Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 06 | 2017.

Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

U potraZi Za jedinstvom

nedodirljiva ljepota

sUnčana božanstva

plod drveta banyan

pUt Usredotočenosti

Thich Nhat Hanh

14

Sadržaj

4 Thich NhaT haNh – Put usredotočenosti

Vesna Bosnar

11 U PoTrazi za jediNsTvom Yaron Barzilay

14 Nedodirljiva ljePoTaMiguel Angel Padilla

18 sUNčaNa božaNsTvaDamir Krivdić

24 Plod drveTa baNyaN

Impresum:Glavni urednik: Andrija Jončić

izvršna urednica: Nataša Žaja

Urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

lektura: Ana Hanđal, Vesna Bosnar

Tehničko uredništvo: Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

06 | 2017. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: info@nova-akropola.com14

4

18

23

11

20

14

24

3

Približavamo se ljetnom suncostaju, trenutku kulminacije svjetla, kada Sunce dosegne ljetnu točku i "zastane" (sunco-staj) te nakon

tri dana nastavi put u suprotnom pravcu, prema zimskoj točki. To je prijelomni trenutak u kojem se zatvara proljetni i otvara ljetni ciklus, s čijim se početkom danje svjetlo svakim danom skraćuje što kulminira zimskom kratkodnevicom.

Uz taj astronomski događaj nekada su bili vezani mnogi obredi i svečanosti u slavu Sunca, svjetla i vatre, ali i dolazeće žetve, jer su naši davni predci u svemu prepoznavali zamisao božanskog uma koji su povezivali s nebom i Suncem. Tragove tih obreda nalazimo i danas u običajima paljenja krijesova i preskakanja vatre noć uoči Ivanja, a uloga im je bila usklađivanje čovjeka s ritmovima Neba i Zemlje te obnavljanje veza s božanskim.

Kao izvor svjetlosti, topline i života općenito, Sunce je u svim epohama bilo simbol životodajnog božanstva kojem se izražavalo duboko religiozno štovanje. Zato zauzima središnje mjesto u panteo-nima svih tradicija, iako pod različitim imenima: Ra, Šamaš, Surya, Helije, Inti... i različitim pridjevima: Gospodar neba, blistavo svevideće oko, kozmički um, srce univerzuma... Platon ga dovodi u vezu s vrhovnom idejom Dobra, naziva ga "potomkom Dobra kojeg je ovo stvorilo sličnim samome sebi" i kaže da je Sunce ono koje "vlada cijelim vidljivim

svijetom i od koga na neki način proizlazi sve što se može vidjeti". Njegov duboki misterij naslućujemo iz drevnih predaja koje prenose da Sunce daje impuls života svemu što diše i živi pod njegovim svjetlom budući da je ono pulsirajuće srce sustava, te da svaki čovjek rođenjem prima svjetlost duhovnog Sunca. To je ono Sunce svjesnosti koje sja u nama, o čemu govori Thich Nhat Hanh, budistički redovnik koji nam na jednostavan i pristupačan način prenosi drevna učenja o ispravnom življenju. Poput Sunca koje osvjetljava svaki list i svaku travku, naša svijest osvjetljava svaku misao i osjećaj, dopuštajući nam da ih prepoznamo i budemo svjesni.

Sabrana, usredotočena svijest toliko potrebna današnjem brzom vremenu pomaže nam vratiti nutarnji mir, a putem usredotočenosti u svakod-nevnom životu postupno počinjemo jasnije vidjeti. Otkriva nam se stvarnost, dublji odnos čovjeka i prirode te jedinstvo s univerzumom koji prožima životna snaga koja izvire iz Sunca.

Zato se moramo naučiti zaustaviti da bismo bili tamo gdje upravo jesmo, u sadašnjem trenutku, da bismo bili sa sobom i sa svijetom. Kada smo u stanju zaustaviti uzburkanu bujicu misli, bistrije vidimo, razlučujemo i razumijemo, a ispravno razumijevanje temelj je mira i sreće. Stanimo, dakle, sa Suncem i sastanimo se sa svojim vlastitim odbjeglim srcem...

Uredništvo

4 NOVA AKROPOLA 06/2017

THICH NHAT HANHPUT USREDOTOČENOSTI

Dok sam polako i usredotočeno koračao zele-nom hrastovom šumom ovoga jutra, blistavo narančasto-crveno Sunce izlazilo je na

obzoru. U meni je probudilo sjećanja na Indiju gdje se nekoliko nas priključilo Thichu Nhatu Hanhu godinu dana prije nego što smo počeli obilaziti mjesta na kojima je poučavao Buddha. Na šetnji prema špilji u blizini Bodh Gaye zaustavili smo se u polju okruženom nasadima riže i počeli recitirati ove stihove:

Mir je svaki korak.Blistavo crveno Sunce moje je srce.

Svaki se cvijet smiješi sa mnom.Kako zeleno, kako svježe sve raste.

Kako hladno puše vjetar.Mir je svaki korak.

Vodi nas beskrajnim putem radosti.

Ovi stihovi iskazuju bit Thich Nhat Hanhove poruke – da mir nije nešto vanjsko za čime treba tragati ili to dostići. Živjeti usredotočeno, usporavajući i uživajući u svakom koraku i svakom udisaju, posve je dovoljno. Mir je u svakom koraku i, ako koračamo ovim putem, cvjetovi će procvasti pokraj naših stopala na svakom koraku. Cvjetovi će nam se stvarno smiješiti dok budemo koračali svojim putem.

Ovo su uvodne riječi Arnolda Kotlera, učenika Thicha Nhata Hanha, u knjigu Mir je svaki korak. To je zbirka Thichovih predavanja, zapisa i razgovora koju je priredila skupina njegovih prijatelja. U predgovoru knjige Njegova Svetost Dalaj-Lama XIV. napisao je da nam ta knjiga može biti vodičem na putovanju životom jer govori o svim dobrobitima sabranosti i usredotoče-nosti koje nam pomažu u preoblikovanju i iscjeljenju poljuljanog stanja naše svijesti, te da slijeđenje savjeta

Vesna Bosnar

5

iz te dragocjene knjige može promijeniti naš vlastiti život i život cijele zajednice.

No, knjiga neće u nama ostaviti tako duboki dojam ako ne upoznamo, barem onoliko koliko možemo, njezinog autora i njegov život koji je mnogo bogatiji i poučniji od bilo kakvih riječi.

