Davor Jurišić

Bolje je voljeti manje

Naklada:

Udruga antifašista Dubrovnik

Biblioteka „Da se ne zaboravi“

Knjiga prva

Urednik:

Mato Jerinić, književnik

Tisak:

Tiskara Pevleković d.o.o. Dubrovnik, 2009.

Davor Jurišić

BOLJE JE VOLJETI MANJE (Drugo izdanje)

Dubrovnik 2009.

Knjiga Bolje je voljeti manje obuhvaća vremensko razdoblje od deset

godina, ali godina (1945. - 1952.) koje su promijenile svijet, države, narode i

pojedince. Promijenile su i moj život i odredile mu drugačije putove od onih koje

sam zamišljao i nadao im se. Ali nisu promijenile i mene. Ostao sam što sam i bio,

uspravan i zagledan u zvijezde. Humanist i zaljubljenik u Pelješac i moju rodnu

Gornju Vrućicu.

Svjestan sam da je sjećanje najsudbonosnija čovjekova osobina,

nepresušni izvor radosti i ponosa, boli i tuge. Ono je, što bi pjesnik rekao, krhko,

ali bez njega nema ni povijesti ni literature.

Knjigu posvećujem unucima.

Pisac

5

U TOPLINI RODNE KUĆE

Sjedali smo na pižulu u našoj ulici. Bilo je oko 11 sati noći. Prema nama, iza

jednog ugla išlo je nekoliko ljudi. Jedan za drugim. Njih desetak. Bili su raznoliko

odjeveni. Pri svjetlosti ulične lampe vidjeli smo troroge kape s crvenim obilježjem

u obliku zvijezde. Bili smo zatečeni njihovim dolaskom. Znali smo da su partizani.

Tad sam ih prvi puta vidio.

- Idite kućama - reče nam visoki čovjek, duboka glasa.

Odmah smo se pokupili. Osjećali smo se nelagodno. Zatvorio sam vrata za

sobom, starinskim željeznim kračunom. Moja su braća pošla na spavanje pa nisam

morao vrata ostaviti otvorena, kako je to bio običaj. U sobi već je usnuo brat Jure.

Nakon što sam ga prodrmao probudio se.

- Što ti je? - upitao me ljutito.

- Na ulici su partizani.

- Gdje su? - skočio je odmah i krenuo prema prozoru.

- Pazi, bogati, koliko ih ima?

- Idu prema nama.

Pošli su ulicom ispred naše kuće, prema kući dunda Antuna Jurišića. Lupali

su oštro po vratima. Jednom, pa drugi put, kao da udaraju kundakom puške.

- Je li ovo kuća Antuna Jurišića? - začuo se nečiji glas.

- Je, a što vam on treba? Ja vas ne poznajem - oglasio se drhtavi glas tete

Marice koja je otvorila vrata.

- Neka Antun dođe, treba nam nešto - rekli su i ušli u kuću.

Više ništa nismo čuli i pošao sam probuditi brata Balda. U panici sve sam

mu rekao i on se začas našao kod prozora, do brata Jure.

- Što se događa? - zapita.

- Razgovaraju, ali ne znam o čemu. Strah me.

- Obucimo se. Možda ćemo trebati dundu Antunu?

Dok su se oni odjevali stajao sam uzbuđen na prozoru. Kako je bilo rano

proljeće 1942. Nije im trebalo puno i učas su se našli na prozoru. Nakon malo

vremena jedan je partizan izašao. Nosio je nešto u vreći, izgledao je damižon od

desetak litara. Iza njega izašla su još dvojica. Odnijeli su teret do onih koji su ih

čekali.

- Je li ovo kuća Iva Jurišića? - zapita, pod našim prozorom onaj visoki.

6

- Njegova je - odgovorili smo uglas.

- Otvorite!

Namah smo se uplašili jer je Baldo u samom prevratu 1941. imenovan za

mjesnog ustaškog logornika. Sišli smo probuditi oca i majku koji su spavali na

prvom katu. Otvorio sam vrata i partizani su ušli. Povukao sam se među braću.

Plašio sam se tih mrgodnih ljudi.

- Što trebate? - zapitao ih je najstariji brat.

- Čuli smo da surađujete s ustaškim vlastima i da se bogatite trgujući

vinom. Za kaznu dat ćete nam pedeset tisuća kuna i deset litara ulja.

- Ulje vam možemo dati, ali toliko novaca nemamo - reče Baldo.

- Donesite trideset tisuća. Toliko valjda imate?

Videći da je vrag odnio šalu, po bratovom nalogu, pošao sam iz kamenice

uliti ulje u damižon, koji sam našao u konobi. Brat Jure pošao je ocu. Trebao ga

razbuditi kako bi dobio ključ od škrinjice i uzeo novce. Jure je uzeo ključ, a da se

umorni otac nije ni budio. Predali smo im traženo, na što će onaj visoki:

- Pazite, s nama nema šale. O ovome nikome ni riječi.

Otišli su isto kako su i došli. Bez pozdrava i zahvale.

Htjeli smo poći do dunda, ali su nam partizani naredili da ostanemo u kući.

Trebalo je čekati sutrašnji dan. Nismo mogli usnuti i dugo smo razgovarali. Brat

Jure nije se mogao pomiriti s ovakvim nasiljem. Nije podnosio silu, oružje i

prijetnju. To mu je bilo urođeno.

- Kakvo bogaćenje i kakva suradnja s ustašama? Što im je to? - pitali smo

se obojica.

- Što su radili u kući dunda Antuna? Sigurno su i od njega nešto uzeli? Bit

će se svi pripali? - izustio sam.

- Ko se ne bi pripo nakon ovakva upada u kuću i lažne optužbe - rekao je

brat.

Sutradan saznali smo da su i kod dunda uzeli deset litara ulja i trideset

tisuća kuna. Saznali smo da su bili i kod braće Iva i Vida Šegetina i da je tamo bilo

gužve jer Vido nije priznao optužbe. Nije htio dati ono što su tražili. Partizani su

upotrebili silu i braća su bila primorana dati traženo. *

O partizanima sam ranije čuo pripovijedati, ali nisam se nadao da se tako

nasilnički ponašaju. Pripovijedalo se da su to komunisti, predodređeni da vode

narod. Da su pošteni i da nikada ne optužuju nevine, niti ih kažnjavaju. Došli su u

7

noći i u noći otišli. Vidjela ih je samo nekolicina nas i o tom se događaju nije

mnogo prepričavalo. Međutim, priča o njima kružila je selom, i kod većine ljudi

vladala je znatiželja i želja da se s tim ljudima sretnu i porazgovaraju.

Nakon nekoliko dana kroz selo su prošli neki drugi naoružani ljudi, bez

kapa i oznaka. Pripovijedali su o narodnom ustanku u drugim krajevima zemlje. O

partizanima s Biokova i Mosora.

Vrijeme je prolazilo i sredinom srpnja 1942. godine, u rano jutro, začuo sam

bat koraka po pločniku naše ulice. Petnaestak dana ranije brat Jure dobio je poziv

za odsluženje vojnog roka u Mostaru. Poziv nije htio primiti. Govorio je da nema

te sile koja mu može staviti pušku u ruke i natjerati da puca u ljude. Zbog toga se

počeo kriti u nadi da će izbjeći službu u vojsci. Kad sam provirio kroz prozor vidio

sam kuću opkoljenu žandarima. Brzo sam probudio brata i on je učas shvatio o

čemu se radi. Navukao je košulju i hlače i bos preko prozora izašao na tarasu

obitelji Mastilica i prešao u njihovu kuću. Probudio je nekoga od ukućana i taj ga

je sakrio u skrovištu koje se nalazilo pod zemljom. Na otvor su stavili veliku,

praznu bačvu. U međuvremenu su žandari stali tući na naša vrata. Ja sam se

odazvao i nevoljko pošao otvoriti. Nahrupili su u kuću kao da hvataju kakva

razbojnika. Ubrzo su ustali ukućani i otac je počeo vikati na žandare. No, to nije

pomagalo. Kad su se malo smirili, otac upita žandara Nika Bulaša.

- Daj, bogati, reci što ovo znači?

- Gdje je Jure? Njega tražimo.

- Mogli ste odmah reći - reče otac.

- Pitam te sada.

- Moj sin je punoljetan i ide kamo ga je volja. Dobro znam da se o zakone

nije ogriješio.

- Kako nije kad nije htio primiti poziv za u vojsku.

- O tome nama nije govorio.

- I gdje je sada?

- Vjerojatno u Dubrovniku.

- Ali, jučer je bio doma!

- Vas je neko nasamario ili krivo obavijestio - reče Baldo.

- Ajde, u materinu - začuli smo gunđanje jednog žandara.

- Jeste li za rakiju ili kavu? - upita ih majka.

- Zar bi im to dala? - bunio sam se.

- Što imaš protiv nas, malac? - upita Niko Bulaš.

8

- Zašto ste nas probudili i nered učinili u kući? - oglasio se otac.

- Mi smo vlast.

- To poštujem, ali ovako su žandari upadali u ovu kuću kada su me

progonili zbog hrvatstva i Radićeve stranke.

- Ti zaboravljaš da je rat - reče Vido Šegetin.

Otišao sam u kuhinju, i začuo kad je Bulaš rekao:

- Dobro, gospar Ivo, nastoj ne imati posla s nama i obuzdaj svoju

djecu.

- Moja djeca su dobra, zašto ih mrzite? - uzvrati ljutito majka.

Ništa nije odgovorio. Otišao je s ostalima, a mi smo mislili da će se opet

vratiti. Stoga Jure nije dolazio doma, već je prešao kod obitelji Šerković i tu se kod

tete Marije krio. Ta obitelj bila je s našom u prijateljskim odnosima. Juru su

primili kao svog rođenoga i brinuli se o njemu.

Kad se stvar stišala, jednog ranog jutra majka je otišla u mjesto Kućište,

nedaleko Orebića i dogovorila se s rođakom Šimom Krsteljem da Juru kriomice

prebaci u grad Korčulu, kod rođaka Rudolfa Balarina. Ona je tu prespavala kako bi

drugu noć dočekala Juru koji je sam, bez prtljage, pošao za njom. Trećeg dana bio

je na Korčuli. Taj otok kao i drugi otoci i dalmatinski gradovi pripao je Italiji, po

sporazumu Mussolini-Pavelić. Kako je Korčula bila druga država tamo nije

dosezala ruka žandara.

Mi smo nastavili raditi i živjeti kao i do tada. Selo je bilo puno mladosti i

život je bio ugodan. Pelješcem se širio glas o pravednoj borbi protiv okupatora.

Redovito su se slušale radio-vijesti iz Londona. Selom su prolazili razni aktivisti

koji su svojim tumačenjem rata budili mržnju prema ustašama i Talijanima. Narod

je lako zavesti, pogotovo ako osjeća nepravdu. Naša mladost odreda je postala

simpatizer, a neki i sudionici partizanskog pokreta.

Za potrebe domaćinstva držali smo mazgu imenom Zekan. Vrijednu i vičnu

radu. Uz nju imali smo i tovaricu koja je u proljeće dobila mlado, što je donijelo

radost svima. To mladunče skakutao je oko majke, a ja sam mu onako iz ljubavi

vezao crvenu traku oko vrata. Imao je pepeljastu boju kože i crnu grivicu. Preko

hrbta, po sredini pleća imao je crnu traku. Jure je tog magarčića nazvao Dronjak.

Koncem ljeta kod sestre Franke došla je Nada Milošević iz Dubrovnika.

Dolazila je već nekoliko godina i ostajala petnaestak dana. Meni je ispočetka

zapela za srce. Simpatizirala je i ona mene i često me tražila. Voljela je biti u

mome društvu. Vodio sam je na kupanje svaki drugi dan. Jahali bi na tovarici i

9

Zekanu tri kilometra daleko, u luku Trpanj. Ponekad smo se kupali i na plaži, sami.

U to vrijeme čitao sam Sienkiewiczev roman Gospodin Volodyjowski pa sam joj

svaki dan ispričao ono što bih pročitao. Nada je imala petnaest godina. Bila je u

najljepšem dobu. Dobu kad curica procvjeta i pretvara se u curu. Bila je vesele

naravi.

