borgijina ljubavnica - sara poole

233

Upload: suada-durmic

Post on 16-Jan-2016

420 views

Category:

Documents


43 download

DESCRIPTION

roman

TRANSCRIPT

Page 1: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole
Page 2: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

2

Sara Poole

Borgijina ljubavnica

Naslov izvornika

The Borgia Mistress

Page 3: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

3

Proslov

Montségur, Francuska

Ožujak, 1244. g.

élène, gdje si?« Ženski glas vinuo se nad hrapave kamene zidine razliježući se preko pustoga da u središtu tvrđave koja se dizala visoko, na vrhu litice. Nekoliko ljudi okrenulo se i gledalo je, no ona se nije

osvrtala na njih, nego je požurila dalje. »Hélène!«

»Tu sam, mama!« Djevojčica je istupila iz niskoga otvora jedne od mnogih špilja, koje su se doimale poput točkica u litici, s naporom noseći kantu s vodom iz bunara skrivenog u unutrašnjosti. Bila je to mala i mršava sedmogodišnjakinja, a na sebi je imala nekoliko slojeva odrpane vunene odjeće koja je ipak nije u dovoljnoj mjeri štitila od hladnoga vjetra. No ipak se nasmiješila ugledavši majku.

»Vidi.« Ispod ogrtača je izvukla okrajak maloga kruha. »To mi je dala perfecta Jeanine jer sam joj pomogla izvući vodu.«

»Pronaći ćemo ti i malo mesne juhe da u nju umočiš kruh,« odgovori majka, »ali najprije moramo unutra.«

Dok je još govorila, iz smjera padine pod tvrđavom doprli su uzvici, pa je majka djevojčicu zgrabila za ruku i potrčala. Nekoliko nazočnih slijedilo je njezin primjer, dok su drugi muškarci i žene ostali na otvorenom i nepomično se molili, a lica su im zračila smirenošću.

Veliki, okrugli kamen doletio je udarivši u vanjski zid tvrđave. Gotovo smjesta slijedilo ga je i drugo kamenje, a jedna se gromada na tlu rasprsnula, pa je velika krhotina ženu koja se molila pogodila u glavu, koja joj je poletjela unatrag, a iz posjekotine je tekla krv. Žena se srušila i više nije ustala.

Trčeći, djevojčica Hélène pokušala je ponijeti i kantu vode, ali majka joj je iz ruku istrgnula taj teret i bacila ga na stranu. Zajedno su utrčale u zaklon podruma baš kad je blizu njih udario još jedan veliki kamen. Više od sat vremena neprestano su dolijetale gromade, a dijete je, provirivši van, vidjelo pogibije nekolicine osoba koje nisu potražile zaklon. Ti su je prizori užasnuli.

Majka ju je zagrlila, a onda joj je, držeći joj glavu na prsima, nježno milovala kosu.

H

Page 4: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

4

»Ne boj se, ma petite. Jasno ti je da si među Savršenima. Glede njih, smrt je izgubila žalac. Savršeni je prigrljuju jer su sigurni da će se zauvijek osloboditi kruga ponovnoga rađanja u ovaj zli svijet. Umjesto toga, svijetlom stazom poći će u vječno kraljevstvo istinitoga, dobroga Boga«.

Malo se odmaknula smiješeći se djevojčici. »Moramo biti sretne zbog njih.«

»A što je s ocem? Hoće li umrijeti?« Osjetila je da joj naviru suze zbog pomisli da će joj oca zdrobiti leteće kamenje, ali znala je da ne smije zaplakati. Otac joj je bio jedan od ljudi koje su nazivali perfecti, Savršeni, jer predodređeni su za svjetlo. Prije nekoliko mjeseci on i ostali poput njega doveli su ih u tvrđavu na vrhu litice kada su zli ljudi, po nalogu sotonskoga Pape, došli do njihovih domova u selu pod tvrđavom, pa su otada ti zlikovci napredovali uz planinsku padinu i svakodnevno su im se sve više približavali sa svojim opsadnim napravama i smrtonosnim letećim kamenjem. Tijekom zadnjih dana gromade su počele padati i u samu tvrđavu. Ubrzo će neprijatelji srušiti i posljednji kameni zid, a onda ljudi iza njega više neće imati nikakvu zaštitu osim svoje vjere.

»Zašto ih dobri Bog ne zaustavi?« upita djevojčica. »Budemo li još više molili, možda će...«

»Tiho, Hélène! Znaš da ovim svijetom vlada samo zli Bog. U ovim tijelima zarobio je svjetlo naših duša, ali još ga se možemo osloboditi. Taj nam put pokazuju tvoj otac, a i svi Savršeni.«

Djevojčica potvrdi glavom jer je vjerovala ocu i voljela je majku, no ipak se i dalje bojala. Te noći, dugo nakon što bi već trebala zaspati, ležala je budna, slušajući prigušeni žamor glasova. Nije razumjela mnogo toga o čemu su govorili, ali shvatila je zašto joj je majka uzviknula i zaplakala.

Kad je ujutro probudila kćer, ženin osmijeh nije joj ozario oči. »Imam prekrasne vijesti«, izvijestila je djevojčicu. »Sinoć mi je tvoj otac rekao da svi smatraju da sam vrijedna. Danas će, malo kasnije, održati obred consolamentuma pa će me uzdići među Savršene.«

Djevojčica je osjetila kako joj je u nutrini proplamsao užas. Majka će joj postati nalik na ljude koje je zdrobilo kamenje i ući će u svjetlost. »Nemoj me ostaviti!«

Upravo u tom trenutku na vratima sobice u kojoj su boravili pojavio se otac, a kad je čuo Hélèneine riječi, namrštio se. »Već si dovoljno odrasla da tako ne govoriš. Živi u skladu s našim putovima pa ćeš i ti biti iskupljena od ovoga zloga svijeta, ako ne u ovom životu, onda u sljedećemu.«

Djevojčica nije mogla podnijeti pomisao da će se neprestano iznova rađati u ovomu zlom svijetu, i to bez majčine utjehe, te je zajecala i počela se tresti. Majka joj je htjela prići, no otac ju je, povukavši je, izveo iz sobe, pa je djevojčica ostala sama i užasnuta.

Sati su prolazili, a roditelji se nisu vraćali. Kada su joj suze presušile, Hélène se popela iz podruma, a vani je nakratko zastala motreći dolinu daleko pod sobom.

Page 5: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

5

Mutno se sjećala da je bila još vrlo mala kada je došla ovamo, a uživala je u iskričavim potocima i bujnim šumama koje su u proljeće i ljeti bile pune ptica i cvijeća. Neko vrijeme vodili su dobar život, no sad nije mogla vidjeti selo u kojemu su boravili jer su litice i strme stijene ispod njih na sve bacale tamne sjene. No možda je to bilo bolje. Selo su sada zaposjeli zlikovci, a pričalo se da ih je na tisuće. Uskoro će ući i u samu tvrđavu.

Oglasio joj se želudac koji se već ionako stisnuo jer su im ponovno smanjili obroke. Pomislila je na to da pokuša pronaći hranu, ali začas će ponovno početi letjeti kamenje pa se bojala da će je napad zateći na otvorenome. Dok je oklijevala, vidjela je da svi Savršeni, kojih je bilo nekoliko stotina, ulaze u podzemnu odaju u kojoj su se često sastajali. Vani su ostali samo jednostavni credenti, vjernici, ali ti sljedbenici vjere nisu mogli postati istinski pripadnici skupine dok ne postignu savršenstvo. Skupivši hrabrost, Hélène je potrčala naprijed i prešla otvoreni prostor. Čvrsto se stisnuvši uza zid, nepomično je stajala dok joj srce nije počelo smirenije kucati i tek se onda odšuljala naprijed napeto osluškujući.

Tjerala ju je znatiželja, a i nada da će vidjeti kako joj se majka preobražava u perfectu. Najveća želja svih pripadnika jedine prave vjere bila je da se uzdignu do stanja koje će im omogućiti bijeg iz ovoga svijeta. No zakasnila je. Majka je bila u odaji, ali već je odjenula tamnoplavu haljinu Savršene. Ruke je sklopila pred strukom, a iako joj je lice ostalo bezizražajno, imala je crvene podočnjake.

Među okupljenima je koračao čovjek također odjeven u halju, a držao je malu, običnu zdjelu pokrivenu komadom tkanine. Svaka osoba pred kojom je zastao zavukla je ruku pod tkaninu i potom izabrala okrugli, glatki oblutak, od kojih je većina bila bijele boje, no bilo je i crnih. I Hélèneina majka stavila je ruku u zdjelu, a kad ju je izvukla, u njoj je bio bijeli kamenčić. Otac je posljednji izvlačio kamen, a njegov je bio crne boje.

»Dakle, obavljeno je«, izjavio je. »Radujmo se zbog onih koji će ići pred nama, sa sigurnom spoznajom da ćemo se svi ponovno susresti u svjetlosti.«

Pripadnici skupa zažamorili su u znak slaganja, a mnogi su počeli moliti. Djevojčici se učinilo da su se u velikomu broju preobrazili pa im duše više nisu bile posve stopljene s ovim svijetom. Pogledom je potražila majku, no nije je vidjela jer ju je sakrilo mnoštvo okupljenih.

Kasnije, kada su Savršeni izišli iz odaje, objavili su da će svi zajedno, credenti i perfecti, sudjelovati u posebnom obroku. Iznijeli su hranu kakvu djevojčica već mjesecima nije vidjela. Iako su mliječni proizvodi i meso bili strogo zabranjeni, donijeli su sušeno voće, ribu, orahe, povrće i prekrasni kruh. Hélène je jela dok joj više ništa nije stalo u želudac. Nakon gozbe oči je jedva mogla držati otvorenima, ali odlučila je da neće zaspati. Iako joj je majka ostala sa Savršenima, djevojčica ju je povremeno uspjela ugledati pa je primijetila da se majka i sad doima kao da je plakala.

Page 6: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

6

Kad je obrok završio, već se smračilo, a obitelji su se povukle u svoje odaje. Hélène je odmah otišla do svoga ležaja na podu, ali otac ju je pozvao natrag. Još je nosio ogrtač, a držao je platneni paketić.

»Zagrli majku«, rekao je. »Kada se sretnete, obje ćete biti u svjetlosti.«

Djevojčica je ustuknula i ukočila se jer se bojala onoga što su te riječi značile, no majka joj je prišla pa ju je, blago je uhvativši za ramena, pogledala duboko u oči.

»Ne boj se«, ohrabrila ju je. »Tako sam odabrala i ne bojim se. Dobro proživi život pa ćemo se ubrzo ponovno vidjeti.« Skrenula je pogled na muža, koji je pomalo nestrpljivo čekao na vratima. »Budi ljubazna prema ocu i slušaj ga. Pristao je ostati ovdje iako većina nas odlazi u svjetlo.«

»Dopusti da odem s tobom, mama!« poviče djevojčica. »Ne bojim se! Čak ako se poslije budem morala vratiti u ovaj svijet, dopusti da sad pođem s tobom. Molim te!«

Majka je nešto tiho i sa zebnjom promrmljala. Čvrsto je stisnula usnice, ali bilo je prekasno jer otac ju je čuo.

»Dosta«, prekinuo ju je zakoračivši prema njoj. »Ljudi čekaju. Moramo poći.« Pogledao je ženu i uputio je: »Održavaj učenja naše vjere. Sljedbenicima Sotone pokaži da smo s onu stranu straha i zebnje. Udari im duše snagom naših uvjerenja.«

Šutke je potvrdila glavom, ali Hélène se pitala je li ga majka uopće čula jer je pogled uprla u kćer koju je otac uzeo za ruku i izveo iz sobice. Djevojčica se očajnički osvrnula uprijevši pogled u majčine oči pa su se gledale cijelim putem do drugoga kraja tvrđave, daleko nad liticom.

Ondje se skupilo tek nekoliko ljudi. Bili su to Savršeni koji su, kako je Hélène vidjela, izabrali crno kamenje, a uz njih je stajala nekolicina uznemirenih i prestrašenih vjernika. Gotovo polovica nazočnih bili su djeca, kao i ona sama.

»Hajde, dođi«, pozvao ju je otac pa ju je poveo nadolje, u odaju odakle su mogli ući u jednu od špilja koje su liticu činile rupičastom poput saća. Odande su zašli u uski prolaz gdje je zrak bio tako hladan i vlažan da se Hélène počela nezadrživo tresti. Kad su napokon izišli, našli su se u podnožju litice, na drugomu kraju, nasuprot selu.

»Noćas će nam šuma pružiti zaklon«, primijetio je otac dok ju je vodio prema drveću. »A sutra ćemo svjedočiti.«

Hélène je nekoliko sati odspavala na krevetu od borovih iglica, ali ono malo odmora razbile su joj slike koje je zamišljala: njezina majka ostala je sama na litici. Ali ne, nije bila sama jer je okružena Savršenima pa će se uskoro zaputiti u svjetlost! Možda će sam dobri Bog sići kako bi prihvatio svoju vjernicu. Pjevat će zborovi anđela, a zlikovci ispod njih od užasa će klonuti na koljena. Pomisao da

Page 7: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

7

bi mogla postati svjedokom takvoga čuda djevojčici je malo ublažila bol u srcu, no majka joj je ipak nedostajala.

Prije podneva otac ih je sve skupio te ih poveo kroz šumu do male kamene uzvisine s koje se vidjelo selo. Sakrivši se ondje, mogli su motriti, a sami su bili nevidljivi.

»Ne puštajte ni glasa«, upozorio ih je. »Sjetite se da smo ovdje da posvjedočimo.«

Više od sat vremena ništa se nije dogodilo. Hélène je pokušala odagnati hladnoću i strah tako što je iz skrovišta gledala vojni tabor u koji se preobrazilo selo. Barjak sotonskoga Pape vijorio se okružen obilježjima onih koji su postupali po njegovim zapovijedima. Još nikad nije vidjela toliko ljudi na jednome mjestu. Sigurno ih je bilo na tisuće. Tako su ugazili do da su ga pretvorili u smrznuto blato bez ijedne vlati trave. Posjekli su gotovo sve drveće kako bi na padini koja se penjala prema tvrđavi sagradili goleme opsadne naprave čiju namjenu nije mogla niti zamisliti.

Sunce se popelo visoko na zimskome nebu kada je u taboru odjednom zavladala tišina, a svi su usmjerili poglede prema vrhu litice. Hélène je zastao dah kad je ugledala kako redovi Savršenih, odjevenih u plavo, silaze prema Sotoninoj vojsci. Do nje je izdaleka dopiralo pjevanje. Došavši do sredine sela, Savršeni su bez oklijevanja ušli u drveni kavez.

Kada su svi bili unutra, vojnici su zatvorili vrata i vezali ih željeznim lancima. Čovjek koji je jahao visokoga plemenitog konja povikao je zapovijed, a njegovi ljudi su, dotrčavši, oko kaveza počeli slagati triješće za potpaljivanje. Hélène je čula prigušeni plačni zvuk, a onda je postala svjesna da se ona sama tako glasa. Otac joj je stavio ruku na rame.

»Ne skreći pogled«, opomenuo ju je. »Dužnost ti je da sve vidiš i upamtiš.«

Poslušala je, ali ne zato što je to željela, već zato što se nije mogla pomaknuti. Očajnički je potraživši pogledom, primijetila je da se majka stisnula otraga u kavezu, ali vjerojatno nije mogla vidjeti kćer jer su Hélène i ostali bili u skrovištu. Djevojčici su niz obraze tekle vruće suze. Otvorila je usta da uzvikne, ali iz njih nije izlazio nikakav zvuk.

Prišli su ljudi s bakljama i prinijeli ih krajevima kaveza. Svećenik tih zlikovaca načinio je znak križa, a okupljeni vojnici povikali su gromoglasno odobravajući. Prema nebu se vijugavo uzdigao crni dim. Vatra se hitro rasplamsala te je prstima od crvenih plamenova ubrzo obuhvatila prednji dio kaveza podigavši se iznad njegova vrha. Jednomu od Savršenih zapalila se halja, a zatim drugomu i trećemu, no još su pjevali.

Hélène je zatvorila oči, no trenutak poslije otvorila ih je jer ju je otac stisnuo za ramena.

»Ako voliš majku, budi svjedok«, rekao je promuklim, oporim glasom.

Page 8: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

8

Poslušala ga je, stoga više nije skrenula pogled, čak ni kad se vatra spustila otraga niz kavez, a majčina haljina se zapalila. Gledala je kako plamenovi obavijaju majku koja se izvijala i grčila ispruživši ruke kroz rešetke kaveza kao da želi posljednji put zagrliti kćer.

Hélène je gledala dok nije preostalo ništa osim zadimljenoga pepela, a oko prazne litice zavijao je vjetar.

Kada je sve bilo gotovo, otac se obratio Hélène i ostalima koji su ondje stajali suznih obraza, a usnice su do krvi izgrizli zatomljujući krikove.

»Svojom žrtvom Savršeni su dokazali moć naše vjere i pravednost našega Boga«, izjavio je. »Nikad to nemojte zaboraviti, dokle god živimo u ovomu zlomu svijetu.« Čvrsto je uhvatio kćer za ruku. »Podučavaj svoju djecu kako bi i oni mogli učiti potomke. Doći će vrijeme obračuna, a kad se to dogodi, Katari će biti spremni.«

Djevojčici je vjetar osušio suze. Tjeskoba se u njoj stvrdnula u odlučnost koju je pojačavala mržnja. Hélène je održala vjeru: pamtila je i učila djecu, a oni su podučavali svoje potomke, sve do današnjega dana.

Page 9: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

9

1

Rim

Listopad, 1493. g.

onna Francesca...«

Koračala sam kroz Campo dei Fiore, a uputila sam se prema Roccovoj prodavaonici jer sam mu morala nešto važno javiti.

»Gospo...«

Bojeći se da ću zakasniti, ubrzala sam korak izbjegavajući ručna kolica, prolaznike, hrpe izmeta i nametljive torbare.

»Probudite se!«

Svakako sam morala stići onamo... jer je bilo važno...

Ulica se preda mnom rasplinula. Žmirkala sam zbog iznenadnoga jarkog svjetla koje se probilo kroz kukuljicu moga kreveta sa zastorima. Portia me je, držeći svjetiljku, uhvatila za rame i tresla. »Zaboga...« Škiljila sam, bezuspješno pokušavajući zadržati san.

»Condottieri su ovdje«, izvijestila me je vratarica. »I to njegovi. Kažu da morate doći.«

»Što... kažu?«

»Da morate doći. Htjeli su da ih pustim u sobu, ali odgovorila sam da ću vas ja probuditi. Ipak, pred vratima su. Neće dugo čekati.«

Unatoč činjenici da je rana jesen bila prohladna, spavala sam gola, a na koži mi se presijavao znoj. Kao obično, spopala me noćna mora ostavivši na meni trag.

»Ubit ću ga, časna riječ.«

Patuljasta vratarica se zakikotala. Skočivši sa stolčića, pronašla je kućnu haljinu od lijepo istkanoga egipatskoga pamuka obojenoga žutim, šafranovim preljevom i pružila mi je.

»Ne, nećete. Očarat će vas, kao i uvijek, pa ćete mu oprostiti.«

Trgnula sam se gurajući ruke u rukave kućne haljine. »Kako vratarica s najoštrijim očima u Rimu može biti tako sanjarski raspoložena?«

D

Page 10: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

10

Slegnula je ramenima. »Što da odgovorim? Daje dobre napojnice.«

Počela sam se smijati, no umjesto toga sam zakašljala te sam dugim koracima izišla iz spavaće sobe i prošla kroz primaću, punu knjiga i naprava korisnih u mojim istragama, no podgrijavale su razna govorkanja o meni. Oko nogu mi se nadimala haljina žute boje koju su dobili tako što su samljeli cvjetne tučke andaluzijskih šafrana. Brzo sam prošla između svjetla i sjene nigdje ne zastajući, a za petama mi je trčkarala mačka, i to neočekivano bijela, u potpunoj suprotnosti s rasprostranjenim praznovjerjem. Vrata stana zjapila su otvorena, a vidjela sam da su se iza njih amo-tamo zabrinuto ushodali vojnici sa šljemovima i sjajnim prsnim oklopima.

Njihov vođa vidio je da dolazim, pa se ukočio, a takva reakcija bila je razumljiva s obzirom na okolnosti.

»Donna«, pozdravio je brzo se naklonivši. »Tisuću puta se ispričavam, ali mislio sam da je najbolje... to jest nisam bio siguran hoćete li...«

»Gdje je on?«

Satnik je oklijevao, ali nije mogao lagati, barem ne meni. To je jedna od povlastica činjenice da sam na glasu crnomu poput rijeke Stiks.

»U gostionici je, u Trastevereu. Nije... u dobru stanju.«

Uzdahnula sam izvivši vrat jer sam se još uvijek nastojala potpuno razbuditi. Na um mi je pala pomisao. »Nedjelja je, je li?«

»Da, donna, nažalost. Nemamo mnogo vremena.«

»Pričekajte ovdje.«

Vratila sam se u stan. Portia (koliko sam znala, bilo je to jedino vrataričino ime) mi je već posložila odjeću. Nisam prosvjedovala jer za takvo što je imala mnogo bolje oko nego ja pa sam samo rekla: »Podsjetite me da promijenim bravu na vratima ili mi naprosto dajte svoj ključ.«

Nacerivši se, odmahnula je glavom. »Ništa od toga ne bi vam koristilo, donna. Bravar bi ionako bio na platnom popisu kućevlasnika, a ja bih prije večeri već imala novi ključ. Osim toga, tko bi vam čuvao stvari ako biste morali otići?«

Preko glave sam navlačila košulju, pa sam odvratila prigušenim glasom: »Zašto bih otišla?«

Slegnula je ramenima. »Samo kažem... da bi se to moglo dogoditi.«

»Što ste čuli?« upitala sam jer vratarica je jamačno nešto doznala, kao i uvijek.

»U ovom trenutku u gradu nije baš jako lijepo. Previše je kiše, Tibar je poplavio, a govorka se i o kugi. Neki ljudi mogli bi pomisliti da je vrijeme vrlo pogodno za posjet unutrašnjosti.«

Page 11: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

11

»Oh, Bože!« Gnojivo, svinje, seoske bučne veselice i previše otvorenoga prostora... Mrzila sam selo!

»Samo ga odvedite u kapelicu«, savjetovala mi je vratarica. »To će nam uštedjeti mnoge neprilike.«

Ime mi je Francesca Giordano, kći sam pokojnoga Giovannija Giordana koji je deset godina služio kao trovač u kući Borgia, a zbog te su ga službe i ubili. Kako bih osigurala sredstva koja će mi omogućiti da ga osvetim, ubila sam čovjeka predviđenoga da zamijeni mog oca. Nasreću, Rodrigo Borgia, koji je u to vrijeme bio kardinal, progledao mi je kroz prste jer je primijetio da bih mu mogla biti korisna. Po njegovu nalogu prihvatila sam se zadaće da otrujem čovjeka koji je, kako sam tada smatrala, zapovijedio da mi ubiju oca. Samo Bog zna je li papa Inocent VII. umro od moje ruke, no njegova smrt Borgiji je svakako omogućila da postane papa.

Ako hoćete, možete se zgroziti nada mnom, ali znajte: moje mračne naravi nitko se ne boji više od mene same. Kad bih se mogla preobraziti u običnu ženu – možda u suprugu i majku – smjesta bih to učinila, pa čak i ako bi se od mene tražilo da zbog toga prođem kroz paklenu vatru, ili sam barem to voljela vjerovati. Dok je sveti Augustin još bio mladić koji se valjao u bludničenju, molio se Bogu da mu podari čistoću – ali ne smjesta. Možda su i mene težnje za ispravnim životom privlačile djelomično zato što sam znala da ne postoji mogućnost da se ubrzo ostvare. Takva sam kakva sam, pa neka mi Bog oprosti !

U to vrijeme bila sam dvadesetjednogodišnjakinja sa smeđom kosom i očima iste boje, vitke, no ženstvene pojave. Kažem to bez umišljenosti jer u povorci mojih grijeha taština je bila na začelju. Kako sam se bavila muškim zanimanjem, moj izgled zbunjivao je popriličan broj ljudi, što mi je odgovaralo, jer dok su bili zabavljeni mozganjem o tome bi li me spalili ili sa mnom otišli u krevet, a nisu isključili ni obje mogućnosti, pružala mi se prilika da bez oklijevanja djelujem.

Gostionica je bila u jednoj od malih corsia, uličica koje su vodile od Campo dei Fiore. Kad je tržnica vrvjela ljudima, što je bilo vrlo često, to mjesto lako ste mogli previdjeti, ali u satima prije svitanja s uskih vrata gostionica razlijevalo se svjetlo, a zvukovi su bili takvi da ste je naprosto morali primijetiti.

Pred vratima je stajao krupni stražar kako bi odvraćao džepare koji su vrebali, mlade pijane plemiće previše zaokupljene lumpanjem da bi primijetili da ih potkradaju. Čim je ugledao condottiere, stražar je iščeznuo u pokrajnjoj uličici.

»Ako želite da prvi uđemo, donna...« počeo je satnik.

Ne osvrćući se na njega, otvorila sam vrata, a kad sam stupila unutra, smjesta su me obavili mirisi lošega vina, znoja, pečenke i dima. Duboko sam udahnula. Ah, Rim! Kroz glavu mi je proletjelo da mi prijeti prisilni odlazak na selo, ali odagnala sam tu pomisao.

Prvi me je ugledao neki klipan, škiljav od pića, pa je ispružio ruku da me uhvati oko struka. Lako sam se izmaknula i nastavila se gurati. Najveća buka dopirala je

Page 12: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

12

iz smjera velikoga stola otraga, skrivenoga napola navučenim zastorima, a oko njega se sjatila skupina mladih, uglavnom golih žena koje su, natječući se, nastojale privući pozornost muških gostiju.

Zaorio se duboki smijeh, neka djevojka je vrisnula, a glas je pjevao strofu razuzdane pjesme.

Progurala sam se pokraj djevojke s izraženim oblinama, odjevene samo u prozirne hlače haremske žene, laktom sam odgurnula drugu, još oskudnije odjevenu, pa sam napokon ugledala čovjeka zbog kojega su me u sitnim jutarnjim satima izvukli iz kreveta.

Zavaljen u stolici, jednom rukom držeći pehar, a drugom nečiju oblu dojku, sin Njegove Svetosti pape Aleksandra VI. očito je bio vrlo dobro raspoložen. Plavuša, vlasnica dojke, raskrečenih nogu sjedila mu je u krilu, dok se potpuno gola smeđokosa namjestila na stolu ispred njega izazivački raširivši noge.

Cesare podigne obrvu, ali nisam mogla odrediti je li osjetio zanimanje ili se naprosto zabavlja. Raspuštena tamna kosa s pomalo crvenkastim preljevom padala mu je na ramena, a po crtama lica bio je daleko više nalik na majku, strahopoštovanja vrijednu Vannozzu dei Cattanei, nego na oca jer imao je njezin dugi nos s visokim hrptom i velike oči, gotovo u obliku badema. Ovih dana još se više nego obično izlagao sunčevu svjetlu, pa je duboko preplanuo. U javnosti se obično odijevao kao mladić visokoga roda, kako se od njega i očekivalo, ali te je noći, raskomotivši se, nosio raskopčanu košulju i hlače.

Nagnuo se naprijed prošaptavši plavuši u uho nešto zbog čega je tobože sablažnjeno vrisnula, a onda je naručio još pića.

»Vino! Molto vino za sve!«

»Cesare.«

Žmirnuo je, pa još jednom. Nakon nekoliko trenutaka pustio je djevojčinu dojku, položio pehar na stol i duboko uzdahnuo.

»Ai, mio, on te je poslao.«

»Naravno da jest«, odgovorila sam. »A koga bi drugoga?«

Oko mene su zažamorili. Šaptali su moje ime, a smeđokosa je problijedila, stisnula noge i pobjegla, kao i većina nazočnih. Plavuša se požurila sići s Cesarea, pa je pala. Na trenutak joj se glatka stražnjica zadržala visoko u zraku, a onda je djevojka ustala i potrčala za ostalima.

Sad su tu bili još samo Španjolci – bahati, uobraženi mladići, potomci starih obitelji koji su se brzo vrijeđali ako im je netko okaljao čast ili su to samo zamišljali. Nedavno su došli na Borgijin dvor jer Njegova Svetost Valenciju je još smatrala svojim domom, a neizbježno ih je privlačilo društvo Papina sina.

»Tko je to?« odlučno je upitao jedan od njih, očito neznalica.

Page 13: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

13

Cesare Borgia je nesigurno ustao i popravio hlače neuspješno se pokušavajući dovesti u red. Nasmiješio se kao da mi nešto zamjera.

»Nažalost, to je moja savjest.«

Vani na ulici, okružen condottierima, podigao je lice udišući svježi noćni zrak. Lagana izmaglica donijela je miris mora iz kilometrima udaljene Ostije. I on i ja duboko smo disali jer nakratko nas je svladala primamljivost dalekih mjesta i drukčijega načina života.

»Reci mu da me nisi mogla pronaći.«

»Bilo bi uzalud jer bi tvoj otac naprosto otpravio drugoga glasnika. Budi sretan što je poslao tvoje, a ne svoje stražare.«

Uzdahnuo je. »Nemaš li milosti? Život mi je na izmaku.«

Bezuspješno sam nastojala zatomiti osmijeh. Još je bio vrlo mlad, istodobno dječak i muškarac čiji se život tako neočekivano isprepleo s mojim.

»Jedva ti je osamnaest godina, a uskoro ćeš steći moć i bogatstvo o kakvima većina ljudi može samo sanjati. Ne očekuj da će itko plakati zbog tebe.«

»Sve je to lijepo i dobro, ali nije ono što želim. Znaš to.«

»Tko od nas dobije upravo ono što želi?«

»Moj otac.«

Složila sam se kratko kimnuvši. »Točno. A sad da vidimo može li to i zadržati.«

Baklje su gorjele u nosačima pričvršćenima na zid palače blizu Campa pa su osvjetljavale mramorne kipove na ulazu i na trijemu iza njega. Čak i u taj kasni sat poslužitelji su bili budni i razmiljeli su se unaokolo. Cesare i ja smo se zavojitim stubištem popeli do njegovih osobnih odaja te sam pričekala da, odbacivši odjeću, uđe u kadu s vrućom vodom iz koje se dizala para. Dok se znojenjem oslobađao posljedica prepuštanja užicima, smiješala sam mu okrepljujući napitak od prašaka koje sam nosila u vrećici obješenoj oko struka. Nikamo nisam išla bez te vrećice ni noža koji mi je u kožnatim koricama počivao blizu srca.

Kad sam mu pružila napitak, smjesta ga je iskapio te je tako dokazao da mi posve vjeruje. Gledajući ga, upitala sam se koliko bi se mojih poznanika to usudilo učiniti. Nategnuto govoreći – najviše desetak, a polovica njih u najmanju ruku bi oklijevala.

»Groznoga je okusa«, primijetio je.

Kada je bila izrađena iz jednoga komada mramora, a krasili su je kipovi sirena s velikim grudima. Sjela sam na stolčić pokraj nje. »Ipak će ti biti drago što si to popio.«

Zavalio se položivši glavu na rub kade i zažmirivši, no onda je otvorio jedno oko i pogledao me. »I ti bi mogla ući.«

Page 14: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

14

»Mogla bih,« pretvarala sam se da razmišljam, »ali znaš što bi se dogodilo. Oboje smo umorni pa bismo poslije zaspali i utopili se. Che scandalo.«

Nasmijao se prihvaćajući odbijanje dobrohotnije nego što sam očekivala, a po tome sam zaključila da je doista iscrpljen.

Kad se voda ohladila, ustao je te je stajao gol ukopavši se nogama, a ruke je držao podalje od tijela. Kapljice su mu klizile niz kožu presijavajući se na sunčevoj svjetlosti. Već je nadišao mladenačku mršavost poprimajući pojavu muškarca i ratnika. Najprije su mu se proširila ramena, zatim i gornji dio tijela, a u zadnje vrijeme još su mu se bolje vidjeli spletovi mišića na trbuhu i bedrima. Barem dosad, tijelo mu nije imalo nedostataka, no zapravo je žalio zbog toga jer se želio dokazati na časnom bojištu. Uporno je tvrdio da pravoga muškarca obilježavaju ožiljci, a sve drugo je puko pretvaranje. No njegov otac, Kristov namjesnik na Zemlji, drukčije je razmišljao, stoga je, barem zasad, njegova volja odnijela prevagu.

»Nisi nimalo uznemirena?« upitao je Cesare kad ga je njegov marljivi, patnički sobar osušio tapšući ga ručnikom.

Slegnula sam ramenima. »Zašto bih bila?«

Odjednom se doimao tako nesigurnim da sam mu prišla i rukama mu obujmila široka prsa, a onda sam ga lagano poljubila u usta pa sam se, kao i uvijek, začudila da su tako meka. Kad se privio uz mene, osjetila sam da mu se nešto miče, a to me navelo da se nasmijem i nakratko pogledam u smjeru kreveta. Odustala sam samo zato što je kroz visoke prozore već počelo prodirati svjetlo, a izdaleka, od rijeke, oglasila su se i velika zvona na bazilici svetoga Petra najavljujući svitanje.

»Naravno da sve to nije važno. Kako bi i moglo biti?«

Sobar pročisti grlo. »Oprostite, signore. Vrijeme je da se odjenete.«

Čekajući, sjela sam na udobnu stolicu pa sam, podigavši noge, pijuckala laganu jabukovaču, plod prvoga tiještenja jabuka. Cesare se odijevao duže nego obično, nedvojbeno zato što je navlačio odjeću koju nikad prije nije nosio. Kad je napokon izišao iz garderobe, zastao mi je dah. Nasmiješila sam se i ustala.

»Nevjerojatno si zgodan.«

»Uopće to ne želim«, odgovorio je s gađenjem nogom udarivši rub dugih crvenih skuta reverende.

Zaustila sam da nešto primijetim, ali u tom trenutku još jače su se oglasila zvona svetoga Petra, a pridružila im se zvonjava crkava diljem Rima jer sva su objavljivala da će taj dan biti posvećen najnoviji kardinal Svete Majke Crkve, iako je Cesare vrlo nevoljko pristao na to.

Dok sam prolazila Rimom, zvona su još uvijek odjekivala. I danas, u nedjelju, većina prodavaonica bila je otvorena, a ulice su vrvjele od prolaznika. Kako je Njegova Svetost također posjedovala trgovačke sposobnosti, gotovo svaki

Page 15: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

15

poslovni pothvat u gradu proglašen je »nužnim«, stoga te prodavaonice na blagdane vlasnici nisu morali zatvarati. Borgia je zbog toga bio omiljen među Rimljanima, ali i zato što je zauzdao zlodjela koja su za vrijeme njegova prethodnika na ulicama uzela maha. No nije to bila zanesena naklonost prve zaljubljenosti od koje se obrazi crvene, a oči sjaje, nego prije krhka, iskusna ljubav koja se koleba na rubu razočaranja jer nevjernost voljenoga postala je previše izražena.

Glede Borgije, njegova bezgranična žudnja za ženama, moći, povlasticama i bogatstvom značila je samo početak. Ono što je uistinu želio – i što je čvrsto odlučio postići – bila je besmrtnost i ništa manje od toga. Svijet je kanio prekrojiti po svojoj slici da mu ime odjekuje stoljećima i da se nikad ne umanji niti zaboravi, nego da zauvijek ostane slavno. Vjerujem da je samoga sebe zamišljao kako, poput Jupitera, sjedi na nebesima i dobrohotno motri ono što je stvorio. Nažalost, njegovi neprijatelji došli su do istoga zaključka pa su ga odlučili zaustaviti.

Sunce je izišlo unatoč sjenama, a bio je to pravi blagoslov jer u zadnje vrijeme često je kišilo. Na trenutak mi je kroz glavu proletio ulomak prekinuta sna. Lako bih mogla skrenuti prema Campu i posjetiti Rocca. Činjenica da je nedavno objavio zaruke s Carlottom d’Angelli nije nam oslabila prijateljstvo, a zašto i bi? Istina, Rocco je nekoć zamišljao da bismo se on i ja trebali vjenčati, ali otad je upoznao moju mračnu narav pa je vjerojatno bio sretan što je to izbjegao. Ipak, jedno drugome bili smo simpatični, među nama je vladalo povjerenje kao da smo sudrugovi koje vežu zajednička zanimanja. Ako sam povremeno još uvijek čeznula za nemogućim, tu sam tajnu morala podnositi i čuvati. Dugovala sam mu posjet, ali još neću otići k njemu.

Nakon što sam više od godinu dana provela u službi Njegove Svetosti, gdje sam neprestano živjela unutar najmračnijih oblika svoje naravi, nisam više mogla zanemarivati tjeskobnu turobnost koja je nada mnom visjela čak i u najsjajnijem danu. Pred Cesareom ili u društvu Njegove Svetosti uspjela sam zadržati privid samopouzdanja, ali bilo je to samo tanko pročelje koje mi je skrivalo najdublje strahove.

Neprestano sam bila na oprezu, u svakoj sjeni vidjela sam opasnost, a proganjalo me uvjerenje da mi duša, ako je još uopće imam, nikad neće ugledati svjetlo za kojim sam tako očajnički čeznula. Iz čistoga prkosa sama sam sebe uvjeravala da je prokletstvo zapravo neka vrsta oslobođenja. Za mene nije beskrajni krug grijeha, ispovijedi i kupljenoga odriješenja, ali time što sam sve to nadišla našla sam se u vlastitu čistilištu.

Sunce je zastro oblak pa sam, nastavivši put, zadrhtala od iznenadne hladnoće. Tiber se prelio preko obala, pa sam morala podići skute dok sam kroz prljavu vodu prilazila maloj ljekarni skrivenoj u uskoj uličici. Unutra je bilo nekoliko mušterija. Čekala sam izvan njihova vidokruga dok su obavljali ono zbog čega su došli, a kad je otišao i posljednji posjetitelj, zakoračila sam kroz vrata.

Page 16: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

16

U čistoj i sređenoj ljekarni svaka bočica i paketić bili su propisno pohranjeni, radni stol istrljali su pijeskom, a u zraku se osjećao miris bilja koje se sušilo. Više nije bilo nikakva traga patnje i smrti, a sve se to prošle godine odigravalo među ovim zidovima kada su u Rim pohrlile očajni izbjeglice koje su iz Španjolske prognala njihova Katolička veličanstva Ferdinand i Isabella, a stanje tih izgnanika jasno je svjedočilo o okrutnosti čovjeka prema bližnjemu. Svaka normalna osoba pozdravila bi sadašnju razmjernu smirenost shvativši je kao dokaz Božje milosti jer kažu da nam On nikad ne šalje više nego što možemo podnijeti. No smatrala sam da se takva smirenost javlja prije velike oluje.

Sofia Montefiore završila je s ispiranjem ruku u octu koji je rabila kao zaštitu od širenja bolesti pa je upravo uzimala ručnik i, ugledavši me, namrštila se.

»Grozno izgledaš.«

Na prijatelje uvijek možemo računati da će podilaziti našoj taštini, no samo dobri prijatelji govore istinu. Sofia, sredovječna žena čvrste građe, s oblakom srebrne kose koju je pribadačama nemarno podigla oko običnoga, ali ugodnoga lica, previše se brinula za moju dobrobit da bi neiskreno govorila, stoga ni ja nisam mogla drukčije postupati, posebno zato što bi uvijek neizbježno razotkrila sva moja nastojanja da je zavaram.

»Nisam dobro spavala.«

»To nije ništa novo. Što si poduzela u vezi s time?«

»Pila sam,« priznala sam, »i to, po svoj prilici, previše.«

»Ništa više?« Oklijevala sam s odgovorom pa je obišla stol da me bolje pogleda. Suzdržala sam se od meškoljenja pod njezinim ispitivačkim pogledom.

»Nisi uzimala opijum?« upitala je.

Iako bih voljela odglumiti zaprepaštenost, nisam to mogla učiniti. Sofia je znala ono što je bilo poznato svim stanovnicima Rima: turski sultan dobro je plaćao kako bi bio siguran da će njegov mlađi brat i suparnik ostati zatočen u Vatikanu, zato je toga svoga brata opskrbljivao svakovrsnim užicima kako bi mladić ostao slab i zadovoljan prilikama. Među tim dobrima najvažniji je bio opijum, a velikodušni kraljević Djem dijelio ga je sa svojim prijateljima u Crkvi i među plemstvom.

»I to sam probala«, priznala sam. Kad je Cesare, nedugo prije nego što se zaredio, sav očajan shvatio da njegov otac neće popustiti niti će mu omogućiti da postane ratni vođa kakav je želio biti, nabavio nam je nešto opijuma da ga zajedno kušamo. Učinivši to, osjetili smo vrlo zavodljivo oduševljenje, ali nedostaci su bili očiti. »Odviše otupljuje osjetila, a moram biti u stanju raditi.«

Činilo se da je Sofia osjetila olakšanje. »Dobro je što si to shvatila. Sebi možeš pomoći na mnogo načina i bez oslanjanja na...«

Page 17: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

17

Prekinula sam je ne dopustivši joj da završi. »Nije li u prašku za spavanje koji si mi dala prije nekoliko mjeseci bilo opijuma? Zato me više nisi htjela njime opskrbljivati.«

Nije zanijekala, nego je odgovorila: »Pogriješila sam. Smatrala sam da bi ti se spavanje ustalilo ako bih ga uspjela bolje urediti pa bi dobro spavala i kad bi prestala uzimati prašak, no sad mi se čini da sam kod tebe samo potaknula potrebu koja je još nazočna.«

»Osjećam samo očajničku potrebu za spavanjem. Svakako, pod tvojim nadzorom i kad bih slijedila tvoje upute, mogla bih bez opasnosti koristiti neki prašak?«

Pripremila sam se za mogućnost da smjesta odbije i samu pomisao na to, stoga sam uvježbala prikladno obrazloženje. Borgia je, kao papa, koristio Židovima kao i svima drugima jer su mu pružili sredstva koja su mu bila potrebna za izbor na taj položaj. Zauzvrat se zarekao da će ih štititi, a ja sam, pak, štitila njega. Sofia je vjerojatno uviđala korist od toga da me održi u djelotvornu stanju.

No prije nego što sam je i počela uvjeravati, rukom mi je dala znak da sjednem. Nakratko je otišla, a onda se vratila s vrućom vodom koju je zagrijala na peći otraga u prodavaonici. »David se vratio«, izvijestila me pripremajući mješavinu kamilice i šipka.

Zatomila sam nestrpljivost, a to mi nije bilo teško jer me je vijest zanimala. David ben Eliezer vodio je skupinu odmetnutih Židova koji su se bili spremni boriti kako bi njihov narod preživio, pa smo s tim ciljem udružili snage. Zadnja vijest o njemu govorila je da u Firenzi pazi na fanatičnoga redovnika Savonarolu koji, kad ne bjesni protiv potkupljivosti u Svetoj Majci Crkvi, marljivo poziva na istrebljenje Židova. Savonarola je imao saveznika, svećenika po imenu Bernardo Morozzi, a kako sam bila uvjerena da je upravo on izravno skrivio smrt moga oca, David je i na njega pazio. Moga prijatelja samo je nešto doista važno moglo navesti da prekine nadgledanje i vrati se u Sveti Grad.

»Što ga dovodi u Rim?« upitala sam.

»Mislim da je zabrinut zbog iste stvari koja i tebi oduzima san. Čini se da Borgia nastoji skupiti što više neprijatelja, uključujući i one koji su u stanju vrlo pogibeljno postupati.«

Nisam to mogla zanijekati. »Odlučio je po svaku cijenu promicati interese svoje obitelji, la famiglie. Gledaj samo kako navaljuje da Cesarea proglasi kardinalom unatoč činjenici što bi to razbjesnilo mnogo crkvenih dostojanstvenika.«

»Takva oholost dovest će do njegova pada«, uzdahne Sofia. Mješavinom je napunila dva kamena pocakljena pehara pa je jedan pružila meni. »Bojim se da ćemo dobiti novoga papu ili će buknuti rat,« dodala je dok sam pijuckala, »a vjerojatno i jedno i drugo.«

Page 18: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

18

Te mogućnosti nisam mogla odbaciti, ali da sam ih namjeravala prihvatiti kao neizbježne, ne bih sjedila u njezinoj prodavaonici.

»Ako sam nešto naučila,« primijetila sam, »to je da se nikad ne kladim protiv Borgije. Svi koji su tako postupili, izgubili su, ako su još uopće s nama.«

Sofia nije skrivala sumnjičavost. »Doista misliš da može preživjeti?«

»Da, svakako. Što duže ostane živ, njegove će neprijatelje obuzimati sve veće razočaranje, pa će se podijeliti. Na kraju će se barem neki od njih nastojati pomiriti s njim.« Žarko sam se nadala da će se to dogoditi jer sve druge mogućnosti bile su nalik na mračni i pogibeljni zid koji se uzdigao pred nama.

Prije nego što je stigla prokomentirati moje riječi, brzo sam nastavila: »No, potrebna mi je pomoć, Sofia.« Podigla sam pehar. »Daleko sam nadišla takvu okrepu. Hoćeš li mi dati ono što mi je potrebno ili nećeš?«

Udahnula je, a onda je polako ispustila dah. »Što ćeš učiniti ako odbijem?«

»Nisam razmišljala o tome«, lagala sam, ali nadala sam se da je to sitna laž. Razmišljala sam o raznim mogućnostima, no nisam mogla smisliti nešto imalo povoljno.

Podigla je obrve. »Obje znamo da me u takvim stvarima nadmašuješ u stručnosti.«

»Precjenjuješ me. Želim zaspati samo na nekoliko sati, a ne zauvijek.«

Ono što sam trebala bilo je izvan dohvata moga mračnoga zanimanja. Iako sam poznavala više od stotinu načina ubijanja, o liječenju nisam znala gotovo ništa, a nešto malo naučila sam zahvaljujući Sofijinim naporima da me popravi.

Kutovi usnica razvukli su joj se u osmijeh, ali i dalje me je ozbiljno gledala. »Kad je tako, vidjet ću što mogu učiniti, ali moraš mi obećati da ćeš bezuvjetno slijediti moje upute.«

Nakon što sam je uvjerila da ni u snu ne bih zaobišla njezine naputke, htjela sam još malo ostati s njom, ali baš u tom trenutku stigla je mušterija pa smo se oprostile. Uvelike mi je laknulo jer sam znala da će mi pomoći. Raspoloženje mi se popravilo, pa sam ponovno pala u napast da posjetim Rocca, ali kad sam stigla u Via dei Vertrarari, ulicu u kojoj su boravili staklari, vidjela sam da su kapci na njegovoj prodavaonici zatvoreni. Sa svojim malim sinom Nandom nedvojbeno je otišao posjetiti Carlottu i njezinu obitelj.

Odlučno zanemarivši iznenadni osjećaj praznine na mjestu gdje mi je bilo srce, vratila sam se u svoje odaje. Ondje sam ostatak dana provela u istraživanjima koja su mi pobudila zanimanje. U zadnje vrijeme uvelike se povećala smrtnost među starijom gospodom, a svima im je bilo zajedničko to što su bili bogataši s mladim suprugama. Svi su umrli nakon što su se požalili na oštre bolove u trbuhu, a urin im je bio krvav. Naravno, to je potaknulo govorkanja da su žrtve zločina. Kako

Page 19: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

19

sam budno pazila hoću li primijetiti znakove da u gradu možda djeluje trovač koji bi mogao postati prijetnja Borgiji, provela sam vlastitu istragu.

Pokazalo se da su sva ta gospoda uzimala mješavinu koja se lako mogla nabaviti, a pripravljali su je od osušenih ljuski španjolske muhe, prilično lijepoga, smaragdno zelenoga kukca poznatoga po tome da potiče posustalu krepkost muškoga organa. Bila sam znatiželjna kako se postiže takav učinak, stoga sam otišla tako daleko da sam Cesarea upitala je li mu poznato što o tome. Nakon što je uvrijeđeno reagirao, iako mu je bilo i zabavno što smatram da bi mogao znati nešto o tim stvarima, ipak se udobrovoljio te mi je rekao da ta mješavina, kako se čini, uvelike pojačava tijek svih tjelesnih sokova, a posebno krvi. Iako za posljedicu ima dojmljivu erekciju, mješavina može prenapregnuti srce, prouzročiti jake bolove u trbuhu i ometati mokrenje. Iako su o njoj proturječno govorili, ipak je za njom vladala velika potražnja, a kupovali su je oni koji su očajnički htjeli zadržati muškost.

Sve me to natjeralo da sebi postavim neka pitanja. Ako malo kantaridina, onakvoga kakvoga poznamo, može tako naškoditi, što će se dogoditi povećam li količinu? Bez zadržavanja na pojedinostima, ubrzo sam otkrila da su vrlo važne čistoća i snaga te tvari. Gospodin o kojemu je riječ imao je nesreću da je nabasao na neobično jaku zalihu. Njegov izvor, prodavač iz pokrajnje uličice nedostojan naziva ljekarnika, pristao mi je prodati cijelu preostalu količinu, a onda je prilično žurno napustio Rim. Posvetila sam se proučavanju učinaka i pokušajima da ono što sam nabavila učinim još jačim i pogibeljnijim.

Posve zaokupljena, nisam primijetila da sa zapada dolazi oluja. Kiša nošena vjetrom zalila mi je pod radne sobe prije nego što sam shvatila što se događa pa sam požurila zatvoriti kapke na visokim prozorima, a pritom sam bacila pogled dolje, u dvorište. Ondje je stajala neka pojava omotavši se ogrtačem koji ju je cijelu obavijao, a od kiše se sklonila pod izbočeni krov. Nisam mogla raspoznati crte neznančeva lica, ali glavu je okrenuo pod kutom koji je odavao da zuri u mene.

Zatvorivši prozore i kapke, sama sebe sam uvjeravala da sve to samo zamišljam uslijed iscrpljenosti. Slabo sam spavala, a salijetale su me mnoge brige, pa mi se pričinilo da me netko motri iz sjena. Ipak, prije nego što sam te noći konačno pošla na počinak, ponovno sam pogledala van. U dvorištu se ništa nije micalo, čak ni promočeni štakor.

Spavala sam neobično dobro, ili barem bolje nego inače, a malo poslije svitanja probudila sam se osjećajući uporni miris kiše; čula sam i kako ječe trube najavljujući papinski proglas.

Page 20: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

20

2

tarac s kvrgavim crvenim nosom, kojemu su iz ušiju rasle guste sive dlake, pljunuo je kad je Papa projahao pokraj njega. Veliki grumen ispljunute sluzi pao je na mokru zemlju iza sapi lijepoga bijelog konja Njegove

Svetosti, no činilo se da Borgia to nije primijetio, nego je i dalje pravio znak križa iznad namrgođenih seljaka koje su dotjerali s obližnjih polja da mu odaju počast dok bude prolazio.

I ne zastavši, oružnik je tako udario drznika da se sjedokosi paesano, seljak, ispružio u blato i ostao ležati gdje je pao zureći u olovnosivo nebo. Činilo se da nije ozbiljnije ozlijeđen, a kako mu je lice zadobilo zadovoljan izraz, možda je razmišljao o tome da će mu susjedi čestitati kad se procesija udalji.

Tako je bilo na svakom koraku dok smo polako napredovali duž stare Via Cassije, sjeverno od Rima, na putu do navodno dražesnoga grada Viterba, a pred nama su glasnici i oklopnici objavljivali da Njegova Svetost, prvi put otkako je papa, namjerava poći u posjet izvan Rima. Svećenici su u povorci na ramenima nosili veličanstveno zlatno, dragim kamenjem ukrašeno euharistijsko svetohranište iz bazilike svetoga Petra. Borgia je izjavio da će ga uzeti sa sobom kao znak pobožnosti i osobne odanosti Spasitelju. Rimljani vole dobre šale, pa im se i ova svidjela. Svi su znali da Papa zapravo želi pri ruci imati izvor bogatstva koje može smjesta pretvoriti u novac ako se stvari do kraja pogoršaju.

No nitko ne bi mogao reći da se ne osjeća posve sigurnim. Jahao je malo iza svetohraništa, odjeven u grimiznu i zlatnu odjeću, a trostruka papinska kruna na glavi mu je stajala prividno čvrsto, poput stijene. Unatoč godinama i činjenici da ga je pritiskao teret službe, uspravno je sjedio u sedlu. Za čovjeka o kojemu su govorili da bi mu bolje pristajalo da vlada paklom nego da upravlja kršćanskim svijetom bio je vrlo uvjerljiv papa, no možda taj položaj i nije bio veliki izazov uzme li se u obzir loše stanje Svete Majke Crkve, tako opterećene potkupljivošću i pohlepom da se mogla natjecati s kozičavom bludnicom.

Slijedilo ga je desetak dostojanstvenika, među kojima i nekoliko kardinala koji su još uvijek tvrdili da ga podržavaju, a tu su bili i pripadnici osobnoga kućanstva, uključujući njegovu mladu kćer Lucreziju i Giovannija Sforzu, koji joj je već četiri mjeseca bio muž, a sve se turobnije držao. Papa je zabranio konzumaciju toga braka uz objašnjenje da je trinaestogodišnja Lucrezia premlada za tjelesne odnose, no i njegova kći i svi drugi znali su da zapravo želi sačuvati mogućnost da bez poteškoća poništi brak ako se iznenada promijene politički vjetrovi koji su u zadnje vrijeme posebno žestoko puhali.

S

Page 21: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

21

Jahala sam s ostalim pripadnicima papinskoga kućanstva, dovoljno blizu da pazim na Njegovu Svetost, ali dovoljno daleko da izbjegnem pljuvanje. Pokraj mene je jahao Renaldo d’Marco, Borgijin nadglednik, koji me je pogledao namrštivši se.

»Jeste li ga vidjeli?« upitao je.

Renaldo je imao tu nesreću da je po držanju i izgledu bio uvelike nalik na običnoga tvora. Maloga rasta i neprestano živčan, uznemiravao se zbog najmanjih pojedinosti i stalno je živio u strahu da će pogriješiti. Točnošću se kao štitom branio od svijeta koji ga je, po njegovu mišljenju, često pritiskao, no prema meni se odnosio kao dobar prijatelj iako su me se drugi bojali i izbjegavali me. Kako nas je vezivala zajednička obveza da služimo la famiglii, Borgijinoj obitelji, i da je štitimo, odavno smo se navikli razgovarati o temama koje su bile zanimljive i njemu i meni.

»Starca?« odgovorila sam. »Što je s njim?«

»Nije bio prvi koji je to učinio. Prije sat vremena neki je momak čekao da Njegova Svetost prođe pokraj njega, a onda je izvadio pišu i pomokrio se.«

Slegnula sam ramenima. »Tko će objasniti čudnovate običaje seoskih stanovnika?«

»Ne možete se ne osvrtati na takvo ponašanje, Francesca«, tiho je primijetio. »Seljaci su se ohrabrili, pokazuju da preziru našega gospodara jer ne vjeruju da će još dugo biti papa.«

»Ne poznaju ga tako dobro kao mi.« I ja sam spustila glas. »Kad bi ga poznavali, daleko bi se opreznije ponašali.«

Nije se doimao uvjereno. »Možda, ali to prokleto putovanje nije baš pametno jer izgleda kao da bježi.«

Doduše, Borgijin odlazak iz Rima mogao se i tako protumačiti, a njegovi neprijatelji neće oklijevati da upravo to ustvrde, ali pravi razlog putovanja nije bio tajna.

»Time što će osobno pregledati utvrde u Viterbu i drugdje na sjeveru«, ukazala sam, »svima će dati do znanja da se, bude li potrebno, neće ustručavati prihvatiti rat.«

»Sačuvalo nas nebo i svi sveci«, promrmlja Renaldo.

Dijelila sam njegove osjećaje iako se baš nisam nadala da će se nebo umiješati. Svi smo u većoj ili manjoj mjeri bili kockari, ali nitko se nije kockao tako žestoko ni za tako velike uloge kao Kristov namjesnik na Zemlji. Njegovi beskrajni naumi glede la famiglie izravno su ga sučelili s nekima od najmoćnijih europskih vladara, a rat su učinili neizbježnim, kako je i Sofia primijetila. No svaki takav sukob zaprijetio bi Borgijinu papinskom položaju, a njegovim neprijateljima unutar Crkve pružio bi pogodnu priliku da ga zbace. Bilo mi je tajanstveno kako je točno

Page 22: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

22

namjeravao riješiti taj posebni problem. Pouzdavala sam se u to da je riječ o Borgiji, pa sam vjerovala da je već skovao osnovu, a možda čak i nekoliko nauma.

»A ako se uistinu zaratimo?« upita Renaldo. »Što onda?«

»Poznajem najmanje jednu osobu koju će to usrećiti.«

Nije trebao pitati na koga mislim. Moja veza s Cesareom nije bila nikakva tajna, ali svog povremenoga ljubavnika zadnji put sam vidjela prošli tjedan, malo poslije njegova posvećenja za dostojanstvenika Svete Majke Crkve. Radije nego da se bavi neprestanim prigovaranjima koje mu je sin zdušno upućivao, Borgia ga je učinio korisnim tako što ga je poslao pred nama u Viterbo pod izgovorom da ga želi sačuvati od kuge koja će, kako se govorilo, zahvatiti Rim, a zapravo da bi okupio mjesne plemiće i ojačao posadu. U njegovoj odsutnosti krevet mi se ohladio.

»Cesare nije promijenio mišljenje o tome da ga proglase kardinalom, je li?« primijeti Renaldo. »I dalje se ne može pomiriti s očevom voljom.«

»Jeste li mislili da će se pomiriti? Cijeli život sanja o tome da postiže velike pobjede na bojištu. Nepodnošljivo mu je da ga svežu crvenom reverendom i okuju za stol u Vatikanu.«

»Ipak,« odvrati moj sugovornik, »kladioničari daju izglede pet prema dva da će se otac i sin posvađati u sljedećih godinu dana.«

Njegove riječi nisu me iznenadile. Stanovnici Rima kladit će se u svakoj prilici – predviđat će koliko će trupala u jednomu danu izvući iz Tibra ili će pogađati spol sljedećega kopileta nekog kardinala, a kladit će se i koliko će Papa još poživjeti – jer sve je to hrana za kotač sreće koji se vrti održavajući nam životnu ravnotežu pa se o budućim događajima možemo kladiti i povremeno zaraditi novac.

»A što kažu o ratu?« zanimalo me je. »Kakve izglede daju da će izbiti?«

»Tri prema dva da će Papa nadvladati.«

»Zanimljivo, kad se uzme u obzir da Borgia gotovo i nema vojsku u usporedbi s Francuzima te da mu je prijeko potrebna podrška Španjolaca, ali nije baš sigurno da će je i dobiti.«

Nije mi proturječio iako je ukazao na činjenicu koje sam i sama bila svjesna. »No prepun je poleta, a vrlo mu je izražen osjećaj vlastite neizbježnosti. Nalik je na prirodnu silu. Tko bi se doista želio kladiti protiv njega, posebno ako je drugi izbor onaj stari štap della Rovere?«

I protiv volje sam se nasmijala, a upravitelj mi se nasmiješio. Prolazili smo između redova bukovih stabala približavajući se konačištu u Ronciglioneu gdje ćemo prenoćiti. Cijela vojska drvodjelja, staklara i soboslikara velik dio tjedna neumorno je radila kako bi Njegova Svetost imala doličan smještaj iako je ondje trebao provesti samo jednu noć. Iz Rima su dopremili puna kola poslužitelja,

Page 23: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

23

pokućstva, draperija, ukrasa i drugih potrepština. Za Njegovu Svetost predvidjeli su cijeli gornji kat, dok će se svi dostojanstvenici sa svojim osobljem smjestiti u prizemlju. Dok sam sjahivala, čula sam kako mrmljaju zbog takvoga rasporeda, ali ništa se nije moglo učiniti jer Borgia je cijenio svoje povlastice, a posebno je uživao u tome da ih beznačajniji ljudi smatraju nečim što mu s pravom pripada.

Volio je i stvarati metež, ili se barem tako činilo, jer oko njega bi se sve uskovitlalo. Hitro sam ustuknula kad je pokraj mene protrčala četa oklopnika koji su me umalo pregazili. Kočijaš je vikao na svog sudruga jer mu se ispriječio na putu. Unaokolo su miljeli paževi i kuhinjski pomoćnici, a kad se nisu spoticali o vlastite noge, pomagali su istovarivati kutije i bačve koje su neprestano pritjecale. Neupućenu promatraču mogla bi se oprostiti pomisao da se papinski dvor ovamo smješta na više od mjesec dana, a ne tek na nekoliko kratkih sati.

Uz konačište su na brzinu sagradili veliko, neukrašeno zdanje od neobrađenih dasaka kako bi tu smjestili putujuće kuhinje. Upalili su vatre i okretali ražnjeve, a zrak su ispunili ugodni mirisi. Procjenjivački sam pomirisala. Prozaična je istina da se u svom zanimanju uvelike moram baviti upravo hranom, i to s dobrim razlogom jer ništa nije lakše otrovati. U nabore govedine netko može ubaciti arsen, dok sir možete umotati u otrovanu tkaninu koja će u njega prenijeti smrtonosna svojstva itd. S prikladnim priborom otrov je moguće uštrcati čak i u svježe jaje koje je još u ljusci. Stoga nisam samo najpomnije pregledavala sve što bi Borgia mogao pojesti, nego sam svojski nastojala biti nazočna svugdje gdje ću možda biti od koristi.

Zasad sam se oprostila s Renaldom, a upravo sam, koračajući kroz dobro izgaženo blato, prelazila kratku udaljenost do kuhinja kad mi je put prepriječio condottiere ozbiljna lica koji je nosio traku satnika papinske straže. Vittoro Romano zašao je u pedesete godine, no unatoč burnom, nesigurnom životu, još se držao uspravno, ramena su mu bila snažna, a kako je po naravi bio šutljiv, neoprezni su mogli povjerovali da slabo primjećuje što se događa oko njega. No ja sam znala da griješe jer godinama sam ga motrila dok sam odrastala u Borgijinu kućanstvu. Kako sam preuzela očeve dužnosti, a i zarekla sam se da ću se osvetiti njegovu ubojici, Vittoro i ja postali smo prijatelji. Pouzdavala sam se da će mi reći sve što bih trebala znati, a on je i meni iskazivao slično povjerenje. Vrlo rijetko smo razočarali jedno drugo, a to se nikad nije dogodilo bez jakoga razloga.

»Francesca«, tiho me je pozdravio kako nas nitko ne bi čuo. Po njegovu držanju moglo bi se zaključiti da razgovaramo o vremenu koje je, na sreću, bilo manje vlažno nego prije pa sve do toga trenutka nije bilo kišilo, no sad su počele padati prve hladne kapi.

»Došlo je do nemiloga događaja.« Uhvativši me za ruku, poveo me oko zadnjega dijela konačišta, a kad smo ostali sami, izvijestio me je: »Prije sat vremena pronašli su mrtvo tijelo kuhinjskoga pomoćnika.«

Uvijek su me upozorili ako bi nekoga unutar Papina kućanstva zadesila iznenadna smrt jer postojala je makar mala mogućnost da se Njegova Svetost

Page 24: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

24

nađe u opasnosti. Dosad je svaka smrt koju sam istražila nastupila uslijed naravnih uzroka, ali nisam mogla očekivati da će uvijek biti tako.

Vittoro se pobrinuo da truplo smjeste u kola koja su zatim odvezli na drugi kraj polja gdje neće privlačiti pozornost. Dok smo prilazili, iz zaklona obližnjega drveća izišla su dva oružnika, ali prepoznavši satnika, odmaknuli su se i pustili nas da prođemo.

»Osobe koje znaju da je mladić mrtav upozorio sam da o tome nikome ne govore.«

Time smo dobili nešto vremena, ali ne mnogo. Popevši se otraga u kola, nakratko sam zastala kako bi mi se oči privikle na slabije svjetlo. Kiša se još jače spustila te je romonila po platnenom pokrivalu nad kolima. Mladića su položili na drvenu dasku čije su krajeve postavili na sanduke s potrepštinama. Bio je gol.

»Tko mu je svukao odjeću?« upitala sam.

»Ja«, odgovori Vittoro. »Nosio sam rukavice.« Nakon kratke šutnje dodao je: »U Rimu vlada kuga, ili barem tako govorkaju.«

Glas mu je bio miran, ali osjećao je razumljivu tjeskobu. Ako je riječ o kugi, svi bismo mogli biti mrtvi za nekoliko dana, ako ne i sati. Mladiću sam brzo podigla ruku i pogledala ispod nje, ali ni tu, a ni kod međunožja, nije bilo osobitih oteklina po kojima su i nazvali tu pošast. Iako nisam mogla posve isključiti kugu, znatno se smanjila vjerojatnost da je upravo to uzrok smrti.

Nije bilo znaka ni da ga je usmrtio otrov koji djeluje na dodir jer tada bih pronašla osip nalik na vrhove iglica, a koža bi poplavila na mjestima koja bi otrov dotaknuo.

»Je li povraćao ili nekontrolirano vršio nuždu?« upitala sam.

»Nisam pronašao takve znakove.«

Rekavši to, isključio je mnoge otrove, ali nikako sve. Ohrabrivši se, pregledala sam mu vrh glave, a onda sam pogledom polako prešla preko svakoga centimetra trupla. Završivši s pregledom prednjega dijela, Vittoro i ja polako smo okrenuli mrtvaca kako bih ga pregledala i sleđa. Nije bilo očitih rana, uboda ni drugih ozljeda. Mladiću je koža potamnila na mjestima gdje je bila izložena suncu, ali na drugim dijelovima tijela bila je dovoljno blijeda da bih, malo ispod površine, razabrala spletove plavičastih žilica. Kosa mu je bila smeđa, a kad sam mu podigla kapke da pregledam oči, vidjela sam da su iste boje ispod posmrtne prevlake. Procijenila sam da mu je oko trinaest godina, a za svoju dob bio je prilično visok i skladne građe.

Ponovno smo ga okrenuli. Srećom, još nije nastupila posmrtna ukočenost pa mu nismo morali razbijati vilicu. U ustima i oko usnica nisam pronašla pjenu. Udahnuvši, osjetila sam da je nedugo prije smrti jeo češnjak, a to nije neobično jer je to jelo vrlo omiljeno, ne samo zbog okusa, nego i kao zaštita od bolesti. Zavukavši ruku pod prsluk haljine, izvadila sam nož koji sam se navikla nositi sa

Page 25: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

25

sobom te sam napravila mali rez sa strane dječakova vrata. Smjesta mu je potekla krv tamnocrvene boje.

»Nije cijanid«, primijetila sam jer da su ga time otrovali, iz žile koju sam zarezala potekla bi svijetla krv trešnjine boje, jedini sigurni pokazatelj da je riječ o otrovu. Cijanid je među osobama koje se bave mojim zanimanjem tako omiljen i zato što javnost, u svojoj bezgraničnoj mudrosti, smatra da je lako prepoznatljiv po mirisu badema koji ispušta. No cijanid je lako prikriti nizom tvari, uključujući češnjak, pa se žrtvi ulijeva lažni osjećaj sigurnosti koji može uvelike koristiti ubojici.

»Što bi još moglo biti posrijedi?« upita Vittoro.

»Ne znam. Je li, kad su ga našli, bio u neobičnu položaju? Je li bilo ikakvih pokazatelja da je imao grčeve?«

»Mislim da nije. Doimao se kao da se naprosto srušio.«

»Gdje mu je odjeća?«

Predao mi ju je. Bila je u dobru stanju, uzevši u obzir dječakov stalež, i dovoljno bogata da bi mu bilo toplo. Udahnuvši, namirisala sam mokru vunu, dim od izgaranja drva i neizraženi miris znoja. Ništa nije ukazivalo da je bio bolestan.

»Ako ga želiš otvoriti...«, počeo je Vittoro. Sveta Majka Crkva zabranjivala je takav postupak s mrtvima, čak i kad je to bio jedini način da se ustanovi zbog čega su umrli. Ta me zabrana ni prije nije zaustavila, stoga se ni sad ne bih osvrtala na nju, ali nije bilo vremena. Kako nisam mogla isključiti mogućnost da je dječak otrovan, morala sam smjesta djelovati. Njegova Svetost upravo se spremala ručati.

Skočila sam s vagona, podigla skute haljine i potrčala. Primijetili su me čim sam zakoračila u kuhinju. Svi su zastali u poslu, no onda je maestro dei maestri zalajao zapovijed pa su se kuhinjski pomoćnici ponovno marljivo posvetili svojim dužnostima.

Prisilila sam se da se nasmiješim. »Mirišem li svinjetinu? Za Njegovu Svetost?«

Glavni kuhar je potvrdio rekavši da će uz to jelo biti poslužen Papin najdraži umak od marelica, kao i slasni grašak koji je volio, a na kraju dolaze porcije zlatnih, blago pečenih kestena. Primijetio je da je takav obrok pravo postignuće u ovim žalosno primitivnim uvjetima, a onda je to, kao usput, spomenuo još jednom, pa i treći put.

»Potaknuli ste mi tek«, izjavila sam. »Moram sve kušati.« Nisam zahtijevala ništa vrlo neuobičajeno. Borgia je volio da budem nazočna za vrijeme čestih državničkih večera u Vatikanu kako bih goste podsjećala na činjenicu da Papa pomno pazi na svoju sigurnost, a bila sam i oružje kojim se, ako je htio, mogao razmahati. U takvim prilikama najprije bih jela u kuhinji, gdje sam obično uživala u određenoj količini hrane pripremljene za Njegovu Svetost.

Page 26: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

26

Nisam bila baš tako nesmotrena kako se činilo, nego samo pomalo lakomislena. Otrovi u hrani uglavnom se mogu otkriti osjetilima vida i mirisa ako znate što morate potražiti. Naravno, zadaću su mi otežavali kuhanje i umaci koji su išli uz razna jela, ali Borgia je, kao svaki razumni vladar, upravo zbog toga i uposlio osobu s tako mračnim zanimanjem kakvim sam se ja bavila.

Večeru Njegove Svetosti već su postavili na zlatne pladnjeve koje će odnijeti paževi u odjeći dudove i zlatne boje svojstvene kući Borgia. Vidjevši da dolazim, skamenili su se, a ispružene ruke odjednom su im zadrhtale pod težinom onoga što su nosili. Samu sam sebe podsjetila da sam najpomnije pregledala svinjetinu, marelice, grašak, kestene i sve druge sastojke, pa i vino. Svaki maestro di cucina, šef kuhinje, dobro je znao da ne smije rabiti ono što nisam pečatom potvrdila kao posve sigurno. Moju potvrdu mogli su krivotvoriti, ali otac je prsten pečatnjak, koji je poslije pripao meni, dao tako zamršeno izraditi da bi ga bilo neobično teško oponašati. K tome sam svakodnevno mijenjala boju voska koji sam koristila pa sam nasumce birala među desecima preljeva. Doista sam poduzela sve moguće mjere opreza da bi Borgia posve sigurno večerao. Ako sam doista vjerovala u svoju vještinu, još nepoznati uzrok smrti kuhinjskoga pomoćnika neće me omesti u tome da ih primijenim kako treba.

Svinjetina je bila sočna, vlažna, s hrskavom koricom, a umak od marelica bio je savršeni dodatak. Uzela sam samo komadić kako ne bih previše poremetila raspored na pladnju i brzo sam progutala, a kušala sam i sve drugo što je bilo namijenjeno Njegovoj Svetosti, uključujući vino. Taj čovjek uistinu je dobro jeo! U kuhinji je vladala tišina, a svi pogledi bili su uprti u mene. Nitko se nije ni pomaknuo, štoviše, činilo se da samo nekolicina nazočnih uopće diše.

Kad sam završila, tkaninom sam obrisala prste, a u sebi sam hitro procjenjivala: u ustima i grlu ništa me nije peklo, a nisam osjećala ni bockanje u udovima. U želucu, ili još niže, nisu se javili grčevi, a vid mi se nije zamaglio. Doduše, neki otrovi mogu sporo djelovati, ali zahtijevaju da se određene količine tijekom vremena primijene više puta. U Borgijinoj večeri nije bilo sastojka koji je usmrtio kuhinjskoga pomoćnika, što god to bilo.

»Izvrsno je, kao uvijek«, prokomentirala sam. »Primite moje pohvale, majstore. Nadmašili ste sami sebe.«

Jadniku su od olakšanja gotovo klonula koljena, ali na vrijeme se prenuo pa mi se naklonio. Oboje smo znali da bi za njega, a i za sve koji su radili u kuhinji bilo vrlo loše kad bih u hrani pronašla otrov. No bilo bi još mnogo gore kad ga ne bih otkrila, nego bi se nekako provukao i doista dospio do Borgije jer velika je razlika u tome nadate li se brzoj smrti ili ste sigurni da će vam patnje biti dugotrajne, a smrt će doći kao pravi blagoslov.

Ozračje u kojemu radim nije baš najvedrije, ali svaki posao ima nedostataka, a Borgia vrlo dobro plaća.

Page 27: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

27

Paževi su žurno otišli, pa je djelatnost u kuhinji poprimila uobičajeni tijek. Kad sam izišla van, za mnom je pošao Vittoro šutljivo me i zabrinuto motreći, ali ništa nije komentirao jer oboje smo dobro znali da sam se ponijela posve u skladu sa svojim odgovornim položajem.

»Pobrinut ću se da sahrane toga dječaka«, rekao je, a bilo je to najpametnije što smo u tim okolnostima mogli učiniti. Svaki drugi postupak potaknuo bi nagađanja. Ipak, bilo mi je žao što nisam imala prilike odrediti što ga je usmrtilo.

Potvrdila sam glavom odjednom osjetivši umor. Neposredna kriza je prošla, pa sam samo željela isprati prašinu s puta i otići u krevet, ali uspjela sam učiniti samo ono prvo. Nakon što je s usnica ubrusom obrisao posljednju kap umaka od marelica, Papa nije gubio vrijeme, već je pozvao svoju trovačicu.

Page 28: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

28

3

oga listopada godine Gospodnje 1493. Kristov namjesnik na Zemlji navršio je šezdeset dvije godine, no još je bio bikovske grade, s prsima nalik na bačvu, s izraženim kapcima i punim, čulnim ustima. U zadnje

vrijeme danak je uzela zahtjevna služba kojoj je težio s tako nepopustljivim častohlepljem, ali još je, kako ga je Renaldo opisao, bio nalik na prirodnu silu s tako neumornom voljom da su njegovi protivnici trčali u zaklon kao da se sklanjaju od odviše jarkoga sunca.

»Kraljica mi je u opasnosti«, počeo je kad sam ušla u njegovu osobnu odaju. Nije se potrudio podići pogled sa šahovske ploče jer je bio siguran da će niz condottiera koji su stražarili do njega propustiti samo osobu koju je pozvao. Na zidovima su visjele bogate tapiserije, prostoriju su osvjetljavali zlatni svijećnjaci, u zraku se osjećao miris svježe ubranoga rogoza, a blizu njega veselo se razgorjela vatra. Borgia je razastro papire po stolu s kojim je putovao, izrađenom od kestenova drveta s uzorkom, ali od njegovih tajnika nije bilo ni traga.

»Nisam vješta u šahu«, odgovorila sam prilazeći. Zapravo, otac me je prilično dobro naučio tu igru, ali u njoj sam ustrajala samo da bih njega razveselila. Otkad je umro, šah je za mene izgubio smisao.

»Ipak bacite pogled«, potaknuo me je ispravivši se.

Nevoljko sam ga poslušala. Naravno, imao je pravo, odigravao se napad na kraljicu, ali obrana je bila očita.

»Uzmite lovca ili, kako kažu, biskupa«, savjetovala sam mu.

»Hoćete reći kardinala, je li ? Delia Rovere mi je trn u oku i rado bih ga se riješio.«

Zatomila sam uzdah. Kardinal Giuliano della Rovere bio je Borgijin ljuti suparnik glede papinske službe.

Prošle godine, za vrijeme konklave, njih dvojica natjecali su se za najveći dragulj u kruni kršćanstva, a poslije toga se della Rovere odšuljao da liže rane, ali nije se čak ni pretvarao da prihvaća poraz. Borgia je sumnjao da je za nekoliko neuspjelih napada na njegov život odgovoran upravo taj kardinal, a ništa nije govorilo da ima krivo. Živjela sam u strahu od trenutka kad će Kristov namjesnik na Zemlji odlučiti da je došlo vrijeme da svoga konkurenta jednom zauvijek ukloni sa šahovske ploče.

T

Page 29: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

29

»Imate sredstva za to«, podsjetila sam ga, unatoč tome što mi je u želucu odjednom zijevnula praznina, » ako ste voljni žrtvovati vjernu pješakinju.«

Nasmijavši se, uzeo je dva pehara te je u njih ulio tamnocrveno francusko vino. Kad smo bili sami, običavao je sa mnom nešto popiti. Sumnjala sam da je bio nalik na osobe koje smatraju da nisu pijanci ako piju s nekim u društvu.

»Prepostavljam da ste vi ta pješakinja?« upitao je pružajući mi pehar.

S oklijevanjem sam otpila. Sofiji sam obećala da neću piti. Kad mi je, malo prije odlaska papinske povorke iz Rima, donijela zalihu praška za spavanje, naglasila je da se moram suzdržavati od svih pića.

No ne budem li s njim pila, Borgia će se pitati zašto odbijam. Kako bih otklonila svaku sumnju, podigla sam pehar i otpila. »Ne zamjerite, ali ne bih baš htjela biti olako žrtvovana. Imate i gorih neprijatelja od kardinala.«

Prije nekoliko mjeseci skovala sam osnovu za ubojstvo della Roverea, pa sam čak i samu sebe pohvalila da je genijalna iako je bila vrlo skupa jer je uključivala samljevene dijamante koji bi kardinalu razderali utrobu osudivši ga na okrutnu smrt zbog upale. Svakako bih mu se trebala vrlo približiti kako bih podmetnula otrov. U njegovo uporište u Savoni bilo bi teško ući iako sam vjerovala da je to izvedivo, no posve drugo pitanje bilo je kako bih izišla, posebno ako bi moja nazočnost pobudila sumnju. Nadala sam se da Borgia smatra da ću mu više vrijediti u budućnosti nego da me u ovom trenutku upotrijebi kako bih ubila della Roverea.

Spustio se u stolicu s visokim naslonom koju je također donio iz svojih odaja u Vatikanu te mi je rukom pokazao da sjednem na obližnji stolčić.

»Gorih neprijatelja... možda i nemam,« primijetio je ničim ne odajući da ga uznemiruje brojnost njegovih protivnika, »ali istina je da mi ne nedostaje izazova. Kad već govorimo o tome, primijetio sam da se Cesare još nije pomirio s velikom čašću koju sam mu ukazao kad sam ga proglasio kardinalom. Zabrinut sam da bi ga mogli skrenuti na stranputicu.«

Potvrdila sam glavom, ali ne zato što sam se s njim složila, nego kako bih mu pokazala da sam svjesna da me upravo zbog toga pozvao. »A tko bi to učinio?«

Papa raširi ruke kao da se obraća zraku. »Tko zna? Francuzi, Napolitanci, Turci, zgodna plesačica ili njegova vlastita taština. Sve je moguće.«

Pomislila sam da se ne odnosi pošteno prema Cesareu koji je daleko postojaniji nego što njegov otac uviđa, ali svladala sam se, pa nisam komentirala, nego sam samo udahnula i odvratila: »Smijem li pitati zašto mi to govorite?«

»Želim vašu pomoć. Podsjetite ga da je vrlo sretan čovjek i spriječite ga da počini kakvu glupost. Španjolci se roje oko njega jer misle da je u njemu budućnost. Neka ne učini ništa kako bi ih razuvjerio.«

»Precjenjujete moj utjecaj.«

Page 30: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

30

»Žene mu padaju pred noge, ali vama se uvijek ponovno vraća.«

Bila je to istina iako sam se nadala da Borgia nije odviše duboko razmišljao o tome zašto tako privlačim njegova sina. Između Cesarea i mene tiho je kipjela privlačnost rođena iz nedostataka u našim naravima koje su nas izdvajale od drugih ljudi, a tu je privlačnost pothranjivalo i otkriće, bez obzira na to koliko ono bilo krhko, da smo sami na svijetu, pa bismo zato mogli vjerovati jedno drugomu. Oboje smo odrasli u palači njegova oca na Corsu – Cesare kao kardinalov nezakoniti sin, dok sam ja bila trovačeva kćer. Ono što je počelo nesigurnim očijukanjem napredovalo je tijekom godina, sve do one noći kad mi je prišao u knjižnici. Čitala sam Dantea, koji mi je oduvijek bio najmiliji pjesnik, a Cesare je bio pijan i uzrujan zbog još jedne svađe s ocem. Mogla bih tvrditi da me iznenadio svojom strastvenošću, ali istina je da sam se ja njime okoristila kao i on sa mnom, ako ne i više. Moja mračna nutrina bila je privučena njime jer Cesare je bio sazdan od sirovih nagona koji nisu ostavljali mjesta moralu ni savjesti. Bio je bez grijeha, ali samo zato jer ih naprosto nije priznavao. S njime sam se toliko približila samoj sebi koliko sam se tih godina mogla nadati da ću se pronaći.

