je pesnice, a u očima mu sijeva vatra.

- Hasane, viknu Safer vozaču koji se nervozno uzhodao hodnikom gore – dolje, - pripazi nanjih molim te, idem ja još jednom pogledati kako mu je. Vidi još iz hodnika kako su se bijeli mantili uzvrpoljili oko Ediba, kao da se nešto dogovaraju, onda se raziđoše kao po komandi, a kod Čarija ostade samo jedna crnjomanjasta djevojka. Ona izvadi cijev iz Čarijevih usta, a onda ga lagano gurnu u maljava prsa.

- Diši, naredi ona. Mladić kimnu glavom kao da se dvoumi, a otac se prepade:- Diši, diši Edibe, viknu otac prestravljen.

Mladić na trenutak otvori oči, pa ih ponovo zatvori. Poznao je glas svog oca, zatvorio i ponovo na trenutak otvorio oči, a onda glasom punim nekakvog izvinjenja konačno progovorio:

- Otac, nisam čuo kad je ispališe, samo sam čuo ono zzzzzuf!, i .... Ponovo na trenutakzažmirka, a onda glasom punim prkosa i ljutine završi misao:

- A ja nju desnim volejom!- Idite, zamoli doktorka Safera vidjevši s kojim naporom mladić izgovara riječi, - ovo je za

njega dodatni napor, a sami vidite kako mu je. Safer sa odobrenjem i razumijevanjem kimnu glavom doktorki, pomilova svoje dijete po kosi i reče mu:

- Odmaraj se sine, bit će dobro. Vrati se ponovo kod supruge i kćerke koje ni jednogtrenutka nisu prestale plakati. Safera je steglo u grudima i samo što nije prsnuo. Sa dna hodnika dolazila je prema njima grupa djevojaka i mladića, Safer prepozna Eminu i Kiću. Suznih očiju Kićo upita:

- Čika Safere kako mu je, može li se kod njega ući, može li se vidjeti?- Može se ući, uzdahnu Safer, - može se i vidjeti, ali Kićo, nema više Čarija, onakvog

kakvog si ga znao, ... presjekli su ga napola.- Nemoj tako, čika Safere, živjet će naš Čari, ja to znam, ja to osjećam, reče mladić utješno

i priđe Saferu bliže uhvativši ga za lijevu ruku.Priđe i Emina i uze Saferovu drugu ruku:

- Nemoj tako, čika Safere, živjet će naš Čari. Pogleda Safer Eminu, Kiću, i sve ostale vidje kako svi plaču, kao rođena majka plaču za Čarijem, a Safer nikako suzu da pusti. Ponovo se javi Kićo:

- Hoćemo da ga vidimo, moramo da ga vidimo.- Izgleda da ga sad previjaju, reče Safer, - eno pogledajte kroz onaj prozor, vidi se.

140

Mladići i djevojke potrčaše ka prozoru. Safer se ponovo zaputi ka šoku, morao je znati šta se to sad dešava. Doktori ga propustiše i on priđe sinu koji je gledao bistro i jasno. Razmišljao je Safer kako da mu priđe, kako da nastupi, šta da mu kaže, kako da ga ohrabri, kako da mladić prihvati neprihvatljivu sudbinu, da lakše prebrodi tešku krizu. Zaključio je konačno da je najbolje usaditi mu u svijest mogućnost da opet bude prvi i najbolji, da opet bude elita kojoj će se svako diviti. Kad je ušao u sinovljevo vidno polje i osjetio na sebi dodir njegovog pogleda Safer se nasmijao:

- Gdje si budući doktore nauka!Sin visoko podiže obrve i razvuče usne u osmjeh:

- Jesi li ti ono malo prije bio?- Jesam sine, ja sam.- A gdje mi je Atko?- Na odjeljenju ti je prijatelj, ču se glas doktorke Sejde odmah iza Saferovih leđa. Ovo

pitanje iznenadilo je Safera i nije imao pripremljen odgovor na njega, pa je doktorka odgovorila blagovremeno i ispravno. Safer je već bio zaustio da kaže kako je Atko još sinoć podlegao. Okrenuo se i pogledom zahvalio doktorki. Šta da mu je rekao istinu? Čari bi istog momenta pokidao sve sa sebe i u njemu bi zamrla i zadnja nada da može preživjeti. Ovako znat će da je i Atko živ i to će mu davati dodatnu snagu da se bori i izbori. Safer je bio na trenutak dekoncentriran, a kako i ne bi, ali ta je dekoncentracija mogla koštati glave njegovog sina. Čudna je i teška psihologija bilo kog bolesnika, pomisli on. Snaga utješne riječi jača je od atomske bombe i može izliječiti neizlječive bolesti. Samo jedna mala neopreznost, samo jedna jednosložna riječ, izrečena makar i u šali može uništiti čovjeka.

- Mogu li ostati malo uz njega?- Možeš, možeš, izgovori žena sa odobravanjem. U njenim očima Safer je vidio svu blagost

ovog svijeta, a u riječima svu moguću mehkoću. Hvala ti Bože, pomislio je tada, da na ovom svijetu držiš ovakve ljude. Volio bi provesti još neko vrijeme sa doktorkom, da ga razvedri, da ga utješi, jer ona to umije bolje nego iko, ali požurio je da se okrene sinu koji ga je već gutao pogledom. Prstima lijeve ruke Safer nježno pomilova plavu kosu, juče opranu, tako blistavu i mirisnu, a danas čađavu i zaprljanu barutom.

- Ljepotane moj, junačino moja!- Znaš otac, nasuo ja nama čašice onako redom, poče sin govoriti polahko raspoređujući

snagu na svaku riječ, - i samo sebi što sam nasuo i podigao je, sa osmjehom, odjednom se čulo zzzzuf, pravo na desno stopalo. Kakav je to bio volej stari moj, desni, puni. Vratio sam im granatu nazad. Rahislić je bio odmah mrtav, a Atko mi je ostao sav izrešetan.

- Dobro sine, dobro, odmori se, reče Safer vidjevši koliko napora je sin morao uložiti da biizrekao ovu konstrukciju. Odmah je sklopio oči i zaspao. Još jednom ga otac pogladi po kosi i okrenu se da pođe, ali se ponovo susrete sa pogledom doktorke Sejde koja je sve vrijeme posmatrala ovaj dirljivi razgovor sina i oca.

- Imam osjećaj da mi želite nešto reći, primijeti Safer.- Težak je ranjenik, jedan od najtežih, progovori žena i zaplaka. Do sada su bila dva slična

teška slučaja, kažem bila, jer nisu preživjeli ni jedan. Pored odstranjene obje potkoljenice desna noga mu je poderana od koljena pa do kuka. Rana je velika, a i stomak mu je otvoren. Osim toga iskrvario je mnogo. Bojim se posljedica. Kad je stigao na odjeljenje pritisak mu je bio pedeset sa dvadeset, a u gornjem dijelu tijela, ni kapi krvi. Za analizu smo mu uzeli iz aorte i to kap, jednu jedinu, a povrh svega prisutne su barutne prljavštine. Pa taj gubitak krvi, nastavi žena zabrinutim tonom gledajući čas u Saferovo lice s kojeg je nestalo malopređašnjeg usiljenog osmjeha, čas u

141

usnulo i blijedo mladićevo lice. Na sat gubi po pola litra i već je do sada primio petnaest litara. Ne znam, bojim se najviše infekcije, ona je opasna, a ovo što je do sada živ, to je fenomen.

- Hvala Vam doktorko, ali ja sam ubijeđen da će on izdržati, junak je to, junačina saBradinja.

- Nadamo se, svi se nadamo, vidimo jak je, a čuli smo već da je sportista, dobar nogometaš.Bio mu je tu jutros jedan drug, takođe nogometaš. Zajedno su igrali. Isplakao se kao dijete. Znate, gospodine, mislimo da ima šanse, jesu male, ali postoje i dok god one postoje mi ćemo se boriti, ali najviše, najviše se, tu doktorka malo zape, a i Safer se ukoči, - najviše se kod ovakvih rana plašimo infekcije.

- Doktorko, uz vašu pomoć, Božiju pomoć i Edibovu, bit će dobro, reče otac i zaplaka tiho,ali ovaj put pusti suzu. Trebao mu je neko kompetentan reći bilo što, a sve dotle on nije mogao vjerovati. Tek sada Safer se probudio. Brišući suze i udaljavajući se hodnikom čuo je doktorku:

- Nadamo se, svi se nadamo.Safer ponovo priđe klupi na kojoj su sjedile kćerka i supruga i zabrinuto zapita:

- Je li pri svijesti?- Odmara se, klimnu glavom Enisa.- Hoće li se moći kod njega ući, čika Safere, upita ponovo Kićo.- Ne vjerujem, sad će ga sigurno previti, a onda će, pošto će ga i to iscrpiti, vjerovatno

zaspati tako da danas nećemo sigurno moći sa njim pričati.Tu Safer na trenutak zastade, obrisa suze podlakticom i tek tada primijeti da je još na njemu bolnički mantil. Pogleda ponovo prema supruzi i kćerki, a one, vidjevši ga ponovo briznuše u plač:

- Je li živ, Safere!... e moj Edibe, šta ti baš uradiše.- Bilo bi dobro da odemo kući, pa vi ostanite i odmorite se malo, a ja ću se vratiti, možda sa

Ibrom ili Ramom, samo da se čujem sa njima.- Oj moj Safere, ja moram vidjeti dijete, jeknu Tahira i stade na nesigurne noge posrćući.

Safer i Enisa je prihvatiše ispod pazuha i povedoše ka šoku. Edib je spavao, mirno, nepomično. Majka ga obujmi kratkim pogledom i jedva stiže da izgovori: - Srce moje. Ponovo klonu, a kćerka i muž je iznesoše u hodnik, na klupu. Kad se Tahira ponovo vratila svijesti oni je prihvatiše i počeše slijediti table na kojima je pisalo: «IZLAZ». Uplakana trojka nosila je na sebi breme pogleda i nije se obazirala na njihovu radoznalost i težinu. Narod je znao da se nije desilo ništa dobro, ali nije znao šta.Prema Banovićima je vozač vozio sporije i čitavim putem putnici su samo osluškivali rad motora. Niko nije progovarao ništa, sve do Oskove:

- Ustavi malo, Haso, molim te, reče Safer.Kod auto – servisa izvjesnog Jeftića Safer izađe i krenu ka radionici do Edibovog dajdže Rame.

- Eno ga u kafani, reče radnik u servisu pokazujući umašćenom rukom prema kući ispredkoje se uvijek okretao ražanj. Možda i danas, ko zna. Safer uđe u kafanu i vidje Ramu u društvu dobro raspoloženih ljudi. Sjede, pijuckaju, meze i smiju se. Dovoljan je bio samo kratak pogled da Ramo u njega smjesti Safera i da mu se krv sledi u žilama od ledene ozbiljnosti kojom je zračila sijeda figura.

- Šta je, šta ima? upita prestravljen, kao da je slutio zlo.- Edib je stradao, prevali Safer preko jezika gorku istinu.

Čovjek zaroni lice u dlanove i jeknu: - Majko moja. A onda se na trenutak pribra i ponovo upita s ciljem da istraži detalje, da se utješi ili da ga nove riječi možda dotuku: - Pa šta je bilo?

142

Prije nego će odgovoriti Safer zajeca: - Ostade moj Edib bez nogu.- Šta bez nogu, jeknu Ramo, - šta bez nogu, majko moja, i poče čupati kosu i trljati rukama

oči.Riječi su teško izlazile iz Safera i bilo ih je vrlo malo, ali ipak, onoliko, koliko je normalnom čovjeku potrebno da shvati sve: - Ja ću opet u Tuzlu, samo da njih otpratim kući.

- I ja ću u Tuzlu, ustade Ramo i krenu za Saferom koji je već izlazio iz kafane, - idem i ja,eto me za tobom do Banovića, sa svojim autom. Ostatak puta do Banovića opet je obilježila šutnja i prigušeni jecaji što su se stapali sa zvukom motora.Jeziv je to spoj koji će ostati u sjećanju kao ružna asocijacija. U takvim trenucima čovjeka sve podsjeća na nesreću i sve je tada asociralo ucviljenu porodicu na Čarija, i stadion što su ga usput prošli, i Zvjezdara i klinci što su razdragani jurcali nizbrdicom od Vidkovca ka Zvjezdari. Samo narod, narod naš bosanski (Safer nije imao kad misliti, da li je to balkanski, ili možda širi, univerzalniji sindrom), on u trenucima najvećeg bola nije imao takta, nije imao smisla ni razumijevanja. Nije znao nastupiti kao Sejda, ili Ramo, taj narod nije dolazio da pruži pomoć, tako se barem Saferu činilo, nego je navirao kao bujica koja se ne miri sa učinjenom štetom, nego hoće još, da uništi, razvali, dokusuri i potopi, potpuno.

- Je li istina da nejma nogu? Šta mu je s rukama, kažu da nejma jedne ruke? Vidi li na oči?Šta mu je sa glavom? Je li mu stomak čitav? Riječi udaraju Safera kao željezni malj, sve jača od jače, sve teža od teže, u mali mozak, u veliki mozak, u grudi. Bubne opne se napele i samo što nisu prsnule. Pitajte me bilo što drugo samo nemojte to. Tražite od mene što hoćete samo šutite za Boga miloga. Bože, zavapi Safer u sebi, podigavši pogled ka nebu, Bože, pomozi mi, daj mi snage da sve ovo izdržim, a ovom svijetu uskrati radoznalost dok sve ovo prođe. Nikome ništa Safer nije rekao već se žurno zaputi ka stanu, a gore jauk, plač i galama kao da je tužna vijest tek sada stigla. Kud god da pogleda, šta god da pomiriše ili čuje, sve ga podsjeća na Ediba: sunčane naočale na regalu, na stolu knjiga zatvorena, u vitrini slike, odškrinut ormarić sa njegovom obućom. A onda ubitačna pomisao na zatvorena vrata ormara i plakara iza kojih je bila Čarijeva garderoba, i pisma. Bože, pomisli Safer i trepnu, a iz očiju se proliše suze, uvijek sam mogao plakati kad vidim kako majka mota veš mrtvog sina, miriše ga i plačući tješi samu sebe. To je topos koji ni jedna literatura neće učiniti olinjalim i bezvrijednim ma koliko ga često koristila. Sve, ama baš sve je tu, samo njega nema, on fali. Mali Edis nikako da shvati o čemu se radi već jednako radoznalim okicama posmatra svijet što plače. On i Safer bili su jedina dva bića u ovom stanu koja tog trena nisu plakala. Dolaze komšije, jedan po jedan, svi šutke, sjedaju gdje ko stigne, a onda počnu odašiljati pitanja, bez imalo razumijevanja, neselektivno, ali pravo na Safera. Hoće li ko saučestvovati u boli, hoće li ko pomoći i pružiti neku razumnu riječ utjehe? Hoće li ko uliti nadu u život, vjeru u Edibovo ozdravljenje, hoće li neko vratiti samopouzdanje inače stabilnom Saferu? Zašto se u ovoj Bosni, jednom za svagda, protokolarno, makar i zakonom ne ustanovi jedan razuman pozdrav. Nije naše kad se kaže: «Primi moje saučešće». Nije. I šta je zapravo saučešće? Jača je i iskrenija sućut, ali kako je izraziti u ovim trenucima. U Bosni su pozdravi: «Kako si» i «Šta ima», i «Jesi li dobro», potpuno neprimjereni ovoj situaciji. Na njih se obično odgovara, odnosno otpozdravlja sa: «Dobro sam», «Nema ništa», ili «Ima svašta» ili «Nema šta nema» i opet «Dobro sam».Ali retorsko pitanje ne iziskuje odgovor, osim ako je izrečeno u formi pozdrava na koji se mora otpozdraviti. Mora, ali ne mora ovako i ne mora direktno, jer na pitanje: «Kako si», može se odgovoriti, odnosno otpozdraviti i sa: «Gdje si», kontrapitanjem koje takođe ne traži odgovor. I zaista bi trebalo izraze sućuti u Bosni nekako unificirati, na bilo koji način, ili stvaranjem

143

originalnog bosanskog izraza, ili prihvatanjem nekog novog, a od koga drugog nego od naših lijevih susjeda i desnih komšija.

- Kako si Safere? Šta ima Safere? tutnjalo je u njegovoj glavi, a ogromna se svjetinakomešala, gurala i Saferu se činilo kako su skoro svi, bez izuzetka došli, s nesvjesnom željom, ne da ublaže, već da pojačaju bol. Po prvi put Saferu se njegov stan učinio pretijesnim, premda je u njemu uvijek bilo dovoljno mjesta. Okretao je telefonske brojeve, dizao i spuštao slušalicu:

- Ima li Ibre?- Nema, šura mu je stradao, pa je otišao u Tuzlu, reče mu glas iz slušalice.

Na vratima se pojavi dajdža Ramo:- Idemo za Tuzlu, reče gledajući Tahiru i Enisu sklupčane u gomili naroda.- Hajdemo, prihvati Safer, - a njima dvjema će valjda biti lakše sa ovim ženama, meni nije.

Safer se zaputi hodnikom i stubama, hitro i nekako resko i put do auta mu se učini nekako dugačak. Prišao je autu i okrenuo se, a Ramo je zadihan za njim trčao:

- Kad prije sletje Safere, uh.Nisam valjda trčao, pomisli Safer, a tako je dugo trajalo. Safer je bio zahvalan Rami što se tokom puta šutnjom ogradio pa su mogli nesmetano se prepustiti svojim mislima. A one su navirale kao previše tekućine kroz uzan otvor lijevka. Što je više razmišljao o svemu što se događalo u posljednja dvadeset i četiri sata to je više bio dojma kako ništa od toga nije bilo slučajno, premda je dotle, čvrsto vjerovao u slučajnosti. Svi ti događaji sa obiljem pojedinosti mogli su se povezati u jednu cjelinu koja je predstavljala čitav niz čudnih radnji, i svi oni nedvojbeno ukazuju da je to to – sudbina, toliko puta pominjana, a nikad do kraja i ispravno definirana. Po drugi put istoga dana Safer dođe u Tuzlu, teško bi se mogao sjetiti da je ikad ranije to činio, i pogleda u bolnicu na Gradini.Ovaj put gledao je u nju kao u hram jake nade i sigurnog spasa, ali i sa izvjesnom dozom neodređene mržnje. Čudno je to pogotovo dok idete dugačkim hodnicima ove bolnice. Oni su Safera podsjećali na hodnike mučilišta. S obje strane hodnika su ljudi bez nogu, ruku, očiju, uz zidove hodnika, na visokim krevetima leže iskasapljena ljudska tjelesa, a iza zidova hodnika čuju se stravični jauci. Samo još vatre džehenemske fale pa da ugođaj bude potpun. U svakom jauku otac prepoznaje Čarijev glas, ispod svakog zavoja vidi Čarijeve noge. I ma koliko žurio tim hodnicima pakla, i ma koliko se trudio da ne vidi ništa, put mu se činio beskrajno dugim, a pogledu nije ništa promicalo. Koliko li je samo vremena prošlo dok su stigli do hirurškog odjeljenja.Ediba su okrenuli na bok i previjaju ga. Rana, tamnocrvena, ogromna, i po dužini, i po širini, od koljena do pojasa. Otac zgrči očne mišiće, zažmiri i presavi se u pojasu, nagonski. Nagonski to učini i Ramo i uhvati se rukama za glavu. Pogledaše se na trenutak i kao da su se razumjeli, vratiše se u hodnik i sjedoše na klupu. Ramo je plakao, a Safer ponovo zavapi.

- Edibe, bolan Edibe, zar se to tebi moralo desiti. Obojica se nasloniše laktovima na koljenai staviše glave u šake. Ridali su. U jednom trenutku otac podiže glavu i, odmah tu ispred sebe, ugleda grupu ljudi kako stoje, razgovaraju i ne obraćaju pažnju na njih dvojicu. Njima je izgleda, ovakva slika normalna. Ljudi, pa ovo je kuća plača, zar je to normalno, pomisli Safer, ustade sa klupe i ponovo pogleda ka šoku. Oko Ediba se vrte bijeli mantili, lijevo – desno, gore – dolje, naprijed – nazad. Kao ružan san, kao nestvarna slika u pustinji, kao pijanstvo, fatamorgana. Safer protrlja oči. Kako li je njemu. Sad je stisnuo zube, zamislio je nekog od dragih ljudi, sigurno Slađu i ne da da mu se jauk otme. On je jak kao zemlja, on će podnijeti nemoguće, on može sve, on će pobijediti. Otac sjede, a šura se pridiže prozoru i poče se uvijati kao da i sam vrši previjanje zajedno sa doktorima. Ramo ne odustaje od nakane da konačno ugleda sestrića, a Safer s vremena

144

na vrijeme podiže pogled ka šuri kao da će na njemu pročitati da li Čarija puno boli. Ramo ponovo sjede i opet glavu u dlanove zaroni.

- Jesi li ga vidio, upita otac.- Malo su ga uzdigli pa sam mu vidio glavu i maljave grudi, reče Ramo i opet zaplaka.