Thich Nhat Hanh (prijašnjeg imena Nguyen Xuan Bao), zen-budistički redovnik i učitelj rođen je u sre-dišnjem Vijetnamu 1926. godine. U dobi od 16 godina stupio je u budistički samostan gdje je prošao obuku iz thien-budizma, vijetnamskog oblika zen-budizma, i mahayana-budizma. Osam godina nakon zaređenja postao je suosnivačem jednog budističkog centra iz kojeg je danas nastalo najuglednije središte budistič-kih studija u Južnom Vijetnamu, budistički institut An Quang. Diplomirao je na vijetnamskoj budističkoj aka-demiji, a učiteljem i majstorom thien-budizma postao je 1966. godine. Njegovi učenici zovu ga kratko i od milja, ali s velikim poštovanjem Thay, što na vijetnamskom znači učitelj.

Pritiješnjen ratnim zbivanjima u svojoj domovini, 1961. godine prihvatio je ponudu Alfreda Hasslera, voditelja mirotvorne organizacije Fellowship of Recon-ciliation koja mu je dodijelila stipendiju za komparativni studij religija na Sveučilištu Princeton, a nakon toga postaje predavačem budizma na Sveučilištu Columbia u New Yorku. No, glavna svrha njegova putovanja u SAD bilo je zalaganje za mir u Vijetnamu. Dvije godine kasnije, njegovi prijatelji, budistički redovnici pozvali su ga da se žurno vrati u domovinu da im se pridruži u pomaganju sunarodnjacima koje je zahvatio rat. Nastala situacija suočila je redovnike s pitanjem trebaju li ostati u samostanima i hramovima posvećeni meditaciji i moli-tvi ili konkretno pomagati onima koji pate zbog ratnih stradanja. Thich Nhat Hanh odabrao je jedno i drugo unatoč protivljenju u hijerarhiji budističke zajednice Vijetnama, te je osnovao pokret takozvanog angaži-ranog budizma utemeljen na principima nenasilja i milosrđa. Njegov je život od tada bio posvećen dobrobiti ugroženih sunarodnjaka, pružanju konkretne pomoći te podizanju njihova samopouzdanja govorima i člancima. Godine 1965. osnovao je Školu mladih za socijalnu službu čija je svrha bila osposobiti ljude u praktičnoj pomoći pogođenima ratnim razaranjima. Okupio je oko 10000 volontera koji su radili na obnovi razrušenih i spa-ljenih sela, pružanju liječničke pomoći, preseljenjima obitelji bez domova, organiziranju poljoprivrednih zadruga, izgradnji škola i držanju školskih poduka. Una-toč negodovanju vlade, Hanh je uspio osnovati budi-stičko sveučilište, nakladničku kuću i utjecajan časopis

mirovnih aktivista u Južnom Vijetnamu. Godine 1966. pozvan je na Sveučilište Cornell gdje

je održao niz govora o ratnim stradanjima vijetnam-skog naroda s ciljem zaustavljanja rata i pomirenja. Alfred Hassler omogućio mu je susrete s uglednim ličnostima, između ostalog i s Martinom Lutherom Kingom koji je javno osudio američko sudjelovanje u ratu u Vijetnamu. No, vijetnamska je strana poprijeko gledala na njegove istupe za pomirenje suprotstavlje-nih ideologija Sjevernog i Južnog Vijetnama, tako da mu je zabranjen povratak u domovinu.

Rukopisi njegovih knjiga nastavili su pod pseudo-nimima i dalje ilegalno kružiti cijelim Vijetnamom. Thich Nhat Hanh od tada živi u egzilu i posvećuje se misiji širenja budističkog učenja širom svijeta, osniva brojne centre i samostane u Sjevernoj Americi, Europi, Australiji i Aziji, kao i prvi europski Institut za primijenjeni budizam u Njemačkoj, gdje uče i praktici-raju ono što uče ljudi različitih nacionalnosti i religija. Naglasak je na svjesnoj brizi i pomoći ljudima, Zemlji i svim ostalim živim bićima, temeljenima na učenjima budizma o usredotočenosti u sadašnjem trenutku i zahvalnosti za život.

Martin Luther King, mlađi, bio je toliko dirnut nje-govim govorima i radom da ga je 1967. godine nomi-nirao za Nobelovu nagradu za mir uz riječi: Ne znam

6 NOVA AKROPOLA 06/2017

ni za koga tko je dostojniji Nobelove nagrade za mir od ovog blagog redovnika iz Vijetnama. No, te godine Nobelova nagrada nikome nije bila dodijeljena.

Rat je završio 1975. godine pobjedom Sjevernog Vijetnama, a njemu je odbijena molba da se vrati u domovinu. Thich nije stao s humanitarnim radom pa je tako, između ostalog, vodio akciju spašavanja vijet-namskih izbjeglica - brodolomaca u Tajlandu, te slao pomoć izbjeglima u Maleziji i Hong Kongu.

Godine 1982. sa zen-majstorom Chan Khongom osnovao je budistički centar i samostan Plum Village na jugu Francuske gdje nastavlja svoj rad. Tek od 2005. godine dopušteno mu je posjetiti domovinu.

Napisao je stotinjak knjiga, među kojima izdva-jamo: Sunce je moje srce, Srce Buddhinih poučavanja, Budite slobodni tamo gdje jeste, Nema smrti, nema straha, dnevnik Mirisni palmini listovi te kod nas pre-vedene knjige: Umijeće komunikacije, Posao – kako pronaći smisao i radost u svakodnevnim obavezama, Biti mir, Čudesna pažnja i Mir je svaki korak – put usredotočenosti u svakodnevnom životu.

U svom dnevniku Mirisni palmini listovi, Thay je zapisao:

Zanimljivo je koliko naše okruženje utječe na naše osjećaje. Naše radosti i tuge, ono što volimo ili ne volimo, toliko su obojeni onime što nas okružuje da

često dopuštamo našem okruženju da određuje naš put. Puštamo da nas vode "javni" osjećaji sve dok više ni sami ne znamo čemu zapravo težimo. Postajemo stranci samima sebi, potpuno ukalupljeni u društvo. Naši prijatelji u Phuong Boiju uvijek su se suprot-stavljali društvenom konformizmu i opirali društvom nametnutim kalupima. Naravno, susretali smo se s otporom, i nutarnjim i vanjskim. Ponekad se osjećam uhvaćenim između dva suprotstavljena ja – društvom nametnutog "lažnog ja" i onog kojeg bih nazvao "pra-vim ja". Koliko često ih pomiješamo i prihvatimo druš-tvom nametnuti kalup kao naše pravo ja. Bitke između naša dva ja rijetko završavaju mirnom pomirbom. Naš um postaje bojno polje na kojem je pet skandi – oblik, osjet, opažanje, mentalna stanja i svijest – razbacano poput krhotina u uraganu. Stabla padaju, grane pucaju, kuće se ruše. To su naši najsamotniji trenuci. A opet svaki put kad preživimo takvu oluju, malo nara-stemo. Bez takvih oluja ne bih bio onaj tko sam danas.

