»BIOKOVO«

Nakladnik: Graphis d.o.o.

Sunakladnik: Javna ustanova »Park prirode Biokovo«

Urednik:Mr. sc. Roman Ozimec, dipl. ing. agr.

Recenzenti:Dr. sc. Nenad BuzjakDr. sc. Mladen Kučinić

Autor karte: Tonči Čorić, dipl. ing.

Tehnička urednica: Elizabeta Šunde, dipl. ing.

Lektorica: dr. sc. Milica Mihaljević

Korektor: Žarko Pavunić

Dizajn i naslovnica: Željko Kozarić, dipl. ing.

Priprema za tisak: Graphis d.o.o., Zagreb

Za Graphis: Elizabeta Šunde, dipl. ing.

Za JU »Park prirode Biokovo«: Ante Cvitanović, dipl. oec.

ISBN 978-953-6647-87-3

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 683537.

© Sva prava pridržava nakladnik GRAPHIS d.o.o. Maksimirska 88, Zagreb, tel./faks +385 1 2322-975, graphis1@inet.hr, www.graphis.hr

Tiskano u Hrvatskoj, 2008.

Fotografije:Ivan Alduk Petar BabićŽivko BačićJana Bedek\uro BenčekAlan BrezovecStipe Bušelić Hrvoje CvitanovićTonči ČorićHrvoje Dragušica Ivan GlavašAnte GrčićIgor HrstićBranko JalžićMiroslav KladničkiDamir Lacković Duje LisičićMarko LukićGoran Morović

Igo OrašRoman Ozimec Gordan PolićHanni RaaschJörg RaaschIvan RakićStjepan RoglićNino RosoŽeljko StipećVibor SumićZlatko SunkoFilip Vilim ŠabićMarinko Tomasović Igor VlahovićKrešimir ŽanetićArhiva Arheološki muzej SplitArhiva Gradski muzej MakarskaArhiva Parka prirode BiokovoArhiva Turističke zajednice Makarska

Autori:Ivan Alduk, dipl. arheol.Dr. sc. Antun Alegro, dipl. ing. biol.Mr. sc. \uro Benček, dipl. ing. geol.Stipe Bušelić, instruktor speleologijeAnte Cvitanović, dipl. oec.Hrvoje Dragušica, dipl. geogr.Mr. sc. Milivoj Franić Igor Hrstić, dipl. arheol./dipl. povj. umj.

Dr. sc. Vladimir Hršak, dipl. ing. biol.Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, prof.Željko Kuluz, diplomirani knjižničarMr. sc. Roman Ozimec, dipl. ing. agr. Filip Vilim ŠabićSmiljana Šunde, prof.Marinko Tomasović, dipl. arheol./dipl. povj. umj.

Zahvaljujemo za ustupanje fotomaterijala i drugih priloga, dopune i korekcije,

brojne korisne informacije te raznovrsnu podršku pri izradi monografije sljedećim osobama i institucijama:

Zahvaljujemo za financijsku pomoć donacijama ili sponzorstvom:

ABC Informatic d.o.o., DubrovnikGrad Makarska, MakarskaHoteli »Brela«, BrelaHoteli »Tučepi«, TučepiPleso prijevoz d.o.o., Zagreb

Petar BabićIvica BuljubašićHrvoje CvitanovićIvan GlavašBože KokanNeven MatočecVedrana Vela PuharićHanni RaaschJörg RaaschCvjetan RoglićVibor SumićKrešimir Žanetić

Arheološki muzej SplitGISDATA d.o.o.Gradski muzej MakarskaHrvatsko biospeleološko društvoHrvatsko planinarsko društvo BiokovoOdašiljači i veze d.o.o.Park prirode BiokovoSAK EkstremTuristička zajednica Makarska

BIOKOVOBIOKOVO

Roman Ozimecurednik

Sadržaj

Biokovu monografijom (R. Ozimec) ....................................................................................................................... 1

Geografija i geomorfologija Biokova (H. Dragušica, R. Ozimec) ....................................................... 11

Geologija Biokova (\. Benček) ................................................................................................................................. 29

Speleologija Biokova (S. Bušelić, R. Ozimec) ................................................................................................. 49

Gljive, lišaji, alge i mahovine Biokova (R. Ozimec) ...................................................................................... 73

Biljni svijet Biokova (V. Hršak, A. Alegro) .......................................................................................................... 87

Fauna Biokova (R. Ozimec) ...................................................................................................................................... 109

Arheološki dokazi života na prostoru Biokova od razdoblja prapovijesti do srednjeg vijeka (M. Tomasović) ...................................................................................................................... 137

Sakralna arhitektura i ostali kulturno-povijesni spomenici na području Biokova (I. Alduk, M. Tomasović) ............................................................................................................................................. 153

Svjetovna arhitektonska baština Biokovskog područja (I. Hrstić) .................................................... 173

Etnologija i tradicionalno gospodarstvo Biokova (S. Šunde) .............................................................. 183

Planinarstvo i alpinizam na Biokovu (R. Ozimec, S. Bušelić) .............................................................. 199

Lovstvo na Biokovu (F. V. Šabić) ........................................................................................................................... 217

Turizam Biokova (M. Franić) .................................................................................................................................... 223

Biokovo – motiv i tema umjetnika (Ž. Kuluz) ................................................................................................. 233

Park prirode Biokovo (A. Cvitanović) .................................................................................................................. 251

Dr. fra Jure Radić (1920.–1990.) – teolog i prirodoslovac (fra G. Jurišić) ................................... 261

Kazalo ..................................................................................................................................................................................... 271

Prilog

Karta Biokova (T. Čorić)

biokovu monografijom ... �

KAD se već odlučimo na ostvarenje izvanrednog

pothvata, primjerice objavlji-vanja monografi je o Biokovu,nakon hrabrosti, samopouz-danja i podrške izdavača, po-trebno je osmisliti koncepciju. Iako Biokovo znamo oduvijek, čak i iz snova, nismo ni prvi ni posljednji. Kako to ostva-riti? Odakle krenuti? Možda je najbolje započeti pitanjem: Što je Biokovo? Za širom svijeta iseljene Biokovce Bio-kovo je domovina, ognjište, izvorna mitska djedovina. Za članove Kraljev-skoga botaničkog društva u Londonu Biokovo je atraktivni cvjetni kultivar iz roda Geranium. Za riječne brodare Biokovo je najjači i najveći motorni tegljač hrvatske riječne plovidbe na Savi. Za povjesničare književnosti Biokovo je u naslovu djela Poleti okolo Biokova, koje je hr-vatski književnik Ante Tresić Pavičić objavio u Tuzli prije 106 godina. Za dobro obaviještene Zagrepčane Biokovska ulica je u Voltinu naselju na Trešnjevci. Za speleologe i alpiniste Biokovo je Terra incognita i El Dorrado, otkrivanje skri-venog blaga i vječni izazov. Za zaštitnike pri-rode Biokovo je već 28 godina park prirode. Za znanstvenike Biokovo je tek započeti predmet istraživanja. Za školarce Biokovo je ponajprije dinarski krški masiv u Dalmaciji. Za lovce je Biokovo lovište s rekordnim trofejima divokoze i mufl ona. Za neke prolaznike Biokovo je možda tek splet golih, surovih i zastrašujućih stijena. Biokovo je dakako sve to jer svatko u sebi osjeća

i prepoznaje, ima i nosi svoje Biokovo. Ali Biokovo je i mno-go više od toga.

Tko će ga opisati u svako doba dana i godine? Čije pero? U kako debeloj knji-zi? Valja se odreći podvige, za koje nisu ljudska krila.Da iztrgneš orlu, što ga pre-lieće, sva pera, pa da ih iz-trošiš, pišući brzinom nje-gova olujna leta, i da gledaš Biokovo oštrinom njegovih žeravnih zjenica, ne bi ni zamietio sve zadahe i pre-

ljeve njegovih manja, kamo li bi ih trepa-vim riečima ljudskog jezika opisao.

U brojnim tekstovima o Biokovu često čitamo o njegovoj ljepoti, jedinstvenosti i važnosti, ali nam najčešće nije u potpunosti jasno što ga izdvaja od drugih naših krških planina. Zbog toga moramo Biokovo sveobuhvatno prikazati, pa krenimo od samog početka, najprije odredi-mo predmet našeg djela, njegov naziv i fi zičke granice. Međutim, već s tim početnim, naizgled najjednostavnijim činjenicama imamo velikih problema. Naše se Biokovo skuplja i širi, ide u Omiš na cetinski rafting, zaranja duboko u Jadransko more, utrkuje se na neretvanskoj utrci lađa. U maniri najboljeg špijuna mijenja imena, pa nitko više nije točno siguran koje je ime ispravno i kako je nastalo. Biokovo kao da postoji u više dimenzija od kojih su neke nama neuhvatljive. Ipak, kritičkim umom i ljubavlju prema Biokovu možemo doći do spoznaje. Jer za istraživanje Biokova potrebna je srčanost,

ROMAN OZIMEC

BIOKOVU � 2

Biokovu monografijom

Vrata, detalj

MONOGRAFIJOM ... � 3

ali Biokovo se spoznaje i srcem. Naša spoz-naja nije još savršena, ali samo analizom djela dosadašnjih istraživača i ugradnjom vlastitih spoznaja ostvarenih istraživanjem na Biokovu možemo izgraditi sintezu i učiniti korak po ko-rak naprijed.

Za čestita i vrijedna čovjeka nema milije i uzvišenije dužnosti nego da, prema vlasti-tim mogućnostima, svoju domovinu iznosi na vidjelo; pogotovo ako se ta domovina, bar što se tiče nekih znanosti, nije prosla-vila tako revnim piscima koji bi svojim djelima pokazali kakvim se prirodnim i umjetničkim blagom ona može dičiti.

Spoznaju i prezentaciju Biokova možemo ostvariti samo interdisciplinarnim, timskim radom, uz stalnu međusobnu diskusiju (brain-storming). Zato je ova monografi ja sinteza svih spoznaja o Biokovu jer Biokovo ima svoju geogra-fi ju, geomorfologiju, geologiju, svoje nadzemne i podzemne krške fenomene, svoju speleologiju. Biokovo ima svoj živi svijet: alge, gljive, lišaje, mahovine, više bilje i vegetaciju te svoju fau-nu, životinjski svijet. Biokovo ima svoju pred-civilizacijsku i civilizacijsku povijest, arheolo-giju, kulturu i arhitekturu, svoju baštinu, et-nologiju, tradicionalno gospodarstvo i lovstvo. Na Biokovo znanstvena istraživanja, turizam,

BIOKOVU � 4

planinarstvo, alpinizam i sport dolaze razvojem civilizacije i bit će prisutni sve više. Biokovo je oduvijek motiv i tema umjetnika, vitezova Lje-pote, ali i zaštićeno područje, park prirode. Dr. fra Jure Radić, koji je posvetio život Biokovu, simbol je svih istraživača Biokova, duša koje su zauvijek ostale na biokovskim vrhuncima. Za daljnje informacije i kontakte u svakom je pog-lavlju navedena literatura, a na kraju je karta Biokova i kazalo.

Samo duša slobodna od zemaljskih bri-ga, čista od svake ljage zavisti i zlobe, od svake boli i tuge, svježa, pomlađena, jed-nostavna i naivna, kao u djeteta, a jaka i oštra kao oči u sokola, može pravom nasla-dom promatrati i uživati ljepote prirode.

Očima, pameću, srcem, po onom što se vidi, do onoga što se ne vidi.

Prvi je put kod nas u Hrvatskoj ostvarena sveobuhvatna popularno-stručna monografi ja koja daje, doduše trenutačnu, ali zato cjelovitu spoznaju i obuhvaća sve vizure Biokova, osim možda metafi zičke, koja je prepuštena svakom čitatelju i budućem posjetitelju jer kao što ova monografi ja poziva čitatelja na posjet Biokovu, tako i posjet Biokovu poziva na čitanje ove mo-nografi je! Svih 14 poglavlja monografi je, koja su djelo pojedinih stručnjaka, osim stručne imaju i znanstvenu vrijednost jer su mnoge spoznaje prvi put predstavljene. Treba istaknuti prvi prikaz arheologije Biokova, prvu geološku i odličnu hipsometrijsku kartu Biokova, nove po-

MONOGRAFIJOM ... � 5

datke i sinteze o živom svijetu Biokova, arhi-tekturi, zatim izvorne, često neobjavljene foto-grafi je biokovskih endemičnih svojta, špilja i jama, arhitektonskih vrijednosti i etnološkog nasljeđa. Nadam se da smo monografi jom ostva-rili nov proizvod 21. stoljeća, djelo kakvo nam danas treba za svaku našu planinu, otok, regiju, grad, selo. Trenutačno je monografi ja objav-ljena samo na hrvatskom jeziku, ali nadamo se što skorijem engleskom izdanju, a zatim, zašto ne, i izdanju na drugim jezicima: njemačkom, češkom, talijanskom, mađarskom, ruskom ...

Smatram da ne postupaju pametno niti koriste sebi ni domovini ljudi koji vani traže ono što im je pred očima u vlastitoj kući.

Samo onaj koji se je težkom mukom pe-njao po njegovim klisurastim i razrova-nim brdinam, po strmenitim i golim vrleti-ma, kroz neprohodna njegova točila, može nešto da priča o Biokovskim osebinama, o njegovoj divljoj krasoti, o divnim vidicima, kojih se je s njega nagledao, o neobičnih prirodnim pojavama kojih se je na njemu nauživao.

Čitajući monografi ju reklo bi se da nam je Bio-kovo potpuno poznato, ali treba čitati i između redaka. Brojna istraživanja tek su započela i u nekom budućem stoljeću budući istraživači pohvalit će naše ispravne spoznaje i opovrgnu-ti one nedovoljno dobre. Biokovo je još vrlo daleko od zadovoljavajuće istraženosti!

BIOKOVU � 6

Može nam se oprostiti nedostatak istraživača i sredstava za istraživanje, međutim, hoće li nam naši praunuci oprostiti nerazumijevanje, nedo-statak motivacije ili ono najgore, naše pogrešno djelovanje ili naše neoprostivo nedjelovanje? Ko-liko Biokovo ima neupitnih, apsolutnih vrijed-nosti, toliko ima i relativnih, gospodarskih. U svakom trenutku možemo raspravljati o gospo-darskim potencijalima i ograničenjima Biokova. Ipak, nemojmo smetnuti s uma: Koliko se nama trenutačno neko gospodarsko djelovanje činilo bitnim i opravdanim, tako će ono u budućnosti

biti neshvatljivo, primitivno, nepovratno, pod-vrgnuto najžešćoj kritici. Zapitajmo se: Koliko vrijedi priroda? Koliko vrijedi Biokovo?

Napuštene su i nekad brižno obrađivane ponikve, opustjele su kamene nastambe u brojnim biokovskim docima. Nema tu više ni hitrih djevojaka koje su nekada skačući vješto s kamena na kamen, brale rukoveti mirisne planinske trave. U gori je bilo i lista i bresta, mnogo vune i bije-la sira. Bilo je to doba pastira i gorštaka čiji se život nikada nije dijelio od brige za

MONOGRAFIJOM ... � 7

život koza i ovaca. Zar će Biokovo ostati pusto i bez vrijednosti? Sigurno neće, iako više nikada neće za našeg čovjeka biti ono što je bilo. Danas će naš čovjek zalaziti u Biokovo željan prirodnih ljepota, u potra-zi za osvježenjem u lijepim vidicima i na čistom planinskom zraku.

Nažalost, davno je prošlo vrijeme u kojem smo na Biokovo dolazili kao gosti, u posjetgorštacima, gosteći se domaćim sirom i upoz-najući Biokovo kroz razgovor s pastirima. Na Biokovu više nitko ne živi! Sve što se

do sada smatralo održivim samo po sebi po-staje upitno. Biokovski nezaboravni krajobra-zi, raznovrsna staništa, pašnjaci, livade, lokve i bunari, stanovi, obrađeni dolci, ovce i lunje, natovareni magarci i mazge, odnosno sve što je bilo u rukama gorštaka. Upravo neshvatljiv, a neosuđen genocid učinjen je biokovskoj stoci, koje više nema! Mi smo generacija koja mora prihvatiti novu dužnost: upravljanje biokov-skim krajobrazima, jer se više nikada neće održavati sami po sebi. Na nekim novim temelji-ma moramo postići povratak stoke na Biokovo

BIOKOVU � 8

te time održanje krajobraza, staništa i biološke raznolikosti. Usto i obnovu barem privida i prikaza nekadašnjeg života, stana na Biokovu s etnološkim elementima. Biokovo treba u pr-vome redu gospodarski iskorištavati s pomoću raznih modernih oblika turizma: edukativni turizam kroz geološke, botaničke, speleološke, faunističke staze; promatranje i fotografi ranje krajobraza, krških fenomena, endemičnih bi-ljaka, ptica (birdwatching), autohtonih domaćih životinja; planinarski, alpinistički, speleološki i znanstveni turizam; sportski turizam kroz broj-ne aktivnosti: planinsko trčanje, biciklizam, padobranstvo, zmajarstvo, sportsko penjanje; ponudu tradicionalnih domaćih proizvoda bio-kovskog kraja u objektima izvorne arhitekture i ugođaja.

Brda su puna goveda, koza i ovaca. Od-liježe bleka janjaca, čuje se na tisuće be, be, be, odjekuje pastirska pjesma...

Nije ovo samo zapis koji je još 1660. zabilježio fra Pavao Rovinjanin prilikom posjeta Bio-kovu, već i vizija budućeg Biokova. Kako bi je ostvarili, potrebno je donijeti određene odluke i djelovati. Premještanje smetlišta i automo-bila s Biokova, uvođenje električnih autobusa, poticanje stočarstva i reintrodukcija najprije domaćih, a potom i divljih životinja, sprečavanje svih opsežnijih infrastrukturnih i građevnih zahvata na Biokovu, samo su dio potrebnih ak-tivnosti. Konačno, jedan je od elemenata djelo-vanja i izlazak ove monografi je i potreba daljnjih publikacija o Biokovu. Nadajmo se u budućnosti

ostvarenju specijalističkih monografi ja: pri-rodoslovne, botaničke, zoološke, arheološke, geomorfološke, povijesne, umjetničke, planinar-ske, speleološke. Nadajmo se stvaranju arhiva Biokova, u kojem bi se skupila sva građa: do-kumenti, fotografi je, crteži, rukopisi, članci, publikacije... Nadajmo se da će nakon đardina Biokovo i drugi biokovski biljni endemi zasjati na svjetskoj cvjetnoj pozornici, poput biokov-skog zvonca, biokovske zečine i drugih, koje će tako pronijeti slavu Biokova širom svijeta, ali i omogućiti nesmetan opstanak divljih biokovskih populacija. Daljnja istraživanja i otkrića zasi-gurno će zalijepiti nove male kockice mozaika koji čini sliku spoznaje o Biokovu, ali i donijeti

MONOGRAFIJOM ... � 9

senzacionalne nalaze i otkrića, koja će pobudi-ti želju, da ne kažemo zavist, istraživača širom svijeta. I konačno, nadajmo se da ćemo očuvati onu ljepotu, onu vječnu biokovsku bistrinu jer što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine.

I sada kada se nagledah dosta planina, mnogo viših od Biokova, još uviek vilenitom nasladom gledam njegove klisure i pasem oči po čarobnim bojama, koje se ne da pe-rom opisati, jer je u tom pogledu svaki ljud-ski jezik siromašan, a ni kistom naslikati, jer ni najbolji mješač masti, i majstor ki-sta ne bi mogao šta takova prikazati, niti

mu ljudski obrt podaje takovih sredstava, niti ima takova platna, na kojem bi bilo moguće i približnu sjenu one gorostasne divote prikazati.

