Maturski rad

Sadržaj

UVODNO RAZMATRANJE.................................................2

DOLAZAK TURSKE VLASTI U BOSNU...............................4

BANJALUKA POD TURSKOM VLAŠĆU..............................9

ZAKLJUČANO RAZMATRANJE.........................................16

LITERATURA..................................................................18

1

Maturski rad

Uvodno razmatranje

Na domak sadašnje

Banjaluke, u njezinoj

neposrednoj blizini nalazili su

se, jedan do drugog, stari

bosanski gradovi. Vrbaski

grad (Vrbas), Zvečaj i

Greben na lijevoj obali

Vrbasa, malo dalje Bočac, a

nasuprot Grebenu, Zemljanik

na desnoj obali Vrbasa.

Vrbaski grad, po nekim

izvorima po prvi put se

spominje kao tvrdjava

1295.godine, a bio je svojina

nekog bana Radoslava, dok

se po drugim spominje

1244.godine. Medjutim,

sačuvane su dvije povelje

sacinjene u Vrbaskom gradu:

jedna 26.XI 1320. godine, a

druga oko pola godine poslije – 12. V 1321. godine.

O postojanju Vrbaskog grada, pored spomenutih povelja,

objavljenih u Codex diplomaticus kazuje i pismo Hrvoja Vukčića

upućene kraljici Brbari, supruzi kralja Sigismunda.

2

Maturski rad

Utvrdjeno je, medjutim, da je u srednjem vijeku na području

sadašnje Banjaluke postojala “jaka utvrda sa znatnijim trgovištem

i franjevačkim samostanom u podnožju” koju po prvi put pod

imenom spominju 4.februara 1494. godine (Monumenta

Hungariae historica-Diplomataria; vol XL, Budapest 1915.) u

ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II Jagelovica. Gdje se

nalazila ta Banjaluka, kojoj je kastelan bio Juraj Mikulasić, to je bio

predmet dugih rasprava. Banjaluku su jedni smještali na ušće

Vrbanje, drugi na mjesto starog grada Kastela, treći u Gornji

Šeher, dok su četvrti Banjaluku poistovjećivali sa Vrbaskim

gradom, iako je u tursko-ugarskom ugovoru iz 1519. godine,

posebno naznačen grad Banjaluka, a posebno Vrbaski grad.

Pored drugih vijesti o gradu Vrbasu za nas je važno, da je nakon

pada Jajca 1527. godine zapovjednik Vrbaskog grada Andrija

Radatovic, videći da se ne moze obraniti od Turaka, zapalio tvrdi

grad i varoš i sramotno pobjegao. O mjestu gdje je ovaj grad ležao

ima više kombinacija. Nije isključena mogućnost, da je ovaj grad

Vrbas lezao na teritoriji današnjeg Donjeg Šehera i izgradnjom

ovoga da je nestalo traga starom gradu Vrbasu, koji se spominje u

poznatom tursko-ugarskom ugovoru od 1519. godine napose, a

Banjaluka (danasnji Gornji Šeher) napose. Naravno, ovo je nova

pretpostavka.

3

Maturski rad

Dolazak turske vlasti u Bosnu

S dolaskom i vlašću Turaka nastale su u Bosni od XVI veka krupne

promene. Pošto su 1526. godine uništili mađarsku državu i

odbacili njene i druge još preostale posade u severnoj i

severozapadnoj Bosni, Turci su počeli sistematska osvajanja u

susednom području Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. S tim

osvajanjima išlo je i pomicanje bosanskih granica. Na severu se

brzo prešla linija Save. Sporije je išlo napredovanje preko Une, jer

su austriske vlasti organizovale jaku vojnu granicu sa središtem u

Karlovcu, ali su i tu Turci otišli dalje nego nekad stari bosanski

vladari.

Na zapadu Turci su prodrli duboko u Liku, pregazili najveći deo

Dalmacije, i 1537. godine osvojili i tvrdi Klis. S tim napredovanjem

granice išlo je i pomeranje glavnog središta zemlje iz Sarajeva u

Banja Luku, koja je tek za vreme Turaka dobila svoj pravi značaj.

