2  

SREBRENICA – BOL, TUGA I PAMĆENJE Piše: Tesnim Ahmed

Sretnica sam što nisam doživjela ono o čemu mnogi pričaju. Taj rat, to nešto što izaziva gađenje u meni jer zbog te riječi od tri slova i onog što ona donosi godinama strepimo i stojimo preplašeno na jednom jestu, bojeći se svakog koraka i svake izgovorene riječi da ne bi bila pogrešna, a samim tim i posljednja. Imam nekad osjećaj da ne šutimo uvijek, ali u tijestu glasova šutnja opet zacaruje našom Bosnom. Ljudi se boje, možda i ne toliko za sebe koliko za one najmilije koji su im ostali. Mislim, šta bi bilo ako ne uspijemo? Šta ako zauvijek budemo zatočeni u našim mislima bez mogućnosti da ih ispoljimo, bez mogućnosti da spasimo našu budućnost i budućnost naših potomaka. Te me misli ispunjavaju i truju mi dušu, kao sto žuč truje jetru bolesnicima, cijela mi je glava u ranama, tako da me i najmanji pokret misli primorava da zajaučem od bola. Mi se ne smijemo predati! Ne smijemo prepustati našu historiju na milost i nemilost drugima! Zašto dopustiti ubojicama da se slobodno šeću ulicama? Zašto im dati da osjete slast života kada su 90-tih zvjerski uništavali snove bosanske djece. Za mene nije važno kojoj naciji pripadaju, svako ko je ubio nevino biće je ubojica i ne zaslužuje se buditi rano s osmjehom na licu dok hiljade porodica svakodnevno oplakuje njegove žrtve, a njihovo nešto što im je davalo smisao životu. Ubijali su djecu i njihove duše koje su postojale samo da vole. Da vole mir, igru i sreću.

Pokušat ću da vam ispričam priču koju sam i sama čula davno kao dijete. Ne razlikuje se mnogo od ostalih ratnih priča, ali mene je zauvijek zatočila svojim prljavim rukama. Pričao ju je tridesetogodišnjak u blizini Srebrenice. Vjerovatno ću propustiti mnogo toga jer moje dječije uši nisu mogle podnjeti tu priču niti ju je moj um potpuno mogao zapamtiti. Dugo je bila sakrivena u podsvjesti jer je bilo previše strašno podsjećati je se:

Taj dan je po drugi put išao tražiti u šumi iznad kuće suho granje za potpalu. Magla je bila gusta, a zrak svjež. Dok je hodao grančice su pucketale pod njegovim nogama, a zlatno lišće se rasipalo na sve strane. Ponekad bi se sageo da opipa koje drvo, ali ništa. Sjetio se majke koja mu je često govorila da je mudrije šutjeti, ali ako baš nešto rekneš da ta riječ bude teška kao svaka istina. Nasmijao se. Podigao je svoje lice prema nebu, dok mu se duža sjajna kosa rasula po ramenima, krupne oči su bile uprte u neku gore beskonačnost. Skoro je mogao vidjeti polja zasijana žitom, planinske lance, bijele potoke koji brzaju kod uvijek opranih stijena da bi se izgubili u jezeru oko kojih se nalazila mahovina i granitne stijene koje su bile nalik na tamnocrvene rubine. Činilo se da čuje kako južni vjetar zavija oko litica. Zamislio je i sebe kako stoji na stijeni, ne boji se ničega, slobodan je kao ptica. Kad će se to desiti? Uskoro, mora biti uskoro! Odjednom je začuo krik, bio je čvrst i postojan baš kao ona stjena na kojoj je maloprije stajao. Počeo je trčati. Pored njega su sa obje strane promicale mrlje mraka obrubljene sitnim đerdanima nejasnoga svjetla. Kiša mu je, blaga i hladna, padala na lice. Mjesec je već poput lopte od mliječnog stakla virio kroz drveće. Rukama je izmicao grmlje i visoko žbunje, nije mario za krv koja mu se slijevala niz ruke, on nije bio važan. Osjećao je svoj zadah dok su mu se naočale neprestano maglile. Šta se dešava? Što se više približavao kući noge su mu više klecale, a tijelo mu se treslo. Šta da uradi kada dođe, šta ako još budu tamo? Užas koji je osjetio izazvao je potpunu blokadu njegovog sistema za varenje. To je jedan od tjelesnih odbranbenih mehanizama. Varenje se zaustavlja kako bi krv jurnula u udove umjesto u stomak i tako pripremila čovjeka za borbu ili za bjekstvo. Kad je stajao tačno iznad kuće odmah je primjetio da šupica gori. Niko se nije čuo. Da li bi mu bilo draže da čuje viku i dreku ili da osjeti ovu tišinu? Ni on nije tada znao. Vidio je čovjeka, visokog, crnog. Zadnji je odlazio. Nikada nije zaboravio njegove oči. Bile su prozori kroz koje nije vidio dušu. Bile su prazni prozori koji se otvaraju u tamu, zlokobne kao u morskog psa. Polako, skoro na prstima je ušao u kuću. Nije bilo nikoga. Gdje su oni? A onda je ušao u kupatilo. Krvi je bilo svuda, čak i na plafonu su se sjajile crvene kapljice i polako padale na pod. Pogledao je u kadu. Tog trenutka kao da mu je netko ledenom rukom stezao srce. Jezik mu je bio debel i trom. Nije bilo te riječi i misli koja bi mu ublažila bol pa je samo sjeo i bespomoćno ih gledao neko vrijeme. Mezar je bio dobro mjesto za suze. A suze su kao i svaka druga voda, kada krene, ne zastavlja se. Gledao je naga tijela svoje tetke i njenog trogodišnjeg sina, zaklane glave. Tamna, gusta i još topla krv im se cjedila niz zagrijano od borbe tijelo i slivala u kanalizaciju. Prekrio ih je dekom i zakopao. Da li bi bilo drukčije da je on bio tu? Da li bi otišli? Da, on je tada bio dječak od desetak godina, ali je uvjek ostala pomisao da je mogao to promjeniti. Od tada, preživljavanje je bila njegova jedina nada, a uspjeh jedina osveta. Nikad više nije bio isti.

3  

Njegovi strahovi su toliko narasli da više nije vjerovao svojim odlukama, svojoj inteligenciji, svom razumu. Nije bio siguran ni u šta.

I tako, snovi, zvijezde i sve ono nedokučivo može da nam isklizi iz ruku zbog jednog krika, zbog par osoba koje žele uništiti tuđe živote. Mi trebamo tražiti heroje i davati im počast, ali treba paziti, jer se možda iza slatkih riječi i finog lica krije zvijer koja čeka kao tempirana bomba trenutak kada će iskaliti svoj bijes na drugima. Ratni zločinci i svi oni koji su ubili nekog nedužnog zaslužuju gledati dovijeka tamu i to najviše u znak sjećanja na njihove žrtve. Žrtve kao što su bili u priči dječak i njegova majka, kao hiljade drugih žrtava, kao žrtve koje su tu sa nama, ali ih prati prošlost i još se bude obliveni hladnim znojem svaku noć bojeći se za svoj život i život najmilijih. Pravda mora biti izvršena, ona se mora pojaviti kao svjetlo na kraju tunela, jer u nekim očima se svjetlost zauvijek gasi ali u nekim tek počinju da plamte snovi. Pravda mora biti zagarantovana. Niko ne može opisati bol koju sam osjetila kada su našli dvije grobnice pored dedine vikendice u okolini Zvornika. Ukupno 104 tijela je tu nadjeno. Nisam bila spremna za to saznanje. Nisam bila spremna, a nisam ni sada kada je sve izvađeno. Nisu ostavili nikakav znak, nikakvu ploču koja svjedoči da je tu ubijeno toliko muslimana poslije iskopavanja. Zašto? Zar 20 godina kasnije ti ljudi koji su svirepo ubijeni ne zaslužuju bar trun poštovanja, zar da njihove komšije moraju da skupljaju marku po marku da bi stavili kao opomenu daljim generacijama nešto što će ih podsjetiti na mučenja i ubijanja. Na strašnu historiju gdje su ubijeni ljudi od strane drugih ljudi. Gdje je država, gdje su ljudi koji nam obećavaju mir? Godinama sam hodala i prolazila tu ne znajući da gazim nečijeg sina, muža, oca i poslije mene će se gaziti zemlja gdje su bili zakopani i par predmeta koje je ostalo jer nema ničega što bi označilo to mjesto. Samo se nadam da će doći vrijeme kada će bijes, bol i tuga nestati za nas koji tu strahotu nismo doživjeli, a za one koji su je preživjeli da će se smanjiti jer samo oni znaju kako im je.

„SREBRENICA-BOL, TUGA I PAMĆENJE“ Piše: Inda Mulaahmetović

Ostaviše trag I neću da priznam da umrli su Svi oni za slobodu što su pali Samo oči sklopili su I tiho, na mehkoj travi zaspali. Suza na licu i dani prepuni boli Teško je živjeti dalje Kad se izgubi neko Ko se beskrajno voli. Velika bol tišti nam duše Tuga u srcu oluje budi Pamćenja naša ne mogu da sruše Tamne li su srebreničke sudbine... U ime njih Što krvlju svojom historiju napisaše Ne dozvolimo da se ikada zaborave ubijanja i majčine suze. Dok živimo mi živjet će i oni-heroji, borci, junaci. Ali ipak, najteže je majci, jer se nadala nije da će joj otkinuti dio tijela, dio duše, raniti joj srce, pa i danas umjesto krvi, njenim venama tuga teče. Budi hrabra majko, jer sjećanje ti nikada uzeti neće. Ni tebi, ni djeci koja će svoje očeve sačuvati od zaborava. Zato, NE RECITE NIKAD ONI SU MRTVI, NISU SA NAMA! ONI SU TU, U NAŠIM SRCIMA.

4  

CVJETAJU SA LJILJANOM, LJILJANOM OD ZLATA, ŽIVJET ĆE IZ INATA. JER ONI KROZ SJEĆANJA NAŠA PRENOSE NEZABORAVNU PROŠLOST, GORKU I TIHU, PODIGNIMO RUKE I PROUČIMO IM FATIHU!

SREBRENICA BOL TUGA I PAMĆENJE Piše: Melika Jelovac

Srebrenica, ime grada Srebren bio, nije sada Sa svih strana ljudi dolazili Da bi svoju sreću ostvarili

To je bilo vjekovima Srebrenica otvorena svima Svim ljudima, sa svih strana i krajeva Raznih vjera, boje kože, zanimanja

Podiže se zvijer u liku insana Da očisti Srebrenicu od nas muslimana Vrelog ljeta, jula mjeseca Ubijani su ljudi, starci, žene, djeca

Oni s brda, i iz šuma Krvavih očiju, pomračenog uma Oruđima i oružjem parali su grad Sijali smrt, bol, i jad

Čuvari zaštićene UN zone Te Evropske elite, persone Pokazaše svoje pravo lice U vrijeme stradanja Srebrenice

Genocid, riječ što sledi svakog insana Stvarnost bijaše tih julskih dana U gradu što se Srebrenicom zove Bijaše žrtva, i oni što je love

Riječi nema, genocid ih pokrio Osam hiljada i... toga jula je pobio Onaj što „narod je nebeski“ Što hoće Turcima da se osveti

Brisača nema da bol izbriše Što je zločinac nanese

Vage nema da tugu izmjeri Što je genocid ostavi

Devedeset i pete, mjeseca jula Desila se stvar za koju nije čula Cijela historija do dana tog Desio se genocid naroda mog

Sve kad bih htjela zaboraviti to Ne mogu, nit može iko, ko je čuo Ili je vidio slike iz dana tih Stradanje starih, nejakih, bolesnih

„Zapamti kćeri“, rekli su meni roditelji, „Zaboraviti ne smiješ, što su neprijatelji Učinili narodu Srebrenice Ubijali,... silovali,... i djevojčice

Ako ikad genocid zaboravimo Ako iz tog pouku ne uzmemo Sreće za nas neće biti Zločin će se ponoviti“

Ja to pamtim, a kažem i svima Zapamtite, nama Bošnjacima Bol je nanesena Strašna stvar je učinjena

Svetiti se mi nećemo Ali pamtiti hoćemo Halaliti ne možemo Za sve žrtve pravdu mi tražimo

Srebrenica, bol je za nas Srebrenica, tuga, juče, danas Srebrenica, Potočari, zaboravu brane I svjedoče, ko je žrtva, ko je s druge strane

5  

SREBRENICA – BOL, TUGA I PAMĆENJE Piše: Ćosić Armin

Ja sam Ćosić (Džafe) Armin. Rođen sam 1997.godine. Ne znam kada ću umrijeti. Smrt ipak nagovijesti svoj početak. Ovo je prvi put da pišem i progovaram o Srebrenici. Sigurno ne i posljednji.