Da bismo živjeli, moramo umrijeti u svakom tre-nutku. Moramo stalno iznova ginuti u olujama koje čine život mogućim. (...) Moramo nastaviti rasti. Kao dijete uvijek bih prerastao odjeću koju bi mi majka sašila. Te odjevne predmete, koji mirišu na dječju nevinost i ljubav moje majke, mogu čuvati u kovčegu radi sjećanja. Ali sada mi treba nova i drugačija odjeća koja će pristajati

7

onome tko sam postao. Moramo šivati vlastitu odjeću, a ne samo prihvaćati gotova odijela koja nam je namije-nilo društvo. Odjeća koju izrađujem za sebe možda neće biti u modi ili čak prihvaćena. Ali ne radi se samo o odjeći. Radi se o tome tko sam ja kao osoba. Odbijam prihvatiti mjerilo po kojemu me drugi prosuđuju. Ja koristim svoje vlastito mjerilo, ono koje sam sam otkrio, pa čak i kada to znači da se ne slažem s javnim mišlje-njem. Moram biti onaj koji jesam. Ne mogu se vratiti u čahuru iz koje sam se netom oslobodio.

Hanhove pouke i savjeti samo su drevna učenja izvornog praktičnog mahayana i zen-budizma o isprav-nom življenju, prenesena na jednostavan i pristupačan način običnom čovjeku koji nema većeg predznanja o toj religiji i filozofiji. Mogu se činiti toliko jednostavnima da ih možemo lako previdjeti kao nešto uobičajeno i nevažno, uz nevjericu da bi njihova primjena mogla izazvati bilo kakvu promjenu u nama, a kamoli učiniti nas sretnijima. No, ono najjednostavnije i najprirodnije može biti i najteže ako nam nedostaje razumijevanje, ali može biti i najveće blago ako ga svjesno primjenjujemo. Brojni njegovi učenici, stariji i mlađi, svjedoče o prak-tičnosti njegovih pouka u svom životu. Thich se želio približiti svakom čovjeku i svakom narodu, bez obzira na njihova uvjerenja i vjeru. Nikada nije isticao budizam iznad drugih religija i filozofija, već je samo želio pre-nijeti ono što je sam naučio i iskusio, a što mu je pomo-glo da bude sretan i miran čovjek.

Za svoju malu, ali dragocjenu knjigu, Mir je svaki korak kaže da je zvono usredotočenosti i smirenosti koje podsjeća da je sreća moguća samo u sadašnjem trenutku.

Knjigu započinje, poput Marka Aurelija u knjizi Samome sebi, riječima o važnosti i ljepoti svakog novog dana koji je pred nama kao dragocjeni dar kojim možemo drugima i sebi donijeti mir, radost i sreću: "Svakog jutra, kad se probudite..." I to buđe-nje svakog jutra toliko je jednostavna i uobičajena stvar u našem životu da nismo svjesni koliko je važna za naše blagostanje i zdravlje, jer način na koji se budimo i kako započi-njemo dan može odrediti kvalitetu cijelog našeg novog dana, a zbrajanjem dana – i kvalitetu cije-

log života. U priči o novom danu, buđenju i ustajanju moglo bi se sažeti duboko učenje budizma o važnosti zahvalnosti, svjesnosti i usredotočenosti te o važnosti namjere da dan učinimo sretnim, mirnim i radosnim sebi i drugima. Jer mir je, kako kaže Thich, ovdje i sada, u nama i u svemu što činimo i vidimo. Uviđa koliko smo vješti u pripremanju za život, ali nismo dovoljno spretni u samom življenju. Teško nam je sjetiti se da smo živi sada, u jedinom trenutku koji nam je dan na volju da bismo živjeli. (...) Jedino što moramo učiniti jest to da budemo budni i živi u sadašnjem trenutku.

Govori nam o važnosti osmijeha, pa kaže: Kada se dijete smiješi, kada se odrastao čovjek smiješi, to je vrlo značajno. Ako se u svakidašnjem životu možemo smiješiti, ako smo u stanju biti spokojni i sretni, bit će to dobrobit ne samo za nas same, nego i za sve druge. Ako zaista znamo kako živjeti, ima li boljeg načina da započnemo dan negoli s osmijehom? Naš je osmijeh potvrda naše svjesnosti i odlučnosti da živimo u miru i radosti. Probuđeni um izvorište je iskrenog osmijeha. I tako ćemo se nasmiješiti, kako kaže Thich, istoga trena kad ujutro začujemo pjev ptice ili ugledamo sunčanu zraku kako se prosipa kroz naš prozor i kročit ćemo u dan s blagošću i razumijevanjem.

Upućuje nas da bismo trebali biti pažljivi u biranju svojih koraka u životu i pažljivi u tome kakve ćemo emo-cije izražavati jer naša svijest egzistira na dvije razine – kao sjemenka i kao manifestacija te sjemenke. Svaki put kad je sjemenka u mogućnosti da nikne, ona pro-izvodi novu sjemenku iste vrste. Ako smo, na primjer, ljuti samo pet minuta, nova sjemenka ljutnje stvorit će se u tlu našeg nesvjesnog uma. Kad se smijemo, pojavi se nova sjemenka smijeha i veselja. Svaki put kad vježbamo

8 NOVA AKROPOLA 06/2017

prisebno živjeti, sadimo zdravu sjemenku i jačamo već postojeće zdrave sjemenke u nama... Svatko od nas treba rezervu lijepih i zdravih sjemenki, dovoljno snažnih da nam pomognu u teškim trenucima.

Mi, također, previše razmišljamo i time se optere-ćujemo. Razmišljanje je važno, kaže Thich, ali dobar dio našeg razmišljanja zapravo je beskoristan.

Ponekad se u mnoštvu ljudi osjećamo umorno, hladno i usamljeno. Tada se poželimo povući i biti sami sa sobom te iznova osjetiti toplinu... Naša su osjetila prozori u svijet, a ponekad vjetar puše kroz njih i uzne-miri sve u nama. Poneki od nas ostavljaju prozore uvijek otvorenima, dopuštajući da ih prizori i zvuci svijeta preplave, obuzmu i prepuste na milost i nemilost nji-hovo žalobno i uznemireno ja... Ne poželite li zatvoriti svoje prozore? Bojite li se usamljenosti i praznine koju biste mogli otkriti kada biste se suočili sami sa sobom? Toliko smo ponekad usamljeni, lijeni ili nam je dosadno da smo zaboravili sami stvarati vlastiti život. Uklju-čimo televizor i ostavljamo program koji nas ne zanima dopuštajući nekome drugome da nas vodi, oblikuje i uništava...

