Vesna Krmpoti BRDO IZNAD OBLAKA Biblioteka POSEBNA IZDANJA 1. izdanje.......Sijeanj 1988 2. izdanje.......Rujan 1988 \ Urednica ALEMKA KRALJ TIH CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuili na biblioteka, Zagreb UDK 886 .2-94 KRMPOTI, Vesna Brdo iznad oblaka / Vesna Krmpoti. -[2. izd.] . - Zagreb : Globus, 1988. - 460 str. : ilustr. ; 25 cm. (Biblioteka Poseb na izdanja / Globus) ISBN 86-343-0522-8 Vesna Krmpotic BRDO IZNAD OBLAKA GLOBUS/ZAGREB GLOBUS, Zagreb 1988 Recenzenti ANTUN OLJAN JURE KA TELAN Gospodaru postojanja na svijetu ni ta nije moje osim tebe. Predgovor itav svoj ivot eala sam za udom, za nesvakida njicom. A sada elim izvijestiti o svakida ici koja nadilazi moju snagu uenja i izraza. Dugo sam, godinama, istra ivala mogunost da utim o neemu tako neizrecivom; da ga po tuj em ti inom, da ga ne prepjevavam u rije. Poslije devet godina odgodnih poteza shvatila sam da nemam pravo ne rei. Ne zato t o sam spisateljica, ve zato to sam svjedok. Knjigu je napisao ljetopisac koji nije znao kud ni kamo nego zabilje iti, te u toj raboti nije imao ono pravo koje ima p isac: pravo na izbor i igru. Sve je ve izabrano i dogoeno: mogunost odustajanja pri pada drugima. Meni preostaje da ka em to sam vidjela; da, koliko umijem, ka em bez pristranosti, ka o na suenju. Ne zato jer znam govoriti bolje od drugih, ve zato to sam se zadesila na mjestu dogaaja. I to sam u odvijanju ove povijesti bilje ila nadnevke i zgode, sn imala izjave i razgovore - a to se pokazalo dragocjenim. Metafora ovoga pisanja je doslovnost do daske. U svakom drugom pisanju najvei zadatak moje fantazije je da odigra svoj imitatio ljepote-i-smisla. Ali na ovom poslu najvei zadatak moje fantazije je: ispriati kak o je bilo. Iskljuiti nagon opona anja Tvorca i zadovoljiti se disciplinom svjedoenja . Mysterion koji se odigrao pred mojim (i jo ponekim) oima dovoljno je simbolian i magian da preudovolji nagonu domi ljanja i osmi ljanja. Podaci su simboli, a strpljiv a potankost stoji umjesto sa ea. Po svojoj namjeri dakle ova knjiga nije literarno djelo. Vjerojatno nije ni po s vojoj izvedbi. Njezinu autoricu stoga ne bi valjalo poistovjeivati s pjesnikinjom V. K, bez obzira na to to se radi o istoj osobi. Ali u svakom sluaju, razlog ovak vosti knjige nije estetske ni, ire uzev i, artistike kreativne prirode, ve je svjesno i kostrijetno zaboravljanje svakog drugog razloga osim razloga svjedoenja. Tako smo ivjeli, tako pi emo. S poniznom zahvalno u to smo se na li dovoljno blizu dogaaj da ponekad budemo njegov dio. -TL. BRDO ZAEE Najvea je slast spavati sa enom koja plae, rekao je prije mnogo godina mu moje prijate ljice, palucajui u nju svojim plavim, morfijskim oima. U spavaonici na Novom Beogr adu ta mi se reenica rasprsnula u utrobi kad sam se suoila s istim palucanjem u oim a svog mu a. No putem tih suza i te slasti stigao je u na ivot Igor, o kojemu je knj iga. Ve smo imali jedno dijete, Relju. Ve su odgorjele dvije delhijske godine, i odtinj ale dvije beogradske. Ve je jenjavala o amuenost zbog estine promjene, ve sam se prepo znavala u pustolovini koja se sve vi e sastojala od predvidljive i zajamene svakodn evice. Ukratko^ dnevna se spontanost sve svjesnije raunala u supru anstvo Radivoju

Petkoviu i majinstvo Relji Petkoviu.1 Prije no to se bespovratno udjenem u Igorovo zaee, naime u priu, htjela bih se asomic e vratiti u pred ivot toga trenutka, da izmamim iz njega onaj paunski pokret irenja rodoslovnih pera u jednu istovremenu lepezu. Ima li uope trenutka koji nije taka v sklopljen paunski rep, koji dakle ne bi mogao izgledati ire i rasko nije, a da ip ak ne bude ni za perce bogatiji? O inuti samu sebe tom lepezom, zaslijepiti se nje nom neopisivom gizdom, okaniti se, mo da, prepriavanja njezinih boja i okrenuti se vlastitoj zaslijepljenosti kao jedinoj jasnoj stvari, raditi sve ono to nam je da no da radimo u pjesmama i u apokrifnim ivotopisima, kako bi to lako, najlak e bilo! Igor se udijevao u mene sa stotinu strana. Prije no to se odluim za jednu i uprem prstom u trenutak ubaen u moje tijelo prije sedamnaest godina, 1 Od neega mora poeti. Izabrala sam, evo, Igorovo zaee, mada bih jednako prikladno mo gla poeti od vlastitog. Kad jednom klone i pristane na to da je ne to neemu poetak, ond a mora pristati i na kalendarski, pravni raspored zbivanja, sa svom njegovom stroj evno u. Nije nevolja u tome to pristaje na pravano vrijeme, ve u tome to ne otkriva nj vu vezu s kru nim vremenom - vezu nalik na onu kakva postoji izmeu obzora i crtice na dogledu, ili izmeu topline i stupnja na toplomjeru. To jest, nezgodno je zabor aviti da ograniena trajanja nisu toliko dio vremena, koliko su mjere vremena. Povijest koju se spremam ispisati stanuje u oba vremena, u pravanom i u kuglastom , kao svaka druga ljudska povijest. U pravanom svemiru svaki je dogaaj zakonita po sljedica nekog prethodnog dogaaja i istodobno je uzrok narednog; trenuci su redos ljedni, tvore crtu, kontinuitet i kretanje. U kuglastom svemiru svaki trenutak s adr i u sebi sve druge trenutke. Ako je prvi povr je i mjera drugome, a drugi ako je unutra njost i bezmjerje prvome, ako se dakle jedan s drugim dru e otprilike onako kako se opna sapuninog mjehura dru i s vlastitom utrobom od zraka, pa kad opna prsn e ona nestaje, a zrak i dalje ostaje beskrajni zrak - ako je uzajamnost oba svem ira otprilike od ove vrste, onda je dobro potra iti veze izmeu oba, njihove crno-bi jele rupe; i ne odbacujui oholo prolaznost i tankost vanjskog zbivanja, dobro je prepoznati ga kao ko u i izraz unutra njeg. 11 htjela bih jo jednom vidjeti da nema tog pera u lepezi pred ivota gdje neo nai otisa k iste djeje stope s velikim okom na tabanu. ' j TRI PRED IVOTA ; Moji najvei ivi uitelji bili su moja djeca. Dugo mi je trebalo da il pronaem i doved em u svoj svijet. to li sve nisam radila i gdje li sve ni an putovala da bih pripre mila njihov dolazak. Prvi od tih pred ivota je povijest indijskog ljubavnog zova. On je poet negdje u dj etinjstvu s Tigrom od E napura i s Rudvardom Kiplingom U pomrini svanjuje dan plavkas tih korica. Na koricama pi e zatubastin slovima: Indijska d ungla. Knjiga je zdepast a i neiscrpna, onakva kakva s< poklanja na svr etku osnovne kole ili na poetku ozbil jne bolesti. Om d ungla bija e zvuk koji se dugo nije dao strpati u toke svoga leksikoj znaenja jer d ungla nije bila samo ne to gusto, raslinsko, mrklo i zamr eno, bila je v lo senzorni, vrlo zvukovit do ivljaj grmljave pred oluju rezanja pred riku i podze mnog tutnja koji se jo nije sabrao u potres. Iz toj zvuka kasnije su put mene kre nuli Gitandali i Upani ade, i otajstveni strastveni poziv muralija, brindavanske f rule; i naposljetku, poetkom ezde setih godina, stipendija indijske vlade za dvogo di nji studijski boravat u Indiji. D ungla je sve to bila izravno s korica. Odmah sam znala da se radi o sudbonosnoj stvari. Toga djejega dana bila sam uzrujana kao pt ice koja, lebdei nad sjemenom stabla, oslu kuje granu svoga gnijezda. Od svih pria i zgoda iz d ungle najvema me se dojmila ona o Rik; Tiki Taviju. Dojmila me se jednom fusnotom. Netko je elio objasniti za tc i kako mungos u dvoboju s naoar kom naje e izlazi pobjednikom. Obja njenje se ravalo u dva pravca: prvo, mungosa spa ava njegova nevjerojatna, fantastina hitrina kojom svaki put izbjegne naoarkinim onjaci ma, i drugo, mungos ipak biva ugrizen, ali poslije pronalazi nekakvu travku kojo m se izlijei od otrova. Smjesta sam se opredijelila za travku. Mila zvjerica imala je rep poput metlice z a i enje skupocjenih predmeta, bila je tihotapac i mogla se odgojiti u kuno mezime; no postajala je mudra i nepoznata u asu otrovnog ugriza. Neugri en, mungos i ne zna to sve zna. A kad se u njemu probudi znanje 0 travkama, on e prije poginuti nego odati svoju tajnu. Da, ponekad e sebi dopusti

ti i smrt od otrova, samo da bi zavarao zoologe i ostale. U mungosu sam prepozna la svoj totem; i do ivotno sam, nepovratno zavoljela njegov stil samoodr anja. Pro lo je dvadesetak godina od plavkastog dana. Indija je dobila nov oblik: otputo vala sam u nju. Poluteretnjakom Velebit troje je putovalo do Bombaja, a jedan se m ladi njemaki misionar iskrcao u Kerali. Usprkos mom tada njem radosnom povjerenju p rema svemu to me znano i neznano u Indiji ekalo, nepogre ivo sam u sebi napipala ono g davno ugrizenog mungosa iz d ungle: krenuo je, eto, u potragu za svojom travkom. U New Delhiju se ubrzo pokazalo da bi moja travka mogla biti ne ta (naoko) obino, ov jek potpuno drukiji od mene, i spreman da takav 1 ostane. Mada je sva Indija mirisala po mungosovoj travi, ovjek, to jest' Radiv oje, jednostavno je bio ta trava. ,| Ljudi koji su mi bili bliski, moja klapa, listom su se raunali u ne toj 12 1 (naoko) neobino, ali spremno da takvo ne ostane. Jer kako su godine prolazile, ne obinjaci i udareni susretali su se u sve prorijeenijim redovima, dokaz jedni drugima da je izumiranje u punom zamahu. Radivoje je bio tako tvrdoglavo i samouvjereno neudaren, da je to graniilo s ludo u, fantazijom, bajkom: tako se valjda outi dodir a blje ko e prije nego to e se zguliti s kraljevia. Indija je Radivoju bila profesionalni zadatak: radio je kao savjetnik za tampu i kulturu u ambasadi u Delhiju. Kao svaka prava travka, nije ni ta znao o travama. N jegovo neznanje bilo je estoko i zadrto i djelotvorno, gotovo nemilosrdno. Da je u desetoj godini bio itao Riki Tikija, s prezirom bi odrubio naklapanja o travama , a glasao bi za podobja njenje broj jedan, odnosno za mungosa kojega spa ava vlasti ta, mungoska brzina. Uistinu, on je u svojim oima i bio takav mungos, koji se u b orbi za samoodr anje oslanja na vlastitu hrlost i vje tinu. ivot je klopka i zasjeda; treba prozreti svaki grm i um, nanju iti svaiji trag, tovi e: predvidjeti ga. Tom vjer om je hodao: ali od te vjere ivot se zaista pretvarao u busiju i stupicu. ovjek ko ga sam srela u Indiji bio je ivi koan, Uiteljeva zagonetka. ^Ali nije bilo potrebno pitati; ak ni razumjeti. Bilo je dovoljno zaroniti u tu s imetrinu nejasnou i ostati zajedno - usprkos sebi i usprkos njemu. ovjek koji e postati Igorov otac, dio je dugorepog indijskog pijanstva. I on je, z ajedno s Vedama, iskoio iz d ungle moga djetinjstva. U trenutku na ega sraza pitala sam se jesu li Vedante i joge bile samo udice? Kasnije su sva pitanja ove vrste pos tala suvi na: trebalo je raskriti prostor za odgovore koji su u meuvremenu postali m eso. U drugom pred ivotu rodoslovna nit se ukazuje kao ne to bestjelesno, mada prodjenuto kroz tjelesnost. Eterina vodilja tee kroz dogaaje i vremena, birajui ih i redajui pr ema svojoj nezemnoj udi, tra ei svoje prijevodne termine u svijetu tvari, da bi osta la temeljno njima nedodirnuta. Indijska d ungla, Indija i dvoje zaetnika u takvoj pre slo bi va nosti su tek prometni znakovi te zajedno s ostalim licima i krajolicima pr ie postaju sindrom dotine eterike. I ovdje se javlja jedna knjiga. Ovaj put se zove ivotopis jednog jogija. Kupovala s am je i itala barem pet puta, odnosno, iznova sam je otkrivala u pet svojih greva otvaranja, svaki put u drugom izdanju, u drugom gradu, u drugo vrijeme, u drugoj situaciji. Prvi put me na la u Delhiju, u kui jednog znanca; zaudila me svojom posv ema njom nesrodno u s ostalim naslovima na polici. Uzela sam je u ruke, prolistala, p itala tko je taj Jogananda. Znanac je objasnio da se radi o jednom od tih njihovi h jogija, o Bengalcu koji je najvei dio ivota proveo u Los Angelesu gdje je osnovao Dru tvo za samoostvarenje i gdje je umro. Na prvoj stranici bilo je otisnuto svjedoa nstvo mrtvanice u Los Angelesu, s potpisom direktora, dra Rovvea: svjedoilo se da Joganandino tijelo nije pokazivalo nikakvih znakova truljenja dvadeset i sedam d ana poslije smrti. Na koricama se nalazila Joganandina fotografija: nije mi ulij evao povjerenje onako rusokos i nje an, sa srnolikim oima. itala sam je s vjerom i nevjericom. Govorila bih: U redu, ovo je mogue; ali ovo nip o to. Ili: Ovome se mo e vjerovati; ali ovome.. . Jogananda je pisao o svom ivotu, o rod iteljima, uiteljima, kolovanju, udesima i udotvorcima, pisao je o podrijetlu krije j oge, o indijskoj znanosti duha, o temeljnoj istoi Isusova nauka i Vedante. Od tog a svjedoenja ja sam