Često mi kažu da kao mladić još nisam sazreo da bih znao o ratu i Srebrenici. To me jako boli. Možda ne znam mnogo, ali ipak znam. Mislim da je upravo taj nemili prošli događaj izuzetno važan za mlade kako bi izgradili svoj lični stav i postali zreli. No, ja znam. Tačnije, potvrđujem tuđe riječi jer vjerujem da su istinite. Srebrenica je u svoje toplo krilo zemlje uzela i dio moje porodice. To me boli jače.

U Srebrenici su ukopani moj dedo s majčine strane, porijeklom iz Vlasenice, i dvojica amidža porijeklom iz Cerske. Poginuo je i moj daidža Nijaz. Majka mi je htjela podariti njegovo ime. Poginuli su hrabri ljudi koje i ne poznajem. To me najviše boli!

Poginuli su prije moga rođenja! Ali postoje svjedoci koji istinom vraćaju vrijeme i mjesto. Jedan od svjedoka je i moja majka. Ona mi je sve ispričala. I boli me gorka sudbina, i kisela prošlost, i ljute suze majčine ispunjene milošću. Boli me majčin bol! Molio sam je da ona piše o ovome, ali nije htjela upravo zbog boli. Izdržala bi ona bol pričajući, ali ne bi mogla ništa reći. I to je boli, a bol je neopisiva.

Neopisiva je bol koju osjećam gledajući mržnju i razdor među narodima. Razdor među onima koji i dalje žive s tragovima rata na srcu ili koži. Njihova je bol rata, moja je bol zbog rata.

Posjećujem Srebrenicu – grad historijske tuge. Tuge koja se miješa sa olovnim zrakom, crvenom zemljom i glasnom tišinom. Srebrenička tišina je glasnija od svake buke. I ta tišina pokreće slike u arhivi. To je trenutak kada slika postaje film; film u kojem ljudi bježe od krvoločnog zlobnika i strašne sudbine, spašavajući samo što se spasiti može – živu glavu.

Glava je puno, mišljenja malo. Prazne tikve po vodi plutaju.

Čudnovato je kako se ljudi brzo sjete 11-tog jula. Dvanaestog već zaborave. I to me boli. Zar je dovoljan samo jedan dan sjećanja?! Zar je dovoljna samo tvoja jedna posveta?! Žalim osobe koje zaboravljaju Srebrenicu; ne zato što bi osobe trebale govoriti kako će Bog vratiti. Ne! Bog je Milostiv; On ne zna za osvetu. Žalim osobe koje zaboravljaju Srebrenicu zato što time zaboravljaju na tri stvari: na humanost, na pozornost i na znanje; humanost da bi bili ono što jesu – ljudi, a ne krvoločne zvijeri žedne ljudske krvi. Bog život daje, On ga i uzima!

Pozornost da bi pažljivo promatrali događaje i dešavanja kako bi na vrijeme uočili ako se javi nešto slično prošlosti; i znanje da bi ga koristili na vrijeme i humanošću spriječili razvoj nečega sličnog prošlosti.

Da se nikada ne ponovi. Amin.

Ja sam Ćosić (Džafe) Armin i smatram da malo je minuta šutnje, malo je jedan dan sjećanja, malo je suza, malo je ljudi s molitvom na usnama. Malo, za mnogo, mnogo, mnogo nezaboravljenih duša.

SREBRENICA BOL, TUGA I PAMĆENJE

Piše: Samira Sultanić

Babo, vratit ću se ja

11. juli 1995. dan kada smo napustili svoje domove i krenuli, ni sami ne znamo gdje. Bježali smo. Privio si me uz svoja prsa, i tiho govorio da će sve biti dobro, da ćemo naći svoji novi dom. Prelazili smo preko šuma gdje nikad nismo bili. Majke, djeca, svi smo plakali. Ja sam bila u tvom naručju, privjena uz tebe, dok je majka vodila brata za ruku. Bila je tišina među nama.

„Mama gdje mi ovo svi idemo?“ – upitao je moj brat.

6  

Opet je bila tišina. Niko nije ništa odgovarao. Dok na jednom, smo svi zastali, i vidjeli neke ljude, nama nepoznate. Razdvojili su nas, ti si tad babo otišao na drugu stranu. Zagrlio si nas posljednju put, jače nego ikad. Majka je plakal. Znala je šta je. Brisao si joj suze, ali ne, ona nije prestajala. Tiho si izustio neke riječi meni nepznate i polahko krenuo. Majke te zvala, pamtim tvoj okret i blagi osmijeh, pamtim njen korak prema tebi, njen zagrljaj. Plakala je dok su je odvajali od tebe. To je bio posljedi dan kad sam te vidjela. Babo. Babo zašto si otišao? Majka nije progovarala, nakon toga. Znala je tu bolnu istinu, ali je šutila. Stanovali smo svi zajedno, u nekom podrumu. Bilo je teško s početka spavati van svoje kuće i biti bez tebe.

Svaki 11 juli je za nas bol, tuga i patnja. Ali babo ja ću da se vratim na ono mjesto gdje si me posljednji put zagrlio. Babo, možda se tu ponovo sretnemo, i ponovo osjetim toplinu tvog zagrljaja, toplinu tvojih očiju.

Babo išli smo u Srebrenicu, naše kuće nema. Sve je izgorilo. Naše slike, knjige, haljine sve se pretvorilo u pepeo. Bolno je vidjeti da nemamo svoj dom, i da babo nemamo tebe. Ko će nama da napravi novu kuću? Ko će da kupuje one knjige? Babo mi smo bez tebe sirotinja. Nikog nema da nas štiti, prijetili su nam. A majka, samo bi šutila i gutala. Gutala je svaki dan tešku gorčinu. Nakupi bi se toga, pa bi noću krišom plakala. Znaš i sam da majka nikad nije voljela ići iz Srebrenice, ali sada ne želi da se vrati. Dosta se promjenula. Jedva smo je nagovorili da krene, da idemo. Ali kad smo došli, vidjela sam da tu nemamo ništa. Ona je sve to znala. Ali nije mogla nam reći. Pa i da je govorila ne znam da li bih joj vjerovala. U trenutku smo svi izgubili kuće, sve je u pepelu. Nemam nikog u našoj mahali. Brat je cijelo vrijeme plakao. Majka ga privi uz prsa svoja, kao ti babo što si mene uvijek privijao. Počela sam plakati, i zagrlila ih. Ostali smo bez išta. Misao koja ne napušta moju glavu.

Ali sad ni mi ne želimo da idemo gore. Niko nam nemože platiti za svu tu bol koji su mo preživili, ni za sve ono što smo igubili. Izgubljeno se ne može vratiti. Bol se ne može naplatiti.

Sjećam se da bi ti i mama uvijek nešto pričali. Ali kad bi ja došla šutili bi, prekidali razgovor. Sjećam se da je majka u svoju crnu tašnu pakovala neke stvari, i govoril ovo ne nosam, smeta mi. A kad smo pošli bježati uzela je tu tašnu i krenuli smo. Znali ste da moramo bježati iz Srebrenice, da dolaze neprijatelji da nam je život o koncu. Znali ste sve. Znali ste da će doći RAT. Da će on odnijeti živote, da će on uništiti naše kuće. da će djecu ostavit bez roditelja, da će proljevati krv. Da će Bosnu osiromašiti, i učiniti sirotinjom. Ali šta bi i da sam znala?! Opet bi bježala sa svima. Jedino što ne bi dopustila da nas razdvoje babo. Da sam znala da se ti nećeš vraćati ne bi to dopustila. Ne bi pustila svoje ruke oko tvoga vrata. Zagrlila bi te još jače. Pa nek i mene vode.

Babo, bude mi teško kad sam u Srebrenici. Kad samo nogom dodirnem njeno tlo osjetilm da ništa nije kao prije. I zrak koji sam disala nije bio kao prije, nekako je sve drugačije, tlo, nebo, zrak. Sve je Bol. Kako god uzdahnem osjetim gorčinu u grlu. Nešto što me steže, otežava mi. Ta gorčina mi izjeda grlo, gutam ju, ali ne prolazi.

I svi oni koji stradaše jula '95-e, i svih drugih mjeseci tih godina, i danas ih nema jer Srebrenica 1995-e. godine posta velika tuga i bol. I bez obzira ne sve u Srebrenici će se uvijek u zraku osjetiti tragovi bola. tragovi prolivene krvi, tragovi suza. Ovo je bol, tuga i ružno pamćenje.

Babo!

SREBRENICA – BOL, TUGA I PAMĆENJE

Piše: Sadžida Balić Srebrenica!? Šta je ostalo od ovog simboličnog imena? Od simbolike do užasa stoji broj 8327. Teška sudbina zadesila je nju, osuđena da je čovječanstvo pamti po grozotama i nečovječnosti. Kada bi nebo bilo hartija, a okeani tinta, ne bi se mogla opisati sva bol i tuga koja je prisutna. Srebrenica je jedna od onih koju je razorila krvoločna neman zvana rat. U svijetu jedna od mnogih, ali za nas jedina i neprežaljena. Ipak, svijet je čuo za

7  

Srebrenicu, nažalost na najtužniji mogući način i sada nam se obraćaju, sada nas podržavaju. Nakon svega, šta će nam ordenja, šta će nam bodrenja, badava sve, izgubljene nam ne mogu vratiti.

Začuh jednom jecaj dječaka sklupčanog na mezaru svog oca, koji je život izgubio u ratu. Uporno je ponavljao pitanje: ,,Zašto me ostavi, oče?“ , a riječi su se gubile u beskonačnom prostranstvu ogorčene zemlje.

,,Boljet će te!“ – pomislih.

,,Tražit ćeš odmazdu i možda izgubiti!“ – pomislih.

Taj čovjek, samo jedan u nizu, otrgnut je sa svog ognjišta, uskratio je potporu svom sinu, nastojeći mu obezbjediti bolju sutrašnjicu, ne znajući da je dobru namjeru ugušila zloslutna magla nadvijena nad srebreničkim nebom. Do tada obični ljudi, pojaviše se niotkud, odlučiše da ih historija pamti, postadoše krvoloci, pijuni zlih sila. Koliko su samo uništili snova, oduzeli prava na sretno djetinjstvo, na topao majčin zagrljaj, sigurno okrilje, na ljubav i igru?! Današnjica takve naziva ratnim zločincima, što je, imajući u vidu učinjena zlodjela, veoma blag naziv.

Nikada neću moći shvatiti šta to ljude natjera da se međusobno ubijaju, kakvu korist imaju od toga? Zar oni misle da za takve postupke neće odgovarati?

U Bosni i Hercegovini, najvećim dijelom u Srebrenici, hiljade i hiljade ljudi nestalo je, ni krivi ni dužni postali su žrtve ratne nemani. Crna zemlja progutala ih je, kosti oglodala i izbacila, kako bi objasnila šta se desilo onima koji su bili vođeni mržnjom. Ubijali su svoje sunarodnjake, kao da su im mozgovi isprani. Zbog čega? Zbog vjere?

O, čovječe, pa koliko to Bogova ima? Zar je to bilo vrijedno toliko života, toliko krvi? Kako sada nakon toliko godina da se sudi preživjelima? Uostalom, ko može biti toliko bezdušan pred očima ispunjenim suzama i strahom? Samo nečovjek, jer u današnji vakat čovjek je teško biti. Svi ti pijuni zlih sila željeli su ulogu Boga, a ne znaju oni da se od suda ne može pobjeći. Blage su ovozemaljske kazne, tamnice su skloništa za njih u usporedbi sa Božijim kaznama. Otkad je svijeta i vijeka, ljudi čine nered na Zemlji. Boja očiju, boja kože nikada nije bila podstrek za zločin. Ljudska nesigurnost i pohlepa tjera ih na ovakav čin.