Ustade i Safer kao da nije zadovoljan odgovorom i ponovo pogleda kroz prozorče. Doktori su malo podigli uzglavlje na krevetu pa je i Čari malo uzdignut, kao da ni sam ne želi da potpuno legne. U tom mu je položaju otac doista mogao vidjeti isto što i Ramo. Ocu pade na pamet kako se njegov sin u zadnje vrijeme često potpisivao kao «Charry El Harun Rašid», a u zadnje vrijeme je izbacio ono Rašid. Zašto je izbacio ono Rašid, jer nije pobožan možda, ili je skrenuo sa pravog puta. Jel to idelani vladar, bagdadski kalifa iz Hiljadu i jedne noći odlučio postati neposlušni, nepokorni divljak kojeg nije odbacio Bog, već se on odrekao Boga. Molit ću Boga da je ime Rašid izbacio nesvjesno, tek da skrati potpis. Gledjaući dijete u svoj bjelini bolničkih čaršafa i zavoja, uzdignutog na visoko uzglavlje otac pomisli kako je i ovakav lijep, kako zrači snagom i nekom nevidljivom energijom baš kao kakav car iz istočnjačkih priča. Ta ga sinovljeva energija povuče i on kao omađijan krenu ka šok – sobi, da vidi to čudo izbliza i da možda koju progovori s njim, učinio bi mu veliku čast. Neka kaže kao i danas, makar jednu riječ. Magija se proširi i na Ramu i, i on krenu za Saferom. Uzeše mantile i navlačeći ih usput, prođoše pokraj šutljivih bolničara. Edib spava, a jedno mu crno djevojče gazom briše čelo, nježno i s ljubavlju. Okrenu se i kao da je očekivala ovu dvojicu reče:

- Malo prije, dok smo ga previjali, pogledao je u mene i rekao: «Lijepa si, ista si kao mojadjevojka, ali lijep sam i ja, vidjet ćeš, samo da se umijem i obrijem».Liječnici i svo osoblje, zaprepašteni su tom snagom, impresionirani su, nastavi djevojka. Ovo je jedan od najtežih slučajeva koji je na kliniku došao u posljednje četiri godine rata, a on se ponaša kao da mu nije ništa. Dok ga previjamo pomaže nam i samo se smješka i šali. Zavoljeli smo ga svi. Zaita vam kažem, divno je imati ovakvog pacijenta. Tu zastade kao da je nezadovoljna izrečenom konstrukcijom a onda se ispravi, - spasit ćemo ga, sigurno. Oči su joj bile pune suza. Svejdnako je, dok je govorila čistom gazom klizila po njegovom čelu, vratu i prsima. Otac pogleda bistre, staklene oči djevojačke i s nekim novim, probuđenim prkosom i ponosom izgovori:

- Takav je on, sila od mladića, junak pravi.- Da, i lijep je, prelijep, reče djevojka gledajući Čarijevo lice, a onda kao da se prenu iz sna

upozori, - pogledajte ga pa idite jer on se dugo neće probuditi, iscrpljen je, znate. I ne treba se ovdje puno zadržavati, zbog infekcije, znate, ništa se ne brinite, pazit ću ja na njega.Otac još jednom pomilova kosu isprljanu barutom, prvo rukom, a onda pogledom dok je osvrćući se napuštao prostorju.

- Pazit će oni njega, reče Ramo, dok su prilazili autu, - zavoljeli su ga, samo da nam živostane. Ramo uđe u auto i sjede za volan. Zastade trenutak u tom položaju i ne startova odmah motor. Onda duboko uzdahnu:

- Čudno je moj Safere, sve ovo što se Edibu dogodilo. Prvo ranjavanje, pa ovako teško,najteže, a on opet, onako se drži, eto čuo si šta reče bolničarka.

- Sve je ovo čudno moj Ramo, reče Safer nakon kraće stanke, - sve je to kao kompjuteromproračunato.Ramo konačno stavi motor u pogon i oni krenuše u šutljivu vožnju. Tek negdje na Husinu iz Safera provali nešto nalik na finale dugačkog razmišljanja:

- Eto Ramo zašto sam ja tako uporno molio Hasana da mu pomogne i pošalje garantno

145

pismo, a on ni da se javi.- E, moj Safere, sve su to oni podcijenili, ne mogu oni shvatiti šta se ovdje dešava, a

sumnjam da će ikada i shvatiti.- U pravu si. Meni nije jasno kako sam preživio onu glad devedeset treće, a kako će biti

jasno njima. Molim te lijepo, kilogram kukuruza je bio osam maraka, a ti nemaš po marke, otkud ti. Pa hajd u Brčko pjehe i nosi na grbači trideset kilograma, bolan, bolan, trideset sam kilograma smršao, i sve to samo da mi moj Edib živ i zdrav ostane, da od gladi ne umre, a ono evo, moj Ramo...

- Ja to ne mogu da razumijem.Brzo su stigli u Banoviće. Čim je izašao iz auta ošinulo ga je pitanje: - Safere, jel' ostao bez očiju? Znao je dobro čovjeka koji ga je to pitao i nije se nimalo začudio. Stoga je odgovorio prolazeći mimo njega: - Nije fala Bogu.Mali hodnik u stanu Čergića bio je pun obuće neuredno razbacane, a iza vrata dnevne sobe čula se neuobičajena galama i Saferu se činilo kao da je svijet došao na neku zabavu, a ne na žalost. On otvori vrata i potraži pogledom suprugu i kćerku.Nađe ih u jednom dijelu sobe nekako malene, sićušne i sklupčane u zagrljaju, a svijet okolo kao da ne haje za njih, razgalamio se i priča neke svoje priče. Kad su se vrata otvorila sve su se glave, kao po komandi okrenule ka Saferu, a onda su uslijedila pitanja. Safer ništa drugo nije ni mogao očekivati. U uzavreloj gomili, kao u mravinjaku, Safer prepozna i zeta Ibru. I on se nekako skupio, odbija dimove nekako napamet.

- Kad si saznao?- Jutros, sjedoh u auto sa nekim vozačem, a on veli: «I strada Čari!» Čim sam izašao iz

kola, nađem jedan tamić i trk do kuće, a ono nema ni Enise ni djeteta, a ja pravo za Tuzlu. Najviše mi je žao što ne vidjeh Ediba, ali sutra, ako Bog da, ponovo idem i ja obezbjeđujem prijevoz. Ibro potom zašutje. Šutio je i Safer, a onda su počeli šutjeti i komšije i prijatelji valjda shvativši da je u ovim trenucima jako teško naći prave riječi koje bi mogle utješiti. Šutnja im se učinila nekako najprihvatljivijom i najpodnošljivijom. Najteži su bili oni što odmah sa vrata zakukaju, jauknu kao da im je najmiliji, kao da im je cijela familija izginula, a za pet minuta slatko se smiju i pričaju tako normalno. Ništa manje Safera nisu boljela ni stalna zapitkivanja radoznalaca koji se ponovo vraćaju nakon što iscrpe svoju temu. No ipak najgori su oni što polahko i podmuklo od uha do uha provlače riječi: «Umro je», da bi na kraju neko ipak smogao snage, kao komšinica Anđa, da upita: - Pa konačno šta je s malim, komšija, svi govore da je već umro, muka mi je više od tog pogurkivanja i šaptanja naglas.

- Ko kaže, drznu se Safer iznenada, a onda osjeti umirujuću ruku zeta Ibre na svom ramenu.– Spasit ću ja njega, pomisli Safer naglas.

- Ne možeš ti tu moj Safere ništa, reče komšinica Razija, - sve je to u Božijim rukama. Etopokušao si sve da ga sačuvaš, a vidiš šta Bog dade.

- Kakav Bog moja kono, prosikta Safer na vrhuncu bijesa, - nema Boga, da ga ima, ne biovo dao njemu, jer on to nije zaslužio, a ako ga i ima, a dao je ovo mom sinu, onda je bolje da ga nema, onda je on zločinac.

- La ila he ilala, dreknu žena, - ko u ovom ratu nije došao tobe, neće nikad ni doći. Safer senekako brzo otrijezni i zastidi onoga što je rekao pred ovom pobožnom ženom, a žilama mu prostruja nekakav poseban strah. Osjeti naglu potrebu da se pokaje zbog onog što je rekao i da se izvine i ovoj ženi i Bogu jer nije mislio to što je rekao. Zaboga, pa kako sam mogao reći što ne mislim, to nešto moralo je čučati negdje u meni i vjerovatno je čekalo priliku kad će izaći van,

146

pomisli Safer. Nije morlao baš sad, u najnepovoljijem trenutku. Povrijedio sam tu ženu, a mogu misliti koliko sam povrijedio Boga, tobe jarabi.Odjednom se oglasi zvono na ulaznim vratima, kratko, ali resko i neuobičajeno. Ljudi su šutke ulazili i izlazili i malo je ko govorio selam alejkum i alahimanet, jer je malo kome i bilo do toga, a najmanje Saferu. Stoga je zvuk zvona svakoga štrecnuo i nije bilo osobe u stanu koja nije okrenula glavu put ulaznih vrata zanemarivši pri tom svaki dalji razgovor. Plavook i plavokos, plećat vojnik u maskirnoj uniformi osjeti se za trenutak nelagodno prikovan stotinama očiju u okviru vrata. Mislio je da je nešto grdno pogriješio i osjećao se kao čovjek koji među hiljadu gledalaca jednog pozorišnog komada sam oduševljeno ustaje i aplaudira riječima glumca, a svi drugi zabezeknuti gledaju u njega i čude se jer te riječi izazivaju zgražanje. Pogledi su ga šibali ispitivački, a ne prijeteći, kako se njemu moglo učiniti. Safer mu je pomogao da brzo prebrodi nelagodu. Čola je bio Edibov suborac, a iza njegovih leđa stajalo je još nekoliko boraca u uniformama. On snažno zagrli Safera, poljubi ga i zpalaka kao dijete. I ostali ratnici zaplakaše i odhuknuše brišući suze, kao da ne žele pokazati slabost. Kad su vojnici ušli i sjeli Safer, kojeg je šutnja liječila, ipak nije mogao, a da ne upita:

- Šta to bi, bolan Čola, je li moralo tako da bude?Adamova jabučica dva puta se pope Čolinim grlom i jednom siđe. Čovjek duboko uzdahnu zraka kao da ga je gušila astma:

- Trebalo je pojačati liniju, i gdje god kreneš problemi, neće ljudi da produže smjenu i daostanu, a Čari.... Tu Čola zastade, jabučica se ponovo pope i siđe.

- Čari predloži da svi sa njegovog rova ostanu, da se ne razilaze i ne rastaju i, vjerovao iline, od cijele smjene samo su njih trojica ostali i eto šta se desi. Čari je odtrčao kući da se okupa i presvuče, et' zajedno smo se u autobusu vraćali, i bio je tako veseo. Oko dvadeset sati čulo se ispaljenje, prva granta, i..., pravo njima pod sto. Čuše se jauci, zapomaganje, a mi priskočismo da im pomognemo. Slika je bila jeziva, krvava, puno krvi, kosti polomljene i meso iskidano, krv na sve strane. Četnici su izgleda osjetili da su pogodili pa su počeli zasipati granatama po tom mjestu pa ne daju prići. Bog sami zna kako smo ih snijeli do Krivaje i tu im pružili prvu pomoć. Teško je Čola i rastrzan govorio. Suze su klizile niz bijele obraze i on više nije ni pokušavao da ih zaustavi već nastavi govoriti, ali nekako sa više inata koji se izgleda tek sad probudio. – Bili smo kod njega, jak je i izdržat će,..., dobro se drži.Prepoznao je Safer u ovom izrazu kurtoaznu notu, ali se za trenutak osjetio sretnim što ima i takvih ljudi koji znaju šta je to bol i koji Safera mogu razumjeti. Dugo u noć gorjelo je svjetlo u stanu Safera Čergića. Malo je ko danas išta pojeo, ali niko nije osjećao glad. Čarijevi suborci u neka doba odoše, ali mnogo je svijeta još ostalo kao da su zaželjeli da se ispričaju. Nesvjesna im je namjera valjda bila da animiranjem i elaboriranjem drugih tema smetnu sa Saferovog uma nesreću što ga je upravo pogodila, ali su u njihovom izboru bili često netaktični pa su prepričavali i neke komične događaje iz davnih vremena ili iz svakodnevnice od kojih su se neki grohotom smijali, a Saferu se povraćalo. Saferov je bijes kulminirao i poželio je da sav ovaj narod ode i da ga ostavi samog sa svojim bolom onog trenutka kad je jedan ženski glas prozborio: «Dosta ćeš ti još muke vidjeti moj Safere». Kao da je otkrila neki novi zakon koji će donijeti revolucionarne promjene, ona se uspela, a narod je okolo potvrdno klimao glavom odobravajući slijepo njene riječi. Negdje oko ponoći roditelji su najzad ostali sami sa svojim bolom. Niko izgleda nije imao snage da ustane i ode ugasiti svjetlo. Shrvani umorom, zaspali su odmah.U prvi Saferov san odmah se useli Čari. Stajao je pored Lunetove sajdžinice i mahao ocu. Ne boj se otac, viknuo je potom i krenuo stepenicama koje vode nekud daleko, ka nebu, ka beskraju.

147

Safer se probudi i pogleda u sat. Tačno je jedan po ponoći, a on se osjećao tako odmornim i ispravnim kao da je legao u jedan sat po podne pa se sad budi. Baci pogled na ženu koja je ležala ukočeno. Saferu se učini da ona uopće ne diše pa joj dodirnu ruku, a ona se trže:

- Šta je Safere?- Sanjao sam Ediba, reče, sa nejasnom dilemom da li je žena spavala ili nije, - nego, nastavi

spavati i ne boj se, ja sam dobro, odlučio sam skoknuti gore do svoje kancelarije da u miru sve ovo zapišem. Hoću da svijet ovaj rat zaustavi, sad, ovog trenutka i hoću da ljudi koji odlučuju o ratu, prije te potvrdne apsurdne odluke pročitaju to što ja želim napisati. Svijet je pun Ediba i svaki dan se ovdje u Bosni desi po jedan Edib.

- Budi dobar Safere, zamoli žena i okrenu se na bok u nadi da će tako lakše zaspati.- Hoću Tahira.

Safer se polahko psremi, kao da je to obično jutarnje buđenje i odlazak na posao, a ne neuobičajena gesta kojom se vjerovatno ne može pohvaliti ni jedan Banovićanin. Sve je radio polahko, odmjereno. Provjerio je da li su mu svi ključevi u džepu, na ulici koju je policijski sat već odavno opustio. Grad je ličio na veliko groblje, Tišina, Jeziva, maligna. Ni kapi kiše, ni daška vjetra. Ništa. Sve je stalo. Safer pomisli kako svi žale Ediba ili je sa njegovom tragedijom i grad tragično opustio i to razumljivo, normalno, ili je možda rat stao, jer šta se to više ima dogoditi. Ova mu se konstatacija učini jakom i on je malo olabavi. Dobro, ako i nije stao ovog trenutka, ubijeđen sam da će se to vrlo brzo desiti. Ispalo je, mislio je Safer, kako je strah od bola, veći i od samog bola, neizvjesnost pred saznanjem razvaljuje biće poput tumora, a saznanje ga smiruje, i čak opušta. Nevjerovatno. Gdje ste sad psi lutalice, gdje ste mačke i pacovi, gdje ste policajci? Danju vas je više nego običnih prolaznika, a sad, gdje ste sad, postavljao je Safer pitanja šutljivim mračnim ulicama i smrknutim kandilaverima. Mogao je to reći i naglas, svejedno, niko ga ne bi čuo. Pogled, kristalno jasan pratio je vrhove cipela ispod kojih je promicao asfalt. Bile su to Čarijeve noge koje dirblaju na poligonu, u sportskoj dvorani, na stadionu. Bio je to Čari koji hita za djevojkom. Eno ga, veselo razgovara sa društvom na pijanom otoku u centru grada, eno ga pjeva sa rajom neku poznatu im pjesmu na klupi u parku, uz gitaru, eno ga sa puškom u ruci na braniku Bosne i Hercegovine, eno ga raspolovljen leži na Gradini. Bože! Safer zplaka, gorko, sam, usred noći, usred grada, usred planete. – Čari, viknu Safer poluglasno i osjeti na usnama so iz suza. I pijaca spava, eno gore i komanda spava, i ratna ambulanta spava, sve spava. Vrijeme je stalo i rat je stao. Priđe željeznoj kapiji kod skladišta i pokuša se savladati, a onda zgrabi rukama za zahrđale željezne šipke i poče manijakalno tresti. Tresak se prilomio tišinom i sigurno je stigao daleko. Prvi ga je čuo stražar čija se sjenka ubrzo pokrenu u kućici u kojoj je spavao. Safer prepozna Đulagu:

- Sabahajrula!- Allah razosom, otpozdravi Đulaga i požuri da otključa kapiju. Šta li ovaj čovjek sad misli,

pomisli Safer. Ni na kraj pameti mu nije da je ova situacija normalna ili, ako i nije, što je vjerovatnije, može li se ovaj postupak ikako shvatiti ili pripisati normalnom čovjeku.

- Bit ću u svojoj kancelariji, radit ću, navrati, ako ti nije teško.- Dobro, dobro, promrmlja čovjek i vrati se u svoju kućicu. Sam Bog zna kakve su se misli

motale njegovom glavom i je li te noći uopće spavao, a ako i jeste, šta je sanjao.Safer uđe u svoju kancelariju i sa sobom u nju unese tugu koja se brzo zavuče u sve njezine dijelove. Prvo se Safer sjeti tog jutra i policajca Redže. Uze u ruke olovku, stavi preda se papir i riječi počeše kliziti zajedno sa suzama koje se provališe iz očiju poput iznenadnog pljuska. Safer je konačno našao utočište svojoj tuzi, našao je povjerljivog prijatelja koji će ga shvatiti i

148

razumjeti i koji će zajedno s njim podijeliti bol. Suze su navirale kao iz vrela, kao da su tek sad krenule, a jecaj, jecaj je ostao prigušen. Ptice su još prije sabaha počele cvrkutati, ali tek kad je dan dobro ovladao on se trznuo na jedan jedini ptičiji cvrkut. Dolazio je odnekud iz pravca ratne ambulante. Safer ustade, pokupi papire i ugasi svjetlo, zaključa prostoriju prepunu bola i polahko se zaputi kući. Vojnici u skladištu su ga šutke posmatrali, a iznad njihovih glava, u titlovanim mislima Safer je mogao pročitati: «Ovaj je gotov», «Ovaj je sigurno skrenuo», «Ovaj je poludio», «Ned'o Bog nikom». Gledali su ga kao čudovište i plašili ga se. Sin mu je teško stradao, a on opet radi, i to noću, dolazi u gluha doba, a odlazi rano ujutro. Jadnik. Nije mu lahko. Ako poslije svega ostane normalan, on je heroj. Tako su prvo mislili, a poslije i govorili pozadinci dok su pogledom ispraćali Safera prema kapiji skladišta. A Safer je konačno sklopio stranice jednog veoma dugačkog dana. Iza kapije skladišta, tamo gdje život svejednako teče ubitačnim tempom ratnog apsurda, čekao ga je novi dan, možda još duži.

****

Dvadesetak kilometara dalje je front i to kakav front, pravi, sa sukobljenim stranama od kojih jedna skoro uvijek napada, a druga se brani, a ovdje u gradu atmosfera je normalna kao da je rat tamo negdje u Africi, a ne tu pod nosom, i ljudi slobodno i bezbjedno hodaju pijacom, kupuju, prodaju, razgovaraju. Tako je svakog dana, a tako je bilo i u subotu 12.augusta ili 15. Rebiulevela 1416. h.g. Kojih pesto metara niže, kod doma narodne odbrane danas će biti pročitana tri nekrologa poginulim borcima: Mirzetu Rahisliću, Admiru Zahiroviću i Šahimu Salčinoviću. U komandu brigade nije jutros stigao efendija iako je bio potrebniji nego ikad pa su teret organizacije dženaze na svojim plećima iznijeli Rifet, Zijo i Mirsad. Iako je izgledalo da su ljudi zabavljeni sobom i pijacom, Safer je ipak osjećao kako ga strijeljaju ispitivački pogledi i kako bi svi htjeli nešto da ga pitaju. Odlučio je da se ne osvrće na njih i htio je da ostane hrabar i dostojanstven baš kao i njegov sin.Put do Tuzle i danas je bio ispunjen šutnjom. Prijevoz je organizirao Ibro. Brzo su stigli i niko usput nije opažao ni Višću, ni Živinice, ni Ljubače, ni Husino, ni Šićki ni Kreku, ništa. U misli se usadio Čari i čak, niko osim Safera nije registrirao ni klinički centar na Gradini. Ta je zgrada u Saferu budila jezu jer je ličila na dom strave u kome krvopije jedva čekaju svoju žrtvu. Plašio se njenog izgleda, njenog predulaza i portira, široke aule nakrcane ranjenicima i svakodnevnim bolesnicima. Ima i njih, uostalom bolnica i postoji radi njih, a ovo sad, to je vanredna situacija, po lijepom bolničkom pravilu: «ne primamo pacijenta po redu, već po hitnosti». Koliko li samo ljudi treba operirati prostatu, žuč, razbijati kamenje u bubregu, koliko li se žena dnevno porodi? Svima njima treba pomoć i svi ti slučajevi, ma koliko hitni bili, ništa su u odnosu na njegovog sina. No moj je sin snažan, iz mnogih je bitaka izlazio kao pobjednik i nema razloga da tako ne bude i danas, tješio se Safer prilazeći šok – sobi i, već uhodanom kretnjom, ogrćući mantil. Čari ga je dočekao bistrim pogledom, kao da ga je i očekivao i u znak pozdrava podiže ruku. Otac požuri da je prihvati, a drugu ruku mu stavi u kosu:

- Gdje si junačino!- Ljudino, on ima tri srca!

