SVEUILITE U MOSTARUFILOZOFSKI FAKULTETSTUDIJI POVIJESTI

Robert Stoji

BERLINSKI KONGRES

Esej

Mentor: prof. dr. sc. Ivica arac

Mostar, 2014.

SADRAJ

Uvod 31. Istono pitanje . 4 2. Rusko-Osmanski rat 1877.-1878. .... 53. Mirovni ugovor u San Stefanu 6 4. Pripreme za kongres 75. Berlinski kongres (1878.) 8 6. Odluke Berlinskog kongresa ... 9 Zakljuak ... 11Literatura ... 12

UVOD

U ovome radu govorit e se o Berlinskom kongresu koji je trajao od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine. Bez pretjerivanja se moe rei da je njegova uloga u povijesti sudbonosna, kako za meunarodnu diplomaciju, tako i za narode Balkana. Tu su prvi i posljednji put u povijesti velike sile, svaka za sebe, bez blokovskih grupa, dogovorom ''krojile Balkan'', dok je duh ovoga dogaaja iv i dan danas. Osim toga to je oznaio kraj Velike istone krize (1875.-1878.), tijekom koje je voeno nekoliko ratova (ukljuujui i rusko-turski), taj dokument bio je i prva mirovna inicijativa na Balkanu. Treba podsjetiti da je Berlinskim ugovorom na Balkanu stvoren niz neovisnih nacionalnih drava i da je injenino upravo ovaj sporazum u itavoj povijesti svjetske diplomacije postao prvi dokument koji predvia meunarodno-pravno osiguravanje prava za nacionalne manjine. Naravno, jedan dokument, pa ak i ovako vaan, nije mogao rijeiti krajnje sloene meuetnike probleme na Balkanskom poluotoku. Rad je podijeljen u est dijelova. Prvi dio je saeti splet okolnosti zbog kojih dolazi do tzv. ''Istonog pitanja'', i rasprave oko raspodjele Osmanskih posjeda na Balkanu. Drugi dio govori o rusko-turskom ratu koji je samo jedan u nizu ratova koji su vodile ove dvije velike sile. Trei dio govori o mirovnom ugovoru u San Stefanu, koji je donekle trebao rijeiti pitanja daljnje situacije balkanskih zemalja. U etvrtom dijeli govori se o pripremama velikih sila za nadolazei kongres koji je se trebao odrati u Berlinu. U petom dijelu obrauje se kongres velikih sila u Berlinu, koji je trebao krojiti sudbinu Balkana. U posljednjem estom dijelu rada obrazlau se odluke donesene na kongresu odranom u Berlinu 1878. godine.

1. ISTONO PITANJE

Terminom ''istono pitanje'' u europskom diplomatskom rjeniku se oznaavao problem osmanske politike batine i Balkana uope. Drugim rijeima, to je bilo pitanje osvajanja, preuzimanja i podjele osmanskih posjeda u jugoistonoj Europi.[footnoteRef:1] Najire gledano to je problem odnosa islama i kranske Europe. U uem smislu to je pitanje koje se ticalo postanka i opstanka osmanske carevine kao muslimanske drave u Europi. U svemu tome prepliu se imperijalistike tenje velikih europskih sila sa evolucijom unutarnjih prilika u Osmanskom Carstvu. Europske sile nastoje u svojoj kolonijalnoj ekspanziji svaka za sebe uzeti to vei dio osmanskog nasljea. Na drugoj strani se istovremeno na Balkanu i u arapskim zemljama carstva, javljaju ustanci i oslobodilaki pokreti. [1: Skupina Autora, Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), XIV., Jutarnji list, Zagreb, 2008., str. 532.]

