berdjajev

8
Тема о фанатизму, везана за приврженост ортодоксним учењима, веома је актуелна. Историја је ритмична, у њој огромну улогу игра смена психичких реакција. И ми смо укључени у ритам када преовлађује тенденција за принудним јединством, за општеважећом ортодксијом, за устројством које гуши слободу. То је реакција против 19. века, против његовог слободољубља и човечности. Ствара се масовна психологија нетрпељивости и фанатизма. При том долази до неравнотеже и човек доводи себе до манијакалне опседнутости. Индивидуални човек постаје жртва колективних психоза. Долази до страховитог сужења свести, гушења и потискивања многих суштинских човекових црта, целокупног склопа емоционалног и интелектуалног живота човека. Јединство се не постиже кроз пуноћу већ кроз све већу и већу ограниченост. Нетрпељивост је сродна љубомори. Љубомора је психоза при којој се губи осећање стварности. Душевни живот се наслања и фиксира на једну тачку али ова тачка, на којој се врши фиксација, поима се сасвим нереално. Човек код кога је нетрпељивост доспела до усијања фанатизма, попут љубоморног човека, свуда види само једно, само неверство, само издају, само нарушавање верности, подозрив је и болесно сумњичав, свуда открива завере против вољене идеје, против предмета своје вере и љубави. Човека који је фанатчки нетолерантан, као и љубоморног човека, веома је тешко вратити стварности. Фанатик опседнут манијом гоњења свуда унаоколо види ђавоље сплетке али он увек сам прогони, кињи и кажњава. Човек опседнут манијом гоњења, који осећа да је окружен непријатељима, јесте веома опасно створење, он се увек претвара у прогонитеља, не гоне њега већ он сам прогони. Фанатици који су извршили највећа злодела, насиља и суровости, увек осећају да су окружени опасностима, увек осећају страх. Човек увек врши насиље из страха. Афект стрха је дубоко повезан са фанатизмом и нетолерантношћу. Излечење од страха било би и излечење од фанатизма и нетолерантности. Фанатику се ђаво увек чини страшним и моћним, он верује више у њега него у Бога. Фанатизам има религијске изворе али он лако прелази на националну и политичку сферу. Национални и политички фанатик такође верује у ђавола и његове сплетке ма колико му религијска категорија ђавола била савршено туђа. Против ђавоље силе се увек формира инквизиција или комитет јавног спаса, свемоћна тајна полиција, Чека. Ове страшне установе увек је стварао страх од ђавола. Но испостављало се да је ђаво увек моћнији, увлачио се и у ове установе и руководио њима. Нема ништа страшније од страха. Духовно излечење од страха човеку је најпотребније. Нетолерантни фанатик врши насиље, изопштава, баца у тамницу и кажњава, али он је у суштини слаб а не јак, опхрван је страхом и његова свест је страшно сужена, мање верује у Бога од толерантног човека. У извесном смислу би се могло рећи да је фанатична вера слабост вере, безверје. То је негативна вера. Архимандрит Фотије из времена Александра I углавном је веровао у ђавола и антихриста. Божја моћ чинила му се ништавном у поређењу са моћи ђавољом. Инквизиција такође мало верује у снагу хришћанске истине као што и ГПУ мало верује у снагу комунистичке истине. Фактичка нетолерантност је увек дубоко неверовање у човека, у лик Божји у човеку, неверовање у снагу истине, тј. на крају крајева, неверовање у Бога. Лењин такође није веровао у човека у снагу истине као и Победоносцев, они припадају истој раси. Човек опседнут идејом о светској опасности и светској завери масона, Јевреја, језуита, бољшевика или окултног друштва убица, престаје да верује у Божју моћ, у моћ истине, и има поверење само у сопствена насиља, суровости и убиства. Такав човек је у суштини предмет психопатологије и психоанализе. Манијакална идеја, изазвана страхом, и јесте највећа опасност. Данас се фанатизам, патос општеобавезне ортодоксне истине, испољава у фашизму, комунизму, у екстремним облицима религијског догматизма и традиционализма. Фанатизам увек дели свет и човечанство на два дела, на два непријатељска табора. То је ратна подела. Фанатизам не допушта коегзистенцију различитих идеја и погледа на свет. Постоји само непријатељ. Непријатељске силе се унификују, замишљају као јединствени непријатељ. То савршено подсећа на то као кад би човек вршио поделу не на ја и мноштво других, већ на ја и не ја, при чему би не ја представљало једино биће. Ово страховито упрошћавање олакшава борбу. За комунисте данас постоји само један непријатељ на свету фашизам. Сваки противник комунизма самим тим је већ фашист. И обрнуто. За фашисте сваки противник фашизма је самим тим већ комунист. При том број фашиста и комуниста у свету прекомерно расте. Људи из мржње према комунизму стају на страну фашизма, из мржње према фашизму на страну комуниста. Уједињавање се врши с обзиром на однос према ђаволу који представља другу половину света. Нуди вам се бесмислени избор између фашизма и комунизма. Непојмљиво је зашто морам да бирам између две силе које подједнако негирају достојанство људске Личности и слободу духа, подједнако практикују лаж и насиље као начине борбе. Разуме се да треба стати на страну неке треће силе: тако у Француској чини покрет везан за "Esprit" и "La Fleche" који је подједнако непријатељски расположен према капитализму, фашизму и комунизму. Фанатична нетолернција увек ставља пред лажни избор и врши лажне поделе. Занимљиво је да патос фанатичне нетолеранције у наше време није резултат страсне вере и убеђења већ вештачке узрујаности, често и стилизације и представља плод колективне хипнозе и демагогије. Постоје, разуме се, поједини комунисти и фашисти који верују и убеђени су до фанатизма, нарочито међу руским комунистима и немачким нацистима, мање међу италијанским фашистима који су скептичнији и подложнији промишљенијој политици. Но код комунистичке и фашистичке масе нема никаквих чвршћих и промишљених веровања и убеђења. Ова се маса стилизује под фанатизам услед сугестије и опонашања а често и интереса. Савремени патос нетолеранције се веома разликује од средњовековног када је доиста постојала дубока вера. Просечни човек нашег времена нема идеја, он има инстинкте и афекте. Његова нетолеранција је изазвана условима рата и жудњом за редом. Он познаје само истину која је корисна за организацију. Двочлана подела света, изазвана захтевима рата, има своје неминовне последице. Наша епоха не