Možda ćete poželjeti napustiti grad i krenuti u pri-rodu kako biste sami sebi pomogli zatvoriti prozore koji toliko uznemiruju vaš duh. U prirodi možemo

postati jedno s mirnom šumom te iznova otkriti i obnoviti sami sebe, a da nas pritom ne pokoleba kaos "vanjskog svijeta". Zelena i tiha stabla pomoći će nam da održimo usredo-točenost... Bilo da smo u gradu, u prirodi ili divljini, valja nam okrijepiti vlastiti duh brižljivim odabirom oko-line i njegovanjem vlastite svijesti u svakom trenutku.

Kada živimo odvojeni od prirode, osjećamo se bolesno.

Ako ste planinar ili uživate u pri-rodi, šumama, znate da su one naša pluća izvan našeg tijela kao što je Sunce naše srce izvan našeg tijela... Zarobljeni smo sami u sebi i razmi-šljamo kako si osigurati udobne uvjete za ovo malo sebe, dok istodobno uni-štavamo svoje veliko sebe. Trebamo iskreno biti svoji. To znači da trebamo biti u stanju da budemo rijeka, šuma, Sunce... Zbog toga trebamo, s vre-mena na vrijeme, izaći van i biti u prirodi. To je vrlo važno. Mi i naša

djeca trebamo ponovno ostvariti dodir sa Zemljom. U mnogim gradovima ne možemo vidjeti drveće – zelene boje nema u našem vidokrugu...

I svaki naš zalogaj, upućuje nas Thich, sadrži život Sunca i Zemlje. O nama ovisi u kojoj mjeri nam se hrana otkriva. Možemo vidjeti i okusiti cijeli svemir u kriški kruha.

Imati mogućnost sjediti sa svojom obitelji i prijate-ljima i uživati u predivnoj hrani nešto je dragocjeno, nešto što nema svatko. Mnogo je gladnih ljudi u svijetu. Kada držim zdjelicu riže ili komad kruha u ruci, znam da sam sretan i suosjećam sa svima koji nemaju što jesti i koji su bez obitelji i prijatelja. To je vrlo duboka vježba. Ne trebamo ići u hram kako bismo to vježbali.

Mislimo da je pranje posuđa neugodan posao, ali neugodan je samo onda kada to ne radimo, kaže nam Thich. Svaka misao, svaka radnja obasjana sviješću postaje sveta.

Usredotočenost u hodu služi nam za obnovu energije i da bismo uživali u samoj šetnji, sami ili s prijateljima. Mi ne hodamo da bismo nekamo stigli, nego zato da bismo hodali. Svrha je biti u sadašnjem trenutku i da, svjesni disanja i hodanja, uživamo u sva-kom koraku. Pritom se moramo osloboditi svih briga i tjeskoba, ne razmišljati ni o prošlosti ni o budućnosti,

9

samo biti sada. Koračamo kao da smo najsretnije osobe na svijetu. Iako stalno hodamo, naše hodanje obično više nalikuje trčanju. Kada tako hodamo, utiskujemo tjeskobu i tugu u zemlju. Moramo hodati tako da u zemlju utiskujemo mir i vedrinu... Hodajte kao da prstima ljubite zemlju.

Često osjećamo da je u nama zra-koprazan prostor, kaže nam Thich, a ne želimo mu se suprotstaviti. Ne sviđa nam se što moramo biti tako užurbani, ali svaki put kada nađemo trenutak slobodnog vremena, bojimo se biti sami sa sobom. Želimo pobjeći. Uključimo televizor, telefoniramo, čitamo roman, izađemo s prijateljem ili jednostavno uzmemo automobil i nekuda se odvezemo. Naša nas civili-zacija uči da tako postupamo te nam nudi mnogo stvari koje možemo upo-trebljavati kako bismo izgubili dodir sa sobom. Ali, kamo god da odemo, naš "ja" bit će uz nas – ne možemo mu pobjeći.

Na Zapadu smo orijentirani prema cilju. Znamo kamo želimo ići i vrlo smo usmjereni prema tom odre-dištu. To može biti korisno, no često zaboravljamo uživati tijekom puta... Smisao je u tome da ne stavljate ništa ispred sebe da biste potom trčali za tim, jer sve je već ovdje, u vama...

Već nam je postalo navikom, također nas podsjeća Thich, da svijet promatramo pragmatično nastojeći što bolje procijeniti kako da iz svake situacije izvučemo korist.

Jedan me umjetnik pitao: "Na koji način da pro-matram cvijet da bih od njega dobio najviše za svoju umjetnost?" Odgovorio sam: "Ako razmišljaš na taj način, ne možeš biti u dodiru s cvijetom. Zaboravi sve svoje projekte tako da možeš biti s cvijetom bez namjere da ga iskoristiš ili dobiješ nešto od njega."

Trebamo savladati umjetnost zaustavljanja da bismo zaista bili s prijateljem ili s cvijetom.

Sve što radimo djelo je poezije ili slikarstva ako to radimo usredotočeno. Uzgajati salatu je poezija... i svaka je minuta našega života umjetničko djelo. Dovoljno je da djelujemo sabrano i potpuno i naša će umjetnost cvjetati tako da o njoj uopće ne moramo govoriti. Kada znamo kako biti mir, shvatit ćemo da je umjetnost divan način da podijelimo spokoj.

Zapadna civilizacija, primjećuje Thich, previše ističe ideju nade. Nada je važna jer nam može omo-gućiti da lakše podnosimo sadašnji trenutak. Ako vjerujemo da će sutra biti bolje, danas ćemo lakše podnijeti probleme. Međutim, to je najviše što nada može učiniti za nas – olakšati nam poteškoće. Budući da se držimo nade za budućnost, ne usredotočujemo svoju energiju i mogućnosti na sadašnji trenutak. Mi se koristimo nadom da bismo vjerovali da će se nešto bolje dogoditi u budućnosti. Nada tako postaje vrsta prepreke jer ne vidimo radost koja je već ovdje.

Osviještenost, mir i veselje neće nam donijeti netko drugi. Bunar je u nama. Ako kopamo dovoljno duboko u sadašnjem trenutku, voda će poteći.

Razumijevanje i ljubav nisu dvoje, nego jedno... Kada razumijete, ne možete ništa drugo nego voljeti. Ne možete se naljutiti. Da biste razvili razumijeva-nje, trebate gledati sva živa bića očima suosjećanja... Ako mislimo samo na sebe, ako poznajemo samo svoje potrebe, a zanemarimo tuđe, ne možemo voljeti... Uz razumijevanje, osoba koju volimo sigurno će procvasti.