Pitamo se kako suditi pojedincima, čija je igra zajednička?

Zaslijepljeni osvetom, privode sudu krivca, kažu : ,, Zbog njega smo u gubitku, sudite mu krvnički!“. Zaboravi čovjek da samo Stvoritelj pravedno sudi. Vrtimo se u krug, ne daju da nam rane zacijele, svakim danom nas podsjećaju na to. Izgubljeni u vrtlogu života, preživljavamo, varamo, gubimo vrijednosti. Ti isti, reinkarniraše se, navode nas da sami sebi rupu kopamo, oni misle da smo ništa, da su naši životi poklonjeni. Eh, kuku nama s nama!

O, čovječe, postupaj ispravno, iako živiš u svijetu koji je bogat bijedom duše. Ne smiješ dozvoliti da te prevare. Ne ovaj put! Izađi iz okova nesigurnosti, traži pravdu, bori se za sebe, za duše nestalih. Osvijetli njihova imena, pravda je spora, ali dostižna. Imaj vjere, u tome ti je spas.

Očajna majka traži pravdu za svoju djecu. Boli je duša, utroba se grči, srce poskoči u grlo kada pomisli na izgubljeno čedo. Ali ne posustaje! Imaj strpljenja, majko, bori se za svaku suzu, za svaku neprospavanu noć, za oči koje više nećeš gledati. Učini njihovu smrt dostojnom, porazi umišljene ideale. Nema tog suda koji može da presudi zabludjelom čovjeku, ali neka to ne bude prepreka za odmazdu. Neko će morati da plati.

A ti, gospođo Evropo, ošinula si ispružene ruke, oglušila o bolne krike, sada imaš priliku da ispraviš počinjene greške, ne ruši ponovo započete temelje, sve je još tako bolno, rane su svježe. Ovaj put postupi ispravno! Ne igraj na kartu lažnog zakona u ovom cirkusu.

Jer, Srebrenica ne smije da se zaboravi, niti ponovi !

8  

“SREBRENICA - BOL, TUGA I PAMĆENJE“

Piše: Elma Begić Riječi nikad nisu bile dovoljno jake da podnesu dubinu i snagu ljudskih osjećaja, pa ne znam ni zašto pokušavam da ostavim trag pera na ovom bijelom papiru. Možda jer pisani trag može da nadživi osjećaje koji će umrijeti sa mnom, možda jer će upravo on pobuditi iste ove osjećaje koji se kriju u meni u nekim novim budućim generacijama. Sve je samo možda, sigurnosti nema, kao što je nije bilo ni onih julskih dana hiljadu devet stotina devedeset pete u jednom malom mjestu gdje je strahom bio ispunjen zrak, pa je čovjek taj isti strah i udisao i izdisao. Teški, duboki izdisaji, koje sam nebrojeno puta gledala na ekranu TV-a kada su se prikazivale reportaže o Srebrenici, izazivali su u meni bol koju još uvijek nosim sa sobom. Poslijeratno djete sam koje nije zapamtilo rat niti se rodilo u ratom razorenom gradu, ali to mi nije omogućilo da ostanem imuna na strahote sa kojima se susretoše veliki ljudi Srebreničani. Još kao djevojčica shvatila sam težinu julskog broja jedanaest koji je bojio moj svijet zelenom i bijelom bojom. Gledala sam krupne suze i slušala jecaje majkih koji su izazivali trnce u mom tijelu. Ona smeđa zemlja kojom su prekrivana tijela šehida činila mi se teškom poput olova. I bila je upravo takva, natopljena krvlju hrabrih ljudi, upijajući u sebe sve strašne događaje koji zadesiše Srebrenicu. Vjerovala sam da je Srebrenicom zajedno sa plačom i jecajima odjekivao nespokoj jer je upravo nespokoj pratio moj bijeg od tih viđenih slika, ali mišljenje mi bješe pogrešno. Shvatih to tek onog dana, kada svojim nogama stupih u Memorijalni centar Potočari i osjetih mir i spokoj kakav do tada ne doživjeh nikada. Filmska traka se s prvim korakom počela odmotavati. Kolona ljudi, uplakanih, s drhtavim tijelom koračala je putem Spasa kojem zli ljudi prediše ime u onu gorku riječ Smrt. Put Smrti - kojim koračaše i veliki i mali i bogati i siromašni, svi s jednakom mukom i jednakim bolom u grudima uspio je fotografisati, očima svih prisutnih, najstrašnije trenutke koji pogodiše našu malu domovinu i njene velike stanovnike. „Jeli smo žaru, jabuke..“, riječi su s jedne reportaže koju pogledah, a koje mi još uvijek odzvanjaju u glavi. Danas imamo sve, a nemamo ništa. Sve se zove materijalnim bogatstvom, a ništa zadovoljstvom. Nekada bješe suprotno. Zvuk granate moje misli preusmjeri na slike obojene u dominantnu groznu crvenu boju. Mrtva tijela, koja neprijateljima bješe samo još jedan grijeh više, članovi kolone su bili primorani ostavljati s osjećajem izdaje prema najdražima. Bješe to krvavi momenti najtežih dana njihovih života. Sjećam se slika jako često prisutnog haluciniranja i dozivanja voljenih. Koračam Memorijalnim centrom, a svaki korak mi težak, kao da je posljednji. Kakvi li tek bješe koraci onih što pozivom za predaju odoše direktno u smrt. Pokušah s najviše tačke pogledom obuhvatiti svu tu čistoću bjelih nišana ispod kojih se nalaze tijela onih koji nedužno stradaše. Ali moje oči ne bješe u stanju to učiniti. Pustih suzu, u isto vrijeme tako krvavu i tako čistu, zbog one ogromne tri tačke iza broja osam hiljada tri stotine sedmadeset dva. Tek kada napustih Potočare shvatih težinu onog spokoja koji sam osjećala u memorijalnom centru, uprkos svim dešavanjima koje zadesiše ovo područje. Bješe to zbir šest hiljada šezdeset šest spokoja koji pronađe svaka šehidska duša. Čak ni veličina brojki nije u stanju da ukaže na težinu tuge i bola koji hara Srebrenicom, pa kako onda da moje riječi budu. Ipak, upućujem dovu iz dubine srca da riječi ispisane ovim perom doprinesu pamćenju svega ono što Srebrenica krije u sebi.

Silver DNK

Piše: Aldina Medija-Ligata Dijete je bacilo loptu sa zmajevima između bjelina.

Tražila mi je misao cvijet iste boje – kako se zove najljepši cvijet, bijeli? To je bio momenat najljepših bijelih cvjetova – na Istoku, na Zapadu, na Sjeveru i na Jugu. Vrijeme djece, zmajeva i bjelina. Vrijeme u koje se ne dira, koje se ne računa. Vrijeme koje je formula.

Lopta se kotrljala ispravnom tamnom prugom. Lopta se kotrljala okrećući Zemlju oko svoje ose. Dohvatila je svaku tačku svoga postojanja a nikada na istom dijelu zemlje. Lijep je taj oblik u svojoj beskonačnoj kružničkoj strukturi.

9  

Ono – malo, veselo, misterija – prosipa zemlju iz desne šake po lijevoj ruci, pa u vazduh, pa po kosi – igra se sa precima, a ni ono ni ja ne znamo da je to baš tako i baš toliko svjesno. Ono zna da nije samo, čudo jedno, i onda kada mi, otupili odavno od dječijih vakcina, tu igru nazivamo prljavom. Ono zna da nije samo. Ono me uči. Steže mi ruke u zagrljaj oko velikih bijelih domina, zatvara mi oči i pritišče mi vreo obraz uz reljef. Otisak osjećam pod vrhovima prstiju, brajlovski.

Sa lijeve i sa desne strane.

Odozdo i odozgo.

Stižu me mirisi, njih najduže pamtimo, poturaju mi se slike kojima dodajem boje... A ono? Ono pjevuška, poskakuje, smije se glasno. Da zaružim da nije mjesto i vrijeme? Da zaboravim na godine, ili njegove ili svoje? Šta bi od toga bio grijeh?

Šuškam u maniru svih mojih pretkinja.

Šuškam u svilu s ramena.

Sve što vidim i sve što mislim klupča mi se u jednu stranu riječ, koju ponavljam iznova i iznova, koja mi se otme naglas pa postane bremeno ozbiljna – fertilna.

A ono – koljenom grabi kamen i pritišće mi dlanove ispod svojih pazuha dok se drži za Aliju, Amira, Avdu, Begu... Drži se za svačijeg oca sa rupom od metka u sljepočnici. Čuva se za svačijeg brata sa rafalnim buketom na leđima iznad vezanih ruku. To je svačiji sin sa krvavom ružom ispod vrata. To sam ja silovana – svačija kćerka, svačija sestra, svačija majka. Pod mahramom. U crnini. Svačija. Odjednom.

Guši me moja svačijost i živi me. I ote mi se. Ote mi se nemirno ispod vrata. Uči me. Krije se pod svim imenima, pod svim zastavama, pod istim nebom od čije istosti niko ne pobježe. Svačiji.

“SREBRENICA - BOL, TUGA I PAMĆENJE“

Piše: Alma Macić

Zaboraviti ne smijem, oprostiti ne mogu! Ako zaboravim, zlo će mi se ponoviti, a ako oprostim, zastidjet će se oni bijeli nišani koji mirno snivaju snove o zemlji dobrih Bošnjana, o zemlji u kojoj je dobro jače od zla, smijeh glasniji od plača a pravda - osveta za zlo nanešeno rukom krvnika i mozgom zločinca.

Bliži se još jedan 11. juli; dan kad se u našim glavama i pred našim očima odmotava traka intimne, porodične i opće agonije koju je doživio jedan narod u klupku dana saplatenih između 1992-1995 godine. Ponovo se otkopava bol koja do svakog 11. jula tinja, razara, razdire, crpi i lagano šalje rasprsnute nutrine u ambis vječnosti.

Bila je to 'zaštićena zona'! Od koga zaštićena, od čega, pred kim i zašto 'zaštićena'?? Srebrenica je eklatan primjer paradoksa i univerzalnog apsurda koji leži u spoznaji da je tuga astronomskih razmjera produkt klanja koje su zločinci i vukovi velikih ideologija činili i počinili pred očima 'Gospođe' Evrope i cijelog dunjaluka, čije su se zemlje stoljećima kitile nekakvom nadridemokratijom, pravima – ovakvim i onakvim, konvencijama i kojekakvim deklaracijama koje za nekoliko hiljada srebreničkih žrtava jesu značile samo jedno: čist put u smrt pod paravanom univerzalnog blagoslova!!!

Bol koja se budi kao aždaha iz svoje vatrene i tijesne postelje razara svake godine jače, svakog ljeta paklenije i svakog insana isto. Koliki monstrum moraš biti i oduzeti život bebi od dva sata, majci koja se tek porodila prerezavši

Joj grkljan pred očima njeno dvoje dječice, jednog od 2 sata a drugog od samo pet godina? Koliki zločinac moraš biti i zapaliti staricu i djeda koji su preko svojih leđa preturili teret dva protekla rata, a smrt dostojnu čovjeka čekali u svojoj trošnoj kolibici nedaleko od zloglasne fabrike akumulatora? Zapaliti ih u snu i sa životinjskim osmijehom i urlikanjem slušati njihove krike koji se u crnom dimu upinju u nebeske sfere iznad prokletog grada?!! NE! ovo nikada zaboraviti ni oprostiti ne mogu, neću i ne želim! Jer bit ćemo isto ako

10  

zaboravim! Pitaš se: „Kako isto“? Jednostavan odgovor ću ti kazati: 'Zaborav znači oprost; zaborav znači šansa da se krene dalje u svijetlu mira i ljubavi, ali JOK“! Zaborava nema jer zlo koje je učinjeno Bošnjacima- Muslimanima tog 11. jula u Srebrenici ali i šire, je najveće zlo i zločin koje je jedan narod ponio na svojim plećima od II svjetskog rata. Srebrenica je istina astronomskih razmjera.