U to se upliu velike europske sile koje vlastite kolonijalistike i imperijalistike ciljeve manje ili vie vjeto prikrivaju navodnom brigom za poloaj podreenih naroda u carstvu. Slabljenjem i povlaenjem Osmanskog Carstva na prostoru srednje i jugoistone Europe otvarao se problem popunjavanja tog geopolitikog prostora. Kljunu ulogu u tome igrale su u poetku dvije kranske sile, Austrija i Mletaka Republika. U nizu nemirnih godina u Bosni i Hercegovini, najvei znaaj imao je seljaki ustanak koji je trajao od 1875-1878. godine, koji je poeo u Hercegovini, a zatim je zahvatio i dijelove istone Bosne, Sandaka, Makedonije i Bugarske.[footnoteRef:2] Ovi ustanci su pokrenuli sloena istona pitanja, izazvale rat Srbije i Crne Gore, a neto kasnije i Rusije, protiv Osmanlijskog Carstva. Glavni je pokreta ''istonog pitanja'' Rusija, jer eli gospodarstvo na Crnom moru i izlaz na Sredozemno more kroz tjesnace Bospor i Dardanele. [2: Enver Imamovi, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1998., str. 208.]

2. RUSKO-OSMANSKI RAT 1877.-1878.

Rusko-turski rat 1877.-1878.bio je jedan u nizuRuskoturskih ratova, izmeuCarske RusijeiOsmanskog carstva. Korijeni rusko-turskog rata1877.-1878.bili su u nacionalnom buenju meubalkanskimnarodima, kao i nastojanjuRusijeda izbije naCrno more, i da tako nadoknadi teritorijalne gubitke koje je pretrpjela tijekomKrimskog rata. Neposredni rezultat ovog rata bio je potpuna nezavisnost tadanjih kneevina;Rumunjske,SrbijeiCrne Gore, koje su i dotad imalade factosuverenitet, ali su nakon rata i formalno proglasile nezavisnost i potpuno odvajanje odOsmanskog Carstva(do tad im jesultanformalno bio suveren). Sporazum iz Reichstadta i Budimpetanske konvencije su Rusiji dali potrebno osiguranje da ue u rat protiv Osmanlija. Naime, strahovalo se da bi bez prethodnoga dogovora Austro-Ugarska mogla vojno intervenirati zbog zatite svojih interesa na europskome jugoistoku. Osmanskome Carstvu rat je objavljen 24. travnja 1877. godine, a Velika istona kriza ulazi u svoju zavrnu fazu.[footnoteRef:3] Europske sile su u ratnoj situaciji proglasile svoju neutralnost. Meutim, Velika Britanija, koja je Rusiji uputila ''apel'' u kojoj je upozorava da ne smije napasti ili zauzeti Carigrad, tjesnace Bospor i Dardanele, Sueski kanal ili Egipat, novcem i orujem je izdano pomagala Osmanlije. Rusi su strahovito napredovali, u ratu im se prikljuuje Rumunjska koja im omoguava prelazak preko svoga teritorija, takoer im se prikljuuje i Crna Gora, koja ovaj rat smatra nastavkom onoga iz 1876. godine.[footnoteRef:4] [3: Darko Dukovski, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. I 20. stoljea, sv. 1 Alinea, Zagreb, 2005., str. 189.] [4: D. Dukovski, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 189.]

Osmanska vojska utaborila se u Plevni, koja je dva puta izdrala izdane ruske napade, nakon ega su se Rusi odluili na opsjedanje grada. Nakon petomjesene opsade grada, Plevna pada 10. prosinca 1877. god., a saveznikoj vojsci se pridruuje i Srbija. Poetkom 1878. godine. ruske su postrojbe bile ve nadomak Istambula, i Rusija je mogla diktirati uvjete mirovnog ugovora koji su vie odgovarali njezinim zahtjevima, nego li Austrijskim.[footnoteRef:5] Nakon nesigurnog poetka, Rusija je u nastavku rata pregazila Osmansko Carstvo, te mu nametnula izuzetno nepovoljan mirovni ugovor (Sanstefanski mir) sklopljen 3. oujka 1878. u San Stefanu u predgrau Istanbula.[footnoteRef:6] [5: D. Dukovski, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 189.] [6: Skupina Autora, Kolonijalna carstva i imperijalizam (1871.-1914.), XV., Jutarnji list, Zagreb, 2008., str. 31.]