Upload: jelena-zivkovic

Post on 14-Nov-2015

9 views

Category:

Documents


4 download

DESCRIPTION

Berdjajev - beleske

TRANSCRIPT

, ,

, , . , . , , . 19. , . . . . , , . . . . , , . , , , , , , , , . , , . , . , , , , . , , , . . . . , . . . , , . . , . . . , , , , , . , . . I . . . , , , . , . , . , , , , , , , . . , , . , , , , . , . . . . , . , , . . . . . . . , . . . , . : "Esprit" "La Fleche" , . . , . , , , , . . . . , . . . , , . . , . . . , . , , . , . , , "" , , . , , , , . . , . , , , 19. . . , , , , 19. . , , , 19. . , . , . . . . . . , . , . , , . , , . . , . . , ; , , , , , , , "" . "" , . . , , , . , , . . , . , . , , . "" . . . . . . , , . , . . , . , , . . . . . . . , . , . , . . , , , . . . , . , , , . . . , , , . , . , . . . . , . , . . , , . , . . . . . . , . - , . . , . , . . , . . . , . . , , . . . , . , . , . . . . , , , , , , , , , . . , , , , . , , . . . , . . . , , . , . , . , . . , . . . . , . , , . . , , . , . , , , . . . - ( ). , . , . . , . . , , , , , , . , . , . ; . , . . . , , . , , , , , . . . , , . . , , , . . . , , . , . , , , , . . . , , , , . . . . . BERDJAJEV

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

, , . , . , . : , . , . , , , , , , , , . , . , , . . . . , , . , , , , . , . . , , . , . . , , . . , . ; . . , , , . . , . . , , . . . . . , , . , . . , . . , , . , , . , 1789. , 1783. , . , , , , , , , . , , , . . , . . . , . , , , , . . , , . , , - . . , , . ., . , , . . , , . , , . , , , . . , . , . , , . , , . , . , , . , - , . , . , . . , . , . , , . . , , . , . . . , . , , , . , , , . , , . , , , , , . , , , , . , . , , , , , , . . , . , , , .----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Nikolaj Berajev (Samospoznaja, Duh i realnost)

