LIST VAREŠKIH HRVATA

Sve na ovom svijetu bude i prođe, ali zapisano ostaje. Nije nam namjera pretenciozno isticati ovu mudrost, no za ilustraciju rečenog najbolje služi jedna od fotografija koju donosimo u ovom broju, u rubrici Iz starih albuma, najstarija koju smo objavili dosad. Fotografija je iz časopisa od prije 113 godina. Ispod nje je zapisano: Ulaz u Vareš. Koliko samo znače te tri riječi! Da nije locirana, tko bi danas smio tvrditi gdje je snimljena? Ili, da je ostala neobjavljena, tko zna gdje bi joj se u nekom privatnom albumu izgubio trag? I fotografija i potpis ispod nje, dakle, govore o važnosti i vrijednosti publiciranja, pogotovu kada se ono što je ovjekovječeno i zapisano sagledava s distance.

A, evo, sada nas tu, s tim istim gradom. Kakvim god ga tko smatrao i dezavuirao ga, to je grad koji danas ima svoj lokalni list. I to list s kontinuitetom kakvog nema nijedan drugi grad u BiH. Pa kakvih god gradova bilo...

Ne znamo koja će biti sudbina i vrijednost "Bobovca" za 113 godina, jer daleko je i 13 godina unaprijed. Naša je jedina ambicija bila i ostala svjedočiti o Varešu i vremenu, o vareškim ljudima, nerijetko i čudima (pa i ćudima). Osobno sam u tome svih dosadašnjih 200 brojeva i jedini u uredništvu s takvim stažom. 113 mjeseci potpuno volonterski – kao i svi drugi(!) – i evo 87 mjeseci s profesionalnim angažmanom. Prethodni su urednici Zvonimir Stjepanović (1-10) i Čedomir Jelić (11-113) i taj posao radili volonterski! Dakle, da se ne zaboravi, ali i da bi se znalo kako smo funkcionirali i kako funkcioniramo. Jer mnogi se sada propituju za recept – kako smo uspjeli toliko opstati? Vrlo jednostavno. Vlastita upornost i pristajanje na skromnost jedna su strana jednadžbe, a druga pripada vama koji nas želite čitati i podržavati. U tome je recept, ali, opet naglašavam, ako se u podlozi ima grad ovako bogate povijesti, tradicije i kulture. Ovaj treći faktor, faktor grada je i ključan. Upravo o tome svjedoči nam već spomenuta stara fotografija. Pogledajte malo bolje: na njoj su žene sa šeširima i pod damskim kišobranima. Nema sumnje da su ih onodobne stare Vareške ružile, recimo ovako nekako: da ste čestite ne bi se điđale i smucale po pritkući, već bi se uhvatile lukšije i sudja ili korita i pratljače. Da, ali mi bismo tada bili osiromašeni, dobivši na fotografiji samo varošicu, a falilo bi svjedočanstvo o razini koju je Vareš uvijek imao.

Kada smo bili 100 brojeva mlađi, sjećate se, vodila se diskusija o tome kako dalje i hoćemo li gasiti list. (Postalo je tada nemoguće, čak i za vareški mentalitet, sve nadomještati entuzijazmom) Nismo mogli vjerovati da je moguće dosegnuti i ovaj jubilej, a sada je za ne vjerovati da se više ne postavlja to pitanje. Čitanost i traženost "Bobovca" postali su imperativ koji gdjekad zna biti teško pratiti, ali ide se dalje. Sljedeći nam je cilj dovesti "Bobovac" do punoljetnosti.

Ovaj mali vremeplov koji patrolira vareškim svemirom od početka je, činjenica, privukao simpatije i podršku. A ima i opstrukcija, ako pitate, ima mina... No, naša misija zapisivanja i povezivanja ostaje. Otkrivamo i dalje neistražena područja u prošlosti, vuče nas zov budućnosti. Naša je pogonska snaga u činjenici da baš svi (osobito oni koji žive izvan Vareša) "Bobovac" možete besplatno čitati – jer je u cijelosti dostupan na internetu, a uvijek se može pristupiti i svim prethodnim izdanjima – ali se i pored toga želite pretplatiti (i)li priložiti donaciju. Isto tako, obvezuje nas i činjenica da ga se u Varešu traži kupiti danima prije utvrđenog datuma izlaska... Hrabri nas vaša privrženost Varešu i "Bobovcu"! Hvala vam, a napose budimo zahvalni svima koji priloge stvaraju drage volje i bez naknade, jer tek bez njih "Bobovac" ne bi bio moguć.

Glavni i odgovorni urednik,Mladenko Marijanović

Vareš u Bosni u mojoj dječjoj svijesti nije predstavljao ništa drugo doli mjesto u koje je, tko zna kada, odselila moja rodica Mara,

iz Doljana kod Metkovića, jedna od četiri bra-tane moje majke, sve rođene u maloj žutoj kući, do koje se dolazilo uskim putićem otetim od brda, ispod starih murvi pod kojima su sjedili starci, motali škiju i raspitivali se za ime svakoga tko bi, uglavnom o Maloj Gospi, dolazio u Dolja-ne, i bilo je dovoljno reći ime matere i starci bi o vama znali sve; i koliko imate braće ili sestara, gdje živite, i gdje žive svi iz vašega širokoga roda, a majčini Mustapići bili su doista velika obitelj.

Malu žutu kuću prva je napustila moja rodi-ca Mara; udala se za Jakova Mrvalja iz Gorice kod Čapljine, i otišli su sreću tražiti u Varešu, tom dalekom i neznanom mi mjestu koje je imalo željezaru, koje je rado zapošljavalo one koji se nigdje drugdje pod nebeskom kapom nisu mogli zaposliti i otkuda bih svakog Božića primao čestitku sa snježnim motivima, posutu sitnim zlatnim prahom, što me mjesecima činilo sretnim, poglavito jer sam slične dobivao i od Dane, sestre Marine, udate u Podorašac ponad Konjica, a treća sestra Kata bila se udala za Peru Karačića u moje Čeljevo i nju sam viđao kadgod sam htio. Četvrta, Vida, živjela je i radila u obliž-njem Metkoviću. Sve njih, odmah nakon nas četiri brata, majka je spominjala u svim svojim molitvama.

Jedino što je stizalo iz Vareša, a bilo mi draže od božićnih čestitki, bili su povremeni dolasci Marinoga Jakova, krupne i dobroćudne ljudine, iznimno tamne puti, brkova kakve sam viđao samo po starim knjigama, uvijek u bijeloj košu-lji, tamnim hlačama i cipelama, što je moja majka komentirala: "Ne da moja Mara da njezin Jakov hoda svakakav!" Majci su četiri bratane koje su je zvale tetom bile svetinja.

Kada bi u nas pali rijetki snjegovi, mater bi se prekrižila i molila Boga i Gospu Blaženu da joj se Mara, Dana i djeca ne smrznu u Bosni, jer ako je u nas tako hladno, onda je kod njih sigurno smak svijeta.

Još kao dijete zamijetio sam da je Jakov na neki način bio crna ovca u obitelji. Nikada nitko to nije rekao, jer Mustapići su oduvijek bili tiha obitelj, komunicirala je unutar sebe bez velikih riječi, sve je u njih teklo mirno i nekako samo po sebi organizirano i nepogrešivo. Bili su čista su-protnost mojim preglasnim, preemotivnim i ne-strpljivim Marijanovićima, koji su dopali moju mater Janju.

Ni ja ni moja braća niti naš ćaća nikako se s tim nismo slagali – što za ćaću ne čudi, jer je taj s rakijom i lijegao i ustajao, bio pošten i radišan do besvijesti, dobar za svakoga a najgori za

familiju i za se, kako se običa-valo reći za taj profil čovjeka – ali Jakova je volio više nego Ja-nja Maru, i dočekivali smo ga s iskrenim oduševljenjem; nje-govo uvjerljivo govorenje pre-tvaralo mi je uši u tikvine lis-tove, smijao sam se s ostalim ukućanima dok je govorio o svojim dogodovštinama i ži-votu u tom Varešu u Bosni, smijao sam se do suza i kad ne bih u toj priči išta smiješnoga vidio ili shvatio.

Jednom sam se silno upla-šio, baš o Maloj Gospi i 'derne-ku' u Doljanima, kada sam s Jakovom čekao autobus na Dubini, u sjeni staroga mur-vaca, kada je Jakov izuo cipele, što je usmrdjelo bližu okolinu, ali to me nije uplašilo; uplaši-lo me Jakovljevo skidanje mo-kre potkošulje i košulje, kada je izvukao džepni pamučni rupčić, bijel kao snijeg, i za-molio me:

– Mali, otarider mi leđa!Brisao sam zetova leđa,

puna kvrga i prišteva, poneki bih i istisnuo, što je on popra-ćao uzdahom olakšanja i za-hvalnosti, no, kada sam, u dnu tih širokih leđa, za crnim po-jasom ugledao zlokobnu dr-šku pištolja, ukočio sam se.

– Samo tari, mali, ne boj se... – kao da me prozreo, te sam mu pomogao oko obuva-nja cipela dugih kao moje

cjevanice. – Švijet je pun fukare i be-laja, a ja ga nošim ža švoju šigurnoš. Špavam š njim! Vareš je Bošna, a po Bošni fukara hoda š čakijama, a gošpodin ko ja – š pištoljem! *

* Jakov je s i z izgo-varao kao meko š i ž, a to se ne da literarno pre-dočiti, i to je njegovoj zanim-ljivoj leksici i dubokom glasu pridavalo beskrajnu simpa-tičnost. (...)

* * * *E, dragi moji Bobovčani,

ovdje ću prekinuti opisivanje mojega prvoga čuvenja Vare-ša, a kroz moju rodicu i njezi-noga muža Jakova, jednog od najdražih likova mojega dje-tinjstva i rane mladosti. Želja da vidim Vareš ostvarila mi se prije trideset godina, kada sam ih posjetio u stančiću oronule zgrade u Vareš Maj-danu. Mara mi je isplela pre-krasan džemper koji mi je potrajao sve do 1992. godine, kada sam ga morao ostaviti s ostalim uspomenama prigo-dom napuštanja Sarajeva, a taj prvi dolazak u Vareš ne-kako me trajno vezao za vaš grad.

Marina susje-da Estera pravila je divne suhe ko-lače, to pamtim. S Jakovom sam od-lazio u nekakav dom koji se zvao "Partizan", na što je on režao, ali je ondje gledao uta-kmice NK "Veleža" iz Mostara, nje-gove definitivne

identifikacije s Hercegovinom u srcu Bosne. Umro je na-prasno prije rata, bila je to njegova posljednja nepred-vidivost, eno ga leži na do-ljanskome groblju, a Mara je s djecom nakon toga napustila Vareš i vratila se u onu žutu kuću koju je davno bila napustila... No, o tom – potom. Kažem tako jer me poziv uredništva "Bobovca" potak-nuo da o Jakovu i Varešu nje-gova vremena napišem ro-man. Imam dosta građe, ali računam i na vašu pomoć, jer mnogi od vas, ako ste ostali u Varešu, pamte Jašu, kako ste ga zvali.

1992. godine u jesen po-sao ratnog reportera naveo me kroz Vareš, ostao sam tu nekoliko dana. Nakon rata opet me nešto vuklo k Varešu, i tada sam upoznao prezime-njaka Mladenka. I ovaj pre-krasni list "Bobovac". Mislim

vac" čita i u elektronskoj for-mi, od korice do korice, kakvu privilegiju nemaju ni mnogo tiražnija i bogatija izdanja, po-seban je uspjeh. Način kako je urađena web stranica, može biti primjerom visoke profe-sionalnosti, znanja i vjerovat-no puno, puno ljubavi.

Čestitam uredništvu i sa-radnicima za ustrajan rad svih ovih godina i jubilarno izda-nje, 200-ti broj.