3. MIROVNI UGOVOR U SAN STEFANU

Mir u San Stefanu u blizini Carigrada sklopljen je 3. oujka 1878. godine. nakon kratkotrajnih pregovora sa Osmanlijama.[footnoteRef:7] Premda nikad nije sproveden, Sanstefanski sporazum imao je dalekosene posljedice za June Slavene i njihove odnose s Rusijom. Rusija je podrala maksimalne bugarske pretenzije, dodjeljujui Bugarskoj, izmeu ostalog, Prizren, Pritinu, Ohrid i Niki okrug. Neravnopravni tretman balkanskih naroda pogorao je njihovo suparnitvo i poeo ih udaljavati od Rusije. Sporazum je Srbiji dao nezavisnost, ali nisu ispunjeni njeni teritorijalni zahtjevi. Poto je dobila rat protiv Turske, Rusija je diktirala uvjete mirovnog ugovora. Po Sanstefanskom miru Rusija se obavezala Turskoj ustupiti sve njene preostale teritorije u Europi, osim jednog uskog pojasa u kojemu su smjeteni tjesnaci Bospor i Dardaneli, te sami Carigrad. Rusija je ovim ugovorom izborila veliku ratnu odtetu u iznosu od 1410 milijuna rubalja, no od ovoga bi naplatila samo 410 milijuna kako bi joj ostatak Porta nadoknadila teritorijem, odnosno preputanjem nekih podruja u Aziji (Kars, Batum, Bajazid i Ardahan). Srbija, Crna Gora i Rumunjska su trebale postati nezavisne drave te se predvialo i njihovo teritorijalno uveanje. Ipak, na Balkanu je najvei dobitnik bio netko drugi. Najpoznatija mirovna odredba odnosi se na stvaranje Velike Bugarske autonomna kneevina u kojoj bi vlast vrio carski ruski komesar, trebala se prostirati od Dunava do Egejskog mora (bez Soluna) i od crnomorske obale do albanskih planina, ukljuujui Skopje i dolinu Vardara. Njezin bi teritorij progutao cijelu Makedoniju. Time bi Bugarska kao glavni ruski eksponent na Balkanu omoguila izlazak Rusije na Sredozemno more.[footnoteRef:8] [7: Skupina Autora, Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), XIV., str. 533.] [8: D. Dukovski, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 192.]

etrnaesti lanak Sanstefanskog ugovora odnosio je se na Bosnu i Hercegovinu, za koju je predvieno da postane autonomna osmanska provincija.[footnoteRef:9] Odluke Sanstefanskog mira su ponitene na Berlinskom kongresu. Odluke ovoga sporazuma bile su: Srbija, Rumunjska i Crna Gora dobivaju nezavisnost. Rusija dobiva dio Besarabije koji je bio u Rumunjskom posjedu. Rumunjska dobiva sjevernu Bodrudu (inae dio Osmanskog Carstva). Stvara se ''Velika Bugarska'', koja je samo formalno osmanski vazal, i koju ustvari kontrolira Rusija (ova drava bi se prostirala od Dunava na sjeveru do Egejskog mora na jugu i od Ohrida i Srbije na zapadu do Crnog mora na istoku). [9: Mihovil Mandi, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska, Zagreb, 1910., str. 18.]

Velike sile su imale na umu odredbe parikog mira prvenstveno zbog svojih interesa.[footnoteRef:10] Zajednikom akcijom trebalo je sprijeiti rusku kontrolu Balkana, i time stvoriti uvjete za vlastite teritorijalne pretenzije prema jugu (Austro-Ugarska), i siguran prolaz preko Turske dalje na istok (Velika Britanija). Ujedinjenoj i sve jaoj Njemakoj odgovarao je ''status quo'', kao i Italiji i Francuskoj. Ratom oslabljena, i unutarnjim problemima zabrinuta Rusija, morala je popustiti. Radi formalnog razrjeenja situacije, kongres velikih europskih sila bio je zasigurno izvjestan. [10: Josef Matuz, Osmansko Carstvo, kolska knjiga, Zagreb, 1992., str. 234.]