Bosanski paša imao je pod sobom, pored uže bosanske oblasti, još

sedam sandžaka: hercegovački, kliški, lički, bihaćski, cernički,

požeški i zvornički. Držao je, prema tom, veće područje nego

ijedan bosanski kralj. U tom prostranom sklopu, koji je hvatao od

Šapca do mora i svu južnu Slavoniju, Bosna je, kao središnja

oblast, pretstavljala neku vrstu matice, i dobila stoga još veći

značaj. Turci su joj obratili naročitu pažnju. Jedno stoga što je to

bila glavna granična oblast prema Austriskom carstvu i Mlecima i

što je služila kao baza za sve vojničke operacije prema zapadu, a

donekle i prema severu.

4

Maturski rad

Sva glavnija mesta u Bosni i Hercegovini ili su podigli ili razvili

Turci, većim delom iz strateških razloga a manjim iz ekonomskih i

socialnih. Sarajevo nosi njihovo ime i još uvek glavno njihovo

obeležje; Mostar su digli kao vojničko i saobraćajno središte; Banju

Luku isto tako. Travnik, u koji je 1639. godine kao u pravo, skoro

geometrisko, središte preneseno sedište bosanskog namesnika,

čisto je turski grad; slovensko njegovo ime jasno kazuje da je to

mesto bilo namenjeno drugoj kulturi. Pravi Turci su u našim

zemljama bili pretežno gradski elemenat. U selima su se

zadržavali retko i izuzetno; u planinama još manje.

Do njih gradovi u Bosni bili su ili čista vojnička utvrđenja ili

rudarska naselja. S Turcima je tek počeo pravi varoški život. U tom

pravcu oni su mnogo delovali i na naše ljude, koji su primili islam i

izvestan deo njihovih navika.

S dolaskom Turaka promenjeni su znatno i sastav i odnosi u

stanovništvu. Pre svega, u zemlji je nastala jaka islamizacija.

Dobar deo stanovništva primio je islam, nešto iz straha, nešto radi

koristi, nešto iz protivnosti prema dotadanjoj upravi i njenim

pomagačima. Vera je u Bosni, naročito kod moćnih i velikih, rano

postala ne stvar uverenja i duboko ukorenjenih tradicija, nego

promenljivi elemenat političkih opredeljivanja. Bilo je vladara koji

su po jedno-dva puta iz lako prozirnih razloga menjali veru, a kod

vlastele to je postala, naročito u XV veku, dosta česta pojava.

Poislamljeni Bosanci, iako su im mnoga imena jasno pokazivala

poreklo, kao kod Brankovića, Vranješevića, Sokolovića, Filipovića,

Ljubovića i dr., postepeno su se odvajali od svojih saplemenika.

Zadržali su, istina, jezik, pismo, i mnoge običaje, ali su po svojim

osećanjima išli Turcima. Spajala ih je vera, zajednica političkih

5

Maturski rad

interesa, i povlašćeni položaj koji su, kao muslimani, dobili nad

rajom. Sve do naših vremena većina muslimanskog stanovništva

nije imala prave nacionalne svesti; njoj je Stambol bio bliži srcu

nego Beograd i Zagreb, pored svih nastojanja mlađe inteligencije

da je pravilnije obavesti. I danas još možete čuti kod njih kletvu

„turske mi vjere”, iako se zna da im ona nije potekla od Turaka.

I odnos hrišćana u Bosni znatno se izmenio.

