Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 225

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine Суд Босна и Херцеговина

Predmet broj : S1 1 K 015124 16 Krž 14 Datum donošenja: 04.11.2016. godine Datum pismenog otpravka: 12.12.2016. godine

Pred Apelacionim vijećem u sastavu: sudija Redžib Begić, predsjednik vijeća sudija Mirko Božović, član vijeća sudija Tihomir Lukes, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

protiv optuženog

MARIĆ NIKOLE

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Sanja Jukić Braniteljica optuženog: Anja Loga

2

Broj: S1 1 K 015124 16 Krž 14 Sarajevo, 04.11.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću Apelacionog odjeljenja,

sastavljenom od sudije Redžiba Begića, kao predsjednika vijeća, te sudija Mirka Božovića

i Tihomira Lukesa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika-asistenta

Nedima Muminovića, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Nikole

Marića, zbog krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi

sa tačkama a), d), e), f), i) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (skraćeno: KZ BiH),

a u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. KZ BiH, povodom žalbe braniteljice

optuženog Nikole Marića, advokata Anje Loga od 23.09.2016. godine, izjavljene protiv

presude Suda BiH, broj S1 1 K 015124 14 Kri od 15.04.2016. godine, na sjednici održanoj

dana 04.11.2016. godine u prisutnosti optuženog Nikole Marića, njegove braniteljice,

advokata Anje Loga i tužiteljice Tužilaštva Bosne I Hercegovine, Sanje Jukić dana

04.11.2016. godine, donio je slijedeću:

P R E S U D U

Odbija se, kao neosnovana, žalba braniteljice optuženog Nikole Marića, te se potvrđuje

presuda Suda Bosne Hercegovine broj S1 1 K 015124 14 Kri od 15.04.2016. godine

O b r a z l o ž e nj e

I - TOK POSTUPKA;

1. Prvostepenom presudom ovog Suda, S1 1 K 015124 14 Kri od 15.04.2016.

godine, optuženi Nikola Marić oglašen je krivim da radnjama opisanim u izreci

presude počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1.

tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e), f), i) i k) KZ B i H, a u vezi sa članom 29. i

članom 180. stav 1. istog zakon, pa ga je prvostepeno vijeće na osnovu

3

navedenih zakonskih propisa i uz primjenu odredaba članova 39., 42. stav 1. i

2. i 48. stav 1. KZ- a BiH osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Optuženi je u smislu člana 188. stav 4. ZKP BiH oslobađen obaveze da

naknadi troškove krivičnog postupka i paušala, koji u cijelini padaju na teret

budžetskih sredstava Suda.

2. Istom presudom, optuženom se u skladu sa članom 56. stav 1. KZ BiH u

izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, i to počev od

03.09.2013. godine, pa nadalje.

3. Nadalje, navedenom presudom, na osnovu odredbe člana 188. stav 4. Zakona

o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH) odlučeno je da se optuženi oslobađa od

dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.

4. Konačno, na osnovu odredbe člana 198. stav 2. i 3., ZKP BiH oštećeni su sa

imovinsko pravnim zahtjevima upućeni na parnični postupak.

II- ŽALBA ODBRANE

5. Protiv ove presude žalbu je blagovremeno izjavila braniteljica optuženog Nikole

Marića, advokat Anja Loga i to zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka,

povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i

odluke o krivičnopravnim sankcijama, sa prijedlogom da Apelaciono vijeće Suda

BiH istu uvaži, te pobijanu presudu ukine.

6. Tužilaštvo BiH je u zakonskom roku dostavilo odgovor na žalbu odbrane, sa

prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja žalbu odbrane odbije kao

neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu.

VII- SJEDNICA VIJEĆA

7. Na osnovu člana 304. ZKP BiH, dana 04.11.2016. godine, održana je javna

sjednica pred vijećem Apelacionog odjeljenja u prisustvo optuženog Nikole

4

Marića, njegove braniteljice, advokata Anje Loge, te tužiteljice Tužilaštva BiH

Sanje Jukić na kojoj je braniteljica usmeno iznijela žalbu, te je izjavila da u

cijelosti ostaje pri istaknutim žalbenim prigovorima. Optuženi se pridružio

navodima branioca. Također, tužiteljica je usmeno iznijela svoj odgovor, te je,

osvrnuvši se na žalbu odbrane, predložila da se ista u cijelosti odbije kao

neosnovana.

VIII- OPŠTA PITANJA

8. Prije obrazloženja za svaki istaknuti žalbeni prigovor, Apelaciono vijeće

naglašava da je obaveza žalioca da u skladu sa odredbom iz člana 295. stav 1.

tačke b) i c) ZKP BiH, u žalbi navede kako pravni osnov za pobijanje presude,

tako i obrazloženje kojim potkrepljuje osnovanost istaknutog prigovora.

9. Budući da Apelaciono vijeće na osnovu odredbe iz člana 306. ZKP BiH presudu

ispituje samo u granicama žalbenih navoda, obaveza je podnosioca žalbe da

žalbu sastavi tako da ista može poslužiti kao osnova za ispitivanje presude. U

tom smislu, podnosilac žalbe mora konkretizovati žalbene osnove iz kojih pobija

presudu, precizirati koji dio presude, dokaz ili postupak suda osporava, te navesti

jasno i argumentovano obrazloženje kojim će potkrijepiti istaknuti prigovor.

10. Samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na

navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka bez preciziranja na koji

žalbeni osnov se podnosilac žalbe poziva, nije valjana osnova za ispitivanje

prvostepene presude, zbog čega će Apelaciono vijeće neobrazložene i nejasne

žalbene prigovore prima facie odbiti kao neosnovane.

5

IX. ŽALBA BRANIOCA OPTUŽENOG

1. BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA ČLAN 297. STAV 1. ZKP

BIH

(i) Opšta pitanja

11. U skladu sa članom 297. ZKP BiH, presuda se može pobijati zbog bitnih povreda

odredaba krivičnog postupka koje postoje uvijek u slučajevima koji su taksativno

nabrojani u stavu 1. navedenog člana.

12. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i kada sud, u toku glavnog

pretresa ili prilikom donošenja presude, nije primjenio ili je nepravilno primjenio

koju odredbu zakona o krivičnom postupku, ali samo ukoliko je to bilo ili je moglo

biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

13. U odnosu na navode da je povreda načela krivičnog postupka mogla imati

negativan utjecaj na donošenje zakonite i pravilne presude, nije dovoljno da

podnosilac žalbe jednostavno tvrdi da se procesna povreda hipotetički mogla

negativno odraziti na donošnje zakonite i pravilne presude, već će Apelaciono

vijeće zaključiti da se povreda načela krivičnog postupka desila samo ako

podnosilac žalbe pokaže da je ona materijalne prirode i da se ne može zaključiti

da navedena povreda nije negativno uticala na donošenje zakonite i pravilne

presude. Naime, kada apelaciono vijeće smatra da je donesena zakonita i

pravilna presuda bez obzira na povredu postupka koja nije materijalne prirode,

Apelaciono vijeće će zaključiti da član 297. stav 2. ZKP BiH nije prekršen.

14. Apelaciono vijeće će preispitati svaku žalbu zbog bitne povrede odredbi krivičnog

postupka prema članu 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH na osnovu prima facie

analize presude. Apelaciono vijeće će ispitati da li je izreka nerazumljiva,

protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili uopće ne sadži razloge, ili u njoj

nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Apelaciono vijeće u sklopu ovog

preispitivanja neće razmatrati da li je prvostepeno vijeće napravilo činjeničnu

6

grešku ili materijalnu povredu zakona, već će samo utvrditi da li presuda

formalno sadrži sve potrebne elemente dobro obrazložene i razumljive presude.

15. Apelaciono vijeće dalje naglašava da podnosilac žalbe mora pokazati da

navedena formalna greška čini presudu nepravilnom. Povreda koja ne

predstavlja bitnu povredu ne čini zaključak i obrazloženje prvostepenog vijeća

nepravilnim, te stoga za posljedicu neće imati ukidanje presude.

16. Prvostepeno vijeće ima u vidu da član 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH nije

odgovarajući osnov za žalbu kada se osporava tačnost činjenica koje je

prvostepeno vijeće utvrdilo ili nije utvrdilo. Greška u utvrđenju neke odlučne

činjenice (netačno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) prema članu 299. stav

1. ZKP BiH predstavlja odgovarajući osnov za osporavanje presude u slučaju

kada se osporava tačnost činjenica koje je prvostepeno vijeće utvrdilo ili nije

utvrdilo. Svoje žalbene navode u skladu sa članom 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH

podnosioci žalbi treba da ograniče na formalni aspekt presude, a zbog navodne

greške u pogledu činjeničnog stanja treba da se pozovu na član 299. ZKP BiH.

(ii) Navodi žalbe odbrane

17. Odbrana u žalbi ističe da je dokaz T-111 koji se sastoji od nalaza i mišljenja

vještaka Vede Tuce nevaljan dokaz, jer u 5 zapisnika o saslušanju vještaka dr.

Ilijaza Dobrače nedostaje svaka druga strana, a na ovom dokazu se zasniva

odluka vijeća u 4 tačke, te je vijeće zaključak o krivici optuženog donijelo na

osnovu ovog dokaza. Dakle, odbrana ukazuje da se radi o dokazu na kojem se

po odbredbama ZKP-a BiH odluka ne može zasnovati.

18. Nadalje, odbrana navodi i da dokaz T-12, koji se sastoji od dvije kopije zapisnika

o saslušanju svjedoka i izvoda iz matične knjige umrlih također nezakonit dokaz,

jer u jednoj kopiji zapisnika na mjestu gdje se svjedok trebao potpisati nalazi

otisak prsta, te nema potpisa sudije i zapisničara, dok u drugom zapisniku se

nalazi potpis svjedoka i potpis sudije, a radi se o dokazu na kojem sud zasniva

1 Nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, dr.med.sc Vedo Tuco, docent, specijalista sudske medicine od 26.09.2013. godine sa prilozima

7

svoju odluku u tački 22.1 presude. Po mišljenju odbrane, ovakve manjkavosti

čine zapisnik nezakonitom jer nisu sastavljeni u skladu sa članom 154. ZKP-a

BiH.

19. U žalbi se posebno naglašava, da braniteljica, koja je optuženom postavljena po

službenoj dužnosti nije bila djelotvorna i efikasna, ističući da je u toku

prvostepenog postupka pojedine odluke donosila samoincijativno i bez

konsultacija sa optuženim. Nadalje, odbrana tvrdi da je većina dokaza uloženih u

toku prvostepenog postupka uloženo u kopijama, iako je odbrana imala pristup

ovjerenim kopijama. Također, u žalbi se ističe da je vještak odbrane Milan Gorjan

po instrukciji odbrane upućen na web stranicu odakle je skidao dokumente bez

da zna porijeklo tih dokumenata, te je takav nalaz vijeće cijenilo kao

neobjektivan, neistinit i nepotpun. U smislu neefikasnosti odbrane optuženog, u

žalbi se ističe da braniteljica nije tražila od vijeća da joj dostavi ranije izjave

svjedoka S1 koji je svjedočio pred MKSJ kako bi mogla provjeriti njegovo

svjedočenje, niti je prigovorila dokazima T11 i T1. Isto tako, istaknuto je pravo na

odbranu prekršeno zato što prvostepeno vijeće nije dozvolilo novom braniocu

više vremena za uvid u spis prije dostavljanja prvostepene presude. Na kraju,

naglašeno je da je ranija odbrana više puta, kao dokaze, ulagala iste dokumente,

ali pod različitim brojevima.