Zvuk i svjetlo imaju sposobnost prodiranja bilo gdje, kao što to mogu i ljubav i suosjećanje. Ako je lju-bav stvarna, to će biti očito u našem svakodnevnom životu, u načinu na koji se odnosimo prema ljudima i

10 NOVA AKROPOLA 06/2017

svijetu... Ako je ljubav u našem srcu, svaka misao, riječ i djelo mogu napraviti čudo.

Kada sadite salatu, a ona ne izraste dobro, vi ne krivite salatu. Tražite razlog zašto nije uspjelo. Možda treba gnojivo ili više vode, ili više sunca. No, ako imamo problema s prijateljima ili u obitelji, krivimo drugu osobu. No, ako se znamo pobrinuti za njih, oni će napredovati dobro, poput salate. Okrivlja-vanje nema nikakvog pozitivnog učinka. To je moje iskustvo. Nema krivnje, nema zaključivanja, nema argumenata, samo razumijevanje. Ako razumijete i pokažete to razumijevanje, ako možete voljeti, i situa-cija će se promijeniti.

Volio bih s vama podijeliti jednu lijepu pjesmu koju je napisao moj prijatelj koji je umro u Saigonu prije 30 godina, u dvadeset i osmoj godini…

Stojeći tiho uz ograduTi se smiješiš svojim prekrasnim osmijehom.

Ostajem bez riječi, ispunjenih osjetaZbog zvukova tvoje lijepe pjesme,

Bez početka i bez kraja.Duboko ti se klanjam.

"Ti" se odnosi na cvijet, daliju. Možda ćete pomi-sliti da je pjesnik bio tajanstven, jer je ovakav način gledanja i viđenja stvari vrlo dubok. No, on je bio

samo osoba poput svih nas... Upravo je to način na koji vježbamo sabranost. Nastojimo biti u dodiru sa životom i duboko se u nj zagledati - dok pijemo čaj, hodamo, sjedimo ili slažemo cvijeće. Tajna uspjeha je da budete zaista svoji, a kada ste zaista svoji, možete doživjeti život...

Thich Nhat Hanh, skromni i vedri redovnik i uči-telj, danas je u dobi od 90 godina. U studenome 2014. doživio je teški moždani udar, a u rujnu 2015. godine izgovorio je ponovno svoje prve riječi. Danas se u miru oporavlja uz brižnu pažnju svojih brojnih učenika.

Ovo tijelo nisam ja; nisam uhvaćen ovim tijelom, ja sam život bez granica, nikad nisam rođen i nikad nisam umro. Tamo je široki ocean i nebo s mnogim galaksijama. Sve se manifestira iz osnove svijesti. Od početka vremena uvijek sam bio slobodan. Rođenje i smrt samo su vrata kroz koja ulazimo i izlazimo. Rođenje i smrt samo su igra skrivača. Stoga se smiješi i uzmi me za ruku i mahni mi na pozdrav. Sutra ćemo se ponovno sresti, ili čak prije. Uvijek ćemo se sretati na istinskom izvoru. Uvijek ćemo se ponovno susretati na bezbrojnim putevima života.

11

Istražujući stare tradicije, iz različitih dijelova svijeta i različitih povijesnih razdoblja, čini se da je za njih put čovjekova razvoja sinonim puta

prema jedinstvu. Potraga za istinom, višom stvarnosti, često je predstavljena kao sposobnost nadilaženja ilu-zije odvojenosti koja čini da čovjek djeluje u suprotno-sti od svoje istinske prirode koja je dio univerzuma.

Učenja kozmogeneze i kozmografije drevnih civi-lizacija Egipta, Mezopotamije, Grčke, Indije i pretko-lumbovskih kultura, da spomenemo samo neke, dijele neke zajedničke temeljne principe. To ne isključuje jedinstvenu vrijednost i gledište svake pojedine tra-dicije, već nam nudi najvrjednije stajalište za vlastito istraživanje. Promatranje temeljnih sličnosti među različitim tradicijama zahtijeva veliku pažnju kako bismo primijetili odraz opće istine s kojom su sve bile povezane ili čak zajedničko podrijetlo njihovih znanja. Konstitucija čovjeka i svemira kao cjeline često je opi-sivana kao tajanstven spoj vječne i prolazne stvarnosti.

Čovjek je smatran odrazom cjeline, mikrokozmos koz-mosa, i temeljno je vođen istim zakonima prirode.

Mitologije i s njima povezana drevna učenja opi-suju proces stvaranja kao proces ograničavanja neo-graničenog, dajući mu oblik i granice, kao prijelaz iz bezobličnog (indijski arupa) u oblik (rupa). Bezgra-nični ocean pun životnog potencijala (poput Nuna kod starih Egipćana) rađa prvi otok otkuda započinje stva-ranje. Proces stvaranja često je paradoksalno opisivan kao prijelaz iz Jednog u Mnoštvo, od jedinstva koje se širi prema mnoštvu bez gubljenja izvornog jedinstva.

Škole mišljenja poput onih u staroj Grčkoj, Indiji i Rimu, da spomenemo samo neke, govore o svemiru kao velikom biću, jednom životu čiji je čovjek dio, bio ga svjestan ili ne. Čovjekov je razvoj putovanje obrnu-tim putem, iz mnoštva i odvojenosti prema jedinstvu života.

To putovanje svijesti često je simbolizirano uspo-nom do točke sjedinjenja: vrha planine, središta man-

U potrazi za jedinstvom

Yaron Barzilay

12 NOVA AKROPOLA 06/2017

dale ili osi piramide. To je duhovno putovanje koje nas vodi prema unutra i gore, od mnoštva prema jednom, uklanjajući nam mrežu iluzije koja čini da vidimo samo dio stvarnosti, dio koji se sastoji samo od djelomičnog i razdvojenog. To je putovanje koje, simbolično ili ne, obilježava smrt odvojenog identiteta i ponovno rođe-nje novog identiteta, kapi koja se vraća u ocean čiji je uvijek bila dio, iako toga nesvjesna. Hindusi govore o jogi kao putu jedinstva sa samim sobom, s učenjima i konačno sa samim Životom (Prana Jiva).

Čovjekovo buđenje svijesti o jedinstvu života stoga je transformacija njegove smrtnosti u besmrtnost, neznanja u istinsko znanje i ako shvatimo Istinu kao sinonim za sveukupnu stvarnost - u jedan život koji je sâm univerzum.

Moderni čovjek naviknut je na razdvajanje svega, svakog elementa života od cjeline. To je kao da smo odvojili list od grane zaboravljajući postojanje stabla kao cjeline, pa čak i cijele šume čiji je dio; ne kao zbroj njezinih dijelova, već kao sâm entitet!