Bogumili su delom primili islam, a delom se vratili u pravoslavnu

zajednicu, kojoj su i inače bili najbliži. Naročito je ojačala aktivnost

pravoslavnih posle obnove Pećke patrijaršije, 1557. godine, čija se

kompetencija širila sa granicama turske vlasti. Katolici su se

povlačili ispred turske sile. Na početku XVIII veka u svoj Bosni

ostalo je bilo još svega 26 franjevačkih otaca. Banjalučka krajina,

koja je u verskom pogledu pripadala zagrebačkoj biskupiji, bila je

očajno zapustela. U te krajeve, i inače u granične oblasti, slivao se

sve više pravoslavni elemenat. Njega su dovodili Turci, da im

obrađuje zemlje, dok oni, kao ratnički elemenat, budu vodili

borbe, i da im posluže kao martolozi. S druge strane, srpski

elemenat pozivali su i upotrebljavali i Austrijanci, naseljavajući ga

u opustele krajeve na hrvatskoj granici, da im tamo bude neka

vrsta mrtve straže. Te promene stanovništva imale su značajnih

posledica u istoriskom životu Bosne. One su dovele do tog da se

skoro sasvim izgube tradicije stare bosanske države.

Dolazeći u severne i zapadne oblasti, u Slavoniju, Hrvatsku,

dalmatinsko Zagorje i bosansku Krajinu doseljenici su nosili sobom

i širili tradicije nemanjićke i kosovske Srbije. Naročito im je bilo

moćno sredstvo narodna epska pesma, koja je u bitnosti proizvod

6

Maturski rad

isključivo nemanjićko-srpske državne i duhovne kulture. U

zbirkama narodnih pesama iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije

nema pomena o drugim starim junacima sem o onima iz stare

srpske države; Marko Kraljević, junak s juga, centralna je ličnost

jugoslovenskog predanja, isto kao što je Kosovo glavni predmet

kulta i legende. U Bosni su zaboravljeni toliki domaći junaci

Srednjega Veka, sem poslovičnog bana Kulina i neobične ličnosti

Hercega Stepana. Ko danas zna da su se nekad doista pevale

pesme o vojvodi Radoslavu Pavloviću ispod Romanije? Otkuda to?

Očevidno, ponajviše stoga, što je s novim talasima stanovništva

dolazio i novi duh. Kad su od XVI veka počele bune i ustanci protiv

Turaka nikom u zemlji nije više padalo na um da se vaspostavi

stara bosanska država, nego se sudbina Bosne gledala u zajednici

sa ostalim saplemenicima.

Pa ipak, i pored svega toga, hrišćanski svet nije mogao da se

pomiri s turskom upravom. Nešto zbog veoma aktivne

propagande spolja, koja je dolazila od susednih hrišćanskih sila i

papske kurije, a još više zbog slobodoljubivosti našeg naroda. Naš

svet nikad nisu mogla da zadovolje samo materijalna dobra, niti se

on izgledima na njih mogao trajno zadobiti. Tištala ga je duboko

pravna nejednakost između hrišćanina i muslimana, osećanje

podređenosti, i stav pognute glave. Posle su došli i drugi uzroci.

Zbog čestih i velikih turskih ratova nastala je ekonomska

depresija, sve teži finansiski pritisak, i sve veća samovolja i

korupcija lokalnih vlasti. I stoga su naši ljudi postajali sve skloniji

da uđu u svaku kombinaciju koja bi bila uperena protiv turskog

gospodstva. Od kraja XVI veka nema pokreta u susedstvu, koji ne

bi našao odjeka kod hrišćana Bosne i Hercegovine. Čak

7

Maturski rad

pravoslavne vladike, pa među njima i mnogo štovani Sv. Vasilije

Ostroški, ne ustručavaju se da uđu u veze i sa rimskom kurijom,

samo da njihovom pomoću zbace turski jaram.

Turci i muslimani to i vide i osećaju. Stoga i oni postaju

bezobzirniji i teži. Kada je Turska pod Bečom pretrpela slom i

morala da napušta redom prostrane osvojene oblasti, onda su

potisnuti muslimani iz Slavonije, Dalmacije, Like i Boke počeli da

se sručuju u Bosnu i Hercegovinu. Procenat muslimanskog

elementa u zemlji povećao se usled toga znatno i prilično naglo,

naročito u srezovima bližim granici.