20. Braniteljica je u žalbi ukazivala na postojanje bitne povrede odredba krivičnog

postupka iz člana 297 stav 1. tačka k) jer je u optužnici navedeno da je Hrvatska

vojska učestvovala u širokom i sistematičnom napadu usmjerenom protiv civilnog

bošnjačkom stanovništva, dok je u presudi navedeno da aktivnosti Hrvatske

vojske nisu predmet optužnice, da bi opet kasnije bilo navedeno da su Hrvatska

vojska i Hrvatsko vijeće odbrane učestvovali u napadu, pa je optuženi bio

svjestan samo napada HVO-a. Odbrana je istakla i da tužilaštvo nije dokazalo

učešće HV-a u širokom i sistematičnom napadu jer se vijeće oslanjalo na nalaz

vještaka, tj. dokaz T-10 koji je koristio dokumente koji se odnose na period iz

1994. godine.

2 Zapisnik o saslušanu svjedoka Selimović Zlate, Mostar od 16.05.1996. godine, Izvod iz MKU, broj: 10-13-3-4398/02 od 28.juni 2002. godine, Konjic

8

21. Da je presuda protivrječna sama sebi, odbrana ukazuje na paragraf 136. iz kojeg

proizilazi da je optuženi Nikola Marić, kao pripadnik Brigade “Rama” HVO,

odnosno kao pripadnik vojne policije HVO (koji je bio poznat i po nazivu kinder

vod), dok je u paragrafu 300. navedeno da vijeće nije imalo drugih, konkretnih

materijalnih dokaza da je takva specijalna jedinica oformljena u okviru vojne

policije HVO-a, da su koristili specifične oznake ili ambleme po kojima bi se

evidentno razlikovali od ostalih, pa se u tom dijelu nije detaljno bavilo

formiranjem ili aktivnostima “Kinder voda”.

22. Odbrana je u žalbi ukazivala i na bitnu povredu odredba krivičnog postupka iz

člana 297. stav. 2 ZKP-a BiH obzirom da pojedini dokazi nisu bili obrazlagani, jer

po mišljenju prvostepenog vijeća nisu bili pravno relevantni za utvrđivanje

činjeničnog stanja, a što je u suprotnosti sa odredbom člana 281. stav 2. ZKP-a

BiH koja je imperativna norma koja nalaže da se svaki dokaz mora cijeniti

pojedinačno, a tek onda u vezi sa drugim dokazima, da bi se mogao donijeti

zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne. Po mišljenju odbrane, da je sud

cijenio ove dokaze i iskaze svjedoka, utvrdio bi odlučne činjenice koje bi raširile

vidike sudu i u pogledu potpunog i tačnog utvrđenja činjenica,a od koji je zavisila

i primjena krivičnog zakona (diskrminatorna namjera, stanje na terenu,

dešavanje u Prozoru, postojanja oružanog sukoba).

(iii) Zaključci Apelacionog vijeća

23. Cijeneći navedene prigovore, ovo vijeće nalazi da su isti neosnovani.

24. Suprotno navodima odbrane, iako žalba osnovano ukazuje na manjkavosti

dokaza T-113 u smislu da pojedinim prilozima vještačenja nedostaju pojedine

stranice, Apelaciono vijeće ističe da dokaz Tužilaštva BiH T-11 nije jedini dokaz

na osnovu kojeg je vijeće donijelo zaključak o krivici optuženog u četiri tačke

presude, tj. činjenica smrti lica čiji su posmrtni ostaci vještačeni nije dokazivana

isključivo dokazom T-11, već postoji i drugi posredni i neposredni dokazi koji su

izvođeni na ovu okolnost, dok sa druge strane navedeno vještačenje je samo

9

potkrijepilo ove dokaze u smislu da je smrt kod ovih lica nastupila nasilno. Stoga

se i ne može reći da je zaključak o krivici zasniva isključivo na ovom dokazu, jer i

bez njega postoji dovoljno dokaza, koji su, kada se posmatraju pojedinačno i u

vezi sa drugim dokazima, dovoljni da bi se izveo takav zaključak. Stoga je

neophodno naglasiti da se presuda u spornim tačkama, gdje se poziva na

navedeni dokaz, prvenstveno bazirala na iskazima svjedoka koji su imali

posredna i neposredna saznjanja o ubistvima lica, dok se navedeno vještačnje

može više smatrati indirektnim dokazom koji je samo konstatovao ono što je već

od ranije bilo poznato, te na stručan način pojasnio pitanje karaktera smrti

ubijenih lica. U tom kontekstu, Apelaciono vijeće ističe i da ulaganje takvog

manjkavog dokaza, čije porijeklo i autentičnost nisu sporni, ne moraju uticati na

pravilnost postupka, posebno ako se ima u vidu da je vještak saslušan pred

sudom gdje su strane u postupku imale mogućnost direktno i unakrsno ispitati

istog, te ukazati na određene propuste koji su se pojavili u toku vještačenja, a što

u toku postupka nije učinjeno. Imajući u vidu navedeno, za donošenje konačne

odluke, relevantni su svi aspekti koji mogu da isprave ili ublaže eventualnu

manjkavost dokaza, kao i činjenica da je Apelaciono vijeće pažljivo razmotrilo

ovo pitanje, te utvrdilo da postoje i drugi dokazi o okolnosti smrti za čije ubistvo

se optuženi tereti, usljed čega manjkavost ovog dokaza nije od odlučujućeg

značaja za pravilno utvrđenje suda.

25. Također, neosnovano odbrana ukazuje i na nezakonistost dokaza T-14, obzirom

da se navedeni dokaz sastoji iz originalnog zapisnika o saslušanju svjedokinje

Selimović Zlate sa uredno popunjenim unaprijed odštampanim obrascem

zaspinika, a koji je uredno potpisan od istražnog sudije i svjedoka, te kopije na

kojoj se samo prenesen sadržaj iskaza svjedokinje, ali ne i ostali elementi

zapisnika. Stoga se navedeni originalni zapisnik može smatrati zakonitim i

autentičnim kako u formalnom, tako i u sadržinskom smislu, dok sa druge strane

priložena kopija sadrži samo identičan sadržaj iskaza svjedoka u odnosu na

originalni zapisnik, te kao takva nije ni neophodna za uzimanje u razmatranje.

Stoga, kao dokaz u krivičnom postupku dovoljan je originalni zapisnik koji je

sačinjen u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o krivičnom postupku, sa

3Nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, dr.med.sc Vedo Tuco, docent, specijalista sudske medicine od 26.09.2013. godine sa

prilogom

10

istaknutim upozorenjima, a koji je uredno potpisan od strane svjedokinje na

svakoj strani zapisnika, te od strane sudije na kraju zapisnika. Sa druge strane,

kopija zapisnika jedino u dijelu iskaza svjedoka sadržinski odgovara originalnom

zapisniku, te je očito uložena kako bi se ukazalo na sadržinsku identičnost izjave,

ali je u konkretnom slučaju ista bila suvišna. Također, a kako je to već istaknuto u

prethodnom paragrafu, zapisnik o saslušanju ove svjedokinje nije bio jedini

dokaz na osnovu kojeg je sud donio zaključak o krivici optuženog za tačku 22.1

izreke prvostepene presude, usljed čega i eventualna nezakonitost istog ne bi

mogla dovesti do drugačije odluke suda. Kao i za prethodni dokaz T-11, bitno je

napomenuti da je i dokaz T-1 dokaz proveden u toku prvostepenog postupka

gdje ga je odbrana imala mogućnost osporavati, ali to nije učinjeno. Dakle, ne

radi se o dokazima pribavljenim primjenom sile, prinudom, povredom ljudskih

prava i sloboda međunarodnim ugovorima koje je BiH ratifikovala, niti na

dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona, a što bi za sobom

povlačilo njihovu nezakonitost i nemogućnost zasnivanje presude, već se radi o

dokazima koji su izvedeni u prilog potvrde dokazne vrijednosti drugih dokaza, koji

i u slučaju određene manjkavosti, ne dovode i ne umanjuju činjenična utvrđenja

prvostepene presude, niti dovode u pitanje pravičnost postupka u cjelini.

26. Navode žalbe da je postupanjem braniteljice po službenoj dužnosti u toku

prvostepenog postupka odbrana bila neefikasna, te da nisu izvedeni dokazi

odbrane koji su prema mišljenju trenutne braniteljice optuženog trebali biti

izvedeni, apelaciono vijeće nije uvažilo, smatrajući da su isti u cijelosti

neosnovani i sasvim paušalno izneseni. Ovo prvenstveno iz razloga što optuženi

u toku prvostepenog postupka nije u smislu člana 49. stav 4. ZKP BiH tražio

razrješenje branioca (već to čini tek po izricanju prvostepene presude) iz razloga

što je neodgovorno vršio svoju dužnost, niti je ponašanje istog pred sudom

upućivalo na to.

27. Osim toga, optuženi zbog činjenice da je imao branioca po službenoj dužnosti, ni

na koji način, bar kako to iz stanja spisa proizlazi, ni od strane Suda, niti od

strane branioca nije bio spriječen da sam iznosi činjenice i predlaže dokaze koji

mu idu u korist, da postavlja pitanja svjedocima ili pak da da obrazloženje u vezi

4 Zapisnik o saslušanu svjedoka Selimović Zlate, Mostar od 16.05.1996. godine, Izvod iz MKU, broj: 10-13-3-4398/02 od 28.juni 2002.

godine, Konjic

11

sa njihovim iskazima. Nasuprot tome, analizom transkripata održanih ročišta

primjećuje se vrlo aktivna uloga optuženog u ispitivanju kako vlastitih svjedoka,

tako i svjedoka optužbe i to tokom cijelog glavnog pretresa, što dodatno

potkrijepljuje ovakav stav vijeća, odnosno ukazuje na zaključak da se u

konkretnom slučaju ne može raditi o bilo kakvoj lišenosti optuženog prava na

adekvatnu odbranu. Također, odluka optuženog da i pored upozorenja tadašnjeg

branioca po službenoj dužnosti iskoristi svoje pravo da svjedoči na glavnom

pretresu također ukazuje na aktivnu ulogu optuženog u krivičnom postupka, a iz

čega proizilazi da je isti bio upoznat sa procesnim pravima koja mu pripadaju.

28. Vođenje odbrane je u suštini pitanje koje se rješava između advokata i

optuženog.5 Prilikom razmatranja adekvatnosti postupanje branioca, sud će uzeti

u obzir postupak u cjelini, a sama činjenica da je branilac djelovao u suprotnosti

sa onim što optuženi smatra da je u njegovom najboljem interesu ne znači

nužno da je zastupanje bilo ispod neophodnog standarda, odnosno potrebno je

da postoji očigledno veliki propust branioca, da bi se ustanovila povreda prava

na odbranu, a što je u konkretnom slučaju izostalo. To što nisu uloženi pojedini

dokazi, zatim forma uloženih dokaza, te neisticanje prigovora na pojedine

dokaze, po mišljenju ovog vijeća spada u domen strategije odbrane u što se sud

ne može i ne smije miješati, jer bi se na taj način moglo dovesti u pitanje

nezavisnost odbrane kao pretpostavke pravičnog postupka.