Nema nijedne male istine. Sve su velike i zbog toga smetaju. Samo se za istinu traži veliki broj svjedoka, samo je istina podložna ruglu i podsmijehu, samo se o istini izgovaraju laži i samo je istina u stanju, taman iza nje stala samo jedna misao, jedan čovjek, pobijediti hiljadu laži jer za ljude koji zagovaraju istinu nije važna veličina protiv koje se bore nego oni gledaju koliku svetinju brane.

Bijeli nišani s početka moje priče izvor su bola koji proživljavamo iz dana u dan, oni su opomena i sjećanje, on su naša vodilja na strmim i trnovitim životnim stazama; oni su naša svetinja koju ćemo riječju, krvlju i cijelim bićem braniti i nikada više dozvoliti da se bilo gdje i bilo kome na svijetu dogodi SREBRENICA! NIKAD!!

"SREBRENICA - BOL, TUGA I PAMĆENJE"

Piše:Samira Bubalo i Aida Bubalo Nije to bio deseti, a nije ni jedanaesti juli, ustvari uopste nije bio juli, vec sunčan aprilski dan kada sam s muzem krenula na put prema istočnom djelu Bosne i Hercegovine, u Republiku Srpsku, tacnije u Srebrenicu i Potočare. Svaki predjeni kilometar koji me udaljavao od Konjica, a približavao mom odredištu ispunjavali su me jezom, gorčinom, koju sam krišom oka primjetila i na mužu.

Graffiti, uništene kuće, njive u korovu pa i čudni nazivi mjestasaca kroz koje smo prolazili vratili su me u krvavu prošlost koja nije bila tako davno, ali ako se uporedi s moderim vremenom u kojem živimo kao da sam se vratila u prahistoriju.

Republika Srpska je izgledala sablasno i jezivo baš kako je i nastala, na monstruozan način nedužne prolivene krvi.

Osjećala sam napetost, nervozu koja se povećala kada nam je pukla guma od automobila, jer sa mahramom na glavi znajući gdje se nalazimo bila sam lahak plijen za izrugivanje ili ne daj Boze nešto gore. Pokušavajući se smiriti, htjela sam prošetati udaljivsi se par koraka od auta. U tako napetom stanju čula sam zvuk motike koji udara u zemlju razbijajući kamenje koje mu se nadje na putu. Okrenula sam glavu prema tom zvuku i onda je uslijedila nevjerica i iznenadjene. Ispred sebe sam ugledala "sestru" muminku koja je takodjer imala mahramu na glavi,a koja je kopala u basti ispred napola izgradjene kuće.

Kao da je osjetila moj pogled na sebi, zastala je i pogledavši me klimnula je glavom , blago se osmjehujući nazvala selam. Uzvratila sam taj mirni pozdrav prepun sreće, ljubavi, divljenja ali i stida.

Zadivila me njena snaga i to kako se nosi kroz težak povratnički život pri tome se boreći sa mnogim nedaćama i uvredama kao muslimanka tj. gradjanka drugog reda.

Stid se pojavio jer sam o povratnicima za koje slobodno mogu reci heroji našeg vremena malo, gotovo nikako raazmisljala.

Kroz uzburkane misli prođoše mi moja komšinica Marinka i Ruža, komšija Dragan i Anđelko koje sam i pored ljubaznog odnosa gledala drugim očima.

Ni sama ne znajući s kojim pravom smatrala sam se "vrijednijom" i "boljom" jer sam muslimanka i živim u Konjicu, gradu u kojem prevladava ta vjeroispovijest. Najžalosnije je što tako razmišlja i ona katolkinja iz Čapljine ili pravoslavka u Foči jer su nas ožiljci iz prošlosti zaslijepili i uništili u svima nama nešto što se zove ljudskost. Zar ne bi trebala biti ponosna što u Konjicu pored džamija imaju pravoslavna i katolička crkva, pa da svaki putnik dobronamjernik pored uživanja u konjičkim ljepotama može otići u bilo koju bogomolju da i duhovno uživa. Tako bi trebalo biti u svakom djelu Bosne i Hrecegovine, da se bez straha obilazi i uživa u njenim ljepotama.

11  

Bez obzira na bolnu prošlost, njena budućnost je u mjesovitosti tj. multikulturalnosti. Etnička očišćenost pojedininih njenih djelovima je proizasla iz suludih i bolesnih glava koji misle daje to njihova svojina i da mogu raditi što god pozele.

No, ova zemlja oduvijek i zauvijek pripada njenom narodu, patriotima, Bosancima i Hercegovcima.

Kako sam sebe smatrala "velikom" patriotkinjom ,u tom momentu sam se počela preispitivati da li to zaista i jesam. Kroz stid se i krivim i kritikujem, mislila sam da su povratnici briga Evrope, Svijeta iako sam znala da oni ne mare baš za nas, to su bezbroj puta pokazali. Žalosno, je što je mnoge baš kao i mene obuzela dunjalučka pohlepa, sebičnost, a nametnuti brz tempo života učinili su da se ne osvrnemo oko sebe.

Zvuk motora od automobila prekinuo mi je razmišljanje koje je dugo trajalo sudeći po bašči koja je bila široko iskopana od strane plemenite muslimanke. Suze su mi kvasile lice koje se nije osušilo sve do Potočara. Stupivši na tlo doline gdje blješte od sunca bijeli nišani suze prestaju, a od muka, tišie i neke gorčine zraka nisam mogla da udahnem.

Stisnuto i presušilo grlo nije mi dalo pljuvačku da progutam. Ruke i noge su se tresle u blagoj groznici, a oči svjetlucave gledajući u kamene tj mramorne stajaće. Dok sam nazivala selam toj rijeci mezara ugledala sam staru majku kako "hrapavim" rukama nježno dodiruje zemlju pazeći da sve oko mezara bude uredno.

Ono sto sam mogla u tom trenutku je da pridjem toj staroj majci , Toj neni i poljubim upravo njene ruke. Gledajući u mezare pomislila sam zar ne bi trebali oni koji leže, počivaju u njima, naši uzoriti šehidi svima nama na dunjaluku biti zagovornici za svoje najmilije, baš kako će biti zagovornici kod Allaha na Ahiretu.

Ne bismo li trebali pružiti podršku i pažnju njihovom povratničkom životu kako bi bar malo bio "normalan". Nije li me kao muslimanku, vjernicu to zadužila i vjera islam u časnom Kur'anu, ponajviše u 103 ajetu sure Ali Imran:

U ime Allaha Milostivog Samilosnog

„Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali." Istinu je rekao Uzvišeni Allah.

Emocije poslije moje moje posjete ne jenjavaju ni do danas. Pri povratku odlučivši da ne budem nijemi posmatrac saznala sam za humanitarnu organizaciju kojoj su prioritet isključivo povratnici. Podršku sam pružila moralno i materijalno tj novčano toj organizaciji koja djeluje pod imenom "Svijetlo " .U njihovu aktivnost sam se uvjerila preko nekih televizijskih kuca kao stoje Mtv Igman u emisiji "Humanost na djelu".

Zadovoljstvo i sreću koju osjećam zbog tih skromnih podviga učinili su moj život boljim i duhovno bogatijim. Upravo to djelo mi ne dozvoljava da zaboravim bolnu prošlost, patnju, sve sehide, ali mi ujedno daje nadu u bolju budućnost svih nas, patriota koji volimo jedinu nam Bosnu i Hercegovinu poštujući sve njene gradjane.

ETO, TAMO, BOSNA RECI

Tamo gdje se banatska ravnica Preko rijeka i preko planina

Spojila u plavo more ...eto, baš, tu je Srebrenica

Urezala krvlju ime svoje

Tamo gdje se hladna Drina Preko dubokih jezera Spojila u unske vode

...eto tu, baš, rodi majka sina Koji kao šehid ode

Tamo gdje se uspavani stećci Kroz livade gdje mirisu behari Spojise u bogatoj sehari ...eto tamo , bas tamo, Bosna reci Pa se divi, Pa tu živi, I čuvaj je kao tvoji hrabri preci

12  

DOLAZIMO U SREBRENICU DA SE POKLONIMO, LEKCIJU NAUČIMO, A NE ISTIČEMO!

Piše: Amira Kovač Došao je i taj dan 11.7.'10. godine, dan kada se po drugi put odlučujem krenuti ka Srebrenici. Noć je. Razuzdani narod dolazi na autobusku stanicu u Jablanici. Sve mi je bilo isuviše veselo, jer ipak idemo u Potočare. Pomislila sam, nisu ugledali bijele nišane, uplakane majke, sinove i kćeri pa nisu svjesni svog odlaska. Kao u uvijek, policajci RS-a nas upućuju dužim putem ka Potočarima, ali ni to nije teško, sve za svoj narod. Srebrenicu je ovog jutra obasjavalo Sunce, kao i ostale gradove u BiH. Došavši u Potočare, ugledah masu lica, nasmijanih lica. Opet pomislih, tek je pola 9, narodu još nije u glavi šta se na današnji dan dogodilo, i čemu mi odajemo počast. Obilazeći Potočare, sjetih se onog snimka kako narod '95 ide istim putem, ulaze u autobuse i odlaze u nepoznato. Taj narod, te tužne godine je hodio ovda a nije znao zbog čega, kako i zašto. Ovaj današnji, tj: narod koji je "došao da oda počast nevino ubijenim", ne zna šta radi baš ovde u Potočarima. U mojoj glavi se samo vrtila nevjerovatnoća, razočarenje i ono što nisam ja. Zašto, ono što nisam ja ? Zato što mi nisu dozvolili da sa svojom tugom tugujem, svojim bolom bolujem, svojim suzama oplakujem, zato što sam na trenutak zaboravila srebreničke golgote. Prezirem vas, prezirem sve one koji mi danas umjesto suza osmijeh priuštiše, one koji su danas došli ovdje samo da bi vidjeli nekoga koga godinama nisu vidjeli i sve vas koji se nijedne prilike niste sjetili Hajre, Nure, Hatidže..., majki koje su se izborile za ovaj mamorijalni centar, majki koje na licu imaju više bora nego vi godina. Sram nek' vas bude, što mi je danas nad Potočarima i Sunce zasmjetalo. Slušajući kako naši, tako i Evropski politčari drže govore, pričaju veoma velike i teške riječi, na koje sam mogla sama sebi kožu kidat, tu dolazite vi, sa još težim ali riječima koje se ne tiču genocida niti Srebrenice. Mojom glavom je kružilo puno misli, ali jedna onako prva na pameti, danas svoj smiraj treba naći 775 imena, ne mogu reći tijela jer je to par kostiju skupljenih u mahramu, koje su toliko lagane da bih onaj sanduk mogla sama ponijeti. Bilo nas je 60 000 u Potočarima! Nažalost, nažalost i nažalost što nas nije bilo mnogo manje. Barem bi svako ime nevine žrtve osjetilo snagu prave Fatihe, suze i suosjećanja. Strah me nije napisati sve nagore o vama, još da vam imena znam. Nije me strah ni one koji su uspostavljali red u Potočarima, nazvati monstrumima, jer ništa drugo i nemogu biti kad samo znaju snužditi svoje lice i uputiti te krivim putem kad pitaš za fabriku terora, bola i masakra. Ne znam! Želja mi je bila otići na marš, dati sve od sebe da pređem taj teški put svojim mladalačkim nogama u znak zahvalnosti svima onima koji su se bez hrane, vode, očeva sinova domogli slobodne teritorije ali i to mi uništište. Uništi mi ga djevojka koje je na marš išla samo da bi sa svojim momkom provodila nekoliko noći! Uh, ne mogu i neću više da pišem. Neću vam dozvoliti da se moje viđenje o ratnoj Srebrenici, Podrinju i Bosni i Hercegovini promjeni. Ako moje riječi išta znače, primite ih srcu i ne kvarite mi moje srce koje je jedinstveno 11.7. Svima onima koji su do danas ukopani i onima koji se danas ukopaše, želim vječni Džennet, a onima koji su danas gubili svijest nad mezarovima svojih najmilijih sabura i vjere u Svevišnjeg!