»Ne tražim od vas da ga izdate«, nastavi Borgia. »Upravo suprotno, pomognite mu da postane čovjek kakav bi trebao biti. Ne samo crkveni velikodostojnik, nego i budući papa koji će svijet povesti u svijetlo novo doba. To želite, je li?«

Borgia je dobro znao da upravo to želim. Moj pokojni otac pripadao je tajnomu društvu učenjaka i alkemičara, tražitelja istine koji su sebe nazivali Lux jer nadali su se da će svijetu donijeti svjetlo. Nakon očeve smrti prihvatili su me kao pripadnicu svoga društva. Borgia je s razlogom doznao što bih sve učinila da zaštitim Lux, ali ipak...

»Ne mogu jamčiti za ponašanje vašega sina.«

»Šteta, jer od vas upravo to očekujem.«

Vrlo moćni ljudi imaju prednost nad nama jer sebi mogu bez žaljenja dopustiti najneukusnije, nepoštene ispade. Sviđalo mi se to ili ne, bila sam Borgijina poslužiteljica pa sam na vlastitu odgovornost zanemarivala njegove ukaze.

»Učinit ću sve što mogu«, obećala sam iskapivši vino do dna. Sljedećega dana stigli smo u Viterbo.

Page 31: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

31

4

esare nije bio među velikodostojnicima koji su se okupili da pozdrave njegova oca po dolasku u utvrđeni grad na vrhu brda koji je papama tijekom stoljeća bio najdraže mjesto u vrijeme neprilika. Prihvaćajući

pozdrave gradonačelnika i zapovjednika posade, Borgia nije komentirao sinovo napadno kršenje pristojnosti, ali tanka bijela crta oko usnica pokazivala je da se ljuti.

Shvatila sam to i zato sam bez odgađanja pošla u potragu za mušićavim sinom. Iz poštovanja prema Sofiji sinoć nisam uzela prašak za spavanje, ali zbog te suzdržanosti sad sam vukla noge i trpjela tešku glavobolju, da i ne spominjem da sam još jedan dan provela na konju. Sve u svemu, sumnjam da je moja pojava mogla razvedriti srce nekoga muškarca.

Bilo je kasno popodne. Sa zapada su sunčeve zrake koso padale na izribano kamenje kojim je bilo popločano malo dvorište iza loggije bez krova čijih je sedam lukovima spojenih prozora gledalo na jug, preko grada, dok se u suprotnomu smjeru pružao neometani pogled na duboku dolinu Faul. Zrak je bio svjež, ispunjen mirisima dima vatre naložene drvom, nedavno pokošene trave i ruža koje su kasno procvale u vrtu obližnje palače. Tiho je žuborio vodoskok ukrašen lavljim likovima. S okolnih ulica dopirali su i drugi prigušeni zvukovi, ali malo što je remetilo tišinu zbog koje sam, kao i obično, postala napeta. Buka koja se u Rimu uvijek odnekuda čuje djeluje umirujuće kad je stanje onakvo kakvo i treba biti, a kad nije tako, služi kao upozorenje. S druge strane, tišina ništa ne odaje, a nedostatak joj je da su vam misli još izraženije.

Paž mi je pokazao pješčanu arenu staroga amfiteatra koji se dizao uz palaču. Otišla sam onamo znatiželjno se pitajući što je tako privuklo Cesareovu pozornost da je propustio pozdraviti oca. Stara, ruševna kamena sjedala na kojima su Rimljani sjedili i klicali svojim omiljenim gladijatorima privukla su šareno mnoštvo pratitelja, poslužitelja, sljedbenika, a i nekoliko španjolskih plemića koji su s Cesareom obilazili gostionice. Vrlo brzo sam otkrila zašto su svi ondje.

Zauzevši položaje na ovalnoj površini na sredini arene, stajalo je dvoje ljudi okupanih zlatnom svjetlošću. Obojica su bila u košuljama i hlačama i naoružana lakim mačevima. Zveket mačeva odzvanjao je u tišini, a čulo se kako gledatelji hvataju dah. Borci su bili iste visine i građe iako se onaj kojega sam, sudeći po ohrabrenjima i savjetima koje su mu zemljaci dovikivali, smatrala Španjolcem hitrije kretao, kao da žarko želi što prije završiti s tim, ali njegov protivnik nije tako postupao, već kao da je uživao u borbi i natjecateljskom osjećaju.

C

Page 32: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

32

Cesare se smiješio lako održavajući ravnotežu, a noge je rastavio u širini ramena zauzevši klasični položaj za mačevanje. Bio je miran gotovo kao kip, no onda se, u iznenadnoj provali pokreta, naglo okrenuo kako bi odbio protivnikov napad i odgovorio vlastitim naletom. Pokreti su mu bili usklađeni kao u naravnoga atleta, a nastojao je ostaviti dojam da sve izvodi bez ikakva truda. Iako je bio mlad, jer u to vrijeme tek je navršio osamnaest godina, shvatio je da takav postupak razbješnjuje protivnika.

Isprva se činilo da su Španjolac i on podjednako vješti, premda su se izrazito različito borili. Cesareov protivnik, čovjek tamnoputa lica na kojemu se isticao tanki, oštri nos nalik na sokolov kljun, učinio mi se nestrpljiv. Pitala sam se nije li, kao pripadnik bahatoga naroda, počinio grešku pretpostavivši da mu Papin sin neće biti veliki izazov. Za razliku od njega, Cesare se u većoj mjeri obuzdavao i postupao je promišljenije, a to je bilo neobično za njegovu dob – kada vruća krv i nagla ćud često idu ruku pod ruku. Španjolci su klicali, no utihnuli su jer su počeli uviđati da njihovu zemljaku neće biti lako kako su očekivali. Mnoštvo se primirilo.

Spustila sam se na jedno od kamenih sjedala, malo po strani od ostalih, pa sam motrila s nehinjenim zanimanjem jer sam se zabrinula za šire posljedice koje bi to nadmetanje moglo imati. Kako su Španjolci imali ključno mjesto u Borgijinoj taktici za preživljavanje u borbi s della Rovereom, a i s Francuzima, Cesare svoga protivnika nije mogao srušiti u prašinu premda je to nedvojbeno želio, nego mu je morao sačuvati odleđeno dostojanstvo iako je taština tjerala Papina sina da nedvojbeno pokaže tko je vještiji. Morao je to učiniti jer Španjolac je sve žešće napadao, a ubodi i udarci njegova mača sve su više prijetili ranjavanjem. Sučelivši se s porazom, očito je zaboravio da je riječ samo o vježbi, a ne o istinskomu sukobu.

Srce mi je poskočilo kad je vrh Španjolčeva tankoga mača zarezao zrak opasno blizu Cesareovih prsa, no trenutak kasnije ponovno sam mogla nesmetano disati jer je Jupiterov sin, koji je očito dovoljno vježbao, okretno izbjegao udarac pa je, probivši se kroz protivnikovu obranu, vrh mača namjerno prinio Španjolčevu oku. Tim pokretom kanio je zastrašiti protivnika i u tome je uspio. Španjolac se trgnuo i ustuknuo. Cesare je nasrnuo prema njemu, a ovaj put je prislonio oštricu na protivnikov vrat. Nije se prestao smiješiti, čak ni kad su mu usnice oblikovale poziv: »Predaj se.«

Španjolčevim licem prijeđe izraz mračnoga bijesa, ali očito nije imao izbora. Mršteći se, spustio je mač, no nije se naklonio kako su zahtijevala pravila časne borbe.

»Ovaj krug je vaš, signore«, ljutito je promrmljao.

Cesare je smjesta spustio mač i srdačno potapšao protivnika po leđima. »Dobro ste se držali, Don Miguele!« izjavio je glasno da svi čuju. »Časna riječ, jednom ili dvaput pomislio sam da ste me pobijedili.«

Page 33: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

33

Jamačno nitko nije povjerovao u to, ali barem se činilo da se Španjolac smekšao. »Sljedeći put neću vas ostaviti u takvoj sumnji«, hvalisao se dok su zajedno odlazili s poprišta.

Cesare je krajičkom oka uhvatio moj pogled pa sam podigla obrve. Nacerio se, zaostavši za Španjolcem, a onda mi je prišao.

»Jesu li te ponovno poslali da me dovedeš?« Sjeo je pokraj mene, odmaknuo košulju sa znojne kože i uzdahnuo. »Don Miguel se želio boriti. Da sam zatražio da to ne učinimo, shvatio bi to kao uvredu, bez obzira na razlog.«

Gledala sam amfiteatar koji su gledatelji brzo napuštali. Na nebu je, na istoku, namigivala Venera. Zapuhao je vjetar jer je sunce zalazilo pa sam se malo stresla obuhvativši tijelo rukama.

»Ne duguješ mi nikakvo objašnjenje. Sačuvaj ga za oca.«

»Bilo bi to besmisleno. Utuvio je sebi u glavi da sam nezahvalni sin. Što god bih rekao, ne bi ga razuvjerilo.«

Govorio je ležerno, kao da prihvaća stvarnost i ne uznemiruje se zbog nje, ali nije me zavarao. Poput žednoga u pustinji čeznuo je za očevim odobravanjem. Nevolja je bila u tome što su njih dvojica bili previše slični – silovitih ćudi i nepopustljivih volja – no isto su se tako i bitno razlikovali. Dok mu je otac bio uistinu društven, neobuzdan i vatren, Cesare je po naravi bio daleko tajanstveniji, usmjeren prema unutrašnjosti svoga bića. Bio je sklon sumnjičenju i dugo je zamjerao protivnicima iako se veoma trudio sakriti te osobine. No među nama nije bilo mjesta bilo kakvomu pretvaranju. Ne bih to dopustila.

»Ali nisi li nezahvalan?« upitala sam. Jesam li trebala povjerovati da se pomirio s kardinalskim položajem? Cijeloga života sanjao je da će voditi vojske i mačem steći slavu.

»Nije... tako potpuno loše kako sam mislio da će biti. Hvala Bogu, zapravo ne moram obavljan nikakvu svećeničku službu. Radim na tome da pojačam utvrde i poboljšam vježbanje posade. Dakako, brinem se za Španjolce, a potrebno im je mnogo pozornosti.«

I protiv volje sam se nasmiješila. Cesare je od djetinjstva bio na raznim crkvenim položajima koji nisu bili nimalo zahtjevni, a samo su mu punili škrinje zahvaljujući plaćanjima nadarbina i sličnih daća. No kad čak i tako mlad čovjek napreduje do kardinalskoga položaja, od njega se očekuje da bude i svećenik. Sveti zavjeti čistoće, siromaštva i poslušnosti ništa mu nisu značili jer redovito ih je zapostavljalo čak i niže svećenstvo. Cesare je svakako znao da će i dalje posve slobodno moći imati ljubavnice, rađati djecu, brinuti se o njihovu napredovanju itd., kao što mu je činio i otac, a za njegovu ratničku ćud bio je mnogo važniji primjer samoga Borgijina suparnika Giuliana della Roverea koji je, postavši kardinal, osobno poveo vojsku da obuzda Umbriju.

Page 34: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

34

Ipak, barem do sada, Cesare se izbjegavao potpuno posvetiti Crkvi koju će jednoga dana voditi kao što je sadašnji Papa očekivao. Kako je Borgiju zaokupljala mogućnost rata, zasad je sve to odložio, ali sumnjala sam da će dugo zanemarivati probleme sa sinom, posebno zato što su pothranjivali govorkanja da Papin najstariji sin ne želi položiti zavjete kršćanskomu Bogu jer tajni je sljedbenik Mitre, božice koju su rimski vojnici štovali u skrivenim špiljama i pećinama, a mnoge od njih još postoje.

Takva govorkanja škakljaju maštu na rimskim večernjim zabavama, ali u neprijateljskim ustima mogu biti pogibeljna. Na kraju će Cesare morati odlučiti kome će pokloniti odanost. Mogla sam se samo nadati da će, kad dođe vrijeme, donijeti posve razumnu odluku i da ga u tome neće ometati nikakav bog, bio on poganski ili koji drugi, jer smatram da su Grci s punim pravom tvrdili da se bogovi samo zabavljaju s nama ljudima igrajući se s našim životima kao djeca s glinenim igračkama.

»Onaj čovjek od maloprije, s kojim si se mačevao,« zanimalo me je, »tko je on?«

»Don Miguel de Lopez y Herrera, Ferdinandov i Isabellin voljeni nećak. Poslali su ga da ojača prijateljstvo među nama i, dakako, da me uhodi.«

»Što misliš da im javlja?«

»Kako smatra da se u mojemu kućanstvu ljudi daleko bolje zabavljaju nego kod Njihovih Katoličkih Veličanstava, javlja im ono što mu kažem da prenese. Najvjerniji smo španjolski saveznici, ali pritisnuli su nas i njihovi neprijatelji pa im je u interesu da nas bez zadrške podržavaju.«

»Misliš li da mu vjeruju?«

Slegnuo je ramenima. »Mogu se samo nadati da je tako. Uzmemo li u obzir da mi otac posebno nadareno stvara neprijatelje, potrebni su nam svi prijatelji koje možemo pronaći. Ta luda pomisao da Juana proglasi napuljskim kraljem...«

Cesare i njegov brat prezirali su jedan drugoga jer dugo su se natjecali ne bi li stekli očevo odobravanje. Kako sama nemam braće ni sestara, ne mogu tvrditi da razumijem dubinu njihova međusobnoga neprijateljstva, ali bilo mi je jasno da je Juan opasna budala kojoj ne bi trebali povjeriti ni najjednostavniju zadaću, a preskočiti sve druge figure na šahovskoj ploči i okruniti ga slavom bilo je tako glupo da sam se i ja mogla samo čuditi. No Borgia je upravo to namjeravao. Prvi korak bio je da Juana vjenča s nećakinjom kralja Ferdinanda. Sretni mladoženja bio je u Španjolskoj, gdje se umiljavao Njihovim Katoličkim Veličanstvima.

»Budi siguran«, rekla sam brzo, »da ću poduzeti sve mjere opreza kako bi Papa bio siguran. No nije vjerojatno da će se Njegova Svetost složiti s bilo kakvim mjerama koje bi mogle ostaviti dojam da se boji. I dalje će ići kamo želi i sastajati se s kim ga je volja.«

Page 35: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

35

»Morat ćemo pronaći druge načine da ga zaštitimo«, odgovori Cesare. Nagnuo se bliže, uhvatio me za ruku i ovlaš mi poljubio dlan. »Dođi noćas u moj krevet«, pozvao me je, a na koži sam osjećala njegov topli dah. »Potrudit ću se da što prije šmugnem Španjolcima.«

U meni je zatitralo očekivanje. Sjetila sam se da je Borgia govorio o ženama koje su se njegovu sinu bacale pred noge. Nikad neću biti jedna od njih.

»Ti dođi u moj krevet«, odgovorila sam i otišla.

Brzo sam se povukla u svoje odaje gdje sam isprala blato s putovanja i navukla čistu odjeću, a onda sam otišla u veliku dvoranu palače gdje će Njegova Svetost svečano večerati sa svojim dvorskim dostojanstvenicima i s gradskim plemićima. Poslije će uglavnom jesti nasamo, ali tijekom nekoliko prvih večeri u Viterbu namjeravao je veličajno nastupati.

Cesare je sjedio ocu zdesna, a blizu njih su rasporedili mlade španjolske plemiće. Unatoč tome što je na poprištu dvoboja Cesare s njim uljudno postupao, Don Miguel de Lopez y Herrera doimao se vrlo loše raspoložen. Dok sam ga motrila, tako je gurnuo poslužitelja koji mu je prinio posudu za pranje ruku da je jadnik posrnuo unatrag i bio bi pao da ga nije prihvatio drugi poslužitelj. Voda je pljusnula po podu pa ju je paž brzo obrisao. Cesare se namrštio, ali nije komentirao, a njegova šutnja pokazivala je da nam je prijateljstvo Španjolaca postalo vrlo važno.

Motajući se po rubovima toga skupa, motrila sam ne bih li primijetila bilo što neobično, kršenje uobičajenoga tijeka koje bi moglo ukazati na opasnost, no ništa nisam uočila, stoga sam pozornost ponovno posvetila gostima. Lucrezia je sjedila s očeve druge strane. Ta djevojka vitke pojave nosila je zlatnu odjeću, a uvojci žute kose padali su joj oko lica. Smijala se nečemu što je Borgia rekao i kao da se uopće nije osvrtala na svoga muža iz obitelji Sforza. Uzdahnula sam prisjećajući se kako je bila uzbuđena kad se trebala udati i kako je osjećajno govorila o budućemu mužu kojega još nije ni upoznala.

Prozaična činjenica bila je da ju je Borgia prodao Sforzama, taštima poput pauna, u zamjenu za njihovu podršku prilikom izbora za papu. Kad je postigao što je htio, savezništvo s njima nije ga više privlačilo. Na rimskim ulicama kladili su se s izgledima pet prema tri da će se dosad već triput zaručena Lucrezia uskoro po drugi put udati. Kao što se moglo predvidjeti, njezin sadašnji muž nije se zabavljao, ali činilo se da se istinski zanio njome pa nije htio učiniti ništa što bi još više ogorčilo njegova zastrašujućega tasta. Ponekad sam smatrala da moja mračna priroda, koja je unaprijed isključivala takvu nježnu čeznutljivost, ipak nije tako veliki nedostatak.

Kad je večer poodmakla, povukla sam se u svoje odaje i čekala Cesarea. Odjenula sam haljinu od crne čipke jer sam znala da je posebno voli. Sjedila sam u krevetu poduprijevši se jastucima, a u rukama mi je bila najdraža knjiga – Boccacciova rasprava O glasovitim ženama. Upravo sam čitala Medejin životopis

Page 36: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

36

kada me je prekinulo snažno kucanje. Zbunjeno sam se pitala zašto bi Cesare pravio takvu buku, pa sam uzela nož, a kad sam polako otvorila vrata, našla sam se licem u lice sa španjolskim poslužiteljem koji mi se nije potrudio uljudno obratiti, nego je rekao samo: » Venga.«

Page 37: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

37

5

odio me hodnicima i za uglove, pokraj stražara koji su, dok smo prolazili, obzirno odvraćali poglede, a isto su činili i poslužitelji dok su nekamo žurili. Napokon smo stigli u krilo palače gdje su boravili Cesare i

njegov otac. Prošavši niz stražara koje je postavio Vittoro, prišli smo širokim mjedenim vratima Cesareovih odaja te smo kroz predsoblje, gdje se novi mladi kardinal susretao s moliteljima, stigli do osobnih odaja smještenih u zadnjemu dijelu koji je gledao na vrt.

Upaljene svjetiljke bacale su duge sjene na zidne slike stare više od sto godina na kojima je bilo prikazano mučeništvo svetoga Ivana Krstitelja. Umjetniku je posebno uspio lik izdajničke Salome. Njegova Uzoritost, jer sad je to bio Cesareov naslov, ležala je na velikom krevetu koji su skrivali zastori, a bio je nadsvođen baldahinom s tapiserijom. Nad Papinim sinom nadnio se Herrera doimajući se kao čovjek koji se osjeća neugodno jer se od zaprepaštenja iznenada otrijeznio.

Za razliku od njega, Cesare je bio blijed, no očito posve ft pribran, osim što je na lijevoj ruci imao dugu crvenu posjekotinu. Prsa su mu bila gola, a bio je bez čizama.

»Nije tako loše«, uvjeravao me odgovorivši na moje mrštenje, a onda se obratio Španjolcu. » Gracias, Don Miguel. Dejame con la senora, si se quiere.«

Nisam bila sigurna što je rekao na kastiljanskomu narječju španjolskoga dvora jer Borgije su međusobno razgovarali katalanskim narječjem svojih predaka. Mi, koji smo ih posluživali, smatrali smo korisnim unekoliko naučiti taj jezik koji je bio sličan kastiljanskomu, ali i toliko različit da nisam dobro razumjela što je Cesare rekao iako sam shvatila da je zahvalio Don Miguelu i zamolio ga da nas ostavi nasamo.

Španjolac je odgovorio bujicom brzih riječi koje uopće nisam razumjela, a onda je otišao dobacivši mi prijezirni pogled. Poslužitelj koji me je doveo otišao je s njim pa smo Cesare i ja ostali nasamo. Hitro sam mu pregledala ozljedu. Posjekotina se protezala niz ruku, počinjala je ispod lijevoga ramena, a završavala kod lakta. Da je bila malo dublja, ozbiljno bi oštetila mišiće i tetive.

»Samo mi je očisti, hoćeš li?« zamolio me. »Volio bih da za to ne dozna nitko drugi.«

Na stolu pokraj kreveta stajala je zdjela puna okrvavljene vode pa mi je bilo jasno da je sam sebi nastojao očistiti ranu, a k tome sam vidjela iglu i konac. Kako

V

Page 38: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

38

njegovu sobaru nije bilo ni traga, pretpostavila sam da mu je Cesare zabranio da uđe.

Oklijevala sam, i previše svjesna svojih ograničenja. »Razumiješ da... moja stručnost leži na drugoj strani.«

»Nije me briga. Kako šiješ?«

»Grozno. Jedva mogu uvesti konac u ušicu igle.«

Nisam pretjerivala. Od svake dolično odgojene mlade žene očekuje se da zna vesti, no za mene je to oduvijek bio bauk. Ipak, s obzirom na okolnosti, morat ću se potruditi što bolje mogu.

»Kako se to dogodilo?« upitala sam puneći zdjelu čistom vodom iz vrča koji je stajao pokraj kreveta. Nastojala sam govoriti mimo iako sam se u sebi tresla. Dosta dobro se nosim s mjesečnim posljedicama činjenice da sam žensko, ali inače me krv posebno užasava, stoga je izbjegavam kad god je to moguće osim, dakako, u vrijeme kada me obuzme mrak. U takvim trenucima krvavo sam ubijala, a k tome sam i likovala zbog ishoda.

Svakako sam proturječno stvorenje.

»Herrera se zabunio pa je časnikovu suprugu smatrao javnom ženom«, odvrati Cesare umorno i prilično ogorčeno. »Časnik se uvrijedio, došlo je do borbe, a ja sam se umiješao.«

»Primio si udarac namijenjen pijanu neotesancu samo zato što je slučajno nećak španjolskih vladara?«

Ta me je pomisao razljutila više nego što bih očekivala. Cesare već mnogo godina nije bio dijete, no u tom trenutku prema njemu sam osjetila čudno zaštitnički poriv, a sebi sam objasnila da je proizišao iz moje odgovornosti prema la famiglii.

Slegnuo je ramenima. »Tako nešto, ali nije važno. Bitno je da se to ne proširi dalje. Herrera već vrišti da su ga uvrijedili i traži časnikovu glavu. Možeš li zamisliti kako bi na to reagirala posada?«

Papa je upravo na te vojnike računao da štite put kojim bi neprijatelji morali proći kad bi pošli na Rim.

»Je li i prije toga bilo neprilika?« upitala sam uvodeći konac kroz ušicu igle.

Cesare je pogledao ono što sam imala u ruci, a onda je skrenuo oči. »Privlačnost Viterba brzo je izblijedila. Španjolci se dosađuju kao i ja, kad već govorimo o tome.«

»Ne brini, za tvojim ocem došli su uobičajeni sljedbenici pa je u svježoj pošiljci dovoljno drolja, kladioničara, zabavljača i lopova za svačiju razonodu.«

Vjerojatno su stigli i razni uhode, spletkari i izazivači nereda, ali to nisam spomenula.

Page 39: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

39

Počeo se smijati, ali kod prvoga uboda udahnuo je i uporno šutio dok nisam završila. Ni sama nisam znala koliko sam toga zapravo naučila tijekom sati koje sam provela u Sofijinu društvu.

»Podcjenjuješ se«, na kraju je prokomentirao Cesare. Pomno je pregledao moje djelo, a kad sam mu zavila ranu, doimao se zadovoljno. »Reći ću Lucreziji da odlično šiješ. Možda će te zaposliti na oltarskomu pokrivaču koji izrađuje.«

»Znam barem sto načina da te otrujem, a svaki je bolniji od prijašnjega.«

Nasmijavši se, obujmio me rukom oko struka i privukao k sebi. »Ostani sa mnom«, pozvao me. »Nedostajala si mi.«

Oklijevala sam iako sam pala u napast. »Ne bi se smio naprezati.«

Plavi podočnjaci postali su mu još izraženiji. Pokušao je zatomiti zijevanje, ali nije uspio. »Uistinu mislim da ne bih ni mogao.«

Iskreno priznanje za osobu njegovih godina i poletnosti! Položila sam mu ruku na čelo s olakšanjem ustanovivši da nema groznicu, no stanje bi mu se preko noći ipak moglo pogoršati. Bilo bi najbolje da ne bude sam.

Tom mišlju opravdavala sam svoje prirodne sklonosti. U mom životu bilo je vrlo malo prisnosti koja nije spolne naravi i koja proizlazi iz istinskoga slaganja duša pa iako sam sebe uvjeravala da je to dobro, ponekad sam ipak čeznula za njom.

»Kako želiš«, odgovorila sam, a onda sam se smjestila pokraj njega u krevetu i preko nas navukla tanki pokrivač.

Okrenuo se na stranu pa sam se pripila uz njegovo svijeno tijelo, a poslije kratkoga vremena počeo je duboko i pravilno disati. Udobno sam ležala uz njega, a u mislima sam se vratila problemima koje je stvorio kantaridin te sam mozgala o tome kako da ih riješim. Došla sam do točke kad sam procjenjivala je li došlo vrijeme da stavim na kušnju sve što sam dosad ostvarila, a onda sam postala svjesna da Cesare više ne spava.

Ah, kako se mladost u stanju brzo oporaviti! Još ležeći na boku i gledajući u suprotnomu smjeru od njega, u tamu gdje su visjeli zastori oko kreveta, nisam se nimalo bunila kad mi je podigao skute haljine i ogolio mi bedra, a ni kad je uvukao ruku među njih. Samo sam se malo pomaknula da mu olakšam. Kretali smo se kao jedna osoba, a žurnost se udružila s prisnošću. Poznavala sam njegov ritam, kao i on moj, no ipak sam se iznenadila da je zadovoljstvo tako brzo dostiglo vrhunac. Možda zbog neispunjene potrebe, ili zbog čudne erotičnosti uglavnom šutljiva sjedinjenja, oterećenje je i mene i njega zateklo između dva udisaja.

Obična, tako dobro zadovoljena žena nesmetano bi utonula u san, a sanjala bi samo o svom ljubavniku, no sa mnom nije bilo tako. Jedva sam zadrijemala kada sam zapala u noćnu moru.

Page 40: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

40

Isti me san mučio otkad znam za sebe. U vrlo sam skučenu prostoru iza zida. Kroz malu rupu gledam u sobu punu sjena, a neke od njih se miču. Mrak razbijaju zrake svjetla koje neprestano bljeska, a iz njega navire krv, veliki krvavi val zapljuskuje zidove sobe prijeteći da će me ugušiti. Čujem kako žena vrišti. Kad sam se prije nekoliko mjeseci naglo probudila, čula sam samu sebe kako je zazivam: »Mama.« Ali bilo je to besmisleno jer majka mi je umrla kad sam se rodila pa nikako nije mogla biti žena u krvlju natopljenoj sobi.

Kao i obično, probudila sam se u hladnom i vlažnom stisku straha, no imala sam dugo iskustvo s tim osjećajem, pa sam nepomično ležala prisilivši se da polako i duboko dišem. Odlučila sam da neću uznemiravati Cesarea jer odmor mu je svakako potreban kao i meni. Osim toga, nisam mu htjela ponovno objašnjavati o noćnoj mori. Dovoljno smo često dijelili krevet, pa ga nisam trebala podsjećati na to.

Ostatak noći lagano sam drijemala budeći se dok je Cesare još čvrsto spavao, a jednu ruku prebacio mi je preko bedra. Pažljivo sam se iskrala iz kreveta i vratila u svoje odaje na drugoj strani palače. Dok sam prolazila, mijenjala se straža pa sam se ponadala da me neće vidjeti, ali to nije bilo važno jer Borgijini uhode bili su posvuda, a izvješća su im tekla do njega poput rijeke koju napajaju mnogi pritoci da bi je naposljetku progutao ocean. Svakako je doznao za svađu u gradu, ali predmnijevala sam da bi se složio s onim što je njegov sin učinio iako mu to ne bi priznao. Španjolcima je po svaku cijenu morao udovoljavati sve dok se klatno ne zanjiše na drugu stranu, što se uvijek događa, a onda tko zna kakvu će cijenu Borgia iznuditi za činjenicu da ih je tako dugo morao trpjeti.

U svojim odajama na brzinu sam se okupala ne čekajući da poslužiteljica donese toplu vodu. Odjenula sam se jednostavno, a kosu sam splela oko glave u obliku pletenice pa sam požurila dolje u kuhinje, ali ondje se nisam dugo zadržala. Nakon kratkoga vremena nastavila sam put u jednoj ruci držeći roladu s kremom od lješnjaka, a u drugoj poveću košaru za tržnicu.

Dok je služio kao trovač kuće Borgia, moj je otac shvaćao da je rizično posve se usredotočiti na ono što je blizu, a istodobno zapostaviti rubne dijelove. Smatrao je da je nužno izići van i pronjuškati, pa me podrobno poučio kako slušati, gledati, čak i mirisati neki prizor kako bih razumjela o čemu je riječ i kako bih, što je još važnije, na vrijeme primijetila da nešto nije u redu. Shvaćao je i činjenicu da određeni predmet koji netko nosi prolaznicima može objasniti zašto je ta osoba tu, a na nju neće privući pozornost i upravo sam zato sa sobom uzela košaru.

Sišavši širokim kamenim stubama palače, uputila sam se prema jugoistoku jer mucavi mladi poslužitelj rekao mi je da je ondje glavni trg u Viterbu. Dan je bio ugodno svjež, a inače čistim nebom plovili su samo uski oblačići. Jarko jesenje cvijeće bujalo je u loncima na prozorima izmiješavši svoje mirise s oštrim zadahom sapuna od lužine kojim su čistili popločane ulice. Kako je Viterbo dugo slovio kao omiljeno mjesto papa, grad je bio prepun crkava, često starih nekoliko

Page 41: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

41

stotina godina, a uglavnom su ih izgradili od kamena koji je sad već pomalo požutio od starine. Samo su u tome ulice bile nalik onima u mom voljenomu Rimu, no inače se sve doimalo malo, stisnuto i daleko pretiho za moj ukus.

Stara porta romana, ulaz u grad kroz visoke kamene zidove s istaknutim stražarskim kulama, jamačno se otvarala u zoru, a putnici su se već uputili prema palači jer nadali su se da će poslovati s Papinim kućanstvom. Pripadnici posade Viterba pošli su u ophodnju opremljeni prsnim oklopima i šljemovima s perjanicama, a u rukama su držali helebarde sa šiljcima. No primijetila sam da su u ophodnju gradom pošli i ljudi iz Papine straže. Naprosto sam se morala upitati paradiraju li svojom nazočnošću zato što štite Papu ili su tu da obuzdaju neraspoloženje koje su izazvali Španjolci.

Na središnjoj tržnici, uz glavni trg ukrašen dvama gradskim znamenima – izrezbarenim lavovima i palminim drvećem, trgovački stolovi bili su prepuni nedavno ubranoga grožđa i maslina. Velike posude s čistim maslinovim uljem i mladim vinom poredali su blizu kaveza od pruća u kojima su čamili pilići, patke i zečevi. Namirisala sam pecorino, tijesto s prokulicom i češnjakom te slatki miris sira ricotte biserne boje, dok su s greda iza stolova visjele ružičaste usoljene šunke. Hrpe bodljikavih artičoka natjecale su se s iznenađujuće dobrim odabirom gljiva. Kupila sam pomalo od svega i napunila košaru.

Cijelo vrijeme sam osluškivala. Dobre žene Viterba, mnoge s visokim čunjastim kapama i bogatim čipkastim prslucima, ozbiljno su se posvetile kupovanju. Poput razumnih osoba koje se posvuda cjenkaju, podsmjehivale su se cijenama koje su prodavači tražili dok napokon nisu postigle iznos kojim su obje strane bile zadovoljne.

Prisluškivala sam cjenkanje za grah borlotti kad je na tržnicu stiglo nekoliko ljudi u kojima sam prepoznala kuhare u Borgijinu kućanstvu. Ti maestri di cucina, šefovi kuhinje, odjeveni u uobičajene bijele tunike ukrašene papinskim pečatima i u pratnji kuhinjskih pomoćnika koje su poveli da im nose namirnice, počeli su probirati robu na stolovima. Očito nisu bili svjesni da se raspoloženje gradskoga stanovništva naglo promijenilo. Činilo se da je preko inače vedroga neba prešao tamni oblak.

»Prokleti Rimljani«, prokomentirala je starija žena pokraj mene i ljutito se udaljila zaboravivši da ju je zanimao grah, a to nije učinila samo ona. Jedna po jedna, dobre žene iz Viterba namrštile su se na pridošlice i otišle.

Nedaleko od mjesta gdje sam stajala izbila je bučna svađa. Krupni mesar s kožnatom, krvlju poprskanom pregačom odbio se cjenkati oko goveđega buta izjavivši da mu kuhar crvenoga lica mora platiti koliko traži ili će ostati bez mesa.

»Ne budi glup«, prosvjedovao je maestro. »Nitko neće platiti koliko tražiš.«

»Glupan sam, je li?« Mesar je s mračnim izrazom lica podigao sjekiricu te ju je snažnim udarcem zabio u dasku za rezanje. »Ako vam se ne sviđa kako ovdje radimo, zašto se ne vratite u Rim?«

Page 42: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

42

S obližnjih stolova dopro je žamor odobravanja, a usred svega toga netko je dobacio: »I povedite sa sobom proklete Španjolce.«

»Još bolje,« viknuo je drugi glas, »pošaljite ih u Španjolsku! Ovdje ne želimo ljude poput njih!«

»A ni poput vas!«

»Stavite to na tanjur Njegove Svetosti!«

Skamenila sam se na spomen Borgije. Uzevši u obzir ono što mi je Cesare ispričao o Španjolcima, nezadovoljstvo zbog njihova ponašanja bilo je prilično opravdano, ali je, prelivši se, uključilo i samoga Papu... Ne bih se nepotrebno zabrinula što je šačica seljaka na putu prema sjeveru od sebe učinila budale, no ako su se stanovnici grada na koji je Borgia računao da zaustavi francusko napredovanje osmjelili pa se tako ponašaju, stanje je bilo znatno lošije nego što sam mislila.

Kuhare je pratilo zviždanje i psikanje dok su se usred prijetećih povika i stisnutih šaka povlačili ulicom prema palači. Nakon njihova žurnoga odlaska dobre žene ponovno su se pojavile pa se na tržnici uspostavio uobičajeni tijek iako se još osjećalo mreškanje i strujanje nezadovoljstva. Polako sam se vraćala u palaču razmišljajući o onome čemu sam svjedočila. Jesu li Španjolci svojim prostačkim ponašanjem uistinu zaslužili takvo neprijateljstvo ili ga je možda potaknula nečija nevidljiva ruka? Možda della Rovere radi u suglasnosti s Francuzima? Govorkalo se da kardinal žudi za tim da zamijeni Borgiju na prijestolju svetoga Petra, stoga je s mladim francuskim kraljem sklopio sporazum po kojemu bi Charlesu pripao Napulj, a della Rovere bi se dokopao papinskoga položaja.

Odjednom su se ispred mene oglasili rogovi prekinuvši mi tijek misli. Iz smjera palače zavojitom ulicom u galopu se približavala četa konjanika noseći barjake koji su lepršali, a mamuze su im se presijavale u sunčevoj svjetlosti. Već na prvi pogled vidjela sam da Cesare jaši uz Herreru, dok su se ostali Španjolci poredali iza njih. Uz njih su trčali i lajali psi pa sam zaključila da je društvo pošlo u lov.

Skupine mladih plemića cijelo vrijeme razmetljivo galopiraju rimskim ulicama, a kako se drže širokih putova, uglavnom ne uzrokuju velike neprilike, ali ovdje nije bilo tako. Nakratko su svi u pokrajnjim uličicama posve mirno stajali, iznenađeni tim događajem, a onda je provalio pravi pakao.

Pojurila sam u najbližu vežu, kao i svi oko mene. Torbari su žurno gurali kolica u pokrajnje prolaze, a nesretnici koji su vozili kola mahnito su šibali konje nastojeći se skloniti. Vidjela sam kako se neki čovjek bacio na cestu i podigao malu djevojčicu dok su pilići panično mahali krilima, a bijela mačka koja me podsjetila na moju savila je leđa i bijesno frktala.

Moram priznati da je i mene prožeo bijes. Prijezirni odnos tih konjanika prema gradskomu miru vrlo je razdražujuće djelovao, a bila mi je nepodnošljiva pomisao da je među njima i Cesare. Da sam mogla, sa zadovoljstvom bih ga zbacila iz

Page 43: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

43

sedla i tvrdom glavom tresnula mu o ploče na tlu pa neka se posljedice nose do sto đavola!

Okrenula sam se da izbjegnem prašinu i kamenčiće koji su letjeli ispod bučnih konjskih kopita, a bila sam sigurna da me Cesare uopće nije primijetio, kao ni bilo koga drugoga na ulici. Zajedno s ostalim jahačima projurio je u kovitlacu srebrnih mamuza, zapjenjenih pasa i zadihanih poslužitelja koji su jurili kako bi držali korak s lovcima.

Nakon što su otišli, nakratko sam stajala osluškujući sve udaljenije zvukove njihova galopiranja. Košara mi se nagnula, a nekoliko artičoka otkotrljalo se na ulicu. Sagnuvši se da ih pokupim, postala sam svjesna da posvuda oko mene mrmljaju. Vidjela sam da su se lica svih muškaraca i žena izobličila od bijesa. Bi li Borgiji koristili i najjači zidovi ako bi ozlovoljeni stanovnici u svojim srcima poželjeli dobrodošlicu njegovim neprijateljima?

To mučno pitanje tako me zaokupilo da sam jamačno prečvrsto zgrabila artičoku, pa mi se oštri vrh debeloga lista zabio u dlan. Zurila sam u svijetle kapljice krvi, a u meni se uzgibalo mračno strahovanje.

Page 44: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

44

6

e večeri Papin tanjur krasila je srnetina koju su poslužili još krvavu, kako je Borgia volio. Gledajući je, osjetila sam mučninu, što me podsjetilo i da se ljutim na Cesarea. Njegovo mlako udovoljavanje Španjolcima još mi je

išlo na živce. Herrera je za večerom sjedio pokraj njega i činilo se da ga može nasmijati kad se sjeti.

Nisam se, kao obično, zadržavala u dvorani, nego sam preko ramena prebacila ogrtač i izišla van. Dim gorućega drveta vio se iz dimnjaka kojima su bili načičkani gradski krovovi prekriveni crjepovima. Na zapadu su se posljednje sunčeve zrake probijale kroz izmaglicu, a u zraku se osjećalo da će kišiti. Iako će uskoro biti vrijeme večernjice, na trgu pred samom palačom još je vrvjelo. Svakovrsni trgovci gurali su se sa svećenicima, torbarima, bludnicama i rijetkim pokajnicima, a svi su pohlepno nastojali ugrabiti dio papinskoga poslovanja. Stražari su mnoštvo držali u kakvu-takvu redu, ali kako su sati prolazili, izgledi za uspješnu trgovinu su se smanjivali, a pojačao se pritisak ljudi koji su se nadvikivali ne bi li ih tko čuo.

Kako tu nisam našla mir koji sam tražila, htjela sam se vratiti u palaču, ali zastala sam jer sam krajičkom oka ugledala raznobojni bljesak. Iz uličice koja je vodila na trg izišla je pojava nalik na biće iz neke maštarije jer je bila odjevena u tuniku skrpanu od raznih dijelova, na nogama je imala dokoljenice, a na glavi šiljati pusteni šešir na kojemu su se, u zrakama zalazećega sunca, presijavali metalni djelići. Pridošlica je istodobno lupao po bubnju, puhao u rog i tresao glavom kako bi ukrasi na šeširu zveketali. Bio je nalik na lakrdijaša koji svoju nadarenost pokazuje na raznim dvorovima, ali učinio mi se i čudno poznat.

Skačući i poskakujući, prešao je trg i naposljetku se približio mjestu gdje sam stajala. Ugledavši me, zastao je i nasmiješio se, a onda je širokim pokretom skinuo šešir i prilično se propisno poklonio.

Privukavši mi pozornost, nije se više dugo zadržao ondje, nego se uspravio te se pocupkujući uputio natrag u grad. Udahnula sam, polako izdahnula i pošla za njim.

David ben Eliezer i ja našli smo tiho mjesto otraga u gostionici kamo je zalazilo šareno društvo akrobata, žonglera, lakrdijaša i pantomimičara. Bila je to bučna skupina, a zbog njihova razuzdana smijeha nije bilo vjerojatno da će nas netko čuti. Narudžbe je primala punašna mlada žena, a iako je bila vrlo zaposlena, bacila

T

Page 45: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

45

je zadivljeni pogled na Davida koji je skinuo šešir i druga obilježja svoga tobožnjega zanimanja te se, tamnook i krepke, skladne pojave, doimao kao da je sišao s Botticellijeve slike. Nitko ne bi pomislio da se ispod te površine skriva odmetnuti Židov koji je odlučio zaštititi svoj narod, i to lukavstvom bude li moguće, no ako bude morao, posegnut će i za mačem.

»Žao mi je što sam bila prisiljena otići iz Rima prije nego što smo se mogli sastati«, ispričala sam se kad je poslužiteljica otišla. U sveopćoj užurbanosti koja je prethodila Papinu odlasku iz Svetoga Grada nisam imala vremena potražiti Davida. Iako mi je bilo drago što ga vidim, njegovo iznenadno pojavljivanje u Viterbu nije značilo ništa dobro.

Glavom je potvrdio da razumije. »I ja sam imao posla. O mnogočemu moramo razgovarati. Ali najprije, donio sam pisma.« Gurnuvši ih preko stola, dodao je: »Jedno je od Sofije, drugo od Rocca, a tu je i poruka od žene po imenu Portia koja mi nije htjela reći kako me pronašla, ali javlja da ti je mačka dobro, a nada se da si i ti.« Pogledao me i previše točno zapažajući. »Ali nisi dobro, je li?«

Pisma sam gurnula u vrećicu. Sofijino me razveselilo, a glede Roccova... O tome tada nisam htjela razmišljati.

»Nisam baš loše.« David i ja zajedno smo prkosili smrti za dlaku je izbjegnuvši, ali ipak sam oklijevala da ga opteretim svojim neprilikama. Govorili smo o manje važnim stvarima dok se oboje nismo uvjerili da ne privlačimo neželjenu pozornost pa sam tek tada upitala što ga je dovelo u Viterbo.

»Ne bih bio došao«, odgovorio je, »da Njegova Svetost nije požurila ovamo. Ali ni Rim se ovih dana baš nema čime pohvaliti. Vrijeme je loše, dolazi kuga, a stanovništvo je nezadovoljnije nego obično.«

»U Viterbu nije mnogo bolje, osim što nema pošasti.« Preko stola sam se nagnula prema njemu. »Na tržnici su otvoreno vrijeđali poslužitelje Njegove Svetosti. A glede posade... Recimo samo da se u ovom trenutku ne bih kladila na njihovu odanost.«

»To je loše.« Zašutio je kad su stigli pehari s vinom, a s njima i pladanj kruha te tanjurić s blijedo zelenim uljem. Umakali smo kruh i pijuckali vino, a onda je rekao: »Donosim vijesti koje nisam mogao javiti pismom.«

Odložila sam vino osjetivši gorčinu u želucu. »Reci.«

»Ubojica je na putu u Viterbo, a možda je već ovdje.«

Iako nisam zanemarivala nijednu prijetnju Borgiji, pomisao da se u sjenama ponovno šulja mogući ubojica nije me odviše zaprepastila.

»Još jedan?« upitala sam podižući pehar. »Iza svake kiše kao da niču novi.«

»Na nesreću, ovaj bi mogao biti drukčiji. U igri je svota novca koja nagoviješta da je plaćenik opasniji od svih s kojima si se prije sukobila.«

Page 46: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

46

I ubojice se, kao i trovači, razlikuju po vještini, a prema tome i po cijeni, no ipak sam bila na oprezu.

»Kako to znaš?«

»Jasno ti je da još imamo veze u Španjolskoj?«

»Pretpostavljala sam.« Prošle godine odande je pobjeglo na desetke tisuća Židova jer su izbačeni na zapovijed Njihovih Katoličkih Veličanstava, no drugi su, vidjevši što se sprema, odlučili ostati kao conversos, obraćenici na kršćanstvo. Živjeli su pod stalnom sumnjom iako ih se barem nekolicina udobno smjestila u redovima Svete Majke Crkve, a i na samom kraljevskom dvoru.

»Ovdašnje i španjolske banke premještaju sredstva«, izjavi David. »Čini se da im je cilj zamagliti izvor novca, a k tome i sakriti primatelja. Netko se veoma trudi udariti na Borgiju. Uza sve dužno poštovanje, bojim se da bi ovaj put mogli uspjeti.«

Nisam mu nimalo zamjerila takvu prosudbu, nego baš naprotiv, dobro mi je došla. Samo bi istinska budala odbila savjet čovjeka koji se, poput Davida, pokazao dobrim i pouzdanim prijateljem.

»Znaš li još nešto?« upitala sam.

»Još ne, ali čim su mi javili što se događa, smatrao sam da je najbolje da dođem ovamo. Za Borgijino obećanje da će nam pružiti ruku snošljivosti platili smo do samih nebesa, pa i dalje. Dosad je držao riječ, no ako padne...«

Mračno sam potvrdila glavom.

»Svi drugi iz sadašnje skupine kandidata za njegovo mjesto smatraju da im je moć ukorijenjena u Svetoj Majci Crkvi, pa će upotrijebiti bilo kojega žrtvenoga jarca kako bi spriječili da Crkvu krive za sve veća zla u svijetu.«

»Uistinu misliš da je Borgia drukčiji?«

»Mislim, jer smatra da njegova moć dolazi iz njega samoga. Crkva mu je samo sredstvo za ostvarenje vlastitih težnji. Bez premišljanja bi je razorio i ponovno sagradio u posve novom obliku ako bi mu to bolje poslužilo za postizanje tih ciljeva.«

»Kažeš da u njegovu golemu častohleplju ima mjesta da i drugi dišu?«

Ne bih to tako rječito izrazila, no bilo je točno. »Da, tako je. Dakle, prijatelju, kako ćemo ga održati na životu?«

Davidovim licem razlio se vučji osmijeh. Kako god ulog bio visok, još je nalazio zadovoljstvo u natjecanju. »Vrlo bi se začudila da čuješ što sve ljudi govore u nazočnosti lakrdijaša. Ako je itko u Viterbu vidio ili čuo nešto iz čega bismo mogli zaključiti tko je ubojica, doznat ću to.«

Nisam sumnjala u njega, ali iznijela sam prijedlog. »Kako taj podatak dolazi iz Španjolske, dobro bi učinio da posebno pripaziš na Španjolce.«

Page 47: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

47

Podigao je obrvu. »Tvrdiš li da bi iza prijetnje Borgiji mogli stajati njegovi zemljaci i prividni saveznici?«

Zapravo, ne bih posumnjala na to, ali svaka razumna osoba zamislila bi se nad podmuklošću Njihovih Katoličkih Veličanstava. Bilo to pravedno prema njima ili ne, morala sam pretpostaviti da mu možda nisu tako postojano odani, unatoč činjenici da im je Borgia na sve načine podilazio pa im je, primjerice, dao lavovski dio Novus Orbisa, Novoga svijeta.

»Ništa ne tvrdim,« tiho sam odgovorila, »ali isto tako ne želim previdjeti neku mogućnost.«

Nakratko je razmišljao, a onda je kimnuo. »To je u redu. Možeš li me nekako približiti njima?«

Sad je na meni bio red da se nasmiješim. »Velikomu moćniku ništa ne pristaje bolje od velikoga lakrdijaša. Razgovarat ću s Borgijom.«

Još smo se malo ondje zadržali razgovarajući o Rimu i zajedničkim prijateljima, a onda smo se rastali pa sam se vratila u palaču. Borgia je ondje još zabavljao goste pod krovom od pojačanih drvenih greda na kojemu su se isticali papinski barjaci stari nekoliko stoljeća. Činilo se da Herrera uljudno sluša sve što Papa govori, ali primijetila sam da je podrugljivo zakolutao očima kad se Njegova Svetost nakratko okrenula.

Obrok je završio pa sam se povukla u svoje odaje gdje sam, nakon kratkoga oklijevanja, otvorila Sofijino pismo u kojemu je stajalo da se nada da se pomno brinem za svoje zdravlje pa sam pretpostavila da me upozorava da ne zlorabim prašak za spavanje koji mi je dala. U gradu se pojavila kuga, no činilo se da je pod nadzorom zahvaljujući uobičajenoj mjeri da kuće oboljelih oblože daskama ostavivši sve ukućane da žive ili umru, kako Bog bude htio. Trebala bih joj otpisati, javiti kako sam i dati joj do znanja bude li mi što potrebno.

Odložila sam njezino pismo i uzela ono koje mi je poslao Rocco. Je li mi ruka malo zadrhtala kad sam ga otvarala? Htjela bih sebe uvjeriti da sam bila posve smirena, no sumnjam da je bilo tako.

Javljao mi je da je dobro, a nadao se da ni meni nije loše. Priložio je Nandov crtež naše ulice ponovno mi zahvalivši što sam podržavala dječakove umjetničke sklonosti. Nabavili su psa, mješanca hrta i tko zna koje pasmine, a Nando je životinju svakako htio nazvati Bella. Rocco je smatrao da je takva osjećajnost uvelike neprimjerena, ali priznao je da Bella, koju dobro hrane, pružaju joj toplo mjesto za spavanje i redovito je kupaju, pokazuje da je vrijedna takve pažnje. Rocco je imao mnogo posla jer stalno je dobivao narudžbe, a izmislio je i nov način bojanja rastopljenoga stakla pa je smatrao da će me to zanimati. Pitao je kad ću se vratiti u Rim.

Baš ništa nije napisao o svojoj budućoj supruzi Carlotti d’Agnelli.

Page 48: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

48

Nedvojbeno to nije učinio samo zato što je zaboravio. Pišući, ispunio je stranicu pa se jamačno nije sjetio da prijeđe na drugu ili mu je naprosto ponestalo vremena jer inače bi svakako opširno pisao o njoj.

Smiješeći se, pomno sam savila pismo i odložila ga, no crtež sam ipak ostavila na vidnome mjestu. Nando je doista uspio dočarati ozračje života i užurbanosti u staklarskoj ulici. Gotovo sam mogla namirisati dim ugljena koji je gorio u sušarama miješajući se s izrazito suhim mirisom koji je pijesak ispuštao trenutak prije nego što će prijeći u tekuće stanje.

S obnovljenim poletom raspremila sam jednu od škrinja koju sam ponijela sa sobom iz Rima. U njoj je, u prikladnim kutijicama, bio uređaj koji sam rabila u svojim istragama. Nositi ga sa sobom bilo je teško i pomalo rizično, ali nisam htjela dopustiti da mi prisilni boravak u la campagni uzrokuje više poteškoća nego što je bilo apsolutno nužno. Kad sam po stolu posložila retorte, leće, plamenike i vage, prionula sam na posao iskušavajući koncentracije kantaridina u vezi s raznim reagensima jer sam pokušavala odrediti jačinu toga otrova.

Pokojni otac naglašavao je da je potrebno pomno bilježiti sva takva istraživanja, pa je to i meni prešlo u naviku. Velik dio bilježnice već sam ispunila zapažanjima o kantaridinu. Iako je bio daleko od najmoćnijega otrova za koji sam znala, ako se ostvari ono što je obećavao, imat će vrlo veliku prednost nad drugim tvarima jer ljudi će ga dragovoljno uzimati. Za osobu koja se bavi mojim zanimanjem često je najveći izazov kako izbjeći nečiju pozornost ako toj osobi želimo podmetnuti otrov. No ako bih uistinu imala smrtonosnu tvar koju bi ljudi sami tražili... Nisam se mogla suzdržati da se ne nasmiješim razmatrajući mogućnosti koje bi mi se pružile.

Nekoliko sati brzo mi je prošlo. Ljutnja na Cesarea je otupila, pa sam se u jednom trenutku upitala hoće li me posjetiti, ali ta me pomisao nije oduševila. Zapravo, kako je vrijeme prolazilo, naručje Morfeja činilo mi se primamljivije, ali ipak sam se opirala snu jer bojala sam se da me ponovno ne spopadne noćna mora.

Napokon sam sama sa sobom sklopila pogodbu. S Davidom sam popila samo jednu čašu vina, i to prije nekog vremena tako da je učinak već ishlapio. Vlastita logika me uvjerila, pa sam ponovno sve spakirala. Bilo je to dosadno, ali bolje nego da potaknem nečiju znatiželju o svojoj djelatnosti. Kad sam završila, tako sam se iscrpila da mi se ruka tresla dok sam pripremala prašak za spavanje. Progutala sam ga zgrčena lica, a dobro sam učinila što sam požurila u krevet jer prašak je počeo tako brzo djelovati da sam se pitala jesam li malo pretjerala s količinom.

No bilo mi je svejedno. Sa smiješkom sam utonula u san, ako sam što sanjala, nisam se toga sjećala.

Page 49: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

49

7

este li čuli?«

Okrenuvši glavu, vidjela sam da pokraj mene stoji Renaldo. Sljedećeg jutra sreli smo se u hodniku koji je vodio do Borgijinih odaja. Upravitelj mi je

prišao tako tiho da ga nisam primijetila, ili sam možda bila previše zaokupljena mislima, a to baš nije dobro za mene.

Oštri nos trzao mu se od uzbuđenja. »Jahači koji su donijeli pisma iz Rima izvijestili su da se sinoć u gradu razmahala žestoka oluja. Papine odaje u Vatikanu pogodila je munja, a dva tajnika Njegove Svetosti srušila je na tlo pa su se onesvijestili.«

Bile su to uistinu zaprepašćujuće vijesti. U ranu jesen oluje s grmljavinom u Rimu nisu česte, a da munja pogodi sam Vatikan...

»Očito, znak je Božje naklonosti da se to dogodilo nakon što je Njegova Svetost otišla iz grada.«

Renaldo otpuhne. »Moglo bi se i tako reći, ali klade se s pet prema dva da je Svemogući naprosto promašio.«

»To je svakako svetogrđe.« Nisam htjela kritizirati jer vjerske stvari su mi nedokučive, nego sam se samo pobojala da Renaldo možda riskira kad takvo što ponavlja, no kao da ga opasnost nije previše zabrinjavala.

»To je šala, ili barem taj komentar ovih dana smatraju šaljivim«, odgovorio je, a onda mi je, nagnuvši se bliže, prenio što je još čuo. »Na ulici šapću da Sotona štiti našega gospodara i da je Borgia otišao iz grada kako bi izbjegao kaznu.«

Optužbu da je moj poslodavac đavolji sluga iznosili su otkad se sjećam, a to se može reći o svim osobama koji rade na postizanju velikih ovosvjetskih težnja. Ipak, nešto se događalo ako to sad blebeću po ulicama.

»Kako bi veliku žlicu netko trebao da miješa takav lonac?« upitala sam.

Slegnuo je ramenima. »I, što je još važnije, tko njome upravlja?«

Doista, tko? U Rimu sam imala vlastite izvore podataka i premda se ni izdaleka nisu mogli mjeriti s Borgijinima, ipak su bili učinkoviti jer su iz židovske četvrti dosezali duboko u mrežu krijumčara koji su se skrivali u gradskom podzemlju. Za razliku od toga, u Viterbu sam prtljala u mraku pokušavajući pronaći put na previše stranomu području da bih glede bilo čega mogla biti sigurna.

»Reći ćete mi ako još što čujete?« obratila sam se Renaldu.

J

Page 50: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

50

Ozbiljno je potvrdio glavom. »Nas dvoje smo istomišljenici, Donna Francesca. I vi i ja našemu gospodaru želimo samo najbolje.«

U potpunosti sam se složila, samo što je poteškoća bila u tome da naš gospodar, kako se činilo, nije uvijek razumio što je najbolje za njega, kao ni njegov sin. No nije važno! Najpreča dužnost bila mi je da Borgiji prenesem što sam čula od Davida. No, kao što se često događa s dobrim namjerama, došlo je do neprilika.

»Njegovu Svetost zaokupljaju državnički problemi«, izvijestio me je tajnik podigavši nos. Svi Borgijini tajnici gledali su me sumnjičavo i s nesimpatijama, ali za to sam krivila samo njih. Napokon, uživala sam Papino povjerenje, no u njihovim očima bila sam primjer zastranjenja prirode, čak i ako ne uzmemo u obzir dodatnu sablazan moga mračnoga zanimanja.

»Stvari su ozbiljne«, naglasi tajnik. »Ne znam mogu li vam pronaći pogodan trenutak...«

Zastao je kad je ljutiti glas prodro kroz zidove između čekaonice i unutrašnjega ureda. Riječi se nisu mogle razabrati, no pripadao je Borgiji, koji se nedvojbeno ljutio. Papu je očito nešto oneraspoložilo.

»Osim ako stvar nije hitna«, nastavi tajnik gledajući me gotovo s nadom.

Borgia i ja sklopili smo sporazum da će me pod određenim okolnostima smjesta primiti. Samo sam trebala izjaviti da sam došla po hitnomu poslu i sve će se zapreke istopiti. Složio se, jer je savršeno razumio da bi za njegovo preživljavanje moglo biti ključno da imam nesmetani pristup k njemu.

»Aquesta lloba!« poviče Njegova Svetost, dovoljno glasno da ne bude nikakve sumnje glede značenja tih riječi. »Ta vučica! Kako se usuđuje to činiti? Qui cony es creu que est«

Nisam mu mogla odgovoriti što španjolska kraljica sebi umišlja da jest, ali Borgia je na svom materinjem katalanskomu narječju tako zajedljivo bučio da je bilo više nego jasno što misli o toj osobi. Rijetko je javno pokazivao ljutnju, obično samo zato da izazove učinak, ali sada se činilo da se uistinu razbjesnio. Što god da je Isabella učinila, očito je izazvala Papino ljuto neprijateljstvo.

»Znate li što ga je izazvalo?« upitala sam tajnika.

Oklijevao je jer je svoje spoznaje nevoljko dijelio sa mnom, ali prevagu je odnijela tjeskoba koju su Papini poslužitelji uvijek snažno osjećali, stoga je popustio. »Španjolci su uhitili Juana i optužili ga za nećudoredno vladanje.« Malo je šmrcnuo. »Kao da su trebali očekivati bilo što drugo.«

Nisam mogla sakriti zaprepaštenje. Uhićenje Papina sina ubrzo nakon njegova vjenčanja s pripadnicom španjolske kraljevske obitelji ostavljalo je dojam nerazumno neprijateljskoga postupka, ali možda se nisam trebala previše čuditi. Nikad nisam vjerovala Njihovim Katoličkim Veličanstvima. Prošlogodišnja odluka da iz Španjolske izbace Židove mirisala je na najgoru vrstu fanatičnosti

Page 51: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

51

udruženu s kratkovidnom bezobzirnošću koja nije slutila na dobro ni glede njihovih saveznika. Krivila sam ih za mnogo toga što se poslije odigralo, pogotovo zato što su ohrabrivali ozračje mržnje koje je dovelo do ubojstva moga oca.

»Moram hitno posjetiti Njegovu Svetost«, izjavila sam bez oklijevanja.

Kad sam izgovorila čarobne riječi, tajnik se sklonio na stranu. Ušla sam dok je Borgia vrlo zorno, a rekla bih i anatomski nemoguće, opisivao rođenje španjolske kraljice. Ugledavši me, zastao je. U jednoj ruci držao je tkaninu pa se njome tapšao po čelu brišući obilni znoj, dok je drugom prihvatio pehar koji mu je pružio prestrašeni poslužitelj.

Gledajući me, otpio je veliki gutljaj. »Što vi hoćete, trovačice?«

Svakako, iskoristio je taj trenutak da cijeli svijet podsjeti tko sam i što sam jer to je oružje samo čekalo da se njime hirovito razmaše.

»Nekoliko trenutaka vašega vremena, ako vam je po volji, Svetosti«, odgovorila sam tako krotko da se čak ni krajnje neraspoloženi Borgia nije mogao suzdržati da mu licem ne preleti osmijeh.

»Van!« zaurlao je ostalima.

Od povjetarca koji se podigao kad su tajnici i ulizice pobjegli iz ureda zalepršali su mu skuti svećeničke halje. Borgia i ja ostali smo sami.

»Iznesite to«, zapovijedio je mahnuvši rukom. »Kakvu mi novu nepriliku donosite?«

Iskustvo me je naučilo da u poslovanju s čovjekom tako ogrezlim u spletke i dvoličnost ništa nije učinkovitije od izravne, neuljepšane istine.

»Na putu u Viterbo je ubojica, a možda je već ovdje.«

Njegova Svetost slegne ramenima. »Još jedan? To je dobro. Ne bih htio da vam vještine otupe.«

Ono što bi kod nekoga drugoga bilo naprosto razmetanje lažnom hrabrošću, kod Borgije je značilo dokaz istinske osobne hrabrosti. Nije gubio vrijeme prestrašeno razmišljajući što bi mu neprijatelji mogli učiniti, nego je umjesto toga postigao da se oni njega boje. Bila je to zadivljujuća osobina, ali nisam mogla dopustiti da činjenica da sam ga uspješno održavala na životu kod njega izazove pretjerano samopouzdanje.

»Ovaj možda nije poput drugih s kojima smo se susretali«, primijetila sam. »Ovdje i u Španjolskoj prenose mnogo novaca iz jedne u drugu banku. Bolje nego obično nastoje sakriti odakle dolaze sredstva i kamo idu.«

Suzio je oči. S pravom se ponosio svojom vojskom uhoda, a zbog njih ga je netko vrlo rijetko uspio iznenaditi, no čak i Argus s mnoštvom očiju ima slijepa mjesta.

Page 52: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

52

»Kako to znate?«

»Javio mi je David ben Eliezer. Sjećate li ga se?«

»Židov otpadnik koji se želi boriti?«

»Mislim da nužno ne želi borbu, nego samo ne vjeruje da će krotki uistinu naslijediti Zemlju, pa čak ni da će ostati živi da vide nasljednika.«

Borgia nešto progunđa. Obišao je veliki stol i sjeo u stolicu nalik na prijestolje, a onda je, ispreplevši prste na trbuhu, izjavio: »Ne mogu reći da se ne slažem s njim. Vjerujete li njegovim izvorima?«

»Nije mi rekao tko su, ali ne bih to ni očekivala. Važnije je da vjerujem tom čovjeku. Smatra da je prijetnja stvarna pa bismo je trebali ozbiljno shvatiti.«

»A što ćemo poduzeti?« Prije nego što sam stigla odgovoriti, dodao je: »Ne predlažite mi da ograničim kretanje, a ni krug ljudi koje viđam jer ne pristajem na to. Kad bi bilo po vašemu, živio bih kao opatica pustinjakinja među samostanskim zidovima.«

Zamislivši Borgiju kao djevičansku opaticu, daleko od svijeta, čvrsto sam stisnula usnice zatomljujući napad smijeha, a odgovorila sam tek kad sam bila sigurna da neću početi grohotati. »Kao prvi korak predlažem da svoje ljude postavite na gradska vrata kako bi pomno nadzirali tko dolazi i odlazi.« Možda je već bilo prekasno da ubojicu zaustavimo na ulazu u Viterbo, no smatrala sam da ipak vrijedi pokušati. Ako ništa drugo, posadi ćemo dati do znanja da je Borgijina osobna straža sila s kojom također treba računati.

»Zamisao nije loša«, progunđao je. »Što još?«

»Htjela bih u palaču dovesti Davida, dakako, prerušenoga. Vrlo bi nam koristio još jedan par očiju i ušiju, a dobro se snalazi u opasnim situacijama.«

»U redu, ali neka i vama i njemu bude jasno da morate tankoćutno postupati.«

Razumjela sam njegovu zabrinutost, ili sam barem mislila da je razumijem, no ipak sam odgovorila: »S dužnim poštovanjem, Svetosti, za petama nam je ubojica koji je vjerojatno vrlo vješt. U tome nema ničega tankoćutnoga.«

»Nema li? Onda mi recite ovo: tko je meta?«

Možda sam provela previše vremena u Borgijinoj službi ili su mi razmišljanje izopačile godine koje sam, u djetinjstvu, provela pod njegovim krovom. Jesam li urotu udisala poput zraka i upijala je s vodom? Kako god bilo, i predobro sam razumjela pitanje, a shvatila sam da činjenica da ga uopće postavlja znači da je začas odgonetnuo ono o čemu sam ja cijelu noć mozgala.

Uznemiravalo me je što je riječ o španjolskim bankama. Ubojice iz te zemlje vrlo su dobri, ali poznato je da je u Italiji i Francuskoj moguće pronaći bolje. Zašto onda slati novac kroz Španjolsku? Na um mi je pao samo jedan razlog.

»Očito biste vi mogli biti cilj.«

Page 53: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

53

Podigao je obrve. »Samo bih >mogao biti<« ? Tko je drugi vrijedan tako skupoga ubojice?« Obraćao mi se kao učitelj učenici koja obećaje, no nisam mu zamjerila jer mi je bilo jasno koliko od njega još moram naučiti.

»Neprijatelji vas pokušavaju ubiti gotovo od dana kad ste izabrani za papu, ali još ste živi. Bojim se da su možda napokon shvatili da vas zapravo ne moraju izravno napasti, nego vas samo tako oslabiti da sami padnete.«

Manje širok čovjek odbacio bi pomisao da uspjeh nije posve ovisio samo o njemu, nego djelomično i o drugim čimbenicima, no Borgia je bolje od ikoga znao da moć počiva na klimavim skelama pa je zurio u mramornu i zlatnu šahovsku ploču na svom stolu kao da mu je najveća briga koji će potez povući. »Kako bi im to moglo uspjeti?« upitao je gotovo rastreseno.

Vidjela sam da se igra na ploči promijenila. Kraljica više nije bila u opasnosti jer lovac je istupio da je zaštiti, a podržavao ga je konj.

»Tako što bi uništili jedino što vam je potrebno za preživljavanje: savez sa Španjolskom.«

»Ah, da, ponovno Španjolska! Čudno je da se u zadnje vrijeme vrlo često pojavljuje.« Premjestio je pogled na mene. »Kako gledate na događaj s Juanom? Mislite li da je to povezano?«

»Ne bih isključila mogućnost da jest, ali iskreno govoreći, Juan mi je predaleko da bih se njime bavila. Moram se usredotočiti na ovdašnje stanje.

Progunđao je u znak slaganja. »To je u redu. Što biste učinili da ste na mjestu toga skupo plaćenoga ubojice?«

Mogla sam se samo nadati da će moj sugovornik brzi odgovor shvatiti kao zauzetost u zaštićivanju pape, a ne kao dokaz da sam se bavila vjerolomnim mislima.

»Jedna mogućnost bila bi da naškode vama bliskoj osobi, i to tako da povjerujete da su odgovorni Herrera i ostali Španjolci. To bi vas natjeralo da ih ubijete i tako sami razvrgnete savez.«

Njegova Svetost polako potvrdi glavom. »Sasvim ispravno. Svi znaju da bih uništio onoga tko bi mi udario na djecu.«

Toga se uistinu bojao, čak više nego da padne u ubojičine ruke. U djeci je vidio obećanje besmrtnosti. Mislim da ga je zato tako razljutilo svako opiranje njegovoj volji kad je bila riječ o njima.

»Očito, mogli bismo poduzeti sve mjere opreza da zaštitimo Cesarea i Lucreziju, ali već tako postupamo, što znači da meta vjerojatno nisu oni, već netko drugi.«

Čekala sam puštajući ga da o tome sam razmisli, kao što je uvijek činio. Nitko više od njega nije volio zagonetke, niti ih je tko bio u stanju bolje razmrsiti.

Page 54: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

54

Poslije nekog vremena kutovi usnica su mu se trgnuli. Otpio je još gutljaj vina, a onda je odložio pehar.

»Sam Herrera?«

Povrdila sam glavom. »Kad bi umro tako da bi vas okrivili, Španjolci bi se razbjesnili, ili bi se barem doimali bijesnima, a savez bi se raspao, bez nade da će se obnoviti.«

»Shvaćate li da bi sve to moglo biti Ferdinandovo i Isabellino djelo? Možda samo traže izgovor da me izdaju. Ako je tako, mislite li da bi išli dotle da upriliče ubojstvo vlastitoga nećaka?«

»Ne isključujem tu mogućnost.« Doduše, bilo je mnogo drugih kandidata, primjerice, francuski kralj, ali i suparničke obitelji u samoj Italiji – Orsiniji, Sforze, Medici, della Rovere, Farnesi... Popis je bio vrlo dug, no na kraju to nije bilo ni važno. Bez obzira na to tko je poslao ubojicu, moja prava zadaća bila je da ga zaustavim.

»Ne mislite li da je sve to vrlo domišljato?« upitao je kao da nikome ništa ne zamjera jer uvijek je cijenio oštroumnu taktiku.

»Možda i jest, ali dobro bismo postupili da na umu držimo sve mogućnosti i da se od njih zaštitimo. Ipak, možda bismo trebali razmotriti i... neuobičajeno rješenje.«

Zašutjela sam. Kao i s većinom moćnika, umjetnost izlaženja na kraj s Borgijom sastojala se u tome da posijem sjeme, a zatim se odmaknem čekajući da se ukorijeni. Srećom, brzo je i oštro razmišljao, pa nisam morala dugo čekati.

Nasmiješio se iskreno, ali i pomalo prijekorno. »Francesca, valjda ne predlažete ozbiljno...« Još šire se nasmiješio. »Gospode, ozbiljni ste.«

Smatrala sam da se zbog toga ne moram ispričavati. Oboje smo znali da u njegovoj službi nisam samo zbog poznavanja otrova, nego i zato što sam bila voljna razmišljati o onomu što bi druge, ćudoredno ispravne osobe smatrale »nezamislivim«, kao da umovi muškaraca, a i žena, nisu izmislili svaku okrutnost i užas pod Suncem.

»Samo kažem da bismo mogli preduhitriti protivnika.«

»Ha!« Borgia je velikom rukom tako udario po stolu da se porculanska vila na kraju stresla i umalo je pala. »Mislite ozbiljno. Želite ubiti Herreru.«

Uistinu sam to željela. Za mene je to bio najjednostavniji i najučinkovitiji odgovor na prijetnju. Mogli smo vrlo mnogo dobiti, a ništa ne bismo izgubili ako bismo to izvršili kako treba.

»Bilo da je kriv što želi zlo vama i vašima«, rekla sam, »ili ste vi krivi što njemu želite nauditi, možemo ga žrtvovati. Dakako, trebalo bi to učiniti na pravi način kako bi se doimalo kao tragična nesreća.«

Page 55: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

55

»A kako bi vam to uspjelo?»

Ugađao mi je, ali još sam se nadala da se obraćam umu koji je barem isto tako bezobziran kao i moj.

»Mnogo je različitih načina. Mogao bi se s vrha brežuljka stropoštati u dolinu ispod nas, a primijetit ćete da je padina pogodno strma, ili bi se mogao utopiti u jednomu od mnogih obližnjih jezera. Ili bi možda vrlo nezgodno pao s konja. Neka takva nezgoda ili sve zajedno mogle bi se dogoditi osobi pod utjecajem određenih tvari koje ne ostavljaju traga, a uzrokuju vrtoglavicu i smetenost. K tome, postoji još načina da se neopaženo ubije. Primjerice...«

Podigao je ruku da me zaustavi. »Dosta. Ne znam bih li trebao zapljeskati vašoj domišljatosti ili se užasnuti zbog nje. Dakle, ubijte Herrerru. Nesreća... Tragično... Sve će nas shrvati tuga... jer ugasilo se obećanje sjajnoga života i tako dalje. Ima u tome određene privlačnosti, ali... nažalost, taj događaj s Juanom mijenja stvar. Španjolac nam je potreban«, nevoljko je zaključio.

»S dužnim poštovanjem, ostane li na životu, i dalje će biti meta za osobu koja vas želi uništiti.«

Pogledao me suzivši oči. »Već neko vrijeme niste nikoga ubili, je li? Zadnji put, prije nekoliko mjeseci, smaknuli ste momka u bazilici svete Marije u Rimu. Imam li pravo?«

»Učinila sam to u samoobrani«, podsjetila sam ga, a bila je to istina iako samo strogo uzevši.

Osim toga, taj nitkov umro je kad ga je samo ogrebao nož umočen u otrov koji je ubijao dodirom nakon nekoliko minuta.

Kad je bila riječ o oslobađanju moga mraka, najviše sam voljela nož. U takvim prilikama strah od krvi u meni se preobrazio u neku vrstu ushita koji me istodobno užasavao i zanosio.

»Naravno da jest, ali u sadašnjim prilikama može biti blagotvorno pokažemo li suzdržanost.«

»Mogli biste ga uzeti kao taoca«, predložila sam. Po mom mišljenju, ta druga mogućnost nije bila tako učinkovita, ali ipak bi mogla poslužiti Borgiji. »Zahtijevajte da u zamjenu za njega puste Juana.«

Odbacio je tu zamisao kao da nije vrijedna razmatranja. »To je daleko previše sirovo, a što je još gore, značilo bi da smo propustili priliku. Ne, trenutak je savršen da nastupimo otvoreno, da toj vučici i njezinomu mužu mlakonji pokažemo da su podmukli nezahvalnici i da sam mnogo bolji od njih.«

Protivnici su često, na vlastiti rizik, zanemarivali tu Borgijinu stranu. Mogao je ostati neumoljivo razuman i kad su ga obuzeli najburniji osjećaji, kao da se bio u stanju odmaknuti i od sebe samoga, pa je svijet motrio s nesmiljenom nepristranošću. Istina, sve što je radio temeljilo se na pretpostavci da su važne

Page 56: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

56

isključivo njegove želje, no zaključci do kojih je dolazio češće su bili ispravni nego pogrešni.

Uzdahnula sam sluteći neizbježno, ali morala sam još jednom pokušati iako sam znala da uzalud trošim riječi. »Svakako, čast zahtijeva...«

»Ona nikad nije nadomjestak za rezultate, zapamtite to, Francesca. Voljeni nećak će ostati na životu, barem za sada.« Dobacio mi je upozoravajući pogled kao da se želi osigurati da sam razumjela. Morat ću zatomiti pogibeljne porive koje sam možda osjećala, a što je još gore, neće biti dovoljno da čuvam samo la famigliu, nego ću svoju zaštitu morati proširiti i na Herreru, čovjeka koji mi je već bio duboko odbojan.

Imala sam nekoliko sati vremena za razmišljanje o nesretnom razvoju događaja, a onda je topot kopita u dvorištu oglasio da se vraćaju Cesare i Španjolci. Činilo se da im je posjet kupalištu popravio raspoloženje. Dok su se penjali širokim stubištem u palaču, tapšali su jedni druge po leđima iskazujući prijateljstvo i bučnu razdraganost.

Pričekala sam da Cesare dođe u svoje odaje, a onda sam ga potražila. Bio je u spavaćoj sobi pa iako je odbacio ogrtač, još je nosio blatom poprskane čizme i jahaće hlače. Ušavši, vidjela sam da se udubio u razgovor s tajnikom koji mu je, kako sam pretpostavila, javljao vijesti iz Španjolske. Naprosto sam se morala diviti činjenici da novoimenovani kardinal vrlo dobro vlada sobom. Tek kad smo nakon tajnikova odlaska ostali sami, prasnuo je u smijeh.

»Juan je uhićen!« Duboko se, podrugljivo naklonio. » Od srca se ispričavam Njihovim Katoličkim Veličanstvima. Iskreno priznajem da o njima nisam imao baš najbolje mišljenje, ali očito sam pogriješio.«

»Brat ti nedvojbeno zaslužuje ono što mu se dogodilo,« složila sam se, »no ipak je to problem.«

Potvrdio je glavom, a brzi um već mu je jurio u budućnost. Od cijele obitelji Cesare je bio najdosljednije razborit, a to je jedan od razloga da će biti i najopasniji Borgia.

»O tome si već raspravljala s Papom«, primijetio je.

Suspregnula sam uzdah. Borgijama je sve bio povod za natjecanje: lijepi dragulj, brzi konj ili odanost posebno povlaštene poslužiteljice jer, na kraju krajeva, ja sam samo to i bila bih budala kada bih tu činjenicu ikada zaboravila. No ispala sam dovoljno glupa da postanem Cesareova ljubavnica iako bi mudrija žena izbjegla takav zaplet.

»Da si bio ovdje kad su stigle vijesti, sigurna sam da bi Njegova Svetost tvoj savjet potražila prije nego mišljenje bilo koje druge osobe.« Nastojala sam se u što većoj mjeri služiti diplomacijom.

Sjeo je na okrugli drveni stolčić i počeo skidati čizme. U javnosti je taj Jupiterov sin izigravanje kraljevića doveo do savršenstva, ali nasamo je izbjegavao

Page 57: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

57

formalnosti pa je za svoju korist izvršavao zadaće kakvih se drugi ljudi, oni nižega položaja, ne bi ni sanjali prihvatiti. S užitkom mi je pričao da je noćima spavao na tlu kad je odlazio u dugi lov s pripadnicima svoje osobne straže s kojima je bio blizak kao da su svi oni brojna braća. Dva tjedna, a i više, skitali bi se negostoljubivim područjima, a takve vježbe bile su vrlo slične ratnim pripremama iako je Cesare tvrdio da se njegovi pratitelji i on samo zabavljaju.

Borgia je znao za te varke i nisu mu se sviđale, ali barem do sada nije navaljivao da se njegov najstariji sin posveti mirnijim djelatnostima kakve su više dolikovale novomu položaju kardinala, a manje su uznemiravale njegove kolege, crkvene dostojanstvenike. No Španjolci su uspjeli postići ono u čemu je Papa zakazao jer otkad su došli, Cesare je bio prisiljen zauzdati prirodne porive i njihovu razbibrigu pretpostaviti svojim sklonostima.

Zbog takvoga napora postao je nestrpljiviji nego obično i željno je čekao da se nešto počne događati. Odbacio je drugu čizmu i ustao.

»Trebao bi znati da ima još nešto osim problema s tvojim bratom«, napomenula sam. »David ben Eliezer donio je vijest da u Viterbo dolazi ubojica.« Oklijevala sam, a onda sam dodala: »Očito ste u opasnosti ti, tvoj otac i Lucrezia, ali palo mi je na um da bi meta mogao biti i Herrera.«

Nije pokazivao zabrinutost zbog toga što su njega ili nekoga drugoga možda obilježili za smaknuće. Odrastao je shvaćajući opasnosti svojstvene nečijim pokušajima da se popne u visine moći. Sreća, hirovita božica, svakoga časa može uskratiti naklonost i najčastohlepniju osobu strmoglaviti u najdublji ponor.

Spominjanje Herrere ipak ga je začudilo, no samo na trenutak. »Zanimljiva pomisao. Bih li se trebao zabrinuti za Španjolca?« Nasmijao se kad sam podigla obrve. »Doista, Francesca, nisi li ponudila da ćeš ga na prividno nedužan način ukloniti prije nego što ubojica dospije udariti?«

»Njegova Svetost smatra da to u ovomu trenutku ne bi bilo korisno«, odgovorila sam pomalo ukočeno. Jamačno me nisu svi prozreli kao Borgije, padre e figlio, otac i sin, jer inače u sadašnjemu zanimanju ne bih preživjela ni godinu dana.

Nasmijao se, obujmio me oko struka i privukao k sebi. »Duboko mi je laknulo da il papa postupa uobičajeno mudro, no i dalje vlada velika napetost.« Nagnuo se bliže poljubivši mi udubinu vrata. »Jučer ujutro si mi nedostajala. Iskrala si se prije nego što sam se probudio.«

»Sinoć si me mogao potražiti.«

Odmaknuo se dovoljno daleko da me pogleda. »Španjolci...«

»Zahtijevaju da se stalno baviš njima. Da, znam.« Ako se moglo vjerovati njegovim riječima, u svemu što je činio samo je podržavao očeve težnje, dok je svoje zapostavljao kao dobar i vjeran sin. No ugađanje Španjolcima nije nimalo

Page 58: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

58

sputalo njegovu žestoko čulnu narav, a ni potrebu da iskali osjećaj osujećenosti koji se u njemu svakodnevno produbljivao otkako je postao kardinal.

»Kako je prošao posjet kupalištu?« vedro sam upitala.

»Pročišćavajuće. Nakon što se oznojiš i dobro se umočiš u blato, istrljaju te. Ne znam što točno koriste, ali...«

Nagnula sam se bliže da mu bolje udahnem miris. »Eukaliptus, morsku sol i malo limuna. Jesi li uživao?«

Nasmijao se jer je dobro razumio značenje mojih riječi, a onda me je čvršće privio uza se. »Misliš li da jesam?«

»Uvijek me se dojmi tvoja čvrstina.« Time sam se najviše približila priznanju da nedvojbeno i sa zadovoljstvom osjećam da se uzbudio, a zbog toga je i mnome strujala nadraženost. »Kako to da se više ne... opuštaš?«

Kako je glavna privlačnost kupališta bila u lijepim djevojkama i mladićima koji su posluživali mušterije, pretpostavila sam da je Cesare sudjelovao u užicima koji su bili po njegovu ukusu. No možda sam se prevarila.

