BORBENO PUCANJE

Moderni poluautomatski pištolj velikog kalibra, postoji od kraja prošlog stoljeća. Metode koje ga čine tako efikasnim, tek od skora su razrađene. Gađanje u metu pištoljem u osnovi se vrlo malo promjenilo tokom čitavog stoljeća.Držanje jednom rukom (one-handed grip) i perforcija papirnih meta, održale su se do današnjih dana. Neka oružja i streljivo razvijeni su do te mjere da su postali beskorisni, neupotrebljivi za bilo što drugo, osim za pravljenje rupa u papirnim metama. Iako ne želim potcjenivati dostignuća strijelaca u metu, čija disciplina zahtjeva vrhunac koncetracije i fizičke kontrole, pucanje u metu ima isto toliko sličnosti sa borbenim okršajem (combat) koliko bacanje koplja ima sa lovom na slonove. Svim olimpijskim disciplinama i starim borbenim vještinama nedostaje jedna stvar; upotrebljivost u praksi. U pedesetim godinama ovog vijeka u SAD je postala popularna nova vrsta rekreativnog streljaštva. Zasnovana na mitskim revolverskim obračunima na Divljem Zapadu, zavladala je moda brzog potezanja revolvera. U "muškim" nadmetanjima brzo ispaljivanje čoraka radi postizanja najboljeg vremena zamijenilo je igru bušenja balona streljivom od voska. Sve to je bila dobra zabava, ali opet vrlo nepraktična. Ove mane u streljačkom sportu shvatio je marinski pukovnik Jeff Cooper, kojeg sada smatraju osnivačem modernog praktičnog streljaštva. Pucanje u metu zahtijevalo je preciznost; brzo povlačenje revolvera tražilo je brzino; ali je Cooper otkrio, da je neophodan i treći element, da bi pucanje pištoljem bilo praktično; snaga (power).Tako su stvorena tri oslonca na kojima je sagrađeno praktično streljaštvo; preciznost ,snaga i brzina. Ovi elementi su međusobno od istovjetne važnosti. Novi sport "combat gađanja" začeo se u Kaliforniji i vrlo brzo je preplavio svijet, uglavnom na osnovu članka, koje su Jeff Cooper i drugi objavili u knjigama i časopisima. Međunarodna popularnost dovela je do toga da je održano prvo Svjetsko prvenstvo, koje se održava svake druge godine. I dog natjecanja cvjetaju pod reflektorima javnosti, jedan drugi ogranak streljačkog "bratstva" djeluje i dalje u sjenci, uvjeren da je opasan posao kao štoje (combat) degradiran time što je pretvoren u igru. Statistike o stvarnim revolveraškim obračunima dobijene uglavnom iz američkih policijskih izvora govore da je nivo preciznosti, vještine i brzine u stvarnim sučeljavanjima smiješno nizak u odnosu na ono što se događa na natjecanjima. Ono što donosi pobjedu u stvarnom revolveraškom obračunu je dobra taktika, a dobra taktika nužno nije i fer odnos prema protivniku. Ozbiljni strijelci ne zamaraju se pravilima i programima, oni međutim pružaju dragocjen uslugu zajednici što vode kurseve iz "borbenog pucanja".Prije dvadeset pet godina izbor"full-bore" polu automata bio je potpuno ograničen:Colt,Model1911, calibra .45ACP ili neki od njegovih derivata, bilo je sve što je postojalo. Sa pojavom kalibra 9 mm PARA izbor je bio nešto širi, pri čemu je   Browningov   HP35bio naj prikladniji Coltov pištolj kalibra .45ACP na sceni je već osamdeset godina i uživa široku reputaciju, iako ne do kraja pozitivnu. Za njega se tvrdi da je težak za pucanje i da nije posebno precizan, s obzirom da ima tvrd obarač (trigger-pull) i neadekvatan ciljnik u usporedbi sa najboljim suvremenim kratkim oružjem. Trka za što većom brzinom rezultirala je i u povećanom kapacitetu spremnika. Sa svojim kapacitetom od sedamnaest metaka, pištolji kalibra 9 mmPARA bili su u prednosti ,ali su imali tu "manu" da se njima dobiva manji skor ,jer se manjim kalibrom dobija "manje" za periferni pogodak. Onda se pojavio metak .38 Super koji je u upotrebi bio već godinama, ali ga nitko nije shvaćao ozbiljno. Najvažniji razlog da se on prihvati je taj što pištolj marke Colt, model Government ima spremnik prilagođen njemu ,a spremnik sa malo podešavanja može primiti i do deset metaka. U pogledu postizanja visokog skora ,on također nema mane, pošto je dovoljno snažan da se računa kao "veliki kalibar".ALI sve to nije jeftino; metak .38 Super je daleko skuplji u upotrebi nego metak .45ACP i to iz niza razloga, pri čemu je cijena metka samo jedan od razloga. Vrijeme kada je bilo teško pucati pištoljima velikog kalibra završilo se u onom trenutku kada je (Jack Weaver koji je pucao sa oružjem velikog kalibra .38 Special) izmislio "objeručni hvat" i počeo njime pobjeđivati na natjecanjima.