29. Isto tako, ne stoje niti navodi odbrane o nedovoljnom vremenu za pripremanje

odbrane, jer kako to iz spisa proizilazi, odbrana osim podnesenog zahtjeva za

produženje roka za izjavljivanje žalbe (što je odlukom prvostepenog vijeća i

odobreno), nije tražila od suda dodatno vrijeme za pripremu odbrane, već se to

svelo na zahtjevanje da se presuda ne dostavlja u roku od 30 dana od

zaprimanja spisa, a što ZKP BiH ne poznaje kao mogućnost postupanja suda.

Također, Apelaciono vijeće naglašava obavezu suda za efikasnim vođenjem

postupka i to posebno u predmetima gdje se optuženi nalazi u pritvoru, te bi

postupanjem na način kako je to predložila odbrana došlo do neopravdanog

odugovlčenja postupka.

5 Vidjeti Czekalla v. Portugal, broj 38830/97 ESKLJP 10.10.2002. godine I Alvarez Sančez protiv Španije, broj

50720/99, odluka od 23.10.2001. godine

12

30. Nadalje, neosnovani su i navodi odbrane o postojanju bitne povrede odredaba

krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k), a koji se odnose na učešće

Hrvatske vojske u širokom i sistematičnom napadu usmjerenom protiv civilnog

bošnjačkog stanovništva općine Prozor. Apelaciono vijeće ističe da je

prvostepena presuda u dovoljnoj mjeri elaborirala učešće HV-a6 u tom napadu,

ali da se prvostepeno vijeće više fokusiralo na ulogu HVO-a, obzirom da je

optuženi bio pripadnik te vojne formacije. Dakle, nasuprot navodima žalbe,

prvostepena presuda na bilo koji način ne isključuje niti umanjuje ulogu HV-a u

napadu, ali u isto vrijeme nije davala značajniji osvrt na stepen doprinosa te

vojne formacije. Stoga, kad je prvostepna presuda u paragrafu 89. navela “kako

predmet optužnice nisu bile aktivnosti Hrvatske vojske” tu se očito mislilo na

ulogu u konkretnim radnjama izvršenja koje se stavljaju na teret optuženom u

kojima je isti postupao kao pripadnik HVO-a, usljed čega se vijeće u tom

segmentu nije detaljno upuštalo u obrazlaganje uloge HV-a, a pri tome ne

zanemarujući da je HV bio učesnik u širokom i sistematičnom napadu (za što su

dati i odgovarajući dokazi i obrazloženje). Drugim riječima, iako nije sporno

učešće i doprinos HV-a u širokom i sistematičnom napadu, to nije bilo od

odlučujućeg značaja u rješavanju konkretnih radnji koje je poduzeo optuženi

usljed čega vijeće nije detaljnije elaboriralo ulogu HV-a. Vijeće se većim dijelom

fokusiralo na ulogu HVO-a u događajima koji su se dogodili na teritoriji općine

Prozor neposredno pred napad i za vrijeme napada, kao i konkretnim radnjama

izvršenja optuženog.

31. Isto tako i kad je u pitanju pripadnost optuženog vojnoj formaciji HVO, za ovo

vijeće nije sporno da je optuženi bio pripadnik voda vojne policije brigade

“Rama”, a što je i sam optuženi potvrdio u svojoj izjavi na glavnom pretresu. S

obzirom na to, prvostepeno vijeće je konstatovalo da se nije bavilo pitanjem

formiranja i aktivnosti “Kinder voda” jer nije bilo materijalnih dokaza da je takav

vod bio formiran, a što ne dovodi u pitanje postojanje bitnih općih elemenata

predmetnog krivičnog djela, a po mišljenju Apelacionog vijeća, isto nije niti

neophodno za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu. Dakle, u situaciji

kada nije sporno da je optuženi bio pripadnik voda vojne policije brigade “Rama”

(kako je to i sam priznao), pitanje neformalnog i među lokalnim stanovništvom

6 Npr. vidjeti paraghrafe 68, 74., 75., 79, 80., 81., 80-89. Prvostepene presude

13

prihvaćenog naziva “Kinder vod” unutar vojne policije, a za koji nema jasnih

materijalnih dokaza o postojanju, nije od značaja za utvđivanje odlučnih činjenica

u ovom predmetu. U tom kontekstu, i kada bi se prihvatilo da postoji

proturječnost na način kako to odbrana ukazuje, takva proturječnost se ne

odnosi na postojanje odlučnih činjenica koje se odnose na pripadnost optuženog

vojnoj policiji brigade “Rama” tj., i eventualno neformalno djelovanje “Kinder

voda” u inkrminisano vrijeme očigledno se vezivalo za djelovanje vojne policije

čiji je optuženi bio pripadnik, tako da se tzv. “Kinder vod” nije mogao posmatrati

odvojeno od vojne policije. Drugim riječima, čak i eventualno formalno postojanje

tog voda, to nije mijenjalo identitet vojne policije ili brigade kojoj je optuženi

pripadao na način da se radilo o potpuno različitim jedinicama unutar formacije.

32. U pogledu navoda žalbe o neobrazloženosti pojedinih dokaza, a što je po

mišljenju odbrane u suprotnosti sa članom 281. stav 2. ZKP-a BiH, Apelaciono

vijeće ističe da prvostepeno vijeće nije propustilo cijeniti ove dokaze, već

naprotiv, je njihovom ocjenom, tj. analizom sadržaja ovih dokaza utvrđeno da

nisu relevantni za utvrđivanje činjeničnog stanja. Dakle, ne može se reći da su

ovi dokazi zanemareni, jer je vijeće nakon što je iste analiziralo donijelo zaključak

da nisu relevantni. Kad se presuda posmatra u cjelini može se zaključiti, iako

pojedini dokazi nisu detaljno obrazloženi, da postojeće obrazloženje presude

daje mogućnost ispitivanja presude, odnosno omogućena je kontrola logičkog

procesa pomoću kojeg je sud došao do odluke i u krajnjoj liniji, ispitivanja da li su

zaključci odluke u skladu sa zakonom. Očito je da sud prilikom donošenja

presude nije smatrao navedene dokaze značajnim na način kako je to odbrana

ukazivala, usljed čega je izostavljen detaljan osvrt na iste, tj. prvostepeni sud je

zaključak o postojanju odlučnih činjenica neophodnih za donošenje pobijane

presude donio na temelju ostalih provedenih dokaza značajnih za utvrđivanje

odlučnih činjenica. Postojeće obrazloženje odluke je logična posljedica načela

ocjene dokaza po slobodnom sudijskom uvjerenju po kojem se logička i

psihološka ocjena izvedenih dokaza vrši nevezano za zakonska pravila o

vrijednosti pojedinih dokaza, uz obavezu sudije da u obrazloženju navede

razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke, a što u konkretnom

slučaju nije izostalo. Također, ne može se reći da su navedeni dokazi izostavljeni

ili zanemareni, već njihova dokazna snaga nije bila takva u smislu da su isti bitni

za utvrđivanje odlučnih činjenica, pri čemu to, u situaciji kada je kao u

14

konkretnom slučaju dato detaljno obrazloženje odlučnih činjenica koje je utvrdio

sud van razumne sumnje, ne može ugroziti pravičnost postupka na štetu

odbrane.

33. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, Apelaciono vijeće zaključuje da ne stoje

prigovori odbrane o učinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog zakona, a

posebno bitne povrede iz člana 297. stav 1. tačka k) u vezi sa članom 290. stav

7. na kojoj povredi je odbrana najviše insistirala u žalbi, obzirom da Apelaciono

vijeće ispitujući pobijanu presudu kroz žalbene prigovore nije utvrdilo postojanje

bilo kakvih nedostataka u izreci i u obrazloženju presude koji bi onemogučili

ispitivanje njene zakonitosti i pravilnosti. Apelaciono vijeće stoga zaključuje da je

prvostepeni sud dao detaljno i adekvatno obrazloženje prvostepene presude, tj.

navedeni su svi razlozi kojima se vijeće rukovodilo prilikom osude, kao i stavovi o

činjenicama i dokazima koje su u toku postupka iznosile stranke, usljed čega se

ovi prigovori odbijaju kao neosnovani.

2. ŽALBENI OSNOVI U SKLADU SA ČLANOM 298 ZKP BIH: POVREDE KRIVIČNOG ZAKONA

B. STANDARDI ZA ODLUČIVANJE PO ŽALBI

(i) Opća razmatranja

34. Podnosilac žalbe koji tvrdi da je došlo do pogrešne primjene zakona mora, kako

je već rečeno, navesti barem tu navodnu pogrešku, iznijeti argumente u prilog

svojoj tvrdnji i obrazložiti na koji način je ta pogreška uticala da odluka bude

nezakonita.

35. U slučaju kada povreda zakona proizlazi iz primjene pogrešne pravne norme u

presudi, žalbeno vijeće može navesti tačnu pravnu normu i shodno tome

preispitati relevantna činjenična utvrđenja pretresnog vijeća. Time žalbeno vijeće

ne ispravlja samo pravnu grešku nego primjenjuje odgovarajuću pravnu normu

na dokaze sadržane u spisu u nedostatku dodatnih dokaza, te mora utvrditi da li

15

je samo uvjereno izvan svake razumne sumnje u činjenično utvrđenje koje

odbrana osporava prije nego što potvrdi to činjenično utvrđenje po žalbi.

36. U slučaju kada žalbeno vijeće zaključi da je pretresno vijeće pogriješilo u primjeni

zakona, ali je uvjereno u tačnost činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno

vijeće, žalbeno vijeće će preinačiti presudu u svjetlu pravilne primjene zakona i

po potrebi samo utvrditi odgovarajuću kaznu, kako je to i propisano članom 314. i

308. ZKP BiH.

(ii) Navodi žalbe odbrane

37. Odbrana u žalbi smatra da se u ovom predmetu trebao primijeniti Krivični zakon

SFRJ, a ne KZ BiH i to iz razloga što je isti važio u vrijeme navodnog počinjenja

krivičnog djela, ali je istovremeno i zakon koji je blaži za počinioca.

38. Odbrana je također istakla predmete Ustavnog suda BiH i predmete koji su

vođeni pred Sudom BiH, a u kojima primjenjen KZ SFRJ.

39. Odbrana smatra da retroaktivna primjena odredbi KZ-a BiH ne bi bila opravdana,

niti se može podvesti pod izuzetke predviđene članom 15. stav 2. Pakta o

političkim pravima ili članom 7. EKLJP. Izuzetak predviđen članom 7. stav 2.

EKLJP je po mišljenju odbrane primjenjiv samo u onom slučaju, ukoliko principi

međunarodnog prava nisu, na bilo koji način inkorporirani u domaći zakon i samo

kad se kršenje tih principa može okarakterisati kao činjenje ili nečinjenje koje

predstavlja zločin protiv čovječnosti, dok su svi nabrojani principi bili sadržani u

zakonu koji je bio u vrijeme navodnog činjenja optuženog Marića.

(iii) Zaključci Apelacionog vijeća

40. Žalbeni prigovori optuženog i odbrane u pogledu primjene materijalnog prava u

cijelosti su neosnovani.

16

41. Naime, nesporno je da u vrijeme izvršenja djela koje se optuženom stavlja na

teret, a u kojima su ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela zločini protiv

čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZ BiH, navedeno krivično djelo kao takvo nije

bilo propisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi u to vrijeme (KZ SFRJ).