Moja sestra Franka izlazila nam je u susret. Bilo joj drago vidjeti nas skupa.

To je bilo ustvari istinsko prijateljstvo. Nije nas zanimala politika. Nisu nas

oduševljavali ni partizani ni ustaše, a nadasve, Talijani. Mi smo živjeli

mladenačke dane. Snivali smo svoj svijet i u njemu uživali. Zadovoljavali smo se s

malim stvarima. Oduševljavao nas je mali Dronjak i zajedno smo se igrali s njim.

Jednom smo tako išli na Košarine brati smokve. Nada je sjedala na Zekanu kojega

sam ja vodio. Pazio sam da ne ogrebe noge o koji grm česmine, oštrike ili smrče.

Sjedala je na samaru tako da je morala zadići suknjicu što me uzbuđivalo. Bio sam

oduševljen uslugom koju joj činim, a pomisao na ono što bi svakom muškarcu

palo napamet nije me opsjedala. Bili smo prijatelji.

Košarine su velika kamena ograda, koju je u davna vremena, vjerojatno

pretprošlog stoljeća sazidao moj predak Miho. Tako predaja govori. Ograda

visoka dva metra imala je oko dva hektara, smještena u dolini između dva brda,

okružena šumom makije. U njoj se nalazio vinograd, smokve, masline i oranice za

usjeve i kupus. Pravo, malo gospodarstvo. Tu su bile dvije kućice i dvije gustjerne.

Površina koja se nije obrađivala služila je za pašnjak. Ja sam prionuo brati smokve

koje je trebalo sušiti. Nada mi je željela pomoći, ali nije joj išlo. Pored toga, na

njezine osjetljive dijelove kože kapnuo bi smokvin sok. Na tim mjestima koža ju

je svrbila pa se počela grepsti i ljutiti. Odveo sam je do gustjerne i prao hladnom

vodom. Uživao sam dodirivati njene nadlaktice i noge. Ona se smijala i primicala

dijelove tijela pod moje otvrdnjele dlanove. Uživala je, a i meni je bilo drago.

Uspio sam ubrati tri velika krtola smokava i kada smo trebali ići podvezao sam ih

i natovario na magaricu. Nadu sam opet popeo na Zekana. Došli smo kući pred

noć.

Bila je nedjelja, dan za cijelodnevno kupanje. Rano sam odveo mazgu i

magaricu na pašu malo dalje od mjesta gdje smo se kupali. Nada je došla s

društvom. U momentu dok sam se udaljavao plivajući ona je dopliva do mene i

rekla da sutra putuje za Dubrovnik. Bio sam zatečen. Nisam ništa govorio, a oko

srca me steglo. Primjetila da mi je žao.

- Ovakvog prijatelja, kao što si ti, do sada nisam imala - rekla je.

10

Kimnuo sam glavom i zaronio da ne vidi kako mi je grč stegao adamovu

jabučicu. Više nismo govorili. Izmiješali smo se s ostalim kupačima i prepustili

društvu dječaka i mladića. Navečer se nismo vidjeli, ali sam sljedeće jutro našao

opravdanje i pošao u Trpanj odakle je Nada trebala otputovati. Našli smo se pred

polazak parobroda i ona se radosno smijala. Na rastanku mi reče:

- Ti si moj mali vitez.

Tim riječima posjetila me na Sienkiewicza.

Da bi Juri dali slobodu, otac je uputio Balda u Mostar s punim džepom

novaca da potplati nekog iz vojnog odsjeka. Mostar je tada bio naš vojni okrug i

vojne obveze su išle preko njega. Baldo je te godine bio u Mostaru u rezervi, u

činu pomoćnog žandara i stekao je neka poznanstva. U Trpanj su tijekom ljeta,

svake nedjelje dolazili Mostarci na kupanje pa smo se s nekolicinom upoznali.

Nadali smo se da će Juri najviše pomoći Pero Miladin, naš kućni prijatelj, koji nam

je često nudio svoje usluge. I odista, Miladin je stvar uzeo u svoje ruke i sve je išlo

lako. Pozvao je na večeru referenta vojnog odsjeka i oni su riješili Jurin problem.

Sutradan taj referent izdao je potvrdu da je Jure pred komisijom izmišljenog

datuma proglašen nesposobnim za vojsku. Bilo je to veliko olakšanje i brat mi se

mogao vratiti kući.

Naše domaćinstvo imalo je samo jedno žensko čeljade. Bila je to moja

majka. Domaćinstvo je za prilike na Pelješcu bilo dosta veliko. Posla mnogo i to

svakodnevno. Morali smo pomagati majci da bi sve štimalo kako treba, a kako

sam ja bio najmlađi to je uglavnom palo meni u zadatak. Ponedjeljkom bi ona i ja

prali rublje. Majka bi učinila lusiju od pepela i u dvije velike sičele pokišala robu.

Potom bi ona u jednoj, a ja u drugoj prali. Trljao bih rublje domaćim sapunom,

kojeg je majka činila od uljenog taloga i sode kaustike. Žene iz susjestva čudile su

se što perem rublje pa su govorile:

- Ne bi to radili naši muškarci, ni za živu glavu.

Meni to nije smetalo, dapače volio sam pomagati majci. Ona me naučila

mijesiti kruh, razgorjeti peć i kruh ispeći. Redovito sam, svake subote morao

oribati kuhinju, saloču i dugi hodnik. Ili recimo poći u šumu i dognati mazgu punu

grma. Sve to su inače radila samo ženska stvorenja. Sestra Franka naučila me kako

treba natovariti grm, kako bi što više stalo na mazgu. I kada bi Zekana natovario

činilo se da to putem ide mali brežuljak. Znao sam da su mi zbog toga neke

djevojke zavidne. Čuo sam kako govore:

- Vidi koliko je toga natovario na mazgu.

11

I moja je majka bila sretna i rado me gledala.

- Što me gledaš, majko? - znao sam zapitati.

- I mačka je kralja gledala pa ga se nije bojala - odgovorila bi.

Volio sam s majkom popiti kavu, posebice ljeti kad bismo sjeli na skalin,

podno skala.

- Ajde, reci mi voliš li neku curicu? - upitala je jednom. Sve ih volim, ali ni jednu ne mogu posebno izdvojiti.

- A Nadu?

Ona mi je prijateljica i ništa više.

- Tako je bolje. Bit će vremena za pravu ljubav. Molim te, nemoj nijednoj

učiniti nešto nažao. Budi dobar sa svakim pa ćeš biti cjenjen i poštovan.

Tako su tekli dani i razgovori s majkom. Ona mi je bila najbolji savjetnik i

prijatelj. Bila je osoba u koju sam imao najviše povjerenja. Otac je bio čovjek od

autoriteta. Pravi gospodar. Njegova riječ bila je svetinja za sve ukućane. Bio je

inteligentan, strog i pravičan i sve nas je jednako volio. Volio je biti s nama kada

bismo nešto redili. Nastojao je, a to mu je i uspjevalo imati jedno od najboljih

domaćinstava u selu.

- Ne grdite Boga, njegova je milost velika - često je znao reći.

U svemu je bio pravi roditelj. S njim smo se ponosili.

Došla je jematva. Za berbu smo se dobro pripremili. Našli smo jednu

djevojku koja će nam pomagati. Ona je trebala ostati kod nas sve dok se masline

ne pokupe. Godina je bila rodna pa je svega bilo u izobilju. Djevojka se zvala

Mare, rodom iz Grabovca, kod Imotskog. Kršna i vrijedna. Grožđe se mečilo

nogama u maštilu, u baštini. Potom bi se lijevalo šešulama u mješine. Po dvije

mješine tovarile su se na mazgu i gonile u konobu. Posebnost je bio posao s

mješinama, s trtajunom za stezanje i načinom tovarenja. Sve je to davalo draž i

ljepotu radu. Jematva bi trajala dvadeset, do mjesec dana, što je ovisilo o tome

koliko je tko imao i kako se pripremio za berbu.

Poslije berbe došao je period gnojenja vinograda. Stajski se gnoj obično u

vrećama gonio na mazgama i stavljao oko loze. Nije to bio nimalo lak posao. Imali

smo puno živine i gnoja nije manjkalo. Radili smo s voljom i marom kao da nije

vrijeme rata, a rat je već harao svijetom. Skoro svake večeri okupljeni smo se

kriomice i slušali Radio London koji je davao opširne informacije o ratu. I među

nama zavladala je ratna psihoza. Pritisla nas je teška mora. Partizanski terenski

radnici dolazili su u selo, razgovarali s ljudima i pozivali ih u svoje redove. Jedne

12

večeri poručio mi je rođak Baldo Vilović da dođem kod njegove sestre Anđelke

koja je živjela s dvije nejake kćeri dok joj je muž pred rat otišao u Ameriku.

Anđelkina kuća je bila nedaleko od naše. Bilo je neko doba noći kada sam

pokucao i ušao u malu kuhinju ispunjenu duhanskim dimom i oporim mirisom. U

kuhinji je bilo puno mojih mještana i dva stranca, koje do tada nisam viđao. Jedan

je bio srednje dobi. Osjećao sam nelagodu pred pogledom njegovih, kao noć

tamnih očiju. Na velikoj glavi stajala mu je troroga kapa s petokrakom. Lice mu je

krasio debeo crni brk koji se spuštao mimo usana. Brada mu je bila snažna i

isturena naprijed. Na sebi je imao tamni kaput, a ispod njega na širokom opasaču

visjele su bombe i pištolj. Drugi je bio mladolik. Lica mu je odavalo energičan

izgled. Bio je skoro golobrad i često se smiješio. Na moj pozdrav nisu se obazirali.

Slušali su što govore stariji. Moj me rođak izveo iz kuće i rekao:

- Ovdje na vratima korte čuvat ćeš stražu. Ne smiješ dopustiti da itko uđe

bez naše dozvole. Ako bi ti bilo što sumnjivo odmah me obavijestiti.

Prihvatio sam zadatak. Sklonio sam se u sjenu iza vrata i motrio okolinu.

Vrijeme je prolazilo i nisam mogao čuti ono o čemu se u kući govorilo. Nakon

nekoliko sati počeli su se razilaziti. Od naših su izišli: Milan Šerković, Frano

Jerković – Franić, Pero Mastilica, Ivo Lozić, Ante Luković, Marko Luković i

rođak Baldo Vilović. Dvojica stranaca ostala su unutra. Baldo mi je rekao:

- Ostani tu još neko vrijeme, a onda pođi doma.

Ostao sam još pola sata i pošao na spavanje.

Ujutro sam pošao do rođaka Balda pitati za ono od sinoć. Nisam njega

našao, nego mu sestru Anđelku.

- Koje ono bio kod tebe sinoć? - upitao sam.

- A, kako znaš da je neko bio? - ona se začudila.

- Cijelu večer sam čuvao stražu.

- Tako reci. Onaj stariji s brkovima je drug Ivan Morđin - Crni, a mlađi je

drug Miće Marinović.

- To je taj Crni. Bogami, baš je crn - zaključio sam.

Uto je došla teta Ane i Anđelka mi dade znak da šutim.

- Što si tako uranio? - upita me teta.

- Treba mi nešto Baldo - izgovorih i pođoh preko vrata.

Pošli smo u Viter, moja dva brata i ja. I Mare s nama. Putem sam im ispričao

sve o prošloj večeri. Išli smo kupiti plodove masline koje je oborio vjetar i crv.

13

Imali smo mlinicu za preradu maslina, pa smo trebali pokupiti plodove i samljeti

ih da bi poslije nas to učinili drugi seljani.

Tih dana Juru je zabolio trbuh i liječnik, dr. Rudolf Herz rekao je da bi bilo

uputno operirati slijepo crijevo. Otac je mislio da bi najbolje bilo da ode kod sestre

Anđelke u Tuzlu i tamo to napravi. Poslije operacije bilo bi dobro da ostane kod

kunjada i pomogne raditi u gostionici. Jure je uz propusnice i ostale dozvole koje

je morao pribaviti, otputovao u Tuzlu i mi smo nastavili živjeti i raditi bez njega.