PRAKTIČNO PUCANJE 1. DIO

Obuka borbenog pucanja na realističnim tečajevima zbog osposobljavanja osoba da prežive i pobjede u situaciji kada im je ugrožen život i imovina. Mnoge dijelove takve obuke već provode i policije i vojske raznih zemalja , pa i naše domovine (naročito postrojbe za posebne namjene) pa se neću zadržavati na poznatim oblicima obuke. Stvarni tečaj praktičnog borbenog pucanja pruža građanima šansu u oružanom okršaju kad se nađe licem ulice s naoružanim kriminalcem . Neka zapažanja uvezi s time podjednako vrijede i za službene osobe. "Znojave šake lebde iznad oružja u holsterima. Napetost raste. Spremni lijevo. Spremni desno. Spremni na liniji vatre..." Oružje se vješto izvlači iz otvorenih holstera, i prinosi do razine očiju, gdje se pokušava umiriti u X prsten mete u punoj ljudskoj veličini sedam metara dalje . Nakon što ispale sve metke ujednačenom ritmom, strijelci ostavljaju svoja prazna oružja na pultu. Spremnici se zatim koriste da bi se ponovo napunila s novim nabojima. Oružje se ponovo prinosi do razine oka i sve se ponavlja. Ovo je izvrstan šport , ali svaka sličnost između ovakvog pucanja i praktičnog borbenog pucanja je sasvim slučajna. Zapanjen sam time, kako navodni eksperti svake godine analiziraju situacije u kojima se mogu naći napadnute osobe i kako svaki put zaključe, da je najbolja razdaljina od 7 do 50 metara. Činjenice ne govore u prilog takvom tečaju za opće svrhe. Potpuno se slažem da sve obučene osobe moraju biti u stanju točno pucati do 50 metara, ali to nije razdaljina na kojoj će se u borbeno kriznoj situaciji naći prosječan građanin. Pogledajte samo izvještaje o zločinima nad policajcima! Analizirajte činjenice: U SAD policajci u prosjeku bivaju pogođeni sa razdaljine od 30 centimetara do 1,7 metara. Od 131 policajaca koliko ih je poginulo tijekom jedne godine, 73 ih je poginulo na razdaljini od 1,7 metara i manje! Treba voditi računa da je od 131 poginulog policajca te godine ,samo 18 njih pogođeno sa daljine od 6 metara ili više. Naši treninzi se moraju odmah i u potpunosti izmijeniti ukoliko želimo da budu svrhoviti. Ne predlažem da se isključivo trenira pucanje sa bliske daljine (close range), jer se mnogi okršaji odvijaju sa veće udaljenosti. Međutim po svemu sudeći iz većine takvih okršaja policajci izlaze kao pobjednici jer su bolje izvježbani. Svrha vježbanja borbenog pucanja je da se sačuvaju životi. Stoga mislim da policajac i građanin mora imati bar nešto "prakse" s onim razdaljinama s kojima se najčešće sreće u životu. Kad osobe nauče učinkovito koristiti vatreno oružje na kratkoj razdaljini, njihovi izgledi da prežive neku borbenu situaciju uvelike rastu. Početnici često dobivaju neadekvatnu obuku o tome kako treba osigurati svoje oružje u bliskim sukobima. Stoga mnoge osobe prilaze potencijalnom napadaču s otvorenim sigurnosnim remenima , kako bi mogli lakše potegnuti oružje. Pritom si je građanin lak pristup svom oružju, ali isto tako i kriminalcu ukoliko mu priđe blizu. Glede toga oružje se mora nositi dobro učvršćeno sigurnosnim remenom u holsteru. Dakako, da im je u takvim uvjetima potezanje oružja otežano, pa je moj savjet da nabave tzv. plastični osigurač ili da sa svojim holsterom kojim raspolažu stalno vježbaju. Osobno mi je najdraži dobro napravljen holster s plastičnim osiguračem (thumbbreak)jer svoje oružje nosim uvijek osigurano osim kad ga povlačim. Međutim bez obzira kakav se remen ili osigurač za oružje koristi, strijelac mora biti u stanju da ga u bilo kakvoj situaciji brzo povuče. Druga tema kojoj želim posvetiti pozornost su zapovjedi ili signali za otvaranje vatre, te borbeni tečajevi za bliske okršaje. Uobičajena zapovijed ne priprema strijelca na neočekivanu situaciju. Zviždaljka je vrlo prikladan signal ali on ničim ne pridonosi da strijelac prepozna doista opasnu situaciju. Nakon što je doseg (range) raščišćen, učinkovitiji bi bili signali kao što su "on ima pištolj" ili "bacaj oružje", "pazi". Takvi izrazi koriste se tijekom pravih okršaja, pa bi trebali biti uvriježeni i tijekom treninga.PRVA VJEŽBA: Prva vježba tečaja za blisku borbu postavlja strijelca na razdaljinu dužine pružene ruke od mete. Tako se počinje, kako bi se pokušalo oboriti ili fizički nadvladati oružanog napadača, a utom slučaju ruke nisu ni blizu oružja. Radi blizine napadača sigurnosni remen mora biti zatvoren kad se