13 tada uzela onoliko koliko je stalo u moju onda nju duhovnu spremnicu. Ni jednog asa nisam pomislila da pisac la e; ali sam mislila da je u svojoj revnosti da doka e Bo ga vi e pripao dokazivanju nego Bogu. Drugi ivotopis zbio se u Kairu. Bio je to lavovski lik Joganandina uitelja koji je o djednom stao na elo duboke istinitosti svega to se u knjizi navodilo. Vjerovala sa m Joganandi zbog toga to je imao takvog uitelja. Pamtim da je tada u moj ivot nai lo nekoliko darovitih i neobinih osoba koje su list om voljele ivotopis. Knjiga me opkolila i polako se, poput maa, poela izvlaiti iz kori ca. No jo uvijek sam baratala s nekim svojim tvrdoglavim ako i ipak. Trei ivotopis kupila sam u Parizu. Jutrom bih lutala kroz adu i svjetlucanje grada, k upujui igrake, ploe i knjige. Popodneva i veeri provodila sam s Igorom, u staroj sur oj bolnici Saint Louis. Uvee, u pljesnivoj svjetlosti hotelske sobe, itala sam Knjig u, do suza zaprepa tena svojom dojako njom nesposobno u da osjetim ljubav kojom je Knji ga napisana. Prije sam mislila da je pi eva pogonska snaga ar dokazivanja: sad sam g otovo tjelesno osjetila da je to bezuvjetna ljubav. Igorova tjelesna bolest i du evno zdravlje su se podudarali rastom: bilo je to nap redovanje u dvije istovremene tabele, od kojih je jedna bila tamna, a druga svij etla. U Washingtonu sam kupila etvrtu Knjigu, ali je vi e nisam itala. Bilo je nepot rebno. Iskustva Joganande i drugih, tuda iskustva, sada su pre la na na u stranu, po na ajui se rodbinski prisno. Ovo postupno itanje ivotopisa nalikovalo je na penjanje uz stepenice. Svaki put isti vidik - samo zahvaen s ne to vi eg stajali ta. Svaki put sam propu tala u sebe nove kolii ne onoga to sam u poetku bila svrstala u nemogue. Jednoga dana, u Washingtonu, Joganandina me fotografija prenula s posve neoekivan a mjesta. One krotke oi sjale su nad nevelikim stalkom knjiga koje su bile progna ne iz ortodoksne medicinske misli. Knjige o povratku prirodnim lijekovima, knjig e o vegetarijanstvu, enzimima, lea-trilu, ginsengu. A mislila sam da smo stigli na kraj svakog iznenaenja, barem u pogledu ivotopisa. Nalazila sam se u prodavaonici kemijski nezagaene hrane, uzgojene na organski gnojenim njivama. to radi ovdje?, jed va sam ga stigla upitati, jer ve sam se obru ila na stalak, predosjeajui otkrie, ronei meu knjige i asopise. Vlasnici prodavaonice imali su valjda nekakav razlog zbog ko jega su stavili Joganandu meu propovjednike enzima, ali njihov me razlog nije zan imao. Zanimao me jedino Joganandin razlog to je on vidio na tom stalku? Jedna tan ka knjiga d epnog izdanja nosila je naslov: Je li dr Max Gerson uistinu prona ao lije k za rak? Kupila sam je i proitala istog popodneva. Po rijeima dra Alberta Schweitz era, dr Gerson je jedini medicinski genij dvadesetog stoljea. Bio je mrtav ve petn aest godina, ali Charlotte, njegova ki i pomonica, jo je negdje ivjela i (mo da) lijeil a. Poela je potraga za Charlottom. Kad sam poslije dva mjeseca stala licem u lice s njom, a s Igorom o boku, grad oko mene opet se promijenio: sad je to bio Los Angeles, Joganandin grad. Poslije nekoliko dana na li smo se i u matinom uredu Dru tv a za samoostvarenje. To je dakle bio Joganandin razlog. Dalek je bio put iz New Delhija: vodii su bili jedna knjiga i jedno dijete. Posli je Los Angelesa ivotopis me nije vi e nigdje presretao. Na vlastiti ivotopis pru io se n trag i naprijed, na sve strane; Igor je poeo putovati 14 i kroza nj i izvje tavati to sve ima u njemu. A to to je on govorio bilo je udovitije o d svake knjige. Trei pred ivot je slijepo zrcalo. Nema u njemu ni slike ni ikakva znaka. Ali nije p razan; nije prazno. Upravo je bezlinost njegov gust sadr aj. Jedan ivot, neukorien, bez boje i bez naslova; rob i upana jezika to nosi nosiljku pov ijesti. Koliko je takvih dana rabotalo za jedan blagdan? Koliko je galija a slu ilo jednoj g aliji? Njihova je patnja bezimena i podzemna; ni najsveanija nadzemna radost nije slobodna od nje. Ne mogu mu upamtiti crte, mada mu ne umijem zaboraviti lik. Mo da je taj dan-kuli jedini zakoniti nosa svega to je izuzetno. Nije li povijest ba taj neizdvojen dan, obuzet samo svojim prola enjem? Ne zahvaljujem li upravo takvom danu sve ono relje

fno, trajno i blistavo? Sto je ponijelo peat izvornosti i nadahnua? Treim pred ivotom grlim svoje bezlino mno tvo i sa sla u ispravljam nepravdu dugih godina . Svaki dan koji se drugdje zazrcalio kao suvi an, ovdje mi je neophodan. Jer se v idi da je taj beskrvni, Bogu ukradeni dan temeljni dan mog ivota; i sve ono ogrom no to u njemu nisam vidjela ni uinila, podupire vidik i djelo u rijetkom asu stvara nja. Taj je dakle dan podno je, stup i krov Igorova trajanja u meni. Prihvaajui ga kao ne to najmojskije, bivam slobodnija kao poslije priznanja dugo skr ivana nedjela. Pokazujem ga danu u svili i zlatotisku, danu koljenoviu otkrivam t ajnu njegova podrijetla. Upirem prstom u sebarsku gomilu i apem mu: To je tvoj otac ... Sve nevjeno i nejako, sva neputovanja, svi neradi, svaka nerije otkup je za rije-dj elo, rijetkost s kojom sam se naje e poistovjeivala. Kroz u icu od igle, kroz pripovjedaku u icu, napu tam sad ovaj prostor neugro en granicam a, beskonano irenje paunske lepeze, za titu njezinih milijun oiju. Za to to inim kad mi je ovakav prostor (poezija) zaviajan i korak mi se jedino u njemu oslanja na tvrd o tle? Zato jer ni junak moje prie nije postupio drukije. On je imao svoje dobrovo ljake razloge. Disciplina svjedoenja u koju se upu tam svojevrsni je imitatio, ponav ljanje Igorova puta i naina. Tanjim se, sucem, pristajem na iste uvjete u pisanju kakve je on imao u ivotu; po to je njegov ivot svjedoanstvo, ni pisanje o tom ivotu n e mo e biti ne to drugo. Udijevam se, uvrazujem, postajem konac, a pamuna polja ostavljam pred ulazom da b ih ih (mo da) opet zatekla na izlazu. ZAGREB, DELHI, BEOGRAD Vukla sam se mrzovoljno kroz proljee sa svojom novom trudnoom. Spremali smo se za Peking: itali smo devet neiscrpnih knjiga o kineskoj civilizaciji uenjaka Josepha Needhama. Pisac, ija je inae struka neka grozomorno egzaktna znanost, s pravom bi smio rei: sinologija, to sam ja. 15 U to vrijeme gu vala sam se s Hiljadu lotosa. Nije me toliko muio ni prijevod, ni izb or, ni tumaenje, koliko pomisao da je sva ta rabota uzaludna, budui da je indijstv o ove knji evnosti neprevodivo bez srodnih jeziko--filozofskih pojmova. Bio je to p rijevod s ptijeg jezika na riblji i kao takav dosezao je samo do natuknice. Ptica je doviknula ribi: Hajde da poletimo i poletjela, a riba je odgovorila: Za to ne i za plivala. U travnju smo doznali da se ne ide u Peking, ve u Kairo. SSIP-ovska ruleta zausta vila se na meni najprivlanijem broju. Zaudila me ova nova poda nost stvari. Dugo li sam prije sanjala, voljela, udjela za Indijom, dok nisam s Velebita ugledala velika pozdravna vrata na bombajskom pristani tu. A gle sad, tek to sam u sebi pro aptala Eg ipat, ve se najavile piramide, Nil i tajanstvo Ozirisa. Je li to zato to je Indija krunski dragulj, pa je sve drugo lak e zadobivo? Radivoje je vratio devet Needhamovih knjiga u knji nicu SSIP-a, a donio nekoliko k njiga o arapskoj i staroegipatskoj civilizaciji. Tako je obavljen transfer inter esa. Moje pak spremanje za Egipat sastojalo se od aktivnog neitanja. eljela sam da izmeu mene i Starog Egipta bude to manje predznanja. Dok sam nosila Relju, napisala sam pjesmu Voljela bih da bude nenalik meni. Bilo je dosta i previ e da postoji jedno poput mene. Kad sam izmeu svojih butina ugledala djetence, ispaljeno groznom silinom u surovu svjetlost svijesti, u meni je krenu o nesluen povodanj, utopiv i u tom asu sve l razlike i slinosti izmeu mene i novoroenog stvorenja, i sve misli o razli- j kama i slinostima. Ne prestajui se uditi da sam jednom ne to stvorila i i svojim tijelom, savila sam se oko Relje kao prsten oko s vog prsta, kao greben oko svog atola. i Radivoje se kupao u tom pro irenju samoga sebe. ovjek koji ima ; dovoljno povjerenj a u sebe, koji crpi dovoljno u itka iz injenice to postoji ' takav kakav jest, uvije k e po eljeti da podupre tu injenicu, da je uvrsti ; i umno i, da u do ljaiu prepozna sv osobni znak. Ja sam se, naprotiv, ; i dalje eljela izmigoljiti iz sebe, neugledat i se, izgubiti se u ovoj jedinstvenoj ; prilici od krvi i mesa. No izgubiti se i nai se mo da su dvije staze k jednom i izvoru. Nagnuti nad istom kolijevkom, Radiv oje i ja oznaavali smo polove i magnetskog polja koji se jedan bez drugoga nisu d ali prepoznati. )