»Za to možeš zahvaliti Španjolcima. Kad ih čovjek vidi u kadama, taj prizor je dovoljan da mu pokvari tek.«

»Je li njihovo društvo već obljutavilo?«

Nasmijao se i spustio mi ruku niz leđa kako bi me bolje uhvatio. »Obljutavilo je još prije nego što smo došli u Viterbo.« Pomaknuo je usta upravo na ono mjesto iza moga uha gdje sam osjećala izrazitu čulnost. »Čak sam se pitao«, prošaptao je, »nema li ipak što dobro u celibatu.«

»Mogu ti reći da nema«, odgovorila sam ispruživši ruku prema njemu.

»Kako to«, upitao je podigavši mi suknju, »da ipak najviše volimo jedno drugo?«

»Zato što su nam naravi tako dobro usklađene?« primijetila sam, dok su mi prsti bili zaposleni vezicama njegovih hlača.

Milujući mi bedra, zavukao je ruku među njih. »Jesi li mi još prijateljica, Francesca? Mogu li ti vjerovati?«

»Zašto pitaš?« tiho sam dahnula.

»Jer mi ponekad težina krinke koju nužno nosim postane preteška«, odgovorio je podigavši mi nogu i savivši je oko svoga kuka. »Moram vjerovati da na svijetu postoji barem jedna osoba s kojom mogu biti onakav kakav sam.«

Ugrizla sam se za usnicu da ne uzviknem dok me je milovao, a prste sam mu zabila u široka ramena.

»Hoću da znaš da i ja osjećam isto«, jedva sam uspjela odgovoriti, no ipak mnogo toga nikad nisam povjerila Cesareu, a posebno mu nisam govorila o

Page 59: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

59

svojim osjećajima prema Roccu koji je u meni potaknuo snove o boljem biću i vrjednijem životu. O tome Cesare nije imao pojma, a neće ni doznati, jer nisam ga htjela povrijediti niti naljutiti. Osim toga, kakvoga bi to imalo smisla? Rocco je živio u svjetlosti, a nisam vjerovala da bih do nje ikad mogla doći. Osobi s mračnom naravi poput moje taj čovjek je nedostižan kao i sam raj.

Sva sreća da je bilo ovozemaljskih užitaka kojima sam se mogla osladiti.

Cesare je, zastenjavši, kliznuo u mene, a vruća usta pritisnuo je na moja. U drugo vrijeme više bih voljela udobni krevet, no sad ništa nije bilo važno osim da što prije oslobodimo strast koja se u nama brzo nakupljala do nepodnošljivih visina. Za leđima sam osjetila hladnoću sadrena zida kad me moj ljubavnik još više podigao prodirući dublje u mene. Svijet sa svim svojim kušnjama i jadima u kovitlacu je odletio u ništavilo. Tako sam zarila zube u meko mesu na kraju njegova vrata da sam osjetila slani okus krvi na jeziku, a onda sam vatri koju je zapalio prepustila da spali sav strah i užas.

Page 60: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

60

8

esare je još spavao kad sam ustala iz njegova kreveta. U svojim odajama okupala sam se i presvukla, a onda sam pošla pronaći Davida kako bih mu rekla da sam uredila da uđe u palaču. Dok sam zavojitim ulicama išla

prema gradskim vratima, počela je padati lagana kišica. Stigavši, vidjela sam da Borgia nije gubio vrijeme, nego je postavio osobnu stražu. Ondje je bio Vittoro koji je svoje ljude usmjeravao dok su preuzimali nadzor nad područjem oko vrata, a vojnici iz posade stajali su po strani očito ne znajući kako da odgovore i bi li uopće trebali reagirati. Dok njihovi časnici odluče što poduzeti, već će biti prekasno. Borgia je učinkovito preuzeo nadzor nad jedinom ključnom točkom gdje se ulazilo u grad i izlazilo iz njega.

Umjesto da dopuste neprestani tijek onih koji su prolazili kroz vrata, svakoga muškarca i ženu zaustavljali su i pomno provjeravali, a stalno se povećavalo mnoštvo namjernika koji su čekali da im dopuste ulaz. S druge strane zida dopirao je žamor ljutitih glasova.

Provlačeći se i gurajući, uspjela sam se približiti vratima. Stražari su upravo zadržali skupinu hodočasnika koji su putne ogrtače obilježili zakrpama u obliku prekriženih ruku, što je značilo da se kane moliti na grobu svetoga Franje Asiškoga. Njihov vođa, krupni trgovac crvena lica, žućljivo je, ali bezuspješno prosvjedovao. Gledala sam kako svatko od desetak pripadnika i pripadnica skupine prolazi kroz istu provjeru kao obični torbar. Treba reći da su, za razliku od vođe, sve to mimo pretrpjeli iako sam čula kako neka žena mrmlja da nije dovoljno što su ih zadržale neprilike na putu, nego ih uznemiruju i gradski stražari koji očito nemaju pojma kako treba postupati s časnim ljudima.

Htjela sam poći dalje, no pozornost mi je privukla pripadnica hodočasničke skupine. U mene je zurila redovnica u neobojanoj vunenoj odjeći iz reda siromašnih klarisa. Na blijedomu, jajolikomu licu uokvirenomu redovničkim rupcem s velom nisam vidjela bore, a posjedovalo je ljepotu osoba koje sveti način života očito štiti od prolaska vremena koje poružnjuje i obilježava nas ostale. Nisam joj mogla odrediti dob, ali po ozbiljnu držanju pretpostavila sam da je srednjih godina. Oko struka je nosila teški drveni križ, znak važnoga položaja u svom redu. Kad su nam se pogledi sreli, oklijevala je, a onda se nasmiješila tako da nije bilo sumnje kome upućuje osmijeh.

Trenutak poslije uzgibano mnoštvo sakrilo ju je od mog pogleda, a kad je nestala, upitala sam se nisam li sve to umislila.

C

Page 61: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

61

No ta mi je pomisao samo proletjela kroz glavu jer smjesta sam ponovno posvetila pozornost pridošlicama u Viterbo. Ako je David imao pravo, negdje u šarenome metežu trgovaca, pravnika, poslanika, vojnika, plaćenika, torbara, Roma, zabavljača i ostalih – jer svi su imali posla u gradu sad kad je tu boravio Papa – mogao se kriti tajni neprijatelj koji je nakanio uništiti Borgiju. Morala sam ga pronaći prije nego što zada udarac.

Već sam rekla da sam Borgijina šahovska pješakinja i ne umišljam da sam što drugo, ali ta figura napreduje dovoljno duboko u gužvu pa će, uspije li preživjeti, unutar tajanstvenih pravila igre biti promaknuta u kraljicu, a onda će moći koristiti ubojitu moć svoga visokog položaja. Na sve bih se osmjelila kako bih postigla tu svrhu.

No najprije sam potražila Davida, a pronašla sam ga u gostionici u kojoj smo jučer sjedili. Kad sam se spustila na klupu nasuprot njemu, upravo je praznio zdjelu s krumpirovom juhom.

»Borgia se složio da dođeš u palaču«, izvijestila sam ga uvjerivši se da nas nitko ne može čuti. »Ozbiljno je shvatio tvoje upozorenje.«

»To mi je drago. Još želiš da posebno pripazim na Španjolce?«

Potvrdila sam glavom i ukratko mu objasnila zašto mi se čini da bi Herrera mogao biti meta. Dakako, Davida nisam uznemiravala svojom zamisli da voljenoga kraljevskog nećaka sredim prije nego što to dospije učiniti ubojica. Borgia je odbacio taj naum... barem za sada.

Nakon što je David uzeo svoje stvari, otpratila sam ga u palaču te smo zajedno potražili Renalda koji je imao mali ured nedaleko od glavne dvorane. Upravitelj se doimao još uznemireniji i zaokupljeniji poslom nego obično.

»Tko je to, Francesca?« Pitanje je sadržavalo i prijekor što mu dovodim nisko stvorenje kakvo je lakrdijaš.

»Prijatelj«, odgovorila sam i ukratko ga izvijestila o ubojici.

»Još jedan,« zastenjao je kad sam završila, »i to vještiji od onih koji su se dosad pojavljivali. Nema li tome kraja?«

»Borgia je na kušnji«, odgovori David prije nego što sam zaustila. »Uspio je spustiti stražnjicu u stolicu svetoga Petra, ali sad mora dokazati da je ondje može i zadržati.«

Renaldo ga pomnije promotri prodirući pogledom ispod ukrašena šešira i raznobojne odjeće. »Poznajem li vas?«

»David je u prošlosti bio od pomoći«, umiješala sam se. »Zato je ovdje.«

Upravitelj s razumijevanjem kimne. »Onda je u redu. Ubacit ćemo vas među zabavljače, ali dođe li do općega pokolja, bio bih zahvalan da me unaprijed upozorite.«

Page 62: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

62

Otišla sam dok ga je David uvjeravao da su mu namjere posve miroljubive pa Renaldo nema zbog čega brinuti. Lagao je gotovo isto tako dobro kao i ja.

Kad već govorimo o lažima...

S obzirom na vrijeme vani, a i na doba dana, Lucreziju sam potražila u solariju na najgornjem katu palače. Morala sam je upozoriti na moguću opasnost, ali istodobno sam bila znatiželjna kako prihvaća svoj tobožnji brak.

Ondje je bilo nekoliko dama koje su se bavile pokrivačem za oltar koji je spomenuo Cesare, ali Lucreziji nije bilo ni traga. Ugledavši me, trgnule su se kao kad jato ptica u blizini opazi gladnu i prilično otrcanu mačku. Brzo sam se udaljila mrmljajući isprike pa sam Papinu kćer potražila drugdje.

Spavaća soba u kojoj je Lucrezia sama boravila bila je blizu Borgijinih i Cesareovih odaja. Njezinome mužu, nesretnom Sforzi, dodijelili su stan u odvojenom krilu palače, što je moguće dalje od nje, no još pod istim prostranim krovom. Prilazeći vratima Lucrezijine sobe, ipak sam začula njegov glas. Giovanni Sforza, gospodar Pesara i potomak otmjene kuće, nije baš zadovoljno govorio.

»Kažem ti,« uvjeravao ju je dovoljno glasno da sam ga čula kroz čvrsta hrastova vrata, »trebali bismo otići odavde. Moja si žena i mjesto ti je uz mene, u Pesaru!«

Lucrezia je odgovorila tiše, ali tako odlučno da sam bez teškoća razabrala riječi, možda i zato što sam prislonila uho na vrata.

»Otac misli drukčije. Možda mu se želiš suprotstavljati, ali ja ne. Kaniš li se vratiti u Pesaro, svakako to učini, ali ne očekuj da pođem s tobom.«

Za trinaestogodišnjakinju, sučeljenu s ljutitim čovjekom dvaput starijim od nje, koji je imao barem prividnu supružničku vlast, Lucrezia je bila začudno smirena i posve je vladala sobom, ali odrasla je pod skrbništvom oca koji je smatrao da je svaka nesigurnost priznanje slabosti, pa zaslužuje razorni odgovor kakav nas neizbježno i sustiže u okrutnomu svijetu.

»Naravno«, odgovori Sforza. »Zašto bi i otišla? Napokon, samo smo se vjenčali, pred Bogom i ljudima, a to nije ništa u usporedbi s voljom tvoga uzvišenoga oca!«

»Govoriš o Njegovoj Svetosti Papi. On odlučuje što je ugodno Bogu, a ne ti. Je li tako teško boraviti u Viterbu?« dodala je pomirljivije. »Grad je dražestan, a imamo se priliku bolje upoznati, podalje od rimskih spletki.«

»Ali ne podalje od tvoga oca koji se prema tebi odnosi čudno posjednički. Ne prihvaća naš brak. Doista, počinjem se pitati bi li prihvatio da se uistinu za bilo koga udaš.«

»Što hoćeš reći?« Iako mlada, Lucrezia nije bila neznalica. Poznavala je dubine do kojih su se Borgijini neprijatelji spuštali nastojeći ga oklevetali pa su čak kroz

Page 63: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

63

najpodlije blato vukli i njegov odnos prema mladoj kćeri. Udahnula sam shvativši da je Sforza počinio veliku pogrešku podsjetivši je, a bilo je još gore ako je i sam gajio takve sumnje.

No činilo se da gospodar Pesara to ne uviđa. Baš naprotiv, doimao se posve nerazumnim. »Samo se pitam ne bih li, da nam je dopušteno da živimo kao muž i žena, otkrio da ti...«

Što bi otkrio? Da nije djevica zbog odvratne klevete protiv nje i oca? Brzo sam stavila ruku na usta da prigušim brzi udisaj. Kako Sforza može biti tako glup, a i okrutan?

»Odlazi!« poviče Lucrezia napokon posve izgubivši nadzor nad sobom, no samo nakratko. Ili je možda, poput svoga oca, shvatila da treba birati trenutak za pokazivanje bijesa. »Odlazi i ne vraćaj se!«

»Ne možeš mi zapovijedati! Tvoj sam muž...«

»Ako smjesta ne iziđeš, prenijet ću ocu što si upravo rekao. Smatra da sam previše dobro zaštićena i da zato ne znam kakve prljavštine šire njegovi neprijatelji. Uvjerit ću ga da doista nisam znala dok mi ti nisi ulio te misli. Imaš li pojma kako će se razbjesniti i što će ti učiniti?«

»Potrebna mu je podrška moje obitelji...«, glasio je mlaki odgovor.

»Trebala mu je da dobije papinski položaj, ali sad je Papa i ne budeš li vrlo oprezan, sve vas Sforze počet će smatrati otpisanima. Bolje bi bilo da nastojiš steći njegovu naklonost nego da požali što je pristao na naš brak.«

»Ne znam kako da je steknem.« Bila je to mučna ispovijed iz usta pripadnika jedne od najlukavijih i najvjerolomnijih obitelji u cijeloj Italiji, ali nitko nije tvrdio da je Giovanni Sforza posebno obdaren oštroumnošću, a ni smjelošću. Lucrezia je te osobine posjedovala u daleko većoj mjeri i to nije oklijevala pokazati.

»Možeš početi tako da učiniš što sam rekla... i udaljiš se.«

Uslijedila je duga tišina. Zamišljala sam da njih dvoje zure jedno u drugo: zlatokosa Lucrezia anđeoskoga lica i crnokosi, zamišljeni i, iskreno govoreći, zgodni Sforza. Pod drugim okolnostima možda bi uistinu bili sretni jedno s drugim, ali svijet je kakav jest i ostavlja vrlo malo mjesta za pitanja srca.

Zaokupljena dramom koja se odigravala izvan moga vidokruga, jedva sam se snašla dovoljno brzo da brzo šmugnem za obližnji stup prije nego što su se vrata Lucrezijine sobe bučno otvorila, a Sforza je bijesno izjurio. Počekala sam da nestane na kraju hodnika, a onda sam oprezno prišla vratima. Napola sam očekivala da ću Borgijinu kćer zateći u suzama, no iznenadila sam se vidjevši da mirno sjedi kod prozora i čita.

Kad sam ušla, podigla je pogled i nasmiješila se. »Francesca, vrlo mi je drago što te vidim. Dođi, sjedni.« Potapšala je stolčić pokraj sebe. »Nadam se da ćeš sa mnom podijeliti ogovaranja. Strahovito mi je dosadno.«

Page 64: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

64

Napetost oko očiju govorila je da osjeća stisak burnijih osjećaja, ali razumjela sam njezinu odlučnost da ih sakrije. Još od rane dobi i ona i ja shvatile smo da je opasno previše otkrivati svijetu.

»Da vidim...«, počela sam smjestivši se na stolčiću. Poslužitelji su donijeli pehare sa zagrijanim vinom. Zadovoljno sam pijuckala i tek sam se tada sjetila da još nisam jela. Svakako sam htjela razonoditi Lucreziju pa sam razvezala ukrašenu priču o nedavnim događajima u Viterbu.

»Ako se može vjerovati glasinama, na tržnici su se dvije žene gotovo potukle zbog posebno lijepoga komada sira. U gužvi je pobjegla svinja pa je prouzročila strku, a netko je to iskoristio da ukrade nekoliko jabuka. Trčeći za lopovom, prevrnuli su bačvu s vinom pa se sadržaj prolio po cesti, no oni koji su pokušali počistiti lokvu zaprepašteno su ustanovili da se vino ukiselilo. Sad vinar optužuje bačvara koji je napravio bačvu, dok on tvrdi da je kriv momak koji ju je donio na tržnicu, a taj se pak pravda da je problem u tome što vinar koristi talog pogodan samo da se napravi ocat. Umiješalo se nekoliko pravnika koji su upravo stigli iz Rima pa samo nebo zna kad će se to i kako završiti.«

Lucrezija se nasmijala praveći se da je zaboravila svađu sa Sforzom. »Nikad se neće završiti ako se uključi dovoljno pravnika. Nekoliko stoljeća od sada nitko više neće znati gdje je bio grad Viterbo, ali znat će da je pitanje ukiseljena vina ostalo neriješeno.«

Nasmiješila sam se njezinoj lepršavosti, ali nije me zavarala. Primjedba koju joj je dobacio muž doista je bila neoprostiva. Lucrezia će pričekati, no bila sam sigurna da će na kraju naplatiti cijenu za uvredu koju je Sforza nanio njoj i njezinu ocu. Naposljetku, pripadala je obitelji Borgia.

»Moram s tobom razgovarati o prilično ozbiljnoj stvari«, rekla sam. Iako je bila vrlo mlada, imala je pravo znati zašto se posebno brinemo za njezinu sigurnost, makar samo zato da bi budnije pazila na sebe. Ni sada nisam vjerovala da su ubojičine mete ona ili Cesare, no svakako smo morali poduzeti sve mjere opreza.

Kad sam joj rekla da vreba ubojica, nije pokazala iznenađenje, nego je samo uzdahnula. »Ponekad se pitam kako je voditi posve normalan život, daleko od takvih previranja.«

Kako sam se to povremeno i sama pitala, osjetila sam sućut prema njoj, no ukazala sam na još nešto: »Možda je takav život poželjan, ali pruža malo prilike da osoba utječe na svoju sudbinu. Obične ljude događaji uvijek iznenade, i to neugodno.«

»Možda,« priznala je, »ali u kakvim okolnostima nemam nadzor nad svojom sudbinom pa još uvijek tvrdim da bih više voljela živjeti uobičajenim životom.«

Na vrhu jezika bio mi je odgovor da će možda imati više nadzora nego što sluti bude li postupala sabrano i smotreno, ali smatrala sam da će tijekom vremena to i sama otkriti.

Page 65: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

65

Grickale smo bademe i pijuckale vino razgovarajući o Rimu, modi i njezinim ispraznim damama čijega društva se bez žaljenja mogla lišiti. Napokon je zašutjela. Primijetila sam da joj je nešto na umu pa sam zaključila da razmišlja o Sforzi, ali iznenadila me upitavši:

»Smatraš li da će Cesare ikad prihvatiti život koji mu je otac namijenio?«

Oklijevala sam. Svako spominjanje sukoba oca i sina u sebi je sadržavalo opasnost. Bilo je ključno da cijela obitelj postupa poput jednoga čovjeka jer okružili su ih neprijatelji.

»Učinit će ono što mora«, odgovorila sam.

»Ali kako gleda na to?«

»Prihvaća... ono što ne može promijeniti, barem zasad.«

Iako je, prividno zadovoljna, potvrdila glavom, imala je još pitanja. »A što je s tobom, Francesca? Kakav bi život sebi poželjela?«

Ispila sam posljednji gutljaj vina i ustala da odem. »Smatram da je najbolje ne razmišljati o takvim stvarima. Hoćeš li sići na večeru?«

Dobrohotno je primila moje okolišanje rekavši: »Bih li propustila priliku da uživam u duhovitosti mrzovoljnih Španjolaca i napuhanih crkvenih dostojanstvenika?«

I protiv volje sam se nasmiješila. »Stigao je novi lakrdijaš.«

Čuvši to, razvedrila se. »Doista? Pa, onda ću doći. Možda će nam pokazati kakve smo budale.«

»Ili će te možda samo nasmijati.« Nadala sam se da David to može učiniti. Štoviše, poželjela sam da je tako nasmije da djevojka barem nakratko zaboravi Sforzu, njegove podle optužbe i cijenu koju plaća zbog Borgijina častohleplja, kao što je plaćamo i svi mi.

Nije mi se dalo zbrajati kolika je to cijena, a ne bih to mogla učiniti ni kad bih htjela, nego sam se samo nadala da će ubuduće biti dovoljno mjesta da i drugi ljudi dišu, kako se izrazio David.

Ipak, Lucrezijino pitanje motalo mi se po glavi. Nisam joj mogla reći da me ne pritišće budućnost, nego prošlost, a dok ne pronađem način da je ublažim, bila sam zarobljena u stupici noćne more kojoj nije bilo kraja.

Page 66: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

66

9

ano sljedećega jutra Renaldo me pronašao u velikoj dvorani. Unatoč prijetnji koja je visila nad nama, izgledao je bolje nego sinoć. Uložio je novac u trgovački pothvat koji se uvelike isplatio pa je počeo razmišljati

o mirovini.

»Možda ću se povući u vilu na Capriju«, izjavio je dok smo se oboje jače umatali u ogrtače jer vrijeme je bilo hladno i vlažno. Sa streha palače kišne kapi padale su u lokvice širom trga. Kiša, kiša do u beskraj! Počela sam čeznuti za zimom i za mogućnošću da padne snijeg.« Naći ću mjesto gdje mogu sjediti na sunčevu svjetlu dok grlice guču, a pokraj mene je zgodna, punašna žena...«

»Lijepo zvuči,« priznala sam, »ali što bismo bez vas?«

»Ništa nije vječno«, odgovorio je slegnuvši ramenima. »Heraklit je rekao da je stalna samo mijena, je li, onaj Grk koji je došao na zamisao o Logosu, izvoru svemira i uzroku njegove sređenosti. Sveto pismo kaže isto: >U početku bijaše Riječ<. Ali Riječ je Logos pa kako da to shvatimo?«

Nekoć sam mislila da je Renaldo zabio nos samo u svoje knjige s računima, ali otad sam uvidjela da sam pogriješila, stoga se nisam začudila čuvši da je tako učen.

»Heraklit je rekao da svemir nije stvorio ni Bog ni čovjek, nego naprosto postoji«, odgovorila sam. »Pretpostavljam da to unekoliko objašnjava zašto Sveta Majka Crkva posve ne prihvaća preporod učenosti.«

Ozbiljno je potvrdio glavom. »Tako je. Usput, traži vas neka redovnica?«

»Redovnica? Je li rekla što hoće?«

»Koliko znam, nije. Priznajem da sam se iznenadio kad mi je vratar to javio. Nije čudno da vas redovnica traži. Svi mi poznajemo neke od njih, ali...«

»Ja ne.«

Renaldo je imao vodenaste oči, malo izbuljene jer je previše vremena provodio gledajući račune. Polako je žmirnuo. »Molim?«

»Ne poznajem nikakve redovnice i nemam pojma zašto bi me neka od njih tražila. Kad je bila ovdje?«

Doimao se nesigurno. »Prije nekoliko minuta, možda malo više.«

Osvrnula sam se po dvorani nadajući se da ću je ugledati, ali nisam je vidjela pa sam se oprostila od upravitelja i pošla prema širokim dvokrilnim vratima kroz

R

Page 67: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

67

koja se izlazilo na trg. Unatoč tome što je sipila kiša, svećenici, trgovci, molitelji i ulizice gurali su se pokušavajući ući u palaču ili su samo stajali unaokolo gledajući kako sjajno odjeveni crkveni dostojanstevnici dolaze i odlaze s pripadnicima svoje pratnje.

Ali nisu svi dangubili. Redovnica je prelazila trg koračajući u suprotnu smjeru, prema crkvi svete Marije od Zdravlja. Dok sam je motrila, osvrnula se i preko ramena bacila pogled prema palači. U tom trenutku prepoznala sam blijedo lice žene koja mi se nasmiješila blizu gradskih vrata.

Ne zastavši da razmislim, žurno sam sišla širokim stubištem do trga. Redovnica je upravo nestajala u crkvi. Brzo sam je slijedila šljapkajući kroz lokve koje su se skupile između kamenja na cesti.

Ušavši, osvrnula sam se na sve strane, ali nisam je vidjela. Kad sam došla do pola crkvene lađe, počela sam se pitati nisu li me oči prevarile, ali onda sam primijetila redovnicu koja je klečala i molila pred oltarom posvećenim svetoj Klari.

Oklijevala sam jer nisam bila sigurna zašto sam zapravo pošla za njom. Premda sam bila ateistica, čak sam i ja znala da nije lijepo prekidati redovnicu za vrijeme molitve. Osim toga, što bih joj rekla? No nisam se trebala zabrinjavati. Dok sam mozgala što da učinim, prekrižila se i ustala. Sklopivši ruke ispred pasa, okrenula se, a kada me je ugledala, lijepo, smireno lice ozario joj je osmijeh.

»Kako su začudni putevi našega Gospoda«, rekla je. »Upravo sam razmišljala o vama, a evo vas ovdje.«

Ne znajući što bih odgovorila, samo sam upitala: »Došli ste u palaču?«

Potvrdila je glavom. »Da se raspitam o vama, ali, nažalost, vratar nije bio razgovorljiv.«

Nisam se začudila. O meni bi htio govoriti malo koji pripadnik Borgijina kućanstva, a još manje su se miješali u stvari koje su imale veze sa mnom.

»S kakvom ste svrhom došli?« upitala sam. »Zašto ste me tražili?«

Oklijevala je. Obje smo govorile tiho iz poštovanja prema mjestu gdje smo se zatekle, ali ipak se osvrnula kao da ne želi da nas netko čuje.

»Niste li vi Francesca Giordano?«

Kad sam potvrdila, čvršće je sklopila ruke nastojeći zatomiti uzbuđenje.

»To sam i jučer pomislila kad sam vas vidjela pokraj gradskih vrata«, izjavila je. »Oprostite, ali tako sam se zaprepastila i uznemirila da nisam znala što da učinim. Molila sam Boga da me vodi, a jutros sam se probudila uvjerena da moram s vama razgovarati.«

Page 68: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

68

»Ne razumijem...« Svakako, bavila sam se šokantnim zanimanjem, ali moja pojava ni po čemu nije bila posebno primjetljiva niti je nešto sa mnom u vezi zahtijevalo molitvu.

Naglo me je uhvatila za ruke. Ukočila sam se od iznenađenja, ali nisam se pokušala odmaknuti. »Nije li vam to nitko rekao?« upitala je gledajući me u oči. »Doista ste slika svoje majke. U trenutku kad sam vas ugledala, znala sam da naprosto morate biti kći drage Adriane.«

Sjedile smo na kamenoj klupi blizu oltara svete Klare. Redovnica je šutjela, a prsti su joj se pokretali na drvenim zrncima neugledne krunice. Bila sam u stanju govoriti tek kad mi je popustilo stezanje u prsima.

»Osim oca, nisam srela nikoga tko je poznavao moju majku.«

Spustila je krunicu i pogledala me. Ponovno me se dojmilo njezino glatko, mirno lice, a smatrala sam to dokazom njezine čestitosti koja ju je štitila od kušnji svakodnevnoga života.

»Žao mi je što to čujem«, rekla je tiho. »Oprostite što sam vam tako naglo prišla. Ime mi je majka Benedette. Nadstojnica sam samostana u Anziju. Prijateljevala sam s Adrianom još dok smo obje kao djevojke živjele u Milanu. Životi su nam pošli vrlo različitim putovima, ali nikad je nisam zaboravila.«

»Nemate se zbog čega ispričavati. Sretna sam... da mi se pružila prilika razgovarati o njoj.« Zapravo, svladali su me osjećaji. Moja odavno pokojna majka bila mi je zamišljeni ideal za kojim sam očajno čeznula iz dubine dječjega povrijeđenoga srca. U određenim prilikama čak sam sebi umišljala da se sjećam kako mi je pjevala, no umrla je dok me rađala, stoga sam mogla samo zaključiti da mi je razum još labaviji nego što sam htjela priznati.

»Jesam li joj doista nalik?« upitala sam oklijevajući jer mi je sve to još bilo posve novo i pritiskalo me. Otac je vrlo malo govorio o njoj, vjerojatno zato što u njemu nije popustila bol zbog gubitka, a ja, duboko uznemireno dijete sa zastrašujućom nadarenošću za umjetnost umiranja, nikad ga nisam htjela opterećivati pitanjima.

»Kad sam vas vidjela blizu vrata,« nastavi nadstojnica, »na trenutak sam pomislila da se vrijeme vratilo unatrag i da ponovno gledam Adrianu jer sličnost je nevjerojatna.« Nakratko je zastala, a onda je dodala: »Vaša majka i ja bile smo vrlo bliske, zapravo kao sestre. K vama me doveo Božji blagoslov.«

Kad dozna istinu o meni, promijenit će mišljenje. Jamačno neće proći mnogo vremena prije nego što joj neka dobronamjerna osoba na uho prošapće da sam Papina trovačica, a k tome i vještica. O, da, i puttana, bludnica, koja je u krevet odvela velikodostojnika Svete Majke Crkve, no odlučila sam od nje doznati sve što mogu prije nego što do toga dođe.

Page 69: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

69

»Kakva je bila moja majka?« upitala sam.

»Adriana je bila najljubaznija i najpažljivija osoba koju sam poznavala, a i vrlo vatrena. Uvijek je radije trčala nego hodala. Voljela je glazbu i vrlo je dobro svirala na lutnji. A njezin ručni rad...«

»Nije bila vješta u tome?« Srce mi je poskočilo na pomisao da bismo majka i ja barem u malenkosti mogle biti slične. Ta mogućnost nikad mi nije pala na um.

Moja sugovornica se zakikotala. »To je smatrala baukom. Konci su joj se uvijek zamrsili, a ubodi su joj bili nejednaki. Sjećam se da smo jednom prilikom obje morale izraditi uzorke veziva. Svoju zadaću brzo sam riješila, dok se Adriana naprezala i stalno se ubadala u prste, pa je tkanina bila umrljana krvlju. Kako to više nisam mogla gledati, ponudila sam da ću vesti umjesto nje, ali znala je da je takva dvoličnost pogrešna i nije mi htjela dopustiti da padnem u grijeh. Srećom, učiteljica vezenja bila je razumna žena pa kad je vidjela da Adriana nije uspjela unatoč velikom trudu, predložila je da se vaša majka umjesto toga bavi crtanjem.«

»Je li poslušala?« Nikad nisam u ruke uzela komadić ugljena iako sam druge voljela gledati kako crtaju, a posebno Roccova maloga sina Nanda. Taj postupak me očaravao.

»O, da, i to prilično uspješno. Najbolje je crtala životinje. Uistinu ih je voljela i uvijek je kući dovodila one koje su lutale.«

Otac i ja na takvim smo životinjama isprobavali nove otrove, a pristao je na to protiv volje, prihvativši žalosnu nužnost. Vidjevši da ga to vrlo uznemiruje, predložila sam da za pokuse koristimo ljude. Kad se oporavio od zaprepaštenja da mi je takva pomisao uopće pala na pamet, uspjela sam ga uvjeriti da je riječ o milosrdnomu činu, koji osuđenicima na mučno pogubljenje donosi brzu, manje bolnu smrt, a otada sam uvijek običavala tako postupati. Svakako, milosrđe toga čina ne umanjuje činjenica da je ishod pokusa točniji i zato korisniji.

»Znate li kako se upoznala s mojim ocem?«

Majka Benedette potvrdi glavom. »Adrianinu majku ubola je osa. Ozljeda se zagnojila, pa je jadna žena strašno patila. Liječnici su, kao obično, bili nemoćni, ali Giovanni je bio sve ugledniji ljekarnik i pronašao je oblog koji je izvukao otrov, stoga je ozdravila.«

»Obitelj mu je jamačno bila zahvalna?«

»Svakako je trebalo biti tako, ali, poput mnogih drugih, nisu htjeli imati posla sa Židovima. Giovanniju su se obratili kao posljednjoj nadi. Adriana je smatrala da su vrlo neljubazni. Potražila je vašega oca da mu to nasamo kaže.«

Tek nedavno sam se pomirila s činjenicom da mi je otac rođen kao Židov jer to je od mene uvijek skrivao. Doduše, obratio se na kršćanstvo i koliko sam znala, iskreno je prigrlio tu vjeru, ali majka ga je poznavala prije nego što se to dogodilo. Pitam se kako je smogla hrabrosti potražiti ga.

Page 70: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

70

»Voljela bih vam još pričati,« rekla je majka Benedette ustajući, »ali već je gotovo vrijeme večernjice. Možda se možemo ponovno sastati?«

Nevoljko sam ustala. »Da, naravno. Vrlo bih voljela. Znate da boravim u palači?«

Samo sam dotle mogla ići ispitujući je što zna o meni. S lica joj nije nestao osmijeh.

»Znam da služite Njegovoj Svetosti.«

»Možda bih vam trebala reći...«

Podigla je ruku. »Francesca, nisam vas potražila da vam sudim. Kako sam razumjela, štitite život Kristova zamjenika na Zemlji i u tome ste vrlo vješti. To mi je dovoljno.«

Brzo sam skrenula pogled da ne primijeti da su me njezine riječi umalo skršile. Takva velikodušnost duha bila mi je gotovo nepoznata. Navikla sam da me svi, osim vrlo uskoga kruga ljudi koje sam smatrala prijateljima, gledaju s mješavinom straha i odvratnosti.

Malo poslije smo se rastale ugovorivši da ćemo se sutra ujutro ponovno vidjeti. Dok sam prelazila trg na putu prema palači, razmišljala sam o majci i o onomu što sam doznala o njoj. Po prvi put sam sebi dopustila pitanje kako bi mi se život odvijao da nije umrla. Kakva bih ja bila?

Najvjerojatnije bih se udala i dobila djecu. Imala sam vrlo malo iskustva s običnim ženama, ali nekolicinu sam poznavala. Bi li to moje drugo »ja« bilo nalik na Vittorove kćeri, čestite djevojke koje su se dobro udale i prihvatile se zadaće da mu daruju unuke? Bih li vrijeme provodila održavajući kućanstvo, njegujući potomstvo koje raste i zadovoljavajući muža, za što jamačno živi svaka pristojna žena? O čemu bih sanjala bez noćnih mora koje bi me proganjale? Što bih mislila, osjećala, željela? Zamišljanje me izdalo. Tužno sam ustanovila da sam sama sebi isto takva neznanka kao što mi je nepoznata osoba koju mimoiđem na ulici.

Kiša više nije jako padala, no kroz mokri ogrtač još sam osjećala hladnoću. Ušavši u palaču, mislila sam samo na toplu vatru i suhu odjeću u svojim odajama. Gotovo mi je nedostajao Herrera, koji se motao pokraj samoga ulaza odakle je jasno mogao vidjeti trg. Da nije progovorio, vjerojatno ga uopće ne bih primijetila.

»Zaprepašten sam da se usuđujete ući u crkvu«, obratio mi se. »Je li vam palo na pamet da time vrijeđate Boga?«

Zdrav razum nalagao mi je da nastavim put ne osvrćući se na uvredu, ali pod tim okolnostima nisam bila strpljiva s čovjekom za kojega sam bila uvjerena da bi nam bolje poslužio mrtav.

Page 71: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

71

»Uistinu«, odgovorila sam, »živim u uvjerenju da će se do poda mnom otvoriti pa ću kroz gorući ponor propasti u pakao, no, zamislite čuda, to se još nije dogodilo.«

Voljeni kraljevski nećak očito nije navikao da mu se tako obraća osoba koju je smatrao manje vrijednom. S mračnim izrazom lica uspravio se i odmaknuo se od zida zureći u mene. »Hulite!«

»Doista? Zahvaljujući svojoj pokvarenosti jamačno ste stručnjak za to pitanje.«

Riječi su mi izletjele prije nego što sam se stigla svladati, kao što sam trebala učiniti. Nije mi u naravi da nekoga izazivam. Daleko više volim bez upozorenja zadati jedan jedini smrtonosni udarac. No iznenadio me Herrerin siloviti odgovor.

»Kako se usuđujete?« Hitro je ispružio ruku uhvativši me za podlakticu. Smjesta sam uvidjela da sam odviše razbjesnila napuhanoga potomka španjolske kraljevske obitelji. Još gore je bilo što se nisam mogla prisiliti da marim za to.

»Puta maligna!« uzviknuo je. »Zagađujete krevet crkvenoga velikodostojnika koji jednoga dana lako može postati papa. Svojom zlobom prijetite samomu prijestolju svetoga Petra. Što prije Njegova Svetost uvidi kakva ste prijetnja i riješi vas se, to bolje!«

Mnome je prostrujala bol. Gotovo mi je iščupao ruku, ali osjećala sam samo da mi je vrlo blizu pa sam mu mogla osjetiti topli dah i namirisati mu znoj. Ozbiljno je pogriješio. Nažalost, gotovo svi koji su mu to mogli reći već su mrtvi.

Pred očima mi se pojavila crvena izmaglica. Gipkim pokretom zgrabila sam nož koji sam nosila u kožnatim koricama blizu srca pa se vrh oštrice začas našao pod Španjolčevom bradom. Mrak u meni uskomešao se, a gladna zvijer se probudila da se nahrani.

»Razmisli«, upozorila sam ga dok sam još imala nekakav nadzor nad sobom. »Kad bi ovaj nož bio prevučen otrovom koji djeluje na dodir pa bi bilo dovoljno da uđe kroz najmanji ubod u tvojoj koži i ubije te, ne bi li ljubaznije razgovarao sa mnom?«

Zaustio je da nešto kaže, ali pritisak noža ga je ušutkao. Iako me nije pustio, nije mi tako jako stiskao ruku. Kao kroz maglu bila sam svjesna da svi u dvorani zure u nas, neki užasnuto, ali većina s pohlepnom znatiželjom. Španjolac im se baš nije umilio. Više gledatelja doimalo se kao da bi voljeli gledati kako Herrera umire. Uskoro će se početi kladiti.

Naravno, znali su da ga ne mogu ubiti. Borgia je to zabranio, a k tome je bilo svjedoka. Ipak sam čvršće zgrabila nož, a Španjolac je malo jače osjetio vrh oštrice.

Na njoj nije bilo otrova, barem ne u tom trenutku. Doduše, prije nekoliko mjeseci upravo sam tako ubila čovjeka u bazilici svete Marije. Možda je Herrera čuo za to pa je zato problijedio, a u stisnutoj vilici zatitrao mu je mišić.

Page 72: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

72

Neka mi Bog oprosti, ali uživala sam.

No stvarnost se prebrzo umiješala. Gledatelji su se razišli u svim smjerovima. Iza sebe sam osjetila nečiju nazočnost i čula kako ta osoba pročišćava grlo.

»Francesca?«

Ne odmičući nož, pogledala sam preko ramena. Cesare je stajao s rukama na bokovima upitno me gledajući.

Herrera je zastenjao, ali Jupiterov sin se nije osvrtao na njega.

»Ima li problema?« upita me Cesare uljudno.

Slegnula sam ramenima. »Ovaj tvoj prijatelj nazvao me je zlobnom droljom.« Nisam ni spomenula da mi je k tome pokušao slomiti ruku.

Cesare se namršio. »Doista? Vrlo neumjesan izbor riječi.«

»Želim da se ispriča.« Španjolac mi je bio tako odvratan da sam barem djelomično mislila ozbiljno. Cesare se pokušao doimati strogo, ali nije uspijevao. Znao je isto tako dobro kao i ja da je moj zahtjev nemoguće ispuniti.

»I ja to želim,« odgovorio je, »ali postoji problem. Don Miguel je Španjolac. Ponosan je kao i ja. Iako sam siguran da bi pod sadašnjim okolnostima to zapravo volio učiniti, izgledi da će ti se ispričati isti su kao da će, mašući krilima, odletjeti na Mjesec.«

Napadno sam pogledala Herrerina leđa, na kako ondje nisam vidjela krila, uzdahnula sam. Smatrajući da sam dokazala što sam htjela, stavila sam nož u korice jer i Cesareovo strpljenje već je uistinu bilo pri kraju.

Herrera me pustio, ali smjesta je podigao ruku da me udari tako da bih nedvojbeno odletjela do obližnjega kamenoga zida i slomila koju kost. Cesare nije oklijevao. Postavio se između nas, A pritom je Španjolca udario laktom tako snažno da mu je izbio dah, a onda mi se, uhvativši me za ruke, zagledao duboko u oči.

»Dopusti da ti se ispričam uime svoga prijatelja.«

Krajevi usta trznuli su mi se od zatomljena osmijeha. Oduševilo me što smo se oboje besramno ponašali.

»Pa, ako ti je baš tako stalo...«

»Da, stalo mi je.« Približivši se, utisnuo mi je poljubac u dlanove, najprije u jedan pa u drugi, a usta su mu zastala na mojoj odjednom toplijoj koži.

Herrera je s gađenjem otpuhnuo, okrenuo se i otišao. Kad se udaljio, Cesare mi je pustio ruke i odmaknuo se. Zurio je u mene, očito zabrinut.

»Gdje ti je bila pamet, Francesca? Sve će se to još prije mraka razglasiti po Viterbu, a po Rimu prije doručka. Herrera nam je potreban, sviđalo se to tebi ili ne. Izazvavši ga, dovela si u opasnost i sebe... A i sve nas.«

Page 73: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

73

»Znam i žao mi je. Naprosto sam...« Kako da čak i sama sebi objasnim što sam učinila? Iznad svega, računala sam na to da ću se barem u javnosti moći suzdržavati, da ću biti u stanju sakriti mrak koji me je spuštao ispod razine moga zanimanja i da ću se moći baviti svakodnevnim zadaćama, kao da nisam baš toliko drukčija od običnih ljudi, nego se samo dogodilo da sam stekla posebne vještine. No u trenutku kad mi je nož izletio iz korica, vedro bih Herreri prerezala grlo i još bih gacala u njegovoj krvi. Neugodno me iznenadila spoznaja da sam još u napasti da to učinim. Je li Borgia imao pravo rekavši da je već previše vremena prošlo otkad sam posljednji put ubila?

»Nešto se dogodilo«, počela sam, no to me je priznanje uznemirilo jer svoje slabosti nikad nisam priznavala ni onima koje sam smatrala prijateljima.

Poveo me malo na stranu, gdje nismo bili tako izloženi pogledima. »Ispričaj mi«, zamolio me položivši mi ruku na lakat.

»Srela sam redovnicu... nadstojnicu koja je poznavala moju majku.«

Udahnuo je i polako izdahnuo. Iako je bio mlad, prilično me dobro poznavao pa je shvatio da mi je takav susret vrlo značajan.

»Mislio sam da ti je majka umrla rađajući te.« To sam mu povjerila, a kako smo bili u prisnim odnosima, znao je da me vrlo često spopadaju noćne more.

»Majka Benedette i ona prijateljevale su još dok su bile djevojke u Milanu. Sutra ću se ponovno sastati s njom jer mnogo mi toga može ispričati.«

Cesare me pozorno motrio. Imao je složeni odnos s majkom, Vanozzom dei Cattanei, koja je ulijevala strahopoštovanje. Iako s Borgijom već godinama nije dijelila krevet, i dalje ju je redovito posjećivao kako bi uživao u njezinim glasovitim kolačima od limuna i raspravljao o onome što ih je oboje zanimalo, a posebno o budućnosti njihove djece. Govorkalo se da je Vanozza prva predložila da se Juan vjenča u Španjolskoj i da se nije bunila kad joj je Borgia otkrio da drugoga sina kani učiniti kardinalom. Cesare je i dalje bio odan majci iako nije pokazivala ništa više volje od Borgije da mladiću pomogne ostvariti ono o čemu je sanjao.

»Posve je prirodno da želiš doznati o majci,« počeo je, »ali...«

Razumjela sam zašto oklijeva. Očito se sa svakoga sastanka s opaticom nisam mogla vraćati u raspoloženju koje bi me navelo da izvučem nož na Herreru ili bilo koga drugoga. Cesare me je, što je tankoćutnije mogao, upozoravao da mračne porive moram držati pod nadzorom kako mi ne bi umanjili sposobnost da služim njegovu ocu.

»O čemu razmišljaš?« upitao je.

Lagala sam vješto i glatko, no u mom odgovoru ipak je bilo zrnce istine. »O Capriju. Mogla bih se onamo povući budem li dovoljno dugo živjela.«

Page 74: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

74

Nasmijao se i privukao me bliže. »Želiš živjeti među sirenama i neoprezne mamiti u smrt?«

»Želim završiti s ubijanjem.« Tisuću puta poželjela sam da tome dođe kraj. Barem je to bilo točno.

»Nažalost, nismo slobodni slijediti putove srca«, primijeti Cesare.

I to je bila istina, iako gorka. Naslonila sam mu glavu na prsa pa me je pomilovao po kosi. Jedno drugo tješili smo koliko smo mogli pretvarajući se da je to dovoljno.

Page 75: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

75

10

e noći Herrera nije došao u dvoranu. Govorkalo se da se on i njegovi sudrugovi Španjolci dure. Cesare je otišao s njima. Kad sam se pojavila, Borgia mi je dobacio prijekorni pogled, ali ništa nije rekao. Udubio se u

razgovor sa svojim crkvenim dostojanstvenicima koji su, iako su se pitomo odnosili, počeli pokazivati znakove uznemirenosti. Čula sam da spominju ime della Rovere i Francuze, ali o Juanu nisu rekli ni riječi.

Nije bilo ni Davida jer je sigurno pazio na Španjolce, koji su dobri lakrdijaši, iako sam čula da ih ljudi najviše vole gledati kao šaljive patuljke. Možda sam trebala pozvati Portiju. Pitala sam se može li se još prebaciti unatrag kao u vrijeme kad je bila među najomiljenijim akrobatima u Rimu, kad me u razmišljanju prekinuo Vittoro.

»Vrlo ste nepromišljeno postupili«, promrmljao je. Tako smo se dobro razumjeli da nije trebao ništa više reći.

Pocrvenjela sam nadajući se da to nije primijetio. »Da, očito nisam mnogo razmišljala. Znam da se to nije smjelo dogoditi.« Samo sam se toliko mogla približiti priznanju da sam se nerazborito sukobila s Herrerom. Ipak, nisam u potpunosti požalila što sam to učinila. Nikad neću biti ničija bespomoćna žrtva. Mnogo je bolje da poginem u borbi.

»Možda ste Španjolca htjeli zadiviti svojom vještinom«, suho je prokomentirao, »kako bi se uvjerio da ćete ga zaštititi?«

I protiv volje sam se nasmijala. »I vi i ja znamo da nisam tako lukava. Shvaćam da neće dopustiti da mu se imalo približim.«

Zaključivši da sam uvidjela svoju ozbiljnu pogrešku, Vittoro me je ohrabrio: »Riješit ćemo to, a za to vrijeme pomno ćemo paziti na sve koji stižu u Viterbo, ali kako su ceste prema sjeveru poplavljene, mnogo je ljudi skrenulo s puta pa nam to otežava zadaću. Imate li kakvih zamisli o tome tko bi mogao biti ubojica ili kakav bi mu mogao biti naum?«

»Cesare vam je ispričao o prijenosu novca?«

Potvrdio je glavom. »Ben Eliezer kaže da novac potječe iz Španjolske pa možda i ubojica dolazi odande.« Kratko je oklijevao, a onda je dodao: »Znate, uvelike poštujem Davida. Nikad ga ne bih podcijenio.«

»Ne bih ni ja.«

T

Page 76: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

76

»Drago mi je što to čujem. Odnedavno je u Viterbu, je li? Zapravo, ovdje je, u palači.«

Brzo sam ga pogledala. »Tako je. Što time hoćete reći?«

»Herrera je voljeni nećak Njihovih Katoličkih Veličanstava koji su Zidove izbacili iz Španjolske.«

Zastao mi je dah i brzo sam razmišljala. Zidovi su strašno patili zbog istjerivanja. Izgubili su bogatstvo, a mnogi i živote, bilo zbog hotimičnoga nasilja, bilo zbog širenja bolesti koje su u metežu buknule. Po mom mišljenju, Ferdinand i Isabella počinili su veliki zločin pa bi se zbog toga na odgovornost s pravom moglo pozvati cijelo kršćanstvo. Ali to nije imalo veze s tim jednim Židovom.

»Vittoro, valjda ne mislite...«

Gotovo je neprimjetno slegnuo ramenima. »Branitelju svoga naroda moglo bi se oprostiti ako bi želio osvetiti čin koji je odnio tisuće života, a nebrojenim drugima prouzročio strašne patnje.«

»Ali upravo je David donio vijesti o ubojici«, podsjetila sam ga. »Zašto bi to učinio ako...«

»Možda zato da od sebe odvrati sumnju. Oboje znamo da Njegova Svetost u Europi, a i dalje, ima moćnu mrežu uhoda. Nije li vjerojatno da bi i iz vlastitih izvora brzo doznao za ubojicu?«

»Istina je, ali Zidovi trebaju Borgiju da ih štiti. Zašto bi mu bilo čime ugrozili papinski položaj?«

»Ne bi, ali postupali bi na određeni način ako bi bili uvjereni da mu učvršćuju položaj.«

Odmahnula sam glavom jer nisam mogla razumjeti što govori. »Time što bi uništili njegovo savezništvo sa Španjolskom koje mora osigurati želi li preživjeti?«

»Želi li se održati u okviru sadašnje politike,« ispravio me, »ali što ako umjesto toga ne bi imao izbora nego da traži pomirenje s drugim velikim obiteljima u Italiji i izvan nje? Ne bi li mu to na kraju još više zaštitilo papinski položaj?«

Zapravo bi to moglo biti točno, ali postojala je mala mogućnost da Borgia takvo što učini. Desetljećima je njegovao viđenje da je la famiglia nadmoćna svima drugima u Crkvi i u svijetu jer pomoću nje je sebi kanio osigurati besmrtnost. Sjećanje na njega vječno će živjeti, poput imena najvećih rimskih careva, no istodobno je i posve stvarno razmišljao pa je, bolje od ijedne osobe koju sam poznavala, ne trepćući mogao gledati neuljepšanoj istini u oči.

»Na to će ga prisiliti gubitak saveza sa Španjolskom?« upitala sam.

Potvrdio je glavom. »Točno. Bilo bi možda i previše riskantno prisiliti Borgiju da tako postupi. Ne kažem da se to upravo odvija, nego samo tražim da ne budete slijepi za bilo koju mogućnost.«

Page 77: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

77

Sama ta pomisao snažno me pogodila jer David mi je bio prijatelj, ali bilo mi je neugodno i što se sama nisam toga sjetila.

»Jeste li posumnjali vi ili Borgia ?« upitala sam. Papa se sa satnikom svoje straže savjetovao barem isto tako često kao sa i mnom. Nisu me upućivali u teme svojih razgovora, ali znala sam da Borgia vjeruje Vittoru onoliko koliko je uopće nekome vjerovao.

»Ni jedan ni drugi, nego je zamisao Cesareova.«

Nisam mogla sakriti iznenađenje, ne zato što je Jupiterov sin uvidio mogućnost takve izdaje, nego zato što mi to sam nije rekao. »Zašto je vama prepustio da me upozorite?«

Slegnuo je ramenima. »Zna da ben Eliezera smatrate prijateljem. Možda je pomislio da ćete to bolje primiti čujete li od mene. Osim toga, bez obzira odakle dolazi, vrijedi razmisliti o tome. U redu?«

Oprostila sam se od njega uvjerivši ga da ću punu pozornost posvetiti mogućnosti da je čovjek kojega sam uvela u Borgijino kućanstvo ubojica pa tako prijeti svemu što sam se zarekla da ću štititi. Njegova Svetost može ostati za stolom koliko hoće, ali ja sam se kanila okupati i uzeti prijeko potrebnu dozu Sofijina praška, a onda ću, bude li mi Bog milostiv, spavati bez snova.

Unatoč lijeku, rano sam se probudila. Nakratko sam ležala na leđima zureći u baldahin nad glavom i pitajući se što mi se to čini čudno. Tek postupno sam shvatila da ne pada kiša. Štoviše, jedva sam razaznavala da kroz kapke prodiru blijede sunčeve zrake. Brzo sam ustala i odjenula se. Kako mi je preostalo još malo vremena prije ponovnoga susreta s majkom Benedette, naumila sam pronaći Cesarea kako bih ga izravno upitala o njegovoj sumnji, no jedva sam izišla iz odaja kad me je presreo Renaldo, blijed i oznojen. Na trenutak sam se uplašila da je obolio, ali brzo sam otkrila što ga je uznemirilo. »Pralju su pronašli mrtvu«, prošaptao je brišući čelo tkaninom. »Vittoro je kod trupla. Smatra da biste trebali pogledati.«

Niz usko kameno stubište pojurili smo na donju razinu palače, gdje su praonice bile smještene blizu unutrašnjih bunara iskopanih duboko u zemlji. Dok smo prilazili, podigao se i zapuhnuo nas vlažan zrak pun pare.

»Što se dogodilo?« upitala sam.

»Samo nebo zna. Rekli su mi da su je našli licem nadolje u jednomu od korita za ispiranje.«

Malo nakon dolaska u Viterbo posjetila sam praonice i vidjela da su manja inačica onih u Papinoj palači u Rimu. U velikoj nadsvođenoj prostoriji žene i nekoliko muškaraca radili su među kodovima pod kojima su stalno održavali vatru kako bi bilo tople vode, a tu su stajale i velike bačve s vrelom lužinom,

Page 78: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

78

visoke drvene naprave za izažimanje te golema korita s naizmjenično vrućom vodom punom sapunice i hladnom za ispiranje. U blizini su nategnuli užad da objese rublje i odjeću koja je pripadala kućnom osoblju i stražarima. Nisam se mnogo bavila praonicama jer za sve što su nosili ili koristili pripadnici la famiglie brinuli su se izvježbani poslužitelji koji su se bavili isključivo tom zadaćom. No sad sam se upitala nisam li trebala bolje pripaziti.

»Utopila se?« zanimalo me.

»Pretpostavljam da jest«, odgovori Renaldo. »Ali zašto bi pala u korito i, ako joj se to dogodilo, što ju je spriječilo da iziđe?«

Nisam znala odgovor. Vittoro je zapovijedio da se truplo položi na pod od škriljevca u obližnjoj maloj čekaonici. Pralja je bila punašna, srednje dobi, s prilično mišićavim rukama. Sagnula sam se pobliže je promotrivši. Lice joj je bilo glatko, bez znakova koji bi odavali da se u posljednjim trenucima života borila ili da je trpjela bol.

»Žene koje su radile nalijevo i nadesno od nje rekle su da se ni po čemu nije doimala neobično, sve do trenutka kad je dahnula, uhvatila se za prsa i prevrnula u korito«, izjavi Vittoro. »Izvukle su je što su brže mogle, no ipak prekasno jer je već bila mrtva.«

Kimnuvši, sagnula sam se bliže i pokojnici podigla jedan, pa drugi kapak. Da se utopila, u bjeloočnicama bih joj našla krvave točkice, ali nisam ih vidjela.

»Bila je već mrtva kad je pala u vodu«, zaključila sam.

»Što bi tako iznenada ubilo naizgled zdravu ženu?« upita Renaldo. Ostao je stajati po strani i činilo se da se sprema svakoga časa šmugnuti, ali moram mu priznati da je unatoč tome ostao i dobro se držao.

»Morat ćemo pronaći odgovor«, rekla sam. »Je li joj i obitelj ovdje?« Njezini rođaci, ako ih je imala, svakako će htjeti preuzeti truplo kako bi pripremili ukop, a tada ne bi bilo moguće sakriti ono što sam morala učiniti.

»Raspitat ću se«, ponudi upravitelj. Požurio je, očito zadovoljan što ima izgovor da se udalji, ali vratio se za samo nekoliko minuta.

»Rodom je iz Palerma. Nitko je ovdje dobro ne poznaje. Pretpostavljaju da će se nadležni pobrinuti za truplo.«

Vittoro i ja smo se pogledali. Okrenula sam se Ronaldu. »Nedvojbeno ima hitnih stvari koje vašu nazočnost zahtijevaju drugdje.«

Zahvalno je potvrdio glavom i žurno se izgubio. Stražari su odnijeli truplo u sobicu na suprotnoj strani palače, što dalje od praonica. Visoki, uski prozori propuštali su nešto svjetla, ali zatražila sam da donesu i žeravnike. Nakratko se ispričavši, otišla sam po kutiju s raznim napravama koje sam čuvala u škrinji s bravom u obliku zagonetke, a naslijedila sam je od oca. K tome sam smotala i sa sobom ponijela veliku platnenu pregaču.

Page 79: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

79

Dok je Vittoro stražario, svukla sam ženu i obavila grubu, ali učinkovitu autopsiju jer nije bilo vremena za dulje pretrage. Da su nas otkrili, nastala bi strašna galama. Možda ne bih ni preživjela jer bi me smatrali oskvrniteljicom kršćanskoga trupla o kojoj se govorkalo i da je vještica.

Postupak mi je otežala činjenica da se gnušam krvi, osim kad ubijam nožem, a uz to, nisam imala mnogo iskustva s autopsijom. Općenito govoreći, trovačica se ne bi ni bavila proučavanjem kako rade tjelesni organi, osim utoliko što bi ih nastojala uništiti, ali moga oca zanimala je anatomija, pa je čak posjedovao i nekoliko učenih rasprava o toj temi, a Sofia mi je još poboljšala obrazovanje. Ipak sam oklijevala prije nego što sam napravila početni rez i otvorila prsa. Kad je iz tijela počela teći krv, mrak u meni uzgibao se poput velike zvijeri koja se meškolji u snu. S najvećim naporom volje skrenula sam um od toga ponora te sam svu pozornost usredotočila na zadaću pred sobom.

»Nikome nismo dopustili da iziđe iz praonica«, izvijesti me Vittoro dok sam radila. »Moji vojnici stražare, ali moram vam reći da su se ljudi gotovo uspaničili. Neki se boje da je izbila kuga.«

»Nije.« Čelo mi se orosilo kapljicama hladnoga znoja, ali još sam bila usredotočena i duboko zahvalna što dobro vladam sobom.

»Sigurni ste? Jer ako ima izgleda da je kriva ta bolest, Njegovu Svetost moramo što prije odvesti odavde.«

»To ne bi imalo smisla. Nitko ne može pobjeći pošasti koja tako brzo ubija, ali ne moramo se zabrinjavati.

»To mi je drago čuti«, odgovori Vittoro. »Govorka se da je praljina smrt dokaz Sotonine nazočnosti ovdje.«

Uspravila sam se i pogledala ga. »Ubio ju je đavao?«

»U biti, da, ili barem ljudi tako govore. A kad se vijest o smrti proširi, netko će se sjetiti i kuhinjskoga pomoćnika pa će i o njemu naklapati.«

Odmahnuvši glavom, ponovno sam se pozabavila svojim poslom. Nije mi trebalo mnogo vremena da pronađem ono što sam tražila. Kad sam završila, zašila sam ženu i obukla je. Lagano sam joj položila ruku na čelo promrmljavši da se nadam da će mi oprostiti ono što sam morala učiniti.

»Pa?« upita Vittoro dok sam prala ruke u umivaoniku s vodom. Krv je nestajala u blijedom vrtlogu. Udahnula sam da olakšam stezanje u prsima.

»U srcu joj je ugrušak, dovoljno velik da zaustavi kucanje.«

Doimao se kao da mi želi vjerovati, ali nije posve u stanju. »Dakle, riječ je o prirodnoj smrti?«

Slegnula sam ramenima. »Možda, ali postoje otrovi s istim učinkom.«

Malo je raširio oči. »Doista?«

Page 80: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

80

Potvrdila sam glavom i uzela ručnik. »Po drugi put ne možemo utvrditi je li se dogodilo ubojstvo ili nije. Ali u samo nekoliko dana iznenada su umrle naizgled zdrave osobe u službi Njegove Svetosti... Ne sviđa mi se to.«

»Ni meni. Što ćemo učiniti?«

»Što možemo osim da još budnije pazimo? Moramo poduzeti sve da suzbijemo paniku. Ako se pročuje u gradu...«

»Neće se pročuti«, uvjeravao me Vittoro. »Barem jednom nam ide na ruku činjenica da su odnosi između gradskoga stanovništva i poslužitelja Njegove Svetosti u jadnomu stanju.«

Nadala sam se da ima pravo, a i da će tajanstvene smrti prestati, no kad sam ostavila satnika i otišla vidjeti ukop, pitala sam se što bi netko mogao dobiti ubojstvom kuhinjskoga pomoćnika i pralje. Ako je zbilja riječ o ubojstvima, tko je sljedeća žrtva?

Page 81: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

81

11

astavši na vrhu širokoga stubišta koje se spuštalo iz palače, pokušala sam se barem donekle smiriti, ali bez mnogo uspjeha. Sunčane zrake, koje sam samo nakratko ugledala, nestale su i ponovno je zaprijetila

kiša. Požurila sam preko trga pomirivši se s činjenicom da će se i ovaj dan doimati posve sumorno. Kad sam ušla, crkva svete Marije od Zdravlja zjapila je prazna, a zrak unutar starih kamenih zidova bio je vlažan. Čvršće sam se umotala u ogrtač i pogledala niz sjenovitu apsidu.

Nisam vidjela nadstojnicu pa sam sjela na kamenu klupu blizu oltara svete Klare. Tako sam dugo čekala da sam se počela pitati je li se, nakon što je razmislila, majka Benedette predomislila i više se ne želi družiti sa mnom. Upravo kad sam se dvoumila bih li pokušala doznati gdje boravi u gradu, pojavila se brzo hodajući i nulo zadihana.

»Ispričavam se«, rekla je došavši do mene. »Zadržale su me drage sestre u samostanu u kojemu sam odsjela. Dobronamjerne su, ali ...« Zašutjela je i pogledala me. Vjerojatno je primijetila da sam vrlo nestrpljiva jer je nastavila: »Nadam se da me niste dugo čekali?«

»Ne, nisam«, odgovorila sam pomaknuvši se na klupi da joj napravim mjesta. Kad sam je ugledala, veliko olakšanje koje sam osjetila izbrisalo je sve drugo, a nadmašivala ga je samo žarka želja da čujem što još ima reći.

Svakako je osjetila koliko mi je stalo do toga jer se, smjestivši se, malo nasmiješila, a onda je rekla: »Moramo o mnogočemu razgovarati, ali najprije ću vam pokazati što sam vam donijela.« Uzela je košaricu koju je držala pokraj sebe te mi ju je s osmijehom ponudila.

Podigla sam poklopac od pruća i zavirila unutra. U bijeloj lanenoj tkanini bilo je poredano pola tuceta malih kruhova u obliku valjka, a s njih se dizao primamljivi miris.

»Milanski pekari natječu se u pravljenju najboljega kruha te vrste, a zovu ga panetto«, poučila me. »Vaša majka ga je osobito voljela.«

Nikad nisam čula za te kruščiće, ali poklon me je dirnuo. »Vi ste ih ispekli?«

Potvrdila je glavom. »Iskreno govoreći, u samostanu gdje sam odsjela ima vrlo malo posla dok ne očiste cestu prema sjeveru da možemo nastaviti hodočašće u Asisi. Naravno, tamošnje sestre su vrlo ljubazne, ali navikla sam raditi.« Rukom je pokazala košaricu. »Adriana i ja zajedno smo ih pekle, ali otada je prošlo toliko vremena da sam se pitala hoću li se sjetiti recepta. Ipak, čini se da mi je uspjelo.«

Z

Page 82: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

82

Sjedeći pokraj nje, ponovno sam podigla poklopac pa sam udisala aromu malih kruhova. Kad sam pomislila na majku koja peče kruh, obuzeo me je čudan, istodobno čeznutljiv i duboko nostalgičan osjećaj. Nakratko sam u mislima ugledala ženu pokraj vatre koja je tiho pjevala dok je udobnu sobu ispunjavao miris kakav sam i sad osjećala u zraku, no već sljedeći trenutak ta slika je nestala kao da se nije ni pojavila.

»Vrlo ljubazno od vas«, rekla sam. Uljudnost je od velike koristi, a između ostaloga, potiče nas na određene reakcije kojima se možemo prepustiti, stoga i ne pomišljamo sakriti što nam je doista na umu.

»Oh, priznajem da ih i sama volim. Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put nešto takvo pojela.«

»To ćemo ispraviti«, izjavila sam pružajući joj košaru.

Sa smiješkom je uzela kruščić, a i ja sam se poslužila. Kako Borgia ne voli slatkiše, u njegovoj kuhinji rijetko ih pripremaju. Nisu mi baš nedostajali, ali kad sam okusila prvi zalogaj kruha začinjenoga medom i grožđicama, nisam se mogla suzdržati pa sam zadovoljno uzdahnula.

»Vrlo je ukusno. Kako ste rekli da to jelo nazivaju?«

S kuta usnica pažljivo je obrisala mrvicu. »Panetto. Neki kuhari dodaju i drugo voće, pa čak i orahe, ali Adriana ih je baš ovako voljela pa sam smatrala da će se i vama svidjeti.«

»Istina je, divni su. Odlična ste kuharica.«

Tiho se nasmijala. »Bolje da vas ne čuju moje drage sestre u Anziju jer bi se obijesno zabavljale. Časna riječ, postala sam nadstojnica kako bi me držale podalje od kuhinje.«

Kad sam se nasmijala, ustvrdivši da to nikako ne može biti istina, odgovorila je: »Pretjerujem, ali ne posve. Neka jela pripravljam dosta dobro, uglavnom zato što sam ih naučila od Adriane. Voljela je kuhati i stalno je pronalazila zanimljive sastojke koje je potom miješala na nove načine. Neću reći da su joj svi napori bili podjednako uspješni, ali mnogo toga bilo je vrlo ukusno.«

Napravila sam grimasu sjetivši se da i sama stalno radim pokuse sa sastojcima za nove otrove.

»Nešto nije u redu, dijete?« upita me sugovornica.

»Ne, nije mi ništa, samo žalim što i ja nisam vješta u kućanstvu. Pomalo kuham iako obično samo sebe kažnjavam ishodom.« Kuhala sam i za Borgiju kad me je, prerušenu u dječaka, prokrijumčario u enklavu koja ga je izabrala za papu, ali koristio me je kao kuharicu samo zato što nije vjerovao da će itko drugi paziti na njegovu sigurnost dok provodi vrijeme zaključan s kolegama kardinalima.

»Moj se otac trudio što je više mogao, ali podizao me sam, pa neke stvari nikad nisam naučila.« No ipak sam mnogo usvojila iako to nisam spomenula.

Page 83: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

83

»Vrlo sam se ožalostila doznavši da vam je otac umro. Bio je dobar čovjek.«

Grlo mi se stegnulo. Kao i uvijek, teško mi je padalo kad je netko govorio o mom ocu iako ga se sjećalo sve manje ljudi što je više vremena pretjecalo od njegove smrti. Čak sam se i ja ponekad teško prisjećala njegova lica, osim u snovima, a ondje se često pojavljivao. Otac mi je veoma volio šetati, pa sam povremeno sanjala da sa mnom šeće kroz rimsku četvrt koju smo oboje voljeli. U takvim prilikama žarko sam željela s njim porazgovarati o nevoljama koje su me salijetale i čuti njegove mudre savjete, no nikada nije govorio, a kad bih pokušala navaljivati, neizbježno bih se probudila. Bila sam prepuštena sama sebi i samotnu mozganju o problemima iako sam osjećala da mi to baš ne uspijeva.

»Dao je život da zaštiti druge«, izvijestila sam je. »Njegov ubojica još je na slobodi.«

»Njegova Svetost svakako je vrlo moćna pa je bilo moguće...«

Nisam željela govoriti o tome kako je Borgia reagirao – ili se suzdržavao – kad su mu ubili trovača. Moj otac bio bi Borgiji očistio put do papinske stolice da je uspio usmrtiti odvratnoga papu Inocenta VIII. koji je pokušavao produžiti svoj nevrijedni život tako što je pio majčino mlijeko i krv dječaka koji su zbog njega strašno patili. Umjesto toga, otac mi je umro pokušavajući izvesti to ubojstvo pa je na meni ostalo da dovršim njegovo djelo. Još uvijek nemam pojma je li Inocent VIII. umro od moje ruke ili uslijed naravnih uzroka, a mogu reći da i ne marim. Ta spoznaja može pričekati do trenutka kad me na drugomu svijetu budu pozvali na odgovornost, ako zagrobni život uopće postoji.

»Njegova Svetost mnogočemu mora posvećivati pozornost«, nerazgovorljivo sam izjavila.

»Da, naravno. Oprostite što sam to spomenula, no sjetila sam se da su se vaša majka i otac veoma voljeli. Svaka osoba koja je imala oči mogla je vidjeti da su stvoreni jedno za drugo.«

Pomislila sam na Rocca i što znači prava briga za nekoga unatoč prividno nepremostivim zaprekama. Jesam li u sebi nosila više majčinih osobina nego što sam mogla i pretpostaviti?

»Jamačno im je bilo vrlo teško«, primijetila sam. »Židov i mlada djevojka, kršćanka iz dobre obitelji... Kako su se uopće usudili ponadati da mogu biti zajedno?«

»Isprva je vaš otac činio sve da Adrianu odvrati od te veze, ali nikako je nije mogao obeshrabriti. Prilično razumno mu je ukazala da bi ga njezina obitelj prihvatila da se rodio kao kršćanin. Otac joj je bio srednje uspješan uvoznik začina. Dobro mu je išlo, ali ni izbliza nije stekao tako veliko bogatstvo da je uda u neku od glasovitih trgovačkih obitelji ili da joj nađe muža s plemićkim naslovom. Giovanni je očito bio vještiji od prosječnoga ljekarnika, pa je sebi mogao osigurati lijepu budućnost.«

Page 84: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

84

»Ali obratio se«, ukazala sam iako nisam znala je li to učinio iz ljubavi prema mojoj majci ili iz vlastitih uvjerenja, a nisam to ni smatrala važnim.

»Znate da su na obraćenike uvijek gledali sa sumnjom«, odgovori nadstojnica. »Njih su prve optuživali da su heretici.«

»Zbog toga njezina obitelj nije htjela da im se kći uda za njega? Bojali su se da će se naći u opasnosti?«

Iako je takvo što bilo vrlo teško, imala sam razumijevanja. Rocco je žarko štitio svoga maloga sina Nanda, a premda sam u sebi imala vrlo malo majčinskoga, čak sam i ja riskirala život da spasim dječaka. Ljubav prema djeci i želja da im pružimo sigurnost svakako spadaju u najtemeljnije ljudske porive.

Ili sam barem tako mislila.

Majka Benedette je nakratko šutjela, a onda je rekla: »Obitelj vaše majke nije željela da im se kći uda za vašega oca jer ih je mržnja prema Zidovima učinila slijepima za svako promišljanje. Žao mi je što moram reći da im na kraju ništa drugo nije bilo važno. Kad su doznali da se Giovanni obratio i da su se Adriana i on odlučili vjenčati bez njihova odobrenja, objavili su da ih je kći osramotila i više s njom nisu htjeli imati nikakve veze.«

Na određeni način znala sam kako je kad nekoga izjeda mržnja, ali naprosto nisam mogla zamisliti da taj osjećaj neku osobu tako svlada da odbaci vlastito dijete.

»Barem su moj otac i ona mogli otpočeti zajednički život.«

»Činjenica da su u tome uspjeli govori im u prilog.« Blago se nasmiješivši, majka Benedette pokaže košaru s panettima. »Hajde, pojedite još malo pa razgovarajmo o vedrijim temama. Adriana ne bi željela da se tako rastužimo. Bila je nezadrživo optimistički raspoložena, a priznajem da nas je to ponekad dovodilo u neočekivane situacije. Primjerice, jednom je zatražila moju pomoć kako bi udomila mačiće, no poslije se pokazalo da su to zapravo divlji risovi...«

Opisujući kakve su nestašluke počinjale dvije mlade djevojke, izmamljivala mi je osmijehe, a napokon sam se i nasmijala. Kad smo se rastale, dogovorivši se da ćemo se ponovno naći, bila sam isto tako puna priča o svojoj majci kao i panetta. Preko trga sam prešla laka koraka i dobro raspoložena. Zahvaljujući nadstojnici majka mi je izlazila iz smrtne sjene i oživljavala mi je u mislima. Činilo mi se da vidim kako ta mlada žena, ispunjena ljubavlju i srećom, obavlja svakodnevne supružničke poslove i raduje se što će dobiti dijete.

Našla se preda mnom, smeđokosa poput mene, odjevena u zeleni kaputić i jednostavnu bijelu haljinu, a pod rukom je nosila košaru. Okrenula je glavu i nasmiješila mi se. Dojam je bio tako živ da sam ispružila ruku i pozvala je:

»Mama!«

Page 85: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

85

Nije odgovorila, a nije ni mogla jer već u sljedećem trenutku užasnuta sam gledala kako joj krv lipti iz desetak rana koje su joj se odjednom pojavile posvuda po tijelu. Grimizna plima potekla je popločanom ulicom pa je sve brže navirala prema meni. Majka se presavila obujmivši se rukama. Dugo me, posljednji put gledala, a onda se srušila na tlo.

»Mama!«

Glas mi je odnio vjetar koji je raspršio i pepeo jer bilo je to sve što je ostalo od nje.

Ustuknula sam do obližnjega zida prekrivši usta rukom da prigušim krikove. Dio mene bio je svjestan da ono što sam vidjela nije stvarno. U prošlosti sam iskusila takva viđenja: letimične poglede u jezoviti svijet, pun smrti i očaja. Nisam mogla biti sigurna jesu li ti užasi samo priviđenja moga neuravnotežena uma ili upozoravaju na prokletstvo pa iako se nisam priviknula na njih, uspijevala sam suzbiti njihove najgore učinke, no ovo je bilo drukčije.

Dok sam gledala kako iz majčina tijela istječe život, razdirali su me užas i bol kakve još nisam osjetila. Bojala sam se da ću izgubiti svaki nadzor nad sobom i da ću se osramotiti pred mnoštvom željnim takvih prizora pa će ljudi zaključiti da sam svakako vještica koju opsjedaju demoni, a tada me ni Borgia neće moći spasiti.

Potaknuta pukim užasom i nagonom za samoodržanjem, okrenula sam se i potrčala preko trga, a onda stubama u palaču. Činilo mi se da me u grlu pali žuć, a udove mi pritišće željezo. Srce mi je tako silovito tuklo da sam bila uvjerena da će se rasprsnuti. Na vrhu stubišta sam zastala prisilivši se da se osvrnem. Trgom su prolazile uobičajene šarene skupine gradskih žitelja i posjetitelja. Činilo se da nitko drugi nije primijetio ono što sam vidjela. Moja majka je nestala, više nije bilo ni traga od nje.

Udahnula sam što sam dublje mogla nastojeći se doimati barem prividno mirnom. Iako je dan bio prohladan, dlanovi su mi bili mokri i skliski. Ručka košare s preostalim panettima poskliznula mi se u ruci, a iz mene je provalio neobuzdani smijeh kad sam uvidjela da je, unatoč svemu, još uvijek držim.

U svojim odajama koračala sam gore-dolje, a u meni je vrio siloviti polet koji sam jedva mogla obuzdavati. Pred očima su mi se pojavljivale i nestajale nepravilne raznobojne mrlje. Prsa su me boljela od neujednačena disanja, ali jedva sam to primjećivala. Ne znam kako sam se dugo bez prestanka kretala, a zastala sam tek kad sam postala svjesna da mi noge podrhtavaju i da vani zvona pozivaju na šesto molitveno razdoblje. Čim završe s molitvama, poslužit će ručak, a počet će postavljati pitanja ako se ne pojavim u dvorani gdje me očekuju.

Jedva sam se uspjela oprati, drukčije počešljati kosu i navući čistu odjeću. Prije nego što sam završila, ruke su mi se silovito tresle.

U takvu stanju nikako se nisam mogla pojaviti pred Borgijom i ostalima pa sam zato, očajna, uzela bočicu sa Sofijinim praškom. Užasnula bi se kad bi znala da

Page 86: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

86

sam ga rabila za bilo što drugo osim da bolje spavam, ali ionako ne bi mogla shvatiti da sam zapala u vrlo teške okolnosti, a nije bilo pravedno niti da me prosuđuje iz razmjerne sigurnosti dalekoga Rima.

Samu sebe sam lako uvjerila da opravdano zadovoljavam svoje potrebe pa sam malu količinu praha pomiješala s nešto vina i brzo ispila. To me je ojačalo toliko da sam se usudila izići. Najviše sam se bojala da će primijetiti moju slabost i iskoristiti je protiv mene. Osjećala sam da me okružuju neprijatelji koji se pripremaju da me zaskoče. Cesare, David, Vittoro i svi ostali možda skrivaju neprijateljstvo iza lažnih osmijeha i blagih riječi. Ruka mi je poletjela prema nožu skrivenom ispod prsluka, a kad sam ga dotaknula, osjetila sam određenu sigurnost.

Činilo se da je u dvorani sve kao i obično. Nazočni su me primjećivali samo u prolazu. Kroz glavu mi je i dalje prolijetalo krvavo viđenje, ali prašak je djelovao, pa mi se uskoro učinilo da sve to motrim iz daljine, kao da se dogodilo neznanoj osobi. Već sam se gotovo posve pribrala do trenutka kad su na stol iznijeli slatkiše i začinjeno vino, a sve su popratili smokvama i narančama koje su trebale pospješiti probavu nakon ručka.

Podjednako su me ispunili olakšanje i zanos pa sam se morala suzdržavati da se ne nasmiješim. Cesare me je pogledao podigavši obrve. Pokraj njega se glupo smijuljio Herrera, a pritom je prividno pozorno slušao svaku riječ Njegove Svetosti.

Misli su mi letjele kroz glavu. Ako se savezništvo sa Španjolskom raspadne...

Borgiji će brzo zatrebati vojska, i to dovoljno jaka da Papa svoje neprijatelje prisili na pregovore i na pogodbu koja će mu omogućiti da ostane na prijestolju svetoga Petra. Juan je bio zatočenik Španjolaca, a k tome i idiot, stoga ocu neće biti od velike koristi, ali tu je bio Cesare, stariji sin, koji je cijeli život sanjao o tome da vodi vojnike u bitku.

Cui bono? Tko će se okoristiti ? To se pitanje postavlja u svakom velikom pothvatu.

Zgodni lakrdijaš nagnuo se bliže i prošaptao šalu u uho voljenomu nećaku španjolskih vladara koji nije imao pojma da se našao vrlo blizu puta u vječnost. Pokraj njega se mladi kardinal u crvenoj odjeći nasmijao i podigao pehar. Sve sam ih motrila, a lažna utjeha praška rasplinjavala se izbacivši me na negostoljubivu obalu stvarnosti.

Page 87: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

87

12

ijekom dva sljedeća dana više nisam imala viđenja majke, ali iako sam često koristila Sofijin prašak, noćna mora se stalno vraćala uranjajući me u krvlju natopljeni mrak odakle sam se budila užasnuta, jecajući i

nastojeći doći do daha.

Druge noći uz mene je bio Cesare pa se trgnuo iz sna kao i ja. Već se privikao na moje često isprekidano spavanje, pa mi nije dosađivao pitanjima, nego me naprosto utješno uzeo u naručje. Lišena ponosa, privila sam se uz njega dok se osvit napokon nije išuljao iza obzora.

Probudivši se, ništa nisam rekla, nego sam se okrenula prema njemu, ispunjena bezumnom mahnitošću, očajno pokušavajući pobjeći svojim demonima. Bio je mlad i muževan pa je odgovorio kao i uvijek, ali prepuštajući se oslobađanju od napetosti, nisam mislila na njega. U tom trenutku bio je samo sredstvo za postizanje cilja.

»Ljutiš li se na mene?« upitao je kad smo ustali da se odjenemo.

Krhotina sjećanja: ljetno popodne. Bili smo u dvorištu usred Kardinalove palače. Borgia i njegov stariji sin svađali su se jer mladić je trebao otići na sveučilište u Firenzu, a zapravo se žarko želio pridružiti vojsci. Izgovorili su teške riječi, a poslije sam pošla za Cesareom oko ugla loggije i pričekala dok je povraćao.

Sad sam odgovorila navlačeći košulju preko glave: »Naravno da se ne ljutim. Zašto bih?«

»Ben Eliezer ti je prijatelj.« Dosad nismo spominjali njegove sumnje glede Davida, ali stalno su mi se motale po glavi jer su me potakle da se upitam i o samom Cesareu.

»Točno,« odvratila sam, »ali smatraš li da bi doista mogao biti ubojica?«

»Mislim da ne želiš da bude.«

Sjeo je na krevet da navuče čizme pa sam mu pošla pomoći. »Pretpostavimo na trenutak da nije riječ o Davidu«, započela sam, opkoračivši mu noge. »Tko bi se još mogao okoristiti gubitkom savezništva sa Španjolcima?«

»Bilo koji od očevih neprijatelja.«

»Htjela sam reći, netko ovdje, dovoljno blizu da nam naudi.«

»Zbog čega to pitaš?«

T

Page 88: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

88

»Dogodile su se dvije neobjašnjive smrti«, odgovorila sam preko ramena. »Na putu ovamo umro je kuhinjski pomoćnik, a prije nekoliko dana i pralja.«

»Jesu li ih otrovali?«

»Ne znam. Možda su umrli od prirodnih uzroka, ali ako nije tako, netko je svakako upotrijebio vrlo profinjeni otrov.«

Završila sam s navlačenjem jedne čizme pa sam uzela drugu.