očekuje fizičko nasilje, ili kad postoji mogućnost fizičkog nasilja, kako bi se spriječio gubitak oružja. Kad su ruke strijelca uperene u metu sa visine prsiju, silueta izgleda vrlo stvarno. A onda iznenada, osoba se nađe vrlo blizu napadača i potpuno ranjiva u mogućem okršaju. Ovi tečajevi nemaju vremenskih ograničenja, jer svatko napadnut najbolje prosuđuje što se sve može dogoditi ako odmah ne pogodi metu, odnosno zaustavi napadača. Mnogim strijelcima je teško ispaliti dva metka za manje od tri sekunde. Smanjena im je koordinacija radi blizine mete, otklona osigurača, a potom brzog povlačenja oružja. Na većini tečajeva strijelci se obučavaju za pružanje oružja prema meti, što nije pogodno za male razdaljine protivnik može zgrabiti cilindar revolvera, ili blokirati oružje i možda zadobiti kontrolu nad oružjem. Stoga se preporuča da se pri bliskim okršajima oružje drži dalje od napadača a bliže tijelu. Nakon što je oružje povučeno, zglob se brzo učvršćuje. Iz oružja se gađa ravno naprijed, po mogućnosti u sredinu mete. Preporučuje se dva naboja, jer udarac dvije kugle uzrokuje veći šok neophodan za zaustavljanje napadača. Ne pokušavajte ispraviti potisak prvog naboja (recoil), jer će drugi naboj krenuti nekoliko centimetara iznad prvog. No s malo vježbe, naboji se mogu ispaljivati za manje od sekunde i pol. Nakon toga oružje se vrača u holster i pričvršćuje se remen osigurača. Na zapovijed ova vježba ponavlja se još dva puta.DRUGA VJEŽBA: Drugu vježbu izvodimo na vrlo sličan način, s tim izuzetkom što strijelac gađa s daljine od 1,5 m. Ruka se može držati blizu oružja u pogodnom, ali ne provokativnom položaju. Položaj mora simulirati situaciju sličnu onoj u kojoj osoba prilazi potencijalnim napadaču. Na zapovijed strijelac otpušta remen osigurača, povlači oružje i uperi ga prema meti. Lakat može biti savijen pod kutom od 90 stupnjeva. Nakon što je oružje povučeno, ruka se brzo podiže "do pola", opali se dva puta. Na zapovijed ova se vježba ponavlja još dva puta.TREĆA VJEŽBA: Treću vježbu izvodimo s daljine od 3 metra. Strijelac stoji licem prema meti, u položaju "spreman". Na toj daljini može se, a i ne mora, koristiti remen osigurača jer vježba simulira situaciju u kojoj je osoba dovoljno daleko od "sigurnog" napadača, te remen osigurača može već otvoriti. Na zapovijed strijelac povlači oružje i "pruža" ga prema sredini mete pokretom boksača. Ruka može biti u potpunosti pružena prema sredini mete. S povećanjem daljine, oružje mora biti što više ispruženo prema meti, radi veće točnosti pogađanja. Međutim, na ovoj daljini oružje ne treba biti upereno više od sredine prsiju. Kad se čovjek nađe u potencijalno opasnoj situaciji, adrenalin se pojačano luči. Ako se tome pridoda trčanje, tijelo reagira sasvim drukčije, nego kad miruje. Srce tada kuca brže nego obično, a oprema strijelca izložena je treskanju. To dočarava kako to izgleda, kad treba pretrčati određenu razdaljinu, a zatim uporabiti oružje, tako se ČETVRTA VJEŽBA počinje na razdaljini od 50 metara. Remen osigurača je pričvršćen. Na zapovijed, strijelac trči do linije od 5 metara, povlači oružje i brzo ispaljuje 2puta po 2 metka u sredinu mete. Zbog daljine istresa preporučuje se držanje oružja sa dvije ruke, a oružje treba držati u visini očiju.PETA VJEŽBA: Brojni oružani sukobi u koje su uključene službene osobe odigravaju se unutar ili u blizini njihovih automobila. Dosad se osobe nisu pomnjivo izvježbavale za izlazak iz vozila ukoliko se nađu u zasjedi ili pod vatrom. Veoma rijetko ih se ući kako da koriste vozilo kao zaklon od napada. Naša peta vježba počinje tako što se automobil dovede do linije od 5 metara, sučelice meti. Osoba sijedi za volanom, ima sigurnosni pojas, kako to i inače čini u automobilu. Na zapovijed skida ruku sa volana, oslobađa se sigurnosnog pojasa i otvara vrata. Zatim izbacuje oba stopala na zemlju. Spušta tijelo unutar vozila, zatim sklizne iz njega, i postavlja se između samih vrata i praznog otvora za vrata. Zatim povlači oružje i ispaljuje 2 puta po 2 metka sa dvije ruke, u metu, koristeći vrata vozila kao naslon za ruke. Mora stalno držati na oku metu ako ni zbog čega drugog, a ono da ga ovaj ne bi napao dok ponovo puni oružje. Stoga, oružje pritom ne smijete spustiti do visine struka, nego ga držite nešto niže od visine očiju. Na taj način strijelac ima stalnu vizualnu kontrolu nad metom, a istodobno može brzo ponovno napuniti oružje. 