Posebno divljenje i čestit-ke za glavnog i odgovornog urednika gosp. Marijanovića, iza čije je naizgled mirne po-jave utemeljena snaga, volja, znanje i htijenje da sigurno možemo očekivati i veliki broj budućih jubileja.

Borka Bunčić, Sarajevo

Ponekad su to lijepo obra-đene i s mjerom, kritički ocije-njene svjetske aktualnosti, drugi put, pak, lijepo iznesene istine i uspjesi o ljudima – slavnim ljudima vareškoga kraja, čije vizionarstvo nadi-lazi i sadašnje vrijeme. Pone-kad je to tako nenametljivo naglašena perspektivnost mladih autora tekstova. Član-ci o uspješnosti i nostalgično-sti generacija rasutih po svije-tu, njihovo nastojanje da uvi-jek drže sponu sa zavičajem, tako očito ilustruju stvarnost današnjice.

Rubrika "iz starih albu-ma", u kojoj se fotografije ob-javljuju bez posebne hronolo-gije, onako kako dospiju na raspolaganje uredništvu, po-

sebno je mjerilo "vremena i bremena". Na njima je iskaza-na sva statistika i sva tradicija. Upečatljivo je vidljiv visoki nivo kulture življenja i načina očuvanja tradicije, od brojno-sti i urednosti sportskih ekipa, muzičkih društava, vjerskih prigoda, javnih skupova i sl.

Izbor tako prikladno oda-branih fotografija za naslov-nicu jasno govori da u "Bobov-cu" ništa nije urađeno slučaj-no i stihijski, nego smisleno i razložno. Svaka pahuljica sni-jega, kapljica rose, boja polj-skog cvijeća ili precizna mu-stra na miljeu ili ornamentika narodnih nošnji, ovdje dobije posebno značenje i priča svo-ju priču...

Mogućnost da se "Bobo-

da sam radio Hodopis za "Slo-bodnu Dalmaciju". Dio njega objavio je "Bobovac", a moj dragi Željko Ivanković, vaš Va-rešak i moj dragocjeni prija-telj, napisao je prekrasan og-led o tom putopisu i na neki me način trajno vezao za Va-reš. Što mi je jako drago. A za nekoga tko živi drugdje, list "Bobovac" idealan je da s ne-kim omiljenim krajem ne gu-bite vezu. Zato ću nastojati u narednim brojevima "Bobov-ca" pisati ovaj najavljeni ro-man.

Nadam se da ćemo zajed-no uživati. Bit će to moje hvala ljudima koji su uspjeli kultu-rom nadživjeti neopisive glu-posti koje je donijelo novo, ružno vrijeme, ne samo va-šemu gradu...

Dok izlazi "Bobovac" u Va-rešu, i vi ćete biti tamo. Česti-tam dvjestoto izlaženje.

Dragan Marijanović, Mostar

Riječ urednika

Imati "Bobovac" u rukama uvijek znači mogućnost po-novnog otkrivanja i očekiva-nja da se na njegovim strani-cama pronađe "ono nešto", nešto što izaziva duboki i sjet-ni drhtaj u svojoj nutrini.

"ONO NEŠTO" ZA SJETU

Borka Bunčić

EKSKLUZIVNO

akovROMAN U NASTAVCIMAJ

2 3JUBILARNI DODATAKBROJ 200 JUBILARNI DODATAK BROJ 200

Rješenje naslovnice: Dubravko Tokmačić

Dragan Marijanović

Sve na ovom svijetu bude i prođe, ali zapisano ostaje. Nije nam namjera pretenciozno isticati ovu mudrost, no za ilustraciju rečenog najbolje služi jedna od fotografija koju donosimo u ovom broju, u rubrici Iz starih albuma, najstarija koju smo objavili dosad. Fotografija je iz časopisa od prije 113 godina. Ispod nje je zapisano: Ulaz u Vareš. Koliko samo znače te tri riječi! Da nije locirana, tko bi danas smio tvrditi gdje je snimljena? Ili, da je ostala neobjavljena, tko zna gdje bi joj se u nekom privatnom albumu izgubio trag? I fotografija i potpis ispod nje, dakle, govore o važnosti i vrijednosti publiciranja, pogotovu kada se ono što je ovjekovječeno i zapisano sagledava s distance.

A, evo, sada nas tu, s tim istim gradom. Kakvim god ga tko smatrao i dezavuirao ga, to je grad koji danas ima svoj lokalni list. I to list s kontinuitetom kakvog nema nijedan drugi grad u BiH. Pa kakvih god gradova bilo...

Ne znamo koja će biti sudbina i vrijednost "Bobovca" za 113 godina, jer daleko je i 13 godina unaprijed. Naša je jedina ambicija bila i ostala svjedočiti o Varešu i vremenu, o vareškim ljudima, nerijetko i čudima (pa i ćudima). Osobno sam u tome svih dosadašnjih 200 brojeva i jedini u uredništvu s takvim stažom. 113 mjeseci potpuno volonterski – kao i svi drugi(!) – i evo 87 mjeseci s profesionalnim angažmanom. Prethodni su urednici Zvonimir Stjepanović (1-10) i Čedomir Jelić (11-113) i taj posao radili volonterski! Dakle, da se ne zaboravi, ali i da bi se znalo kako smo funkcionirali i kako funkcioniramo. Jer mnogi se sada propituju za recept – kako smo uspjeli toliko opstati? Vrlo jednostavno. Vlastita upornost i pristajanje na skromnost jedna su strana jednadžbe, a druga pripada vama koji nas želite čitati i podržavati. U tome je recept, ali, opet naglašavam, ako se u podlozi ima grad ovako bogate povijesti, tradicije i kulture. Ovaj treći faktor, faktor grada je i ključan. Upravo o tome svjedoči nam već spomenuta stara fotografija. Pogledajte malo bolje: na njoj su žene sa šeširima i pod damskim kišobranima. Nema sumnje da su ih onodobne stare Vareške ružile, recimo ovako nekako: da ste čestite ne bi se điđale i smucale po pritkući, već bi se uhvatile lukšije i sudja ili korita i pratljače. Da, ali mi bismo tada bili osiromašeni, dobivši na fotografiji samo varošicu, a falilo bi svjedočanstvo o razini koju je Vareš uvijek imao.

Kada smo bili 100 brojeva mlađi, sjećate se, vodila se diskusija o tome kako dalje i hoćemo li gasiti list. (Postalo je tada nemoguće, čak i za vareški mentalitet, sve nadomještati entuzijazmom) Nismo mogli vjerovati da je moguće dosegnuti i ovaj jubilej, a sada je za ne vjerovati da se više ne postavlja to pitanje. Čitanost i traženost "Bobovca" postali su imperativ koji gdjekad zna biti teško pratiti, ali ide se dalje. Sljedeći nam je cilj dovesti "Bobovac" do punoljetnosti.

Ovaj mali vremeplov koji patrolira vareškim svemirom od početka je, činjenica, privukao simpatije i podršku. A ima i opstrukcija, ako pitate, ima mina... No, naša misija zapisivanja i povezivanja ostaje. Otkrivamo i dalje neistražena područja u prošlosti, vuče nas zov budućnosti. Naša je pogonska snaga u činjenici da baš svi (osobito oni koji žive izvan Vareša) "Bobovac" možete besplatno čitati – jer je u cijelosti dostupan na internetu, a uvijek se može pristupiti i svim prethodnim izdanjima – ali se i pored toga želite pretplatiti (i)li priložiti donaciju. Isto tako, obvezuje nas i činjenica da ga se u Varešu traži kupiti danima prije utvrđenog datuma izlaska... Hrabri nas vaša privrženost Varešu i "Bobovcu"! Hvala vam, a napose budimo zahvalni svima koji priloge stvaraju drage volje i bez naknade, jer tek bez njih "Bobovac" ne bi bio moguć.

Glavni i odgovorni urednik,Mladenko Marijanović

Vareš u Bosni u mojoj dječjoj svijesti nije predstavljao ništa drugo doli mjesto u koje je, tko zna kada, odselila moja rodica Mara,

iz Doljana kod Metkovića, jedna od četiri bra-tane moje majke, sve rođene u maloj žutoj kući, do koje se dolazilo uskim putićem otetim od brda, ispod starih murvi pod kojima su sjedili starci, motali škiju i raspitivali se za ime svakoga tko bi, uglavnom o Maloj Gospi, dolazio u Dolja-ne, i bilo je dovoljno reći ime matere i starci bi o vama znali sve; i koliko imate braće ili sestara, gdje živite, i gdje žive svi iz vašega širokoga roda, a majčini Mustapići bili su doista velika obitelj.

Malu žutu kuću prva je napustila moja rodi-ca Mara; udala se za Jakova Mrvalja iz Gorice kod Čapljine, i otišli su sreću tražiti u Varešu, tom dalekom i neznanom mi mjestu koje je imalo željezaru, koje je rado zapošljavalo one koji se nigdje drugdje pod nebeskom kapom nisu mogli zaposliti i otkuda bih svakog Božića primao čestitku sa snježnim motivima, posutu sitnim zlatnim prahom, što me mjesecima činilo sretnim, poglavito jer sam slične dobivao i od Dane, sestre Marine, udate u Podorašac ponad Konjica, a treća sestra Kata bila se udala za Peru Karačića u moje Čeljevo i nju sam viđao kadgod sam htio. Četvrta, Vida, živjela je i radila u obliž-njem Metkoviću. Sve njih, odmah nakon nas četiri brata, majka je spominjala u svim svojim molitvama.

Jedino što je stizalo iz Vareša, a bilo mi draže od božićnih čestitki, bili su povremeni dolasci Marinoga Jakova, krupne i dobroćudne ljudine, iznimno tamne puti, brkova kakve sam viđao samo po starim knjigama, uvijek u bijeloj košu-lji, tamnim hlačama i cipelama, što je moja majka komentirala: "Ne da moja Mara da njezin Jakov hoda svakakav!" Majci su četiri bratane koje su je zvale tetom bile svetinja.

Kada bi u nas pali rijetki snjegovi, mater bi se prekrižila i molila Boga i Gospu Blaženu da joj se Mara, Dana i djeca ne smrznu u Bosni, jer ako je u nas tako hladno, onda je kod njih sigurno smak svijeta.

Još kao dijete zamijetio sam da je Jakov na neki način bio crna ovca u obitelji. Nikada nitko to nije rekao, jer Mustapići su oduvijek bili tiha obitelj, komunicirala je unutar sebe bez velikih riječi, sve je u njih teklo mirno i nekako samo po sebi organizirano i nepogrešivo. Bili su čista su-protnost mojim preglasnim, preemotivnim i ne-strpljivim Marijanovićima, koji su dopali moju mater Janju.

Ni ja ni moja braća niti naš ćaća nikako se s tim nismo slagali – što za ćaću ne čudi, jer je taj s rakijom i lijegao i ustajao, bio pošten i radišan do besvijesti, dobar za svakoga a najgori za

familiju i za se, kako se običa-valo reći za taj profil čovjeka – ali Jakova je volio više nego Ja-nja Maru, i dočekivali smo ga s iskrenim oduševljenjem; nje-govo uvjerljivo govorenje pre-tvaralo mi je uši u tikvine lis-tove, smijao sam se s ostalim ukućanima dok je govorio o svojim dogodovštinama i ži-votu u tom Varešu u Bosni, smijao sam se do suza i kad ne bih u toj priči išta smiješnoga vidio ili shvatio.

Jednom sam se silno upla-šio, baš o Maloj Gospi i 'derne-ku' u Doljanima, kada sam s Jakovom čekao autobus na Dubini, u sjeni staroga mur-vaca, kada je Jakov izuo cipele, što je usmrdjelo bližu okolinu, ali to me nije uplašilo; uplaši-lo me Jakovljevo skidanje mo-kre potkošulje i košulje, kada je izvukao džepni pamučni rupčić, bijel kao snijeg, i za-molio me:

– Mali, otarider mi leđa!Brisao sam zetova leđa,

puna kvrga i prišteva, poneki bih i istisnuo, što je on popra-ćao uzdahom olakšanja i za-hvalnosti, no, kada sam, u dnu tih širokih leđa, za crnim po-jasom ugledao zlokobnu dr-šku pištolja, ukočio sam se.