Urednik

Zahvaljujući tekstovima autora:Ante Tresić Pavičić Robert VisianiJure Radić Karl Linne Petar KaerFran KušanPavao Pelizzer (Pavao Rovinjanin)Tin Ujević

BIOKOVU � 10

Samoljepotama

svoje domovineposvetih pero i nastojah

opisati njezine gore,njezino more; poljane i doline;vodopade i jezera; spile i šume;ostanke umjetnosti naših otaca,i težnje današnjih umjetnika,

vitezova Ljepote.Nisam nikada imao bahatu namjeru

da prikažem sve po savršenstvu;htio sam samo i drugima pobuditi želju

da VIDE ljepote naše majke i da ju ljube.

geografija ... �

Pregled geografskih i geomorfoloških istraživanja Biokova

PRVE opsežnije geografske i geomorfološke podatke o

Biokovu nalazimo u djelu Put po Dalmaciji čuvenog putopi-sca, opata Alberta Fortisa iz 1774. u poglavlju O Primorju ili kraju Parathalassia u starih pisaca. U 2. odjeljku Planina Biokova ili Biokovo koja se diže nad Makarskom daje podatke za reljef, geomor-fologiju, floru, vegetaciju i faunu. U odjeljci-ma: 1. O gradu Makarskoj; 3. O zračnim po-javama u Primorju i 5. O naseljenim mjesti-ma duž obale Primorja, zapadno i istočno od Makarske posebno obrađuje klimu i naselja. Iako su neki njegovi navodi i spoznaje netočni, on daje prvi stručni pregled Biokova, a nje-gov uspon na planinu inspiriran je upravo geomorfološkim fenomenima, spiljama.

Prije Fortisa uspon na Biokovo kratko opisuje rovinjski franjevac Pavao Pelizzer (1640.). Daljnje geografske i geomorfološke podatke o Biokovu nalazimo u djelima starijih putopisaca, bolje rečeno ondašnjih istraživača i znanstvenika, kao što su: zagrebački kano-nik Josip Host (1802.) rodom iz Rijeke, talijanski pravnik i prirodoslovac Giacomo Concina (1804.), bečki pravnik i botaničar Franz Portenschlag-Ledermayer (1824.), šibenski botaničar Robert Visiani (1826.), tršćanski apotekar i botaničar Bartholomeo

Biasoletto (1841.), njemački botaničar Franz Petter (1852.), zadarski profesor An-dreas Aschlinger (1861.), tršćanski prirodoslovac Adolf Stošić (1875., 1895.) rodom iz Like. U časopisu Zora dal-matinska: Nešto o vitru, a osobito o buri biokovskoj piše Ante Kuzmanić (1844.). Bio-kovo obrađuje zagrebački geo-graf Vjekoslav Klaić (1878.) u djelu Prirodni zemljopis

Hrvatske, kao i prirodoslovac Dragutin Hirc u istoimenom djelu iz 1905.

Koncem 19. stoljeća počinju opsežnija znan-stvena istraživanja na području Dalmacije, pa i Biokova. Iz toga razdoblja datiraju prve pregledne geološke karte (A. Grund, Fritz von Marilaun Kerner), koje čine osnovu za sva kas-nija istraživanja. Petar Kaer (1914.) objavljuje monografiju Makarska i Primorje u kojoj već u prvom poglavlju geomorfološki opisuje Biokovo. Prvi znanstveni geografski rad: Ispaša na Bio-kovu, objavljuje zagrebački geograf Ivo Rubić 1929., a 1931. prvi rad o geomorfologiji Bio-kova Glacijalni tragovi na Biokovu objavlju-je Josip Roglić, naš čuveni geomorfolog, rodom iz Župe. Iste godine objavljuje radPrivreda i naselja Makarskog primorja, dok u disertaciji Biokovo, geomorfološka ispitivanja, tiskanoj 1935., razrađuje geomorfološku pro-blematiku Biokova i njegova zaleđa. Srpski geograf Borivoje Ž. Milivojević 1933. u radu Dinarsko primorje i ostrva daje geomorfologiju

HRVOJE DRAGUŠICA & ROMAN OZIMEC

BIOKOVO � 12

Geografija i geomorfologija Biokova

Foto: J. Raasch

GEOGRAFIJA I GEOMORFOLOGIJA � 13

Biokova, a Jakša Ravlić 1934. u monografiji Makarska i njeno Primorje geomorfologiju pri-morske padine.

Izrada osnovnih geoloških karata u mjeri-lu 1:100000 za Biokovsko područje počinje1968. objavom listova i tumača: Omiš (StankoMarinčić, Boško Korolija, Žarko Majcen), Ploče (Nikola Magaš, S. Marinčić, Đ. Benček) i Imotski (Vid Raić, A. Ahac, J. Papeš). Fran Kušan (1969.) daje odličnu geografsku, geomor-fološku i klimatsku sintezu Biokova, uz prvi prikaz visinske raščlanjenosti vegetacije.

Srećko Božičević i Đuro Benček objav-ljuju 1983. rad Tektonsko-geomorfološke speci-fičnosti Biokova i pojave urušnih vrtača i lede-nica, a 1993. Darko Mihljević Geomorfološke značajke primorske padine gorskog hrpta Bio-kova. Iste godine Josip Riđanović i Vjekoslav Šimunović objavljuju Geografske značajke i

hidrografske specifičnosti biokovskog kraja. Etimologiju Biokova najdetaljnije je 1995. obradio Karlo Jurišić u radu Nazivi planine Biokova kroz povijest, a Bogomir Milošević i Vesna Štamol iste godine objavljuju Zemljo-pisni imenik za prirodoslovna istraživanja Ma-karskog područja. U novije vrijeme geomorfo-logija je predmet istraživanja mladih geografa. Diplomski rad Geomorfološke značajke pla-ninskog hrpta Biokova 2003. izrađuje Hrvoje Dragušica, a rad Geomorfologija predgorske stepenice Biokova između Dubaca i Makarske 2004. Ksenija Mikac.

Smještaj i naziv Biokova

Biokovo je smješteno u jugoistočnom dijelu Europe, na prostoru Mediterana, neposredno uz istočnu obalu Jadranskog mora. Nalazi se u

Pogled s Omiške Dinare prema Biokovu, foto: R. Ozimec

geologija ... �

GEOLOŠKA EVOLUCIJA BIOKOVA

BIOKOVO pripada planin-skom lancu Dinarida, koji

je nastao tijekom geološke evo-lucije Jadranske karbonatne platforme. Po geološkim mje-rilima to je relativno mlada planina, građena od karbo-natnih naslaga mezozoika i starijeg paleogena te mlađih eocenskih sedimenata.

Karbonati, pretežito vapnenci, dijelom dolo-miti ili karbonatne breče, čine glavni masiv Biokova. Taloženi su na Jadranskoj karbonat-noj platformi u plićem dijelu sredozemnog mora Tethys. Od svojeg nastanka u gornjem trijasu, prije oko 220, do konačne razgradnje u eocenu, pred 49 milijuna godina, ta je platforma puto-vala kroz vrijeme i prostor, od južnog do sjever-nog ruba mora. Stabilna i dugotrajna karbonat-na sedimentacija odvija se uglavnom u plitkom moru s čestim oplićavanjem do okopnjavanja i rijetkim produbljavanjem. Povremena tek-tonska aktivnost dovodi do lateralnih (bočnih) i vertikalnih promjena, pa se na platformi u istom geološkom razdoblju nalaze razni okoliši: plimne ravnice, plićaci, lagune, sve do dubljeg mora. Te višestruke promjene iščitavamo u približno 3 km debelim naslagama karbona-ta, različitih stratigrafskih jedinica krševitog masiva Biokova.

Geološka povijest planine Biokova datira iz eocena, pred 49 milijuna godina, kada započinju

izrazita izdizanja u širem pro-storu Dinarida. Dio karbonat-ne platforme okopnjava, a erozijom se od tada mladog kopna stvara klastični mate-rijal, koji se taloži u preosta-lim morskim prostorima kao flišni sediment. Izdizanje pla-ninskog masiva (orogeneza) nastavlja se u srednjem eoce-nu, uz stalne rubne potiske i daljnje taloženje fliša te

kroz gornji eocen do oligocena. Sljedećih 25 milijuna godina slijedi potpuno okopnjavanje, okršavanje, boranje i reversno rasjedanje. Taj proces, uz vertikalno rasjedanje, traje kroz neogen i kvartar još i danas, što dokazuje jaka seizmičnost Biokova. Posljednjih 1,5 milijuna godina, kao posljedica izdizanja, okršavanja i erozije u kvartaru, na primorskoj padini Bio-kova talože se nevezani i slabo vezani sipari te debele siparišne breče.

Posebnost geološke gra đe i međusobnog odnosa karbonatnih i nekarbonatnih (klastič-nih) naslaga te karakteristični struk turno-tektonski odnosi, čine Biokovo geomorfološki jedinstvenom planinom unutar Vanjskih Dina-rida. Približno 200 milijuna godina ukupne geološke povijesti zapisano je u oko 3 km de-belim karbonatnim i klastičnim naslagama Biokova. Divljenje i strahopoštovanje prema impozantnoj planini stvara želju i potrebu za istraživanjem i otkrivanjem kod običnih ljudi, planinara i stručnjaka prirodoslovaca, a pose-bice geologa svih specijalnosti.

\URO BENČEK

BIOKOVO � 30

Geologija Biokova

Fosili na Biokovu, foto: F. Šabić

GEOLOGIJA � 31

PREGLED DOSADAŠNJIH ISTRAŽIVANJA

Prva važnija geološka istraživanja Biokova, kao dijela istraživanja Dalmacije i Dinarida, izvršena su krajem 19. stoljeća. Od tada potječe više preglednih geoloških karata, koje su po-služile kao temelj za sva daljnja istraživanja. U preglednoj geološkoj karti Austro-Ugarske Monarhije s Tumačem iz 1863. i 1868., Franz Hauer na ovom području ističe osnovne geološke formacije krede i tercijara. Guido Stache se 1877. u Preglednoj geološkoj karti (1:1008000) posebno osvrće na liburnijske slojeve tercijara, uspoređujući ih sa sličnim naslagama u Istri, a 1889. u glasovitom djelu Die Liburnische stufe und deren grenzhorizonte rezimira istraživanja Istre i obalnih Dinarida.

Početkom 20. stoljeća intenziviraju se geo-loška istraživanja Dalmacije, pa slijedi niz geoloških publikacija. Fritz M. Kerner 1903.

opisuje flišnu formaciju i morfološko-hidro-grafske prilike. Richard Schubert 1905. i 1909. istražuje slojeve mezozoika i tercijara, pri čemu opisuje fosilne nalaze, kao i tektonske odnose, a daje i pregled mineralnih sirovina.

Carlo de Stefani 1910. opisuje odnose tercijarnih i kvartarnih naslaga u Dalmaciji. Leopold Kober 1914. i 1929., Franz Nopsca 1921. i Franz Kossmat 1924. provode geo-tektonsku analizu dinarskih alpa, odnosno Dinarida te ističu snažna horizontalna kre-tanja (navlačenja) i jaka boranja Vanjskih Dinarida, čime postavljaju mobilističku teoriju geotektonike tog dijela Mediterana.

Kosta Petković 1930. u Preglednoj geološkoj karti Kraljevine Jugoslavije (1:1000000) prika-zuje građu Biokova sastavljenu od mezozoj-skih i tercijarnih naslaga. Neposredno pred 2. svjetski rat važna geološka istraživanja Biokova provode nizozemski geolozi. Jacob vanSoest 1938. istražuje kvartarne breče južne padine, a 1941. izrađuje geološku kartu Biokova,

Donja kreda, pogled sa Sv. Jure na zapad prema otoku Braču, biokovska visoravan, vrtače u donjokrednim naslagama, foto: M. Kladnički

speleologija ... �

BIOKOVO � 50

Nastanak i podjela speleološkihobjekata Biokova

SPELEOLOGIJA je znanost koja istražuje sve aspekte

podzemnih šupljina, od osnov-noga fizičkog istraživanja i topografskog snimanja, preko specijalističkih grana speleo-logije koje istražuju nastanak, razvoj, građu i ekologiju podzemnih šupljina, sve do paleontologije i arheologije koje zani-ma sadržaj njihovih taložina. Speleološki je objekt podzemni prostor duži ili dublji od 5 m, a s ulazom manjim od 5 m, u koji može ući čovjek. Objekte u prvome redu dijelimo na pri-rodne i umjetne, nastale djelovanjem čovjeka te na objekte s prirodnim ulazom i kaverne,

kojima ulaz umjetno otvaramo pri kopanju tunela ili radom kamenoloma. Najpoznatija je podjela objekata prema nagibu kanala prema kojoj razlikuje-mo špilje, kod kojih je nagib manji od 45º, i jame, kod ko-jih je nagib kanala između 45º i 90º. Dijelimo ih i prema morfološkom tipu, genezi, hid-rološkim karakteristikama, hidrogeološkoj funkciji i dr.

Na Biokovu srećemo gotovo isključivo pri-rodne speleološke objekte s prirodnim ulazi-ma, ali zasigurno u masivu postoje bezbrojne kaverne. Većina biokovskih objekata nastala je složenim korozijsko-erozijskim djelovanjem oborinskih voda na tektonski predisponirane pukotine u matičnom vapnencu. Njihov nasta-nak možemo podijeliti u tri osnovne faze. U

prvoj, inicijalnoj fazi domi-niraju korozijski procesi, kemijsko otapanje matičnih stijena duž tektonskih puko-tina koje su nastale endoge-nim strukturnim pomacima i u koje se slijeva površinska voda. Korozijskim procesi-ma te se pukotine postupno šire i spajaju, protok je vode

STIPE BUŠELIĆ & ROMAN OZIMEC

Speleologija Biokova

Impozantan ulaz u jamu Čavlenovaču, foto: R.Ozimec

Biokovsko podzemlje, foto: M. Pavlek

SPELEOLOGIJA ... � 51

sve veći i dolazi do druge, glavne faze razvoja objekata. Za nju je tipična erozija, odnosno mehaničko lomljenje i ispiranje čestica vap-nenca. Podzemna šupljina znatno se povećava, a veličina podzemnih prostora ovisi o brojnim čimbenicima. U završnoj ili kasnoj fazi razvoja dolazi do taloženja odlomljenog materijala, ovi-sno o veličini čestica, od mulja preko kamenja, sve do ogromnih odlomljenih stijena. Uslijed mehaničkog djelovanja vode nastaju i obluti-ce, katkad većih dimenzija. Konačno, posebna je karakteristika kasne faze taloženje u vodi otopljenog vapnenca u obliku speleothema ili siga. Na Biokovu dolaze stalaktiti, stalagmiti, stalagnati ili stupovi, saljevi, zavjese, koraloi-di, heliktiti, kamenice, špiljski biseri, kristali, ledene sige, čak i špiljski pamuk.

Većina su objekata, osobito na zaravni, jame koje odvode oborinske vode do vodnog lica, a zatim kroz podmorske vrulje u Jadransko more (Breljanska, Drašnička). Dio vode zadržava se na flišnoj prepreki primorske padine, na oko 500 m visine, gdje izbija kroz krške izvore, velikom većinom kaptirane (Smokvina i Vrutak kod Basta, izvor kod Tolića i Roglića izvor kod Tučepi), rjeđe kao otvoreni izvori ili prelje-vi (Smokvina, potok Vrutak u Podgori, Izvor Vepric, Roglića izvor). Za Biokovo su tipične sniježnice i ledenice (Stara ledenica, Dusa, Japaga u Zelenim docima, Vrtača Ledenica, Sniježnica u Silnom gozdu), u kojima se, uslijed njihova položaja na sjevernim padinama i mor-fologije, veći dio godine ili trajno zadržava snijeg i led.

Ulaz u jamu za Supinom, foto: R. Ozimec Spuštanje u jamu kod Doca, Kaoci, foto: I. Glavaš

BIOKOVO � 52

Pregled speleoloških istraživanja Biokova

Vjerojatno prve podatke o špiljama Biokova zapisuje rimski povjesničar Plinije Stariji (Caius Plinius Secundus) (23. – 79. n. Krista), koji u svojim kronikama bilježi da su stanovnici Rataneuma (Makarske) zapalili osvojeni grad zajedno s osvajačima Rimljanima i povukli se u brojne špilje u utrobi obližnjeg brda.

Pretpostavljamo da prvi posjet nekom speleološkom objektu na Biokovu datira u 1640., kad preko Biokova putuje fra Pavle Pelizzer iz Rovinja i odmara se u maloj špilji koja i danas nosi naziv Fratrova jama. Prvi sigurni posjet izvršio je u ljeto 1772. opat Alberto Fortis prilikom svojeg putovanja po Dalmaciji, koje opisuje 1774. u djelu Viaggio in Dalmazia. Njegov uspon na Biokovo inspiriran je upravo geomorfološkim fenomenima, odno-sno špiljama: Radoznalost da pođem vidjeti ledenice ili prirodne zalihe leda, koji se usred žarke ljetne vrućine zadrži u jamama najvišeg

dijela planine, potakla me je da se pokušam na nju uspeti. Tom prilikom posjećuje jednu ledenicu: Sišli smo u vrlo duboku provaliju koja prima svjetlost odozgo, a zatim se sa stra-ne grana tko zna koliko u utrobu planine; tu zatekosmo veoma oštru studen. Nije prvi koji posjećuje biokovske ledenice jer navodi: Izvana vidjesmo drvena pojilišta gdje pastiri znaju ota-pati led i snijeg za svoja stada. Dakle, Biokovci od pamtivijeka iz ledenica osiguravaju vodu nužnu za stoku, kako Hrvati u doba Fortisa, tako valjda i Iliri prije njih.

Nakon Fortisa, gotovo su svi istraživači Bio-kova posjetili neku biokovsku špilju, a neki to i bilježe. Prvi, Josip Host, zagrebački kanonik i botaničar rodom iz Rijeke, koji 12. svibnja 1802. na Biokovu posjećuje jednu duboku i mračnu špilju iz koje mu pratioci iznose nekoliko koma-da leda. Talijanski putopisac Giacomo Conci-na u lipnju se 1804. uspeo na Biokovo. U pu-topisu Viaggio nella Dalmazia litorale piše da se spustio u jedan duboki ponor, kojem je samo ulaz osvijetljen. Ova se spilja sa strane pruža toliko daleko da joj nisam našao kraja...

