Bolesničko pomazanje

Priredila: Vlatka Panenić, dipl. theol.

Biblijsko utemeljenje

Isus sam sebe predstavlja kao liječnika koji je došao radi bolesnih (usp. Mt 9, 12; Lk 5, 31; Mk 2, 1).

Za Isusa liječenje bolesnih ide uz bok naviještanja kraljevstva Božjega (usp. Mt 4, 23-25; Mk 1, 39; Lk 6, 17-19).

Apostoli nastavljaju Kristovo djelo

Nalog liječenja i ozdravljanja Isus daje i apostolima (usp. Mt 10, 7). Apostoli su propovijedali obraćenje, izgonili zloduhe i mnoge nemoćnike mazali uljem, a oni su potom ozdravljali.

Ozdravljenja su vezana uz propovijedanje, ona su stoga znak onoga što čini Kristova riječ, no ozdravljenja su nužno vezana uz vjeru i molitvu.

Temeljni tekst: Jak 5, 14-15

Boluje li tko među vama? Neka dozove

starješine Crkve! Oni neka mole nad njim

mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će

molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići i, ako je sagriješio, oprostit će

mu se.

Iz ovog teksta je vidljivo sljedeće: Ovdje se pretpostavlja da se radi

o bolesniku koji leži. Iako se ne mora raditi o

zaređenim “starješinama” (tj. prezbiterima), očito je da se radi o određenim starješinama, predstavnicima hijerarhijske, a ne karizmatske Crkve.

Molitva vjere isključuje svaku magiju.

Izraz “podići” ima i duhovno i tjelesno značenje.

Spominjanje grešnosti bolesnika ne želi stavljati grijeh i bolest u uzročnu vezu. Bolest nipošto nije posljedica grijeha.

Povijesni pregled Praksa molitve, polaganja ruku i mazanja bolesnika uljem nastavljena

je i kasnije u Crkvi (Tertulijan, Hilarije, Ćiril Aleksandrijski…) Od vremena teologa Petra Lombarda (1160.) ovaj sakramenat naziva

se: posljednja pomast. Pravoslavna crkva svrstava bolesničko pomazanje među sakramente; u

bitnim stvarima slaže se s Katoličkom crkvom. No, u ovoj Crkvi ovaj sakramenat mogu primiti i zdrave osobe, koje žele ozdraviti od svojih duhovnih slabosti, bolesti.

Protestanti odbacuju sakramenat bolesničkog pomazanja. Naime, već je Luther odbacio Poslanicu sv. Jakova, koja u sebi krije temelje ovog sakramenta.

Tridentski sabor (1545.-1563.) je naglasio je bitne oznake ovog sakramenta, koje i danas vrijede. Djelitelj sakramenta isključivo je svećenik i biskup. Iako je ovaj Sabor naglasio da se bolesničko pomazanje podjeljuje bolesnicima, ipak je poslije njega u Crkvi prevladao stav da se ovaj sakramenat podjeljuje onima koji su u bližoj smrtnoj opasnosti, to jest umirućima.

Bolesničko pomazanje prema novom Redu bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne iz 1973. godine

Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) donosi neke novosti u pogledu ovog sakramenta. Prije svega, on s pravom smatra da je ovaj sakramenat prikladnije nazivati bolesničkim pomazanjem, a ne posljednjom pomašću. Papa Pavao VI. 1972. godine ostvaruje smjernice Sabora u dokumentu “Sveto bolesničko pomazanje”.

Plodovi bolesničkog pomazanja su: 1.     bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za svoje dobro i za

dobro Crkve; 2.     prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe

bolesti ili starosti; 3.     prima opraštanje grijeha, ako to nije mogao primiti u sakramentu

ispovijedi; 4.     dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju; pripravlja

bolesnika za prijelaz u vječni život.

Primatelji sakramenta Vjernici koji su zbog bolesti

ili starosti pogibeljno bolesni.

Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje; isto tako i nakon primanja, kad se bolest pogorša.

Prije operacije, starci kojima su snage znatno oslabile, te bolesna djeca koja razumiju da im ovaj sakramenat može biti okrepom.

Ako je bolesnik umro, onda mu se ne podjeljuje ovaj sakramenat; a ako se sumnja da je umro, onda mu se podjeljuje uvjetno

Način podjeljivanja bolesničkog pomazanja Podjeljivanje

sakramenta bolesničkog pomazanja sastoji se u mazanju čela i ruku blagoslovljenim uljem, pri čemu se jedanput izgovaraju riječi tj. forma.

Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem

neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne, neka te

oslobođena od grijeha spasi i milostivo pridigne.

Neke napomene

Sakramenat bolesničkog pomazanja trebalo bi primati pri punoj svijesti.

Obitelj treba na prikladan način reći svom bolesnom članu da je teško bolestan i da se preko sakramenata ispovijedi, bolesničkog pomazanja i euharistije (pričesti-popudbine) treba pripremiti za susret s Bogom.

Prikladno je da se ovaj sakrament, ako je moguće, slavi u sklopu euharistijskog slavlja.

Društvena percepcija bolesti, patnje i smrti

Zavjera šutnje: bolesnik ne smije znati da je teško bolestan, ne smije znati da će možda uskoro umrijeti i zato mu ne treba ni bolesničko pomazanje.

Patnja se nastoji izbjeći po svaku cijenu, nije osmišljena

Smrt je tabu tema, o njoj se ne govori, a ona je jedina sigurnost i neminovnost čovjekova života

Bolest i patnja u kršćanskoj perspektivi

Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naše pouzdanje i za našu ljubav.

Naš stav prema Bogu i ljudima u trenucima suočenja s patnjom i sa smrću daje vrijednost svemu onome što činimo i svemu našem životu. Tako se pridružujemo Kristovu vazmenom otajstvu: njegovu prijelazu kroz smrt u život.

Krist nas je naučio kako i naša patnja i smrt mogu i trebaju biti “spasiteljske” i “osloboditeljske”, ako ih ljubavlju pridružimo njegovoj patnji i smrti.