– Samo tari, mali, ne boj se... – kao da me prozreo, te sam mu pomogao oko obuva-nja cipela dugih kao moje

cjevanice. – Švijet je pun fukare i be-laja, a ja ga nošim ža švoju šigurnoš. Špavam š njim! Vareš je Bošna, a po Bošni fukara hoda š čakijama, a gošpodin ko ja – š pištoljem! *

* Jakov je s i z izgo-varao kao meko š i ž, a to se ne da literarno pre-dočiti, i to je njegovoj zanim-ljivoj leksici i dubokom glasu pridavalo beskrajnu simpa-tičnost. (...)

* * * *E, dragi moji Bobovčani,

ovdje ću prekinuti opisivanje mojega prvoga čuvenja Vare-ša, a kroz moju rodicu i njezi-noga muža Jakova, jednog od najdražih likova mojega dje-tinjstva i rane mladosti. Želja da vidim Vareš ostvarila mi se prije trideset godina, kada sam ih posjetio u stančiću oronule zgrade u Vareš Maj-danu. Mara mi je isplela pre-krasan džemper koji mi je potrajao sve do 1992. godine, kada sam ga morao ostaviti s ostalim uspomenama prigo-dom napuštanja Sarajeva, a taj prvi dolazak u Vareš ne-kako me trajno vezao za vaš grad.

Marina susje-da Estera pravila je divne suhe ko-lače, to pamtim. S Jakovom sam od-lazio u nekakav dom koji se zvao "Partizan", na što je on režao, ali je ondje gledao uta-kmice NK "Veleža" iz Mostara, nje-gove definitivne

identifikacije s Hercegovinom u srcu Bosne. Umro je na-prasno prije rata, bila je to njegova posljednja nepred-vidivost, eno ga leži na do-ljanskome groblju, a Mara je s djecom nakon toga napustila Vareš i vratila se u onu žutu kuću koju je davno bila napustila... No, o tom – potom. Kažem tako jer me poziv uredništva "Bobovca" potak-nuo da o Jakovu i Varešu nje-gova vremena napišem ro-man. Imam dosta građe, ali računam i na vašu pomoć, jer mnogi od vas, ako ste ostali u Varešu, pamte Jašu, kako ste ga zvali.

1992. godine u jesen po-sao ratnog reportera naveo me kroz Vareš, ostao sam tu nekoliko dana. Nakon rata opet me nešto vuklo k Varešu, i tada sam upoznao prezime-njaka Mladenka. I ovaj pre-krasni list "Bobovac". Mislim

vac" čita i u elektronskoj for-mi, od korice do korice, kakvu privilegiju nemaju ni mnogo tiražnija i bogatija izdanja, po-seban je uspjeh. Način kako je urađena web stranica, može biti primjerom visoke profe-sionalnosti, znanja i vjerovat-no puno, puno ljubavi.

Čestitam uredništvu i sa-radnicima za ustrajan rad svih ovih godina i jubilarno izda-nje, 200-ti broj.

Posebno divljenje i čestit-ke za glavnog i odgovornog urednika gosp. Marijanovića, iza čije je naizgled mirne po-jave utemeljena snaga, volja, znanje i htijenje da sigurno možemo očekivati i veliki broj budućih jubileja.

Borka Bunčić, Sarajevo

Ponekad su to lijepo obra-đene i s mjerom, kritički ocije-njene svjetske aktualnosti, drugi put, pak, lijepo iznesene istine i uspjesi o ljudima – slavnim ljudima vareškoga kraja, čije vizionarstvo nadi-lazi i sadašnje vrijeme. Pone-kad je to tako nenametljivo naglašena perspektivnost mladih autora tekstova. Član-ci o uspješnosti i nostalgično-sti generacija rasutih po svije-tu, njihovo nastojanje da uvi-jek drže sponu sa zavičajem, tako očito ilustruju stvarnost današnjice.

Rubrika "iz starih albu-ma", u kojoj se fotografije ob-javljuju bez posebne hronolo-gije, onako kako dospiju na raspolaganje uredništvu, po-

sebno je mjerilo "vremena i bremena". Na njima je iskaza-na sva statistika i sva tradicija. Upečatljivo je vidljiv visoki nivo kulture življenja i načina očuvanja tradicije, od brojno-sti i urednosti sportskih ekipa, muzičkih društava, vjerskih prigoda, javnih skupova i sl.

Izbor tako prikladno oda-branih fotografija za naslov-nicu jasno govori da u "Bobov-cu" ništa nije urađeno slučaj-no i stihijski, nego smisleno i razložno. Svaka pahuljica sni-jega, kapljica rose, boja polj-skog cvijeća ili precizna mu-stra na miljeu ili ornamentika narodnih nošnji, ovdje dobije posebno značenje i priča svo-ju priču...

Mogućnost da se "Bobo-

da sam radio Hodopis za "Slo-bodnu Dalmaciju". Dio njega objavio je "Bobovac", a moj dragi Željko Ivanković, vaš Va-rešak i moj dragocjeni prija-telj, napisao je prekrasan og-led o tom putopisu i na neki me način trajno vezao za Va-reš. Što mi je jako drago. A za nekoga tko živi drugdje, list "Bobovac" idealan je da s ne-kim omiljenim krajem ne gu-bite vezu. Zato ću nastojati u narednim brojevima "Bobov-ca" pisati ovaj najavljeni ro-man.

Nadam se da ćemo zajed-no uživati. Bit će to moje hvala ljudima koji su uspjeli kultu-rom nadživjeti neopisive glu-posti koje je donijelo novo, ružno vrijeme, ne samo va-šemu gradu...

Dok izlazi "Bobovac" u Va-rešu, i vi ćete biti tamo. Česti-tam dvjestoto izlaženje.

Dragan Marijanović, Mostar

Riječ urednika

Imati "Bobovac" u rukama uvijek znači mogućnost po-novnog otkrivanja i očekiva-nja da se na njegovim strani-cama pronađe "ono nešto", nešto što izaziva duboki i sjet-ni drhtaj u svojoj nutrini.

"ONO NEŠTO" ZA SJETU

Borka Bunčić

EKSKLUZIVNO

akovROMAN U NASTAVCIMAJ

2 3JUBILARNI DODATAKBROJ 200 JUBILARNI DODATAK BROJ 200

Rješenje naslovnice: Dubravko Tokmačić

Dragan Marijanović

4 5

Ja redovno kupujem i čitam list

"Bobovac". Čestitam 200-ti broj svim

djelatnicima i suradnicima, i svim onim

koji pomažu na bilo koji način da ovaj list

dođe do naših ruku.

"Bobovac" je važan za Vareš i Varešane ma gdje oni bili. Baš

kako kaže pjesma Ivankovića Zavičaj: "Zavičaj ti ne daruje Bog / ne

rodi ti ga majka ni / tegobni očev uzdah. (...) Zavičaj ti daruje / tvoj

prvi odlazak / tvoj prvi grob i / prva suza nakon toga." Ali kao što je

važan za Varešane koji su daleko od zavičaja, tako je važan i za sve

nas koji živimo u Varešu jer sticajem okolnosti znam koliko ga

čitatelji traže i koliko danima unaprijed pitaju za njega.

Još jednom čestitke za naš list "Bobovac" i za njegov budući

izlazak.Azra Zovko, Vareš

List "Bobovac" kao pretplatnik dobivam i čitam od 2007. godine. Rijetko se događa da ga ne pročitam od korica do korica. Ja ga doživljavam kao djelić rodnog kraja, koji me posjećuje svakog mjeseca ovdje na Bo-denskom jezeru. On nas podsjeća na rodnu grudu, žarište i središte, kojemu teže misli i osjećaji nas koji smo poodavno napustili vareški (rodni) kraj, a ipak ga unatoč velikoj razdaljini nosimo negdje u svom srcu.

Teme različitog sadržaja, razgovori s poznatim i zaslužnim ličnostima, vijesti o zbivanjima u Varešu i okolnim selima, sve nam to donosi "Bobovac" u teč-nom, lijepom, ponekad i pjesničkom jezičnom stilu. Užitak za čitanje. Iskrena čestitka i srdačna hvala!!!

P.S. Prvog sam srpnja ove godine imao čast posje-titi glavnog urednika "Bobovca" u njegovom uredu u Varešu. Moj utisak? Mislim da list "Bobovac" sa svo-jim urednikom, a indirektno i svojim čitateljima, za-služuje biti u ljepšim, većim i svjetlijim prostorijama, no što su ove sada.

Dr. Mato MatoševićLauterach/Bregenz (Austrija)

Teško je naći riječi pohvale, a da nisu izgovorene već bezbroj puta

za list koji je toliko dobar i toliko hvaljen. Zaista je uživanje čitati ga i

saznati o svim događanjima u starom kraju, i to sve na vrlo visokom

profesionalnom stupnju na kojem bi vam pozavidjeli mnogo veći i

poznatiji listovi, ali ne i bolji. Pokazali ste svoju sposobnost i neovis-

nost u mnogim teškim vremenima i održali se usprkos raznim prepre-

kama i napadima. Zadivljujuće je koliko čitatelja i pristalica imate

diljem svijeta i koliko je njih sudjelovalo u svim akcijama koje ste

organizirali.

Čestitam vam jubilej, jer 200 je zaista impozantna brojka. Želim da

i dalje ostanete ovakvi kakvi jeste. Svoji i naši.

Mirjana Džoja

Brisbane (Australija)

Čudni su putevi Gospodnji... Prvo sam napustila rodni grad, pa onda domovinu, zatim promijenila i kontinent. Tu je vjerojatno razlika između mene, tj. svih nas koji smo "vani" i čitatelja "Bobovca" u Varešu. Neću ulaziti u to što i koliko ljudima u Varešu znači svaki novi broj. To oni najbolje mogu reći. Što i koliko znači meni, to nije baš lako opisati.

Prvo što ću reći jest da sam s elektronskim izdanjem "Bobovca" od prvog dana. To mi je bilo moje svjetlo u tami prvih poslijeratnih godina.

Danas, kako moja djeca u šali kažu, malo sam staromodna te mi internetsko izdanje nije više dovoljno. Pretplaćena sam na "Bobovac" i svakom novom broju koji nađem u sandučiću, obradujem se kao dijete.

"Bobovac" i ja... to su samo moji momenti i moj način da se vratim doma. Čitajući ga od korica do korica, prođem kroz moj dragi Vareš i prelijepu okolicu. Problemi s kojima se suočavaju Varešani danas zabole i mene. Lijepe vijesti i pozitivni članci su i moja radost.

Dragi ljudi, uspješni i oni manje uspješni sa zdravim idejama i pothvatima su i moj ponos.

Ali iznad svega, upornost ljudi koji stoje iza "Bobovca" (usprkos svim problemima koje su imali svih ovih godina) zadivljujuća je i za svaku pohvalu. Samo ljudi koji svoj posao rade srcem mogu iz problema izaći jači, uporniji i unatoč niskim udarcima koje su doživjeli i dalje vjerovati da se dobro dobrim vraća. Hvala SVIMA od srca!

Vi vjerujem niste svjesni da zahvaljujući Vama, Vašem radu, Vašim probranim fotografijama i člancima, koliko održavate i jačate jednu veliku, bitnu vezu – kariku koja nas povezuje s rodnim gradom. To je "Bobovac" za mene.