»Zašto bi se netko trudio da to učini?« upita Cesare. »Bili su to samo obični ljudi, je li?«

»Koliko znam, tako je.«

»Onda je besmisleno da ih netko ubije na taj način. Ljudi naprosto umiru, Francesca«, dodao je blaže. »To ti je jasno.«

»Naravno da jest, ali...«

Potapšao me po stražnjici i ustao, a onda je rekao zataknuvši košulju u hlače: »Bit će bolje da se usredotočiš na istinske opasnosti nego da ih izmišljaš ondje gdje ne postoje.«

Znala sam da me je dobronamjerno upozorio, ali ipak sam se osjetila povrijeđenom. Ako je netko otrovao kuhinjskoga pomoćnika i pralju, bilo je to zato što ih nisam uspjela zaštititi. Doduše, to se od mene nije ni očekivalo. Već mi je dovoljno vremena oduzimalo pretraživanje svake stvari namijenjene la famiglii, a bilo bi posve nemoguće tako nadzirati cijelo Papino kućanstvo. Kao što je Cesare rekao, uvijek smo polazili od pretpostavke da se nitko neće truditi takvim sredstvima ubijati obične ljude. Nisam mogla zamisliti zašto bi se to odjednom promijenilo, ali isto tako nisam mogla odagnati osjećaj da te smrti nisu bile prirodne.

Nastojeći obuzdati tjeskobne misli, nakon doručka sam neko vrijeme provela odgovarajući na pisma. Pisala sam Sofiji uvjeravajući je da spavam bolje nego ikada i ponovno sam joj zahvalila za prašak. Nisam spomenula da ga uzimam u većoj mjeri nego što je propisala, a prešutjela sam i činjenicu da nisam posve prestala piti vino.

»Moglo bi te zanimati«, napisala sam, »da sam srela majčinu prijateljicu, samostansku nadstojnicu koja ju je poznavala dok su obje kao djevojke odrastale u Milanu. Pričala mi je kako su se moji roditelji zaljubili i da mi je majka bila odlična kuharica, a k tome je i vrlo vješto crtala. Nadam se da ću od te žene doznati još mnogo više.«

Nisam napisala ništa o krvavom viđenju majke koje me je još progonilo jer Sofija bi se samo bezrazložno uznemirila.

Dovršivši pismo, zapečatila sam ga i odložila nakanivši ga kasnije toga dana predati poštanskim jahačima, a onda sam uzela novi papir i raširila ga pred sobom jer sam htjela pisati Roccu. Nekoliko puta podigla sam pero da počnem,

Page 89: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

89

ali riječi nisu dolazile. Namjeravala sam mu zahvaliti što mi je poslao Nandov crtež, čestitati mu na nedvojbeno vrlo lijepomu psu i upitati ga za zdravlje, no umjesto toga, mislila sam samo na to da nije napisao ni riječi o Carlotti. Je li još bila u gradu ili je njezina obitelj otišla da izbjegne kugu? Prave li ona i Rocco planove za vječanje? Jesu li utvrdili kad će to biti? Voli li je?

Pero mi je puknulo među prstima. Psujući, bacila sam komade na stranu i ustala. Vrijeme nije bilo pogodno da žalujem za Roccom i za onim što nikako ne može biti. Nestrpljiva sama sa sobom, potražila sam utjehu u radu. Kad sam ušla u kuhinju, uobičajeni žamor je naglo prestao. Već sam se navikla na takvo ponašanje, zato se isprva nisam osvrtala na to, ali kad se ozračje ni nakon nekoliko minuta nije vratilo u uobičajenu kolotečinu, uvidjela sam da mrzovoljno i prestrašeno zure u mene. Očito više nije bilo važno što sam prije nekoliko dana osobno riskirala da se pobrinem za Borgijinu, a time i za njihovu sigurnost. Možda su se uznemirili zbog toga što je praljina smrt uslijedila tako brzo nakon što je preminuo kuhinjski pomoćnik kojega su mnogi od njih jamačno poznavali, ali nisu imali razloga da me krive zbog tih događaja.

No što ako su smatrali da su te smrti dokaz sotonskoga djelovanja? Tko bi bolje radio za njega od vještice nadarene za ubijanje?

Odlučila sam da ću se, bez obzira na okolnosti, posvetiti svojim dužnostima pa sam neprestano radila kad su stigli novi sanduci sa sirevima, jabukama, gljivama i šparogama za la famigliu i njihove plemenite goste, kao i nekoliko bačvi jabukovače, pola tuceta vreća brašna, razrezano kravlje meso i sto kamenica umotanih u morsku travu. Nitko me nije pokušavao ometati, ali bila sam svjesna da me neprestano motre. Neki kuhari otišli su tako daleko da su, misleći da ih ne vidim, prstima napravili znak rogova protiv urokljiva oka.

Iako sam ostala pribrana, do trenutka kad sam, završivši, otišla iz kuhinje, raspoloženje mi se smračilo. Na vrhu kratkoga stubišta koje je vodilo u glavni dio palače zastala sam i klonula naslonivši se na zid. Bilo zbog toga što sam razmišljala o roditeljima i onomu što su dijelili, bilo zato što mi se u glavu uvukao Rocco kao da odande nije ni izišao, postao mi je neizdrživ pritisak potpune izdvojenosti od običnoga ljudskoga života. Čvrsto sam stisnula oči i hripavo udahnula. Nisam smjela riskirati da me vide u takvu stanju. Svoju slabost nužno sam morala sakriti od svih koji bi je mogli iskoristiti.

Malo praška će me smiriti, ali budem li ga uzimala tako često kao do sada, moglo bi mi ponestati zaliha prije nego što se vratim u Rim i uspijem nagovoriti Sofiju da mi da još, a ne uspijem li, morat ću naći drugi izvor. Taj problem riješit ću kad se pojavi, no zasad sam se uhvatila činjenice da se, makar samo privremeno, mogu oduprijeti porivu za praškom, a bio je to dokaz da se Sofia pretjerano zabrinjavala. Očito se nisam morala bojati te tvari.

Kako nisam htjela nikoga sresti, šmugnula sam u passetto, uski prolaz koji je vijugao oko vanjskoga zida palače. Takvi skriveni prolazi česti su u boravištima plemenitaša. Kao dijete uvelike sam ih koristila u Borgijinoj palači na Corsu. I sad

Page 90: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

90

sam se nadala da ću moći učiniti isto, ali nisam daleko odmakla kad sam zastala jer ispred sebe sam iznenada nazrijela pokret pa sam se nagonski povukla medu sjene.

Vrata su se otvorila i pojavio se mladić otprilike moje visine, dobro građen, s crveno-smeđom kosom i snažnim crtama lica. Dok sam motrila, na dlanu je odvagnuo šaku kovanica, nacerio se i požurio u suprotnom smjeru. Osjetivši olakšanje što me nije primijetio, upravo sam htjela nastaviti put kad su se vrata ponovno otvorila, a u prolaz je ušao Herrera.

Pogledao je u oba smjera, a kako me nije primijetio, prišao je mjestu na kojemu sam stajala. Nije bilo prilike da se sakrijem, a nisam se mogla ni povući. Nisam imala izbora pa sam brzo iskoračila kao da se nekamo žurim i ne pomišljajući na bilo što drugo osim da dospijem na cilj.

Voljeni nećak naglo je zastao. Isprva se doimao zaprepašteno, a onda se razbjesnio.

» Vi! Što radite ovdje?«

»Pošla sam... nije važno kamo.« Pokušala sam ga zaobići, ali zapriječio mi je put.

»Slijedite me i uhodite!«

Razumjela sam njegovu zabrinutost. Riskirao je ugovorivši ljubavni sastanak s mladićem. Borgia ne bi mario za to, kao ni mnogi na dvoru, ali ako bi to doznala Njihova Katolička Veličanstva...

»Uopće vas ne uhodim.« Ponovno sam ga pokušala zaobići, ali i sad me je zaustavio.

Stisnuo je šake sa strane tijela i koraknuo prema meni. Zatomila sam poriv da dohvatim kožnate korice s nožem pod prslukom.

»Nema razloge za neprilike među nama, gospodine«, izjavila sam što sam mirnije mogla.

Gledao me je kao da sam uistinu poludjela. »Jeste li zaboravili da ste mi stavili nož pod grlo?«

»Da... Pa, tada ste mi pokušali slomiti ruku.« Nevoljko sam se podsjetila da, što god osjećala prema njemu, ništa ne bih dobila uđem li u novi sukob. »No otišla sam predaleko i zato se ispričavam.«

To mu nije bilo dovoljno. »Ponizili ste me pred njim«, rekao je bijesno me gledajući.

U sebi sam se ljutila na Cesarea što je pogazio Španjolčevu taštinu dok sam joj ja nastojala podilaziti.

»Budite sigurni da me Njegova Uzoritost najstrože ukorila.«

Page 91: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

91

Moje riječi nisu ga se dojmile, nego je ljutito ustvrdio: »Ne voli vas, zapravo ne, bez obzira kako se ponaša.«

Ah, dakle o tome je riječ? Kako to nisam prije uvidjela?

Bila sam otporna na Kupidove strijele, ali barem sam trebala prepoznati da su kod Herrere ipak prouzročile bol.

»Naravno da me ne voli«, odgovorila sam.

»Onda ga pustite! Prestanite mu ugrožavati dušu!«

»Krivo ste shvatili moje namjere. Samo želim zaštititi...«

»Dosta! Lažete svakim kužnim dahom, a sad ćete i o meni pričati laži! Ali neću to dopustiti. Tako mi Boga i svih svetaca, neću!«

Nasrnuo je na mene. U trenutku sam morala odlučiti hoću li izvući nož, u nadi da će mi Borgia povjerovati kad mu kažem da sam Španjolca ubila u samoobrani ili...

Duboko u meni uskomešao se mrak, no prije nego što se uspio do kraja probuditi, okrenula sam se i potrčala. Čula sam kako me Herrera slijedi psujući. Jurila sam jer me je poticao daleko veći strah od sebe same nego od Španjolca. Projurivši kroz vrata pessetta, našla sam se u dijelu palače gdje je bilo mnogo ljudi pa sam naglo zastala, okružena poslužiteljima i besposličarima. Zaustavio se i Herrera, koji je izletio trenutak poslije mene.

Kao ni ja, nije htio privlačiti pozornost pa je mogao samo gledati kako odlazim. Nisam znala kamo kanim otići, samo sam se htjela odmaknuti što dalje od svoga pobješnjelog progonitelja. Herreri sam mogla reći da i predobro razumijem cijenu koju netko mora plaćati kad svoje pravo biće skriva od svijeta, ali ne bi me slušao. Smatrala sam da je to uistinu šteta jer imali smo nešto zajedničko, osim što smo se oboje zabrinjavali za Cesarea.

Nisam daleko dospjela kad mi je postrance prišao paž pa mi u ruke gurnuo ceduljicu i smjesta pobjegao, kao da se boji da će se zaraziti u bilo kakvomu doticaju sa mnom. Otvorivši poruku, preletjela sam je pogledom i smjesta sam se oraspoložila. Majka Benedette uspjela se iskrasti iz samostana u kojemu je odsjela pa se nadala da se možemo sastati u crkvi svete Marije od Zdravlja.

Kad sam stigla, sjedila je na uobičajenu mjestu. Ovaj put donijela je torrone, poslastice od meda, šećera, bjelanjaka i badema koje sam rado prihvatila, ali nisam ih htjela upravo tada kušati, nego sam joj obećala da ću to učiniti kad mi se smiri želudac. Zbog susreta s Herrerom koji je uslijedio poslije toliko drugih događaja, u tom trenutku nisam mogla ništa pojesti.

»Osjećate li se dobro?« upitala je brižno nabravši čelo.

»Savršeno, ali cijeli dan sam pregledavala hranu pa sam izgubila tek.«

Page 92: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

92

Doimala se zadovoljna odgovorom pa smo smjesta počele razgovarati o mojoj majci. »Adriana je jako voljela pjevati. I ja to volim, ali nisam imala ni izdaleka tako lijep glas.«

Te riječi u meni su pobudile sjećanje na ženski glas koji je tiho pjevao...

Krijesnice, krijesnice, žut prosipaš sjaj,

Svjetlosne sad uzde tom konjiću daj,

Dijete moga srca, gle, jahati želi,

Krijesnice, krijesnice, put obasjaj cijeli.

»Ponovno, mama, otpjevaj još jednom.«

No to nije bilo moguće. Koliko puta su mi rekli da je majka umrla prilikom moga rođenja? Mogla sam je čuti kako stenje ili jauče, ali nikako je nisam mogla čuti da pjeva, no to nije bilo ni važno jer ionako se ne bih sjećala ničega u vezi s njom.

»Je li... ikad pjevala o krijesnici?«

Moja sugovornica se namrštila. »O krijesnici? Ne sjećam se«, odgovorila je, no odjednom je nastavila: »Čekajte, postoji stara narodna pjesma. Kako ide...? Krijesnice, krijesnice, žut prosipaš sjaj. Da, to je! Svjetlosne sad uzde tom konjiću daj. Godinama se nisam sjetila te pjesme, ali vaša majka ju je voljela. Pjevala ju je dok je bila trudna s vama.«

Što da mislim o tome? Da sam nekako, iako je to posve nevjerojatno, čula i zapamtila pjesmu koju je majka pjevala dok sam joj još bila u utrobi? Praktični dio moje naravi, koji je tražio svjetlo razuma, znao je da to ne može biti istina, no ipak sam žarko čeznula da bude tako. Jer u suprotnome...

»Jeste li bili s mojom majkom kad je umrla?«

Dan je bio oblačan, a crkva slabo osvijetljena pa nisam mogla biti sigurna, ali činilo mi se da je nadstojnica problijedila. Brzo je ustala. »Bila sam u Anziju. Oprostite, ali ne mogu ostati jer me očekuju u samostanu. Molim vas, uživajte u torronima.«

Onda je, spustivši pogled na mene, upitala: »Možemo li se sutra sastati? Moći ću izići na duže vrijeme.«

Oklijevala sam, iznenađena što tako brzo odlazi. »Da, naravno. Hvala za poslastice«, dodala sam glavom pokazavši košaru. »Svakako su ukusne.«

»Dobar tek.« Brzo se nasmiješila i otišla, a ubrzo sam to i ja učinila.

Nakon današnjih uznemirujućih susreta s olakšanjem sam se povukla u svoje odaje, gdje sam nastavila istraživati kantaridin. Uskoro ću ga morati isprobati. Kao što sam rekla, moj otac je za takve pokuse koristio životinje lutalice, ali

Page 93: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

93

uvjerila sam ga da je nove otrove bolje isprobati na ljudima. Isprva ga je ta pomisao užasnula, pogotovo jer ju je izreklo dijete, ali ubrzo je shvatio da je razumna. Brza smrt od otrova bila je bolja nego mnogo duže, otegnuto pogubljenje strašnim sredstvima koja su tako voljeli sudovi, a i krvožedno mnoštvo. Tužni je komentar našega doba činjenica da su najprije oca, a onda i mene, kad bismo se pojavili u hladnim i vlažnim podzemnim ćelijama, osuđenici pozdravljali kao spasitelje te u nama nisu gledali čudovišta kakvima su nas smatrale osobe koje su na ovome svijetu bile daleko sretnije od tih nevoljnika.

Te večeri pojavila sam se za stolom u velikoj dvorani, ali ondje se nisam dugo zadržala. Čim sam to mogla neprimjetno učiniti, vratila sam se u svoje odaje i uzela prašak. U posljednjim trenucima prije nego što me je svladao san pomislila sam na ono svoje drugo »ja«, kakva sam zamišljala da bih bila da me sudbina nije pretvorila u ono što sam sada. Ta žena, koja je žurila obavljajući poslove blagoslovljenoga običnoga života, okrenula se i nasmiješila mi se pogledavši me preko ramena.

Nastojala sam se pripremiti jer očekivala sam da će se ta lijepa slika promijeniti u užasnu, krvavu noćnu moru, kao kad sam onom prilikom na javi imala viđenje majke, ali umjesto toga zatekla sam samu sebe kako kroz blage sjene gledam lice žene koja je tiho pjevala:

Krijesnice, krijesnice, žut prosipaš sjaj,

Svjetlosne sad uzde tom konjiću daj,

Dijete moga srca, gle, jahati želi,

Krijesnice, krijesnice, put obasjaj cijeli.

Dijete njezina srca, koje je bilo bezbrižno, sigurno i voljeno! Kako sam mogla znati za taj osjećaj kad nikad nisam bila takvo dijete i nisam poznavala majčin dodir, glas, a ni njezinu utješnu nazočnost ?

No ipak sam je se sjećala!

U tihim noćnim satima ustala sam iz kreveta, odjenula kućnu haljinu i otišla sjesti pokraj prozora. Malo otvorivši kapke, gledala sam osušeni jesenji vrt zaogrnut mrakom. Do svitanja je preostalo još nekoliko sati. U daljini sam vidjela baklje koje su cijelu noć gorjele kako bi stražari u neprestanoj ophodnji imali svjetla. Vojnika je bilo više nego obično i uskoro će biti još brojniji, ali njihova me nazočnost nije tješila. Kad dođe pravi neprijatelj – a bila sam sigurna da će se to dogoditi – prikrast će se iz sjena, no još nisam znala kako će to izvesti. Nisam si mogla priuštiti da me nešto rastrese, pogotovo ne stara bol i čežnje kojima nije bilo mjesta u opasnoj sadašnjosti.

Ipak, unatoč tome što sam se htjela što bolje pripremiti, neprestano me zaokupljalo jedno pitanje: kako je i kada umrla moja majka?

Page 94: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

94

Page 95: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

95

13

jutro sam pijuckala toplu jabukovaču i grickala torrone iako sam se tek sada sjetila tih poslastica. Bile su ukusne kao i panetti, slatke i topile su mi se u ustima, ali još nisam imala tek. Nakon nekoliko zalogaja odložila

sam kolačić i brzo se odjenula. Iako je kiša slabije padala, izvješća su govorila o poplavama na sjeveru, pa sam se ponadala da se cesta za Asiz neće ponovno otvoriti prije nego što mi se pruži prilika da od majke Benedette doznam sve što mogu.

Dok sam prolazila dvoranom, sustigao me Renaldo. »Jeste li čuli?«

Iza očiju sam osjetila oštru bol, ali odlučila sam se ne osvrtati na nju. »Očito nisam. Recite mi«, odgovorila sam.

»Sforzu će otpraviti u Pesaro, navodno zato što više nema vremena ovdje boraviti, ali zapravo se sinoć potukao sa Cesareom pa ih je Španjolac Herrera morao razdvajati.«

»Zbog čega su se potukli?«

»Vjerojatno vam to ne bih smio reći, ali...«, nagnuo se bliže,

»imalo je veze s gospođom Lucrezijom i...« Upraviteljevim licem prijeđe izraz gnušanja.

Uzdahnula sam. »Ponovno! Sforza je budala.«

»Nitko nikad nije rekao da je nešto drugo. Ali što će sada Njegova Svetost? Sforze su podržali Borgijin uspon na vlast, a pomogli bi mu i da ostane na tom položaju, ali sada...«

»Sve je izdvojeniji«, složila sam se, »i više nego ikad prije ovisi o Španjolcima.«

»A k tome negdje vreba i ubojica koji samo čeka da prouzroči nevolju.« Nakratko je zastao, a onda je upitao: »Je li vaš prijatelj nešto doznao?«

»Nije mi rekao. Morat ću razgovarati s njim.« Sve više me je boljela glava. Nakratko sam zatvorila oči, a kad sam ih otvorila, učinilo mi se da je svjetlo u dvorani odviše jarko i da me zasljepljuje.

»Je li kiša prestala?« upitala sam.

»Što? Nije, a mislim da nikad i neće. Svi bismo trebali početi graditi arke.«

Pokušala sam se nasmijati, ali me je previše boljelo.

»Čujem da Vittoro vrbuje još vojnika«, primijeti Renaldo.

U

Page 96: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

96

»Sve čujete.« Samo sam ga djelomično htjela pohvaliti. Bio je nevjerojatno nadaren da u svakodnevnim brbljarijama nanjuši korisne podatke.

Upravitelju je lice zasjalo, ali brzo se uozbiljio. »Mislim da ga zabrinjava pitanje je li nam posada odana. Ako odluče podržati nekoga od Borgijinih suparnika, primjerice della Roverea, mogli bi nas poubijati u krevetima.«

Iako je govorio kao da navodi mogućnost, bila je to stvarna prijetnja. Svaki znak Borgijine slabosti mogao je izazvati katastrofu.

Potvrdila sam glavom, no činilo mi se da govori iz daljine. Preko unutrašnjih zidova palače prelazile su sjene. Pozornije pogledavši, vidjela sam da se tamne mrlje pretvaraju u oblike oružnika koji brzo i kradomice nadiru.

Okrenula sam se, valjda s namjerom da Renalda upozorim na ono što se događa, ali prije nego što sam to dospjela učiniti, prizor se razbuktao. Bez upozorenja su napali palaču. Zrakom su se prolomili krikovi, izbila je vatra, a posvuda su vladali smrt i uništenje.

No užas time nije prestao. Pred očima mi se podigla gusta crvena magla, a kroz nju mi se ukazao svijet okupan krvlju, tijela su se svijala u jezivo mračnom krajoliku, a iznad svega toga, s crnoga neba koje su razdirale munje obrušavali su se golemi gavrani strvinari čiji su se kljunovi presijavali.

Ne znam jesam li dahnula ili sam, možda, kriknula. Stravično viđenje brzo se okretalo povukavši me za sobom. U trenutku sam vrlo duboko pala, a onda sam izgubila svijest.

Kad sam došla k sebi, sjedila sam na klupi, malo dalje od mjesta na kojemu sam prije stajala. Nada mnom se naginjao Renaldo zaklanjajući me od pogleda. Namirisala sam njegov mokri, vuneni ogrtač i zadah kobasice koju je doručkovao. Osjetila su mi i dalje bila neugodno izoštrena, ali barem mi je popustila bol iza očiju.

»Francesca, jeste li dobro?« Iako je govorio tiho, u glasu sam mu primijetila strah. Morala sam se podsjetiti da mi je prijatelj. I prije me vidio u velikoj stisci, ali to ga nije navelo da me izbjegava.

»Ja...« Tek tada sam postala svjesna da mu stišćem ruku kao da je sidro koje me na neki način drži vezanom za ovaj svijet. »Sve mi je gore.«

Ostvarivao mi se najgori strah, a nisam se čak mogla suzdržati da ga ne izrazim. Otkako sam otišla iz Rima odvojivši se od svega poznatoga, mrak u meni narastao je i u još je većoj mjeri zadobio vlastiti život, a to mi je dušu dovelo u opasnost. Unatoč Sofijinu prašku, noćne more postale su žešće i učestalije. Počela sam posvuda osjećati opasnost, a otišla sam tako daleko da nisam odbacivala ni pomisao da bi mi David mogao biti neprijatelj. David, s kojim sam dijelila smrtnu opasnost, a svakako sam mu mogla potpuno vjerovati! Kao da to nije bilo dovoljno, demone su mi još više hranili susreti s redovnicom Benedette i razmišljanja o majčinoj smrti koje je to poznanstvo u meni potaknulo.

Page 97: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

97

Renaldo se pokušao nasmiješiti, jamačno kako bi me ohrabrio, ali u tome nije uspio, stoga je pokušao drukčije. »Vaša... slabost ne zabrinjava našega gospodara. Njegovo povjerenje u vas nije izblijedilo.«

»Vidi ono što želi.« Uvijek je bilo tako. Veliki dio Borgijina uspjeha na položaju crkvenoga čelnika proistjecao je iz njegove sposobnosti da se uzdigne nad vlastite težnje i da okolnosti sagledava s nemilosrdnom objektivnošću, ali otkako se popeo na papinsko prijestolje, želja da njegova obitelj, la famiglia, uspostavi dinastiju papa i kraljeva tako ga je zaokupila da je zaboravio sve drugo. Postavljanje Juana na napuljsko prijestolje bilo je samo početak. Bude li Papa uspio u svojim nakanama, Cesare će, slijedeći brata, zasjesti na stolicu svetoga Petra, a za njim će poći i njegovi potomci. Oni će biti Borgijina baština... i njegova besmrtnost.

»Je li istina da smatra da ste vidoviti?« upita Renaldo jer možda ga je ohrabrila prisnost toga trenutka.

Napravila sam grimasu. Od svih vidova moga odnosa s Borgijom taj me najviše uznemiravao pa sam odgovorila osjećajući da mi se bol napokon stišava iza očiju: »Njegova Svetost je spomenula tu mogućnost.« Ipak, Papa je za sebe zadržao pravo da određuje koje je od mojih viđenja istinski pogled u budućnost, a koje je samo smetena tlapnja moga uma, no ja sebi nisam mogla dopustiti takvu podjelu.

»Ne biste htjeli budućnost kakvu ja vidim.« Stresla sam se i od same pomisli.

Renaldo je nedvojbeno pao u napast da me upita što sam to vidjela, ali predomislio se pa je umjesto toga rekao: »Što god da ste vidjeli, ne mora se obistiniti. Napokon, imamo slobodnu volju, a ona spada među najveće darove koje nam je dao Svemogući – na drugom je mjestu iza samoga života.«

Vidjevši toga čovjeka, pomislili biste da se brine samo za to da mu računi budu točni, kako oni koje je vodio za Borgiju, tako i podebele knjige u koje je bilježio sve veće vlastito bogatstvo, ali osim novčanih, zanimale su ga i druge teme, pa čak i one koje su zadirale u područje teologije i naravne filozofije.

»Što želite reći?« upitala sam.

»Ako Papa glede vas ima pravo, ne možemo li promijeniti ponašanje kako bismo izbjegli barem najgoru stranu vaših viđenja?«

Kad sam nakon očeve smrti preuzela njegovu službu u Borgijinu kućanstvu, sučelila sam se s mogućnošću da sam prokleta, opsjednuta ili i jedno i drugo. Ako je tako, mogla sam očekivati da ću cijelu vječnost provesti u grotesknim patnjama koje je tako živo opisao Dante u majstorskoj Božanstvenoj komediji, djelu kojim sam bila nezdravo očarana i koje me je stalno privlačilo. Neizbježno sam se pitala nisam li zaslužila takvu kaznu, pa i još goru, jer čak ni strah od bezbrojnih patnji nije me mogao navesti da se odreknem mračnih putova. Ali nikad nisam pomislila da moja »slabost«, kako se Renaldo vrlo uviđavno izrazio, zapravo može biti korisna.

Page 98: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

98

»Ono što... vidim nije baš određeno«, izjavila sam oklijevajući.

Upravitelj se nije dao smesti. »Izricanja proročanstava u Delfima bila su podložna raznim tumačenjima, no ipak su ih vrlo ozbiljno shvaćali. A što je s novijim viđenjima, primjerice onima svete Katarine Sijenske, koja su Papu dovela natrag u Rim, a ne zaboravimo ni onu sirotu djevojku Francuskinju, Ivanu? Sramota je što joj se dogodilo.«

Ista Crkva koja je dopustila da Djevica Orleanska bude spaljena priznala ju je za mučenicu kad je već bila mrtva i neškodljiva, a govorilo se da bi jednoga dana mogla biti proglašena svetom.

»Svakako me ne kanite usporediti s tako svetom osobom?« Unatoč svemu, naprosto sam se morala oraspoložiti, a možda je to Renaldu i bila namjera.

»Samo kažem da biste trebali razmotriti mogućnost da ono što proživljavate može biti od neke koristi.«

Kad smo se ubrzo zatim rastali, još sam mozgala o tome. Nije se činilo vjerojatno da bi Renaldo mogao imati pravo, no napast da povjerujem da razložno govori bila je prevelika da bih joj se mogla oduprijeti.

Ipak, nisam to dugo razmatrala. Sve više se približavalo doba dana kad sam nakanila ponovno potražiti majku Benedette. Dok sam prelazila preko trga, puhao je tako hladan vjetar da sam se umotala u ogrtač. Kako je crkva bila gotovo prazna, sjela sam nasuprot oltara svete Klare, a vjerojatno sam čekala tek nekoliko minuta, no i to mi se činilo vrlo dugo. Već sam se pripremila zaključiti da se nadstojnica neće pojaviti i da ću je morati potražiti u samostanu gdje mi je rekla da boravi kada su se teška, drvena crkvena vrata uz škripu otvorila i redovnica se pojavila. S leđa ju je obasjavala tmurna dnevna svjetlost, a kroz prozore na najvišem dijelu glavne lađe prodirao je blijedosivi sjaj pa se pridošlica nakratko doimala smrknuto i tjeskobno. Dok je žurila središnjom lađom, oko nogu su joj lepršali skutovi habita od neobojene vune, no kad me je vidjela, licem joj je preletio smiješak olakšanja.

»Žao mi je što ste me morali čekati. Nadam se da niste dugo ovdje.«

»Samo nekoliko minuta.« Pomaknuvši se, napravila sam joj mjesta na kamenoj klupi. »Niste se trebali žuriti.«

Sjela je i udahnula da se sabere sklopivši u krilu nježne, bijele i dobro oblikovane ruke s uredno porezanim, malo izbrušenim noktima. Bile su više nalik rukama plemkinje nego moje, prošarane mrljama i ožiljcima moga zanimanja.

»Posve sam se navikla da me noću i danju zaokupljaju samostanski poslovi«, izjavila je, »pa ovdje uopće ne znam što bih sa sobom. Misli mi lutaju u svim smjerovima. Da nas zvona ne pozivaju na molitvu, potpuno bih izgubila pojam o vremenu.

Page 99: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

99

Prije nego što sam dospjela primijetiti kako se nije loše malo odmoriti, brzo je nastavila: »Kad smo se zadnji put vidjele, ostavila sam vas nepristojno žurno, stoga bih se, ako mi dopustite, htjela iskupiti.«

»Nema potrebe...«

»Molim vas, jer inače ću morati pomisliti da sam izgubila pravo da vam budem prijateljica.« Iz vrećice za pasom izvadila je knjižicu veličine svoga dlana i pružila mi je. »Pripadala je vašoj majci pa bih htjela da je imate.«

Oklijevala sam ne znajući što da odgovorim. Iznenadila sam se da je moja majka uopće posjedovala takvo što, a smatrala sam čudesnim da se njezina knjiga sada pojavila preda mnom.

Majka Benedette je navaljivala pa sam uzela izdanje uvezano u tamnosmeđu kožu i pažljivo ga okrenula. Na hrptu sam vidjela blijeda zlatna slova, ali oči su mi odjednom zamaglile suze pa nisam mogla pročitati.

»Što je to?«

»Psaltir, Knjiga psalama i raznih hvalospjeva iz Staroga i Novoga zavjeta. Vaša majka ga je dobila za trinaesti rođendan. Bila joj je to najdraža stvar.«

»Je li bila pobožna?« Nisam razmišljala o toj mogućnosti.

»Ne posebno, ali voljela je čitati, a očaravao ju je i sam pojam knjige.«

I mene je očaravala pisana riječ, ali po mom su ukusu više bile rasprave o alkemiji, otrovima i sličnim stvarima. Imala sam malo predmeta koji su pripadali majci: vjenčanu škrinju s izrezbarenim prizorima priče o Sabinjankama i medaljon, ali tu je knjigu držala i posebno cijenila, zaokupljala joj je misli i poticala joj maštu... Ruke su mi se tresle kad sam prihvatila glatki, pohabani psaltir.

»Kako ste došli do njega?« upitala sam prikupivši hrabrost.

Duboko u sebi napola sam se nadala da će mi ispričati ugodnu priču o tome kako joj je majka dala knjigu u znak sjećanja na njihovo prijateljstvo, i to onoga dana kad je buduća nadstojnica ulazila u samostan, no umjesto toga, sugovornica me tužno pogledala. »Nakon toga donio mi ju je vaš otac.«

Nakon toga. Te riječi sadržavale su cijelo bogatstvo značenja. Nakon što se svijet rasprsnuo, a komadići su se razletjeli na sve strane i više se ne mogu sastaviti, nakon što se razastro mrtvački pokrov tuge zarobljavajući nevoljne preživjele u gruboj patvorini života lišenoga svjetla i nade...

»Nakon što mi je majka umrla?«

Moja sugovornica namreškala je čelo. »Možda nisam trebala donijeti knjigu. Vjerujte mi da vam najmanje od svega želim prouzročiti novu bol.«

Čvršće sam stisnula psaltir kao da se nerazumno bojim da bi mi ga mogla uzeti. U kutovima očiju plesala su mi svjetla – krijesnice.

Page 100: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

100

»Želim doznati istinu o onome što joj se dogodilo.«

Ukočila se i čula sam da je oštro udahnula. » Francesca...«

»Moram znati!« rekla sam grubo, promuklim glasom. Na trenutak sam ponovno bila dijete pa sam ležala u krevetu u kući koje se nisam dobro sjećala, a nisam mogla govoriti i jedva sam se pokretala plutajući u moru tišine koja kao da je odzvanjala, a iz nje nikad nisam htjela izići.

»Kad se spoznaja jednom otvori, više se ne može povući«, tiho me upozori nadstojnica. »Eva je to, na svoju žalost, naučila.«

Dok sam očekivala što bih sve mogla doznati, u meni je rastao bijes, a sad se okrenuo u njezinu smjeru. »Jeste li vi u toj slici zmija?«

Zurila je, a na obrazima joj se rascvjetalo duboko crvenilo. Smjesta sam zažalila zbog ispada, ali prije nego što sam ga stigla ispraviti, rekla je: »Otac vas je volio. Smatrao je da ćete, ne budete li znali što se uistinu dogodilo, biti zaštićeni od sjećanja na to.«

Krijesnice su postale svjetlije i još su se gušće rojile. Žmirnula sam nastojeći ih otjerati, ali bez uspjeha. U meni se podigao neočekivani nalet gnušanja nad onim što je moj otac učinio potresavši me do srži jer bilo je to posve u neskladu s onim što sam obično osjećala prema njemu. Cijeli život nastojala sam postići da mnome bude zadovoljan jer bio je dobar i ljubazan prema meni, ali to sam htjela i zato što sam se, u najmračnijim kutovima uma, pitala krivi li me zbog toga što je majka umrla prilikom moga rođenja. Rekao mi je da joj je takva bila sudbina. Nastojeći se iskupiti, žarko sam željela osvetiti njegovu smrt ne samo zato da bih mu dala posljednji dar, nego bi to bio i najveći dokaz da sam zaslužila živjeti.

Ali ako je lagao, ako je sve ono što sam mislila da znam zapravo lažno... Gdje je onda ležala istina, u kakvu se maglovitu zakutku moga mraka šćućurila?

Čvrsto sam držala psaltir kao da bi se, popustim li stisak, mogao raspasti u prašinu, a i ja zajedno s njim. »Ako ste voljeli moju majku, ispričajte mi kako je umrla«, zamolila sam, zaslijepljena blistanjem krijesnica.

Page 101: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

101

14

ajviše tri dana,« izjavio je Giovanni, »a nikako više od četiri. Razumiješ li zašto moram otići?«

Adriana se nasmijala okrenuvši lice prema suncu, a oči su joj sjale. Koža joj je imala preljev boje marelice, a preko nosa su joj se prosule pjegice. Doimala se mlada, puna života i ljubavi prema njemu iako je to uvijek smatrao nevjerojatnim.

»Pružila ti se najbolja prilika koju su ti ikad ponudili«, odgovorila je. »Ljekarnik u kućanstvu samoga vojvode. Itekako si zaslužio!«

»Ljekarnikov pomoćnik, jedan od mnogih. Ipak, to će donijeti više novaca, a svima nama i bolji život.«

»I sad dobro živimo, no ipak te razumijem. Ovaj grad je dražestan, ali premalen je za tvoje težnje. Dakle, idi i zadivi dvorskoga upravitelja, ili na koga već moraš ostaviti dojam. Počet ću pakirati.«

Nasmijao se, uhvatio je oko struka i zavrtio je u širokom krugu tako da joj se suknja nadimala poput jedra koje će je odvesti u divnu pustolovinu. Djevojčica pokraj njih ozbiljno ih je motrila, ali krajevi usta počeli su joj se razvlačiti u osmijeh. Kad ju je noću uspavljivao, otac joj je, umjesto uobičajenih dječjih bajki, pričao o velikim putovanjima. Portugalci su plovili niz afričku obalu pa su čak tvrdili da će pronaći njezin južni vrh i otkriti novi put do Indije i bogatstva koje će steći dobavljanjem začina. Htio je da kći s njim podijeli divljenje prema novome dobu u kojem se rodila. Bila je premala da bi sve to potpuno razumjela, ali tako se pouzdavala u njega da mu je ipak povjerovala, pa se zbog toga osjećao odgovornim i znao je da nikad ne smije iznevjeriti nedužno dječje povjerenje.

U trenucima rastajanja oklijevao je jer njime je odjednom prostrujala bojazan. Po rođenju je bio Židov, pa se navikao da se u neprijateljskoj zemlji uvijek osvrće preko ramena. No iskreno je prihvatio kršćansku vjeru, iako s određenim žaljenjem koje je zadržao u skrovitosti, duboko u sebi. Zajahavši posuđena konja, odbacio je zebnju i okrenuo se da pogleda ženu i dijete. Iako se dizala ljetna prašina zaklanjajući mu vidik, vidio je da se Adriana nasmiješila i podigla ruku u znak pozdrava.

Kad je otišao, djevojčica je sjedila vani i štapom je po tlu crtala jednostavne oblike: nakošeni krug, gotovo pravilan četverokut i crte koje su nekamo lutale. Slike su se sačuvale nekoliko dana jer nije padala kiša.

Spustila se večer pa su zapalile svijeće, a onda joj je majka žlicom stavila juhu u zdjelu i pomagala joj dok je jela. Upravo su završavale kad je na cesti, malo iza prodavaonice, zalajao pas, ili im je pozornost privukao neki drugi zvuk. Dijete je umočilo komadić kruha u juhu na dnu zdjele i stavilo ga usta, a majka je otišla do prozora, otvorila kapke i pogledala dolje.

N

Page 102: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

102

Ili je barem Giovanni tako zamišljao taj prizor kad je poslije sjedio u sobi pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Bilo je sitnih znakova: kruh je ostao na stolu pokraj zdjele, kapci na prozoru bili su odškrinuti, a prevrnuo se stolčić na kojemu je jamačno sjedila djevojčica prije nego što ju je majka podigla.

Sve je to pokušao sagledati unutrašnjim očima dok mu je duh njegove izmrcvarene žene stajao pokraj ramena vrlo ga tužno gledajući.

Novi stanari morat će pijeskom izribati drveni pod da uklone krvave mrlje, a možda ih čak ni tako neće moći izbrisati. Krvi je bilo vrlo mnogo – nevjerojatno je da tijelo sitne žene može sadržavati takvu količinu...

A dijete...

Djevojčica ništa nije rekla, a možda nikad više i neće govoriti. Um joj se tako skršio da ga ni on nije mogao izliječiti iako je bio vješt ljekarnik.

Koliko je vidjela? Ili razumjela? Smatrao je da je došlo troje ljudi koliko je, razmišljajući unatrag, razabrao po broju ubodnih rana na tijelu svoje žene i po otiscima nogu u njezinoj krvi. Pogledavši s prozora, jamačno ih je prepoznala i dovoljno se zabrinula da sakrije dijete, ali sama se nije sklonila.

Možda naprosto nije mogla povjerovati da bi ljudi koje poznaje takvo što učinili.

Bila je to njegova greška. Tašto je povjerovao da je pismo kojim su ga pozivali u vojvodinu palaču autentično. Smatrao je prirodnim da bi njemu, obraćenu Židovu skromnoga podrijetla, ponudili položaj za koji su se otimali najsposobniji ljudi s najboljim vezama. Isprva ga je samo živciralo da ondje zapravo nitko ne zna za njega. Izgubio je dragocjene sate pokušavajući razjasniti ono što je bila samo njegova greška, a kad se otputio kući, bilo je već prekasno.

Tako mnogo krvi... Poskliznuo se u njoj i pao zazivajući ženino ime, a onda ju je zagrlio odbijajući povjerovati svojim osjetilima. Nije više bilo žene koja mu je život ispunila svjetlom i ljubavlju, a iza nje je ostala samo izranjena, prazna ljuska.

Što je s djetetom? Izvan sebe, ustao je i osvrnuo se užasnuto očekujući da će ugledati malo truplo.

»Francesca!«

Nije čuo nikakav zvuk. Je li bila mrtva ? Ili je pobjegla? Je li lutala negdje vani, usamljena i uplašena?

Ili je...

Očajnički je počeo trgati zid koji je sagradio, unatoč tome što se Adriana smijala i prosvjedovala, jer znao je da mržnja nikada ne spava.

»Francesca!«

Je li nešto čuo? Nije to bio glas, nego samo tiho šuštanje. Iščupao je posljednju dasku i pao na koljena podigavši malo, nepomično tijelo. Bila je nepomična, ali živa. Da, živa, ali... daleko.

Page 103: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

103

»Govoreći o vama, upravo se tako izrazio«, rekla je majka Benedette završivši izvješće o onome što joj je ispripovijedao moj tugom shrvani otac. »Bili ste ondje, ali i niste, kao da vam je um negdje drugdje, a on nije znao kako da dopre do vas.«

Koliko sam dugo plutala u moru tišine? Godinu? Dvije? Sve sam to tako slabo pamtila da sam se teško prisjećala bilo čega iz vremena prije nego što smo došli u veliku palaču na Corsu, dom poznatoga velikodostojnika Svete Majke Crkve kardinala Rodriga Borgije koji je mom ocu dao neku službu koju još nisam shvaćala. U tom trenutku, dok sam kroz vrata ulazila na Borgijino područje, činilo mi se da mi život ponovno počinje.

Ipak, suprotno onome čemu se moj otac nadao, stisak prošlosti nije popustio, nego mi je u dušu zarila pandže, i to dublje nego ikada.

»Tko ju je ubio?« začula sam vlastiti glas koji kao da je dopirao iz velike daljine. Zidovi su se dizali oko mene pritiščući me nadolje, u skučeni prostor odakle nikako nisam mogla pobjeći.

»Svi znakovi govorili su da je odgovorna njezina obitelj. Nikad joj nisu oprostili što se udala za Zidova.«

»Jesu li još živi?« Zašto sam to upitala? Zato što sam odjednom osjetila silovitu potrebu da ih potražim pa da usmrtim jednoga po jednoga, kao što su oni ubili moju majku?

»Dvije godine nakon toga Milano je poharala kuga. Nisu preživjeli.«

Nije me zadovoljila pomisao da se moji nepoznati rođaci bez lica sad svijaju u paklu. Očito nisam imala dovoljno povjerenja u božansku kaznu.

»Vaš je otac krivio sebe jer nije bio ondje i jer je vašu majku, oženivši je, doveo u takvu opasnost. Zapravo, za sve je okrivljavao sebe. Samo ste mu vi preostali i radi vas je nastavio živjeti. Nije mogao misliti ni na što drugo osim na to da vas zaštiti.«

Možda je bilo tako, ali istina je i to da me očeva laž izvrgnuta stravičnoj noćnoj mori koja me proganjala. Kako mi je bilo oduzeto pravo da taj događaj u sjećanju potvrdim i da ga kao takvoga razriješim, mogla sam samo zaključiti da sam luda, prokleta ili i jedno i drugo. Dok sam sjedila na kamenoj klupi stišćući majčin psaltir, bojala sam se da je istina došla prekasno da me spasi. Bih li mogla postati bilo što drugo osim onoga što sam tako dugo vjerovala da jesam? Želim li uopće pokušati? Svojom »slabošću«, kako se Renaldo vrlo uviđavno izrazio, platila sam cijenu za oklop koji me je štitio od svijeta. Kako bih mogla živjeti bez njega?

»Moram poći.« Kad sam ustala, zaljuljao se svijet. Ispružila sam ruku da se poduprem. Noge kao da su mi postale tekuće, a u glavi mi se vrtjelo pa sam se s naporom uspravila.

»Nije vam dobro«, primijetila je majka Benedette, koja je također ustala. »Dopustite da vam pomognem.«

Page 104: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

104

Krijesnice su se oko mene tako gusto gomilale da sam je jedva čula, ali uspjela sam odmahnuti glavom. »Uistinu sam dobro i imam mnogo posla. Ta stvar s Herrerom...«

Zastala sam jer odjednom sam postala svjesna da sam progovorila o temama koje su se ticale samo Njegove Svetosti. Ipak, preko glatkoga lica moje sugovornice prešao je izraz koji mi je odao da je čula o ispadu s časnikovom ženom.

»Španjolac«, rekla je. »Ne vole ga.«

Očito se gradsko ogovaranje probilo čak i kroz samostanske zidove. »Naklonost mnoštva uvijek je hirovita«, rastreseno sam odgovorila. Borgia je upravo to primijetio kad smo jedne večeri zajedno pili, malo poslije njegova izbora za papu. Cesare je, ušavši, vidio da smo uglavnom već ispili poveću količinu lombardijskoga crnoga vina, a to je smatrao vrlo zabavnim.

»Moram poći«, ponovila sam. Riječi su mi šuplje odjeknule među crkvenim zidovima.

Nadstojnica mi je dotaknula ruku na trenutak me zadržavši. »Čitajte psaltir vaše majke jer to će vas utješiti.«

Potvrdila sam glavom i gurnula knjigu u vrećicu koju sam nosila ispod haljine kako se oni koji bi je vidjeli ne bi znatiželjno pitali kakav joj je sadržaj.

»Još nešto«, rekla je. »Cesta za Asiz još je zatvorena, ali ionako razmišljam o tome da neko vrijeme ostanem ovdje. Ako me budete trebali...«

Promrmljala sam da ću joj se javiti čim mi dopuste okolnosti. Mislim da sam joj zahvalila za psaltir, ali nisam sigurna. Svijet se cijepao u tisuću komadića, nalik na krhotine mozaika odjednom istrgnutoga iz žbuke koja ga je držala. Osjećala sam da ću se i sama raspasti ako se brzo ne udaljim, stoga sam, oprostivši se s nadstojnicom, izišla iz crkve i požurila preko trga. Srce mi je ubrzano tuklo, a boljelo me svaki put kad sam udahnula. Jedva sam osjećala do pod sobom.

Stražari na ulazu u palaču ukočili su se dok sam prilazila. Jamačno nisam baš dobro izgledala, a istrčala sam iz crkve kao da me gone nevidljivi demoni. Tako brzo su se odmaknuli da me propuste da su gotovo pali jedan preko drugoga. Stigavši u svoje odaje, pokušala sam psaltir pohraniti u škrinju s bravom koja se otvarala pomoću zagonetke, ali prsti su mi se pretvorili u nespretne grude pa nisam mogla izvesti složeni niz pokreta kojima bih otključala škrinju, a što je bilo još gore, dijelova zagonetke za otvaranje mogla sam se sjetiti samo nakratko, a onda su mi iščeznuli iz glave.

Sjela sam na pod pokraj škrinje, jedva svjesna da sam se tamo spustila. Srce mi je silovito tuklo i neujednačeno sam disala. Očajnički sam trebala sredstvo za smirenje, ali kad sam pogledala, primijetila sam da je Sofijina praška ostalo manje nego što sam očekivala. Obuzela me panika. Očito ga nisam smjela tako često uzimati jer ostat ću bez njega, no sad mi je uistinu bio potreban. S naporom sam

Page 105: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

105

ustala i sišla u podrum razmišljajući samo o tome da uzmem neku zamjenu za prašak. Htjela sam otpiti iz boce s konjakom uvjeravajući samu sebe da nikako neću popiti veliku količinu, nego upravo dovoljno da mi smiri uznemirene živce. Svakako sam to zaslužila s obzirom na ono što mi je nadstojnica otkrila.

Na dnu kamenih stuba sam zastala. Po dolasku u Viterbo jednom sam nakratko posjetila podrume, ali kako sam tada stavila pečat na svaku bocu, bačvu, badanj i posudu namijenjenu la famiglii, nije bilo razloga da se vraćam onamo. Na trenutak se nisam mogla sjetiti u kojoj je komori od crvene cigle u cijelom tom labirintu pohranjen konjak, no bolje sam se snalazila kad su mi se oči privikle na slabo svjetlo koje je prodiralo kroz uske prozore uklesane malo iznad da. Nadajući se da sam se otputila u pravom smjeru, ubrzo sam došla do nadsvođene odaje s nizom drvenih stalaka na koje su pohranili potrepštine za Papino kućanstvo.

Zbunio me brzi pokret sa strane. Učinilo mi se da sam krajičkom oka vidjela kako se neka pojava kreće prolazom među stalcima koji su se protezali cijelom dužinom podruma. Smjesta sam se ukočila jer bojala sam se da će se vratiti stravično viđenje kakvo sam prije iskusila, a kad se to nije dogodilo, ponovno sam pogledala, no pojava je nestala. S uzdahom olakšanja zakoračila sam u komoru.

No tek što sam to učinila, spotaknula sam se i umalo pala preko zapreke koja mi se ispriječila na putu. Ispruživši ruku, zgrabila sam bačvu da se poduprem. Polako sam se uspravila. U slabom svjetlu učinilo mi se da je netko iza ulaza u komoru nemarno bacio veliku vreću. Kleknula sam, ispružila ruku i nedvojbeno napipala oblik nečijega tijela.

Bolje pogledavši vidjela sam da su oči pale osobe otvorene i da ih još nije zamaglila smrt, a kad sam s dva prsta dotaknula kožu sa strane vrata, osjetila sam da je još topla. Mladić koji je zurio u mene nosio je odjeću boje murve i zlata, obilježja poslužiteljskih nošnji u osobnom kućanstvu Njegove Svetosti.

Skočila sam, izjurila iz komore i pogledala u svim smjerovima. U sjenama sam jedva mogla raspoznati pojavu koja je bila predaleko da bih je uhvatila, a brzo se kretala.

Potrčala sam uza stube kojima sam sišla preskačući po dvije odjednom. Za promjenu, sreća mi je ovaj put bila sklona. Vittora sam zatekla u dvorani, gdje se pripremao da pođe u ophodnju. Čim me je ugledao, odmaknuo se od svojih ljudi kako bismo mogli nesmetano razgovarati.

»Brzo!« pozvala sam ga. »U podrumu je mrtvi paž! Ubojica bi još mogao biti ondje.«

Bez oklijevanja je pozvao časnika. »Pedeset ljudi, smjesta! Polovica njih neka zapriječe stube u podrum, a ostali za mnom!«

Uslijedilo je izvikivanje zapovijedi, a odjeknuo je i topot nogu u čizmama kad su vojnici pojurili, dok su sa strane uznemireno zurili plemići i posluga jer

Page 106: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

106

iznenada su postali svjesni da opasnost vreba upravo među zidovima za koje su vjerovali da će ih zaštititi.

Što sam brže mogla, trčala sam za vojnicima uvjeravajući sebe da sam sigurna u ono što sam vidjela, no je li bilo tako? Ranije toga dana um mi je prizvao viđenje krvlju okupana svijeta, kao i lijepi prizor krijesnica koje plešu pod crkvenim krovom, a stvarnost se pretvorila u razbijeni mozaik pa kako bih onda mogla čak i pomisliti da vjerujem svojim osjetilima?

No bila su pouzdana, barem glede mrtvaca. Paž je i sad ležao ondje gdje sam ga ostavila, a lice mu se doimalo spokojno u svjetlu baklji koje su brzo upalili stražari. Kao i kod ostalih mrtvaca, svi pokazatelji govorili su da je iznenada umro i da gotovo nije bio ni svjestan što se događa. Vittorovi vojnici raširili su redove tražeći osobu koja se možda skriva u podrumu, a ja sam kleknula pokraj trupla. Brzo ga pregledavši, ustanovila sam da doista nema rane, a nisam vidjela nikakve znakove nasilja. Upravo sam razmišljala bih li dublje istražila kad se vratio Vittoro.

»Osoba koju ste vidjeli otišla je«, izvijestio me, a onda je, gledajući truplo, upitao: »Umro je na isti način kao i ostali?«

»Mislim da jest«, odgovorila sam i dodala ustajući: »Te smrti, upravo u ovo vrijeme, ne mogu biti podudarnost. Ovdje u Viterbu je ubojica.«

»Ako biste ga opisali...«

Odmahnula sam glavom. »Svjetlo je bilo preslabo. Vidjela sam da se miče neka pojava i ništa više.«

Polako je kimnuo, a onda mi je stavio ruku na rame. »Što vas je dovelo ovamo u to doba dana?«

Nakratko sam se premišljala bih li mu rekla istinu, ali nisam mogla podnijeti da me smatra slabom ili vrijednom sažaljenja.

»Znate što se događa. Htjela sam sve još jednom provjeriti.«

»Nije bilo drugoga razloga?«

»A što bi to moglo biti?«

Nakratko je oklijevao. »Počeli ste vrlo redovno vršiti pobožnosti.«

»Kako to mislite?«

»Nedavno su vas vidjeli da se vraćate iz crkve svete Marije od Zdravlja.«

»Što to govorite? Nadziru li me?«

Malo je ustuknuo. U svjetlu baklji doimao se zamišljeno i zabrinuto. »Kad Papina trovačica iznenada osjeti potrebu da redovito posjećuje crkvu, jezici počinju naklapati.«

Page 107: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

107

To mi nije palo na um. Slijepo sam se udubila u vlastite brige pa nisam ni pomislila da bi netko mogao krivo protumačiti moje postupke. Cesare je čuo ponešto o majci Benedette, a Renaldo je znao da me tražila redovnica, ali morala sam se nadati da nitko drugi nema pojma tko je ona, a ni zašto bih razgovarala s njom.

»Nude li ti brbljavi jezici objašnjenje za moje ponašanje?« upitala sam nastojeći dobiti na vremenu.

Slabo se nasmiješio. »Svi se slažu da ste od Njegove Svetosti primili zapovijed da učinite nešto tako užasno da se osjećate prinuđenom svemogućega Boga unaprijed preklinjali da vam oprosti, samo što je teško zamisliti zadaću koju biste smatrali tako opakom, ali svi se uvelike zabavljaju nastojeći to pogoditi.«

»Oh, pa kad se već tako dobro zabavljaju...«

»Ozbiljno, Francesca, ako bih nešto trebao znati, volio bih to sada čuti.«

»Stvar je osobna i nema veze s mojom odgovornošću prema Njegovoj Svetosti.« Vittoro će primijetiti da sam nervozna jer sam prebrzo govorila, no bio mi je prijatelj pa sam se pouzdavala da će razumjeti da ne želim raspravljati o tome. Naravno, neko vrijeme će i sam istraživati, no to sam mogla očekivati.

»Kako hoćete«, rekao je. »Ako se sjetite još nečega što ste dolje vidjeli...«

»Odmah ću vam javiti. Vjerujem da će vaši ljudi pomno paziti.«

»Svakako. Netko se jako trudi i uvelike riskira, a za to mora postojati razlog.«

Dok smo izlazili iz podruma vraćajući se u palaču, nisam se nimalo približila spoznaji o tome što bi mogao biti razlog. Ostatak dana misli su mi bile nejasne i zbrkane. Nešto sam propustila, a što je bilo još gore, u sadašnjem stanju mogla sam se slabo nadati da ću razmrsiti zbrku opasnih spletki koje su nas sve dublje uvlačile u smrtonosnu mrežu.

Page 108: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

108

15

oda se prolila iz drvene kante pljusnuvši po podu, a poslužiteljice su dahnule i spustile se na koljena pregačama grčevito brišući lokvicu. Htjela sam ih umiriti rekavši da malo prolivene vode nije velika nesreća,

ali pretvarala sam se da to nisam ni primijetila. Ljudima je moje mračno zanimanje oduvijek ulijevalo strah, ali u satima koji su uslijedili nakon paževe smrti njihova se užasnutost tako povećala da to nikad prije nisam osjetila. Kamo god pošla, susretala sam namrgođene, ljutite poglede, a bilo je još i gore. Sad, kad sam samo željela da danu ispunjenom mučnim događanjima dođe kraj, nisam mogla gledati osudu u očima dvije mlade djevojke koje su poslali da mi kadu napune vodom.

Kad su izišle hitro otrčavši, svukla sam se se i spustila se u vodu. Naslonila sam glavu unatrag, na rub kade, i zatvorila oči pokušavajući se opustiti. Nametala mi se pomisao na mrtvoga paža, ali odbacila sam te misli. Mogla sam se nadati da ću spriječiti daljnja ubojstva samo ako pronađem ubojicu prije nego što zada novi udarac, a to mi neće uspjeti budem li dugo razmišljala o onome što više ne mogu promijeniti. Neko vrijeme činilo mi se da sam se doista opustila. Bol iza očiju popustila je, kao i bolna ukočenost u ramenima i leđima, ali kako više nisam osjećala tjelesnu nelagodu, nametnule su mi se neželjene misli.

Moj otac izrekao je veliku laž. Uskrativši mi istinu o tome što se dogodilo mojoj majci, zanijekao je i užas kojemu sam bila svjedok. Bez obzira na činjenicu da su mu pobude bile pune ljubavi, ostavio me je da se sama borim sa sjećanjima kakva ne bi smjela kinjiti nijedno dijete. Na neko vrijeme povukla sam se ondje gdje me ništa nije moglo dotaknuti, ali kad sam izišla odatle, sjećanja su me čekala. Pretvorila su se u noćnu moru koja me opsjedala.

Nikada ništa neće umanjiti ljubav koju sam osjećala prema ocu, a ni moju odlučnost da osvetim njegovu smrt, no bijes zbog onoga što je učinio ipak je prijetio da me posve obuzme. Ničim potaknuta, odjednom sam se počela pitati što bi o svemu tome mislio Rocco. Moj otac i on bili su dobri prijatelji, a pod drugim okolnostima mogli su postati tast i zet. Kako bi Rocco gledao na takvo zavaravanje? Smatram da bi to bio u stanju razumjeti bolje nego ja jer i sam je otac, a kao bivši redovnik svakako je više od mene sklon opraštanju.

Nedostajao mi je. Što god još bilo među nama, bio mi je dobar prijatelj kojem sam se mogla okrenuti kad god sam zapala u veliku nepriliku, a dovoljno sam razumna da cijenim njegove mudre savjete. Ili mi je barem bio prijatelj. Svakako se zavaravam ako mislim da se naše prijateljstvo može nastaviti i nakon što se Carlotta i on vjenčaju. Od nevjeste se teško može očekivati da me dočekuje

V

Page 109: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

109

dobrodošlicom kad budem dolazila u prodavaonicu i kad ga budem ometala u poslu uvlačeći ga u opasne tajne. Carlotta će se pobrinuti da joj muž bude prezaposlen za takve stvari.

Što ću bez njega? Naravno, preostaje mi Cesare, ali moj odnos s njim potpuno je drukčiji, a osim toga, zaokupljat će ga očevi poslovi. Imala sam i druge prijatelje – Sofiju, Vittora i šačicu ostalih – ali ni s kim nisam bila bliska kao s Roccom. Da je sad ovdje, ja bih...

Što bih? Nisam glupava djevojka koja slini nad onim što ne može dobici. Bol iza očiju se vratila. Uspravno sam sjela u kadi pa sam se, zureći u vodu, pokušavala barem malo smiriti.

Umjesto toga, u viđenju me motrilo majčino lice, a prizor je u meni potaknuo takvu čežnju da sam naprosto morala povjerovati da je doista pamtim. A sjećala sam se i noža koji se zarivao u meso uništavajući nadu, snove i sve što je bilo dobro, a donosio je samo krv.

Nestalo je vode u kadi. Kupala sam se u krvi, utapala sam se u njoj, a nisam uspjela čak ni povikati. Oduzeta, nisam se mogla pomaknuti. Um mi se rasprskavao prijeteći da poput mozaika odleti u tisućama nepravilnih komadića. Kad sam došla k sebi, stajala sam gola pokraj kade i tresla se. Teško sam disala jer su me gušili jecaji pa sam oteturala do kreveta i skljokala se na njega rukama obuhvativši koljena. Napokon sam preko sebe uspjela navući pokrivač, ali nisam mogla zaustaviti grčeve koji su me potresali. Ispruživši ruku da uzmem kutijicu u kojoj sam držala Sofijin prašak, srušila sam je na pod. Poklopac je odletio, a prašak se rasuo. Bjesomučno sam ga skupljala da spasim što više mogu, no u žurbi sam samo uskovitlala prah pa mi se raspršio izvan dohvata, a mnogo ga se uvuklo među vlakna saga. Preostao mi je samo tanki sloj koji sam očajnički polizala s prstiju, a gorak okus miješao se sa slanim suzama koje su mi klizile niz obraze.

Bila sam iscrpljena i sve me je boljelo, no na kraju sam prihvatila da više nema praška, a ostala je samo glad za njim koja me razdirala poput pandži. O snu više nije bilo govora, ali prisilila sam se ustati pa sam drhtavim rukama preko glave navukla spavaćicu, a onda sam poravnala krevet. Iako sam se smirila kad sam uvela malo reda, bilo mi je potrebno mnogo više utjehe. Osvrnuvši se, pogledom sam potražila što bi me okrijepilo pa sam se sjetila majčina psaltira.

Izvadila sam ga iz škrinje s posebnom bravom te sam se, držeći knjižicu, uvukla natrag u krevet. Uhvatila sam je napola sklopljenim rukama, a onda sam raširila prste pustivši je da se otvori kako hoće. Pogled mi je pao na riječi ispisane profinjenim slovima:

Gospodin je čuvar malenih, bijah malen i izbavio me je.

Okreni se, dušo moja, svome miru jer Gospodin ti je bio darežljiv.

Izbavio je dušu moju od smrti, oči moje od suza, a noge od pada.

Page 110: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

110

Služit ću Gospodinu u zemlji živih.

Naglo sam, uz tresak, zatvorila psaltir ne mareći hoću li ga oštetiti. Niz lice su mi tekle tople suze. Smatrala sam da je u tim riječima sadržano vrlo okrutno obećanje. I ja sam bila mala, ali me nije izbavio. Još sam padala, i to daleko od zemlje živih, a nigdje se ni za što nisam mogla uhvatiti...

Osim za sjećanje na majku koje me sakrila, a onda se okrenula kako bi se sama sučelila s mrakom!

Kad sam ponovno otvorila psaltir, u grlu me stezalo, a oči su me pekle. Iako sam isprva jedva mogla razaznavati riječi, pažljivo sam okretala svaku stranicu, a prsti su mi zastajali na mjestima gdje je majka doticala knjižicu kao da ću moći osjetiti što i ona

– njezinu hrabrost, radost... i ljubav.

Ne sjećam se da sam zaspala, ali to se jamačno dogodilo jer pojavila se noćna mora. Šćućurila sam se iza zida vireći kroz rupicu. Majka je rekla da je to igra i da nema razloga za strah, a njezine riječi još su mi odzvanjale u ušima.

»Ne miči se, dušo, i budi posve tiha dok te ne izvadim odatle.« U sobu je ušlo troje ljudi, a svi su se doimali vrlo veliki, mnogo viši i širi od majke. Jedan od njih nisko je na čelo navukao smeđi pusteni šešir, a majka mu se obraćala s »brate«.

»Zašto ste došli?« upitala je.

»Znaš zašto.« Šakom desne ruke udario se po dlanu lijeve i zapucketao zglobovima prstiju. »Gdje je dijete?«

»Kod prijatelja. Aldo, slušaj me. Želimo samo da nas ostave na miru.«

Zarežao je i ispljunuo veliku grudu sluzi koja joj je gotovo pala pred noge. »Trebala si misliti na to prije nego što si se udala za jednoga od njih.«

»Moj muž je kršćanin!«

»Muž ti je prljavi Židov! Navukla si sramotu na sve nas. Otac po cijeli dan pije, a majka... plače i plače. Više to ne možemo izdržati.«

»Neka ga onda prihvate. Ponovno bismo mogli biti obitelj!« Preklinjući, ispružila je ruke. Druga dvojica prišla su joj sa svake strane doimajući se kao da im je dosadno.

»Obitelj? Glupa kujo!«

To je uistinu bila ružna riječ. Znala sam to iako sam bila mala. Uplašena, zaboravila sam na njezinu opomenu, pa sam otvorila usta.

»Mama!«

Page 111: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

111

Nož je bljesnuo, a glas mi je prigušio majčin krik. Pala je na koljena držeći se za prsa. Nož se podigao pa se ponovno spustio. Ostali su se pridružili s isukanim oštricama. Njezin brat je vikao, ali više ga nisam čula jer navala krvi u uši zaglušila mi je sve druge zvukove. Obuzeli su me nevjerica i užas.

Morala sam pobjeći! Naprosto sam morala! Dalje od toga zida, od užasa, a posebno od spoznaje da ono što sam gledala nije plod poremećena uma, nego je posve stvarno! Vidjela sam okrutno ubojstvo svoje majke i tri dana živjela s njezinim izmrcvarenim truplom, a zbog varke moga oca, koliko god da mu pobude bile plemenite, nikad nisam bila u stanju govoriti o tome, nego se taj prizor ostao gnojiti u meni trujući me iznutra. Istina o toj varci na određeni je način bila jednako užasavajuća kao i samo sjećanje. Naravno, od svega toga nisam mogla pobjeći, no svaki nagon u meni ipak me poticao na bijeg.

Pozivao me u mračni bunar pa sam skočila u njega jer jurila sam od jezivoga prizora trčeći iz petnih žila. Dahtala sam, a srce mi je mahnito lupalo, no hitala sam sve dalje ne mareći za činjenicu da mi oštro kamenje reže stopala, kao što se nisam osvrtala ni na hladnoću i vlagu beskrajne noći koja je prijetila da me zauvijek proguta. Neprestano trčeći, napokon sam onemoćala pa sam se srušila i mirno ležala s rukama oko podignutih koljena pokušavajući se učiniti što manjom kako bih naposljetku mogla posve nestati.

»Francesca?«

Dobro sam poznavala taj duboki muški glas.

»Francesca, čuješ li me?«

Čudno pitanje. Zašto ga ne bih čula?

Polako otvorivši oči, sama sam sebe zatekla kako zurim u vlati trave ravno ispred sebe, a osvjetljavao ih je odsjaj baklje. Vlati su mi bile tako blizu da sam mogla raspoznati svaku blistavu kapljicu rose koja je uz njih prianjala. Tako sam očarano zurila u njih da se ne bih htjela pokrenuti niti da sam mogla.

Jake ruke su me podigle, netko me, umotavši me u ogrtač, privinuo na široka prsa i ponio.

»Cesare?« Iz mene je izišao glas nalik na graktanje. Osjetila sam proplamsaj straha. Što se dogodilo?

»Tiho«, umirio me je i nastavio se penjati stubama, a onda je pošao niz hodnik pokraj stražara kamenih lica i ušao u odaje koje sam prepoznala jer bile su njegove.

Trgnula sam se kad me posjeo na rub kreveta. U nogama mi je bubnjalo, a ostatak tijela bolno mi se ukočio. Podigavši oči, vidjela sam da stoji nada mnom. Pogled mi je uzvraćala Njegova Uzoritost, ali, srećom, nije odjenuo svečanu grimiznu odjeću, nego jednostavnu, udobnu košulju i hlače. Doimao se istodobno nezadovoljno i zabrinuto.

Page 112: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

112

»Što se dogodilo?« To pitanje izustila sam istinski smeteno.

»To ćeš ti meni morati objasniti jer nemam pojma.« Ne čekajući odgovor dao je znak sobaru, a tek tada sam vidjela da se taj nevoljnik cijelo vrijeme mota oko nas držeći srebrni pladanj. Cesare mi je u ruku stavio pehar i savio mi prste oko njega.

»Popij«, zapovijedio je.

Mutno sam se prisjećala da sam željela neko piće, ili čak nekoliko pehara pića. Možda sam se napila. Boljela me je glava, ali nije to bila ozbiljna glavobolja s dubokim pulsiranjem koje se širi.

Počela sam pijuckati konjak, a onda sam se odvažila i otpili poveći gutljaj. Iako me piće peklo dok sam ga gutala, vratilo me je u život. Prekasno sam uvidjela da na sebi imam samo Cesareov ogrtač i spavaćicu, a bila sam bosa. Na krvavim, prljavim stopalima vidjela sam posjekotine.

»Ne razumijem«, rekla sam polako. »Što se dogodilo?«

»Prije jedan sat došao sam u tvoje odaje. Mislio sam da spavaš, ali nigdje te nije bilo. Srećom, vidjelo te nekoliko stražara pa su me uputili u pravom smjeru.«

»Kamo?«

»Jedan od njih izjavio je da si trčala kao da te gone demoni, kako se izrazio«. Prije nego što sam stigla odgovoriti, dodao je: »Ne brini, nikome ništa neće reći.«

Na to nisam ni pomislila jer posve me obuzelo sjećanje koje mi se vratilo. Noćna mora... Nastojanje da pobjegnem...

»Trebali su te zaustaviti«, nastavio je. »Zbog toga propusta poslat će ih nekamo drugamo.«

Nisam pitala kamo će ti vojnici otići jer bilo je mnogo neugodnih mogućnosti, nego sam se umjesto toga usredotočila na neposredni problem: da Cesarea uvjerim da nisam posve poludjela, a to je bilo još zamršenije zbog činjenice da se ni sama nisam pouzdavala u svoj zdrav razum.

»Jamačno ti se sve to čini vrlo čudno«, počela sam.

»Da ti vidim stopala.«

»Mogu se sama pobrinuti za...«

»Prokletstvo, Francesca, učini što kažem!«

Poslušala sam jer nisam ga htjela još više razljutiti. Smjesta me zgrabio za noge i pomno ih pregledao.

»Nisi se mogla tako izranjavati samo odlaskom u vrt.«

»Ondje si me našao?«

Potvrdio je glavom. »Sjećaš li se kamo si još išla?«

Page 113: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

113

Odmahnula sam glavom. »Znam samo da sam imala noćnu moru i da sam morala trčati. To mi se još nikad nije dogodilo.« Kuka mi je tako drhtala da sam jedva podigla pehar, no uspjelo mi je pa sam ispila ostatak konjaka.

»Čuo sam za ljude koji hodaju u snu«, izjavi Cesare.

»Nisam hodala, nego sam trčala.«

»A kamo?«

»Nemam pojma.«

Obeshrabreno je ili možda, s gnušanjem progunđao i pustio me, a onda se okrenuo sobaru: »Donesi vode, sapuna i zavoje, a onda idi u stan donne Francesce i pronađi joj čistu odjeću.« Kad se poslužitelj okrenuo da ode, gospodar ga je zaustavio podigavši ruku. »Gdje ti je nož?« upitao me.

»Nož?« Uistinu sam se smela. Okolnosti su svakako zabrinjavale, ali Cesare kao da se neopravdano zabrinuo, a k tome se činilo da mu misli lete čudnim putovima.

»Onaj koji sam ti dao,« odgovorio je, »a koristila si ga u više navrata. Gdje je?«

Nisam znala, ali sam nagađala. »Pod jastukom.« Noću sam ga uvijek ondje držala, a u to se mogao osobno uvjeriti.

»Donesi i nož«, zapovijedio je sobaru koji je žurno otišao s, razumljivo, prestrašenim izrazom lica.

»Zašto te tako zanima moj nož?« upitala sam kad smo ostali sami, a pritom sam prebacila noge na krevet uzalud se pokušavajući udobnije namjestiti. Konjak mi je pomogao, ali što mi se svijest više bistrila, osjećala sam jaču bol od glave do pete.

Uzdahnuvši, Cesare se skljokao na obližnju stolicu. »Ubijen je jedan od Španjolaca«, izvijestio me motreći me.

Glasno sam izdahnula. »Nije valjda Herrera?»

»Hvala Bogu, nije, nego poslužitelj kojega su poslali u grad da im dovede drolje. Kada se nije vratio, stražar ga je pošao potražiti pa ga je pronašao nasmrt izbodena.«

Mnome je prohujalo zaprepaštenje. »Zašto? Tko?« jedva sam izustila.

»To će svi htjeti znati.« Ponovno je uzdahnuo i dodao: »Na nesreću, izabrala si loše vrijeme da te zadesi što god da ti se dogodilo.«

U rubnim dijelovima uma uskovitlao mi se mrak. Cesare i ja povremeno smo dijelili krevet, ali smatrala sam da je daleko važnije to što nas povezuje zajedničko iskustvo i shvaćanja. Bio je gotovo jedini čovjek na svijetu koji me je poznavao, ili sam barem vjerovala da je tako.

»Misliš da sam ja...«

Page 114: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

114

Mahnuo je rukom kao da odbacuje tu pomisao. »Uzmemo li u obzir da ovdašnji ljudi mrze Španjolce, a osjećaju sve veću nesklonost i prema Papi, toga čovjeka mogao je ubiti bilo tko, ali budi sigurna da svi mogu objasniti gdje su se u to vrijeme kretali, bilo da govore istinu, bilo da lažu. Svi osim tebe. Ako se pročuje o tvom ispadu, o tome da si usred noći trčala unaokolo poput luđakinje, posumnjat će u tebe. Veliki broj ljudi jedva će dočekati priliku da te okrive, uključujući i samoga Herreru.«

Uzdahnuvši, pružila sam mu prazni pehar. Dakako, imao je pravo. Zbog smrti španjolskoga poslužitelja našla sam se u opasnosti koja neće proći sve dok ne otkrijem tko ga je uistinu ubio. »Ima li ikakvih spoznaja koje bi ukazivale na pravoga krivca?«

Odmahnuo je glavom pa je meni i sebi natočio vinjak. »Nećeš se začuditi kad čuješ da se nisu javili nikakvi svjedoci. Zato, a i s obzirom na raspoloženje u gradu, možda nikad nećemo doznati tko je to učinio.«

Sjeo je pokraj mene na krevet, zavrtio vino u peharu i rekao: »Francesca, trebamo te... moj otac, Lucrezia i ja. Potrebna si la fàmiglii. Ako nešto nije u redu...«

Možda je za to kriv konjak, ali nisam mogla suzdržati smijeh. Je li moguće da ne vidi kakva sam – prljava, raščupana, okrvavljenih stopala – jer me noćna mora otjerala u mahnitost? Zamišlja li da u meni ima nečega što je makar izdaleka u redu ili naprosto ne želi priznati ono što kao da postaje sve očitije: da se spuštam sve dublje u ludilo, a možda nikad više neću izići odatle?

»Hoćeš reći da nije u redu više nego inače?« upitala sam. Budi iskren, Cesare, nijedno od nas dvoje nikad se nije pretvaralo da sam nalik na druge ljude.«

Slegnuo je ramenima plemenito pokazavši da ga ta moja osobina nimalo ne smeta. »Da si im nalik, ne bi bila ni od kakve koristi mojoj obitelji, a ni mene ne bi zanimala kao sada.«

Kao i svi pripadnici obitelji Borgia, Cesare je svijet gledao u zrcalu vlastitih težnji. Ako mu je nešto odgovaralo, bilo je dobro iako bi moglo smetati drugim ljudima.

»Oh, pa onda je dobro što sam takva.«

Dobacio mi je prijekorni pogled. »Francesca... Nisam ravnodušan prema onome što se s tobom događa, o čemu god da je riječ, ali moramo realno gledati na stvari. Ako nisi dorasla zadaći da štitiš moga oca...«

»Što ćeš onda učiniti? Naći ćeš drugu, sposobnija trovačicu? Prekasno je. Ubojica je već ovdje, u Viterbu. Osim toga, besmisleno mi prijetiš da ću izgubiti posao zbog izmišljene trovačice koja će bolje obavljati moje dužnosti. To me samo navodi na razmišljanje što bih sve mogla raditi da vi Borgije niste postali dio moga života.«

Page 115: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

115

Nisam prvi put pomislila na to. Prije nekoliko mjeseci žrtvovala sam priliku da usmrtim očeva ubojicu pa sam umjesto toga zaštitila la famigliu. Tada sam zaprijetila da ću otići iz Borgijine službe, no na kraju sam ipak ostala jer nisam imala drugi pristup moći koja mi je bila potrebna da osvetim očevo ubojstvo.

Očito je i Cesare razmišljao o tome kako bi se odvijao moj drukčiji život, ali njegova predviđanja bila su različita od mojih.

»Udala bi se za Pocca«, primijetio je.

Zakašljala sam umalo se zadavivši konjakom. »Što?«

»Znaš, za onoga staklara, Pocca.«

»Za Rocca«, ispravila sam ga. Vrlo sam se začudila da je Cesare razmišljao o njemu, ali možda to i nije bilo tako čudno. Unatoč svojoj svjetovnoj naravi, Njegova Uzoritost imala je dar pronicanja u muške, a i ženske duše.

Slegnuo je ramenima. »Udala bi se za njega.«

»Nisam podobna za brak.« Htjela sam brzo staviti točku na taj razgovor, no Cesare nije odustajao.

» Ali bila bi podobna da si drukčija. To hoćeš reći, je li ? Život bi ti mogao biti posve različit od ovoga.«

»Ni ti, a ni tvoj otac niste krivi što ovako živim.« Upravo suprotno, zahvaljujući majci Benedette bila sam svjesnija nego ikada kakve su me sile oblikovale. Proizvelo me ubojito zlo koje je još ojačalo zbog dobronamjernoga, ali neispravnoga pokušaja da se zločin zaniječe. Samo ako se u potpunosti sučelim s tim zlom, postojala je nada da ću ga uspjeti pobijediti.

Odloživši čašu, prešao mi je rukama od koljena do bolnih, izranjenih nogu. »Bolje bi učinila da samu sebe prihvatiš kakva jesi i da zaboraviš sve drugo.«

Da zaboravim? Ima li primamljivije, ili užasnije, mogućnosti od pomisli da nijedan naš postupak, a ni ono što drugi ljudi nama čine, ne ostavlja nikakve posljedice? Zato ne može biti boli koja nas razjeda, ali isto tako nema ni obećanja budućnosti pa se ne moramo pretvarati da bilo što dopire dalje od našega sljedećega udisaja.

»Nije to tako jednostavno.«

»Nije li?«

Toplom rukom milovao me nagore, prema bedru. »Vidjela si kako nekoga muče, je li?«

Odjednom je bljesnulo sjećanje na ćeliju ispod palače na Corsu. Borgia je posljednje mjesece provodio na kardinalskomu položaju, prije slavnoga uzdignuća na papinsko prijestolje. U njegovim rukama bio je jedan od ljudi odgovornih za smrt moga oca, sitna riba i ništa više, nikako osoba koja je

Page 116: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

116

zapovijedila da se taj zločin izvrši. Bljesnuo je nož... ali ne oštrica koju sam sad imala, nego ona koju mi je u ruku gurnuo sam Borgia.

»Ubij ga«, pozvao me.

Postupala sam isto tako iz milosrdnoga poriva, kao i iz mržnje, pa su se ispreplele dvije inače posve suprotne strane ljudske naravi.

»Zašto mučiš samu sebe?« reče Cesare. »Kakva je svrha toga?«

»Ja...« Što sam mogla odgovoriti? Kako da mu objasnim ono što me pokreće? »Sve to mora imati nekakvu svrhu.«

Nasmijao se. Visokoga crkvenog dostojanstvenika, budućega papu zabavljalo je što pokušavam steći malo vjere.

»Misliš li da nekako možeš uravnotežiti zdjelice vage? Smrt tvoga oca za smrt čovjeka koji ga je ubio? Smatraš da se svemir može ujednačiti, da je u njemu moguće održati red?«

U tom trenutku vratio se sobar sa zdjelom vode pa me poštedio potrebe da odgovorim. To mi je dobro došlo jer nisam imala pojma što bih rekla. Za onim što je Cesare opisao uistinu sam počela osjećati nejasnu čežnju pa iako nisam bila ni svjesna da je takvo što u meni, sad kad mi se ukazalo, nisam to mogla zanijekati. Uravnoteženi, predvidljivi i sigurni svemir!

Unatoč zbrkanu umu, čak sam i ja bila svjesna da sam se susrela s nedostižnim.

Cesare mi je toplim, ogrubjelim dlanovima obuhvatio stopala. Pokušala sam slabo prosvjedovati, ali navaljivao je da to učini pa mi je isprao krv i prljavštinu, tragove mahnitoga trčanja.

»Uistinu mi je stalo do tebe«, ustvrdio je posvetivši se čišćenju. »Znam da misliš da ne marim za tebe i da se brinem samo za svoju korist. Sve bi bilo mnogo lakše da u tome imaš pravo, ali nemaš.«

»Cesare...«

Gledao me u oči. »Vjeruj mi.«

Neka mi Bog pomogne, željela sam to. Duša mi je čeznula da mu se prepustim, da sudbinu stavim u njegove ruke predavši mu cjelokupnu odgovornost za ono što dolazi, ali nisam to mogla učiniti. Zaustavilo me sjećanje na izmrcvarenu majku, koja je također slijedila svoje srce.

»Ti meni vjeruj«, rekla sam umjesto toga ispruživši ruku prema njemu.

Sobar se vratio, a kad je vidio da smo zauzeti, brzo se povukao, no ostavio je ono što mu je Cesare rekao da donese iz mojih odaja. Kasnije, u sivomu svjetlu ranoga osvita visoki dostojanstvenik Svete Majke Crkve stajao je gol pokraj kreveta i pregledavao moj nož okrećući ga u ruci.

»Čist je«, izjavio je.

Page 117: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

117

Nasmiješila sam se da sakrijem da sam i sama osjetila olakšanje, no ipak je ostalo pitanje: kamo sam otrčala u svojoj mahnitosti? Što sam učinila?

»Jesi li sumnjao?« upitala sam.

Koljenom se oslonio na krevet i pomilovao me po obrazu. »Naravno da nisam.«

Znala sam da laže, ali to mi nije bilo važno. Nagovarao me da prihvatim samu sebe, a znala sam da nemam drugoga izbora. Bog mi pomogao, takva sam kakva sam! Jedina mi je nada u tome da se sučelim s onim što me stvorilo – i da to uništim.

Iako na nožu zasad nije bilo krvavih mrlja, oštrica mu nije mogla dugo ostati čista.