Jednog dana nakon kiše i velikog vjetra kupili smo masline, Mare i ja sami.

Vrijeme je bilo jesenje. Nisam ni sanjao o čemu Mare razmišlja. U jednom

trenutku kada su nam se pogledi sreli vidio sam da se zavodnički smije.

- Što je Mare? - zapitao sam.

- Ništa! Žao mi je što nisam pošla na škoj.

- Zašto? Zar ti je kod nas loše?

- Nego što, nego loše - odgovorila je.

- Dobro, reci što ti fali?

- Na Hvaru se na jednom mostu sastaju momci i djevojke. Ovdje toga

nema.

- Što radite na mostu?

- Što radimo? Pa zna se šta momak i djevojka rade.

- Ti možeš i ovdje naći momka.

- Mogu đavla. S tobom i tvojom braćom sam svaki dan, pa da mi bar netko

nešto kaže. Baldo ima curu, Jure je eto otišao, a ti kao da ne mariš za djevojke.

- Nikad o tome nisam mislio - priznao sam.

- Pravo reci, znaš li se s curom ljubiti - upita, smijući se.

- To zapravo nikad nisam radio - odgovorih, naivno i iskreno.

- Bi li volio da te naučim?

- Ako ti to želiš, onda bih - odgovorio sam s grčem u grlu.

- Vidit ćeš kako je to lijepo - reče ona i čučne kupeći masline. Samo se

smijala, veselo me pogledavajući. Potom se naslonila na među dok sam ja sjeo

pored nje.

- Bi li volio da te naučim baš ja?

- Volio bih - rekao sam, crven u licu.

- Bojim se da ćeš okolo pripovijedati i hvaliti se.

- Budi sigurna da ću šutjeti.

- Obećaj da ćeš čuvati našu tajnu.

14

- Obećajem.

- Dođi bliže.

Ja se pomakoh do nje, a ona me učas privuče na sebe.

- Ovako vidiš - stane mi ljubiti usta, vrat i sve gdje su mogle njezine

usne.

Bio sam kao oduzet. Videći da sam se uplašio, uze mi desnu ruku i stavi je

na svoju lijevu dojku.

- Stisni malo. Tako, ah samo tako - jecala je.

Trajalo je to nekoliko trenutaka potom me odgurnula, uspravila se i

popravila odjeću.

- Za sada je dosta. Vidiš da je lijepo. Ovo je samo manji dio. Što si se tako

uplašio? Zar nešto slično nisi nikad doživio?

- Nisam!

- Dobro sada idemo raditi, kako tvoji ne bi što posumnjali. Kad opet

budemo sami, sve ti prepusti meni.

Smijali smo se dok smo kupili plodove i čim bi se približili odmah smo se

ljubili. To je trajalo čitav dan. Kući smo došli prije noći. Mare je pomagala majci,

a ja sam otišao u seosku čitaonicu gdje se nalazio radio aparat kojeg smo često

slušali. Vijesti s ratišta jako su nas zanimale. O ratu se najviše razgovaralo. Sjeo

sam do susjeda Pera Mastilice. To je bio staložen i skroman mladić, šest, sedam

godina stariji od mene. Volio sam se nalaziti blizu njega i slušati njegovo

pripovjedanje. Čim sam sjeo Pero mi šapne na uho.

- Partizani su ubili brata don Mate Milića iz Janjine.

- Zašto? - upitao sam.

- Bio je ustaški logornik.

- Što će se sada dogoditi?

- Ko zna?

U tom razgovoru prošlo je vrijeme do večere. Otac je sjedio na čelu stola, a

mi sa strane. Majka je skuhala kupus i postavila tanjur pun slanih srdela poredanih

u krug. U sredini je bio iskrižani crveni luk. Kupus smo jeli svaku večer, kao i

ostali u selu. Iako je bio rat, neimaština i oskudica hrane, mi smo je imali i mogli

smo i drugima pomoći. Sutradan otac je u Trpnju primao vino kojeg su iz Župe

dogonili na mazgama. Brat Baldo zaputio se tražiti još vina i došao je kući pred

samu večer. Sjeo je za stol, uznemiren.

- Kad su ubili svećenikovog brata? - upitao je otac.

15

- Jučer - odgovorio je Baldo.

Jeli smo udubljeni u svoje misli. Mislio sam o tome kako su Juru proglasili

ustaškim logornikom. Sva je sreća što nije mario za ustaški pokret.

- Djeco, morate biti pametni. Vremena su teška i sva je prilika da će biti još

teža. Koliko će ovo trajati Bog zna, i samo on zna kako će se završiti. Najvažnije je

ostati zdrav i živ. Do sada smo se uvijek dogovorali pa neka tako bude i u buduće

- savjetovao nas je otac.

Majka u jednom momentu reče:

- Ajde stari, povedi molitvu kao u ona vremena kada smo bili mladi.

Molitva nas može spasiti.

- Zaista to želiš? - upita otac.

- Želim. Imamo se zbog čega moliti.

- Biste li i vi molili? - upita otac brata i mene.

- Da! - odgovorili smo.

- Dodaj mi krališ.

Majka je otišla na gornji pod i iz njezina vestijara donijela krunicu koja je

imala na sebi zrna tamno kafene boje, kao plodovi rogača. Otac ispije još jednu

bevandu, klekne i počne moliti.

- Molit ćemo šest Očenaša, Zdravo, Marijo i Slava Ocu.

Svi smo klečali i molili za ocem. Otac je znao lijepo voditi molitvu. Riječi

su njegove bile blage i uhu ugodne.

- Ovako ćemo svaku večer - reče mati.

Mi smo sa smiješkom potvrdili. Ostao sam sjediti s ocem za stolom, a kada

je Baldo izišao i ja sam. Kad sam se našao izvan kuće Mare mi je prišla. Uhvatila

me za ruku, privukla sebi i prišaptala:

- Dođi k meni kad oni legnu.

Otišao sam u čitaonicu. Tamo je bila skoro sva seoska mladost i poneki

stariji čovjek. Razgovoralo se o onome što se dogodilo s Milićem. Bilo je onih koji

su ubojstvo osuđivali, ali i onih koji su ga odobravali. Sjedali smo u oblaku

duhanskog dima. Pušača je bilo puno. Cigarete su motali u papiriće Dobar pušač.

Duhan je bio žut i lijepo rezan. Ja sam nekoliko puta pokušao pušiti, međutim

poslije nekoliko dimova osjetio bih mučninu i tako nisam postao pušač. Stalno

sam mislio na Maru i zamišljao što će biti kad se nađemo. Pošao sam kući i s vrata

korte pogledao gorili još svjetlost u kuhinji. Bio sam nestrpljiv i plašljiv. Ne znam

koliko vremena je prošlo dok nisam smogao hrabrosti poći. Osjećao sam se kao

16

tat. Kao da idem nešto krasti, nešto što je zabranjeno i opasno. No ipak sam išao

naprijed, polako na prstima, kroz mrak, uz stepenice do njezine spavaonice. Nije

postojala opasnost da me majka i otac čuju, ali sam se ipak šuljao. Na prstima, s

jedne noge na drugu. Srce mi je ubrzano kucalo a grlo mi se osušilo. Mare je bila

iskusna i sve što je radila, radila je savršeno. Pažljivo i ustrajno.

Ošamučen od zadovoljstva i užitka napustio sam njezinu sobu sretan što

sam postao pravi muškarac. S Marom sam se kasnije često sastajao i to uglavnom

u njenoj sobici, dok je ona pred mojima glumila čednost i čestitost. Jedne subote

otac je našao ljude koji će nam pomoći mljeti masline. Samljeli smo pet mlina

kada je na vrata mlinice došla sestra Jasna i počela vikati:

- Partizani su na ulici!

Svi smo napustili mlinicu i onako garavi, zamašćeni i oznojni izašli na

ulicu. Imali smo što vidjeti: Mato Maćela, Ante Luković, Andrija Mihaljević, Pero

Lozić i Roko Brigović bili su odjeveni u vojničke uniforme, propale

jugoslavenske vojske. Netko s puškom, netko bez nje. Netko s kapom, netko s

opasačom, a netko s ruksakom.

- Oni idu u partizane - reče netko od okupljenih.

- O Bože, počelo je - čuo sam glas oca.

Gledao sam kako se ljube i pozdravljaju. Netko se smijao, a netko plakao.

Bilo je dirljivo i meni se dojmilo. Dirljivo je bilo gledati Tericu, Antinu majku,

onako mršavu i pomalo pogrbljenu. Ronila je suze i tiho govorila: "Ne idi, sine!"

Vratili smo se u mlinicu i cijelo vrijeme dok smo mljeli posljednji mlin, vladala je

tišina i tjeskoba.

Dva dana poslije žandari su došli odvesti susjede Mata i Franića u

domobrane. Bili su uhvatili Franića, ali ih je on priseban i uvjerljiv, zamolio da ga

puste odjenuti drugo ruho, što su i učinili. Prevario ih je jer je preko prozora s

druge strane kuće pobjegao i sakrio se u susjeda. Kako i Mata nisu uspjeli naći,

uhapsili su njegova rođaka izjavivši da će ga pustiti kada dođe Mato. Netko je od

seljana otrčao reći partizanima što se u selu dešava, ali su žandari pobjegli za

Trpanj, zaboravivši povesti Matovog rođaka. Uskoro je stigla vijest da su partizani

u Kuni ubili načelnika općine Stipa Meštrovića i viđena čovjeka Mata Marinovića.

Stipo je bio brat našeg uglednog i cijenjenog susjeda Mata. Ta vijest sve nas je

šokirala. Pitali smo se gdje je kraj tom razbojstvu. Tim prije jer je Stipe bio čest

gost, rado viđen u našem selu. Za njim smo iskreno žalili.

17

Postalo nam je jasno da partizani nastoje uništiti sve one koji su navodno u

službi okupatora i koji bi po njihovoj procjeni mogli smetati razvoju

oslobodilačkog pokreta.

Tih dana partizani su u Kućištu, kraj Orebića, uhapsili našeg rođaka Šimu

Krstelja. Odveli su ga na brdo sv. Ilija i navodno bacili u jamu. Bavio se trgovinom

u svom malom dućanu. Po naravi bio je tih i ugodan u ophodnji s narodom. Kriv je

bio samo zbog toga, što je saznavši od Jure Šimunovića da su partizani odlučili

ubiti župnika don Mata koji je stanovao u Vignju, a pod optužbom da sarađuje s

Talijanima, svećenika upozorio na opasnost pa je don Mato pobjegao u

Dubrovnik. Partizani su poveli istragu i posumnjali u Šimunovića. On je bio stari,

predratni komunist, a te ljude krasila je iskrenost i poštenje. Šimunović je odmah

rekao da se povjerio Šimi i tajna je bila otkrivena. Šimu su osudili na smrt, a

Šimunovića je, dok je bio u stroju s ostalim suborcima, ubila jedna djevojka.

Pogibelj rođaka Šima za moju majku je bio veliki udarac. Bolno je primila

vjest o tome. Nedugo potom ona je na Zekanu otišla vidjeti ucviljenu Šiminu

obitelj. Odnijela je nešto namirnica i crne tkanine. Šime je imao ženu, dvije kćeri i

sina.

- Kakvo srce ima taj čovjek koji ga je osudio na smrt i ubio? Kako se nije

smilovao na dječicu - govorila je plačući moja majka.

Desetak dana iza toga Milan je došao i rekao ocu da u nedjelju spremi ručak.

Doći će Crni i Mato Jakšić. Otac to nije smio odbiti jer tko zna kakva bi ga kazna

stigla. Bila je nedjelja i majka je morala ubiti kokota i pripremiti ga za ručak. Inače

nedjeljom smo imali bolji ručak nego u radne dane. Gosti su došli i stali jesti.

Tijekom objeda Crni je rekao ocu i majci kako postoji jedna sirota žena iz Janjine

koja mora bježati ispred Talijana, jer su joj dvije kćeri i sin u partizanima.