4. PRIPREME ZA KONGRESUspjeh budueg formalnog dogovora ovisio je od njegove pripremljenosti, pa je proljee 1878. godine bilo u znaku bilateralnih sporazuma velikih sila, koji e biti osnova za odluke kongresa. Pod pritiskom Velike Britanije, Rusija se odrekla projekta ''Velike Bugarske'', i suglasila se o njenoj podjeli i granicama, bez izlaska na Sredozemno more. Turska je ustupila Velikoj Britaniji otok Cipar u zamjenu za podrku na kongresu, dok su se Velika Britanija i Austro-Ugarska dogovorile o uzajamnoj podrci: otoani e podravati Dvojnu Monarhiju da dobije suglasnost ostalih velikih sila da moe okupirati Bosnu i Hercegovinu, dok e zauzvrat dobiti podrku oko podjele Bugarske.[footnoteRef:11] [11: D. Dukovski, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 189.]

Dogovor su sklopile i Austro-Ugarska i Rusija: Rusija se nee protiviti da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu i da sa Srbijom sklopi sporazum o gradnji eljeznice preko Kneevine, dok e Austro-Ugarska podrati Rusiju u tome da ostanu ostale odredbe Sanstefanskog mira, uz obeanje da e, u sluaju obnove rata, zadrati neutralnost.[footnoteRef:12] S vremenom uslijedilo je i prikljuenje Srbije kombinatorici velikih sila, 7. lipnja 1878. godine u Beu. Prijedlog slubenog Bea je bio sljedei: Srbija je trebala u naredne tri godine izgraditi eljezniku prugu od Beograda do Nia (raunajui i dva kraka: prvi prema Sofiji, a drugi prema Solunu), i da u cilju slobodne plovidbe Dunavom, srpska vlada dozvoli Austro-Ugarskoj ienje Dunava u koritu erdapa. Zauzvrat bi Austro-Ugarska dala Srbiji podrku u priznavanju njene nezavisnosti i teritorijalnom uveanju na jugu i jugoistoku, kao i vezu sa svojom eljeznicom, poslije zavretka pruge kroz Srbiju. Pored toga, stav Austro-Ugarske je bio ne dozvoliti Srbiji bilo kakvo proirenje na zapad, ali ni prema Novopazarskom sandaku i Mitrovici, da ne bi dvije srpske drave (Srbija i Crna Gora) imale zajedniku granicu. Poslije svih preliminarnih dogovora, njemaka vlada je kao domain kongresa, 3. lipnja uputila poziv europskim silama da preuzmu uee u njegovu radu, koji se sastaje zbog diskusije ''cjelokupnog sadraja ugovora u San Stefanu''. Kongres u Berlinu dakle, treba poeti 13. lipnja 1878. godine. [12: D. Dukovski, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 192.]

5. BERLINSKI KONGRES (1878.)

im su bili poznati uvjeti San Stefanskog mirovnog sporazuma koji su okonali rat od 1877. do 1878. Izmeu Rusije i Osmanskog Carstva, Austro-Ugarska je mobilizirala trupe u Dalmaciji, a Velika Britanija poslala je svoje ratne brodove u Sredozemno i Mramorno more.[footnoteRef:13] Berlinski kongres je trajao od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine. Velike sile su se sastale da preinae odredbe mirovnog ugovora sklopljenog u San Stefanu i predloe nove zemljovide. Jo je vanija bila elja da se kompenzira novi utjecaj Rusije na Balkanu i sprijei njezin prodor u Sredozemlje. Njemaka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snane Rusije, to je moglo ugroziti poloaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Francuska s nelagodom su gledale prema irenju ruskog utjecaja na jug, gdje su ove dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Velika Britanija u Palestini. Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajedniki zatraile odravanje ovoga kongresa.[footnoteRef:14] U poziciji arbitra bio je domain, Nijemac Otto von Bismarck. [13: Skupina Autora, Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa (1914.-1936.), XVI., Jutarnji list, Zagreb, 2008., str. 26.] [14: D. Dukovski, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 189.]