Pogled iz Velike špilje iznad Basta, foto: G. Polić

SPELEOLOGIJA ... � 53

U Krjavi 2, foto: B. Jalžić Stalaktit, Krjava 2, foto: B. Jalžić

U špilji Mačji kašalj, foto: SAK Ekstrem

BIOKOVO � 54

Čuveni zadarski botaničar Robert Visiani od 1824. višekratno istražuje Biokovo. U djelu Stirpium Dalmaticarum Specimen iz 1826. piše da se manje spilje nalaze u planinama Promini, Mosoru i Biokovu, ali ne navodi da se spuštao u koju od njih. U kolovozu 1875. na Biokovo se uspinje tršćanski prirodoslovac Adolf Stošić, rodom iz Like, zajedno sa sinom Michaelom. Uz brojne fl orističke i faunističke podatke, istraživanje opisuje u članku Salita sul mon-te Biocovo in Dalmazia. Jednu noć provode u manjoj špilji, a na povratku dolaze do ulaza u medvjeđu spilju, kako kažu njihovi vodiči. Očito

da su Biokovci već tada znali za paleontološke nalaze špiljskog medvjeda iz špilje. U članku daje zanimljivu, ali netočnu napomenu: U mno-gobrojnim biokovskim spiljama obitava i Pro-teus (čovječja ribica). U knjizi Prirodni zemljo-pis Hrvatske iz 1878. taj rad prenosi zagrebački geograf Vjekoslav Klaić. Pjesnik fra Ivan De-spot objavljuje 1879. prvi opsežniji opis nekog biokovskog objekta, Crne ledenice: Tu je blizuglasovita ledenica odakle se mraz vadi za Ma-karsko-Imotsku gospodu. Davninom se je imao prosjeći ulaz: tiesan je da jedva promakneš. Odozgor je podosta širok otvor. Taptajuć snieg

Koraloid, Jama za Supinom, foto: R. Ozimec

gljive, lišaji ... �

DOK su više biljke, papra t-njače (Pteri dop hyta) i

sjemenjače (Sper ma tophyta) Biokova relativno dobro istra-žene, gljive, alge, lišaji i ma-hovine daleko su slabije poz-nate. Donedavno su te skupine organizama smatrane nižim biljkama, međutim moderna je sistematika danas bitno izmije-nila to tradicionalno gledište i razvrstala ih čak u četiri car-stva. Gljive su svrstane u car-stvo gljiva (Regnum Fungi), dok su alge (Algae) podijeljene u dva carstva. Modrozelene alge (Cyanobacteria) danas smatramo bakterija-ma, pa su u skladu s tim svrstane u carstvo bakterija (Regnum Prokaryotae), dok su sve ostale alge svrstane u carstvo protista (Regnum Protoctista). Lišaji (Lichenes) su ekološki pojam i čine zajednicu gljiva s modrozelenim bakte-rijama ili zelenim algama (Chlorophyta), a jedi-no su mahovine (Bryophyta), uz papratnjače (Pteridophyta) i sjemenjače (Spermatophyta), ostale u carstvu biljaka (Regnum Plantae).

Unatoč tomu što su istraživanja tih skupi-na na Biokovu, primjerice mahovina, počela još polovicom 19. stoljeća, danas, početkom 21. stoljeća, tek se nazire njihovo bogatstvo. Kao razlog slabije istraženosti u prvome redu možemo istaknuti nedostatak stručnjaka, kako domaćih entuzijasta koji bi sakupljali materijal, tako i stranih specijalista, te se istraživanja provode vrlo sporadično ili nikako. Ovaj je prikaz zato tek kratki pregled dosadašnjih istraživanja i rezultata, koji daju naznaku

izrazite biološke raznolikosti Biokova te su, nadajmo se, ujed-no i poticaj istraživačima za buduća istraživanja.

Ogromno biokovsko carstvo gljiva

Na Biokovu je trenutačno utvrđeno stotinjak vrsta glji-va, vjerojatno tek koji promil od pretpostavljenoga ukupnog

broja. Ovdje možemo očekivati iznimno veliku bioraznolikost gljiva, počevši od eumediteran-skih vrsta proširenih na primorskoj padini, preko submediteranskih na zagorskoj, sve do kontinentalnih čak i visokoplaninskih vrsta u bukovim i jelovim šumama na biokovskoj zaravni. Među njima možemo očekivati i svojte nove za znanost, specijalizirane za pojedine endemične biljke i staništa.

Znanstveno istraživanje carstva gljiva (Fungi) na Biokovu započinje tek krajem 20. stoljeća, kad pojedinačne nalaze gljiva u spi-ljama Biokova, ali i izvan njih sakuplja i fotografira Roman Ozimec. Sakupljeni mate-rijal obrađuje zagrebački mikolog, specija-list za gljive mješinarke, Neven Matočec. Preliminarni rezultati objavljeni su 1999., a opsežniji u radu Observations on Cordyceps riverae (Clavicipitales, Ascomycotina) in Croatian caves, tiskanom 2001. u časopisu Natura Croatica. Za speleološke objekte Biokova utvrđena je entomoparazitska gljiva Cordyceps riverae, koja parazitira na troglofilnim lepti-

ROMAN OZIMEC

BIOKOVO � 74

Gljive, lišaji, algei mahovine Biokova

Bukovače, Sv. Jure, foto:R. Ozimec

GLJIVE, ALGE ... � 75

rima iz roda Triphosa, od kojih na Biokovu dolaze T. dubitata i T. sabaudiata. Naime, zimi ti leptiri iz porodice grbica (Fam. Geometridae) prezimljuju, odnosno hiberniraju u spiljama i pri tome na njima dolazi do kondenzacije vlage i stvaranja vodenih kapljica. Ako spora te para-zitske gljive padne na kapljicu, proklije, razvije micelij koji proraste i doslovce pojede svoje-ga domaćina, leptira. Konačno se na leptiru razviju strome s peritecijima (sitna kruškolika plodišta) u kojima nastaju askusi. Kad u njima dozore askospore, askusi pucaju i spore izlijeću u spilju spremne napasti nove žrtve.

Koliko je za biološku raznolikost Biokova važno držanje i ispaša stoke, pokazuje vrijedan nalaz iz 1999., kad materijal gljiva na Biokovu zajedno sakupljaju Sanja Gottstein Matočec i R. Ozimec. Na području sela Bast utvrđena je iznimno rijetka fimikolna gljiva Poronia punctata, koja najčešće raste na konjskoj bale-zi, ali i na balezi drugih preživača. Prvi nalaz te fimikolne vrste za mikofloru Hrvatske, koja je u mnogim zemljama Europe na crvenoj listi kao izumrla ili kritično ugrožena, objavljen je

� Gljive iz roda plosnatica (Collybia sp.) na češeru, Špilja Podrum u Podgori, foto: R. Ozimec

�� Sunčanice (Macrolepiota sp.), Saranač, foto: R. Ozimec

� Rijetka fimikozna gljiva Poronia punctata, Bast, foto: R. Ozimec

�� Judino uho (Auricularia auricula-judae) na orahu, Bast, foto: R. Ozimec

BIOKOVO � 76

2000. u radu The endagered European species Poronia punctata (Xylariales, Ascomycotina), still alive and well in Croatia. Na balezi konja i magaraca oko Basta nađena je još jedna vrlo zanimljiva gljiva Panaeolus sphinctrinus, poznata po halucinogenom djelovanju sličnom LSD-u. Nestanak stoke na Biokovu ugrožava opstanak tih, a vjerojatno i drugih fimikolnih gljiva.

Biokovski vrganji i bukovače

Od 2001. pri biospeleološkom istraživanju Biokova, članovi Hrvatskoga biospeleološkog društva (HBSD) sakupljaju i materijal gljiva, u prvome redu iz spilja i jama, ali i izvan njih. Ističe se nalaz smrčka (Morchella sp.) koji je iz tridesetak metara duboke jame na području Kaoca sakupila Jana Bedek te nalaz bukovača (Pleurotus sp.) na srušenom deblu bukve, nepo-sredno ispod najvišeg vrha Sv. Jure (1762 m).

U lipnju 2002. u okviru istraživačkog kampa studenata biologije iz udruge BIUS provedeno je

prvo sustavno istraživanje mikoflore Biokova na 16 lokaliteta. Materijal gljiva sakupljaju studen-ti biologije: Ana Barešić, Ivana Kušan, Ana Sudar i Lidija Vuković. Utvrđeno je 60 vrsta, od čega 48 iz odjeljka mješinarki (Ascomycota) i 12 iz odjeljka stapčara (Basidiomycota). Iz skupine mješinarki utvrđeni su nalazi brojnih kserotolerantnih gljiva, manje osjetljivih na količinu vlage, što im omogućuje opstanak i tijekom sušnoga ljetnog razdoblja.

Neke vrste iz roda zdjeličarki (Peziza sp.) i hrčaka (Helvella sp.) počinju rasti na južnoj,

Halucinogena gljiva Panaeolus sphinctrinus na balezi magarca, Bast, foto: J. Rodić-Ozimec

Parazitska gljiva Cordyceps riverae na leptiru Triphosa dubitata, foto: R. Ozimec

Boričar (Suillus sp.) ispod borova, Bast, foto: R. Ozimec

biljni svijet ... �

Povijest istraživanja biljnog svijeta Biokova

ZBOG svoje ljepote i raz-noliko sti biljnog i živo-

tinjskog svijeta Biokovo oddavnina pri vlači pažnju pri-rodoslovaca. Istraži vanjaprvi opisuje Alberto Fortis u djelu Viaggio in Dalmazia, tiskanom u Veneciji 1774., ali biljni svi-jet Biokova prvi istražuje bečki odvjetnik i botaničar Franz Edler von Portenschlag- -Ledermayer. On 1818. prati austrijskog cara i caricu na putu po Dalmaciji i tom se prilikom penje na Biokovo. Umire već 1822., ali mu djelo Enumeratio plantarum in Dalmatia lectarum posmrtno u Beču 1824. objavljuju prijatelji. U njemu, uz popis nađenih i opis novih vrsta, upo-zorava na velik broj endema Biokova, po čemu planina postaje poznata među botaničarima.

Već 1824. floru Biokova istražuje čuveni Šibenčan, profesor botanike u Padovi, Roberto Visiani. Rezultate objavljuje 1826. u djelu Stirpium dalmaticarum specimen. Već 1829. objavljuje Plantae rariores in Dalmatia recens detectae te 1830. Plantae dalmaticae nunc primum editae u ediciji Flora (Regensburg), te konačno objavljuje Flora Dalmatica (1842.–1852.) uz Supplement I. (1872.) i Supplement II. (1877.).

Biokovo 1827. istražuje Mucius Ritter von Tomma-sini, poznati istra živač istar-ske flore.

Čak i saski kralj, pasioni-rani botaničar Friedrich August, 1838. istražuje Bio-kovo. Njegovo putovanje i rezultate opisao je Bartolo-meo Biasoletto, ljekarnik i botaničar, u djelu Relazione del´ viaggio fatto nella pri-mavera all´ anno 1838. della

Maiestá Re Federico Augusto di Sassonia nell´ Istria, Dalmazia e Montenegro, objavljenom u Trstu 1841.

Na Biokovu je u dva navrata bio i botaničar Franz Petter, koji svoje nalaze objavljuje 1852. u časopisu Regensburger botanische Zeitschrift. Floru Biokova istražuje i Michelle Sardagna, o čemu 1861. objavljuje članak Ein Ausflug auf den Biokovo in Dalmazien u Österreichische botanische Zeitschrift. Andreas Alschinger, učitelj u Zadru, istražuje floru Biokova, a rezultate objavljuje 1859. u radu Botanischer Ausflug auf den Biokovo in Dalmatien u časopisu Österreichische botanische Zeitschrift. Stolar i pasionirani botaničar Thomas Pichler is-tražuje biokovsku floru 1870., o čemu piše P. Pittoni u članku Pichler´s Reise nach Dalmatien und Montenegro 1869. u Österreichische bota-nische Zeitschrift.

Početkom 20. stoljeća Biokovo istražuje Alois Teyber, učitelj u osnovnoj školi. On je u više navrata od 1909. do 1914. bio na Biokovu. Dio rezultata objavljuje 1913. u djelu Beitrag

VLADIMIR HRŠAK & ANTUN ALEGRO

BIOKOVO � 88

Biljni svijet Biokova

Biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio), foto: A. Alegro

BILJNI SVIJET � 89

zur Flora Österreichs u Österreichische bota-nische Zeitschrift. Na povratku s istraživanja, 13. kolovoza 1914. smrtno je stradao kada parobrod Baron Gautsch nailazi na minu i tone u vodama kod Pule. Pritom propada sav her-barski materijal koje je skupio.

U 20. stoljeću, između dvaju svjetskih ra- tova, Biokovo počinju istraživati hrvatski bota-ničari. Među njima se ističe fitocenolog Ivo Horvat, koji 1941. u Ljetopisu JAZU objavljuje članak Istraživanje vegetacije Biokova, Orjena i Bjelašnice. U tome je razdoblju Biokovo uzelo prvu žrtvu među botaničarima. Na sam Uskrs 1927. u snježnoj oluji život je izgubio mladi zagrebački botaničar Maksimilijan Mandl. Na mjestu pogibije i danas se nalazi spomen--ploča.

Nakon 2. svjetskog rata, Biokovo istražuje cijeli niz botaničara, najviše Fran Kušan. Uz niz botaničkih radova, 1969. u seriji Prirodoslov-na istraživanja JAZU, objavljuje monograf-ski rad Biljni pokrov Biokova te 1971. knjigu Biokovo. Radovan Domac istražuje Biokovo u dužem razdoblju i objavljuje vegetacijska istraživanja šuma dalmatinskoga crnog bora, komparativna vegetacijska istraživanja vege-tacije vrtača Biokova i drugih planina te doka-zuje da nedostatno opisani endem Cerinthe tristis zaslužuje status samosvojne vrste.

Među istraživačima treba posebno istaknuti fra Juru Radića, koji veći dio života posvećuje

istraživanju biljnog svijeta Biokova. Osniva Malakološki muzej u Makarskoj, pokreće ča -so pis Acta Biokovica u kojem se objavljuju re-zultati prirodoslovnih istraživanja Biokova, te inicira proglašenje Parka prirode Biokovo. Objavio je cijeli niz florističkih, taksonomskih i biogeografskih radova te dao pregled biokovske flore zasebnom monografijom Bilje Biokova.

Florističke, vegetacijske i biogeografske rado-ve o biljnom svijetu Biokova u novije vrijeme objavljuju: Andrija Željko Lovrić i Mladen Rac, Ivo Trinajstić i Zinka Pavletić, Vukić Pulević, Dražena Papeš i Jure Radić, Filip Vilim Šabić, Pavle Fukarek, Željko Vrdo-ljak, Čedomil Šilić i Marija Edita Šolić te Ernest Mayer u prvome redu u časopisima Acta Botanica Croatica, Acta Biokovica i Natura Croatica.

Kako Biokovo u svojim vrletima čuva još dosta botaničkih tajni zasigurno će ga istraživati daljnji naraštaji botaničara kao što su 2002. već počeli studenti biologije iz udruge BIUS.

Pretplaninska šuma bukve, foto: A. Alegro

Biokovska jela (Abies sp.), foto: R. Ozimec

BIOKOVO � 90

Šuma crnog bora, foto: A. Alegro

Visokoplaninski travnjak (planinska rudina), foto: A. Alegro

BILJNI SVIJET � 91

Flora Biokova

Flora je popis svih biljnih svojta zabilježenih na nekom području. Nemoguće je navesti sve biljne vrste nađene na Biokovu jer ih ima pre-više, pa je prikazan opći pregled flore, fitogeo-grafska svojstva te endemizam, koji daje toli-ku posebnost biokovskoj flori. Florističko bogat-stvo tog relativno malog područja uvjetuje biogeografski položaj, geomorfologija, ekološka raščlanjenost, aktivnost ljudi te zbivanja u geološkoj prošlosti.

Iako je Biokovo pohodio relativno velik broj botaničara, istraživanja se provode nesustavno, kao i u većem dijelu Hrvatske. Pojedini dijelovi planine istraživani su različitim intenzitetom u različitim razdobljima. Ukupna flora Biokova u širem smislu (od Cetine do Neretve te od Kozice do Zagvozda), obuhvaća preko 1400 svoj-ta. I. Kušan za uže područje Biokova navodi 735 svojta, dok prema J. Radiću flora Biokova

obuhvaća 1275 svojta, što je posljedica dalj-njih istraživanja, ali i drukčijeg taksonomskog pristupa. To nisu konačni brojevi jer se stalno otkrivaju nove vrste. Ukupan broj biljnih vrsta Biokova ovisi i o taksonomskom statusu brojnih biokovskih endema, koji se još istražuje, kao i druge brojne hrvatske endemične svojte.

Vrlo je zanimljiva biogeografska analiza bio-kovske flore provedena s pomoću svojstva bilja-ka koje nije taksonomsko. Obično se koristimo geografskim flornim elementom (geoele-ment), načelom po kojem se biljke svrstavaju na temelju zemljopisne rasprostranjenosti.

Kako je Biokovo primorska planina koja se nalazi u području mediteranske fitogeografske regije, u flori nižih dijelova planine raste velik broj vrsta mediteranskoga flornog elementa. Unu-tar njega razlikuju se općemediteranski florni elementi, vrste rasprostranjene uglavnom po cijelom Sredozemlju, a neke i u Aziji ili u južnoj, mjestimično i srednjoj Europi. Ističu se: alepski bor (Pinus halepensis), hrast crnika (Quercus ilex), brnistra (Spartium junceum), smrdljika (Pistacia lentiscus), tršlja (Pistacia terebinthus), grmolika šparoga (Asparagus acutifolius) i dr. Izdvaja se mediteransko-atlantski florni ele-

Crni lijer (Lilium martagon cattaniae), foto: R. Ozimec

Smokva (Ficus carica) na ulazu špilje Bubnjavače, foto: R. Ozimec

BIOKOVO � 92

ment, vrste koje su osim u Sredozemlju raspros-tranjene i na atlantskoj obali zapadne Europe. U biokovskoj flori znatno ih je manje od pret-hodnih. Ističu se: vitičava dimnjača (Fumaria capreolata), uskolisna djetelina (Trifolium angustifolium), bradata zob (Avena barbata), vlasnatodlakavi crveni mač (Scorpiurus subvil-losus) i druge. Unutar mediteranskoga flor-

nog elementa ima biljaka koje rastu samo u dijelu Mediterana. Zapadnomediteranski flor-ni element zastupa u flori Biokova jedino ko-strika rašćica (Brachypodium ramosum). Istoč-nomediteranski florni element znatno je broj-nije zastupljen. Ističu se: rogač (Ceratonia si-liqua), primorska crnjuša (Erica verticillata), kretski grašar (Coronilla cretica), grmoliki

Krška zečina (Centaurea rupestris), foto: V. Hršak

Crvenkasta zečina (Centaurea cuspidata), foto: V. Hršak

Crnopjegasta zečina (Centaurea deusta), foto: V. Hršak

BILJNI SVIJET � 93

grašar (Coronilla emeroides), drača (Paliurus spina-christi), bjelušina (Inula verbascifolia), uskolisni kozlinac (Astragalus angustifolius). Submediteranski florni element čine biljke

koje rastu u južnoj Europi, pod utjecajem mediteranske klime. U flori Biokova zastup-ljen je brojnim vrstama: srednja krkavina (Rhamnus intermedia), merala (Amelanchier ovalis), širokolisni gladac (Laserpitium lati-folium), udikovina (Viburnum lantana), mu-kinja (Sorbus aria), maklen (Acer monspes-sulanum), pasji strupnik (Scrophularia canina) i dr.

Ilirski florni element čine biljke raspros-tranjene u ilirskoj fitogeografskoj provin-ciji, širem području oko Jadranskog mora s Dinarskim planinama, sve do sjeverne

Italije. One su tu opstale zbog zbivanja u geološkoj prošlosti ovog dijela Europe. Na njih se nadovezuje balkanski florni element, koji se nastavlja dublje u plani-ne Balkana i od kojeg je ilirski ponekad teško odvojiti. Ilirski florni element dosta je brojan na Biokovu: Kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii), travolisna mišjakinjica (Minuartia graminifolia ssp. clandestina), cjeloviti karanfil (Dianthus integer), bebij-ski karanfil (Dianthus bebius), Šlehanova čuvarkuća (Sempervivum schlechani), mod-ro lasinje (Moltkea petraea), planinski čubar (Satureja subspicata), Portenšlagova zvončika (Campanula portenschlagiana), buhač (Tanacetum cinerariaefolium), krška zečina (Centaurea rupestris), Pančićeva

Primorski čubar ili vrisak (Satureja montana), foto: R. Ozimec

Modri kotrljan (Eryngium amethystinum),foto: J. Raasch

Jadranska lastavina (Cynanchum adriaticum), foto: A. Alegro

BILJNI SVIJET � 103

Sibirsko zvonce (Campanula sibirica), foto: A. Alegro

Bijela zečina (Centaurea alba), foto: V. Hršak

fauna ... �

MALO gdje u svijetu postoji planina visoka gotovo

1800 m uz samu obalu mora. Sudar Mediterana i kontinen-ta uvjetuje iznimnu raznovr-s nost ekoloških čimbenika, a uz dig nuta i okršena biokovska visoravan okružena udolinama postaje svojevrsni otok u kopnu. Na masivu od samo 200 km2 očuvano je iznimno bogatstvo životinja, koje tek otkrivamo u punoj veličini.