Predložio je da ju primimo i da s nama živi. Na taj zahtjev, majka se okuražila i

odgovorila:

- U ovoj kući uvijek smo imali osjećaj za jadne i siromašne. Tu ženu primit

ćemo s zadovoljstvom jer time činimo Bogu na volju. A sad reci ti meni Crni kako

li te već zovu, jeste li vi imali milosti i srca kad ste mi ubili rođaka Šimu? Tko će

sada pomagati njegovu siročad? Zašto ste to učinili.

Morđin se skamenio. Očito ga je pogodila optužba moje majke. Potpuno se

izgubio, gledao je ispred sebe, bez riječi. Međutim, spasio ga je neugodnosti

njegov drug Jakšić, poznati dubrovački odvjetnik. On je majci odgovorio:

18

- Drugarice, mi vodimo revoluciju, a u revoluciji se uklanja sve ono što je

sumnjivo. To je zakon i naša stvarnost.

- Nemate pravo ubijati ljude, pogotovo one koji imaju obitelj i nejaku djecu.

Svoga rođaka dobro poznajem i to kao čestita i plemenita čovjeka. Onaj tko ga je

ubio prava je zvijer - ljutila se moja majka.

Oni su šutjeli, a otac je potiho rekao da sve ne primaju srcu jer ona govori u

afektu. Poslije tih riječi moje majke nisu kod nas dugo ostali. Digli su se zahvalili

na ručku i otišli. Tih dana sve je nekako bilo u duhu partizana koji su bili u selu ili

oko njega. Nedugo iza toga okupili su nas Marko, Milan i Baldo u seoskoj

čitaonici gdje smo znali slušati radio i listali novine. Ugasili su radio i zamolili za

tišinu. Potom se oglasio Marko:

- Drugovi, pred nama je zadatak koji trebamo obaviti u toku noći. Moramo

srušiti sve telefonske stupove od Trpnja do Oskorušna i isjeći žice. To će biti naš

udio u borbi protiv okupatora kojemu nećemo dopustiti da se služi našim

telefonom. Ponesite šegune i kliješta i nemojte da tko izostane. Dobro mi znamo

tko je ovdje prisutan.

Skupili smo se Na orahu i pošli prema Trpnju. Prvi telefonski stub srušili

smo kod prve kuće u Dekovićima, zatim sve stupove do Zagrude. Osiguranje su

držali partizani. Njih desetak pod vodstvom pomorskog kapetana Iva Braenovića.

Umoran sam legao kasno i usnuti nisam mogao. Mučila me misao o tome da smo

učinili nešto nevaljalo. Kad sam to ispričao Baldu on je zabrinut rekao:

- Ludost!

Zbog jačanja partizanskih aktivnosti na Pelješcu kao i na susjednom

Biokovu, Talijani su prišli poduzimanju kaznenih ekspedicija. Više stotina

talijanskih vojnika potpomognuti ustaškom milicijom i domobranima kretalo se

Pelješcem. U nekim mjestima palili su kuće i odvodili ljude kao taoce. Te

ekspedicije bile su strah i trepet. Talijanski garnizon u Trpnju imao je svega

dvadesetak vojnika, kao i onaj u Orebiću. U Janjini ih je bilo nešto više. Partizani

su dobivali sve više kuraža pa su po Pelješcu poduzimali neke manje akcije. To se

uglavnom svodilo na likvidaciju navodnih simpatizera i suradnika okupatora. Bilo

je tu i tamo osobnih osveta. Narod se plašio Talijana i partizana podjednako.

Ubijali su jedni i drugi, a stradali su uglavnom plemeniti i dobri Pelješčani.

Jedne večeri Anđelka je dovela staru tetu Anicu, ženu o kojoj je Crni

govorio. Imala je više od sedamdeset godina. Bila je u crnoj odjeći kakvu obično

19

nose naše pelješke udovice. Nosila je platnenu torbu u kojoj je bio sav njezin

imetak. Bila je tužna i uplakana.

- Doveli su me do vas - rekla je i svakome pružala ruku.

Mi smo baš završili s večerom pa joj je otac rekao:

- Sjedite, nešto ćete večerati. Nemojte tugovati.

Majka je pošla prema štednjaku, pogrijala jelo i poslužila Anicu. Gledali

smo je sa sažaljenjem i pažnjom. Imala je lijepo lice i ne posve sijedu kosu. Bila je

malo pogrbljena, ali je načinom izražavanja odavala plemenitu osobu.

- Što mogu, moj gospar Ivo, djeca su htjela da bude ovako. Tužna sam i

jadna. Ostala sam bez ičega, a svega sam imala i s djecom lijepo živjela.

- Vremena su teška, a kako će nadalje biti Bog zna - odgovorio je otac.

Kad je Anica večerala otac je uzeo krunicu, kleknuo i počeo moliti Boga.

Svi smo isto učinili dok nas je teta Anica začas čudno pogledala, ali je potom i ona

kleknula pored stolice na kojoj je sjedila.

- Bože, pomozi nam svima - rekla je tiho i prekrižila se sklapajući ruke.

Dvije velike suze skotrljale su se niz njezino blago, staračko lice.

20

PALEŽ, MUKE I SUZE

Nekoliko dana kasnije saznali smo da se pokrenila velika italijanska

ekspedicija i da vojnici idu preko čitavog Pelješca. Toliko ih je da idu cijelom

širinom poluotoka. Partizani su se razbježali. Neki na susjedne otoke, a neki se

sakrili u špilje. Saznali smo da Talijani u narod ne diraju, i ponadali smo se da nam

se neće ništa loše dogoditi. Prošli su kroz sva mjesta i stigli na domak Vrućice.

Pojavili su se po okolnim visovima i obroncima s istočne strane sela. Meni je otac

savjetovao da odvedem Zekana i oba tovara na pašu.

Odveo sam ih u Spasovo brdo i to je bila velika greška. Kada sam se vratio

kući prvi su vojnici bili na domak sela. Gledao sam kako pod punom ratnom

spremom idu odjeveni u sivozelene uniforme. Prolazili su ulicama, pa kroz polje,

zatim uz brdo do vrha gdje se nalazi crkva sv. Spasitelja. Pratili su ih odrpani ljudi

iz ustaške milicije. Na mrkom konju jahao je prosjedi oficir. Na uglađenoj

uniformi imao je zlatne oznake čina i zlatne gajtane. Zaustavili su se pred

školskom zgradom gdje se okupilo nekoliko njihovih oficira i jedan domobranski.

Poslali su kurira da po kućama pita imali netko tko dobro govori talijanski jezik.

Kurir je došao do naše kuće, a kako je otac vladao talijanskim jezikom odveo ga

je. Bili smo znatiželjni i pošli smo za njima.

- Salute! - pozdravio je oficir moga oca.

To je bio njihov komandir. Nismo razumjeli što su govorili, ali vidjeli smo

po očevom licu i pokretima da ne trebamo biti zabrinuti. Oca su pitali mogu li

koristiti zgradu škole za smještaj i kolika je uidaljenost do Donje Vrućice i Dube?

Rekli su da će ostati dok im jedinice ne obiđu sva mjesta i da se onda vratiti preko

Trpnja u Metković. Pitao je da li je crkva otvorena kako bi njihov svećenik održao

za vojnike misu. Dobili su ključ od škole i otvorili su im crkvu. Promatrali smo

kako se vojnici pripremaju za logorovanje. Kako postavljaju i organiziraju

kuhinju. Učinili su to za nepun sat vremena. U crkvu nismo išli ali smo ocijenili da

je upriličena prava misa. Djeca su pričala da su u crkvi svi pjevali tako jako da je

odzvanjalo sve od njihovih glasova. Poslije podne naši su seljaci počeli izlaziti i

dolaziti pred školu. Neki su Talijanima ponijeli vina i rakije i to je raspoložilo

njihove oficire pa je zavlada ugodna atmosfera. Njih je zanimalo kako se živi u

ovim našim selima. Hvalili su vinograde i maslinike. Govorili su kako su uvidjeli

21

da su na Pelješcu vrijedni ljudi. Bili su uvjereni da je Pelješac bogat kraj. Govorili

su kako je velika šteta što preko Pelješca nema ceste. Njihov komandir bio je

naizgled dobar i kulturan čovjek. Doznali smo da je iz Milana, po zanimanju

profesor. Slatkorječivošću osvojio je simpatije svih nas. Nismo mogli vjerovati da

bi takav čovjek mogao nekom nanijeti zlo.

Bilo je kasno izapodne i trebao sam dognati Zekana i tovare iz paše. Otac je

dobio od Talijana pismenu potvrdu da mogu poći iz sela. Naime, kad su oni došli

molili su da selo nitko ne napušta. Zašao sam u brdo i na jednom proplanku vidio

samo tovaricu. Začudio sam se što nema Zekana i malog Dronjka, koji se na paši

nikad nisu odvajali. Krenuo sam preko brijega, zašao u borovu šumu i imao što

vidjeti. Oko dvadesetak vojnika opkolilo je Zekana. Mazga je frkala i ritala se dok

su je nastojali uhvatiti. Smogao sam snage i počeo vikati što me grlo nosilo. Stali

su i okrenuli se prema meni i počeli podvikivati. Krug se malo rastvorio, što je bilo

dovoljno Zekanu da pojuri kao strijela i dogalopira do mene. Mazga je stala tik uz

mene, okrenula glavu i u čudu gledala talijanske vojnike. Jedan mi se od njih

približio. Bio je to krupan čovjek. Imao je brkove i lijepo njegovanu žutu bradu.

Govorio je nešto ali ga nisam razumio. Počeo sam na njega vikati i tražiti Dronjka.

Zekana sam natjerao da se udalji a vojniku sam pružio papir koji sam dobio od

njihove komande. Pokazao je rukom u smjeru bora na kojemu je visila Dronjkova

koža. Buljio sam u taj prizor zapanjeno. Suze su mi navrle na oči, što od tuge što

od nemoći da bilo što učinim.

- Razbojnici - vikao sam u grču.

Vojnik se raširenih ruku kao gorila pokušao baciti na mene, ali sam u

djeliću sekunde izbjegao zahvat. Pobjegao sam dok su se talijanski vojnici

grohotom smijali. Kada sam došao do tovara i Zekana oni su spremno trčali prema

selu. A, ja za njima. U jednom sam momentu stao i gledao desetak Talijana na

samom hrptu brda. Izgledali su gorostasno. Prijetili su, na što sam nesvjesno

podigao šaku i stao im prijetiti. Podignuta ruka sa stisnutom šakom bio je

partizanski pozdrav, dok je podignuta ruka s ispruženim prstima bio pozdrav

fašista. Nesvjesno sam ih pozdravio partizanskim pozdravom. Učinio sam to prvi

put. Učinio u bijesu koji se miješao s tugom i nemoći. Drugo ništa nisam mogao.

Moji obitelj nije mogla prežaliti Dronjka. Tuga je vladala u našoj kući.

- Zar je moguće da su pojeli tovara? - čudili smo se.

Nedugo zatim došla nam je plačući sestra Franka.

- Što se dogodilo? - upitala je majka.

22

- Ubili su nam krave u Lozici. Svekrva i Ivo pošli su ih dognati i tamo su

našli puno Talijana. Kad su upitali za krave, a Ivo je govorio talijanski, odgovorili

su da su krave partizanske i da su ih ubili za hranu vojnicima. I svekrvu i Ivu silom

su otjerali iz Lozice. Stara je jedva živa došla kući.

- Stvarno se prepala? - opet će majka.

- Kako nije! Sreća što je s njom išao zet Ivo.

- Zar su ubili svaku kravu? - pitao je otac.

- Svaku.

Večerali smo i pošli spavati. Iz kuće nismo smjeli izlaziti. Ujutro smo ustali

u strahu koji je lebdio nad selom.

Poslije podne ugledali smo putem niz Škrija iz smjera Donje Vrućice, kako

se kreće talijanska vojska s dosta natovarenih mazaka. Sjedali smo pred kućom

dok su kroz selo počeli prolaziti vojnici. Na čelu, na bijelom konju jahao je omanji

debeljuškasti oficir s oznakama fašističkih jedinica.

- Ovaj je sigurno opasan - komentirali su stariji.