U to smo se vrijeme seljakali Beogradom kroz kojekakve stanove, dok se naposljet ku nismo ukotvili u trosobnom stanu u Ulici Pari ke komune na Novom Beogradu. Dru tv eni se Beograd u poetku sastojao od manje ili--vi e do ljake hercegovake rodbine, Kluba k nji evnika i Indijske ambasade. Bile su tu jo dvije-tri moje poslovne veze, tri Rad ivojeva prijatelja, i jedan reljefni par, Lubarde.1 1 S Petrom smo se zbli ili jo u New Delhiju, kamo je do ao na otvaranje svoje izlo be. Smjesta se spand ao s Indijom. Odbijajui pozive iz Indonezije i Japana tonuo je u i ndijsku vremensku neodreenost koja mu je beskrajno prijala. Radivojeva kua plivala je u pljusku najbjeljeg sunca; uokolo jo bjelji pijesak to je uzlijetao s tla u v itlajima i kovrama, ne oslanjajui se na vjetar, ve na provale svoje pje ane udi. Petar je slikao u tom jarosnom bjelilu, zblenut zaglu no u i obiljem koje se toilo iz najubo gijih detalja. Slikao je pro drljivo u gara i, u vrtu, na krovu kue. Danju je bio raz dra ena ivotinja, uvee je sebe smirivao sporim monolozima koji su se otezali do tren utka kad bi se no prorijedila i kad bi se uznemirio su anj u grmu pod prozorom. Gov orei, Petar je lizao neke svoje neizgovorive rane. No uza sve opipljive bolove i brige, uza svu svoju u arenost, bio je neodreen i neujezgren, nalik pratvari prije svakog agregatnog stanja. Isijavao je neku razsredi tenu plazmatinu svjetlost koja je imala milijun malih ari ta. Usprkos tome to je od vremena do vremena znao ruknut i nekom 16 Izmeu Petra, Ra e i mene Indija je gorjela kao sveti oganj. Najsuvislije bi o Indij i govorio Ra a no sugovornika se nisu toliko doimali podaci koje je redao, ve njego vo veliko uvjerenje da poznaje ono o emu govori. Petar se odluivao za nekoliko pra vaca istovremeno, sporovozei po svima, pa kad smo ve izgubili nadu da emo ikamo stii , istresao bi pred nas manje ili vi e neizbru eni dragulj, i onda zastao kao gromom o inut. Tako sam, slu ajui na e rijei o Indiji, polako prihvaala novi prostor u kojemu su bivale izgovarane. Radivojevi prijatelji i znanci koji su se s vremena na vrijeme navirivali u na ivo t, obino nisu mogli izdr ati, a da na neki od naina ne upitaju: Kako se to sla e, marksist i mistik? Za mnoge od navirivaa mistik je bio pojam nedaleko od (negativne) ideolo kopolitike ka rakteristike. Budui da je na brak poeo SSIP-ovim internim vetom na Radivojev izbor, i budui da se Radivoje o enio usprkos zabrani, u poetku je velik dio energije curio u tu be i albe i ostale egzorcizme po Zagrebu i Beogradu. Kad su, po padu Rankovia, zabrane baene u ko , i kad je Radivoje slavodobitno odahnuo proitav i raspeaeni dosje, ja sam jo uvijek prepoznavala procesne, jozefkaovske tonove u zraku oko nas. U izgo voru nekih rijei, primjerice rijei mistik, jo se 'dobro ula kafkijanska optu ujua nota nak da postupak nije dokonan.2 protuberancom, to bi svoju magmu znao povremeno razulariti u kakvoj mitskoj ivotin ji, Petar je bio bezoblik i bezsvojstven kao brahman. Jedino ogranieno i centripe talno podruje u Petrovu ivotu bila je Vera. Veru smo upoznali u Beogradu. Lak e je bilo razumjeti to je Vera bila Petru, ali je bilo te e prozrijeti to je Petar bio Veri. Ta ena koju su zbog izvjesne nemile afer e zdu no bojkotirali, kretala se kroz oblak specifine crnogorske mr nje s prkosnom gr acijom. Njezine su kretnje izgledale mazne i rasipne, no bile su zapravo u asno pr ecizne. Podsjeala je na Bastet, zagonetnu boginju-maku. Kuu na Dedinju danonono je o plitao jastuast falinski hod - u kui je pak otkucavao pulsar ovoga tajnovitoga sab ora. Make su se grbile, prele i dozivale, vazda svjesne pokreta velike makaste ene iza zidova. Neke su do ivljavale inicijaciju, postale su kune ivotinje; druge su, u brojevima od dvadeset i trideset, ekale svoj nepredvidivi proziv, mrmoljei, ogovar ajui miljenice, posjetioce i pse. Mada je Vera bila sredi nji ganglion ovih nemu tih silnica, mada je intuicija, to na j enstve-nije od svih ula, bila u njoj razvijenija od svakog drugog prijemnika, ona je posjedovala i britku, o tro izbru enu misao koja je imponirala sugovornicima. est arila je kroz Petrovu rasijanu svjetlost re ui od nje komade, ravnajui im bridove, o dreujui im te i ta i putanje. Gledajui je na tom poslu, ovjek bi se lako prevario i pomi slio da ona u takvom odnosu s Petrom vidi svoje ispunjenje. No to je bio samo je dan od naina da magnetizira pratvar oko sebe i ucijepi joj svoj duboko tvarni gra vitacioni vrtlog. 2 Marksist i mistik se nisu slagali; ali su se voljeli. No nije dovoljno rei da s

u se voljeli. Oni su jedno drugom bili jedina prilika pomirbe sa sobom; jedina m ogunost ucjeljenja. Jedno su drugom bili razmetni sin i ki, to trenutano ive pod tuim imenom i likom; njihova veza bila je prilika da izau u susret zanijekanim dijelov ima svog bia. To jest, mistik je na oj zajednici bio prognani dio marksista; i obra tno. Dogaaji su bili ispalili Radivoja u rat jo kao djeaka. Taj je djeak cijelom svojom s vjesnom energijom izbacivao iz sebe sve ono to je u takvoj situaciji osjeao smetnj om - sve neopipljivo, sve to miri e na san ili na kandilo njegove majke. utila sam s ilovitost i mr nju s kojom je to radio, osjeala sam rascvjetavanje njegove naglosti i iskljuivosti, koja je otada ostala upeena u njegovu karakteru poput za titnog zna ka. Ta klja trenja su za nj bila diktat samoodr anja - da je bio drukiji vjerojatno b i rat do ivio daleko pogubnije, ili ga ne bi pre ivio. Zami ljala sam kako su tokom pr vih poratnih godina tog osakaenog i samosvjesnog mladia pratile povorke bjesova njegova nepriznata i neotuiva vlastitost. Zami ljala sam ga nadalje u mirnodopskim zgodama gdje se tra ilo razvedenije uvstvovanje i tananiji razbir izmeu crnog i bije log od onoga na koji je sebe bio sveo. Jednoga dana na ao se u putanji njemu stran og stvorenja, ene s druge planete, u kojoj se sabio izopeni dio njegova bia. Bio je tada ve zreo ovjek godinama: zbunila ga je privlanost kojom je zraio njegov neprepo znat dio, njegov dio u obliku ene jer to je bio jedini oblik u kojemu se zanijeka na psiha krijumarila na svoje Brdo iznad oblaka 17 Kad smo se uselili u stan od sobe i kuhinje, poe e za mene redoviti i bezlini obredi domainstva. Pojavi e se lonci i pelene. Bila me opila ta; posvema nja promjena naina i vota, odu evila me vlastita spremnost da se i potinim kuanskim obredima koji me prij e nisu ba nimalo zanimali. Tra ila , sam neuoljive veze izmeu svog ritualnog domainstv a i Kri nine frule, izmeu ivota koji je zadan i e nje za nepoznatim. Jer to je naposlje tku i bila j tajna spona izmeu Radivoja i mene: spona koja je povezivala metlu i medi-i taciju i od svakodnevne pjesmice inila mantru. Tra ila sam te spone i veze, pronalazila ih, potom sumnjala nisam li ih izmislila. Jesam li zato odletjela u Indiju da bih ivjela u ulici Crnogorskoj, Makedonskoj i Pari ke komune, prilagoavajui se onima koje volim? Uitelj mi je oito dao u ruke tu metlu i i rekao mi da se ne vraam dok ne zavr im posao. A kad bih se i pobunila, uvijek bi me paralizirala velika napetost i privlaenja k ojom je Radivoje zraio put mene. Trzala sam se u njoj kao i muha u paukovoj mre i i svojim se opiranjem samo beznadnije zapetljavala. U svibnju sam s Reljom otputovala u Kupare. Upravo je navr io dvije godine i sve j e oitije bivao nezadovoljan sobom i svijetom. Osjeala sam da se nekim svojim dijel ovima naglo udaljuje, a da ostali dijelovi posru od te naglosti i da glavinja skl ad njihove uzajamnosti. Njegov je mali svijet bio '. i a en. : Svak nae u sebi i oko sebe dovoljno razloga za poremeenost ili pak za ravnote u. Pit anje je za to je u odreenom asu spreman: prema tome e, izabrati. Relja je izabrao tj eskobu i nemir, poslu iv i se svojim mnogobroj- ] nim boravcima u bolnicama. Mo da mu je to bilo potrebno da bi se otisnuo ] na daleki put prema sigurnosti. No ja u o no vrijeme nisam mogla na ino ve j pomisliti da se dogodila neka pogre ka koja se m ogla izbjei ili umanjiti. | Te ko sam mogla povjerovati u svrsishodnost patnje kad se radilo o mom! djetetu. ] A moje dijete je bilo u gru; opiralo se svom postojanju; nije htjelo sebe. I Sve do este godine nije moglo izgovoriti tu mrsku rije, ja. Relja je uvijek ! bio on, a on opet, nikada nije bio Relja. Bilo je, ka em, dovoljno razloga za takav akrobatski stav. Jer u asu kad je bio predan na milost j i nemilost bolnikim stra ilima, ja nis am smjela ostati uza nj. Djeji odjeli-u bolnicama bili su dobra zgoda za raanje ne uroza. Svijet je dakle nesigurno ; mjesto: usprkos oleandrima, jedrilicama, pije sku i igrama, svijetu se nije ; moglo vjerovati: u njemu su majke bile najzakuku ljenije izdajice. \ U Kuparima je dugo padala ki a. Nepoznat netko nje no se okretao pod i pojasom. Posl ije dvadesetak dana vratismo se u Beograd. Slijedili su lije- \ niki pregledi, cij epljenja, pakovanja stvari koje e brodom u Aleksandriju j (Aleksandriju!) i sprem

anje onih koje e nas doekati u stanu poslije etiri j godine. Kad su me rendgenski p regledavali, prekrili su olovnom pregaom i moj trbuh. Ta me pregaa kasnije opsjeda la: da li je bila dovoljno pregaa i i dovoljno olovna da za titi edo? Zajedno s koje kakvim drugim mo ebitnim \ zakonito mjesto kri om od djeaka ratnika. On je toj eni dopustio da mu se uvue pod ko u , I u du u i da mu neopazice vraa ono to je sam sebi bio oduzeo. Dijagnoza mistika ista je, samo to nosi suprotan predznak. Nisam priznavala da u meni ima ; i ta od vjere u sluajnost, u famozne okolnosti, u nadmo tvari nad duhom; a bilo je. Zato sam i dopala ovjeku koji je tako vjerovao. Radivoje je bio moj razb a tinjeni dio; s njim tada nije bilo \ stapanja, ali je bilo vje bi u prepoznavanju i ravnote i. Bili smo vezani za istu klupu, dva I zalanena robija a; i tajna osloboenj a le ala je u tome da sami sebe prihvatimo do kraja. i 18 J gre kama progonila me sve dotle dok sam mislila da se uzrok mo e nai u svemiru sluajnost i. S novobeogradskog balkona mahali smo Ra i kad je kolima zamaknuo za ugao ulice. Pu tovao je u Gacko, na opro taj sa svojtom, a potom e brodom u Aleksandriju. Odlazak u Egipat poinjao je iza tog ulinog ugla. Istoga dana otputovala sam u Zagreb. Moja ritualistika izdimila je onim asom kad je Radivoja nestalo s vidika. U Zagrebu sam ivjela kao u bardo razdoblju; jedan je svijet (zagre-bako-beogradski ) padao u zaborav gotovo naoigled, a drugi, egipatski, pomaljao se u svijesti neo brubljen kao svitanje. To stanje lebdenja izmeu stare i nove sile te e bija e istinsk i odmor. Ne to od predaha izmeu dvije klopke mora da je osjealo i stvorenje koje sam nosila i kojemu se navr avao esti mjesec. Nisam o njemu mnogo mislila, tek to sam mu ponekad sricala imena: Tara, Selena, Tana, Vega, Kosjenka... Prazan i vru srpanj zjapio je nad gradom. Od starog dru tva samo je Bepo Pupai boravi o u toj pustinji, osvje en djetetom koje mu se nedavno bilo rodilo. Nisam bila zna la da smo se toga srpanjskog predveerja posljednji put vidjeli. U malom stanu na Tre njevki vladala je Bepova slavna kosa, sad ve posve bijela i nalik na vlasulju M arie Antoinette. Tek poslije te kraljevske vegetacije dolazilo je na red ostalo da bude primijeeno. Lice je izgledalo kao dr a za kosu, trup i udovi kao nu ni dodatak . U tome ne bija e razlike izmeu mlade i stare Bepove kose - obje su se kitile osta lim dijelovima Bepa. Lice jo uvijek djeako i jo uvijek najpodatnije izra ajima ara i gorine. U stankama izme tih temeljnih Bepovih estina, zraila je blagost, irei se prema Benki i djetetu. Toga smo predveerja natapali jedni druge osjeajem da je (ipak) sve u redu na ovome svi jetu dok postoji Benares, Ra eljka i Relja. Bepo je bio smrtonosno zakovan za hrva tsko tle, ali je u sumrak zaplaminjao eznuem za krajevima o kojima sam priala. Mo da je Bepo - kao ja i kao dijete u meni - do ivljavao svoj bardo, interval izmeu dvije ljuske. Tjedan-dva potom telefonirala mi je Benka, uzrujana: otkrilo se da djevojica Ra elj ka ima nekakav neobian kucaj srca. U isto vrijeme, prst moje desne ruke naglo se i opasno zagnojio. Oito, na emu se meuinu primicao kraj. Kasnije, u Kairu, ula sam da su se Pupaii zbog onog neobinog kucaja preselili u London, odnosno u blizinu specij alista za bolesti djejih srdaca. I kad je poslije godinu-dvije Ra eljka svoj neobini kucaj posve izravnala s obinim i kad se s roditeljima na la na putu kui, na Tre njevk u, njihov je avion izgorio na Krku, zajedno s putnicima. U meuvremenu, moj je prst podnio tri kirur ka zahvata od kojih je posljednji bio vae nje nokta. Udisala sam nekakav omamni plin, jer radikalniji anestetici nisu bili preporuljivi zbog trudnoe. Kad sam kasnije pretra ivala Igorovu intrauterinu povije st u lovu na krivca, zastajkivala sam kod tog plina, kao i kod one pregae, s pomi l ju: Da nisi ti...? U avionu za Kairo bila su, osim Relje i mene, jo cigla tri putnika. Nitko nije pu tovao u zemlju tako munjevito o inutu ratom; taj rat je ostavio susjedne zemlje zg ranutima, pora enima, u oekivanju neega jo neurau-njivijeg. Putovala sam tamo s ogromn