Turske vlasti su ih tu s planom kolonizovale da bi postali živ

bedem i da bi pazili na veze hrišćanskih suseda. Ozlobljeni zbog

proterivanja sa stvorenih ognjišta, postradali, ogoleli, ti su se

begunci obično nastanjivali i obeštećavali na račun raje. Od tada

nasilja bivaju češća i krvavija.

8

Maturski rad

Banjaluka pod turskom vlašću

Dakle, nije sporno da je Banjaluka postojala na mjestu sadašnjeg

Gornjeg Šehera. Godinama su se raspoznavali ostaci starog grada

kod mosta preko riječice Sutrurlije i jer je i turski geograf i

polihistor Hadzi Kalfa (Catib Celebija), iz sedamnaestog vijeka, za

taj grad zapisao da je uzet od nevjernika, a to upravo podvrdjuje

da je postojao u predtursko doba. S druge strane, u zakladnici

bosanskog sandžakbega Sofi Mehmed-pase iz 1554. godine, u

današnjem Gornjem Šeheru, posebno se spominje tvrdjava

Banjaluka, zatim Podgradje pod njom, dok se imenom kasaba

naziva naseobina s obje strane Vrbasa. Ova zakladnica je ostavila

jos jedan dragocjen podatak o lociranju nekadašnje Banjaluke.

Naime, u njoj se govori o tržištu s obje strane ceste na desnoj

obali Vrbasa, na kojemu se vrsi prodaja zemaljskih proizvoda.

Dakle, ova zakladnica Sofi

Mehmed-pase nepobitno kazuje

da je u Gornjem Šeheru bila

Banjaluka u kojoj su glavni objekti

bili stari grad, zatim “Podgriradje”

(Podgradje),

“kasaba” i

“trgovište”.

Kada je palo Jajce, za vrijeme turskog

pustošenja pala je i Banjaluka. Vjerovatno je

9

Maturski rad

utvrda Stari grad (koji Hadzi Kalfa naziva Gornji grad, iako se u

narodu i ispravama spominje kao Stari grad), pala neostecena u

ruke Turaka. Posto je utvrda bila na mjestu s kojeg se mogao vrsiti

nadzor nad obje rijeke, Vrbas, Suturliju i ceste, Turci su u nju uveli

svoju posadu sa dizdarom koji je bio potpuno samostalan.

Neizvjesno je kada su Turci ovu utvrdu napustili, ali mnogi drže da

je to moralo biti do kraja sedamnaestog vijeka.

Zakladnica Sofi Mehmed-pase, koja je pohranjena u Vakufskoj

direkciji u Sarajevu, jedan je od najvrednijih dokumenata o istoriji

Banjaluke u prvim godinama turske okupacije. Prije nego je Sofi

Mehmed-paša prenio stolicu bosanskog sandžak-bega iz Sarajeva

u Banjaluku 1533. godine, Gornji seher, kao mjesto s tradicijom i

okolnim brdima koja su u cijelosti zadovoljavala “pravo na vidik”

(pogled na rijeku sa svakog prozora) stambene zgrade su počele

nicati iznad Vrbasa i Suturlije.

Odluka Sofi Mehmed-pase o premještanju sjedista sandžaka

uveliko pospješuje jačanje Gornjeg Šehera (Banjaluke) i odvija se

“uzurbanim koracima”.

Za nešto preko 100 godina gradnje, sve do upada austrijskih ceta

1688. godine pod vodstvom Ludviga Badenskog, Gornji Šeher je

mnogo izmjenio svoj izgled. Sofi Mehmed-paša, kako u zakladnici

stoji, podigao je brojne objekte i ustvari, je udario temelje razvitku

najstarijeg banjalučkog naselja.

Zahvaljujući njemu, pored džamija sagradio je citav “mali grad”.

Gornji seher je dobio prvi drveni most preko Vrbasa (koji je spajao

dvije obale od Careve džamije – na lijevoj, do Sofi Mehmed-pasine

10

Maturski rad

džamije-na desnoj obali Vrbasa, koju je zbog omanje jame

kockastog oblika u unutrašnjosti narod prozvao Jama džamijom.