PRAKTIČNO PUCANJE2. DIO

  U principu postoje četiri osnovna načina na koja oružani sukob ili napad oružjem najčešće završavaju:a) Oba sudionika u sukobu bivaju pogođeni i izbačeni iz borbe poneki put i trajno, što znači da je mogućnost pogibije uvijek prisutna.b) Nitko od sudionika u oružanom sukobu ne biva pogođen, vatreni kontakt prestaje, sudionici ostaju nepovrijeđeni i iz bilo kojeg razloga odustaju od sukoba, čime pucnjava prestaje.c)Vi ste pogođeni, vaš napadač najvjerojatnije nije, te je vaša sudbina neizvjesna, a najčešće ovisi o agresivnosti i krajnjoj odluci osobe koja vas je napala.d) Napadač biva pogođen, vi ostajete nepovrijeđeni, te njegov život i sudbina ovise o vašoj odluciNaravno ja sam najsretniji, kad varijanta (b) ostaje kao rezultat sukoba, ali ako ona nije uspjela,,budući da je vaš napadač čini nemogućom, tad mi se varijanta (d) čini jedino prihvatljivom."Shvatite, ako ste naoružani pištoljem ili revolverom, vi ste opremljeni definitivno nedostatnim obrambenim oružjem"-osim ako... . To su riječi Johna Farmana, čovjeka, koji je postao poznat i popularan vođenjem takozvanog DTI (Defence tactical instruction) - taktičkog obrambenog tečaja kratkim vatrenim oružjem. Prihvačajući dijelove njegova razmišljanja, dolazi se do određenih pretpostavki, koje često prelaze u rang činjenica:1). Ne očekujte čuda od "vatrene moći" vašeg kratkog oružja. Počnite razmišljati o podacima koji ukazuju, da je mnogo policajaca u službi te građana u raznim prigodama ili bolje reći neprilikama, pogođeno većim brojem naboja prije nego što su srušeni - ili su to oni morali postići pucajući na kriminalce ili napadače koji su im ugrožavali život. Neimenovno se nameće potreba da se u napadača puca toliko dugo, dok ga se ne zaustavi, sve jedno, jedan naboj ili pedeset. Niti Farman niti autor propovijedaju ili zagovaraju pravilo "SPRAY AND PRAY" (poli i moli). Praksa pokazuje, da samo bukom ili praskom metka, bez odgovarajućih pogodaka nije zaustavljen niti jedan kriminalni napadač, niti je prasak oružja, sam za sebe u stanju spasiti nečiji život.2). Radite vježbajte na usavršavanju vaše pucačke točnosti. S obzirom na razmišljanja iz točke 1. shvatite i ponavljajte u vlastitoj svijesti, da samo točno naciljani pogodak daje učinkovitost u zaustavljanju protivničkog napadaja. Nastojite biti precizni i brzi, te učite pucati "DUBLETE". Pri sprječavanju napadaja, pucajte na taj način toliko puta koliko je potrebno da srušite napadača. Ipak imajte na umu da se u spremniku vašeg kratkog oružja ne nalazi tvornica streljiva koja će vas snabdijevati mecima u beskonačnost. Neka vaše "DUBLETE" budu učinkovite odmah !3). Razvijajte svoju mentalnu spremnost da nastavite vatreni okršaj i u slučaju kad ste na nesreću, pogođeni od strane napadača. Sama činjenica da vam je protivnik nanio pogodak, ne mora značiti da ste izbačeni iz borbe a kamoli smrtno pogođeni. Budite uvjereni, da većina prvih pogodaka ne "izbacuje" iz borbenog stroja. razmotrite svoju situaciju i shvatite ako ste srušeni pogotkom, vaš će napadač vjerojatno pokušati prići bliže i dokrajčiti vas sljedećim pogocima. Ne dopustite mu to, uzvraćajte vatrom dok god možete! To ne samo da plaši vašeg protivnika, to je ujedno i jedini način da ga stvarno zaustavite, pa čak izbacite iz borbe. U suprotnom, vaši su izgledi da preživite vrlo jadni!Uvažavajući pretpostavke od 1 do 3, nezaobilazno ulazimo u svijet mjerenja brzine izvlačenja kratkog vatrenog oružja i brzog te nadasve točnog pogađanja cilja, u ovom slučaju napadača. U pravilu, iz borbenog okršaja izlazi se pobjednikom u slučaju vaše sposobnosti da izvučete oružje ( vrlo često ispod ogrtača ili sakoa ) u vremenu od jedne sekunde. To ne znači da neizbježno morate i izvršiti opaljenje unutar te prve sekunde ali to znači, da od trenutka kad je uslijedio napad i vi odlučili da se suprotstavite s oružjem, pa do časa kada je vaše oružje više ili manje točno upravljeno u napadača, ne

smije proći više od sekunde. Prema tome, na kraćim udaljenostima (1-3 koraka) prvi hitac mora biti opaljen i cilj pogođen unutar vremena od 1,5 sekunde. Na većoj udaljenosti, od otprilike 20 koraka, pucajući u metu Viverovim ili Izokeles načinom, morate biti sposobni pogoditi cilj prvim pogotkom unutar 2 sekunde.