13  

MOJ PRVI ODLAZAK U POTOČARE, SREBRENICU, PEČAT BOSNE I HERCEGOVINE Piše: Amira Kovač

Probudih se, a nisam ni spavala. Noć mi je trajala kao nijedna do sad. Legla sam s namjerom da zaspem, da usnijem nešto lijepo, da bi mi ovaj današnji dan prošao lakše. Slike masakra i genocida, najbrutalnijeg zločina u Evropi nakon drugog svjetskog rata bile su mi pred očima. Nisam se bojala jer nemam čega, plakala jesam i noć molila da mi pomogne, da me ne izda duša sa mojih osamnaest godina. Kiša je padala kako iz neba, tako i iz mojih očiju. Put težak a misli još teže. Bosno moja, zar su nas morali ubijatii da bi bili sretni? Bosno moja zar su moji vršnjaci morali biti zaklani, da ih ne bi progonio njihov plač? Samo su dva pitanja od milion njih koja su mi se vrtila po glavi, a na koje nije bilo odgovora. Uzvišeni plače i snagu daje, a zločinci bježe u svoje domove iz kojih bdije crnina. Prolazeći Sarajevom, osjetih mir u duši, sve do Kladnja. Idući dalje, osjećala sam se kao praznina, duša kao da mi je presahla. Svako sto metara po jedan policajac RS-a, svako sto metara monstrum koji nam pokazuje put prema memorijalnom centru-Potočari. Iako sad nisu bili naoružani nožem i žicom, iz njihovih glava, očiju i ruka „virila „ je krv nevine djece, ljudi, bol i jad silovanih majki. 1995 godine, imali su sve potrebno da nas unište, a što nas danas nisu pucali. Je li problem bio što nas je desetinama hiljada bilo više od njih. Nismo ni danas bili naoružani kao ni tog 11.7.95 godine, pa što nas ne pucaju? Što?. Žuta tabla na kojoj piše Srebrenica. O, tugo moja, zašto svoje noge ne osjećam, zašto mi vilica jedna od drugu udara, zašto mi srce ne kuca, zašto? Zašto se zgrozim na taj porušeni gradić, zašto je svako stablo u njemu crnu?- odjekivalo je u mojoj glavi. Gledajući u sve porušene objekte, rušila sam se i ja. Rušila se moja snaga koju sam mukotrpno čuvala. Na svakom brdu sam vidjela monstrume i među njima najgoreg, koji tvrdi: „Neće vam niko ništa!" Srebrenico, o historijo naša krvlju tvojom ispisana. Duša mi je jecala, kao da će pući, svaki prolaznik mi je bio novi uzdah. Ezan uči, a gledam u tu fabriku terora, ne znam kako da se još izrazim a da ne umanjim njeno čemerno značenje. Krvnik je u njoj rezao grkljane bebama jer su u majčinim naručjima plakale. Pogan ljudska je baš tu, pivske flaše ubotrebljavao da bi žene uzbudio, da bi ih uništio, da bi od njihovih tjela, napravili tjela bludnica. Taj zlikovac je baš u ovoj fabrici natjerao sestru da pije krv zaklanog brata svoga. Bože, je li se ovo zaista desilo ovoj mojoj Bosni?, a hodža me prekide u mome razmišljanju:" Allahu ekber." Klanjajući dženazu 534 nevine žrtve, nebo je orilo. Posljedni ispraćaj za njihove jedva pronađene kosti poklonilo oko 50 000 ljudi, 50 000 uplakanih ljudi. Gledajući kako majke gube svijest nad mezarovima svoje djece, muževa i očeva jecala sam. Nisam znala ništa drugo, osim jecati. „Umrijeh, umrijeh, umrijeh!"- čulo se od iznemogle majke koju nose sa tabuta njenog sina. Odjekuju te riječi u meni, odjekuje Bosna moja, odjekuje svako izgovoreno ime nevine žrtve. Bože, zar je naša vjera toliko čista i jaka, da su pogan ovog svijeta litre krvi naših očeva danas pretvorili u katran. Naše majke u paćenice, na koje su cijenu stavljali. Gospodaru, Tebi se obraćam, zaštiti naše majke od tih pogana, neka njihova suza bude molitva za sve mučki ubijene bošnjake. Danas je nas oko 50 000 bilo u Potočarima, noćas su opet tu samo one. Danas niko nama nijednu ružnu riječ nije rekao,a sutra će naše majke gledati u tri prsta i slušati riječi „Nož, žica, Srebrenica." Riječi koje srce kidaju na hiljadu komadića, riječi koje ukazuju na njihov život 1995 pa i do danas. Svemogući Bože, znamo da čuvaš za njih nagoru kaznu u vječnom životu, ali olakšaj našim majkama, svim preživjelim Bošnjacima najbrutalnijeg zločina i osudi te monstrume. Riječi idu, kao i moje suze dok ovo pišem. Pisala bih još, ali čemu. Kome služe ove moje riječi sem što ćemo se mi suosjećajna bića možda rasplakati uz njih. Otiđoh ja prvi put u Potočare, vratih se ja svojoj Jablanici naboranog i napaćenog lica. Nema tih krupnih očiju koje gledaju na svoju domovinu kao na najsvetije mjesto, nema tog osmijeha koji mi je svaki dan ispunjavao neizmjernom ljepotom. S ovom mojom pričom, suzama u očima i presahlom dušom, odajem počast svim žrtvama Srebrenice, Podrinja i Bosne i Hercegovine. Dragi moji Bosanci i Hercegovici, neka nam ovo bude opomena za čitav život, da mi nemamo tih prijatelja koji nas okružuju onda kad Bosna umire, nemamo i NIKAD ih nećemo imati.

14  

SREBRENICA - BOL, TUGA I PAMĆENJE

Piše: Hejub Sadina „Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje...", bile su to ozbiljne riječi i poruke dr. Psihijatra Radovana Karađića, a takođe i početak rušenja zemlje u kojoj su se ljudi međusobno volili i cjenili i ako su bili različitih nacionalnosti. A ipak vremenom tu ljubav preovladala je mržnja i želja za nekom osvetom koju su potvrdile riječi cjenjenog im generala Ratka Mladića: „Došao je trenutak da se osvetimo Turcima na ovom prostoru !!!". Nekad veliki prijatelji, drugovi, komšije i kumovi odjednom postali su „Turci i balije". Bosna i Hercegovina nekad Republika svojom nezavisnošću bila je krvlju natopljena. Došao je rat. Ubijano, klano, iz vlastitih domova prognano je sve stoje nesrpsko. A vrhunac tog holokausta bio je genocid u Srebernici. Desio se taj crni juli 1995. Taj dan se pamti i zauvjek će se pamtiti a još uvijek mi u glavi odzvanjaju riječi ljudi koje sam jako dobro razumjela: „Daj Bože da iko preživi, sve će ih pobiti". Nažalost nisu puno pogriješili. Vidjela se masa ljudi, odvojenih muškaraca, čak i maloljetnih,živjelo se u nadi da će bar neko ostati živ,ali nažalost otišli su pravo u ruke dželatima koji su žedno iščekivali žrtvu. Od tada do danas pratim svaki događaj vezan za Srebrenicu. Devetnaest godina je prošlo,a svaka godina kao živa rana jer te podsjeti da neka majka, žena, djete, brat, sestra ukopaju pronađen po neki dio tjela, jednog ili više članova porodice. Žalosna li si zemljo srebrenička a dušo bosanska kada si mjesto ukrasnim cvjećem i drvećem okićena hiljadama bašluka. Oni najviše kazuju o Srebrenici, ja nepoznajem način na koji bi mogla opisati toliku bol i patnju srebreničana. Zar postoje riječi kojim se može opisati mjesto ili događaj u kome je zaklana beba samo zato sto se zvao Alija! Mjesto u kome je okaljana čast i uništen duh nevinih maloljetnih djevojčica zato sto su muslimanke, mjesto u kojoj je majkama ubijano i po šest sinova. Ne tu se nema šta pisati, tu bi ostao njem i onaj koji iza sebe ima i najveća književna djela. Čitajući pisane dokumente o svjedočenju preživjelih srebreničana svaki put sam osjetila neku težinu u grudima, ni na jedno nisam bila ravnodušna. A kako bi iko mogao? Ali eto mogao je i Svijet i Evropa su na to ćutali. Dozvolili su da ljudi u Zaštićenoj zoni, koju su lično oni zaštićenom proglasili, stradaju. Hiljadama nevinih žena, djece i muškaraca ostavljeno je u zločinačkim rukama na milost i nemilost. A za srebreničane nije bilo milosti, njihovim životima tu, došao je kraj. Malo ih je preživjelo, ali i njihovi životi su tada izgubili svaki smisao. Zar ima smisla život majke kojoj su pobili sve sinove,kako joj protekne samo jedan danjedna noć, pa dovoljno je da se samo malo zamisli da joj srce prepukne. Rodila, odgojila, dočekala da ih vidi u najljepšim godinama, da ih u veselju ispraća i dočekuje. Ona umjesto toga svake godine jednog po jednog u kabur spušta. Takva je stvarna slika života gotovo svih srebreničana, žive, a i ono malo života što im je ostalo okovan je velikim bolom. Kad sagledam ovo sve nemogu biti da se ne zapitam, kakav je taj um, to srce koje može oduzeti život samo jednom čovjeku? A ubijeno ih je nekoliko hiljada. Zar dječak od četrnaest godina ili čovjek sa više od sedamdeset mogu nekome smetati i nanjeti zlo? Kakav um može biti da je u stanju da zakolje tek rođenu bebu? Samo bolestan um koji je grehota porediti i sa životinjskim. Znam da si žalosna srebrenička majko, ženo, kćeri, sestro. Bol koju nosite sa sobom nemože istrgnuti iz srca, niko i nikad, prevelika je i vječna. Ali opet postoji nada, zločinci nisu više na slobodi i ako spora pravda je ipak dostižna. Ja neznam i nemogu zamisliti kolika je bol srebrenička,ali svaka majka treba da zna da nije sama da sam ja i svi bošnjaci uz nju, da su njena djeca i moja i svih bošnjaka braća i ako nisam iz Srebrenice, Srebrenica živi u meni. Nadam se da će dragi Bog dati snage preživjelim da do kraja izdrže i istraju u svojoj boli,a mrtvima neka je vječni Rahmet: I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate! (Kur'an 2:154)

15  

„SREBRENICA - BOL, TUGA I PAMĆENJE,,

Piše: Larisa Mujak Dani traju sekund, a noći, noći tamne traju vječnost. Čujem laje čuko komšijin i strah me... nema sna ni noćas., o Bože, samo da sabah dođcsrce lupa, sve jače i jače.. Sjećam se muž krišom akšam klanjao, a sin tek iz grada došao..kad zalupi kapija,stresoh se..lavež psa., odvedoše ih.ja ostadoh skamenjena od bola..i nikada više ne dođoše.. Na um mi pade, danas dok sam papire predavala, u opštini, u gradu, ugledah ga, isti onaj namrgođeni monstrum, samo sad u drugom odijelu, preko puta mene reče : „ Šta ste trebali? -a meni u trenu sav period od '92 -'95 prođe kroz glavu, iste one ruke koje mi sina od mene odvedoše. A trgnu mi papire k'o da me nožem u srce, vrati mi onaj bol, osjećaj od prije 19 godina. Umalo ne padoh! Kako oči sklopiti kad je dojučerašnji neprijatelj sad u našem gradu neko i nešto - čuvar reda i mira? Bože daj pravde, Bože daj nade, sačuvaj me da ne postanem drska i daj mi sabura da mržnju i bijes ne ispoljim. Bože ti ga kazni... Bol me razdire, kida dušu i ovo malo što je od nje ostalo! Tuga me obuzima, gubim tlo pod nogama, a pretvaram se da sam jaka. Dolazi dan pa sjednem malo sa Hasnom komšinicom, pa se malo razgovorim, pa podijelimo tugu, pola njoj, pola meni pa nam lakše nekako tješimo jedna drugu i vjerujemo da će nam Bog pomoći.. Srebrenico moja... ne damo zaboravu svoje najmilije, moga sina Husu, brata Muhameda, Hasninog muža Jusufa, nevjestu Emšu i njenog sina Sadata..ne damo zaboravu bol, tugu i jecaje, ni djecu našu, nevinu djecu. Ostalo je od njih poneka igračka, olovka, cuca i flašica... o Srebrenico moja...„čuvaju,, nas oni isti što su nas nekoć bili. I pitam se... kako ne pukne srce majčino, kad joj dio njen otkinu, bace u blato, snove njene, želje, nadu i sve joj uzmu? Kako ne pukne srce djevojke kad joj obraz ukaljaju? Kako ne poludi babo kad dijete izgubi? Kako se ne skameni na mjestu zločina katil svaki? Prođem ispod Fatine kuće, kad ona sama sa sobom priča..a i ne pričala., sedam sinova izgubila, dva našla, a pet još traži. To ona sa njima priča..razgovara se nana Fata..klanja pa se moli Allahu dž.š. da nađe kosti, pa nek i ona umre samo da im se duša smiri.. Pamti zemljo, pamti sunce, pamti nebo i zvjezde sjajne pamtite...pamtite svi, prenosite i ne dajte zaboravu..ne dajte da se ponovi. Tresi se zemljo, progutaj ih, oblači se nebo nek se slede od straha, pocrni sunce i zvjezde popadajte ali ne dajte da se zaboravi i da se ponovi majčina suza, djevojački ukaljan obraz, djetetova tuga, očeva muka, sestrin uzdah, Fatini sinovi, Hanifini sinovi, sinovi mnogih majki..ne dajte da se ponovi genocid! Pamtite ptice i cvrkutom svojim pričajte priču o Srebrenici ! Pamtite šume, krošnjama svojim štitite od zaborava i vi hladne vode kud god budete tekle pričajte kakva je bol i tuga zadesila Srebrenicu i molite dragog Boga Allaha dž. š. da ne dadne još Srebrenica i da ne dadne još gore. .jer kažu stari : „Sinko moj, vazda ima gore od gorega „ i ne kaže se džaba : „Ne daj Bože šta se trpit može,,!