Prisiljena meunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti, a i San-Stefanski mirovni ugovor je poniten, dok su pregovori o teritorijalnom ureenju Balkana krenuli iznova. Kako Njemaka praktino nije morala tititi vlastite interese na Balkanu, pri tim je pregovorima Bismarck mogao nastupiti kao "relativno neutralan" (poznata je uostalom Bismarkova izjava da Balkan "nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog panzir-grenadira"). U pregovorima su sudjelovali samo pregovarai velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokuavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali iskljuivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno ticala.[footnoteRef:15] [15: J. Matuz, Osmansko Carstvo, str. 267.]

Ishod pregovora je bio Berlinski ugovor potpisan 13. srpnja 1878. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poniteno 18 od 29 toaka San-Stefanskog sporazuma. Na kongresu su bila nazona poslanstva Njemake, Rusije, Austro-Ugarske, Velike Britanije, Osmanskog Carstva, Francuske, Italije.

6. ODLUKE BERLINSKOG KONGRESA

Velika Bugarska je podijeljena na 3 dijela: a) samostalna Bugarska prostirat e se od Dunava do gorja Balkan, ostaje pod Osmanlijskom vlau, te e plaati sultanu godinji danak, knez e biti biran iz jedne od velikih europskih vladarskih kua, potvrdit e ga sile, a sankcionirati sultani, novu vladu nadgledat e povjerenici Rusije, porte i drugih potpisnika, ali oni ne smiju ostati due od 9 mjeseci. b) istona Rumelija juno od gorja Balkan, i pod sultanovom vlau, iako je stanovnitvo muslimansko vladar e biti kranin, imenovat e ga porta, a potvrditi europske sile na 5 godina. c)Makedonija od Nia do grke granice vraen pod Osmanlijsku upravu, ali je obeana reforma.[footnoteRef:16] 2. Ruska vojska e u Bugarskoj i istonoj Rumeliji brojati 55 000 vojnika, ali ne moe ostati due od devet mjeseci. 3. Kreta ostaje pod Osmanlijskom vlau s time da se u potpunosti provede reforma iz 1868. godine. 4. Cipar se dodjeljuje Velikoj Britaniji. 5. Crnoj Gori se priznaje nezavisnost, ali knez mora jednako postupati s podanicima svih vjera, teritorijalno se proirila na Niki, Podgoricu i Bar, zauzvrat mora prihvatiti dio Osmanlijskog javnog duga. 6. Srbiji se priznaje nezavisnost, a njezin teritorij se prostire na jug od Nia pa na istoku do Pirota, teritorijalno je dobila etiri okruga: niki, pirotski, topliki i vranski, takoer mora prihvatiti dio Osmanlijskog javnog duga. 7. Rumunjska je nezavisna drava, ali e Rusiji prepustiti dio Besarabije, a za naknadu e dobiti otoke na uu Dunava i Dubicu, mora sruiti sve utvrde na Dunavu, te dopustiti slobodnu plovidbu osim stranim ratnim brodovima. 8. Bosna i Hercegovina iako i dalje pod Osmanlijskom vlau, zauzet e je austrijska vojska i njome e neposredno upravljati austrijski civilni aparat na neizvjesno vrijeme, prema propisima koji e biti utvreni tijekom predstojeih nagodbi izmeu dviju sila. 9. Rusija dobiva na istoku Ardakan i Batum. [16: D. Dukovski, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 192.]

10. Osmanlijska vlada treba platiti ratnu odtetu Rusiji u iznosu od 802 i pol milijuna franaka, a plaat e se godinje po 35 milijuna dvadeset narednih godina.