149

Safer se okrenu i ugleda iza sebe čovjeka sa umotanom glavom. Nasmija se i njemu: - Znam ja to ljudino, odavno ja to znam. Potom se okrenu Edibu zadovoljan što i liječnici, a

evo i pacijenti vide u Čariju velikog čovjeka. Edib progovori prvi:- Otac, znao sam ja da će se ovo meni desiti.- Znao sam i ja sine da ti nemaš sreće.- Ali, ja sam to znao još kad sam na smjenu polazio.- Hoćeš li da majka i seka uđu, evo ih tu, skrenu Safer sa vrlo teške teme.

Edib potvrdno klimnu glavom i poče pogledom pratiti oca koji je krenuo ka hodniku natraške. Nisu skidali pogled jedan s drugog i željeli su da ovaj trenutak traje beskrajno dugo jer su obojica u njemu uživali.

- Kako mu je, upitaše obje, skoro uglas.- Dobro je, mašala, idite tamo, čeka vas, reče Safer i uze za ruku Edisa jer ne bi želio da

dijete vidi onakvog dajdžu.Tahira je mogla očekivati sve drugo osim riječi kojima je nju i kćerku dočekao Edib:

- Majko, dobra si ti, jel'da, nasmij se i nemoj plakati. Sirotice moja, svakog si molila da tipomogne da svog jedinca sina sačuvaš, a sad se okani, nemoj više nikoga moliti, sad sam ti stoposto demobilisan. Sad idi kući i nemoj mi doći za tri dana, jer meni je majko dobro.S velikom mukom majka je gušila suze jer morala je pred iskrenim junakom glumiti junačinu. Pomilovale su Ediba po kosi obje i dostojanstveno se udaljile, ali samo do hodnika. Tada Enisa više nije mogla izdržati i briznula je u plač. Tahira je smogla dovoljno snage da joj pomogne i vidjevši kako majka vodi kćerku Safer se prijatno iznenadi:- Kako ste se držale, kako se on ponaša?

- Ne znam, ima neku čudnu snagu, smije se, i još kaže da mu je dobro, a ne sjećam se da jetako govorio i kad je na moru bio. Safer za trenutak osjeti sreću zbog činjenice da se Tahira tako dobro drži, trezveno razgovara s njim i još se trudi da pomogne kćerki i da je utješi. Na dnu hodnika ukazaše se dvije djevojke, crne i nekako tajanstvene. Išle su šutke, uporedo, i nekako sigurno kao da znaju tačno kuda su pošle i zašto. Safer ubrzo prepozna Slađu i Sanju. Šutke su prišle Tahiri i Enisi, zagrlile ih i poljubile i suzama su pozdrave i riječi razmijenile. Saferu su pružile ruke u znak pozdrava i on ih prihvati, ali nije mogao dugo ostati tu jer su ga uplakane djevojke dodatno uznemiravale. Odluči da ponovo krene ka šoku.

- Mogu li ga vidjeti, upita Slađa kroz plač.- Pitat ćemo doktora Semira, ne bih ja da o tome odlučim.

Doktor je stajao u hodniku kao naručen.- Doktore, šta mislite, smije li ga djevojka posjetiti s obzirom da su prekinuli vezu prije

pola godine.- Hm, kimnu doktor glavom oprezno, - tvoj je, ti si mu otac i ti odluči, jer,... šta znaš, može

mu biti gore.- Ako je tako doktore, onda neka Edib odluči, njegov je život, a njegova je i djevojka.

Safer uđe u šoko – sobu, a Edib upro pogled u vrata kao da nekoga očekuje.- Edibe, da li bi primio Slađu. Vjeđe se primakoše u nevjerici i Čari odgovori

protivpitanjem:- Otkud to, gdje je Slađa?- Tu je sine, u hodniku, čeka.- Pa, ako je tu, neka uđe. Otac primijeti sreću na mladićevom licu, a i njemu bi drago što će

150

se konačno ponovo sresti jer znao je koliko je Čari voli i šta mu ona sve znači u životu. Ponovo izađe u hodnik i obrati se Slađi:

- Slađo, možeš ući, Edib te čeka. Djevojka požuri radosna kao da je krenula na jedan oduobičajenih sastanaka na stepeništu iznad obdaništa.Ušla je prvo Slađa, a zatim i Sanja. Dugo su se zadržale. O čemu su govorili, ako su uopće govorili, mislio je Safer. A o čemu bi i mogli govoriti, pa to je bar jasno. Čari je vjerovatno saznao zbog čega su se on i Slađa razišli prije šest mjeseci, jer to je žarko želio znati. A djevojka mu je to i rekla, ako je imala snage da mu to kaže. Sudeći po uplakanim licima koja je Safer vidio na hodniku nakon što su djevojke izašle iz šok – sobe, Čari nije mogao saznati ono što je želio. Izgleda da oni uopće nisu razgovarali nego su samo plakali.

- Poručuje ti da izdržiš, jer i on će, kaže, izdržati. Pričao nam je još, čika Safere, o nekomfilmu u kome se čovjek, nakon što je izgubio obje noge, vraća u život i postaje milijarder. Pričao nam je to smiješeći se i još, uz to, nastojao da i nas nasmije: «Možete me zamisliti, šeširić na glavi, štake u rukama, a džepovi puni para». Govorio je kako će, kad izađe iz bolnice i studije nastaviti, kako će biti najbolji student, a onda se ponovo vraćao filmu pričajući o detaljima, o pojedinostima kojih se tako dobro sjećao. I još nam je rkeao.... tu Sanja zastade i briznu u plač, ... još nam je rekao: «A gdje ste vi meni jučer, cio dan sam vas čekao». Ove su riječi pogodile Slađu ravno u srce i ona nije mogla prigušiti plač čak ni onda kad je pažnja Safera i Sanje bila na trenutak okrenuta ka dnu hodnika gdje se ukazala pogolema grupa djevojaka i mladića koje su predvodili Kićo, Emina, Damir, Beba.

- Kako mu je, pitali su kad su došli, - ,može li se vidjeti?- Idite odmah ako hoćete da ga vidite dok ga nisu počeli previjati, izusti Safer brišući suze

koje su u tom momentu potekle jače, zbog sreće što su došli Edibovi prijatelji, bez kojih on nije mogao dan sastaviti. Ušli su svi zajedno i pozdravili svog prijatelja riječima, osmjesima, poljupcima i suzama.

- Da te obrijem, ponudila je Beba, - pa nek Slađa presvisne od ljubomore.- Neka, zahvali se Edib, - obrijat će mene Atko.

Sam Bog zna da li je dobro što Čari nije znao da je Atko podlegao i da mu je danas dženaza, da li bi ga to gorko saznanje dotuklo i ubilo u njemu i ono malo želje za životom ili bi ga možda osnažilo, u šta je teško povjerovati. Djevojke i mladići su se zgledali plačući, ganuti tim gorkim saznanjem, ali niko od njih, kao po dogovoru ništa nije rekao na ove Čarijeve riječi. Pozdravili su se s njim jer su doktori već počeli ulaziti s namjerom da ga previju. Čari ih je ispraćao s izrazom čuđenja što tako brzo odlaze, a skupilo se bilo lijepo društvo, kao u stara dobra vremena. Zašto su stara vremena uvijek dobra, a stvarnost je tako odvratna, pitao se mladić pozdravljajući pogledom oca koji je ponovo ušao u sobu.

- Dobro bi bilo, reče doktor Saferu na uho, - kad se već skupilo toliko prijatelja, da mu krvidaju, zante, treba mu svježe krvi. Safer se odmah zaputi ka hodniku i još izdaleka progovori:

- Djeco draga, doktor kaže da Čariju treba krvi, ko hoće da da neka ide za mnom. Za Saferom krenuše svi dugačkim hodnikom što je vodio prema stepenicama ka transfuziologiji. Svi su dali krv, čak i otac premda dva dana ništa nije jeo i premda već godinama ima problema sa srcem. Slagao je doktoru kako se osjeća dobro jer ko to svome djetetu ne bi dao sebe cijeloga samo da ozdravi. I Slađa je darovala svoju plemenitu krv prvi put u životu. Iz transfuziologije su izlazili nasmijani i zadovoljni jer su znali kome daju krv i zašto i nisu se nimalo začudili kad su ih liječnici pitali: - Je li to za onog nogometaša, Čarija?!

151

Za to vrijeme doktori su previjali otvorenu i veliku ranu na Čarijevom stomaku. Kad je zavojem trebalo omotati i sa leđa Čari im je asistirao tako što je pravio most oslonivši se na savijene laktove. Ta je radnja impresionirala liječničko osoblje i učinila da oni još više zavole Čarija. Kao i nakon svakog ranijeg previjanja mladić je i ovaj put čvrsto usnuo. Uzalud su se radoznale glavice njegovih prijatelja gurkale na prozorčetu ne bi li ugledali trenutak buđenja i pozvali društvo da ga opet posjete jer je Čari čvrsto spavao, a vrijeme je neumitno odmicalo. Valjalo je ići na dženazu Atku i Mirsi, a sutra opet doći kod Čarija. Čarijevo društvo uskoro ode, a nedugo zatim i Tahira i Enisa jer narod je dolazio kući i neko je morao i tu biti, a Safer ostade još u nadi da će se sin probuditi da ga još jednom pomiluje i da još koju s njim prozbori. Zaputi se hodnikom prema sobi i uhvati u pogled Čarijeve grudi što se nadimaju ravnomjernim ritmom. Poželi za trenutak da ga pomiluje, da ga probudi, da mu pomogne, da ga pita kako mu još može pomoći, šta treba da učini za njega, jer možda Čari nešto i zna, a neće da kaže. Nije ni osjetio da ga motri pažljiv ispitivački pogled doktora Nijaza:

- Vidim htio bi mu pomoći, jasno, otac si mu, ali,... najveća pomoć bi mu bila kad bi munašao dvadeset postotnog Albumina, jer on mu je sad najpotrebniji.

- Doktore, molim Vas zapišite mi to, ja jednostavno nisam u stanju sada ni da pišem, akamoli da pamtim, i recite još ako nešto treba.

- Eh, dobri čovječe, reče doktor, - ne znam ni kako se zovete.- Safer, Safer, Čergić.- E, Safere, treeba, treba njemu mnogo toga, a mi malo toga imamo, rat je, toliko godina

smo u potpunom okruženju. Treba mu Gama-Venina i Gama-Globulina , Cenina i Trudona, ali Albumina, Albumina ti pokušaj naći on nam je najvažniji. Teško ćeš ga naći jer pune dvije godine ga nema , molim te odmah idi jer tako ćeš pomoći sinu znatno više nego da stojiš nad njim i plačeš.Nego počin od ovog trenutka da se raspituješ i da tražiš.

- Doviđenja doktore!- Doviđenja Safere!

Ulične su svjetijlke na mjestima gdje su još bile ispravne, već odavno uapljene u Tuzli. Pošto nije imao nikakvog prijevoza Safer se zaputio pješke. Krenuo je putem prema Šićkom Brodu i nije se zaputio prečicom prema Husinu. U tim trenucima nije bio u stanju razmišljati o tome da se pred njim pruža put od najmanje trideset i šest kilometara. U ušima mu se stalno ponavljalo: ALBUMIN, ALBUMIN. Moram pronaći taj lijek, govorio je Safer sam sebi, pa makar išao i do mora jer od njega zavisi život mog sina. Neko je usput prepoznao Safera i zaustavio auto.Neko je usput pitao i kako je Čari. Safer je vjerovatno nešto i odgovorio, ali je neizostavno rekao kako mu je hitno treba Albumin. Nije znao s kime je došao i ko je dobri čovjek koji ga je povezao, ali je znao da je stalno ponavljao ime Albumin i da je prvo sebe, a onda i sve one kojima je govorio opteretio Albuminom kao spasonosnom bočicom lijeka od koje zavisi život njegovog sina. Nije znao ni šta je Albumin, ni kako izgleda taj lijek, da li je to tekućina, tabelta ili prah znao je i da ga mora nabaviti kako – tako, bez obzira što nije znao ni gdje ni kako. Zamišljao je Albumin u nekoj maloj smeđoj boci veličine baterije od jedan i po volt, čvrsto zapušene plutanim čepom, a u njoj nešto bijelo, bjeličasto, nešto štije ni prah, ni tekućina. Pored sastava i ostalih generalija o lijeku koje su bile ispisane na boci, ispod veće stajala je mala etiketa na kojoj je pisalo: «LIJEK ZA ČARIJA!» Albumin, Albumin, tutnjalo je u glavi cijelim putem i u trenucima kad je zadihan ulazio u svoj stan.

- Kako je Edib, upitao je neko.- Dobro je, dobro je, ako se tako ikako može reći, uzdahnu otac.

152

- Ja bolan šta se čojku desi, reče glas čovjeka u kojem Safer prepozna jednog od onihkojima je u ratu dobro bilo. Stranka ga je postavila na lijepo mjesto s kojeg je on mahao ključevima od mnogih magacina i likovao sirotinji. Prepoznao je čovjeka koji je učinio sve da skupi uvjerenja o nesposobnosti i tako eskivira liniju, prepoznao je čovjeka koji se busa u prsa hvaleći se vlastitim nacionalizmom, koji psuje svakome mater četničku i viče odjednom «esselamu alejkum», na svakom koraku. Saferu je jednako pred očima bila bočica spasonosnog Albumina i odjednom je vido kako mu je ovaj čovjek uzima iz ruku i razbija od beton, tu pred njegovim nosom. Nije mogao ostati nijem na ovako nizak udarac:

- Ja, moj jarane, to što se deslo mom Edibu, trebalo se desiti tebi i tebi sličnima, jer vi steovo željeli, a ne Edib. Zatrovali ste sve, pa se izvukli, a mladež gine i šta vas briga. Trebate odgovarati za ovo, moj jarane, prijatelju moj. Gomilu ironije Safer osjeti u riječima i još klimnu glavom kao da riječi nisu bile dovoljne. Čovjek ustade ljut, bez riječi, a tako ta valjda biva kad čovjeka pogodite istinom i razbijete svijet zablude u kome je do tada živio.Narod se poče razilaziti i ostadoše samo braća Jamakovići. Safer se odjednom osjetio usamljenim, napuštenim i skoro zaboravljenim bićem od koga svi bježe kao od kakvog dlakavog monstruma sa zakrvavljenim čeljustima koji siječe sve pred sobom. Osjećao je da ljudi u ovom gradu u njemu vide budalu prve vrste, neprilagođenog osobenjaka i čudaka koji se ponaša veoma asocijalno. Safer se stoga začudio kako je moguće da su ova dvojica smogla hrabrosti da nakon svega ostanu. Zato je odlučio da sve izvede na čistac i da sa svima raspravi jednom za svagda i nije ga bilo briga da li je odabrao pravi trenutak i prave ljude:

- Ha, okrenu se, strijeljajući pogledom čas jednog, čas drugog, - ostadosom samo nastrojica, bivši komunisti. Šta nam je sad sa komunizmom?

- Gdje su nam ubjeđenja, principi, ha, tebe pitam moj jarane Kumrovčanine. Jedan oddvojice braće oborio je pogled u tepih kao da se stidi, a drugi je ponosno digao glavu:

- Marksizam je propala ideologija, reče.- A šta je s tobom kao Marksistom?- Ja se okrećem za narodom.- Znači kao suncokret?- Kao suncokret.- A principi?- Ovo je vrijeme u kojem principi brzo i lahko ginu, padaju i nestaju, i nije preporučljivo da

ih se čovjek drži.- Ti znaš dobro jarane da čak i prostitutke imaju svoje principe i drže ih se itekako. Još su

dugo sjedili šuteći nakon dijaloga reskog kao sablja u kojem su dva velika priajtelja koji se, očigledno, poznaju više nego dobro, izmijenila svoja mišljenja. Nije Safer imao kad razmišljati o tome da li je postupio ispravno i u prvom i u drugom slučaju, da li je morao sačekati, izbrojati u sebi do deset, proučiti bismili pa tek onda progovoriti. Možda bi tada pričao drukčije i možda njegove riječi ne bi vrijeđale nikoga. Ovako, imao je utisak da je isprovocirao, naročito onog prvog koji je kukavički pobjegao. O njemu je i tada i kasnije mogao misliti samo kao o ljigavom beskičmenjaku i udvorici, a ovaj drugi mu se svidio, čvrst je i ne da se lahko. Jamaković je istovremeno mislio kako čovjeku treba pomoći jer ne daj Bože da se ikome ovako nešto desi, a istovremeno je odlučio čvrsto stati iza svake izgovorene riječi u dijalogu zbog toga što je razgovor pokrenuo Safer, a ne on, premda se njemu činio apsolutno neprimjerenim situaciji u

153

kojoj se nalazi i razlozima njegove posjete. Odlučio je ipak da je najbolje šutjeti i ponuditi pomoć ako je to ikako moguće. Prvi je nakon duže stanke progovorio Safer:

- Trebam sutra u logistiku da mi pomognu, ako mogu, nabaviti Albumin, to je lijek odkojeg zavisi život mog djeteta.

- Navrati sutra kod mene Safere, ponudi čovjek, - navrati, pa ću zvati Prvi i Treći korpus,pa ćemo vidjeti, vjerovatno to oni imaju. Mogao je Safer misliti o ovom čovjeku što je htio, mogao je sumnjati ili ne sumnjati u iskrenost ove prijateljski pružene ruke, ali nije smio misliti kako njegov prijatelj eto, ima veze i u Prvom i u Trećem korpusu, a sina mu je u rovu držao. A mislio je. Vidio je u njemu tada licemjera koji nudi pomoć kako bi Saferovo dijete živjelo bez nogu a nije je nudio onda kad je imao noge. Da li je otac teško ranjenog sina u tim trenucima rezignacije i agonije i mogao misliti drukčije, da li je mogao da u svakom čovjeku koji je otvorio vrata njegovog stana ne vidi potencijalnog Čarijevog ubicu. Ćazim je to znao jer ga je iskustvo naučilo. Jedan je njegov moralista iz brigade otišao javiti jednoj porodici da im je sin poginuo i jedva je izvukao živu glavu iz avlije. U čovjeku koji javi tu groznu vijest svaki otac vidi ubicu svog djeteta. S mislima na sina i na Albumin Safer je usnuo i te večeri.

****

Kad je iz kupatila ušao u kuhinju vidio je Tahiru kako sjedi za trpezarijskim stolom nadnesena nad šoljicu kahve. Glavu je čvrsto povezala maramom. Vidjevši da je boli glava Safer odluči da joj ne ispriča san. A sanjao je kako sahranjuje Ediba, a on kao da nije mrtav. Dženaza je, hodža je tu, narod plače, a Edib stoji sa strane, smije se i šali. «Vršnjaci smo, sada», veli on hodži, «ali ja ću svoje vrijeme zaustaviti i ostat ću vječno mlad, a ti ćeš hodža ostariti». Šta ako ne daj Bože umre, pomisli Safer i strese se. Šta ako umre, hoću li zvati hodžu. Nikad o tome nisam razmišljao i mislim da ne bih zvao hodžu, ali ovaj san i ova najava.

- Opet te glava boli.- Molim, te Safere hodi jedi, četiri dana ništa nisi okusio, past ćeš i ti pa kud će Edib bez

tebe. Safer priđe ženi i zagrli je a suze potekoše kao da se posuda s vodom na dva mjesta otvori. Dok je žena servirala muž je gledao na doručak kao na nevoljku obavezu jer mu je ovih dana glad postala navika. Izmijenjali su kao na nevoljku obavezu pogled i sporazumjeli se. Safer je ipak jeo.

- Odoh gore do komande, reče, ustajući iza sofre, - da vidim za prijevoz i da pitam zaAlbumin.

- Hajd' sinko, hajd' s Božijom pomoći.Izlazeći iz zgrade primijeti kako se hodnik nekako stijesnio i zamračio, a ulica se suzila. Nekad su hodnici bili svijetli i široki skoro kao ulice i volio je da se, izlazeći vani, svakome javi, da izmijenja jutarnje pozdrave, da se ispita i da usput s nekim porazgovara. Danas bi najradije da nikoga ne sretne i da ni s kim ne popriča, a svijet bi baš danas da Safer zastane i da ga baš danas nešto upita. Kad je čovjek loše volje, tad obično naiđe neko kome se najmanje nada da napuni čašu očaja do vrha i da ugasi kandilje nade. Ta je nesretna dužnost jutros zapala Šilju, čovjeka kojeg je Safer upoznao u Slivićima, na liniji, i upamtio ga po netaktičnim ispadima i smrdljivom

154

duhanu umotanom u novinu što je kao cigara visio zalijepljen na donjoj usni. Pružio je Saferu ruku i umjesto pozdrava izustio:

- Čujem, ostao ti sin bez nogu, nemoj se ljutiti, al' bolje da je umro. Safer pusti pruženuŠiljinu ruku kao vruće željezo i okrenu dalje bez pozdrava. Znao je kakav je Šiljo i nije ga iznenadio ovakav nastup pa se nije mnogo ni ljutio, ali na dnu svijesti golicalo ga je pitanje: «Zar je morao baš to reći?» Nekoliko koraka dalje čekalo ga je novo iznenađenje.