42. Nesporno je također i da prema načelu zakonitosti, nikome ne može biti izrečena

krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno nije bilo zakonom

ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila

propisana kazna7. Prema načelu vremenskog važenja krivičnog zakona na

učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme

učinjenja krivičnog djela, a ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više

puta izmijenio zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za počinioca.8 Međutim,

članom 4a. KZ BiH, na koji se prvostepena presuda pravilno poziva, propisano je

da članovi 3. i 4. KZ BiH ne sprječavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za

bilo koje činjenjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo

krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava. Ovakvom

zakonskom regulativom preuzete su odredbe člana 7. stav (2) EKLJP i člana 15.

stav (2) MPGPP, te je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZ

BiH.

43. Prvostepeno vijeće pravilno ukazuje da se navedeni stav upravo odnosi i na ovaj

predmet, jer se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog

prava. U inkriminisano vrijeme, krivično djelo zločini protiv čovječnosti

predstavljalo je krivično djelo, kako sa aspekta međunarodnog običajnog prava,

tako i sa aspekta principa međunarodnog prava. Prvostepeno vijeće je dalo

detaljnu i iscrpnu argumentaciju, koja je prema ocjeni Apelacionog vijeća u

potpunosti valjana i ispravna, te je u cijelosti prihvata i ovo vijeće.

44. Nadalje, Apelaciono vijeće naglašava da je BiH kao nasljednica bivše SFRJ,

ratificirala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama

(EKLJP) i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (MPGPP), te da

7 Član 3. KZ BiH: „(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“ 8 Član 4. KZ BiH: „ (1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.“

17

su ovi međunarodni dokumenti za nju obavezujući, a budući da isti propisuju

obavezu suđenja i kažnjavanja lica za bilo koje činjenjenje ili nečinjenje koje je u

vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima

međunarodnog prava, što zločini protiv čovječnosti nesporno jesu, žalbeni

prigovori kojima se osporava odluka prvostepenog vijeća u ovom pogledu, u

cijelosti su neosnovani, te su kao takvi i odbijeni.

45. Žalbom odbrane se ukazuje da je KZ SFRJ bio blaži za učinioca u odnosu na

zakon koji je primjenjen. Apelaciono vijeće primjećuje da uslijed činjenice da u

vrijeme izvršenja krivičnog djela, u okviru KZ SFRJ nisu pravno egizistirali zločini

protiv čovječnosti kao posebno krivično djelo, prima facie, proizlazi da bi taj

zakon mogao biti blaži zakon. Međutim, kako je već navedeno, član 7. stav 2.

EKLJP, kao i član 15. stav 2. MPGPP koji su identični članu 4a KZ BiH, izuzetno

dozvoljaju odstupanje od načela zakonitosti i ne sprečavaju suđenje i

kažnjavanje optuženog u konkretnom slučaju. Stoga je prvostepeni sud bio u

mogućnosti da u skladu sa postojećim sistemom kažnjavanja odredi

odgovarajuću sankciju za krivično djelo propisano međunarodnim pravom.

Ovakvo postupanje identično je praksi Evropskog suda za ljudska prava gdje su

ispitivani zahtjevi principa zakonitosti iz člana 7. EKLJP, u kojima nikada nije

dovedena u pitanje sankcija koja se u današnje vrijeme izriče za djela počinjena

u periodu kada to postupanje nije sankcionisano kao krivično djelo.9

46. Konačna potvrda osnovanosti stava prvostepenog vijeća, a koji dijeli i ovo vijeće,

proizlazi i iz Presude ESLJP u predmetu Šimšić protiv Bosne i Hercegovine br.

51552/10 od 10.04.2012. godine, gdje se aplikant žalio na osuđujuću presudu iz

2007. godine za zločine protiv čovječnosti, u odnosu na djela koja su se dogodila

1992. godine. Pa je tako, u predmetu Šimšić protiv BiH zauzet stav da za

krivična djela, a u oba predmeta se radi o krivičnom djelu Zločini protiv

čovječnosti, koja su u domaće zakonodavstvo uvedena 2003. godine, Sud BiH,

ali i entitetski sudovi nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju

Krivični zakon BiH iz 2003. godine. U tom konkretnom predmetu ESLJP je,

između ostalog, ispitao aplikaciju, i prema članu 7. Konvencije o ljudskim

pravima i osnovnim slobodama, proglasivši je očigledno neutemeljenom.

9 Kolk i Kislyiy protiv Estonije, No 23052/04, i No 24018/04 ECHR 2006/I Penart protiv Estonije, No 14685/04 ECHR 2006-I

18

47. Stoga, prigovor primjene blažeg zakona, te pozivanje žalioca na druge predmete

u kojima je primjenjen zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog

djela, nije relevantan, niti osnovan prigovor.

3. OSNOVI ZA ŽALBU PREMA ČLANU 299. ZKP BIH: POGREŠNO ILI NEPOTPUNO

UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE

(i) Opća razmatranja

48. Standard koji žalbeno vijeće treba primijeniti prilikom preispitivanja navodno

pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jeste utemeljenost.

49. Žalbeno vijeće će prilikom razmatranja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog

stanja utvrditi da li bi jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima

došao do tog zaključka isključujući svaku sumnju. Neće svaka činjenična greška

biti razlog da žalbeno vijeće ukine presudu, nego samo ona greška koja je

uzrokovala nepravilnu presudu što se kvalifikuje kao krajnje nepravičan ishod

sudskog postupka, kao u slučaju kada je optuženi osuđen uprkos nedostatku

dokaza o biću krivičnog djela.

50. Prilikom utvrđivanja da li je zaključak pretresnog vijeća bio opravdan žalbeno

vijeće će krenuti od načela da se ne treba olako upuštati u narušavanje

činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće. Žalbeno vijeće ima na umu,

kao opšte načelo da je zadatak da sasluša, provjeri i odmjeri dokaze izvedene na

glavnom pretresu prvenstveno u diskrecionoj nadležnosti pretresnog vijeća.

Stoga žalbeno vijeće mora iskazati određeno uvažavanje u pogledu činjeničnog

stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće.

51. Žalbeno vijeće može vlastitim nalazom zamijeniti utvrđenje pretresnog vijeća

samo ako jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima ne bi

mogao donijeti takvu presudu, kada dokazi na koje se oslanjalo pretresno vijeće

ne bi mogli biti prihvaćeni od strane bilo kojeg objektivnog suda ili kada je ocjena

dokaza “potpuno pogrešna“.

19

52. Članom 299. ZKP BiH propisano je kada se presuda može pobijati zbog

pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Odlučne činjenice se

utvrđuju neposredno pomoću dokaza, ili posredno iz drugih činjenica (indicija ili

kontrolnih činjenica). Samo one činjenice koje su sadržane u presudi mogu se

smatrati da postoje, te bez obzira što odlučne činjenice postoje, u presudi se

uvijek moraju dati razlozi o njihovom postojanju. U suprotnom nema utvrđenog

činjeničnog stanja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje). Ukoliko neka odlučna

činjenica nije utvrđena onako kako je zaista postojala u stvarnosti nekog

događaja, onda postoji pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

53. U odnosu na neposredne i posredne dokaze Ustavni sud Bosne i Hercegovine

naglašava da dokazivanje činjenica putem posrednih dokaza nije samo po sebi u

suprotnosti sa načelom pravičnog suđenja, u skladu sa članom 6. stav 1.

EKLJP.10 Međutim, dokazanost činjenice putem posrednih dokaza mora se

utvrditi izvan svake razumne sumnje, gdje mora postojati čvrsta i logična

povezanost tako da činjenični zaključak pretresnog vijeća bude jedini mogući

zaključak na osnovu dokaza. Kriterij koji se primjenjuje jeste razumna sumnja.

Vrlo rijetko se činjenica može dokazati izvan svake sumnje. Svakako, kao kada

se sastave svi dijelovi neke slagalice, ponekad posredni dokazi mogu biti

uvjerljiviji od svjedočenja neposrednog očevica koje može biti podložno varljivosti

ljudske percepcije.

54. Ocjenu o tome da li je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Apelaciono vijeće će

dati u odnosu na činjenice i utvrđenja na koja je odbrana u žalbi ukazala. Kao što

je prethodno navedeno, za ovakvu ocjenu treba primijeniti kriterijum po kojem će

se razmotriti svi žalbeni prigovori i ocijeniti da li određena odlučna činjenica

proizilazi iz izvedenih dokaza.

10 M.Š., AP-661/04 (Ustavni sud BiH), Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 22. aprila 2005. godine, para.

36.;

20

(ii) Navodi žalbe odbrane optuženog

55. Odbrana u žalbi ističe da je ova povreda usko vezana za povredu prava na

odbranu, te se odbrana osvrnula na materijalne dokaze koji bi, prema navodima

žalbe, da su uzeti u razmatranje od sudećeg vijeća, doveli do potpuno drugačijeg

činjeničnog stanja. Odbrana je istakla da je ovjerila dokaze koji nisu ovjereni, uz

napomenu da će se osvrnuti i na druge dokaze koji su uloženi.

56. U žalbi se nadalje ističe da optuženi nije naređivao radnje kako to navode

pojedine tačke optužnice, te da vijeće nije utvrdilo da je optuženi imao bilo kakvo

svojstvo osim običnog vojnog policajca.

57. Prema navodima žalbe, a suprotno zaključcima prvostepene presude, odbrana

smatra da su u toku postupka predočeni dokazi koji se odnose na postojanje

oružanog sukoba na teritoriji općine Prozor, ali koji nisu razmatrani zbog

neefikasne odbrane. Tako odbrana se poziva na dokaz O-7211 i O-6412 koji

govore i organizovanosti AR BiH na području Općine Prozor i to postojanja štaba

odbrane, TO Prozor, komande te TO, odreda ARBIH Rama-Prozor, kao i da je

postojao plan odbrane grada. Nadalje, odbrana se u obrazlaganju žalbe, pozvala

i na dokaze O-11313 (o zaoštravanju odnosa između hrvata i muslimana,

incidentima koje prave pripadnici TO), O-6614 (naredba Zejnila Delalića da se

povuku snage OS Prozor sa zajedničkih linija, evakuaciji muslimanskog

stanovništva i formiranju odvojenih odbrambenih linija), O-11415, O-11216 (o

incidentima pripadnika HVO-a I TO-a, kao i dobroj organizovanosti TO-a), O-6817

(o izradi šeme grada Prozora, formiranju jedinice sa 1-2 voda), O-6918 (zahtjev za

pomoć u naoružanju), O-7019 (zahtjev za naoružavanje poslat Kuvajtskom

11

Zaključci i zadaci Armije R BiH, Opštinski štab obrane Prozor broj 1-01-117/92 od 01.09.1992. godine, Odluka Glavnog štaba oružanih snaga Sarajevo broj 02/7002 od 26.07.1992. godine, naredba Armije R BiH, TG-1 Konjic broj 02/349-23 od 04.08.1992. godine, Plan odbrane opštine Prozor broj 1-01-1/92 od 01.06.1992. godine, naredba Štaba Vrhovne komande oružanih snaga Sarajevo, taktička grupa – 1 broj 02/349-59 od 28.08.1992. godine – izvor Ramski zbornik 2000 12

O-64 – Plan odbrane opštine Prozor, Štaba teritorijalne odbrane broj 1-01-3/92 od 01.06.1992. godine sa prilogom dokument „Beta“ i dokument „Alfa“ 13