OVDJE ŽELIM UPOZORITI, DA JE DALJINA OD 20 KORAKA ORIJENTACIONI PARAMETAR, TE NE PREPORUČUJEM PUCANJE NA NAPADAČA NA TOJ DALJINI S OBZIROM, DA SE NE STJEČU UVJETI

NUŽNE OBRANE ILI KRAJNJE NUŽDE, A KOJI SU OSNOVNA PRETPOSTAVKA ZA UPORABU VATRENOG, SMRTONOSNOG ORUŽJA PREMA LJUDSKOM BIĆU.

Kao što vidite, naglašavam sintagmu "prvi hitac (dubleta) -prvi pogodak". Razlog tome leži u činjenici da promašeni hici u borbenom okršaju znače gubitak vremena, Gubitak vremena je vrlo često cijena vlastitog života. Gubitnici u vatrenim okršajima, u pravilu nisu oni, kojima je uzmanjkalo naboja, već oni, kojima su uzmanjkale sekunde, ili dijelovi sekunde. Jedan od glavnih preduvjeta brzog i točnog pucanja je kontrola otponca. Većina instruktora predlaže i poučava "stiskanje" jednoličnim stiskom dok hitac "ne pobjegne". Sa stanovišta klasičnih streljačkih disciplina to je ispravan način poučavanja., međutim, u tzv. borbenoj situaciji i odgovarajućem simuliranom vježbanju stvar izgleda drugačije. Kako su otponci većine modernih pištolja i revolvera dizajnirani sa tzv. dvostupnjevnim hodom- strijelac sa odgovarajućim vježbanjem, vrlo brzo osjeti "tvrdi" prvi dio hoda, i nauči ga razlikovati od drugog vrlo kratkog i brzog suhog završnog udarca otponca. Preduvjet brzog pa čak i ultra brzog pucanja, koje najčešće dolazi do izražaja u oružanim sukobima je mišićna navika pritiska otponca do kraja prvog dijela hoda i tek onda osjećaj bježanja kratkog kraja hoda otponca. Ta mala razlika najvažniji je čimbenik, koji dijeli majstora borbenog pucanja od prosječnog strijelca. Simulirajući borbeni okršaj, najveći dio obuke DTI tečaja, obavlja se na način da se puca na čelične tzv. reaktivne mete veličine 8 puta 12 inča, koje se postavljaju na odgovarajuće držače. Broj hitaca i adekvatno tome broj streljiva, nikad se fiksno ne određuju, što također simulira situaciju u oružanom okršaju. Strijelac puca dok ne riješi problem tj. ne sruši čeličnu metu s nosača. U skladu s tim zahtjevom, što je strijelac precizniji to je manje streljiva potrošiti na cilj. Naravno i snaga streljiva igra nezaobilaznu ulogu - slabo streljivo naprosto ne ruši cilj (zamišljenog napadača). Na tečaju DTI uvijek se variraju udaljenosti meta, njihov broj, kut pod kojim su postavljene, a posebna pozornost polaže se na zahtjev da vrijeme za tečaj bude što kraće. Povezujući sve rečeno na ovoj stranici pozivam vas da shvatite kako vaš život ili životi onih koje čuvate u borbenom okršaju ponajprije ovise o vašem borbenom moralu, volji i osposobljenosti. Volja je stanje vaše svijesti i želja za pobjedom, a osposobljenost predstavlja stanje, koje se postiže upornim i pravilnim vježbanjem !

  

U SJEDINJENIM DRŽAVAMA GODIŠNJE SE, PREMA IZVJEŠTAJU FBI, POČINI OKO 2 MILIJUNA ZLOČINA:JEDNO NASILNIČKO ZLODJELO DOGODI SE SVAKIH 16 SEKUNDA, SVAKIH 28 OZBILJAN NASILNIČKI PREPAD, SVAKIH 48 SEKUNDA

PLJAČKA, SVAKIH 5 MINUTA JEDNO SILOVANJE, A UBOJSTVO SVAKE 21 MINUTE. NO NIJE TAKO SAMO U AMERICI.