Ekologija, biogeografija i endemizam Biokova

Živi svijet (biosfera), zajedno sa svim neživim elementima životnog prostora (biotop) čini eko-sferu Biokova, koju dijelimo na atmosferu, pedo-sferu, hidrosferu i litosferu. U svima je prisutna fauna. Epigejska ili nadzemna fauna živi na kontaktu atmosfere te pedosfere, hidrosfere i litosfere, koja na Biokovu prevladava. Ta nam je fauna najdostupnija, često jedina koju vidimo, a i najbogatija vrstama. Životinjske zajednice (zoocenoze) često su vezane uz biljne zajednice (fitocenoze). Mnoge biljojedne vrste (fitofagi), posebno kornjaši i leptiri, vezani su uz samo nekoliko biljaka domaćina, katkad i jednu jedi-nu. Zbog izražene okršenosti Biokova voda teče podzemno, a nadzemni tijekovi (hidro-sfera) slabo su zastupljeni. Prisutni su krški izvori, danas većinom kaptirani, rijetki poto-

ci, najčešće bujični te lokve i bunari. Iako su vodena staništa rijetka, vodena fauna bogata je vrstama, ali slabo istražena. Podzemna ili hipogeična fa u na dijeli se na faunu tla (edafska) i špiljsku (kavernikol-na), koja naseljava bazne stije-ne, odnosno litosferu. Fauna tla do sada na Biokovu gotovo da nije poznata. Prema novijim istraživanjima sličnih staništa u Italiji i Grčkoj, očekuje nas

velik broj novih vrsta za faunu Biokova, ali i novih za znanost. Posebno su zanimljiva edaf-ska staništa vrtača na biokovskoj zaravni. Špiljska fauna nastanjuje mikrošupljine i makrošupljine nastale u matičnom supstratu, vapnencu. Šupljine mogu biti ispunjene zrakom, pa govorimo o špiljskoj kopnenoj fauni (troglo-bionti), ili vodom u kojoj živi vodena špiljska fauna (stigobionti). Špiljska je fauna jedan od najizraženijih elemenata faune Biokova. Do sa-da je u špiljama utvrđeno preko 180 svojti, od kojih preko 80 troglobionata te čak 60 endema Biokova. Otkrivene su brojne svojte nove za zna-nost, koje će se tek opisati, a kad se istraživači probiju do podzemnoga vodenog toka, očekuju nas nove stigobiontne vrste za znanost.

Biogeografska razdioba Biokova veza-na je za razne biotske i abiotske čimbenike na različitim stepenicama planine, gdje prepoz-najemo pet pojasa. Predgorsku stepenicu čini usko flišno pobrđe koje se iz mora izdiže prema impozantnim golim liticama. Od 500 m nadmor-ske visine nastavlja se najstrmiji primorski

ROMAN OZIMEC

BIOKOVO � 110

Fauna Biokova

Divokoza (Rupicapra rupicapra), foto: K. Žanetić

FAUNA ... � 111

pojas s vapnenačkim stijenama sive boje, slabo obraslih vegetacijom uz još dominantan utjecaj mediteranske klime, izražene erozijske procese te snažan utjecaj bure. Od oko 1 000 m nadmor-ske visine s obiju strana gorske padine uzdiže se izrazito okršena biokovska vršna zaravan koja se postupno uzdiže do najvišeg vrha Sv. Jure (1762 m). Izražena je planinska klima s dosta oborina, posebno zimi. Od visoravni se na oko 500 m spušta strma zagorska padina. I tu je izražena planinska klima, ali dosta vlage i blaži vjetar omogućava opstanak reliktnim jelo-vim šumama koje ublažavaju erozijske procese. Završni i blaži dio padine iznad krške Župsko- -raške i Rastovačko-žeževičke udoline sa sub-mediteranskom klimom čine rasjedne zagor-ske udoline. Vrlo mali broj vrsta nastanjuje svih pet pojasa, što ukazuje na izrazito visinsko raslojavanje faune, uz provodne vrste, tipične za pojedini biogeografski pojas.

Krajobrazi, ekološki sustavi i staništa Bioko va raznovrsna su i brojna, iako se na pr-vi pogled masiv čini vrlo jednoličnim. Biokovo obuhvaća krajobraz obalnog područja srednje i južne Dalmacije te krajobraz Dalmatinske zago-re. Od ekoloških sustava ističu se šume, krš i podzemlje te travnjaci, unutar kojih su brojna, a neka i jedinstvena staništa uz brojne endeme: podzemna staništa, vodena staništa vodotoka jadranskog slijeva, zajednice planinskih trav-njaka, zajednice pukotina stijena te zajednice točila. Najugroženiji su krški vodotoci, lokve i bunari, krške livade i pašnjaci. Ugrožen je ekološki sustav oranica, odnosno obrađenih vr-tača, gdje prestankom uzgoja nestaju izvor-ne sorte kultiviranog bilja, ali i prateća fito-fagna fauna.

Biološka raznolikost i endemizam fau-ne Biokova još je nedovoljno poznata, ali početna analiza pokazuje iznimno bogatstvo.

Vrtače biokovske zaravni, foto: R. Ozimec

Manin cvrčak (Cicada orni), foto: H. Raasch

BIOKOVO � 126

ri). Nova biospeleološka istraživanja otkrila su brojne svojte nove za znanost.

Od mrežokrilaca (Planipennia) na juž-nim padinama obitava nekoliko vrsta, među kojima se veličinom i šarenilom krila ističe vre-tenasti golemar (Palpares libelluloides).

Tulari (Trichoptera) na Biokovu nisu po-sebno zastupljeni. Iz potoka kod Tučepi opisana je Athripsodes dalmatinus, kasnije nađena uz Cetinu i u Bosni, a zahvaljujući biokovskim jamama opstao je glacijalni relikt Micropterna testacea. Pare se na dnu ledenica, čak na samom ledu, jer samo na niskoj temperaturi dozrijevaju spolne stanice (gonade) ženki.

Leptira (Lepidoptera) na Biokovu ima oko 400 vrsta. Od danjih leptira (Rhopalocera) s južnih padina iznad Makra opisan je endemični dalmatinski uskršnji leptir (Zerynthia cerysi dal-macijae) iz porodice lastinrepaka (Papilionidae), koji po opisu više nije nađen. Faunistički je najzanimljivija biokovska zaravan na kojoj je od lastinrepaka utvrđen crnooki parnasovac (Parnassius mnemosynae), iz porodice šarenaca (Nymphalidae) Neptis rivularis, a iz potporodi-

Najveći biokovski kornjaš veliki jelenak (Lucanus cervus), foto: R. Ozimec

Podzemljar (Radziella styx), crtež prema Casale i Jalžić, 1988.

FAUNA ... � 127

Leptir kiseličin crvenko (Lycaena dispar),foto: H. Raasch

ce okaša (Satyrinae) crni okaš (Erebia melas) i rijetki dalmatinski okaš (Proterebia afra dal-mata). Na sjevernoj padini nedavno su nađeni rijetki južni lastin repak (Papilio alexanor) i Kleopatrin žućak (Gonepteryx cleopatra) te globalno ugroženi mali plavac (Pseudophilotes schiffermülleri). Posljednji je sladokusac čije gusjenice jedu samo aromatično bilje: majčinu dušicu, lavandu, vrisak i mentu. Uz njih Biokovo ukrašavaju uskršnji leptir (Zerynthia polyxe-na), lastin repak (Papilo machaon), prugasto jedarce (Iphiclides podalirius), danje paunče (Inachis io), admiral (Vanesa atalanta) i drugi. Od noćnih leptira (Heterocera) vrstama je najbogatija fauna sovica (Noctuidae) zastuplje-na na Biokovu s preko 90 vrsta. Među brojnim rijetkim i zanimljivim vrstama: Calpe thalictri, Euxoa decora, Chersotis cuprea, Heliophobus

reticulata, Hadena caesia, Rhyacia lucipeta, Rhyacia simulans, Calligeris ramosa, ističe se svojta iz roda Euxoa najvjerojatnije nova za zna-nost. U biokovskim jamama česti su: Triphosa dubitata, Triphosa sabaudiata, Scoliopteryx libatrix, Hypena obsitalis, perastokrili leptirić roda Alucita i dr.

Dvokrilci (Diptera) su zastupljeni na Biokovu brojnim vrstama, ali s malo poda-taka o dosadašnjim istraživanjima, tek neko-liko vrsta iz porodice plesalica (Empididae) i Trypetidae. Prisutni su komari (Tipulidae), Limoniidae, braničevke (Simuliidae), trzal-ci (Chironomidae), komarci (Culicidae), pa-patači (Psychodidae), obadi (Tabanidae), gra-bežnice (Asilidae), Stratiomyidae, balegarke (Scatophagidae), muhe (Muscidae) i zujare (Calliphoridae). Brojne su vrste napasnici i

Mrežokrilac vretenasti golemar (Palpares libelluloides),foto: H. Raasch

Osolika muha (Helophilus pendulus),foto: J. Raasch

Tulari (Microptherna testacea) u parenju, foto: R. Ozimec

Noćni leptir (Triphosa sabaudiata), foto: G. Polić

Komarci (Culicidae) u parenju, foto: M. Lukić

BIOKOVO � 128

paraziti stoke ili vezane uz njihov izmet i lešine, tako da je raznolikost dvokrilaca Biokova bitno smanjena nestankom stoke.

Opnokrilci (Hymenoptera) su na Biokovu zastupljeni brojnim vrstama drvarica (Siricidae), šiškarica (Cynipidae), mrava (Formicidae), osa (Vespidae), pčela (Apidae) i drugih o kojima imamo malo podataka. Iznimku čine ose biljari-ce (Symphyta), kojih je na Biokovu utvrđeno oko 90 svojti. Vrste Arge caucasica, Stauronematus compressicornis, Gilpinia socia, Nematus nigri-cornis, Rhogogaster dryas i druge, samo su ovdje utvrđene za hrvatsku faunu.

Polukrilce (Hemiptera) zastupaju stje-nice (Heteroptera), cvrčci (Auchenorrhyncha) i ušenci (Sternorrhyncha). Dominiraju kopne-ne stjenice iz porodica Miridae, Pentatomidae i Cydnidae, kojih je utvrđeno oko 50 vrsta. U vodenim staništima žive stjenice rodova Gerris, Hydrometra, Nepa, Notonecta i Corixa. Na južnim padinama Biokova slušamo pjesmu manina cvrčka (Cicada orni), a iz Makarske je opisan endemični hrvatski livadni cvrčak (Opsius croaticus). Ušenci Biokova nisu is-traživani.

Za neke skupine na Biokovu, posebnonižih beskralježnjaka, još nemamo podatke:praživotinje (Protozoa), plosnati crvi (Platy-helmintes), virnjaci (Turbellaria), trbodla-ci (Gastotricha), kolnjaci (Rotatoria), oblići (Nematoda), vrpčari (Nemertina) i dr.

Kralježnjaci Biokova

Vodozemce (Amphibia) zastupa 5 žaba: obična (Bufo bufo) i zelena krastača (Bufo viridis), velika zelena žaba (Rana ridibunda) i dalmatinski žuti mukač (Bombina variegata kolombatovici). Gatalinka (Hyla arborea), glo-balno ugrožena vrsta, tek je nedavno utvrđena za Biokovo. Daždevnjaci (Salamandra sala-mandra) na Biokovu iznimne su veličine, a lokve zagorske padine naseljava mali vodenjak (Triturus vulgaris).

Gmazovi (Reptilia) su predstavljeni 21 vrstom. Kopnena kornjača (Testudo herman-ni) sve je rjeđa na Biokovu, a kućni macaklin

Daždevnjak (Salamandra salamandra);foto: D. Lacković

Poskok (Vipera ammodytes), foto: A. Grčić

FAUNA ... � 129

Kućni macaklin (Hemidactylus turcicus), foto: R. Ozimec

BIOKOVO � 130

(Hemidactylus turcicus) redovit u kućama primorske padine. Susret sa zmijom na Biokovu opisuje još Fortis, a do sada je utvrđeno 9 guštera i 10 zmija. Većina ih živi na južnim padinama, dok iznad 1 000 m dolaze daždevnjak, mosorska gušterica (Archaeolacerta mosorensis), obični zelembać (Lacerta viridis), krška (Podarcis melisellensis) i zidna gušterica (Podarcis muralis), te zmije: šilac (Platyceps najadum dahli), šara poljarica (Hieropis gemonensis),smukulja (Coronella austriaca), crven-krpica (Zamenis situla) i jedini otrov-ni poskok (Vipera ammodytes). Crven-krpica je ugrožena, kopnena kornja-ča i mosorska gušterica potencijal-no ugrožene vrste, a mali vodenjak idalmatinski žuti mukač vjerojatno ugrožene vrste. Mosorska gušterica endem je jugoistočnih Dinarida, gdje dolazi iznad 1200 m. Novija istraživa-nja ukazuju da predstavlja zaseban rod star oko 16 milijuna godina.

Ptice (Aves) su najbrojniji kralježnjaci Biokova. Među gotovo 100 vrsta, ističu se suri orao (Aquila chrysaetos), orao zmijar (Circaetus gallicus), sivi sokol (Falco peregrinus), pla-

Alpski popić (Prunella collaris),foto: K. Žanetić

Žutokljuna galica (Pyrrhocorax graculus),foto: K. Žanetić

Gnijezdo žutokljune galice (Pyrrhocorax graculus)

s jajima, foto: B. Jalžić

FAUNA ... � 131

Suri orao (Aquila chrysaetos), foto: K. Žanetić

ninska sova (Strix uralensis), mravozub crni (Dryocopus martius), bjelohrptni djetao (Picoides leucotos), špiljska lastavica (Hirundo daurica), alpski popić (Prunella collaris), voljić maslinar (Hippolais olivetorum) i kreja (Nucifraga caryo-

catactes), rizične ili ugrožene vrste u Hrvatskoj. Bjeloglavi sup (Gyps fulvus), ovdje zvan lunja, obitava na Biokovu još polovicom 20. stoljeća. Stijene između Basta i Velog brda, na koji-ma se gnijezdio, zovu se Lunjeve kuće. Supa

Sivi sokol (Falco peregrinus), foto: K. Žanetić

BIOKOVO � 132

starješinu ili kostoberinu (Aegypius monachus) iz okolice Zadvarja spominje još Fortis, a bio je rijedak, kao i crkavica (Neophron percnopterus). Obje vrste, kao i krški sokol (Falco biarmicus) i velika ušara (Bubo bubo) nestaju kad i sup, najvjerojatnije zbog nestanka stoke. Žutokljuna galica (Pyrrhocorax graculus), zvana ćolica, posebno je zanimljiva jer se gnijezdi u jamama sve do Sv. Jure, pa je speleolozima indikator za otkrivanje jama. Posebno su brojne u Jami na Dovnju, a Jama crnih ptica na Kimetu po njima je dobile ime.

Sisavci (Mammalia) su na Biokovu za-stupljeni s 42 vrste. Od kukcojeda (Insectivora) bjeloprsi jež (Erinaceus concolor) dolazi samo na najjužnijim padinama i jedini je predstavnik porodice ježeva (Erinaceidae) na Biokovu, dok je porodica rovki (Soricidae) prisutna s 5 vrsta. Na vršnoj zaravni žive šumska (Sorex araneus) i mala rovka (Sorex minutus), pripadnici kon-tinentalne faune. Najmanja je patuljasta rovka (Suncus etruscus) duga tek 4,5 cm.

Dinarski voluhar (Dinaromys bogdanovi), foto: J. Bedek

Blazijev potkovnjak (Rhinolophus blasii), foto: G. Polić

Šišmiše (Chiroptera) na Biokovu zastu-paju 3 porodice: potkovnjaci (Rhinolophidae) s 3 vrste roda Rhinolophus; mišoliki šišmiši (Vespertilionidae) s 11 vrsta, a širokouhi zecou-snjak (Tadarida teniotis) zastupa golorepaše (Tadaridae). Potencijalno su ugroženi veliki (R.

FAUNA ... � 133

Vuk (Canis lupus), foto: Ž. Stipeć

Bjeloprsi jež (Erinaceus concolor), foto: F. Šabić

arheologija ... �

BIOKOVO � 138

NA Biokovu su evidentirani broj-ni arheološki lokaliteti koje

po tvrđuju materijalni ostaci, dokazi čovjekova postojanja od prapovijesti do kasnijih razdoblja. Arheološkim rekognosciranjem dio ih je predstav-ljen u stručnoj literaturi napomena-ma o nalazima ili sagledavanjem uže prostorne cjeline.

Oduševljenje rezultatima paleontoloških istra ži vanja Biokova dugo nije zahvatilo ar-heološke aspekte. Posljednjih godina intenzi-virana su arheološka rekognosciranja na Bio-kovu. Jednim su dijelom ostvarena uz teren-sku suradnju Gradskog muzeja Makarska, Hrvatskoga biospeleološkog društva i Parka prirode Biokovo, u sklopu biospeleoloških istraživanja. Tim istraživanjima, od velike važnosti za arheološke znanosti, potvrđene su pretpostavke o špiljama kao arheološkim nalazištima. Uspostavljene su čvrste, iako tek djelomične, vremenske koordinate njihova naseljavanja, za što je bio ključan arheološki

materijal nađen u tim prirodnim nas-tambama, kao izvor podataka o najra-nijoj ljudskoj kulturi. Ovaj prilog daje opći pregled arheoloških značajka Biokova, na njegovu masivu i nepo-srednom podnožju. Ujedno potiče nas-tavak opsežnijih istraživanja, poželj-

nih arheoloških sondiranja u špiljama i drugim lokalitetima.

Biokovo, posebno rubni dijelovi, naseljeno je još u prapovijesti, mnogo prije pojave pisma kao najnaprednijeg svjedočanstva čovjekova postojanja. Geo morfološke osobitosti prostora omogućile su opstanak ljudskih zajednica koji-ma je lov, uz sakupljanje plodova u prirodi, bio ekonomska osnovica. To je razdoblje paleolitika ili starijega kamenog doba, kada čovjek za stanište odabire špilje. Oružje i oruđe izrađuje od kamena i kosti, neznatno ga dorađujući.