HVO, općinski stožer Prozor, Sigurnosno informativna služba – izvješće broj 02-07/92 od 19.08.1992. godine, haški broj 02296653 14

Naređenje Delalić Zejnila opštinskom štabu OSBIH Prozor broj 02/349-59 od 28.08.1992. godine 15

HVO, općinski stožer Prozor, Sigurnosno informativna služba – zahtjev broj 02-09/92 od 30.08.1992. godine, haški broj 02296655 16

HVO, općinski stožer Prozor, Sigurnosno informativna služba – izvješće broj 02-12/92 od 01.09.1992. godine, haški broj 02296656 17

Zaključci i zadaci Opštinskog štaba odbrane Prozor broj 1-01-117/92 od 01.09.1992. godine 18

Zahtjev za pomoć u naoružanju muslimanskih boraca Opštinskog štaba odbrane Prozor broj 1-01-120/92 od 02.09.1992. godine upućen Kuvajtskoj Igasi u Splitu 19

Dopis glavnog imama odbroa IZ-e, Prozor, Elkaz Hidajeta ef. od 04.09.1992. godine Kuvajtskoj Igasa predsjedništvu Split

21

predstavništvu u Splitu ), O-7420 (o dopremanju oklopnog vozila, te unošenju

oružja u stanove), O-7521 (o organizovanosti TO Prozor), O-7622 I O-7823 (o

raskolu između HVO i TO), O-10824, O-10925 I O-11026 (o stanju u Općini Prozor),

O-3227 (proglas SDA o formiranju oružanih snaga u Prozoru, štabu odbrane

Prozor), O-7928 (o napetostima HVO-a i TO, te o prisustvu jakih snaga OS BiH u

selu Gmići), O-10729 (o o organizovanosti i naoružavanju određenih lica), O-3730

(o zauzimanju glavnih kota iznad sela Tošćanica, te o incident sa pripadnicima

HVO-a), O-8131 (o naoružavanju OS BiH), O2832, O-1333, O-1434 I O-3935 I O-13336

(o incidentima između HVO-a I AR BIH), O-2937 (prijedog HVO-a o prekidu svih

vojnih djelovanja), O-838 (o pomoći u borbenim dejstivima za odbranu Prozora),

O-8339 (o borbama koje se vode za području općine Prozor), O-15740 (o borbama

u rejonu Prozora, položajima TO Prozor i nuđenim razgovorima oko smirivanja

situacije), O-941 (naređenje o organizaciji odbrane sela Here i o vraćanju na

teritorij općine Prozor), O-8542 (o zajedničkom sastanku zapovjednika o viđenijih

Bošnjaka i podjeli vojnih zadataka).

58. Nadalje, odbrana je navela da su jedini dokumenti koji se odnose na mjesec

novembar i decembar 1992. godine dokazi T-2543, T-2644 I T-2745 koji govore o

20

Izvješće HVO-a, Općinski stožer Prozor, SIS broj 02-16/92 od 08.09.1992. godine 21

Izvještaj štaba teritorijalne odbrane Prozor komandantu OpŠO Prozor o boravku jedinice formacije dva voda na ratištu u rejonu Ravašnica – Kicelj – Zahum od 09.09.1992. godine – 2 strane 22

Izvješće HVO-a broj 02-19/92 od 15.09.1992. godine, haški broj 02296657 23

Izvješće o stanju međunacionalnih odnosa Hrvata i Muslimana HZHB HVO, Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba broj 02-20/92 od 15.09.1992. godine 24

Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba – izvješće broj 02-22/92 od 20.09.1992. godine, haški broj 02296660 25

Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba – izvješće o stanju međunacionalnih odnosa Hrvata i Muslimana broj 02-21/92 od 20.09.1992. godine, haški broj 02296659 26

HVO zapovjedništvo OZ SZ Hercegegovina – Izvješće o stanju u OZ-u broj 12/92 od 18.09.1992. godine, haški broj 01542634 27

Informacija o aktuelnoj vojnopolitičkoj situaciji u RBiH i opštini Prozor sačinjena po Stranci demokratske akcije Prozor, haški broj 02296525, 02296526, 02296527, 02296528, 02296529, 02296530, 02296531 28

Izvješće o aktuelnim zbivanjima na području općine, Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba broj 02-27/92 od 01.10.1992. godine, haški broj 02296664 29

Sigurnosno informativna služba – zahtjev za suzbijanje aktivnosti Rasima Pilava broj 02-29/92 od 07.10.1992. godine, haški broj 02296666 30

Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba, izvješće o aktuelnim zbivanjima na području općine broj 02-31/92 od 16.10.1992. godine, haški broj 02296678 31

Izvješće HZHB HVO, Općina Rama-Prozor, brigada „Rama“ 20.10.1992. godine 32

Izvješće Odjela obrane, Sigurnosno informativne službe br. 02-45/92 od 21.10.1992. godine, haški broj 01525816 33

Izvješće Odjela obrane, Sigurnosno informativna služba broj 02-50/92 od 22.10.1992. godine, haški broj 01514065 34

Izvješće Odjela obrane, Sigurnosno informativna služba broj 02-48/92 od 22.10.1992. godine, haški broj 01514066 35

HVO SIS Izvješće broj 02-50/92 od 22.10.1992. godine, haški broj 02296678 36

Dnevni izvještaj TG-1 Konjic od 21.10.1992.godine 37

Dopis HVO-a, općina Prozor br. 01-23/92 od 23.10.1992. godine vojnom i civilnom predstavništvu Muslimana Prozor, haški broj 01527602 38

Naređenje Op. br. 2 Republike BiH, komandiru čete opštinskog štaba odbrane Gornji Vakuf, izdat po Glavnom štabu VK OS RBiH, IKM Konjic, od 24.10.1992. godine, haški broj 00953893 39

Obavještajno izvješće broj 89/92 HVO-a od 26.10.1992. godine, haški broj 01513855 40

Glavni stožer HVO-a, VOS, obavještajno izvješće br. 89/92/I , str.pov.br. 07-49/92 od 26.10.1992..godine 41

Naređenje Op. br. 3 Republike BiH, komandatima Op Šo Konjic, Jablanica, G. Vakuf i Prozor izdat po Štabu VK OS RBiH, tg-1 broj 02/243-131 od 27.10.1992. godine, haški broj 00953907 42

Službena zabilješka HVO, općinski stožer Prozor, SIS, broj 01-71/92 od 28.10.1992. godine 43

Zahtjev SIS-a broj:02-52/92 od 01.11.1992., preuzet iz Državnog arhiva RH 44

Zapovjedništvo Stožera Zenica br.540/92 od 26.11.1992. god., haški broj, 00402371

22

prihvatu zatvorenika, a ne piše o kojima se zatvorenicima radi i nošenju

jednoobraznih uniformi HVO-a. Stoga je, po mišljenju odbrane, nejasno na

osnovu kojih materijalnih dokaza je vijeće izvelo zaključak o postojanu širokog i

sistematičnog u novembru 1992. godine.

59. Također, odbrana navodi da je pogrešan zaključak vijeća da napad na bošnjačko

stanovništvo ima sve karakteristika širokog i sistematičnog kada je evidentno da

su se vodile sporadične, tj. u različitom vremenskog intervalu oružane borbe

između formiranih vojski i u skladu sa tim je dolazilo do raseljavanja bošnjačkog

stanovništva iz različitih razloga (neki su sami napustili ugrožena područja, neki

izmješteni radi sprječavanja učešća u odbrani ili napadu sa snagama ARBiH,

stariji ljudi, žene i djeca radi vlastite sigurnosti, vojno sposobni muškarci su

smješteni u sabirne centre, neki su bili osumnjičeni za učešće u AR BiH te

pritvoreni radi istrage ili razmjenjivani za pripadnike HVO-a).

60. Odbrana je elaboriranjem materijalnih dokaza odbrane nastojala ukazati da su

strane u sukobu bile dobro organizovane, da su izvještavali svi lanci

komandovanja u vojnoj strukturi, da su strane u sukobu bile pripremljene i da je

sukob izbio dana 23.10.1992. godine

61. Također, odbrana se osvrnula i na dokaze o stanju tokom 1993. godine i to na

dokaz O-10546 (odgovor u kojem se navodi da nema muslimana u zatvoru

Prozor, osim zarobljenika iz G. Vakufa koji čekaju razmjenu), O-14347 (o

ultimatumu ARBiH upućenog vojnicima i pučanstvu sela Hotimlje), O-14148 i O-

17249 (o položaju, naoružanju i planu oslobađanja Prozora od strane brigade

“Neretvica”), O-1850 (o provokacijama i pokušajima pješadijskih napada na sela

naseljena hrvatskim pučanstvom, o grupisanju ARBiH), O-14051 (o pregrupisanju

snaga ARBiH na području općine Prozor), O-14452 (naredba o zaposjedanja sela

Slatina sa zadatkom obrane i izvođenja ofanzivnih dejstava u pravcu prema

Prozoru), O-15053 (izvještaj o borbama na području brigade Rama), O-15354 (o

45

Zapovjedništvo Općinskog stožera Mostar 3. brigade HVO-a broj: br: 02-01-11/92, od 09.12.1992., haški broj: 00405563 i 00405564 46

Brigada Rama Prozor – SIS-odgovor broj 03-01/92 od 31.01.1993. godine, haški broj 01543019 47

Glavni stožer HVO-a, VOS, Dnevno obavještajno izvješće br. 209/93, str.pov.br. 03-297/93 od 22.03.1993. godine 48

Glavni stožer HVO-a, VOS Dnevno obavještajno izvješće br. 211/93, str.pov.br.03-304/93 od 24.03.1993.godine 49

Izvadak iz matične knjige umrlih za Raič Šimu broj 02/1-15-3-67/2016 od 28.01.2016. godine (original) 50

Izvješće brigade „Rama“ Prozor Sigurnosno informativna služba broj 03-02-29/93 od 04.04.1993. godine, haški broj 01525228 51

Ured nacionalne sigurnosti HVO-a broj 03-1-1969/93 od 09.04.1993. godine 52

Komanda 44. brdske brigade Jablanica, naređenje broj 02/68-1-25/93 od 14.04.1993. godine 53

Zapovjedništvo OZ S/Z H, Situacija na terenu i problemi, broj 01/5-240 od 01.06.1993. godine

23

sprječavanju prodora snaga HVO-a prema Prozor, te prema Fojnici i Kiseljaku),

O-10055 (o djelovanjima između MOS-a I HVO-a), O-6356 (o vojno-sigurnosnoj

situaciji na području Prozora) i okruženju Općine Prozor od tri muslimanske

općine), O-9957 (o bačenoj granati na Prozor), O-8858 (o okruženosti Prozora sa tri

strane), O-9059 (o djelovanju MOS i odbijanju napada), O-12060 i O-12161 (o

napadu na Uzdol te stradanju vojnika i civila), O-15462 (o situaciji na bojišnici G.

Vakufa i Prozora te ugroženosti linije odbrane), O-9863 (o provokacijama iz

pješadijskog i topničkog djelovanja po dijelovima prozorsko-vakufskog bojišta)

O-11864 (o mogućnostima napada MOS-a na Prozor). Prema mišljenju odbrane,

iz navedenih dokaza odbrane, proizilazi zaključak da je na području opštine

Prozor postojao oružani sukob i to između HVO-a i AR BiH koji se nastavio i

poslije oktobra 1993. godine, te da je vijeće uzelo u obzir bilo koji od dokaza

odbrane, bilo bi jasno da nije postojao široki i sistematični napad na bošnjačko

stanovništvo općine Prozor.