im spokojstvom. Poslije tri i pol sata bruja u modrom zraku Sredozemlja, spustili smo se na 19 u areni kairski aerodrom. Prvo to smo ugledali kad smo izronili iz trupinej aviona bilo je znojno, ozareno, opaljeno Radivojevo lice. KAIRO U Kairu sam tavorila ljeto, brojei sate koji su nas nosili ususret jeseni.i Od ur anka do sutona zidovi su gusnuli u sebi kolovosku egu, sporu kao; smola; nou bi je otpu tali u kratkim, ljepljivim trzajima koji su nam doticalij znojnu ko u poput vj etria. Sjedei na maloj verandi nad Nilom, kaoi u staklenom kavezu, dovr avala sam Hil jadu lotosa, mislei o jednoj; drugoj rijeci, Gangesu. Grad je bio isprerezan reskim povicima; oni bi se otkidali od ti ega grlenijeg, ne sasvim ljudskog romona i dizali se strmo, iljaka uperenih) u nebo. Zvuali su kao optu ba, ponekad kao zov u pomo; a bili su molitva. Slu ajui ih, osjeala sam da je moja utnja nalik na njih. Duboko sam; sama sa sobom utj ela. Zanimalo me samo prela enje sati, obilje eno mujezinovim okomicama. Nisam se tr udila razabrati to najvi e utim: moli-; tvu, optu bu, ili zov u pomo? : Vrlo sam bila nespremna za susret s gorostasima na visoravni Gize; za susret s b ilo kim. Molila sam odgodu od piramida i Radivoja, ali ni piramide; ni Radivoje nisu znali ta je to odgoda: susret na Gizi odigrao se sutradan poi dolasku, a na a prva velika veera tri tjedna potom. Moj prst bez nokta i dalje je zlokobno kucao, usprkos redovitom i enju: i previjanju . Kirurg koji se za nj brinuo radio je u bolnici zvanoj - spomenar-i ski - talij anska. Ostaci talijan tine ivjeli su meu asnim sestrama; no one suj spadale u beskori jenski soj koji se na znak iz Rima spremno selio kroz* bolnice Istoka i Juga. \ Dr Soliman bio je Kopt. Tako me, ne ekajui moje pitanje, obavijestila* mala sme uran a sestra Mauricija, izgovoriv i rije Kopt aptom, kao da sef radi o nekoj nezgodnoj taj ni. Zapravo, radilo se o neemu krupnijem od toga^ radilo se o pravom pravcatom po dvigu. Jer biti Kopt u Egiptu, podvig jej i zadatak osuen dodu e na neuspjeh, ali s toga ne manje odgovoran. Dra Solimana najvi e su prokazivale njegove boleive akhenatonske* usne. I najobinija rije koju su izgovarale zazvucala bi nujno i mudro; svakaj je bila nadojena neki m tajanstvenim znaenjem i javljala se kao krinka togaj znaenja, ali i kao poziv da je prozre . Sa sestrom Mauricijom govorio jes francuski; s ponekim od osoblja ara pski; sa mnom engleski; no vazda se? inilo da ne govori svoj jezik, ve da se koris ti tuim kao ifrom za vlastiti.' Odgonetavala sam to se tom ifrom kazuje; odgonetka nije bila u rije-] cima, ve u us nama. Da bi se proniknulo tihog dra Solimana, valjalo jej najprije odgonetnuti m esnati Akhenatonov smije ak. Jednoga dana, kad smoj ve oti li iz Egipta, pretipkavala sam poglavlje Ljepotica i nakaza knjige* Dijamantni faraon; i sjetila se to su uisti nu govorile akhenatonske usne^ dra Solimana: one su utjele onom vrstom utnje koja uslijedi kad se ne to1 ka e do kraja. Akhenatonske Usne govorile su trideset stoljea: iscrpile su predmet govora, govor i elju za njim. Preostalo je ekanje na odgovor; ili1 makar na znak da je netko slu ao. : Jednoga jutra Usne najavi e da e moj prst morati na novu operacijuJ Opet sam molila odgodu. Ovaj put su me usli ali. Dobila sam odgodu od trij 20 1 dana. etvrti dan, prilikom i enja rane prije operacije, izletjela je iz gnojnog podze mlja sitna krhotina nokta. Imali ste pravo to ste tra ili odgodu, rekle su Usne. Intuicija... Operacija Vam nee tr ebati. A rana e, vjerujem, brzo zarasti. Sestra Mauricija je zapljeskala rukama i prosula po meni kaskadu razdragane tali jan tine. Iz njena patuljastog stasa sukljao je mlad, gibak glas kakve pescadore. Sestra Mauricija nije sa mnom htjela razgovarati nikakvim drugim jezikom ve talij anskim. Odnosno, ona me zasipala pjevnim, valovitim tonovima, a ja sam se trudil a da moje neznanje talijanskog ne bude zapreka na emu razgovoru.

Akhenatonske Usne jo su me jednom pa ljivo i ljubazno pogledale. Ne izgledate kao da redovito uzimate kalcij i vitamine? Ne, rekoh, ne uzimam ih nikako. Eh, nasmije i e se Usne izgledajui pritom alosno. Tu smo dakle ... S tim melankolinim zakljukom Akhenatonski Smije ak me otpusti u udobrovoljeni Egipat . Rana je zarastala, grevi u mi iima jenjavali. A klecale su i one naj e e vruine. Kairo e popu tao, pristajao je na uljeza. SUAD Kroz na e sobe u to vrijeme prolazio je jedan lik, tanak kao no : to je bila Suad, d adilja. Ona je pomno pazila da ne povrijedi prostor kojim je vladala Nadija, sob arica-i-kuharica. Suad je do la k nama poslije Fadije, neoprez-nice koja se zaplel a u Nadijina nadle tva, ne prouiv i prethodno sobnoku-hinjske strahove i ljubomore. T jedan, dva, i Nadija je najurila Fadiju pomou mene, a u sprezi s trgovcem mje ovite robe. Odlazak Fadije bio je nevjesto ispletkaren, no neminovan kao svaka neprav da. Kua je bespovratno pripala Nadiji. Znajui to, Suad se pona ala kao gost koji ne namjerava dugo ostati. Svakoga jutra tjeskobno malo lice stalo mi je na put i molbeno pitalo: Mama danas nee u bolnicu? Svakoga jutra dugo se, iscrpljujue ekalo u ekaonici bolnike ambulante. Kad bi pro u tala sestra Mauricija u svojoj preistoj i na krobljenoj odori, znalo se da Akhenatonski Smije ak svie negdje na putu kroz bolniki park. Ali ekanje na Mauricijin u taj svakoga se jutra sve vi e rastezalo. I tako sam ostavljala Relju u stanu s Nadijom, obeavaj ui mu ne to to nisam mogla ispuniti: da u se brzo vratiti. Relja je ostajao u predsob lju, ravnodu an na Nadijina tepanja i mamljenja. Nije se igrao, jer je napetost eka nja bila prevelika. Poneki put na la bih ga usnula na malom divanu pokraj vrata. Majke iz jugoslavenske kolonije savjetovale su isto to i arapske majke: Uzmite dadilju. Nema egipatskog kuanstva bez dadilje. A Vi s Va im trbuhom... Uistinu, ja s mojim trbuhom. Sve vi e sam osjeala jakost zemlje, to e rei, svoju sve v eu slabost. Nosei ono to sam zvala Tarom, saznavala sam u kakvom je odmetnikom polo aj u ovjek u odnosu na majinsku silu te u: jedini se od svekolika njezinog legla postav io okomito usuprot njoj. Oito, on to plaa bolnom kralje nicom i preranim umorom. I tako zbog Tare, zbog sile te e, Relja se na ao u stadu djece svakojakih jezika i b oja, to je svakoga jutra sporo otjecalo put igrali ta kluba Gezira, da bi oko podneva poelo istjecati, eljno ruka i odmora. 21 Na igrali tu je Relja volio jedino utljivog Abdel Aziza, ravnatelja velikd ljuljake. Igrali te: pra na ploha ispod nekoliko pradjedovskih banana) i eukaliptusa, sa hlad ovima u kojima su kvocale klupe s dadiljama. Tu i tamo; neka od njih bi se otkin ula od svoje simbiotike skupine i odgegala za-djetetom. A kad je opet sjela, zadn jica bi joj se razlila uokolo, slijepiv i jej s ostalima u zajedniki temelj. i Mimo tog arapskog sraslakog jata poneka bi apljolika Nubijka pronijelaj svoju tamn u eleganciju. Nubijke su bile na glasu s istoe i pouzdanosti.! U svojim bijelim ha ljinama izgledale su kao crni bambusi ije je li e bez1 najave i prijelaza pobijelilo . Ko a im bije e roena da se nosi pod suncem:0? ljeskala se u svim preljevima okolade. i Usprkos tome to su'bile guvernante i kolovane i to su od vremena: do vremena nosile od ru i kapicu kao znak svoga stale a, ove dadilje s Gezire. postupale su s djecom be z reda i dosljednosti, slijedei svoj nagon ma enja.; Katkada su bile toliko popustl jive da je to mali ane razdra ivalo, a onda bi se; brecnule na njih i zrak bi prerez ala jedna od onih reskoa o kojoj se ne zna je i li prijetnja ili molba. Kairo, 1969. 22 Suad je bila rijetkost u stale u dadilja: bila je o trolika i plosnata i nije voljel a svoj posao. Ova potonja rijetkost tek se kasnije primijetila. MAMA U meuvremenu je doputovala Mama. Mama je bila ne to poput izlaza ili zalaza sunca: zakon svjetlosti, u biti nevidlj iv. O Mami se nije razmi ljalo: ona se dogaala. Godinama nisam primjeivala da o njoj ne razmi ljam. Godinama nisam shvaala koliko o njoj ovisim. Godinama nisam razumijeval

a Maminu ovisnost o na oj vlastitoj. Mama je neprestano ohrabrivala djecu u nama, dokazujui da je sve u svom zglobu ka d se ona brine za nas, ukljuujui u nas i svog mu a. I Tata se, usprkos svojoj nesvakid a njoj intelektualnoj moi sklanjao u njezinu vedru i nepotro ivu energiju, odjednom d jetinjast i eljan arolije. Onaj na golemi Tata, sa svojim Manillama, sa svojom trop skom romantikom od ljema, pu ke, izama i atora, i s bradom Old Shatterhanda, sa svoji m ika kim i berlinskim doktoratima, a najvi e sa svojom gordom utnjom, taj mudri i sje tni div bivao je zgodimice djetinjastiji od Davora i mene. Grijao se Maminom vje rom u dobar ishod svega i svaega; nije vjerovao, ali mu je prijala i ponekad vrlo trebala njezina vjera. Njemu, takvom majstoru diskurzivnog mi ljenja valjda je im poniralo to Mama nikada nije imala argumenata za svoj stav. Nisu joj trebali. Mam a u ono vrijeme nije bila religiozna, ali je imala vjeru koja je ivjela o sebi i koja je uistinu bila dokaz stvari nevienih. Godinama nisam shvaala da bi Mama uvenula bez na e slabosti. To je bilo stoga to nis am umjela o njoj razmi ljati, kao to nisam umjela razmi ljati o Bogu. Od punoe otkini koliko hoe , od punoe ne otkini ni ta, punoa ostaje jednako puna. Tako je to izgledalo godinama. Tek mnogo kasnije naela sam Mamu u sebi prevodei je u ljudsko bie. Poela sam razabir ati to je izvor njezine snage: neprestano i naporno materinstvo. U asu kad sam otk rila tu tajnu i sama sam definitivno odrasla. Gotovo bez prijelaza na la sam se u novom odnosu prema Mami: poela sam je tititi. Istovremeno sam outjela da ovaj preki d psihike pupane vrpce isu uje njezin polet i samopouzdanje i da, titei je, stvaram ok o nje tue polje. Skinuv i je s prijestolja neranjivosti, Davor i ja smo je zapravo ranili. Sreom, u to vrijeme pojavi e se unuci. ROENJE Mama je smjesta nanju ila mrku Suadinu nesklonost djeaku. Suad je presijecala sobe s profilom nalik na nao tren no - sva sabita i ukoriena u hladnom prkosu. Zaiskrila bi jedino u blizini Nadije. Njezini bi guturali tada zabrizgali ne tedice, s tipini m arapskim fonovima prijetnje i umiljavanja, s neim to je as grgoljilo a as re alo. Na dija, s klicom smije ka meu 23 debelim usnama, opu tala bi se do neke samo njoj znane granice; dalje od te i gran ice poinjalo je uljanje i vrebanje. Bila je to igra make i mi a s odgod-j ( enim svr et kom. j Jednoga dana doprlo je iz kuhinje to dugo odgaano krkljanje, potmula! hroptava kr ika koja je provalila u jauk, a zatim u iglati vrisak. Nadija je posumnjala da j e Suad ogovara kod mene. Kad sam nai la na vrata od! kuhinje pogodila me drvena ku haa, namijenjena Suadi koja je zamicalaj hodnikom. Toga dana saznali smo da je S uad tukla djeaka okomitim; udarcima po mi ici nadlaktice. Ve dulje vremena nismo zna li to se dogaa s Reljinom rukom; nou je plakao, podmetali smo jastui, stavljali oblog e. Poslije bi bol pro la, a nakon nekog vremena bi se opet tajanstveno pojavila. \ Suad je tukla i onda stavljala led. Dim i sumpor sukljao je izmeu debelih usana: sva je Nadija bila meu; njima. Ne sam o Nadija: tu je bila i skrivena povijest nemu te djeje patnje.: Debele usne su se k lele da ranije nisu znale, da su saznale upravo danas, i upravo ovog asa. Drhtale su od straha. Odjednom sam se osjetila ustra enija j od njih, shvativ i da je Relja cijelo vrijeme vi e ovisio o prijateljstvu izmeu j Suad i Nadije, nego o mojoj mat erinskoj pronicljivosti. Ovo otkrie zauvijek: nas je izlijeilo od dadilja. Poetkom studenog ue u na u kuu ru iast kreveti, prisloni se n sjeverni zid spavae sobe stade tamo stajati kao zaularen i okien konji, j iskrei od nestrpljivosti i nje nosti . A onda, jedne noi sredinom studenog, j outjela sam da mi je meu slabinama ne to oda pelo, da se kamen oteo i praki i stao munjevito nekud letjeti. Poe iz mene istjeca ti potoi tajanstve- j nog jezerca koje je dotad nevidljivo mrmoljilo u mom trbuhu, ljuljajui u sebi j ljudski otoi. as, dva, sjedila sam mirno. Dah i ja smo se pritaj ili, pratei j neke nama nepoznate, potpuno samostalne pokrete koji su vrlo dobro znali j svoj posao. U tridesettreoj godini rodila sam Relju; tada sam se predano ! usredotoila na tok poroaja, ne popu tajui u tome osam gustih sati, sve dok \ iz men e nije vrcnuo ivi stvor. Sad, u tridesetpetoj, osjetih se iskljuena iz j toka koji