Najraniji arheološki dokaz, dakle nalaz pred-meta ili stanja koji upućuje na čovjeka kao njiho-va stvaraoca, za biokovsko područje vezuje se za srednji paleolitik ili razdoblje mousterijenske

MARINKO TOMASOVI]

Sl. 1 Paleoliti~ki kremeni reza~ s ]urila, foto: T. ^ori}

Sl. 2, 3 Kamene sjekirice s Breljanskog odsjeka i Dubaca, foto: Arheološki muzej Split

Sl. 4 Koštano šilo iz špilje Svetice na Dub cima, foto: Z. Sunko

1 2

3

4

Arheološki dokazi života na prostoru Biokova od razdoblja prapovijesti do srednjeg vijeka

ARHEOLOGIJA � 139

kulture (oko 150 000–35 000 g. pr. Kr.). S Ću-rila, zapadno od Makarske, potječe kameno sje-čivo dužine 5 cm, s jedne strane obrađeno ljud-skom rukom. Nalaz pripada mlađoj fazi mou-sterijena (oko 40 000 g. pr. Kr.), još uvijek nez-natno uznapredovalog u obradi kamena. Opće spoznaje govore da ga je izradio neandertalac, tada dominantna rasa na europskom tlu, kojoj je bila poznata uporaba vatre. Neandertalca je ispravno nazivati čovjekom jer je tvorcem religioznih i ritualnih predodžba, štoviše načela o zagrobnom životu. Stanište čovjeka koji je

izradio tu alatku bilo je u nekoj od biokovskih špilja, dok Ćurilo upućuje na radni karakter nalazišta zbog ležišta rožnjaka na njemu.

Podaci su o neolitiku ili mlađem kamenom dobu (oko 6 000 – 3 300 g. pr. Kr.) brojniji. Minijaturne kamene sjekirice, veličine do 5 cm i koštane izrađe vine s Dubaca i Brela, govore o posve dotjeranoj izradi. Za to se razdoblje vezuje veliki civilizacijski preokret, početak izrade zemljanog posuđa ili keramike. Ono je u početku prekriveno ukrasima izvedenim utiski-vanjem i ubadanjem rubom školjaka i drugih

Sl. 5 Prostor Gornjih Brela s gradinskim polo`ajima na zapadnim izdancima Biokova, foto: T. ^ori}

Sl. 6–10 Kremena sje~iva iz Jujnovi}a špilje u Kozici, foto: T. ^ori}

sakralna arhitektura ... �

JOŠ od vremena korištenja pisma u ranom rimskom

razdoblju naselja biokovskog područja dostigla su civiliza-cijski i kulturni stupanj podi-zanja sakralnih objekata. Tu se, kao i na susjednom imotsko--her cegovačkom području, oče -ku ju dokazi rimskog bogo štov-lja. To vrijedi i za najranije krš-ćanske crkve, o čijim ostacima postoje indicije, a dokazuju ih nalazi u selu Grabovac, gdje je podno obronaka Biokova tije-kom 5.–6. st. opstojala ranokršćanska crkva. Njezini ostaci, ulomci oltarne pregrade s reljef-nim prikazom križa i Adamom u raju, nagim kojeg napadaju zmije, danas stoje uzidani u prozor jedne kuće. Zanimljivo je kako nisu preuzeti izravno s ostataka crkve, već s ulaza u nadsvođeni grob od kojih je on bio načinjen. Položaj na kojemu je otkriven grob naziva se Crkvina, što upućuje da lokalitet vjerojat-no krije ostatke starije, ranokršćanske crkve. O crkvicama s tučepskog podnožja Biokova, Sv. Vida na Sutvidu i Sv. Martina na Sumartinju (Grebišću), spoznaje su konkretnije, premda su im ostaci tek u linijama temelja. Sudeći po stilskim elementima predromaničke i ra no ro-maničke arhitekture obje su podignute tijekom 11. ili 12. st. Imaju pačetvorinast tlocrt s jednim brodom,

raščlanjen s trima travejama i s polukružnom apsidom u nacr-tu kvadratičnog svetišta. Obje su crkvice vjerojatno podignute na ranijim gradnjama, a poseb-no je zanimljiva ona posvećenaSv. Vidu (431 mnm). Tek će bu-duća arheološka istraživanja otkriti je li građena na prostoru svetišta iz predantičkog ili rano-kršćanskog doba 5. – 6. st.

Pozornost treba obratiti i na pitanje kultnog štovanja na najvišem biokovskom vrhu, Sv. Juri (1762 mnm), prije podizanja crkvice. Donekle su podijeljena mišljenja o štovanju kulta zmije te kultu boga tame, pri sagledavanju pogan-skih religijskih predodžba ondašnjeg čovjeka. Kao skromno kršćansko svetište (4,97 × 4 m)spominje se prvi puta 1640. g. u putopisu fra-njevca Pavla Pelizzera iz Rovinja, general-nog pohoditelja franjevačke provincije Bosne Srebrene. U novije vrijeme u crkvici je utvrđen natpis pisan bosančicom, zapadnim ćiri ličnim

pismom, datiran u 13. – 14. st. koji upućuje na to kako je nju tada podignuo ili je možda tek pregra-dio u natpisu spomenuti Miroslav. Sigurno je crkvi-ca u stoljetnim obnova-ma gubila nešto od svojih skromnih posebnosti, tako da je rušenje i gradnja TV odašiljača 1965. g. te podizanje istočnije, nije zateklo u izvornom obliku.

IVAN ALDUK & MARINKO TOMASOVIĆ

BIOKOVO � 154

Jedna od najstarijih fotografija porušene crkvice Sv. Jure

Prikaz Makarske i Biokova G. F. Camocio,1572. g., prema razgl. GMM izradio T. Čorić

Sakralna arhitektura i ostali kulturno-povijesni spomenici na području Biokova

SAKRALNA ARHITEKTURA � 155

Nikola Alačević početkom 20. st. piše o 1000 osoba na okupu na biokovskom vrhu na svečev dan 31. kolovoza te da crkvicu valja porušiti i pristojniju sagraditi. U istom odlomku knjige pisac ističe kako su načinjene i razne foto-grafije crkvice jer su za tu prigodu donesene fotografične sprave. Snimke pokazuju kako ne treba zamišljati bogatstvo klesanja i uresa crkvice Sv. Jurja jer je, duboko ukopana, za otvore imala tek malena vrata ka jugu. Crkvica se izvrsno vidi na fotografiji Maxa Kleibera, u knjizi Makaranina, svećenika i povjesničara Petra Kaera iz 1914. g. U uvodu autor naglaša-va kako je fotograf, profesor sveučilišta u Mün-chenu (Monakovu), velikodušno ustupio krasnu i bogatu zbirku svojih umjetnih fotografija o

Biokovu i Primorju. Na snimci je i dvoje lokalnih pratioca, a crk-vici su se uspeli po, možda, ko-lovoškom vrućem danu. U uspo-redbi s tom fotografijom, snim-ka crkvice opkoljene snijegom, koju je načinio Josip Plaček 23. lipnja 1957. g., odaje besko-načno dugu i samotnu tišinu.

Pitanje vezano uz pogan-sko bogosluženje odnosi se i

na moguće prethodnice kršćanskih gradnji na drugim biokovskim vrhovima. Ništa se ne zna o ostacima takva svetišta koje je prethodilo kape-lici Sv. Ilije na njegovu vrhu (1640 mnm), dru-gom po visini nakon Sv. Jure. Tu se krajem 19. st. podiže suhozidna kapelica (3 × 3,8 m), na mje-stu koje je u predodžbi poganskog svjetonazora moralo biti svetište posvećeno bogu svjetlosti, pandanu boga tame na najvišem vrhu. Kapelica je nedavno obnovljena prema konzervatorskim smjernicama, kao osobit znak privrženosti sta-novnika Basta i Zagvozda. Crkvice posvećene Sv. Vidu (1336 mnm) i Sv. Roku (1228 mnm) sagrađene su na istoimenim vrhovima iznad Župe. Dok se višoj crkvici zbog porušenosti ne nazire izgled, ona Sv. Roka dobro je očuvana uz

Sv. Ilija na Stazi, prije obnove,foto: I. Alduk

Sv. Martin u Kotišini,foto: I. Alduk

BIOKOVO � 156

uočljivu sličnost s crkvicom Sv. Jurja. Naime, primijetilo se da je duža tek za 3 cm, uz isto-vjetnu širinu. Uz bačvast svod i atipičnost stila, crkvica Sv. Roka svojevrsna je analogija crkvice Sv. Jurja, uz različitu orijentaciju jer je okrenuta k istoku i ima dva bočna prozorči-ća. Natpis na ulazu crkvice upućuje da je 1875. g. tek obnovljena novcem cara Franje Josipa, koji se tada u prolazu zadržao u Župi. Titular upućuje na raniju gradnju, 18. ili početak 19. st., u vrijeme posljednjih epidemija kuge.

Sve te crkvice na vrhovima Biokova zanim-ljivije su kao simboli združenosti vjere i priro-de, koja ih je često oštećivala udarima gromova, bez uočljivih stilskih oznaka koje bi pomo-gle njihovu datiranju. Obnovljena crkvica Sv. Ilije na Stazi, srodna je izgledom i vremenom gradnje građevinama sagrađenim malo prije početka 19. st.

Prepoznatljive stilske karakteristike i navo-di u izvorima upućuju na to kako su ranije sagrađene crkvice na padinama ili samim podnožjima Biokova. Na zapadnoj strani sela

Kotišina, usamljena na groblju ispod strmih litica (283 mnm), nalazi se ruševna srednjo-vjekovna crkvica sv. Martina. U potresu 1962. g. kamen s litica probio joj je sjeverni zid, srušio svod i južni zid. Ipak, crkvici je prepoz-natljivo vrijeme gradnje. Razlučuju se dvije fazenjezina arhitektonskog oblikovanja: prvotna gradnja s kraja 14. ili početka 15. st., vidljiva je u njezinim začelnim dijelovima s blago pre-lomljenim svodom i polukružnim svetištem. Nakon oslobođenja od Turaka, krajem 17. ili početkom 18. st. slijedi produženje crkvice. Uz crkvicu je podignut i samostančić lokalnih picokara, trećeretkinja, od kojega je ostatak vidljiv u otisku krovne strehe u litici istočno

Sv. Ilija na Stazi, poslije obnove, foto J. Raasch

svjetovna arhitektura ... �

NA prostoru Biokova život čovjeka ima kontinuitet

od neolitika, mlađega kame-nog doba, do danas. Grčki su utjecaji prisutni ali nema arhi-tektonskih ostataka. Rimsko razdoblje bilježi desetak villa rustica, podignutih u podnožju južnih, primorskih padina, pro-storu vezanom za vodu, blagu klimu i obradivo tlo. Život se odvija uz gradine, no postupno se razvijaju manja naselja oko novonastalih rustičkih vila. Što je situacija u regiji stabilnija, bez ratnih ili etničkih nemira, veća je šansa da se autohto-ni narod spusti sa svojih vjekovnih nastam-ba i prihvati rimski način života. Dolaskom Slavena, do izražaja ponovno dolaze primitiv-niji arhitektonski oblici potleušice.

O srednjovjekovnoj tradicijskoj arhitektu-ri teško je govoriti jer ne nalazimo ni jedan sačuvani objekt profanog sadržaja stariji od 16. stoljeća, osim kasnosrednjovjekovnih kula. Uzrok je vrlo dinamičan način življenja, prouzročen gusarstvom i učestalim povijesnim previranjima. Od 13. – 16. stoljeća područje je pod vlašću hrvatsko-ugarskih kraljeva, Mlečana i bosansko-hercegovačkih vladara,ali krajem 15. stoljeća pada pod tursku vlasti mijenja se etnografska slika. Dio stanov-ništva bježi na otoke i susjednu Italiju, u regije Abruzzi i Molise. Istodobno dolazi do priliva življa s prostora današnje Bosne i Hercegovine, koji svoja obitavališta podiže uz već postojeća, pod planinskim masivom, uglavnom uz izvore vode. Borba s turskom vlašću, njezinim pore-

zima i haračima odvijala se s uzvisine, odakle se lako sa stokom pobjeglo u neprohodnu goru. Položaj naselja podbio-kovskog pojasa uvjetovan je i ekonomskim prilikama jer se novopridošlo stanovništvo, nenaviklo na mo re, bavi sta-rom privredom, stočarstvom i poljoprivredom i tako lakše iskorištava obradivu površinu

na planini. Za vrijeme Kandijskog rata (1645. – 1669.) nastaje drugi veliki val izbjeglica, opet i za vrijeme Bečkog (Morejskog) rata (1684. – 1699.). Iako često dolazi do izmjene u društveno--ekonomskim odnosima, domaći živalj ostaje dosljedan dosadašnjem načinu življenja. Nagla promjena očituje se izgradnjom asfaltirane Jadranske magistrale (1962. – 1963.), nakon čega počinje širenje turizma po manjim mjesti-ma Makarskog primorja. Jak potres 1962. godi-ne također mijenja arhitektonsku ostavštinu. Stara zdanja podignuta isključivo od kamena ruše se i dižu nova u betonskoj izvedbi, even-tualno s lijepljenim kamenim pločama, kako bi se svojom vanjštinom vizualno donekle ukla-pala.

Naselja na padinama Biokova raštrkana su i čini ih niz zaselaka, koji nose ime po pre-zimenu ili imenu pretka stanovnika. Takav položaj naselja u prvome redu uvjetuje tek-tonika tla. Posjedi obradive zemlje često su nedaleko od stambeno-gospodarskih jedinica, kako u zabiokovskom pojasu, tako i u podbio-kovskom. Zaseoci se razvijaju prilagođavajući se terasastom terenu, šireći se niz terase. No,

IGOR HRSTIĆ

BIOKOVO � 174

Buža, tučepski stanovi,foto: I. Hrstić

Svjetovna arhitektonska baština Biokovskog područja

SVJETOVNA ARHITEKTURA � 175

prije nego se pristupilo izgradnji domova na donjim terasama, težilo se da se kuće dovedu u niz, da bi na taj način terasa bila maksimalno iskorištena za izgradnju. Tek kada više ne bi bilo mjesta na toj terasi, pristupalo se sljedećoj, južnijoj.

Dakle, zaseoci se pružaju uz izohipse, što ih čini longitudinalnim. Razvojem sela, longitudi-nalnost se gubi i dobiva dojam da se kuće gru-piraju jedna uz drugu, što je točno, međutim, osnovni je čimbenik da se kuće nižu jedna do druge u skladu s ravni terena, a potom se podno tog niza podiže sljedeći. U konačnici se oblikuje zaselak kod kojeg su građevine grupi-rane jedna uz drugu.

Stambeno-gospodarsku te obrambenu arhi-tekturu poznajemo na osnovi njezinih ostataka

iz različitih razdoblja ljudske povijesti. Neke od njih datiraju u prapovijest, točnije metal-nog doba, no većina zdanja potječe od kasnoga srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Uključene su građevine iz recentnijeg 19. stoljeća jer se život na tim prostorima nije mijenjao kroz više tisuća godina.

Sve građevine na Biokovskom području, stambene, sakralne ili obrambene naravi, te konobe, magazini za pohranu ljetine, vina i maslinova ulja, kao i obori ili pojate za čuvanje stoke, građene su od lokalnog kamena vap-nenca. Uz njih grade se i kužine, prostorije za kuhanje, koje su često sastavni dio stambenog objekta, no velik broj ih je podignut zaseb-no. Stanovi su arhitektonske izvedbe koje se isključivo podižu na Biokovu.

Očuvana arhitektonska cjelina naselja, zaselak Ribarevići, Bast, foto: I. Hrstić

BIOKOVO � 176

Građevine tradicijske arhitekture tipološki možemo svrstati u tri skupine:

– potleušice, najstariji građevni oblik koji se i danas sreće u arhitektonskim izved-bama

– jednokatnice, najčešći tip, u čijem je prizemlju (na podu) konoba, a ulaz je ispod solara

– dvokatnice, rjeđi tip koji će se ustaliti u drugoj polovici 19. stoljeća.

Na katu je stambeni dio do kojega se dolazi stepenicama preko solara. Kuhinja na katu također ima utjecaj građanskoga graditeljstva, no često je zauzimala položaj šufita (potkrovlja). Kuće su uvijek bile prekrivene dvostrešnim krovom. Ako bi se sa strane pridodala prosto-rija s ulogom kuhinje ili dodatnog magazina, tada bi tjeme krova počivalo na bočnom zidu kuće, a sam krov bi bio riješen na jednu vodu. Građevine za domaće životinje ili pojate, bile su podizane nedaleko stambenog zdanja. Ako nema slobodnog prostora za podizanje pojate, prizemlje bi dijelom ili u potpunosti preuzelo tu ulogu. Često je zid jedne kuće ujedno i zid druge te govorimo o kućama u nizu, fenomenu medi-

teranskog podneblja. No, i dalje ima potleušica, tradicijskoga arhitektonskog oblika, koje su podizane u suhozidu i vezane za siromašniji sloj ljudi, većinom u Zabiokovlju i Podbiokovlju, dok su u primorskom pojasu to konobe, čiji su ulazi rješavani lučno.

Iz turskog vremena potječu i najstariji ostaci stambenih građevina u Podbiokovlju, građenih u tehnici suhozida, no danas su ostali uščuvani samo u temeljima.

Prema tehnici vezivanja materijala, kvalite-ti obrade kamenja i samog tipa objekta možemo razlikovati dva tipa tradicijske arhitekture:

– u suho, suhozid, bez ikakva vezivnog ma-terijala i s vrlo slabom ili nikakvom obra-dom kamena. Ova tehnika se primjenji-vala kod potleušica

– u živo, rjeđe se primjenjuje kod potleušica, čiji je kameni plašt vezan ilovačom (u narodu poznata kao gnjila).

U daljnjoj, razvijenijoj fazi, vapnenom žbu-kom (klakom) s grubljim pijeskom (pržinom), vezuju se zdanja izrađivana od kvalitetnije klesanog kamena, a po tipu su to često kuće na kat.

Dva stana, foto: I. Hrstić

SVJETOVNA ARHITEKTURA � 177

Dimnjak, foto: R. Ozimec

BIOKOVO � 178

Tehnika suhozida posebno je česta u zabio-kovskom pojasu. Mjesta su podizana uz južnu ili jugozapadnu stranu većih brežuljaka ili u udolini među brežuljcima, gdje je i obradivo tlo, a sam smještaj traži sunčanu stranu te zaklon od vjetra.

Specifičnost stanova, tipičnog zabiokovskog arhitektonskog ansambla, jest to što su svi građeni u tehnici suhozida, bez ikakva veziv-nog materijala i s vrlo slabom ili nikakvom obradom kamena. Riječ stan ima korijen u sanskrtu, majci svih indoeuropskih jezika, gdje sthan upućuje na mjesto prebivanja obitelji, naroda i plemena. Nalazimo je u nazivima azijskih država: Afganistan (zemlja Afgana), Pakistan, Uzbekistan, Kirgistan, Kazahstan, Turkmenistan. U tim državama Hrvatska senaziva Horvatistan. O samoj orijentaciji građe-vina ne vodi se puno računa, već se teži svrho-vitosti i funkcionalnosti. Često se zgrade podižu na živoj stijeni ili uz nju, s ciljem iskorištavanja što većeg prostora uz što manji fizički napor pri podizanju. Ti stanovi, domovi u suhozidu, često imaju jedna vrata ili rjeđe dvoja ako se

radi o pojati. Dovratnici ili kantunali veliki su kameni, klesanjem dorađeni blokovi, nad kojim počiva nadvratnik, većinom masivna kamena ploča, rjeđe drvena greda. Kantunali su slagani kao i pri podizanju kantuna, tj. uglova kuća. Koristi se pogodno masivno kamenje kvadrat-nog izgleda koje se slaže jedno na drugo, tako da je onaj iznad zaokrenut za 90° u odnosu na donji. Preostala površina kamena može prihva-titi teret koji treba doći na nju i ne dolazi do urušavanja zida. Ako je donji kamen postavljen svojom dužinom uz ulaz, iznad njega često stoje dva kamena, opet okrenuta za 90° u odnosu na donji. Rjeđe se za dovratnike postavlja ogromni kameni masiv, koji bi jednostavno bio postav-ljen jedan iznad drugog, bez ikakva zaokre-tanja za devedeset stupnjeva jer sama masa kamena ne dopušta urušavanje zida. Ponekad za dovratnik služi živa stijena.