62. U žalbi je istaknu to da je u predmetu protiv optuženog Envera Buze potvrđena

optužnica pred Sudom BiH, u kojoj se spominje postojanje oružanog sukoba

između AR BiH i HVO-a. Također, odbrana se poziva i na predmet protiv

optuženog Željka Jukića gdje je sud utvrdio postojanje širokog i sistematičnog

napada na području općine Prozor. S tim u vezi, odbrana je nastojala napraviti

poveznicu između ove situacije, gdje je presuđen jedan opći kontekst događaja

na jednoj strani sa prihvatanjem utvrđenih činjenica u predmetima ratnih zločina,

ističući da stranke u postupku treba da imaju isti procesna prava i procesno-

pravni položaj.

63. Nadalje, odbrana navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno da je

optuženi ranjen 1992. godine jer iz dokaza O-15965 i 16066 proizilazi da je ranjen

54

Štab Vrhovne komande OS R BiH, Borbeno naređenje op.br. 14, Str.pov.br. 02/777-1 od 21.06.1993. godine 55

Redovno borbeno izvješće RBIH HZ HB HVO, OZ S/Z H IZM PROZOR broj 01-1629/93 od 13.07.1993. godine 56

HVO, Brigada „Rama“ Sigurnosno informativna služba, Izvješće broj 03-02-79/93 od 14.07.1993. godine, haški broj 0420-0097 57

Redovno borbeno izvješće sa stanjem u 23,00 sati RBIH HZ HB HVO, OZ S/Z H IZM PROZOR broj 01-1759/93 od 18.07.1993. godine 58

Izvješće brigade „Rama“ Prozor Sigurnosno informativna služba broj 03-02-84/93 od 31.07.1993. godine, haški broj 01525293 59

Redovito borbeno izvješće R BiH HZ HB HVO, OZ S/Z H IZM PROZOR, beoj 01-2283 od 13.08.1993. godine 60

HR HB HVO brigada Rama - Sigurnosno informativna služba - izvješće broj: 03-02-95/93 od 15.09.1993. godine, haški broj: 01514128 61

HVO - redovno borbeno izvješće broj: 01-3974/93 od 14.09.1993. godine, haški broj 01507726 62

Hrvatsko vijeće obrane, OZ S/Z H IZM Prozor, presjek situacije na bojišnici G.Vakufa i Prozora, broj 01-4008/93 od 16.09.1993. godine 63

Redovno borbeno izvješće sa stanjem u 23,00 sati RBIH HZ HB HVO, IZM OZ S/Z H broj 01-3641/93 od 24.08.1993. godine 64

HR HB HVO, podcentar SIS-a Rama – informacija „A“ broj 02-4/2-7-169/93 od 06.12.1992. godine, haški broj 01511231 65

Nalaz i mišljenje specijaliste Džudža dr. Mulija broj 543/93 od 25.05.1993. godine na ime Nikola Marić (u ovjerenoj kopiji)

24

20.04.1993. godine, te suprotno zaključcima prvostepene presude, odbrana

smatra da taj dantum nije irelevantan, obzirom da je optuženi osuđen na osnovu

izjave samo jednog svjedoka za tačku 6.1, bez da je priložena bilo kakva

medicinska dokumentacija za oštećenog i bez preciziranog navođenja datuma

kada se nečovječno postupanje i desilo, pri čemu sud nije poklonio vjeru

svjedoku odbrane Branku Dijakoviću jer nije poznavao optuženog.

64. Odbrana smatra da je identična situacija i sa tačkom 7. gdje je također navedena

odrednica “neutvrđenog dana u aprilu 1993.” i svjedočenje samo jednog

svjedoka, kojem je vijeće poklonilo vjeru, a ne uzimajući u obzir dokaze odbrane

O-159 I O-160 koji bi doveli u sumnju krivnju optuženog za navedenu tačku.

65. Da je prvostepeno vijeće, prema navodima odbrane, iz nepotpuno utvrđenog

činjeničnog stanja neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdilo ili nije utvrdilo,

proizilazi iz tačaka 6.2, 8., 11.1, 12., 14., 15., 17., 19., 22.2, 25. i 61.1 i 18, a koje

se odnose na nečovječno postupanje. U većini tačaka, odbrana smatra da je

odluka vijeća zasnovana na iskazu samo jednog svjedoka, a u tački 15. odluka je

zasnovana na svjedoku koji ima samo posredna saznanja.

66. Kada je u pitanju nečovječno postupanje, odbrana je ukazala na pravne

elemente i na praksu sudova, ističući da optuženi nije prouzrokovao patnju koja

je ozbiljna, stvarna i teška. Također, odbrana je istakla da tužilac nije proveo

sudskomedicinsko vještačenje stanja duševnog zdravlja oštećenih kao dokaz da

su oštećeni radnjama optuženog pretrpili teške duševne i psihičke patnje,

obzirom da niti jedan svjedok nije priložio bilo kakvu medicinsku dokumentaciju

da bi se utvrdilo da li su duševne patnje i povrede nastupile kod oštećenih.

Dakle, po mišljenju odbrane, tužilac mora dokazati, ne samo da je akt počinjen,

nego da je taj akt imao teške posljedice po žrtve.

67. Što se tiče krivičnog djela mučenja, a koje se odnose na tačke 1., 5., i 6.2. vijeće,

odbrana ističe da je vijeće svjedoke odbrane cijenilo nekredibilnim i paušalnim

bez da obrazlaže razloge koji su doveli do takvog zaključka, ističući da niti jedan

svjedok odbrana nije cijenjen kao vjerodostojan. Nadalje, odbrana smatra da je

66

Nalaz i mišljenje specijaliste dr. Z.Ostojić broj 5977/93 od 20.04.1993.godine i od 18.09.1994.godine na ime Nikola Marić (u ovjerenoj kopiji)

25

vijeće propustilo da utvrdi osnovne elemente mučenja, te da oštećeni nisu

priložili medicinsku dokumentaciju iz bilo kojeg perioda od 1993. do sada kako bi

se vijeće moglo uvjeriti da su ovim licima izazvane teške fizičke i psihičke patnje.

68. Što se tiče krivičnog djela deportacije ili prisilnog preseljenja, po mišljenju

odbrane, u tačkama 11.4, 11.5, 13.2 nisu ispunjeni svi elementi koji

zadovoljavaju pravni standard kada se radi o ovom djelu, jer prvostepeno vijeće

naglašava da su stanovnici ovih sela otišli na teritoriju AR BiH, bez da navode

tačnu lokaciju preseljenja, bez da je navedeno da se radi o istoj opštini obzirom

da je opština Prozor na jednom dijelu predstavljala teritoriju AR BiH i bez

navođenja da su nabrojana sela Lug, Duge, Višnjani I Družinovići bili na samoj

liniji oružanog sukoba.

69. U pogledu tački 4., 23., 20 i 24. odbrana ističe da vijeće svoje zaključke o krivnji

optuženog na osnovu kazivanja kako je optuženi tada izgledao te da ga je svaki

svjedok očevidac prepoznao u sudnici, napominjući da ZKP BiH ne poznanje

radnju prepoznavanja u sudnici, a član 85. u stavu 3. i 4. ZKP-a BiH jasno je

određeno kako se prepoznavanje vrši. Pri tome, odbrana ističe da se

prepoznavanja vršena nezakonito i da vijeće nije moglo na osnovu nezakonite

radnje odlučivati o bitnoj činjenici kao što je identitet optuženog.

70. Žalba odbrane se posebno osvrnula na elemente krivičnog djela progona koji je

osnov za ostala krivična djela iz člana 172. KZ-a BiH, ističući da je optuženi

mogao biti oglašen krivim za krivično djelo progona, nužno je bilo dokazati da su

sva ostala djela počinjena sa diskrminatornom namjerom. Po mišljenju odbrane,

tužilac tokom izvođenja dokaza nije niti u jednom slučaju dokazao na postojanje

namjere optuženog da diskriminira bilo koga na bilo koji način, niti je to vijeće

navelo. Posebno se u tom kontekstu odbrana pozvala na dokaz O-3367 u kojem

Glavni imam izražava zahvalnosti HVO-u i Vojnoj policiji radi dobrog

obezbjeđenja u vrijeme ramazana.

71. Nadalje, odbrana je istakla da je u pobijanoj presudi pogrešno utvrđeno

činjenično stanje jer na to ukazuju novi dokazi, obzirom da odbrana u

prvostepenom postupku nije prikupila niti izvela sve raspoložive dokaze, a koje

67

O-33 – Dopis Odbora Islamske zajednice Zapovjedništvu HVO Prozor broj 7/93 od 23.03.1993. godine, haški broj 02296635

26

izvođenje je bilo potrebno. Tako je odbrana novim dokazima dostavljenim uz

žalbu nastojala ukazati na postojanje oružanog sukoba između AR BiH i HVO na

području Općine Prozor, zatim da zatvaranje i teško oduzimanje slobode nije

činjeno onako kako je opisano u prvostepenoj presudi, zatim osporiti utvrđenja

suda iz tačke 22.1, kao i utvrđenja suda iz tačke 21. kada je u pitanju ova tačka,

odbrana je istakla da je optuženi naveo ko je izvršio ovo ubistvo, ali mu vijeće

nije poklonilo vjeru. Također, odbrana navodi da se optuženi tereti da je dana

19.07.1993. godine bio u selima Prain i Tolovac, ali nije dato obrazloženje koliko

su ta sela udaljena, niti je vršena rekonstrukcija događaja na licu mjesta.

(iii) Zaključci Apelacionog vijeća

72. Prije svega, Apelaciono vijeće konstatuje da je odbrana nastojala osporiti

postojanje širkog i sistematičnog napada protiv bošnjačkog stanovništva općine

Prozor intepretacijom izvedenih dokaza pred prvostepenim vijećem, te

dostavljanjem ovjerenih kopija dokaza uz žalbu, a radi se o dokazima koje vijeće

nije cijenilo jer odbrana nije dokazala njihovu autentičnost u toku prvostepenog

postupka.