Bogu dragom hvala, moji roditelji su još uvijek živi i zdravi (toplo ih pozdravljam ovim putem) i oni su najjača veza koja me još uvijek spaja s Varešom. "Bobovac" je na počasnom drugom mjestu. On mi s proljeća donese miris jorgovana ispred kuće na Selišću, pa miris bagrema u školskom parku, miris lipe pored bakine kuće (o, Bože, kako to opojno miriše), miris otkosa u ljetne dane, svježinu jesenjeg dana, ljepotu snježne noći, radost ponoćke, mir u "mojoj" klupi drage mi crkve, ljepotu i sklad pjesme crkvenog zbora... to je "Bobovac" za mene. On moju vezu s Varešom čini neraskidivom. Zato ga volim, čitam i podržavam.

I ovom prilikom čestitam Uredništvu na još jednom jubilarnom broju i želim da ih bude još puno, puno i da i ubuduće bude ljudi kojima će "Bobovac" biti veza s Varešom i koji će znati prepoznati dio Vaše duše protkane između redova. Ja to znam i cijenim.

Lijep pozdrav Uredništvu i čitateljima "Bobovca".

Josipa ČelanToronto (Kanada)

Za razumijevanje okolnosti iz kojih je "Bobovac" ponikao

potrebno je prisjetiti se ratne 1994. Za nama je bila prva faza

rata koja nas je čvrsto vezala za Daštansko. Prestanak rata s

Armijom BiH donio je potrebni mir, ali i tjeskobu. To je

godina kada smo se ilegalno ili poluilegalno počeli vraćati

svojim kućama, ali i vrijeme kada su mnogi od nas Daštansko

zamijenili nekim drugim životnim prostorima. S druge

strane, bilo je jasno da rat nije gotov i da nam predstoji

druga, odlučujuća faza rata. Iz takvog, gotovo konfuznog

okruženja, sinula je iskra nade. Ako je Daštansko sinonim

svekolikog stradavanja, onda je "Bobovac" njegova

suprotnost, izvor dobra. Možda je puno reći da je zlo

iznjedrilo dobro, ali se svakako treba zapitati bi li "Bobovca" i

bilo da nam se nije dogodilo Daštansko. U tom listu mnogi su

tada vidjeli dugo iščekivanu pobjedu u teškom,

iscrpljujućem ratu. Bez patetike, on je bio ono maleno

svjetlo na kraju tunela.

Svakako da smo kroz tu prvu godinu rada nailazili na

različite poteškoće. Međutim, silni entuzijazam i veliki stu-

panj zajedništva ljudi u Uredništvu doprinijeli su da se list

unatoč svemu održi. Mora se priznati da je 200-ti broj iz

perspektive 1995. godine bio nemoguća misija; zbog toga

velike čestitke svima koji su pomogli "Bobovac"na tom putu.

Zvonimir Stjepanović, Split

(urednik prvih 10 brojeva "Bobovca")

Borovica Donja – Stjepan Šimić Pepi (akvarel)

PONEKAD I UPJESNIČKOMSTILU

Dr. Mato Matošević

Karikatura: Darko Zloušić

VAŽAN I TRAŽEN

Azra Zovko

ZADIVLJUJUĆI BROJČITATELJA Mirjana Džoja

Crkva u Vijaci – Željko Lekić (pastel)

KARIKA S RODNIM GRADOM

Josipa Čelan

SVJETLO NA KRAJU TUNELA Zvonimir Stjepanović

JUBILARNI DODATAKBROJ 200 JUBILARNI DODATAK BROJ 200

4 5

Ja redovno kupujem i čitam list

"Bobovac". Čestitam 200-ti broj svim

djelatnicima i suradnicima, i svim onim

koji pomažu na bilo koji način da ovaj list

dođe do naših ruku.

"Bobovac" je važan za Vareš i Varešane ma gdje oni bili. Baš

kako kaže pjesma Ivankovića Zavičaj: "Zavičaj ti ne daruje Bog / ne

rodi ti ga majka ni / tegobni očev uzdah. (...) Zavičaj ti daruje / tvoj

prvi odlazak / tvoj prvi grob i / prva suza nakon toga." Ali kao što je

važan za Varešane koji su daleko od zavičaja, tako je važan i za sve

nas koji živimo u Varešu jer sticajem okolnosti znam koliko ga

čitatelji traže i koliko danima unaprijed pitaju za njega.

Još jednom čestitke za naš list "Bobovac" i za njegov budući

izlazak.Azra Zovko, Vareš

List "Bobovac" kao pretplatnik dobivam i čitam od 2007. godine. Rijetko se događa da ga ne pročitam od korica do korica. Ja ga doživljavam kao djelić rodnog kraja, koji me posjećuje svakog mjeseca ovdje na Bo-denskom jezeru. On nas podsjeća na rodnu grudu, žarište i središte, kojemu teže misli i osjećaji nas koji smo poodavno napustili vareški (rodni) kraj, a ipak ga unatoč velikoj razdaljini nosimo negdje u svom srcu.

Teme različitog sadržaja, razgovori s poznatim i zaslužnim ličnostima, vijesti o zbivanjima u Varešu i okolnim selima, sve nam to donosi "Bobovac" u teč-nom, lijepom, ponekad i pjesničkom jezičnom stilu. Užitak za čitanje. Iskrena čestitka i srdačna hvala!!!

P.S. Prvog sam srpnja ove godine imao čast posje-titi glavnog urednika "Bobovca" u njegovom uredu u Varešu. Moj utisak? Mislim da list "Bobovac" sa svo-jim urednikom, a indirektno i svojim čitateljima, za-služuje biti u ljepšim, većim i svjetlijim prostorijama, no što su ove sada.

Dr. Mato MatoševićLauterach/Bregenz (Austrija)

Teško je naći riječi pohvale, a da nisu izgovorene već bezbroj puta

za list koji je toliko dobar i toliko hvaljen. Zaista je uživanje čitati ga i

saznati o svim događanjima u starom kraju, i to sve na vrlo visokom

profesionalnom stupnju na kojem bi vam pozavidjeli mnogo veći i

poznatiji listovi, ali ne i bolji. Pokazali ste svoju sposobnost i neovis-

nost u mnogim teškim vremenima i održali se usprkos raznim prepre-

kama i napadima. Zadivljujuće je koliko čitatelja i pristalica imate

diljem svijeta i koliko je njih sudjelovalo u svim akcijama koje ste

organizirali.

Čestitam vam jubilej, jer 200 je zaista impozantna brojka. Želim da

i dalje ostanete ovakvi kakvi jeste. Svoji i naši.

Mirjana Džoja

Brisbane (Australija)

Čudni su putevi Gospodnji... Prvo sam napustila rodni grad, pa onda domovinu, zatim promijenila i kontinent. Tu je vjerojatno razlika između mene, tj. svih nas koji smo "vani" i čitatelja "Bobovca" u Varešu. Neću ulaziti u to što i koliko ljudima u Varešu znači svaki novi broj. To oni najbolje mogu reći. Što i koliko znači meni, to nije baš lako opisati.

Prvo što ću reći jest da sam s elektronskim izdanjem "Bobovca" od prvog dana. To mi je bilo moje svjetlo u tami prvih poslijeratnih godina.

Danas, kako moja djeca u šali kažu, malo sam staromodna te mi internetsko izdanje nije više dovoljno. Pretplaćena sam na "Bobovac" i svakom novom broju koji nađem u sandučiću, obradujem se kao dijete.

"Bobovac" i ja... to su samo moji momenti i moj način da se vratim doma. Čitajući ga od korica do korica, prođem kroz moj dragi Vareš i prelijepu okolicu. Problemi s kojima se suočavaju Varešani danas zabole i mene. Lijepe vijesti i pozitivni članci su i moja radost.

Dragi ljudi, uspješni i oni manje uspješni sa zdravim idejama i pothvatima su i moj ponos.

Ali iznad svega, upornost ljudi koji stoje iza "Bobovca" (usprkos svim problemima koje su imali svih ovih godina) zadivljujuća je i za svaku pohvalu. Samo ljudi koji svoj posao rade srcem mogu iz problema izaći jači, uporniji i unatoč niskim udarcima koje su doživjeli i dalje vjerovati da se dobro dobrim vraća. Hvala SVIMA od srca!

Vi vjerujem niste svjesni da zahvaljujući Vama, Vašem radu, Vašim probranim fotografijama i člancima, koliko održavate i jačate jednu veliku, bitnu vezu – kariku koja nas povezuje s rodnim gradom. To je "Bobovac" za mene.

Bogu dragom hvala, moji roditelji su još uvijek živi i zdravi (toplo ih pozdravljam ovim putem) i oni su najjača veza koja me još uvijek spaja s Varešom. "Bobovac" je na počasnom drugom mjestu. On mi s proljeća donese miris jorgovana ispred kuće na Selišću, pa miris bagrema u školskom parku, miris lipe pored bakine kuće (o, Bože, kako to opojno miriše), miris otkosa u ljetne dane, svježinu jesenjeg dana, ljepotu snježne noći, radost ponoćke, mir u "mojoj" klupi drage mi crkve, ljepotu i sklad pjesme crkvenog zbora... to je "Bobovac" za mene. On moju vezu s Varešom čini neraskidivom. Zato ga volim, čitam i podržavam.

I ovom prilikom čestitam Uredništvu na još jednom jubilarnom broju i želim da ih bude još puno, puno i da i ubuduće bude ljudi kojima će "Bobovac" biti veza s Varešom i koji će znati prepoznati dio Vaše duše protkane između redova. Ja to znam i cijenim.

Lijep pozdrav Uredništvu i čitateljima "Bobovca".

Josipa ČelanToronto (Kanada)

Za razumijevanje okolnosti iz kojih je "Bobovac" ponikao

potrebno je prisjetiti se ratne 1994. Za nama je bila prva faza

rata koja nas je čvrsto vezala za Daštansko. Prestanak rata s

Armijom BiH donio je potrebni mir, ali i tjeskobu. To je

godina kada smo se ilegalno ili poluilegalno počeli vraćati

svojim kućama, ali i vrijeme kada su mnogi od nas Daštansko

zamijenili nekim drugim životnim prostorima. S druge

strane, bilo je jasno da rat nije gotov i da nam predstoji

druga, odlučujuća faza rata. Iz takvog, gotovo konfuznog

okruženja, sinula je iskra nade. Ako je Daštansko sinonim

svekolikog stradavanja, onda je "Bobovac" njegova

suprotnost, izvor dobra. Možda je puno reći da je zlo

iznjedrilo dobro, ali se svakako treba zapitati bi li "Bobovca" i

bilo da nam se nije dogodilo Daštansko. U tom listu mnogi su

tada vidjeli dugo iščekivanu pobjedu u teškom,

iscrpljujućem ratu. Bez patetike, on je bio ono maleno

svjetlo na kraju tunela.

Svakako da smo kroz tu prvu godinu rada nailazili na

različite poteškoće. Međutim, silni entuzijazam i veliki stu-

panj zajedništva ljudi u Uredništvu doprinijeli su da se list

unatoč svemu održi. Mora se priznati da je 200-ti broj iz

perspektive 1995. godine bio nemoguća misija; zbog toga

velike čestitke svima koji su pomogli "Bobovac"na tom putu.

Zvonimir Stjepanović, Split

(urednik prvih 10 brojeva "Bobovca")

Borovica Donja – Stjepan Šimić Pepi (akvarel)

PONEKAD I UPJESNIČKOMSTILU

Dr. Mato Matošević

Karikatura: Darko Zloušić

VAŽAN I TRAŽEN

Azra Zovko

ZADIVLJUJUĆI BROJČITATELJA Mirjana Džoja

Crkva u Vijaci – Željko Lekić (pastel)

KARIKA S RODNIM GRADOM

Josipa Čelan

SVJETLO NA KRAJU TUNELA Zvonimir Stjepanović

JUBILARNI DODATAKBROJ 200 JUBILARNI DODATAK BROJ 200

6 7

ZAVIČAJ Zavičaj ti ne daruje Bog ne rodi ti ga majka ni tegobni očev uzdah. Zavičaj ti ne poklone sura brda ni neobuzdana proljetna igra iz dubina nabujalih voda. Nit ljetne kiše što razastiru jutarnje zavjese nit svjetlost što se povazdan hrve sa sjenama Zavičaj ti daruje tvoj prvi odlazak tvoj prvi grob i prva suza nakon toga.