Page 118: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

118

16

užan je dan kad lakrdijaš sa šeširom punim šala o Židovima ne može nasmijati pijana Španjolca«, primijeti David.

»Uistinu tužan«, složila sam se.

Bili smo u kuhinjama, kamo me doveo osjećaj dužnosti jer znala sam da će mi pozliti ako nešto ne pojedem. Užasavala me spoznaja da mi je um postao vrlo krhak. Bojala sam se čak i disati da se ne raspadnem u komadiće. Razumjela sam kako jak može biti nagon za skrivanjem i zašto mu se nisam mogla oduprijeti dok sam bila dijete.

David je velikom žlicom stavljao zobenu kašu u zdjele kako bismo oboje prezalogajili. Iako su već počele pripreme za ručak, u trenutku kad sam se pojavila svi su odjednom osjetili potrebu da budu negdje drugdje, i to od najuznositijega šefa kuhinje do najbeznačajnijega pomoćnika. Bilo je to neugodno, ali Davidu i meni barem se pružila prilika da ostanemo nasamo.

»Herrera na sav glas traži tvoju krv«, upozori me David kad smo sjeli za jedan od dugih drvenih stolova. »Uvjeren je da si mu upravo ti ubila poslužitelja.«

Trgnula sam se. Iako su dokazi govorili da sam nedužna, duboko me je uznemiravala činjenica da se nisam sjećala onih nekoliko izgubljenih sati.

»Je li rekao zašto bih to učinila?«

Oklijevao je, a napokon je odgovorio: »Unaokolo se govorka da su te sinoć vidjeli u stanju kakvo po nekima dokazuje da si opsjednuta demonima.«

Toliko o Cesareovoj tvrdnji da je onemogućio svjedoke još prije nego što su počeli brbljati!

»Ah, tako!«

»Jesi li dobro?«

»Sjajno sam.« Laganje prijateljima prešlo mi je u naviku, ali da sam mu i rekla istinu, beskorisno bih ga uznemirila. »Što misliš, tko je ubio poslužitelja?«

»Nemam pojma. Sudeći po tome kakvo raspoloženje vlada u gradu, mogao je to učiniti bilo tko.«

Pojela sam malo zobene kaše i pogledala ga. »Jesi li to bio ti?«

T

Page 119: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

119

Tankoćutnostima se možemo baviti u pogodno vrijeme, ali sad nije bio trenutak za to jer događaji su se opasno odvijali, stoga sam morala znati na čemu sam.

Zurio je u mene spustivši žlicu. »Govoriš li ozbiljno?«

»Cesare ima teoriju. Misli da možda vjeruješ da Borgia ima više izgleda da preživi na papinskoj stolici ako se pomiri s neprijateljima, ali to neće učiniti sve dok ga podržavaju Španjolci. Budući da je Herrera voljeni nećak Njihovih Katoličkih Veličanstava, usmrtivši ga ne bi samo uništio savezništvo, nego bi u određenoj mjeri osvetio patnje svoga naroda.«

»Tako misli Cesare? Tumači li događaje uvijek tako zapetljano?«

»Sklon je spletkama,« priznala sam, »no to ne znači da je u krivu.«

Gledao me zavalivši se u stolici, a u kutovima usnica poigravao mu je slab osmijeh. »Pa onda... recimo da sam ubojica. Zašto bih usmrtio poslužitelja?«

»Možda je o tebi doznao ono što nije smio.«

»Moguće je, ali zašto već nisam udario na Herreru?«

»Zato što nije bilo mogućnosti. I sam si rekao da su mu ljudi dobro uvježbani i sposobni.«

»Kad ne slušaju kako im gospodar bjesni na tebe, smatraju da sam prilično zabavan. Herreri, a vjerojatno i nekolicini drugih, mogao bih prerezati grkljane prije nego što uopće shvate što se događa.«

»Onda nešto čekaš.«

Široko se nasmiješio. »Počinjem uživati u razgovoru. A što to čekam?«

Predobro sam poznavala Davida da bi mi pozornost odvratio time što me tobože nije ozbiljno shvaćao. Ne bi tako dugo preživio u borbi za svoj narod da nije u stanju svoje prave misli i pobude skrivati čak i od onih koju su ih najviše željeli doznati.

»Sam si rekao da bi neprijatelji smjesta nasrnuli da unište Borgiju ako bi se savez raspao. Ne bi bilo vremena da se pomiri s njima... Osim ako se to već ne odvija.«

»A je li tako?«

»Koliko znam – nije, ali Papa je u stanju svašta učiniti. Mogao bi se pretvarati da ga pomirenje zanima kako bi Španjolci pustili Juana, no kad bi se okolnosti promijenile...«

»Kad bi netko ubio Herreru?«

Potvrdila sam glavom. »Bio bi prisiljen izvršiti potez. Tada bi se zbilja morao pomiriti s protivnicima.«

Page 120: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

120

»Nastavi. Već si me gotovo uvjerila da sam ubojica.«

Priznajem da sam se osjećala pomalo povrijeđeno. Bili smo prijatelji, no kao da ga nije zabrinjavala opasnost s kojom sam se sučelila.

»Nije to šala, Davide. Ako netko u ovim okolnostima ubije Herreru, vjerojatno će mene okriviti.«

Smiješak mu je naglo nestao s lica. »Govoriš o tome da te je nekoliko desetaka ljudi vidjelo kako mu stavljaš nož pod grlo?«

»Da, ali ima još razloga. U tom slučaju Njegova Svetost više se ne bi mogla koristiti mojim uslugama.« Samo sam mu uvijeno dala do znanja da su moja i Herrerina sudbina neraskidivo povezane. Ako bi Španjolac umro, vjerojatno ni ja ne bih dugo bila među živima.

Polako je kimnuo. »Uništiti savezništvo i Borgiju lišiti tvoje zaštite! Imaš pravo, to uistinu nije smiješno.«

»Drago mi je što razumiješ. Ako si ti ubojica, nadam se da uviđaš da ti naum sadrži sudbonosnu pogrešku. Postoji vrlo stvaran rizik da će Borgijini neprijatelji udariti onoga trenutka kada me maknu sa šahovske ploče. Neće biti nikakve prilike za pomirenje.«

Ustala sam spremajući se otići. »S druge strane, ako nisi kriv, nadam se da ćeš mi pomoći okriti tko je počinitelj.«

Uzdahnuo je. »Obrisat ću prašinu s nekoliko šala o Zidovima i pokušati ponovno.« Uozbiljivši se, dodao je: »No moraš shvatiti, Francesca, što se ovdje možda uistinu odigrava. Cesare ima bezbroj razloga da mrzi Juana, pa mu ništa ne bi bolje odgovaralo nego da mu brat trune u španjolskom zatvoru. Ako se savezništvo raspadne u prah, Njegovoj Svetosti smjesta će biti potrebna vojska, a što misliš, kome će povjeriti zapovjedništvo?«

Želudac mi se stegnuo. Naravno, imao je pravo, ali toga sam se morala i sama sjetiti, a i sjetila bih se da mi u glavi nije bila takva zbrka.

Cesare ili David? David ili Cesare? To dvoje ljudi voljela sam i zabrinjavala sam se za njih, ali jedan od njih možda je otpočeo niz postupaka koje neću preživjeti.

»I ti budi oprezan«, upozorila sam ga. »Iz kakva god da razloga ovdje boraviš, sljedećih nekoliko dana moglo bi biti pogubno za nas oboje.«

Ostavivši ga da razmisli o tome, izišla sam, prošla kroz prazne kuhinje, a onda sam prešla dvorište. Posve me je zaokupila misao da moram razotkriti poslužiteljeva ubojicu, ali kako da to izvedem kad me gotovo nitko u palači ne želi pogledati u oči, a kamoli mi reći nešto korisno?

S polja iza palače do mene je dopro uzvik. Bacivši pogled kroz nadsvođeni prolaz, vidjela sam da Vittoro vježba svoje ljude. Primijetivši me, zapovijedio je pomoćniku da ga zamijeni pa mi je prišao i smjesta upitao:

Page 121: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

121

»Jeste li dobro?«

Zatomila sam uzdah. »Bila je to samo noćna mora.«

»Snašla vas je u nezgodno vrijeme.«

»Točno«, odgovorila sam i nastavila prije nego što je dospio još nešto reći: »Zamolila bih vas za uslugu. Ljudi u gradu naklapat će o poslužiteljevoj smrti, ali nerado će razgovarati sa mnom. Kad bih ih mogla nekako ohrabriti...«

»Što ste naumili?«

»Možda bi donna Felicia željela društvo kad pođe u kupovinu.«

Vittorova žena bila je punašna i vedra osoba srednje dobi, majka triju kćeri i baka sve veće čete unučadi, a svakako je htjela pratiti muža u Viterbo, možda i zato što su tijekom njegove službe bili prilično dugo razdvojeni, stoga više nije mogla podnositi rastanke.

S Vittorom nije pošla samo ona, nego je tu boravila cijela obitelj, zajedno sa zetovima, a stisnuli su se u kućici iza palače. Njihovu nazočnost smatrala sam dokazom da Vittora zabrinjava stanje u Rimu i da ne vjeruje da je Sveti Grad sigurno mjesto ako sve pođe u pogubno krivom smjeru.

»Smatrate li da će dobri žitelji Viterba s njom radije razgovarati nego s vama?« upitao je.

Slegnuvši ramenima, priznala sam ono što je bilo očito. »Oboje znamo da ljudi oko mene često osjećaju nelagodu, čak i ako ne znaju tko sam.« Kao da ih je nagon upozoravao na neuobičajena i zato opasna svojstva neke osobe.

Nije mi proturječio, nego je rekao: »Razumjet ćete da ne mogu pristati da mi žena bude umiješana u opasni pothvat.«

»Poći ćemo u jednostavnu kupovinu i ništa više«, obećala sam. »Ne zaboravite da će biti i za njezino dobro ako se sve to sretno završi.«

»Onda u redu. Samo još nešto...« Čekala sam, svjesna da ću se morati složiti sa svime što bude rekao. Izrazio je zabrinutost zbog mojih posjeta crkvi svete Marije od Zdravlja. Bude li navaljivao da mu kažem što sam ondje radila...

»Pogledajte možete li nabaviti dobre ovčje goljenice. Felicia ih već tjednima nije pripremala pa sam ih se zaželio.«

Brzo se nasmiješivši da sakrijem olakšanje, obećala sam da više neće morati uzalud čeznuti za tom poslasticom. Kad sam došla do njihove kuće, Felicia se, kako sam se i nadala, upravo spremala otići na tržnicu jer bilo je pravo vrijeme za to, ali prije toga je jednomu djetetu očistila lice, drugomu je obula cipele, a onda se divila lutki koju joj je njezina djevojčica gurnula u ruke. Kćeri su se spremale poći s njom, ali ugledavši me, Felicia im je rukom dala znak da se vrate.

»Treba oprati i pokrpati rublje, a u kuhinji izribati kamene ploče«, ukazala je.

Page 122: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

122

Djevojke su je poslušale i ostavile nas, više ili manje razočarane. Čudila sam se Felicijinoj odrješitosti, a bila sam dovoljno razumna da je poštujem.

»Rado ću vam pomoći,« odgovorila je kad sam joj objasnila zašto želim poći s njom, »ali razumijete da mi kćeri ne smiju biti upletene u u te događaje, o čemu god da je riječ.«

»Naravno, posve razumijem. Ne brinite, samo ćemo posjetiti tržnicu, ondje ćemo malo ogovarati i to je sve.«

Dobacivši mi iskreno sumnjičavi pogled, u ruke mi je gurnula košaru, a kad smo pošle niz ulicu, primijetila je: »To ubojstvo je uistinu strašno. Kakvo je vaše mišljenje?«

»Problem je u tome što nemam pojma. Nadam se da će netko nešto nagovijestiti i uputiti me u pravom smjeru.«

»Oh, čut ćete i više od nagovještaja. Svi će izraziti svoje mišljenje, no uglavnom beskorisno.«

»Pa gdje ćemo početi?«

Felicia je namreškala čelo, a ispod uredne marame rasuli su joj se uvojci sivo-smeđe kose. U mladosti je slovila kao ljepotica, a sad je bila... još zanimljivija: mudra, lepršava i puna života. Uvidjela sam zašto joj je Vittoro tako odan.

»Jadnika su ubili u uskoj uličici iza mesnice«, rekla je, »pa bismo trebale početi odatle.«

To smo i učinile, no vidjele smo da to mjesto vrvi znatiželjnicima, a i sam mesar je uvelike uživao u činjenici da je iznenada postao slavan, zato nismo obavile ništa korisno, nego smo ostale bez podataka, a i bez ovčjih goljenica. Srećom, Viterbo je bilo veliko i uspješno mjesto pa su u njemu mogla poslovati dva mesara. Na drugoj strani ulice suparnička prodavaonica bila je gotovo prazna. Pokraj mesarske daske mrzovoljno je stajao čovjek crvena lica.

Mašući mesarskom sjekiricom brzim je udarcima rasjekao ovčju koljenicu prema uputama gospođe Felicije, a onda je moja pratilja pohvalila meso koje nam je, na kukama, visjelo iznad glava.

»Moj muž će vam biti zahvalan«, izjavila je. Primijetila sam da se mesaru obraća s manje izraženim rimskim naglaskom koji neki smatraju tvrdim, no Felicia je sad govorila mekše, kako to zapažamo kod provincijalaca. »Najviše voli dobru pirjanu ovčetinu. Obično je i sama rado jedem,« dodala je uzdahnuvši, »ali moram priznati da mi je tek slabiji nego prije.« Nagnula se bliže kao da izjavljuje nešto povjerljivo. »Bojim se da me odviše potresla strahota koja se dogodila preko puta. Kako itko može kupovati meso na mjestu gdje su izmrcvarili čovjeka...«

»Oh, ne kupuju,« umiješala sam se, »nego samo stoje i zure. Usuđujem se reći da je dobri vlasnik te prodavaonice jamačno očajan jer gleda kako mu se roba kvari.«

Page 123: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

123

Suparničkoga mesara ta je primjedba razvedrila, pa je odgovorio: »Šteta, je li?«, a onda je – bum! – udario sjekiricom po dasci. »Ali bio je to samo Španjolac, pa je prirodno da se ljudi nisu previše uzrujali.« Bum!

»Slažem se jer ti su se Španjolci loše ponijeli,« odvrati Felicia, »no ipak se pitam tko bi nožem napao jednoga od njih.«

»Ne bih znao.« Bum!

»Ne mislite valjda da bi tako što učinio netko od ovdašnjih žitelja?« upitala sam.

»Moguće je.« Bum! »Možda ga je ubio pripadnik posade, ali to je, po svoj prilici, djelo njihova čovjeka koji je htio zakuhati neprilike.« Bum!

Iako tu pretpostavku nisam smjesta odbacila, nisam mogla dokučiti zašto bi Herrera i njegovi Španjolci priželjkivali još veće neprilike od onih koje su ionako doživljavali. Izišle smo iz prodavaonice, a Felicia je u košari nosila umotanu ovčetinu. »Što kažete?« upitala sam.

Slegnula je ramenima. »Meso je dobro, a cijena je umjerena, no vlasnik ne zna ništa o tom događaju. Ne brinite, ima još mnogo prodavaonica pa će nam netko jamačno nešto reći.«

Okrijepljene njezinom samouvjerenošću, prošle smo tržnicom zaustavivši se kod vinara koji je tvrdio da su za ubojstvo krivi Francuzi koji prave loše vino i na glasu su kao varalice, a poslije smo odšetale do trgovca sirom gdje smo čule da je ubojica vjerojatno Turčin jer opće je poznato da oni najvještije barataju nožem, dok je prodavačica voća, mlada žena sa zabrinutim izrazom lica, izrazila nadu da će Španjolci otići i da će svoje demone odvesti sa sobom kako Viterbo ne bi snašla još veća nesreća.

Žvačući kasne kruške, nakratko smo se zaustavile naslonivši se na obližnji kameni zid. »Gotovo se čini da nitko i ne želi znati što se dogodilo«, zaključi Felicia brišući sok s brade.

I meni je to palo na um, a smatrala sam da znam razlog. »Boje se.« Zebli su zbog onoga što bi na njih mogla navući Borgijina ljutnja, a uplašili su se i zato što im je pod nogama bio živi pijesak borbe za vlašću koja je ugrožavala i same temelje njihovih života. Gdje je strah, ondje se često nađu bijes... i nasilje.

Bacivši ostatak kruške u grmlje, Felicia se okrenula prema meni. »Ne boje se samo oni. Vittoro je navaljivao da dođemo ovamo jer smatra da u Rimu zasad nije sigurno, ali ne samo zbog poplava i kuge. No čini mi se da je Viterbo vrlo nesigurno pribježište. Dođe li do rata...«

»Nadajmo se da neće doći.«

Istodobno je upitno i podrugljivo podigla obrve. »Nadajmo se ? Hoću li kćerima, kada se zabrinu za djecu, odgovoriti da bi se trebale nadati da će Njegova Svetost nadvladati neprijatelje koji su brojni i moćni? Što ako ne uspije?«

Page 124: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

124

Onda ćemo se svi pogubno stropoštati, a donna Felicia je nedvojbeno bila posve svjesna te mogućnosti. Neprijatelji neće poštedjeti ni najmanjega i najnedužnijega među nama. Uzdahnula sam sjetivši se njezine male unuke s lutkom.

»Pomoglo bi kad bih uspjela otkriti tko je ubio španjolskoga poslužitelja«, ukazala sam.

»Zašto? Kako se on u sve to uklapa?«

»Ne znam,« priznala sam, »ali kad bih to dokučila, bila bih u stanju bolje zaštititi Borgiju, a time i sve nas.«

Iz vrećice je izvadila šaku suncokretovih sjemenki i ponudila mi. Uzela sam ih nekoliko, zubima im odstranila ljuske pa smo neko vrijeme zajedno pijuckale.

»Pa, vratimo se na posao«, rekla je.

Ponovno smo zašle na tržnicu. Kako je dan odmicao, posjetile smo naizgled beskrajni niz prodavaonica i trgovačkih stolova – odakle ih je toliko u Viterbu? – ali nismo doznale ništa korisno. Košara mi je otežala od smokava, datulja, šipka, maslinova ulja, rukoveta osušenih biljaka, vrećica s prekrupljenim ječmom i osušenim paprom, glavica kelja i kupusa, a bilo je tu i raznih drugih stvari koje je Felicia smatrala nužnima za dobrobit i udobnost svoje obitelji. Ozlijeđena stopala su me boljela, kao i leđa, a glede strpljenja. .. Ono je upravo bilo na izmaku kad se moja prijateljica sjetila da još nismo kupile ribu.

»Pronaći ćemo lijepi bakalar«, izjavila je doimajući se svježe i poletno kao na početku pohoda. Divila sam se njezinoj čvrstoći i očajnički sam poželjela i sama biti tako izdržljiva. »A možda i nešto srdela«, dodala je.

Umorno sam kimnula. Čekale smo pokraj trgovačkoga stola dok su dvije kućanice iz Viterba naklapale o ubojstvu istodobno se cjenkajući oko haringe. »Sirotice«, prokomentirala je Felicia kad su otišle završivši s kupovinom. »Ne mislite li da nemaju ni najmanje pojma o onome što se uistinu dogodilo?«

Prodavačica ribe, starica s nosom punim popucalih žilica i sa zamućenim okom, slegnula je ramenima, no doimala se zadovoljna što su je pitali za mišljenje.

»Bilo je to okrutno«, odgovorila je mljacnuvši, »vrlo okrutno. Ubojica ga je stalno ubadao nožem, a posvuda je tekla krv. Tako sam čula.«

Felicia odmahne glavom kao da cijeni taj podatak i zgraža se. »Tko je mogao počiniti takvu strahotu?«

»Drolja iz samostana, tako kaže vjetar.«

Kao što svi znaju, javne kuće često se mogu naći na crkvenomu zemljištu jer lijepi su izvor prihoda za vjerne sluge Svete Majke Crkve. Kako stvari stoje, ta me riječ nije iznenadila. K tome, bila je to stvarna mogućnost jer Cesare je rekao da

Page 125: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

125

su poslužitelja poslali da Španjolcima dovede drolje. Možda je prodavačica ribe dobro pretpostavljala.

»Imate li pojma zašto bi ga bludnica ubila?« upitala sam.

Starica je oklijevala, no onda se javila Felicia: »Hajde, moja prijateljica i ja nismo nevine djevojke koje će vaše riječi sablazniti.«

»Eh, pa... Možda joj se nije svidjelo kako su Španjolci postupali s njom. Nisu li ti ljudi čudna stvorenja? Tko zna što su sve u stanju učiniti.«

»Slažem se«, promrmljala sam.

Prodavačica se nagnula bliže ispunivši zrak zadahom bakalara, rasola i iznutrice koja trune. »Ne bi ni trebali biti ovdje,« prosiktala je, »a ne bi ni bili da nema određene osobe iz Španjolske.«

Tek nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da govori o Borgiji, čija je obitelj potjecala iz Valencije u Španjolskoj. Zadrhtala sam jer me podsjetila na činjenicu da u Viterbu nimalo ne vole Njegovu Svetost, a to je moglo imati teške posljedice.

»Bludnica«, zamišljeno će Felicia dok smo odlazile s dovoljno bakalara za sve petke u mjesecu i s daleko previše srdela. »Lako moguće.«

Načas sam odbacila zabrinutost zbog raspoloženja u gradu. »Ženi baš nije lako ubiti muškarca,« primijetila sam, »osim, naravno, otrovom. Da bi to uspješno obavila nožem, morala bi biti izvježbana.« Cesare mi je vrlo promišljeno omogućio da i sama vježbam, a ja sam, na nesreću, bila prirodno nadarena za korištenje toga oružja.

»Možda ga je iznenadila«, nagađala je Felicia, »ili joj se posrećilo.«

»Moguće je...«

»Hoćemo li nastaviti potragu?« predložila je.

Upravo sam to i namjeravala, no više ne bih smjela u sve to miješati Feliciju, a već se potrudila i više nego što sam imala prava od nje zahtijevati.

»Kćeri vam se već svakako pitaju gdje ste se izgubili, a osim toga, bismo li uopće mogle još nešto ponijeti u košarama?«

Nasmijavši se, odgovorila je da vjerojatno ne bismo pa smo se obje počele uspinjati uzbrdo tegleći prepune košare. Pred kućicom smo se oprostile, no Felicia me je prije toga pozvala na večeru.

»Dođite na ovčju poslasticu jer uistinu je ukusna. Večeramo prije Njegove Svetosti pa ćete se vratiti na vrijeme za njegov obrok.«

Nakratko sam se dvoumila što da odgovorim. Tako sam malo vremena provodila u običnom društvu da nisam bila sigurna hoću li se znati pravilno

Page 126: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

126

ophoditi, no Felicia je bila vrlo ljubazna, a prijateljevala sam i s Vittorom, stoga nikako nisam mogla odbiti poziv.

»Donijet ću vino«, izjavila sam. »Njegova Svetost najviše voli gusti toskanski sangiovese koji odlično pristaje uz ovčetinu.«

»Njime ćemo nazdraviti Njegovoj Svetosti.«

Znala sam da će moja prijateljica malo vina proliti na pod kao žrtvu prinosnicu, ali ne drevnim božanstvima jer samo vrlo moćne osobe mogu očijukati s herezom, nego u čast nekoga sveca kojega je Felicia štovala pa će nam možda pomoći. Ako ništa drugo, taj običaj unekoliko će je utješiti.

U Viterbu se inače moglo naći malo utjehe jer raspoloženje kao da je svakoga trenutka postajalo sve tmurnije, ili je na meni ostavila traga vlastita potištenost. Odbacila sam te misli. Još sam mnogo morala učiniti prije nego što sjednem i prihvatim se Felicijine ukusne ovčetine.

Page 127: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

127

17

svojim odajama provela sam dovoljno vremena da melemom namažem stopala. Ozljede nisu bile teške, ali ponovno sam se upitala kamo sam to otišla mahnito trčeći. U cijeloj palači podovi su preglatki da bi mi nanijeli

takve ozljede, a osim toga, da sam ostala unutra, vidjelo bi me mnogo više od šačice stražara.

Očito sam izišla, ali kamo? Našavši se u hodniku, osvrnula sam se oko sebe. Krilo palače u kojem sam boravila sadržavalo je brojne prostorije za goste, ali moje odaje bile su malo izdvojene, u kutu. Vrata iza njih vodila su na zavojito stubište, a njime se spuštalo do uličice koja je završavala na trgu.

No ako sam sinoć sišla tim stubištem, nisam se toga sjećala, kao ni prizora koji me je dočekao kada sam zakoračila u uličicu. Na popodnevnu suncu spavala je mačka koja je, ugledavši me, podigla glavu, žmirnula i mahnula repom. Na gredama iznad moje glave golubovi su prestali gugutati. Tlo je bilo popločeno okruglim, izglačanim kamenčićima, a oni me nikako nisu mogli ozlijediti.

Na drugom kraju uličice do je bilo neravnije, kamenje je mjestimično puklo pa su rubovi bili oštri. Jesam li, rastrojena, prešla preko trga do crkve u kojoj sam se sastajala s majkom Benedette? No ni sad se ničega nisam sjetila.

Posve sam se okrenula oko sebe gledajući u svim smjerovima, ali na um mi nije palo nikakvo rješenje. Svakako sam otišla iz palače, a vratila sam se barem do vrta koji je bio postrance te zgrade, na suprotnoj strani od trga, blizu dvorišta iza nenatkrivene loggije s pogledom na duboku dolinu Faul.

Jesam li otišla do trošne arene gdje sam svojevremeno gledala Cesareov dvoboj s Herrerom? Pjeskovito zemljište ondje nije mi moglo tako izraniti stopala, no gledajući redove srušenih sjedala gdje su se stari Rimljani skupljali i pratili gladijatorska natjecanja, primijetila sam da malo iza njih, duž padine koja se strmo spuštala u dolinu, raste gusto grmlje pino. Nisko, trnovito raslinje pružalo je savršeno pribježište manjim životinjama jer su mogle naći zaklon unutar te trnovite utvrde. Ali ako bi neka nesretna osoba tuda prošla bosa...

Dahnula sam sjetivši se iglica koje su mi se zabijale u noge. Je li me bol zaustavio da se ne stropoštam u ponor pa me je umjesto toga potjerao natrag, u sigurni vrt? Ako je tako, morala sam biti zahvalna trnovitu grmlju.

Pogled mi je privuklo obližnje ravnije do. Pobliže promotrivši, vidjela sam da nadolje, kroz grmlje, uska staza vodi duž padine i vijuga oko jedne strane palače.

U

Page 128: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

128

Vjerojatno sam prošla tim putom, ali što me je navelo na to? Kamo sam zamišljala da idem?

Nikamo! Nisam bježala prema, nego od nečega. Progonila me tamna pojava, biće u halji ništa manje zastrašujuće od smrti. Cak i u jarkoj sunčevoj svjetlosti zastao mi je dah kad sam se toga sjetila. Trčala sam stazom uz padinu, a s nje sam često skretala pa su mi noge zapele u trnovitu grmlju. Onda sam se sakrila, i to u sjenovitu pukotinu koju sam prvi put primijetila dok sam, stigavši u Viterbo, tražila Cesarea, a onda sam je zaboravila do trenutka kada sam očajnički trebala sklonište. Kao i mnogo okolnih brežuljaka, padina koja se spuštala u dolinu bila je izbrazdana malim špiljama, a neke su bile samo toliko duboke da u njih stane jedna osoba. U takvoj špilji sam se sakrila. Pregledavši do, vidjela sam da je izgaženo kao da je netko tu ležao, a taj netko bila sam ja. Zatim sam pobjegla u vrt u kojemu me pronašao Cesare, ali nešto mi je promaklo.

Sagnula sam se prateći pogledom odsjaj sunčeva svjetla koji je dopirao iz mračne špilje, a zrake su se odražavale na – čeliku. Nož! Bio je nalik na moj, ali malo manji, a na oštrici sam ugledala tamne mrlje.

Podignuvši nož, duboko sam udahnula. Iznad jačega mirisa željeza osjetila sam bakarni zadah smrti. Prinijevši ih tako blizu očima da sam ih gotovo mogla okusiti, zurila sam u mrlje koje su poprskale oštricu. Rilo je to vrlo okrutno. Ubojica ga je stalno ubadao nožem, a posvuda je tekla krv.

Izgled noža potvrđivao je riječi prodavačice riba. Oštrica je ubadala neprestano i duboko, a iz Španjolca je istjecao život dok mu pod hladnim noćnim nebom truplo nije ostalo ležati poput prazne ljuske.

Ustuknula sam, još stišćući nož, a onda sam, bacivši brzi pogled prema palači, oružje gurnula u vrećicu pod suknjom. Ako ga pronađu... I budu li smatrali da sam povezana s ubojstvom...

Što sam mirnije mogla vratila sam se do palače te sam, prešavši loggiju i veliku dvoranu, izišla kroz glavni ulaz. Na trgu sam brzo razmislila. Morala sam pronaći tu bludnicu. Ako mi Bog bude milostiv, utvrdit ću da postoji, a bila sam se uvelike pripravna složiti da je imala dobar razlog za svoj čin pa se za nagradu može i dalje slobodno kretati Viterbom, samo ako svi budu sigurni da ja nisam odgovorna za poslužiteljevu smrt.

Nikako nisam smjela oklijevati, stoga sam se, ponovno se iskravši iz palače, vratila u grad. Prolazeći glavnom ulicom prema gradskim vratima, ubrzo sam našla crkvenu zgradu napravljenu od drva i pletera koja je bila veoma blizu vrata. Slika sirene na ploči iznad vrata davala je do znanja kakva je namjena te dvokatnice sa željeznim rešetkama na prozorima.

Na vratima sam zatekla vrlo krupnoga čovjeka crvena lica sa samo jednom obrvom i ravnodušnoga držanja. Dok sam prilazila, podigao je glavu i odmjerio me izjavivši:

»Četvrtak je.«

Page 129: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

129

»Doista jest. Pametni ste kad to znate.«

»Ne zapošljavamo u četvrtak. Vratite se u subotu ujutro.«

Činjenica da me smatrao nezaposlenom droljom nije bila ni izdaleka tako uvredljiva kao kad su me nazivali opsjednutim Sotoninim okotom. Imajući to na umu, rekla sam: »Hvala, ali nisam ovdje zbog zaposlenja.«

Ponovno me pomno promotrio kao da još jedanput procjenjuje moje novčano stanje, a očito i sklonosti. »Molim vas da me ispričate, ali morate otići u >Zauzdanu kobilu< iza ugla jer ondje su... svestraniji u izboru mušterija.« Vjerojatno sam se doimala zbunjeno jer je smatrao da mora objasniti. »Ovdje poslujemo kako je uobičajeno, muško-ženski parovi, znate.«

Stekla sam predodžbu, ali htjela sam biti sigurna. »U »Zauzdanoj kobili< zapravo nema konja, je li?«

»Gospode, ne. Ako to želite, morate otići u >Staju<, na cestu zapadno od grada. Zgrada je velika, ne možete je promašiti.«

Viterbo sam smatrala provincijalnom zabiti, no očito je pružao zabavu svih vrsta pa se po tome natjecao s Rimom.

»Zapravo sam ovdje jer želim razgovarati s vlasnikom.«

Podigao je jedinu obrvu. »O čemu?«

»Radim za Njegovu Svetost.«

Smjesta se razvedrio. Borgia možda nije bio omiljen u cijelomu gradu, ali u pojedinim četvrtima još je mogao izmamiti osmijeh.

»Pitali smo se kad će nam se javiti. Uđite.«

Prošavši kroz vrata javne kuće, zakoračila sam u veliku prostoriju s prilično lijepim tapiserijama, s nizom sofa u rimskom stilu na kojima su valjda ležale mušterije procjenjujući robu. U to doba prostorija je bila prazna. Gledala sam kako čestice prašine plešu u sunčevim zrakama koje su prodirale kroz kose kapke, a onda mi je pozornost privukao pokret na stubištu.

Činilo se da osoba koja je silazila nije ni muško ni žensko, ali možda je bila i jedno i drugo, visoka poput desetogodišnjega djeteta iako joj je lice bilo staro. Punašnu pojavu prekrivala je crvena baršunasta halja, a u rukama je nosila – ili nosio – psića posve bez dlake, s velikim ušima i izbuljenim očima. Svakako je to bila jedna od najružnijih životinja koje sam vidjela, ali istodobno i neobično dražesna.

Pridošlica se nakašljala da mi privuče pozornost. »Ja sam Erato. A vi...?«

»Ime mi je Francesca Giordano.« Čekala sam, ali ne dugo, jer reakcija je bila brza kao i uvijek.

Page 130: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

130

Erato se ukočio – ili ukočila – a onda je to biće sišlo niz preostale stube pa mi je prišlo usiljeno se nasmiješivši. »Čula sam za vas.«

»Dobro, to pojednostavnjuje stvari. Vi ste vlasnica?«

»Jesam. Naravno, bili bismo počašćeni da poslužimo Njegovu Svetost.«

»I bit ćete, ali zasad od vas traži samo podatak i ništa više, a to vam ne može naškoditi. Sve što budem doznala zadržat ću za sebe.«

Psić se iskezio pokazujući oštre zube, a iz grla mu je doprlo dugo, duboko režanje.

»No ipak sumnjam...«, počela je Erato.

»Sinoć je u gradu ubijen Španjolac. Govorka se da ga je usmrtila jedna od vaših djevojaka.«

»Laž koju su proširili moji konkurenti!«

Psić je zalajao, a na njušci su mu se pojavile mrljice pjene.

»Baš su zli«, odgovorila sam. »Nedvojbeno vam je vrlo stalo da skinete ljagu sa svoga imena.«

Uzdahnula je. Dosad sam već odlučila da ću je smatrati ženskim bićem, makar samo zato što mi je to bilo pogodnije. Potapšala je životinju i pokazala prema sobici kraj prostorije za primanje. »Zapravo nemam izbora, je li? Te stvari su vrlo neugodne.«

Pošavši za njom u udobno namještenu prostorijicu, nisam bila sigurna misli li općenito na prostituciju ili samo na ubojstvo. Pokretom ruke pokazala je stolicu nasuprot maloga stola, a onda je rekla, položivši psića na obližnji jastučić s resama: »Posve sam sigurna da nije umiješana nijedna od mojih djevojaka.«

»Da, znam da ste sigurni«, složila sam se. »Vidjela sam rešetke na prozorima.«

»To su rešetkasti ukrasi«, ispravila me je. »Služe samo za uljepšavanje.«

»Dakle, pogriješila sam pretpostavivši da su tu kako biste se osigurali da nitko ne iziđe bez vašega znanja.«

Zavalila se u stolici pozorno me motreći. »Mogu li vam ponuditi liker?« upitala je nakon kratke stanke. »Iz Sorrenta sam nedavno dobila vrlo dobru vrstu s limunom.«

Obično pokušavam razdvojiti posao i piće, ali s obzirom na okolnosti, zaključila sam da ne bi bilo diplomatski odbiti.

»Hvala, primamljivo zvuči.«

Kad je pozvonila, poslužitelj se vrlo brzo pojavio, vjerojatno se motao s druge strane vrata. Primivši upute, hitro je donio piće u malim, staklenim peharima.

Page 131: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

131

Gucnula sam procjenjujući. Miris limuna bio je vrlo izrazit, ali ispod toga okusa osjetila sam papar i... lovor?

» Odlično«, pohvalila me Erato kad sam se osmjelila nagađati. »Nepce vam je osjetljivo.«

»Koristi mi u poslu. Dakle... Sve vaše djevojke sinoć su bile ovdje? Nijednu nisu pozvali nekamo drugamo?«

»Ceste prema sjeveru poplavljene su, stoga je grad prilično popunjen. Imamo neuobičajeno mnogo posla. Nijednu ne bih mogla pustiti da ode, čak ni s razlogom.«

»Španjolci nisu tražili da nekoga odavde pošaljete u palaču?«

»Sinoć nisu, a to je bilo dobro.«

Još jednom otpivši, sjetila sam se voćnjaka s drvećem limuna južno od Rima. Kad vjetar puše iz određenoga smjera, cijeli je grad prožet njihovim mirisom. Rimljani tvrde da uživaju u tim naglim provalama iz unutrašnjosti, ali nije tako. Uvijek osjete veliko olakšanje kad miris izblijedi, a zamijeni ga poznati, voljeni zadah Tibra.

»Ne želite zarađivati na Španjolcima?« upitala sam.

»Njihov novac dobar je kao i svaki drugi.«

»Ali...«

Slegnula je ramenima, a onda je s maloga srebrnog pladnja uzela tanki kolačić i dala ga psu koji ga je pojeo uz bučno hrskanje. »Previše piju. Moje djevojke polovicu vremena samo sjede i ništa ne rade.«

»A onda?«

»Žale se kad druge mušterije od njih više očekuju.«

Kimnula sam otpivši još malo likera. »Sigurno vam je teško zbog svega toga.« Psić je gospodarici marljivo lizao prste. Nakratko mu je to dopuštala, a onda je povukla ruku.

»U svakom poslu ima izazova«, izjavila je. »Naše mušterije očekuju da usluge budu na određenoj razini. Nije svaka djevojka tomu dorasla.«

»A što se događa ako jedna od njih ne može pratiti ritam ili ako ne odgovara mjerilima? Kamo se uputi kad ode odavde?«

Iz nabora crvenoga baršuna dopro je duboki, veseli kikot. »Pa, uda se za najdražu mušteriju, naravno, za tipa koji ju je mjesecima posjećivao, često joj je plaćao samo da razgovaraju i k tome joj je donosio lijepe darove. S tim čovjekom ode u drugi grad, gdje je nitko ne poznaje i počne novi život kao poštovana kućanica.«

Page 132: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

132

O tome su bludnice sanjale, a ako je vjerovati govorkanjima, nisu svi snovi ostali neispunjeni. Navodno loze svih velikih obitelji sadrže... Ali skrenula sam s teme.

»Ne, ozbiljno, kamo ide takva djevojka?«

»Oh, dobro, ako baš moramo biti ozbiljne... Obično im preporučim Ostiju. Ta luka cvjeta pa drolja, koju bi tu smatrali istrošenom, ondje još može zarađivati. Inače završi na ulici, pa svoj posao obavlja u pokrajnjim uličicama.«

»Poput one u kojoj je ubijen Španjolac?«

»Nagoviještate li nešto?«

»Znate kako počinju govorkanja, od sitnoga sjemena. Žena koja je ovdje radila, a sad je na ulici, sinoć je nešto vidjela pa je nekome rekla, a ta je osoba to prenijela drugoj i tako dalje. Negdje u tom nizu netko se sjetio da je djevojka ovdje radila, a priča bolje zvuči ako je još uvijek ovdje zaposlena, ali onda se pred vas postavlja problem.«

»Koji mogu riješiti tako...«

»... da mi kažete njezino ime i gdje je mogu naći.«

Moja sugovornica odmahne glavom. »Bilo je mnogo djevojaka koje...«

»Možda neka nije poslušala vaš savjet, nego je ostala ovdje, u Viterbu. Mogla je imati razloga za to. Je li imala dijete?«

Bio je to udarac naslijepo, ali pogodio je metu. Erato razdraženo odmahne glavom. »Bilo bi joj bolje da je otišla. Dijete je umrlo. Vrlo mnogo mališana umire.«

»Ali ipak je ostala?«

»Mislim da joj se poslije toga činilo besmisleno otići.«

»Ona...«

»Magdalena. Dakako, bilo joj je to >umjetničko< ime. Smatrala sam da mnogo obećaje, ali razočarala me je. O njoj sam čula još samo to da radi u uličicama, kada nije previše pijana da se održi na nogama.«

»Gdje je mogu naći?«

S gađenjem je namreškala nos.

»Blizu Kožarske ulice postoji svratište, posljednje pribježište krajnjih propalica. Mogli biste ondje potražiti.«

Bilo bi najbolje kad bi životinjske kože štavili podalje od naseljenih mjesta jer, na nesreću, taj postupak zahtijeva korištenje mokraće koju je najlakše skupljati od ljudi. Viterbo je poveći grad, pa te sirovine ima u izobilju, a mogućnost zarade privukla je neveliku, ali očito vrlo uspješnu kožarsku zajednicu. Njezini pripadnici

Page 133: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

133

smjestili su se malo izvan gradskih zidina, uz nezdravi potočić zakrčen muljevitim otpadom.

Bilo bi razumno da sam, vrativši se u palaču, pronašla Vittora i zatražila pratnju, ali razboritost nikad nije zauzimala visoko mjesto među mojim osobinama, a osim toga, snažno sam i sve nepobitnije osjećala da nam vrijeme istječe.

Bez poteškoća sam pronašla Kožarsku ulicu nedaleko od gradskih zidina jer do nje me doveo nepogrešivi zadah.

Pokušavajući što manje udisati, prišla sam trošnoj drvenoj zgradi koja se doimala kao da su prvotnoj kući nasumce dodavali dijelove nimalo ne pazeći na građevinsku cjelovitost, a jaki nalet vjetra mogao bi je srušiti. Pred njom je sjedila skupina žena koje su se doimale kao da su poodavno prošle svoje najbolje doba iako su zapravo bile malo starije od mene. S mršavih tijela visjela im je šarena zbirka prnja. Većina ih je zurila u prazno jer očito gotovo ničega nisu bile svjesne, ali jedna je molećivo ispružila suhonjavu ruku. »Milostinju, donna? Podarite novčić nesretnoj djevojci. Sveci će vas blagosloviti.«

Znala sam da ne traži više od kovanice male vrijednosti u kakve su stavljali više bakra nego srebra, a mogle su se posvuda naći. Ali novčić koji sam izvadila iz džepa bio je od čistoga srebra, a to je jadnica brzo ustanovila trljajući ga među prstima. Kad joj koža nije pocrnjela, sumnjičavo je zurila u mene.

»Što želite, donna?«

»Tražim Magdalenu.«

Usta su joj se raširila u nešto nalik na cerekanje. Na unutrašnjoj strani usnica otvorile su joj se ranice koje su se doimale ispucane i krvarile su. »Ne znate li, donna, da smo ovdje sve Magdalene?«

»Tražim djevojku koja je radila na crkvenomu dobru. Imala je dijete koje je umrlo. Ako mi je pomogneš pronaći, dobit ćeš još jedan srebrnjak.«

Očito je pala u preveliku napast jer moja ponuda značila je da će imati hrane, zaklon, piće i sve što joj je potrebno za podnošljivi život, no ipak je oklijevala. »Kakva to dama dolazi na mjesto poput ovoga?«

»Onakva kakvu ne bi smjela ljutiti.«

Bilo je to okrutno, otprilike kao da sam udarila bolesna psa, ali postigla sam željeni učinak. Žena je s naporom ustala pa me povela u zgradu stišćući srebrni novčić. Odjednom sam gotovo zakašljala jer me obuzeo poriv za povraćanjem. Iako je i vani uvelike smrdjelo, unutra je bilo još gore. Ispod tako niskoga stropa da sam se gotovo morala sagnuti posvuda su se pružali deseci pregradaka. S nekih su visjeli pohabani zastori stvarajući barem privid odijeljenosti, ali većina ih je bila izložena pogledima. Umjesto krevetnine, podove je prekrivala prljava slama. Svi prozori bili su zapečaćeni pa je unutrašnjost kuće uronila u neumoljivi mrak, a k tome i u zgusnuti smrad neopranih tijela, smeća i očaja. Mršavi, blijedi muškarci i

Page 134: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

134

žene omamljeno su nas gledali ili su naprosto zurili u prazno kao da su izgubili svaku vezu sa svijetom. Jedne je razdirao kašalj, dok su se drugi doimali preslabima za bilo što, stoga su samo stenjali. Neki su, ne osvrćući se ni na što, pogureno sjedili i pjevušili sebi u bradu.

Ako je uopće moguće da ljudska bića žive usred većega propadanja, nisam mogla zamisliti kako bi to izgledalo. Crkva bi se trebala brinuti za ta nevoljna stvorenja, ali ovdje u Viterbu, sjedištu papa, nitko ih ničime nije opskrbljivao. Ostavili su ih da žive i umiru ne osvrćući se na njihovo temeljno dostojanstvo, a ni na stanje njihovih duša.

Samu sebe upozorila sam da si ne mogu priuštiti da se za njih zabrinem jer ono što sam morala obaviti bilo je previše ozbiljno da bih se bilo čime rastresala. Ipak, ne mogu zanijekati da me ispunilo zgražanje kad sam zaronila dublje u ozračje koje mogu opisati samo kao jedan od krugova pakla. Ako je Dante ikad posjetio takvo mjesto, smjesta je prepoznao ono o čemu je i sam pisao.

Duboko unutar zgrade moja voditeljica je zastala i pokazala rukom. Nastojeći pogledom prodrijeti kroz mrak, nejasno sam raspoznala šćućurenu pojavu naslonjenu na zid.

»Pričekaj me«, pozvala sam je jer sam dvojila bih li sama mogla pronaći put do izlaza. Kimnula je, povukla se malo dalje i sjela na pete.

Sagnula sam se i ušla u pregradak. »Magdalena?«

Nije bilo odgovora pa sam polako prišla bliže. Kosa te pojave bila je tako prljava i zamršena da joj nisam mogla raspoznati boju. Obrazi su joj upali, a blizu usta ugledala sam joj ranice koje su mnogo govorile. Prije nepunih šest mjeseci veliki Kristof Kolumbo vratio se s putovanja još uvijek tvrdeći da je bio u Indiji, no hladnije glave shvatile su da je riječ o onome što su nazvali Novus Orbis, Novi svijet. Kolumbo je sa sobom doveo nekoliko iznenađujuće pristalih urođenika, vrlo malu količinu zlata, neobičnu biljku zvanu duhan i bolest. Pinzon, jedan od njegovih nižih časnika s broda La Pinta, iskrcao se prekriven čudnim bubuljicama, a izjedala ga je i groznica. U tome nije bio usamljen jer nekolicinu drugih koji su plovili sa znamenitim istraživačem pogodila je ista pošast. Za vrlo kratko vrijeme ti su se znakovi pojavili među prostitutkama u Barceloni, kamo su otišli mnogi članovi Kolumbove posade. Otada se bolest širila zastrašujućom brzinom, a iz grada u grad prenosili su je mornari, trgovci i hodočasnici. Neke žrtve uspjele su preživjeti, ali siromašne i gladne kosila je poput srpa same Smrti pa je očito stigla i do Viterba.

»Želim ti pomoći«, rekla sam nagnuvši se bliže. Bila je to istina iako je moja pomoć imala određenu cijenu. Morala mi je reći što se dogodilo u uličici iza mesnice, ali približivši se, posumnjala sam da će biti u stanju govoriti.

Oči su joj bile otvorene, ali doimale su se staklaste i nije treptala. Smrdjela je po najlošijoj, često otrovnoj vrsti pića, pribježištu onih koji si nisu mogli priuštiti ni alkohol od žitarica, a bilo je poznato da pijanac od takvoga pića često zapada u

Page 135: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

135

stanja ukočenosti doimajući se potpuno izdvojen iz svoje okoline, no upravo zato su se i opijali. Dok sam mozgala što da učinim, sirotica se pomaknula, a postavši svjesna moje nazočnosti, trgnula se i pokušala se povući.

»Polako«, smjesta sam je umirila. »Neću te ozlijediti. Samo želim porazgovarati s tobom.« Izrekla sam to osjetivši olakšanje jer, barem zasad, ničim nije pokazala da me poznaje. Ako se doista našla u uličici u isto vrijeme kad je ubijen Španjolac, nadala sam se da to što me nije prepoznala znači da nisam bila ondje.

Iz grla joj je dopro klokotavi zvuk, a jedva je micala usnice. Nagnula sam se bliže pokušavajući raspoznati što mrmlja. »... Moli za nas grješnike.« S naporom je progutala i nastavila: »Zdravo, Marijo, milosti puna. Gospodin...« Glas joj je zamro, a doimala se smeteno.

Proželo me je sažaljenje. Nagonski sam je uhvatila za obje ruke pa sam, gledajući je u oči, izmolila: »Zdravo, Marijo, milosti puna. Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike, sada i na čas smrti naše, amen.«

Imam mnoge tajne, a jedna od njih je i ta da se, iako nemam dar molitve, ipak povremeno molim Mariji. Svemogući Bog Otac mi je nerazumljiv, ali ona mi se čini posve stvarna i uvelike pristupačnija. Osjećam da me nešto privlači k njoj, posebno nakon što sam prije nekoliko mjeseci u bazilici svete Marije ubila čovjeka. Duž lađe u bazilici bogato su izrezbarene glavice stupova, a na njima je, kako kažu, lice čak starije Kraljice neba koja se zove Izida jer glavice su uzeli iz njezinoga hrama u obližnjemu Janiculumu. Nekako sam zamišljala da božica razumije moj postupak, a možda ga čak i odobrava.

Magdalena je duboko uzdahnula. »Da«, promrmljala je. »O, da.« Nakratko je šutjela, a onda je rekla: »Imala sam najslađega dječačića.« Niz obraz pepeljaste boje klizila joj je suza.

U grlu me stegnulo, vjerojatno zbog lošega zraka. Malo sam se zavalila unatrag, ali još sam je držala za ruke. »Mogu ti pomoći, ali moraš mi reći što si vidjela u uličici.«

Gledala me kao da nije posve sigurna da sam stvarna. »Uličici?«

»Iza mesnice. Jesi li sinoć bila ondje?«

Polako je potvrdila glavom, a na licu joj se gotovo smjesta pojavio užasnuti izraz. Od straha je počela govoriti grozničavo, ali suvislo. »Nisam to učinila, tako mi svih svetaca!«

»Ne vjerujem da si kriva,« brzo sam je umirila, »ali moram znati što si vidjela.«

»Ništa... Samo čovjeka. S njim je bila djevojka. Nisam je dobro vidjela... Sjene.«

»Što si vidjela?«

»Ona... Zabola mu je nešto u bok pa je pao. Dok sam shvatila da je mrtav, već je otišla.«

Page 136: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

136

»Jesi li joj raspoznala lice?«

»Ne... Jedva sam je i vidjela, časna riječ.«

»Jesi li primijetila nož?«

»Ne, nisam, samo krv koja je sporo tekla na tlo.«

Dakle, ta osoba zadala je samo jednu ranu, možda među rebra? Ako je sve pravilno izvela, krv ne bi prskala, nego bi ujednačeno tekla, kako je Magdalena i opisala. Nož je nestao, a to znači da sam se s pravom bojala da je ubojstvo izvršeno oštricom koju sam pronašla na mjestu gdje sam ležala, blizu trnjaka.

»Sigurna si da je bila žena?«

»Mislila sam da jest jer su... znate. Ali ima mnogo ljudi koji to vole drukčije raditi. Ipak, bilo je nečega u njezinim pokretima...«

Žena ili netko tko se pretvarao da je žensko! To me nije dovelo bliže istini, a nije me niti oslobodilo krivice. Oklijevala sam raspravljajući sama sa sobom što mi je činiti. Kad se raširi govorkanje da je Španjolca ubila djevojka iz javne kuće, neću samo ja tražiti Magdalenu. Ako je nađe netko drugi, recimo Herrera, mogao bi je navesti da kaže bilo što, pa čak je uvjeriti da sam upravo ja žena koju je vidjela u uličici.

Bilo bi jednostavno smjesta riješiti taj problem. Sa sobom sam uvijek nosila određene tvari pomoću kojih bih posao obavila brzo i više-manje bezbolno, no nisam se mogla prisiliti da ubijem tako nedužno stvorenje unatoč činjenici da mi je bila opasna.

Polako sam joj pustila ruke i ustala. Iako Rim u ovom trenutku nikako nije bio najbolje boravište, ako bih je poslala Sofiji da se brine za nju, Magdalena bi možda imala izgleda da preživi. Morala sam brzo djelovati, ali uz malo sreće, uspjet ću je prije mraka otpraviti iz Viterba.

Kad sam izišla iz pregratka, ponovno se pojavila moja voditeljica. Brzo sam joj pružila novčić, a onda sam dodala još dva. Dok je zurila u njih, upitala sam: »Ima li u blizini neko mjesto kamo bismo je mogli privremeno preseliti?«

»Ne znam...«

»Mjesto gdje je neće naći... Kakvo spremište?«

Polako je kimnula. »Možda, ali...«

»Onda hajde, pomozi mi.«

Zajedno smo uspjele podići Magdalenu i izvesti je iz pregratka. Napredovale smo polako i teško jer smo se nekoliko puta morale zaustaviti kako bi se obje žene odmorile, no napokon smo iz te nevoljne zgrade izišle na sunčevo svjetlo, a spremište je bilo blizu.

Page 137: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

137

»Možeš li nabaviti hranu i donijeti joj ovamo da te nitko ne vidi?« upitala sam kad smo uveli Magdalenu.

Potvrdila je glavom, ali bez velikoga žara. »Mogu pokušati. Kako dugo...«

»Ne više od nekoliko sati. Ako je netko drugi nađe, u opasnosti će biti i ta žena, a i svi oko nje. Razumiješ li?«

»Da, učinit ću što kažete, donna.«

S tim sam se morala zadovoljiti, ali kako bih je ohrabrila, dodala sam: »Kad ovo završi, dobro ću te nagraditi.«

Iako se uspjela blijedo nasmiješiti, pitala sam se koliko je doista razumjela. No to nije bilo važno jer ionako nisam imala izbora. Prije nego što sam se rastala od Magdalene, skinula sam ogrtač. Bio je to sitni znak pažnje, sve što sam tada mogla učiniti, ali kad sam njime zaogrnula jadnicu, nadala sam se da će je to malo utješiti. Žurno, koliko su me bolne noge nosile, ponovno sam se popela cestom do palače.

Page 138: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

138

18

ila je već sredina popodneva. Obećala sam da ću doći na večeru s Vittorom, Felicijom i njihovim potomstvom. Da sam k njima poslala nekoga s isprikom, dobri kapetan postao bi znatiželjan. Nikako mi ne bi

pogodovalo da Vittoro odviše pomno promotri moje djelatnosti. Zato sam otišla u potragu za Cesareom, a prilično sam se iznenadila kad sam ga pronašla u crkvi koja je inače bila prazna.

Njegova Uzoritost ispružila se na mramornu stubištu koje je vodilo do pozlaćena oltara ispod pomno izrezbarena kamenoga svoda. U jednoj ruci držao je bocu s vinom, a u drugoj Boecijevu knjigu Utjeha filozofije. Kad sam ušla, podigao je pogled.

»Nemoj mi reći da si cijelo vrijeme provela u kupovini?«

»Zašto sam se trudila slušati ogovaranja u gradu«, odgovorila sam spustivši se pokraj njega, »kad ih je i ovdje sasvim dovoljno?«

»Dosada potiče nezdravo zanimanje za živote drugih ljudi. Kad već govorimo o tome...« Pokazao je knjigu. »Smatraš li da se uistinu možemo odvojiti od nesreće pa naprosto prihvatiti tegobe, i to tako da istodobno ostanemo odijeljeni od njih?«

»Samo ako to pišeš u zatvoru čekajući pogubljenje. Što misliš, kakav stav je Boecije uopće mogao zauzeti?«

»Valjda imaš pravo. Herrera navaljuje da te ispitaju u vezi s ubojstvom njegova sluge. Izluđuje me.«

»Zato se ovdje skrivaš od njega?«

Nije to zanijekao, nego je, naprotiv, odgovorio: »Ovo je jedino mjesto na koje sam siguran da neće stupiti voljeni nećak Njihovih Katoličkih Veličanstava. No je li tvoj pohod bio uspješan?«

»Našla sam očevica koji možda jest, a možda i nije vjerodostojan. Reci, koliko je uboda Španjolac primio?«

»Jedan, i to vrlo brz, među rebra.

Dakle, Magdalena je uistinu bila ondje, a to bi moglo biti problematično.

»Želim je odvesti iz Viterba.«

»Riječ je o ženi?«

B

Page 139: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

139

Potvrdila sam glavom. »Vjeruje da ga je ubila njezina kolegica prostitutka, ali bojim se da bi mogla reći nešto drugo ako bi je uvjeravali pogrešni ljudi.«

»Smatraš da bi mogla ukazati na tebe?«

»Moguće je. Bolesna je, izgladnjela, u pandžama je turobnoga raspoloženja, a zbog svega toga je ranjiva.«

Pružio mi je vino pa sam otpila. »Kamo je namjeravaš odvesti?«

»U Rim«, odgovorila sam vraćajući mu bocu. »Sjećaš li se Sofije Montefiore?« Nisam to baš diplomatski upitala jer Sofija je bila umiješana u moj naum da Cesarea uvjerimo da sam umrla, a to ga je uzrujalo više nego što sam očekivala. Još mi to nije posve oprostio.

»Ljekarnica Židovka?« upitao je. »Dakako da je se sjećam. Misliš li da će prihvatiti tu ženu?«

»Sofia ima dobro srce.« Nisam spomenula da će moju razumnu prijateljicu zanimati pošast od koje sam se bojala da Magdalena boluje pa će nastojati doznati što više o tome.

»Što je točno ta djevojka vidjela?«

»Dovoljno da zaključi da je ubojica žena.«

»Vjeruješ joj?«

»Da, vjerujem.«

»Francesca...« Oklijevao je pa sam znala što će pitati, ali nisam ga mogla kriviti za tu pomisao. »Još uvijek nemaš pojma gdje si bila u razdoblju kad si iščeznula?«

Ležala sam na strmoj padini iza arene, a tamo sam poslije pronašla nož kojim je, kako smatram, ubijen Španjolac. No prije toga...

»Znam vrlo malo,« odgovorila sam, »ali Magdalena, kako se ta žena zove, ničim nije pokazala da me je prepoznala.«

»Upravo si rekla da je malo što vidjela.«

Razljutila sam se jer mi je parirao mojim vlastitim riječima. Ako ponovno razmišlja o tome jesam li kriva, više mu neću dosađivati, ali ipak ga nisam htjela tek tako otpisati. Već je dovoljno loše što se i sama bojim za svoj zdrav razum, pa ne bih mogla podnijeti da u mene sumnja i Cesare.

»Kakvoga bih razloga imala da ubijem Španjolca?« odbrusila sam. »A kad smo već kod toga, zašto bih, obuzeta noćnom morom, otišla u grad? Sigurno znam da sam stopala izranila u trnjaku iza arene, ali nema dokaza da sam otišla s onu stranu trga.«

»Nije da ti ne vjerujem«, odvratio je malo prebrzo. »Ubojstvo poslužitelja možda je uistinu samo djelo ljutite drolje. Kada želiš izvući djevojku odande?«

Page 140: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

140

»Do mraka. Što prije bude na putu u Rim, to bolje. Na nesreću, obećala sam da ću večerati kod Vittora i Felicije.«

Začuđeno me pogledao. Oboje smo znali da društveno ophođenje nije moja jaka strana. »Želiš li da to obavim umjesto tebe?« Činilo se da ga ta pomisao zabavlja, a kako i ne bi? Trovačice, iako su vrlo vješte, ne postavljaju zadaće visokim crkvenim dostojanstvenicima. Baš naprotiv, ako zatreba, bila sam mu se pripravna dodvoravati, ali najprije sam pokušala s diplomatskim uvjeravanjem.

»Ako bih te mogla nagovoriti. Ne znam kome bih se drugome obratila.«

Moje laskanje nije ga se dojmilo jer je znao da naprosto govorim istinu, ali dobrodušno se složio. »Neka bude. Gdje je djevojka?«

Kad sam mu rekla, potvrdio je glavom. »Čuo sam za to mjesto, ali još ga nisam vidio.«

»Da je Dante bio ondje, ponovno bi se prihvatio pera. Sramota je za kršćansko milosrđe da takvim užasima dopuštaju da postoje.«

Pala sam u najveću napast do sada da kritiziram Kristova namjesnika na Zemlji. Uzevši u obzir čime se sve Borgia bavio

– urotama kojima su prijetili drugi velikodostojnici, grabežljivim plemićima i inozemnim vladarima – nije me nimalo čudilo da ga nije zanimao stvarni Kristov nauk.

Cesare je olako primio moje riječi, a to znači da se uopće nije osvrtao na njih. »Idi i prenesi moje pozdrave Vittoru, njegovoj ljupkoj ženi, sretnim zetovima i sve brojnijoj četi unučadi, a ja ću posjetiti Magdalenu.«

Najiskrenije sam mu zahvalila, ali ustajući sam dodala: »Molim te, budi uviđavan prema njoj... Vrlo je krhka.«

Nije pokazao da ga je ta molba iznenadila. Samo sam se nadala da taj moj čin neće protumačiti kao znak slabosti. Bojala sam se da se na meni još osjeća zadah onoga mjesta, stoga sam se otišla okupati i promijeniti odjeću. Otkad sam preuzela dužnost Borgijine trovačice, garderoba mi se znatno povećala, velikim dijelom zahvaljujući Lucrezijinu nagovaranju, ali najveći dio odjeće bez žaljenja sam ostavila u Rimu. Ponijela sam samo jednostavne i korisne odjevne predmete, a najvažnije mi je bilo da ne zahtijevaju da se za njih brine sobarica. Vunena suknja šumski zelene boje prilično je dobro pristajala uz crveno-smeđi baršunasti prsluk.

Odbijala sam nositi onako duge suknje kakve su trenutno bile u modi jer sam smatrala smiješnim da ih moram zadjeti za pojas kako se ne bih spoticala o skute. Ipak, priklonila sam se Lucrezijinu navaljivanju da mi prsluci istodobno moraju udobno pristajati, ali se na pojedinim mjestima moraju sužavati kako bi mi naglasili uski, dugi struk. Osobno sam smatrala da je riječ o posvemašnjim glupostima, ali nije mi promaklo da se ljudi očito nešto ugodnije osjećaju u mojoj nazočnosti kad se barem unekoliko potrudim prilagoditi zahtjevima mode. Kosu

Page 141: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

141

sam, kao i uvijek, splela u pletenice oko glave, ali u čast svojih prijatelja stavila sam kapicu obrubljenu svilenom trakom i ukrašenu jantarnim zrncima.

Nož sam, kao i uvijek, pohranila u kožnate korice ispod prsluka, no premišljala sam se što da učinim s vrećicom. Dakako, ponijet ću je jer nisam mogla zamisliti da pođem bez nje, ali otežavao ju je krvavi nož koji sam našla, a dok sam hodala, lupkao me po nozi. Nakon kratkoga oklijevanja izvadila sam ga i položila u škrinju s bravom koja se otvarala pomoću zagonetke.

Prikladno se odjenuvši, još jednom sam posjetila kuhinje, a pritom sam prisvojila nekoliko boca sangiovesea pa sam preko trga otišla do vedre kućice koju je iznajmio Vittoro. Želudac mi se oglasio kad sam osjetila da odande dopiru zamamni mirisi, a to me podsjetilo da cijeli dan nisam pojela pristojni obrok.

Vittoro me pozdravio na vratima. Za razliku od dostojanstvenoga condottierea uvijek propisna držanja, sada se doimao razbarušeno i pomalo rastreseno dok je pokušavao umiriti tvrdoglavo dijete koje je držao u naručju.

»Izbija mu zub«, izjavio je predajući dječačića lijepoj plavokosoj ženi koja mi je dobacila brzi osmijeh, a onda je otišla. Za to vrijeme ljudi za koje sam pretpostavila da su mu zetovi bili su zaokupljeni sastavljanjem velikoga stola od stalaka i drvenih dasaka koje su inače stajale poslagane uza zid u glavnoj prostoriji. Vittoro je natočio vino koje sam donijela pa smo ispili u Borgijino ime, a kao što sam i očekivala, Felicia je malo prolila na rogoz u čast, kako je rekla, svete Veste, zaštitnice doma i ognjišta.

Vesta je božica, a ne svetica, a bila sam sigurna da Felicia to zna, ali to nije bilo važno.

Ovčje goljenice bile su upravo tako ukusne kao što je miris i obećavao. Nakon dana ispunjenoga mračnim metežom i nesigurnošću raspoloženje mi se polako popravljalo. Dobro vino, ukusna hrana, a ponajviše ugodno društvo barem su nakratko otjerali većinu demona. Završili smo poslasticom od krušaka koju je priredila jedna od kćeri. Iako se inače stalno povlačim u samoću jer mi je ona zaštita od svijeta, zatekla sam samu sebe kako uživam u tim trenucima. Kad mi se mala djevojčica popela u krilo, sledila sam se, ali samo nakratko. Nasmiješila mi se držeći palac u ustima, a čini se da je od mene tražila da se posve smirim i da ne radim ništa drugo nego da samo dišem. Nakon nekog vremena je zaspala, a kad ju je Felicia nježno podigla da je odnese u krevet, trgnula sam se jer me obuzeo osjećaj gubitka.

Prebrzo me pozvala dužnost. Nakon mnogo zahvaljivanja i obećanja da ću im se ponovno pridružiti za večerom vratila sam se u palaču, upravo na vrijeme da budem nazočna na pomodnijoj prigodi Borgijine večere. Sa zebnjom sam se pitala je li se Cesare vratio. Nisam se razočarala jer bio je ondje, nalik na kraljevića u crnomu baršunu i grimiznoj svili, ali kad sam uhvatila njegov pogled, okrenuo se.

Page 142: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

142

Bila sam prisiljena čekati do kraja naizgled beskrajne večere za vrijeme koje su Španjolci, kao i obično, od sebe pravili budale, a Herrera je glasnije od svih drugih njakao o općenitoj zloći u gradu čiji je vrhunac ubojstvo njegova poslužitelja. Prisegla bih da nije znao ni ime toga čovjeka jer nikad ga nije izrekao, ali neprestano je govorio o njemu kao da su bili nerazdvojni.

Primijetila sam da povremeno pogledava prema meni. Nažalost, nisam Meduza, pa ga pogledom nisam mogla pretvoriti u kamen. Upravo sam razmišljala da bi mi taj dar dobro došao kada je Borgia napokon ustao naznačivši da je večera završena.

Dok smo izlazili iz dvorane, ponovno sam nastojala uhvatiti Cesareov pogled. Očito me je izbjegavao, ali zašto? Možda nije uspio udesiti da Magdalena ode, ili se predomislio pa nije niti učinio što sam ga zamolila. Ipak mi je svakako trebao reći jer da sam znala da djevojka još čami u spremištu gdje sam je ostavila, ne bih gubila vrijeme najprije s ovčjim goljenicama, a onda podnoseći Herrerin hladni pogled.

Već sam se prilično razljutila zbog Cesareova neuspjeha kad se napokon uspio riješiti Španjolaca pa je kliznuo u nišu i lagano podigao ruku pozivajući me da pođem za njim.

Kad sam mu se našla sučelice, nisam oklijevala. »Što se dogodilo? Jesi li je našao? Je li...«

Htjela sam pitati je li Magdalena na putu u Rim, ali nisam dospjela jer je bez okolišanja odgovorio: »Tvoja Magdalena je mrtva. Našao sam je na mjestu koje si opisala. Nije bilo rana ni drugih znakova nasilja. Čini se da je naprosto... umrla.«

Mnome je prostrujalo zaprepaštenje. Dakako, znala sam da je bolesna i neuhranjena, ali da tako naglo umre upravo kad joj se ukazao tračak spasa...

»Je li itko rekao što se dogodilo... Kad je umrla?«

»Čim smo došli, svi su se razbježali. Pristojno ćemo je pokopati, ali bilo bi pametno da nikome ne govoriš da si je našla.«

Tek nakon nekoga vremena shvatila sam što govori, a kad mi je sinulo, kao da mi se u grlo podignula žuć.

»Misliš li da sam je ja ubila?«

Tamne oči nalik na bademe zasjale su mu. »Ta mi je mogućnost pala na um.«

Nagonski sam osjetila da bi bilo besmisleno pozvati se na osjećaje koje možda gaji prema meni. U tom trenutku njegovo cjelokupno držanje govorilo mi je da se nisam našla sučelice prijatelju ni ljubavniku, nego strogomu dostojanstveniku koji ne poznaje ćudoređe i nećudorednost, već samo načelo korisnosti.

Ili je bilo tako ili je David imao pravo pa je Cesare uistinu skovao naum da oca prisili na pomirenje s neprijateljima, a tada sam po svoj prilici Magdaleni poslala ubojicu.

Page 143: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

143

»Nisam je ubila«, izjavila sam što sam mirnije mogla. Doduše, razmišljala sam o tome, ali samo nakratko.

»Možda je umrla prirodnom smrću,« dopusti Cesare, »ali s poslužiteljem Španjolcem nikako nije bilo tako, a ona je vidjela njegovu smrt.«

»Nije razaznala ubojičino lice.«

»To ti kažeš.«

Naišli smo na glavnu poteškoću: može li mi vjerovati? Jesam li ubila Španjolca obuzeta ludilom koje je potaknula spoznaja o onome što se dogodilo mojoj majci, a doznala sam i da me je otac zavarao? Jesam li onda potražila i usmrtila svjedokinju čiji me iskaz mogao poslati na lomaču?

I prije sam ubijala, i to više od nekoliko puta. Obično sam postupala iz nužnosti, isključivo u okviru svoga zanata, no u pojedinim prilikama svladao me je mrak pa sam ubijala sa strašću, uživajući u svakom trenutku.

Ipak, nikad nisam ubila nedužnu osobu i nisam smatrala da bih to mogla učiniti.

Je li to vjerovao Cesare?

»Nađi ubojicu jer je on, prema Davidovim riječima, već u Viterbu«, rekao je preko ramena okrenuvši se na odlasku, a onda je dodao: »Učini to pa više ništa neće biti važno.«

A ako ne uspijem, bilo zato što David ima krivo, bilo zato što sam napokon srela osobu koja mi je ravna? Što onda?

Pričaju da u Indiji postoje mjesta gdje luđake drže svetima i štuju ih malo manje od božanstava, ali ovdje, gdje je na snazi Abrahamov Bog, stvari stoje drugačije. Luđake puštaju da im se dani tope u blebetanju i mahnitanju, a tako prolaze oni sretniji među njima jer inače ih optužuju da u sebi gaje demone koji se mogu istjerati samo pročišćavajućom vatrom.

Dok sam sama stajala u niši osjećajući da me odasvud pritješnjuje noćni mrak, bila sam sigurna u jedno: prije bih progutala količinu vlastita otrova nego što bih dopustila da me snađe sudbina tih ljudi.

Page 144: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

144

19

e noći nisam spavala. Kao da sve to – Cesareova sumnja, a i moje bojazni glede njega samoga – još nije bilo dovoljno da mi oduzme san, nego sam, vrativši se u svoje odaje, primijetila da su ih pretražili. Tragovi su bili

jedva primjetni, ali nepobitni. U Viterbo nisam donijela toliko stvari da ne bih razabrala da ih je netko pregledavao. Smjesta sam posumnjala opazivši da netko nije posve zatvorio ladicu stola pokraj kreveta. Četka za kosu i češalj ležali su gdje sam ih ostavila, ali nisu bili na sredini ladice, nego ih je netko gurnuo na stranu. Istražujući dalje, otkrila sam da mi je sva odjeća malo pomaknuta, kao da su nečije ruke brzo pretraživale ispod i iza nje iako sam je uredno složila i stavila u ormar. Dragocjene knjige, koje sam držala u drvenoj škrinjici na stolu, još su bile ondje, no poredane drukčije nego što sam ih ostavila.

Još gore, uljez je posve okrenuo škrinju sa zagonetkom pa se prednji lijevi dio našao sučelice zidu, a tako je nikad ne bih postavila. Brzo sam je pregledala tražeći znakove da je netko provalio u nju, a kad ništa nisam pronašla, osjetila sam olakšanje. Otac mi je rekao da je tu škrinju od teške, tvrde ebanovine izradio pomorac sa zapadnoindijskih otoka. Već bi i njezina težina obeshrabrila osobu koja bi je htjela brzo otvoriti.

Po svemu tome zaključila sam da mi je netko žurno pretraživao odaje nedvojbeno iskoristivši priliku dok nisam bila nazočna u palači. Iako sam očajnički željela vjerovati da to nije Cesareovo djelo, sjena sumnje koja je pala među nas u meni je potaknula bojazan da je upravo on krivac.

Osjetila sam glad za Sofijinim praškom pa sam, pokušavajući je odagnati, uzela u ruke knjigu Grad žena izvrsne Venecijanke Christine de Pizan koja se usudila tvrditi da su žene jednake muškarcima, stoga zaslužuju da ih se uzme u obzir. Zbog tako heretičkih misli u njezino su je vrijeme klevetali, ali ustrajala je i nije se pokolebala u obrani vrijednosti svoga spola. Te noći čitala sam njezine riječi kako bih ojačala i utješila ranjeni duh jer sam se sučelila s dubokim plimnim valom straha koji je prijetio da će me utopiti povlačeći me pod površinu.

Pred zoru sam napokon zadrijemala sjedeći u stolici, no naglo me razbudilo kucanje na vratima te sam, ukočena i bolnih udova, ustala da pogledam tko je. Jesam li se makar nakratko ponadala da se Cesare došao pomiriti i ublažiti mi zabrinutost glede moga ljubavnika? Mogla bih mu povjeriti da su mi pretraživali odaje, a on bi imao spremno objašnjenje ili, još bolje, ako i ne bi znao ništa o tome, pridružio bi mi se u traženju počinitelja.

T

Page 145: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

145

Renaldo je spustio ruku kad sam otvorila vrata i pogledala ga sanjivo. Kao i uvijek, doimao se uzrujano, zabrinuto i tjeskobno, ali očito se uspio iskreno nasmiješiti. Nisam imala pojma koliko je svjestan svega što se događa (to mi nije jasno ni do današnjega dana), ali bila sam sigurna da zna više nego što će ikad priznati.

»Budni ste«, rekao je. »To je dobro. Kiša je prestala i zasjalo je sunce. Napokon je osvanuo uistinu lijep dan. Naš gospodar izjavio je da kani pregledati utvrde odavde do Orvieta, a mi moramo poći s njim.«

Sa zakašnjenjem sam se sjetila da je Borgia kao razlog putovanja u Viterbo naveo upravo pregled utvrda. U planovima za putovanje Njegove Svetosti jamačno nije imala udjela činjenica da je na obiteljskomu posjedu blizu Orvieta boravila njegova tadašnja ljubavnica – krasna, vrlo mlada Giulia Famese nazvana La Bella za koju su govorili da je najljepša žena u cijeloj Italiji.

»Kada polazimo?« upitala sam.

»Osluhnite pa ćete čuti kako naš gospodar viče«, odvrati Renaldo. »Očito smo svi još prije svitanja trebali biti na putu, a i bili bismo, ali tek nas se prije kratkoga vremena udostojao izvijestiti da odlazimo.«

»Moram se spakirati i...«

Prije nego što sam dospjela završiti, Renaldo je odmahnuo glavom. »Putovat ćemo sa što manje prtljage ili uopće nećemo ni poći. Zgrabite što možete i žurno se spremite.« Na krevet je bacio dvije bisage. »Uzmite samo što stane u ovo i ništa više«, upozorio me je, a onda je žurno otišao.

Doista sam pobrzala, psujući Borgiju i njegovu neprestanu sklonost bjesomučnoj djelatnosti koja je graničila s metežom. Gurajući odjeću u jednu od bisaga, zanemarila sam sve što me Lucrezia pokušavala naučiti o tome kako sastaviti odgovarajući zavežljaj s garderobom, pa sam se samo nadala da ću biti prikladno odjevena za sve vrijeme koje ćemo provesti na putu. U drugu bisagu stavila sam sve što sam smatrala najnužnijim priborom svoga zanata, uključujući nekoliko tvari koje, ako se primijene na vrijeme, mogu poslužiti kao protuotrovi.

U posljednjem trenutku oklijevala sam glede škrinje sa zagonetkom. Ovaj put neću otići samo na nekoliko sati, nego me neće biti barem ovu noć, a možda i velik dio sutrašnjega dana, pa će odlučni tražitelj imati vremena pogledati u škrinju, bez obzira na to koliko ta zadaća bila teška. Naravno, taj pokušaj neće moći sakriti, ali možda se zbog toga baš i neće zabrinuti jer svakako će nastojati pronaći dokaz moje tobožnje krivice. Razmišljajući o toj mogućnosti, izvršila sam niz radnji za otvaranje brave pa sam izvadila nož kojim je ubijen Španjolac i ponovno sam ga stavila u vrećicu. Premišljala sam se bih li ponijela razne otrove u škrinji, kao i samljevene dijamante kojima sam htjela ubiti della Roverea, ali nisam smjela toliko nositi, a k tome sam sumnjala da nemam posla s običnim lopovom.

Page 146: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

146

Ponovno zatvorivši škrinju, prebacila sam bisage preko ramena pa sam, što sam brže mogla, pošla niz hodnik, a zatim stubištem i na kraju kroz veliku dvoranu. Našavši se na trgu, čula sam kako Borgia grmi.

»Odlazim! Cesare, k meni! Vi ostali lijenčine ležite u krevetima dokle vas volja, ionako niste za drugo!«

Osvrnula sam se preko ramena i vidjela da su gornji prozori palače načičkani glavama smetenih crkvenih dostojanstvenika i njihovih svita jer Borgijin odlazak sve ih je zatekao posve nespremne, a nedvojbeno mu je to i bila namjera.

No Njegova Svetost nikako nije bila sama jer ondje se našao Vittoro s barem stotinu oružnika. Cesare je već jahao uz oca, a pratili su ga Herrera i skupina Španjolaca. Pogledom sam nervozno tražila Renalda pa sam ga napokon ugledala kako jaši na krepkomu sivcu, a za prsa je privezao svoj pokretni stol. Jednom rukom je držao moga konja, a drugom je obuzdavao svojega. Zgrabivši životinju koju ću jahati, očito nije uzeo u obzir da to nikako ne volim, a nije se osvrtao ni na moju općenitu nespretnost. Već samo bacivši pogled na mene, riđa kobila zatoptala je kopitima i frktala.

»Idemo!« povikao je Borgia mamuznuvši konja. Budući da nisam imala izbora, bacila sam bisage kobili na leđa i popela se na nju. Ritnula se, a ja sam se čvrsto, očajnički držala pa sam se prebrzo zatekla kako u sedlu poskakujem istom cestom gdje su me gotovo pregazili Cesare i Španjolci. Jahali smo dok su psi lajali, trube se oglašavale, a ljudi bježali. Za tren oka, ili mi se barem tako učinilo, projurili smo tržnicom izišavši kroz gradska vrata. Papini barjaci dudove i zlatne boje vijorili su na vjetru kad smo se okrenuli prema sjeveru i odjahali nastavkom stare ceste Via Cassia u smjeru Orvieta.

U jednom trenutku napokon sam počela disati, a u sedlu sam se uspjela namjestiti barem toliko da više nisam imala osjećaj da ću svakoga trenutka odletjeti. Kobila je trčala punom brzinom jer je očito odlučila izbiti na čelo pa se nije osvrtala na moje napore da je obuzdam. Mogla sam se samo držati, u nadi da će Borgia uskoro ublažiti ritam.

Kad je to napokon učinio, već smo odmaknuli podalje od grada pa smo kaskali drvećem obrubljenom cestom. Renaldo je dojahao do mene. Lice mu se zacrvenjelo, a oči su mu sjale jer očito je bio ushićen iznenadnom pustolovinom.

»Naš gospodar nikad ništa ne radi polovično, je li?« nacerio se.

Mislim da sam zadivljujuće mirno odgovorila uzme li se u obzir da sam se osjećala kao da stražnjicom lupam u nakovanj, a ti su mi trzaji strujali cijelom kralježnicom, pa su mi cvokotali zubi.

»Nipošto ne bi bilo loše da pokaže malo umjerenosti. Znate li kakav ga je to stršljen ubo da je tako odjurio?«

»Mislim da ga je potaknulo nešto iz glasnikove torbe, a stiglo je malo prije nego što je objavio da odlazimo.«

Page 147: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

147

»Nemate pojma što je to bilo?«

»Nisam rekao da ne znam. Kako stvari stoje, moguće je da Njegova Svetost u pričuvi ima naum koji nadilazi čak i njegovu uobičajenu oštroumnost.«

Kako smo jahali blizu jedno drugoga, mogli smo tiho razgovarati. »Kakav naum? Što sad smišlja?«

»Ne usuđujem se reći jer vrlo je smiono, ali ako se ostvari, bolje ćemo razumjeti zašto je otišao iz Rima i ostavio sve one dostojanstvenike koji su s njim došli u Viterbo.«

»Renaldo...« Dvoumila sam se bih li ga ukorila zbog ustezanja ili bih ga moljakala da mi udovolji znatiželji, no nije se pokolebao.

»Samo motrite Španjolce«, savjetovao mi je. »Ako je ono što sumnjam istina, nemilo će se iznenaditi.«

To me je razvedrilo u dovoljnoj mjeri da zašutim. Kilometri su prolazili kao u magli dok je jutro odmicalo, a zrak je postao topliji. Pred sobom sam vidjela Borgiju koji se doimao vrlo raspoloženo, ali ne i Cesare, jer držanje mu je bilo oprezno i suzdržano. Naprosto sam se morala pitati zna li što mu je otac naumio ili mu je Papa sve zatajio, kao i svima nama.

Došli smo do podnožja brežuljaka oko jezera Bolsene o kojemu sam čula, ali ga, koliko znam, nisam vidjela. Možda smo, kad sam bila dijete, otac i ja na putu u Rim prošli duž njegovih obala, ali u sjećanju mi se to razdoblje izgubilo u mraku pa mi je to područje bilo nepoznato. Ipak, bila sam dovoljno osjetljiva da uživam u ljepoti krajolika koji se rasprostirao preda mnom. Brežuljci su se jedan za drugim pružali do obala golemoga, jajolikog jezera, a usred njega udobno su se smjestila dva otočića. Na južnom kraju jezera ležao je lijepi gradić podignut pokraj široke rijeke koja je istjecala iz jezera i hitala prema moru. Malo izvan grada dizala se vila, a činilo se da jašimo upravo prema njoj.