Zatim su se povukli. Želio sam još jednom vidjeti onog bradonju ali nisam

uspio. Otišlili su, a na mjestu njihovog logorovanja ostala je pustoš. Uništili su

masline kako bi održavali vatru tijekom noći. Bilo je tu razbacane robe koju su

zasigurno pljačkali po selima duž Pelješca. Bilo je raznog papira i kutija. Bilo je

perja od kokošiju koje su krali po selu i noću pekli.

- Odnijeli su i tamburice - začulo se nekoliko glasova.

Svi smo nahrupili u prostoriju i vidjeli da u jednom uglu stoji samo jedna

breda. Pogledao sam prijatelje i vidio im tugu na licima.

- Lupeži su Pujizi! - povikao je susjed Miho Domaćin.

- Ovo je svirepo - izjavio je kunjado Tonći Mastilica. - Kad samo pomislim

kako smo sakupljali dinar po dinar da bi instrumente kupili.

- Prokleti bili, odnijeli su ono što smo svi voljeli i čime smo se zabavljali -

čuo se nečiji glas.

Mržnja prema talijanskim vojnicima toliko je nabujala da je nitko nije

mogao obuzdati. I dok se još nismo vratili iz šoka netko je upitao:

- Što je ono tamo?

Zagledali smo se u Škrija gdje se kretala kolona muškaraca i žena.

- Tko su oni ? - upitao je netko

- Kao da su Donjaci?

- Bogami, i jesu.

23

I stvarno prema nama kretala se kolona ljudi, žena i djece iz Donje Vrućice.

Jeza nas je uhitila vidjeći kako izgledaju i kako se ponašaju.

- Pomozite - vapili su pomoć kad su došli u našu blizinu.

- Što se dogodilo ?

- Sve su nam kuće izgorjele. Jučer su nam ih zapalili, a nas umalo pobili.

- Kuće su vam izgorjele? - ostali smo osupnuti.

Kako je svatko od nas imao ponekoga rođaka među njima pošli smo im u

susret i poveli u naše kuće. Svi smo bili užasnuti. Majka mi je rođena u Donjoj

Vrućici i u tom mjestu imali smo rodbinu koja je sada napunila našu kuću. Obitelji

Batiste, Tomasovića i druge. Sve odreda brojne. Mati je plakala zajedno s njima

dok je otac bio je sabraniji. Molio ih je da se smire i ispričaju što se dogodilo.

- Recite je li postojao neki razlog? - upitao je.

- Nije. Došli su i odveli nas u čimatorij kraj crkve. Poredali su nas ispod

zida od groblja i prema nama uperili dva mitraljeza. Užasan strah smo pretrpjeli,

mislili smo da smo gotovi. Onda smo vidjeli da su nam zapalili kuće.

- Jeste li ih pitali zašto su to učinili? - opet će otac.

- Jesmo, a njihov komandir je rekao da nas tako kažnjavaju. Ništa nismo

mogli nego gledati strahotu koja nas je zadesila. Tako su nas držali jedan sat, a

zatim pustili. Trčali smo prema kućama kako bismo što spasili, međutim nismo

spasili ništa. Vatre su u svakoj kući i konobi bile toliko velike da im se nismo

mogli približiti.

- Sve je izgorjelo. Sve. Neki su klekli pred tim zgarištem, dizali ruke prema

nebu. Više su grdili nego molili Boga. Noć smo proveli pod vedrim nebom grijući

se uz vatru. Kad smo se uvjerili da su otišli, i mi smo krenuli. Nekoliko nas je

došlo ovdje, a nekoliko otišlo za Dubu. Odjednom postali smo prosjaci - zaključio

je Ivan, majčin prvi rođak.

Sutradan pošlo je nas nekoliko vidjeti strahotu koju su iza sebe ostavili

talijanski crnokošuljaši – fašisti. Bilo nas je desetak mlađih muškaraca. S nama je

bilo i nekoliko stradalnika iz Donje Vrućice. Kad smo stigli u zaseok naišli smo na

našu staru tetu Podobušku. Ona je živjela u rodnoj kući moje majke. Pogrbljena i u

crnini dojmila se krhkom i nježnom.

- Kako si mogla ostati sama? - zapita Baldo.

- Nitko me odavde neće odvesti. Da su zapalili kuću, zapalili bi i mene u

njoj. Ne bih je napustila.

24

Ostavili smo staricu njezinim brigama i onako znatiželjni krenuli naprijed.

Ni u zaseoku Velji Vrh nisu ništa dirali. Pred nas izišlo je nekoliko uplašenih

starih muškaraca i žena. Širili su ruke prema nebu i proklinjali. Krenuli smo dalje.

U Šeputima užas. Stršili su crni i čađavi zidovi, a u nekim je kućama još dimilo. U

konobama nije bilo bačava, kantira i taka. Ostali su samo obruči od željeza. Tim

ljudima sve je uništeno. I motike i kosiri. I kose i pumpe za polijevanje. I bačve i

kamenice. Ostali su ubogi siromasi. U popaljene Pavušinoviće nismo išli. Krenuli

smo prema Donjem Selu i našli na okupu nekoliko ljudi. Među njima bio je i Mato

Maćela, sredovječan čovjek koji je prije rata živio i radio u Beogradu. Kako mu je

žena bila židovske vjere morali su bježati. I oni i tri kćeri. Maćela je rođen u

Donjem Selu, a po dolasku u zavičaj opredijelio se za partizanski pokret. Drugog

puta nije imao. Postao je terenski radnik i član Općinskog odbora narodne vlasti.

Maćela je tješio ljude i nastojao im uliti neku nadu. Ali u tome nije uspio. Ljudi su

ga poprijeko gledali, a Damjan Tešvić je gnjevno rekao:

- Vi ste nam najveći krivci. Da nije bilo vas ovo se ne bi dogodilo.

Bilo je onih koji su te riječi dočekali s odobravanjem.

- Ljudi, ne budite ludi. Talijani to nisu učinili samo ovdje. Uradili su to po

svim mjestima makarskog primorja. Oni su hrabri samo nad nemoćnim ljudima.

- Mi smo ostali beskućnici i što ćemo sada? - rekao je Kuzma Štuk.

- Kad dođe vrijeme izgradit ćemo bolje i ljepše kuće.

- Kad dođe to vrijeme, gdje ćemo mi biti? - rekla je neka žena.

- Od ovog razgovora mala je korist. Ljudi razgovarajte o tome kako

organizirati život i započeti s onim što vam je ostalo - rekao je moj brat Baldo.

Bio sam ponosan što je to baš on rekao.

Na povratku skrenuli smo pogledati župni ured i tamo smo imali što vidjeti.

Bilo je sve spaljeno do temelja, pa i košarica u kojoj je teta Bona držala kozu i

kokošinjac kojeg je don Ante napravio. Ostao je netaknut veliki kameni pucal na

velikoj gustijerni. U sobi gdje je bila svećenikova kancelarija i u njoj stoljetne

knjige Matice, sve je izgorjelo. Te knjige bile su najstarije na Pelješcu. Od davnina

svećenici su ih uredno vodili i brižno pazili. Bile su od velike povjesne vrijednosti.

Ostalo je samo pepeo. Na putu do Gornje Vrućice dogovorali smo se kako i na koji

način pomoći pogorelcima. Kako se bližila zima bit će najpotrebnija pomoć u

odjeći, hrani i alatu. U selu su se skupile starješine domaćinstava da bi se

dogovorili kako to provesti. Ljudska solidarnost došla je do punog izražaja.

25

Nekoliko mjeseci kasnije partizani i njihov vođa Crni stalno su bili u selu.

Postavili su logor na Košarinama. Njih pedesetak. Naš seoski Oslobodilački odbor

u cilju zaštite od naglog upada neprijatelja, organizirao je stalne straže. Danju i

noću na mjesnom groblju koje je dominiralo nad svim komunikacijama koje su

vodile u selo. Stražarila su uvijek dvojica. Mene su izostavili jer sam morao

stražariti pred Anđelkinom kućom, u kojoj je spavao Crni. Tako se mala Vrućica

bez volje mještana pretvorila u pravi partizanski centar. Nijedna kuća nije ostala

po strani jer su partizani govorili: "Tko nije za nas, on je protiv nas". Nitko nije

mogao ostati pasivan, pogotovo zbog talijanskih zlodjela. Taj buntovni polet htjeli

su iskoristiti rukovodioci partizanskog pokreta pa su pripremali narod za napad na

utvrđenu talijansku kasarnu u Trpnju.

Bila je nedjelja. Bilo je vedro vrijeme. Bio sam kod kuće i nešto radio. Uto

je došao Milan Šerković:

- Trebaš smjesta poći na Košarine, javiti se drugu Baldu Mekišiću.

Mekišić je bio politički komesar Pelješke čete i nisam smio odbiti. Pošao

sam na odredište mada nisam znao što od mene traže. Kada sam se javio Mekišić

me poveo do Ante Poljanića kojega sam ranije poznavao. Poljaniću je naloženo da

me nauči puniti pušku, nišaniti i pucati. Pridružio mi se i Tomislav pa je Ante i

njega podučavao. Tako nam je prošlo cijelo poslije podne. U suton Petar Kostić

postrojio je četu dok smo Tomislav i ja stajali po strani. Međutim, Šatara je

svakomu donio po jednu pušku i po pet metaka. Stroj je pregledao Mekišić, malo

se odmakao i rekao:

- Drugovi, isplanirali smo večeras napasti kasarnu u Trpnju. Ocjenjujući da

neprijateljev moral nije na visini zadatak nam ne bi trebao biti težak. Odredili smo

bombaše koji trebaju osigurati ulaz u zgradu, a zatim zna se što treba. Dobit ćemo

pojačanje iz Vrućice i bit će nas duplo više nego njih. Treba slušati komandu i sve

će biti u redu.

U koloni po jedan krenuli smo prema selu. Na začelju Tomislav i ja. Na

ramenu visila mi je stara karabinka i prvi put u životu nosio sam oružje. Sa

strahom sam dodirivao pušku i mislio: "Što će ovo meni? Zar da ja pucam i ubijem

ljude? U selu nas je dočekala i pridružila nam se seoska mladost.

Bila noć kada smo krenuli prema Trpnju, prema zgradi škole koju su

Talijani pretvorili u pravu tvrđavu. Oko zgrade podigli su dva metra visok kameni

zid i na njemu puškarnice s bunkerima. Svi prozori bili su zatrpani vrećama

pijeska s otvorima za pucanje. Iz nekih su neprestano virile mitraljeske cijevi. Sa

26

sjeverne, istočne i južne strane bio je brisan prostor pa je bilo nemoguće prići

zgradi. Kod Talijana je radio neki Kuzma, rođen na Korčuli. Bio je kuharski

pomoćnik. S njime je naše rukovodstvo ugovorilo da omogući desetorici partizana

naoružanih bombama i pištoljima upad u zgradu, u vrijeme dok Talijani budu na

večeri. Jeli su obično u dvorištu zgrade, pod borovima. Kada smo krenuli iz

Vrućice nebo su prekrili tamni oblaci i prije nego smo došli u Trpanj nekoliko je

puta sijevnulo i zagrmjelo, a zatim je počela padati kiša. Talijani su se iz dvorišta

povukli u zgradu. Rečeni Kuzma trebao je načas izići i dati nam obavijest, ali on

nije izišao i plan napada je propao. Komanda jedinice nije predvidjela tu

mogućnost pa nije znala što dalje raditi. Nas petnaestak iz Vrućice trebali smo

napasti i razoružati motorni jedrenjak „Mira“, koji se nalazio u portu, privezan uz

obalu. Došli smo u neposrednu blizinu broda koji je bio naoružan teškom bredom

i na kojemu je bilo pet talijanskih vojnika. Stali smo i čekali da vidimo kakva je

situacija oko kasarne. A kako se tamo nije događalo ništa povukli smo se pod

strehu stare tvornice sardina ne znajući što nam je činiti. Oko devet sati čuli smo

pucanj iz puške, a potom je nastala tišina prekidana pljuskom kiše. Dogovorali

smo se kako dalje. Brat Baldo i Vicko otišli su i prišuljali se, pod okriljem noći i

kiše, do same kasarne. Osluškivali su zaklonjeni nekim stablom. Kako nisu čuli ni

zapazili ništa vratili su se k nama. Marko koji je nas vodio, zapita u nemoći:

- Drugovi, što ćemo sada raditi?