  Ljudima diljem svijeta sve više prodire u svijest da zločin nije nešto što se događa nekom drugom. Svatko može postati žrtvom :to osim nas mogu doživjeti naše žene, naša djeca, roditelji ili prijatelji. Zato se mnogi sve više zanimaju za različite načine samoobrane. Proizvodi poput pištolja za omamljivanje, različiti sprejevi ili elektro -omamivljači prodaju se u nevjerojatnim količinama.

Ipak, sva ta pomagala imaju ograničenje, a vatreno je oružje kao srdstvo ozbiljne osobne zaštite i dalje nenadomjestivo, pogotovo pištolji ili revolveri. Porast prodaje pištolja prati i jedan problem : ljudi rijetko ili nikad ne pucaju iz njih. Osim toga gotovo nikada ne dobivaju profesionalnu obuku korištenja kratkim oružjem u samoobrani. Zato i postoji izreka : ako imate pištolj, to ne znači i da ste naoružani. Kao što ne morate biti glazbenik ako imate violinu. Pištolj može uliti osječaj sigurnosti, ali ako njegov vlasnik ne zna kako će ga upotrijebiti, ne samo da mu je beskoristan, nego može biti za njega i krajnje opasan. Izbor najučinkovitije tehnike samoobrane nije tako jednostavan kako se čini. Primjerice, newjorška je policija izvjestila da je 1993. godine ispalila samo 19 posto metaka koji su pogodili počinitelje zločina. Dakle bilo je 81 posto promašaja. I policija u cijeloj Americi prosječno pogađa manje od 20 posto svojih meta. Prema istim izvješčima, 50 posto policajaca koji su zadobili rane od vatrenog oružja pogodili su sami sebe ! To ne znači da su oni neznalice, nego da je njihova obuka, taktička ili sigurnosna,, bila neprikladna za praktični život. Ako ti policajci, koji su dugo vijžbali korištenje pištolja, toliko promašuju svoje ciljeve, kako će se s oružjem snalaziti ljudi koji nemaju nikakve obuke ? Zna li se pak daje prosječno 7,4 posto kriminalaca u New Yorku pogađalo svoje ciljeve, a ni oni nisu uglavnom viježbali pucanje, može se pretpostaviti da će jednak postotak uspješnih biti i među vlasnicima vatrenog oružja, što je posve neprihvatljivo. Kako da se dakle osposobimo u korištenju pištoljem kako bi smo povečali izglede da pogodimo cilj i da preživimo možda smrtonosan sukob s napadačem ? U nekim su zemljama učinjeni vrijedni koraci u osposobljavanju građana za samoobranu, primjerice u Izraelu. Budući da je ta država nakon svoga nastanka oskudjevala oružjem, a ono koje je imala bilo je uglavnom loše, valjalo je njegove korisnike osposobiti koliko je to bilo moguće. Potvrdilo se da svatko s dovoljno jakom voljom, bez obzira na nadarenost, može postići učinkovitost s bilo kojim ispravnim