»Hoćemo li se tu zaustaviti?« glasno sam se upitala jer su postojali slabi izgledi da će se Renaldo smilovati i otkriti mi zbog čega se drži tako napuhano, kao da je vrlo zadovoljan sobom. Jedva bih dočekala priliku da skinem stražnjicu s kobile, makar samo privremeno. Ipak, nisam vidjela ni traga utvrdama koje je Borgia navodno došao pregledati.

Upravitelj je pokazao prema rijeci. »To je Marta. Nije li to lijepo ime? Vrlo korisna rijeka. Od ovoga jezera teče čak do luke Corneto. Ako poduzetni putnik zbog bilo čega želi izbjeći prolazak kroz Rim, može doći ovamo i okoristiti se plovilom kakva Martom prometuju u oba smjera. Oh, gledajte, nešto takvo upravo je na doku pokraj one vile.«

Pogledala sam niski, ravni čamac s veslima i rekla: »Dosta, zaboga! Kakav putnik?« Iznenada me prožela sumnja. Nikako nije moguće da...

»Je li Borgia došao ovamo da se s nekim sastane?« upitala sam.

Page 148: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

148

Uvelike sam se začudila kad se nasmiješio i odgovorio kao da pjevuši, rugajući se mojemu neznanju: »Il vaut mieux etre marteau qu’enclume.«

Iako mi francuski nije posve nepoznat, vrlo ga loše govorim pa zapravo nisam razumjela što je rekao, osim da je spomenuo čekić, no to sam smatrala manje važnim jer značajan je bio samo jezik na kojemu je to izrekao.

Francuzi!

Bili su veliki suparnici Španjolaca, ponekad i neprijatelji, a Borgijin najopasniji suparnik za papinski položaj kardinal della

Rovere računao je na savezništvo s njihovim ratobornim mladim kraljem koji je bacio oko na Napulj.

To je lako mogao biti znak da smo ušli u završnicu igre. Ono što se trebalo dogoditi primicalo se sve bliže, a još uvijek nisam znala odakle će doći opasnost.

Snažno mamuznuvši konja, otkaskala sam za Borgijom koji je punom brzinom jurio prema vili. Znala sam da su iza mene Španjolci jer se za njih još brinuo Cesare, a sudeći po onome što sam vidjela projahavši pokraj njih, nisu imali pojma što se sprema.

Pred vilom sam sjahala malo poslije Borgije. Na kamenoj terasi s pogledom na jezero stajala je mlada, vrlo lijepa i vidljivo trudna žena. Smjesta sam je prepoznala, a vjerujem da je i cijelo društvo znalo tko je ona. Giuliju Farnese, s pravom poznatu kao La Bella, smatrali su najvećom ljepoticom našega doba. Ta devetnaestogodišnjakinja s dugom, zlatnom kosom, poput vrhnja čiste puti te vitke, no zaobljene pojave, mogla je i najnepokolebljivijega muškarca pretvoriti u budalu omamljenu ljubavlju.

Borgia nije bio iznimka. Obožavao ju je i tetošio na sve moguće načine. Odluku koju je donio prije otprilike mjesec dana da je iz Rima pošalje na ugodno obiteljsko imanje pokraj Orvieta shvatili su kao znak da Njegova Svetost grad ne smatra posve sigurnim mjestom za svoju ljubavnicu i njihovo nerođeno dijete, a sad je bila ovdje, u vili pokraj rijeke Marte, očito presretna što vidi ljubavnika.

Borgia je potrčao uza stube prema njoj, žarko poput mnogo mlađega čovjeka. Uhvatio ju je za obje ruke i strasno ih poljubio, a onda ju je zagrlio. Gugutali su jedno drugomu kad je iz vile na terasu izišao čovjek kojega nikad nisam vidjela.

Borgia se trgnuo kao da je iznenađen. Pogledavši Bellino lijepo lice, upitao je dovoljno glasno da ga svi čuju: »Tko je to?«

»Posjetitelj s francuskoga dvora, gosparu«, odgovorila je ljupko se nasmijavši. »Upravo je doznao da ćete stići pa me zamolio za dopuštenje da ostane i pozdravi vas. Nadam se da nisam pogriješila kad sam potvrdno odgovorila?«

Borgia ju je nakratko strogo pogledao, a onda je popustio, kao što bi se moglo očekivati od svakoga muškarca. Pustio je ljubavnicu i okrenuo se da pozdravi

Page 149: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

149

Francuza pa su zajedno ušli u vilu. La Bella je udahnula, malo je klonula, a osmijeh joj je izblijedio.

Smjesta sam joj prišla, jer nije bilo drugih žena, a k tome sam se za nju zabrinula iz posebnoga razloga. Unatoč svim mojim naporima, La Bella je prošle godine izgubila dijete nakon što su je otrovali, a sad su je iz udobnosti Orvieta doveli da bude paravan za Borgijin susret s Francuzom. Shvaćala sam da se osjeća iskorištenom i da se mora odmoriti.

»Ima li kakvih poteškoća?«, tiho sam upitala prišavši joj.

Prepoznala me, usiljeno se nasmiješila i odmahnula glavom. »Samo sam umorna i pomalo zabrinuta... jer znate kako je.«

Da, znala sam da nikad, ni u kojemu svojstvu nije lako služiti tako moćnoga i svojeglava čovjeka. Uhvatila sam je ispod ruke pa smo se zaputile prema vili. Iza sebe sam začula Herrerin ljutiti uzvik, a osvrnuvši se, preko ramena sam vidjela da je Cesare slegnuo ramenima. Očito je upravo rekao Španjolcu s kim se sastala Njegova Svetost.

Nikoga ne bi zavarala izlika da se poslanik francuskoga kralja slučajno našao blizu jezera Bolsene upravo u vrijeme kad je Borgia posjetio ljubavnicu, no to i nije bila namjera. Papa je sa sobom poveo voljenoga nećaka Njihovih Katoličkih Veličanstava upravo zato da Herrera bude svjedok sastanka s Francuzom te da o tome izvijesti kralja Ferdinanda i kraljicu Isabellu.

»Tko je poslanik?« upitala sam dok smo išli prema La Bellinim odajama koje su gledale na more, a obojali su ih lijepom bijelom i zlatnom bojom. Uzdahnuvši, spustila se na stolicu, a ja sam sjela na stolčić pokraj nje.

»Grof Francois de Rochanaud, državni ministar francuskoga kralja«, odgovorila je. »Čini se da je simpatičan.«

Nedvojbeno se svidio La Belli, ali nadala sam se da će Herrera drugačije gledati na njegovu nazočnost ovdje. Zaprepastila me puka smjelost Borgijina postupka. Kad se sva pozornost usredotočila na savez sa Španjolskom i prema opasnosti koja se nadvijala nad njim, a uključivala je još nepoznatoga ubojicu, Njegova Svetost okrenula se u posve drugom smjeru. Ugovorivši sastanak s predstavnikom francuskoga kralja, osobom na vrlo visoku položaju, Španjolcima je pokazao da se na njihovu podršku oslanja mnogo manje nego što su pretpostavljali. Zvali su ga Bik Borgia i nije mu bilo ravna, a njegovi daleko neznatniji protivnici nikako ga nisu mogli pobijediti. Kad se prašina slegne, još će biti na prijestolju svetoga Petra, dok će mu se neprijatelji pretvoriti u ništa.

Dakako, bila je to obmana. Kako je i sam bio Španjolac, Borgia se Francuzima nikako ne bi priklonio u većoj mjeri nego svojim zemljacima, bez obzira na to kako teška i zamorna bila Njihova Katolička Veličanstva, ako ga na to ne bi prisilile okolnosti izvan njegova nadzora.

Page 150: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

150

»Nisam znala da će dovesti Španjolce«, umorno će Giulia. »Smatrate li da je to mudro?«

»Čini se da želi da i oni, zajedno s Ferdinandom i Isabellom, shvate da osim njih postoje i druge mogućnosti«, odgovorila sam.

»Valjda je tako«, složila se pa je, skinuvši cipele, razgibala male, bucmaste palce. »Mislim da ću danas ovdje večerati. Dobro došli ste ako mi se želite pridružiti.«

Zahvalila sam joj na ljubaznoj ponudi, no nisam prihvatila. Iako je to bilo zlobno od mene, htjela sam svojim očima vidjeti kako će se ponijeti Herrera jer htjela sam uživati u njegovoj reakciji.

Ostavivši La Bellu da se odmori, upravo sam tražila sobu u kojoj bih se smjestila i prenoćila, kad sam naišla na Renalda. Doimao se uzrujan i u velikoj žurbi.

»Prijete da će otići!« uzviknuo je. »Herrera je izvan sebe i kaže da više ni trenutka neće ostati ovdje. Tvrdi da ne može podnijeti takvu uvredu i vraća se u Španjolsku.«

Iako mi je ta pomisao bila primamljiva, nisam vjerovala da će se to dogoditi. »A što će točno reći Njihovim Katoličkim Veličanstvima? Da je sa savezom gotovo jer su voljenoga nećaka nadmudrili?«

Naccrio se. »Čuo sam kako mu je Cesare rekao da ide ako želi, ali time će prostor ustupiti Francuzima.«

Bila sam vrlo znatiželjna što će Herrera učiniti pa sam s Renaldom pošla do terase, a putem sam upitala: »Kako ste znali da se to sprema?«

Osvrnuo se kao da se želi osigurati da nas nitko ne čuje. »Njegova Svetost osobno me je uputila da ovamo u vilu pošaljem namirnice,« odgovorio je, »ali nisam mogao zamisliti razlog za to. Imalo bi smisla da opskrbu šalje u Orvieto ako se sprema posjetiti La Bellu, ali ovamo? Zato sam pitao po čemu je to mjesto tako privlačno Papi.«

»Što je odgovorio?«

»Da je tu rijeka, dakako. Ako bi posjetitelj htio ostati neprimijećen, teško da bi otišao u Rim, ili čak u Viterbo, jer bi ga vidjeli i prepoznali prije nego što bi se uopće približio Borgiji. Crkveni dostojanstvenici bi se narogušili, a svaki od njih htio bi nešto dodati pa ne bi bilo moguće obaviti bilo što značajno, ali dobro bi poslužila plovidba uz rijeku Martu od luke u Cornetu. Kad bi primijetili poslanika, bilo bi prekasno da nešto učine.«

Zadivljeno sam zurila u njega. »Rasipate svoju nadarenost na mjestu Borgijina upravitelja. Trebali biste postati njegov suurotnik.«

Zakikotao se. »Kladio bih se s pet prema tri da Španjolci neće otići. Što vi mislite?«

Page 151: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

151

Odmahnula sam glavom. »Ne bih se kladila, ali ipak, hajdemo pogledati.«

Na terasu smo izišli upravo u trenutku kad je Cesare Herreri prebacio ruku preko ramena i smiješio se, očito dobro raspoložen, dok su posvuda oko njih štektali i lajali psi, a poslužitelji su pripremali konje. Herrera se nije doimao nimalo umilostivljen, ali očito su ga uspjeli nagovoriti da pođe u lov umjesto da se vrati u Španjolsku.

Trebala sam osjetiti olakšanje, a možda bi mi uistinu laknulo da nisam bila odviše živo svjesna da će voljeni nećak, time što je odlučio ostati ovdje i dalje biti meta ubojice, možda čak istoga čovjeka koji se upravo iz petnih žila nastojao prikazati kao njegov najbolji prijatelj.

Page 152: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

152

20

jegova Svetost i francuski poslanik ostali su nasamo tijekom popodneva, a i kasnije. Mogli smo samo nagađati o čemu govore jedan drugomu jer u prostoriju nisu puštali poslužitelje, dvorjane ni tajnike.

Obojica su tečno vladali latinskim, pa nije bilo zapreka za posve povjerljivi razgovor, no takav prisni sastanak sigurno će još više uzrujati Španjolce.

Kako je Borgia bio zauzet, a Cesare je otišao u lov, za sebe sam pronašla malu, ali udobnu sobu. Imajući na umu da su mi pretražili odaje u Viterbu, odjeću sam porazbacala unaokolo da dočaram lažni nered koji će mi odati uljeza. Isto tako, pomno sam osigurala malu kutiju s namirnicama koje sam donijela sa sobom. Općenito sam otkrila da većina prostorija ima razlabavljenu podnu dasku ili dvije, a ispod njih ima dovoljno prostora za skrivanje manjih stvari pa u tome ni ova vila nije bila iznimka.

Iako sam bila vrlo umorna jer sam sinoć malo i slabo spavala, a k tome sam morala podnijeti bjesomučno jahanje od Viterba, nisam smjela popustiti porivu da legnem. Osoblje koje su poslali s imanja La Belline obitelji blizu Orvieta čulo je moje ime, a znali su i na kakvu sam glasu, stoga su me dočekali šapćući i sa zebnjom se pogledavajući, no nisam se osvrtala na to.

Njegova Svetost danas će večerati ribu lojku punjenu mljevenim kamenicama u laganom umaku od bosiljka, pečenu divlju patku s osušenim trešnjama umočenima u liker i bogatu kremu od jaja, vrhnja, limuna i đumbira. Obavezno sam sve kušala, ali u vrlo malim količinama. Želudac mi se uznemirio i nisam mogla zatomiti osjećaj mučnine koji me je obuzimao. I te znakove, a i svoje cjelokupno živčano stanje mrzovoljno sam pripisala činjenici da već dugo ne koristim Sofijin prašak. Njezina upozorenja da je opasan više nisam smatrala pretjeranima.

Kad se društvo okupilo u maloj, ali ugodnoj dvorani vile, činilo se da je Borgia mnogo bolje raspoložen nego prije. S vijećanja je izišao u društvu grofa Francoisa de Rochanauda, a njih dvojica su brbljali kao da su stari, vrlo dobri prijatelji.

Za razliku od njih, Herrera se doimao vrlo sumorno.

»Lov nije dobro prošao«, izvijestio me je Renaldo pridruživši mi se na mjestu pokraj zida odakle smo mogli motriti što se događa, a sami nismo morali sudjelovati. »Možda su ovdašnji jeleni prebrzi, ili je Herrera bio prespor, no vratili su se praznih ruku.«

»Nije važno«, odgovorila sam.« Kuhari su nadmašili sami sebe.«

N

Page 153: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

153

Činilo se da se Borgia i grof slažu s mojom primjedbom jer na jelo su navalili s izvrsnim tekom, no Herrera nije mario za poslastice koje su postavili pred njega, nego je neprestano pio, a nekoliko puta zatekla sam ga kako me motri. Iako sam se pretvarala da ne primjećujem njegovo zurenje, bila bih budala kad bih zanemarila takvo neprijateljstvo pa sam se naprosto morala zapitati koliko će daleko ići u nakani da me uništi.

Pokazavši se kao vrlo vješt diplomat, francuski poslanik potrudio se ljubazno obratiti Herreri, no Španjolac mu je grubo odgovorio. Francuz je prešao preko toga pa je, sa smiješkom svjetskoga čovjeka na licu, pozornost posvetio Cesareu, kao da ga svakako želi procijeniti.

Kako je večer odmicala, sve sam se teže borila s teretom iscrpljenosti. Nisam se usudila nasloniti na zid jer sam se bojala da ću zaspati. Vidjevši da mi je teško, Renaldo me nagovarao da se povučem u svoje odaje.

»Ništa se neće dogoditi osim što će se Herrera napiti i duriti se«, primijetio je. »Sutra se vraćamo u Viterbo, stoga biste se trebali odmoriti dok možete.«

Čim sam se sjetila da ću za samo nekoliko sati ponovno zajahati konja, odlučila sam ga poslušati te sam šmugnula kimnuvši mu u znak zahvalnosti.

Iako je vila bila mala, zbog iscrpljenosti sam pogriješila pa sam se morala vraćati najprije jednim, pa drugim hodnikom prije nego što sam napokon pronašla sobu koju sam bila izabrala. Kad sam otvorila vrata, mislila sam samo na to da što prije zaspim.

No stupila sam u metež.

Sve je u prostoriji bilo isprevrtano. Netko je s kreveta skinuo strunjaču i bacio je na stranu, a strgnuo je i zastore oko kreveta koji su izgužvani ležali na podu, kao i hrpe moje odjeće. Uljezi su razrezali bisage koje sam koristila, a stolove, stolicu i dva stolčića tako su nemarno pobacali u kutove da su neke polomili.

No nasilju još nije došao kraj. U prostoriji je dvoje ljudi upravo pokušavalo iščupati olabavljene daske pod kojima sam sakrila kutiju s potrepštinama. Kad sam ušla, okrenuli su se i ugledali me, a jedan je skočio i pojurio prema meni.

Iako sam se zaprepastila, pokrete mi je preuzeo nagon. Izvukavši nož, uperila sam ga prema njemu i upozorila ga. »Dođeš li bliže, mrtav si.«

Oklijevao je, ali samo toliko da dovikne drugomu koji je, vidjevši da mu je sudrug zapao u poteškoće, također pošao prema meni. Što li su mislili? Da sam, unatoč tome što su o meni pripovijedali zastrašujuće priče, ipak samo žena pa sam bespomoćna, ili da će ih, ne uspiju li, gospodar kazniti gore od bilo čega što bih ja mogla učiniti. Možda su čak bili uvjereni da će im gazda biti mnogo skloniji ako me se smjesta zauvijek riješe. A možda nisu mislili ni o čemu. Po mom iskustvu, često griješimo pretpostavljajući da ljudi mnogo razmišljaju.

Page 154: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

154

I prije sam se borila nožem, ali nikad protiv dva protivnika istodobno. K tome, nisam otrovala oštricu, a za ubijanje, pa čak i za samoobranu treba mnogo više od nasumičnoga ubadanja.

Smetala mi je suknja. Jednom rukom povukla sam je nagore, a drugom sam mahala nožem. Jasno se sjećam da sam rekla: »Ne želim vas ozlijediti.«

Poslije toga više se ničega, ili gotovo ničega, ne sjećam. Najlakše bi mi bilo ustvrditi da nisam zapamtila ništa od onoga što je uslijedilo, a to je uglavnom istina, no pojedini djelići još mi se odvijaju u glavi. Vidim izobličeno lice jednoga od napadača koji se bacio na mene i sam izvukavši nož, a ciljao mi je u srce. Pred očima mi je i krvava traka koja mu se pojavila na vratu kad sam ga zarezala. Snagu sam crpila iz mraka koji se uskovitlao u meni.

I drugi uljez je nasrnuo, također isukavši nož, a širom otvorenih usta ispuštao je prestrašeni i bijesni krik. Okrenula sam se na jednoj nozi pa sam mu, ukočivši ruku u laktu, oštricu do drške zabila u trbuh. Neko vrijeme bili smo spojeni u jezivu plesu, a onda sam izvukla nož. Skljokao mi se do nogu dok je iz njega istjecao život.

Mislim da sam ustuknula do vrata, no ni u to nisam sigurna. Znam samo da sam bila prekrivena krvlju koja mi se uvukla u kosu, umrljala mi lice, natopila mi odjeću, a u nosnicama mi se stvrdnula pa sam, dišući na usta, gotovo povratila od bakrenoga okusa. Ispunio me užas i u tome trenutku u meni je nešto prepuklo. Bjesomučno sam trgala odjeću, čupala kosu i grebla se po licu bezuspješno nastojeći pobjeći od posljedica onoga što sam učinila, ali nije mi bilo bijega. Oblila me je krv, utapala sam se u njoj ! Posrtala sam na rubu ponora, a činilo mi se da će mi se um posve razbiti. U uskomešanu mraku pojavila se samo jedna svijetla traka pa sam je zgrabila očajnički je se držeći jer sam znala da me samo ona održava da se ne stropoštam u vječni mrak.

Voljela bih vjerovati da su mi snagu da izdržim ulili čežnja za Roccom i san o boljemu životu, ili ljubav prema prijateljima – Davidu, Sofiji, Portiji i drugima – ili da sam se, pužući natrag prema razumnomu svijetu, sjetila Cesarea i prisnosti koju smo dijelili, ali ništa od toga ne bi bilo istina.

Umjesto svega toga, pomislila sam na sebe, na dijete kakvo sam bila, posve bespomoćno i užasnuto, isprva šćućureno iza zida koji nije pružao zaštitu, a zatim iza pregrade vlastita uma. Iako nije imalo nikakvih izgleda, dijete je ipak preživjelo i još je bilo tu negdje, u meni. Ako nestanem, iščeznut će i sva nedužnost i dobrota koje su mi još preostale u duši.

Pobijedit će oni koji su radili sve te mračne, užasne stvari prouzročivši duboku bol i patnju.

Više nikad neću bježati od borbe sa svijetom, nego ću se s njim sučeliti skupljajući svu snagu, a počet ću od pokolja koji sam upravo izvršila. Dvoje ljudi je umrlo, izmrcvareni su, a ja... Jamačno sam bila nalik na pojavu iz pakla, kamo bi me mnogi vrlo rado poslali.

Page 155: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

155

No podsjetila sam se da sam postupala u samoobrani. Većina žena to ne bi bila u stanju učiniti, a napadači su očito očekivali da se ni ja neću moći obraniti. Poginuli su zbog svoga neznanja, ali sigurno je da mene nitko ne može kriviti što sam tako postupila.

Dok sam se pokušavala uvjeriti da sam djelovala u okviru prava svake osobe da brani svoj život, začula sam kako se približava topot nogu. Sa zakašnjenjem sam se sjetila da je jedan od napadača kriknuo pojurivši prema meni, a možda i u trenutku kad je umirao. Zvuci borbe dopirali su mnogo dalje od ove prostorije pa su i drugi čuli da se nešto događa.

Brzo sam se osvrnula napola pomislivši da se moram pokušati što bolje srediti, no bilo je prekasno. Dotrčala su dva Vittorova oružnika, a kad su me ugledali, naglo su zastali.

»Donna?« uspio je protisnuti jedan od njih jako problijedivši.

»Idite Njegovoj Uzoritosti, kardinalu Cesareu Borgiji«, uputila sam ih, a čak se i meni učinilo da mi je glas neprirodno bezbojan. Obavila me čudna smirenost, kao da sam dio svega unaokolo, ali sam nekako i postrance od toga ozračja. Ponekad na neočekivane načine pronalazimo znakove Božje milosti. »Javite mu da ga trebam.«

Nisam se baš jako nadala da će vojnici sve što su vidjeli zadržati za sebe, pa se nisam previše iznenadila kad Cesare nije došao sam, nego je za njim nahrupila cijela četa – njegovi pratitelji, Vittoro, novi oružnici, Renaldo, a stegnulo me je oko srca kad sam vidjela da su tu i Herrera i njegovi Španjolci s Davidom za petama. Od Njegove Svetosti i francuskoga poslanika nije bilo ni traga jer su obojica bili odviše lukavi i iskusni da bi se miješali u takve stvari.

»Napali su me«, izvijestila sam ih prije nego što je itko dospio zaustiti. »Ti ljudi su mi pretraživali sobu. Kad sam ih zatekla, naoružani su nasrnuli na mene. Upozorila sam ih, ali nisu slušali.«

»Đavolice!« zaurlao je Herrera, a nastavivši, zapao je u svoje materinje kastiljansko narječje: »Puta! Engedro de Satanas! Destructor de todo lo que es beueno e puro!«

Razumjela sam riječ »drolja« i nešto o Sotoni, a onda ga više nisam slušala. Prilazio mi je, a David se pokrenuo da ga zaustavi. Pripremila sam se čvrsto zgrabivši dršku noža.

No između nas se postavio Cesare. »Jesu li to vaši ljudi?« upitao je Španjolca zgrabivši ga za ramena.

Isprva sam mislila da mu Herrera neće odgovoriti. Pogled mu je bio pun divljačkoga bijesa, a u kutovima usnica presijavale su mu se mrlje pjene. Činilo se da razmišlja samo o tome kako bi navalio na mene.

»Jesu li?« ponovio je Cesare stresavši ga.

Page 156: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

156

Herrera je odjednom postao svjestan da mu se obraća čovjek kojega je smatrao prijateljem. Udahnuo je, a onda još jednom pa je tek onda odgovorio: »Naravno da jesu. Netko vas mora zaštititi od nje.«

Prožela me odvratnost. Posrćući sam se okrenula i pala bih, ali neka Bog blagoslovi Renalda koji me je, nekako skupivši hrabrost, prihvatio i podupro. Iako me držao posve ispruženim rukama, pazeći da krvlju ne uprlja lijepu odjeću, zahvaljujući njemu ostala sam na nogama.

Cesare se osvrnuo po sobi, a onda je spustio pogled na poginule. »Stanje u ovoj prostoriji,« počeo je dovoljno glasno da ga svi čuju, »kao i činjenica da su oba napadača bili naoružani, jasno pokazuje da donna Francesca govori istinu. Postupala je u samoobrani!«

»Ne možete to vjerovati!« poviče Herrera jer ta ga je tvrdnja posve zaprepastila. »Nijedna normalna žena ne bi bila u stanju tako što učiniti. Đavlov je okot! Kad s njom imate bilo kakvoga posla, duše izlažete opasnosti. Morate odbaciti i nju i sve što predstavlja!«

»Miguele...«, počne Cesare kao da će mu uistinu pokušati objasniti u čemu je pogriješio i zašto nije lijepo slati ljude da ženi pretražuju sobu, a onda je i napadnu, čak i ako je netko smatra đavoljom sluškinjom. No ako je to htio reći, predomislio se i zašutio pa je dugo zurio u Španjolca, a onda se okrenuo Vittoru.

»Otpratite dona Miguela i ostale u njihove odaje pa se pobrinite da ondje i ostanu. Nitko od njih do jutra ne smije nikamo otići. Je li to jasno?«

Herrera je glasno prosvjedovao, no Cesare se nije osvrtao na to. Oružnici su hitro okružili Španjolce i odveli ih iz sobe.

Kad su otišli, uzdahnula sam od olakšanja, no uvidjela sam da problem još nikako nije riješen. U prostoriji je vladao potpuni nered, na podu su ležala dva trupla, a posvuda je bilo mnogo krvi...

»Renaldo, pronađi svećenika, a onda pozovi poslužitelje«, zapovijedi Cesare. »Pobrini se da te ljude brzo pokopaju i da očiste prostoriju. Nije me briga hoće li potrajati cijelu noć. Ne želim da ostane ni traga od onoga što se dogodilo.«

»Naravno, Vaša Uzoritosti«, odgovori Renaldo kao da je cijeloga života izvršavao slične zapovijedi.

Okrenuvši se prema meni, Cesare me uhvatio za ruku i stresao me. »Pogledaj me, Francesca.«

Učinivši to, po izrazu njegova lica vidjela sam da me želi upitati upravo ono čega sam se i bojala: jesam li bila pri sebi kad sam poubijala te ljude.

»Napali su me«, ponovila sam, ali čak sam i sama smatrala da je to slabo opravdanje. Doista su me napali pa sam se morala braniti, ali pobila sam ih kad me pritijesnio mrak nad kojim nisam imala nadzor, a nisam ga mogla zanijekati. Kad ne bih bila onakva kakva jesam, ti bi ljudi ostali na životu.

Page 157: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

157

»Sva sreća da je tako«, odgovorio je te se dugim koracima uputio niz hodnik, a ja sam ga slijedila.

Morala sam trčkarati kako bih s njim držala korak, a u hodu sam razmišljala nastojeći shvatiti njegove riječi. Je li doista vjerovao da bih te ljude usmrtila bez stvarnoga povoda, samo zato što sam ih zatekla kako mi pretražuju sobu ili, što je još gore, naprosto zato što sam morala ubijati? Je li u tome bilo istine?

Sobar mu je ostao u Viterbu, pa smo bili nasamo. Na sredini sobe me pustio.

»Svuci odjeću«, rekao je, a kad sam oklijevala, obuzeta pomišlju da smatra da sam u stanju tako neodgovorno ubijati, dodao je: »Prekrivena je krvlju. Svuci je.«

Kad me je podsjetio na to, poslušala sam ga što sam brže mogla, ali ruke su mi se tako tresle da sam samo prtljala. Nestrpljivo je promrmljao pa se sam prihvatio posla. Oštricom koju je nosio za pasom prerezao je vrpce i vezice koje su mi držale odjeću, a dok je rezao, pojedini dijelovi su otpadali. Ostala sam samo u kratkoj košulji ispod koje sam bila gola.

»Svući i to.« Spustivši pogled, vidjela sam da je krv probila sve dijelove odjeće, do same košulje. Bojeći se da ću povratiti, hitro sam je svukla preko glave.

Skupio je odjeću i odnio je u kut, na drugi kraj prostorije. Stajala sam gola i tresla se, motreći ga dok je to radio, a onda se vratio i pružio mi pokrivač.

»Moraš se oprati.«

Nismo bili raspoloženi da gledamo kako posluga, dolazeći i odlazeći, polako puni kadu u pokrajnjoj prostoriji, nego sam umjesto toga upotrijebila sadržaj vrča koji su Cesareu donijeli kad se vratio iz lova. Voda u njemu odavno se ohladila do sobne temperature, no to mi nije bilo važno, kao ni bilo što drugo. Bili su mi dovoljni voda i sapun. Uz Cesareovu pomoć uspjela sam isprati krv iz kose, s lica, tijela, a posebno s ruku, jer na njima se skorila. Čak je donio i četkicu kako bi mi pomogao da uklonim krvave tragove ispod noktiju i oko njih. Trljala sam i strugala dok me napokon nije zaustavio.

»Dosta je, ozlijedit ćeš se.«

Dotad sam se već tako tresla da sam jedva mogla stajati. Odveo me do kreveta i posjeo na njega. »Ti si me naučio da koristim nož«, podsjetila sam ga čvršće se umatajući u ogrtač.

Kanila sam mu nagovijestiti da postoji prihvatljiv odgovor na pitanje kako sam uspjela pobiti one ljude, ali nije se doimao uvjereno.

»Preskromna si. Vježbao sam i druge, ali oni to ne bi bili u stanju učiniti.«

»Dakle, što misliš? Da Herrera ima pravo i da sam opsjednuta đavlom?« Prije nego što je dospio odgovoriti, nastavila sam: »Znaš da bi me Španjolac, kad bi mogao, poslao na lomaču, a u tome uopće nije usamljen.«

Page 158: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

158

Sjeo je na krevet pokraj mene. »Ne može to učiniti,« odgovorio je tiho, »a osim toga, ništa se ne događa tvojom krivicom, već samo imaš nesreću da si se umiješala u moje stvari.«

Te su me riječi začudile iako sam navikla da Borgije vjeruju da se cjelokupno stvaranje okreće oko njih, a onda sam se sjetila što sam o Španjolcu otkrila u passetu.

»Moraš razumjeti neke stvari o don Miguelu,« nastavio je, »koji je zapravo umna i obrazovana osoba, a osim toga je i nadareni arhitekt. Pokazao mi je svoj nacrt za kupolu, a bilo bi to nešto posve novo, pod uvjetom da su mu ispravni proračuni glede kamenja koji nose težinu.«

Zaprepašteno sam zurila u njega. Dosad sam mislila da Cesare i Herrera samo zajedno love, kurvaju se i piju, no zapravo su razglabali o arhitektonskim naumima i pretresali tankoćutnu temu izgradnje kupole.

»Ne opravdavam nijedan od njegovih činova,« izjavio je, »nego samo kažem da Miguel vodi stalnu bitku s vlastitom naravi, stoga ne čudi da je pod velikim pritiskom, kao svaka takva osoba. Upravo bi ti takvo što trebala razumjeti bolje od svih.«

Trebala bih razumjeti Herreru? A k tome bih morala... Što? Prihvatiti pomisao da bi me osudio na lomaču zato što je zaljubljen u Cesarea?

»Oh, da, svakako«, odgovorila sam. »Budimo popustljivi prema njegovu ranjenu srcu.«

Slegnuo je ramenima. »Naravno, čak i da sam tome sklon, ne bih si mogao dopustiti da mu uzvratim osjećaje.«

»Zašto ne?«

»Jer tako dugo dok me bude smatrao ciljem svoje neispunjene čežnje, učinit će sve da budem zadovoljan. Ljudska narav općenito je takva, bez obzira na to s kim bismo željeli otići u krevet.«

Dakako, imao je pravo. Bio je bezobziran i bezosjećajan, ali uistinu je ispravno razmišljao. »Zašto mi to govoriš?«

»Zato što mi moraš pomoći da ga spasim od ubojice, pa zanemari sve ono zbog čega ga mrziš i bojiš ga se.«

Na određeni način mi je laknulo. Cesareova zabrinutost pokazivala je da ne kuje zamršenu spletku kako bi izigrao očevu želju, ili me je možda samo nastojao uvjeriti da je nedužan.

»Ali sada više nisu tako važni ni Herrera, a ni savez jer Papa i grof postali su vrlo dobri prijatelji.«

»Neka te ne zavara lažno prijateljevanje dvojice tako lukavih spletkara. Francuski kralj u toj mjeri žudi za zemljom i moći da mu je u tome ravan samo

Page 159: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

159

moj otac. Neizbježno će se sukobiti, a kad se to dogodi, la famiglii će Španjolci trebati više nego ikada.«

Značilo je to da će Cesareu trebati Herrera, no iz posve hladnih i proračunatih pobuda.

»Dokle god bude zatomljavao želju da me pošalje u najdublji pakao, neće mi pružiti posebni razlog da poželim njegovu smrt.«

»A ni smrt njegovih poslužitelja?«

»Nismo li se složili da su me izazvali i da sam se branila?«

Ustao je i otišao do hrpe odbačene, okrvavljene odjeće u kutu, a onda se vratio noseći moju vrećicu. Otvorivši je, izvadio je nož koji sam pronašla blizu trnjaka.

»Vrećica mi se učinila neuobičajeno teškom«, primijetio je odbacivši je, a onda je nastavio okrećući nož u rukama: »Taj oblik vrlo je izrazit, čak i kad ga prikriješ. Takvu vrstu noža nose Herrerini pratitelji.«

»Nisam znala.« Prezirala sam samu sebe jer izgovorila sam to vrlo slabim glasom. Uistinu sam mu kanila ispričati o nožu, ali nikad mi se nije ukazala prilika, a uostalom, kako je mogao i očekivati da mu to povjerim kad je smatrao da sam u uličici ubila poslužitelja?

»Samo sam pomislila da su tim nožem ubili onoga čovjeka«, dodala sam.

»To si pomislila? A kada?«

»Kad sam oružje otkrila na padini brda, u blizini mjesta gdje si me one noći pronašao.«

»U noći kad se nisi mogla sjetiti gdje si bila ni što si radila?«

Potvrdila sam glavom, posve svjesna da me je ta činjenica teško optuživala. »Da, upravo tada, no valjda ne moram ukazivati na očito? Kad si me našao, krvave su mi bile samo noge i ništa drugo.« Rukom sam pokazala hrpu odjeće koju ćemo, po mom mišljenju, morati spaliti. »Da sam ubila toga čovjeka, okrvavila bih sve što sam imala na sebi, kao sada.«

Ne mogu zamisliti da bi mi dvostruko ubojstvo kakvo sam maločas počinila ikako moglo biti od koristi, osim što sam spriječila da me usmrte, no grubo me je podsjetilo da je ubijanje vrlo prljav posao, posebno kad se obavlja nožem, pa u meni više nije bilo bojazni da sam Španjolca ubila u bjesomučnoj stravi koju je potaknula noćna mora. Iako su mi grijesi brojni, za takvo što ipak nisam kriva.

»Da, znam«, potvrdi Cesare.

»Doista?« Bojala sam se da će zbog činjenice da sam imala nož povjerovati da sam odgovorna za Španjolčevu smrt, ali ta spoznaja očito je kod njega postigla suprotni učinak.

»Gdje kažeš da si ga našla?«

Page 160: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

160

»Na padini iza arene. Ondje do prekriva trnjak pa mislim da sam zato izranila noge. Kroz trnje vodi uska staza i obilazi oko jedne strane palače prema trgu. Mislim da sam pošla tim putom.«

»Mjesto mi je poznato. Kako si ugledala nož?«

»Isprva ga nisam našla, no primijetila sam uleknuće, kao da je ondje netko određeno vrijeme ležao, a tu je bio i nož.«

»A to mi nisi rekla jer si se bojala da ću pomisliti da si ispustila nož nakon što si ga uzela Španjolcu i njime ga ubila?«

Nevoljko sam potvrdila glavom. »Oboje znamo da u zadnje vrijeme... nisam bila posve pri sebi.«

Uzdahnuvši, obgrlio me je rukom i privukao k sebi, pa sam bez oklijevanja prihvatila utjehu koju mi je nudio jer se nisam sjećala kada sam bila tako iscrpljena, a boljele su me sve kosti u tijelu. »Nije ti dobro kad si daleko od Rima«, primijetio je blago, milujući mi kosu.

Pomisao da sam usplahirena zbog boravka u provinciji bila je tako besmislena da sam se morala nasmijati, no to je i rekao s namjerom da me razvedri.

»Možda si negdje pronašla nož i odnijela ga do padine«, pretpostavio je nakon kratkoga vremena.

»Ako sam to učinila, ne sjećam se.«

»Onda ga je vjerojatno ondje ostavio netko drugi.«

Mutno sam se prisjetila da sam vidjela tamnu pojavu, biće u halji ništa manje zastrašujuće od same Smrti, ali to je svakako bila tek tlapnja moga zbrkanoga uma.

»Ostavio je nož upravo na mjestu gdje sam bila? Pomisli, kakvi su izgledi da se to dogodilo?«

»Ne znam«, priznao je, ili mi se barem učinilo da je priznao. Ma koliko se trudili od sebe otjerati Morfeja, vladara sna, to hirovito božanstvo na kraju nas uvijek nadvlada.

»Nešto mi je promaknulo«, promrmljala sam, ali tako nejasno da sam jedva razumjela vlastite riječi. Cesare me vjerojatno nije niti čuo jer se ne sjećam da je odgovorio. Samo sam osjetila da me polegao na krevet i pokrio, a onda više ničega nisam bila svjesna.

Page 161: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

161

21

prvo svitanje Herrera i ostali Španjolci napustili su vilu. S njima je otišao i David, a nadala sam se da to potvrđuje da je još uvijek u njihovoj milosti iako mi je nagonski htio pohitati u pomoć. Ubrzo nakon toga

otišao je i grof de Rochanaud, a na rastanku su Borgia i on izmijenili brojne prijateljske riječi. Tek što je čamac s francuskim poslanikom nestao iza zavoja na rijeci, Njegova Svetost pobrzala je provesti nekoliko sati s La Bellom.

Kad smo napokon otišli, sunce se već podiglo visoko na nebu. Dok smo jahali u Viterbo, nisam imala prilike razgovarati s Papom, a on mi se nije obraćao. Iako sam bila sigurna da vrlo dobro zna što sam učinila, očito nije vidio razlog da o tome raspravljamo.

No imala sam dovoljno vremena za razmišljanje o proteklim događajima. Borgijina primjedba da mi je ubijanje potrebno nije bila neutemeljena, no olakšanje koje sam na taj način osjetila bilo je prolazno. Iako uopće nisam dvojila da je s ćudoredne strane ispravno braniti svoj život, obuzeo me osjećaj žalosne prošupljenosti koju ni Cesareovo razumijevanje nije moglo ublažiti. K tome, bila sam živo svjesna da me čak i okorjeli oružnici u pratnji Njegove Svetosti gledaju s prestrašenim izrazima punim osude. Ponekad sam primjećivala da loš glas ima i prednosti, ali dok smo toga popodneva jahali duž Via Cassije, nisam se mogla sjetiti nijedne od njih.

Po dolasku u Viterbo postalo mi je jasno da su se već proširile vijesti o događajima u vili, a Borgia je nedvojbeno s tom namjerom i poslao Španjolce prije nas. Kako su svi razmišljali samo o miru s Francuzima, Papu su pozdravljali s mnogo većim oduševljenjem nego obično dok je, ušavši u grad, jahao zavojitim ulicama do palače. Činilo se da uživa u tome što su ga počeli prihvaćati jer zdušno je mahao i blagoslivljao, no ja sam gledala ravno pred sebe nastojeći se što manje osvrtati na došaptavanja koja su me pratila.

Crkveni dostojanstvenici nisu imali nikakvu ulogu u pregovorima s Francuzima pa su se, kad smo se vratili, pojavili u punomu sjaju, a svi su do jednoga zahtijevali pozornost Njegove Svetosti. Gunđajući im se posvetio, a pridružio mu se Cesare, koji je vjerojatno htio posredovati, ali baš nije imao strpljenja sa svojim sudrugovima dostojanstvenicima pa bi ih češće ušutkao vičući na njih nego što bi ih poslušao. Iako sam nerado propustila taj prizor, napokon sam se mogla nesmetano pozabaviti vlastitim potrebama, ili sam se barem tome nadala.

Prije nego što sam ušla u svoje odaje, dostigao me Renaldo. Kako je iz Viterba otišao prije nas, u društvu Španjolaca, pretpostavila sam da me želi izvijestiti o

U

Page 162: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

162

njima, ali njegove su me riječi iznenadile. »Redovnica se vratila, pa vas želi vidjeti.«

Zatomila sam uzdah. Majka Benedette nikako nije spadala među ljude s kojima sam se u ovom trenutku željela susresti. Užasavala me pomisao da ću se naći oči u oči s njom s obzirom na sliku koju je svakako stekla o meni kad je čula što sam u stanju učiniti.

»Vrlo je simpatična«, dodao je Renaldo. »Ugodno smo čavrljali.«

»Je li?« Mogla sam samo zamišljati o čemu su raspravljali.

Blago je kimnuo. »Poznavala je vašu majku.«

U glavi mi je bubnjalo. Doduše, spavala sam, ali nedovoljno.

Morala sam se temeljito okupati, a nadala sam se da ću imati prilike srediti misli, ali očito me nije čekalo ništa od toga.

»Sprijateljile su se dok su zajedno odrastale u Milanu«, odgovorila sam.

»Da, ispričala mi je. Poslao sam je u svoj ured jer sam smatrao da će joj ondje biti udobnije.«

Renaldu je ured, bilo onaj u Borgijinoj staroj palači na Corsu, bilo u Vatikanu ili Viterbu, služio kao skrovito svetište i zapovjedno mjesto odakle je nadgledao sve strane papinskoga kućanstva. Povremeno mi je dopuštao da se ondje s njime sastajem, ali posjetitelji općenito nisu bili dobrodošli. Činjenica da je glede majke Benedette napravio iznimku bila je znak da ga se redovnica izrazito dojmila ili mi je naprosto htio učiniti uslugu.

»Na brzinu ću porazgovarati s njom«, rekla sam. »Nećemo dugo.«

»Razgovarajte koliko hoćete«, odvratio je na moje iznenađenje. »Izrađuju mi novi računovodstveni stol pa želim vidjeti kako napreduje. Ako zrnca nisu savršeno glatka ili posve ujednačena...« Sresao se zamišljajući zbrku koja bi mogla uslijediti.

Zahvalivši mu, povukla sam se dovoljno dugo da se osvježim, a onda sam pošla za njim. Ured mu je bio u kratkomu hodniku koji je vodio iz velike dvorane. Kad su vrata bila otvorena, sjedeći za stolom vidio je sve koji su dolazili i odlazili. Iako smo u Viterbu proveli samo nekoliko dana, ured su zakrčile hrpe računovodstvenih knjiga, smotanih pergamenata i poslaganih papira. Sumnjala sam da Renaldu sve to služi kao neka vrsta utvrde protiv nesređena svijeta.

Usred svega toga zatekla sam majku Benedette koja je sjedila na rubu stolice nasuprot stola. Zatvorivši oči, prstima je prebirala po drvenim zrncima krunice koju je nosila oko struka, a doimala se posve zadubljena u molitvu.

Nisam joj htjela smetati, stoga sam oklijevala, ali kao da je osjetila moju nazočnost pa je otvorila oči, pogledala me je i slabo se nasmiješila.

»Drago dijete, nadam se da mi opraštate što sam ovako banula.«

Page 163: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

163

Smatrala sam da bih ja morala zatražiti oproštenje jer samo prije nekoliko sati okrutno sam ubila dvoje ljudi, ali neka bude po njezinomu. Smjesta sam sjela pokraj nje. »Naravno. Drago mi je što vas vidim.«

»Lijepo je što to kažete. Ne bih vas mogla kriviti ako se više ne biste htjeli družiti sa mnom.«

Što god da sam očekivala, te su me riječi zatekle. Svakako, sve što smatra da je skrivila blijedi u usporedbi s onim što sam ja učinila. »Ne razumijem. Zašto ste to pomislili?«

»Jer sam se previše požurila pričajući vam o majci i nespretno sam to izvela. Jamačno sam vas uznemirila, pa mi je žao. Bojim se da vas je to moglo navesti da...« Zašutjela je, ali izraz lica jasno je govorio da su, po njezinu mišljenju, moji postupci povezani sa spoznajom o načinu na koji mi je umrla majka. »Uznemirenost« je bila daleko preblaga riječ za ono što sam još uvijek proživljavala dok sam nastojala prihvatiti pomisao o majčinoj sudbini i očevoj varci, ali to joj ni za što na svijetu ne bih priznala. »Postupala sam u samoobrani,« odgovorila sam, »a osim toga, istinu koja mi je toliko godina bila uskraćena niste niti mogli iznijeti previše brzo. Ispravno ste postupili.«

Na trenutak sam se pobojala da će joj poteći suze koje su joj sjale u očima, ali hitro ih je zatomila žmirkajući, a onda je kimnula.

»Ako je tako, zahvaljujem Bogu koji me je vodio, a iskreno vam kažem da mi je vaše prijateljstvo isto tako vrijedno kao nekoć naklonost vaše majke.«

Nakon svega što se dogodilo u vili, njezina me je ljubaznost posve osvojila pa sam joj bila u stanju odgovoriti tek nakon nekoliko trenutaka. »Budite sigurni da i ja osjećam isto. Kad obavite hodočašće u Asiz, možda bismo mogle...«

Htjela sam izraziti nadu da bi se, na povratku u samostan, mogla ponovno zaustaviti u Viterbu ili me posjetiti u Rimu ako Bog bude dao da se do tada vratimo, ali pretekla me rekavši: »U duhu toga prijateljstva moram iskreno razgovarati s vama.«

Pripremila sam se, jer bila sam uvjerena da će izraziti zabrinutost zbog stanja moje duše. »Svakako, razgovarajmo«, odgovorila sam.

»Bojim se da ste u velikoj opasnosti, Francesca.«

»Posljednja sam osoba koja bi mogla ustvrditi da je bez grijeha, ali...«

Začuđeno me pogledala. »Oh, nisam to htjela reći. Zabrinuta sam jer ljudi govore da ste jamačno odgovorni i za smrt poslužitelja Španjolca, a okrivljuju vas i za druge stvari.«

»Ima još nešto?«

»Žele vjerovati da nas Njegova Svetost neće uvući u rat, ali još ozbiljno sumnjaju u njega i u njegove namjere. Boje se da mu je stalo samo do dobrobiti

Page 164: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

164

vlastite obitelji, pa će učiniti sve da poveća moć, čak i ako time obične ljude dovede u veliku opasnost.«

Dakako, imala je pravo, ali to nije značilo da je izbor Borgije za papu bio pogrešan jer nedvojbeno je bilo i mnogo gorih kandidata.

»U tome ima istine,« priznala sam, »ali Borgia je vizionar i smiona osoba. Podržava preporod klasičnoga obrazovanja, prirodne filozofije, umjetnosti i koječega drugoga, a prezire praznovjerje i licemjerje. Vjeruje da je Crkva zabrazdila na putovima koji u svijetu više nisu djelotvorni, stoga to želi promijeniti.«

»Sve je to lijepo i dobro,« prokomentira majka Benedette, »ali ljudi se kolebaju jer mu žele vjerovati, ali naprosto ne mogu. U takvim okolnostima vrlo lako povjeruju da činjenica da Papa ne odgovara njihovim predodžbama dokazuje djelovanje vrlo zloga utjecaja, a sve više sumnjaju da ste upravo vi izvor.«

»Ja?« Bilo je to besmisleno, naprosto smiješno i posve lišeno razuma. Ponajprije, na Borgiju nisam posebno utjecala, ali da mu oproste sve nedostatke i mene proglase odgovornim za njih?! Duboko sam udahnula prisilivši se ostati mirna. Napokon, ništa nisam mogla poduzeti protiv govorkanja na ulicama.

»Riječi me ne mogu ozlijediti«, izjavila sam hineći više samopouzdanja nego što sam ga doista imala.

»Ako hoćete, možete to olako shvatiti,« upozori me redovnica, »ali strašno bih se osjećala da vas, po odlasku u Asiz, ostavim u opasnosti.«

Začudila sam se iako me njezina zabrinutost duboko dirnula. »Niste odgovorni za ono što bi mi se moglo dogoditi.«

»Na određeni način jesam. Napokon, ušla sam u vaš život i na sebe sam preuzela zadaću da uzbunim sjećanja s kojima biste se bolje borili u mirnije vrijeme. U neku ruku sam odgovorna što ste smeteni i rastreseni pa se ne možete potpuno posvetiti problemima koji vas salijeću.«

Nisam se mogla oteti dojmu da sebe neopravdano krivi za mnoge stvari, ali nisam to rekla, nego sam odgovorila: »Ipak ne vidim kako biste mi mogli pomoći.«

Uzdahnula je i molećivo me pogledala sklopivši ruke u krilu.

»Majka vam je bila isto tako tvrdoglava i neprestano je smatrala da sama mora rješavati neprilike. Tek kada je srela vašega oca i zaljubila se, shvatila je da se ne možemo sami suprotstavljati jadima i poteškoćama ovoga života. Ako imate povjerljivu osobu koja će stati uz vas...«

David me je pošao obraniti kad mi je Herrera zaprijetio, no ipak nisam bila posve sigurna kakve su mu pobude. Tako je postupio i Cesare, ali ni u njegove se namjere nisam pouzdavala u potpunosti. Mogla sam računati na Vittora, a i na Renalda, ali svatko od njih nosio je vlastiti teret.

Page 165: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

165

»Ne mogu tražiti od vas...«, počela sam.

»I ne morate. Nudim vam, ne, preklinjem vas, dopustite mi da vam budem prijateljica kao što sam bila vašoj majci. Njoj nisam mogla pomoći, ali bude li Božja volja, vama ću pružiti podršku.«

Što da odgovorim? S jedne strane, nisam se navikla povjeravati nikomu izvan vrlo maloga kruga ljudi u Rimu. U njih sam se mogla pouzdati, no sad ih nije bilo. Ostala sam sama. Majka Benedette doimala se kao iskrena i jaka osoba. Mogla sam steći i mnogo goru saveznicu.

Osim toga, neće mi škoditi da me vide u društvu vrlo pobožne osobe. Baš naprotiv, Herrera i ostali mnogo će me teže obilježiti kao vješticu koju treba spaliti. Odlučila je pomisao da ću Španjolcu pokvariti račune.

»Prihvaćam,« odgovorila sam nasmiješivši se, »pod uvjetom da pristanete boraviti ovdje, u palači. Ako vam se već moram nametati, želim biti sigurna da ćete se posve udobno osjećati.«

Nasmijala se i stisnula mi ruke. »Sjetite se da sam samo jednostavna Kristova nevjesta i da nisam navikla kročiti putovima velikih i moćnih.«

»Sigurna sam da ćete se snaći.« Mogla sam se samo nadati da će biti tako, ali taj naum činio mi se sve bolji što sam više razmišljala o njemu. Kad je Renaldo završio s pregledavanjem računovodstvenoga stola i vratio se izvjestivši me da izrada dobro napreduje, zamolila sam ga da mi pomogne u pronalaženju prikladnih odaja za nadstojnicu.

»Otišla je po stvari, a i oprostit će se i s ostalim redovnicama koje će nastaviti put u Asiz jer su ceste ponovno prohodne«, rekla sam.

»Odlično. Slobodne su odaje nasuprot vašima.«

Pomislila sam da su vjerojatno ostale prazne zato što nitko neće spavati preko puta trovačice.

»Tu može boraviti«, nastavi Renaldo. »Pobrinut ću se da glavnom poslužitelju prenesu da se gošća mora vrlo udobno osjećati.« Nakon kratkoga razmišljanja dodao je: »Nadam se da mi nećete zamjeriti na iskrenosti, ali vrlo mi je drago što će redovnica tu stanovati, posebno zato što Španjolci... pomalo izmiču nadzoru.«

»Usudila bih se reći da ćemo im stati na kraj«, odgovorila sam.

Vedro je otišao, a ja sam pošla u redoviti obilazak. Kad sam završila, nadstojnica se vratila, malo crvena u licu, noseći neveliki zavežljaj umotan u tkaninu domaće izrade i bez mnogo ukrasa, kako bi se i očekivalo od redovnice.

»Dobre sestre pokušale su me nagovoriti da s njima pođem na hodočašće,« rekla je, »ali mislim da sam na kraju ja njih uvjerila da sam upravo ovamo pozvana.«

Nadala sam se da neće imati razloga požaliti svoju odluku.

Page 166: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

166

Kad sam joj pokazala odaje, koje je opisala kao začudne i ljepše od svega što je očekivala, ponudila sam da ću joj pokazati palaču.

»Snalazit ćete se lakše nego što vam se isprva čini,« utješila sam je, »ali želim biti sigurna da se nećete izgubiti.«

»Ako se to dogodi, bojim se da ću danima lutati.«

Zabrinula sam se jer se doista doimala pomalo smeteno, a onda smo došli do vodoskoka u obliku lava koji se dizao u središtu nadsvođene loggije s pogledom na grad. Dok se majka Benedette divila vidiku, došlo je do komešanja na vratima koja su vodila u suprotno krilo palače i pojavio se Borgia okružen svitom svojih tajnika i raznih dostojanstvenika.

Vidjevši me, zastao je. Uzdignute glave i ne trepnuvši, izdržala sam njegov pogled. Bilo mi je posve jasno da traži znak slabosti koji bi bio posljedica onoga što se dogodilo. Ako bi primijetio da mi, makar i u najmanjoj mjeri, nedostaje samopouzdanja, više ne bi imao takvo povjerenje u mene, pa bi mi sudbina zbog toga bila još nesigurnija. Doista mi je pomoglo što sam pokraj sebe imala prijateljicu.

Napokon je pogled premjestio na moju pratilju. »A tko je to?« zanimalo ga je.

»Vaša Svetosti, dopustite da vam predstavim majku Benedette, nadstojnicu samostana svete Klare u Anziju.«

Borgia je ispružio ruku, a redovnica ju je prihvatila s izrazom štovanja poljubivši papinski prsten. »Vaša Svetosti«, promrmljala je.

Zureći u mene preko njezine glave, Kristov namjesnik upitno je podigao obrvu.

»Nadstojnica i moja majka bile su dobre prijateljice.«

Govoreći to, motrila sam ga jer sam bila znatiželjna kako će primiti tu vijest. Nikako nisam mogla vjerovati da nije pomno istražio sve o mom ocu prije nego što ga je postavio na krajnje osjetljivi položaj trovača. Pitala sam se koliko dugo već zna za sudbinu moje majke i je li mi to ikad namjeravao reći.

»Vrlo dobro se sjećam Francesce dok je još bila posve mala«, izvijesti ga redovnica. »Božji je blagoslov da sam je ponovno pronašla.«

»Nadam se da nećete imati ništa protiv, Vaša Svetosti,« umiješala sam se prije nego što je Borgia stigao odgovoriti, »ali majku Benedette sam zamolila da neko vrijeme proboravi sa mnom u palači kako bismo se mogle bolje upoznati.«

Vidjevši da se iznenadio, osjetila sam likovanje jer takav mu se izraz vrlo rijetko pojavljivao na licu, ali znala sam da se neće dugo čuditi. Brzo je procijenio situaciju pa je glede nadstojnice izveo vlastite zaključke.

Page 167: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

167

»Više ste nego dobro došli, majko Benedette«, obratio joj se Papa toplo, iako to nije često običavao. »Siguran sam da će Francesci goditi vaša nazočnost. Kao i svima nama«, dodao je sa zakašnjenjem.

Dok je nadstojnica mrmljala nešto o velikoj ljubaznosti i velikodušnosti Njegove Svetosti, nagnuo se bliže pa mi je šapnuo tako da sam ga samo ja mogla čuti. »Dobar potez. Čini se da ste sredili Herreru.«

Po tome sam zaključila da sam još u njegovoj milosti.

Kad je otišao, majka Benedette se nasmiješila, a očito je nije obuzelo strahopoštovanje pri susretu s Kristovim namjesnikom. »Vrlo dojmljiva osoba. Vidim da imate pune ruke posla da ga zaštitite.«

»Ponekad je to izazov«, potvrdila sam. »Možda biste sad htjeli pogledati kuhinje?« Što više ljudi bude vidjelo kako zajedno šećemo unaokolo, brže će se proširiti vijest o mom srdačnomu druženju s nadstojnicom pa će Herrerin klevetnički pohod protiv mene ubrzo propasti.

Page 168: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

168

22

avalivši se na stolici, Renaldo je savio ruke iza glave i zurio u strop. »Koliko dugo ovdje boravi majka Benedette? Dva dana?« upitao je kao da duboko razmišlja.

Sjedila sam mu preko puta, u njegovu uredu, i pijuckala vrlo dobar burgundac koji mi je ponudio ne ispričavši se što je preda me iznio francusko vino. »Otprilike toliko«, odgovorila sam.

Potvrdio je glavom. »Dosad se već ovako govorka, a svi pripovijedaju kao da su veliki znalci: neki tvrde da se majci Benedette ukazala sveta Klara i zapovijedila joj da pođe k vama, dok drugi kažu da je nadstojnicu poslao Papa jer se zabrinuo za stanje vaše duše. Treći izjavljuju da ste je vi sami pozvali jer ste se zabrinuli za dušu Njegove Svetosti. Priča se i to da ste imali viđenje svete Klare, svete Marije Magdalene ili da vam se ukazao sam đavao – jer o tome postoje neslaganja – pa ste je pozvali da vam spasi dušu.«

Otpila sam veliki gutljaj francuskoga vina. »Ogovaratelji su čak marljiviji nego obično.« Živo sam se pitala ne razgovaram li upravo s jednim od njih, ali nisam sumnjala u Renaldove dobre namjere.

»Da, jesu«, složio se. »Najbolje je od svega to što su Herrera i ostali Španjolci pobjesnili, ali nemoćni su. Uvjereni su da ste izveli neku varku, ali ne mogu dokučiti kako vam je uspjelo.«

» Čudi me da ne tvrde da sam, kao đavolja sluškinja, naprosto čarolijama prizvala majku Benedette.«

»Ustvrdili bi i to kad bi mogli, ali ona je očito... nepatvorena. Redovnička nošnja joj je domaće izrade, ima drvenu krunicu, a oko nje blista ozračje svetosti...«

»Doista? Ozračje svetosti?« Iako mi je majka Benedette bila simpatična, oko glave joj nisam vidjela aureolu.

»Da, svakako, a mislim da bismo to trebali češće spominjati kad govorimo o njoj...«

»Nećete valjda ozbiljno reći da...«

»Pogledajte činjenice, donna Francesca. U Viterbo je došla naizgled niotkuda, usred velike opasnosti i komešanja. Izravno vam se obratila, a doista, tko može bolje od vas zaštititi život Njegove Svetosti?«

Z

Page 169: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

169

»To mogu Vittoro... Papina osobna vojska... svi plaćenici koje je unajmio...ai njegovo vlastito neprestano, ali sjajno kovanje nauma.«

Moje je navode odbacio kao posve beznačajne. »Govorim o duhovnijim stvarima, o onome što se odnosi na vječnu borbu dobra i zla, a vi ste je svakako utjelovili. Došavši ovamo, nadstojnica nije potražila Španjolce, Njegovu Svetost ni bilo koga drugoga, nego vas, ženu koja je nalik na samu Mariju Magdalenu jer i vaš značaj blate svakovrsnim klevetama. A što ste vi učinili? Uzeli ste je k sebi poput Lota u Sodomi, pružili ste joj pribježište i slušali njezine mudre savjete.«

»Nije li se Lotova žena pretvorila u stup soli? Ne piše li u Bibliji i nešto o tome da je spavao s vlastitim kćerima?«

»To su samo pojedinosti. Bit koju želim istaknuti, a mislim i bit svega što se događa, u tome je da je naš Gospodin, pruživši ruku, priskočio da zaštiti Njegovu Svetost unatoč Borgijinim osobnim slabostima pa ga je očuvao od neprijatelja. K tome, izabrao je vas kao sredstvo kojim će provesti svoju božansku volju.«

»Pijani ste.« No kad se napio, bio je vrlo simpatičan. Nakon večere u velikoj dvorani zajedno smo se povukli u njegov ured, a za vrijeme obroka sa strane smo motrili sve što se događalo, kako i dolikuje ulogama upravitelja i trovačice. S druge strane, majka Benedette večerala je u dobrom društvu jer pozvali su je da sjedne pokraj Lucrezije, koja je bila vrlo ljubazna i posvećivala joj je pozornost.

»Nadahnut sam,« ispravio me je Renaldo, »a k tome sam doista pijan, ali samo zato što inače ne pijem dovoljno pa nisam otporan.«

»Ah, tako. Jeste li zbilja rekli da utjelovljujem borbu između dobra i zla?«

»Rekao sam, jer to je istina. O čemu god unaokolo brbljali Španjolci, oboje znamo da ste temeljno dobra osoba, no ipak ste odabrali zanimanje koje znači da će vas povremeno pozvati da ubijete.«

»Nisam ja odabrala to zanimanje, nego ono mene. Nakon očeve smrti nisam imala izbora.« Tim sam riječima svoje postupke opravdavala sama pred sobom, pred drugima koji su me htjeli slušati, a i pred samim Bogom.

»Da, znam. Kao usamljena žena niste imali načina da osvetite njegovu smrt, ali kao Borgijina trovačica...« Slegnuo je ramenima ne izrekavši ono što smo oboje znali: da očevoga ubojicu dosad nisam uspjela privesti pravdi upravo zato što mi je moć, koju sam se tako potrudila steći, nametala brojne odgovornosti.

»Nije li svemogući Bog poslao Ivanu Orleansku da Charlesa VII. učini kraljem cijele Francuske?« upitao je.

»Ali zbog toga su je spalili na lomači«, parirala sam mu jer nisam imala pojma zašto odjednom raspravljamo o Djevici Orleanskoj.

»Samo zato što je pala u ruke Charlesovih neprijatelja. Ni na trenutak ne nagoviještam da bismo mogli dopustiti da se to isto dogodi majci Benedette iako, iskreno govoreći, ne bi bilo loše kad bismo na svojoj strani imali mučenicu.«

Page 170: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

170

Nisam ga ozbiljno shvatila... Barem ne u potpunosti. »Samo da to ne budem ja! Možete li zamisliti kako se za nekoliko stoljeća dobri kršćani mole svetoj Francesci od Otrovana Pehara ili nešto slično tome? Doista, da se to ikad dogodi, bojala bih se za sudbinu Svete Majke Crkve.«

Renaldo se gotovo zadavio vinom, a dio pića izišao mu je na nos. Zavalio se u stolici. »Pakao vas uopće ne brine, je li?«

Sjetila sam se prizora koje sam vidjela u Kožarskoj ulici. »Je li vam ikad palo na um da smo već ondje?«

Razmislio je o mojim riječima. »To bi dosta toga objasnilo. Što mislite, bismo li trebali proširiti glas da je majka Benedette... A možda bismo mogli nagovijestiti da je zapravo riječ o anđelu prerušenom u skromnu nadstojnicu... Da njezina nazočnost dokazuje da Bog voli Borgiju? Time bismo prebacili ogrtač svetosti preko njegove golotinje, a istina je da je gol. Nebo zna da bi mu takvo što dobro došlo.«

»A ljudi kažu da sam ja zla.« Izrekla sam to kao pohvalu jer sam bila sigurna da će je shvatiti.

»Uvijek su govorili da sam mali čovjek opsjednut računovodstvenim knjigama. Ne bih se ljutio da me shvaćaju kao širu osobu.«

»Onda dobro, ali bez mučeništva. Kad sve to napokon završi, majku Benedette poslat ćemo natrag u samostan u Anziju pa nikad neće doznati da smo je iskoristili.«

»To je u redu. Pravim ljudima prišapnut ću nekoliko riječi. Oh, i ne bi škodilo da vas s njom vide na misi. Vrijeme je vrlo lijepo pa se ne moramo bojati da će nas udariti munja.«

Nacerila sam se sjetivši se što se dogodilo s Borgijinim uredom u Vatikanu. »Ako me mora snaći prokletstvo, Renaldo, zahvalna sam što sam u tako dobrom društvu.«

Kad sam malo kasnije otišla, gotovo je sjao od zadovoljstva. Dotad se već spustila duboka noć, a činilo se da je cijeli svijet s iščekivanjem zašutio. Kažu da u to vrijeme Sveta Majka Crkva bdije čekajući povratak svoga zaručnika Krista. Dok sam prolazila, redovnici su, u skladu s tim, molili u kapelici. Tečni ritam njihovih glasova dok su pjevali zornicu padao je kao melem na moj razlomljeni duh. Prije nego što sam se vratila u svoje odaje, nakratko sam zastala i poslušala.

Kako je ovo bila već druga noć da gotovo nisam spavala, prisilila sam se da legnem u krevet. Mamio me je Sofijin prašak pa sam, nakon kratke borbe same sa sobom, uzela ono što je od njega preostalo, a kad sam ponovno otvorila oči, već je bilo jutro.

Žurno se odjenuvši, pošla sam u potragu za majkom Benedette i pronašla je kako se sprema otići na jutarnju misu.

Page 171: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

171

»Tu ste, draga«, pozdravila me. »Nadam se da ste dobro spavali.«

»Da, jesam«, odgovorila sam, a onda sam dodala sjetivši se Renaldova savjeta: »Mogu li vam se pridružiti?«

Kad smo ušle u kapelicu, začudila sam se jer je bilo više ljudi nego obično. Vidjela sam da se upravitelj ne doima iscrpljen od sinoćnjega bančenja. »Nije li prerano da toliki ustanu i šeću, a kamoli da su se raspoloženi došli moliti?« upitala sam ga.

Renaldo se naklonio majci Benedette, a meni se nasmiješio. »Njegova Svetost javila je da će jutros osobno služiti misu.«

Dakako da je taj rijedak događaj pobudio znatiželju pa mi je bilo jasno zašto se skupilo mnoštvo, ali nisam mogla zaključiti kakve su Borgijine namjere. Iako se formalno zaredio prije nekoliko desetljeća, dvanaestak godina prije nego što je postao kardinal, pa se stoga od njega očekivalo da dnevno služi misu, već mjesecima to nije činio. Zapravo nisam bila sigurna kad je zadnji put uopće bio nazočan na misi. U Rimu je rado posjećivao Sikstinsku kapelu ukrašenu veličanstvenim freskama koje su izradili Ghirlandaio, Boticelli, Perugino i Cosimo Roselli, a prikazivale su Mojsijev i Kristov život, ali odlazio je onamo kad se sjetio, a u to vrijeme nije bio mise. Govorkalo se da mu je za oko zapeo prostrani strop pa ga je naumio ukrasiti naručivši veliko umjetničko djelo, no nikako nije mogao odvojiti potrebna novčana sredstva. Koliko sam znala, u susjednu baziliku svetoga Petra, gdje je općenito vladalo ruševno ozračje, Njegova Svetost nije kročila otkako mu se, prije nekoliko mjeseci, krov gotovo doslovno srušio na glavu.

»Hoće li mu netko biti pri ruci ako se više ne bude sjećao kako služiti misu?«

Renaldo je zakolutao očima. »Možemo se samo nadati. Hajdemo pronaći dobra mjesta.«

U čast Njegove Svetosti, a i kako bi smjestili sve dostojanstvenike, u kapelici su postavili klupe. Renaldo nam je osigurao mjesta nedaleko od oltara pa smo vrlo dobro vidjeli kako Borgia prilazi na čelu procesije odjeven u sjajne crvene i zlatne boje, a na glavi mu je bilo znamenje papinske vlasti – veličanstvena troredna kruna ukrašena draguljima. Svi su znali da je Papa sa sobom u Viterbo donio golemu količinu bogatstva koje je mogao prenijeti, ali mnoštvo se uzgibalo vidjevši trostruku krunu. Svi vole predstave, a Borgia kao da im je nakanio pružiti veličanstven prizor.

Smjesta se bacio na posao i tako je tečno odslužio misu da nijednom nije zastao niti zamuckivao. Obavio je to vrlo stručno pa bi se neupućenom gledatelju moglo oprostiti ako bi pomislio da Papa svakodnevno služi misu. Latinski mu je lako tekao s jezika, no moram reći da mu je nedostajalo otmjenosti. Čak i Renalda sam čula da svoje brojeve čita osjećajnije nego što je Borgia govorio o mističnoj preobrazbi kruha i vina u tijelo i krv našega Spasitelja.

Page 172: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

172

No ipak je dobro odslužio misu. Ohrabrivši se, pridružila sam se ostalima u redu koji se pružao do oltara. Unatoč sklonosti da ponekad prolijevam krv, čak obijesno uranjajući u to, ipak mi je vrlo odbojna, a to je nedvojbeno posljedica onoga što sam proživjela kao dijete. Pričešćivanje mi je donedavno teško padalo, ali u dubini duše zaključila sam da je vino samo vino pa ga nikakve molitve ne mogu pretvoriti u krv. Dakako, riječ je o herezi, no ta pomisao pružala mi je utjehu. Ipak, razumijem zašto Crkva kažnjava takvo razmišljanje. Onoga trenutka kad ljudi počnu sami odlučivati u što će vjerovati neće se srušiti samo krov svetoga Petra.

Kad je misa završila, izišli smo iz kapelice. Upravo sam htjela upitati majku Benedette bi li me htjela pratiti dok obilazim kuhinje kada sam postala svjesna da netko na nas baca nervozne poglede. Brzo sam se okrenula pa mi je postalo jasno zašto sam to osjetila. Prema meni je koračao Herrera, odjeven u crni i srebrni baršun kakav Španjolci vole odijevati. Bila sam na oprezu zbog zadnjega susreta s njim, zato sam se odlučila suzdržavati.

Zaustavio se preda mnom ne osvrćući se na nadstojnicu. »Ne mislite da ste nekoga i na trenutak zavarali, bruja«, rekao je. »Znam što ste učinili, zna i Bog, a ubrzo će svima biti jasno!«

Trgnula sam se. Riječ »vještica« imala je isto značenje, bez obzira na to izgovara li je netko na talijanskom ili na kastiljanskom narječju. I bez velike maštovitosti razumjela sam da me optužuje da sam mu ubila poslužitelja, kako se i govorkalo u gradu. Propustim li odgovoriti, činit će se da priznajem krivicu. Pozornost mi je odvratio pokret sa strane. Malo dalje od nas stajao je Cesare i sve motrio. Nije me čudilo što ga nisam primijetila u crkvi jer čak je još manje od oca volio vjersku raskoš i manje se trpeljivo odnosio prema njoj.

Budući da nisam imala izbora, odgovorila sam: »Budite tako dobri pa me prosvijetlite, signore. Što točno mislite da sam učinila?«

»Predali ste dušu samomu đavlu! Mahnito izvršavate njegove zapovijedi poput drevnih Bahantica koje su u ludilu komadale muškarce. Poput njih, sići ćete u pakao pa ćete cijelu vječnost biti prokleti.«

Ta bujica riječi nije me iznenadila jer posve sam razumjela da se strah od onoga što sam o njemu mogla javno razotkriti spojio s izrazitom antipatijom koju je osjećao prema meni pa je nastala otrovna mješavina. No uspio je izazvati zaprepaštenje majke Benedette.

»Signore«, izletjelo joj je prije nego što sam je mogla i pokušati zaustaviti, »pogrđujete mladu ženu koja samo želi zaštititi sigurnost i dobrobit Svetoga Oca. Svakako i vi želite isto?«

Njezina me je smjelost zatekla, ali najviše se zaprepastio sam Herrera. Zurio je u nju niz dugi hrbat svoga nosa. »Ako ste žena vjere kao što tvrdite, trebali biste se što prije odvojiti od te... stvari.«

Page 173: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

173

Čekala sam smatrajući da će se redovnica povući pred njim. Napokon, bio je moćna osoba i navikao je zastrašivati obične smrtnike, ali majka Benedette nije ni trepnula, nego je savršeno mirno odgovorila: »Bog nas ne šalje u vatru da grijemo kosti. Šalje nas kako bi nas iskušao. Neću napustiti dušu kojoj je potrebna moja pomoć.«

Španjolac ju je smeteno gledao. Očito nije imao pojma kako se suprotstaviti nepatvoreno pobožnoj ženi. Iskoristivši njegovu zbunjenost, Cesare se glatko umiješao pa je Herreri nešto prošaptao na uho, položio mu ruku na nadlakticu i odveo ga.

Kad smo majka Benedette i ja nastavile put, ubrzo sam postala svjesna da nešto mrmlja sebi u bradu. Isprva sam mislila da moli, ali nedugo zatim postalo je očito da nije tako.

»Strašan čovjek«, prokomentirala je. »Posve nesnosan.«

Ostala sam bez riječi vidjevši je u takvomu raspoloženju nakon što je mirno ukorila Herreru. »Uistinu jest«, složila sam se, a onda sam pomalo nespretno dodala: »Možda je bolji nego što se čini. Primjerice, pouzdano znam da je nadareni arhitekt.«

Pogledala me kao da sam poludjela. »Kako bi to moglo biti važno? Želi vam zlo, a barem mu ja neću dopustiti da vam ga i nanese. Ipak, postit ću u znak pokore za svoje ružne misli. Ali morate jesti, bit će vam potrebna sva snaga da mu se suprotstavite.«

U tom trenutku uvidjela sam da sam gladna, ali nisam htjela jesti sama. Nakon što sam je kratko nagovarala, pristala je odgoditi post i pridružiti mi se. Doručkovale smo u mojim odajama podijelivši komad još tople semoline, tijesta od krupice, mekanoga ligurijskog sira i nekoliko tvrdo kuhanih, narezanih jaja začinjenih majčinom dušicom. S užitkom sam pojela nareske culatella, šunke koju moče u vinu dok ne postane crvena kao ruža, ali nadstojnica nije jela meso. Poslužitelji su došli i otišli pa smo mogle slobodno razgovarati.

»Do ovoga jutra nisam posve shvaćala s čime se ovdje sučeljavate«, izjavila je grickajući narezano jaje. »Kako to podnosite?«

Pitanje me je zateklo nespremnu jer sam uvijek smatrala da nemam izbora.

»Njegovu Svetost treba zaštititi. Činim sve što mogu.«

»Ali taj Herrera vas nastoji što više podrivati. Kad samo pomislim da je nećak Njihovih Katoličkih Veličanstava! Jesu li slijepi, pa ne vide da ima zlih svojstava?«

»Sigurno imaju dobro mišljenje o njemu jer učinili su ga svojim poslanikom. Žalosna je činjenica da bi bez njegove podrške mogao propasti savez sa Španjolskom.«

»No to je svakako izgubilo na važnosti sada kada Francuzi...«

»Ne bih se previše nadala njihovoj potpori.«

Page 174: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

174

Moja sugovornica me je oštro pogledala. »Ah, tako. A što ako savezu sa Španjolcima dođe kraj? Što bi se onda dogodilo?«

Oklijevala sam. Pala sam u veliku kušnju da svoj teret podijelim s majčinom, a sada i sa svojom prijateljicom, ali odviše sam navikla šutjeti.

Budući da nisam odmah odgovorila, pojela je još malo sira i rekla: »Naravno, ne morate sa mnom raspravljati o takvim stvarima. Posve vas razumijem. Nevolja je u tome što ne znate kome možete vjerovati, a za to vas nitko ne može kriviti jer pogledajte u kakvom svijetu živimo. No znajte da sa mnom možete posve povjerljivo razgovarati. Ni s kim nikada neću podijeliti ono što čujem od vas pa iako sam jednostavna nadstojnica, možda bi vam svježe uši i oči pomogle da jasnije sagledate stvari.«

Naravno, imala je pravo. Očajnički sam trebala mudar savjet. »Herrera bi mogao biti meta ubojice kojega su poslali u Viterbo«, rekla samo polako.

Spustila je nož i pažljivo me pogledala. »A vas su zadužili da ga čuvate? U velikoj ste zbrci. Morate sačuvati život čovjeka koji bi bio sretan da vas usmrti.«

Potvrdila sam glavom. »Još je gore što sam ubila dvojicu njegovih ljudi, bez obzira na to koliko su me izazvali. A kad sam pokušala istražiti ubojstvo njegova poslužitelja, jedina svjedokinja također je umrla.«

Polako je odmahnula glavom. »Uistinu vas odasvud salijeću teškoće, ali upravo sada ne smijete izgubiti vjeru. Baš naprotiv, morate je se držati kao nikad prije.«

» Posve iskreno govoreći, nikad nisam imala posebno jaku vjeru.«

»Žao mi je zbog toga, ali razumijem vas. Još kao dijete bili ste se prisiljeni sučeliti sa zlom, stoga nije čudo da vas ispunjaju sumnje glede duhovnih stvari.«

»Istina je da teško mogu razumjeti zašto svemoćni Bog, pun ljubavi, dopušta da nas snalaze takve okrutnosti«, priznala sam. Tu temu doista sam prilično opširno proučavala tražeći mudrost u učenim spisima, no nisam je pronašla. »Sveti Augustin tvrdio je da je zlo odsutnost dobra, ali iskreno govoreći, to objašnjenje čini mi se odviše pogodno.«

Moja iskrenost nije sablaznila redovnicu, ali kao da je se nisu dojmili ni svečevi zaključci. »Augustin je bio oštrouman«, odgovorila je, »i o tome nema dvojbe, ali postoji i drugo objašnjenje. Ovaj svijet tjelesnoga postojanja i opsjednutosti materijalnim bitno je zao. Dobrotu možemo naći isključivo na duhovnom području. Odatle izvire božansko svjetlo koje postoji u svima nama i pruža nam jedinu nadu u spas.«

Bila je to izazovna zamisao, no učinila mi se poznatom. Negdje sam se već susrela ne samo sa sličnim, nego s posve istim mišljenjem. No unutar Svete Majke Crkve Augustina su smatrali najvećim stručnjakom za temu o naravi zla. Njegova učenja nisu ostavljala mjesta za drukčija tumačenja, pogotovo ne za ona koja tvrde da je Božje stvaranje bilo zlo u sebi i po sebi. Gdje sam onda...

Page 175: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

175

Odjednom sam se sjetila. Na to učenje naišla sam u odaji Mysterium Mundi, Tajna svijeta, u tajnom spremištu zabranjenoga znanja smještenome ispod Vatikana, a Borgia mi je nevoljko dopustio da onamo uđem jer prije nekoliko sam mjeseci zaprijetila da ću otići iz njegove službe. Jedva sam počela istraživati bogatstva koja je spremište sadržavalo pa iako me je najviše zanimalo područje prirodne filozofije i alkemije, pozornost su mi zaokupili spisi koji su govorili o posve drukčijim temama. Iako sam bila svjesna da Crkvu već desetljećima razdire nemio raskol od čijih se trzavica naša Sveta Majka još liječi, ništa nisam znala o prijašnjim izazovima rimskoj vladavini, a pogotovo nisam čula za Katare sve dok se nisam susrela s njihovim svetim spisima koji su sačuvani u tajnoj odaji ispod Papine palače.

Upravo su Katari vjerovali da je ovaj svijet zao u samoj svojoj naravi. Po njihovu shvaćanju, ne živimo usred onoga što je stvorio Bog pun ljubavi, kako to uči Crkva, nego usred Sotonina kraljevstva. Bog postoji, ali je posve odijeljen, pa boravi u području čistoće i svjetla, daleko izvan materijalnoga svijeta. Da bismo ga dohvatili, nije potrebno svećeništvo, nego baš naprotiv, Njegova istina dostupna je svim ljudima koji posjeduju milost da ga traže. Glede Crkve, njezino materijalno bogatstvo i raskoš pružaju sve potrebne dokaze da ta ustanova ne služi Bogu, kako sama tvrdi, nego Sotoni.

Nije čudo da je Sveta Majka Crkva mačem i vatrom potiskivala Katare, ali njihove spise sačuvali su za onaj dan kada bi se ta prijetnja mogla ponovno pojaviti. Koliko sam znala, iz običnih vjerničkih rasprava izbrisan je svaki spomen na njih pa majka Benedette nikako nije mogla znati da ponavlja njihovu herezu.

»Zanimljivo gledište«, oprezno sam primijetila.

»No zapravo nije ni važno«, odgovori nadstojnica. »Samo sam htjela reći da je zlo moćna sila. Možemo sjediti i raspravljati o njegovoj naravi ili se s njim valja uhvatiti ukoštac kako bismo spriječili loše učinke.«

»A kako bismo to mogli učiniti?« osmjelila sam se upitati.

Nakratko je šutjela, a onda je odgovorila: »Herrera neće dopustiti da ga štitite, baš naprotiv, učinit će sve da vas zadrži što dalje od sebe. S druge strane, ja bih mogla steći njegovo povjerenje.«

»Ali prezirete ga. Sami ste to rekli.«

»Nije važno. Zatomit ću osobne osjećaje ako bih vam time mogla pomoći.«

Iako joj nikako nisam htjela nametnuti još veći trud nego do sada, glede Španjolca doista sam bila u teškomu položaju. Njegovo mišljenje o meni, bez obzira na to iz kakvoga je izvora poteklo, onemogućavalo mi je da ga učinkovito zaštitim, a k tome sam se bojala da ni David ne može ili neće paziti na njega.