73. S tim u vezi, a što se tiče dostavljenih ovjerenih fotokopija tih dokaza uz žalbu

Apelaciono vijeće ističe da naknadna ovjera ovih dokaza (O-7068, O-7269, O-7570,

O-7671, O-7872 O-14073, O-14174, O-14375, O-15076, O-15377) ne zadovoljava

standard novog dokaza koje bi kao takve trebalo cijeniti ovo vijeće, jer se radi o

dokazima koji su odbrani bili i ranije poznati, te je odbrana imala sasvim dovoljno

68

Dopis glavnog imama odbroa IZ-e, Prozor, Elkaz Hidajeta ef. od 04.09.1992. godine Kuvajtskoj Igasa predsjedništvu Split 69

Zaključci i zadaci Armije R BiH, Opštinski štab obrane Prozor broj 1-01-117/92 od 01.09.1992. godine, Odluka Glavnog štaba oružanih snaga Sarajevo broj 02/7002 od 26.07.1992. godine, naredba Armije R BiH, TG-1 Konjic broj 02/349-23 od 04.08.1992. godine, Plan odbrane opštine Prozor broj 1-01-1/92 od 01.06.1992. godine, naredba Štaba Vrhovne komande oružanih snaga Sarajevo, taktička grupa – 1 broj 02/349-59 od 28.08.1992. godine – izvor Ramski zbornik 2000 70

Izvještaj štaba teritorijalne odbrane Prozor komandantu OpŠO Prozor o boravku jedinice formacije dva voda na ratištu u rejonu Ravašnica – Kicelj – Zahum od 09.09.1992. godine – 2 strane 71

Izvješće HVO-a broj 02-19/92 od 15.09.1992. godine, haški broj 02296657 72

Izvješće o stanju međunacionalnih odnosa Hrvata i Muslimana HZHB HVO, Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba broj 02-20/92 od 15.09.1992. godine 73

Ured nacionalne sigurnosti HVO-a broj 03-1-1969/93 od 09.04.1993. godine 19 Glavni stožer HVO-a, VOS Dnevno obavještajno izvješće br. 211/93, str.pov.br.03-304/93 od 24.03.1993.godine 75

Glavni stožer HVO-a, VOS, Dnevno obavještajno izvješće br. 209/93, str.pov.br. 03-297/93 od 22.03.1993. godine 76

Zapovjedništvo OZ S/Z H, Situacija na terenu i problemi, broj 01/5-240 od 01.06.1993. godine 77

Štab Vrhovne komande OS R BiH, Borbeno naređenje op.br. 14, Str.pov.br. 02/777-1 od 21.06.1993. godine

27

vremena da obezbjedi ovjerene fotokopije ili da na drugih način uvjeri vijeće u

autentičnosti istih, usljed čega se ovo Apelaciono vijeće i nije upuštalo u

razmatranje ovih dokaza. Dakle naknadna ovjera ovih dokaza ne može na bilo

koji način osnažiti te dokaze u smislu njihove podobnosti za razmatranje od

strane Apelacionog vijeća.

74. Što se tiče navoda žalbe u kojima se tvrdi da optuženi nije naređivao radnje jer

nije imao bilo kakvo svojstvo osim običnog vojnog policajca, Apelaciono vijeće

ističe da za naredbe koje je optuženi izdavao prema civilnom stanovništvu,

odnosno pripadnicima HVO-a prilikom poduzimanja određenih radnji nije bitno

bilo kakvo svojstvo optuženog unutar vojne formacije. U konkretnom slučaju,

naredbe optuženog nisu bile naredbe nadređene osobe prema podređenima

unutar vojne komponente, već su bile upućen stanovništvu kako da postupi (npr.

naredio da civilno stanovništvo uđe u kamione) odnosno pripadnici HVO (naredio

vojnicima HVO-a da oštećenog Ibru Selimovića zatvore u vatrogasni dom i sl.), iz

čega se vidi djelovanje optuženog na terenu, gdje je on svojim autoritetom imao

mogućnost uticati na ponašanje drugih osoba, bilo da se radi o civilima i

njegovim saborcima, a što su potvrđeno i iskazima saslušanih svjedoka78. U tom

kontekstu, pravilno je prvostepeno vijeće utvrdilo da je optuženi uživao autoritet

među ostalim pripadnicima HVO-a, te da su se isti povinovali njegovima

naredbama, iako im nije bio de iure nadređeni79, a sa kojim zaključkom je

saglasno i Apelaciono vijeće, pa se ovaj prigovor odbrane odbija kao neosnovan.

75. Sa druge strane, Apelaciono vijeće je razmotrilo sve prigovore koji su se odnosili

na osporavanje postojanja širokog Ii sistematičnog napada, a što je odbrana

nastojala osporiti kroz pozivanje i intepretaciju dokaza odbrane koji su cijenjeni

prilikom donošenja drugostepene presude. Suprotno tvrdnjama iznesenim u žalbi

odbrane, prvostepeno je vijeće u obrazloženju pobijane presude, dalo valjane

razloge i u dovoljnoj mjeri obrazložilo na temelju kojih dokaza je utvrđeno

postojanje širokog i sistematičnog napada. Odbrana ukazujući na samo neke od

izvedenih dokaza i cijeneći ih same za sebe, nastoji prikazati nedokazanost

općih elementa djela u obrazloženju pobijane presude. Međutim, dokazi na koje

se odbrana poziva ne mogu se posmatrati izolovano, svaki za sebe i bez

78

Npr. Iskaz svjedokinje „B“ od 11.12.2015. godine, iskaz svjedokinje Sabiha Konjarić od 14.05.2015. godine 79

Str. 99, para. 339. Prvostepene presude

28

poveznice sa ostalim provedenim dokazima, a posebno provedenim dokazima

tužilaštva. Odbrana, iznoseći i obrazlažući ovaj žalbeni prigovor, propušta da

uzme u obzir utvrđenja prvostepenog suda, kao i ostale provedene dokaze koje

je prvostepeno vijeće cijenilo kao relevantne i imalo u vidu pri donošenju

osporavane odluke, i to dokaze subjektivne prirode, koji su cijenjeni u dijelu

presude u kojem se govori o postojanju širokog i sistematičnog napada.

Prvostepeni je sud dao iscrpno i argumentovano obrazloženje svakog pojedinog

segmenta „širokog i sistematičnog napada“, obrazlažući sve elemente i

odrednice takvog napada. Tako je najprije, na temelju svih provedenih dokaza, a

nadasve iskaza svjedoka, koji su imali direktna saznanja o predmetnim

dešavanjima, ispravno zaključeno da je postojao određeni obrazac ponašanja

pripadnika HVO-a prilikom postupanje prema bošnjačkom stanovništvu.

76. Ispravno je tako prvostepeni sud cijenio iskaze svjedoka tužilaštva koji su, kako

je navedeno i u obrazloženju pobijane presude, svojim iskazima ukazali na

stanje koje je vladalo u prostoru teritorije općine Prozor, opisujući kako vlastite

doživljaje u toku 1992. godine i 1993. godine, tako i druge događaje kojima su

svjedočili, a koji se tiču postupanja pripadnika HVO-a prema bošnjačkom

stanovništvu grada Prozora i njegove okoline. Tako su svjedoci potvrdili da je u

inkrminisanom periodu vršeno razoružavanje bošnjačkih civila, i to ne samo na

području grada Prozora već na cjelokupnoj teritoriji općine pod kontrolom HVO,

pljačkanja i uništavanja njihove imovine, neovlaštenom ograničavanju slobode

kretanja i ukidanju drugih prava, odvođenju muškaraca u logore na području

Prozora, a zatim i dalje u logore širom Hercegovine, te protjerivanja žena, djece i

starijih muškaraca na teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i

Hercegovine (ARBiH). Dovodeći iskaze ovih svjedoka, kao i uloženim

materijalnim dokazima, prvostepeni sud ispravno utvrđuje da je napad bio širok i

sistematičan, te da je trajao od novembra 1992. godine do kraja oktobra 1993.

godine. Na temelju svih provedenih dokaza vidljivo je da napadi na području

grada Prozora i njegove okoline nisu izolovanog karaktera, da nije riječ o

sporadičnim incidentima niti o pojedinačnim zločinima, već o sistematskom

ponašanju prema civilnom stanovništvu bošnjačke nacionalnosti.

77. U tom kontekstu, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće pravilno

utvrdilo da je postojala napetost u odnosima između AR BiH i HVO-a, što je

kulminiralo ubistvom Franje Zadre, a što je dovelo do manjeg sukoba, ali da je

29

nakon toga HVO bez pružanja otpora zauzeo gradsko području općine Prozor

kao i veći dio teritorija ove općine. Pri tome treba naglasiti da postojanje oružanih

formacija ARBiH na prostoru ove općine, kao i izolovani incidenti koji su imali za

posljedicu stradanje osoba hrvatske nacionalnosti nisu i ne mogu biti bilo kakvog

opravdanje za sve ono što će kasnije uslijediti u odnosu HVO-a prema

bošnjačkom stanovništvu. Također, prigovorima odbrane i pozivanjem na dokaze

koji su se odnosili na postojanje vojnih formacije AR BiH, kao i da se strane u

oražanom sukobu bile organizovane, da su izvještavali svi lanci komandovanja u

vojnoj strukturi, te prigovorima da je suprotna strana izazvala sukobe ne može se

osporiti postojanje napada protiv nekog konkretnog civilnog stanovništva80, niti ta

okolnost može biti opravdanje za izvršenje napada na pripadnike određenog

naroda. Iz iskaza svjedoka i uloženih materijalnih dokaza optužbe nesumnjivo

proizilazi da je u inkriminisanom periodu postojao širok i sistematičan napad

jedinica HVO usmjeren protiv bošnjačkog civilnog stanovništva općine Prozor.

Dakle, svaki napad na civilno stanovništvo neprijatelja je protivpravan i zločini

počinjeni u okviru jednog takvog napada mogu se, ako su ispunjeni i svi drugi

uslovi, okvalifikovati kao zločini protiv čovječnosti.81

78. Nadalje, Apelaciono vijeće smatra, da odbrana pri iznošenju predmetnog

žalbenog prigovora usmjerenih ka osporavanju širokog i sistematičnog napada,

ne nudi protuargumente, niti prikazuje drugačije stanje stvari od onoga utvrđenog

pobijanom presudom, već se paušalno oslanja na provedene dokaze odbrane, a

da pri tome potpuno zanemaruju provedene dokaze tužilaštva i to posebno

saznanja saglasnih svjedoka koji su bili i direktni očevici ovih događaja. Kako je

već ranije navedeno, postojanje širokog i sistematičnog napada je jedan od bitnih

elemenata krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH i

pobijanom presudom ispravno je utvrđeno da je takav napad postojao. Dakle,

takav zaključak jasno proizilazi iz saglasnih iskaza svjedoka optužbe, kako onih

koji su živjeli u gradu Prozoru, tako onih koji su živjeli u istom ili različitim selima

80

MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 88.: „Dokazi o napadu druge strane na civilno stanovništvo optuženog mogu se izvoditi samo ako se njima pokušava "dokazati ili opovrci neki od navoda iz optužnice", a osob ito navod tužioca o tome da je postojao rasprostranjeni ili sistematski napad usmjeren protiv nekog civilnog stanovništva. Tvrdnjom da je druga strana odgovorna za izbijanje neprijateljstava ne može se, na primjer, dokazati da nije postojao napad protiv nekog konkretnog civilnog stanovništva.” 81

MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 87.: „Kao što je primijetilo Pretresno vijece, prilikom utvrdivanja da li je došlo do napada na neko konkretno civilno stanovništvo, irelevantno je da je druga strana takode pocinila zvjerstva protiv civilnog stanovništva neprijatelja. To što je jedna strana izvršila napad na civilno stanovništvo druge strane ne opravdava napad te druge strane na civilno stanovništvo one prve, a niti ne iskljucuje zakljucak da su snage te druge strane zapravo svoj napad usmjerile

30

općine Prozor, a koji na skoro identičan način govore o razoružavanju civila

bošnjačkih sela, uništavanju i pljačkanju imovine, načinu prikupljanja civilnog

stanovništva u pojedinim selima i njihovom deportovanju na teritoriju pod

kontrolom ARBiH, hapšenju i zatvaranju muškaraca u oformljene logore,

prisilnom nestanku i vršenju drugih nečovječnih krivičnih djela.