- Dobro jutro čika Safere.- Dobro jutro Smaile, otpozdravi Safer sjetivši se istog momenta osmog juna devedeset i

četvrte kada je ovaj čovjek u Tušnju poslao Ediba na klupu, a odmah ga potom i suspendirao. Karić izvadi iz džepa novčanik i izdvoji pedeset njemačkih maraka:

- Uzmi, ovo su Čarijeve pare.- Čarijeve? Upita Safer gurajući od sebe ruku koja je na silu pokušavala ugurati novac u

džep.- Uzmi, uzmi, Čari je to zaradio. Uslijedilo je mučno natezanje Smail je po svaku cijenu

nastojao da da novac, a Safer se opet otimao odgurujući ruku. Safer se odjednom sjeti kako je Čari često pričao o zarađenom, a neisplaćenom novcu, kako je bio ogročen i kako je govorio: «Opet su na pripremama u Zlači isplatili Alji, Mujezinu i Brajčetu, a meni opet ništa. Oni to bolan rade ispod ruke, onako među sobom». Možda je to taj novac koji je sin trebao primiti, da ga motivira, da se bori i izbori za mejsto u prvom timu i da ga ne napušta nipošto. Ako je tako onda su zakasnili sram ih bilo i neka im je Bog na pomoći. A šta ako čovjek daje novac onako od sebe, kao prijatelj, da pomogne klupskom prijatelju onoliko koliko može u ovom trenutku. Naljutio bi se i strašno bih ga uvrijedio ako ne uzmem.

- Uzmi!- He, hvala» jednako su se natezali gurajući novac iz ruku kao da je šugav. Bože, pomisli

opet Safer, šta ako su to zaista Čarijeve pare, je li ovaj čovjek misli da će se ovako, pred najezdom probuđene savjesti, uspjeti oprati. Bože, možda je baš to neplaćanje zarađenog novca bila kap ulja na vatru, možda je baš to rasplamsalo bijes u mladiću i uticalo da napusti klub i ode u rov, a onda, da mu se desi to što mu se desilo. Da znam da je tako mogao bih sada ubiti tog čovjeka. U nadi da sve nije tako i da čovjek daje novac iz iskrenih i poštenih pobuda Safer prekide ovo neugodno natezanje i uputi se dalje uz ulicu. I opet ista, već viđena i već doživljena slika. Svi ljudi izašli su na ulicu samo da vide Safera, kad on prođe svi će se povući u svoje stanove i ulice će opet opustjeti. Niko od njih nije izašao da ponudi svoju pomoć, svi su tu da bi zadovoljili znatiželju i tako svjesno ili nesvjesno napakostili Saferu.Ovaj put Safer nije zastajao pored stražara niti ga je ovaj pokušavao zaustaviti, već se uputio pravo u logistiku.S one strane vrata na kojima je pisalo: «POMOĆNIK KOMANDANTA ZA POZADINU» čuo se glasan smijeh. Pozadina, logistika, premetao je Safer mislima perfidnu mimikriju imena iza kojih se kriju ljudi što na sve moguće načine eskiviraju obaveze prema domovini. Sutra će se oni, bez imalo griže savjesti busati u prsa kao veliki oslobodioci i neće im ni na kraj pameti biti jedan Durić Švajub, Pozderović Mevludin, Salanović Sifet, Bićevci Daut, Jurošević Goran ili neko drugi od stotina onih koji su poginuli. Ne, oni će biti veliki oslobodioci, oni su vlast u ratu, oni će biti vlast i u miru. Safer je s ovim mislima ljutit stao pred vratima. Oni se neće mijenjati jer što majka rodi to lopata zagrće. Oni su gola mafija. Meni gori pod nogama, a oni se smiju grohotom i od srca. Kako li će se samo sad odjednom uozbiljiti. Albumin, globulin, zatutnjalo je ponovo u ušima i Safer se prenu. Pokucao je na vrata i uljudno ušao. Pozdravio je sa dobro jutro i niko od

155

dvojice ljudi što su se do malo prije grohotom smijali nije mu otpozdravio. Valjda su očekivali Selam. Jedan od njih naglo se trže vidjevši Safera i požuri da nekoga pozove telefonom. Bio je kratko ošišan, vojnički, a kosa mu je iako duga možda jedan centimetar štrčala kao u ježa. Odavala je zločestog čovjeka i inače raspored crta lica na tom čovjeku nije mogao govoriti ništa lijepo o njemu. Zračio je negativnom energijom i izgledao je kao čovjek kojeg se nakon halo efekta mora zamrziti. Jadan je onaj ko od ovoga ište pomoć, mislio je Safer posmatrajući rumenog, dobro uhranjenog i kratko ošišanog čovjeka na kome se sijala nova spitfajerka, kako nakon početne nervoze hladnokrvno okreće brojeve na telefonu. Drugi je bio njegov antipod, barem po izgledu jer je na prvi pogled ostavljao utisak dobroćudnog čovjeka. Imao je nesrazmejrno veliku glavu i bradu kao u nesita. Ko zna da li je i on normalan, mislio je Safer, čim se tako slatko smije i veselo razgovora sa ovim zloćom.

- Suade, imam ovdje onog što mu je sin ranjen i što mu treba onaj lijek, kako se zove lijek,okrenu se čovjek Saferu i nakon što dobi odgovor nastavi govoriti u slušalicu. – Albumin, jest, Albumin, imaš li ti toga?... – Pa šta misliš, gdje bi se to moglo naći?... Probat ću ja nazvati Lukavac, Tuzlu, Živinice, imam tamo dobre veze, pa ću vidjeti... Misliš?...Jedno mršavo i nasmijano djevojče donese kahvu i stavi je pred Safera. Safer je značas popi. Godila mu je.

- Ne možemo nikoga dobiti, reče čovjek Saferu nakon što je bezuspješno pokušavaotelefonom animirati svoju vezu u susjednim gradovima, - znaš, nedjelja je pa ljudi ne rade, a što se auta tiče, to možeš dobiti odmah.Safer se ubrzo nađe na ulici razočaran nesposobnošću, nemoći i nezainteresiranošću ovih ljudi. Jedino zadovoljstvo koje je ponio sa sobom iz komande bio je slatkast ukus kahve. Pritisnut mislima nije ni primjećivao ljepotu nedjeljnog avgustovskog jutra. Nema druge, morat će kod načelnika klinike doktora Tulumovića, direktno. Sinoć, kad je nazvao doktora Cacanovića javila mu se njegova supruga i rekla: «Savo je kod Pere Horvata. Njegov je Saša oženio Aidu, onu lijepu djevojku, Brajkinu kćerku, onu curu što je onesposobi četnička granata. Eno ih sjede i vesele se. Nego Safere, nazovi Čaušević Bahriju, supruga mu je kod Tulumovića, pomoći će sigurno, evo ti broj. Safer se zahvalio Ljubici i dok je okretao broj nepoznata čovjeka mislio je: «Eto, Cacanović, Horvat i Aličković, tri porodice iz tri naroda, sjede i vesele se, a ovamo se Srbi, Hrvati i Bošnjaci kolju između sebe». I javila se supruga Čauševićeva i obećala da će sutra sigurno naći Albumin za Čarija. Safer nije znao kako da se zahvali tim ljudima na susretljivosti i razumijevanju kojim su ga počastili i ne bi se na njih ljutio sve i kad ne bi našli lijek. Pokušali su. Kao zapete puške u stanu su svi čekali da se Safer vrati i da krenu za Tuzlu. Među njima je bila i komšinica Vesna. Enisa je morala ostati sa svojim Edisom, ali otac je obećao da će malog sutra povesti kod dajdže: «Hotu dajdu da vidim», plakao je mali.Vozač je vozio veoma brzo, kao da se i njemu žurilo, a Saferu se činilo da vozi jako sporo, a kad je Vesna u Višći rekla da stanu, Saferu se učinilo kao da će zakasniti.

- Da svrnemo u pakistanski bataljon u Višći, možda oni imaju Albumin.- Naravno Vesna, pomiri se Safer sa ovim skretanjem sa puta. Na kapiji njihovog kampa

stajali su mali čađavi ljudi sa brkovima. Govorili su brzo i kratko. Vesna se takođe brzo sprazumje s njima i izgubi se negdje u prizemnim barakama. Iza zatvorenog automobilskog prozora majka je slušala razgovor Safera i vozača. Vozač se hvalio:

- Ja sam kupio ovaj auto još prije rata, bio je nov, a onda kad je zaratilo dao sam ga naraspolaganje Armiji.

- Je li ga neko drugi vozio?

156

- Ma jok, šta misliš da bih ga ja tek tako dao, nego to je bio način da ne idem na liniju.Znači, moglo je i tako, pomisli majka. Sad bi moj Edib vozio auto i bio bi zdrav i čitav kao i ovaj ovdje čovjek. Bože, što nam je ovo trebalo. Vesna je nasmijana ušla u auto i veselo viknula:

- Sedam boca Albumina, sedam boca, Safere, prebacit će tokom dana autom do klinike. - Neka dobrih ljudi svuda, hvala ti Vesna, puno ti hvala, reče Safer.- Ma nema na čemu, Safere, ne valja kažu zahvaljivati na lijeku, ja bih ionako sve učinila

za Čarija. Do malo prije Tahira je o tim malim crnim brkatim ljudima mislila kao o odvratnim stranim zavojevačima koji brbljaju neki nerazumljivi jezik i bili su joj draži ovi domaći četnici što nas svakodnevno biju, no odjednom je promijenila mišljenje. Ti su joj ljudi odjednom postali bliski i dragi. Vozač i Vesna su se putem raspričali tako da je pažnja roditelja barem na trenutak bila u nekom drugom okruženju. Bilo je to zrno dobra u vreći zla. Moramo, moramo pomoći Čariju i biti mu uvijek pri ruci od ovog trenutka pa dalje, i kad bude izlazio iz bolnice, i kad bude sa protezama pokušavao napraviti prvo korake, i kad svi budu išli na utakmicu, a on ih nepokretan gledao kroz prozor uplakanim očima, i uvijek, mislila je majka ne opažajući vrele pejzaže što su brzo promicali okolo. Čim su parkirali auto vozač podiže haubu i stade zavirivati u motor kao da se nešto pokvarilo.

- Je li sve u redu?- Jeste.- Pa šta onda gledaš?- Pa, onako, za svaki slučaj.

Safer primijeti strah u vozvačevim očima i vidje kako mu se na čelu stvoriše graške znoja.- Hoćeš li ti s nama do Ediba, upitao je kao da bi želio da svi vide njegovog sina da se svi

naježe od prizora, da saučestvuju u boli, da pomognu i da pričaju drugima, jer, tada bi Saferu možda bilo lakše.

- Oprosti Safere, ali ja to ne mogu vidjeti. To bi me ubilo, a vjerujte mi da kasnije ne bihmogao voziti.Safer uđe u zgradu i ubrzo se nađe u hodniku hirurškog odjeljenja. Tahira i Vesna su već bile stigle i stajale su u društvu sa Slađom, Sanjom, Šefkom i Refkom i još nekom Čarijevom rajom. Safer se nagnu kroz prozor i vidje prazan Edibov krevet. Spopadoše ga iznenadni trnci i on se blijed okrenu sestrićima. Rafko se prvi pribrao i shvatio zašto Safer odjednom tako zbunjeno i preplašeno djeluje:

- Dajdža, nije Edib tamo, odvukli su ga u salu na previjanje, mi smo ga vidjeli i s njim smose pozdravili. On je dobro, veseo je i pitao nas je: «Gdje ste vi tigrovi moji», on dajdža kao da nije ranjenik, kao da je onako, šale radi sjeo na kolica, da se malo provoza, tako mi nekako djeluje, šta ja znam, et'.Premda su ove riječi zvučale zaista utješno i uvjerljivo Safer se nije ni malo utješio, naprotiv, postajao je sve bljeđi, kao da je neko iscijedio svu krv iz njega. Šta ga imaju previjati u sali, nikad to do sada nisu činili. Mora da nešto nije u redu. Vesna prva primijeti nervozu na Saferovom licu:

- Sad ću ja vidjeti šta je to.Tek što se izgubila u dnu hodnika Safer je počeo zapitkivati:

- Kud li ode, što je tako dugo nema, da se nije šta desilo. Poput zaraznog bacila nervoza seraširi i na sve ostale, a naročito jako pogodi Tahiru. – Odoh ja da je nađem. I zaista Safer se zaputi hodnicima. U jednom od hodnika kao da je iza jednih vrata čuo glas svoje kone Vesne. Zastade za trenutak, umiri dah i pokuša da oslušne. Čuo je kako mu srce snažno lupa. Da to je

157

Vesna, nema sumnje, prepozna Safer i pokuca na odškrinuta vrata. Vidio je Vesnu kako sjedi i kahveniše, a u ruci joj dogorijeva cigara. Vesna se iznenada trže:

- Sad sam kod njega bila Safere, dobro je, uskoro će završiti. Povuče se Safer i zaputihodnikom, ali ni ove ga Vesnine riječi nisu ni malo utješile baš kao ni one Refkine malo prije. Nešto tu ima, nešto što ne valja, nešto tu nije u redu. Dođe pred hirurško, a svi ga uglas dočekaše:

- Dovukli su Ediba, eno ga tamo leži. Safer pogleda kroz prozor i ugleda sina. Za trenutakmu bi lakše. Iza leđa je dopirao Vesnin glas:

- Sad će on, samo da mu nešto urade. Safer je pogleda mutno i jedva je vidje u zamagljenu pogledu, ali ne reče ništa.

- Pa eno Ediba tamo, reče neko Vesni čudeći se. Vesna se trže i odmah zaputi drugimhodnikom prema šoku. Zadrža se u hodniku sa doktorom Nijazom u kraćem razgovoru, a onda pognute glave na kojoj je lepršavo poskakivala crvena kosa, ona priđe Saferu:

- Idem ja do vozača pa ću do Nordijskog bataljona, a ti ostani kod Tahire jer ja ću moždamorati i do Bosanske bijele da i tamo Albumine potražimo.Safer je zazinuo da izusti pitanje: «Šta je sa pakistanskim albuminima?» ali nije uspio izgovoriti ništa jer se Vesna već gubila na kraju hodnika. Nešto tu ne štima pomisli Safer. Slično su mislili i Čarijevi prijatelji koji se jednako nisu razilazili čekajući da se on probudi i da mu ruku stisnu.Safer se odmah zaputi prema šoku, ali ga u hodniku presrete doktor Samir.

- Htio bih samo malo da ga vidim doktore.- Ali samo kratko, primio je anesteziju i sad je iscrpljen i umoran. Bojimo se infekcije,

znate, propusti ga doktor sklanjajući se u stranu. Čari je ležao na leđima dok su mu se grudi ravnomjerno dizale i spuštale, kao poslije treninga. Bistre Saferove suze su kupale, a ruke milovale kosu, lice i grudi usnulog mladića.

- Bilo bi dobro da mu svježe krvi obezbjedimo, reče doktor Nijaz, negdje iza Saferovihleđa, - i to A pozitivne, jer moramo hitno izdvojiti trombocite i još neke sastojke. To bi mu dosta pomoglo, krvarenje je zaustavljeno, a rana na butu revidirana, ali sad nam je svježa krv najpotrebnija.

- Hvala vam doktore, drago mi je da ima još nešto što mu može pomoći, a što je u okvirimamojih mogućnosti. Safer je već žurio hodnicima ka transfuziologiji.Sačekala ga je jedna plavokosa djevojka pitanjem:

- Izvolite, šta ste trebali?- Šta trebam uraditi da bi se organiziralo davanje svježe krvi ranjeniku?

Djevojka navlaži oči suzama:- Da niste vi otac onog lijepog mladića, onog fudbalera što je ostao bez nogu.

I Saferu suze krenuše nezaustavljivo, čak jače nego ikad i više nije mogao ni riječi izustiti, samo je potvrdno klimnuo glavom.Djevojka primijeti Saferove suze i odluči da skrati ovu mučnu situaciju:

- Čuli smo, svi smo čuli šta ste sve uradili da biste ga spasili. Po rasporedu naša ekipa sutraide u Banoviće, bit će tamo u devet sati. Sve količine A pozitivne krvi prebacit ćemo istog momenta u Tuzlu, za vašeg sina. To je sve što mi u ovom trenutku možemo učiniti za vas.

- Hvala vam, reče Safer i potrča stepenicama ka šoku. Odmah je potražio Nijaza, čovjekakoji je od prvog momenta zavolio Čarija. Kad su se prvi put vidjeli Čari ga je pozdravio indijanski: «Gdje si plavobradi!», kao da su se oduvijek znali i kao da se nakon dužeg vremena ponovo sreću. «Gdje si care», otpozdravio mu je tada plavobradi.

- Sutra do dvanaest sati bit će svježe krvi ako Bog da, izgovori otac zadihan i u tom

158

trenutku ugleda Vesnu koja je u zagrljaju nosila kutije Albumina. Ako je u ovakvim trenucima moguća bilo kakva sreća, otac ju je za trenutak osjetio. To zapravo i nije bila sreća nego iz teška sna probuđena nada. Tjerala je Safera da zagrli i Nijaza i Vesnu, tjerala ga je da ponovo ode do usnulog sina i da mu šapne na uho: «Izdrži sine, ne daj se, još malo i sve će biti u redu». Otac pogleda odjednom na sat. Bilo je tačno šesnaest. U tom trenutku sjeti se svog sna i iznenada se strese.Nijaz to primijeti, ali iz pristojnosti ne htjede pitati Safera šta mu je već mu uputi savjet:

- Idite sada kući gospodine i potrudite se da nabavite krvi, recite i ovima u hodniku da i oniidu jer moj će car spavati najmanje do ponoći. Safer prenese doktorovu poruku prijateljima što su čekali u hodniku, a oni oboriše glave i šutke krenuše ka izlazu:

- Sutra u devet sati u Domu zdravlja u Banovićima će se davati krv Čariju, javit će radio,možda to i neće biti u Domu zdravlja, ali čut ćete i hvala vam unaprijed. Svi su bili sretni što će moći barem na taj način da pomognu Čariju. Safer je ponovo ostao sam u bolnici čekajući da se sin probudi, da izmijenjaju barem po jedan osmijeh i da se makar malo našale, čekao je i čekao, ali nije dočekao. Mladić je spavao snom djeteta, snom opće anestezije. Safer je ponovo krenuo kući pješice, ali i ove noći, nepoznati je neko stao nepoznatu čovjeku i povezao ga do Banovića automobilom. Koliko ima dobrih ljudi koje nikada nećemo upoznati? Tahira i Enisa su sjedile same u kući i suzama tješile jedna drugu. Safer se zaputi pravo u Edibovu sobu i poče tražiti rokovnik da zapiše šta se sve desilo i šta sve sutra treba uraditi jer se ne može sve pamtiti. Svi su rokovnici u Čarijevoj sobi bili ispisani od prve do zadnje strane. Jedan od njih bio je dupke ispunjen zadacima iz mtematike. Na prvoj strani Safer pročita Slađino ime. Postidi se na trenutka jer neovlašteno čeprka po tuđim stvarima, ali onda shvati da je Čari od nje posudio svesku s ciljem da polaže matematiku. Na rokovniku su bile neispisane samo unutarnje strane korica.

- Dodaj mi Tahira trokut, lenjir ili neku knjigu da mogu linije izvući pa zapisati. Žena jestajala pored vitrine sa knjigama, ali se zaputila prema dnevnoj sobi. U jednoj od polica regala našla je kristalnu zdjelicu koju joj je Edib nekoć uzeo za rođendan. Ispod njeg je izvukla neku knjigu i pružila je Saferu. Safer se trznu uzevši knjigu u ruke. Bio je JASIN – ŠERIF, knjigu koju muslimani uče umrlim. Čitao je pažljivo. Napisao ju je i priredio Hadži Sulejman Kemura. Bilo je to četvrto izdanje iz 1975.godine.

- Pa, bona Tahira, od toliko mojih i Edibovih knjiga, trokuta i lenjira ti meni Jasin dade. Dasmo ga kojim slučajem tražili ne bi ga našli.

- De, šta fali, reče Tahira usput, kao da ništa nije bilo.Safer poče pažljivo izvlačiti linije i upisivati datume. Kod datuma dvadeseti august za trenutak zastade. Bože, da neću ovim linijama odrediti datum do kojeg će moj Čari živjeti. Otjera na brzinu tu strašnu misao, ispisa na brzinu što je nakanio i stavi Jasin u rokovnik. Tog momenta shvati da je umoran, ranije to nije mogao jer nije imao kad misliti o tome. Uđe u Edibovu sobu da tamo malo prilegne i spusti se na njegov kauč. Bože, kako je ovo neudobno, pa kako je moj sin ovdje uopće spavao.Kako li je tek sada mom sinu, kako se bez nogu može namjestiti da zaspi, kako je uopće moguće spavati bez nogu, pa čovjek i kad spava on balansira, on drži ravnotežu i nogama i rukama. U tom trenutku, ležeći na desnom boku, Safer je odjednom osjetio snažan grč u obje noge i to baš u visini porubljenih Čarijevih nogu. U početku je stisak atakirao sa svih strana, a onda se koncentrirao na prednju stranu cjevanice. Kao da je neko provlačio kroz kosti usijanu željeznu šipku. Safer zaustavi dah, a onda pusti nekotroliran krik. Tahira i Enisa utrčaše u sobu i nijeme

159

zastadoše pred nesvakidašnjom scenom. Safer je grčio mišiće lica, izvijao se u bolu i uzalud pokušavao da pokrene noge.Uzele su ga za noge i počele masirati.

- O Bože, zar hoćeš i Safera, kud ćemo jadne bez njega, zapomagala je Tahira u paničnomstrahu. Bolni stisak ubrzo popusti, da li zbog masaže ili zbog nekog nepoznatog razloga, nije ni važno. Safer se pridiže i polahko načini prvi korak, Bože, kad nismo mogli ovako i Edibu pomoći.