„SREBRENICA - BOL, TUGA I PAMĆENJE„

Piše: Dženita Boloban Srebrenica - živa rana, to je ponos naš, naše jezero gdje ogledamo se, naša tuga, naša patnja, naša ljubav, naša zemlja, naša rajska ptica, naša opomena i obećanje, naše iskušenje, naša kazna i naša nagrada, naša krv i naša djeca, naša majka, naša sestra.. Bol - ne mogu pisati o jednom slučaju koji je zadesio Srebrenicu..strah me Boga. Kako da se baziram i opišem bol jedne majke koja je izgubila sina, a da ne opišem bol sestre za svojim bratom, bol dede za voljenom nanom, bol čovijeka za spaljenom kućom? Bol je teško i opisati, nema se za to puno riječi, bol trebaš doživjeti pa razumjeti o čemu pričaju! Kako opisati uzdahe, jecaje i nijeme poglede? Kako zamisliti šta se dešavalo u glavama male nedužne djece dok su čekale naredbu za strijeljanje? Bol za voljenim osobama opisati se ne može, ne postoje te riječi koje bi to dočarale.

16  

Tuga - koliku li samo tugu pamte tamošnje šume, brda, planine i doline, putevi, potoci, nebo, sunce i oblaci? Koliko li je samo livada prekriveno krvlju, tugom crnom, crnjom od noći? Koliko li je stabala oštetio metak, a koliko uže zbog vješanja? Oblaci tuge tamo su plovili, a putevi su zapamtili i vidjeli svašta, kolone naroda, golog, bosog naroda, kolone autobusa, gomile leševa, hiljade svezanih nogu i hiljade svezanih ruku i hiljade svezanih očiju.. Pamćenje - Pamtit će Srebrenica heroje svoje podsjetit će ih na to bijela polja u Potočarima i fabrika akumulatora. Pamtit će majka Srebreničanka crveni tek opleten džemper svoga malog sina koji nije ni dva puta obukao., i nikada više.. Pamtit će šuma borbe žestoke i skrivanja za njena stabla. Pamtit će Bosna i Hercegovina Srebrenicu. Pamtit će Srebrenica Holandiju! Pamtit će svijet Bosnu i Hercegovinu! Pamtit će Srebrenica svijet koji je nijemo posmatrao dok je krv proljevana!

„SREBRENICA - BOL, TUGA I PAMĆENJE,,

Piše: Sead Mujak Svi smo mi posebni na svoj način. Svakog od nas je majka nosila devet dugih mjeseci, s naporom rodila i dojila, odgajala..po tom pitanju dolaska na svijet svi smo istLali po pitanju imena, vjere, nacije..e tu smo drugačiji! Koliko ih je samo izgubilo život zato što su se zvali Asaf, Mustafa, Hanifa, Munira? Koliko nas je stradalo zato što vjerujemo u jednog Boga, Allaha dž.š.? Koliko je samo krvi Srebrenicu okupalo, muslimanske krvi..dječije krvi. Potok je tekao..Koliko je samo bilo polomljenih penzionerskih ruku? Koliko je divnih nana u dimijama ležalo u potocima? Zašto lije, Bože dragi, tolika tuga se desila nama ? Bože dragi, da li nam je ovo iskušenje? Da li je iskušenje, Bože dragi, to što je munafik svojom čizmom stao na novorođenče koje nije uspjelo da udahne zraka, ovog našeg zraka bosanskog? Što je ono bilo krivo? Bilo je krivo što je rođeno u pogrešno vrijeme, od pogrešnih roditelja u pogrešnom svijetu! Ne mogu zamisliti bol majke tog djeteta! Allahu dragi, olakšaj nam, a ne otežaj! O Srebrenico, tugo moja kako ti nisi pukla? Kako se nisi hiljadama kilometara pod zemlju spustila? Tugo, tugo, tugo golema ne bilo ti korjena, ne zadesila nikoga i nikada! Ostale su uperene plašljive oči u munafika koji je klao, ubijao i silovao za trag mu se ne znalo! Bijesan sam i ljut kad se sjetim sta se dešavalo i vjerujte ne osjećam se ni dobro kad se sjetim prošlosti. Pamtim svaki detalj koji sam ja u ratu prošao i to ce vječno ostati zapisano u memoriji mog mozga. O vi munafici, stici ce vas kazna Božija... Pravda dolazi sporo, ali ipak dođe! A onda se nauživajte u svojoj oholosti, bezobrazluku, agresivnosti ,neljudskosti ,zlokobnosti, vi bezdušni ljudibez srca. Žalim vas ..jer doći će dan kad ćemo svi plaćati svoje greške. Pamtit će jadne majke svoju mrtvu djecu, sestre drage poginulu braću i očeve, očevi hrabri porodicu svoju zapaljenu! Pamtit će djevojka kjafira koji joj skide dimije nasilu, raskide bluzu. Maleno dijete će pamtiti svoje roditelje dok se bude borilo u životu za bolje sutra! Nećemo zaboraviti, pamtit ćemo tugu i bol Srebrenice jer to je naše., neće iz srca ma koliko god da boli i koliko god daje teško pričat, nosit ćemo je sa sobom, i sijati poljima žita radi novih pokoljenja. Svaku humku ćemo zagrliti, Fatihu proučiti, jer za svakom humkom jedna duša spava, pod svakim kamenom jedna je kost, za svakim stablom po jedan haljetak struhao. U rani sabah Fatihu proučim, namjenim Srebrenici, Boga dragog zamolim da im pomogne, u akšam opet Fatihu proučim i Boga dragog zamolim za lahak san svim preživjelim Srebreničanima. Niste sami, Bog je sa vama i ja sam sa vama, iako sam fizički daleko, pišem Vam, dovim za Vas i ne dam Vas zaboravu!

17  

SREBRENICA - JUČER, DANAS, SUTRA

Piše: Esad Bajić

Jučer Mjesec je juli, 1995.godina Imam nepunih 20 godina. Četiri posljednje sam vojnik. U rovu sam na Treskavici. Pogled mi je uprt u daljinu, u nove neprijateljske rovove koje ćemo, s Božijom pomoći, zauzet. Do mene je moj saborac Asim. Ima dugu crnu kosu na zatioku svezanu u konjski rep. On ima mali radioaparat . Slušamo vijesti. Nino Ćatić izvještava iz Srebrenice koja pada u četničke ruke. Poginuli i ranjeni neprestani se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padaju na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno sedamnaest poginulih, pedeset sedam teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima!? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice! Populacija u ovom gradu nestaje! Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi,bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno!... Godinu dana prije nego što sam postao vojnik, kao učenik Gazine medrese bio sam u jednom srebreničkom selu na ramazanskoj praksi. U glavi mi se smjenjuju slike dragih i čestitih insana kod kojih po kućama zapošćavah i s iftarom se mrsih slaveći Gospodara. Danas sam ovdje a osjećam da bih trebao biti tamo. Nisam jedini. Vojska iz susjednih rovova priča isto. Upućujemo poglede ka Bjelašnici i Igmanu očekujući da vidimo malu crnu tačku i čujemo zvuk helikoptera koji će nas, kao i mnogo puta do sad, pokupiti i prebaciti tamo gdje je najpotrebnije. „Da nas hoće makar do Tuzle nas prebaciti“, kaže Asim. „Il' do Kladnja,“ odgovara Miralem. Ja šutim. Kundakom puške oslonjen sam na kamen kraj rova. Otkako je otac devedeset druge postigao šehadet - ne plačem. Vojnik sam i ratujem. S dušmanima po bosanskim brdima, sa šejtanom u sebi. I sad ratujem s njim. Nisam ja na ramazanskoj praksi bio samo u Srebrenici, bio sam i u Višegradu, i isto ovako slušao na radiju imena mojih dragih džematlija koje su dušmani poklali. Tada sam u ruci imao drugu pušku, a u rovu do sebe rahmetli babu da mu na ramenu oplačem drage insane čija su imena čitana. Imao sam babu da se za nj od bola i straha zaklonim. Koliko će danas srebreničke djece ostati bez svojih baba, koliko sutra, koliko će nas prekosutra u ovoj krvavoj Bosni biti bez suza a suza željnih? Možda bih, da imam starijeg brata, i sad plakao, možda bih da imam mlađeg popustio pred bolom i na njeg prenio emanet našeg babe, ovako ne mogu. I najstariji sam i najmlađi. Jedinac sam. Stojim u rov,u gdje je moj otac stajao, spreman da poginem da bi neki drugi otac i neki drugi sin mogli živjeti. Ako ja poginem naša loza će nestati, rekoše mi nakon očeva šehadeta. „Neka!“, velim.“ Možda će nestati loza ali neće zemlja, a dok bude zemlje, dok bude dina našeg, bit će i moje loze. Ni otac mi se nije kitio imenima krvnih predaka, nego s blagošću, ponosom i najvećim poštovanjem sjećao se i nadahnjivao časnim i hrabrim Božijim lavovim o kojima je, kao o uresima dina, vazio naš dobri hodža Smajil. Radio šuti u Asimovoj ruci, a ja bismilom gasim plamen panike. Učinilo mi se na tren da je sve nestalo. Ustajem i okrećem se ka Igmanu. Gdje je taj helikopter, ta naredba, ako nisam mogao za Višegrad, da se borim za Srebrenicu?! Danas Okrećem glavu u stranu i suznih očiju izbjegavam odgovor na sinovo pitanje: „Zašto babo plačeš?“ Spremam mu ruksak za put (a najrađe bih pao po podu i ljubio mu stopala.) Stavljam sendviče, vodu, nešto slatka, da mu se nađe za puta. Osnovac je. Izrastao mašaAllah! Sa učiteljem i djecom iz razreda prvi put ide u Srebrenicu.