Stanovi i pojate gradile su se bez ikakvih otvora, samo s vratima, jer što je više otvora, više vjetra ulazi u kuću.

Zidovi su neuredno ili donekle uredno slaga-ni, često od neobrađena kamena. Buže, udub-

Zub vremena uništio je mnoge stanove, foto: I. Hrstić

Ulaz, foto: I. Hrstić

etnologija ... �

PRVI spomen imena Bio-kovo nalazimo tek 1640.,

dok se starije ime Mons Sla-vorum spominje u 10.–11. sto-ljeću. Još je stariji antički naziv Adrion. Današnje ime Biokovo je vjerojatno dobilo po snježnoj bjelini (bil, Bilko-vo, Biokovo), što nije neobično ako se zna da snijega na toj planini ima u izobilju veći dio godine. U Zagori su planini dali ime ženskoga roda Bioko-va, dok se s primorske strane naziva Biokovo ili Bjakovo.

Biokovo je stoljećima hraniteljica, gotovo sveta planina. Toliko sveta da se u Primorju ime planine rijetko kada i izgovaralo. Reklo bi se samo: Bili smo u Planini. A u Planini se bivalo često: radi ispaše, skupljanja šišarki za ogrijev i trave za prezimljavanje stoke, radi vađenja leda, lova, sadnje ili kopanja krumpira, sijanja ili žetve žitarica itd.

Posjedovanje makar i maloga dolčića ili vrtače u Planini vrijedilo je zlata. Da to nije tek puka fraza, govori i pripovijest iz dijela Biokova koji katastarski pripada Podgori. Naime, kada se u 19. st. pripremala gradnja ceste od Makar-ske prema Vrgorcu, malo je tko bio oduševljen činjenicom da bi cesta mogla biti trasirana preko njegova zemljišta. Iako su seljaci bili svjesni da je cesta opće dobro, vlasnici dolaca gotovo su danonoćno motrili pripremne radove. Kada su vojni inženjeri trasirali dionicu ceste od prije-voja Staze prema Vrgorcu, vlasnik iz obitelji Letica uvidio je da bi cesta trebala prijeći preko

njegova dolčića, pa to nije htio dopustiti. U svakoj etapi pre-govora nuđeno mu je više nov-ca, u pregovore se uključio i glavni inženjer i predstavnici vlasti, ali vlasnik ni na što nije htio pristati. Ne dam, pa da mi ga i zlatom posaližate (popločate, prekrijete) – govo-rio je. Na kraju, graditeljima nije preostalo drugo nego odu-stati od pregovorâ i promije-niti trasu. Zato cesta u luku

zaobilazi dolac, koji se otada zove Zlatni dolac ili Zlatni dolčić, kako se zove i cijeli taj dio ceste. Toponim je poznat ne samo stanovnicima Pod-gore, nego i drugim Primorcima i Zagorcima.

Ta zgoda, od koje je prošlo 130-ak godina, go-vori o tvrdoglavosti vlasnika Zlatnoga dolčića, ali još više oslikava stanje kakvo je bilo tada i trajalo sve do sredine 20. stoljeća. Ukazuje na važnost posjedovanja zemlje u planinskome dijelu Biokova. Ta je zemlja u vrtačama i dol-cima bila plodnija od one u podnožju planine, a trava na planinskim pašnjacima sočnija od drugih.

Pašnjaci i poljoprivredne kulture

U primorskome dijelu Biokova nije bilo paš-njaka. Sva je plodna zemlja korištena za kul-turu maslinâ, lozâ, smokava, badema i višanja, a okućnice su sluţile kao vrtovi s povrćem. Uz-gajala se blitva, kupus, rajčice, krastavci, po-riluk, crveni luk, češnjak, repa, rotkva, mrkva

SMILJANA ŠUNDE

BIOKOVO � 184

Etnologija i tradicionalno gospodarstvo Biokova

Sir s Biokova, foto: R. Ozimec

ETNOLOGIJA ... � 185

dijelu te sijane žitarice: pšenica, ozimica, ječam, zob i katkad kukuruz. Žitarice su služile za prehranu, dok je slamu seljak koristio za po-krivanje krovova nastamba za ljude i za živo-tinje. Kakogod slama bila povezana i dodatno učvršćena škriljastim vapnenačkim pločama,a krov dobro napravljen, poslije zimskih vjetro-va i obilnoga snijega teško bi ostao neoštećen. Stoga su se svake godine na početku ispaše kro-vovi popravljali, a vrlo je često i slama posve izmijenjena.

Na nešto nižoj nadmorskoj visini, u dolcima i vrtačama Donje gore u podgorskom dijelu Bio-kova, dobro su uspijevale i mahunarke: leća, grašak, slanutak, bob i sikirica. I tu je bilo dosta nastamba, u kojima su najveći dio godine bora-vili pastiri sa stadima ovaca. Osobito je bio poz-nat ovčji sir iz Donje gore. Na tom se području miješaju morski i planinski zrak, pa je na travi često bilo posolice, što je siru davalo specifi čan okus. Nažalost, Donja je gora žrtvovana i pos-ljednja tri desetljeća u njoj je bilo divlje odla-galište otpada za cijelo Makarsko primorje, za-tvoreno poslije mnogobrojnih prosvjedâ Podgo-rana tek 2005. godine.

Vađenje krumpira, Biokovo, foto: F. Šabić

i poneka voćka: šipak sladun i paštrac, orah, dunja, naranča, marelica, breskva i sl.

U planinskim je dolcima i vrtačama sađen krumpir i ostalo povrće, kao i u primorskome

Luk i krumpir s Biokova, foto: R. Ozimec

BIOKOVO � 186

Izdig stoke

Biokovo je bilo važno za uzgoj krumpira i žitarica, ali ipak najvažnije za stočarstvo. Bitno obilježje planinskog stočarstva na cijelom medi-teranskom prostoru sezonske su seobe i izmje-ne zimovališta u primorju, u podnožju planine i ljetnih staništa na planinskim pašnjacima. Tako je od davnina bilo i na Biokovu, sve do današnjih dana, kada tradicionalna poljopriv-redna proizvodnja gubi bitku s tzv. modernom proizvodnjom hrane.

Stoku su na Biokovu podjednako držali sta-novnici Primorja i stanovnici Zagore. S primor-ske strane stoku su izdizala sela: Brela, Bast, Veliko Brdo, Makar, Kotišina, Tučepi, Podgora i Drašnice. Iz biokovske Zagore stoku su izdiza-la sela: Žeževica, Grabovac, Zagvozd, Krstatice, Župa i Rašćane. Izlazak se odvijao najkraćim pristupnim stazama. Iznimka su bila samo sela iz Primorja, odakle su se zbog velike strmine odabirali zaobilazni putovi.

Pastiri

O stoci se brinula i napasala je uglavnom mlađa čeljad, češće djevojke nego mladići. Pri-morska su stada čuvali domaći, ali bili su s nji-ma i djevojke i mladići iz Zagore, uglavnom iz okolice Vrgorca, Zagvozda i Imotskoga, koji su u imućnijim primorskim obiteljima bili u naj-mu. Zvali su ih najmenicama (muškarce naj-menicima). U Primorju se od poljoprivrede, ma-slinarstva, vinogradarstva i stočarstva živjelo sve do sredine 20. stoljeća. U zabiokovskom dijelu stočarstvo je bilo najvažnija gospodarska grana sve do sredine 1970-ih, kada su u većim količinama počele pristizati novčane doznake radnika na tzv. privremenom radu u zapadno-europskim zemljama.

Svakoga proljeća, čim bi u Planini okop-nio snijeg, stotine pastira i pastirica s obiju strana Biokova izgonilo je svoja stada na vi-soke pašnjake sa sočnom travom. Vrijeme zadržavanja pastira na Biokovu ovisilo je o kli-

Magarci i koze na Biokovu, foto: F. Šabić Ovce na Biokovu, foto: R. Ozimec

ETNOLOGIJA ... � 193

Krumpir se kopao u lipnju i odvozilo ga se na magarcima i mazgama u Primorje, no dio je ostavljan i u planinskim kućama, gdje su po-stojali trapovi. Žito se želo srpovima i slagalo u snopove, a onda ga se otlačilo na gumnima. Na kraju se žito vijalo, tj. prosipalo tako da se od zrnja odvoje ostaci pljeve.

Ako su već bili u Planini, u slobodno vrije-me muškarci su izrađivali drvena držala (za motike, krampove i sjekire), a ako su usjekli odgovarajuće drvo, izrađivali bi i ljestve, koje su služile ne samo u planinskim stanovima, nego osobito u Primorju za berbu maslina. Muškarci su izrađivali i razne druge predmete, primjeri-

Jedan od ženskih poslova – nošenje sijena, foto: R. Ozimec

BIOKOVO � 194

ce tvorila za sirenje (kalupe u obliku koluta), zatim obične diple i mišnice (diple s mijehom) i dr.

Odlazeći na pašu, djevojke su usput skuplja-le šišarke za ogrijev, ali i suho lišće – šušanj, koji se stavljao pod stoku. Žele su travu i bri-nule se da se ona dobro prosuši, kako bi bila spremna za zimsku prehranu stada.

Kad nisu imale posla oko stada, oko paše, muže, sirenja i sl., i kad bi obavile kućanske po-slove, djevojke bi najčešće prele i plele. Navečer bi se na guvnima (gumnima), kojih je uz veće skupine stanova bilo i po nekoliko, održavala sila (sijela), na kojima se sviralo (diplilo) i pje-valo, a igrale se i razne društvene igre (na pr-stenke, na piske ili piljke, na končiće). Ipak, naj-

više se pripovijedalo o vilama i vukodlacima, a komentirale su se i novosti koje bi tko donio iz sela. Za hladnijih večeri sjedilo se u kućama oko ognjištâ uz zapaljeni oganj.

Uoči crkvenih blagdanâ po planinskim su se vrhovima palili posviti (krijesovi), što je u ljet-nim večerima bilo osobito lijepo promatrati s primorske strane Biokova.

Biokovo je planina puna iznenađenja i oni koji su u njemu boravili ili njime prolazili mo-rali su uvijek biti na oprezu: stradavanja put-nika pješaka nisu bila rijetkost, a stradavalo se od vratoloma, iznenadnih planinskih mećava, groma i od ugriza zmije otrovnice (poskok, crno-strig). Pastiri su stradavali rjeđe, jer su pozna-vali ćud planine i znali su kako se u pojedinim situacijama ponašati.

Magarac, foto: T. Čorić

ETNOLOGIJA ... � 195

U starijim vremenima u Biokovu nije bilo bezopasno boraviti zbog blizine granice s Tur-skim Carstvom i napada Turaka i hajduka, oso-bito u 17. stoljeću. Iako su najčešće napadani putnici koji su iz Primorja išli u unutrašnjost i obrnuto (napadači su uvijek očekivali da će kod putnikâ naći nešto vrijedno pljačke), u strahu od pljačkaša pastiri su se klonili blizine putova, a udruživali su se i u veće skupine. Budući da su gotovo svi u pravilu bili mladi, bilo je uvijek šale i zabave i, što se može i očekivati, ljubo-vanja. Kada bi završili rad u Primorju, a poslije večere, momci bi odlazili svojim djevojkama u Planinu. Sjedilo se u kućama na sijelima, igra-le su se razne igre, a atmosfera je uvijek bila opuštenija no što bi bila u Primorju.

Ishrana pastirâ

Pastiri su se u Biokovu, kao i u drugim di-narskim planinama, hranili mlijekom, sirom, surutkom i sl. Usto su često pekli krumpire pod korom, a katkad se pripremalo i koje jaje (ako je u planini bilo kokoši). Meso se jelo posve rijetko jer se stoka u planini nije klala, već ako se koje grlo slomilo u kršu. Poslije kiše i u rosnim jut-rima bilo je puževa. U vrtovima oko pastirskih stanova bilo je u izobilju povrća. Bilo je i voća – divljih krušaka i šljiva, da se i ne spominju šumske jagode, maline i kupine.

Pojedine su pastirice pekle na ognjištima kruh (pod cripnjom ili pod pekom), a nerijetko su im iz njihovih domova mlađe sestre ili braća donosili u planinu veće količine kruha, katkad i suhu slaninu, suho bravlje meso, sol i sl.

Sir s Biokova, foto: R. Ozimec

Stepka za maslac, foto: Gradski muzej Makarska

Bukara, foto: B. Jalžić

planinarstvo i alpinizam ... �

Povijest planinarstva i alpinizma

PRVI pisani planinarski us-pon na Biokovo zabilježen

je u travnju 1640., kad preko Biokova putuje franjevac Pa-vle Pelizzer (Pavao Rovinja-nin) na putu od Makarske do samostana u Prološkom bla-tu. Iako su mogli birati lakši put do odredišta, prevagnula je želja za pla-ninarenjem. Sljedeći uspon u ljeto 1772. opat Alberto Fortis opisuje 1774. u djelu Viaggio in Dalmazia. Slijedi Josip Host, zagrebački kanonik i botaničar koji u svibnju 1802. plani-nari na Biokovo. Talijanski je putopisac Gia-como Concina u lipnju 1804. nakon opasnog uspinjanja na kojem se na svakom koraku sreću provalije stigao na sam vrh. U putopisu Viaggio nella Dalmazia litorale piše da je hrbat ove pla-nine tako strašan da samo najvještije koze mogu stići do ovih vrletnih litica. Na Biokovo se 1812. uspinje geometar, kapetan Bosio, koji pogiba na Triglavu u Sloveniji.

U proljeće 1818. austrijski carski par Franjo I. i Karolina na proputovanju kroz Dalmaciju planinare na Biokovu. Prati ih bečki botaničar Franz Edler von Portenschlag-Lederma-yer, koji prvi otkriva biljno bogatstvo Bioko-va i otvara razdoblje svojevrsnoga botaničkog planinarenja. Slijedi cijeli niz botaničara koji planinare i botaniziraju na Biokovu, najprije u jesen 1824. poznati Zadranin Robert Visiani, pa 1827. Muzius Ritter von Tommasini iz

Trsta. Saski kralj Friedrich August II. 1838. planinari na Biokovu, a prati ga Bartolo-meo Biasoletto, ljekarnik i botaničar iz Trsta, koji detaljno navodi posjet u djelu Relazio-ne del´ viaggio fatto nella pri-mavera all´ anno 1838. della Maiestá Re Federico Augusto di Sassonia nell´ Istria, Dal-mazia e Montenegro. Na Bio-kovu polovicom 19. stoljeća pla-

ninare i istražuju fl oru Austrijanci Franz Petter i Michelle Sardagna, koji piše 1861. članak Ein Ausfl ug auf den Biokovo in Dalma-zien te učitelj u Zadru Andrija Alschinger, koji rezultate objavljuje 1859. u radu Aus-fl ug auf den Biokovo in Dalmatien. Austrijski botaničar Thomas Pichler istražuje Biokovo 1870., o čemu piše Joseph Pittoni u članku Pichler´s Reise nach Dalmatien und Montene-gro 1869. Lago Valentin botaničar iz Venecije 1869. u knjizi Memorie sull Dalmazia opisuje svoj uspon na Biokovo u poglavlju Una salita sul monte Biocovo.

Geometar major Hartl 1870. na Biokovu bi-vakira pod šatorom na Sv. Juri, između kapele i piramide. Noću, pred zoru udari grom u šator i majora dobro protrese, a dvojici momaka oprži ruke. Iste godine na Biokovu planinari splitski profesor Nikola Alačević. Svećenik Petar Kaersvoj prvi planinarski putopis objavljuje 1872., afra Ivan Despot 1879.: Na Biokovu! Tu si bra-te u carstvu slobode, nikad nezavisniji u životu. Ne čuješ zemnih prkosa, na visu si mira i lju-bavi. Prirodoslovac Adolf Stošić se sa sinom

ROMAN OZIMEC & STIPE BUŠELIĆ

BIOKOVO � 200

Planinarstvo i alpinizam na Biokovu

Strmine, foto: A. Brezovec

PLANINARSTVO I ALPINIZAM ... � 201

Mihajlom 1875. uspinje na Biokovo i piše članak Salita sul monte Biocovo in Dalmazia, u kojem objavljuje prvu zasebnu kartu Biokova i koji budi velik interes. Preveden je za časopis

Vienac 1877., a 1878. ga u Prirodni zemljopis Hrvatske uvrštava zagrebački geograf Vjeko-slav Klaić. Botaničar, kapetan Karl Studnic-zka planinari i botanizira na Biokovu oko 1880.,

Planinarski dom na Vošcu 1934. godine, foto: I. Oraš

Planinari na otvorenju Planinarskog doma pod Vošcem, foto: S. Bušelić

BIOKOVO � 202

a zadarski profesor Emanuell Nikolić 1899., što opisuje u putopisu Escursioni in Dalmazia.

Pisac Ante Tresić Pavičić na Biokovu je početkom 20. stoljeća, što opisuje u knjizi Po-leti okolo Biokova. U isto vrijeme Biokovom planinare botaničari Oskar Brandis iz Trav-nika, Max Kleiber iz Njemačke i Alois Tey-ber iz Austrije, a Juraj Carić prvi je makarski biskup koji se uspinje na Biokovo. Planinar-sko-istraživački uspon, od Zagvozda preko Sv. Jure do Makarske, u srpnju 1905. provode entomolozi Petar Novak i Joseph Müllers kolegama. Nikola Alačević objavljuje 1910. Izlet na Biokovo u knjizi Makarsko primorje,a Petar Kaer 1914. u djelu Makarska i pri-morje poglavlje Biokovo. U njemu objavljujeprve poznate planinarske fotografi je Biokova, koje snima Max Kleiber.

Između dvaju svjetskih ratova Biokovo po-staje omiljeno kod planinara i prirodoslovaca

koji svoje utiske objavljuju uglavnom u plani-narskoj periodici: Radivoj Simonović (1924.),Vjekoslav Cvetišić (1925.–1933.), Ivo Rubić(1927.), Zlatko Prebeg (1931.), Umberto Giro-metta (1932.; 1934.), Vera Škurla-Ilijić (1934.),Josip Plaček (1935.), Ante Margetić (1936.), A. Brilej (1936.), Josip Webster (1937.), Stipe Vr-doljak (1937.), Vladimir Marion (1939.), Vla-tko Providur (1940.) i dr. Geografi Ivo Rubići Josip Roglić te botaničar Ivo Horvat planina-re, istražuju i snimaju brojne fotografije Bioko-va, a u tom razdoblju po Biokovu planinari i sni-ma poznati zagrebački fotograf Tošo Dabac.

Biokovo počinje uzimati žrtve među plani-narima kad u travnju 1927. iznad Sedla pogiba zagrebački planinar Maksimilijan Mandl. Na mjestu njegove pogibije HPD Sljeme iz Zagreba postavlja spomen-ploču. Slijedi bečki planinar Rudolf Lan u srpnju 1929., a potom nažalost i brojni drugi. Po makarskom planinaru Slobo-

Planinarka u biokovskoj cvjetnici, foto: R. Ozimec

lovstvo ... �

LOV i lovna divljač prisut-ni su na prostorima bio-

kovskog masiva od vremena prvih naseljavanja ljudi na to područje. Uz stočarstvo i poljoprivredu, bavljenje lovom bilo je jedno od osnovnih uvje-ta preživljavanja. Važnijih is-traživanja ni nalaza o povije-sti lovstva na Biokovu danas nažalost nema. U mnogim pod-biokovskim naseljima s južne i sjeverne strane masiva spo-radično se pronađu ili su sa-čuvani pojedini predmeti ili oprema koja se upotrebljavala za lov. Od nekadašnjih lovnih naprava najčešće su stare puške kremenjače, posude za čuvanje crnog baruta, lovke ili zamke, odnosno gvožđa za lov divljači i sličan primitiv-ni lovački pribor.