»Uistinu mislite da mu se možete dovoljno približiti da primijetite prijetnju ako se pojavi?«

»Znate li za bolju mogućnost?«

Page 176: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

176

Morala sam iskreno priznati da ne znam, no ipak sam je upozorila: »Ako se s njim sprijateljite, očekivat će da me se odreknete.«

»To nikad neću učiniti,« žarko odvrati nadstojnica, »ali jamačno ima neku manu, slabost koja će mi pomoći da doprem do njega.«

»On... Divi se Cesareu, ali zna da smo Njegova Uzoritost i ja...« Zastala sam jer je nisam htjela sablazniti.

No majka Benedette očito je i mene i putove ovoga svijeta razumjela bolje nego što sam slutila. »Onda ću mu reći da radim na tome da vas uvjerim kako je vaša veza s kardinalom Svete Majke Crkve pogrešna i da biste se, zbog dobrobiti svojih duša, trebali povući u samostan.«

Pomisao da bih se – jadna ja! – mogla povući u samostan bila je smiješna... No i vrlo zanimljiva ako bi mogla poslužiti kao varka. »Doista smatrate da ga možete uvjeriti?«

Slegnula je ramenima kao da se to samo po sebi razumije. »Ljudi uvijek povjeruju u ono što žele«, odgovorila je sa samopouzdanjem na kojemu sam joj zavidjela.

Page 177: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

177

23

rošla su dva dana. Prilikom svih javnih susreta s nadstojnicom nastojala sam se držati dostojanstveno i zamišljeno, kako dolikuje osobi koja želi okajati svoje grijehe, no u meni su se izmjenjivali zabrinutost i olakšanje.

S jedne strane, činilo se da će joj Herrera dopustiti da mu priđe, ali s druge sam se bojala da će se redovnica zbog mene dovesti u opasnost.

»Besmislica«, izjavila je kad smo sljedeće večeri ostale same u mojim odajama. Po svemu se činilo da uživa u svojoj novoj zadaći. Obično je bila sabrana, ali sad se zbog uzbuđenja doimala još mladolikijom i poletnijom.

»Nema pojma da sam tu zbog bilo čega drugoga nego da pazim na dobrobit njegove duše«, samouvjereno me je izvijestila, »oko koje se, usput rečeno, doista valja mnogo truditi.«

»Povjerava li vam se?«

»Ni najmanje, osim što brblja o vama i Cesareu. No svećenici iz njegova kućanstva nagovijestili su da su govorkanja o poslanikovu ponašanju doprla do Španjolske pa su odatle stigle vijesti o nezadovoljstvu Njihovih Katoličkih Veličanstava. Mogli bi ga opozvati. Mislim da mi je upravo zato dopustio da se s njim sprijateljim.«

David mi to nije spomenuo prilikom kratkoga susreta koji smo uspjeli upriličiti nakon povratka u Viterbo. Tvrdio je da je još u milosti Španjolaca unatoč tome što mi je u vili nagonski htio priskočiti u pomoć, no sumnjala sam u njegove riječi. Izrazio je zabrinutost zbog toga što sam se poslužila majkom Benedette, ali to sam pripisala razumljivomu nepovjerenju koje je gajio prema kršćanima, stoga nisam pretjerano razmišljala o tome.

Slušajući je, ponovno sam zaključila da sam ispravno postupila. Vijesti o španjolskim vladarima bile su važne pa sam se pitala je li ih čuo Borgia. »To ne bi bilo dobro za savezništvo«, primijetila sam.

»Ne vjerujem da će se takvo što dogoditi. Kad ubojica o kojemu ste govorili pokuša udariti pa ga uhvate, kraljici Isabelli i kralju Ferdinandu svakako će postati jasno da nemaju izbora nego i dalje podržavati Njegovu Svetost ili će riskirati da se vlasti slavodobitno dočepa Papin i njihov neprijatelj.«

»Nadajmo se da će uvidjeti. Dakako, sve ovisi o tome da ubojicu uhvatimo prije nego što usmrti Herreru. Koliko sam razumjela, još niste naišli ni na kakva sumnjivca?«

P

Page 178: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

178

»Nažalost, nisam, ali budite uvjereni da ću ustrajati.«

Potvrdila sam glavom, zahvalna što mi pomaže, iako mi je još bilo žao što sam je u sve to uvukla.

Nekoliko sati nakon što je prešla preko dvorane na povratku u svoje odaje još sam bila budna jer sam razmišljala jesam li ipak ispravno postupila, kada su se iznenada otvorila vrata. Uvijek ih se potrudim zaključati, ali provalnik može obiti svaku bravu, a kao da se to upravo i dogodilo. Smjesta sam zgrabila nož pod jastukom, ali žurno sam ga vratila na mjesto jer je ušao Cesare spremajući ključ za koji nisam ni znala.

Sigurno je krajičkom oka vidio nož jer se nasmiješio i rekao: »Kako si se samo suzdržala da ga ne baciš na mene?«

Iz petnih žila sam se nastojala pretvarati da me njegov nagli ulazak nije uznemirio, ali srce mi je tako lupalo da mi to baš nije bilo drago. U svjetlu tinjajućih ugaraka u žeravnicima doimao se raščupano, umorno, ali i vrlo poželjno.

»Nažalost, nož sam koristila samo u borbi prsa u prsa«, odgovorila sam. Možda nije bilo pametno da ga podsjećam što sam prije kratkoga vremena učinila s tim oružjem, ali osjetila sam neodoljivu potrebu da međusobno budemo iskreni.

Ušao je dublje u sobu i zatvorio vrata.

»Jesi li spremio Herreru u krevet?« upitala sam.

Je li mu to preko lica preletio izraz žaljenja? »Kao i obično, tako se napio da je zaspao. Ako nastavi piti, uštedjet će posao ubojici.« Sjeo je na rub kreveta i upitao: »Jesam li dobro čuo da me kaniš ostaviti?«

Njega ostaviti! Ni Papu, ni svoj položaj ovdje, a ni bilo što drugo, nego samo njega! I protiv volje sam se nasmijala. »Govoriš li o mojoj novopronađenoj savjesti koja me tjera da razmišljam o povlačenju u samostan?«

»Da, upravo o tome.«

»Smatraš li da je to vjerojatno?«

»Uopće ne. Čudo je da je itko povjerovao u to. Pretpostavljam da si htjela da se nadstojnica približi Herreri?«

Potvrdila sam glavom. »Sama je to ponudila pa mi se učinilo da nemam izbora nego da prihvatim. Herrera nikako neće dopustiti da mu budem blizu.«

»Nemaš li povjerenja da će to obaviti ben Eliezer?«

Još mi se po glavi motala Cesareova sumnja da bi iza prijetnje ubojstvom mogao stajati David. Nisam to htjela povjerovati, kao ni da David ima pravo

Page 179: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

179

glede Cesareovih pobuda. Nikako nisam htjela raspravljati ni o kojoj od tih mogućnosti.

»Možda su posumnjali u njega kad je htio spriječiti Herreru da me napadne«, primijetila sam. »Osim toga, još jedan par očiju uvijek je koristan.«

»Misliš li da bi bolje od mene mogla primijetiti opasnost koja mu prijeti?« upitao je.

Uglavnom sam imala razumijevanja za taštinu mladih ljudi, osobito ako su ih odgojili tako da sebe smatraju kraljevićima, ali u tom trenutku odgovorila sam zajedljivije nego obično.

»Molim te da bar jednom sagledaš nešto drugo osim svoje taštine. Redovnica mi je najveća nada jer nitko neće posumnjati da pazi hoće li se pojaviti ubojica. Ali bojim se da su mi izgledi za uspjeh mali, čak i uz njezinu pomoć.«

Iako sam to izrekla vrlo tjeskobno, Cesare kao da me nije shvaćao ozbiljno. »Nije nalik na tebe da tako lako odustaješ.«

Zurila sam u njega, a u meni su se miješali zaprepaštenje i bijes. »Lako? Nemaš pojma o čemu govoriš. Ništa ne znaš o onome što se sa mnom događalo...«

»Naravno da ne znam«, odbrusio je. »Malo što si mi rekla, ali nisam bezosjećajni tupan kakvim me smatraš, bar ne u potpunosti. Dovoljno sam razuman da primijetim kad nešto nije u redu i da se zabrinem za tebe.«

Te riječi malo su mi ublažile bijes, stoga sam popustila. »I ja se pribojavam za samu sebe«, priznala sam uzdahnuvši.

Izuo je čizme i podigao noge na krevet. Za sve to morala sam zahvaliti njegovoj majci, poštovanoj Vanozzi, kako su je uvijek zvali. Još kao dijete iz njezine je kuće otišao ocu, no majčin utjecaj nikada nije oslabio.

»Reci mi razlog«, zatražio je obgrlivši me rukom oko ramena i privukavši me k sebi.

Neko vrijeme sam ukočeno ležala naslonjena na njega, a onda se toplina naših tijela stopila iscijedivši mi otpor. »Majka mi nije umrla prilikom porođaja, kako sam uvijek vjerovala«, počela sam tiho. »Tri godine poslije ubili su je pripadnici vlastite obitelji koji nisu mogli podnijeti što se udala za Židova. Malo prije napada sakrila me je iza zida u kojemu je bila rupa. Sve sam vidjela.«

»Bon deu«. Zaprepastivši se, Cesare je progovorio svojim rodnim katalanskim narječjem, no ipak sam ga dobro razumjela.

Naslonivši mu glavu na rame, dodala sam: »Oduvijek sam znala da sa mnom nešto nije u redu. Od svega unaokolo odvaja me mrak koji prijeti da će mi izjesti dušu. Sad barem znam kako je nastao.«

Čvršće me je zagrlio. »Od toga si one noći bježala?«

Page 180: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

180

»Da, mislim da jesam.« Mutno sam se sjećala da me je progonila tamna pojava. Je li to bio jedan od ljudi koji su mi pred očima ubili majku? Možda njezin brat, ili bezoblična slika Smrti koju je dočarale moje uskomešane misli?

Okrenuvši se na stranu, povukao me pod sebe. Uronjena u brige, i dalje sam se držala ukočeno i nepodatno, ali onda mi je privukao pozornost polako me milujući po bedru. Naposljetku, i sad je bio dječak s kojim sam izmjenjivala poglede kad smo još drhtali na samomu rubu uvida u ono što jesmo, a bio je i povrijeđeni mladić koji mi je prvi put došao ispunjen boli, no ipak mi je pružio veliko zadovoljstvo. Bio je i tamnokosi ljubavnik pred kojim sam mogla skinuti masku iako sam smatrala da je moram nositi pred svima drugima, čak i pred Roccom, no o njemu u tom trenutku nisam htjela razmišljati.

Malo zatim više nisam ni mogla misliti. Vrijeme koje smo proveli razdvojeni pojačalo mi je potrebu za Cesareom, a i njegovu za mnom. Vruće smo se sjedinili jer smo pregladnjeli jedno za drugim. Čvrsto sam ga obuhvatila naslađujući se ljepotom njegova tijela i savršeno uvježbanom snagom. Ušavši u mene, duboko je zastenjao i zabacio glavu. Izvila sam se nagore pritisnuvši mu usnice na vrat, ondje gdje je kucalo bïlo pa sam uživala osjetivši kolanje krvi i života, dok je kroz visoke prozore prodirala mjesečina i kupala nam tijela srebrnom svjetlošću. Zajedno smo se izvijali, spojeni zanosom, sve dok se svijet nije rasplinuo, a i mi zajedno s njim. Još isprepleteni, klonuli smo na krevet. S malo preostale snage preko nas sam navukla pokrivače.

Ponovno sam mu se smjestila u pregibu ruke položivši mu glavu na rame. »Znači li to da si se predomislila glede odlaska u samostan?« upitao je.

Nasmijala sam se i lagano ga pljesnula. Zajedno smo se okrenuli na stranu, a već sam gotovo zaspala kad sam čula, ili mi se samo učinilo, da Cesare šapće: »Želim da budeš žena kakva jesi, Francesca, a ne osoba kakva misliš da bi trebala postati, kakva god ona bila.«

Onda je zaspao, kao i ja, jer umirilo me je ono što se dogodilo među nama, no nekoliko sati kasnije, duboko u noći probudila sam se jer me je izjedala glad za Sofijinim praškom. Bila sam previše uznemirena da bih zaspala pa sam neko vrijeme sjedila pokraj prozora, a prije svitanja ustala sam i odjenula se.

Stojeći pokraj kreveta, gledala sam Cesarea. Kao da je osjetio moj pogled, otvorio je jedno oko i upitno me motrio.

»Otići ću u kapelicu da se pomolim«, rekla sam odgovarajući na njegovo neizgovoreno pitanje.

Otpuhnuo je, okrenuo se i zabio glavu u jastuk, no ipak sam razaznala da mrmlja: »Čuvaj se da te ne pogodi munja.«

Kad sam se pojavila, redovnici su već završili s molitvama i otišli, a to mi je odgovaralo. Suprotno Cesareovoj pretpostavci, nisam otišla samo zato da me ondje vide, nego sam se uistinu htjela pomoliti, a ako mi to ne uspije, kanila sam barem prividno srediti zbrkane misli.

Page 181: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

181

Pritisak koji sam osjećala štiteći Borgiju, a i spoznaja o majčinoj sudbini očito su me slomili. Noćne more, dapnje, viđenja, a sad i čudni strahovi i sumnje, sve je to govorilo da sam se više nego ikada približila potpunom ludilu. Možda sam već prešla granicu, a da toga nisam bila svjesna. Svakako sam što prije morala pronaći način da nastavim djelovati.

Zato sam molila, ne pravilno, jer to nikad nisam znala činiti, ali sad sam pokušala zazvati iz dubine srca.

»Bože«, počela sam, no brzo sam se ispravila, »svemogući Bože, Nebeski Oče.« Laskanje nikad nije smetalo, barem kad je bila riječ o Borgiji, pa sam pretpostavila da ni sada neće biti naodmet. »Žarko te molim za pomoć. Tvoj sluga, Kristov namjesnik na Zemlji, u smrtnoj je opasnosti. Podrži me kako bih ga uspjela zaštititi. Ne dopusti da me unište obmane rođene u mraku, nego mi daj svjetlo da uvidim istinsku opasnost i pobijedim je.

A također te molim da mi objasniš zašto dopuštaš da u svijetu koji si stvorio postoje tolike okrutnosti, da tvoja djeca proživljavaju toliku bol i patnju te zašto si dopustio da čudovišta ubiju moju majku.«

Kao što sam rekla, nikada nisam znala ispravno moliti.

Nisam očekivala odgovor iako sam iz uljudnosti pričekala nekoliko minuta. U zraku je lebdio ustajali miris tamjana. Udahnuvši, malo sam zakašljala, a onda sam ustala da odem. Okrenuvši se, primijetila sam da u mene posve smeteno zuri svećenik. Zauzela sam ponizno držanje, spustila sam oči i prekrižila se.

Jadnik je stajao kao da se sledio dok sam pokraj njega pošla prema izlazu iz kapelice, no brzo će se pribran i požuriti da ispriča što je vidio: strega, vještica, molila je u Božjoj kući, a očito joj se ništa nije dogodilo. Ili je Svemogući bio neočekivano popustljiv ili nisam onakva kakvom me smatraju. U drugim okolnostima taj bi me događaj nasmijao.

No sad sam velikom dvoranom prošla uronjena u sumorne misli. Teško me je pritiskalo mozganje o naravi zla i njegove nazočnosti u ovomu svijetu. Iako je Augustinovo objašnjenje Crkva prihvatila kao svoj nauk, činilo mi se više nalik na majstoriju otmjenoga uma, nego na istinsko shvaćanje stvarnosti. S druge strane, katarsko stanovište da je materijalni svijet zao po samoj svojoj prirodi kao da je prelazilo preko toga pitanja i ne pokušavajući ga riješiti.

Posjetivši Mysterium Mundi, Tajnu svijeta, čitala sam katarske svete spise koji su tvrdili da ljudi postoje isključivo zato da bi postali perfecti, pojedinci koji su duhovno tako prosvijetljeni da su se u stanju zauvijek osloboditi veza ovoga svijeta. Oni koji to ne uspiju postići u okviru jednoga života, što znači većina čovječanstva, osuđeni su na neprestano ponovno rađanje dok napokon ne dokažu svoju vrijednost. U svoje vrijeme to je učenje privuklo seljake, trgovce, pa čak i pripadnike plemstva, a sve ih je ujedinilo uvjerenje da na ovoj razini postojanja nema čak ni mogućnosti dobra.

Page 182: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

182

Ne budem li oprezna, mogla bih samu sebe zateći kako razmišljam na isti način. Bili su mi potrebni sunčevo svjetlo i svježi zrak, ali nadasve me je nešto moralo podsjetiti da postoji svijet gdje svaka misao i dah ne ovise o volji ljudi kojima nije važno ništa osim iskazivanja sirove moći bez obzira na to koliko boli time prouzročili. Željela sam svijet u kojemu žene kuhaju ovčje goljenice, djeci rastu zubi, mališani se rađaju i žive, a ljudi su sretni unatoč svim okolnostima, pa makar samo nakratko.

Iako je moj pokušaj molitve bio vrlo jadan, barem mi je pomogao da malo razbistrim glavu jer svakodnevnih dužnosti prihvatila sam se s obnovljenim poletom. Nitko me nije nastojao ometati, ali nisam vidjela ni znak da podrška koju mi je pružala majka Benedette donosi ikakva ploda. I dalje su me pratili neprijateljski pogledi i hladna šutnja, a namjernici su žurno odvraćali oči.

Kad sam nakon nekoliko sati pritisnula prsten u kap mekana voska na, kako sam se nadala, posljednjoj potrepštini koju sam toga dana pregledala, podignuvši pogled, vidjela sam da se David mota na ulazu u kuhinju. Primijetivši da ga gledam, okrenuo se i otišao.

Pošla sam za njim pa smo se sastali na uglu, kod staja. Prividno opušteno naslonio se na zid, ali vidjela sam da nešto nije u redu. Tanke bore oko očiju odavale su da je umoran i zabrinut.

»Opozovi svoju redovnicu«, rekao je čim sam se pojavila.

Trgnula sam se. »Teško da je moja«, rekla sam izbjegavajući odgovor.

»Ne okolišaj, Francesca, jer ti ne dolikuje. Herrera misli da je može iskoristiti kako bi te srušio pa je samo zato trpi.«

»Morala ga je navesti da to pomisli jer htjela mu se približiti. Ono sa samostanom...«

Odmahnuo je rukom. »Ne govorim o tome. Svojim ljudima rekao je da si odgovorna za sve smrti, počevši od kuhinjskoga pomoćnika, te da će to dokazati uz nadstojničinu pomoć.«

»Smiješno! Odakle mu takva pomisao?«

»Možda od nje? Kako znaš što mu je rekla i zbog čega? Kad govorimo o tome, što uopće znaš o njoj?«

U meni se uskomešao bijes. Nije samo David radio pod velikim pritiskom niti je samo on živio u sjeni propasti, stoga mi se nije imao pravo tako obraćati.

»Znam da je bila prijateljica moje majke«, ukočeno sam odgovorila.

»Bilo je to prije mnogo godina. Zašto je sad važno?«

»Jer mi je samo ona rekla istinu o majčinoj smrti. Imaš li ikakva pojma o tome koliko mi to znači?«

Page 183: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

183

»Ne, nemam«, odgovorio je gledajući me u oči, »i ne želim se pretvarati da razumijem, ali nije nalik na tebe da tako lako poklanjaš povjerenje.«

A niti da uopće nekomu vjerujem, pomislila sam, iako mu to ne bih rekla. Bojala sam se da bi Borgijin sastanak s Francuzom mogao biti znak koji je David čekao, no Herrera je još bio na životu.

»Otežava li ti majka Benedette da se približiš Španjolcu?«

»Da, otežava. Kad snuje naume sa sveticom, ne treba mu lakrdijaš.«

Je li se u tome krila bit problema ili su ga nadstojničini postupci iskreno zabrinuli? Nisam to znala, ali barem sam ga mogla pokušati istražiti.

»Vidjet ću što mogu učiniti, ali za to vrijeme morat ćeš je podnositi.«

Takav odgovor mu se nije svidio, a to je i pokazao jer bez riječi se okrenuo i otišao. Kad sam ostala sama, naslonila sam se na zid staje i pokušala sabrati misli. Možda bih u tome i uspjela da se ponovno nisu umiješale izvanjske okolnosti.

Prišao mi je blijedi paž raširenih očiju, no zaustavio se puna dva metra od mene, a onda mi je poručio spuštene glave, očito jedva čekajući da bude negdje drugdje: »Oprostite, donna. Njegova Svetost traži da dođete.«

Prešla sam rukama preko lica, udahnula i pošla odatle.

Page 184: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

184

24

omozite mi da razumijem«, zatraži Borgia. »Smatrali ste da je vrijeme pogodno da u moje kućanstvo uvedete ženu čija nazočnost potiče razmišljanja o tome da sam papa grješnik i o potrebi neke vrsti

pročišćenja. Je li tako?«

»Nisam to namjeravala, a uvjerena sam da nije ni ona, ili se barem iskreno nadam da nije. S dužnim poštovanjem, Svetosti, nisam znala da se to događa.«

Lice mu se smračilo. »Zato što ne morate slušati neprestana brbljanja mojih dostojanstvenika.« Izdeklamirao je kao da pjevuši: »Previše sam radio na unaprjeđenju vlastite obitelji, pa su svi drugi pretrpjeli štetu. Morao bih suzbiti častohleplje, pomiriti se s Francuzima, češće javno služiti misu i... Oh, da... Odbaciti La Bellu ili se barem neupadljivije ponašati glede te žene. Na kraju će htjeti da odjenem kostrijet i da se bičujem!«

Jedva sam suzbila osmijeh zamišljajući kako Borgia, najsvjetovnija osoba koju poznajem, vrši takvu pokoru pa sam odgovorila: »Je li doista pošteno sve to pripisati utjecaju majke Benedette?«

Zapravo, znala sam da nije pošteno. Borgia je osluhnuo litanije žalopojki glede svoje osobe koje su se mogle čuti od dana kad je zasjeo na papinsku stolicu, a nedavno promaknuće Cesarea i Juana samo je pogoršalo stvari. No ako je želio kriviti nadstojnicu, nisam joj baš mogla pomoći, osim da ga podsjetim na ono što je već znao.

»Majka Benedette ponudila je pomoć, pa sam prihvatila. I sami ste smatrali da je dobro što je tu.«

»Mi lio sam da vas je naumila osloboditi sumnje kako biste mogli obavljati svoj posao i štititi Herreru, a što je još važnije – i mene. Umjesto toga, čini se da ste svoju zadaću prepustili redovnici i lakrdijašu.

»Znate da David nije...«

»U redu, nadstojnici i buntovnom Židovu. Zvuči li to bolje? Bih li trebao slađe spavati jer znam da se njih dvoje brinu o čovjeku koji je ključan za očuvanje saveza sa Španjolskom?«

»Barem spavate«, izletjelo mi je prije nego što sam stigla promisliti, no smjesta sam požalila te riječi. Dobro sam se odmorila samo jednu noć, no to mi baš nije ublažilo uznemirenost ni smanjilo živčanu napetost, a što je bilo još gore, više nego ikad čeznula sam za Sofijinim praškom.

P

Page 185: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

185

»Oprostite, nisam to trebala reći...«

»Sjednite«, zapovijedi Borgia, a kad sam ga poslušala, oštro me je motrio. »Što je s vama?« upitao je pa je sam odgovorio prije nego što sam zaustila: »Želite li odrješenje za pogibiju onih ljudi? Ne treba vam, ali ako ćete se bolje osjećati...«

»Možete li me odriješiti i od činjenice da sam ih bila u stanju ubiti?«

Spustio se na stolicu proučavajući me. »Dakle, u tome je problem? Ne cijenite vlastitu narav čak ni kad vam omogući da ostanete na životu? Biste li radije poput ovce pošli na klanje?«

»Kao što se dogodilo s Božjim Jaganjcem?«

Doista se činilo da nemam nadzor nad vlastitim jezikom. Tko sam ja da Kristova namjesnika podsjećam na žrtvu na križu?

»Ispričavam se, Vaša Svetosti. Nepromišljeno se vladam. Što želite da učinim?«

Pobjegao mu je glasan uzdah, kao da je bik otpuhnuo. Na trenutak se doimao starijim nego što je bio, pritiješnjen teretom vlastitoga nezasitnoga častohleplja, no već u sljedećem trenutku pribrao se i primijetio: »Sve to moram držati da se ne raspadne. Ne budem li mogao...«

Ne uspije li, značit će to propast la famiglie i ostalih Borgiji bliskih osoba. Na to me nije morao ni podsjećati.

»Razgovarat ću s majkom Benedette.« To sam i kanila učiniti nakon onoga što mi je rekao David. Iako je nikako nisam htjela otpraviti, bude li makar i nehotice pravila nevolje, neću imati izbora.

»Ipak,« dodala sam oprezno, pazeći da ne razljutim sugovornika, »ako ste uistinu tako zabrinuti, postoji očito rješenje.«

Podignuo je obrvu kao da me izaziva da nastavim. »Poštedite i mene i sebe pa ne predlažite ponovno da Herrera doživi nezgodu.«

Udahnula sam i polako izdahnula prije nego što sam odgovorila: »Nisam to htjela reći. Uzmite ga pod svoje okrilje, okružite ga stražarima i nadzirite baš sve koji mu dođu blizu. Ubojica neće moći izvršiti svoj naum pa ćete biti sigurni.«

Zakikotao se. Nisam bila navikla čuti da ispušta takav zvuk pa sam ga prepoznala tek nakon nekoliko trenutaka, a tada se već grleno smijao.

»Zaboga, Francesca«, uzviknuo je kad je ponovno mogao govoriti. »Nisam znao da imate tako obijesni smisao za humor.«

Nije mi bilo zabavno. »Ne šalim se.«

Dobro raspoloženje nestalo mu je s lica isto tako brzo kao što se i pojavilo. Prevrtljivost mu nije bila nalik pa nisam znala kako da sve to shvatim.

Page 186: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

186

Mrko je gledao, a visoko čelo mu se namreškalo. »Ali ono što ste upravo predložili ipak je šala, i to opasna. Španjolci su uhitili Juana i drže ga u zatvoru. Želite li da im uzvratim time što ću zatočiti Herreru?«

»Učinili biste to za njegovo dobro, kako biste zaštitili sebe i njega, a to je nešto posve drugo.«

»Njihova Katolička Veličanstva neće zauzeti takvo gledište. Što bih im rekao? Da sam bespomoćan pred usamljenim ubojicom? Što mislite, koliko će im trebati da podršku prenesu na moga neprijatelja kojega budu smatrali jačim?«

Nisam mogla sakriti razdraženost. »Pa što ćemo? Čekati da ubiju Herreru i da savez umre s njime?«

Naglo je udario šakom po stolu, i to tako da je izrezbarena srebrna tintarnica poskočila, tresnula na pod i sve poprskala tamnim kapljicama. »Pronađite ubojicu!« zarežala je Njegova Svetost pocrvenjevši od bijesa. »Ubijte ga! Radite ono zbog čega sam vas zaposlio ili smo oboje gotovi, tako mi svega!«

I prije sam vidjela da se Borgia razbjesnio, ali nikad kao tom prilikom. Je li moguće da se bezobzirni velikan, koji si je pandžama priskrbio najmoćniji položaj na vrhu kršćanskoga svijeta i nikada nije pokazao da mu nedostaju odlučnost ili samopouzdanje, sada boji? Je li se doista i bez pretvaranja uplašio događaja koji su se razmahali izvan svakoga nadzora? A možda se tu krilo još nešto. Svi su znali da Borgia ima najmoćniju mrežu uhoda u cijelom kršćanstvu. Posve je vjerojatno da prima izvješća koja potvrđuju da je u opasnosti, ali ne daju naslutiti odakle bi pogibelj mogla doći. Uvelike je navikao taktizirati i svima upravljati kako bi neprestano slavodobitno napredovao pa nije imao iskustva s porazom, no ako je doista vjerovao da bi sad mogao takvo što doživjeti...

Borgia je bio već dovoljno opasan kad je, obuzet neodoljivom silinom volje, iskazivao bijes, pohlepu, častohleplje i odlučnost, ali Borgia koji se boji? Jedva sam mogla i zamisliti što bi u takvomu stanju bio sposoban učiniti, a nikako nisam htjela tome biti svjedok.

»Budite sigurni da ću učiniti sve što mogu«, odgovorila sam osjećajući da stojim na rubu litice i gledam u ponor koji mi je već bio i previše poznat.

Borgia kao Borgia, morao je izreći posljednju riječ. Već sam bila na vratima kada je tiho prosiktao: »Želim da učinite ono najgore što ste u stanju, Francesca. Zaboravite na nadstojničin pokušaj da vas iskupi. Bolje će biti da ljude podsjetite zbog čega, kada prolazite, osjete stisak hladne ruke straha.«

Te riječi trebala sam smjesta zaboraviti shvativši ih samo kao odjek njegovih bojazni, a to sam i pokušala, no pritiskala me je njihova gorka istinitost. Od Pape sam otišla osjećajući se šuplje i tužno, no ipak sam odlučila da ću izvršiti ono što moram.

Upravo zato sam pošla u potragu za majkom Benedette. Cesare je Herreru poveo u lov pa je barem nisam morala tražiti među Španjolcima. Pronašla sam je

Page 187: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

187

kako, spuštene glave, stoji u vrtu i duboko razmatra. Kad sam joj prišla svijetlom stazom koja je, kao i ostale, završavala pred svjetlucavim vodoskokom, trgnula se, no smjesta se nasmiješila.

»Upravo sam vas htjela potražiti, Francesca. Jeste li dobro?«

Uzvratila sam joj slabim osmijehom, ali nisam se doimala uvjerljivom. Ono što su rekli David i Borgia previše me je zabrinulo da bih hinila dobro raspoloženje. »Osjećala sam se i bolje. Sjednimo i malo porazgovarajmo.«

Kad smo se smjestile na obližnjoj klupi, nakratko sam šutjela kako bih sabrala misli, a napokon sam priznala: »Bojim se da sam od vas previše tražila.«

»Drago dijete,« odgovori majka Benedette, »bez razloga se uznemirujete. Sve ide kako smo planirale. Herrera misli da mu je moja nazočnost korisna pa me pušta k sebi, a to mi pruža priliku da pazim na njega. Istodobno činim sve što mogu da ga navedem da vas sagleda u boljemu svjetlu, a mislim da u tome pomalo uspijevam.«

»Doista? Ipak smatra da sam odgovorna za smrti koje su pogodile kućanstvo Njegove Svetosti. Tvrdi da će to moći dokazati.«

»Odakle vam ta pomisao?« Kad nisam odmah odgovorila, suzila je oči. »Još ste nekoga postavili u njegovu blizinu, je li, a taj netko prenio vam je tu besmislicu?«

Kukavica je sletjela da se napije vode iz vodoskoka, a onda je ponovno odlepršala. Poznata je po podvalama jer polaže jaja u tuđa gnijezda pa druge ptice varkom navodi da othrane njezine mlade, a ona se ne mora truditi. No, unatoč tome, vrlo lijepo pjeva.

»Nije važno kako sam doznala«, odgovorila sam. »Bojim se da to nije mjesto za vas.«

Uzdahnula je, a onda je izvadila ruku ispod širokih rukava svoga habita i uzela moju.

»Francesca, kad sam došla ovamo, nisam imala pojma da ću sresti tako iznimnu mladu ženu. S rijetkom se hrabrošću suprotstavljate mraku koji nas okružuje, no unatoč tome, i dalje ste zarobljeni u njemu.«

Mogla sam joj reći da ima krivo jer taj mrak je u meni, ali nastavila je prije nego što sam dospjela otvoriti usta:

»Jeste li kad pomišljali na to da postoji bolji put, istinska staza koja vam je otvorena ako ste primili dovoljno milosti da je vidite?«

»Primamljiva pomisao, ali...«

Na glatkom licu uokvirenom redovničkim rupcem pojavio se žarki izraz. »Znam da je teško, ali postoji način da razderemo mrežu zla i pogledamo iza ovoga svijeta. Tako osobe doista čistoga duha mogu pronaći put iz mraka na svjetlo.«

Page 188: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

188

Mislim da nisam imala veću želju nego da odbacim zle verige koje su me nemilosrdno stiskale još otkako sam bila dijete i da postanem žena kakva sam trebala biti, ne više osoba mraka, nego svjetlosti.

»Htjela bih da vam mogu vjerovati«, rekla sam.

»Ali već znate da su moje riječi istinite«, uzviknula je. »Vidjela sam to u vama kad smo prije razgovarale o tome.«

Odmahnula sam glavom, jer nisam bila sigurna na što misli. »Razgovarale...?«

»O zlu i naravi svijeta. Kad ste spomenuli Augustina, odgovorila sam da postoji drugo objašnjenje svenazočnosti zla jer urođeno je na području tjelesnoga postojanja i opsjednutosti materijalnim.«

Naslonivši se, pažljivo me je motrila. »Mislim da ste prepoznali ono što govorim i bilo vam je jasno odakle to dolazi iako priznajem da me je vrlo začudila činjenica da ste to već spoznali.«

Polako sam shvaćala što hoće reći, no čak i tada sam se opirala prihvatiti stvarnost. Činilo mi se nemoguće da bi ona mogla... »Znate za katarsku herezu?« upitala sam.

Čvršće mi je stisnula ruku. »Taj naziv koriste sljedbenici zla kojemu su Katari prkosili. Ali kako znate za to? Iako mnogo obećajete, niste jedna od nas.«

Vjerojatno je nisam dobro čula. Katari su iskorijenjeni prije nekoliko stotina godina pa ih se malo tko sjećao osim u dubokim, najskrivenijim vatikanskim kutovima gdje nikada ne zaboravljaju stare neprijatelje.

Majka Benedette se nasmiješila netremice me motreći pogledom punim uzbuđenja. »Svakako, među nama više nema potrebe za obmanama jer besmisleno je da se i dalje zavaravamo. Oduševilo bi me kad bih doznala koje ste knjige čitali i gdje ste ih pronašli. Je li moguće da je Sotonina Crkva sačuvala naše svete spise, a ako jest, s kojim ciljem? No, nažalost, moramo se pozabaviti drugim stvarima.«

Uši mi je ispunilo tiho zujanje pa sam se napregnula da ga prigušim i da shvatim što mi govori. Iako ne mogu tvrditi da mi je poznato što je sve Crkva činila da osigura prevlast tijekom dugih, krvavih stoljeća, mislim da ni prema kome nije postupila nemilosrdnije nego prema Katarima, no ipak su, unatoč svemu, uspjeli izdržati.

»Kako...«, počela sam.

»Kako smo još uvijek ovdje, u zlu svijetu?« upitala je. »Istina je da je Sotonina Crkva pokušala izbrisati svaki trag našega postojanja kako bi čovječanstvo zauvijek zadržala u mraku i zatočeništvu. Ali perfecti, najprosvjetljeniji među nama, odlučili su sačuvati put do iskupljenja, pa su izabranu skupinu poslali na sigurno mjesto iako su svi drugi položili svoje živote kako bi Crkva povjerovala da je pobijedila. Tom svojom žrtvom naši su sljedbenici odbacili i posljednje lance

Page 189: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

189

ovoga svijeta zauvijek ga se oslobodivši. Mi ostali, koji smo još zatočeni u Sotoninu kraljevstvu, molimo se da jednoga dana pođemo za njima.«

Po svemu što sam čitala, Katari su otišli u smrt bez otpora, čak radosno, pa su pjevali dok ih je proždirala vatra, a to je duboko uznemiravalo njihove krvnike. Neki su napisali da ih je taj prizor progonio i da su ga neprestano proživljavali, pa su se čak uplašili da tonu u ludilo. Sumnjalo se da su neki sebi oduzeli život, a Crkva je njihove smrti prikrila žurnim ukopima daleko od posvećena zemljišta. U najtajnijim izvješćima koja sam otkrila nekoliko svjedoka čak je tvrdilo da su vidjeli kako se duše Katara dižu u nebo na trakama srebrne svjetlosti. Crkva od pogubljenja heretika uglavnom pravi javne predstave, ali uz imena tih svjedoka stajala je samo jedna, posebno zloslutna bilješka: Ušutkani.

Je li katarska vjera bila naprosto velika obmana kao što je to, po samoj svojoj naravi, svaka vjera? Ili su im njihovi obredi i postupci otkrili ono što je nama ostalima skriveno? Spisi koje su sačuvali u Mysteriumu Mundi prelazili su preko pojedinosti katarskih obreda i tako su ih rijetko spominjali da je to bilo sumnjivo, kao da bi za Svetu Majku Crkvu bilo opasno da ih samo zabilježi. Takva suzdržanost nagoviještala je da su barem neke osobe u najvišim crkvenim krugovima vjerovale da postoji razlog za strah. Ali zašto?

Kad sam pokušala govoriti, osjetila sam da su mi mišići u vratu neobično slabi. Obuzeo me je šok dok sam svim silama nastojala razumjeti važnost onoga što mi je nadstojnica govorila, ali pozornost mi je odvraćalo neujednačeno, razlomljeno svjetlo koje je prodiralo kroz grane nad nama. Morala sam o nečemu razmisliti, o važnoj stvari! Nadstojnica je potajno pripadala Katarima... A tu su i drugi... Jer bila je tu, u Viterbu.

»Ne razumijem.« Glas mi je bio slab i kao da je dolazio iz velike daljine. Jedva sam čula samu sebe, ali jasno sam razaznavala njezine riječi.

»Razumjet ćete, obećajem vam. Prije nego što završimo, sve ćete shvatiti.« Pojačala je stisak. »Ne bojte se onoga što će vam se otkriti, Francesca. Prigrlite istinu i ponovno se rodite u vječno svjetlo.«

U prstima me je peckalo, a taj osjećaj kao da mi je isijavao u ruke. Učinilo mi se da se svijet, na rubovima svega što sam oko sebe vidjela, razbija na komadiće, pomalo nalik na neobični mozaik na koji sam naišla na trgu. Prije nego što se posve raspršio, spustila sam pogled na njezine ruke kojima je stiskala moje.

Prekasno sam shvatila zašto majka Benedette nosi rukavice.

Page 190: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

190

25

eđu otrovima koje je najteže pripremiti su oni koji u tijelo ulaze kroz kožu, a ne uzimamo ih u hrani ili piću. Većina njih na svim površinama ostavlja talog koji će čak i osoba s osrednje oštrim zapažanjem na

vrijeme primijetiti pa će izbjeći otrov. Bile su mi potrebne godine da napravim vrlo smrtonosni otrov koji je djelovao na dodir, a stavljala sam ga na staklo jer je tu površinu tako teško neopazice onečistiti da gotovo nitko i ne sumnja da je na njoj pogibeljna tvar. Doista, trovač Španjolac koji je na tom poslu naslijedio moga oca nije oklijevao da dotakne takvo staklo, a nakon što je to učinio, živio je još samo nekoliko minuta.

Kad se pred nju postavio problem otrova koji djeluje na dodir, majka Benedette je pronašla rješenje koje je prošlo provjeru vremena: ne ovisi o tome da će žrtva nešto dotaknuti, nego umjesto toga ti dotakni žrtvu. Dakako, trovaču tu prijete neke očite opasnosti, ali obično su dovoljne razumne mjere opreza. Najbolje je da koristite rukavice umočene u otopinu stipse i željeznoga sulfata kako biste spriječili da vam tekućina kroz njih prodre u kožu. K tome, prije nego što navučete rukavice, razborito je ruke premazati rastopljenim voskom.

Iskreno govoreći, majka Benedette me zapravo nije otrovala, nego me je samo omamila. Svijet se doimao izlomljenim, a razni dijelovi više nisu točno pristajali. Podigavši pogled, vidjela sam da grane drveta naoko prekrivaju nebo, ali onda su se naglo smanjile, a ja sam postala divovska pojava, pa sam se nadvijala visoko nad njima. Pošljunčana staza vijugala je prema gore poput vala koji će se razbiti, a onda se rasplinula i pala na zemlju u obliku svjetlosnoga pljuska. Učinilo mi se da se lice anđela na vrhu kamenoga vodoskoka u vrtu odvaja od tijela i leti ravno prema meni. Dahnula sam i pokušala ustuknuti, ali nadstojnica me je čvrsto držala.

»Ne možemo ostati ovdje, Francesca«, ljubazno me je upozorila, »jer ljudi će te vidjeti pa će pomisliti da si doista opsjednuta. Znaš što će ti onda učiniti, je li?«

Iz zemlje su se podigli plamenovi. Otvorila sam usta da kriknem, ali nisam mogla ispustiti nikakav zvuk. Osim što mi je rastrojila čula, tvar koju mi je dala onesposobila mi je glasnice. U smućenu stanju, iznenada obuzeta strahom da ću izgorjeti, nisam se mogla oduprijeti nadstojnici koja me je iz vrta povela prema palači.

Samo se mutno sjećam da smo se vratile u moje odaje, a pamtim samo da sam kratko pogledala niz hodnik i da je majka Benedette, dok smo se penjale

M

Page 191: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

191

stubištem, mrmljala da budem oprezna, a onda sam zurila u složeni sastav drva na vratima koje je bilo nalik na uzgibane valove zamrznute u prostoru i vremenu.

Nakon toga sam ležala na krevetu, a uz podnožje je stajala nadstojnica. U jednom trenutku jamačno je skinula rukavice i očistila ruke jer na njima nije imala ništa dok mi je skidala cipele.

Pokušala sam se oduprijeti, ali uzalud. Unatoč očajničkim nastojanjima, um mi više nije mogao nadzirati tijelo.

Nadstojnica mi je stavila prste na usta. »Tiho, Francesca. Ne borite se protiv toga. I ne znate kako ste sretni.«

Sretna? Ispod smućenosti i straha, osjećala sam se kao najgora budala u cijelome stvorenom svijetu. Razlomljeni mozaik s razlogom mi se učinio poznatim jer već sam ga prije vidjela. Majka Benedette sad me nije prvi put drogirala – panetto, torrone, majčin psaltir – sve joj je to poslužilo, no ovaj put učinak je istodobno bio jači i tankoćutniji, a k tome mi je oduzeo moć govora.

Ponovno sam pokušala nešto reći, upitati je zašto to čini, ali iz usta mi nije izlazio glas. Podigavši pogled, vidjela je da mičem usnicama pa se malo namrštila.

»Sve što sam učinila otkako sam vas srela bilo je za vaše dobro. Ubrzo ćete to shvatiti.«

Dok je govorila, dugim trakama tkanine počela me vezivati za četiri kraja kreveta.

Očajnički sam se trzala pokušavajući se osloboditi, ali tvar koju mi je dala posve me oslabila. Mišići su mi odbijali poslušati usplahirene zapovijedi koje su im slale moje misli. Mogla sam samo bespomoćno i poslušno ležati dok mi je vezivala ruke i noge.

»Ne uznemirujte se, to je za vaše dobro«, izjavila je. »Putovanje na koje ćete se otisnuti teško je i zahtjevno. Ne želim da se ozlijedite. Doista, sve sam poduzela da to spriječim.« Potapšala me je po ruci kao da se obraća tvrdoglavu djetetu. »Htjeli su da vas iskoristim kao puko sredstvo da se uvučem u Borgijino kućanstvo«, dodala je, »i da udesim da Herrera umre pa da za njegovu smrt okrive vas. No prepoznala sam snagu u vama, a i činjenicu da ste naučili koristiti mrak ovoga svijeta. Smjesta sam znala kamo vodi vaša prava sudbina.«

Ljepuškasti osmijeh bio joj je u nesrazmjeru s fanatičnim pogledom.

»Napitak koji ćete dobiti najrjeđa je i najdragocjenija katarska baština«, ustvrdila je. »Prvomu od nas otkrio ga je arkanđeo Gabrijel pa su ga otada duhovno najnapredniji mogli koristiti kako bi pronašli stazu oslobođenja od ovoga svijeta. No onome tko to želi postići potrebna je velika hrabrost jer put u nebo uistinu vodi kroz pakao. Za ovo sam vas pripremala još od našega prvoga susreta. Ne smijete se opirati niti oklijevati, a pogotovo se ne smijete povući jer ćete zauvijek biti izgubljeni. Napredujte, Francesca, i pronađite svjetlo.«

Page 192: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

192

Rekavši to, iz habita je izvadila bočicu te ju je, skinuvši poklopac, prinijela mojim ustima. Pokušala sam naglo okrenuti glavu, ali tako me je čvrsto zgrabila u pregib ruke da se nisam mogla pomaknuti, a onda mi je u usta polako nakapala blijedu, svjetlucavu tekućinu. Iako sam je očajnički pokušala ispljunuti, mišići me niti sad nisu htjeli slušati. Užasnula sam se vidjevši da ne mogu spriječiti da mi tekućina klizne niz grlo.

»Učinjeno je«, prokomentirala je kad je, završivši, začepila bočicu. »Ostavit ću vas, a ako se tko bude raspitivao, reći ću da molite i razmatrate pa vas ne smije smetati.«

Vjerovat će joj. Nitko neće ni najmanje propitkivati riječ svete žene iz Anzija koja je bila u potpunoj opreci sa svjetovnom pokvarenošću papinskoga dvora. Samo bi Cesare mogao posumnjati, a njega nije bilo jer je otišao u lov s Herrerom. Našla sam se u stupici, sama s nadstojnicom, a bila sam bespomoćna pred moćnim katarskim napitkom koji mi je preuzimao tijelo i um.

Nikada nisam upoznala takav užas, barem ne otkad sam kao dijete čučala skrivena iza zida i vireći u more krvi i smrti.

Da sam bila u stanju ispustiti bilo kakav zvuk, bila bih užasnuto kriknula, no nisam mogla učiniti ništa, nego sam polako, ali neumoljivo počela silaziti u pakao.

Na svoje iznenađenje, našla sam se u manje-više poznatoj ulici nalik na mnoge koje su poput životnih i trgovačkih žila vodile kroz bogati Campo di Fiore, središnju rimsku tržnicu. Za razliku od gradskih četvrti koje su crkveni dostojanstvenici i veliki trgovački poduzetnici sagradili od travertinskoga mramora čiji se preljevi tijekom dana mijenjaju, Campo su sagradili dobrim, čvrstim ciglama kakve izrađuju pomoću blata iz rijeke Tibra. Kad sunčeve zrake na njih padnu pod određenim kutom, zidovi se zaogrću crveno-zlatnom bojom. Posvuda oko sebe vidjela sam dvokatnice i trokatnice kakvih je puno susjedstvo: u prizemlju su im prodavaonice i gostionice, a na katu stanovi. Tako su živjeli stari Rimljani, a tako je i s njihovim potomcima, sada kada je grad izišao iz meteža prouzročenoga raskolom koji je gotovo uništio Svetu Majku Crkvu.

S rešetki su visjele košare s jesenjim cvijećem pa se njihov miris miješao s oštrijim zadahom gnojiva, smeća i iznutrica koji je, poput teškog isparavanja, lebdio nad pločnikom. Učinilo mi se čudnim da je ulica prazna. Nisam vidjela ni traga od trgovaca, prodavača, vlasnika prodavaonica, a ni lopova kojima Campo obično vrvi, no iako ih nije bilo, nisam stekla dojam da nešto nije u redu niti da su grad snašli zastrašujući događaji koji bi objasnili zašto sam sama kad bih se trebala kretati u mnoštvu.

Zaokrenuvši za ugao, našla sam se u ulici koju sam i predobro poznavala jer bila je to Via dei Vertrarari, ulica u kojoj borave obrtnici koji se bave staklarstvom. Smjesta sam zastala. U toj ulici prodavaonicu je imao i Rocco.

Page 193: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

193

Nisam željela vidjeti tu zgradu, a još manje svoga prijatelja, no unatoč nećkanju, nisam se mogla oduprijeti sili koja me je tjerala naprijed pa sam, prošavši pokraj desetak prodavaonica, napokon došla do skromne drvene kuće napola skrivene okolnim zgradama.

Pred njom je na klupi sjedila žena kojoj nisam mogla vidjeti lice jer je pognula glavu. Bolje pogledavši, primijetila sam da u krilu drži dijete. Tiho je pjevala pa sam napregnula sluh da čujem pjesmu.

Krijesnice, krijesnice, žut prosipaš sjaj,

Svjetlosne sad uzde tom konjiću daj,

Dijete moga srca, gle, jahati želi,

Krijesnice, krijesnice, put obasjaj cijeli.

Kad je završila, podigla je glavu i pogledala ravno u mene. Dahnula sam vidjevši lice za koje mi se učinilo da je moje, no prevarila sam se. Izraz te žene zračio je smirenošću i ljubavlju. Doimala se potpuno sretnom, kao i dijete u njezinu krilu koje ju je s obožavanjem motrilo mašući bucmastim ručicama da je zagrli.

Da sam bila onakva kakva sam željela biti i da sam se mogla udati za Rocca, to bi mi dijete pripadalo. Sjedili bismo tu, u jarkom sunčevom svjetlu, a nad nama se ne bi nadvijala mračna sjena. Nakon kratkoga vremena ustala bih i vratila se u prodavaonicu, a mali Nando sjedio bi za stolom i možda crtao, kao što je to volio raditi. Bila sam uvjerena da će jednoga dana postati sjajan umjetnik nalik na oca. U prolazu bih mu razbarušila kosu, a onda bih otišla u dvorište gdje je, otraga, Rocco imao visoku peć. Ondje bih zatekla toga visokoga, snažno građena čovjeka u kasnim dvadesetim godinama čija je gola prsa prekrivala kožnata pregača koju je nosio dok je radio kod peći, gdje je grude običnoga pijeska pretvarao u djela jedinstvene ljepote. Podigavši pogled, ugledao bi mene i dijete pa bi se nasmiješio sa svom ljubavlju koju mi je bio spreman ponuditi, a ja je nisam bila vrijedna primiti.

No nisam vidjela Rocca, nego ženu – samu sebe. Dok sam je motrila, odjednom je kriknula, uza se je čvršće stisnula dijete, a iz tijela joj je šiknula krv te se, potekavši poput bujice, brzo prelila preko kamenja na ulici i zapljusnula mi noge. Žena me cijelo vrijeme gledala očima tamnima od tuge i sažaljenja.

Vrisnula sam i pobjegla. Kao da me demoni gone, trčala sam ne mareći kamo idem, pa sam bezglavo zaokretala iza uglova i jurila naprijed, a mislila sam samo na to da moram pobjeći. Trčala sam, no onda sam se naglo zaustavila jer sam se našla pred zidom. U njemu je bio prozor koji se sastojao od malih staklenih površina umetnutih u ukrasne olovne šipke, a sve je bilo postavljeno u pomno izrezbareni okvir. Iako je prozor bio tako lijep da je sve prolaznike pozivao da

Page 194: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

194

pogledaju unutra, suzdržala sam se jer sam dobro znala što ću ugledati na drugoj strani. Bilo mi je dosta što sam vlastitu majku vidjela kako umire!

Hitajući dalje, napokon sam izbila na sjajni trg pred rijetko otmjenom i lijepom palačom. Ondje se upravo odvijala borba s bikovima. Dok sam gledala, golemi bijeli bik kroz prolaz se zaletio u arenu, a mnoštvo koje je unaokolo sjedilo na klupama razdragano je klicalo. Po baldahinom dudove i zlatne boje čovjek u kojemu sam prepoznala Rodriga Borgiju udahnuo je kao da se sprema govoriti.

Ne osvrćući se na njega, pogledala sam prema palači. Prisno sam poznavala to mjesto jer ondje sam živjela deset godina. Prvi put sam u palaču došla kao neuobičajeno šutljiva kći trovača kojega je Borgia upravo zaposlio, a odatle sam otišla tek onoga dana kada se kardinal Rodrigo Borgia preselio u Vatikan kao papa Aleksandar VI.

Gromoglasno klicanje mnoštva utihnulo je jer je nestala borba s bikovima, a i ljudi unaokolo. Sve je to bilo beznačajno, no onda je kroz pokrajnja vrata palače izišla doista važna osoba bacajući poglede u svim smjerovima kao da želi biti sigurna da je ne vide. Moj pokojni otac čak mi se ni u snovima nije pojavljivao tako živo i stvarno kao sada pa sam smjesta pošla prema njemu, ali naglo sam zastala shvativši da me ne može vidjeti. Zaokupljen vlastitim poslom, požurio je pokraj mene kao da sam sablast ja, a ne on. Pošla sam za njim. Ako sam, iznenađena, o bilo čemu razmišljala, tražila sam način da s njim porazgovaram, no ma koliko god da sam se trudila s njim držati korak, uvijek mi je bio malo izvan dohvata. Zajedno, a ipak razdvojeni, hitali smo vijugavim ulicama kroz pokrajnje prolaze pa preko Ponte Sant'Angela, prastaroga mosta koji spaja obale rijeke Tiber. Došavši na drugu stranu, nije zastao u sjeni visokoga dvorca Sant'Angelo, istodobno zatvora i tvrđave, nego je nastavio putem prema bazilici svetoga Petra.

Obuzeo me težak osjećaj propasti. Nekako sam bila uvjerena da znam kamo ide, ali nisam ga mogla zaustaviti. Ipak sam ga slijedila jer činilo mi se da nemam izbora. Nedaleko od bazilike dobila sam potvrdu svojih najgorih slutnji jer se okrenuo u smjeru dražesnoga palazzetta, male palače u kojoj je rado boravio papa Inocent VIII. koji ju je smatrao daleko udobnijom od vatikanskoga zdanja.

»Oče, ne!« očajno sam povikala.

Glas mi je odjeknuo među zidovima kuća koje kao da su nas odasvud pritijesnile. Činilo se da i sam zrak upozoravajuće pucketa, no otac ničim nije pokazao da me je čuo. Nastavio je put do prolaza, a znala sam da ga ondje, zajedno s nekolicinom drugih, čeka čovjek kojega ću uskoro ubiti u ćeliji pod Borgijinom palačom. Prerezat ću mu grlo i gledati kako mu krv otječe u žljebove koje su upravo u tu svrhu izdubili u kamenomu podu mučilišta. No tada će već biti prekasno jer prije nego što se to dogodi, moga oca će napasti, isprebijati i razbiti mu lubanju, a život će mu istjecati s potočićima krvi slijevajući se u prljavi rimski odvod.

Page 195: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

195

Iako sam sve to znala, osjećala sam se posve bespomoćnom, no ipak sam srljala dalje pa sam ušla u prolaz upravo kad su napadači skočili na njega. Kao da je samo vrijeme usporilo svoj tijek i poče lo puzati dok sam gledala posljednje trenutke očeva života, onako kako sam ih, mučno tugujući, uvijek iznova zamišljala. Nije umro brzo ni lako, ali hrabro se borio iako mu to nije koristilo. Na samome kraju, prije nego što mu je smrt zauvijek zatvorila oči, pogledao je prema meni. Na trenutak se činilo da me vidi kako ondje stojim, zgrčena od boli i zaprepaštenja. Podigavši ruku, ispružio ju je prema meni pa je neko vrijeme ostala u zraku, a onda je napokon pala jer ga je život napustio.

Nitko me nije čuo kad sam povikala. Htjela sam mu prići, ali nisam se mogla pomaknuti, a ni zaplakati, iako me je ispunila bol. Bila sam bespomoćna pred jadom i žaljenjem koji su mi tako izopačili život da se više nije moglo odrediti kako bi se inače odvijao.

Mogla sam samo posrtati dalje bez ikakva osjećaja o tome kamo idem ni što ću sljedeće ugledati sve dok nisam došla do trga koji sam i predobro poznavala. Podigavši pogled, promotrila sam baziliku svete Marije i stresla se. Na sredini trga, na koji je gledala prastara crkva, u tlo je bio zaboden kolac, a oko njega su naslagali suho granje za potpalu. Za kolac je bila privezana djevojka.

Bila je vrlo mlada, mala, svjetlokosa, izvan sebe od užasa. Vrlo dobro sam je poznavala iako sam je prije nekoliko mjeseci samo jednom vidjela u podzemnom gradu ispod Rima. Ne, ne govorim istinu jer vidjela sam je i po drugi put, ili barem ono što je od nje ostalo – pocrnjelu kožu, ogoljele kosti i meso koje se još dimilo – nakon što su je spalili u znak upozorenja meni, a time su mi pokazali što će se dogoditi ne uspijem li pobijediti zlo koje nas je sve okruživalo.

»Ne!«

Jesam li kriknula ja ili je to učinila ona? To nije bilo važno. Nisam se mogla ni pomaknuti. Okrenuvši glavu, djevojka je zurila u mene, a na mladom licu bila joj je ispisana očajnička želja za životom.

Prišao je čovjek u crnom habitu dominikanskoga svećenika. Zvali su ih »Božjim psima« jer hvatali su tobožnje bezvjerce. U jednoj ruci držao je goruću baklju, dok je drugom povukao unazad kapuljaču na habitu, pogledao me je i nasmijao se. Ispunili su me užas i odvratnost do mučnine jer sam znala što će se dogoditi, a to nikako nisam mogla spriječiti. I ne pogledavši djevojku koju je upravo osudio na jezivu smrt, prinio je baklju suhomu granju pa je vatra smjesta planula.

Okrutno se i žestoko rasplamsala pa je za nekoliko trenutaka lizala djevojčina nježna stopala i noge. Osuđenica je neprestano vrištala – i to kako! – a ja sam bespomoćno stajala i jecala, no nisam mogla skrenuti pogled. Plamenovi su joj se penjali uz noge, zahvatili su i ruke, a tanka bijela haljina planula je i stopila joj se s kožom. Zapalila se i kosa pa se nakratko činilo da joj je glava ovjenčana vatrenom aureolom.

Page 196: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

196

Svećenik je baklju bacio na lomaču, a onda je strgnuo talar pa je počeo poskakivati oko djevojčina odra dok je ona vrištala. Odsjaj razbuktale vatre preko cijeloga trga bacao mu je golemu rogatu sjenu koja se, zaogrnuvši je u samu bit zla, pružila do bazilike i preko nje.

U daljini je zavijao vuk, a taj zvuk probio je čak i silinu moje tjeskobe. Grad, izmučena djevojka, pa i moja užasnutost – sve je to izblijedilo razmrvivši se u prah. Više ni am stajala u srcu Rima, nego sam se našla usred goleme pustoši ko a se u svim smjerovima pružala prema obzoru gdje je bljesnula munja, a onda se oglasila i druga grmljavina. Vidjela sam da su posvuda porazbacani ostatci nalik na ruševine velikih zgrada, ili čak cijelih gradova. Od njih nije ostalo ništa osim smrti.

Iz te maglovite sumornosti prilazila mi je neka pojava. Začudo, osjetila sam da više ne želim bježati. Sve do toga časa nisam shvatila da se u očajanju može pronaći takva hrabrost. Činilo mi se da više nemam što izgubiti, a nisam imala ni kamo otići, stoga sam neobično mirno čekala što će se dogoditi. S čime ću se sučeliti? Možda s demonom, sa samom smrću ili s onim što nisam mogla ni zamisliti?

Pojava se preobrazila u dijete, djevojčicu staru oko šest godina. Crvenkasto-smeđa kosa padala joj je do ispod ramena, a preko nosa prosule su joj se pjegice. Po izgledu je bila nalik na mene, ali u njoj sam vidjela još nešto. Je li to dijete kakvo sam mogla imati, dojenče koje sam pred Roccovom prodavaonicom ugledala u svom krilu, a sad je izraslo u voljenu kćer?

»Ne bojiš se«, primijetila je. »To je dobro.«

Spustivši pogled na nju, zatomila sam poriv da joj dotaknem kosu i oble obraze kako bih se uvjerila da postoji i da je barem na određeni način stvarna, ali nije bilo tako. Morala sam biti sigurna da je zapravo nema ili ću posve izgubiti razum.

Ipak, nisam se mogla pretvarati da je ne vidim. »Zašto je to dobro?« upitala sam.

»Jer si zato i došla tako daleko. Mnogi nikad ne prijeđu zapreku vlastitoga žaljenja.«

»Jesam li to vidjela? Ono za čime žalim?« Koliko li je užasa opisala tom blagom riječi.

Slegnula je ramenima. »Nisi mogla spasiti majku ni oca. Neka djevojka umrla je umjesto tebe, a ni to nisi mogla spriječiti. Ne možeš živjeti onako kako bi voljela, kao supruga i majka. Ali sve ti je to već poznato.«

Doista me nije trebala podsjećati. »Onda mi reci ono što ne znam«, zatražila sam oštro.

Namrštila se nakratko razmislivši. »Moraš prijeći divljinu kako bi doprla do onoga što je s druge strane.«

Page 197: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

197

Prijeći pustoš koju sam već vidjela, a njome su harali smrt i očaj? »Zašto bih to htjela učiniti?«

»Zbog onoga što ćeš naći na drugoj strani«, odgovorila je kao da se čudi što uopće pitam.

Pogledavši, daleko na rubu praznine primijetila sam slabo svjetlucanje koje su pružalo preko cijeloga obzora, a nagoviještalo je nešto golemo i moćno, malo izvan dosega mog pogleda.

»Što je to?« upitala sam.

Djevojčica nije izravno odgovorila, nego je počela tumačiti polako, kao da podučava nekoga daleko mlađega od sebe: »Zamisli da nosiš veo kakav stave udovice da bi sakrile bol i očaj. Uvijek si ga nosila, pa i ne znaš za drugo. Kroz njega možeš gledati, ali viđenje ti je mutno. No zamisli da je veo malo razderan. Kroz otvor možeš raspoznati svjetlo kakvo nikad prije nisi zamijetila. Što ćeš učiniti?«

»Skinut ću veo. Doista, nikad ne bih takvo što nosila.«

Nasmiješila se. »Ako ne bi morala, ali bit ljudskoga postojanja i jest u tome da gledamo mutno, kroz veo vlastitoga opažanja. Već sama činjenica da vidiš svjetlucanje znači da spadaš među malobrojne koji letimice primjećuju ono što doista postoji.«

»Što ćeš učiniti?« ponovno me je potaknula.

Znala sam što želi čuti, ali hotimice joj nisam odgovorila, nego sam umjesto toga upitala: »Ubrajaš li se u one koji se zovu perfecti?«

»Smatraš li da sam jedna od njih?«

Oklijevala sam, ali istina je bila previše očita da bih prešla preko nje. »Iskreno govoreći, mislim da si stvorenje koje je prizvao moj omamljeni um, pojava iz sna. Stvorila te je moja čežnja, a kad se probudim, raspršit ćeš se poput izmaglice jer nisi nimalo stvarnija od nje.«

Uopće se nije uvrijedila, nego se samo nasmiješila, kao da je zabavlja što se pokušavam čvrsto držati stvarnosti u nestvarnu svijetu.

»Jesi li sigurna?« upitala je.

Jesam li bila sigurna? Ne posve, jer dio mene žarko je želio da to dijete bude stvarno. Ponovno sam pogledala u prazninu koja kao da se pružala s onu stranu same vječnosti. Svjetlo je doista bilo ondje, vidjela sam ga, a učinilo mi se da postaje sve jasnije, no put do njega bit će težak i opasan. Vidjela sam kako se diljem pustoši, još dalje od mjesta gdje su zavijali vukovi i gdje se šuljaju rogata, pogrbljena stvorenja kao da traže plijen.

»Što će se dogoditi ako ne budem mogla doći do druge strane?« upitala sam.

»Vratit ćeš se u svijet koji poznaješ.«

Page 198: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

198

»U zli svijet?«

»Ako ti tako kažeš.«

»Ali ne bih trebala, je li? To je hereza.«

Nožnim palcem prevukla je po prašini i slegnula ramenima. »O tome ne znam ništa. Znam samo gdje je svjetlo.« Okrenula se kao da će otići, ali pogledala me je preko ramena. »Možeš poći za mnom ako želiš.« Malo se odmaknula, a ondje gdje je koračala praznina se promijenila. Blizu njezinih nogu počela je slabo svjetlucati staza.

Zurila sam u nju, očarana i protiv volje. Snažno sam čeznula stupiti u sjajnu srebrnu traku koja se razvijala preda mnom i slijediti je kamo god je vodila, preko praznine prema svjetlu, no nešto me je zadržavalo.

»Želiš ići, je li?« upitala je djevojčica stupivši na stazu.

»Naravno da želim! Čeznem pobjeći od mraka u sebi jer izopačio mi je život i užasava me! Svakodnevno ga se trudim obuzdati, a uvijek se iznova bojim da ću izgubiti bitku.«

Okrenula se i pogledala me. Dok sam zurila u nju, na trenutak više nisam vidjela djevojčicu, nego odraslu ženu s prepoznatljivim crtama lica jer sam ih mnogo puta vidjela urezane u kamen na visokim glavicama stupova nad bazilikom svete Marije u Rimu, još jednim mjestom gdje sam prolila krv. Bilo je to lice naše Vječne Majke.

»Bojiš se mraka«, primijetila je, »pa ipak ne očekuješ da ćeš danju vidjeti nebo, je li?«

Nastojala sam razumjeti što time želi reći, ali glas joj je izblijedio. Čula sam je još samo kao izdaleka: »Ispuni svoju dužnost u svijetu, Francesca, budi žena kakva si trebala biti. Staza će ostati tu za tebe kada budeš spremna.«

»Kako mogu biti sigurna?«

No pitanje sam postavila praznini. Djevojčica, žena i Vječna Majka – sve su one otišle. Ostala sam sama s vjetrom koji je zavijao na praznom, napuštenom mjestu.

Page 199: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

199

26

etko me je dozivao s dalekoga ruba svijesti.

»Francesca?«

Prsa mi je pritiskala neka težina.

Uvukla sam zrak u pluća koja kao da su ga jedva dočekala, a onda sam dahnula.

»Živi ste!« uzviknula je majka Benedette. »Nisam bila sigurna. Na trenutak sam pomislila...«

Polako sam otvorila oči. Još uvijek sam ležala, svezana za krevet, a nadstojnica me je motrila. Lice joj je zadobilo lakomi izraz, a sva se zacrvenjela od gorljivosti.

»Jeste li vidjeli?« zanimalo ju je. »Stazu. Jeste li je vidjeli?«

S naporom sam progutala. Grlo mi se posve osušilo, a predmnijevala sam da je to posljedica napitka. »Vode«, zatražila sam promuklim glasom.

Nestrpljivo mi je podignula čašu do usta i držala je dovoljno dugo da otpijem nekoliko gutljaja. Još uopće nisam utažila žeđ kada je ponovno upitala: »Jeste li je vidjeli?«

Pogledavši je, prepoznala sam nešto u njezinu izrazu pa sam se začudila što već od početka nisam primijetila očaj žene kojoj je, unatoč tome što je uložila najveće napore, spasenje bilo uskraćeno iako je vjerovala da ga zaslužuje.

»Vi je nikad niste vidjeli, je li?« pretpostavila sam. »Koliko ste puta pokušali?«

Trgnula se kao da sam je udarila, ali nije popustila. »To nije važno. Moja vjera je potpuna. Vidjeli ste je, je li?«

Palo mi je na um da s majkom Benedette još nešto nije u redu osim njezine fanatičnosti. Kakvo je god vjersko značenje pridavala napitku, bilo je to moćno opojno sredstvo. Sofia me je nekoliko puta upozorila da našem umu mogu naštetiti i tvari od kojih samo zaspimo, a sigurno je još mnogo opasniji napitak koji može iskriviti i samu stvarnost. Kako ga često netko može popiti ne riskirajući da izgubi razum?

U meni je zasjala iskrica sažaljenja za nju, a to me je potaknulo da joj odgovorim: »Vidjela sam stazu, ali...«

Smjesta je sklopila ruke i uzviknula: »Znala sam! Neka je slavljen jedini istiniti Bog!«

N

Page 200: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

200

Naglo se okrenula da ode.

»Čekajte! Ne možete me ovako ostaviti!«

Doimala se iznenađenom, kao da je već zaboravila da sam tu. »Doista se ne mogu zadržati. Moram se riješiti Herrere dok za to još mogu okriviti vas.« Nasmiješila se kao da je uvjerena da ću je razumjeti.

»Uživat ću gledajući Borgijin pad«, rekla je. »Takvo što pruža mnogo veće zadovoljstvo nego da ga smjesta ubijem. Ali ono što će uslijediti bit će još bolje. Bez njegove volje, kojom ih pohlepno nastoji obuzdati, velikodostojnici Sotonine Crkve neće se više imati protiv koga boriti, pa će navaliti jedan na drugoga. Umiješat će se Francuska, Španjolska i sve velike talijanske obitelji. Međusobno će se živi izjesti. Slažete li se?«

Da, i ja sam tako mislila, pa sam se još više usplahirila. »Ne! Ne možete otići... Moramo razgovarati. Molim vas. Zar ne želite doznati zašto sam se vratila?« dodala sam očajno.

No samo je slegnula ramenima kao da je to uopće ne zanima. »Još ste prekriveni blatom materijalnoga svijeta, zatočeni vlastitim težnjama za ljubavlju, osvetom, oproštenjem ili bilo čime. Računala sam na to. Sve što sam u vama vidjela govorilo mi je da ste osoba koja će pronaći stazu, ali neće imati dovoljno jaku volju da je slijedi, zato ćete se vratiti, a ja ću napokon doznati postoji li ili ne. Hvala Bogu, uklonili ste sve moje sumnje.«

»Ne brzajte sa zaključcima. Nisu to bili perjecti. Baš naprotiv, vidjela sam...«

»Ušutite! Ne želim slušati vaše laži.«

»Govorim vam istinu. Nije ono što mislite. U svijetu se može činiti dobro, a to znači da ne može biti neumoljivo zlo mjesto. Katari su imali krivo.«

Ali majka Benedette odlučila je da neće slušati ništa što joj govorim. Prije nego što sam se mogla i pokušati izviti i okrenuti se od nje, zgrabila me je te mi je ponovno prinijela bočicu ustima prisiljavajući me da progutam još više napitka nego prošli put.

»Đavao je uvijek pokušavao zanijekati i uništiti naša vjerovanja,« izjavila je, »ali vi ste imali povlasticu da vidite stazu... Nedopustivo je da govorite takve laži!« Odmaknuvši se, gledala me je bez sažaljenja ili milosti. »Ponovno ćete pronaći stazu, Francesca, i tada ćete je slijediti. Ako to ne učinite, um će vam se razbiti pa ćete, zatočeni u ludilu, provesti ostatak svojih dana u zlom svijetu.«

Rekavši to, otišla je ostavljajući me da se sučelim – ne sa svojim najvećim žaljenjem, nego s najvećim strahom.

Čim sam čula da je za njom škljocnula brava, bjesomučno sam se bacila na posao. Znala sam da imam vrlo malo vremena prije nego što napitak ponovno počne djelovati. Ako se dotad ne budem mogla osloboditi... Nisam htjela ni misliti na to.

Page 201: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

201

Svom snagom sam očajnički vukla spone koje su mi ruke vezivale za krevet. Nisam se nadala da će puknuti, ali ako jednu rastegnem dovoljno da...

Gotovo sam iščašila ramena prije nego što sam napokon uspjela. Prstima lijeve ruke dotaknula sam prsluk. Niz ruku mi je prostrujala vruća bol, ali zanemarila sam je i nastavila, pa sam napokon uspjela zgrabiti dršku noža koji sam uvijek nosila u kožnatim koricama blizu srca.

Nakon nekoliko bolnih trenutaka mogla sam ustati iz kreveta. Dok sam se oslobađala, nekoliko puta sam se porezala. Niz ruke mi je tekla krv i kapala na pokrivače. U jednom strašnom trenutku njezin miris zaprijetio je da će me nadjačati. Stenjući, uz trzaj sam ustala iz kreveta, ali jedva sam mogla stajati. Čula sam kako u daljini zavijaju vukovi, a zvuk se približavao. Uskoro, odviše brzo, bit ću osuđena na divljinu gdje će mi preostati samo smrt ili ludilo koje mi je već dugo vrebalo u umu čekajući trenutak da me posve obuzme.

Kako se to ne bi dogodilo, skupila sam preostalu snagu pa sam posrćući uspjela prijeći prostoriju do mjesta gdje sam ostavila ono što sam sa sobom donijela iz vile. Bila je tu i drvena kutijica, a u nju sam stavila nužna pomagala svoga zanimanja uključujući tvari koje, ako se uzmu na vrijeme, mogu spriječiti trovanje.

Neću se zadržavati na onome što je uslijedilo, nego ću samo reći da je bilo žestoko i neugodno. Nisam smjela riskirati jer nisam znala koliko mi je napitka dala majka Benedette, osim da ga je bilo mnogo. Pročistila sam sadržaj želuca dok u njemu više nije ostalo ništa pa sam se grčila od suhoga poriva za povraćanjem izbacujući samo malo sluzi.

Slaba i smetena, pokušala sam otvoriti vrata, ali uvidjela sam da ih je majka Benedette izvana zaključala. Na trenutak sam razmišljala o tome da se provučem kroz prozor, ali kad bih i bila dovoljno glupa da to pokušam u sadašnjem stanju, ionako ne bih imala kamo otići. Mogla bih se naprosto pustiti i s prvoga kata pasti na do, ali bilo je previsoko, pa bih se vjerojatno ozlijedila, a možda više ne bih mogla nastaviti put.

Preostala mi je samo jedna mogućnost. Koristeći tanke metalne pipaljke s alata kojim sam se služila prilikom istraživanja, polako sam, uz velike poteškoće, uspjela otvoriti bravu. Kad sam napokon uspjela, bila sam oblivena znojem, a srce mi je žestoko udaralo. Otvorila sam vrata i žurno izišla.

Hodnik je bio pust, pa nikoga nisam mogla zamoliti da mi pomogne. Još sam osjećala poriv za povraćanjem, a koračajući sam se često trgnula, no ipak sam stigla do stubišta. Na vrhu sam se zaustavila jer jako sam se bojala da ću se stropoštati.

Čvrsto se uhvativši za ogradu, usudila sam se sići niza stube, a napredovala sam polako i bolno, korak po korak, dok se napokon nisam dohvatila podnožja. Ondje je stajao stražar. Po izrazu njegova lica bilo mi je jasno da je zaprepašteno

Page 202: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

202

gledao kako silazim, ali nije mi pokušao pomoći. Zurila sam u njega ispravivši ramena. »Potrebna mi je pomoć«, izjavila sam.

Barem mislim da sam to rekla. Glas mi je bio nalik na struganje, a moja pojava tako ga je zatekla da mislim da me nije ni čuo.

U meni je zaiskrio bijes na rubu očaja. Neću na taj način propasti! Zaboga, neću! Čut će me i poslušati. Nadjačat ću!

»Potrebna mi je pomoć.«

Sada me je svakako čuo jer lice mu se zgrčilo od straha, no još je stajao kao da se zaledio.

Sveta Marijo i svi sveci, nema li ovdje nikoga tko bi mi pomogao u trenutku kad sudbine svih nas vise o niti?

»Francesca?«

Okrenuvši se, jedva sam se usudila ponadati, a onda sam se našla licem u lice s Renaldom. Doimao se omamljen onim što je vidio.

»Što vam se dogodilo? Je li to krv? Francesca?«

»Gdje je Herrera?«

Zaprepašteno je zurio u mene. Ispruživši ruku, zgrabila sam ga za halju i čvrsto ga držala. »Španjolac, gdje je?«

»Prije otprilike sat vremena Cesare i on vratili su se iz lova. To je sve što znam. Ali vi...«

»Moramo ga naći.« Okrenula sam se i pogledala unaokolo mahnito pokušavajući odlučiti što da učinim.

»Što se dogodilo, Francesca? Što ne valja?«

»Herrera je u smrtnoj opasnosti. Nadstojnica ga kani ubiti.«

Problijedivši od zaprepaštenja, zgrabio me je za ruku te je zurio u mene kao da sam uistinu luda. »Majka Benedette? Ta sveta žena?...«

»Zaboga, sad nije vrijeme da sumnjate u mene! Govorim istinu! Moramo ga pronaći dok ne bude prekasno!«

Osoba koja mi ne bi bila tako dobar prijatelj rekla bi sebi da mora učiniti ono što je najbolje za mene, a to znači da bi me zaustavila i pozvala pomoć. Nekamo bi me otpremili pa bi nas sve snašla propast. No Renaldo, koji se bavio suhim brojkama i računovodstvenim knjigama, vjerovao je u postojanje slobodne volje, a i u makar slabu nadu da žena koju progone strašna viđenja ipak može promijeniti budućnost.

»Onda požurimo«, pozvao me je. Oboje smo potrčali, ali ne prema odajama Španjolaca jer nisam ni pretpostavljala da će me netko ondje poslušati, nego

Page 203: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

203

prema Cesareovu boravištu. Otvorio nam je njegov sobar. Slovio je kao uzor oprezne promišljenosti jer je to bio uvjet da uopće dobije tu službu, no čak i on se iznenadio kad me je vidio.

»Donna Francesca, je li sve u redu?«

»Je li ovdje? Je li se već vratio?«

»Da, ali...«

Ne čekajući da završi rečenicu, progurala sam se pokraj njega pa sam kroz predsoblje pohitala do Cesareovih osobnih odaja. Njegova Uzoritost opuštala se u kadi. Podigao je pogled s isprave koju je proučavao i namrštio se. »Je li to na tebi krv?«

Da, bila je, ali jedva sam je i primijetila, a nisam htjela gubiti vrijeme raspravljajući o onome što sam mu mogla i poslije objasniti. »Ustani! Moramo pronaći Herreru.«

Pod uobičajenim okolnostima ne bih bila tako glupa da mu zapovijedam, ali spoj iscrpljenosti i užasa učinio me nepromišljenom. Čak sam otišla tako daleko da sam ga zgrabila za ruku i pokušala ga izvući iz kade.

Dakako, nisam uspjela, ali zaokupila sam mu pozornost. »Što se događa?« upitao je ustajući dok je s njega tekla voda. Sobar je smjesta priskočio s ručnikom.

»Majka Benedette je Katar«, objasnila sam što sam sažetije mogla. »Kani ubiti Herreru. Moramo ih pronaći.«

Upravo je oko struka omatao ručnik pa je zastao i zagledao se u mene. »Što je ona? Što kani učiniti?«

Nije bilo nalik na njega da sporo reagira, ali iskreno govoreći, tražila sam da u trenutku prihvati ono za što je meni trebalo daleko više vremena.

»Katar«, ponovila sam, a bojeći se da me neće razumjeti, žurno sam nastavila: »To je sekta koju je Crkva proglasila heretičkom pa su je prije nekoliko stoljeća zatrli, ali...«

»Znam tko su bili. Zašto misliš da im nadstojnica pripada i što si mislila kad si rekla da će ubiti Herreru?«

Živci su mi već bili napeti do krajnosti, a sad mi se činilo da ću se slomiti, no ipak sam mu pokušala što mirnije odgovoriti: »Priznala je. Ima napitak za koji Katari vjeruju da im omogućava vidjeti stazu do istinskoga dobra. Time me je napojila i... Nije važno, nemamo vremena! Moramo pronaći Herreru!«

»Što on ima s tim?« upita Cesare dok je uzimao odjeću koju mu je pružio sobar. Kad se počeo odijevati, osjetila sam veliko olakšanje. Budući da je rado usvajao navike iz ratnoga tabora i s bojišta, spremao se daleko brže od većine ljudi, no ipak me je svaki trenutak razapinjao.

»Ona je ubojica, a neprijatelji tvoga oca poslali su je da uništi savez.«

Page 204: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

204

Opasnost nije dolazila od Davida koji me je bio zabrinuo, a ni sa Cesareove strane, kao što sam se bojala. Bila sam zaglibila u vlastite brige, a redovnica me je usmjeravala kamo sam i sama htjela ići pa u njoj nisam vidjela ništa drugo nego ženu koja je tvrdila da je bila prijateljica moje majke, a sad je i moja. Što li je rekla? Da ljudi uvijek vjeruju ono što žele. U tom trenutku toga sam se više stidjela nego svih svojih ostalih grijeha.

»Molim te, moramo poći!«

Zadjenuo je košulju u hlače i pažljivo me pogledao. »Doista to vjeruješ? Ubojicu iz redova Katara poslali su da uništi savez, a zašto? Iz osvete, nakon nekoliko stoljeća?«

Obuzeo me očaj. Ako ga ne uspijem uvjeriti... »Više od toga. Kanili su pokrenuti bitku unutar samoga kršćanstva, pa bi se kardinali međusobno sukobili, nasrnuli bi i na tebe, a nitko ne bi bio dovoljno jak da pobijedi. Francuska, Španjolska, velike talijanske obitelji, svi bi oni izabrali strane. Ponovio bi se veliki raskol, samo što ovaj put Crkva ne bi preživjela.«

I dalje je zurio u mene pa sam dodala: »Znam da govorim kao da sam sišla s uma, a možda i jesam luda, ali sve je to stvarno i ako sada ne budemo djelovali...«

Ramena su mi se opustila. Zahtijevala sam da mi vjeruje, a gorka istina bila je da ni sama sebi nisam mogla posve vjerovati.

»Budemo li djelovali, a pokaže se da si u krivu...« Nije završio, ali nije ni trebao. Savršeno sam jasno shvatila da će svi doznati za moj promašaj ako ono što sam govorila nije istina, nego je sve to plod obmane moga opojnim sredstvima smućena uma. Vučje zavijanje bit će malenkost u usporedbi s lavežom mojih neprijatelja koji će zahtijevati da me zatvore, ili nešto još gore. Nije mi promakla činjenica da, spašavajući Herreru, zapravo sve stavljam na kocku. Doista, kad se bogovi žele poigrati s nekom osobom, najprije je obaspu ironijom.