Željko Ivanković(Iz zbirke " ")Dnevnik melankolije

Postoje stvari koje poslije nekog vremena počnemo

uzimati zdravo za gotovo, kao nešto što se, eto, samo po sebi

podrazumijeva. Pri tome često zaboravljamo da iza svega stoji

silan trud i entuzijazam pojedinaca i da se cijela konstrukcija

može urušiti ako taj trud i taj entuzijazam samo na trenutak

posustanu. List "Bobovac" je jedan od primjera.

U uvjetima kad se sasvim opravdano govori o krizi tiska,

kad se pod pritiskom novih medija gase i veliki listovi s

dugom tradicijom, samo postojanje "Bobovca" i njegovo tra-

janje kroz dugih 200 brojeva je na neki način čudo koje se

opire racionalnim objašnjenjima. Održati tiskani medij u gos-

podarski i društveno devastiranoj sredini, bez jakih oglaši-

vača ili značajnije potpore lokalne uprave i jakih institucija

pothvat je u kojem se "Bobovac" već dugi niz godina uspijeva

održati i sačuvati svoju samoodrživost i neovisnost. Zapravo,

na površini ga održavaju čitatelji i sadržaj, što mnogo govori o

kvaliteti i jednog i drugog.

Često sam proteklih godina bio u prilici pisati ili govoriti o

vareškoj medijskoj sceni na stručnim skupovima i

visokoškolskim institucijama komunikološkog i medijskog

usmjerenja. Nisam to radio zato što je ta scena posebno jaka

ili utjecajna, jer ona to i nije, nego zato što predstavlja rubni

Svaki novi broj "Bobovca" s nestrpljenjem se iščekuje i pažljivo upija, od prvog do posljednjeg slova. Vaš list uveliko pridonosi da veza između raseljenih Varešana i zavičaja ostane vitalna. Vjerujem da postoji mnoštvo nas koji nismo odrasli u Varešu, a za koje je "Bobovac" dragocjen ne samo kao izvor informacija o aktualnim događanjima u zavičaju, nego i kao vodič kroz historijsku prošlost grada. "Bobovac" ima važnu ulogu u uzgajanju vareškog identiteta kod iseljeni-ka, naročito djece. I sadržajem i tonom on se stalno pokazuje dostojnim nasljednikom plemenite prošlosti vareškog kraja. Iz vaših članaka uvijek zrači vedrost i otvorenost, što je samo po sebi velika vrijednost u današnjem vremenu. Prenošenje vijesti o kulturnoj i znanstvenoj djelatnosti Varešana, kako u BiH tako i diljem svijeta, budi nadu u bolje sutra.

Neki članci će se vremenom sigurno pretvoriti u bisere vareške riznice i njih čitam više puta. Slučaj je to, na primjer, sa životom Hajima Altarca, koji je na mene ostavio snažan dojam. To je ne samo individualni primjer sudbine jednog Ži-dova u Drugom svjetskom ratu, nego i uzor ljudskosti i hra-brosti Varešana. Nerijetko su ljudske sudbine o kojima pišete veoma tragične, a ipak se u njima daju naslutiti lijepe odlike Varešana, kao što su skromnost, marljivost, iskrenost, inte-gritet, tolerancija, solidarnost... pa i humor! Takvo naslijeđe pobuđuje i odgovornost mladih naraštaja.

Naravno, "Bobovac" je ponekad lijek za nostalgiju, a pone-kad i njezin uzrok. No, sama vezanost uz zavičaj ne bi bila dovoljna za predano praćenje vašeg časopisa da on ne odiše dostojanstvom i civiliziranim tonom, kakvima se vrlo mali broj medija na južnoslovenskim prostorima može pohvaliti. Pored svih materijalnih i društvenih poteškoća s kojima se

susreće, "Bobovac" nastavlja biti odan najboljim novinarskim tradicijama. Vi se nećete morati stidjeti vaših stajališta i riječi kroz pedesetak godina, što sigurno nije slučaj s nekima od va-ših kritičara. Premda polazeći od gledišta i interesa Hrvata Vareša, "Bobovac" ostaje objektivan i otvoren prema svima. Vaš list je lijep primjer kako svijest o vlastitom ne mora im-plicirati omalovažavanje tuđeg, a i kako se "svoje" i "tuđe" stalno prepliću u bosanskoj stvarnosti. Takva predanost pro-fesionalizmu u novinarskoj djelatnosti je vrijedna svake hvale i podrške.

Podrška je upravo ono što i "Bobovac" i Vareš trebaju, i u većoj mjeri nego do sada. Sada za vrijeme godišnjih odmora, kada se mnogi od nas iz iseljeništva vraćamo zavičaju, suče-ljavamo se i sa surovošću bosanskohercegovačke svakodnev-nice i s mnoštvom emocija koje povratak uvijek budi. Vjeru-jem da većina nas osjeća gorčinu u grlu kad vidimo kako se Vareš još uvijek pati, dok prirodna bogatstva i ljepote našeg kraja ostaju neiskorištena ili se bezobzirno uništavaju u ego-istične svrhe pojedinaca. Znam vrlo dobro da dijaspora po-maže koliko može. Ma kako neophodna, individualna pomoć je samo kap u moru i služi tek kao trenutno olakšanje. Varešu je prije svega potreban suštinski preokret u ekonomskom smislu. Za pojedinca je on skoro neizvodljiv, ali na sreću – nismo sami. Ima nas dosta koji volimo vareški kraj i cijenimo njegove ljude. Ovom prilikom htjela bih pozvati sadašnje i bivše stanovnike Vareša, te sve njegove prijatelje, da se potrudimo bolje povezati i razviti konkretne ideje koje bi mogle donijeti dobro cijelom kraju. I male inicijative mogu uroditi velikim plodom. Neka nam "Bobovac" posluži kao in-spiracija: tko se prije sedamnaest godina usuđivao vjerovati da će ovaj list uspjeti preživjeti vihor rata i njegove tragične posljedice, a sve to uz kronični nedostatak materijalnih sredstava? Kap po kap...

Iskrena hvala sadašnjim i ranijim suradnicima "Bobovca" za njihov predani rad! Od srca vam čestitam na dosadašnjih 200 brojeva. Plodovi vašeg truda su moralni oslonac mnogi-ma. Nadam da će "Bobovac", ostajući vjeran vareškom duhu, nastaviti svoj uspješni rad i u desetljećima koja su pred nama!

Ljubica Miočević, magistra književnosti, Stockholm

Onoga tko izmisli izreku bolje da propadne selo nego običaj molit ću lijepo neka se javi i dođe vidjeti kako je to

propalo je nestalo je u mene i selo i običaj

JEDINSTVENA POJAVA NA MEDIJSKOJ SCENI

slučaj funkcioniranja informacijskih i komunikacijskih kana-

la u ekstremnim, povremeno i kriznim uvjetima. I, reakcije

ljudi iz struke uvijek su se kretale između čuđenja i nevjerice,

ali bez iznimke uz veliku dozu iskrene simpatije.

Kad kažem medijska scena, pri tome ne mislim samo na

tiskano izdanje "Bobovca", nego i na njegovu internetsku

verziju. Sudbine lista i web stranice Vareš Home Page su

neraskidivo povezane od samih početaka i, premda se radi o

dva potpuno odvojena medija bez ikakve formalne

povezanosti, mnogi ih zapravo doživljavaju kao jedno. Ta

simbioza novina starog kova, koje su potpuno oslonjene na

svoje čitatelje, i najnovijih tehnologija jest još jedna speci-

fičnost ove sredine; simbioza u kojoj svi dobivaju, a nitko ne

gubi. Zvuči nevjerojatno, ali "Bobovac" je jedan od listova s

najdužom tradicijom objavljivanja na internetu u jugoistoč-

noj Europi, kao što je i Vareš Home Page jedna od najstarijih

aktivnih, bez prekida u radu od nastanka, gradskih stranica.

Crtica koja će svakako morati ostati zabilježena u nekoj bu-

dućoj povijesti grada i kronologiji jednog vremena i prostora.

Na kraju, bilo bi nepravedno ne reći nešto o onom osnov-

nom, o sadržaju. "Bobovac" izvanredno suptilno balansira

između lokalnih i globalnih tema, između odmjerenosti koja

svjedoči o dobrom kućnom odgoju urednika i suradnikâ i

hrabrosti da se upusti u polemike koje su ponekad znale biti

na samoj granici sukoba s neusporedivo jačom "drugom

stranom", pa i dominantnim predrasudama sredine. Osim

toga, "Bobovac" ima i neobično jaku kulturnu komponentu;

vijesti iz svijeta literature, umjetnosti, povijesti zauzimaju

značajan dio svakog broja, što je luksuz kojeg malo koji list

danas može sebi dozvoliti. Sve ovo čini list "Bobovac" krajnje

neobičnom pojavom na medijskoj sceni.

Mladen Divković, Varaždin

(urednik internetske stranice grada Vareša)

Mladen Divković

Snimljeno u Kutama (Foto: Mišo Zlović)

NEKA "BOBOVAC" BUDE INSPIRACIJA

Ljubica Miočević

Snimljeno na Diknjićima (Foto: M. Marijanović)

ni prošnje ni seksene ni nošnje ni vriske kosacani hihota žena u opasnim godinama iz pojate u koju se mami mušku nogu da zagazi...

nad korovom mojih njiva sunce usamljeno zalazi

Mladenko Marijanović(Iz zbirke "Hajduci stupaju u štrajk")

SELO I OBIČAJ

JUBILARNI DODATAKBROJ 200 JUBILARNI DODATAK BROJ 200

6 7

ZAVIČAJ Zavičaj ti ne daruje Bog ne rodi ti ga majka ni tegobni očev uzdah. Zavičaj ti ne poklone sura brda ni neobuzdana proljetna igra iz dubina nabujalih voda. Nit ljetne kiše što razastiru jutarnje zavjese nit svjetlost što se povazdan hrve sa sjenama Zavičaj ti daruje tvoj prvi odlazak tvoj prvi grob i prva suza nakon toga.

Željko Ivanković(Iz zbirke " ")Dnevnik melankolije

Postoje stvari koje poslije nekog vremena počnemo

uzimati zdravo za gotovo, kao nešto što se, eto, samo po sebi

podrazumijeva. Pri tome često zaboravljamo da iza svega stoji

silan trud i entuzijazam pojedinaca i da se cijela konstrukcija

može urušiti ako taj trud i taj entuzijazam samo na trenutak

posustanu. List "Bobovac" je jedan od primjera.

U uvjetima kad se sasvim opravdano govori o krizi tiska,

kad se pod pritiskom novih medija gase i veliki listovi s

dugom tradicijom, samo postojanje "Bobovca" i njegovo tra-

janje kroz dugih 200 brojeva je na neki način čudo koje se

opire racionalnim objašnjenjima. Održati tiskani medij u gos-

podarski i društveno devastiranoj sredini, bez jakih oglaši-

vača ili značajnije potpore lokalne uprave i jakih institucija

pothvat je u kojem se "Bobovac" već dugi niz godina uspijeva

održati i sačuvati svoju samoodrživost i neovisnost. Zapravo,

na površini ga održavaju čitatelji i sadržaj, što mnogo govori o

kvaliteti i jednog i drugog.