- Sada ćemo ići doma - odgovori moj susjed Pero.

- Nisam sam se nadao da ću upasti u ovakvu ludost - negodovao je Vicko.

Po jakom pljusku krenuli smo uz Potok kroz polje pa uz Prosik prema

našem selu. Brat se osvrćao i gledao idem li iza njega. Nismo govorili ali svi smo

bili svijesni greške onih koji su akciju vodili. Boljela nas je njihova neozbiljnost i

olako manipuliranje ljudima. U takvom raspoloženju došli smo doma.

- Jadni moji - govorila je stara Anica gledajući nas.

- Vama ovo ne treba - rekla je mati.

Razumjeli smo mi njih, ali smo bili nemoćni. Partizani su nas imali na zubu.

Balda, zbog toga što se bio prihvatio dužnosti logornika, a mene jer sam često

prigovarao što je bilo dovoljno da nas loše gledaju. Imali smo rodicu Anđelku

kojoj je muž pred rat otišao u Ameriku. Ona je ostala u selu s dvije nejake kćeri.

Kako bi bratu ugodila da može raditi s partizanima zbližila se s Crnim i postala mu

ljubavnica. On je bio sve i sja u partizanskom pokretu na Pelješcu. Bio je

rukovodilac Okružnog komiteta KP i imao je sva pod svojom komandom. Sijao je

27

strah kuda god je išao. Za njega nije postojala prepreka. Njemu se teško tko mogao

suprostaviti.

Anđelka je htjela da baš ja stražarim pred kućom dok su oni spavali. Prema

meni je Crni bio uvijek nekako nabusit, ali ni ja njemu nijesam ostajao dužan.

Takva situacija mu je, izgleda, godila pa me na neki način i zavolio. U to vrijeme

došao nam je rođak Baldo i s vrata u panici rekao:

- Poginuo je Milan Šatara. Ubio ga je Jole Ostojić.

Ostali smo zaprepašteni. Šatara je rođen u Popovoj Luci. Bio je star

dvadeset tri, ili četiri godine. Tih i miran čovjek, odan partizanskom pokretu.

Vjerojatno je bio i član Partije. Bio je jedinac u majke. Iz ideala je pošao u

partizane što smo svi poštovali.

- Kako se to dogodilo? - pitali smo.

- U Glavicama Jole je išao naprijed i s ostalima zauzeo položaj. Šatara im je

išao reći da se povuku. Navodno je Jole vikao da stane, a Šatara ga zbog kiše i

vjetra nije čuo i nije se zaustavljao. Jole je mislio da je Talijan i odmah zapucao.

Pogodio ga je usred vrata i na mjestu ubio.

- Zlo! Jadni mi, ko nas vodi. Lako se moglo desiti da još neko od nas strada

- komentirao je moj brat.

Rođak se tresao, što od hladnoće, što od uzbuđenja, a i straha.

- Rekao je Crni da dođeš na stražu - obrati mi se rođak Baldo.

- Ovaj put ne - rekla je mati.

Baldo je otišao, a mi smo pošli spavati. Sutradan je osvanuo lijepi dan.

Bože, kao da nije postojala ona burna noć! Majka nam je donijela suhu odjeću u

sobu. Bio sam još u krevetu. Držao sam zatvorene oči kao da spavam. Ona je sjela

na rub moga kreveta, gledala me i tiho šaputala nešto za sebe. Ja sam ju kraičkom

oka gledao. Njene kafene, tamne oči bile su pune suza koje su se kotrljale niz

lijepo i drago lice.

- Ko će te meni oduzeti, ljepoto moja? Puno te volim, sunce moje.

Pružio sam ruku i privukao je sebi na prsa. Milovao sam joj opleteni

perčin na zatiljku i molio da ne plače.

- Pođi pripremiti nešto za ručak - rekao sam.

- Ručak je gotov i čeka na stolu. Rekli su da je sprovod jutros, pa sam ti

ispeglala košulju i gaće.

Na pokopu je bilo cijelo selo i partizanska četa. Sprovod je bio vrlo kratak,

samo od kapelice do groba. Bio je to seoski grob u kojem do tada nitko nije

28

ukopan. Kad su spustili Šataru u grob, četa je pucala počasni plotun. Na grobu je

najprije govorio komesar Mekišić, a poslije njega Crni. Govorio je o pokojniku

kao uzornom mladiću, vrijednom težaku, odanom radničkom pokretu, Partiji i

Sovjetskom Savezu. Za vrijeme govora glas mu nije podrhtavao, samo bi mu

ponekad malo poskočila lijeva strana crnog, debelog brka. Govorio je glasno, a

riječi su mu bile prijeteće i optužujuće. Zaklinjao se u ime svih i pozivao nas da

pođemo putem kojim je i on išao. Morđinov govor svakoga se među nama dojmio.

Bio je to trenutak kad smo sahranili jedan mladi život. Nije bilo svećenika, pa su

žene šaptale: "O, Bože, kao životinju". To je bilo prvi put da se na našemu groblju

netko pokopao bez svećeničkog blagoslova.

Poslije neuspjeha oko kasarne u Trpnju, partizani su se povukli s Košarina.

Nastao je mali predah i lakše smo disali. Međutim, Talijani su naložili nove

propise, od kojih je za nas najteži bio onaj da ne smijemo u Trpnju kupovati

namirnice neophodne za život. Ljudi su se snalazili na razne načine. Šverc je uzeo

maha. Crni je od trpanjskih zanatlija tražio velike usluge. Postolari, a bilo ih je

nekoliko, morali su izraditi određeni broj cipela i papuča. Krojači su morali siti

hlače i bluze. Ribari su morali dati slanu i svježu ribu, a mesar Jakov Begović

jednu junicu. Mi, htjeli ili ne, morali smo izvršavati sve ono što se od nas tražilo.

Bili smo u nemilosti političkih fanatika i nekih poprilično bezosjećajnih ljudi.

Pripremao se napad na žandarmerijsku postaju i talijansku kasarnu u

Orebiću. Mi Vrućićani bili smo pošteđeni sudjelovanja. Poslije višesatne borbe

partizani su uspjeli zauzeti žandarmerijsku kasarnu. Talijansku nisu napadali, ali

su jednog njihova vojnika zarobili, a jednog ubili. Nažalost, opet su ubili i neke

naše ljude. Jednog suca koji je imao svoj hotel. Pritom su oduzeli svu pokretnu

imovinu. Nikada nisam uspio saznati kakvo je zlo taj čovjek učinio. Strijeljali su i

dva žandara koji se navodno nisu htjeli predati.

Odmazda Talijana je bila strašna. Spalili su selo Stankoviće, te kuću u kojoj

je bila žandarmerijska postaja, u strogom centru Orebića. Ta kuća bila je

vlasništvo moga strica Mata Jurišića, odnosno njegove žene Nile koji su živjeli u

Beogradu.

Kad je to čuo moj otac bio je jako žalostan i govorio je:

- Eto, opet su nas povrijedili. Zašto Bože? Što je moj brat učinio i jednima i

drugima?

29

Paljevinu kuća ljudi nisu mogli shvatiti niti se pomiriti s takvim

postupcima. Da bi nagradili kuće naši su predci išli u Ameriku. Od mizerne

zarade, i uz velika odricanja gradile su se kuće. Gradilo ih je više generacija.

Partizani su u Orebiću opljačkali i Porezni ured u kojemu je bila velika

količina zlatnog nakita. Bio je to nakit kojeg su poreznici oduzimali od sirotinje

kao zalog poreznih potraživanja. Saznao sam da je to zlato bilo u rukama

partijskih i povjerljivih radnika, da bi mu se s vremenom izgubio trag i ono je

postalo vlasništvo nekog poštenjačine s crvenom zvijezdom na čelu.

Došao je Božić i božični blagdani do kojih smo mi Vrućićani mnogo držali. Kako

u Donjoj Vrućici nije bilo svećenika obratili smo se dubrovačkom biskupu da nam

pošalje jednog svećenika u vrijeme Božičnih svečanosti. Molbu je napisao moj

otac, a potpisali su je svi domaćini. Biskup je udovoljio molbi i prije Božića došao

je jedan stari svećenik. Smjestili su ga kod naše susjede i rođakinje, tete Mare. Ona

je živjela s dvije neudate kćeri. Taj mirni, stari svećenik postao je trn u oku

Crnomu i njegovim drugovima. No, kad je saznao da su molbu potpisali svi

domaćini Morđin se malo smirio.

Crni je jednom zgodom susreo svećenika i grubo ga izvrijeđao. Opomenuo

ga je da ne vrši nikakvu propagandu jer će odgovarati pred narodnim sudom.

Videći ga onako goropadna i naoružana stari se svećenik itekako uplašio. Htio je

napusti selo, ali je po nagovoru moga oca i ostalih ostao.

Jednom kad sam bio kod Anđelke, Crni koji je sjedio za stolom i večerao

zapitao me:

- Ideš li u crkvu?

- A, zašto ne bih išao? - odgovorio sam.

- I ti ideš slušati onu staru budalu?

- On nije budala i ja od njega nikad ništa loše nijesam čuo. Moliti Boga

naučili su me roditelji i u tome osjećam zadovoljstvo.

- Jesi li se ispovjedio? - pitao me, podrugljivo se smijući.

- Nisam, ali kad baš to pitaš možda to učinim već sutra.

- Pa kakav si ti skojevac?

- Skojevac sam postao po vašoj naredbi.

- Pusti maloga na miru - posredovala je Anđelka.

- On treba biti uzoran mladi revolucionar. Bistar je i mora prihvati

napredne ideje.

30

- Napredne mi ideje dolaze od oca i majke i ne znam što bi mi vi tu bolje

mogli pružiti. Nikada neću prijetiti starom svećeniku kako što ti činiš, na čemu ti

cijelo selo zamjera.

- Ko ti je to rekao? - brecnuo se.

- To svi govore. Lako je prijetiti starcima i miroljubivim ljudima.

- Ti si još mlad i malo toga znaš - počeo se ljutiti na mene.

Bilo mi je drago što sam ga uspio naljutiti. Zašto uvijek mora biti po

njegovu? Nekoliko dana poslije Nove godine, Talijani su zorom opkolili selo. Bilo

ih je nekoliko stotina. S njima su bili domobrani i ustaško-talijanska milicija

sastavljena od mladih ljudi iz Dalmatinske zagore i Hercegovine. Izgledali su

surovo, odjeveni u tamna, suknena odijela, domaćeg grubog tkanja. Mi smo ih

zvali repani. Bili su poznati pljačkaši i zato su dragovoljno išli s Talijanima kako

bi krali po pelješkim selima.

Zauzeli su školsku zgradu i čitaonicu. Narod je bio uplašen jer su izgledom

i nastupom sijali strah. Na bijelom, velikom konju, u pratnji čuvara koji je jahao

manjeg, mrkog konja, kroz selo je projahao njihov komandant, colonnello

Armando Rocci s pratnjom. Cijelog dana razmještali su se oko sela, a iz kuća nitko

nije smio izići. S njima je više puta išao seoski glavar Pero Milović i pri svakom

susretu s nekim od mještana samo je slijegao ramenima. Kad su zauzimali selo

rođak Baldo pokušao je pobjeći, ali su ga uhvatili.

Susjed Pero je također pokušao bježati, ali su za njime pucali, presjekli mu

put i uhvatili ga. Prije noć u našu kuću došao je jedan talijanski oficir s

domobranskim poručnikom. Tražili su da ih primimo na spavanje. Otac je

razmišljao što će odgovoriti, ali je majka prije njega rekla da mogu prenoćiti.

Potom su došla dva vojnika s dvije žive kokoši u rukama. Tražili su veći lonac

kako biu njemu zagrijali vodu, a zatim su pred nama kokoši svirepo ubili i skuhali

za večeru.

Sutrašnji dan duboko se urezao u moje pamćenje. Oko deset sati došli su

glavar Pero i ona dva oficira koji su kod nas prenoćili. Naredili su da se okupimo,

a onda je domobranski poručnik Vjeran izgovorio:

- Ivo Jurišić?