****

Probudio se Safer ujutro prilično ispavan, ali sinoćni bolni i iznenadni grč u nogama natjerao ga je da oprezno načini prvi jutarnji korak. Dobro je, ja hodam, konstatirao je sa zadovoljstvom djeteta koje je tek prohodalo i sad maksimalno eksploatira svoju pobjedu. Odlučio je naprije pozvati Helios i svog direktora Mujića. Okrećući brojeve mislio je: «Da su to neka ranija sretnija vremena sad bi mu se javio umilni glasić Gordane Ivanjić. Ali pošto nisu, ko zna ko će mi se sada javiti. «Javio mu se ništa manje umilan glasić nepoznate žene:

- Helios, izvolite!- Safer je, trebao bih direktora.- Odmah, evo odmah.

To odmah trajalo je malo duže. Neka klasična kompozicija u savremenoj elektronskoj obradi dolazila je slušalicom u Saferovo uho. Taman kad je bio na rubu strpljenja i kad je mislio zalupiti slušalicu jer ga je muzika izluđivala čuo je glas:

- Enes ovdje.- Nisam znao da muzika može smetati izgovori Safer umjesto pozdrava.- Ha, razumijem te u potpunosti, nego, kako je mali i mogu li kako pomoći?- Ahhh, uzdahnu teško Safer, - teško je povrijeđen, moj direktore, liječnici mu daju samo

deset posto šansi, ali izdržati će on, ja to znam, on može što niko ne može.- Bit će auto i još ako šta treba, samo nam javi.- Sretno!- Sretno!

Lijepo je u ovim trenucima čuti da neko nudi pomoć ma koliko to bilo iskreno, pomisli Safer ne puštajući slušalicu iz ruke. Da, ovako je i moj Edib volio stajati pored telefona i dugo dugo pričati. Zvao je i Helenu u Americi i još neke prijatelje širom Jugoslavije, a računi su rasli. Kad on razgovara telefonom svi ćoškovi ožive, a otac i majka nesvjesno ga slušaju i smiju se njegovoj duhovitosti. 875-595, vrtio je Safer slijedeći broj, a u uho mu se javio još jedan Safer.

- Kako si, kako je mali, pitao je i on.- Dobro je, ako Bog da, bit će i bolje, nego, trebao bih preko radija objaviti da je u

prostorijama jame Omazići organizirana akcija dobrovoljnog darivanja krvi za Čarija, pa sam...- Hodi ti dođi da se mi, ako Bog da, dogovorimo, prekide ga Safer.

Dok je spuštao slušalicu čuo je Tahiru kako ga zove:Hodi jedi čovječe, sinoć si nas uplašio.

- Neka, zahvali se Safer i krenu ka Radničkom domu. Na zapadnom ulazu iza velikihželjeznih, armiranim staklom obloženih vrata sjedio je čovjek sa automatskom puškom u rukama.

- Kuda, upitao je podigavši pogled sa male teke u koju je valjda evidentirao ko i kada ulazii kod koga ide.

160

- Trebam kod direktora Centra za kulturu i informisanje, odgovori Safer na pitanje usnulogčovjeka. Čiji li si ti, pomislio je, i kojom li si vezom došao ovdje da usred grada kradeš Bogu ratne dane i da se vojnikom smatraš. Mene bi bilo stid da ovdje držim pušku. Čovjek je samo zijevnuo i palcem desne ruke pokazao Saferu kuda treba ići. Valjda je već previše govorio pa mu se više nije dalo.Jedne kraće i dvoje duže stepenice vodile su ga do direktorove kancelarije što se nalazila lijevo od studija radio Banovića koji se nalazio iza rešetkastih vrata.

- Sabahajrula, pozdravio je Safer.- Allah razosom, otpozdravio je drugi Safer kahvenišući sa dvije žene. Bio je prilično

veseo i to Safer nije mogao ne vidjeti. Ni sam ne znajući zašto sjetio se iznenada njegovog brata Omera koji je tokom rata bio u Merhametu.

- Sjedi jarane da kahvu popijemo ako Bog da, kako je sin, ponudi ga direktor.- Ma, huuuuuuj, dobro je, odhuknu Safer, bit će i bolje ako Bog da.- Jarane objavit ćemo odmah, ako Bog da, o mjestu davanja, o krvnoj grupi, sve, i to da je

za Čarija, ništa se ti ne sikiraj, nasmija se čovjek vrlo netaktično, kao po navici, kao po inerciji. Safer se zahvali direktoru i izađe noseći u ustima gorak okus kahve i gorčinu što je u njemu izazvala nekotrolirana najezda smijeha ovog direktora. Bože blagi, pa ljudi se više ne znaju ni smijati kad treba, a plakati su vjerovatno i zaboravili. Bog je izgleda plač dao siromašnima, a smijeh bogatima pa neka jedni plaču, a drugi neka se smiju, i kad treba i kad ne treba. Pred Zvjezdarom i u stubištu Safera su čekale grupe mladića i djevojaka koji su se skupili da daju krv i prije nego je objavljen poziv na radiju.

- Gdje se daje krv Safere, pitali su.- U jami Omazići, govorio je Safer kroz plač. I Tahiri, i Enisi ova iznenadna pojava

ovolikog broja mladića i djevojaka, izazvala je suze, Safer ih zagrli i uze u naručje malog Edisa.- Ja ću voziti, viknuo je s vrata umjesto pozdrava Marko Lugonjić. I on je plakao. Znao je

Čarija odlično jer su radne kolege uvijek nalazile vremena da u kancelariji razgovaraju o svojoj djeci. Pratili su tako njihovo stasanje. Ušli su u auto i igrači iz kluba, mladići i djevojke, a Saferu se srce steže od tuge za sinom, a onda zalupa jače od sreće što toliko ljudi misli na njega i evo, nudi pomoć.Zumra je vikala:

- Čim prvih trideset da krv, odmah vozimo za Tuzlu. Prvo uzimamo A – pozitivnu, akasnije ostali. Safer bi nešto da kaže Zumri, ali ne može, stislo ga je u grlu. Kao da je tek sad shvatio da ima Boga, da On svi vidi i sve čuje. Onda se iznenada sjeti kako je nekada mislio o Bogu i strese se kao da želi sa pleća skinuti orgoman teret grijeha.

- Ne boj se, bit će dobro, tješila ga je Zumra, - u mene je Admir moj bio ranjen, svi ga biliotpisali, a eno ga fala Bogu, živ i zdrav.Safer uđe u prostoriju u namjeri da drugi put u zadnja tri dana da svoju krv. Ugleda Slađu i Sanju i još se više raznježi. Svi oni daju krv i to čine baš od srca, a Slađa pogotovo. Njena će krv najviše pomoći.

- U redu je, skupili smo koliko treba, viknu transfuziolog, - ovo možete voziti za Tuzlu.Frižider pun dragocjene tečnosti mladići ponesoše ka autu gdje ga spremno prihvatiše Marko, Vesna, Safer, Slađa i Zumra. Marko je brzo vozio i za čas su se našli na Gradini. Vesna i Zumra se sa frižiderom punim krvi odmah zaputiše u transfuziologiju, a Safer i Slađa požuriše ka šoku.

- Spava još, bio je u sali, znate, primio je anesteziju, dočeka ih ljubazno doktorka Sejda, - nego daj vidite možete li nabaviti Gama – Venin i Gama – Globulin.

161

Gdje sad naći lijeka, zabrinut, zamisli se Safer ponovo. Jedva je čuo Zumru kako govori:- Odoh ja Safere dobaviti i ostalu krv iz Banovića. Lijekovi, lijekovi, mislio je Safer, nema

samo onih koji trebaju Čariju.- Kako je sin Safere?

Safer se okrenu i susrete se sa visokom prilikom Bajre Modrića. Prije nego mu je odgovorio protivpitanjem pomislio je kako i ovog čovjeka muče iste brige i kako bi mu možda baš on mogao pomoći da nađu lijek.

- Dobro je, kako je tvoja kćerka? Trebaju mi kola do NORD - bataljona, moj Bajro.- Trebaju li ti odmah?- Odmah?

Bajro baci tek pripaljenu cigaretu i pozva Safera i Vesnu za sobom. Veoma visok i krakat Bajro je stupao hodnicima tako brzo da su ga Safer i Vesna jedva sustizali povremenim trčkaranjem.I nov Renault četvorka izgleda kao da je sastavljen od komada i otpadaka drugih automobila («hajd' da se ne baca»), a ovaj stari Bajrin ličio je na kotrljajuću konzervu. Kašljucao je dok se izlokanom kaldrmom spuštao niz Gradinu. I ova misija bila je prilično uspješna. Vesna se ponovo izgubila iza žice logora NORD – bata i ponovo se pojavila sa paketićima lijekova u naručju. Safer je u međuvremenu lomio prste, a Bajro odbijao debele kolutove dima. Brzo su se vratili. Hodnik se ponovo ispunio posjetiocima. Svi su čekali da se Čari probudi i svi su imali strpljenja, svi osim majke. Prikupljanje lijekova i krvi u posljednje vrijeme alarmirali su materinske osjećaje.

- Moram ga vidjeti, viknula je iznenada.Povedoše je ka šoku i ona se nadnese nad usnulog sina novom bujicom suza. Pomilova ga po kosi i poljubi obraz mokrim usnama. Zaželjela je tada da joj prsti uvijek budu u njegovoj kosi i da joj usne zauvijek ostanu uz njegovo uzglavlje, da ga ljube, da ga bude i da mu šapću. Izađoše svi, a uz Čarija ostade samo Slađa i svi su se nadali da će ga suza djevojačka barem na tren truznuti iz sna. Ali Čari se tog dana nije probudio.

- Dobro je što se našli Gama – Globulin, još kad biste samo našli Gama – Venin, bilo bipuno bolje, govorila je doktorka Sejda Saferu.

- Naći ćemo i njega, obeća Safer odlazeći i pozdravljajući se sa doktorokom. Još jednombaci pogled na Ediba.

- Doviđenja doktorko.- Doviđenja.

****

Na katolički blagdan Velike gospe, u utorak 15.avgusta 1995. ili 18. rebiu – l – evela 1416. h.g. Safer se našao pred vratima ureda direktora Tvornice konfekcije «Borac» Banovići.On je Tahirini direktor, a i sinu je poredsjednik u klubu, jedan je od najmoćnijih i najuglednijih ljudi u gradu. Ima veze i u zemlji i u inostranstvu, ako hoće može pomoći. Sekretarica ga ne najavi telefonom već se izgubi iza vrata. Ubrzo se pojavi direktor Đedović, raširi ruke, zagrli Safera i zaplaka:

- Kakav divan mladić. Doktor Pašić mi veli kako je mali od Allaha stvoren. A tek onajdan... majka mu nikad progovorila nije u firmi, a u četvrtak je zajaukala: «Pusti me direktore kući, molim te!»

162

Safer ga je slušao s iznimnom pažnjom, kao da ga prvi put vidi i kao da prvi put čuje to o čemu govori, premda je vrlo dobro znao sve pojedinosti. Taj čovjek ima magijsku moć, on kao da se rodio da bude slušan i da valjda bude direktor. U međuvremenu je stigla i kahva na stol, a direktor je jednako pričao prisjećajući se čak i detalja nekih utakmica. Radio je taktički mudro, govorio je da bi nekako prošlo vrijeme u kome Safer skuplja snagu da kaže zbog čega je došao i nastojao je da ne bude nezanimljiv i da što prije privoli Safera na ispovijed. Safer se konačno odvažio da kaže zbog čega je došao, ali riječi su opet zapinjale kao da je morao govoriti nekim stranim jezikom kojeg samo taj čovjek razumije, a on ima jako skroman vokabular:

- Treba mu lijeka, Gama – Venin mu treba direktore.- Ne boj se, naći ćemo, odmah zovem Zagreb, Zenicu, Zimerman u Švicarskoj, idem u

Tuzlu do načelnika Tulumovića, sve ćemo uraditi i spasit ćemo ga sigurno, reče Đedović vrlo uvjerljivo. I nije rekao pokušat ću, vidjet ću, nego nabavit ćemo, spasit ćemo. Safer se zahvali ovom dobrom čovjeku i zaputi se opet niz čaršiju pješke prema svojoj zgradi. Zaputio se sporednim ulicama da ne bi gubio vrijeme jer ljudi bi ga zasutavljali i zapitkivali. Shvatio je konačno kako ima trenutaka u životu kada ni dobronamjerna pitanja nisu dobro došla. U kući su ga čekale Tahira i kćerka i snaha Mevlida sa povezanom glavom. Vjerovatno je plakala za Edibom pa ju je zaboljela glava, mislio je Safer.

- Kad ne osta bez očiju, moj Safere, napravile mi kašaste hrane Edibu i kad je htjela da jeistrese u termosku, ona joj para udari pravo u lice, u oči. Safer zabrinuto klimnu glavom i pođe ka izlaznim vratima.

- Kuda ćeš opet, zar nećemo u Tuzlu, odasla Tahira za njim pitanje i ne dobi odgovor Saferje već pritiskao zvonce na vratima Sune Sokolara.

- Trebao bih u bolnicu kod sina, zamolio je.- Samo da se obujem komšija, prihvatio je Sokolar.

Morao je Safer svaki puta tražiti auto od nekog drugog kako ne bi bio dosadan, ali osvjedočio se da ima dobrih ljudi i da svi žele pomoći.Slađa i Vesna su donijele hrane za Ediba, a pred klinikom je čekao i direktor Đedović. Kad jevidio svoju radnicu uplakanu, prišao joj je, zagrlio je i zajedno s njom zaplakao. Nisu ništa govorili, samo su plakali.

- Previjaju ga, reče im jedna djevojka u bijelom ispred šoka. Morali su opet čekati. Iz šok – sobe izađoše dva poznata lica iz trećeg bataljona, Murdo i Ćeba.

- Bili smo kod Ediba, rekoše.Majka se uzvrpolji i preplaši, a Safer i Slađa odmah krenuše prema Edibu poneseni istom mišlju: «Kad mogu oni, možemo i mi».Edib je ležao sam u susjednoj prostoriji. Nije to bila ona soba u kojoj je sve do sada bio.

- Gdje si mi to pobjegao junačino moja, pozdravi ga Safer pitanjem.- Ko je to junak, ja ili ona, upravi mladić pogled na Slađu otpozdravljajući ocu

protivpitanjem.- Ti, ti si moj junačina sa Bradinja, ti sine, razvuče otac usne u osmijeh.- Čuješ li ti ovo Slađo, upita Edib ponovo, gledajući u Slađu. Djevojka više nije mogla

izdržati i briznula je u plač. Otac priđe sinu i pomilova ga po glavi:- Odoh ja, a vi se ispričajte. Dok se Safer udaljavao priđe mu doktorka Sejda. - Dobar je, reče, - večeras ga prebacujemo na hemodijalizu da mu bubrege malo više

aktiviramo. Sad se nadamo više nego ranije premda nam je izgledalo u početku nevjerovatno i premda smo svi sumnjali u uspjeh, sada svi mislimo drukčije. Poslije svega što nam se dešavalo u

163

toku tretmana vašeg sina, dođe mi da pomislim i da povjerujem kako zaista postoji neka viša sila koja odlučuje o njegovoj sudbini. U petak ujutro mi je ispričao san što ga je sanjao noć ranije na rovu.

- Nevjerovatno, procijedi Safer. Dok je Sejda prepričavala Čarijev san Safer je povlačioparalele između tog sna i sna što mu ga je ispričala juče komšinicia Sadija iz Borovca, žena koja ga je, kad se rodio, prva darovala. Pričala je kako ona i još jedna žena po dvorištu Edibove rodne kuće u Borovcu nosaju dijete u bebaluku. Nisu znale kud će i šta s njim pa jedna predloži da ga unesu u kuću. Tako i urade i čim su ostavile dijete u kući i izašle nestalo je i kuće, i djeteta, i one žene. Sve se rastvorilo, kaže. Petnaest godina nije dolazila u našu kuću, a došla je juče da to ispriča.Sad je Saferu sve jasno i ništa mu nije jasno. Kakve se sve to podudarnosti dešavaju. Sejda je završavala svoju priču:... – i još kaže, na smjenu se dobrovoljno javio. Imao je i taj san kao opomenu, imao je majčino predosjećanje i vašu molbu Safere, ali ipak je otišao. Kaže da ga je vukla neka neobjašnjiva sila pa nije vidio nikoga, ni prijatelje čak, koji su ga presretali i molili da se vrati. Ima nečega, završavala je Sejda brišući suze, ima neka sila, sve je ovo, ne znam, valjda je to sudbina. Nego vi sad idite, uskoro ćemo ga voditi na hemodijalizu, a vi biste tu džaba sjedili, jer on ima sve što mu je potrebno, ne brinite.Safer se zahvali doktorki i krenu hodnikom. Razmišljajući o Edibovom snu umalo nije prošao pored majke i kćerke. Trznuo ga je njihov plač.

- Dobro je, dobro je Edib, idite pa ga vidite začas.Edib ih je dočekao osmjehom:

- Šta je majko, ša si mi takva?Majka je zaustavila suze, a Enisa je sve virjeme plakala. Jedino je srce majčino nestvarno lupalo kao da poziva na uzbunu. Zaplakala je tek kad je izašla iz sobe u hodnik i krenula ka Saferu. Svojim plačem prekinula je njegovo razmišljanje o snovima.

- Ovo on nas samo hrabri moj Safere. On meni nikad nije bio ovako veseo, čak i kad je bio zdrav.

- Ni meni nije bio nikada ovako veseo, zajeca Slađa.

****

Da su neke normalne okolnosti Safer bi tog jutra 16.augusta, ili 19.rebiu – l – evela vjerovatno pio jutarnju kahvu i slušao na radiju vijesti u kojima se govori o prekomandi generala iz samog armijskog vrha, ovako, bio je budan prije zore, a kahva i vijesti nisu mu bili ni na kraj pameti. Gledao je u jutarnji purpur dolje iznad stadiona i očekivao prve zrake sunca. Misli su se utrkivale i kod jedne se Safer iznenada zaustavi. Neko je juče rekao da se traži smještaj za izbjeglice i kako se tu može, u svrhu adaptacije prostora, valjda, dobiti mnogo novca. A novac će Saferu, iz dana u dan biti sve potrebniji. Sutra, kad ako Bog da, dijete izađe iz bolnice trebat će puno novaca za proteze. Sjeti se kako mu je još proljetos Čari govorio o tome kako se treba u općini prijaviti onaj ko ima višak smještajnog prostora. Safer je tada otišao i prijavio Edibovu kuću u Borovcu u nadi da će zaraditi koju paru da sina izvuče iz Bosne. Sad je novac opet

164

potreban Saferu i Edibu, ali ne za izlazak iz Bosne nego za liječenje u njoj. Odlučio je otići tog dana u općinu, a u Tuzlu neka idu majka, kćerka i Slađa. Safer je sam prigotovio kahvu i pričao.

- Sjećam se kad sam šeset i devete izgubio djeliće prstiju na lijevoj nozi. Plakao sam i dan inoć, kao dijete. Plakao bih i više da jedan dan ne dođe jaran Mujo iz Gračanice i zapjeva na sijelu, a noga mu odsječena u kuku.Bilo me je stid i više nisam ni suze pustio.Na jutarnju kahvu prispjele su i Enisa i Slađa. U devet sati trebao je doći Ibro da ih vozi u Tuzlu. Otac je odlučio da danas ne ide u Tuzlu da skokne do općine i pokuša ući u taj program za smještaj izbjeglica. Odlučili su da Edis ostane sa djedom.

- Hoću dajdži, hoću dajdži, plakao je Edis za Ibrom koji je upravo došao. Safer je moraoskrenuti unuku pažnju na drugu stranu i počeo mu je pričati priču o dvoje mladih i zaljubljenih. Iznenadio se s kojom pažnjom je unučić slušao, a još više se iznenadio kad je dijete na kraju reklo:

- Ćađa voli dajdžu i samo plače. Djed zaplaka:- Ljubi djedo svog pametnog unučića!

Poveo ga je za ručicu, a dijete je veselo skakutalo misleći valjda da će ipak ići kod dajdže. Safer se ipak pokaja što malog nije poslao sa njima u Tuzlu.

- Sad ću sa dajdžom lopte igrati, poskakivalo je dijete po onim djedovim najosjetljivijimžicama. Pred srednjom samačkom zgradom Safer za trenutak zastade. Bila je to stara zgrada sa vrlo malo ispravnih oluka. Opala fasada prošarala je zid tako da je on više ličio na geografski atlas nego na bilo što drugo. Jedan sijedi vitalan i elegantan dugajlija sa solufima poput čizmi pope se stepenicama na prvi sprat. Safer krenu za njim. Stakla na stubištu su popucala, a paučina je visila sa čađavog stropa. Negdje iz podruma dopirao je miris mema, mokraće i ljudskog izmeta. Zgrada je djelovala napušteno, kao kakav srednjevjekovni zamak. Trebalo je samo da negdje iz ugla zaleprša šišmiš ili da projaše vještica na metli pa da ugođaj bude potpun. I u takvoj atmosferi neko je radio. Kada bih morao birati između ovoga ovdje i rova, bez imalo dvoumljenja odabrao bih rov. Na jednim je vratima krupnim slovima i lošim rukopisom bilo ispisano: «RADIMO ZA IZBJEGLICE – SAMIR HAJRULAHOVIĆ». Htio je Safer obrisati cipele o stari otirač, ali odustao je odmah nakon prvog poteza nogom jer se digao veliki oblak prašine. Ispričao je omalenom, debeljuškastom čovjeku zbog čega je došao.

- Ako bude u programu od marta, dolazi u obzir, rekao je i priupitao listajući neku svesku, -Čergić Edib je vlasnik objekta?