Podigao je i tri mlina; jedan priobalni sa dva kamena, a dva na

ladjama sa pojednim kamenom. Istodobno je otkupio u

neposrednoj blizini pogolemo zemljište dobre obradive zemlje s

vinogradima i voćnjacima I sve to ostavio vakufu u zadužbinu.

U ranom turskom razdoblju, u kojm je obrazovana prva banjalučka

čaršija orijentalnog tipa, srediste Gornjeg Šehera, koje je bilo

posebna mahala, dobilo je ime Hunčarija, odnosno Careva mahala

(jer se, uglavnom nalazila oko Careve džamije), zatim je po

stavljacima kože u Vrbasu, mahala nizvodno Vrbasom od ušća

Suturlije dobila ime Tabaci (sirenjem se mahala podjelila na

Gornje i Donje Tabake).

Nizvodno od Tabaka, je po vojvodi Kubadagi, šefu policije, koji je

imao posjede i u Hunčaraji, a po džamiji koju je Kubadaga

podigao, novoobrazovana mahala dobila ime Kubadugina.

Na drugoj strani Gornjeg Šehera, uz staru rimsku cestu, koja je

vodila prema Mrkonjić gradu i prema rimskoj postaji Lamatis

(Sljivno), iznad Hunčarije, uzvodno u brdu, nastala su naselja –

mahale Grab i Džaferagina, po osnivačima džamija. Ubrzo Osman

sah (u pisanim izvorima Osman Han), drugi poznati banjalučki

sandžakbeg, osniva i svoju mahalu, nakon čega dolazi do

osnivanja mahala Kalanderija (Siljkova) i Sitarija. Deseta,

vjerovatno najstarija mahala u Gornjem Seheru, jer su banje bile

poznate od davnina, nalazila se na desnoj obali Vrbasa u predjelu

banja i po njima je dobila ime Ilidža. U naselju Ilidža do prije

tridesetak godina, postojao je jedinstveni spomenik musala kakve

11

Maturski rad

su Turci odmah po dolasku u naselja znali podizati, umjesto

džamija, jer nije iziskivala goleme novce i vrijeme (po nekim

predanjima bila je to musala podignuta u čast Sultana Sulejmana

II, koji je navodno u njoj klanjao na povratku poslije opsade Beča).

Zanimljivo je napomenuti da je ispred džamije Ferhadije, na uglu

glavne ulice i ulice što vodi prema tvrdjavi Kastel, postojala javna

česma, koja ne potiče iz turskog razdoblja, već iz vremena

austrougarske okupacije. Usput neka bude spomenuto da je

Ferhad-beg već kao i klisski sandžakbeg aktivan u izgradnji javnih

objekata svuda gdje je dopirala njegova vlast: džamija u tvrdjavi

Zemunik kod Zadra, mekteb u tvrdjavi Vrani kod Zadra, hamam u

Kostajnici, hanovi i Livnu, Ravnom, Dobrunu, Kratovu, Svinjaru itd.

Ogromna materijalna sredstva koja su mu bila potrebna za

izgradnju brojnih javnih i monumentalnih objekata očito su

dobivana ratnim plijenom iz uspješnih turskih pohoda u drugoj

polovini XVI vijeka. Četvrti polustih natpisa na portalu izričito kaže

da je i sama Ferhadija podignuta "ratnim imetkom".

Dana 22. septembra 1575. g. Ferhad-beg u borbi sa generalom

Herbertom von Auerspergom, koga je do nogu potukao, zarobi i

njegova sina, grofa Wolfa Engelharda von Auersperga. Narodna

legenda, koja je zabilježena u obliku narodne pjesme u tri

varijante, govori da su otkupom dobijenim za mladog grofa

sagradjene Ferhad-pašine zadužbine. Turski istoričar Peccevija

potvrdjuje legendu i citirani polustih natpisa svojim navodom da je

Ferhad-paša za otkup Auerspergova sina dobio 30.000 dukata i

stotinu robova koje su Austrijanci bili zarobili.