18  

Svašta bih mu još u ovaj ruksak stavio. Svašta mu ispričao. Nervozno vitlam misli pitajući se ima li još nešto da mu nisam rekao a da je važno za put na koji ide, na mjesto koje će hodočastiti. -Da ide s abdestom?, to sam mu već rekao. -Da bude skrušen i tih?, tako sam ga odgojio, ako Bog da. -Da pomiluje s bismilom desnom rukom nišane šehida? To nisam. -Ali, sine, kad proučiš Fatihu, dlanom desne ruke pomiluj vrh nišana ispred sebe. -Zašto to, babo? -Ne znam, sine, ne znam, ali tako je činio moj rahmetli dedo kad bi mom rahmetli babi na mezar odlazio, pa i ti tako učini. -A vjeroučitelj u školi kaže da se ne mora imati abdest kad se ide u Srebrenicu. -Ne mora sine, nije farz, ali je farz roditelja poslušat, a ja sam ti rekao da sa abdestom pođeš i sa abdestom u Potočare da kročiš. -Dobro, babo, je li to sve? Zakasniću... -Jeste, sine, mislim da jeste. Na izlazu iz kuće stišćem mu glavu i ljubim ga među oči. Kada su one na dunjaluku trepnule moje su dobile izun da mogu zaplakti, i često, jako često plaču. Odlazi, a mene sjecnu u srcu. -Ali, sine! -Kaži, babo!? -Kad proučiš Fatihu i pomiluješ nišan rukom, šapni tiho u sebi: „Halalite, helikopter nije došao!“ - Koji helikopter? -...Ništa, sine, ništa, zaboravi da sam ovo rekao, samo onako kako smo se dogovorili. -Allahimanet, babo! -Allahimanet, sine! Sutra Sutra počinje „Marš mira“. Marš mira je pješački pohod koji se održava u sklopu obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i njenoj okolini s ciljem odavanja počasti žrtvama genocida te podsjećanja na stravične zločine koje su počinile snage vojske i policije Republike Srpske, potpomognute snagama iz Srbije, nad Bošnjacima iz "sigurnosne zone UN-a" - Srebrenica u julu 1995. Pohod nosi naziv "protestni" jer ima za cilj animiranje svih relevantnih aktera na lokalnom i međunarodnom nivou za brže hapšenje i procesuiranje osoba odgovornih za počinjene zločine radi zadovoljavanja pravde kao preduvjeta za izgradnju trajnog mira i tolerancije među narodima u BiH. Ovako piše u letku koji sam dobio. Prošlo je osamnaest godina od kraja rata, osamnaest godina kako nisam kročio van teritorije koju je u ratu očuvala bosanska Armija. -Imaš taj strah od neprijateljske teritorije, strah od zarobljavanja iz rata ostao je u tebi, šta ste preživjeli budi sretan pa te je samo to snašlo!, reče mi prijatelj moj, psiholog po zanimanju. Zašto nam uvijek kažu da smo preživjeli? Ko smo mi da se odvajamo od hiljada, stotina hiljada onih koji nisu? Kako smo preživjeli kad ja sutra polazim u pohode deset hiljada nepreživjelih? Za deset hiljada duša je ova Bosna uskraćena. Ko će mi reći da sam preživio ako nisu preživjeli Abidović Ibrahim, Ademović Enver, Ademović Muhamed, Ademović Fajko, Agić Ermin, Alić Muharem, maloljetni Dizdarević Selvedin, i još

19  

stotine drugih što će im posmrtni ostaci bit spušteni u mezarja za nekoliko dana? A toliko ih je položeno u svakoj od ovih osamanest godina. Sutra ću zakoračiti u svoj strah. Svoju tugu. Svoju bol. Svoju manjkavost. Zakoračit ću polahko, korak po korak, svakom stopom kojom su Srebreničani tražili spas ispred dušmanskih kama. Zakoračit ću iz Bosne u Bosnu. Sastavit ću mora strahova u sebi, s bismilom udariti Musaovim štapom po njima i ona će se rastavit. Bošnjak će Bosnom do Bosne Srebrene poći. U busenu zelenom našeg seoskog harema bijeli se mermer bosanskog šehida. Mog rahmetli oca. Poželio sam ga obići pred put. Put za hiljade običan, a za mene velik k'o Sirat ćuprija. Učim mlađeg sina da pomiluje dlanom desne ruke vrh babinog nišana, i molim Uzvišenog da ne dozvoli dušmanima da potaru u ovoj zemlji Bosni naše dlanove. Sve dok bude onih što Fatihe uče i nišane dlanom miluju biće i svrhovitosti samih naših nišana.

SREBRENICA-BOL,TUGA I PAMĆENJE Piše: Krajnović Suad, Gradačac

Sjedim u bašti na staroj i naherenoj klupici, akšam je već zavladao ovim mojim srebreničkim krajevima i samo svjetlucanje dole iz Srebrenice pokazuje da i ovdje postoji život, danas skoro dvadeset godina poslije rata. Svake julske večeri, kao i ove, borim se sa sjećanjima na davne julske dane završne godine rata i ponovo preživljavam sve, kao da je bilo juče. Probam misliti o nečem drugom, tjeram misli na vedrije teme, ali one se vraćaju opet i opet i ne daju mi pobjeći od tih dana, tih dana kada je moja Srebrenica doživjela svemirsku nesreću, kada su spodobe u ljudskom liku učinile zlo koje nas je tih dana gurnulo u tamu tamo negdje na kraju svijeta, zaboravljenu i napuštenu od svih.Ta mrlja leži na savjesti i u dušama demokratskog svijeta i nju ništa neće moći izblijediti. Misli se roje i ponovo nadvladavaju sva druga čula i polako se stapam sa njima. Smrt i krv. Miris krvi, težak i ljepljiv, prodirao je kroz nosnice sve do mozga, a osjećaj smrti bio je prisutan u svakom damaru tijela.Pucnjevi su prestali već nekoliko minuta da paraju ovo julsko predvečerje na obroncima zelenih padina mog sela.Začuh zvuk motora par kamiona, koji se polako izgubi u prvom zavoju s druge strane brda, a ubrzo zavlada neka jeziva i nestvarna tišina. Pokušah da pomjerim svoju desnu ruku, jer mi je lijeva bila pritisnuta nečim i skroz oduzeta,ali uspjeh samo da razmaknem prste na ruci, koju je pritiskalo nečije nepomično tijelo. Okrenuh polako glavu udesno i skoro se sudarih sa ukočenim i ugaslim pogledom mog komšije Himze, koga ne prepoznah istoga trenutka, da li zbog mraka koji se spuštao, da li zbog mog već poprilično zamagljenog vida.Iznenada uočih iznad njegove glave, prema ivici šume, tri osobe koje su se nešto dogovarale, žustro gestikulirajući rukama, dok se jedna od njih ne odvoji i krenu ka gomili koja je prije otprilike pola sata bila osuđena na strijeljanje, osuđena a da nisam znao ni od koga, ni zbog čega. Sada se već približio nama, ljudima sa one strane života i ja ga prepoznah. Bio je to komšija Ranko iz susjednog sela, pa rekao bih dobar čovjek. Znam da je znao često dolaziti kod mog komšije Himze zbog nekih poslova, a i Himzo se često znao hvaliti prijateljstvom sa njim. Istoga časa javi mi se misao da mu se javim, da ga dozovem, ali kao da nemadoh snage ni glas da pustim. Začuh sa strane, gdje je on bio, stenjanje i neko krkljanje, kao hropac ili šapat, prigušen i nestvaran. Odjeknu pucanj i ponovo krkljanje. I to utihnu. Zatim se oglasi ponovo pucanj, pa drugi i kao žaoka me ubode misao, pa on puca u svakoga pojedinačno da bude siguran da su svi mrtvi. Jaka bol me presiječe preko prsa i tek tada osjetih strah, strah koji je nadvladao nevjericu koja je do tada bila prisutna u mom mozgu. Strah me paralisa potpuno, tako da ostadoh ukočen i ne pomjerih glavu dole ispod Himzine.Tako sam dočekao i svoj red za drugo strijeljanje. Osjećao sam da je iznad mene i pucanj mi zagluši uši a miris baruta mi nadraži nosnice, skoro da kihnuh od toga. Tijelo koje je ležalo preko mene i prekrivalo me skoro cijelog, protrese se i učini mi se još više oteža na meni. Sada je bio red na mene. Osjećao sam samo strah i želju da se molim, da se molim da me Allah sačuva. To je onaj iskonski nagon što ga prouzrokuje strah, ona silna želja da čovjek moli onoga ko mu daje život i ko ima pravo da mu ga oduzme. Strah je paralisao sve, paralisao je čak i vrijeme.Tih par sekundi su bile kao godine. Pred očima su počele da se vrte slike moje kćerke, sina, supruge, majke ... Pucanj.

20  

Sve stade u trenu.Htjedoh da kriknem, ali strah je i to paralisao. Osjetih da sam pogođen u rame i polako izgubih svijest. Kao kroz maglu, a onda sve jasnije, ukaza mi se staro i izborano lice moje nene Ajke, uokvireno maramom, lice na kome su se samo isticala dva plava oka, koja su iskrila iz dubine očnih duplji i blagi glas da se ne plašim, da će strah odmah otići.Polako je sa žara, iz starog šporeta,izvadila lopaticu sa komadima rastopljenog olova i spustila na pod, a zatim tankom, smežuranom i drhtavom rukom dohvatila staro platno, progorjelo na par mjesta, koje je mirisalo po požutjelim dunjama i oporom mirisu starine.Prekrila mi je glavu,tiho učeći nešto.Pored mene je bila tepsija sa vodom i ona je polako i nesigurno podiže iznad moje glave.Čuh da nešto puče, a mlaz vode opeče me po ramenu i zapljusnu po obrazu. Trgoh se. Krupne i hladne kapi kiše pljuštale su po mom licu i prijale mi, hladile mi mozak, olakšavale mi bol. To mi je pokazalo da sam još živ, da je dragi Allah prosuo svoju milost na mene i to mi je bio znak da moram istrajati.Probah pokrenuti lijevu ruku i uz bol koja mi je parala čitavo tijelo, polako je izvukoh, a onda probah pokrenuti i desnu nogu.Nije išlo i ja je počeh trzati. Iznenada osjetih olakšanje.Tijelo koje mi je bilo na nozi, prevrnu se i ja se polako iskobeljah ispod ukočenih i mrtvih tijela mojih komšija. Julske kiše u ovim mojim planinskim krajevima traju kratko. Iako je još malo ostalo do svitanja, dole u dolini ugledah tamne obrise šume, koja je sa jedne strane uokviravala moje selo, a onda se polako penjala ka planinskom nizu koji se prostirao prema Drini. Po prvi put mi se javi nada,da ako stignem neprimjećen do dole,s druge strane nisu daleko ni poslednje kuće u selu, među kojima je bila i moja. Počeo sam polako da se vučem, više kližući niz mokru travu, dok ne stigoh do jedne strmine, gdje se niz veliki nagib strana spuštala ka šumi. Kroz isjeckane komadiće oblačaka plavičaste magle, koja je lebdjela iznad visoke trave, vidio sam da nisam daleko od šume. Znao sam da moram što hitnije dole, što zbog razdanjivanja, što zbog slabosti koju je prouzrokovalo obilno krvarenje. Spustio sam se polako dole, kližući se čitavim tijelom, a onda se počeh kotrljati, uz nesnosne bolove, dok glavom ne udarih o stablo u šumi i ponovo izgubih svijest. Vidio sam bijele zidove bolesničke sobe i svog brata u krevetu, dok se sobom širio miris ljiljana, koje sam ubrao iz naše bašte polazeći bratu u posjetu.Brat mi reče da je znao da su, kada se probudio iz sna, ljiljani iz naše bašte, jer smo ih u selu imali samo mi. Oni su mu dali nadu u oporavak i da je tada znao gotovo sigurno ,kada ga je probudio njihov miris, da će ozdraviti. Stisnuo mi je ruku i ja osjetih bol koja me prenu iz nesvijesti. Pred očima mi se maglilo, ali kažu da u čovjeku postoji životinjski nagon za održanjem i mali dio svijesti koji je još bio budan, govorio mi je da moram naprijed, da se moram dovući do kuće, jer su odmah iza naše kuće bili ostali i preživjeli susjedi sa par boraca koji su ih uspjeli obavijestiti da se sklone. Tu su se organizovali za put prema slobodi i ta pomisao na slobodu me prenu i osjetih da neka nova snaga dođe u moje tijelo i obuze mi sve damare. Već sam puno iskrvario i svaki gubitak svijesti bio bi možda koban za mene, a onaj nagon za održanjem, ona nada koja je tinjala u potsvijesti, gurnuše me naprijed. Puzao sam na lijevoj strani tijela, hvatajući se za tek izraslo žbunje, povremeno izbacujući iz usta već polutrulo prošlogodišnje lišće, koje mi je onako memljivo i vlažno ulazilo u usta.Mislim da je taj moj put kroz šumu trajao vječnost i već sam pomislio da sam zalutao. Legao sam na leđa, onako oznojen, dahćući, smalaksao, gledajući komadić plavog neba, koji je stidljivo virio kroz krošnje drveća.Tiho sam ponavljao molbe upućene dragom Allahu, a suze su same potekle. Još više mi se počelo magliti pred očima i nesvijest se počela namicati na njih. U mislima sebi rekoh da ne smijem stati, da me je Allah predodredio da se spasim i zadnjim atomima snage, trgoh se i počeh puzati dalje. Učini mi se da vidim svjetlost, da je kraj šume blizu, da je i moja kuća tu nadohvat, i uz bolove koji su bili sve nepodnošljiviji, krenuh, kao u nekom bunilu dalje. Nada je bivala sve veća, pogotovo kada sam izašao iz šume i krajnjim snagama počeo puzati ka svojoj kući koja mi je sada izgledala dalje nego ikad, strepeći da su svi otišli i da je moj trud bio uzalud. Počeo sam da ponovo gubim svijest, ali miris ljiljana koji je dopro do mene, po prvi put mi je izazvao nešto kao osmijeh na licu, pogotovo kada sam u šumarku pored kuće vidio par glava svojih komšija, koji pognuto potrčaše prema meni i lagano me ponesoše u okrilje šume i neke sigurnosti.Tonuo sam ponovo u nesvijest, ali nekako opušteno i bezbrižno, dok su ljiljani iz moje bašte mirisali nekako oporo i sve jače i jače.