- Da.- Sutra u šesnaest sati budi tu, idemo da procijenimo šta treba uraditi i da sklopimo

ugovore.- Dobro, klimnuo je Safer glavom u nevjerici napuštajući ovu prostoriju i spuštajući se

prljavim stepenicama druge samačke ka izlazu kojeg nije ni bilo. Sad kad mi je dijete raspolovljeno novaca će biti, a kad je bio zdrav i čitav nije bilo. Nekima jeste, ali meni nije.

- Djede, pozva ga Edis plačnim glasom.Vraćao se kući vukući dijete za ručicu dok su se misli nagonile strelovitom brzinom. Opet se u njemu rodio nekakav bijes i nagonska želja za rušenjem i razbijanjem koju nije moglo razbiti ni ovo jadno dijete svojom nevinom naivnošću. Jedva da je Safer primijetio kako je mali sam sebi izuo cipelice kao da je znao kako je djedu pa je odlučio da mu pomogne. Kakva je ovo čudna nervoza i kako se ona liječi. Primakao je ruku regalu i iz skromne kućne biblioteke bez imalo razmišljanja izvukao Kur'an. Kao da ga je na to tjerala neka nedefinirana potreba koja je bila jača od volje. Ostatak dana proveo je čitajući ovu svetu knjigu. Slova u koricama ove knjige su ga

165

omađijala svojim značenjem do te mjere da je bio zaboravio na Edisa, čak ga nije ni ručkom ponudio. Sva sreća pa je i dijete, zabavljeno svojim igračkama zaboravilo na djeda pa su obojica na trenutak bili sami sa sobom. Onaj bijes i ona nervoza odjednom su iščezli kao jutarnja magla pred naletima toplog jesenjeg sunca. Tek kad mali viknu:

- Mamice, ima li dajdže moga, Safer se trznu i pogleda na sat. Bilo je osamnaest sati. HvalaKur'anu i Allahu dž.š. danas su mi pomogli.

- Kako si sa Edom izdeverao, upita kćerka.- Ma ja sam na njega i zaboravio, nego kako je Edib?- Edib je danas bio pravo dobar, šalio se sa svima, smije se, veseo je, a ako se ovako

nastavi, sutra će mu biti još bolje. Znaš koliko sam dugo pričala s njim. - Ti mi Tahira nisi baš vesela?- Neće nama preživjeti naš Edib, moj Safere, progovori žena i zaplaka. Sav ovaj smijeh, sve

te njegove šale, govore mi da on čuva snagu samo za nas, da pred nama bude veliki, da nam ostane u sjećanju kao čovjek koji se ničega ne plaši. Mogu misliti kako se samo bori sa bolovima kad mi odemo i kako sve vrijeme skuplja snagu da bi sutradan opet pred nama bio veliki i snažan, da nas ne rastuži. Znam ja Safere, preduhitri Tahira njegovu misao, - uvijek se on s nama šalio, ali ovako, ovako i ovoliko nije nikada, sigurno. Kad je vidio Vesnu rekao joj je da ne crveni više kosu i da pod hitno mijenja bricu. Slađu je pitao koji je danas datum, a kad mu je ona rekla da je šesnaesti on je veselo uskliknuo: «Znači, u subotu će biti devetnaesti». A onda je pitao Enisu gdje joj je Edis. Kad mu je rekla da je sa djedom on joj je poručio da pozdravi Saju i Edisa i da, kad se vrati svoju loptu obavezno da Edisu. «Neka igra», rekao je, «kao što je igrao njegov dajdža i pričajte mu o mojoj desnici kojom sam im granatu vratio. Tada smo svi zaplakali, a on je dodao: «Šta ćeš, ako dajdža umre, Edis ga se neće ni sjećati». Zatim nam se osmjehnuo i rekao: «Ne plačite, izdržite, i ja ću izdržati, samo molim vas recite tako Saji, neka da loptu Edisu. Ja više nisam mogla izdržati i krenula sam plačući iz šok – sobe. Enisa je odmah potrčala za mnom.

- A Slađu je, nadoveza se Enisa, - uzeo za ruku i rekao joj: «Hvala ti što si uz mene sve ovovrijeme, znaj da sam te uvijek volio i da ću te uvijek voljeti svim strcem i bićem. «Djevojka je prišla i poljubila ga govoreći kroz plač: «Čari, i ja tebe volim».Otac je tek tada shvatio majčinu zabrinutost, tek tada je mogao znati zašto je ona plakala dok su se svi drugi smijali. Sjetio se tada Safer kako su stari ljudi umjeli pričati o tome da bolesnik na smrtnoj postelji, neposredno prije smrti, dobije neku nadnaravnu snagu. Oni su smatrali da Bog pošalje snagu čovjeku da bi lakše mogao ispustiti dušu. Tek sad mu je bilo krivo što nije otišao u Tuzlu i bio sa sinom. Medicina vjerovatno poznaje taj fenomen kad pacijent sam od sebe osjeti veliko raspoloženje, subjektivno veselje, povišeno duševno stanje u kome čovjek blista nekim čudnim do tad neviđenim sjajem. Nije li to euforija mislio je Safer dok mu je oštra zebnja okivala srce. Bože kako ću dočekati da svane pa da opet odem u Tuzlu.

****

U četvrtak sedamnaestog augusta, dvadesetog rebiu – l – evela, Safer se probudio, a da nije bio siguran da li je sanjao ili se u brezinoj krošnji ispod prozora zaista oglasila ptica plakavica. Ona je nagovještavala nesreću i Safer je Boga molio da je to samo san. Ustao je i čuo je ponovo, ovaj put odvratno stvarnu. Nije bilo ni šest sati kad se Safer ponovo našao pred vratima Sune Sokolara. Dobar je to čovjek, mislio je dok je kucao na vrata. I prije njega je tu živio dobar čovjek, komšija Jovo Brezo. Otišao je devedeset i treće.

166

- Sad ću komšija, reče Suno, očito tek probuđen, - sad ću ja samo da se spremim. Safer se vrati u stan i požuri ženu:

- Hajde spremaj se sad će Suno.- Edisa sine, ti danas budi u stanu, nek ima ko svijetu vrata otvoriti, reče Tahira i požuri ka

telefonu da nazove Slađu.Koliko li srce ima ta žena, pomisli Safer.

- Hoću dajdži lopte da igramo, prenu se mali Edis iz sna. Svi su zaplakali, ali se u tommomentu otvoriše vrata i ču se Sokolarov glas:

- Hoćemo li?Udaljavali su se hodnikom, a iza njih se gubio glasić: - Hoću dajdži, hoću dajdži!

- Doći će dajdža i igrat će s tobom lopte, tješila ga je Edisa.Krenuli su autom prema gradu i negdje na pola puta su susreli Slađu i okrenuli prema Tuzli. Suno je vozio polahko, a svako je u autu o nečemu razmišljao. Saferu su se po ko zna koji put vraćale iste misli. Eto imao je pasoš i nešto novaca i mogao je izaći, ali ne htjede. Sam je tražio Bradinj, sam je htio taj rov i tu prokletu smjenu, imao je i onaj san kao opomenu, pa ipak je otišao na front.Hoću li ikada saznati šta ga je vuklo gore: prkos, ponos, nezajažljiva mladalačka radoznalost, djevojka, ljubav prema Bosni? Život je tako kratak, a smrt je duga i bolna. Ako to znaju, kako se ljudi uopće mogu mrzjeti. U najezdi različitih misli Safer nije mogao da se odupre još jednoj vrlo teškoj i zagonetnoj a ona mu je na pleća tovarila sve teži teret odgovornosti. Možda je i moglo biti sve drugačije samo da ja nisam išao umjesto njega na smjenu. Pa on je punoljetan, on je zreo i pametan čovjek da može sam gaziti kroz život. Zašto sam ga ja skretao sa puta kojim je sam bio pošao. Ne trebam biti pametan kako bih shvatio da bi mu bilo drukčije i ma šta bi mu se desilo ja bih opet nosio na plećima osjećaj odgovornosti. Bih sigurno, samo on ne bi bio ovakav, bio bi drukčiji. Ali kakva mi je to utjeha. Nastojeći da ga otrgnem od rova i tako sačuvam za sebe živog i zdravog doveo sam ga u situaciju da se osjeća manje vrijednim jer njegovi vršnjaci brane Bosnu i ginu na frontu. Sažalijevao je sam sebe i stidio se samog sebe. Nisam smio sve to raditi jer čovjek se najljepše osjeća kad je uljuljkan u sigurnost saznanja da je sam izborio mjesto na kome se nalazi. On je tada sposoban i više vrijedan. Ako je na bilo koji drugi način stekao bilo kakvu drugu poziciju u životu bit će pritisnut mučnim osjećajem nesposobnosti i potrebe za vječitim zahvaljivanjem nekome, ili proklinjati nekoga. Jedinu utjehu može mi pružiti saznanje da je sin svjestan kako sam sve ovo radio iz ljubavi prema njemu. Volio bih da Edib poživi i da i sam shvati kako roditelji često, nesvjesno, misleći da djetetu čine dobro, urade zapravo najveće zlo, a onda povratka nema. Sad Čari sve podnosi hrabro, valjda zato što želi da i otac izdrži, da ne poklekne sad kad je najteže i kad je najpotrebniji i njemu, i majci, i sestri. Kakav osjećaj odgovornosti nosi u sebi taj mladić. Koliko samo mora biti jak i fizički, i psihički. Safer je bio opsjednut tim mislima sve vrijeme dok je putovao ka Tuzli, dok je ulazio u bolnicu i dok je navlačio mantil, na ulazu u šok – sobu. Trznuo se tek kad je progovorila doktorka Sejda:

- Spava, ali probajte ga probuditi.Pored Čarijevog kreveta stajao je mladić njegovog uzrasta i brisao mu znoj sa čela.

- Ima temperaturu, napala ga je izgleda i infekcija. Znam ga, govorio je jednako Saferu neokrećući se, - igrao sam protiv njega. Divan je to igrač, tehničar je i umije s loptom, nije grubijan.

- Za koga igraš, upita otac mladića, gledajući Čarijeve ispucale usne.- Za Slogu iz Tojšića.

167

Safer čučnu sa desne strane Čarijevog kreveta, a Slađa se primače lijevoj i poče ga nutkati sokom stavljajući slamčicu u usta.

- Pij, pij Čari.Mladić na trenutak otvori oči i povuče sok do pola slamčice. Tu sok zastade, a Čari opet sklopi oči. Slađa je sad skoro panično počela vikati:

- Uzmi Čari, pij, i kvasila je vlažnim poljupcima ispucale usne, - pij Čari, pij!- Ostavite ga na miru molim vas, zamolila je doktorka Sejda, - moramo ga pripremiti za

hemodijalizu jer noćas mu čistimo rane i revidiramo lijevu nogu. Nalazi su mu prilično dobri osim što ima dosta kalijuma i kreatinina. Nego idite vi kući, pa sutra opet dođite. Majka ponovo zaplaka slušajući doktorku pa priđe sinu i poljubi ga u obraz i u prsa. Kao biseri na vrhovima dlačica sinovljevih grudi iskrile su se majčine suze. Izlazili su svi natraške sa željom da pogled ostane što duže na Čariju. Mladić je zaspao u kući koja je ponovo postala dom tuge i plača. Koliko juče sve je izgledalo drukčije. Putem do Banovića Tahira i Slađa su kroz plač tješile jedna drugu. Tahira se naglas pitala:

- Šta sam to ja Bogu zgriješila da mi se sve ovo desi. Šta sam to ja skrivila. U stanu su biliu devetnaest sati, a u dvadeset i dva sata odoše i posljednji gosti. Tahira i Safer ostadoše sami. Po prvi put u životu Safer odluči da uzme abdest i da klanja jaciju. Okupao se detaljno i čvrsto odlučio da se obrati Bogu, direktno, da zamoli za pomoć, da zaišće sabura i strpljenja, da zatraži oprost grijehova. I klanjao je prvi put u životu. Nanijetio je srcem i osjećao se neizmjerno sretnim za vrijeme namaza. U tih nekoliko minuta bio je oslobođen, rasterećen, imao je utisak da će svakog časa poletjeti. Molio je Boga da pomogne Edibu da mu oprosti grijehe i da snage da izdrži još samo ovaj put jer sad mu samo Bog može pomoći.U jedan sat poslije ponoći, nakon jacije ušao je Safer u primaću sobu. Na krevetu je sjedila Tahira. Na njenom poluprofilu ulična je rasvjeta isticala oko što se iskri poput smaragda. Bilo je čudne boje i Safer joj nije mogao naći ime niti je uporediti s nečim. Bila je to njegova lijepa Tahira, njegova golubica, davna, kakve se jedva sjećao i zbog koje je nekada tarabe preskakao, odjednom jedra, rumena i zdrava. Zaželje odjednom da joj poljubi pune crvene usne i da taj poljubac traje. Strese se na trenutak kao da odgoni bludnu misao i krenu ka spavaćoj sobi koreći i sebe i ovu noć što mu donese uzbuđenje u nevakat. Uđe za njim žena i uvuče se pod pokrivač.

- Jesam li ja normalan Tahira. Malo prije kad sam te pogledao sa vrata, silno sam tepoželio, kao nikad.

- Jesi, moj Safere, jesi, i ja, kad sam te malo prije vidjela na vratima, znaš,... nikad mi ljepšinisi bio. Elektronski sat iznad glava bračnog para Čergić mjerio je vrijeme nečujnom kretnjom kazaljki.Ipak sam ja samo čovjek, a Tahira je moja žena, zakonita, umirio je Safer probuđenu strast i nesigurnu misao i zaspao.

****

Kao kroz san Safer je je čuo zvonce na ulaznim vratima. Neko je bio uporan u nakani da dokaže kako to ipak nije bio san. Enisa, Ibro i mali Edis stajali su u hodniku.

- Mi mislili nejma nikog, otkad zvonimo, čudeći se reče Ibro.- Pa i niste morali baš tako poraniti, začudi se i Safer.- Pa baš i nije rano, davno je prošlo sedam.- Ma nije moguće da sam tako dobro spavao, pa ja sam spavao noćas toliko koliko nisam u

168

svih prethodnih osam dana zajedno. Uđite, samo da nazovem komandu.Safer naruči vozilo i vrati se u dnevnu sobu.

- Danas idemo za Tuzlu Ibro, Slađa i ja, a ti ženo i Enisa ostanite molim vas. Tahira jeodobravala šutnjom. Nekadašnji Saferov komšija Enes ustupio je svog golfa i vozačke sposobnosti potrebama komande mjesta i obavljao je posao prilično profesionalno. Došao je i brže nego je to Safer očekivao, a tokom vožnje prema Tuzli mudro je šutio. Znao je da su ovo situacije u kojima bez nužde i to prijeke nužde, kad te neko nešto upita, ne treba ništa govoriti. Očigledno je imao iskustva u ovom poslu i očigledno mu ovo nije prva tužna porodica koju vozi na neizvjestan put. Beznađe i očajna praznina ispunili su putnike u automobilu do te mjere da niko nije progovori ni riječi. U takvoj atmosferi put do Tuzle se nekako odužio. I zaista niko ništa nije progovorio do Tuzle, sve do osam sati kad su ulazili u Kreku.

- Eno Vesne! Viknula je Slađa.Stajala je na trotoaru i mahala rukom. Safer se trže kao da ga neko oštricom mača ubode u stomak. Rekla je da će biti kod Ediba, a ne ovdje u Kreki. Enes izbaci desni žmigavac i lagano prikoči, a Safer izađe napolje. Vesna mu krenu u susret, snažno zaplaka i zagrli ga:

- Sinoć u jedan sat i deset minuta srce je stalo.Safer nije zaplakao, pribrao se na trenutak od šoka i upitao:

- Ima li svrhe ići do klinike?- Nema komšija jer on je već prebačen u mrtavačnicu.- Okreći kola, idemo kući, reče Safer Enesu koji poslušno požuri na posao. Evo ovdje na

ovom istom mjestu, sjetio se Safer, osmog januara 1989. saopćio mi je zet Šehval da je umro moj otac Himzo. Kako ću voljeti Tuzlu, kako ću voljeti Kreku? Sinoć u jedan sat i deset minuta..., pištalo je u Saferovim ušima, sinoć u jedan sat... sinoć... zvonilo je i pištalo sve jače. Bože, postoji li eufemizam za smrt i treba li smrti uopće lakše ime kad je ona sama po sebi lahka ili teška, po potrebi, po nekim višim nedokučivim i neshvatljivim zakonima, po volji Božijoj. I ne bi valjalo da mi to znamo. Samo, ružno joj je ovo slavensko ime: SMRT, četiri gola suglasnika, u svim drugim jezicima ona ima barem jedan samoglasnik da je umekša, da je ublaži, učini podnošljivijom. Kod nas je neumorljiva kao krv, crv, trn, mrk, crn, strv, grm. Treba, treba joj eufemizam, ali kakav, koji?Bože, zar nije moglo nikako drukčije. Eto, pomirio sam se s tim da je bio ranjen, pomirio sam se i s tim da nema ni jedne noge, a sad se odjednom moram pomiriti da nema ni njega, cijelog, nema ga nikako, i nikada više, zauvijek. Kako? Zašto? Kakav je ovo mat, ako se ovo sve može uporediti sa partijom šaha. Koje su moje figure, protiv koga sam to ja uopće igrao. Gdje sam to pogriješio i koji sam to pogrešan potez povukao. Znam, znam. Ustvari, ništa ja ne znam. Bože, obdari me strpljenjem, daj mi snagu kakvu je svih ovih osam dana imao moj sin. Pomozi mi Bože. Kako je život tako kratak? Pa, kao da se juče rodio. Dok udariš dlanom o dlan život prođe. Eto. Sve čega se sjećam bilo je divno, sve, osim ovih zadnjih osam dana, ali i tu je bilo divnih trenutaka. Šalio se i imao je snage da svakom ko ga je posjetio podari po jedan osmjeh, da ga uveseli i oraspoloži. Mi smo to njemu trebali raditi, a mi smo plakali. Ne, ja neću plakati, bit ću veliki i snažan kao moj sin.

- Je li to nejma više mog Ediba? Jooooj majko moja! Vikala je panično Tahira, a Slađa iEnisa joj priđoše, zagrliše je i zaplakaše zajedno. Svi su plakali, i Zvjezdara, koja je do malo čas izgledala kao ledenohladna kamena gromada, i ona je plakala, plakala je breza pod prozorom treperavim šumom, plakala je plakavica, plakale su knjige na policama, Čarijeve cipele, majica i farmerke. Svi. Svi su plakali izuzev Safera i malog Edisa. Edis se popeo na trosjed i stavio

169

laktove na naslonjač posmatrajući zbunjeno nesvakidašnji prizor. Svi su plakali i u paničnom zanosu trgali kose, grlili se i valjali po trosjedu, po stolu, po parketu, užasno, teatralno. Svi! Safer bi da nešto kaže, ali kome, kako, i šta reći. Ovo je tragično finale, ovo je neželjeni ishod, najneželjeniji. Sjeo je a htio bi da ustane, a i ne treba on ići tražiti njih jer sad će svi ljudi doći u ovu kuću da izraze sućut ili saučešće, valjda je ovo prvo jače. Vijest o smrti širi se brže od virusa gripe, brže od bilo kojeg trača, brže od bilo koje lijepe vijesti, brzinom svjetlosti, neobjašnjivim putevima. Treba uzeti olovku i rokovnik i sve ovo zapisati. Ova mogućnost učini se Saferu umirujućom i on se pridiže da uzme rokovnik. Iz rokovnika ispade Jasin – Šerif. Ovo treba ovjekovječiti, ovo je nevjerovatno. Ni tada ni kasnije Safer neće shvatiti da li je ove riječi izgovorio ili je samo mislio, u svakom slučaju Enes je skočio i brzo nestao iz sobe. Nije prošlo puno vremena kad se pojavio sa fotografom Halidom.

- Moje saučešće, pruži čovjek ruku. Safer samo klimnu glavom:- Slikaj ovaj tužni trenutak što ga preživljava bosanska sirotinja.- Da vam dam svoj broj telefona, ako vam danas i sutra zatrebam, ponudi fotograf.- De mi Enese molim te jednu knjigu otuda da zapišem broj.- Evo odmah, skoči Enes i doda jednu knjigu koja iznova zaprepasti Safera. Sve su knjige u

tom regalu bile njegove, a samo jedna Edibova i Enes je dodao baš nju.Bio je to «Zbornik radova XXI republičke smotre naučno istraživačkog stvaralaštva mladih» što se održao u Modriči 12.05.1985. Safer je u nevjerici prvo gledao i čudio se takvoj slučajnosti, ali kad je otvorio knjigu i na prvoj stranici, ispod slike Josipa Broza Tita pročitao natpis: «U ovoj zemlji bratski se rodila sloboda, bratska nas staza put sunca vodi okomito, u ovoj zemlji je ljubav, ime svih naroda, i neka bude ljubav i bit će uvijek Tito», shvatio je kako sve ovo i nije slučajno, odnosno kako ništa nije slučajno i kako su sve ovo Božije poruke ljudima. Neka bude ljubavi među narodima pa će biti i Bosne, reče Safer sam sebi i upisa broj: 876 – 761. Safer još nije skidao pogled sa knjige i zaviri još malo da vidi koju je temu sin branio iz historije. Tamo ga je čekalo novo čuđenje: «Stare igre podozrenskih sela». A Ozren ga ubi. Sjeti se tad ajeta iz Kur'ana: «Ne smatrajte ih mrtvima». I nije moj sin mrtav, otišao je u historiju, u vječnost. Sjeti se tad kako je sin vjerovao da će nastaviti živjeti u nekom drugom obliku, kao ljubičica...kao....