Ova je izvanredna mogućnost upravo ono što mnoge drevne tradicije sugeriraju. Ako su njihova zapažanja točna, vrijeme ne može potamniti ta uče-nja koja su za nas životno važna sada kao što su bila oduvijek.

Naši su preci možda bili na zanemarivo niskoj razini tehnološkog razvitka u odnosu na nas, ali ako su bili u pravu u svojem temeljnom promatranju života, imali su jasnu prednost znajući ono bitno!

Jednostavno rečeno, zapravo nema puno smisla znati kako dobro preživjeti u ovom svijetu, kako ga obogatiti udobnošću i zdravljem, ali zaboraviti zašto.

Potraga za jedinstvom obuhvaća nekoliko ključnih principa; jedan je potraga za istinom ili mudrošću. Ono što je istinito povezano je s cjelovitim pogledom na život. Djelomično zapažanje, nepovezano s cjeli-nom, neminovno dovodi do pogrešnog i neodrživog razumijevanja stvarnosti. "Samo istina pobjeđuje!" šapuću drevni tekstovi, podsjećajući nas da neće tra-jati ono što nije usklađeno s istinom. Tome možemo dodati: "Ono što ostaje odvojeno od cjeline, na kraju će propasti."

U jedinstvu sa životom naći ćemo pravdu, kao što je govorio veliki stoički filozof Marko Aurelije: "Ono što nije dobro za košnicu, ne može biti dobro ni za pčelu." Ako je pojedinac dio većeg života, kako može njegovo dobro proturječiti dobru cjeline? Naprotiv, ono što nas odvaja od cjeline glavni je uzrok nepravednih djela, kao i njihovih neetičnih motiva. Etički način života mora biti rezultat vlastite svijesti i identiteta. Između biti 'dio svega' i biti 'odvojen od svega' izranjaju pot-puno različiti putevi koji vode do različitih misli i djela.

Danas toliko govorimo o potrebi nalaženja sklad-nog načina življenja s prirodom, ekološkog sustava koji bi očuvao temeljnu prirodnu ravnotežu koja, u konač-nici, podržava život čovjeka. Mnogi se brinu o prirodi i posvećuju svoje vrijeme pronalaženju rješenja za ovaj veliki izazov našeg doba. Noviji pristupi tom pitanju

13

približavaju se onima iz prošlosti - viđenju svijeta kao integriranog živog organizma koji ovisi o ravnoteži i skladnom doprinosu svih živih bića.

Ali konačno, znanje o našem okruženju, odnosno ekologija, ovisi o čovjekovoj razini svijesti i njegovom identitetu.

Kako čovjek može zaštititi prirodu ako je zaboravio da je on dio prirode? Ako je slijep za činjenicu da je neodvojivi dio prirode, može li ne naškoditi svojoj oko-lini bez obzira na to koliko dobre bile njegove namjere?

Potraga za jedinstvom uzdiže pojedinca izvan pod-

ručja vremena, iznad lažnih granica smrtnosti. Ona slijedi drevne škole mišljenja prema kojima je čovjek vječna duša koja kroz vrijeme samo nosi različite maske, ali je u konačnici određen unutarnjim bićem koje nadilazi privremenu pojavnost. Individualno jastvo (individua), kako su ga poimali stari Grci, neod-vojivi je dio čovjeka. Upravo se tu nalazi ta tajanstvena veza – unutar samog čovjeka, u njegovom nutarnjem svijetu – vrata koja čovjeka povezuju s cjelinom, vrata koja se mogu širom otvoriti. Naslućuje se tajanstvena veza između subjektivnog i objektivnog gdje se iluzija odvojenosti može odbaciti i stvoriti istinsko bratstvo; bratstvo svih ljudi te poštovanje svih drugih oblika života. Čudesno je da se možemo sjediniti s univerzu-mom oko nas skrećući pažnju na naš unutarnji svijet!

Uspostaviti jedinstvo znači izgraditi harmoniju sa životom, iznutra i izvana, oživjeti skrivenu vezu između najmanjeg i najvećeg, između kapi i oceana.

Tu unutar nas, koračajući na vrhovima prstiju, možemo opaziti bljeskove istine koja nam govori da je život uvijek samo jedan. Možemo pronaći vezu s onima koji govore o Ljepoti, s velikim misliocima i umjetnicima koji s dubokom ljubavlju pišu svoju bez-vremenu poeziju koristeći riječi i zvukove. Možemo čuti odjek njihovih srca dok promatramo isti čudesan život kojim su bili očarani, jer u konačnici jesmo i uvijek smo bili JEDNO.

S engleskog preveo: Krešimir Andjel

Pokušajmo malo odmaknuti veo koji prekriva ljepotu.

Estetika kao znanost o umjetnosti i ljepoti relativno je nov izraz koji se upotrebljava od Kanta i Hegela, iako je zapravo stariji. Radi se o tradicionalnoj filozofskoj disciplini, učenju kao potrazi i posvećenosti koja proučava umjetnost kao odnos s onim božanskim, ljepotom, istinom i dobrom. Radi se o učenju onog osjećajnog prije negoli o učenju razuma.

Platon definira ljepotu kao princip sklada kojim je Demijurg ispunio univerzum. Ljepota je arhetipski princip koji bi trebali povezati s pravdom i dobrom. Umjetnost je, dakle, izraz kroz forme, osjetilni prikaz intuitivnog poimanja ljepote kao uzvišene harmonije.

Ljepota se tako zamišlja kao najveće nadahnuće umjetnosti.

Različiti su putevi spoznaje i razvoja, a svaki od tih puteva tumači svijet pomoću vlastitog tonaliteta i jezika. Kada bi matematičar trebao definirati božan-sko, uzrok, princip i pokretač univerzuma s aspekta znanosti, opisao bi ga kao Pravog Matematičara, kao Geometra koji je stvorio kozmos pomoću brojeva. Kada bi ga definirao mistik, govorio bi o Bogu kao o Vrhovnom Dobru, Vrhunskoj Ljubavi. Političar bi ga možda povezao s Pravdom, Zakonom. A kako bi ga

mogao pojmiti umjetnik? Umjetnik bi Boga poisto-vjetio s Vrhunskom Ljepotom. Oni, dakle, ne govore o različitim stvarima, niti o tome da se one međusobno isključuju, nego različitim jezicima zapravo govore o istom, o onom najuzvišenijem, o najvećem nadahnuću kao simbolu savršenstva.