je u meni krenuo: nepribrojena, nesabrana, neudjenuta u ritam i vlastite utrobe . U sobi na nilskom otoku, stegnutom s obje strane dvjema : umnim vodenim mi icama k oje su opet bile svladane crnim mekim tetivama \ obale, a ove, jo dalje, srezane s dva arka i jalova nedogleda - u sredi tu ove ; jantre od vode, zemlje i pijeska, zaglavinjala sam kroz svoje bezosovinsko ! stanje i to sam glavinjanje prepoznala kao strah. ! Poroajni stroj poe dubiti tijelo iznutra, poe razmicati zamandaljena \ vrata matern ice. Svak je znao svoj smjer i trenutak, svaki mi i, svaka \ lijezda, svaki broj, sv aka planeta; i sve se slo i u svrdlo koje vi e nije znalo i stati, znalo je samo kol utati dublje, jae i br e. Zatvorih oi poku avajui ga vidjeti kao ne to ne samo tjelesno. abo- : lje e tad misli, tam ti ina, zujanje starog fri idera u kuhinji. Upla ena, brzo ] opet otvorih oi da pobjegn em iz tog poplavnog bola. Vani me doeka dug j i jak ubod, zarine mi se u utrobu i vi e odande ne izie, ve stane putovati , kroza me kao povorka no eva u tupim koricama : ocjelan i britak u nutrini, \ a na dodir mukao i tlaan. j Bli ila se pono. Mama i ja stajale smo pred kunom ve om. S druge I strane ulice, nevid ljiv, tekao je Nil. Na ulicama nije bilo ive du e, ak ni ; obaveznog stra ara. Ovo to j e dolazilo na svijet dolazilo je odluno, u sporazumu s noi, s Nilom i samoom. Mama zakorai u tunel pokraj ne uliice j i ubrzo potom iz mraka zaiskri bicikl s bijelim turbanom, dojuri do mene, ; 24 j okrene se i opet odjuri u mrak. Onda iz tog istog mraka zakrklja crni taksi. U t aksiju, u predasima od bolova, ljutila sam se na Radivoja koji veeras nije znao o stati kod kue. Taksi je sjekao blijede okomice palmi put bolnice koju su - i opet spomenarski - zvali amerikom. U bolnici su telefonirali po doktora Issu, moga lijenika. U meuvremenu pregledao m e drugi, koga sam zdu no zamrzila zato to je bio tako miran. Dvije su se mlade boln iarke uzvrzmale oko mene, trudei se da se sjete pokoje nearapske rijei. U ao je Issa, smrknut i pospan. Pregledav i me, ree da e navratiti u zoru. Osjetih se izgubljena, izruena udi svoga tijela s kojim sad nisam bila ni u kakvom dosluhu. Nitko mi nij e mogao pomoi, ni lijenik ni Radivoje koji je u meuvremenu bio dojurio. Grevi su se kotrljali niz utrobu, a utroba se produljila u cestu bez kraja zaprav o, bio je to jedan te isti no sve vei i te i kota koji je jurio drobei, gazei, odnosei me sobom. Vi e me nije bilo, ostao je samo strah i bespomono ekanje da ova avolja vo nj a prestane. Kao u bunilu vidjela sam bijelu Radivojevu ko ulju kako lagano klizi s a svoje uspravne visine i sprema se u vodoravan polo aj na pomonom krevetu. Onda je bjelina potonula ispod vidika ostaviv i za sobom polumrak; polumrak su pro ivali si jevci 0 kojima nisam znala dolaze li iz mog oka ili iz nonog pravokutnika, zakucanog n a prozor. Radivoje je u poetku poku avao ne to rei, ali poslije je u utio slu ajui zvuk koji se ritm i dizao iz mene i koji je bio glas svih uzrujanih tkiva 1 organa, svih svjedoka ove arkanelske, tijelu inae nepoznate estine. Sila koja je sad si la u tijelo sa svoje netjelesne i nadljudske razine, tlaila je okolno izbezu mljeno meso i gurala pred sobom ne to nje no i beskrajno krhko. Bila je utljiva i usr edotoena, nije se obazirala na stenjanje ivaca i tetiva, na kranje zglobova i cvile mi ia; obavljala je svoj posao kao uvje ban pilot, obuzet samo svojom naroitom misijom . U svakom drugom vremenu tijelo bi se survalo pod ovim tlakom: zgnjeilo bi se, k renulo bi, neim bi prepuklo. Ali ovo bija e trenutak navigacije kroz tjesnac izmeu s vjetova; trenutak kad se zakoni mijenjaju, kad gorostasni zrani kapetan upravlja brodom koji nije sagraen po njegovoj mjeri. Proe sat, pa jo pola sata. Mada meu bolovima nije bilo predaha, osjetila sam da se poinjem slagati s njima, d a im poinjem slu iti. Napipala sam put iz tjesnaca i svom sam snagom poela gurati on o to je elom gurao silni arkanel. Vi e nije bilo mjesta za strah. Pomicali smo pred s obom zemaljsku kuglu. Ne to od monstruozne snage moga voe pre lo je u mene. Znala sam da je vrijeme da zovnem Issu. Radivoje ga poe probuditi. Issa je, bunovan, pogledao u mene, a onda ivnuo, poslao

bolniarke po nosiljku i naredio da ne to unesu u poroajnu dvoranu. U meuvremenu mi j e govorio da se ne napinjem. Tako dakle, ovu suradnju s arkanelom oni su zvali napi njanjem. Na stolu u dvorani, mlaznula je po mom trbuhu jaka svjetlost. Issa, malen rastom , virio je elavom glavom iznad u a mojih butina. Odjednom je ela odskoila, a pojurilo je uvis ne to crveno i vla no. Izmeu butina se prosuo pla. Arkanel je istoga asa odletio . U tijelu je nastala ti ina i praznina u koju sam poela sretno, zaslu eno tonuti. Ali negdje u kutu mog mozga alilo se za arkanelom. Na zidnom elektrinom satu italo se: 15. studenog 1967. Bila su tono tri sata po pon oi: vrijeme brahme muhurte. 25 To to je plakalo i grgljalo za mene je jo uvijek bila Tara. Nisam se urili da je vi dim. Djeak je, ree Issa. Postavih glupo pitanje: Jeste li sigurni? Na eli se uzmigolji e dvije zmijolike obrve, a one mlade bolniarke! zahihota e. U ao je Ra a. Odjednom je sve postalo obino, zemaljsko. Telefoniralo se po izvjesnu asnu sestru, glavnu primalju. Slu ala sam? kako ne to pos luju oko djeteta. i Ru no je, ree Ra a, ima velik nos. Otvorilo je oi irom i gleda. S Kako, zar Vam nije drago to je djeak?! upita Issa masirajui moj! trbuh i mamei iz njeg a posteljicu. U isto vrijeme Ra a je odapinjao kroz; dvoranu razdra ene upitnike i u sklinike: Gdje je sestra? Jeste li telefonirali? Telefonirajte jo jednom! To je zai sta nepojmljivo! Dvije su ga bolniarke znati eljno promatrale, a jedna ree izlomljenom] engle tinom: Ses tra ide, i ponavljala je te dvije rijei kadgod bi se zrakom] prosuli Ra ini siktaji. Dijete je u utjelo. to radi? pitala sam bez prevelikog interesa. Gleda ree Ra a nje no. Izgleda kao ptice. Mora da mu je hladno.j Pokrivao ga je. Issina a blistala je kao velika lopta od kauuka, uglavljena! izmeu mojih bedara. U la je sestra, ustra, debelju kasta, s veselim i inteligentnim licem. Ona; se najpri je nadvije nada me i asom me zamota u svoju krepku vedrinu; s mno tvom zapoetih smij e aka i usklika. Onda se dade na posao oko; djeaia. uo se um nekih energinih i hitrih p kreta. ; Oprezno zausti Radivoje. ] Ne brinite, ta nije mi to prvo, kresnu ona dobroudno. Malo potomi donijela je zave lj aji koji je mirkao u poplavi nemile svjetlosti, vje bajui] mi ie lica za ljudski pla. P lonila je mali obraz uz moj. Okrenula sam: glavu na drugu stranu. Bila sam uvrij eena to je ona herojska i psihodelina; sekvenca ostavila takav neherojski trag, tog malog ru nog jadnika koji; k tome nije Tara. Kako su godine prolazile, taj moj pok ret nedobrodo lice; sve me vi e muio; mora da sam na trenutak bila poludjela, ali ope t,; poslijeporodajno ludilo samo je obja njenje, a ne i opravdanje. ; Ve su me odvozili iz blistave dvorane. Trnuo je i posljednji drhatj nadzemaljskog izleta. Dijete je bilo dugo 50 centimetara, a te ilo je tri i polj kilograma. Sve je velikom brzinom pronalazilo svoju mjeru i verbalni lik. Djeaia su odvezli u sobu za novoroenad. Ra a ga jo jednom obie,: potom se vrati k meni li ila su se etiri sata. Sjetih se one zore u Beogradu kad sam prvi put ugledala no voroenog Relju: u onom sam asu jo jednom i krvavo zavoljela Radivoja i pomislila sa m, gledajui purpurno tjele ce: Neka se zove Radivoje, kako bi se drukije i smio zvat i? Kad je taj a i pro ao svi smo se slo ili da ne valja optereivati djecu imenima roditel ja. A sad se rodio Reljin brat, i ja nisam imala ni ciglog mu kog imena u glavi. J edva sam doekala da ostanem sama. Ogledah se po sobi. Izgledala je blijeda, usprkos tami. U ulima mi se' zadr ala par anormalna o trina kojom sam slu ala praskozorne lepete u nebu, laptaje Nila oko otok a; utjela sam pogru enost vlati pod rosom koja krupni. Palma je razmahnula krilima

i odletjela: veliajna lje inarska boginja koja je donijela u kand i anh, znamen ivota. 26 Na kraju hodnika plakalo je dijete. Moje dijete, mislila sam. Te ko mu je. Stegnute s u mu ruke i ne mo e njima lelujati po vodi podzemnog jezerca. Blaga li je, blaga, voda na dodir. Najmaterinskija tvar ovoga svijeta: voda, ne zemlja. I nema vi e ba lzamne svjetlosti unutra njeg mora: sad biju bievi jarkog svjetla zbilja, za to ne ug ase stropnu svjetiljku u djejoj sobi? Mo da to ne plae moj deko. Ali zar je mogue ne p lakati kad se rodi ? Ispaljen si kao tane u drukiju gustou od one u kojoj si boravio devet mjeseci, pod drukiji pritisak i u drugu svjetlost, u gromoglasni svijet ko ji zaglu uje fine astralne zvukove. No to je najgore, ispaljen si na planetu samoe, u svijet odvojenih postojanja gdje e bolno saznavati svoje mee i granice, istovjetn e s tvojom ko om. Dobro, sad konano mogu otputovati u Stari Egipat. Idem s Verom. Da li da se zove Jasen? Davor? Damir? Igor? Sutra u provjeriti je li to moje dijete plakalo. Ne, n eu ga dojiti. S Reljom sam imala dva puta mastitis - grudi kao kamen, bolne i na pogled, a kamoli na dodir. Pa ipak, zar u mu zavrnu ti hranljivi potoi koji istjee iz dva bre uljka mog tijela, zar u ga tako naglo odgurn uti iz sraslakog stanja, zar neu i njemu i sebi priu titi uzimanje-i-davanje koje je tako opipljivo i tako stvarno? No dobro, ima odlinih zamjena za majino mlijeko, a jedinstvo emo morati tra iti netjeles-nim nainom. Budna sam doekala jutro, kad su mi donijeli bijeli zamotuljak. Odjednom mi u zglo bovima, u grlu, u bradavicama dojki zapaluca e male vatrice ganua. Dirnula me njego va bespomonost. inio se napu ten. Mo da je i on osjeao gubitak arkandela? Ostali smo je dno s drugim na zemlji, oboje malo razoarani jedno s drugim, no spremni da jedno drugo postupno i potpuno obuzmemo. Uzela sam ga u ruke, oprezno. Izgledao je kao da se beskrajno udi. Istovremeno, s novim uvstvom za do ljaia, postala sam svjesna svoje jae ljubavi prema Relji. Ljubav je jedina stvar koja se umno ava kad se dijeli. Mama ree: Nije ljepotan, ali... Kasnije je ona njegovala taj ali svojim uvjerljivim neargumentima - gledala bi u malo zaueno lice i govorila: Zar nije sladak? Pogledaj! Sladak je . .. Umjesto druge potvrde, dijete je ljep alo iz dana u dan. Igor me natapao sporom, sigurnom rado u kojoj se nije urilo da se posve objavi. Je l i to bilo zato to je bio drugo dijete? Jer s Reljom je obuzetost bila otpoetka jaka i uenje neprekidno; s kolikom sam estinom zabadala svoj smei pogled u Reljin plavi, u elji da taknem dno! Ili je to bilo zato to su njih dvojica bili razlina bia, pa su mamili iz mene razline odzive, one i onakve kakvi su im najvi e trebali za dopunu i potporanj? Jedno je dijete otpoetka bilo nemirno i prestra eno; drugo je otpoetka isijavalo mir i povjerenje. Kerubinskog Relju sam znala posjesti u krilo lica ok renuta k meni, tako da me objahao jabjum kretnjom, i onda smo ronili jedno u dru go bez milosti, kao maevi to bi da proburaze smetnju na eg dvojstva. Relja je u ivao u toj igri ronjenja, grgoljenja i nijemih smije enja, i bez straha se igrao skrivaa u meni, gubei se i nalazei po svojoj vrckastoj volji. uvstvena joga s Igorom bila j e drukija: prisutnost je bila dovoljna. Bio je kao polagano otkrie na kojemu treba dr ati ruku i pu tati da te ispuni velika budua radost. Tako sam saznavala da je mat erinstvo do ivljaj razliitih sada njosti i da su neki intenziteti akutni a neki laten tni, da su neki grom 27 nje nosti, a drugi da su munja iji tresak jo nije stigao - to jest, do ivljaj prema sv akom djetetu nije niti mo e biti isti. Mudra je majka ona koja to umije sakriti. j Zapanjeno je stariji djeak promatrao mlaega za vrijeme presvlaenja! pelena i previj anja pupka. Reljino je lice kolebalo izmeu najraznijih izraza: j srd be, uenja, gorine i nje nosti. Ne odluujui se ni za jedan, nej odustajui ni od jednoga, Relja se inio u kopan u uvstvenom razvodu. I etrnaestog dana po roenju, Igor mu je pomogao da se ot kvai. Kad je Relja uspuzao na krevet i legao kraj Igora da bi to bolje prouavao dog aaj presvlaenja, Igor naglo okrenu lice k bratu i sav bukne u smije ak. Na j malom o zbiljnom licu kao da je prosinulo sunce. Bio je to izazov dobaen ] iznenaenome Rel