- Ja sam - rekao je otac.

- Kate?

- To je moja žena - opet će otac.

- A sinovi Baldo, Jure i Davor?

31

- Baldo i Davor su ovdje, a Jure je kod sestre u Tuzli.

- Kako ćeš to za Juru dokazati?

- Pismima. A, tu je i glavar Pero pa neka on reče.

- Da, meni je to poznato - rekao je Pero.

- To nije dovoljno, vodi ih - rekao je jednom domobranskom podoficiru,

poručnik Vjeran.

Smjesta nas povedoše u čitaonicu. Kuća je ostala otvorena, a mi se nismo

mogli oduprijeti. Kasnije smo saznali da su kunjado Tonći i njegovi odmah došli u

kuću i tako spriječili pljačku.

U dvorani gdje su nas zatvorili našli smo obitelj Suton, Lozić, Luković,

Brigović, Srhoj, zatim Anđelku, Balda i Pera, kao i neke nama nepoznate koje su

vojnici vodili kao taoce. Uvečer su počela saslušavanja. Prvo su odveli oca, zatim

majku, pa Balda i mene. U učionici, za stolom gdje su nekad sjedale moje

učiteljice, sjedao je colonnello. Ušao sam i bez pozdrava stao ispred njega. Vjeran

je sjedio na jednoj, a talijanski poručnik Dadomo na drugoj klupi.

- Mali ti mene nisi pozdravio? - oglasi se colonnello.

Šutio sam. Nisam znao šta ću, a on se podiže, priđe mi i zada takav šamar

da sam odmah pao. Podigao sam se i ponovo stao nasuprot njemu.

- Zašto? - pitao sam.

- Za ovo - viknu colonnello i htjede me opet udariti.

Ali ovaj put sam bio spreman i refleksi su mi savršeno radili. Podmetnuo

sam ruku i tako izbjegao silinu udarca. Njegova opružena ruka udarila je u moju

nadlakticu. To ga je vjerojatno zaboljelo pa je stao.

- Zbog čega si ovdje? - upitao je srdito.

- Ne znam. To vi znate - odgovorih.

Potom je došao stražar i odveo me u prostoriju gdje su bili svi ostali. Rođak

Baldo je u džepu imao tri pištoljska metka što ih nije uspio baciti kad je bacio

pištolj. U strahu da metke ne nađu on ih je progutao.

Kad su nas ispitali opet nas vratiše u dvoranu. Na deke koje su nam donijeli

ukućani legli smo jedno do drugih. Ja uz susjeda Pera. On mi je bio najdraži. U

dvoranu je došao neki podoficir i stao nas poimenično prozivati. Svatko od

prozvanih morao je dignuti ruku. Kad je došao red na mene digao sam ruku, ali je

moja šaka bila poluotvorena. To je razljutilo podoficira pa me počeo tući nogama i

gaziti, na što je moj otac podviknio i on je prestao. Sutradan doveli su nam sestru

Franku i njenu curicu od šest mjeseci. Otac je rekao da moramo nešto poduzeti i

32

zatražio je da ga primi Rocci. Uspio se s njim dogovoriti da kunjado Tonći ode u

Tuzlu i dovede Juru. No, od odlaska i dolaska prošlo je pet dana za koje su se

vrijeme desile razne stvari. Zapalili su kuće Lukovića, Brigovića, Srhoja i Lozića.

Dok smo gledali kako gore, stari Brigović je sjedio do mene i plakao. U jednom

momentu čuo sam kako potiho govori.

- Nosite, ali mi nećete odnijeti dušu.

Nakon četiri dana poveli su nas u Trpanj. Imali su dugački, debeo konop za

koji je svaka dva metra bio privezan tanki. S tankim vezali su nam lijeve ruke dok

su desne ostale slobodne da možemo nositi sirotnu opremu. Išao sam ispred Balda,

a zajedno smo nosili kofu za spavanje male Ele, punu pelena i dječje odjeće. Kad

smo prolazili kroz kanjon Prosika neki je časnik stalno škljocao fotoaparatom.

Smjestili su nas u dvorani školske zgrade. Kad se spustila noć legli smo jedno uz

drugoga, onako kako smo spavali i u Vrućici. Pero i ja opet skupa. Bilo je teško

usnuti. Otac je naglas molio Boga. Mi smo ga pratili.

Oko jednog sata iza ponoći mala se vrata otvoriše i u dvoranu su stupili

poručnik Vjeran i Dadomo. Stali su nasred dvorane, a onda je Vjeran oporim

glasom naredio da ustanemo. Kad smo to učinili on reče:

- Neka se pripreme Tere Suton, Mile Lozić i File Srhoj. Bit će strijeljane za

pola sata na mjestu gdje su nam partizani presjekli telefonski kabel.

Nastao je tajac što se u tren pretvorio u plač i jauk. Najteže mi je bilo gledati

prijateljicu Ljubicu kojoj su prozvali majku. Nju nitko nije mogao umiriti, pa ni ja.

Naslonila mi je glavu na prsi, pritisnuo sam je objema rukama i tiho molio da se

bar malo primiri i pođe do majke na poslednji oproštaj. Zagrljaj i poljubac. Bio

sam van sebe od tuge. Ta užasna muka trajala je dvadesetak minuta, a onda se opet

vrata otvoriše i oni uđoše. Mislili smo, došli su po prozvane nesretnice. Vjeran je

digao obje ruke u vis i rekao:

- Imate sreću. Javili su da je neka mazga zapela za žicu i prekinula

telefonski kabel.

To reče i ode. Stali smo se međusobno ljubiti, a Ljubica mi reče:

- Hvala ti. Bio si mi od velike pomoći.

Začas potom otac je opet vodio molitvu, a mi mu odgovarali. Cijelu noć

nitko nije usnuo. Strah se uvukao pod kožu i onih najhrabrijih. Bili smo svjesni

činjenice da naši životi malo vrijede i da ovise o volji samo jednog čovjeka,

kojemu izricanje smrtne presude pričinja zadovoljstvo.

33

Drugi dan u Trpnju protekao je pod dojmom užasa prethodne noći. Rodica

Krune koja je stanovala u neposrednoj blizini, poslala nam je po mužu Anti lonac

graha. To nam je došlo kao melem na ranu. Bili smo gladni, a jelo smo dijelili s

onim koji nisu imali ništa. Poslije podne otac je opet molio. Mi s njim. Navečer

došao je Jure. Ležali smo jedan uz drugoga. On u sredini, Baldo i ja sa strane. Mi

smo mu ispripovijedali sve što se događalo i što bi on trebao govoriti na

saslušanju.

- Kad te budu pitali zašto si bio u Tuzli reci da si pobjegao kako te partizani

ne bi mobilizirali. Reci im da imaš potvrdu o nesposobnosti za vojsku i da nisi

bježao od domobrana. Kaži da si se zavjetovao da nećeš uzimati pušku u ruke -

savjetovao ga je najstariji brat.

- Oni sve znaju i ništa nemoj nijekati. A za ono vrijeme što si se krio, nađi

neko opravdanje i uvjeri ih da govoriš istinu - rekao je Juri otac.

- Nemaju te zbog čega zatvoriti, i ja mislim da ćemo zajedno doma - rekao

sam Juri.

Čekali smo zoru. Čekali slobodu i sunce. Čekali u brizi za brata i nadali se

da će se kruto srce smilovati i pustiti nas kućama. Kako smo tad bili bijedni i jadni.

Tu na zemlji naših pradjedova. U srcu kamena koji nas je stvorio. U njedrima naše

pelješke grude. Mi bez krivnje krivi, obični seoski, dobroćudni i pitomi ljudi i

pobožni vjernici.

Oko osam sati pozvali su oca, a zatim i Juru. Otac se brzo vratio i ne baš

veselo rekao:

- Idemo kući. - A Jure? - pitala je majka. - Ne znam smijemo li ga čekati? Za pola sata došao je i Jure.

- Što je bilo? – upitala je majka.

- Rekli su da moram ostati i da će me naknadno pustiti. Vi hajdete, a meni

ostavite dvije deke.

Dok smo se opraštali prišao mi je starac Ante Luković.

- Molim te reci mojemu Marku da im se ne da u ruke. Neka za mene ne brine i onako sam star. Reci da sam u mislima s njim.

Bilo mi je žao Ljubice. Gledala nas je i nemoćno slijegala ramenima.

- Blago vama - rekla je.

Njezin otac Đuro i brat Nedo ragovarali su s Baldom. Nisam mogao čuti o

čemu, ali sam naslućivao. Njihov slučaj bio je teži jer je njihov Ante bio aktivni

34

partizan, jedan od najhrabrijih. Sve je zavisilo o tome kako su ga doušnici

okarakterizirali. Vrata nam je otvorio onaj dočasnik koji me je udarao i gazio.

Baldo i ja smo opet nosili kofu u kojoj je mirno spavala mala Ela. U prolazu

gledao sam podoficiru pravo u oči i izazovno mu se smijao. On je stiskao opasač i

vjerujem bi me najradije ubio da je smio. U ljutnji je tresao glavom i pitao oca

zašto sam takav. Kad smo izašli s južne strane smiješilo nam se zimsko sunce.

Osjetio sam čist zrak i disao punim plućima. Bili smo sretni. Kunjado Tonći čekao

nas je s našim Zekanom i njegovom Vranicom. Krenuli smo odmah prema našoj

Vrućici.

Naredni dani su bili itekako teški. Teror colonnella Roccija imao je veliki

utjecaj na narod. Partizani su se morali zamisliti nad svojim činima. Talijani su u

svako mjesto gdje bi se desila i najmanja partizanska aktivnost dovodili taoce i

strijeljali ih. Nije bilo milosti. O tome svjedoči mjesto Pod šipkom u Janjini.

I poznatu janjinsku pitominu colonnello je pretvorio u svoju tvrđavu. U

jednoj velikoj, nedovršenoj kući zatvorio je taoce. Pelješke muškarce i žene, skoro

iz svih mjesta. Hapsili su ih zahvaljujući potkazivačima koji su bili među nama.

To su ti nečasni ljudi većinom radili iz straha kako bi zaštitili sebe i svoje. Taoca je

bilo nekoliko stotina, a najviše naših Vrućićana. Među njima i moj brat Jure.

Colonnello je bodljikavom žicom omeđio strogi centar mjesta u kojem se nalazio

zatvor. U taj prostor moglo se ući samo s propusnicom. Iz te tvrđave Talijani su

operirali po Pelješcu. Noću bi se pokrenula zloglasna jedinica crnokošuljaša da bi

osvanula u nekom pelješkom selu gdje je sijala strah i užas.

Išao sam bratu svake nedelje. Nosio sam mu čisto rublje i nešto hrane.

Obitelj Kalafatović iz Janjine bila je s nama rodbinski vezana i kad su čuli da je

Jure u zatvoru odmah su priskočili upomoć. Tako je rodica Marija koja je Juru

zavoljela, kao da su od jedne majke, uspjela od Talijana isposlovati da ga svake

nedelje puste kod njih na objed.

Jednom kada sam došao u Janjinu pred zatvorom sreo sam onog podoficira

koji me tukao. Dao je glavom znak da želi pogledati što nosim i dok je

pregledavao stvari ja sam ga upitao:

- Jesi li našao nešto nedopušteno? Odustao je od pretrage. Dugo me i strogo gledao, a ni ja nisam skidao

pogled s njegovih očiju.

- Zašto me toliko mrziš kad ti nisam ništa napravio? – upitao je.

35

Pokazao je rukom da mogu proći i istog dana Juri je priznao da nije trebao

onako sa mnom postupati i da mu se zbog otvorenosti počinjem dopadati. Druge

nedjelje opet je bio u kontroli, a kako je nas bilo puno iz Vrućice čekali smo u

redu. Kad sam došao do njega nasmijao se i rekao mi:

- Avanti!

Nakon nekoliko dana Jure mi je rekao:

- Dobro naoštri nož za križanje duhana i donesi mi ga.

Učinio sam ono što je tražio. Rekao je da će podoficiru rezati duhan.

Zahvaljujući tome bio je oslobođen teškog zatvorskog rada.