Dolina Elekrt i Dogu, Bajezit su vraeni Osmanlijskom Carstvu. Porta mora provesti reforme u podrujima to ih nastanjuju Armenci, i potvrditi e punu graansku i vjersku slobodu u itavome Carstvu. 11. Odredbe o Crnom moru i tjesnacima vrijede iz 1856. godine.[footnoteRef:17] Ovakvim odlukama Osmanlijsko Carstvo je izgubilo 3/5 svoga teritorija, i oko 1/5 svoga puanstva. Procjenjuje se da je to oko 5 500 000 ljudi od kojih polovica muslimana. Carstvo je izgubilo znatne prihode, ali je djelomino nadoknaeno dankom to su ga imali platiti preostali vazali, i sporazumom kojim novonastale drave preuzimaju dio na sebe. Drave koje su preuzele dio Osmanlijskog dravnog duga nikada to nisu isplaivale, jer nikada nije postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos. [17: Milan Prelog, Povijest Bosne u doba Osmanlijske vlade, (1739.-1878.), II., Naklada J. Studnike i druga, Sarajevo, 1910., str. 136.]

ZAKLJUAK

Govorei o Berlinskom kongresu kao prvoj balkanskoj mirovnoj inicijativi, valja prije svega istaknuti ogroman posao koji je napravljen u pripremnoj fazi konferencije, a u kojem su sudjelovale gotovo sve lanice kongresa, tj. cijeli koncert velikih sila, to ponekad i u nae vrijeme toliko nedostaje svjetskoj zajednici. Berlinski ugovor primjer je svojevrsne nasilne balkanizacije koja se provodi odozgo, kad se od jedne Bugarske rade dvije, i njihove granice se umjetno suavaju, i kada je srpski etnos zapravo podijeljen na tri dijela. Velike sile u ulozi mirotvoraca su na Balkanu napravile mozaik od nezavisnih, autonomnih, okupiranih i drugih drava, teritorija i oblasti, i u najboljim tradicijama geopolitike kombinatorike pobrinule se da sauvaju neprikosnovenost svetinje nad svetinjama, tj. balkanskih prometnica. Dunav kao glavna balkanska vodena arterija proglaen je za neutralni teritorij po kojem slobodno mogu ploviti brodovi od erdapske klisure do ua. Prolazak vojnih brodova kroz Crnomorsko more i dalje je bio zabranjen, pa je ak i luka Batumi, koja je tom prilikom predana Rusiji, dobila status porto franco (slobodne trgovake luke) a njome su trebali ploviti iskljuivo trgovaki brodovi. Berlinski ugovor regulirao je itav niz vanih regionalnih pitanja, ali je istovremeno na nemirnoj balkanskoj zemlji ostavio dosta starih neraspetljanih suprotnosti, a nove je zapetljao u kosovski, makedonski i bosanski vor. I naposljetku, jo jedan (i vjerojatno najvaniji) rezultat Berlinskog kongresa i svega to ga je pratilo bila je izmjena globalne konstelacije snaga u Europi. Kongres iz 1878. posljednji je meunarodni forum na kojem djelovanje velikih sila nije bilo optereeno blokovskom pripadnou.

LITERATURA

Darko Dukovski, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. I 20. stoljea, sv. 1., Alinea, Zagreb, 2005.Enver Imamovi, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1998.Josef Matuz, Osmansko Carstvo, kolska knjiga, Zagreb, 1992.Mihovil Mandi, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska, Zagreb, 1910.Milan Prelog, Povijest Bosne u doba Osmanlijske vlade, (1739.-1878.), II., Naklada J. Studnike i druga, Sarajevo, 1910.Skupina Autora, Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), XIV., Jutarnji list, Zagreb, 2008.Skupina Autora, Kolonijalna carstva i imperijalizam (1871.-1914.), XV., Jutarnji list, Zagreb, 2008.Skupina Autora, Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa (1914.-1936.), XVI., Jutarnji list, Zagreb, 2008.5