Često sam proteklih godina bio u prilici pisati ili govoriti o

vareškoj medijskoj sceni na stručnim skupovima i

visokoškolskim institucijama komunikološkog i medijskog

usmjerenja. Nisam to radio zato što je ta scena posebno jaka

ili utjecajna, jer ona to i nije, nego zato što predstavlja rubni

Svaki novi broj "Bobovca" s nestrpljenjem se iščekuje i pažljivo upija, od prvog do posljednjeg slova. Vaš list uveliko pridonosi da veza između raseljenih Varešana i zavičaja ostane vitalna. Vjerujem da postoji mnoštvo nas koji nismo odrasli u Varešu, a za koje je "Bobovac" dragocjen ne samo kao izvor informacija o aktualnim događanjima u zavičaju, nego i kao vodič kroz historijsku prošlost grada. "Bobovac" ima važnu ulogu u uzgajanju vareškog identiteta kod iseljeni-ka, naročito djece. I sadržajem i tonom on se stalno pokazuje dostojnim nasljednikom plemenite prošlosti vareškog kraja. Iz vaših članaka uvijek zrači vedrost i otvorenost, što je samo po sebi velika vrijednost u današnjem vremenu. Prenošenje vijesti o kulturnoj i znanstvenoj djelatnosti Varešana, kako u BiH tako i diljem svijeta, budi nadu u bolje sutra.

Neki članci će se vremenom sigurno pretvoriti u bisere vareške riznice i njih čitam više puta. Slučaj je to, na primjer, sa životom Hajima Altarca, koji je na mene ostavio snažan dojam. To je ne samo individualni primjer sudbine jednog Ži-dova u Drugom svjetskom ratu, nego i uzor ljudskosti i hra-brosti Varešana. Nerijetko su ljudske sudbine o kojima pišete veoma tragične, a ipak se u njima daju naslutiti lijepe odlike Varešana, kao što su skromnost, marljivost, iskrenost, inte-gritet, tolerancija, solidarnost... pa i humor! Takvo naslijeđe pobuđuje i odgovornost mladih naraštaja.

Naravno, "Bobovac" je ponekad lijek za nostalgiju, a pone-kad i njezin uzrok. No, sama vezanost uz zavičaj ne bi bila dovoljna za predano praćenje vašeg časopisa da on ne odiše dostojanstvom i civiliziranim tonom, kakvima se vrlo mali broj medija na južnoslovenskim prostorima može pohvaliti. Pored svih materijalnih i društvenih poteškoća s kojima se

susreće, "Bobovac" nastavlja biti odan najboljim novinarskim tradicijama. Vi se nećete morati stidjeti vaših stajališta i riječi kroz pedesetak godina, što sigurno nije slučaj s nekima od va-ših kritičara. Premda polazeći od gledišta i interesa Hrvata Vareša, "Bobovac" ostaje objektivan i otvoren prema svima. Vaš list je lijep primjer kako svijest o vlastitom ne mora im-plicirati omalovažavanje tuđeg, a i kako se "svoje" i "tuđe" stalno prepliću u bosanskoj stvarnosti. Takva predanost pro-fesionalizmu u novinarskoj djelatnosti je vrijedna svake hvale i podrške.

Podrška je upravo ono što i "Bobovac" i Vareš trebaju, i u većoj mjeri nego do sada. Sada za vrijeme godišnjih odmora, kada se mnogi od nas iz iseljeništva vraćamo zavičaju, suče-ljavamo se i sa surovošću bosanskohercegovačke svakodnev-nice i s mnoštvom emocija koje povratak uvijek budi. Vjeru-jem da većina nas osjeća gorčinu u grlu kad vidimo kako se Vareš još uvijek pati, dok prirodna bogatstva i ljepote našeg kraja ostaju neiskorištena ili se bezobzirno uništavaju u ego-istične svrhe pojedinaca. Znam vrlo dobro da dijaspora po-maže koliko može. Ma kako neophodna, individualna pomoć je samo kap u moru i služi tek kao trenutno olakšanje. Varešu je prije svega potreban suštinski preokret u ekonomskom smislu. Za pojedinca je on skoro neizvodljiv, ali na sreću – nismo sami. Ima nas dosta koji volimo vareški kraj i cijenimo njegove ljude. Ovom prilikom htjela bih pozvati sadašnje i bivše stanovnike Vareša, te sve njegove prijatelje, da se potrudimo bolje povezati i razviti konkretne ideje koje bi mogle donijeti dobro cijelom kraju. I male inicijative mogu uroditi velikim plodom. Neka nam "Bobovac" posluži kao in-spiracija: tko se prije sedamnaest godina usuđivao vjerovati da će ovaj list uspjeti preživjeti vihor rata i njegove tragične posljedice, a sve to uz kronični nedostatak materijalnih sredstava? Kap po kap...

Iskrena hvala sadašnjim i ranijim suradnicima "Bobovca" za njihov predani rad! Od srca vam čestitam na dosadašnjih 200 brojeva. Plodovi vašeg truda su moralni oslonac mnogi-ma. Nadam da će "Bobovac", ostajući vjeran vareškom duhu, nastaviti svoj uspješni rad i u desetljećima koja su pred nama!

Ljubica Miočević, magistra književnosti, Stockholm

Onoga tko izmisli izreku bolje da propadne selo nego običaj molit ću lijepo neka se javi i dođe vidjeti kako je to

propalo je nestalo je u mene i selo i običaj

JEDINSTVENA POJAVA NA MEDIJSKOJ SCENI

slučaj funkcioniranja informacijskih i komunikacijskih kana-

la u ekstremnim, povremeno i kriznim uvjetima. I, reakcije

ljudi iz struke uvijek su se kretale između čuđenja i nevjerice,

ali bez iznimke uz veliku dozu iskrene simpatije.

Kad kažem medijska scena, pri tome ne mislim samo na

tiskano izdanje "Bobovca", nego i na njegovu internetsku

verziju. Sudbine lista i web stranice Vareš Home Page su

neraskidivo povezane od samih početaka i, premda se radi o

dva potpuno odvojena medija bez ikakve formalne

povezanosti, mnogi ih zapravo doživljavaju kao jedno. Ta

simbioza novina starog kova, koje su potpuno oslonjene na

svoje čitatelje, i najnovijih tehnologija jest još jedna speci-

fičnost ove sredine; simbioza u kojoj svi dobivaju, a nitko ne

gubi. Zvuči nevjerojatno, ali "Bobovac" je jedan od listova s

najdužom tradicijom objavljivanja na internetu u jugoistoč-

noj Europi, kao što je i Vareš Home Page jedna od najstarijih

aktivnih, bez prekida u radu od nastanka, gradskih stranica.

Crtica koja će svakako morati ostati zabilježena u nekoj bu-

dućoj povijesti grada i kronologiji jednog vremena i prostora.

Na kraju, bilo bi nepravedno ne reći nešto o onom osnov-

nom, o sadržaju. "Bobovac" izvanredno suptilno balansira

između lokalnih i globalnih tema, između odmjerenosti koja

svjedoči o dobrom kućnom odgoju urednika i suradnikâ i

hrabrosti da se upusti u polemike koje su ponekad znale biti

na samoj granici sukoba s neusporedivo jačom "drugom

stranom", pa i dominantnim predrasudama sredine. Osim

toga, "Bobovac" ima i neobično jaku kulturnu komponentu;

vijesti iz svijeta literature, umjetnosti, povijesti zauzimaju

značajan dio svakog broja, što je luksuz kojeg malo koji list

danas može sebi dozvoliti. Sve ovo čini list "Bobovac" krajnje

neobičnom pojavom na medijskoj sceni.

Mladen Divković, Varaždin

(urednik internetske stranice grada Vareša)

Mladen Divković

Snimljeno u Kutama (Foto: Mišo Zlović)

NEKA "BOBOVAC" BUDE INSPIRACIJA

Ljubica Miočević

Snimljeno na Diknjićima (Foto: M. Marijanović)

ni prošnje ni seksene ni nošnje ni vriske kosacani hihota žena u opasnim godinama iz pojate u koju se mami mušku nogu da zagazi...

nad korovom mojih njiva sunce usamljeno zalazi

Mladenko Marijanović(Iz zbirke "Hajduci stupaju u štrajk")

SELO I OBIČAJ

JUBILARNI DODATAKBROJ 200 JUBILARNI DODATAK BROJ 200

98

Dobri stari dum Marin progovori jednom davno (zar davno?!) u Prologu svoga Dunda Maroja (noćnoj mori mnogih srednjoškolaca): Ma vi dobri nećete moć neg dobro i misliti i rijet; a u zle se mi ne impačamo – tizajem ne hajemo da smo drazi.

E baš tako! "Bobovac" i one koji ga drže živim, koji ne daju da se ugasi stijenj kulturnoga dobra, koji svjedoče o komadiću vremena i prostora neznatnog za većinu svijeta i svemira, ali prevažnog za bivše, sadašnje i buduće stanovnike Vareša i okolice, ne mogu drukčije opisati nego kao ljude nazbilj, dobre i angažirane pojedince koji se, vođeni dobrim i pozitivnim mislima i idejama, bore za dobro zajednice, za dobro čovjeka. Prenapučena nam je domovina, kontinent, svijet egoistima svih vrsta, tako da su ovakve pojave, osobito u manjim sredinama i zajednicama, prava oaza za svakoga tko misli pozitivno i tko vidi i malo dalje od svoga nosa.

Stoga sam radosna što sam imala priliku barem s nekoliko redaka pojaviti se na stranicama lista zvonka i lijepa imena koji, evo, iziđe i dvjestoti put i koji molim da i dalje dobro misli i govori ne hajući da bude drag ljudima nahvao.

s. Dražana Radman, Sarajevo

List "Bobovac" svakog mjeseca s nestrpljenjem čekam i zaista ni jedan broj nije ostao nepročitan.

On me vrati na staze djetinjstva i saznam mnogo toga o Varešu prije i sada. Mnogo znači što je dostupan na internetu, pa ga često "prelistam" i po nekoliko puta u mjesecu. Zahvalila bih Uredništvu lista što nam s velikim naporom i uz malo financijske potpore uspiju dočarati mnogo toga iz Vareša, ne samo nama koji nismo u Varešu, nego i ljudima koji žive u njemu.

Budući da je ovo 200-ti broj, samo po sebi je sve kazano koliko je list uspješan i kako uz malo podrške te uz mnogo napora uspijevate napraviti zaista značajne stvari. Želim vam da tako nastavite i da ne posustanete unatoč svim poteškoćama.

Ljiljana Parić, Mostar

Emocije i ratio, njihov je dijalektički odnos vječito aktualan i nemoguć dosezanju do konca! Uvijek će ostajati nesvršen, znanstveno i pragmatično.

Iz ovog dijalektičkog odnosa, razumijem i smisao i misiju lista "Bobovac".

Povijesne činjenice srednjovjekovne Bosne i grada Bobovca, Austro-Ugarske, avnojevske i daytonske Bosne i Hercegovine, aktual-no vrijeme u kom se pojavljuje i jubilarno izdanje, 200-ti broj lista "Bobovac", imaju svoju uzročno-posljedičnu vezu.

Gotovo beskonačne emocije i raznolika nekonačna razmišljanja prave ogroman naboj kod svakog čovjeka kada se prave prigodne re-trospektive. Retrospektiva, ne samo zbog prošlosti, u povodu sadaš-njosti, već poglavito zbog budućnosti ("Historia est magistra vitae").

Smisao i misiju lista "Bobovac" vidim prvenstveno zbog budućno-sti sviju nas koji jesmo i potječemo s ovih "bobovačkih prostora".

Svima onima koji su svoj trud, znanje, ljubav, život dali za ovaj kraj, mi sudionici ovog vremena dugujemo mnogo toga. Dugujemo zato što imamo svoju časnu povijest, svoj dokaz da nismo "repa bez repa". Na taj dug, na našu obvezu da ga priznajemo i primjereno vraćamo – podsjeća nas naš list "Bobovac". Podsjeća nas, poput blagdana Pepelnice: "...čovječe, sjeti se da si prah i ... da si potekao iz ovoga kraja". Dužan si mu, bar mišlju, ali i konkretnim djelom uzvratiti.