vatrenim oružjem ako prođe dobru obuku. Ipak to ne znači da kakvoća ne igra nikakvu ulogu. Svako je najpoželjnije imati najbolju, ali bez obzira na to treba se onim što u određenom trenutku držimo u ruci poslužiti na najbolji mogući način. A jedini put da se to postigne jest prava obuka. Izraelska obuka uporabe ručnog vatrenog oružja stavlja naglasak na odgovarajuče mentalno stanje i pouzdane tehnike koje se lako uče. Osnovna svrha obuke je naučiti rukovatelja tehnikama koje su jednostavne,praktične i učinkovite u borbi, kad stres temeljito mijenja percepciju te fizičke i psihičke mogučnosti svakog sudionika. Iako se instiktivno pucanje pištoljem rabi već duže vrijeme, o njemu se uvijek ima što reći. S porastom terorizma 70-ih godina u Izraelu je stvoren Yamam, specijalne policijske postrojbe, u kojima se uči učinkovitost u borbi s kratkim vatrenim oružjem. Inače su one isključivo sastavljene od veterana elitnih borbenih postrojba. Bilo je to prvi put u povijesti Izraela da je jedna postrojba svu svoju energiju i obuku usredtočila samo na borbu protiv terorizma i spašavanje ljudskih života, a danas se smatra vodećom u svijetu. Time je Yamam do krajnosti usavršio "doktrinu pištolja", koja je postala toliko djelotvorna i pouzdana da su se njome koristile sve izraelske sigurnosne službe. I večina izraelskih civila koji u svakdašnjem životu nose kratko vatreno oružje poučavaju se prema tom sustavu i on se i za njih pokazao učinkovitim.Zašto je izraelsko "taktičko pucanje" tako učinkovito?Pogledajmo neke od tehnika koje se uče. Pri svakoj obuci rukovanja pištoljem osobito je važno ispravno stanje duha. Bez pravog stava prema oružju ono može biti više prepreka nego prednost. Iznad svega je važno da rukovatelj oružjem bude svijestan da drži potencijalno smrtonosno sredstvo. Zato se on mora prema njemu odnositi s odgovarajučim poštovanjem i pažnjom, ljubavlju i oprezom. Iako nikad ne možemo dovoljno naglasiti važnost sigurnosti, ispravno stanje duha nadaleko je nadilazi. Borbeno stanje duha podrazumjeva spremnost za redovito čišćenje, i održavanje oružja te "suho" viježbanje, razmišljanje o njegovu stanju (puno - prazno), gdje je smješteno i kamo mu je u svakom času usmjerena cijev. Iznad svega valja razvijati svijest o vlastitom okruženju, jer akciju možemo poduzeti samo ako smo svijesni prijetnje. Iako je stanje duha vrlo važno ono je tek temelj uvježbanosti. Da biste ispravno postupili u nekom sukobu, vrlo je važno biti obuičen za stvarnu situaciju. Jedan od načina da se to postigne jest uvođenje snažnog