Samospoznaja

Nazivaju me filozofom slobode. Nekakav jerarh je za mene rekao da sam zatoenik slobode. I ja sam, odista, najvie od svega, zavoleo slobodu. Nastao sam od slobode; ona je moj roditelj. Sloboda za mene predstavlja prvobitno postojanje. Svojevrsnost mog filozofskog tipa se prevashodno sastoji u tome to sam u osnovu filozofije stavio slobodu, a ne postojanje. U tako radikalnoj formi, ini se, to nije uradio jo nijedan filozof. U slobodi je skrivena tajna sveta. Bog je zaeleo slobodu i odatle potie tragedija sveta. Sloboda se nalazi u poetku, a i na kraju sveta. U sutini, ja sam celog svog ivota pisao filozofiju slobode, trudei se da je usavrim i dopunim. U meni vlada osnovno ubeenje da Bog prisustvuje i dela samo kroz slobodu. (...) Nemogue je zamiljati da je sloboda statina, ona se mora zamiljati dinaminom. Postoji dijalektika slobode i sudbina slobode u svetu. Sloboda moe da pree u svoju suprotnost. U sholastikoj filozofiji problem slobode se uglavnom poistoveuje sa slobodnom voljom. (...) Za mene je sloboda uvek oznaavala neto sasvim drugo. Sloboda je moja nezavisnost i usmerenost moje linosti iznutra; sloboda predstavlja moju stvaralaku snagu, a ne izbor izmeu ispred mene postavljenih dobra i zla, ve moje sopstveno stvaranje dobra i zla. Sa slobodom je povezana i tema o oveku i stvaralatvu. (...)Objektivna realnost ne postoji, to je samo iluzija svesti jer postoji samo objektivacija realnosti, nastala kao proizvod odreene usmerenosti duha. Objektivirani svet nije pravi realni svet, zbog toga to je to samo stanje pravog realnog sveta koje moe da bude promenjeno. Objekt predstavlja delo subjekta. Samo je subjekt egzistencijalan i samo se u subjektu spoznaje realnost. To uopte nije subjektivni idealizam, kako to neki tvrde, oslanjajui se na ablonske klasifikacije. Po Diltajevoj klasifikaciji (naturalizam, objektivni idealizam i idealizam slobode) moja misao spada u tip idealizma slobode.(...) Moja filozofija je filozofija duha. Duh za mene predstavlja slobodu, stvaralaki in, linost, druenje ljubavi. Potvrujem primat slobode nad postojanjem. Postojanje je sekundarno, jer ono ve samo po sebi predstavlja determinaciju, neophodnost; ono je objekat. (...)Kada sam doao do svoje konane filozofije, za mene je poseban znaaj dobila ideja nestvorene slobode i objektivacije. Nestvorena sloboda objanjava ne samo nastanak zla, ve i nastanak stvaralake novine, onoga to ranije jo nije postojalo. Nestvorena sloboda predstavlja granini pojam, ili tanije- ne pojam, ve simbol, poto se o nestvorenoj slobodi, zbog njene potpune iracionalnosti, ne moe stvoriti racionalan pojam. Ideja Boga predstavlja najveu ljudsku ideju. Ideja oveka je najvea Boija ideja. ovek oekuje raanje Boga u njemu. Bog oekuje roenje oveka u njemu.

Duh i samospoznajaDuh nije mogue racionalno definisati, to je oajan pokuaj razuma. Takvom definicijom duh se usmruje, pretvara u objekt, dok je on subjekt. O duhu se ne moe nainiti pojam. Ali, mogue je uoiti znakove duha. Mogue je rei da se takvim znakovima oitiju sloboda, smisao, stvaralaka delatnost, celovitost, ljubav, vrednost, obeanje najviem boanskom svetu i sjedinjenje sa njim. Tim nizom znakova sjedinjuju se pneuma Svetog pisma i nus grke filozofije. Poto je duh slobodan, duhovno pre svega treba shvatiti kao neto to je nezavisno od prirode i drutvene determinacije. (...) Duh je sloboda, a sloboda see u predbivstvenu dubinu. (...) Duh je stvaralatvo, duh stvara novo bie. (...) No, duh ipak ne potie samo od Boga, ve i od poetne, predbivstvene slobode. (...) Duh je um, ali celovit um. Duh je jednako transcedentan i imanentan. Duh je istovremeno i iracionalan, izvanracionalan, nadracionalan. (...)

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Smisao povijesti zbirka je radova ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva o temeljnim problemima religijske filozofije povijesti.