Čestitam svima koji su zaslužni za izdavanje lista "Bobovac". Želim da vječno traje.

prof. dr. Željko Šain, Kraljeva Sutjeska/Sarajevo

Pokretan u hudim vremenima, objavljivan uvijek s tjeskobom održanja, list "Bobovac" se pojav-ljuje u svom 200. izdanju. Jubilej dostojan čestitki i slavlja. Njegov sedamnaestgodišnji put poznaju bolje osnivači i urednici, pa ovdje tek skromni izraz moralne podrške uredni-cima za nastavak rada i čitateljima da ga čitaju i šire. Namjerno velim "moralna" podrška, jer bih želio da urednici, suradnici i čitatelji ovoga bez dvojbe jedinstvenoga lista ne samo vareških Hrvata, nego specifičnih novina u cijeloj BiH, nastave među-sobno uvažavanje, suradnju i pomaganje, da nastave kulturom pisane riječi vraćati moralnost u društvene odnose.

I kao što je pokrenut i objavljivan u vremenima smrti i straha, demografske katastrofe vareških i uopće bosanskih Hrvata, kao što je nastojao ostati ljudski i kršćanski istinit i otvoren prema drugima, bez nacionalne uskoće i bez sijanja mržnje, želio bih da i u ovim vremenima moralne frustracije ne izda ni sebe ni susjede, jer, čini mi se, da je danas teže objav-ljivati ovakav list. Teže i zbog nečitanja i zbog financija i zbog onog ljudskog nagona da se sve što vrijedi obesmisli i pretvori u cinizam i ništavilo.

Kao što je uz radio "Bobovac", druge institucije, udruge i pojedince list "Bobovac" čuvao samopoštovanje ljudi širega zavičaja (Olova, Jelašaka, Oćevije, Borovice, Vijake…), želio bih da nastavi pazeći da samopoštovanje urednika, suradnika i čitatelja ne prijeđe u borbu za zasluge, samoreklamiranje i samoljublje, da u sveopćoj demoraliziranosti i jagmi za održa-njem ne izgubi odgovornost za pisanu riječ, da u traumatizi-ranom narodu i društvu ni moralno ni duhovno ne otupi. Želio bih da urednici "Bobovca" ne izdaju vlastitu savjest – slobodu mišljenja i govora, da bez povrijeđenosti i osvetničke gorčine znadnu podnositi denuncijacije i difamacije te da – usidreni u

transcendenciju – vlastito poslanje i dalje obavljaju entuzijas-tički i odgovorno.

Važnost lista "Bobovac", iako to nije zanemarivo, ne mjeri se brojem stranica, tehničkom opremom i tiražom. Njegova je važnost mnogo više u prepoznavanju veličine u malenom, u skromnom, u oživljavanju zaboravljenoga i potisnutoga, u iz-nimnom doprinosu informiranosti i kulturnom oplemenji-vanju života kako onih koji su ostali u zavičaju tako onih koji su rasijani po svijetu. "Bobovac", poput povijesnoga kraljevskoga mjesta po kojem nosi ime, bit će i nezaobilazan u razumijeva-nju jednoga vremena u kojem se visjelo nad ponorom neljud-stva i opće moralne katastrofe a ipak se ostalo s ponosom, odgovorno i pismeno.

dr. fra Ivan Šarčević, Sarajevo(urednik časopisa "Svjetlo riječi")

Redovni sam čitalac "Bobovca". Posebno mi se dopada što se u listu mogu naći informacije s raznih područja općine i sa udaljenijih mjesnih zajednica. Čestitka za 200-ti broj i puno uspjeha u daljem radu.

Osman IbrišimovićMijakovići (kod Bobovca)

SJETI SE SVOGA KRAJA

Ostaci dvora grada Bobovca (Foto: M. Marijanović)

prof.dr. Željko Šain dr. fra Ivan Šarčević

DOBRI DOBROMISLE I GOVORE

Ljiljana Parić

Osman Ibrišimović

I PO NEKOLIKOPUTA

Nikovac - Zlatko Filipović (ulje na platnu)

INFORMACIJEI S RUBNIH PODRUČJA

ODGOVORNO I PISMENO

s. Dražana Radman

Rudarska – Hilda Dugonjić-Mijatović (akril na platnu)

JUBILARNI DODATAKBROJ 200 JUBILARNI DODATAK BROJ 200

98

Dobri stari dum Marin progovori jednom davno (zar davno?!) u Prologu svoga Dunda Maroja (noćnoj mori mnogih srednjoškolaca): Ma vi dobri nećete moć neg dobro i misliti i rijet; a u zle se mi ne impačamo – tizajem ne hajemo da smo drazi.

E baš tako! "Bobovac" i one koji ga drže živim, koji ne daju da se ugasi stijenj kulturnoga dobra, koji svjedoče o komadiću vremena i prostora neznatnog za većinu svijeta i svemira, ali prevažnog za bivše, sadašnje i buduće stanovnike Vareša i okolice, ne mogu drukčije opisati nego kao ljude nazbilj, dobre i angažirane pojedince koji se, vođeni dobrim i pozitivnim mislima i idejama, bore za dobro zajednice, za dobro čovjeka. Prenapučena nam je domovina, kontinent, svijet egoistima svih vrsta, tako da su ovakve pojave, osobito u manjim sredinama i zajednicama, prava oaza za svakoga tko misli pozitivno i tko vidi i malo dalje od svoga nosa.

Stoga sam radosna što sam imala priliku barem s nekoliko redaka pojaviti se na stranicama lista zvonka i lijepa imena koji, evo, iziđe i dvjestoti put i koji molim da i dalje dobro misli i govori ne hajući da bude drag ljudima nahvao.

s. Dražana Radman, Sarajevo

List "Bobovac" svakog mjeseca s nestrpljenjem čekam i zaista ni jedan broj nije ostao nepročitan.

On me vrati na staze djetinjstva i saznam mnogo toga o Varešu prije i sada. Mnogo znači što je dostupan na internetu, pa ga često "prelistam" i po nekoliko puta u mjesecu. Zahvalila bih Uredništvu lista što nam s velikim naporom i uz malo financijske potpore uspiju dočarati mnogo toga iz Vareša, ne samo nama koji nismo u Varešu, nego i ljudima koji žive u njemu.

Budući da je ovo 200-ti broj, samo po sebi je sve kazano koliko je list uspješan i kako uz malo podrške te uz mnogo napora uspijevate napraviti zaista značajne stvari. Želim vam da tako nastavite i da ne posustanete unatoč svim poteškoćama.

Ljiljana Parić, Mostar

Emocije i ratio, njihov je dijalektički odnos vječito aktualan i nemoguć dosezanju do konca! Uvijek će ostajati nesvršen, znanstveno i pragmatično.

Iz ovog dijalektičkog odnosa, razumijem i smisao i misiju lista "Bobovac".

Povijesne činjenice srednjovjekovne Bosne i grada Bobovca, Austro-Ugarske, avnojevske i daytonske Bosne i Hercegovine, aktual-no vrijeme u kom se pojavljuje i jubilarno izdanje, 200-ti broj lista "Bobovac", imaju svoju uzročno-posljedičnu vezu.

Gotovo beskonačne emocije i raznolika nekonačna razmišljanja prave ogroman naboj kod svakog čovjeka kada se prave prigodne re-trospektive. Retrospektiva, ne samo zbog prošlosti, u povodu sadaš-njosti, već poglavito zbog budućnosti ("Historia est magistra vitae").

Smisao i misiju lista "Bobovac" vidim prvenstveno zbog budućno-sti sviju nas koji jesmo i potječemo s ovih "bobovačkih prostora".

Svima onima koji su svoj trud, znanje, ljubav, život dali za ovaj kraj, mi sudionici ovog vremena dugujemo mnogo toga. Dugujemo zato što imamo svoju časnu povijest, svoj dokaz da nismo "repa bez repa". Na taj dug, na našu obvezu da ga priznajemo i primjereno vraćamo – podsjeća nas naš list "Bobovac". Podsjeća nas, poput blagdana Pepelnice: "...čovječe, sjeti se da si prah i ... da si potekao iz ovoga kraja". Dužan si mu, bar mišlju, ali i konkretnim djelom uzvratiti.

Čestitam svima koji su zaslužni za izdavanje lista "Bobovac". Želim da vječno traje.

prof. dr. Željko Šain, Kraljeva Sutjeska/Sarajevo

Pokretan u hudim vremenima, objavljivan uvijek s tjeskobom održanja, list "Bobovac" se pojav-ljuje u svom 200. izdanju. Jubilej dostojan čestitki i slavlja. Njegov sedamnaestgodišnji put poznaju bolje osnivači i urednici, pa ovdje tek skromni izraz moralne podrške uredni-cima za nastavak rada i čitateljima da ga čitaju i šire. Namjerno velim "moralna" podrška, jer bih želio da urednici, suradnici i čitatelji ovoga bez dvojbe jedinstvenoga lista ne samo vareških Hrvata, nego specifičnih novina u cijeloj BiH, nastave među-sobno uvažavanje, suradnju i pomaganje, da nastave kulturom pisane riječi vraćati moralnost u društvene odnose.

I kao što je pokrenut i objavljivan u vremenima smrti i straha, demografske katastrofe vareških i uopće bosanskih Hrvata, kao što je nastojao ostati ljudski i kršćanski istinit i otvoren prema drugima, bez nacionalne uskoće i bez sijanja mržnje, želio bih da i u ovim vremenima moralne frustracije ne izda ni sebe ni susjede, jer, čini mi se, da je danas teže objav-ljivati ovakav list. Teže i zbog nečitanja i zbog financija i zbog onog ljudskog nagona da se sve što vrijedi obesmisli i pretvori u cinizam i ništavilo.

Kao što je uz radio "Bobovac", druge institucije, udruge i pojedince list "Bobovac" čuvao samopoštovanje ljudi širega zavičaja (Olova, Jelašaka, Oćevije, Borovice, Vijake…), želio bih da nastavi pazeći da samopoštovanje urednika, suradnika i čitatelja ne prijeđe u borbu za zasluge, samoreklamiranje i samoljublje, da u sveopćoj demoraliziranosti i jagmi za održa-njem ne izgubi odgovornost za pisanu riječ, da u traumatizi-ranom narodu i društvu ni moralno ni duhovno ne otupi. Želio bih da urednici "Bobovca" ne izdaju vlastitu savjest – slobodu mišljenja i govora, da bez povrijeđenosti i osvetničke gorčine znadnu podnositi denuncijacije i difamacije te da – usidreni u

transcendenciju – vlastito poslanje i dalje obavljaju entuzijas-tički i odgovorno.

Važnost lista "Bobovac", iako to nije zanemarivo, ne mjeri se brojem stranica, tehničkom opremom i tiražom. Njegova je važnost mnogo više u prepoznavanju veličine u malenom, u skromnom, u oživljavanju zaboravljenoga i potisnutoga, u iz-nimnom doprinosu informiranosti i kulturnom oplemenji-vanju života kako onih koji su ostali u zavičaju tako onih koji su rasijani po svijetu. "Bobovac", poput povijesnoga kraljevskoga mjesta po kojem nosi ime, bit će i nezaobilazan u razumijeva-nju jednoga vremena u kojem se visjelo nad ponorom neljud-stva i opće moralne katastrofe a ipak se ostalo s ponosom, odgovorno i pismeno.

dr. fra Ivan Šarčević, Sarajevo(urednik časopisa "Svjetlo riječi")

Redovni sam čitalac "Bobovca". Posebno mi se dopada što se u listu mogu naći informacije s raznih područja općine i sa udaljenijih mjesnih zajednica. Čestitka za 200-ti broj i puno uspjeha u daljem radu.