stresa u program obuke, Svatko može na streljani sa 25 metara pogoditi središte mete, ali dabi se naučilo ispravno reagirati u stvarnoj, potencijalno smrtonosnoj situaciji, potreban je sasvim drugčiji trening. S vremenom su u viježbe uključene specijalizirane tehnike koje vrlo vijerno oponašaju stres koji se doživljava pri stvarnu okršaju. Ta simulacija stresa osim ostalog ubrzava puls i disanje, podiže tlak, potiče znojenje, smanjuje finu motoričku koordinaciju i temeljito mijenja percepciju i svijest. Mentalni stres što se time postiže uzrokuje stanje koje nije nimalo pogodno za koncetraciju na pucanje u nespecifičnu metu. U tom dijelu treninga neprestano se naglašava važnost stanja duha. Uči se kako se svladavaju prepreke i problemi na put do linije pucanja, strijelac razvija agresivnost i stječe odlučnost i brzinu. Tako se viježba i donošenje važne odluke u stanju fizičkog i mentalnog stresa. Međutim sve to nipošto ne znači da ljudi koji niisu u vrhunskoj fizičkoj kondiciji ne mogu sudjelovati u tako zahtjevnu treningu,jer se on prilagođava svakom posebno. 

SAVJETI 

1) SVAKO DOSTUPNO VAM (VLASTITO ILI TUĐE)ORUŽJE SMATRAJTE NAPUNJENIM I OTKOČENIM TE UVIJEK OTKLONITE METKE. TO TREBA PROVJERITI NAJMANJE DVA PUTA.2) NE STAVLJAJTE NAPUNJEN PIŠTOLJ U NOV HOLSTER, A DA PRIJE NISTE ISPROBALI KAKO NENAPUNJEN LEŽI U NJEMU.3)NE NOSITE UOKOLO NAPUNJENO ORUŽJE4) AKO PIŠTOLJ IMA SIGURNOSNU KOČNICU, UVJERITE SE DA JE ZAKOČEN PRIJE NO ŠTO GA STAVITE UHOLSTER.5) KAD IZVLAČITE PIŠTOLJ IZ HOLSTERA ILI GA VRAČATE U NJEGA,NE STAVLJAJTE PRST NA OTPONAC ILI BLIZU NJEGA. KAD STAVLJATE ORUŽJE U HOLSTER , UVJEK STAVITE PALAC IZNAD UDARAČA ILI IZA NAVLAKE KAD UDARAČA NEMA.6) VIJEŽBAJTE ,VIJEŽBAJTE I SAMO VIJEŽBAJTE.