ji: poziv na izravnu komunikaciju, bez mog posredni tva i i bodrenja. Zastala sam u poslu oko pelena i znati eljno gledala kako bezubi" smje i pokazuje Relji da Igor ni je lutka koju oblae i hrane, ve iv stvor, ; spreman za nj. Ukoile su se modre Reljin e oi, a onda u njima prepukne j uenje. Kao da se brani, ruka se Reljina podigne i u dari Igora iznad oka. Iz | Igorovih usta, jo obuzetih krivuljom smije enja, provali sad pla. Jednako ! spontano podigne se i moja ruka da bi kazneno pala po Relji. j Osim Igorova smije ka, sve je drugo jako nalikovalo na proma aj. Ta ] zgodica, stava k pantomime u kojoj su Reljina i moja reakcija bile krivo ] odigrane dionice, s godinama se sve dublje utiskivala u mene. Imala je snagu i simbola: nosila je u sebi jedan od vidika u na u trolanu meusobnost. j KAP KOJA NIJE KANULA Pilule koje sam gutala da bih potisnula navir mlijeka bile su potro ene, a u kairs kim ljekarnama i u bolnici kod Isse nije bilo nai ni ta osim preporuke da se stavlj aju hladni oblozi. Ne eljeno mlijeko jedne je noi nado lo iz zasjede i grudi stado e tv rdnuti. Umjesto da Igoru dadem boicu, nutkala sam ga prsima. Zacvilio je kad je p ovukao upaljenu bradavicu: vidjela sam, ili mi se prividjelo, da mu je u usta ka nula jedna jedina prozirna kap. Osjetih da nije samo njemu uskraeno ne to va no, ve i meni. Jer to mlijeko koje nije poteklo, oduzelo mi je mogunost da budem, da senzo rno i tjelesno budem nas oboje. Onaj dio mene koji se zove Igor, neka sad uzme od onog dijela mene koji se zove Vesna; a onaj dio mene koji se zove Vesna, neka sad dade onome dijelu mene koji se zove Igor tako sam aputala nad tom kapi koja mo da i nije kanula. Kap koja mo da i nije kanula, koja je ostala visjeti u polumraku sobe i uspomene, probudila se u meni pet god ina potom, dok sam dr ala Igora u naruju: tad sam se sjetila kapi, alei njom kao suzo m za svim drugim kapima koje nisu po le njenim nesigurnim tragom. Oduzeto mlijeko stalo je tada u optu eniki red s olovnom pregaom i anestezijskim plinom. Nahranila sam Igora mlijekom iz boice i gotovo se pogru eno okrenula u sebi k piram idama. Odavno sam sebe osudila na to da me u blizinu sebe ne dovodi ivot, ve simbo l ivota. 28 STAROEGIPATSKI IZLET Otekline su splasnule i ja sam otputovala k piramidama u Stari Egipat. Jednog pr askozorja u prosincu odletjela sam s Mirkom i Verom u Asuan. Malim avionom vedske kompanije nastavili smo let za Abu Simbel gdje su se dovr avali posljednji zahvat i oko okomite seobe Ramzesova hrama. Mirko je radio kao in enjer u tom uzbudljivom UNESCO-vu pothvatu. Avioni s etiri sjedala, ukljuujui i pilotovo, zujao je nad pustinjom kao velika pretp otopna libela. Dolje su se talasala meka blijeda lea pje anih pre ivaa. Hitra libelina sjena golicala je njihovu obamrlost. Bio je to svijet neljudskih protega: ni ta u njemu nije bilo ni golemo ni sitno, po to ovjek ovdje nije ostavio trag svog shvaanj a prostora. Pustinja izgleda nepomina, no ona uistinu stalno sipi iz dine u dinu, gurkajui spo ro stado ovamo i onamo, ve prema udi sunca i vjetra. Pustinja je sneno zabavljena sobom: opipava svoje obline i preljeve, potpuno ravnodu na prema ivotu koji se poku a va odr ati uz njezine skute. Kad smo opet izbili nad Nil, opsjena o besprote nosti je isparila. Poneka pretovar ena feluka plutala je na sjever, zabodena u struju. Libela se spustila sasvim ni sko; voda je pojurila ispod trupa kao umna pista, obuzeo nas je srebrni sunev dim, blistanje tako sna no da se zidovi avionia naas nisu vidjeli: u toj svjetlosti samo je svjetlost bila vidljiva. Onda smo se uspinjali u o tar preist azur koji je dolje zavr avao svijetom bez mjere, a gore uope nije zavr avao. Sjene poe e puzati oko humova; bile su najtvri i najuoljivi ji dio pejza a - izgledalo je kao da one bacaju oko sebe ti ine, oblike, svjetline, namre kanu ko u pijeska. Abu Simbel bija e ve dobrano opustio. Jo je svega nekoliko porodica ivjelo u bungalov ima koji su na onom bjelilu izgledali svjesni svoje privremenosti. Na gradili tu s u se jo vrzmali kamioni i dizalice. elino brdo na sjevernoj strani zjapilo je do sv

oje blistave vanadijske kosti, dok je s ju ne, jezerske strane ve bilo nasuto zemlj om i gromadnim kamenjem i zapeaeno gorostasnim Ramzesovim hramom. U li smo u brdo, u upljinu u kojoj su ubitana elektrina sunca uzgajala vrve liftova, d izalica, viseih mostova, strojeva, otkucaja i velikih nalogo-davnih ploa. Kroz taj metalni puk koji se inio jedinim zakonitim iteljom elinoga svoda poslovale su odore s ljudskim glasovima na raznim jezicima poslu ivale su elinog titana kao neka ni a, u roenika vrsta. Negdje je nezadovoljan zasiktao strujni vod i odore su se spremno s jatile oko njega, na udaljenosti punoj poitanja. Stajali smo na jednom od mostova ; kroz gvozdene ipke prolazile su salve titraja, nosei ifrirane poruke u senzornu i motornu volju graevine. Nije se moglo naslutiti gdje je smje tena ta volja. Mo da va ni, u Ramzesovu palcu. S ju ne strane brda etiri su ogromna Ramzesa sunala svoj samodostatni izraz. Uz divo like gnjatove stra arile su nekoliko vitke i smjerne Nefertari. Ni jedno od Ramzes a i Nefertari nije pokazivalo da zna to se dogaa za njihovim leima. Niti su, vjeruj em, sauvali sjeanje na operaciju razudbe, operaciju kojom su ih patuljci dvadeseto g stoljea obilje ili, prepilili, dizalicama podigli etrdeset metara uvis i ponovo sp ojili. U njihovu izrazu nije bilo mjesta za sjeanje, ak ni za sjeanje na slavu; bio je to izraz koji nije kroza se propu tao tok vremena, ve ga je ukoio. Izmeu dva i dva Ramzesa ulazilo se u hram, u otvorena usta brijega. Usta su bila puna svje eg mraka. Po srijedi je poput osovine jutrom prolazila 29 **( rana zraka da padne na jedno od oltarskih lica i tako uskladi staroegipatskuj pl anetu s kozmikim hodom, a ljudima da objavi doba dana, godine, stoljea,; milijunlj ea. Ali otkako je hram premje ten, svemirski je sat pokazivao neko i a eno doba. Po njem u smo se mo da svi nalazili u onom segmentu vremena iji prostor jo nije stigao. Post ojali smo, ali nigdje. ! Vera i ja najradije smo boravile u toj nigdjevini. Mirku smo prepustile' stra arsk o mjesto na granici; tek na trei zvi duk izvlaile smo se iz skrovi taj u svijet dru tven ih obaveza: na pokoji ruak, veeru, slu beni obilazak: gradili ta. Kad je to bilo obavl jeno, vraali smo se svi troje u duplju i upu tali; se u na jo nestigli prostor. \ Veri i Mirku sam dakle izgovorila sve to sam znala i slutila o Egiptu,; Jukatanu i Atlantidi, naime o matinoj atlantskoj civilizaciji s njezina dva izdanka, istoni m i zapadnim; o pukovniku Fawcetu i ostacima naseobina: u dubinama Matto Grossa: o nehotinoj slozi izmeu na a a Churchvvardai u Nepalu i na otoju Pacifika, i otkria Niv na u Teotihuacanu. Tri smo dana sjedili u bungalovu dok nismo, poput onoga savr eno g zen-strijelca zaboravili! koji smo to cilj gaali. Vi e nije bilo va no. Vi e nismo i li u hram. Sagradili! smo ga. j Za jednoga od ta tri popodneva u Abu Simbelu krenuli smo oveom: barkom na vo nju po jezeru. Jezero bija e modro, ogromno, pru alo se na jug i na zapad u pustinju koja j e poslije bogzna koliko tisuljea prvi put; dotaknula vodu. Plosnat i crn u zalazu sunca virio je iz tog modrila nekada nji: brijeg, a sada otoi s krnjacima koptskog s amostana. Pristali smo uz: podno je zidova, rastumarali se po nekada njim elijama i n apunili d epove < krhotinama koptske grnarije. ; Na putu kui netko je od nas ugledao u daljini piramidu. Dizala sej u neistra enu di jelu pustinje. Otkad je jezero uljezlo u te neprohode, oni su j postali dohvatlj iviji. Na sredini daleke piramide zjapio je ulaz. \ Odjednom se uzbudio Mirko, on koji je bio zadu en za treznou. Vera i ja ] smo se to me obradovale kao da prisustvujemo nekom fantastinom obratu i krajobraza: gledale smo Mirka kako se zagnjuruje u onaj tajanstveni ulaz. Jer ] Mirko je imao svoju hipotezu o piramidama. Poslujui oko Abu Simbela, esto je odlazio do nubijske gran ice, u Abu Halfu; tamo, ili ne sasvim tamo, ; nai ao je na piramidna i unjevita brd a od kojih su neka imala udovito o tre \ i ravne bridove. Mirko je smatrao da su pr irodne piramide zakoniti preci; sagraenih. ; U susretu s Egiptom ovjeka istinski preseneti nesklad izmeu datog : i stvorenog vi dika. Fiziki krajolik naje e je mek, valovit i bez naglosti; ono i to je stanovnik tog