Mi smo činili sve da Juru izvučemo iz zatvora. Talijani nisu imali ništa što

bi dokazivalo da je bio u nekoj aktivnosti protiv njih. Jedini grijeh je bio što nije

htio u domobrane, ali je imao opravdanje, dokument o vojnoj nesposobnosti.

*

U drugoj polovici siječnja 1943. opet je fašistička jedinica osvanula u

Vrućici. Bili smo iznenađeni i preplašeni. Znali smo da dolaze odvesti nove taoce.

Bojali smo se za i sigurnost naših domova jer je bilo puno paljevine po selima

Pelješke župe. Čim su stigli uhapsili su Vida, Frana, Milana i Pera, dok su neke

saslušavali. Oko dva sata poslije podne, baš kada smo sjedali oko stola, došli su

Dadomo i Vjeran i bez objašnjenja odveli oca. Bilo nam je teško i nismo mogli

shvatiti zašto baš njega. Baldo i ja izašli smo iz kuće i nastojali bar nešto saznati.

Ali koga pitati? Došao je i kunjado Tonći i zabrinut pitao što se to događa? Nadali

smo se da nema zla, dok se u neko doba otac nije pojavio na zatvorenom prozoru.

Davao je znakove da će ga zaklati. Zatim je izvadio džepni sat i pokazao nam ga.

Kad smo se približili zgradi podigao je palac na stisnutoj šaci, a drugom je rukom

oponašao način klanja preko vrata. Potom i pozu kad čovjeku pucaju iz pištolja u

glavu. Uto su vojnici zatvorili kapke na prozoru. Uspjeli smo odgonetati da će ga

ubiti za jedan sat. Učas zatim dva su vojnika u domobranskim odorama vodili našu

majku. Skočili smo pred njih, no mogli smo samo gledati kako ona zaogrnuta

kafenim šalom ulazi u zgradu. Bože, što je sada? Sigurno će doći i po nas. U meni

su rasli strah i bijes, u isto vrijeme.

- Ako ih ubiju, ubit ću i ja njih - govorio sam.

- Ta ti ideja nije loša - prihvatio je Baldo.

- Zar ste ludi? - pitao se kunjado.

36

- Imamo staru dvocijevku i pištolj koji je otac donio iz Amerike - izjavio

sam.

- Ludo govorite - opet će kunjado.

- Tko bi mogao to preživjeti? - rekao je brat.

I dok smo tako tiho razgovarali majka i otac izišli su iz zgrade. Majka je

plakala i vodila oca čiji je obraz bio modar. Ispod očiju bili su mu veliki

podočnjaci. Nos mu je krvario.

- E, djeco moja ipak je dobro - izustio je otac.

Doveli smo naše roditelje kući gdje se začas stvorila sestra Franka, dundo

Antun i teta Marica. Dok smo mu stavljali obloge na lice otac je pripovjedao:

- Kad sam došao tamo pitali su me jesam li partizanima davao ulje?

Odgovorio sam da nisam. Bio sam u tome uporan. Tada me jedan od njih udario

nekoliko puta šakom u lice. Opet su me pitali za ulje i opet sam rekao da ga

partizanima nisam davao. Ponovo me onaj udarao. Uto je Vjeran pitao je li im

moja žena davala ulje? Kako sam već bio na izmaku snaga rekao sam da to ne

znam. Nato je Vjeran rekao da će je dovesti, pa ako ona reče da sam to znao, on će

me ispred škole točno za jednu uru strijeljati. Odveli su me u drugu sobu odakle

sam vas mogao vidjeti. Kako je to mati izvela ne znam, ali spasila mije život.

Čim je otac završio, majka je nastavila:

- Došli su po mene dva žandara i poveli me u namjeri da nešto pitaju. Rekla

sam sama sebi da moram biti oprezna i dobro promisliti što govorim. Colonnello

je sjedao za stolom i s nekima razgovarao dok sam ja čekala. Okrenuo se prema

meni i smijući se rekao da dobro razmislim prije nego odgovorim na pitanja. Rekla

sam mu da ću iskreno reći sve što znam. Došao je do mene, stavio mi ruku na rame

i prstima uhvatio rećin na lijevom uhu. Gledao me strogo u oči. Bila sam sigurna,

ako ne bude zadovoljan odgovorom otrgnuti će mi dio uha. Konačno je upitao

jesam li partizanima dala pet litara ulja? Odgovorila sam da sam ulje dala.

- Kome? - upitao je Vjeran.

- Milanu.

- Znali to tvoj muž? - upitao je colonnello.

Tada mi je postalo jasno da Ivo nije ništa priznao.

- Ne zna. Njemu to ne bi bilo drago - odgovorila sam.

- Dobro. Ovim odgovorom spasila si mužu život.

37

- Ja sam se tada okuražio i rekao colonnellu zašto ne shvati da mi stojimo

između dvije vatre i da moramo slušati i partizane i Talijane. I oni kažnjavaju kao

i Vi - oglasio se otac.

- To nas ne zanima. Mi želimo uništiti partizane i vi nam morate pomagati -

uzvratio je colonnello.

- Kako pomagati? Sina mi pravedna držite u zatvoru i kako ću vas onda ja

voljeti? - opet će otac.

- Slobodni ste gospođo, vodite muža doma - rekao je collonnello.

Sutradan pred večer napustili su Vrućicu i odveli naše mladiće, svezane.

Isto onako kao što su i nas vodili u Trpanj. Okupljeni na ulici gledali smo

Armanda Roccija, pelješkog krvnika kako na konju bijelcu slavodobitno jaše kroz

naše selo.

Kad je on išao u kaznene misije po selima vodio je za svaki slučaj po

nekoliko taoca. Tako je ovaj put Filu i Milu ostavio u Trpnju, zatvorene u postaji.

Nekoliko dana nakon toga doveli su Milu pod masline ispod Prosika i strijeljali.

Dva dana potom u blizini tog mjesta strijeljali su i Filu. Leševe nisu dali pokopati

četrdeset osam sati. Na prsima tih nesretnih žena prišili su papir na komu je pisao:

"Ovako završavaju majke partizana". Baldo, Tonći i Miho tražili su dopuštenje da

leševe čuvaju tijekom noći, kako ih čaglji ne bi pojeli. Jedva su dopustili. U

sjećanju mi je ostala starica Mile. Mršava i blijeda.

Nekoliko mjeseci poslije opet su u naše selo došli Talijani. Ovaj put nije to

bila kaznena operacija. Došli su vojnici koji će stalno boraviti u Vrućici. Doveli su

tridesetak jakih mazaka. Saznali smo da je to radna četa koja je došla sjeći borovu

šumu za ogrijev talijanskoj vojski. Odmah su počeli piliti stoljetne borove koji su

se nalazili iznad sela. Sjekli su i mlada stabla. Za njima ništa nije ostajalo. Da bi

odvozili drva do luke u Trpnju popravili su put i doveli jedan manji kamion. Ti

vojnici bili su mirni i skromni ljudi. Među njima je bilo onih koji su željeli da rat

što prije završi. Nisu bili fašisti. Sjekli su nemilo šumu koju su naši ljubomorno

čuvali. Davala nam je listopad za gnoj i drvo za ogrjev.

Komanda im je bila u kući rođaka Balda. Komandir je bio poručnik, po

profesiji učitelj. Zamjenik mu je bio student prava, koji se želio družiti s nama

mladima.

Bili su to mjeseci kada se situacija smirila. Pod pritiskom talijanskih

kaznenih mjera partizani su se povukli. Jedan dio pošao je preko Biokova u Bosnu,

a drugi koji je ostao morao je mirovati. Većina njihovih roditelja bili su zatvoreni.

38

Trebalo je okopavati vinograde. To je bio težak posao. Najteži u peljeških

ratara. Brat i ja kopali smo od jutra do mraka. Imali smo dosta loze.

Otac je poslovao s vinom. On i njegov partner Frano iz Orašca kupovali su

nekoliko brodova vina. Narod je morao prodavati jer je novca uvijek trebalo.

Jednom prigodom Crni je rekao ocu:

- Ti snabdijevaš vinom okupatora. Treba da prekineš s trgovinom.

- Nije u pitanju okupator, nego naš narod. Što ti misliš, od čega i kako će se

živjeti? Kako ću vama davati i u što će uliti novo vino ako se ovo ne proda - rekao

je otac.

- Znam, ali...

- Znam da znaš i ne pravi još jednu glupost i ne brani nam kupovati. U

protivnom kako ćeš se pojavit pred narodom - dočekao je otac.

- Stvarno je tako - izjavio je Crni.

Crni je bio čovjek vučje naravi, dlaku je mijenjao, ali ćud nikad. No, cijenio

je mišljenje starijih ljudi.

Krajem proljeća javio je da dođem u Donju Vrućicu. Našao sam ga s

Franićem i Maćelom.

- Jesi li došao?

- Vidiš da sam tu.

- Imam za tebe jedan zadatak.

- Je li opasan i hoće li uzbuditi Talijane?

- Neće! Hoće li uskoro neki brod odvesti vino u Dubrovnik?

- Mislim da će ovih dana doploviti jedan koji će učiniti dvije, tri ture.

- Ti trebaš s njim poći u Dubrovnik i nešto donijeti.

- Što to?

- Nešto kože. Napisao sam pismo bez adrese s potpisom koji pozna onaj

komu ćeš ga predati. Ti ćeš zapamtiti samo njegove ime.

- Dobro. Bit ću spreman.

- Osoba kojoj trebaš predati pismo zove se Mario Golušić. Na tebi je da se

snađeš i da ga pronađeš.

Vratio sam se kući i rekao to ocu i bratu. Oni su bili mišljenja da se najprije

treba dogovoriti s kapetanom. To je učinjeno kad je brod stigao u Trpanj, a

kapetan Stijepo Đenero došao u nas na ručak. Polazak je trebao biti u ponedjeljak

ujutro. Krenuli smo prema rtu Pelješca i mimo Orebić produžili za Dubrovnik.

Brod se zvao Anđeo, ukrcao je oko dva i pol vagona vina.

39

Kapetan je poznavao Marija Golušića jer su obojica rođeni u Slanome.

Stigli smo u Komolac pred skladište vina koje je bilo vlasništvo gospara Pera

Kolića. Kapetan me poveo i prestavio Peru Vojniću koji je vodio poslove poznate

tvrtke Kolić. Uto je došao i očev partner Frano i nemalo se začudio kad me

ugledao. Oni su pošli za poslom, a ja sam se vratio na brod i s Markom,

kapetanovim sinom pripremio istovar. Zatim smo pošli naći Golušića, što smo

lako obavili. Mario je bio mlad čovjek i prvo što me zapitao bilo je:

- Kako su drugovi?

Sjedao je za obućarskim stolićem na kojemu je bilo dosta postolarskog

alata. Mario se više bavio popravcima, nego izradom novih cipela.

- Je li roba spremna? - pitali smo Marko i ja.

- Evo ovdje - pokazao je na vreću u kojoj je bila zavijena koža i guma za

cipele.

- Kako ćemo ovo sakriti? Ima više od pedeset kilograma. Strah me da nam

na putu ne pretresu brod - rekao je Marko.

- Ne znam. Otac će ti se već nekako snaći.

- Brod je u Komolcu. Ovo treba odvesti tamo.

- Dobro, to ću ja sraditi - rekao je Mario.

Kad se digao vidio sam da se teško kreće. Šepao je na jednu nogu i

naslanjao se na štap.

- Gdje bi u miru mogli razgovarati? - zapitao je mene.

- Ovdje - odgovorio sam.

- Dobro, onda sjedi - rekao je i dodao mi stolicu.

Ostali smo sami jer je Marko otišao kući. Mario je govorio da bi najrađe

pošao u partizane, ali je teško pokretljiv. Na kraju je rekao:

- Reci Crnom da mi je teško i da svaki dan strepim da me ne uhapse.

Napustio sam ga i više nisam viđao. Tijekom jutra nekim kamionetom

dovezena je vreća puna kože. Kapetan Stijepo već je digao dno s jedne bačve i mi

smo ubacili vreću. Otkotrljali smo bačvu na brod i tako je koža utovarena. Drugo

jutro krenuli smo prema Trpnju. Vri