- Čika Safere, mogu li vas nešto zamoliti, prišla mu je Slađa plačući.- Naravno dušo, samo reci što ti je na srcu.- Ako može sutra, čika Safere, nastavila je djevojka rastrzano, gušeći plač molbom koja se

bespotrebno stidi same sebe, - ako može da sahrana bude sutra u petnaest sati i trideset minuta... Safer je taman htio da potvrdno klimne glavom, ali djevojka još nije bila završila: - ... molim Vas čika Safere, jer mi smo uvijek u to vrijeme proslavljali moj rođendan, a meni je sutra rođendan.Onda je u sobi uslijedila tišina, mučna i na sreću kratka, ali ju je ubrzo zamijenio plač, još mučniji i još trašniji, glasan, dugačak, nestvaran. Svi su plakali samo Safer i Edis nisu. Edis ništa nije shvatao, a Safer je konačno sve shvatao. Samo je još to trebalo pa da se shvati Allahova poruka. Da je Edib ranjen dan ranije ili dan kasnije, ili možda, da nije jeo onoliko riže na rovu, «kao mozak je», govorio je, iako su je svi bacali, ne bi izdržao svih ovih osam dana i ne bi stigao na rođendan svoje djevojke i to tačno u zakazano vrijeme. Na rov ga je povela neka viša sila, jer «Allahovi putevi su samo njemu poznati». Safer se okrenu djevojci, pomilova je po kosi i reče:

- Bit će onako kako ti želiš, jer ljubav je najjača, ona je najveća sila.Potom se okrenu Ibri, Rami i Enesu skoro zapovjedničkim tonom:

- Posmrtnice stavite svugdje, u sve ulice, na svaki stub, u svako selo jer on je imao puno

170

prijatelja. Napišite obavezno nadimak Čari jer mnogi ga samo tako znaju. Narod je dolazio u grupama, i odlazio. Neki su se zadržavali duže neki kraće. Jedni su plakali, drugi su šutjeli, treći su pričali. Narod kao narod. Safer ih je dočekivao i ispraćao. Nije ga više taj svijet nervirao, jer je sad sve odjednom postalo logično i normalno, kao kad se rat završi, kao kad se prašina slegne ili magla raziđe, jer sve je jasno, više ništa nije neizvjesno. Do tada Safer nije znao kud će i šta mu valja raditi, sad zna. Hvala, izvolite, sjednite, jah, šta ćeš, ne daj Bože nikome, jeste li za sok, kahvu, bujrum, dobar dan, alahimanet, doviđenja, dođite, doći ćemo, govorio je Safer uljudno.

- Safere, zovnuše iz hodnika gotovo istovremeno Ibro i Ramo, - ne znamo šta da radimo sposmrtnicama.

- Što?- Pa, eto mi počnemo lijepiti od Ramine slastičarne do kina, polijepimo i vratim se nazad, a

ono nema nijedne, narod skida, a neki su počeli sebi i umnožavati. - Neka, bolan, neka, nek' narod nosi, hoće ljudi da imaju uspomenu na svog Čarija, a

nemaju marku da plate kopiju, idite i samo umnožavajte.Narod je i dalje odlazio i dolazio, a stan se Čergića punio i praznio. Ljudi su pričali i plakali, plakali i pričali.

- Evo ove je kopačke Čari poklonio meni poslije utakmice sa Zenicom, reče neko. Ponoć jeveć davno prevalila. Bio je to petak, 18.august 1995. 21. Rebiu-l-evel 1416.h.g.

****

Kad je u rani jutarnji sat izgrijalo jako sunce, niko nije mogao ni slutiti da će tog dana, u subotu 19.augusta, odnosno 22.rebiu-l.evela pasti i kap kiše. Safer o tome nije ni razmišljao. Slušao je tog jutra priče koje su se mogle čuti samo kad neko umre.-.... e moja Šaho, to su ti sve neki znakovi, evo ima već njekoliko noći kako pod strehom Edibove kuće plače plakavica, veli Rahima, supruga hadžije Ibrahima.

- Ja, moj sinko, i pod našom se kućom preksinoć čula plakavica, dobro je snašlo, pa jeHimzo Aljetov kamenom gađo, a ja mu vičem, jami to Himzo, grehota je, a on se samo smije, šta ga briga, dodaje Edibova nena Džemila.

- Ah, šta ćeš, reče neko, - samo da se insan ne pati, daj Bože svakom lijepe smrti.- Ja, moj sinko, šta ćeš.- Juče su sahranili i Amira Jusufovića.- Ja, čuo sam, s Mrgana, jel' no on bi.- Jest men'se čini.

Drugi su smatrali ove i ovakve razgovore suvišnim, uglavnom muški, pa su odbijali dimove cigara i govorili o ratu i politici.

- Kako no se on zove bogati, ... ja, Robert Frejdžer, jes, poginuo na Igmanu, i još su dvojicaameričkih diplomata poginula s njim.

- Ma jami, kako?- Sudarila se dva oklopna vozila UNPROFOR-a, a znaš kakav je gore uzak put.- Aman jarabi.- Bio je s njima i onaj Ričard Holbruk, kako li, al, et, njem ništa ne bi, a kažu da je on nosio

171

sa sobom njeke papire koji će nam donijeti kraj rata.- I sad to moreš mačku o rep okačiti.- Tako njekako.- Pa kada se to desi?- Ma evo, maloprije, ja čuo na vijestima u pola jedanaest.

Safer je slušao i nije slušao, šutio je i odsutno klimao glavom. Ako ga je bilo šta u ovim trenucima činilo sretnim bila je činjenica da je njegov sin bio zaista veliki. Slučajno je čuo kako su razgovarala dva mladića. Jedan se hvalio kako je od Čarija dobio trenerku i dres, a drugi je govorio da je dobio najbolje kopačke. Sudeći po tome koliko je naroda došlo u stando podne, na dženazi će danas biti puno ljudi. Vjerovatno nema živa insana koji ne bi volio da, kad umre, i kad povorka krene, ustane, oživi na trenutak, i pogleda ko je sve došao i koliko je naroda došlo da ga isprati i iskaže poštovanje. A na dženazama uvijek bude i više ljudi nego što bi rahmetlija i očekivao. Ima onih što dolaze na svaku dženazu, ima onih (naročito sada u ratu) koji ne bi, ali moraju, ima onih koji ne dođu radi rahmetlije nego radi nekog njegovog bliskog rođaka, oca, brata, sestre, neki dođu iz inata, neki dođu da budu viđeni, neki dođu jer ih peče savjest, a najviše je uvijek, i na svu sreću onih koji su došli od srca, sa iskrenim namjerama. Zbog njih bi rahmetlija da oživi na čas, da ih prebroji, da ih prozove, pa neka opet umre. Iz gužve glasova u zadimljenom stanu odjednom se izdvojio Sanjin glas:

- Čika Safere, hoće Slađa nešto da vas pita, eno je tamo u Edibovoj sobi.Safer čusto skoči poput kakva mladića i provuče se kroz spletene noge i tijela ljudi što su ispunili i sobe, i hodnik. Zatekao ju je kako plače, sa glavom uronjenom u dlanove. Prišao joj je i pomilovao po vranoj kosi:

- Šta ima Slađo, šćeri?Prije nego što je počela pričati djevojka je u dva navrata uzaludno pokušavala zaustaviti maramicom suze i kad je vidjela da one teku još jače progovorila je:

- Čika Safere, ne znam da li vam je to Edib govorio, ali kad je umrla moja baka, ja sam tihdana crninu nosila na sebi i kad smo, jednom prilikom sjedili na Vidikovcu, on mi je u šali rekao: «Kad ja umrem, obuci crnu odjeću». Ja bih, čika Safere, ako vas ne vrijeđa, ako vam ne smeta, ako nećete imati zbog toga neprijatnosti, ako me hodža neće udaljiti, danas na dženazi nosila crno.

- Drago dijete, progovori Safer duboko ganut njenom molbom, - uradi onako kako misliš dabi najbolje udovoljila svojoj ljubavi i onako kako bi to on volio, a za ostalo nemoj da se brineš. Kada bih morao kojim slučajem da biram između tebe, hodže i svog ovog naroda što će da bude na dženazi, ja bih odabrao tebe, jer znam da bi to i Čari uradio. Safer je gledao djevojku koja bi da se zahvali, ali joj suze ne daju i divio se Čarijevom izboru. Našao je bio djevojku za sebe, po svojoj mjeri. Kako je samo razborita, kako je oprezna, kako ništa ne prepušta slučaju, kako je uljudna i kulturna. Mogla je sve raditi po svojoj volji, ne reći mi ništa, i ne pitati me ništa, i opet bi bila u pravu, jer Bog sve vidi i sve zna, ali ona je ipak pitala, rekla je što joj leži na srcu ocijenivši da bi to Safer trebao znati.Zaplakala je zatim još, jače:

- Moram vam još nešto reći.- Reci Slađo, samo reci.- Znate, jako mi je teško to reći, ali prije pola godine ja sam njega ostavila iako sam ga tada

najviše voljela. Željela sam da, kad dobije pasoš, izađe odavde i ode negdje u inostranstvo, a istovremeno se plašila da to neće uraditi baš zbog mene. Zbog toga sam odlučila da prekinemo

172

našu vezu, da ga naljutim i da on ode vani, a poslije bi se mi svakako našli, samo da ostane živ. Ovdje je samo smrt, ovdje su samo invalidi, a ja sam htjela da mi moj Edib živi. Namjera mi je, vjerujte bila dobra, ali nije se nažalost tako desilo, desilo se ono što niko nije želio. Eto, to sam htjela da kažem, i htjela bih da pročitate moje pismo, moju ispovijest koju sam napisala Čariju. Tu je negdje u Edibovoj ladici i ako mi dozvolite, ja ću ga pronaći.

- Naravno, samo izvoli.Djevojka nađe pismo iz prve, baš kao da ga je sama tamo ostavila, otvori ga i samo potvrdi ono što je i očekivala:

- Evo ga, reče i pruži papir Saferu.- Mogu li ga odmah pročitati ovdje, pred tobom?- Naravno.

Safer uze pismo i poče čitati očima. Rukopis je bio lijep i čitak:

Ispovijest

«Malo je riječi, previše bola, ali i ljubavi koja gori neugasivim plamenom. Moje srce sada kuca bolom, ali to nije bol završene ljubavi, već bol za ljubav koja će nastaviti da živi pohranjena duboko u mom srcu, u kutku sjećanja. Ritam ljubavi prvi put je potresao moje srce, ali prokleti svijet želi da ga ugasne. Taj ritam možda neće čuti drugi ali će on da odzvanja u mom srcu, a njegov eho uzdrmaće moju dušu. Da, ja sam te voljela. Plamen moje ljubavi nastaviće da živi u sjećanju na našu ljubav. Možda sam nekada govorila gluposti zbunjena tvojim pogledom, ali znaj da sada govorim srcem. Ti, koji si bio spreman da se žrtvuješ za našu ljubav, i ja, zbunjena doživljajem tog novog i toplog osjećanja. Uvijek ću da cijenim ono što si učinio za mene i bez obzira šta drugi govorili o tebi ti ćeš za mene ostati veliki i uzvišeni oblak na nebu moje ljubavi, ono što niko nikada neće moći da dohvati i sruši. Želim da ovo sjećanje na prvu ljubav nikad ne ugasne. Suze gorke sudbine ostaviće neizbrisiv trag na mom licu, riječi zapisane, na suzama natopljenom papiru, neće izblijediti. Sjaj tvojih plavih očiju biće sjaj mog neba, a njihova suza biserna zvijezda na nebu moje ljubavi. Teško je kad svijet koji nas vara, lomi i razdvaja želi da ugasi žar naše ljubavi. Tu si pored mene, a već sada tako daleko. Između nas je svijet sazdan od kamena i leda. Moje srce ruši kamen, topi led i osjeća blizinu tvog srca. Ljubav bez dodira, bez poljupca, ali moje srce osjeća toplinu tvog dodira, moje usne osjećaju dah tvog poljupca, jer ti si tu, u meni. Bezdušan svijet slomio je krila moje ljubavi, a ona je željela da leti pod nebom slobode, da leti prema suncu i osjeti njegovu toplinu. Sada je je ranjena pala u moje srce. Nju nije ranilo sunce prema kome je letjela, već tama i bezdan stvarnosti. Ona je poput ptice koja je okušala svoj prvi let. Nenaviknuta na grubost i okrutnost, ona je pala, ali ne zauvijek. Njegovana u mom srcu, njena krila će postati jača, a oreol moje duše daće joj snagu. Ona će ponovo poletjeti putem sunca, putem ljubavi. Sudbino, ti koja lomiš srce i stvaraš suze u mom oku, bezdušna sudbino, zašto gušiš ljubav u meni. Zašto izazivaš nepodnošljiv bol srca i gušiš nadu i vjeru u njemu. Sada bljesak ljubavnog sunca obasjava moju dušu, ali ti želiš da zakloniš sunce i doneseš tamu. Ali ne, sudbino, bljesak ljubavi je jači od tvoje tame, njegov odsjaj tinja zaštićen sjećanjem koje je ostavilo neizbrisive tragove na kristalu moga srca. Teško je gledati kako želiš da ugasiš vatru ljubavi i kako uklanjaš toplotu koja me je okruživala, kada umjesto toplote osjetiš hladnoću i pustoš svijeta. Tvoja duša tada drhti u dobokom jecaju. Nevino srce ne shvata krivicu. Zar je voljeti zločin? Sjaj srca je neugasiv, ono ne želi tamu, kroz njega izbija svjetlost, u njemu živi ljubav. Sudbino, ono ne želi da ga slomiš.

173

Voljeću te i onda kad se posljednji mlaz moje rijeke što seživot zove, bude ulivao u jezero smrti.

Slađana»

Safer nije mogao u tim trenucima shvatiti zašto je ovo baš isposvijest, šta sadrži ovaj tekst, koji mu je stvarni smisao i da li je to što je rečeno dobro rečeno, ali mu se kao light – motiv stalno nametala riječ ljubav. Ako je ljubav dobro je. S tim ubjeđenjem Safer vrati djevojci papir i odluči da istog momenta i sam napiše nekrolog svom Čariju. Ja ću ga čitati u najpogodnijem trenutku, odlučio je i počeo pisati. U stanu je bilo neobično mirno kad je Safer pisao tekst oproštajnog govora. Samo poneki tihi glas zašumio bi tamo negdje u hodniku i dnevnoj sobi i gubio se bez eha u zidovima stana. Riječi su tekle same, a ruka je pisala lahko kao da između nje i mozga nema posrednika i kao da je mozak sišao u vrhove prstiju, a glava može bezbjedno da radi što joj volja. Otkud mi ova snaga, upitao bi se s vremana na vrijeme, podužići na trenutak olovku sa papira kako bi se misli malo prestrojile i krenule po redu, je li to od Boga? Ja ne plačem za svojim sinom, a trebao bih, ja pišem nekrolog, a ne bih trebao, to nije bilo u protokolu nijedne dosadašnje dženaze. Svi piju tablete da ne plaču, a ja neću i opet ne plačem i kako se sad osjećam neću plakati ni kad ga dovezu, ni kad ga ponesu, ni kad ga zakopaju, možda nikad. Šta je to sa mnom. Bože, jesi li mi to Ti dao snagu koju je imao moj sin, jesam li to ja odjednom postao junak, onakav kakav je bio moj sin, ili sam konačno, poludio?

- Edib je dovučen u kućicu na groblju, pa ako želite da ga prije dženaze vidite...? upitašapatom Enes.

- Hvala ti komšija, reče Safer i okrenu se Tahiri, Slađi i Enisi, - hoćete li i vi da pogledateEdiba prije dženaze, ako možete.

- Možemo i hoćemo, prihvati Tahira. Ona je sve više u zadnjih dva – tri dana iznenađivalaSafera svojim dostojanstvenim držanjem, a evo i danas, kad je nateže, ona hoće da ide vidjeti mrtvog sina i još ne želi uzeti tablete koje joj žene stalno nude.

- Ne, ne treba mi to, ja sam Ediba rodila.Znoj i suze su se miješali u vrućini auta kojim su se vozili ka gradskom groblju.Pržilo je kao pred kišu.To je prizemna zidana zgrada sa ravnim krovom i u nju ulaze samo mrtvi i radnici komunalnog preduzeća kada treba unijeti ili iznijeti mrtvog. Svoj posao unutra obavlja i hodža, u ovom ratu je to uglavnom radio Muradif efendija. Na povisokoj kadi obloženoj keramičkim pločicama on je gasulio mrtve. Inače prvi utisak koji se dobije kad se uđe u tu prostoriju je da ima mnogo bijelih keramičkih pločica, da je sve oblijepljeno pločicama i da je, valjda i zato, uvijek hladno. Treći koji su ulazili ovdje ulazili su iz nužde, da konačno potvrde ono u šta nisu nikako mogli vjerovati. Tu se čovjek susreće sa definitivnom istinom. Tu više nema ni laži, ni nagađanja ni prevere, ni slutnje, tu je definitivni poraz nade. Tu je istina gola do dna. S tog mjesta se više nigdje ne ide.Čari je izgledao sasvim normalno, ljudi uvijek u takvim situacijama kažu: «kao da je živ», ali su blijede usne i vata u nosu govorili sve. Iza spuštenih trepavica bio je pogled uperen ni u šta, daha nije bilo niotkuda. Sve je stalo, hladno, nepomično.Toliko truda je uloženo, toliko je noći neprespavanih proteklo, toliko ljudi je animirano i svi su nastojali da pomognu, a on je ipak u mrtvačkom sanduku, mislio je otac dok je ljubio sina ispod odškrinutog poklopca lijesa i dok je, izmaknuvši se, gledao kako to isto radi i njegova Tahira.

174

Safer je brojao poljupce: jedan, dva, tri, četiri. Četiri puta ga je poljubila, pomilovala prstima po kosi koja je još jedino bila živa i rekla: «Lijep si kao i uvijek», a suze nije pustila. I Enisa se dobro drži, samo Slađa plače bez prestanka.Radnik komunalnog preduzeća vrati poklopac sanduka, a oni izađoše osvrćući se. Ovo što je ostalo iza njih u hladnoj bjelini keramičkih pločica zove se istina, ovo se zove sudbina, a sve drugo je laž, sve drugo može biti i drukčije, ovo ovdje ne može. Istino, imaš li neko drugo lice, imaš li naličje, makar, možeš li biti drukčija, možeš li me obradovati, nasmijati, razveseliti.Vraćajući se sa groblja prema Zvjezdari vidjeli su kolone ljudi koje su se slivale prema «kući žalosti». Kamo sreće da mu idu na svadbu. Kakva bi to svadba bila! Ljudi su već gledali na sat.