krajolika podizao kao svoj znak i odgovor bilo je najodlunije strmo, o tro i bez p rijelaza. Ljudski doprinos staroegipatskom i pejza u je matematika jednad ba u obliku hrama, labirinta i piramide, i Nigdje u okolini nije se na lo takve preciznosti i proraunatosti da poslu i \ makar kao daleki obrazac. O trina i proraunatost dolazili su iz glave, iz j promi ljaja - ali opet, kako su, odakle su u li u glavu? Gdje je u okolnoj 1 prirodi ponuen uzor i nadahnue? Tu je Mirkova hipoteza upala kao zaniml jiv prijedlog. Civilizacija gornjega toka Nila, mislio je Mirko, doseljenika je civiliza- j ija; ona se sporo i neprekidno selila s juga na sjever, put irih poljoprivred- : nih m ogunosti Razvoda. Pokret je i ao od brdovite pustinje u ravnovitu. Jug ] je obilova o brdima, o trobrdim kamenim bregovima koji su slu ili kao j ukapali ta. U sredini bri jega dubli su grobnu jamu za svoje slavne mrtve, da j 30 ] bi je poslije ukopa peatili. Taj se obiaj zadugo sauvao u Etiopiji. Po to na sjeveru nije bilo takvih brda, doseljenici su ih morali sami podizati. Otkriv i da ih mogu sagraditi veima i pravilnijima nego to su ih zaticali u staroj postojbini, gradit elji su sve vi e zanemarivali senzorni krajolik, jer je sve manje odgovarao njihov oj viziji reda i sklada. Stoga i odatle produbio se raskol izmeu piramida, obelis ka i ostalih graditeljskih okomica, i plo nog i podatnog pijeska koji je isku avao i skljuivo vodoravne protege. Najrjeitiji je bio snimak koji je Mirko napravio negdj e blizu sudanske granice snimak piramidno uoblienog brda tako izbru enih bridova da je u prvi as bilo te ko pripisati ih vjetru i promjenama temperature. Na fotografi ji se konano vidio taj prirodni primjerak piramide, praotac egipatskih svetih brd a. Stojei u lai, uperen u daleko piramidno brdo, Mirko spusti meu nas nekoliko slogova koji su svojom nedoreeno u kazali to mo emo oekivati od ovog susreta. Strojar je nerado pristao da prikui lau plitkoj obali; osim toga, no se ovdje survavala kao kobac, b ez upozorenja. U lai se nalazilo nekoliko vedskih porodica koje su se raz aputale ka d su vidjele kako mi odluno upadamo u crvenkastu ravan, kao da tono znamo svoj put i cilj u njoj. Kako smo odmicali put brda, tako je brdo odmicalo od nas. Ili je dobacivalo meu n as svje i prostor. Bilo je barem dva puta dalje no to smo procijenili. To nas nije smetalo; zaokupljala nas je samo ona crna pukotina to je zijevala po srijedi, i to je s pribli avanjem bivala sve razjapljenija. Od uzbuenja Mirko je grabio sve br e. Jedno smo vrijeme htjeli letjeti; nismo ni govorili, da rijei ne bi usporile kret anje. Onda se brdo poelo zaustavljati, oklijevati, tra ei pogodno mjesto za susret. U jednom trenutku osjetih da usporavam korak; daha je bilo dovoljno, pa i za veu hitrinu, ali korak je sam od sebe okraao. Primijetila sam da zbog toga nisam zaos tala za suhodaima; i ono dvoje se kretalo kao u usporenu kadru. Dogaala se snenost , tromost neka, kao prilikom buenja, ili kao kad tone u san. Nalazili smo se nedal eko od brda. Mo da smo ve mnogo ranije vidjeli da je otvor u brdu sjena velikog kamena. Sad smo se kretali sasvim polagano, udei se i naglas i bezglasno, kako to da sjena ima tak o savr en oblik vrata i upravo na pupku piramidnog tijela. U povratku smo lelujali, pijani od nagle rastereenosti; izvodili smo krivulje, br isali iz pustinje onaj na prvotni i nepopustljivi pravac, smijui se, volei svoju za bludu; skupljali smo rascvjetane oblike ferita, koje smo poslije podijelili Svean ima. Tra eno je (mo da ipak samo) u tra enju. Slika ukletog brda godinama nije iscrpila svoje znaenje. Jednoga dana, u Americi, uzela sam fotografiju brda, nestvarnog vala, i privrstila je u sredi te improvizir ana plakata. Uokolo brda su u satelitskim formacijama obilazile slike na e porodic e iz raznoraznih razdoblja. Svejednako ni ta ne mislei, napisala sam ispod fotograf ije brda rijei jednog rimskog patricija, upuene prijatelju kr aninu: Put u takvu tajnu ne vodi samo jednom cestom. Nisam shvatila to elim rei; to govori nubijsko brdo. Ali sam shvatila njegovo osovinsko mjesto na plakatu. Gledajui blijedi val kojemu jedina vrsta toka bija e jarka sjena u sredini, vidjela s am kako smo jurnuli na nj kao tri hica; potom sam vidjela pogodak u prazno; i na posljetku povratak u plesnom pokretu, kad smo, osloboeni osvajakog poriva i dalje voljeli ono to je bilo samo sjena cilja,

31 kad smo po tivali svoj proma aj, kad smo dakle voljeli bez razloga i uzvrata. Gledaj ui blijedi val vidjela sam da je to bio cilj: taj stav prema cilju. Gledajui sad brdo kroz rijei, vidim ga bolje nego nekad oima. Vidljivije je ovako, obasjano krhotinama mog podijeljenog bia, licima moje djece, gradova, Himalaja, R adivojeva i moga smije enja u vrtovima Rasthrapati Bhavana, Dubrovnikom, Zagrebom, Beogradom, svim tim vidljivije nego onako u pustinji punoj nenaetih grobova. Da smo na li grobnicu, jedna bi hipoteza dobila potporu. Ali neotkrie grobnice, sa svo m magijom i humorom te zgode, godinama nam je otkrivalo da smo na putu k njoj i na putu od nje otkopali sve to je u njoj bilo va no. U Asuanu smo se smjestili u starom engleskom hotelu s viktorijanskim pokustvom. S pavali smo u visokim i irokim posteljama s baldahinom. Balkoni su bili drveni, ok renuti u zrak nad stepeniastim vrtom i nilskim jezerom. Nil se na ovom mjestu raz lijeva u krug, vrtei se u sebi poput majestetine akre. Jezero bija e posuto gorostasn im bazaltnim gromadama. Neke od njih pona ale su se kao zami ljene nemani; sporo su odmicale u krugu, obuzete uspomenama na papirusne movare i savane. Druge su putov ale u skupini, u mnogo neizdvojenih oblika; podsjeale su na neosloboenu skulpturu stada. Izmeu nemani plutala su tri otoia. Jedan je tonuo pod cvijeem i svakojakim balzamnim raslinjem. Drugi, Elefantina, vrio je od krhotina koje su se dizale na povr inu g otovo samostalno. Na Elefantini je stalno zapoinjalo i sustajalo otkopavanje. Lun jajui otokom i tra ei tragove Aleksandra Velikog, pro li smo pokraj mumije djeteta, il i mo da samo skvrene mumije odraslog, baene na smetli te zajedno s bocama kokakole i s limenkama piva. Mumija je tamo le ala nalik na crno stabalce ili na otisak nekog gra; s granica su visjeli po utjeli konii pamunih zavoja. Elefantina je povraala svoju reoptereenu pro lost. Na brdu s prijeke strane jezera dizala se jedina suvi na stvar na vidiku: grobnica Age Khana. No Asuancima se ona mili kao dokaz daje Asuan bolji od Nie, bolji od Bahama, da je najbolji meu turistikim i klimatskim poslasticama. Aga Khan je u Asu anu provodio zime, zahvalan tim zimama za produljenje i pobolj icu svojih dana, sm jestio je svoje kosti na brdo iznad jezera. Boje su asuanske mirne i sveane: ljubiasta, rasta i zlatna. Svako brdo opredijelilo se za samo jednu boju. Vijenac brda oko Asuana plete pejza iz djeje slikovnice, g dje svakom obliku pripada odreena boja. Unutar ovih nepomije anih humova traje neujn o podneblje bez vjetra i vlage. arolija se osjeti uvee, nad prstenom vode. U prstenu voda obavlja neki svoj dubins ki zadatak; cijelo mjesto otkriva se kao meditacija, as izuzet iz toka prolaznost i. Taj unutra nji spokoj prirode provodi se vanjskim podacima o istoi i suhosti zrak a, o blagosti zimskog sunca, o bezvjetrici, nonoj svje ini i ti ini. Ali uistinu, pri vlanost podneblja izvire iz introspektivne ugoenosti rijeke i pustinjskih brda. U Luksoru i Denderi sam poku ala prepoznati Bruntonove postaje, dok su Vera i Mirk o slijedili neke druge tragove. Koijom smo se odtruckali u Karnak i uplutali u umu stupova. Prijalo nam je to smo izvjesne stvari gledali zajedno; mo da nam se to za jednienje posebno mililo ba zato to je izraslo iz saznanja da jedni s drugima mo emo samovati do mile volje. 32 Temeljno smo samovali; ali od cijelog izleta pamtili smo najvi e one trenutke u ko jima smo izronili da jedni drugima ka emo svoj do ivljaj. Kao nekad na putovanjima kroz Indiju, asomice me je obuzimalo bezimenja tvo: spadal o je s mene ne samo ime, ve i narodnost, dob, zvanje i ostale nuzgrednosti. Takva su putovanja lijeenja: omoguuju ti da zaboravi sve ono to ti smeta da se sjeti sebe. I kad se zbude taj melemni zaborav zbude skoro neprimjetno, beznaporno tada se zbude i ne to neusporedivo i nesvodivo, ne to to nije tvoj dio nego ti. Bolest od koje sam bolovala hranila se imenom, izgledom i osobnom povije u. Sve to m i je jamilo da sam netko i ne to uni tavalo me strahom od smrti, tim neminovnim gublj enjem netkoe-i-ne toe. Poistovjeenje sa neosobnom sobom bija e jedini nain da ozdravim o d straha. Kad sam iz takvih asovitih poistovjeenja opet zapadala u svoj mali ego, osjeala sam se nakratko okrijepljena: dobre kakvoe mira i irine zapjevale bi iznutra i izvana , i bezrazlo na, samosvojna radost zabrizgala bi u svijesti, bri ui granicu izmeu mene

i svijeta. Put u Indiju i u Stari Egipat nije bio kulturna avantura, odnosno na dopuna itanju; ve prilika da se otmem u bezobrisnost koja nije neki moj daleki i e gzotini dio, ve najbli a, najopipljivija i najistinskija ja. Zato sam se s takvih pu tovanja vazda vraala dublje uronjena u sada njicu. Pravo ja nije obitavalo nigdje d rugdje nego ovdje i nije bilo nikad vi e nego sada. Ali put u tu blizinu bio je du g i zaobilazan. Drugima sam govorila da putovanjima gasim svoju e za odreenim znanjima, da putujem kao radoznala spisateljica, ili naprosto, kao nju kalo. Govorei tako i sama sam nek ad pomi ljala da je tako. Jer ja se jesam nalazila u neumornom lovu na znanje samo koje sam to znanje lovila? Samosaznanje. Zagonetke i ljepote bili su mamci, doj ili su vjeru u udo. Vjeru neiskorjenjivu, no postienu pred dobom koje razbor smatr a vrhovnom vrlinom. 1 Pjesnici su ljudi od te postiene i potisnute vrste. Ako oni smiju javno rei svoj u vjeru to je stoga to nema bojazni da e te izjave, to jest pjesme ikoga trajno uz nemiriti. Jer poezija je as i mjesto gdje i kad dru tvo ventilira svoju iracionalno st, a da ga to ne ugro ava u njegovoj trijeznoi. Poezija je karnevalska no kad je sv akom dopu teno da sudjeluje u ludosti; i dokle god se luduje unutar propisana pros tora, dotle je zajamena i za tita od posljedica. Poezija je ozakonjena bakanalija; posveen blud kojim se zapravo odr ava krepost. Poezija je danak divljini i tajni, b acanje djevica u bunar ili u vulkansko grotlo, da bi ostatak zajednice ivio za tien od razornih oblika vode i vatre. Poezija je potla koji plaaju ratnici, razumnici, znalci i ostali neprikosnoveni; otkupna cijena njihove neustra ivosti, uravnote enost i, slike njihova svijeta. Modernim rjenikom reklo bi se da je itanje poezije menta lno higijenski in. Mnoga su indijanska plemena u tajnosti njegovala obrede podjetinjenja za svoje r atnike. Podjetinjenje se obavljalo u bri no uvanu atoru, a sastojalo se u cvile u, plau , valjanju po tlima, i uope, u ispoljavanju straha bez straha. Moni i ponosni bojo vnici plemena Sioux i Navajo davali su odu ka (upla enu) djetetu u sebi i poslije ne koliko sati cvile a vraali su se u svoje neo teeno dostojanstvo. Poezija je takav cvil ; takav obred; takvo osiguranje protiv opeg, trajnog i bezuvjetnog bjesnila, zano sa i sebesaznanja. Pjesnici dakle smiju priznati svoju vjeru u udo, to je ak preporuljivo, ukoliko se ne radi 0 mjestu i vremenu izuzetne zadrtosti i duhovne skuenosti. No u dru tvu prosjene skue nosti 1 zadrtosti itaoci povremeno primaju transfuzije jedne drukije vjere no to je vjera kakvu nudi turobni, umali materijalizam; oni tu drukiju vjeru primaju u uvjetima gdje je neprijemivost zajamena, u sterilnim asovima odmora. Postiena i potisnuta vrsta ne ubraja u svoje redove - hvala Bogu - samo pisce. Mn ogo je ljudi koji ruju po arhivima, laboratorijima i pustinjama, tra ei dom za svoj u slutnju. Dug je to, naporan, trapljeniki put. Pratei okoli anje Obertha, Puharicha ili Reicha, ovjek se mora diviti divovskom trudu koji su ulo ili da bi, neopazice od sebe, dopuzali do metlice od metvice, naime do priproste, a zaokretno drukije spoznaje. to je sve promi ljao, koliko li je raunao 3 Brdo iznad oblaka 33 S vremena na vrijeme postajala sam svjesna da moja putovanja nemaj samo iscjelit eljski znaaj. Ona su esto znala biti okoli anja moje vjere. Jer se nisam usudila zagrabiti put velikog uda, popostajala bih ko malog. Podzemn o sam se pla ila da mi veliko udo ne poka e da ga nem; I to u onda? Taj moj strah zazvua o je poput bumeranga u Igoru, kad mi j nekoliko godina kasnije rekao: Zna , ja neu m oliti Boga da me oslobo ovih bolova u kostima; jer mo e se dogoditi da mi ne ispuni molbu, i to onda? Ni Igor ni ja nismo znali to bismo onda. Bilo je sigurnije i bil o j kukavikije tra iti mala uda. Mala uda su bila krhotine veih i najvei! Mala uda su b la ljubavna pisma koja najavljuju sastanak. Otii ravno i be najave u susret drago m - to znai biti potpun i ostvaren pjesnik, posv siguran u toga dragoga i u njego vu ljubav. Igor je le ao u Tarinom krevetiu na nilskom otoku. Je li bio siguran d u se vratiti? Ja sam tumarala Starim Egiptom lovei kako svoju okrep neposebnosti, tako i ona m ala uda o kojima su pisali Bruntoni i Alexandi David-Neel. Gomilala sam dokaze, r