»Nisam u krivu«, ustvrdila sam, a u sebi sam se molila da bude tako.

Kratko je kimnuo i složio se: »Onda ćemo poći.«

Mnome je prostrujala zahvalnost, ali nisam se imala vremena time baviti. Donijevši odluku, Cesare nije oklijevao. Morala sam potrčati da bih držala korak s njim dok je grabio hodnicima kojima su vrvjeli stražari, poslužitelji i povjerenici, a svi su mu se žurno micali s puta sve dok nismo došli do Herrerinih odaja.

Cesare je, podigavši ruku, zalupao na vrata pa mu je poslužitelj smjesta otvorio i duboko se poklonio ugledavši Njegovu Uzoritost. Uslijedio je brzi razgovor na kastiljanskomu narječju pa mnogo toga nisam razumjela. Dok su razgovarali, pojavio se mladi plemić, jedan od Herrerinih pratitelja, pa je on preuzeo razgovor. S Cesareom je raspravljao nekoliko minuta dok sam ja virila iza njih nadajući se da ću ugledati Davida, ali nije mu bilo ni traga.

Page 205: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

205

Kad su završili, Cesare se namrštio. »Herrera je otišao prije kratkoga vremena, nakon što je primio poruku«, obratio mi se. »Nije rekao kamo ide ni zašto i nije dopustio da ga itko prati, ali doimao se vrlo uzbuđeno, čak oduševljeno.«

Želudac mi se zgrčio. Španjolski poslanik nije bio sklon odlascima bez pratnje jer to nije dolikovalo njegovu položaju, a činjenica da je to ipak učinio pokazivala je da nešto vraški nije u redu.

To je sigurno pomislio i Cesare jer se okrenuo Renaldu koji nas je slijedio pozorno slušajući.

»Nađite satnika Romana i recite mu da želim s njim razgovarati.«

Kad je upravitelj odjurio, Cesare se okrenuo prema meni. »Poslušaj me, Francesca.«

Kako sam ga mogla ne poslušati kad mi se obraćao kao da posjeduje svu vlast kraljevića, a unatoč mladosti, vjerovao je da je obdaren sjajnom sposobnošću da o svemu odlučuje.

»Očito ti nije dobro«, primijetio je. »Vrati se u svoje odaje, lezi i odmori se. Vittoro i ja sve ćemo to riješiti. Naći ćemo Herreru i do kraja ćemo istražiti što se događa.«

Nikako se nisam namjeravala odmarati, ali odgovorila sam što sam krotkije mogla pazeći da mu ne povrijedim ponos: »Gdje ćete ga potražiti?«

Oklijevao je. U razmišljanju očito još nije stigao tako daleko, ali ipak je imao spreman odgovor. »Možda je na vježbalištu, ili je otišao nacrtati kakvu zgradu ili...«

»Oprosti, ali nije li poslužitelj rekao da je bio uzbuđen, čak oduševljen? Kako da to objasnimo? Što je toliko važno da je odjurio sam, bez pratitelja? Je li ikad takvo što učinio?«

»Ne znam.«

»Dobio je poruku od majke Benedette, svakako se upravo to dogodilo. Nipošto ne bi riskirala da ga ubije u palači. Otišli su nekamo drugamo.«

»A kamo?«

To pitanje shvatila sam kao priznanje da me još ne kani slati u krevet, stoga sam brzo nastavila: »Nadstojnica i ja smo se nekoliko puta sastale u crkvi svete Marije od Zdravlja, na drugome kraju trga.«

»Pokaži mi«, zapovijedio je.

Požurili smo ne čekajući Vittora ni bilo koga drugoga, a kad smo kroz teška drvena vrata ušli u crkvu prožetu jakim mirisom tamjana, bila sam zadihana i borila sam se da dođem do daha. Gotovo sam zapala u očajanje vidjevši da ondje nema nikoga.

Page 206: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

206

Cesare je pošao niz prolaz između klupa koji je razdvajao apsidu zavirujući u sjene blizu pokrajnjih oltara, a kad je došao do svetohraništa, doviknuo mi je: »Ovdje nema nikoga.«

»I sama to vidim.«

»Ali uskoro će večernjica. Ako ga je dovukla ovamo, nije se zadržavala.«

Kad smo izišli na trg, rekla sam: »Vjerojatno su otišli nekamo drugamo. Ako ih ne pronađemo na vrijeme...«

Ali gdje da tražimo? Viterbo je mali u usporedbi s Rimom, no sastoji se od spleta vijugavih ulica i mnoštva neuredno podignutih zgrada. Mogli smo tražiti satima, pa i danima, a bez mnogo izgleda da nađemo Herreru.

Ali čekaj ! Ako sam imala pravo pa je majka Benedette uistinu kanila uništiti savezništvo, ne bi ni pokušavala sakriti njegovu smrt, nego bi je, naprotiv, nastojala obznaniti.

Kad bih barem znala više o tome kamo je odlazila i što je radila u gradu! No nešto mi je ipak palo na um. »Koliko je samostana u Viterbu?«

Njegova Uzoritost pogledala me je kao da sam poludjela. »Kako bih ja to mogao znati?«

»Prije nego što sam je nagovorila da se preseli u palaču, bila je odsjela u samostanu. Možda je onamo odvela Herreru.« A možda i nije; nikako nismo mogli biti sigurni. Pogriješim li, pa odemo u suprotnu smjeru, više nećemo moći spasiti Španjolca. Pružit će nam se samo jedna prilika.

Vremena je bilo sve manje jer je sunce već zapadalo za gradske krovove. Kad se smrači, nestat će svaka nada da ćemo pronaći Herreru. Niz stubište palače žurno se spuštao Vittoro u pratnji svojih ljudi. Cesare će im izdati zapovijedi i potraga će početi, ali gdje i kojim će putom poći? Sve sam to ja skrivila jer sam vjerovala majci Benedette. Bit ću odgovorna što god se dogodilo.

Zaslijepile su me suze. Neka druga osoba bi se molila, ali kako sam već rekla, nisam nadarena za molitve. Ipak, u tom trenutku unutrašnjim očima ugledala sam srebrnu stazu i sjajno, tajanstveno svjetlo iza nje. Suze su mi tekle, ali s očiju su mi isprale veo.

»Zaboravite nadstojnicu«, uputila sam ih, »i nađite lakrdijaša.«

Page 207: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

207

27

avid i ja porječkali smo se oko majke Benedette. Njezino ponašanje smatrao je nekako čudnim, ali nisam ga htjela slušati. Ako ga doista tako dobro poznajem... a molim Boga da ne griješim... sve o njoj istražio je

što je bolje mogao.

»Gdje možemo pronaći ben Eliezera?« upita Vittoro.

»Rado zalazi u određenu gostionicu. Dođite, pokazat ću vam.«

Vittoro se ispričao rekavši da će skupiti još ljudi i pripremiti ih za potragu pa smo se dogovorili da se što prije sastane s nama.

U to doba poštovani stanovnici Viterba u svojim su se kućama spremali da povečeraju i odu na spavanje, a najpobožniji su bili u crkvi na večernjici, dok su svi ostali na miru pili i uživali. Kad smo ga Cesare i ja našli, David je sjedio za skromnom večerom s čašom vina ispred sebe, a ugledavši nas, namrštio se.

»Što se dogodilo?«

Brzo sam mu sve ispričala, a prije nego što sam završila, potišteno je odmahivao glavom. »Nisam smio ostaviti Herreru, ali atS htio sam pronaći neki dokaz koji bi te uvjerio da se nadstojnici ne može vjerovati...«

»Jeste li štogod doznali?« zanimalo je Cesarea.

David je oklijevao. »Zvuči ludo, ali u ovomu gradu Francesca ima prijateljicu po imenu Erato. Čula je da se raspitujem o nadstojnici, pa je poslala po mene. Tvrdi da je redovnica iznajmila sobu otraga u javnoj kući, nedaleko od tržnice.«

Smeteno sam zurila u njega. »To ne može biti. Majka Benedette je nadstojnica. Odsjela je u samostanu, u gradu.«

Pričalo se da su neke redovnice samostane pretvorile u javne kuće, ali uvijek je bila riječ o sestrama koje su se usudile oduprijeti pokušajima mjesnih svećenika i dostojanstvenika da prigrabe imanja koja su te žene oporučno dobile ili su crkveni moćnici na druge načine pokušavali nad njima uspostaviti potpunu vlast. Iako istraživanja nisu dokazala nijednu od tih priča, to ne znači da mnoge žene, prisiljene da polože redovničke zavjete, ćudorednu čistoću nisu smatrale nepodnošljivom.

Također, na crkvenim zemljištima zapravo je bilo mnogo javnih kuća, pa se Erato možda i zato zabunila, iako je bilo teško vjerovati da bi mogla tako pogriješiti.

D

Page 208: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

208

»Htio sam posjetiti to mjesto«, izjavi David, »kako bih pokušao otkriti ima li kakve mogućnosti da je nadstojnica bila ondje. Ali sada...«

»Nije nadstojnica.« Dok sam govorila, gotovo me je ugušila spoznaja o tome da sam bila vrlo lakovjerna. Zamišljala sam da je potajno katarske vjere i da se skriva među redovnicama, kao što se govorilo da se i neki Židovi prikrivaju zbog sigurnosti iako su ostali privrženi svojoj vjeri. Svoj vjerski položaj mogla je vrlo pogodno iskorištavati kako bi slijedila vlastite naume. Ali ako je sve to bila laž... Previše bi riskirala pokušavajući zavarati redovnice koje bi primijetile svaku pogrešku u njezinu ponašanju pa je pomislila da će biti bolje ako se sakrije među društvene otpadnike koji nikoga nisu ispitivali.

»Znam gdje su.«

Obojica su me začuđeno pogledali. »Jesi li sigurna?« upita Cesare.

Potvrdila sam glavom. »Herreru je namamila iz palače tako što mu je obećala dokaze koje će moći upotrijebiti da me se riješi.

David je pogledavao Cesarea, mene pa ponovno njega, a u očima sam mu vidjela da nešto hitro procjenjuje. Dosta vremena je proveo u Herrerinu društvu, pa je barem naslućivao kako stvari stoje između voljenoga nećaka i Njegove Uzoritosti.

Cesare nije čekao. Bacivši na stol šaku kovanica, dugim koracima izišao je iz gostionice, a David i ja smo ga slijedili. Vani u uličici puhao je hladan vjetar.

Osjećala sam neopisiv umor, želudac mi je bio prazan, a boljeli su me svaka kost i mišić u tijelu, pa sam nakratko zastala trudeći se sabrati razlomljene misli.

»Francesca?«

Nisam ni primijetila da su stigli Vittoro i njegovi ljudi te da me svi čekaju.

»Kamo idemo?« upita Cesare.

Strava me je pritiskala poput velikoga lijesa koji je prijetio da smrvi sve pod sobom.

»U pakao«, odgovorila sam i pokazala im put.

»Ovamo ne možemo unijeti baklje«, primijeti Vittoro. » Od samo jedne iskre sve bi moglo planuti poput suhoga granja.«

Stajali smo u Kožarskoj ulici gledajući trošnu zgradu u kojoj sam našla Magdalenu. U mraku osvijetljenome samo bakljama koje su držali stražari doimala se kao crna rupa na nebu koje je tamnilo. Već se gotovo spustila noć. Nisam mogla razabrati ništa osim nekoliko pojava koje su se pogrbljene vukle, a kad smo se pojavili, pobjegle su.

»Onda ćemo koristiti zastrte svjetiljke«, zaključi Cesare.

Page 209: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

209

Prije nekoliko mjeseci, kada je sina prisilio da odjene crveno kardinalsko ruho, Borgia mu je bijes ublažio time što mu je dopustio da utemelji vojnu jedinicu i postavi joj se na čelo. Papa je tim ustupkom, ako je to bila prava riječ, samo priznao postojeću stvarnost. Tijekom nekoliko godina Cesare je tumarao unaokolo s četom prijatelja, a živjeli su od plodova zemlje, vježbali vojne poteze i pripremali se za život kakav je Papin sin oduvijek priželjkivao. Kako je imao nagone istinskoga ratnog vođe, uveo je nekoliko taktičkih novosti, a između ostaloga, svoje ljude uvježbao je za noćne pohode. Zato je naručio nacrt i izradu malih prenosivih svjetiljki, a plamen svake od njih štitile su metalne trake. Bacale su upravo dovoljno svjetla da vojnici vide nekoliko metara ispred sebe, ali dobra strana bila im je što su ih protivnici mnogo teže primjećivali nego samo jednu baklju, a k tome se uvelike smanjila vjerojatnost da će prouzročiti požar.

Cesareovi ljudi ostali su u Rimu, gdje su čuvali interese svoga zapovjednika, ali Papin sin je svoje poglede na tu novotariju očito podijelio s Vittorom jer je satnik takvim svjetiljkama opskrbio stražare u Borgijinu kućanstvu. Gledala sam kako ih vade i pale. Čak i u slabom svjetlu primijetila sam napete, tjeskobne izraze na licima vojnika, a nisam ih mogla kriviti. Pomisao da ću se pod bilo kakvim okolnostima vratiti na to mjesto ispunila me užasom, ali da će to biti po mraku...

»Mogu li i ja dobiti svjetiljku?« upitala sam.

Kad su mi je dali, okrenula sam se i pogledala zgradu. U njoj nije bilo svjetla. Krajnje siromaštvo samo je po sebi pružalo zaštitu od požara.

Brzo smo napredovali. Cesare je poveo nekoliko ljudi da provjere spremište u kojemu su pronašli Magdalenino truplo, a pregledali su i obližnje zgrade. Veća skupina stražara raširila se i pošla niz ulicu prema kožarskim prodavaonicama. Svi su preko usta i nosa navukli ogrtače pokušavajući se zaštititi od smrada. Ljudi u prodavaonicama očito su primijetili da smo tu jer su zatvorili kapke i pogasili svjetla.

U gotovo potpunome mraku pošla sam prema zgradi, a smjesta su mi se pridružili Vittoro i David.

»Ima li kakvih izgleda da vas nagovorim da ostanete vani dok pretražujemo?« upitao je satnik.

»Upravo sam vas htjela zamoliti to isto«, glasio je odgovor, a kad me je prijekorno pogledao, objasnila sam: »Što više budemo štropotali, nadstojnica će prije shvatiti da smo joj na tragu, pa će ukloniti Herreru, ako je još živ. Trebala bih poći sama, a vi ostali mogli biste pričekati ovdje ako redovnica pokuša pobjeći.«

Nisam to ozbiljno predložila jer sam smatrala da se Vittoro nikako neće složiti s tim naumom, ali nadala sam se da će uvidjeti da nipošto neću ostati vani.

Uzdahnuvši, bez ljutnje je odgovorio: »Mogla bi ga ubiti i dok stojimo ovdje i raspravljamo. Hajdemo.«

Page 210: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

210

Ušavši u zgradu, nastojala sam se što bolje sjetiti unutrašnjosti. Vidljivost je tu bila slaba i danju, kad je kroz pukotine u zidovima prodiralo svjetlo, a sad se gotovo ništa nije vidjelo, čak ni uz pomoć svjetiljki.

»Oprezno, strop je vrlo nizak«, sjetila sam ih se upozoriti.

Sagnuli su se upravo na vrijeme da izbjegnu udarce u glavu. David, najviši od nas, morao se tako sagnuti da sam se pobojala da će ostatak puta prijeći na koljenima. Polako smo napredovali, a ja sam predvodila jer sam imala određeno iskustvo s tim mjestom. Prolazili smo pokraj pregradaka koji su se na prvi pogled doimali praznima, ali bila sam sigurna da su se ondje, duboko u sjenama, šćućurila jadna stvorenja koja sam prošli put vidjela i da se mole da prođemo ne primijetivši ih.

Činilo se da su mnogi pobjegli. Iako je to bilo teško sa sigurnošću zaključiti, vidjela sam mnogo manje znakova da je zgrada nastanjena nego prije. Samo su najjači i najhrabriji mogli otrčati u noć. Prisiljavajući se da koračam, pitala sam se gdje se skrivaju. Napokon smo došli do pregratka gdje sam, kako mi se činilo, našla Magdalenu, no zjapio je prazan, a ništa nije odavalo da je nakon njezine smrti tu netko boravio.

»Nije ovdje«, izvijestila sam ih ne mogavši sakriti očaj.

Vittoro se nagnuo naprijed stavivši ruke na koljena, a disao je samo kroz usta, dok je David sjeo naslonjen na zid i očito je pokušavao uopće ne disati. Iako su bili čvrsti i iskusni, sad su se obojica doimali kao da im je mučno, a i ja sam se isto tako osjećala.

Svakoga trenutka povećavali su se izgledi da sam pogriješila. Postala sam svjesna da napeto osluškujem svaki zvuk izvana koji bi javljao da su Herreru pronašli živoga ili mrtvoga, pa sam se umjesto toga usredotočila na zadaću pred sobom.

»Veliki dio zgrade još nismo pretražili«, upozorila sam. »Trebali bismo se razdvojiti kako bismo što više pregledali.«

Učinilo mi se da je Vittoro sklon raspravi, no David ga je pretekao. »Francesca ima pravo. Ovo je labirint, zato bi bilo najbolje da ga podijelimo na lijevu i desnu stranu te da netko ide po sredini. Ima li primjedbi?«

Kapetan je oklijevao jer je navikao zapovijedati, a ne slušati, ali nakon nekoliko trenutaka je kimnuo. »Dođe li do neprilika, nemojte to zatajiti, u redu?«

Svi smo se složili, a onda smo se žurno razišli. David je otišao nadesno, Vittoro nalijevo, a ja sam ostala na svom mjestu odlučivši da ću pretražiti svaki centimetar na sredini zgrade. Priznajem da me je prožela duboka nelagoda jer mi se činilo da me je samoća odasvud zatočila. Nepodnošljivo su me pritijesnili mrak, smrad i svenazočno ozračje beznađa. Bilo mi je kao da su me živu zakopali.

Iz dubine uma navirala je panika. Ohrabrivši se koliko sam mogla, nastavila sam pretraživati. U labirintu naguranih pregradaka lako sam se mogla zabuniti i

Page 211: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

211

poći krivim smjerom. Kako bih to izbjegla i zaštitila se od iznenadnoga napada, iz korica sam izvukla nož pa sam obilježavala put prevlačeći oštricu duž zida sa svoje desne strane.

Tu me je lukavštinu naučio Cesare kad smo prošle godine ušli u katakombe ispod bazilike svetoga Petra. Tom prilikom naišli smo na mnoštvo kostura koje su odbacili kao smeće kad je prije tisuću godina Konstantin Veliki gradio baziliku. Nadala sam se da u Kožarskoj ulici neću naći takav podsjetnik na sveopću pogibiju.

Nastavila sam put kroz mrak zavirujući u svaki pregradak. Tu i tamo u mene su zurila prestrašena lica, a još gore su me se dojmili tupi, prazni pogledi ljudi koje je razum posve napustio. Ubrzala sam, no ponovno sam usporila jer postala sam svjesna da odasvud oko sebe čujem tihi zvuk. Sluh kao da mi se izoštrio jer gotovo ništa nisam vidjela, a čulo mirisa mi je posve nadvladao smrad. Zagušljivi zrak ispunili su najprije tihi, a onda sve glasniji zvuci nalik na stenjanje, jecanje, uzdisanje i cviljenje.

Naježila sam se od užasa, a u ustima sam osjetila kiselkasti okus. Kako bih koračala dalje, morala sam prikupiti svaki trun volje, no umalo sam odustala. Glasovi u glavi dovikivali su mi: »Okreni se! Nije ovdje! Ne možeš ga pronaći! Vrati se, trči!« Najgore od svega bilo je što mi je i sam razum podmuklo i uporno poručivao da bi Herreru mogao pronaći netko drugi, osoba prikladnija za tu zadaću – Cesare, Vittoro ili David – pa bi bilo najbolje da to prepustim jednomu od njih ili svima zajedno. Jamačno bi im laknulo kad bih se povukla.

No razum kao da nije imao veliki utjecaj na mene jer sam pošla dalje. Zašla sam duboko u zgradu, a nije bilo ničega što bi mi omogućilo da pronađem put natrag osim tanke crte koju sam urezala oštricom noža. »Don Miguele! Jeste li tu?« pozvala sam, ali ne preglasno.

Dotad sam se pokušavala što tiše kretati kako me ne bi čula majka Benedette, ali vrijeme je prolazilo, a bojazan je u meni rasla, pa sam zaključila da nemam izbora.

»Don Miguele?« ponovno sam se oglasila.

Začula sam stenjanje nalik na ostale glasove, ali sad sam osjetila poseban prizvuk patnje i iscrpljenosti.

»Don Miguele?« povikala sam posve zaboravivši na oprez. Ako je on stenjao, našao se u nevolji.

Začula sam isprekidano jecanje, a glas je bio muški iako se javio pretiho da bih to mogla sa sigurnošću odrediti. »Ayudame... Por el Amor de Dios me ayuda.«

Izrekao je to kastiljanskim narječjem, ali razumjela sam jer je bilo prilično nalik na katalonsko: »Pomozite mi... Za ljubav Božju, pomozite!«

Page 212: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

212

Pojurila sam naprijed više ni ne pokušavajući obilježavati put. S nožem u jednoj ruci i sa svjetiljkom u drugoj zaokrenula sam za ugao pregratka i našla se licem u lice s viđenjem iz noćne more.

Herrera je doista bio ondje i to, hvala Bogu, još živ, ali nisam mogla odrediti koliko mu je života još preostalo. Majka Benedette vjerojatno ga je omamila kao i mene, a dok je bio bespomoćan, svukla ga je do gola. Pogledavši, vidjela sam da mu je odjeću bacila u kut. Dlanovi su mu bili okrenuti nagore, prema stropu. Tek nakon kratkoga vremena uvidjela sam zašto mi se učinilo da mu se iz sredine dlanova preko drvenih letvica šire tamne mrlje. Treća mu je bila na boku, a četvrta na nogama.

Kad sam napokon shvatila što gledam, bilo mi je drago što sam nedugo prije toga posve ispraznila želudac, no ipak sam jedva uspjela zadržati nagon za povraćanjem. Zureći u užas pred sobom, osjetila sam snažan nalet sažaljenja i odvratnosti.

Don Miguel de Lopez i Herrera, voljeni nećak Njihovih Katoličkih Veličanstava, bio je prikovan za pod pakla, kao da je netko grubo parodirao Kristovo raspeće. Da je ondje ostao duže, svakako bi nasmrt iskrvario, ako prije toga ne bi umro od šoka. Čak ni stanovnici Kožarske ulice ne bi mogli sakriti što se dogodilo. Užasnuti otkrićem trupla, proširili bi vijest pa bi pronašli Španjolca. Proglasili bi ga očitom žrtvom luđakinje koja je, kao što sam vidjela, iza sebe ostavila ogrtač po kojemu se moglo ustanoviti o kome je riječ. Jer bio je to moj ogrtač, a njime sam zaogrnula Magdalenu kad sam je ostavila u spremištu... Nakon što sam je uvjerila da je na sigurnom.

Izblijedila su sva sjećanja na svađe s Herrerom, no ipak sam oklijevala. Rane su mu bile teške. Budem li brzopleto postupala, mogla bih mu pogoršati stanje pa se više ne bi oporavio.

Morala sam nešto učiniti, ali dok sam mozgala kako bi bilo najbolje postupiti, pozornost mi je privukao pokret koji sam primijetila krajičkom oka. Učinilo mi se da u paklenomu mraku prostorije na trenutak vidim majku Benedette. Stajala je pokraj pregratka kao da je cijelo vrijeme bila u blizini, a lice uokvireno redovničkim rupcem odavalo je da je uznemirena jer očito nije očekivala da će me vidjeti.

Više od bilo čega drugoga njezina reakcija uvjerila me je da mi se ne priviđa. Nadstojnica je zbog nečega ostala na mjestu zločina, možda kako bi bila sigurna će njezina žrtva uistinu umrijeti. Sebi sam obećala da ću iskoristiti tu njezinu sudbonosnu pogrešku.

Povikavši, pojurila sam u potjeru za njom.

Kretala se daleko brže nego što sam očekivala. U mraku sam je začas izgubila, ali čula sam kako bjesomučno tapka pokušavajući izbjeći osobu koju je svakako smatrala mrtvom.

Page 213: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

213

Nisam gubila dah ni energiju pozivajući je da stane, nego sam hitala ne mareći ni za što drugo. Mogla sam misliti samo na to da joj nikako ne smijem dopustiti da pobjegne, no redovnica je, dakako, nastojala postići upravo suprotno. Vidjevši je tako hitru, palo mi je na um da sam joj krivo procijenila dob, pa sam sama sebi morala priznati da sam i u tome pogriješila, kao i u svemu drugomu.

Dok je jurila kroz labirint te paklene zgrade, skretala je i zaokretala, pa je uspjela ostati nekoliko metara ispred mene. Grčevito sam držala svjetiljku jer bjegunicu sam mogla stići samo u njezinu slabom svjetlu. Činilo se da moja protivnica taj labirint poznaje daleko bolje od mene, možda i zato što je dobro razradila svoj naum. Prebrzo, čak prije nego što sam se počela umarati, pritrčala je dijelu zida koji se urušio prema van, a onda se okrenula, pogledala me je i nestala u mraku pred sobom.

Slijedila sam je pa sam bez zastajkivanja, ne misleći ni na što, preskočila tu udaljenost i pohitala za sjenom koja je iščeznula u smjeru ulice. U daljini sam razaznavala tamne pojave koje su se kretale među zgradama. Htjela sam ih pozvati, ali u prsima me je stezalo i teško sam disala, pa su izgledi da će me netko čuti bili slabi.

Upravo je tada mjesec jednim svojim dijelom zasvijetlio kroz zastor oblaka, pa sam je primijetila. Ponovno se osvrnula preko ramena i izravno me je pogledala. Na trenutak sam se upitala vidi li u mraku bolje od mene, ali odbacila sam tu pomisao. Često padamo u napast da protivnicima pripišemo nadnaravne sposobnosti, no takvo uvjerenje uvijek je pogrešno jer u nama posije smetenost i strah. Zahvaljujem Bogu što je sličnu grešku počinio veliki broj mojih neprijatelja.

Čvrsto sam odlučila smanjiti razdaljinu između nas, zato sam trčala dalje, a bat nogu odjekivao je medu zgradama. Na što sam mislila u toj jurnjavi? Možda na Herreru, a sigurno na majku. Jesam li se sjetila učenja da svijetom vlada zli bog? Ne, zapravo nisam, no ipak, ono što se dogodilo ne može se poreći. Možda zbog izbočine u tlu ili zato što joj se na putu ispriječilo smeće, nadstojnica je posrnula.

U tom trenutku, bez ikakva razmišljanja, zamahnula sam rukom unatrag, a onda sam zapaljenu svjetiljku bacila ravno na nju.

Page 214: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

214

28

azbila se čim je pala na tlo, a majka Benedette je zastala sledivši se od iznenađenja, kao i ja. Doista, nisam imala pojma što zapravo kanim. Ako sam već smatrala da moram nešto baciti, trebala sam se sjetiti noža,

ali kako sam rekla, to oružje vješto koristim samo za borbu izbliza.

Na trenutak se ništa nije dogodilo, a onda... Toga prizora nerado se prisjećam jer bio je užasan. Ulje iz svjetiljke prosulo se po tlu zahvativši rubove redovničina habita. Sijevnula je iskra, a plameni jezici počeli su joj lizati odjeću. Jednostavna, neobojena tkanina planula je poput baklje, a blijedo lice moje protivnice, izobličeno od užasnutoga krika, isticalo se iza zida dima i vatre koji ju je iznenada okružio.

Zapravo, ništa od toga nije bilo stvarno. Doduše, uistinu ju je zahvatio plamen, a donji dio odjeće joj se zapalio. Doista je reagirala užasnuto, kao svaka razumna osoba i smjesta je pokušala ugasiti vatru, no moje viđenje svega toga bilo je drukčije, i to zato što još nije prestao učinak opojnoga sredstva koje mi je dala ili mi se u glavi uskomešao mrak. Vidjela sam ono što se moglo dogoditi da su je, kao mnoge Katare, privezali za kolac na lomači i da su je pustili da izgori poput drugih osuđenika.

Bojala sam se da će i mene snaći takva sudbina ako moji brojni neprijatelji odnesu pobjedu.

Prodorno sam i otegnuto kriknula, a taj zvuk kao da je rasparao i sam zrak. Svakako sam ozlijedila grlo jer smjesta sam osjetila okus krvi. Gušeći se i još uvijek vrišteći, nahrupila sam prema njoj.

Što to znači kad nekoga istodobno nastojite spasiti i ubiti? Mrzila sam je i htjela sam da umre, ali nisam mogla gledati kako pogiba na tako strašan način. Pojurila sam ravno prema vatri koja ju je gutala, kako sam u tom trenutku vjerovala.

Kasnije sam na svojim rukama pronašla čudne mrlje, bolna crvena mjesta nalik na početke opeklina, kao da me vatra koja je postojala samo u mojoj glavi doista mogla ozlijediti.

Bacakala se, rukama i nogama obasipala me je udarcima i noktima mi je nastojala iskopati oči, ali užas mi je dao snagu, pa sam je nadjačala. Obje smo pale na tlo i otkotrljale se, a borba je ugasila vatru koja je lizala. Čvrsto sam je držala u blatu, prljavštini i u paklenoj nečisti. Bila je sama, a ja... Imala sam društvo. Pobijedit ću ako samo dovoljno dugo izdržim!

R

Page 215: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

215

David je prvi stigao do nas. Pojavio se iz mraka pa me je povukao s protivnice kako bi je mogao uhvatiti i onesposobiti. No i dalje se borila pa je režala na njega, divlje ga gledala i pokazivala zube. Tamna joj se kosa rasula jer s glave joj je skliznuo redovnički veo. Kada su joj se pramenovi spustili oko glatkoga lica, vidjela sam da je mnogo mlađa nego što sam mislila, samo malo starija od mene.

Uslijedila je velika pomutnja. Stigli su Vittoro i Cesare. Pokušala sam im sve objasniti, ali nisam se trebala truditi. Cesare je povikao zapovijedi, pa su redovnicu okružili oružnici. Pogledavši je posljednji put prije nego što su je odveli, u očima sam joj vidjela divlji sjaj, a učinilo mi se da joj na licu počiva neobično samopouzdani osmijeh.

Sjetila sam se Herrere.

»Unutra je, teško ozlijeđen!« Morala bih im pobliže objasniti, ali nedostajale su mi riječi, a nije bilo ni vremena. Unatoč činjenici da sam u prsima osjećala željezni stisak, podignula sam skute suknje i potrčala što sam brže mogla, a ostali su pošli za mnom.

Usplahireno ispruživši ruku, u zidu sam pronašla tanku brazdu koju sam urezala nožem. Slijedila sam je, očajnički trčeći pa sam napokon došla do mjesta gdje je ležao Herrera. Tek što sam se zaustavila, začula sam prigušene uzvike svojih pratitelja. Netko od njih je povraćao, a drugi nije mogao zatomiti stenjanje. Nisam znala tko su, a nisam ni marila. Sada je bilo važno samo da Cesare zadrži potpuni nadzor nad sobom.

Kleknuo je pokraj Herrere pa mu je prešao rukom preko čela pogledavši ga duboko u oči. »Našli smo vas«, rekao je. »Sad ste na sigurnom.«

Španjolac je duboko uzdahnuo. Kratko je zurio u pridošlicu, a onda se, na svu sreću, onesvijestio.

Smjesta sam se sagnula nad njega. Prije nego što je Cesare dospio bilo što učiniti, upozorila sam ga: »Ne budemo li oprezni, stanje će mu se pogoršati.«

»Zaboga, Francesca, moramo ga osloboditi!«

Po glasu sam primijetila da je užasnut i pun tjeskobe, ali nisam popustila, nego sam ga laktom gurnula u stranu i pogledala Davida koji je stajao iza nas.

»Moramo ga polako osloboditi. Ako prebrzo iščupamo čavle...«

»Mogao bi iskrvariti.« Kleknuvši pokraj mene, židovski vođa otpadnik ispružio je ruku da pomogne voljenomu nećaku vladara koji su Židove istjerali iz Španjolske, a da su mogli, sve bi ih osudili na istrijebljenje.

»Siguran si da to želiš učiniti uzevši u obzir tko je on?« upitala sam posramivši se sumnji koje su se javile u meni.

Dobacio mi je samo jedan brzi pogled. »To nije važno«, odgovorio je, a onda je blago, ali snažno, podigao Herreru u naručje.

Page 216: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

216

Istoga trenutka kad smo ga oslobodili, Španjolcu je jače potekla krv, no ipak ne tako da bih se uplašila da ćemo ga začas izgubiti. Hitro priskočivši, Cesare je pomagao Davidu pa su Herreru zajedno iznijeli van.

Neću opisivati put do palače, nego ću samo reći da smo se polako kretali jer se nismo usudili brže napredovati. Herreri se Bog smilovao, pa je najveći dio puta proveo u nesvijesti iako je gotovo neprekidno stenjao dok smo se naposljetku penjali uzbrdo prema papinskoj palači.

Ostali su požurili pred nama kako bi javili što se dogodilo. Stojeći na vrhu stubišta, Borgia nas je gledao dok smo prilazili. Doimao se turobno i iscrpljeno, kao da su ga događaji odjednom shrvali. I ja sam se slično osjećala, a nisam si mogla pomoći. Negdje u palači, pod stražom, bila je i »majka Benedette«. Uskoro ću s Borgijom morati porazgovarati o njoj, ali zasad će biti najbolje da se usredotočim na Herreru. Ipak, prolazeći pokraj Njegove Svetosti, obratila sam mu se: »Ako od nje želite što doznati, pričekajte dok ne budem slobodna.«

Nisam se trebala zabrinjavati. Iako je imao razloga da smjesta pogubi redovnicu, Borgia se uvijek bio u stanju uzdignuti nad osobne osjećaje. Samo me je pogledao zamagljenim očima i potvrdio glavom.

U Herrerinim odajama Cesare i David ranjenika su pažljivo odnijeli u postelju. Smjesta su mu prišle pojave u crnim haljama, nalik na vrane, koje su čekale otraga. Ugledavši liječnike, napravila sam grimasu i zgrabila Cesarea za ruku.

»Ne puštaj ih blizu njega«, zamolila sam. »Pustit će mu krv, ili će mu iščistiti crijeva ili sve to zajedno, pa će posve sigurno umrijeti.«

»Možeš li bolje postupiti?« upitao je okrenuvši se prema meni. »Oboje znamo da si i ti doprinijela Herrerinu stanju.«

Osjetila sam da sam problijedila, ali nisam se htjela povući. Bit će dovoljno vremena da odgovaram za svoj udio u tim događajima, a možda će mi za objašnjavanje trebati i cijela vječnost, ali ovaj trenutak nije bio povoljan za to.

»David će mi pomoći. U najmanju ruku, nećemo postupiti gore od liječnika, a možda mu pomognemo.«

Malo njih uopće bi i pomislilo na to da otprave neke od najučenijih ljudi na papinskomu dvoru – kako bi dali prednost vještici i Židovu, no činjenicu da je samo malo oklijevao Cesareu moram zauvijek upisati u vrline. Zurio je u Herreru, nakratko je zatvorio oči, a kad ih je ponovno otvorio, povikao je: »Van! Svi vi, van!«

Iako mu to nikad ne bih rekla, u tom trenutku bio je nevjerojatno nalik na oca.

»Osim tebe... i tebe«, pokazao je na Davida i mene.

Svi ostali otišli su uvelike mrmljajući i ljutito nas pogledavajući. Liječnici će požuriti do Papinih tajnika koji će ih sućutno saslušati jer me i oni mrze. Odlučit

Page 217: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

217

će se izravno obratiti Borgiji, ali ništa neće postići jer Njegova Svetost ostat će po strani i neće se miješati u te događaje dok ne vidi rezultate.

Kad su se za njima zatvorila vrata, duboko sam udahnula i pokušala odrediti odakle da počnem. Herrera je još bio u nesvijesti pa iako sam bila zahvalna Bogu što je tako, mogao bi to biti znak da će mu se stanje pogoršati. Ozbiljno je ozlijeđen i mnogo mu je toga stradalo. Nisam mogla znati koliko je duboka rana u boku. Ako su mu stradala pluća...

»Trebam neke stvari iz svojih odaja«, izjavila sam. Primjerice, morala sam uzeti lijekove i druge tvari koje sam zaključala u škrinju s posebnom bravom. Kad sam mu to objasnila, Cesare je zapovijedio da mi u Herrerine odaje donesu škrinju, a i sve ostalo što budem tražila. Dok sam čekala, otprilike sam procijenila Španjolčeve ozljede.

Rane na dlanovima gotovo su prestale krvariti, ali meso oko njih je nateklo pa su se čavli u sredini čvrsto držali i tu, a i oni u nogama. Duboka rana u boku imala je neravne rubove, ali kad sam se nagnula i pobliže je pogledala, u krvi koja je iz nje tekla nisam vidjela mjehuriće.

»U redu«, rekla sam polako se uspravivši. Obojica su me gledali. »Rana u boku je najteža i njome se moramo najprije pozabaviti, očistiti je i zašiti. Učinit ćemo sve da u drugim ozljedama spriječimo zagađenje, a možemo se samo nadati da će se Herrera s vremenom ponovno moći služiti rukama i nogama.«

»Možemo li učiniti što više od toga?« upita Cesare.

Sa žaljenjem sam odmahnula glavom. »Nemam iskustva u ravnanju malih kostiju, a rijetki ga imaju. Mogu pokušati, ali da budem posve iskrena, možda bih samo pogoršala ozljede.«

Dok sam govorila, odjednom sam se sjetila kako je u areni Herreri blistao mač dok se vješto i spretno kretao, pa bi pobijedio većinu boraca, ali ne i Cesarea. Na um su mi pali i njegovi arhitektonski nacrti. Hoće li se više ikada moći svime time baviti?

»Mogu ti dati imena nekoliko liječnika Maura«, ponudi David. »Jedan ili dvojica od njih vješti su u tome.«

Vještica, Židov i Maur... Ako Herrera uspije preživjeti, hoće li čuti što mu Bog pokušava reći ?

»Sve ćemo to ostaviti za kasnije«, odgovorila sam. »Zasad ćemo se morati svojski potruditi kako bismo ga održali na životu.«

U to sam se uvjerila i kad sam mu stavila prst na unutrašnju stranu ručnoga zgloba, kao što sam vidjela da čini Sofia, pa sam ondje osjetila tek slabe otkucaje. Nagnuvši se bliže, prislonila sam mu uho na prsa kako bih potvrdila svoje sumnje. Srce mu je vrlo slabo kucalo.

Page 218: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

218

»Izgubio je mnogo krvi.« David i Cesare su me gledali čekajući da im kažem što treba činiti. Progutala sam i nastavila: »Osim toga, tko zna kakve tvari mu je dala majka Benedette, a u šoku je i zbog onoga što je učinila...«

Pogledala sam Španjolca na čijem se licu već pojavila siva smrtna sjena. Nešto mi je govorilo da neće dočekati jutro ne poduzmem li nešto neuobičajeno.

»Imam tvari«, rekla sam polako, »koje mogu biti smrtonosne, ali Sofia Montefiore tvrdi da ih u malim količinama možemo koristiti kao lijek.«

»Kako znaš koliko smije uzeti?« upita Cesare. Ohrabrilo me je da nije posve odbacio tu pomisao iako sam bila svjesna da je to zato što je već gotovo pao u očaj. No nisam mu pružila zadovoljavajući odgovor.

»Mogu prilično točno izmjeriti koja bi ga količina ubila«, izjavila sam. »Predlažem da počnemo s mnogo manjom mjerom pa da vidimo što će se dogoditi.«

»Ako umre...«, počne David, ali Cesare ga prekine.

»Onda će umrijeti zbog onoga što mu je učinila nadstojnica, a ne zbog Francescinih napora da ga spasi.«

Stegnulo me je u grlu. Nakon svega što se dogodilo začudila me činjenica da mi je Cesare spreman vjerovati. Požurila sam do škrinje te sam nizom postupaka riješila zagonetku i otvorila je. Iz prostora ispod lažnoga dna izvadila sam kutiju s otrovima kakve nikako ne bih voljela upotrijebiti. Svaki put kad sam usmrtila trovača kojega su poslali da napadne Borgiju posebno sam se potrudila da to izvršim istom tvari kojom je pokušavao nauditi Njegovoj Svetosti. Iako sam vjerojatno samo ja znala za taj običaj, barem sam osjećala da mi se cijeli posao ne sastoji od usmrćivanja, nego da sam i oruđe pravde. Ali nisam se zavaravala. Svakoga trenutka mogla bi se ukazati potreba da posegnem za otrovom koji sam sama napravila.

Bila sam spremna poslužiti se i neprovjerenim, ili sam barem sebe uvjeravala da je tako, no ruke su mi se tresle dok sam iz kutije uzimala bočicu koju sam zatim podignula prema svjetlu pažljivo promotrivši sadržaj. Sofia je tvrdila da osobama s oslabljenim srcem život može spasiti osušeno i usitnjeno lišće biljke koju neki zovu »vilinska kapica«, a drugi je poznaju kao naprstak ili pustikaru. Znala sam samo da taj napitak uzrokuje brzo, nepravilno kucanje srca, a onda ga posve zaustavlja.

Mislim da sam već nekoliko puta rekla da ne znam moliti kako treba, ali tada sam se obratila Bogu jer sam, za razliku od Katara, vjerovala da je uistinu dobar pa sam ga zamolila da mi vodi ruku.

Sadržaj bočice bio je dovoljan da ubije Herreru, no sumnjala sam da u njegovu oslabljenu stanju i polovica može biti pogibeljna. Zato sam izmjerila samo količinu koja mi je stala na nokat maloga prsta. Stavila sam je u malo vruće vode,

Page 219: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

219

a onda sam ostavila lišće da se moči pa sam se posvetila šivanju rane u Španjolčevu boku.

Pripremivši potrebni pribor, procijenila sam da je otopina pustikare već dovoljno jaka.

Cesare je podigao Herreru položivši mu glavu na svoje rame, a ja sam se nagnula naprijed te sam mu polako i pažljivo ulila tekućinu u usta. Isprva sam se bojala da će je ispljunuti, ali u tom stanju nije bio svjestan ničega što se oko njega događalo. Osjetila sam veliko olakšanje kad mu je napitak bez poteškoća kliznuo niz grlo.

Završivši, odmaknula sam se i dopustila sebi da odahnem, no svako olakšanje koje bih mogla osjetiti morat će još pričekati. Dok je Cesare polako spuštao Herreru na krevet, ranjeniku sam ponovno položila prste na unutrašnju stranu ručnoga zgloba. Isprva nisam osjetila razliku, ali nakon nekoliko trenutaka učinilo mi se da mu srce jače kuca. Kako bih bila sigurna, ponovno sam se nagnula bliže i osluhnula.

»Mislim da djeluje«, zaključila sam uspravivši se.

Cesare je duboko uzdahnuo. Prešao je rukom preko lica, a primijetila sam da se doima starije i vrlo umorno, kakvoga ga još nisam vidjela. No nije bilo vremena da se itko od nas odmara.

»Moram se pobrinuti za ranu«, rekla sam pokazavši Herrerin bok. Sad kad sam mu uspjela ojačati srce, pobojala sam se da bi se mogao osvijestiti dok se budem time bavila, ali nasmiješila nam se gospa Sreća koja nam u zadnje vrijeme baš nije bila sklona. Iako je Herrera nekoliko puta zastenjao, Cesare i David uspjeli su ga spriječiti da se miče dok nisam učinila sve što je bilo potrebno.

Tek što sam završila, slabost je zaprijetila da me nadjača. Samo sam još uspjela zaviti ranu čistim trakama tkanine, a onda sam klonula ondje gdje sam sjedila.

Svi smo bili iscrpljeni, ali noć još ni izdaleka nije prošla. Uvjeren da Herrera barem neće svakoga trenutka umrijeti, Cesare se odvukao na važni razgovor s ocem, a David i ja ostali smo uz ranjenika. Povremeno sam ustajala da Španjolcu provjerim otkucaje srca i da vidim je li ga obuzela groznica. Proći će nekoliko dana dok ne budem sigurna da se rana neće zagaditi, ali počela sam vjerovati da Herrera ima barem kakve-takve izglede da dotle poživi.

Bilo je to sjajno uzmemo li u obzir u kakvomu smo ga stanju pronašli prije samo nekoliko sati. Mnome je prostrujala zahvalnost što su i drugi uvelike imali udjela u njegovu spašavanju: Cesare, David, Erato, koja mi je vrlo neočekivano pomogla, Renaldo, Vittoro, a i ostali. Bez njih bi ishod bio posve drukčiji.

Dok sam sjedila u mraku pokraj Herrerina kreveta slušajući kako David tiho hrče, uvidjela sam da je Sofia možda imala pravo kada me uvjeravala da bih svoje vještine, barem povremeno, mogla koristiti za liječenje. Unatoč mraku u sebi, osjetila sam zadovoljstvo, pa čak i neku vrstu sreće kakvu nikad prije nisam

Page 220: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

220

poznavala. Ako se Španjolcu stanje pogorša, moglo bi se pokazati da su naši napori samo nakratko odgodili najgore, ali u tom trenutku smireno sam mislila samo na ono što jest, a ne na ono što bi se moglo dogoditi.

Malo kasnije vratio se Cesare. Nekoliko minuta stajao je pokraj kreveta položivši ruku na Herrerino čelo i gledajući ga, a kada se uvjerio da je sve kako treba, spustio se na stolicu pokraj mene.

»Nadstojnicu čuvaju u njezinim odajama«, izvijestio me bacivši pogled na Davida koji je i dalje spavao.

Začuđeno sam ga pogledala. »Nije u ćeliji?«

Odmahnuo je glavom. »Moj otac smatra da ljudima ne bi bilo mudro reći da je tobože sveta žena, koju su tako štovali, zapravo heretički ubojica.«

Kao i obično, Borgia je dobro ocijenio stanje, no pitala sam se kako dugo možemo čuvati tajnu. »Što je s vojnicima koji su bili u Kožarskoj ulici?«

»Zabranili su im da bilo što pričaju, ali neslužbeno će proširiti govorkanja da je nadstojnica imala viđenje pa je zato otišla na to mjesto gdje je otkrila da je Herrera žrtva podloga napada za koji su očito odgovorni naši neprijatelji i protivnici Španjolske. Spasila ga je time što se umiješala.«

Uspravivši se u stolici, s nevjericom sam zurila u njega. » Ona ga je spasila?«

Duboko je uzdahnuo. »Sutra će proglasiti dan molitve pa će nas sve pozvati da svemogućega Boga žarko zamolimo da potpuno izliječi i ojača svoga vjernoga sina don Miguela de Lopeza y Herreru. Nažalost, majka Benedette neće moći biti nazočna jer se iz svijeta povukla u osamu kako bi mogla nesmetano moliti i postiti.«

S gađenjem sam odmahnula glavom, ali nisam se začudila. Borgia nije smio riskirati da se ikad dozna istina o »svetoj ženi«. Ako bi ljudi shvatili da su neki Katari preživjeli, ako bi doznali nešto o njihovim vjerovanjima... Prijetnja koju je Crkva, kako je smatrala, ugušila prije nekoliko stoljeća mogla bi ponovno planuti, pa bi izazvala još neviđeni požar.

»Što kani učiniti s njom?« upitala sam.

Slegnuo je ramenima. »Najprije želi doznati tko ju je poslao i zašto. Ako nakon toga još bude živa, pogubit će je.«

Iako mi je možda unekoliko trebalo biti drago što će patiti, nisam osjetila zadovoljstvo, nego sam rekla: »Nikad mi nije bilo jasno zašto itko vjeruje da su podaci koje izvuku mučenjem pouzdani. Neće li ljudi reći bilo što samo da patnje prestanu?«

»Rekao bih da je tako,« složi se Cesare, »ali barem glede te stvari otac vjeruje da su najbolja tradicionalna sredstva.«

Page 221: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

221

Sumnjala sam da Borgia doista tako misli. Baš naprotiv, u meni se javila pomisao da je, kao i obično, nekoliko koraka ispred svih. Ali odlučila sam da se neće naći i ispred mene, barem ne ovaj put.

Ustala sam, a noge su mi se tresle od umora. »Vratit ću se što prije budem mogla«, izvijestila sam ga. »Bude li u Herrerinu stanju kakve promjene, pošalji mi poruku.«

»Što ćeš učiniti?« začuđeno je upitao jer sam se vjerojatno doimala previše iscrpljenom da bih nekamo otišla.

»Ono što Papa želi, naravno.« Požurila sam se iz sobe da se ne bih predomislila.

Page 222: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

222

29

oram vidjeti Njegovu Svetost zbog hitne stvari.«

Stražar pred Papinim odajama zurio je u mene doimajući se poput čovjeka koji se koleba između dužnosti i želje da bude bilo gdje

drugdje samo ne tu, u ponoć, licem u lice s Papinom trovačicom.

»Zbog hitne stvari«, ponovila sam.

Progutavši, uspio je kimnuti, a onda je vrata iza sebe otvorio tek toliko da svrati tajnikovu pozornost. Svećenik koji je izišao bio je mlad, pa se odnosio bahato, prikrivajući time nedostatak sposobnosti. Pogledao me je i namrštio se. »Njegova Svetost se povukla na spavanje.«

»Ne«, odlučno sam mu proturječila. »Nije.« Što god da je Borgia rekao slugama, previše toga se dogodilo da bi otišao u postelju. Jamačno je prežvakavao zbivanja i mozgao o najboljim potezima kao što to rade vrlo umni ljudi kada pate od nesanice.

Svećenik slegne ramenima. »Snosit ćete posljedice«, upozorio me, a onda se odmaknuo da me propusti.

Borgia je posve odjeven sjedio za stolom, a kad sam se pojavila, podigao je pogled.

»Ah, Francesca. Zaključio sam da biste me mogli posjetiti. Sjednite.« Kad sam to učinila, upitao je: »Kako je Herrera?«

»Živ je. Dala sam mu lijek za jačanje srca, a čini se da je zasad djelotvoran. Rana u boku jako je krvarila, ali pluća su neozlijeđena. Zatvorila sam ranu pa ćemo paziti da se ne zagadi. Cesare je poslao po liječnika Maura koji se bavi ranama na rukama i nogama. Sve u svemu, imamo razloga za umjereni optimizam.«

»Drago mi je da je bolje. To bi za svakoga bila strašna sudbina. Može vam biti zahvalan što ste ga spasili.«

»Doista? Mislila sam da su zasluge pripisali svetoj majci Benedette.«

Zavalio se u stolici i pogledao me suzivši oči. »Zloba vam ne pristaje, Francesca. Što želite?«

Nisam oklijevala jer sam odlučila da ću mu se obratiti bez okolišanja, stoga sam tako i postupila. »Znam da je namjeravate ispitati. Molim vas da mi dopustite da najprije porazgovaram s njom.«

M

Page 223: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

223

Podigao je obrvu. »Moram li posebno istaknuti činjenicu da vas je propisno namagarčila?«

Trgnula sam se, ali nisam ni pokušala zanijekati. »Toga nitko nije svjesniji od mene. Samo tražim priliku da se iskupim.«

Nakratko je razmišljao, a onda je raširio ruke kao da mi želju ispunjava iz puke velikodušnosti. »U redu, ali nemojte dugo ostati s njom. Mučiteljima sam rekao da u zoru budu spremni.«

»Znaju li da će imati posla s pripadnicom Katara?«

Činilo se da ga je pitanje zbunilo. »Ne bi bilo važno ni da znaju. Posao im je da izvuku podatke, a od njih se ne traži da ih razumiju. Zapravo, što prije zaborave sve što čuju, to bolje.« Pogled mu je postao oštriji. »Neki bi smatrali da je to vrlina koju vrijedi steći.«

»No drugi vjeruju da se u znanju krije najveća moć«, parirala sam mu. Borgia je svakako vjerovao u tu izreku sudeći po naporima koje je ulagao da što više dozna.

»A to jasno govori zašto ga treba čuvati izvan dohvata osoba koje bi ga krivo razumjele ili zloupotrijebile«, odvratio je. »Ako je to sve...« Kratko je mahnuo rukom kao da me otprema.

»Jeste li znali da Katari još postoje?« upitala sam kao da ne primjećujem taj pokret.

Dugo je oklijevao pa sam pomislila da ne kani odgovoriti, ali napokon se oglasio: »Oduvijek je bilo glasina da je ostatak preživio.«

Sjetila sam se svetih spisa koje su tako pomno sačuvali u Mysteriumu Mundi. Jesu li ih pohranili da se osiguraju za prigodu kad bi opasni neprijatelj mogao ustati i ponovno zaprijetiti Rimu?

»Je li bilo glasina ili bojazni?« upitala sam.

Kristov namjesnik je zurio u mene. »Crkva se ne boji, Francesca, nego ulijeva strah kad to postane nužno zato što mora biti sigurna da njezino stado neće zalutati s jedinoga istinitoga puta i naći se u vučjim raljama. Zato je skršila Katare, koji se više neće vratiti.«

Ispravila sam se izravno ga pogledavši. »S dužnim poštovanjem, Vaša Svetosti, oboje znamo da su se već vratili. Teško možemo pretpostaviti da je >nadstojnica< djelovala sama. Tko ju je izvježbao da postane tako vješti ubojica? Tko joj je pribavio otrove i tvari profinjenije od bilo čega na što sam ikada naišla? Da neprijatelji koje poznajete imaju takve sposobnosti, odavno biste bili mrtvi.«

Namrgođeno me je gledao. »Ta vam je pomisao lako sišla s usnica.«

Na te riječi samo sam odmahnula rukom i nastavila: »Pa ipak, ništa niste znali o Katarima.«

Page 224: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

224

»Glasine... I to je sve,« progunđao je mrzovoljno, »a nemamo razloga vjerovati da su istinite.«

»Jesu li te glasine spominjale Milano?«

Pažljivo me je pogledao. »Koliko znam, nisu. Kažu da neki preživjeli Katari žive u Engleskoj, drugi u Francuskoj, a nekolicina ih se skriva na zabitnim mjestima, u šumama i špiljama. Ali sve je to samo šaptanje u vjetar, ili je barem bilo tako.«

Zatomivši razočaranje, potvrdila sam glavom. »Kad se vratimo u Rim, pretražit ću Mysterium Mundi pa ću pregledati i najmanji podatak o Katarima. Moramo biti spremni za ponovni sukob s njima.«

Ustala sam da odem, ali me je pretekao. Iz ladice stola izvadio je drvenu kutijicu te mi ju je pružio.

»To su uzeli iz odaja vaše nadstojnice prije nego što sam zapovijedio da je ondje čuvaju. U svjetlu onoga o čemu sam govorio posve sam uvjeren da će vam biti zanimljivo.«

Pažljivo otvorivši kutiju, ugledala sam tucet staklenih posudica. Sve su bile zatvorene, ali na nekima sam vidjela slomljene pečate, što je značilo da je redovnica upotrijebila sadržaj. Među tim posudicama jamačno je bio otrov koji je mogao zaustaviti srce između dvaju otkucaja. Neke od tih smjesa upotrijebila je na meni, a tu je možda i katarski napitak. Kad mi ih je povjerio, Borgia je iskazao čin vjere, a očekivao je da ih zauzvrat podrobno istražim.

Lagano sam se naklonila u sebi se pripremajući za pretrage koje ću morati provesti. »Javit ću vam što sam doznala.«

Kimnuo je, očito zadovoljan, a onda me je otpravio pokretom ruke. Nakon što sam kutijicu pohranila na sigurno mjesto u svojim odajama, otišla sam do prostorije u kojoj su čuvali majku Benedette. Pred vratima su stajala dva oružnika, tobože zato da je nitko ne bi ometao u molitvi. Dolje su nedvojbeno bili i drugi stražari koji su pazili na nju ako bi joj palo na um iskrasti se kroz prozor, jer i ja sam jednom prilikom nakratko razmišljala o takvu bijegu.

»Imam dopuštenje Njegove Svetosti da razgovaram sa zatočenicom«, izjavila sam.

Jedan od stražara otključao je vrata i odmaknuo se da me propusti. Kada sam ušla, obuzela me je veća uznemirenost nego što sam bila spremna sama sebi priznati. Majka Benedette nije me samo propisno namagarčila, kao što je uglađeno istaknuo Borgia, nego me je k tome prisilila da se sučelim sa svojim najgorim strahovima i paklenim sjećanjima, a zbog toga će mi još dugo ostati ožiljci.

No ipak sam odlučila da ću mimo izići pred nju. Sjedila je na visokoj stolici, još odjevena u nagorjelu redovničku odjeću, a oko struka su joj visjeli drvena krunica i križ. Ruke je sklopila u krilu i gotovo se doimala kao da spava, ali promeškoljila

Page 225: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

225

se kada sam ušla. Ugledavši me, nasmiješila se kao da smo najbolje prijateljice iako se urotila da uništi sve što sam prisegnuta da ću čuvati.

»Francesca. Nadala sam se da ćete doći.«

Gledajući je, morala sam se čuditi da sam ikad povjerovala da je ta osoba poznavala moju majku kao njezina vršnjakinja. Bez redovničkoga rupca i vela činilo se da je tek nekoliko godina starija od mene.

No nisam razmišljala o tome, nego sam prešla prostoriju i sjela na stolicu nasuprot nje. »Biste li mi htjeli reći svoje pravo ime?« upitala sam, ponosna što mi glas nije zadrhtao.

Činilo se da je to pitanje zabavlja. »Mislite li da ima ikakve važnosti kako nas zovu na ovomu svijetu? Važno je samo ime koje nosi naša duša, a ono se ovdje ne smije izgovoriti.«

Nisam se kanila upuštati u raspravu o katarskim vjerovanjima. »Onda neka vam ime i dalje bude majka Benedette. Njegova Svetost čvrsto je odlučila doznati tko vas je poslao. Namjerava vas staviti na muke.«

»A vi ćete to gledati?«

Nisam progutala mamac, nego sam rekla: »Možemo se nadmudrivati pitanjima sve dok ne odem i zaključiti da je moja nazočnost ovdje besmislena. To želite?«

Nakratko sam pomislila da neće odgovoriti, ali nešto joj je zasjalo u očima, možda spoznaja o tome da bi se stvari po nju mogle vrlo loše odvijati. »Zašto bih vam bilo što rekla?« upitala je tiho.

Udahnula sam, posve svjesna da će ono što ću učiniti postati još jedna stavka na dugom popisu mojih očitih neuspjeha u nadmetanju s njom, a Borgia bi možda mogao zaključiti da mu nisam baš tako nezamjenjiva.

»Recite mi istinu pa ću vam omogućiti laku smrt«, odgovorila sam prije nego što sam se dospjela predomisliti.

Doimala se iznenađeno. »Učinili biste to unatoč želji svoga gospodara?«

»Učinila bih to da doznam istinu.«

Kimnula je kao da sam upravo potvrdila njezino duboko uvjerenje. »Glede vas nisam pogriješila. Duh vam je dubok.«

»No to vas nije spriječilo da me iskorištavate za vlastite ciljeve i da me onda pokušate ubiti, ali pustimo sad prijekore. Tko vas je poslao ovamo?«

Očekivala sam da će umjesto odgovora pokušati isposlovati neku prednost za sebe, pa će možda čak zatražiti da joj poštedim život, ali nije oklijevala. »Ne znam, a to je žalosno ako ipak budem završila na mukama. Mogu pokušati nešto izmisliti kako bi Borgia bio zadovoljan, ali istina je da me je unajmio i platio mi posrednik koji mi nije dao naslutiti za koga radi, a nisam sigurna da je i sam znao. Možda su mi taj posao ponudili preko čak nekoliko posrednika.«

Page 226: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

226

Takav odgovor me je svakako razočarao, a Borgia ga vjerojatno neće prihvatiti, no bilo mi je poznato da su se u svijetu trovača poslovi često obavljali upravo onako kako je opisala. Čak bih rekla da ljudi ubojice općenito unajmljuju na taj način.

»Dakle, tvrdite da nije riječ o katarskoj uroti te da osoba koja vam je prišla nije znala ništa o vašim uvjerenjima ili da naprosto nije marila za njih?«

»Pretpostavljam da nije. Kao potomke preživjelih koje su poslali u sigurnost odgajali su nas da u svijetu živimo tako da nas ne prepoznaju. Prihvaćamo činjenicu da smo okruženi zlom pa ga koristimo kako bismo se zaštitili.«

»Ne smatrate li da zlu doprinosite time što ste, recimo, ubojica?«

»Ako hoćete, možemo o tome raspravljati«, odgovorila je, »ili naprosto prihvatite da govorim istinu.«

»Nemate pojma tko vas je unajmio?«

Izravno me je pogledala ne kolebajući se. »Ne, nemam.«

»Ali netko je ubojstvom Herrere namjeravao uništiti savez?«

»Tako sam razumjela. K tome, trebali su okriviti vas. Gubitak Španjolaca bitno bi oslabio Borgiju, a više ne bi bilo ni vas, iako ste pomrsili mnoge napade na Papin život. Put do njegova uništenja bio bi slobodan.«

Iako to nerado priznajem, taj naum mogao je – a zapravo je i trebao – uspjeti. Ipak, nisam bila nimalo zadovoljna onime što sam dosad otkrila.

»Kada ste mi darovali hranu i psaltir... zapravo ste me trovali?«

»Omamljivala sam vas«, ispravila me. »Skovali smo naum da vas izludimo kako bi vas okrivili za Herrerinu smrt, a ja bih pobjegla na sigurno jer svakako ćete razumjeti da se u takvim prilikama uvijek razmišlja o bijegu. Ali kad sam se susrela s vama, shvatila sam da bi bila velika šteta da vas naprosto ne iskoristim.«

»Jer smatrali ste da vam mogu pokazati stazu?«

Potvrdila je glavom. »A to ste i učinili.«

»Pokušala sam vam reći...«

Pretekla me je podigavši ruku. »Prihvaćam da niste posve razumjeli ono što ste vidjeli.«

Kako nisam bila sigurna da uopće bilo što razumijem, nisam htjela s njom raspravljati, nego sam se okrenula temama zbog kojih sam i došla ovamo. Mrtvi ne mogu ništa objašnjavati, ali zato ja mogu govoriti za njih.

»Ubili ste kuhinjskoga pomoćnika, pralju i paža?«

»Jesam.«

Page 227: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

227

»Zbog čega? Kakvoj svrsi je to poslužilo? Stalno me progoni očita nasumičnost i besmisao tih napada, bezrazložno oduzetih života. U svojim najgorim trenucima, u pandžama unutarnjega mraka, nikad takvo što nisam učinila.«

Doimala se iznenađenom. »Izvršila sam to radi vas, Francesca. Svakako razumijete.«

Sigurno je jasno vidjela da joj ne vjerujem jer je nastavila: »Istina je da je mojim ciljevima koristilo što su se ljudi uplašili zbog neočekivanih umiranja pa su smatrali da ste za to vjerojatno vi krivi. Ali imala sam i viši cilj. Vidjela sam da živite u zabludi jer vjerujete da svojim postupcima možete nekako poboljšati svijet i iskupiti se. Svakako sam vam morala pokazati da je zlo posvuda. Može udariti na svakom mjestu, a pred njim ste bespomoćni upravo zato što ono čini samo tkivo postojanja. Tako sam vas pripremala da pođete stazom prema svjetlosti.«

U grlo kao da mi se podigla žuč. Ni na trenutak nisam posumnjala da vjeruje u ono što govori. Ljudski životi ništa joj nisu značili jer bili su samo smetnje materijalnoga svijeta.

»Oslobodila sam ih«, objasnila je kao da očekuje da ću razumjeti, »kao i vas.«

Ali ja sam preživjela, pa sam joj mogla ukazati na njezine zločine. Iako sam i sama oduzimala živote, ipak sam svaki od njih smatrala važnim.

»Ubili ste i Herrerina poslužitelja.«

»Netko je morao umrijeti nakon što vam dala psaltir. Znala sam kako će na vas utjecati tvar koju sam ondje podmetnula, a kad sam primijetila da izlazite iz svojih odaja...«

»Vas sam vidjela? Slijedili ste me?« Mračna pojava koju sam ugledala krajičkom oka nije bila sama Smrt, kao što je zamišljao moj grozničavi um, nego posve stvarna žena koja je pošla izvršiti ubojstvo.

»Moram priznati«, izjavi >nadstojnica< namrštivši se, »da me zbunjuje što se dogodilo s nožem. Ostavila sam ga kako bi ga pronašli.«

»Našli su ga. Naletjela sam na njega sljedeći dan, kada sam se počela prisjećati kamo sam bila otišla.«

Zadobila je začuđeni izraz. »Sjetili ste se? Mislila sam da je to nemoguće. Ta tvar briše svako sjećanje.« Nakratko je razmišljala. »Osim ako ste uzimali i nešto drugo čime ste djelomično poništili učinak.«

Možda Sofijin prašak? Još sam čeznula za njim, ali nakon cijele te priče o katarskim opojnim sredstvima odlučila sam da ga više nikad neću okusiti. Ako mi Bog pomogne, čvrsto ću se držati te nakane.

»Ubili ste Magdalenu«, podsjetila sam je.

Page 228: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

228

Slegnula je ramenima. »Nemojte mi reći da i sami niste razmišljali o tome ili da niste pomišljali da uklonite Herreru. Sličnije smo nego što želite priznati, Francesca.«

Pogledala sam tu mladu ženu unajmljenu za ubijanje koja je, unatoč svojoj fanatičnosti ili možda upravo zbog nje, vrlo vješta u tom poslu. Da su se događaji odvijali samo malo drukčije, nadmašila bi me. Oblikovao ju je čin okrutne represije i nasilja čiji su se koncentrični krugovi širili kroz cijela stoljeća pa su doprli do današnjega dana, a vjerojatno će se nastaviti širiti i u budućnost. Ipak, ona to neće dočekati jer vrijeme joj je isteklo.

Ali meni nije, pa sam iznenada iz dubine duše osjetila zahvalnost zbog toga. Iako nisam bila, a vjerojatno nikad neću ni postati normalna žena, uviđala sam i cijenila ljepotu ovoga svijeta. Zlo postoji i stvarno je, no tako je i s dobrom. Nismo sami u tami.

»Imam još jedno pitanje«, obratila sam joj se. Unaprijed sam znala odgovor, no morala sam ga čuti od nje. »Izmislili ste priče o mojoj majci, a i način na koji je umrla?«

Odmahnula je glavom. »Nisam u toj mjeri nadarena za pričanje. Posrednik me je uputio u to što ću reći.«

Bila je to neočekivana spoznaja, ali zapravo ništa nije promijenila. »Nemate razloga vjerovati da je bilo što od toga istinito?«

»Nikakva razloga.« Nije se doimala kao da žali premda to od nje to nisam ni očekivala. Još ondje, u Kožarskoj ulici, shvatila sam da je moje najdublje težnje iskoristila za vlastite ciljeve. Ipak, bilo je to vrlo neugodno čuti, stoga sam se morala prisiliti da nastavim.

»Uopće nismo slične«, rekla sam. »Vjeru ste poklonili viđenju koje nikad neću prihvatiti, ali ispunili ste svoj dio pogodbe, pa ću i ja održati svoj.«

Upravo sam stavila ruku u vrećicu u kojoj sam nosila tvari nužne u mom zanimanju kada se, na moje iznenađenje, ponovno javila. Žena koju sam poznavala kao majku Benedette sa smiješkom mi se obratila: »Zahvaljujući vama umirem svjesna da postoji staza u svijet izvan ovoga zloga mjesta. Želim da znate da sam vam zbog toga istinski zahvalna. Sada, kada sam svojim postupkom očistila dušu od Sotone, napokon se mogu slobodno zaputiti tom stazom. Na ovome svijetu više se nećemo sresti, ali možete biti sigurni da ću vas potražiti u svjetlosti.«

Prije nego što sam stigla odgovoriti, rastrgala je uzicu kojom su bila povezana drvena zrnca njezine krunice. Većina ih je pala na pod zajedno s križem, ali nekoliko ih je zadržala u ruci.

Još uvijek me izravno gledajući, sa smiješkom na licu stavila ih je u usta i snažno zagrizla.

Nakon nekoliko trenutaka od ubojice iz katarskih redova ostalo je samo truplo.

Page 229: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

229

30

ezuspješno sam pokušavala spasiti majku Benedette, no zbog stražara sam se ipak tobože svojski trudila. Pokazalo se da su u zrncima krunice bili samljeveni plodovi biljke abrus precatorius, poznate kao paternoster.

Ako ostanu nesažvakani, ti mali plodovi mogu proći kroz tijelo ne izazivajući poteškoće, ali kad se vanjska kora probije, ispuštaju jedan od najpogubnijih nama poznatih otrova. »Nadstojnica« je vjerojatno umrla i prije nego što je pala na pod.

Zaprepašteno sam zurila u nju pokušavajući razumjeti zašto je čekala razgovor sa mnom, a nije si prije oduzela život iako je to mogla učiniti u svakom trenutku. Je li gajila kakvu nadu u bijeg? Uzevši u obzir njezina uvjerenja, smatrala sam da je istinski željela umrijeti i osloboditi se ovoga svijeta, ali da bi u tome uspjela, morala je umrijeti na ispravan način – u činu iskupljenja duše. Herrera će ostati na životu pa je u tome promašila. Savez sa Španjolskom održat će se, a mene neće okriviti za smrt nekolicine ljudi niti će me zbog toga spaliti. Sadašnji će Papa prevladati.

Borgia! Odgovor mi je tako iznenada pao na um da sam povikala. Umrla je uvjerena da je pobijedila i da ću to napokon shvatiti. Posljednjim riječima pokušala me uvjeriti da su njezina gledišta ispravna i prisiliti me da pođem istim putom kao i ona. Doista je vjerovala da ćemo se ponovno sresti.

Kad mi je postalo posve jasno da sam počinila veliku grešku, gotovo sam se stropoštala na koljena pokraj nje, no nekako sam se uspjela održati na nogama i oteturati iz sobe pokraj zaprepaštenih stražara. Dok sam se trčeći vraćala do Borgijinih odaja, srce mi je tuklo i dahtala sam.

Nahrupivši u njegovu osobnu prostoriju, vidjela sam da ustima upravo prinosi čašu s nožicom pa sam smjesta viknula: »Nemojte!«

Zurio je u mene preko ruba čaše. Ne čekajući da to sam učini, pritrčala sam mu, iz ruke mu zgrabila čašu i bacila je na pod gdje se razbila. Dašćući, jedva sam uspjela izustiti: »Ne jedite i ne pijte ništa. Neka to nitko ne čini. Morate im javiti... Sve ih upozoriti...«

Prostorija se počela okretati oko mene. Bojala sam se da ću se onesvijestiti, a to bi se vjerojatno i dogodilo da Borgia nije bio dovoljno priseban pa me je spustio na stolicu i odlučno mi položio glavu među koljena.

»Dišite«, zapovijedio je držeći me za vrat tako da sam ga naprosto morala poslušati. Kad je napokon zaključio da se neću onesvijestiti, dopustio mi je da se uspravim. »Ostanite tu«, uputio me, a onda je otišao do vrata pa je na brzinu

B

Page 230: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

230

porazgovarao s jednim od svojih tajnika koji je, problijedivši, požurio izvršiti Papinu zapovijed.

»U redu«, reče Borgia vrativši se na stolicu meni nasuprot. »Upravo sam objavio opći post u znak zahvalnosti Bogu jer je Herreri poštedio život. Bez moga dopuštenja preko ničijih usnica neće prijeći mrvica hrane ni kap pića. A sad mi recite što se događa.«

»Pripadnica Katara je mrtva«, izvijestila sam ga, a prije nego što je stigao zaustiti, nastavila sam: »Uzela je otrov skriven u zrncima krunice, plod vrlo otrovne biljke zvane paternoster.«

»I onda?« potaknuo me je.

»Tu krunicu imala je cijelo vrijeme, otkad smo se prvi put srele. Ne vidite li? Uvela sam je u vaše kućanstvo, vodila sam je sa sobom u kuhinje i posvuda gdje sam radila. Ako sam samo na trenutak bila nepažljiva, mogla je otrovati sve što sam pregledala, a ja uopće ne bih posumnjala. Stavila bih na to pečat i ne sluteći da nešto nije u redu. Možda posvuda vreba otrov, a mi to ne znamo.«

»S razlogom smatrate da je to doista učinila?« upita Borgia.

Kimnula sam iako sam to vrlo nerado priznala. »I ja bih tako postupila jer čak i ako bi sve drugo pošlo krivo, ipak bih vas na kraju srušila, a uništila bih i Crkvu. Naum bi uspio da nisam bila u stanju prozreti njezinu namjeru iako sam se ljuto opirala pomisli da smo >nadstojnica< i ja u bilo čemu slične.«

Zavalivši se u stolici, dostojanstveno me motrio. »U redu, poslat ćemo u grad po dostupne namirnice. Barem ćemo postati omiljeni među stanovništvom. Kada se oporavite, možete ponovno početi pregledavati hranu koja se još nije pokvarila.«

»Neobično mirno ste to primili«, primijetila sam. »Oboje znamo da sam zbog želje da rasvijetlim događaje iz svoje prošlosti zapostavila odgovornost koja mi nalaže da vas zaštitim.« Rekla sam istinu jer ništa ne bih postigla da sam je pokušala izbjeći, a nije bilo nikakve nade da bi mi Borgia to uopće dopustio.

No to je uistinu bila noć iznenađenja.

Slabo se nasmiješio. »Ipak sam ovdje, živ i zdrav. Što mislite, zbog čega je tako?«

»Jer sam ja...«

»Upravo ste iznijeli istinu, priznali ste grešku. Niste se pokušali izvući na moju štetu, a mogli ste to učiniti, znate, jer samo ste vi i >nadstojnica< znali što se među vama događalo. Mogli ste tvrditi da je umrla od otrova koji ste joj dali.«

Po pogledu koji mi je dobacio vidjela sam da je sumnjao da sam se upravo to spremala učiniti. Možda je na to i računao kako bi još bolje sakrio činjenicu da se našao samo na korak od propasti.

Page 231: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

231

Ipak sam morala reći: »Iznevjerila sam vas na svaki način. Majka Benedette nije znala tko ju je unajmio. Nismo ništa bliže odgovoru na pitanje tko vas je pokušao ubiti.«

»Nažalost, tako je,« priznao je, »ali pitam se što vam je rekla o majci?«

»Nije važno, jer sve su to bile laži.«

»Ona ih je izmislila?«

»Ne, uputili su je što da mi ispriča.«

»A o čemu je pričala?«

Vidjevši da ne odustaje, sve sam mu iznijela što sam kraće i brže mogla. Mislila sam samo na to da tu priču ostavim za sobom i da nastavim svoju ispovijed, ali činilo se da Borgiju zanima nešto drugo jer je vrlo pažljivo slušao, a kad sam završila, izjavio je: »Sve je to istina. To se doista dogodilo vašoj majci i vama.«

Smeteno sam zurila u njega. »Odakle to znate?«

»Mislite li da bih vašega oca postavio na tako ključno mjesto u svom kućanstvu, a da prije nisam podrobno istražio sve o njemu? Ne, znao sam što se dogodilo, a nakon što je neko vrijeme proboravio kod mene, razgovarali smo o tome.«

Zgrabila sam naslone za ruke na stolici u koju me posjeo te sam ih čvrsto stiskala jer svijet je ponovno zaprijetio da se zavrti oko mene i nestane. »Ne razumijem. Tko je još znao istinu?«

Borgia se doimao zadovoljan što sam bila dovoljno oštroumna da to upitam. »Doista, tko?«

Kako sam i dalje tupo i smeteno zurila u njega, nastavio je: »Majka vam je rođena u Milanu, a ondje su je i odgojili. Umrla je u malome mjestu nedaleko od toga grada, a cijelo područje još je uvelike dio posjeda milanskoga vojvode Ludovica Sforze. Bez poteškoća je mogao doznati istinu.«

»Stoji li on iza toga? Sforze su to učinili?«

»Nije li to ironično? Cijelo vrijeme krivio sam della Roverea.« Doimao se kao da mu je vrlo teško palo što se mora odreći izgovora da kuje naume o ubojstvu svoga glavnoga suparnika. Duboko je uzdahnuo. »Nije čudo da je moj poštovani zet zastranio i tako nas uvrijedio da nisam imao izbora nego da ga prognam odavde. Sigurno su ga upozorili kako vrijeme nije povoljno da bude u mojoj blizini.«

»A što sada?« upitala sam. Što će biti s Lucrezijom i njezinim mužem, koji to nije ni bio u potpunosti? Kakvu će cijenu Borgia nametnuti kako bi zaštitio svoj papinski položaj i veličajno viđenje vlastite besmrtnosti?

»Zahvaljujući vama sada znam tko mi je neprijatelj među onima koji se prave da su mi prijatelji, a to će mi biti vrlo korisno.«

Page 232: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Sara Poole

232

»Ipak sam doživjela neuspjeh...«

»No doznao sam ono što dosad nisam ni slutio. Katari su doista prijetnja. Ubuduće ćemo morati budno paziti na njih.«

Motreći ga, primijetila sam da je vrlo zadovoljan zbog pobjede, ali i da željno čeka bitku koja je pred njim. Doista se hranio bitkom za prevlast u ovome svijetu bez obzira na to što je to drugima donosilo bol i smrt.

»Katari vjeruju da ne služite Bogu, nego Sotoni,« rekla sam polako, »štoviše, da ste poglavar njegove Crkve na Zemlji. Za njih bi najviši čin iskupljenja bio da vas ubiju, a Crkvu pošalju na put uništenja. Osoba koja bi to učinila mogla bi biti sigurna da će se zauvijek osloboditi ovoga svijeta.«

Majka Benedette je umrla sa smiješkom. Nikad to neću zaboraviti.

»A što vi vjerujete, Francesca?«

Doista, što? Jesam li smatrala da bi se Borgia, u slučaju da je katarska »nadstojnica« uspjela u onome za što su je unajmili i da je razorila savez, bio prisiljen odreći sjajnoga viđenja glede la famiglie i pomiriti se sa suparnicima kako bi preživio? Ili bi naprosto propao, a na njegovo mjesto došao bi netko drugi ? Svakako, mogli bismo izbjeći rat.

Ali sad to više neće biti moguće. Iako sam još vruće željela vjerovati suprotno, nismo mogli zanijekati gorku istinu. Rat je isto tako neizbježan kao i činjenica da se iza Pape dizalo krvavo crveno sunce koje je prijetilo da u svojoj krvi utopi svijet, a ja sam pomogla da se to dogodi.

»Nadstojnica« je cijelo vrijeme upravo to i željela: rastrganu Crkvu koja je u ratu sa sobom i s najmoćnijim kršćanskim vladarima. Bi li se ijedna ustanova mogla nadati da će preživjeti takvu katastrofu?

Nakon nekoliko dana imala sam dovoljno vremena za takva mozganja jer je Njegova Svetost objavila da utvrde u Viterbu zadovoljavaju pa smo se uputili natrag u Rim. Glavninu puta uz mene je jahao Cesare. Tijekom sati koje smo zajedno proveli pokraj Herrerina kreveta još smo se više zbližili, a to smo oboje shvatili iako nismo imali potrebu komentirati. Znao je za većinu događaja s katarskom »nadstojnicom«, ali ne sve, a moje strahove poznavao je bolje od bilo koga drugoga. Nismo se slagali u samo jednom pitanju.

»Rat nije zlo«, ustvrdio je. »Da, tragičan je, posebno za one koji u njemu pate, ali ako se ispravno vodi, može poslužiti kao sila na strani dobra.«

»Rat je odsutnost mira,« proturječila sam mu, »baš kao što Augustin kaže da zlo znači izostanak dobra. I jedno i drugo uzrokuju ljudske, a ne Božje greške.«

Raspravljujući o tome, stigli smo na vrh posljednjega brežuljka pa je pod nama u sunčevu svjetlu zablistao Rim. Kiša je prestala i puhao je ugodan povjetarac

Page 233: Borgijina Ljubavnica - Sara Poole

Borgijina ljubavnica

233

donoseći zadah kojim nam je grad poželio dobrodošlicu. Rijeka Tiber povukla se među svoje obale, a pošast se još jednom stišala. Tržnice su se doimale punima, a na ulicama je vladala vreva. Negdje među svim tim prolaznicima bili su dragi prijatelji, pa i oni kojima su se životi promijenili kao, primjerice, Roccu. A za vrijeme boravka u provinciji promijenio se i moj život. Iako sam se u grad vratila ista kakva sam bila prije odlaska, ipak sam postala drukčija osoba jer sad sam poznavala vlastitu prošlost.

Razmišljanje mi je prekinuo Cesare, koji je odjednom povikao i na konju se sjurio niz obronak. Polaganije sam pošla za njim. »Ne budi tako zabrinuta zbog onoga što dolazi, Francesca,« doviknuo mi je preko ramena, »nego zgrabi sadašnji trenutak!«

Možda me je ohrabrio upravo njegov osmijeh ili sam naprosto osjetila da ima pravo. Udahnula sam, a onda sam petama podbola riđu kobilu i pojurila ususret beskrajnom sadašnjem trenutku koji se rastvarao pred nama.

Kraj

By

Marta www.crowarez.org