- Već je petnaest sati, reče neko Saferu, - vrijeme je da krenemo.- Sad ću ja, samo da obdest uzmem, govorio je Safer provlačeći se kroz šumu ljudi. Nije

želio da se samo na njega čeka pa je požurio. Ipak, imao je dovoljno vremena da obavi taj ritual i da čist i sa nijjetom klanja dženazu – namaz svome sinu. Na izlazu su ga čekale tri žene u buketu i svaka je u rukama držala buket cvijeća, Slađa, Tahira i Enisa. Ušle su u neki auto koji je krenuo put štaba Teritorijalne odbrane. Rijeka ljudi pružila se od Zvjezdare do štaba i u jednom trenutku kao da je stala. Ličila je u tom trenutku na ogroman vijenac cvijeća koji se prekinuo na jednom kraju pa se izdužio. Blistao je u raznim bojama. Plato ispred štaba bio je krcat, jedino je isušena okrugla fontana, nalik na dječiji bazen, bila prazna. Nekoć su se u njoj vrtjele dvije makete aviona i prskale za sobom vodu, stariji su u nju ubacivali petobanke kao u bunar želja, a djeca ih vadila napolje da sebi kupe sladoled. Dva koraka niže je česma sa starim znakom civilne zaštite ispod kojeg je na betonskoj osnovi zalijepljen lim sa napisom: «NIJE ZA PIĆE». U zaleđu stare robne kuće Rudar u čijem se prizemlju nazirala stara kotlovnica stajao je počasni vod vojne policije sa bijelim opasačima i bijelim uprtama pruženim od lijevog ramena ka desnom boku. Počela je padati i kiša, a oni nisu smjeli nositi kišobrane. Nisu ih smjeli nositi ni ostali vojnici, naročito ne oni, koji su stajali kao počasna straža oko kovčega koji je pokriven zastavom sa ljiljanima stajao uzdignut na stolu sa visokim nogarima. Taj je sto uzet iz sale u kojoj se nekad polagao pismeni dio vozačkog ispita i niko prije rata nije mogao ni slutiti da će tako dobro poslužiti kao odar. Nije ga trebalo ni povisiti, ni sniziti, ni produžiti, ni skratiti, suziti, niti proširiti. Bio je taman.Oko njega je stajalo osam Čarijevih suboraca, po četiri sa lijeve i desne strane. Ispred kovčega stajao je jedan vojnik i u rukama držao bašluk na kojem je pisalo:

ČERGIĆ EDIBČARI

1970 – 1995

Iza kovčega stajao je pomoćnik za moral četvrtog bataljona i pomoćnik za moral Čarijeve čete. Prvi je čitao nekrolog, a drugi je držao kišobran. Bilo je i na ranijim ceremonijalima ove vrste prilika da se čita oproštajno pismo čovjeku koji je izvršio samoubistvo na prvoj liniji fronta, ili van nje, čovjeku koji je poginuo kad je iz srpske kuće na liniji razdvajanja krao frižider, čovjeku koji je brao gljive, ili onome koji je išetao ispred linije da svojoj djevojci ubere stručak divljih jagoda, i tada je onaj ko je pisao nekrologe morao biti vrlo vješt da dokaže kako je i ta pogibija herojska i u ime slobodne BiH, morao je rasplakati prisutne nabrajanjem imena ucviljenih članova njegove porodice... Na Čarijevoj dženazi oproštajno pismo, uprkos svim protokolima, nije bilo potrebno. Na Čarijevoj dženazi trebalo je šutjeti i razmišljati. Dok je moralista čitao ljudi su plakali i malo je onih koji mogu reći da su išta čuli. Mogao je čitati šta je htio jer su se

175

izgovorene riječi utapale u kišni pljusak koji je bivao sve jači i u jedan snažan i strašan kolektivni jecaj.Svijet je već čuo kako je Safer naumio da sam pročita oproštajno pismo svom sinu, i to pismo koje je sam napisao. Svijet je tada govorio kako se to kosi sa muslimanskim običajima i kako bi uobičajeni vojnički cermenijal ispraćaja poginulog vojnika mogao biti pretvoren u farsu. Govorilo se čak kako Safer ne dozvoljava efendiji da klanja dženazu i sahrani šehida po islamskim propisima. Govorilo se da on svojim oproštajnim pismom želi propagirati ideju suživota svih konstitutivnih naroda u BiH, kao da se ni jedan pripadnik Armije R BiH ne bori upravo za te ideje i kao da je Safer tek sad otkrio toplu vodu. Govorio je to svijet kao da je visio iznad Saferove glave dok je on pisao pismo i kao da zna do zadnjeg znaka interpunkcije šta tamo stoji. Govorio je svijet da će tako pokopati svog sina «bez dina», odnosno po vlaškim adetima, govorio i čudio se. Ovaj je slučaj usamljen i indikativan. Bilo je, kažu ljudi, i ranije sličnih zahtjeva, da se šehid sahrani bez gasuljenja, u uniformi, jer je on ogasuljen šehidskom krvlju, tako rade u Sarajevu, bilo je i onih koji su tražili da im se sin ukopa u čistom odijelu sa bijelom košuljom, kravatom, u cipelama i čarapama. Ljudi su se mogli svađati oko toga šta je ispravno, a šta nije, i činili su to, ne birajući ni mjesto, ni vrijeme. Prepirali su se, argumentirali svoje tvrdnje, branili svoje i napadali tuđe stavove. Safer je to sve znao, a niko od prisutnih nije znao da je Safer malo prije uzeo abdest. Nije to znao čak ni glas što mu je u jednom trenutku iza leđa došapnuo:

- Nemoj ti čitati Safere, poremetit ćeš protokol.Nije se Safer obazirao na ove riječi, nije se obazirao ni da vidi lice čovjeka koji je to oprezno izgovorio, premda je dobro znao i glas i lice. Ne zna da li je to izgovorio ili prešutio, ali zna da je pripremljena stajala misao: «Čovječe, on je moj, i najviše moj, ja sam ga odhranio i nad njim uzdisao, ja sam mu sve dao, on je moj». Kiša je padala sve jače i jače, a grmljavina se pojačavala i stapala sa plotunom počasnog voda koji je uslijedio nakon čitanja oproštajnog govora. Gruhnulo je pravo u srce, zafrktale su čahure, djeca će ih poslije brati, uvijek su ih brala nesvjesno skupljajući suvenire na rat, na zlo. Djeca će ih rasjeći, u njihovo dno izliti vruće olovo, vezati čahuru čvrstom žicom i na suprotnoj strani pričvrstiti ekser, izbušit će ekserom rupu u izljevenom olovu, napunit će izbušenu rupu crvenim prahom sa vrha ćibretke i lupati u zidove ovog rudarskog grada i igrati se rata. A šta će drugo? Ljudi su plakali i gledali u kovčeg kojeg su vojnici podigli sa odra i ponijeli a kiša je sve jače padala. Mnogi su izgovarali tada literarni topos: «i nebo plače za njim», a te su riječi zapravo i uprkos svemu bile djelotvorne, jake, ubitačno jake, bile su poruka svemiru da se danas i ovdje sahranjuje najnevinija žrtva rata u BiH. Tako su doživljavali te riječi oni što su ih čuli i oni što su iskreno voljeli Čarija, i što su iskreno žalili za njim.U malom kamionu koji je ispred štaba uvijek vozio mrtve na gradsko groblje uvijek se moralo naći mjesta za članove porodice koji bi da još koji trenutak budu bliže reahmetliji, za one članove porodice koji iz različitih razloga ne mogu hodati kojih sedamstotina metara dalje, koliko ima do groblja, za visoke starješine iz komande, premda su oni vrlo rijetko išli na groblje, a i ako su išli činili su to drugim prevoznim sredstvima, i najzad za efendiju. Danas je to bio mlad suhonjav čovjek sa dugom rijetkom, paperjastom bradicom i sitnim pjegicama po cijelom licu. Nakon oproštajnog govora što ga je pročitao moralista on je pozvao prisutne da fatihom odaju počast rahmetliji. Učinio je to hladno i dostojanstveno, kao kakav stari iskusni efendija kome je ovo ko zna koja po redu dženaza. Safer sjede do efendije i pogleda profil ove sićušne prilike vrlo upadljivo. Nije ga znao, nije ga nikad ranije ni vidio. Okrenu se kroz prozor prema narodu i vidje kako Tahira, Enisa i Slađa

176

ulaze u neki auto. Kamion je brektao na leru a onda je vozač dodao gas i krenuo. Kiša je lila sve jače i nije bilo ni jednog suhog čovjeka, čak ni pod kišobranom. Tužno je izgledala kolona pokrivena kišobranima koji su blještali isprani augustovskom kišom. Safer se ponovo okrenu hodži i pogleda ga očima kurjaka koji bi najradije da ga rastrga.

- Ja bih hodža sve vas i popove na banderu, pa bi ovaj svijet živio na miru, reče Safer. Kiša je lupala po limu krova kamiona i po ceradi, a efendija je šutio. Nije se trznuo, nije burno i neoprezno reagirao, bio je začudo staložen i baš kao da je osluškivao kako kiša šomonji. Začudio se Safer umjesto njega i mogao je očekivati da mu ovaj sićušni efendija kaže sve, čak i to kako kiša lijepo pada i natapa žednu zemlju, ili nešto slično, nesuvislo, mogao je očekivati sve, samo ne ono što mu je efendija rekao:

- Slažem se s tobom ljudino, ali ne u potpunosti, reče čovjek i pomilova žutu bradu, aonda izgovori kurzivom nastavak nedorečene misli, - samo ne sve, nego neke hodže i popove, za primjer, ali i za utjehu.Safer je bio zatečen. Šta da mu je efendija suprotstavio svoje mišljenje i da se nije složio sa Saferom, pa makar i ovako, djelimično. Moglo bi to biti pogubno za cjelokupnu realizaciju dženaze, moglo bi baš sve biti mimo protokola. Da li je rekao to što zaista misli ili se složio sa Saferom tek da izbjegne neugodan razgovor u nezgodno vrijeme. Ako je tako, onda je veoma mudar. Ali mlad je i krv mu je još vrela da bi bio toliko pribran.

- Koliko imaš godina hodža?- Vršnjak sam tvog sina, odgovori mirno hodža razvlačeći vokal «a» kao kakav Sarajlija.

Safer se iznenada trznu, kao da ga ove efendijine riječi opekoše jer se sjetio sna i mrtvog sina kako govori: «Vršnjaci smo hodža ti i ja». Mrak odjednom pade Saferu na oči i morao je dva – tri puta trepnuti i pogledati kroz prozor u mutnu bujicu kišnice što je tekla putem ispod nogu ljudi u koloni, kako bi mu se povratila slika. Opet je pred njim stajao staloženi efendija sa neobičnim profilom:

- Neke hodže i popovi, moj efendija, kad dođu u kuću gdje se s poštovanjem ime Božije spominje, umjesto da pričaju o ljubavi oni rasađuju mržnju i huškaju narod na narod. A sve vjere, rekoše, došle su preko Božijih poslanika, i isti Bog je stvorio tog prvog čovjeka, što znači svi smo rod, i, umjesto da se zbližavamo i volimo, mi se udaljavamo i mrzimo.

- U pravu si ljudino, svi smo rod ljudski, odgovori efendija kratko.Gradsko groblje u Banovićima oduvijek je bilo primjer multietničnosti i ovog grada i Bosne iako se s razlogom treba plašiti ove fraze. «Multietnički», postalo je zaista fraza jer se pretjerano upotrebljavalo, valjda zato što je dobro, kao dobre kožne italijanske cipele. Sve što se duže koristi, troši se, haba se i gubi svoju vrijednost, nestaje. Možda ovo poređenje i nije baš najbolje u zemlji u kojoj se upravo etnici tuku, jedni da razbiju, a drugi da očuvaju ovu riječ, ali je činjenica da je multietničost ostala živjeti jedino tamo gdje su svi mrtvi, na groblju, na banovićkom groblju. Lijepo je, ako groblja mogu biti lijepa jer su se na njemu ljudi sahranjivali onako kako su i umirali, po redu. U groblju nema izdvojenih cjelina u kojima se mogu vidjeti samo bijeli nišani. Sve je izmiješano i sve je baš po redu. Desno od ulaza u groblje je kućica. U njoj je do malo prije ležao Čari. Sad ga nose iz kamiona prema svježe iskopanom mezaru koji se pored dva, tek zagrnuta, nalazi pravo ispred kapelice – gasulhane, odmah iza velike platforme na kojoj su prije rata obavljani ceremonijali ispraćaja. Mjesto je lijepo i ko god da poslije dođe na groblje, neće moći a da ne vidi tri groba, tri velika čovjeka sa Bradinja: Mirzeta, Atka i Čarija. Safer se sjeti riječi, posljednjih riječi koje je izgovorio njegov sin: «Ostadosmo da se ne rastanemo». Uzdahnu, Bože, napisat ću to na nadgrobnom spomeniku, napisat ću roman koji će se tako zvati, Bože.

177

Iznijeli su kovčeg i ponovo ga otvorili. Prijatelji, poznanici, rodbina, svi, obilaze u mimohodu i gledaju Čarija posljednji put. Neki su se kasnije kleli da su vidjeli kako je Čari progledao na jedno oko kad ga je Slađa ponovo mrtvog poljubila i kad ga je ponovo suzama umila. Poklopili su sanduk i ponovo na njega navukli bijelu zastavu sa ljiljanima.

- Pošto dženaze – namaz nije uobičajeni dnevni namaz objasnit ću vam ukratko kako seklanja... govorio je efendija smirenim glasom. Ni on se nije obazirao na kišu. Ljudi su stajali u safovima i klanjali, stajao je i Safer u safu i prvi put klanjao dženazu, prvi put u životu i to svome sinu. Potom su ga ponijeli ka mezaru i spustili na dvije jantahte koje su stajale nad jamom poprijeko. Safer se primače mezaru i poče čitati svoje oproštajno pismo, polahko, odmjereno, bez drhtaja u glasu, bez suze u oku. Kiša je u tom trenutku prestala padati. Čitao je Safer tekst bez opterećenja izazvanog svjesnom namjerom da razumije pročitano, nego se trudio da čitanje bude tečno, jasno, podešavao je intonaciju i čak, s vremena na virjeme, podizao pogled sa papira, kao kakav spiker, da vidi reakcije ljudi. A ljudi su plakali, i oni bi sasvim sigurno, plakali i da Safer ništa nije čitao, a Safer je jednako čitao. Nadnio se na trenutak nad zadnjim retkom, nad zadnjom rečenicom u oproštajnom pismu, kao da je tek nju razumio, kao da je tek ona prodrla do njegove svijesti, sve druge pisane su za sav ostali svijet, a samo je ova za njega i niko je neće razumjeti, samo on. A onda je glasom punim patetike, kao efendija, pročitao:

- Hvala Allahu dž.š. koji mi je podario ovakvog sina.Tog momenta, dok je Safer stavljao savijen papir u unutrašnji džep svog sakoa, i kad su prve grudve nakvašene ilovače počele tupo udarati po jantahtama kiša je ponovo počela padati.

178

Safet Berbić “Edžel” (roman)

Poslije zbirke pripovjedaka «Sjenke na mjesečini» iz 1996. godine Safet Berbić nas ponovo pohodi, sada kao autor svog prvog romana. U uvodnoj riječi nas obavještava da je ovaj roman preslikavanje tragične sudbine Ediba Čergića – Čarija, bez pretenzija da se na fonu produbljeno literarnog kaže nešto više i nešto dublje. Ovakvo pisanje, uslovno rečeno, «po narudžbi», znači trčati sa olovnom obućom, znači otežano tragati za sopstvenim stvaralačkim putem, znači potrebu ulaganja dodatnih napora za pronalaženje prave mjere između onog što je zadano i onog literarnostvaralačkog što kao ukroćena bujica čeka neke nesanice da se kontrolirano izlije. Berbić je pronašao tu mjeru, pa mu roman, bez obzira što tretira lokalna događanja, što kazuje o običnim malim ljudima iz malih anonimnih sredina, sadrži univerzalne ljudske vrijednosti. Koliko god je ovaj roman skica za ratnu hroniku Banovića, on je još više antiratni roman satkan od ljubavi u najširem smislu riječi. Autor je radnju romana smjestio u ratne bosanskohercegovačke godine. On prati naglo sazrijevanje mladosti uz podmukle tutnje granata, narastanje ljubavi u takvim uslovima kada je biti drugačiji (naročito pripadati drugom narodu) značilo biti neprijatelj, prati strahove roditelja za sudbinu svoje djece i njihove nemire kada ih ispraćaju na ratište, jer slute da se, gore u brdima, na svakom koraku cereka smrt. Autor prati genezu otpora agresiji, od naivnih šahovskih i drugih turnira, preko seoskih straža sa lovačkim puškama do stvaranja oružane sile sposobne da se suprotstavi do zuba naoružanom agresoru. I u toj genezi autor prati Čarija koga, golobradog, vojna policija odvodi sa kupališta pravo u rov, da bi taj isti Čari postao prvi dobrovoljac za produženje smjene na liniji. Za ovu Čarijevu genezu značajnu ulogu je odigrao život u rovu kao, kako reče autor «simbolu odrastanja i sazrijevanja, kao metafori neponovljivog iskustva». Prijateljstva građena u takvim uslovima su dublja i, ljepše zvone u vremenu. Sa gubitkom takvih prijatelja, sa njihovom pogibijom, umire dio čovjeka, umire strah u čovjeku. Čari je za veoma kratko vrijeme prošao taj put koga je skoro nemoguće doživjeti za cijeli život. Autor prati skoro sva događanja u gradu gdje se odslikavaju sve posljedice rata. Siromaštvo i bijeda na svakom koraku, promijenjena struktura sanovništva, ulicama krstare neka nepoznata lica koja su izbjegla sa okupiranih područja u kojima su i kuće popaljene, umnožavaju se dženaze sa toplim posljednjim pozdravima i počasnim plotunima, umnožavaju se nesreće na koje se vremenom građani sve više navikavaju pa im protekom vremena suze počinju ličiti na očnjake. U takvim uslovima ljubav između Bošnjaka Čarija i Srpkinje Slađe graniči se sa fantastikom, kao da su iz nekog drugog svijeta i nekog drugog vremena u ove bosanske gudure zalutali, kao da su iz najljepših snova u našu stvarnost zaplovili da je učine ljepšom, da bičem ljubavi pljusnu po žabokrečini mržnje. Čari i Slađa su djeca ljubavi u vremenu mržnje u kome su većinom nevini ginuli, a organizatori rata povlačili ratne poteze daleko od ratišta, u zavjetrini, sa svojim uljuljkanim

179

porodicama. I Čari je nevina žrtva rata kojeg je ubila granata agresora u vrijeme kad je po ratnom rasporedu trebao biti kod kuće, ali ga nešto vuklo da produži smjenu na liniji zajedno sa svojim prijateljima Atkom i Mirsom. Taj nategnuti kanap smrti, ta zloslutnja treperi iznad svake napisane stranice. U svakom gestu Čarija, osobito njegovog oca Safera i majke Tahire osjeća se ta buduća pogubnost, ta kob protiv koje je borba bila uzaludna. I jedna velika upitanost prisutna je kod svih. Gdje se nalazim i šta ću ja ovdje, pita se Čari. Zašto da nam ginu djeca, pitaju se njegovi roditelji. Zašto rat, iz kojih divljačkih poriva mu se zametnulo sjeme, pita se autor romana. Ovaj roman je opomena rudarima «koji su na grbači iznosili obnovu zemlje, redali na prsima udarnička odličja, jeli zaricu sira, komad prohe i glavicu luka, trovali pluća otrovnim rudarskim plinovima, povijali leđa pod teretom takvog života i umirali tiho, koji su trideset godina radnog staža ostavljali pod zemljom, u podgradama, stupcima i grabuljarima, školovalisitnu čeljad sa grbavih pleća, bez jauka i prigovora», ovo je za njih opomena da jauknu, da prigovore, jer njihova djeca su ginula na ratištima bez obzira o kojim stranama je riječ. Vrijeme je, kaže autor, da naš rudar «sa iskrenim nijetom krene u odbranu i oslobođenje prvo sebe u sebi pa onda i sebe u Bosni. Kad vrati sebi sebe bit će mir u Bosni.» Ovaj roman je opomena svijetu da su u ratu svi gubitnici i da zbog toga treba tragati za mostovima ljubavi među ljudima. Čari i Slađa su dokazali da je to moguće jer su se voljeli u okruženju zadojenom mržnjom prema svemu drugom i drugačijem. Ovaj roman preporučujem čitaocima ne samo kao fragment iz surovo prekinutog života Ediba Čergića – Čarija niti kao stilizirani fragment ratne historije Banovića, već kao literarno štivo koje će ih dostojanstveno usmjeravati ka čovjeku i njegovoj ljubavi.

Ćamil Softić

180

Safet Berbić “Edžel” (roman)

Svojim prvim romanom a drugom knjigom Safet Berbić se odlučio da rat posmatra iz jedne posebne i, u odnosu na prvu knjigu pripovjedaka «Sjenke na mjesečini», neočekivane perspektive. Naime, njegove ranije priče popunjene su likovima koji su u svakodnevnoj borbi, istrajni u očuvanju Bosne, na jedan pomalo stereotipan ali očekivan način. Očekivan iz razloga što su pomenuti likovi zaista svojim životima, načinom i pristupu borbi, «sami ispisivali» stranice njegove knjige.

Zato roman «Edžel» doživljavamo kao iznevjereno očekivanje.Ovoga puta u fokusu Berbićeve naracije je lik koji je pomalo zatečen ratom, gotovo

nesposoban da razriješi situaciju u kojoj se našao. Roditelji s jedne, djevojka (pa još Srpkinja), s druge strane u odnosu na agresiju koja gotovo svakodnevno odnosi živote njegovih sugrađana, Edib Čergić je nekako na pola puta. U borbu ne ide mada je nejasno da li želi ili ne, svijet oko njega se mjenja a sa svijetom i vrijednosti i načini ophođenja. Neke nove face igraju se sudbinama ljudi dovodeći ovog mladog čovjeka u sam kovitlac svih dešavanja.Prateći neki svoj usud dobar fudbaler svoj posljednji volej isprobaće na neprijateljskoj granati koja je logično bila – konačan kraj.

U ovih nekoliko rečenica, koje su daleko od ambicije da budu siže romana, nazre se sukob na kojem je Berbić artikulirao i materijalizirao svoj prvi roman.

Roman o ratu koji je prije jedna ljubavna priča, pokušaj da se voli uprkos svemu, pokušaj da se ostane svoj u vremenu kada su životi predani u ruke drugima.

U umjetničkom smislu roman je spašen samo snažnom piščevom sugestijom, neskrivenom namjerom da se bude na strani svog lika, mada bi jedna hladnija analiza istog, mogla postaviti u poziciju da kod čitaoca probudi daleko manje (ako ih uopšte ima) simpatija.Oni koji na našu skorašnju historiju (uprkos svemu prometejsku) žele gledati i na ovaj način, nema sumnje da imaju mjesta, mada mislimo da je mnogo da ovi i ovakvi likovi budu nosioci radnje ili kako to popularno i pomalo stereotipno zovemo – glavni likovi. Ediba Čergića je bilo ali su oni kod onih koji su rješeni da se bore prije izazivali prezir nego li simpatije.

Zato i naglašavamo da ovaj roman promatramo sa više (a ovdje izdvajamo dva) aspekata. I podvlačimo, u odabiru teme nemamo oduševljenja ali ne krijemo da za spisateljki dar dajemo visoke ocjene.

Isto tako, nema sumnje da će ova priča (koja je ili ima ambiciju da bude, istinita) izazvati različite komentare. Uprkos napora da se oslobodimo jednostranog gledanja na otpor koji je u godinama agresije pružan, mi ipak podvlačimo da do Ediba Čergića ima sijaset likova koji bi trebali biti predočeni onima koji čekaju utjehu. Bar umjetničku ako je nema u nemilosrdnom svakodnevnom životu koji još nemilosrdnije briše nesvakidašnju veličinu iznjedrenu u pomenutom periodu.

Roman «Edžel» neće pridonijeti tome. Međutim, literatura ne bi lila to što jeste, kada bi uvjek odgovarala na čitalačke horizonte očekivanja.

Mirzet Hamzić

181