Osman IbrišimovićMijakovići (kod Bobovca)

SJETI SE SVOGA KRAJA

Ostaci dvora grada Bobovca (Foto: M. Marijanović)

prof.dr. Željko Šain dr. fra Ivan Šarčević

DOBRI DOBROMISLE I GOVORE

Ljiljana Parić

Osman Ibrišimović

I PO NEKOLIKOPUTA

Nikovac - Zlatko Filipović (ulje na platnu)

INFORMACIJEI S RUBNIH PODRUČJA

ODGOVORNO I PISMENO

s. Dražana Radman

Rudarska – Hilda Dugonjić-Mijatović (akril na platnu)

JUBILARNI DODATAKBROJ 200 JUBILARNI DODATAK BROJ 200

10

Ratni vihor iz 90-ih godina odveo je veliki broj Varešana širom svijeta pa tako su mnogi od njih, odnosno od nas, našli svoj dom i u dalekom SAD-u. Prve godine po dolasku u Ameriku bile su izuzetno teške, kako zbog nedovoljnog znanja engleskog jezika tako i zbog snalaženja u novoj sre-dini i prilagođavanja novoj kulturi. Moram naglasiti da su nam u prvim mjesecima po dolasku u Phoenix, država Ari-zona, najviše pomogli naši Varešani, kao i poznanici s pro-stora bivše Jugoslavije koji su tamo došli ranije.

Neizmjerno sam ponosan što je vareški list "Bobovac" dostigao 200-ti broj. Čestitam Vam izlazak ovog jubilarnog broja sa žarkom željom da doživljava beskonačan izlazak.

Veliki je značaj ovog lista zbog kojeg osjećam ponos na svoje vareško porijeklo, i ne samo ja, nego svi Varešani koji su stanari ovog Doma. Sadržaji članaka lista "Bobovac", vijesti, fotografije, čitulje, pa čak i oglasi daju nam osjećaj da smo svakodnevno prisutni u Varešu.

Ovaj list je spona svih Varešana ma gdje bili u svijetu. Hvala Vam u ime svih.

Stanislav Likić, Gerontološki centar Nedžarići – Sarajevo

PRVO POGLEDAMKLARINFOTOZAPIS

Velika udaljenost od rodnog kraja i nemogućnost češćeg odlaska za Vareš zbližili su i nas Varešane u dalekom Phoe-nixu. Za zavičaj nas vezuju rodbina, prijatelji i društvo iz škole, pa su i naša druženja u Phoenixu uvijek prožeta priča-ma o prošlosti i sadašnjosti Vareša, te o ljudima i događanji-ma na tim prostorima. Raduje nas svaki napredak u Varešu nakon ratnih stradanja i podjela iz 90-ih godina, a najviše in-formacija o tome dobivamo preko web-stranica "Bobovca". Redovno čitam "Bobovac" preko interneta i prvo otvorim Klarin fotozapis jer slike često govore više od riječi.

Vareš sam posjetila dva puta nakon odlaska u Ameriku 2002. godine. Uvijek se s radošću vraćam u moj rodni kraj jer, pored ostalog, poželim i prirodne ljepote zavičaja koje mi nedostaju u Arizoni. Srdačnost i gostoprimstvo Varešana nadaleko su poznati i to prija svakome ko posjeti Vareš. Kuća susreta, izgrađena na Bijelom Borju, daje nadu da naš Vareš neće imati sudbinu pojedinih rudarskih gradova Arizone, koje posjećuju turisti na proputovanju, a u kojima više niko ne živi.

Nada Vulić, Phoenix (SAD)

Nada Vulić

PONOS NA

VAREŠKO PORIJEKLO

Vareš Majdan – Dubravko Tokmačić (ulje na platnu)Mi smo redovne čitateljice vaših lokal-

nih novina u kojima su na pažljiv način iza-brane teme tamošnjeg životnog prostora. Puno toga nam je blizu, drago, kao što to biva s mjestima rođenja i odrastanja.

Oprostite, ne čitamo ih baš od 'a' do 'ž'... pa može se nešto i preskočiti, niste novine samo za nas pisali, zar ne...

Cijenimo vaš respektni način ophođe-nja prema svim ljudima, vašu neumornu skromnu upornost, vaš doprinos za poziti-van razvoj tamošnjih situacija.

Ponosni kao što ste vi ne traže svoj tri-but, znamo, nećemo pretjerivati.

Primite naše najbolje želje za vaš daljnji radni uspjeh, a u koji ne sumnjamo. Budite nam srdačno pozdravljeni i računajte na nas.

Mladenka-Nina Golder (Zürich) i Ana Tomas (Kaštel Stari), rođene Čolić

S RESPEKTOM, SKROMNO I UPORNO

Mladenka & Ana

Stanislav Likić

JUBILARNI DODATAKBROJ 200

10

Ratni vihor iz 90-ih godina odveo je veliki broj Varešana širom svijeta pa tako su mnogi od njih, odnosno od nas, našli svoj dom i u dalekom SAD-u. Prve godine po dolasku u Ameriku bile su izuzetno teške, kako zbog nedovoljnog znanja engleskog jezika tako i zbog snalaženja u novoj sre-dini i prilagođavanja novoj kulturi. Moram naglasiti da su nam u prvim mjesecima po dolasku u Phoenix, država Ari-zona, najviše pomogli naši Varešani, kao i poznanici s pro-stora bivše Jugoslavije koji su tamo došli ranije.

Neizmjerno sam ponosan što je vareški list "Bobovac" dostigao 200-ti broj. Čestitam Vam izlazak ovog jubilarnog broja sa žarkom željom da doživljava beskonačan izlazak.

Veliki je značaj ovog lista zbog kojeg osjećam ponos na svoje vareško porijeklo, i ne samo ja, nego svi Varešani koji su stanari ovog Doma. Sadržaji članaka lista "Bobovac", vijesti, fotografije, čitulje, pa čak i oglasi daju nam osjećaj da smo svakodnevno prisutni u Varešu.

Ovaj list je spona svih Varešana ma gdje bili u svijetu. Hvala Vam u ime svih.

Stanislav Likić, Gerontološki centar Nedžarići – Sarajevo

PRVO POGLEDAMKLARINFOTOZAPIS

Velika udaljenost od rodnog kraja i nemogućnost češćeg odlaska za Vareš zbližili su i nas Varešane u dalekom Phoe-nixu. Za zavičaj nas vezuju rodbina, prijatelji i društvo iz škole, pa su i naša druženja u Phoenixu uvijek prožeta priča-ma o prošlosti i sadašnjosti Vareša, te o ljudima i događanji-ma na tim prostorima. Raduje nas svaki napredak u Varešu nakon ratnih stradanja i podjela iz 90-ih godina, a najviše in-formacija o tome dobivamo preko web-stranica "Bobovca". Redovno čitam "Bobovac" preko interneta i prvo otvorim Klarin fotozapis jer slike često govore više od riječi.

Vareš sam posjetila dva puta nakon odlaska u Ameriku 2002. godine. Uvijek se s radošću vraćam u moj rodni kraj jer, pored ostalog, poželim i prirodne ljepote zavičaja koje mi nedostaju u Arizoni. Srdačnost i gostoprimstvo Varešana nadaleko su poznati i to prija svakome ko posjeti Vareš. Kuća susreta, izgrađena na Bijelom Borju, daje nadu da naš Vareš neće imati sudbinu pojedinih rudarskih gradova Arizone, koje posjećuju turisti na proputovanju, a u kojima više niko ne živi.

Nada Vulić, Phoenix (SAD)

Nada Vulić

PONOS NA

VAREŠKO PORIJEKLO

Vareš Majdan – Dubravko Tokmačić (ulje na platnu)Mi smo redovne čitateljice vaših lokal-

nih novina u kojima su na pažljiv način iza-brane teme tamošnjeg životnog prostora. Puno toga nam je blizu, drago, kao što to biva s mjestima rođenja i odrastanja.

Oprostite, ne čitamo ih baš od 'a' do 'ž'... pa može se nešto i preskočiti, niste novine samo za nas pisali, zar ne...

Cijenimo vaš respektni način ophođe-nja prema svim ljudima, vašu neumornu skromnu upornost, vaš doprinos za poziti-van razvoj tamošnjih situacija.

Ponosni kao što ste vi ne traže svoj tri-but, znamo, nećemo pretjerivati.

Primite naše najbolje želje za vaš daljnji radni uspjeh, a u koji ne sumnjamo. Budite nam srdačno pozdravljeni i računajte na nas.

Mladenka-Nina Golder (Zürich) i Ana Tomas (Kaštel Stari), rođene Čolić

S RESPEKTOM, SKROMNO I UPORNO

Mladenka & Ana

Stanislav Likić

JUBILARNI DODATAKBROJ 200

Autor: ČEJEN

200

PRILOG U ZNAČENJU: PRIRUČNO, USPUT

♦ATLETSKA BACAČKA SPRAVA

ROTO-TISAK (KRAĆE)♦

NEODREĐENA ZAMJENICA(BIT ĆE ... OD NJEGA)

POREZ NA DODANU VRIJEDNOST♦ UZVIK KOJIM SE POTVRĐUJU RIJEČI SUGOVORNIKA (TAKO JE)

♦ JEDINICA EL. OTPORA

DUGAČKA SIBIRSKA RIJEKA♦ POK. SPLITSKABALERINA, ANA

♦ ZVUK LOVAČKOG VAPKA

OČNI OSJET♦

JUDAŠKA PODLOGA

HRVATSKA NAFTNA TVRTKA♦

NANCY KRAĆE

GLAVNI GRAD SVEMIRA♦

USKA DALMATINSKA ULICA

"AMPER"♦ PJEVAČ DYLAN ♦ ŽENKA OVNA

♦ RIMSKA STOTICA

NAJSLABIJA RAKIJA♦

STARIJI TIP CITROЁNA

OSOBA U AZILU♦

UDO JÜRGENS

ŽIRANT, GARANT♦

OTAC ODMILA

ŽETELAČKOORUĐE(množ.)

♦OČAJNIČKI

POZIV

BLIŽI I DALJI

ROĐACI♦

TEMELJ,OSNOVA

FORTIFI-KACIJSKIOBJEKT,

UTVRĐENJE

♦NOVINARHTV-a,GORAN

(anagram:TIMOR)

PRERIJSKIVUK

♦SMRTO-NOSNA

TROPSKAGROZNICA(anagram:

OBALE)

PRAOTACRIMLJANA

♦HRVAT IZ

SLAVONIJE,BARANJE,

SRIJEMA ILIZAPADNE

BAČKE

... BOŽJIHZAPOVIJEDI

♦NAJMANJAKOLIČINAENERGIJE

POKVANTNOJ

TEORIJI

STJEPAN UMAĐARSKOJ

♦ACIJA

ODMILA♦

POKAZNAZAMJENICA

(OVA)

ZENONOVAFILOZOFSKA

ŠKOLA♦

ALJAŠKIPOLARNI

PAS

DISCIPLINAALPSKOGSKIJANJA(OBIČNOSPUST +SLALOM)

Što je povijest duža, velikani postaju sve manji.

Dobar je i striptiz kad već odavno nisam vidio golu istinu.

Izgubio sam obraz, molim poštenog nalazača da mi ga i ne vraća.

RJEŠENJE KRIŽALJKE: vodoravno: sruke, disk, roto, nešto, pdv, jest, om, ob, roje, vab, vid, tatami, ina, nan, vareš, kala, a, bob, ovca, c, patoka, ami, azilant, uj, jamac, tata (u osjenčenim poljima – DVJESTO BROJEVA BOBOVCA!).

Aforizmiby Nino

Kud nisam zamolio majku na vrijeme da me rodi u Americi.

Ne znam da li više gladujem ili štrajkam glađu.

Vjerujemo vam, dragi političari, da će biti bolje – jer goreg od ovog i nema.

JUBILARNA KRIŽALJKA S PREČKAMA