Divljač Biokova

Surovi planinski masiv Biokova bez promet-nica nije pružao posebno povoljne uvjete za lov, posebno u zimskim mjesecima, kad je Biokovo bilo zameteno dubokim snijegom. Ekstremni prirodni i klimatski uvjeti, uz vrlo dobro razvije-no stočarstvo i velik broj sitne stoke (nekada preko 10 000 grla ovaca i koza), nije ostavljao dovoljno mjesta i uvjeta za znatniji razvoj lovne divljači. No i pored toga Biokovski masiv stal-no naseljava sitna lovna divljač kao što su zec obični, jarebica kamenjarka, lisica, kuna bjeli-ca, jazavac, divlja mačka, tvor, sivi puh, šojka,

gavran, špiljski golub, a po-vremeno u prolazu prepelica i šljuka. Periodično su se na Biokovu pojavljivali čagljevi i vukovi, koji su tek prije dva-desetak godina postali stalni i brojni stanovnici Biokova.

Krupna je divljač prema paleontološkim nalazima (Ba-ba špilja, špilja Drinova 2 u G. Brelima, prijevoj Dubci i špilja u Zaveterju) obitavala na Bio-kovu, ali joj se do šezdesetih godina prošlog stoljeća gubi

svaki trag na tim prostorima. Na inicijativu lovaca iz Makarske 1961. godine Institut za šumarska i lovna istraživanja iz Zagreba izradio je studiju o mogućnosti ponovnog naseljavanja, odnosno reintrodukciju krupne divljači: divoko-za, srna i mufl ona na Biokovo. Ta je studija po-kazala da postoje optimalni uvjeti za razvoj tih vrsta divljači.

U razdoblju od 1. studenoga 1964. do 23. li-stopada 1969. godine u masiv Biokova, odnosno na područje sadašnjeg Parka prirode Biokovo, uneseno je iz BIH, odnosno s planinskih masiva Prenja i Čvrsnice 48 grla divokoza, od čega 36 ženka i 12 mužjaka. Od toga su 30 grla unije-li lovci Makarske, 12 grla zajednički Šumarija Makarska i lovci Makarske, a 6 grla lovci Za-gvozda. U istom razdoblju, od 15. siječnja do 8. ožujka 1965. godine, uneseno je 14 grla srneće divljači iz BIH, odnosno lovišta Koprivnica u Bugojnu. 8 grla mufl onske divljači uneseno je kao poklon s otoka Brijuna 27. siječnja 1970. godine, a 1978. još 6 grla.

FILIP VILIM ŠABIĆ

BIOKOVO � 218

Lovstvo na

Biokovu

Grivna – jarebica kamenjarka, foto: F. Šabić

LOVSTVO ... � 219

Zec, foto: F. Šabić

Kuna bjelica,foto: Ž. Stipeć

Ogroman napor na očuvanju, uzgoju i zaštiti unesenih vrsta krupne divljači u masiv Biokova ostvarili su lovci iz lovač-kih udruga u Makarskoj i Zagvozdu, uz stručnu pomoć Šumarije Makarska, a sve-srdnu potporu pružili su žitelji na područ-ju Biokova, lokalni gospodarstveni čim-benici, turističke organizacije i Hrvatski lovački savez. Rezultat tog rada jedno je od najuspjelijih naseljavanja i reintrodukcija krupne divljači zabilježenih u analima lovstva, ne samo u našoj zemlji nego i u Europi, čak i svijetu. O tome su napisane mnoge repotraže i zaslužnima dodijeljena mnoga priznanja.

Lovni turizam na Biokovu

Brojnost i kvaliteta populacija divljači na Biokovu stvorili su osnovne uvjete za početak razvoja lovnog turizma. Prvi od-strijeli izvršeni su davne 1976. godine, od kada se bilježi stalan porast, tako da je do 1991. godine, pred početak Domovinskog rata, ostvareno preko tisuću komercijalnih izlučivanja i ostvaren je izravan prihod od lovnog turizma od preko 500 000 €. Usto, ostvareno je preko tisuću lovnih dana s prihodima smještaja i prehrane te ostalih usluga. Kvaliteta uzgojene divljači najbolje se pokazuje kroz preko 300 ostvarenih

turizam ... �

Biokovo – jedin-stvena turistička destinacija

Turizam, fenomen suvre-menog svijeta, koji je

zahvatio znatan dio širega biokovskog područja, otvara brojne nove mogućnosti po-vezivanja na gospodar skom, društvenom, znanstvenom ikulturnom pla nu, u zajednič-kom interesu cijelog područja.

S turističkog gledišta, Biokovo je jedin-stvena destinacija višeg reda, koja obuhvaća komplementarna osnovna, rubna i potenci-jalna turistička odredišta. Za razliku od tu-rističkog mjesta, turistička je destinacija veća funkcionalna prostorna jedinica, koja osi-gurava bolje turističko korištenje prostora i moguću ekonomsku valorizaciju manje kva-litetnih turističkih odredišta. Biokovo kao de-stinacija nudi opsežnu turističku ponudu, više različitih turističkih atrakcija i aktivnosti, bolje mogućnosti stvaranja turističkog identi-teta, odnosno prepoznatljivost (imidž) te bolju mogućnost plasmana na tržištu. Postiže znat-nije sinergijske učinke na polju turističkog marketinga, promocije i u konačnici, veću pro-fitabilnost pojedinih gospodarskih subjekata. Veća i raznolikija prostorna jedinica jamči tu-ristima sadržajniji boravak, što je jedan od pre-sudnih kriterija kod donošenja odluke za posjet i boravak na nekom području.

Turizam na području Bioko-va započinje već krajem 19. st., a Makarsku i njezino primorje, ali i Biokovo obrađuje ReinhardE. Petermann u njemačkom vodiču Führer durch Dalma-tien, tiskanom u Beču 1899. go-dine. Već 1910. tiskan je prvi hr-vatski turistički vodič koji je napisao Nikola Alačević i ukojem se uz Makarsko primorje opisuje izlet na Biokovo.

Destinaciju Biokovo može-mo u turističkom smislu raščla niti na tri osnovna komplementarna turistička područja: Biokovsko primorje ili Makarsku rivijeru, Park prirode Biokovo i Biokovsku zagoru. U okviru ove monografi je obrađeno je područje glavnog masiva Biokova, odnosno cijeli današ-nji park prirode, a posebno je zbog nerazvije-nosti i velikih turističkih potencijala obrađena Biokovska zagora.

Park prirode Biokovo

Biokovo je od davnine privlačilo znatiželjnike svih vrsta, pustolove i putopisce, znanstvenike i prirodoslovce, hajduke i osvajače, planinare, umjetnike i suvremene nomade – turiste, koji u svojim putopisima, pjesmama, slikama, fo-tografijama, čak i znanstvenim radovima nisu skrivali svoje oduševljenje planinom. Konačno je zbog iznimnih geomorfoloških oblika, biljne i životinjske raznovrsnosti te ljepote krajobraza, 1981. godine Biokovo proglašeno parkom pri-

MILIVOJ FRANIĆ

BIOKOVO � 224

Turizam Biokova

Divokoza na Vošcu, foto: TZ Makarska

TURIZAM ... � 225

rode, a od 1999. djeluje Javna ustanova Park prirode Biokovo.

Na samom vrhu Sv. Jure (1762 m) nalazi setelevizijski toranj i TV odašiljač do kojeg vodi asfaltirana planinska cesta od Makarske u dužini od 31 km. Ta cesta izgrađena je 1965., a asfaltirana 1968. godine od prijevoja na Stazi (897m) do vrha Sv. Jure, čime je povezan glavni greben Biokova s postojećom cestom Makarska – Kozica. Na putu prema vrhu prolazi se kraj ostataka nekadašnjih nastambi i stanova te prekrasnih vidikovaca s kojih se pruža pogled na Split, Donju Neretvu, otok Brač, Hvar, Korčulu, Vis, Mljet, poluotok Pelješac, a s najvišeg vrha Biokova i hrvatske obale, sv. Jure, pogled seže

do Imotskog, Vrgorca i Ljubuškog, te vrhova Veleža, Prenja, Čvrsnice te Troglava na Dinari. Kad je horizont bistar, poslije kiše, pogled seže i do Monte Gargana u Italiji. Sastavni je dio parka Botanički vrt Kotišina, iznad istoimenog sela u primorskom podnožju Biokova, 3 km od Makarske, gdje se na površini od 16,5 ha nalaze stotine biljnih vrsta Biokova. Na sjevernoj stra-ni Vošca (1421m), iznad planinske udoline, na-lazi se planinarski dom izgrađen 1934. godine.

Asfaltiranjem ceste do Sv. Jure i odvojka za planinarski dom na Vošcu, ljepote Biokova postale su dostupne brojnim turistima, koji ga posjećuju individualno ili u organizaciji turističkih agencija, a ne samo manjem broju

Biokovo je atraktivno i zimi, foto: P. Babić

BIOKOVO � 226

prirodoslovaca, planinara, alpinista i sportaša. Posljednjih godina osobito su, uz pješačenje, planinarenje, alpinizam i speleologiju, popular-ni novi ekstremni sportovi: penjanje po strmim liticama (climbing), trčanje u prirodi (trekking), vožnje brdskim biciklima po planini (mountain bike), letovi sportskim padobranima (paragli-ding), posjeti špiljama i jamama (caving), svla-davanje kanjona (kanyoning) i brojni drugi. U turističkoj ponudi aktivne su brojne turističke agencije iz Makarske i cijele makarske rivijere s atraktivnim izletima na Biokovo.

Ti sadržaji proširuju turističku ponudu Biokova i otvaraju nove mogućnosti stvaranja turističkih proizvoda. Postoje i opsežniji turis-tički projekti i inicijative koje bitno zahvaćaju jedinstveni biokovski prostor, pa se moraju pro-vesti isključivo u funkciji održanja jedinstvenih prirodnih resursa Biokova. Jedna je od takvih turističkih inicijativa izgradnja uspinjače na Vošcu (1421m), koji se izdiže visoko iznad Ma-

karske. Od šezdesetih godina 20. st. do danas izrađeno je više projekata koji nisu ostvareni. I najnoviji Master plan turizma Splitsko-dal-matinske županije predviđa gradnju žičare od Makarske preko Makra do Vošca, vrha Sv. Jure i zaseoka Milići na sjevernoj strani Biokova, u dužini od 9980 m. Žičara bi bila u funkciji gradnje zimsko-planinarskog i skijaškog centra za zimske sportove, u sklopu kojeg se previđa skijalište sa pratećim sadržajima, montažna zatvorena snježna dvorana te sportsko-rekrea-tivni sadržaji i staze. Ostvarenje navedenoga plana povećala bi široku lepezu ponude biokov-skog područja.

Proglašenje Parka prirode Biokovo i osni-vanje JU Park prirode Biokovo, znatno je pri-donijelo zaštiti prirode i reguliranju korištenja prostora. Javljaju se inicijative da se područje PP Biokovo proširi i na planinu Rilić, uključu-jući vrgorsko polje Jezero u zaleđu Rilića, sve do Baćinskih jezera i Neretve. Ti prijedlozi teme-

Konji su na Biokovu izuzetna turistička atrakcija, foto: TZ Makarska

umjetnost ... �

BIOKOVO � 234

SVOJIM položajem i prirod-nim ljepotama Biokovo je

oduvijek mamilo i izazivalo pozornost.

Od prapovijesti do danas veličanstvena planina puna raznolikosti izvorište je tajno-vitih priča i narodnih legendi. Neke su izronile iz tame spilja i dubokih jama, a neke izrasle na gomilama i gradinama, u kojima su prema vjerovanju živjele nepoznate zle sile, ali i vile i dobri vilenjaci.

U stijenama Biokova zapisana je tajna života, sačuvane alge, ribe i školjke iz doba njegova stvaranja. Planina posjetitelja svaki put iz-nova iznenadi nekim novim oblikom, bojom, događajem. Biokovske su stijene kao vertika-le života, uspinjanje je teško i mukotrpno, ali ispunjava snagom, širi percepciju i obogaćuje život.

Biokovske vile, vukodlaci, harambaše i junaci

Iz drevnih vremena, s koljena na kolje-no, prenose se priče o vilama i vilenjacima na Biokovu. Roditelji, najčešće majke i bake uz ognjišta ili dječja uzglavlja, prepričavaju djeci o vilama koje žive u spiljama, plešu u bajkovi-tim lugovima, uz planinske izvore, po vrtačama i skrivenim docima, zaluđuju muškarce i žene. Lagane su, obučene u prozračne velove, a kosa im je duga i valovita, raspuštena gotovo do zem-

lje. Vole pomoći ljudima, ali to čine skrovito. Prema predaji jedna se vila sažalila na naj-manjeg pastira na Biokovu, kojeg su svi tukli. Dala mu si-sati svojega mlijeka i on posta najjači. Drago im se s mladim momcima družit, ali se ljute i osvećuju onima koji pričaju da su ih upoznali ili s njima vodili ljubav. Planinom šeću same, a da ih ne prepozna-mo uzmu oblik zmije, ptice ili

oblaka. Plešu u kolu, a onoga tko nepozvan gle-da njihov ples odvedu i pretvore u stijenu, drvo ili škakljaju do smrti. Pjevaju s vjetrovima, a njihove pjesme omamljuju ljude. Nema mjesta gdje vila ne bi mogla živjeti i urediti svoje dvo-re, u koje može ući samo pozvan. Stoljećima leb-de oko planinskog svijeta Biokova i čuvaju ga, osobito ljude: nosile ljude u Mletke, nosile i vra-tile. U spomen na njih postoje špilje Vilenjače, Vilin dolac, Grad Samograd (tučepska planina) u kojem su Bile vile viće učinile, vila konj (brzi konj), ali i Vilini, nadimak obitelji iz podbio-kovskog sela Makar.

Priče o vukozlacima i mačićima (matićima) pričaju se u selima oko Biokova. Iz djetinjstva ih se prisjeća i veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević pišući o svojim prvim danima u Makarskoj: Osjećaj za ljepotu prirode u meni se razbudio i osjećao sam onako kako može kakav Rousseau dječjeg svijeta. Vile, vještice, vukodlaci, bauci i vampiri – sve je to lijepo, ali me više plašilo i nije me radovalo ni duboko zanimalo. Narodna pre-daja pamti da vukozlaci (vukodlaci), grešnici-

ŽELJKO KULUZ

Biokovo – motiv i tema umjetnika

Zima na Biokovu, foto: K. Žanetić

UMJETNOST ... � 235

povratnici s onoga svijeta, najčešće napadaju po raskrižjima, oko grobova, gradina, ruševina, uz zarasle zidine i mostove, po biokovskim ja-mama i uz potočine. Njih se tjera zvonima, mo-litvama i trnovitim kolcima. Danas, umjesto vila i vukozlaka, moderni vidioci na bistrom bio-kovskom nebu opažaju nepoznate leteće objek-te (NLO), pa je Biokovo odavno poznato među istraživačima paranormalnih pojava.

S vilama i vukozlacima na Biokovu žive hajduci, razbojnici, harambaše i junaci. Priče i legende o njima prepričavaju se u pastirskim stanovima i kućama u selima oko Biokova. Kr-vavi sukobi, stvarni ili izmišljeni, bili su omi-ljena tema dnevnih i večernjih sijela, ćakula uz

komin, osobito za noćnih bdijenja. O stvarnim hajducima i razbojnicima koji su tijekom 17. i 18. stoljeća tjerali strah u kosti putnicima i sta-novnicima Primorja pišu u svojim ljetopisima Pavle Šilobadović, Gojak, Petar Antulović, Bartul Ribarović i Andrija Ivičević. Čuven je arambaša Grgo Bušelić, rođen 1667., čiji por-tret u ulju i danas čuva obitelj Bušelić, a kasnije i Andrijica Šimić. Biokovske stijene pružale su siguran zaklon od raznih osvajača i gusara tijekom minulih stoljeća. Nikad pokorena pla-nina bila je simbol i svjetionik slobode u koju su upirali oči, u njoj tražili nadu i u nju bježali pri-morci od Cetine do Neretve, narod Vrgoračke i Imotske krajine. O životu i borbi za slobodu na

Zalazak sunca na Biokovu, foto: A. Brezovec

BIOKOVO � 240

1. ODLAZAK

U slutnji, u čežnji daljine, daljine,u srcu, u dahu planine planine.

Malena mjesta srca moga,spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,ni dima bola u maglama.

Tin Ujević

2. BIOKOVO

Korijenjem u moru čelom u munjamaBiokovo gordo nad krajinom stojisvake oluje sila na njemu se slamaa ono nijemo svoje mrtve brojii kleše u kamen junaštva i smrtivjerne i hrabre na svom krilu njišei nikad ga neće mrak ni čelik strtitu sloboda ime vrelom krvlju piše.

Jure Franičević Pločar

PJESNICI I SLIKARI

Slik

ar J

oze

Bek

avac

, fot

o: G

. Mor

ović

BIOKOVO � 244

10. BIOKOVO

Gore bez oblikaGore cvjetaju kamenjem mirta kadulja brnistra

U ranu zoru kenjacnosi breme gorčine gore bez oblikagore cvjetaju kamenjem

Željko Kuluz

11. ADRION

Vrhove su tvoje poljubile munjeOsta` spaljen kamen bez grma i travke Odavno te gladne napustile lunje Još jedini život poskoci i čavke.

Tek na visoravni jaruge, vrtače I prvo raslinje izniklo bez redaBukve streme uvis da se izjednačeZakriljuju sunce ponad vječnog leda.

S mora nalikuješ strašnom oktopoduŠto tracima hvata stoglavoga zmaja, Ovaj uzaludno iz tog zagrljaja Ječi i vapije, tražeći slobodu.

Točila ti strma izbrazdala tijelo I litice sure, ponori i jameIz nutrine tvoje bezdana i tameProključako Vrutak – nepresušno vrelo.

Slik

aric

a S

anja

Srz

ić, f

oto:

G. M

orov

ić

UMJETNOST ... � 245

I kašteli stari od davnine znamen, I kamene kuće, crkva usred sela.Grobovi i ploče, zvonici, raspelaSve je samo kamen, sve stijena i kamen.

Plodne ti doline koracima brojimMaslinovom granom što je vjetar krši I opet u trenu na kamenu stojimNa kamenoj hridi što iz mora strši.

Imena ti svjetlost ugasilo vrijeme Biokovo sada njime se ponosi A i našeg roda posijano sjeme Isklijalo, cvjeta, burama prkosi

Jure Batinić

12. …

Pogledaj kamen što te gleda pomiriši cvijećerazbacano, naizgled bez reda. Pogledaj svemir od stijenja, osjeti kako u njemu nestaje svaki nemir.Opipaj blagost oštrog kamenja. Poslušaj odjek bura i kiša, čitaj tragove u kamenu, uklesane poput slova. Okusi slobodu i raskoš boja na paleti Biokova!

Stipe Vela

Slik

aric

a S

anja

Srz

ić, f

oto:

G. M

orov

ić

park prirode ... �

Utemeljenje Parka prirode Biokovo

PARK je prirode, kao je-dan od oblika zaštite pri-

rodnih vrijednosti, prostrano prirodno ili dijelom kulti-virano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim krajo-braznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima. U parku je dopušteno korištenje prirodnih dobara, obavljanje gospodarskih i drugih djelatnosti, kojima se ne ugrožavaju nje-gove bitne značajke i uloga, uz posebne uvjete zaštite prirode.