"Smisao povijesti" je zbirka radova ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva o temeljnim problemima religijske filozofije povijesti. To djelo je objavljeno 1923. godine u Berlinu, godinu dana nakon to je Berdjajev prognan iz Rusije. Djelo je nastalo na temelju predavanja koja je Nikolaj Berdjajev odrao tijekom 1919. 1920. godine na moskovskoj Akademiji duhovne kulture. Trebalo je priekati osamdesetak godina da ono bude dostupno i na hrvatskom jeziku. Zahvaljujui nakladnikoj kui Verbum iz Splita i prevoditelju Zoranu Vukmanu knjiga "Smisao povijesti" Nikolaja Berdjajeva od 2005. godine dostupna je iroj itateljskoj publici u Republici Hrvatskoj.

U djelo "Smisao povijesti" Berdjajev je ugradio deset poglavlja u kojima je razmatrao bit povijesnog, znaenje predaje, sudbinu idovstva, kranstvo i povijest, renesansu, humanizam, kritizirao teoriju progresa te se bavio pitanjem kraja povijesti. Nikolaj Berdjajev je knjizi priloio raspravu "Volja za ivot i volja za kulturu" jer je, istie on, vrlo bitna za njegovu koncepciju filozofije povijesti. Kako bi spoznao smisao povijesti i njezina naela Nikolaj Berdjajev je izgradio vlastitu filozofiju povijesti koja obuhvaa gnoseologiju i metafiziku povijesti. Pitanje o smislu "povijesnog" provlai se i kroz cijelu knjigu "Smisao povijesti", ali i kroz neke druge Berdjajevljeve radove. Njemu je bitan stav i odnos ovjeka prema povijesti, ali i odnos filozofije povijesti prema ovjeku, koja se za razliku od nekih drugih znanosti bavi ovjekom, kako Berdjajev navodi "u cjelokupnosti djelovanja svih svjetskih snaga, to jest, u najveoj punini i najveoj konkretnosti."[1]

Prema Berdjajevu ljudska sudbina se spoznaje jedino u konkretnoj spoznaji filozofije povijesti. Pritom Berdjajev istie vanost pamenja i predaje kao duhovnih aktivnosti u povijesnom znanju. O spoznaji kao prisjeanju nauavao je i Platon, iju je misao Berdjajev primjenio na povijesnu spoznaju.

Kako bi spoznao "povijesno" Berdjajev prouava razliku izmeu grkog i idovskog svjetonazora. Istie da se veliki grki filozofi nisu mogli uzdignuti do spoznaje povijesnih zbivanja niti su poimali povijest, a vrijeme su promatrali cikliki. Dvadesetak stoljea kasnije cikliko promatranje na faze gospodarskog razvitka su primijenili predvodnici liberalne gospodarske misli Adam Smith i David Hume, a rezultirala je industrijsko-kapitalistikim sustavom, za koji

Berdjajev u poglavlju o kulturi svoje knjige tvrdi da nije bio moan samo u ekonomskom razvitku, nego i u unitenju duhovnosti i svetinja.

Za razliku od grkog, idovski svjetonazor, navodi Berdjajev nije promatrao vrijeme cikliki nego je bio usmjeren na budunost. Tako su idovi, istie Bardjajev, u svjetsku povijest unijeli ideju povijesnog koja je neraskidivo povezana s njihovim iekivanjem Mesije. Prema Berdjajevu ideja povijesnog ima religijsko porijeklo poglavito u profetizmu idovske svijesti i upuenosti na nadolazee.

Razmatrajui zato se ideja povijesnog rodila u idovstvu Berdjajev zapaa kransko preuzimanje nekih idovskih ideja. Za Berdjajeva je poelo povijesti sloboda pa kad nje ne bi bilo, zakljuuje on, ne bi bilo niti povijesti. Za njega je sloboda metafizika praosnova povijesti.

Uz analizu vremena, idovstva i kranstva, kulture i civilizacije Berdjajev je nastojao odgonetnuti u kojem smjeru ide svjetska povijest pa zakljuuje da je to smjer prema novom srednjovjekovlju.

"Smisao povijesti" Nikolaja Berdjajeva izniman je uradak tog velikog ruskog mislioca. To je djelo predstavlja vrhunsku metafiziku povijesti i analizu zapadne kulture, interesantno ne samo povjesniarima i filozofima ve svakome tko razmilja o glavnim temama svjetske povijesti.