Zadnji polustih natpisa nad ulazom u džamiju sadržavao je godinu

12

Maturski rad

gradjenja koja se dobije obračunom brojčanih vrijednosti pojedinih

slova: to je 987. hidzretska godina, što odgovara 1579/80. godini

naše ere.

Ko je gradio "ovu velebnu bogomolju" (kako rece pjesnik Sipahi)

do danas nije utvrdjeno. Na kraju Ferhad-pašine vakufname

potpisani su kao svjedoci dvojica graditelja-dundjera: Hadži Nezir i

Deli Spahija. Medjutim, izvjesno je da je ovakva gradjevina mogla

nastati jedino kao djelo mimara (graditelja) i muhendisa

(inženjera) najvećih kvaliteta i znanja koja se u to doba mogla

steći. Folklorista Antun Hangi zabiljezio je predaju o majstorbassi

Radi-Radovanu i njegovim neimarima.

Može se sa sigurnošću pretpostaviti da je Ferhad-beg, čovjek

nasih krajeva, rado povjeravao zadatke domaćim ljudima te da je

kao kliski sandžakbeg imao i neposrednog uvida u mogućnosti

kamenara. Ipak, po mnogim nasim stručnjacima ovoga vremena,

odnosno stilskoj analizi njegove džamije i turbeta, koju su vršili

suvremeni eksperti, dolazi se do nesumnjivog zaključka da je

organizator i naručilac posla bio iz Carigrada, iz Mimar Sinanove

Škole, te da se pri tom radilo o nekom od nasposobnijih učenika,

sposobnim da realizuje objekt vrhunskih kvaliteta svog vremena.

Kompleks Ferhadija džamije su činili i slijedeći objekti: Turbe

Ferhad - pašino, zatim turbe njegovih bajraktara te Safikadunino

turbe (prema nekim legendama, radi se o unuci Ferhad-bega), te

omanje mezarje i u njemu, izmedju ostalih, mezar Ali-paše

Rizvanbegovića koji je, pod nedovoljno rasvijetljenim okolnostima

ubijen u logoru Omer-paše latasa (Mihajlo-Mišo Latas, kako se

13

Maturski rad

izvorno zvao) pod Banjalukom 1851. godine te tu prenesen i

sahranjen. Grobnicu je tek 1902. godine podigao banjalučanin

Hadži Hamidaga Husedzinović.

Izvan zidova i dvorista džamije, koje je bilo ogradjeno kameno-

željeznom orijentalnom ogradom sa orijentalnom kapijom prema

glavnoj banjalučkoj ulici (zapadna strana) je bila banjalučka

sahat-kula, takodjer zadužbina Ferhad-pašina i vjerovatno prvi

javni sahat u Bosni i Hercegovini. Ferhadija džamija sa pratećim

objektima, sa svojim manjim ili većim kupolama i vertikalama

minareta (42,5 m) i sahat-kule.

Oni su bili nijemi svjedoci jednog minulog doba: bili su rezultat

kretanja duha i stvaralačkih snaga u zbrkanoj mješavini stotina

suprotnosti sto ih je sve zajedno poput poplave preko naših

zemalja valjala bujica istorije.

Iznenadni upad austrijskih trupa pod vodjstvom Ludviga

Bodvenskog 1688. g. u Gornji Šeher, značio je istovremeno i kraj

turske vladavine.

14

Maturski rad

Zaključno razmatranje

Banja Luka se, kao srednjovjekovni grad u Jajačkoj banovini,

spominje prvi put 1494. g. Utvrda na lijevoj obali Vrbasa u

današnjem Gornjem Šeheru, sa podgradjem i jednim katolickim

samostanom, prkosi Turcima sve do 1527/8 godine.