21  

SREBRENICA - BOL, TUGA I PAMĆENJE Piše: Minela Maksumić

Počela sam sa iščitavanjem imena. Okupili se roditelji, učenici, dede, nene, uče fatihu i polažu cvijeće poginuloj djeci u Konjicu u ratu 1992-1995. Pročitam ime, pa pogledam-jedna majka zaplače. Pročitam još jedno ime, pogledam-još jedna majka maramicom briše suze i moli Ga da oprosti njenom djetetu, ako se uspjelo ogriješiti za kratkog života, koje ode, a nije ga se nagledala. I tada, ne možeš a da se ne sjetiš genocida počinjenog Bošnjacima u Srebrenici. Zapitah se:"Ako ova majka lije rijeku suza za svojim sinom, koliko suza majka Srebrenice prolije za izgubljenim mužem, djetetom, ocem, amidžom, daidžom...? Kolika je bol u grudima, koliko je gađenje u njenom srcu prema čovjeku koji joj budućnost crnom učini?" Žena, a sama. Ali, uprkos tome što je bez potpore uspijeva se izboriti sa današnjicom, uspijeva živjeti, katkad se i nasmijati, sigurna sam, od srca pustiti svoj glas, da joj suze radosnice krenu. Da svako vidi da joj Gospodar šalje snagu, da je želi u blagostanju proživjeti. Možda ona u trenutku srece negdje duboko u sebi osjeti jaku bol, bol kaja ju pokušava gušiti svakog dana, ali želi se s njom smjelo boriti. I nikako ne želi zaboraviti da je jedan čovjek od krvi i mesa, sa srcem u grudima nekome uzeo život i sada želi mirno i slobodno živjeti. I ne treba se zaboraviti! Svakog dana se treba sjećati. Svakog dana se boriti protiv njega. Ne, ne htjeti mu oduzeti život kao što je on djeci i ljudima u Srebrenici, nego probuditi u njemu ljudskost, oživjeti je, svaki covjek je ima, samo je u takvima umrla i ne pociva u miru. A kada se probudi ljudskost u njemu, možda i prizna grešku. A greška je veoma mala riječ za njegov akt. Možda prizna zločin! Da, zločin, počinio je zločin nad Bošnjacima u Srebrenici, ni manje, ni više. A zar više i dalje može? Kad bi majka Srebrenice htjela da opiše bol za svojom ukradenom srećom vjerujem da nijedna ne bi uspjela. Tuga obuzima njeno srce svakog dana. Pa ode na mezar proučiti Fatihu ocu ili sinu i sjedi... vrijeme tada stane. Sat na ruci a niti jedna kazaljka ne miče. Stane život, stane sve. Htjela bi da umjesto njega odmara ili bar da zajedno odmaraju. Ezan je trgne u stvarnost, a sutra je opet isto čeka. Dočekat će ona i godišnjicu, u julu mjesecu. Neka će tugovati što će joj sina zakopati, a radovati se što su ga pronašli, što će ga poslati Allahu dž.š. čistog, odanog Njemu. Mladost mi ne da da osjetim ovo kao moja majka. Nisu joj nikoga ubili, svi su joj rat preživjeli, ali plače, postaje druga žena onog trenutka kad vidi suzu majke Srebrenice. Tada mi srce obuzme patnja za djecom kojoj djetinjstvo prekinuše, ljudima kojima borbu za porodicu uskratiše, majkama koje same ostadoše. Molim Uzvišenog da im podari snagu i da ne dozvoli šejtanu da im srca grubim učini. A ako srca vremenom postanu gruba i bezosjećajna, zločin će postajati blaži i blazi i zaboravit će se. Ne dozvolimo, sjećajmo se, pruzajmo snagu svakoj majci, sestri muslimanki. Najbolji način da ih pokušamo razumjeti je bar na minut zamisliti život bez onoga ko nam je najpotrebniji, pokušajmo!

TRISTO TRIDESET OSAM Piše: Irfan Jusufović

Na jednome mjestu Tristo trideset osam. Tu sam i ja došao da pokažem ko sam. Majka sina oplakuje ne zna sama, kud' će kćerka jadna, zamišljena kome reći, oče. Sve se zbilo, odjedanput sve u jednom danu. Ostaviše Srebrenicu otvorenu ranu. Dokle 'vako ljudi moji

Zločin, da se krije. Majka osta dijete učit' Vjerovat im nije. Suze teku, kad-kad same zaustavit ne mogu ruke dižem, Dovu učim i molim se Bogu. „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog Molimo te Bože samilosni Nek' tuga postane nada Nek' osveta bude pravda Nek' majčina suza bude molitva Da se nikad, nikom ne ponovi Srebrenica“

22  

SREBRENICA,BOL-TUGA I PAMĆENJE Piše: Elvedina Alić

Ja sam Hata, rođena sam i živjela u onom mjestu na Zemlji koje kad se spomene ljudi kažu "ne ponovilo se". I ja kažem "ne ponovilo se"! Najljepšeg imena što gradić imade dadoše baš mom, Srebrenica! Ni zlatna da sjajem prikrije hrđavu narav iza jakih pleća, ni željezna da hrđom sakrijem trud umješna kovača. Već srebrena, da metal oblijevam, a do zlata da sam prva. Tu sam ponikla, tu ću i svehnuti. Sama sam, ko mjeseca na nebesima što ide svojim putem ne gledajuć ima li traga iza sebe niti ima li svijetla pred sobom. Svako moje juče je bol, a svako sutra je nova nada da će manje boljeti. Na zgarištu moje kuće nikla divljaka jabuka. Grane razvila, pa ih okitila sitnim plodovima. Pijem sirće od svoje divljake, od svog praga, od svog ognjišta, pa mi blaži gorčinu, olakšava dušu, razgaljuje misli. Ovdje na ovom zgarištu sam prije devetnaest godina bila žena, pokorna i poslušna svom Muharemu. Ovdje sam se ogledala u ogledalu kad niko nema od muškinja, svekra i djeverova. Zakretala se i jedva isčekivala kad će mi se trbuh ugledati,da ukućani znaju da sam noseća i da se loza nastavlja. Noćima bih pipala po stomaku, pa kad bih osjetila da se dijete mrdnulo, ko da bi me sunce obasjalo. Muharemov sin,prošaptala bih tiho da niko ne čuje. Nekad bi suze skliznule nik lice pa pokvasile jastučnicu što sam u ruhu donijela, punu plavih cvijetova i zelenog lišća mojom rukom vezenih. Sreća se sa strahom miješa, katili su oko nas, žedni krvi Bošnjačke. Muharem bi me tješio" Insanu je suđeno da propati. Evo, kad ovo prođe naše je sve pod nebeskom kapom za rahatluka. Dosta smo jada vidjeli! A, i ovo mora nekad stat!" Ja mu malo vjerujem, malo ne vjerujem, a ponajviše se nadam da je ovako kako on kaže. Tu noć mi podiže ruku pa je prislanja uz svoju, veru na veru naslanja. "Vidiš Hato, ove naše vere su napravljene da budu skupa za vijeke vijekova.Po njima ćemo se vazada poznavati, samo su jedne vake urađene. Nama ih je moj babo kupio, pa ću i ja valjda svome sinu 'vake uzeti, ako Bod da!" Topla mu ruka uz moj dlan, pogledi nam na burmama, a u meni novi život raste.... Tu, na ovom zgarištu me zadnji put gledao očima sretnog insana. Žeđ zvjerska ne obuzda se! Uguši svaki tračak nade da će jednom svanuti slobodno jutro i da ćemo jednom dočekati svitanje uz zvuk ezana. Lavina zla prosu se mojom Srebrenicom. Katili spremni čekaju! Muharem s braćom i babom ode put šume, a nas žene ko pseta bolesna od šuge tovariše na kamione. Od mase se izdvoji jedan povisok vojnik, doviknu mi da siđem s kamiona. Nije to strah od smrti, već strah od poniženja i onog najokrutnijeg što jedna žena može doživjeti. Stajala sam okamenjena na cesti, a on je prilazio s puškom prema meni. Okrenuo je i kundakom me udario u stomak. Padoh od boli. Padosmo i ja i moje dijete neproplakano. Muharemov sin nerođeni! Utovarili su me ko vreću kostiju i mesa i zatvorili stranicu kamiona. S onim zvukom lupanja stranice zauvjek je moj život zatvoren. Ja još pipam prazan trbuh tražeći makar sjećanje na ono dječije prevrtanje. Još koračam srebrenim gradom u nadi da će Muharem naići. Te godina sam imala devetnaest, a danas devetnaest godina kasnije moj sin je mogao imati toliko godina, ja duplo, Muharem je mogao imati pokoju sijedu vlas, a kuća nam je mogla vrviti od dječije galame. Mogao mi je svaku noć prislanjati dlan o dlan i veru uz veru i govoriti kako će nam ispod neba biti široko. Tražila sam godinama da mu nađem makar jednu kost. I to je dovoljno da mu nišane pobijem, jer ako meni nešto bude, mog Muharema nema ko ukopati. Sve su nam pobili, dušmani, sjeme im se izmetlo u ljude, pa ne bili kao oni. Kad su mi javili da su našli novu masovnu grobnicu, ponadah se da ću biti napokon Muharemova udovica, jer godinama sam ništa. Ja sam žena od nestalog čovjeka.

23  

Nađoše ga, a vjenčani prsten mu nije bio na prstu ruke, već u stomaku. Rekoše mi oni ljudi što ga iskopaše da je najvjerovatnije progutao prsten ili od straha da mu ga katili ne uzmu ili je znao šta ga čeka pa da ga po prstenu prepoznam. Bio je u pravu kad je govorio za vjeke vjekova zajedno. Evo ih opet nakon devetneast godina zajedno. Vera uz veru, ja uz tabut moga Muharema. Divljaka opet rodila, biće sirćeta da ubije gorčinu.

Srebrenica Piše: Zejneb Imamović

Kako pamtiti nesjećanje Nedoživljeno Prije rođenja moga Dogođeno? Kako prihvatiti u svemiru još nevine duše Da ima, postoji I zlo što u uzlove puše Ruke što život guše Što osmjehe ruše? Otvaram kapke očne Oblici slova u formi riječi kazuju Nepamćeno Nedoživljeno Al' dogođeno... Kaplje iz knjiga mubarek krv Poslanika Što milost je svijetu upućena Radosna vijest Koju nisu i ni danas neki neće čuti Ma kako radosna bila Kaplje krv njegovih sljedbenika Sumeje ponosne

Unuka voljenog Mladića džennetskog... Krvari Bosna što domovinom je zovem Oko ruku zavezana žica Na hiljade strašnih rana Među njima Srebrenica 10 000 ljudi Da se od bola izludi Da se od žala Ruke otvore i u zagrljaj prime Sestru što brata, oca, dedu Nema, ni mezara još Gdje Fatihu da prouči. Kako pamtiti nesjećanje Nedoživljeno Prije rođenja moga Dogođeno? Osim kroz slovo, kroz riječ, kroz pogled u oči srebreničkih majki kroz nauk i opomenu što podsjećanje stalno traži???

a