Tu potragu za Ljepotom Platon zamišlja kao put kojim se dolazi do božanskog, a o tome govori u pre-krasnom fragmentu djela Gozba u kojem Diotima kaže Sokratu:

Ta onaj koji na pravi način ide prema tome cilju, treba da kao mladić započne ići prema lijepim tije-lima i najprije, ako ga njegov vođa ispravno vodi, da ljubi jedno lijepo tijelo i onda rađa lijepe riječi, a da zatim shvati da je ljepota jednog tijela sestra ljepoti ma kojega drugog tijela, pa ako treba ići za lijepim obličjima, da je velika nerazboritost misliti da na svim tijelima nije ljepota jedna te ista; to shvativši, treba da postane ljubitelj svih lijepih tijela te da se okani toga jednoga tijela nakon što ga prezre i pot-puno omalovaži; poslije toga treba da ljepotu u duši procijeni skupocjenijom od one u tijelu, tako da ako je u nekoga valjana duša, a tijelo slaba cvata, da mu to bude dovoljno da ga ljubi, da se za nj brine, da rađa takve riječi i da traži one koji će mladiće činiti

NEDODIRLJIVA LJEPOTA Miguel Angel Padilla

14 NOVA AKROPOLA 06/2017

boljima, zato da bude prisiljen ugledati lijepo u moralu i u zakonima, i razbrati da je sve to srodno samo sebi kako bi ljepotu tijela shvatio kao beznačajnu; poslije moralnih zasada vođa ga treba povesti k znanostima da opet razabere ljepotu znanosti i da sada, gledajući u to obilje lijepoga, ne služi ropski kao sluga jednome zadovoljavajući se ljepotom kakva dječarca ili čovjeka djelovanja pa da bude ništavan i sitne duše, nego da, okrenut prema širokome horizontu1 lijepoga i proma-trajući to2, brojne lijepe misli i veličajne zamisli rađa u neiscrpnom mudroljublju3 sve dok ondje, ojačavši i porastavši, ne ugleda jednu jedinstvenu znanost4 koja se odnosi na ljepotu i to na takvu. 'A sada nastoj', reče Diotima, 'pratiti ono što govorim što pažljivije. Tko bude sve dovde uveden u ljubavna pitanja, sustavno i po redu promatrajući lijepo, kad bude dolazio već samome koncu ljubavnih tajni, iznenada će ugledati nešto po naravi neočekivano lijepo, naime, baš ono, Sokrate, čemu su služili svi prethodni napori, ono koje kao prvo uvijek jest i niti nastaje niti propada, niti raste, niti vene, zatim niti je dijelom lijepo, dije-lom ružno, niti sada jest, sada opet nije, niti je lijepo u odnosu na nešto, a ružno u odnosu na drugo, niti je tu lijepo, tamo ružno, kao da je za neke lijepo, za neke

ružno; niti će mu se opet5 to lijepo ukazati kao neko lice ili ruka ili neki drugi dio tijela, niti kao koja riječ ili spoznaja, niti negdje na nekom drugome kao na živu biću ili u zemlji ili na nebu, nego kao samo sa sobom i po sebi uvijek jednoliko, dok sve drugo lijepo sudjeluje u njemu, ovako nekako da, dok sve ostalo nastaje i pro-pada, ono niti postaje veće ni manje, niti se s njime bilo što zbiva. Kad se, dakle, netko pomoću ispravne lju-bavi prema dječacima uzdigne nad sve te podvrste pa počne zreti to lijepo, tad je blizu pravog cilja. Baš to, naime, znači na pravi način ići prema ljubavi ili dati se voditi od drugoga, počinjući od tih lijepih predmeta radi onoga lijepog neprestano se uspinjati kao po ste-penicama od jednog k dvama i od dvaju k svim lijepim tijelima, pa od lijepih tijela k lijepim djelatnostima, pa od djelatnosti lijepim naucima, a od nauka najzad doprijeti do onog nauka koji nije nauk ni o čemu dru-gome, već o sâmom onom lijepom, i da na koncu spo-zna što jest lijepo.' 6

Ideja krilate ljepote pojavit će se opet u renesansi, polazeći od toga da je ne stvaraju tijela, nego se ona "postavi u njima", postajući lijep predmet koji je uspio "uloviti" ljepotu. Ljepota se ne nalazi u materiji, već puno više iznad nje. Umjetnik se uzdiže do dimenzija čiste ljepote, kontemplira o njoj i interpretira je u sebi kako bi je stvaralačkim procesom, preoblikovanjem materije, mogao utjeloviti u oblicima i tijelima.

To čini da umjetnost postane stvarna težnja prema lijepom koja neće biti sama sebi svrhom i neće stva-

15

1 Širokoj pučini2 Pučinu odnosno horizont3 Filozofiji4 Ta je znanost kod Platona dijalektika5 Promatraču6 Platon, Eros i Filia, Simpozij i Lisis, Demetra, Zagreb, 1996.

rati u onim bićima koja su je sposobna kontemplirati ništa drugo već dobro i pravedno. Ta nedohvatljiva, nedodirljiva i suptilna ljepota za umjetnika je, dakle, najveće nadahnuće.

Umjetnost se tako pretvara u put ostvarenja krajnje ljepote, u vodič svijesti prema uzvišenim područjima u kojima borave arhetipovi. Ushit svijesti posredstvom intuicije omogućuje proučavanje, pamćenje i potvrdu stvarnosti vlastitog krilatog bića.

Materija pomoću ljepote sudjeluje u božanskom umu, u neograničenom, nemjerljivom i besmrtnom, a čovjek pomoću nje također u određenoj mjeri ispu-njava svoju potrebu za besmrtnošću.

Naša stvaralačka estetska sposobnost u nepo-srednom je odnosu s našom sposobnošću divljenja. Otkrivamo skrivenu ljepotu u malim stvarima, imamo tu sklonost koja nam omogućava da cijenimo tajnu harmonije; učimo u svakom trenutku i poimamo u velikom kao i u malom misterij koji zovemo Bog. Za

umjetnika i ljubitelja umjetnosti sklonost prema jedno-stavno lijepom pretpostavlja istinski izvor duhovnosti.

Ljepota očarava razum koji je promatra ushićen bez razumijevanja njezinog misterija. Taj instinktivni osjećaj čuđenja i divljenja, koji nam može stvoriti neki predmet ili glazba, nadilazi razum koji otkriva ljepotu.

Racionalna analiza umjetničkog djela razara ga i ubija. Samo nam kontemplacija o jedinstvu pokazuje život koji se izražava u određenim oblicima. Umjet-nost, poput života, nudi nam svoj misterij, neovisan o našem razumijevanju. Umjetnost je jedan oblik prima-nja esencijalnog jedinstva svemira, božanstva koje se manifestira u svemu postojećem.