aspitivala se kod onih koji su navodn vidjeli toga vrhovnog dragana. Gorljivo sa m i ekivala vijesti, poruke, zn; kove. Ali nisam mogla zamisliti da jednog dana kre nem sama k njemu, d ostavim sve za sobom sva pisma, sve potpise, sve izjave posr ednika i da s uputim bez krzmanja tamo gdje mogu izgubiti ili dobiti sav savcati svijet.: i eksperimentirao, crtao i brisao otac astronautike Herman Oberth. dok nije moga o rei da e glavni prodor u svemir odigrati parapsiholo kim putem? A Puharich, koliko pokusa u ES -laboratoriju u umama Maine, koliko hladnokrvnosti, strpljivosti i p rovjere, koliko putovanj novca, vremena i razgovora tokom njegova bavljenja s Hu rkosom i Arigom, Gelerom i gelei nima, sve dok mu njegov daimonion nije dobacio kljunu rije: Jahve! Pa vunderkind Flanag; koji je s devet godina upisao studij ele ktrotehnike na MIT-u, danas se utapa u moru poku s piramidama, postavljajui piram idnoj energiji stupice i pojaala, tro ei se kao i nakratko pri njega divlji Reich u u mama oko Rangeleva, kad je lovio orgon drvenim kutijama oblo eni vunom. Meni se ini bolje priznati sve na poetku i usput napisati nekoliko pjesama, ali zais samo us put. to se mo e, okoli ni put je put znanstvenika, posredni nain je njihov nain. Da nije tal oni bi bili pjesnici i vidovnjaci, to znai da im se ne bi vjerovalo osim u doba v elikih karneval Znanstvenici tvrde da oni mjere mezone, kvazare i bioelektrine im pulse bez predumi lja i nadomi ljaja. Treba im nevjerovati. Oni isto tako slijede sv oju slutnju kao i pjesnici, i njiho' rabota, ma koliko izgledala ista od predrasu da, daje glas njihovu snu, tovi e, poma e im ( stupe u dodir sa svojim snom. Ako ka u d a sebi ne mogu priu titi san i intuiciju, treba i nevjerovati. Jung, Pauli, Capra i njima slini prepoznali su bajkolikost, udo i samosaznajni tre nuti u objektivnim znanostima kakve su fizika, biologija i psihologija. Praznovito st materije govc o nirvani i taou; kolobarni krugovi u kamenu ili drvetu svjedoe ustrojstvo psihe i galaksije. 1 ne slu i samo san javi; java takoer slu i snu. Zar me zoni i kvazari ne djeluju terapeutski i dublje slojeve psihe, podra ujui u njima za kr ljale senzore? A otkada ve traje ta ludo u glavama kojom se ljudi ak ponose - uvj erenje da je prava znanost ne to drugo no alkemija, < je naime ne to bolje od postup ka preobrazbe onoga tko se njom bavi? Naposljetku, meu postienima i potisnutima mogu se prepoznati oni praktini filozc is tonog i zapadnog dijela svijeta, koji uistinu mijenjaju svijet vlastitim, pouljivi m primjeror Sokrat. Buddha. Milarepa. Zoroaster. Lao Tse. Isus. Apostoli. Kabir. Ramakri na. Vivek nanda. Jogananda. Nasredin-hod a. Gandhi. Don Juan Mathus. Takvi uvijek predla u br: puteve od prirodno ugraenog sazrijevanja; njihovi su putevi kra tice i ostvareni su njin samima. Indijanski uitelj Juan Mathus predlagao je lov k ao zornu obuku. Uio je svog elu i postavlja stupice pustinjskim takorima i da prouav a prepeliine slabosti, dugo. do iscrpljuju pojedinosti. Tu lovaku obuku nazivao je gubljenjem vlastite va nosti. Govorio je Carlosu, svo eli, da e otkrivajui slabosti iv otinje koju lovi, postati svjestan vlastite slabosti, kadre da i izrui neprijatel ju. Zato izmeu tebe i ivotinje postoji istinska jednakost, govorio je; nitko ni va n iji. Na taj se nain zatrpava prokop izmeu ovjeka i svijeta; na taj nain opada ovjeko' nadmena posebnost. A kad ona dovoljno splasne, svijet se sa svim svojim ivotinjs kim i ljudski rutinama nae s onu stranu poznatog. Svijet postane udo. udo stoga, to pone ovisiti o tet a pone ovisiti o tebi tek kad ti sebe izbri e s njegova lica. 34 Luksor je bio kao kristalna kocka, smje tena u kri i te nevidljivih zraka; podsjeao je na ostatak neke alkemijske naprave, neke super jantre. Kroz kristal su plovila n ad Tebom zupasta brda i ispod njih zemljanozlatna Gurna. Taj dio slike bio je odr ezan od ostalih dijelova nepominom modri-nom rijeke. Kucne prstom o kocku i u vedr ini iznenada pone mile crnih toaka. Krenu one na svoj svakodnevni posao; jedan se r oj odvoji prema rijeci, prelijee je i zavlai se u hlad grobnica i ukopi ta. Drugi se zaposli u vrtovima, arhivima, muzejima, duanima i hramovima. Ostatak pulsira u k o nicama hotela. Tisue sitnih crnih pokreta, a kristal ostaje nedodirnut; crni trem olo je film iz dvadesetog stoljea koji se prikazuje samo na jednoj od ploha krist ala. Ali tko hoe, ne mora ga gledati, mo e kucnuti prstom o drugu plohu. Kad je pao mrak, isteturali smo iz karnake div- ume i uputili se k fenjeru koijice. Iz nevidjela su izronile dvije tri bijele galabeje koje su poele vaditi iz njedar

a i rukava profile i amulete. U svjetlosti fenjera oni su naas postali pravi. U t om trenutku smo ih kupili. Vera, dugogodi nji upravitelj Gradskog muzeja u Beograd u, uvjeravala je Mirka u autentinost nuene robe. Potomci klesara iz Gurne znali su zavarati strunjake iz Britanskog muzeja. Ali mi nismo tra ili da amuleti budu auten tini izvan ovog trenutka pod fenjerom. Sutradan su se pretvorili u rugobe i vi e ih nismo gledali. Ostavili smo ih u hotelu. Tko hoe priati svoj obini, svoj najobiniji ivot, bit e zapanjen njegovom snoliko u, si likom i izuzetno u. Tkivo od kojega su napravljeni mitovi i fantazme, tkivo je svak ida njice. Poslije smo otputovali u Denderu. Dendera je prebivali te Hat-Hor, jedne od najtaj novitijih sila staroegipatskog svemira. Hat-Hor izgleda nevino, sanjivo i ujedno puteno: ona je ravnateljica ljepote, ljubavi i rata. Kad svijetu zatreba uni tenj e, onda se blaga Hat-Hor pretvori u krvolonu ivotinju: i pone velika pohara ovjeanstv a, krv tee rijekama, a kroz krv gaa ona morilja i svaki as pije. to vi e pije, to vi e e ni. Takvi intervali zatora javljaju se poslije dugih doba ravnodu nosti i du evne ml ohavosti, kad ljudi vi e ne mare ni za bogove ni za sebe, kad je ivot vatra li ena ara i sjaja. Trebalo je razulariti protusilu; i otac bogova nahuckao je svoju ker na ljude, sakrio je u nju svoju mr nju i nezadovoljstvo i strah, jer je ona, boginja ljubavi, najbolje skrovi te za takve mrke osjeaje. Tako programirana Hat-Hor je kren ula, obru ila se na ljude, i to vi e ih je ni tila, to vi e ih je eljela ni titi. U indijskoj mitologiji paralelno je ovom dogaaju roenje Durge, bogi-nje-ratnice. U gro eni bogovi su stali u krug i svaki je bog odlo io u sredinu kruga svoju mr nju i s trah od demona. Iz sredi ta je tada vrcnula Durga, objektiviran bo anski gnjev, kao t o je Hat-Hor projekcija nebesnikove mr nje. Tek, jedna je razlika: staroegipatska tvorevina se otela svom tvorcu i razularila se u samostalnosti. ovjeanstvu je zapr ijetio posvema nji pomor. To bogovi ipak nisu htjeli njihov je naum bio istrebljen je bezbo nih i preporod s nekolicinom bogobojaznika. Takva je bila zamisao; ali nj ihova je ed za osvetom bila neumjerena, i oni to nisu znali kad su je smje tali u H at-Hor, nisu bili svjesni obujma i estine svoje srd be. Bespomoni, niim vi e nisu mogli obuzdati jarosnicu. Onda su se dosjetili neemu priprostom, ljudskom: prevarili su je s crveno obojeni m pivom. Mislei da je to krv, Hat-Hor je pila i opila se, y 35 obamrla, naposljetku zaspala. Utopili su svoju mr nju u alkoholu, na nair nesretnih zemnika. Izmeu ovjeka kukavice i boga osvetnika vlada istinski jednakost: strah i m izjednauje puteve, ponekad i sredstva. ; Na stropu kapele u Denderi nalazi se neodgonetnuti nebeski kalendar Original su odnijeli u Louvre; ovdje je kopija. U kalendaru se okrei vremenska zraka koja sti e iz neba otprije jedanaest tisua godina, iz neb; nad Atlantidom Felix. Jo prije su sreta s denderskim zodijakom, ronila san u napise egiptologa, filozofa i astrono ma, bijesno pamtei zvije a, datume; trajanja. Nisam, naravno, propustila priliku da denderski dokaz prikljuirr svojoj zbirci malih uda. Iz Atlantide, tako mi se inilo, bolje se vidi velike udo: vrhovni dragan, vlastita du a: Ti. ^ PRVE BOLJKE \ Jednoga jutra, nedugo poslije mog povratka, Igor nas je sve iznenaditi zaplakao je. Iz ru iastog krevetia izlazio je zvuk koji gotovo da nismo u| u ova dva mjeseca. Igor je plakao kao da mu je netko apnuo na uho alosni vijest; nije znao kako da je saopi licima koja su se nadzirala nada nj zauena. j Onda se (vijest) stala prevoditi u neke saopivosti. Kao bijeli vodoskol vratilo s e jutarnje mlijeko, na nosnice i na usta. Udarac je najprije po ac odozdo uvis, a potom se stado e otvarati sve brave i slavine iza kojih je tijek uvalo dragocjenu t ekuinu, i ona je poela istjecati, najprije uta, zatin zelena i naposljetku crna. Kr alje nica se savila poput luka; arenice zapluta t s onu stranu oka, a ruke se stale k oiti, opirati se pokretima. Igor se u mojin rukama pretvorio u kamen. Kua se poe puniti licima i glasovima koji nisu bili slo ni u tome te treba poduzeti. Glasovi su se podudarali u samo jednoj odluci: da treba radit brzo. Najprije su se javljali kroz telefonsku slu alicu; potom su se kolobarnc irili iz s

alona, prolazei kroz hodnik i verandu, mre kajui ti inu koja j< samilosno nastupila u djejoj sobi. Prvi glas, koji je pripadao pedijatru i; Amerike bolnice, govorio mij e iz slu alice kako da opipam Igorov trbu i Saslu av i moj nesigurni izvje taj, glas mi nar di da ponem s neka dva-tr antibiotika istovremeno. Iz ljekarne je dojurio bicikl s pomonikom i lijeko vima. No kad sam Igoru dala lijekove, on ih je povratio. Pon ovo san telefonirala Prvom glasu, i dok sam se upinjala da to mirnije objasnio do gaaje iz djeje sobe, Radivoje mi ote slu alicu i objasni sve kratkin i surovim zahtj evom: | Ne pitajte ni ta, ve smjesta dolazite! U meuvremenu je u kuu uletio Drugi glas. Pripadao je lijeniku s; smije nim imenom Sab a-Saba. Saba-Saba je bio Sirijac i kr anin, to e re da se borio za svoj struni opstanak unezvjerenije od arapskih kolega. Ljeto: je lijeio Relju od crijevne zaraze; nje gov prilaz bolesti bio je nesigurai i kompliciran, kao da prilazi neemu posvema n epoznatom, nekoj klic s druge planete iju ud valja tek upoznati. S djecom je bio h ladan i nespre tan. Saba-Saba se nigdje nije osjeao kod kue, pa ni u medicini; nje go' jedini feedback bile su evropske majke koje su vjerovale u njegovu veliki st runost. U meuvremenu je Radivoje telefonirao Akhenatonskim Usnama i saz 36 , > nao da se najbolji pedijatar zove Gamil Waly. Waly je bio profesor na medicinsko m fakultetu i lan svih moguih dru tava za za titu ovjekova zdravlja. Njegova jedina man a bila je to je beskrajno svu