Park prirode Biokovo (PPB) utemeljen je donošenjem Zakona o proglašenju planine Biokovo parkom prirode, kojim je tadašnji Hrvatski sabor, proglasio Biokovo parkom pri-rode, ukupne površine od 19550 ha. Utvrđeno je da granica Parka teče cestom od prijevoja Dubci na Jadranskoj magistrali do Novaka, za-tim podnožjem strmca do zaseoka Bartulovići, putom do sela Topići i sjeverno od kamenoloma do starog sela Bast, preko Smokvine na izvor Jablan, nadalje putom do zaseoka Žlib-Veliko Brdo, pa do sela Makar i ispod strmca do sela Kotišina, te do zaseoka Podpeć-Tučepi, zatim podnožjem strmca do ruba šume Staza, pa sje-vernim rubom šume do vrgoračke ceste i nadalje vrgoračkom cestom do sela Kozica, zatim na sje-verozapad cestom do sela Zagvozd, gdje skreće

na put prema Dedićima i Lončarima do kapele Sv. Stje-pana, pa na kotu 306, zatim na zaselak Čikeš (i) pa preko kote Sedlaća (278) na kote Strogovo (398) i Kula (382), te ravnom linijom na početnu točku prijevoja Dubci.

Zakon je objavljen u Na-rodnim novinama br. 24, od 18. lipnja 1981., a stupio je na snagu 24. lipnja 1981., što se uzima kao dan ute-

meljenja Parka prirode Biokovo. 2006. godi-ne obilježava se srebrni jubilej, 25 godina od njegova proglašenja, što će Javna ustanova Park prirode Biokovo prigodno obilježiti. Prije donošenja Zakona o proglašenju Bioko-va parkom prirode tadašnji Republički zavod za zaštitu prirode, odnosno njegovi stručni su-radnici: Ivan Bralić i Miroslav Rukavina i stručni konzultanti: dr. Jure Radić za fl oru i Filip Šabić za šume, izradili su vrlo opsežan i sadržajan elaborat, stručnu podlogu za prog-lašenje ovog zaštićenog područja. Utvrđeno je da prostor planine Biokovo u predloženim gra-nicama:

– zauzima prostrano područje planine Bio-kovo, od Breljanske do Drašničke vrulje, od prijevoja Dubci na jugozapadu do prijevoja Saranač na jugoistoku, koje je samo manjim dijelom kultivirano, ukup-ne veličine 19550 ha.

– ima vrlo izraženu bioraznolikost i pozna-to je kao svjetski centar endemizma bilj-

ANTE CVITANOVIĆ

BIOKOVO � 252

Park prirode Biokovo

Informativni punkt na vidikovcu Ravna Vlaška, foto: Arhiva PPB

PARK PRIRODE ... � 253

nih i životinjskih vrsta, a posebno faune krškog podzemlja.

– ima izrazito vrijedne krajobrazne vrijed-nosti, posebno geomorfološke oblike, na relativno malom prostoru dugom oko 30, a širokom 5–7 km.

– ima naglašene odgojno-obrazovne, kul-turno-povijesne, a posebno, turističko- -rekreacijske vrijednosti.

Biokovo se 1965. nakon izgradnje ceste od prijevoja Staza (Sv. Ilija, 887 m) do Sv. Jure (1762 m), a posebno nakon njezina asfaltiranja 1978. otvara i motoriziranim turistima. Izgrad-nju i asfaltiranje te planinske ceste, koja od ulazne recepcije (Staza, Podgora), u dužini 24 km vodi do najvišeg vrha Biokova (Sv. Jure), zajedno su fi nancirali tadašnja Skupština op-ćine Makarska i RTV Zagreb. Za potrebe ulaz-ne recepcije Parka, Općina Makarska izgradila

je malu kamenu kućicu, a upravljanje Parkom povjerila je tadašnjem Šumskom gospodarstvu Makarska (danas JP Hrvatske šume, Šumarija Makarska), koje je sve do početka Domovinskog rata, obavljalo poslove naplate i kontrole ulaza, nadzora i održavanja biokovske ceste.

Brigu o trajnom znanstvenom istraživanju i zaštiti novoutemeljenoga Parka prirode vodio je Institut planina i more, ustanovljen 1979., s ciljem znanstvenog istraživanja, valoriziranja i očuvanja sveukupne prirode Biokova, kao i širega biokovskog područja, mora i planine. Institut je najzaslužniji za organizaciju znan-stvenih skupova o prirodi Biokova i biokovskog područja, pokretanje znanstvene edicije Acta Biokovica, osnivanje i vođenje Malakološkog muzeja te osnivanje i stručno vođenje Biokov-skoga botaničkog vrta Kotišina. Samostalno ili u suradnji s drugim institucijama, Institut je obavio više znanstvenih istraživanja vezanih za

Geološka poučna staza, foto: D. Lacković

BIOKOVO � 254

Biokovo, koja su vodili dr. Jure Radić, dr. sc. Edita Marija Šolić i drugi.

Sva dosadašnja istraživanja potvrdila sui proširila spoznaju o iznimnim vrijednostimaBiokova, o čemu svjedoči i prijedlog s XIV. svjetskog biospeleološkog simpozija odr-žanog 1999. u Makarskoj da se Biokovo pro-glasi Nacionalnim parkom i uvrsti na listu svjetske prirodne baštine. Uprava za zaštitu prirode, tada u okviru Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, 2000. je izradila prijedlog Zakona o proglašenju Biokova Nacio-nalnim parkom. Nažalost, taj prijedlog nije do danas ušao u saborsku proceduru.

Biokovski botanički vrt Kotišina

Biokovski botanički vrt Kotišina osnovan je 10. listopada 1984. odlukom tadašnje Skup-štine općine Makarska (Odluka o proglašenju hortikulturnog spomenika botaničkog vrta, Službeni glasnik općine Makarska br. 11/1984.), prema ideji dr. fra Jure Radića, sukladno

zaključcima 1. i 2. znanstvenog skupa o prirodi Biokovskog područja.

Botanički vrt smješten je na jugozapadnim obroncima Biokova, iznad sela Kotišine, na nad-morskoj visini 350–500 m. Zauzima površinu od ukupno 16,5 ha i u sastavu je Parka prirode Biokovo. Za razliku od većine drugih klasičnih botaničkih vrtova, gdje se svaka biljka uno-si sadnjom po određenim pravilima, Kotišina je vrt samonikloga biokovskog bilja, ograđeni dio prirode s autohtonom fl orom i vegetacijom i manjim brojem unesenih egzota. Zamišljen je kao vrt 12 cvjetnih mjeseci sa znanstvenim i edukativnim ciljevima, kao mjesto susreta ze-maljskog i nebeskog, prema divnoj misli dr. fra Jure Radića, uklesanoj na liticu na ulazu u vrt: Okom, pameću, srcem, po onom što se vidi, do onog što se ne vidi.

Uređenje vrta, asfaltiranje ceste, izgradnja staza, kućica recepcije, postavljanje oznaka s nazivima biljaka i dr. započelo je 1985. te-meljem Elaborata o osnivanju, a fi nancira se iz proračuna Općine Makarska. Upravljanje je povjereno Šumskom gospodarstvu Makarska,a znanstveno-stručni nadzor Institutu planina i more.

Zahvaljujući zauzimanju Šumarije Makar-ska (Filip Šabić, Boro Šabić), Instituta pla-nina i more (dr. fra Jure Radić, fra Nikola Radić, fra Nedjeljko Jukić, časna sestra dr. sc. Marija Edita Šolić) te mjesne zajednice Kotišina (Jakov Lovreta i dr.) u nekoliko na-rednih godina Biokovski botanički vrt Kotišina dobiva konačan izgled i funkciju. Vrt ima sve više posjetitelja, pa Turistički savez Makarska, 1987. izdaje prvi prospekt s popisom važnijih biljaka. Opširan vodič Biokovskoga botaničkog vrta napisala je 1998. dr. Ljerka Regula-Be-vilacqua, botaničarka i dugogodišnja ravna-teljica Botaničkog vrta u Zagrebu.

Od 2001. vrtom upravlja Javna ustanova Park prirode Biokovo, koja provodi njegovu re-vitalizaciju držeći se osnovnih zamisli utemelji-telja dr. fra Jure Radića da Vrt služi znanstve-nom istraživanju i popularizaciji biljnog svije-ta Biokova. U potpunosti je zadržan postojeći koncept posjećivanja i razgledanja, posebno označeni lokaliteti (Sipari, Relikti, Makija, Pro-

Detalj iz Prezentacijskog centra Brela Gornja, foto: R. Ozimec

PARK PRIRODE ... � 255

Tabla na ulazu u Park prirode na Saranaču, foto: R. Ozimec Brela, Info-centar PPB, foto: R. Ozimec

Zaposlenica PPB Vedrana Vela Puharić u razgovoru s prolaznicima na Zagrebačkom velesajmu 2008. (EKO-ETNO)

Izlošci PPB na Zagrebačkom velesajmu EKO-ETNO

BIOKOVO � 256

slap), kao i način označavanja biljaka. Tiskan je novi prospekt botaničkog vrta, a zahvaljujući susretljivosti mjesnog odbora Kotišina, uređen je seoski dom i koristi se kao informativni punkt. Godišnje Biokovski botanički vrt Kotišina po-sjeti do 5000 posjetitelja.

Javna ustanova Park prirode Biokovo

Prema Zakonu o zaštiti prirode, zaštiće-nim područjima upravljaju javne ustanove, koje za upravljanje nacionalnim parkovima i parko-vima prirode osniva Vlada Republike Hrvatske. Javne ustanove obavljaju djelatnost zaštite, održavanja i promicanja zaštićenog područja s ciljem zaštite i očuvanja prirodne izvornosti, osiguranja neometanog odvijanja prirodnih procesa i održivog korištenja prirodnih dobara te nadziru provođenje Zakona o zaštiti prirode i drugih akata kojima su propisani uvjeti i mjere zaštite prirode njihova područja.

Te poslove javne ustanove obavljaju kao javnu službu, a mogu obavljati i druge gospo-darske djelatnosti utvrđene aktom o osniva-nju i Statutom. Financiraju se iz Državnog proračuna, proračuna lokalne i regionalne sa-

mouprave, vlastitih prihoda (ulaznice, naknade od koncesijskih odobrenja), donacija i pomoći. Ustanovom upravlja Upravno vijeće, a vodi je ravnatelj. Upravno vijeće i ravnatelja imenuje ministar Ministarstva kulture na vrijeme od četiri godine. Stručne poslove (zaštite, očuvanja i promicanja) ustanove vodi stručni voditelj, kojega na mandatno razdoblje imenuje upravno vijeće.

Javnu ustanovu Park prirode Biokovo (JU PPB) osnovala je Vlada Republike Hr-vatske svojom uredbom od 26. ožujka 1998. Sjedište je Ustanove u Makarskoj, a za vršitelja dužnosti ravnatelja imenovan je dipl. ing. Sta-nislav Štambuk. U svibnju 1999. za ravnatelja je izabran Ante Cvitanović, dipl. ecc. iz Igra-na, a za potrebe ureda od Grada Makarske unaj-mljena je mala kancelarija (15 m2) na adresi: Trg Tina Ujevića 1/I. Ustanova je tako započela vrlo skromno, bez ikakve imovine, s gotovo sim-boličnim sredstvima iz državnog proračuna,bez ikakvih drugih prihoda. Zahvaljujući razu-mijevanju Ministarstva, te zauzimanju uprav-nog vijeća i ravnatelja, Ustanova je relativno brzo preuzela sve funkcije i djelatnosti zbog kojih je osnovana (zaštita, očuvanje, promicanje i korištenje Parka prirode Biokovo).

Zapošljavaju se novi stručni djelatnici; struč-

Zgrade stare škole u Podgori (Selo) uređena za potrebe Parka prirode, foto: Arhiva PPB

dr. fra jure radić ... �

Kolijevka za životnuzrelost

MAKARSKO je primorje jedan od najljepših i najzanim-

ljivijih predjela lijepe naše do-movine Hrvatske po svojim surim i sivim biokovskim li-ticama i tvrdom kamenju, po prozirnosti i čistoći Jadransko-ga mora i šljunčanim plažama, po plavetnilu nebeskoga svoda, škrtoj zemlji, bogato obrasloj sredozemnim raslinjem: maslinom, smokvom, rogačem, vinovom lozom, borom, čempresom, tamarisom, oleandrom i bezbrojnim drugim vrstama bilja, koje bojom i mirisima očaravaju domaćega čovjeka i posjetitelja.

U takvoj prirodnoj sredini, kao izvanrednoj kolijevci, još od davnih ilirskih i rimskih vre-mena rađali su se ljudi bistra uma, plemenita duha, topla srca, snažna i stasita tijela. Neka budu spomenuti samo neki iz novijih vremena: proslavljeni pjesnik fra Andrija Kačić Miošić (+1760.), buditelj narodne svijesti; pučki i politički preporoditelj don Mihovil Pavlinović (+1887.); pjesnik i romantičarski sanjar fra Ivan Despot (+1886.) te mnogi drugi. Toj plejadi velikih i neumrlih Primoraca pripada i vrli muž fra Jure Radić, koji je obilježio 20. stoljeće ne samo u Makarskom primorju, nego i daleko šire, čak izvan granica Lijepe naše. To je ostvario ne samo kao franjevac, svećenik i teolog, nego i kao prirodoslovac, znanstvenik, pisac, prevoditelj, urednik, izdavač, organiza-

tor, inicijator važnih pothva-ta i osnivač važnih ustanova, pa čak i kao čovjek koji je dao izvanredan doprinos razvoju tu-rizma u Makarskom primorju. On je uputio tisuće domaćih i stranih turista, modernih i su-vremenih nomada, na predno-sti, znamenitosti i ljepotu Pri-morja. Turistu, koji uz to traži i smisao svega što postoji i što je predano suvremenom čovjeku, pomogao je shvatiti smisao svo-ga postojanja, ali i uživati život

koji mu je nezasluženo i velikodušno Stvoritelj darovao.

Fra Jure još kao dječak u rodnoj Baškoj Vodi znatiželjno obilazi duge šljunčane plaže i traži kokice, male pužiće i školjke koje valovi nakon oluje izbacuju na žalo. U doba njegova djetinj-stva to je djeci igra i zabava, ali i natjecanje tko će ih naći više i čije će biti ljepše. Poslije pučke škole u rodnom mjestu postaje sjemeništarac i završava Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. Već u tim mladenačkim danima poka-zao je smisao za uredničke poslove. S neko-liko kolega organizira ilegalni šaljivi list, koji se umnažao rukopisom u nekoliko primjeraka. Nakon novicijata na otočiću Visovcu i studija fi-lozofije i teologije u Makarskoj, u jeku Drugoga svjetskog rata slavi mladu misu na Veliku Go-spu 15. kolovoza 1943. godine.

Iako je ratno i poratno komunističko doba bilo teško, posebno za katolički kler, fra Jure se u samostanskoj tišini bavio teologijom, posebno liturgikom, te botanikom i astronomijom. Upi-

FRA GABRIJEL JURIŠIĆ

BIOKOVO � 262

Dr. fra Jure Radić(1920.–1990.)

– teolog i prirodoslovac –

Fra Jure Radić (Split, 1944. – tada je navršio 24 god.)

FRA JURE RADIĆ ... � 263

sao je poslijediplomski studij na Bogoslovskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i taj posao okrunio doktoratom bogoslovlja.

Franjevački samostan u Makarskoj u kojemu je fra Jure Radić godinama živio i radio, foto: G. Morović

Fra Jure Radić slavi Sv. Misu na hridinama Biokova (oko 1980. god.)

Fra Jure Radić govori o značenju poštanskih maraka za ljude

BIOKOVO � 264

Dvije velike ljubavi

Kao mladi profesor i odgojitelj na Gimna-ziji i Franjevačkoj visokoj bogosloviji nastoji živjeti za svoje dvije velike ljubavi, u skladu s poznatom starom izrekom Per visibilia ad invi-sibilia (Preko vidljivoga do nevidljivoga), tj. do Apsolutnoga Bića, Boga Stvoritelja i Prijatelja čovjeka. Stoga je kao svećenik i profesor litur-gike težio visinama i dubinama duha. Produb-ljuje svoje teološko znanje, ali najveću moguću pažnju posvećuje obavljanju i slavljenju litur-gijskih obreda, što mu širi duhovne vidike i omogućava doživljaj i susret sa Stvoriteljem. Treba istaknuti slavljenje sv. mise na pojedi-nim istaknutim uzvišicama Biokova. S nekoliko liturgijskih entuzijasta u ranu zoru išao bi iz Makarske i dolazio na biokovske visine kad bi Sunce počelo izlaziti. Tada bi uz pjevanje psala-ma slavio euharistijsko slavlje sjećajući se riječi pjesnika:

Crkva mu je divno podnebesje,oltar časni brdo i dolina,tamjan miris što se k nebu dižeiz cvijeta i iz bijela svijetai iz krvi za Krst prolivene…

I. Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića

Tako fra Jure odgaja ne samo sebe, već i brojne naraštaje mladih franjevaca i svjedoči isto brojnim ljudima koje sreće na svojemu životnom putu, što je spiritus movens njego-vih brojnih pothvata. Iz toga je izvora provre-lo njegovo učinkovito zauzimanje za Boga i za čovjeka. Pokreće i uređuje časopis Služba Božja, izdavač je priručnika Misal za sve dane u godini, pisac članaka i sudionik znanstvenih skupova i simpozija u Domovini i inozemstvu te s nekoliko entuzijasta predvodi liturgijsku obnovu hrvatskoga naroda i stvara rasadnik za ideje Drugoga vatikanskog sabora.

S druge strane, prihvaća se proučavanja Božjega djela u prirodi i to konkretno, gotovo nepoznatoga svijeta mekušaca (Mollusca), od-nosno školjaka Jadranskoga mora, kao i iz go-tovo svih mora svijeta. Tako uspostavlja nevje-rojatno široku mrežu suradnika i prijatelja iz europskih zemlja, Amerike, Afrike, Azije, sve do Japana, pa i do najmanjega kontinenta Au-stralije. Njegovim zalaganjem nastala je jedin-stvena zbirka školjaka na hrvatskom Jadranu,

U molitvi uz kapelicu na Lađeni,Biokovo 11.1.1971.

Zvonik se izdiže nad starom i novom crkvom. Desno je zgrada Instituta planina i more, oko 1970. god.

FRA JURE RADIĆ ... � 265

koja je za Makarsko primorje bila prvorazredna turistička ponuda, turistička nadgradnja. Pri-roda Makarskoga primorja pružila je domaćim i stranim gostima planinu i more, Sunce i plaže, čisti zrak i ekološki besprijekorno priobalje, a fra Jure je dodao nešto što još nitko nije – nad-gradnju, vrijednost koju čovjek nalazi u prirodi, koju znanstveno i estetski vrednuje, nudi posje-titeljima koje privlači i oplemenjuje. To je ljepo-ta školjaka iz svih mora, nevjerojatnih veličina, oblika i boja, čarobni svijet koji nikoga ne osta-vlja ravnodušnim.

Još je 1957. godine fra Jure priredio prvu malu malakološku izložbu. Oduševljenje i lju-

Časopisi i priručnici koje pokreće i uređuje fra Jure Radić �

Cypraea (Luria) lurida, žabica (gudanić, miš) Pecten jacobaeus, lepeza (kapica) Jakovljeva

Acanthocardia spinosa adriatica, srčana bodljikava jadranska

� Slike školjaka iz knjige »Lice mora« fra Jure Radića

Rusi svračak (Lanius collurio), foto: J. Raasch

Foto: J. Raasch