1] Nikolaj Berdjajev: "Smisao povijesti", Verbum, Split 2005., str. 19.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

SAMOSPOZNAJA Nazivaju me filozofom slobode. Nekakav jerarh je za mene rekao da sam "zatoenik slobode". I ja sam, odista, najvie od svega, zavoleo slobodu. Nastao sam od slobode; ona je moj roditelj. Sloboda za mene predstavlja prvobitno postojanje. Svojevrsnost mog filozofskog tipa se prevashodno sastoji u tome to sam "u osnovu filozofije stavio slobodu, a ne postojanje". U tako radikalnoj formi, ini se, to nije uradio jo nijedan filozof. U slobodi je skrivena tajna sveta. Bog je zaeleo slobodu i odatle potie tragedija sveta. Sloboda se nalazi u poetku, a i na kraju sveta. U sutini, ja sam celog svog ivota pisao filozofiju slobode, trudei se da je usavrim i dopunim. U meni vlada osnovno ubeenje da Bog prisustvuje i dela samo kroz slobodu. (...)Nemogue je zamiljati da je sloboda statina, ona se mora zamiljati dinaminom. Postoji dijalektika slobode i sudbina slobode u svetu. Sloboda moe da pree u svoju suprotnost. U sholastikoj filozofiji problem slobode se uglavnom poistoveuje sa "slobodnom voljom". (...) Za mene je sloboda uvek oznaavala neto sasvim drugo. Sloboda je moja nezavisnost i usmerenost moje linosti iznutra; sloboda predstavlja moju stvaralaku snagu, a ne izbor izmeu ispred mene postavljenih dobra i zla, ve moje sopstveno stvaranje dobra i zla. Sa slobodom je povezana i tema o oveku i stvaralatvu. (...) Objektivna realnost ne postoji, to je samo iluzija svesti jer postoji samo objektivacija realnosti, nastala kao proizvod odreene usmerenosti duha. Objektivirani svet nije pravi realni svet, zbog toga to je to samo stanje pravog realnog sveta koje moe da bude promenjeno. Objekt predstavlja delo subjekta. Samo je subjekt egzistencijalan i samo se u subjektu spoznaje realnost. To uopte nije subjektivni idealizam, kako to neki tvrde, oslanjajui se na ablonske klasifikacije. Po Diltajevoj klasifikaciji (naturalizam, objektivni idealizam i idealizam slobode) moja misao spada u tip idealizma slobode.(...) Moja filozofija je filozofija duha. Duh za mene predstavlja slobodu, stvaralaki in, linost, druenje ljubavi. Potvrujem primat slobode nad postojanjem. Postojanje je sekundarno, jer ono ve samo po sebi predstavlja determinaciju, neophodnost; ono je objekat. (...) Kada sam doao do svoje konane filozofije, za mene je poseban znaaj dobila ideja nestvorene slobode i objektivacije. Nestvorena sloboda objanjava ne samo nastanak zla, ve i nastanak stvaralake novine, onoga to ranije jo nije postojalo. Nestvorena sloboda predstavlja granini pojam, ili tanije- ne pojam, ve simbol, poto se o nestvorenoj slobodi, zbog njene potpune iracionalnosti, ne moe stvoriti racionalan pojam. Ideja Boga predstavlja najveu ljudsku ideju. Ideja oveka je najvea Boija ideja. ovek oekuje raanje Boga u njemu. Bog oekuje roenje oveka u njemu.

DUH I REALNOST Duh nije mogue racionalno definisati, to je oajan pokuaj razuma. Takvom definicijom duh se usmruje, pretvara u objekt, dok je on subjekt. O duhu se ne moe nainiti pojam. Ali, mogue je uoiti znakove duha. Mogue je rei da se takvim znakovima oitiju sloboda, smisao, stvaralaka delatnost, celovitost, ljubav, vrednost, obeanje najviem boanskom svetu i sjedinjenje sa njim. Tim nizom znakova sjedinjuju se pneuma Svetog pisma i nus grke filozofije. Poto je duh slobodan, duhovno pre svega treba shvatiti kao neto to je nezavisno od prirode i drutvene determinacije. (...) Duh je sloboda, a sloboda see u predbivstvenu dubinu. (...) Duh je stvaralatvo, duh stvara novo bie. (...) No, duh ipak ne potie samo od Boga, ve i od poetne, predbivstvene slobode. (...) Duh je um, ali celovit um. Duh je jednako transcedentan i imanentan. Duh je istovremeno i iracionalan, izvanracionalan, nadracionalan. (...)