79. U pogledu navoda odbrane koji se odnose na vođenje krivičnog postupka, tj.

potvrđenu optuženicu protiv optuženog Envera Buze, a gdje se spominje

postojanje oružanog sukoba između ARBiH I HVO-a, kojom prilikom je izvršen

napad na Selo Uzdol, općina Prozor, Apelaciono vijeće ističe da se radi o

nepravosnažnom predmetu gdje opći elementi krivičnog djela koje se optuženom

stavljaju na teret trebaju biti dokazivani, usljed čega i nema osnova pozivanju na

ovaj predmet u konkretnom slučaju. Također, treba naglasiti da je široki i

sistematični napad, kao element bića predmetnog krivičnog djela, širi pojam od

oružanog sukoba, te da postojanje takvog napada nije vezano za postojanje

sukoba.

80. Ovo vijeće nadalje ističe da ne stoje konstatacije odbrane da se na 1993. godinu

odnose svega 3 materijalna dokaza, obzirom da sud svoja utvrđenja nije dužan

isključivo zasnovati na materijalnim dokazima već i na drugim provedenim

dokazima, kao što su saslušani svjedoci, a na čijim iskazima je u najvećoj mjeri

sud zasnovao svoja utvrđenja.

81. Nadalje, navode odbrane o pravosnažnosti predmeta protiv osuđenog Željka

Jukića, u kojem je utvrđeno postojanje širokog i sistematičnog napada na

području općine Prozor, te pravljenjem poveznice u smislu povezivanja ove

situacije sa utvrđenim činjenicama, također nema utemeljenje, obzirom da je u

konkretnom predmetu prvostepeno vijeće sve elemente krivičnog djela zločina

protiv čovječnosti utvrdilo cijeneći sve dokaze koje su tužilaštvo i odbrana proveli

u tom kontesktu, pri tome ne pozivajući se na utvrđenja iz predmeta protiv

osuđenog Željka Jukića, niti je na bilo koji način napravljena poveznica sa tim

predmetom, na koji način bi odbrana bila dovedena u neravnopravan položaj.

upravo na civilno stanovništvo kao takvo. Svaki napad na civilno stanovništvo neprijatelja je protivpravan i zlocini pocinjeni u okviru jednog takvog napada mogu se, ako su ispunjeni i svi drugi uslovi, okvalifikovati kao zlocini protiv covjecnosti.”

31

Dakle, niti je Tužilaštvo BiH predložilo, a niti sud prihvatio utvrđene činjenice iz

drugog predmeta, usljed čega se i ovi navode odbrane odbijaju kao neosnovani.

82. Iako odbrana osnovano ukazuju da je optuženi Marić ranjen dana 20.04.1993.

godine, a što proizilazi iz dokaza O-15982 i O-16083 (za razliku od prvostepene

presude gdje je naveden datum 20.04.1992. godine), Apelaciono vijeće smatra

da navedeni dokazi na bilo koji način ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenja

prvostepenog vijeća koje se odnose tačke 6.1 i 7. izreke presude odnosno na

nečovječno postupanje prema svjedoku Hamdi Bevabu i nezakonito zatvaranje

Nusreta Nuspahića i Adema Kaltaka jer se navedeni događaji mogli desiti prije ili

poslije ranjavanja optuženog. Dakle, okolnost, da je optuženi bio ranjen dana

20.04.1993. godine nije podobna da bi se mogao izvesti zaključak da se

inkrminisani događaji prema pomenutim oštećenim nisu mogli desiti u mjesecu

aprilu obzirom da mjesec april ima 30 dana, a da pri tome odbrana nije izvela bilo

kakve druge, snažnije, dokaze koji bi mogli eventualno uvjeriti vijeće o alibiju

optuženog u toku cijelog mjeseca ili većeg dijela mjeseca aprila. Pri tome, treba

naglasiti da je sud svoje sazanje o postupanju prema oštećenim licima stekao

kroz ocjenu iskaza oštećenih (Bevaba i Nuspahića) koji su detaljno opisali slijed

događaja i način postupanja optuženog, a koga su poznavali od ranije. Stoga je

prvostepeno vijeće, utvrđenje da se sporni događaj desio u aprilu 1993. godine

baziralo na izjavi oštećenih kojima je poklonjena vjera, a dokazi na koji se

odbrana poziva, nisu takvi da bi doveli u pitanje pravilnost utvrđenja

prvostepenog vijeća koje se odnose na ove tačke.

83. Što se tiče navoda žalbe da su navedene tačke, kao i većina drugih tačaka

zasnovane na iskazu samo jednog svjedoka, a tačka 15. na iskazu svjedoka koji

ima posredna saznanja, Apelaciono vijeće naglašava da se presuda u najvećem

dijelu bazirala na iskazima svjedoka-oštećenih, uključujući i pomenute tačke, ali i

na iskazima drugih svjedoka koji su također na sličan način fizički i psihički

maltretirani od strane optuženog. Također, kad je u pitanju zasnivanje presude

na iskazu samo jednog svjedoka, treba napomenuti da sud prilikom ocjene

dokaza, u skladu sa članom 15. ZKP-a BiH, nije vezan formalnim zakonskim

82 Nalaz i mišljenje specijaliste Džudža dr. Mulija broj 543/93 od 25.05.1993. godine na ime Nikola Marić (u ovjerenoj kopiji)

83 Nalaz i mišljenje specijaliste dr. Z.Ostojić broj 5977/93 od 20.04.1993.godine i od 18.09.1994.godine na ime Nikola Marić (u ovjerenoj

kopiji)

32

pravilima, tj. sud prilikom donošenja odluke nije vezan unaprijed određenim

formalnim pravilima, već svoju odluku donosi u skladu sa jednim od osnovnih

načela krivičnog postupka, a to je načelo slobodne ocjene dokaza. Drugim

riječima, a kako je to i prvostepeno vijeće pravilno konstatovalo, ne postoji

nijedno dokazno pravilo koje ide u pravcu zaključka da se presuda ne može

zasnovati na jednom dokazu. Dužnost je suda, da takav dokaz pažljivo analizira

kako sadržajno tako i u vezi sa ostalim dokazima. U konkretnom slučaju

prvostepeno vijeće je analizirajući sadržaj iskaza svjedoka oštećenih, utvrdilo da

bez obzira što se u pojedinima tačkama radilo o samo jednom svjedoku na

određene okolnosti, to ne znači da se na istima ne može zasnovati presuda,

posebno ako se ima u vidu da se radi vrlo detaljnim i preciznim iskazima

svjedoka koji su od ranije poznavali optuženog.

84. Nadalje, suprotno navodima žalbe, Apelaciono vijeće naglašava da je pretresno

vijeće moglo osuditi optuženog na osnovu iskaza oštećenog. “Dokaz koji je

zakonit, autentičan i vjerodostojan može biti dovoljan da se optuženi osudi, čak i

ako je riječ o iskazu samo jednog svjedoka.”84 Pretresno vijeće u predmetu

Mejakić je također u odluci koju je u relevantnim dijelovima potvrdilo Apelaciono

vijeće osudilo optuženog samo na osnovu iskaza oštećenog lica, pri tome

potvrđujući da “realno nema razloga da se ne pokloni vjera iskazu tog svjedoka u

situaciji kada je svjedok, kao jedini očevidac nekog događaja, sam svjedočio o

okolnostima tog događaja[…] ako je iskaz nekog svjedoka saglasan u odlučnim

činjenicama sa iskazima drugih svjedoka u vezi sa određenim događajem.”85

MKSJ je također potvrdio zakonitost osude lica koje se tereti za teško kršenje

međunarodnog prava, na osnovu iskaza jednog svjedoka. Pretresno vijeće u

predmetu Tadić, koje je prvo razmatralo ovo pitanje, zaključilo je da premda je

svjedok Hase Icić “jedini svjedok čiji iskaz podržava ovaj navod, kvalitet njegovog

iskaza dovoljan je za potvrdu navoda.”86

84

Mejakić, i dr., X-KR/06/200, Drugostepena presuda, 16.02.2009., para. 47. 85

Mejakić i dr., X-KR/06/200, Prvostepena presuda, 30.05.2008., str. 189 (Pretresno vijeće je također istaklo da “[O]vo posebno kada se radi o događaju koji se desio na mjestima gdje se faktički nije ni moglo zadesiti više osoba, kao što je npr. premlaćivanje za vrijeme odlaska u wc, ili za vrijeme ispitivanja.”). Presuda je u relevantnom dijelu potvrđena u predmetu Mejakić i dr., X-KR/06/200, Drugostepena presuda, 16.02.2009, para. 45 - 47 86

Tadić (Pretresno vijeće), 7.5.1997., para 260. Vidi takođe, para 536 – 539. Djelimično; No, bez obzira na Pravilnik, nije ispravno tvrditi da potkrepljivanje dokaza u današnjim sistemima građanskog prava ostaje opšti uslov. Ovlaštenja koja u procesu presuđivanja ima sudija u sistemu građanskog prava najbolje se mogu opisati pozivanjem na princip slobodne procjene dokaza, koji je, ukratko rečeno, inherentno pravo sudije, kao osobe koja utvrđuje činjenice, da odlučuje samo na osnovu svog dubokog ličnog uvjerenja. Ovo vrlo široko diskreciono pravo podložno je određenom broju ograničenja. No, na princip izražen u latinskoj izreci unus testis, nullus testis, koji

33

85. Uzimajući u obzir navedeno, u konkretnom slučaju je sasvim opravdano to što je

osuđujuća presuda zasnovana pretežno na iskazima oštećenih. Prvostepeno

vijeće je sa pažnjom ocijenilo pouzdanost ovih svjedoka u svjetlu koherentnosti

njihovih iskaza i podudarnosti sa iskazima drugih svjedoka i provedenih dokaza.

Također, ne treba zanemariti i da su se pojedine radnje optuženog odvijale u

veoma malom krugu ljudi, a obzirom na traumatičnost samog događaja kojeg su

oštećeni preživjeli, jedino su ti svjedoci u mogućnosti da identifikuju počinioca i

svjedoče o okolnostima vezanim za te događaje.

86. Bitno je napomenuti da su ovi svjedoci ispitivani kako od strane tužilaštva, tako i

odbrane,tako da je prvostepeno vijeće moglo da oformi sopstveno mišljenje o

kredibilitetu tih svjedoka. Drugim riječima, provostepeno vijeće je imalo

mogućnost da iz prve ruke posmatra ponašanje svjedoka na glavnom pretresu

kojom prilikom su odgovarali na pitanje tužioca i odbrane. Zatim je dovelo u vezu

ove izjave sa izjavama drugih svjedoka, te istima poklonilo vjeru, i za to dalo

razumno i logično objašnjenje, usljed čega se navodi odbrane da se presuda ne

može zasnovati na izjavi samo jednog svjedoka smatraju neosnovanim. U

konkretnom slučaju u svjedočenju svjedoka oštećenih postoji mnogo pojedinosti

(iako se ne odnose na konkretno ponašanje prema svjedocima, ali se odnose na

druge događaje u kojima je optuženi postupao sa istim obrazcem ponašanja)

koje se poklapaju sa iskazima drugih svjedoka, i koje se uklapaju u činjenični

okvir događaja na način kako su opisani optužnicom usljed čega sud nije

sumnjao u izjave ovih svjedoka u pogledu opisa radnjih koje je optuženi

poduzeo. Upravo način kako su svjedoci svjedočili govori mnogo o svjedocima i

njegovoj objektivnosti i vjerodostojnosti jer su svjedočili onako kako su i kritične

događaje vidjeli, pa se i ovaj prigovor odbija ka