U sklopu bosanskog sandžaka ovaj grad u drugoj polovini XVI

vijeka dobija veliki društveno-politički i strateški značaj, naročito

od 1553. kada tadašnji bosanski sandžakbeg Sofi Mehmed - paša

prenosi u Banju Luku stolicu bosanskog namjesnika. U novim

društveno-ekonomskim uslovima došlo je do intenzivne izgradnje

naselja sa velikim brojem značajnih javnih objekata, na

vrhunskom nivou osmanske kulture i arhitekture. Iz Sofi Mehmed-

pašine zakladnice se vidi da je ovaj vakif dao podici mnoge

objekte u najstarijem banjalučkom naselju - Gornjem Šeheru, kao

sto su: drveni most preko Vrbasa (izmedju Careve džamije na

lijevoj i Sofi Mehmed-pašine džamije na desnoj obali Vrbasa),

javno kupatilo (hamam), šezdeset devet dućana, han (karavan-

saraj), tri mlina itd.

Ferhad-paša Sokolovic, posljednji bosanski sandžakbeg, svojom

aktivnošću na polju izgradnje Banje Luke prevazići će sve druge

namjesnike koji su u tom gradu stolovali i dali svoj pečat razvoju

grada, koji ce kao trajna urbana vrijednost vekovima predstavljati

okosnicu daljnjeg razvoja mjesta. Ferhad-paša, izgradnjom svojih

objekata udara temelje novom gradu, tzv. Donjem Šeheru,

nizvodno od srednjovjekovnog i ranoturskog Gornjeg Šehera, na

ušću potoka Crkvene u Vrbas.

15

Maturski rad

Za vrijeme sultana Mehmeda III (1595-1603) tophana je, koju je

1587. osnovao Ferhad-paša, "zamijenjena" novom utvrdom, pa je

tako na mjestu starog grada Kastela niknuo u Donjem Šeheru Novi

grad koje Turci prozvase Kal'ai-džedid. Preko dvije stotine

objekata gradi Ferhad-beg na ovom mjestu. Gotovo da nema

standardnog objekta XVI vijeka, a da ga ovaj vojskovodja i

graditelj nije podigao ili bar zacrtao i obezbjedio njegovo

podizanje. Iz njegove vakufname (zakladnice) i drugih

dokumenata znamo da je u Banjoj Luci podigao svoju

velicanstvenu džamiju Ferhadiju, uz nju za sebe grobnicu (turbe),

osnovnu skolu (mekteb), vodoskok (sadrvan) pred džamijom,

javno kupatilo (hamam), vodovod, sahat-kulu, javni nužnik,

karavan-saraj (konačište za karavane), žitnice, most na Vrbasu,

most na Crkveni, oko dvije stotine dućana (trgovačkih i zanatskih

radnji), mlin na Vrbasu sa tri kola, te dvor za bosanskog

beglerbega. Kaldrmisanim putem veze Gornji i Donji Šeher, te ovaj

put sa mostom na Vrbasu. Zakladnicom, koja je napisana i

potpisana u januaru 1587. g. osigurava dalje sredstva za izgradnju

jedne robne kuće (bezistana), više skole (dar-ul-hadis,

medresa),za prekrivanje karavan-saraja olovom,za udvostručenje

hamama, za zidanje kamenih stubova pod mostom na Vrbasu.

Zna se iz kasnijih dokumenata da je njegov bezistan, podignut iz

ovih zavještanja, imao oko stotinu dućana, a njegova medresa je

bila najznačajnija viša škola medju pet banjalučkih medresa.

Turska vladavina je bila okupacija. To je bio i vrlo tragičan period

za nas narod. To je bila vrlo krvava okupacija u kojoj su hrišćani

progonjeni, pogotovo su progonjeni pravoslavni hrišćani.

16

Maturski rad

Literatura

Vladimir Ćorović: Bosna i Hercegovina, 2. tom sabranih djela

Beograd - Banja Luka 1999.

Izdavači: "Ars Libris" iz Beograda i "Glas srpski" iz Banja Luke

Aleksandar Ravlić: Banja Luka - razdoblja i stoljeca (II izdanje) , izd. IRO "Veselin Maslesa", Sarajevo, 1979.

Internet sajt : http://cafe.raja-do-jaja.com/

17