Ljepota bi, dakle, bila jedan oblik izražavanja Logosa u prirodi, uređujuće Inteligencije koja pokreće zvijezde.

Na isti način svako je umjetničko djelo harmonični ples, igra suprotnosti kojom logos umjetnika stvara univerzum, objektivni svemir.

16 NOVA AKROPOLA 06/2017

Prazno – puno, svjetlost – tama, zvuk – tišina, vidljivo – nevidljivo, njihova različita stanja oplođuju izraze i nijanse koji daju život biću umjetničkog djela.

Svjetlost, zvuk, ideje, temelj su djela, primordijalni kaos kojim se napaja umjetnikov um.

Umjetničko stvaralaštvo imitacija je božanskog stva-ranja i, ako je umjetnik razvio srce-um ugođen prema arhetipovima života, otkrit će nam njegov misterij i esencijalno jedinstvo.

Još jednom pokazuje se važnost čovjekova srca čiji jezik postaje jezik umjetnosti.

Da bi se osigurali dosljednost i jedinstvo u ljud-skom biću, da bi uzvišeni ideali koje poima mogli ispuniti njegov život i vrijeme, da bi se ujedinili dje-lovanje i misao - mora postojati srce koje otvara put razumijevanju. To je emocija, uzvišeni osjećaj, entuzi-jazam koji razbija prepreke inercije i otvara vrata koja vode prema razumijevanju i neposrednom doživljaju. Teoretski, hladan pristup ne prenosi nam ni mudrost

ni iskustvo. Nije uzalud riječ filozofija sastavljena od dvaju pojmova: filo, ljubav i sofia, mudrost.

Umjetnost odgaja senzibilitet i emocije, uzdiže osjećaje. Ako ne probudimo tu sposobnost zaljubljiva-nja u stvari, bića ili život, teško ćemo doći do spoznaje jednog dijela tajne iza ovozemaljskog postojanja, a još manje živjeti u potpunosti.

Umjetnost, poput blagog melema, omekšava tvrde i ojačava omekšale dijelove karaktera, dajući mu ela-stičnost i dubinu tako da osobnost postaje materijalni prijenosnik uzvišenosti duše.

Iz knjige Umjetnost i ljepota

Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel

17

SUNČANA BOŽANSTVA

NOVA AKROPOLA 06/201718

“S pravom ga nazivaju svjetlom, razumom, vladarom svemira. Hermes Trismegistos imenuje ga vidljivim bogom, a Sofoklova Elektra kaže za njega da je svevideći. Tako Sunce sjedi na kraljevskom prijestolju, vladajući nad svojom djecom, planetima koji kruže oko njega...”

Nikola Kopernik

Od malih nogu ljudi XXI. stoljeća uče da pla-neti kruže oko Sunca, da mu je polumjer 109 puta veći od Zemljinog, da se sastoji od

vodika i helija u stanju plazme… Znamo da bez Sunčeve energije ne bi bilo osnovnih

životnih procesa na Zemlji. Stari su narodi bili svjesni

važnosti Sunca za Zemlju i sva bića na njoj. Međutim, značenje Sunca nije vezano samo za fizički opstanak, već i za duhovni razvoj. Suncu posvećena božanstva imala su središnje mjesto u panteonu mnogih drevnih kultura…

19

EGIPAT

Himna Rau

Moćan je Ra, visoko je Ra, živ je Ra, velik je Ra.O dobrotvorni, blistavi, plamteći,Ti izlaziš na istoku i penješ se k vrhuncu neba,bogovi i ljudi kliču Ti od radosti.

Ti si stvorio zemlju i hranu za stoku i biljke koje hrane ljude.Ljudi su nikli iz Tvojih očiju.Pozdravljamo Te, hvalimo Te jer boraviš među nama;na koljenima smo pred Tobom jer si nas stvorio.Blagoslovljen si od svih stvorenja, obožava Te sve što živi,čitavim prostranstvom zemlje, u zraku, u dubinama morskim.

Bogovi se klanjaju pred Tvojom svetošću.Srca se vesele da se pojave pred onim koji ih je stvorioi da kažu: idi u miru, oče svih bogova,Ti koji si razapeo nebo, rasprostro zemlju,stvoritelju bića, graditelju stvari,kralju samovlasni, poglavaru bogova...

Bog Sunca u starom Egiptu bio je Ra (Re ili Phra), a predstavljao je Sunce stvoritelja. Ra je onaj koji daje svjetlo i život Zemlji i čovjeku, a faraon je njegov pred-stavnik na zemlji, zbog čega je nazivan Raovim sinom ili Sinom Sunca.

Mit kaže da se Ra pomalja iza Manu, planine Sun-čeva izlaska, i tijekom dvanaest dnevnih sati započinje svoj put barkom Manjet – barkom od milijun godina.

Tijekom dvanaest noćnih sati Ra putuje u drugoj barci zvanoj Mesektet, a njegov neprijatelj Apep (Apo-fis), zmija koja živi u dubinama nebeskog Nila, nastoji

progutati njegovu nebesku barku. Ra uvijek pobjeđuje i baca Apepa natrag u ponor. Tako se Ra svakog jutra ponovno pojavljuje kao novorođeno Sunce.

Egipćani su štovali Sunce u različitim pojavnostima: Khepri (Khepera) je izlazeće Sunce i prikazan je kao skarabej ili kao čovjek s glavom u obliku skarabeja.

Nevidljivi duh Sunca nazivali su Amon. Biće Sunca, Amon-Ra, prikazivali su u obliku krilatog diska, a sam Sunčev disk nazivali su Aton i prikazivali ga kao Sunce koje na krajevima svojih zraka ima ruke.

GRČKA

Helije (grč. Helios, lat. Sol) starije je sunčano božanstvo u Grčkoj. Smatran je bistrim okom olimpskog Zeusa.

Mit kaže da je ujutro izlazio iz zlatne palače na istoč-noj obali oceana u zlatnim kolima u koja su bila upre-gnuta četiri krilata konja i njima je putovao preko nebe-skog svoda. Uvečer je na zapadu silazio u vode oceana gdje se zlatnom lađom vozio natrag u svoju palaču.

Kasnije je kao sunčano božanstvo štovan Apolon. Bio je sin najvišeg boga Zeusa i titanke Lete. Rodio se na otoku Delosu gdje se sklonila njegova majka bježeći pred Pito-nom, strašnom zmijom s glavom zmaja koju je poslala Zeu-sova žena Hera. Kada je odrastao, opremljen oružjem, zlat-

nom lirom i srebrnim lukom krenuo je u zemlju u kojoj je živio Piton da mu se osveti zbog progona majke. Pobijedio je neman, a njezino tijelo zakopao u zemlju. Ime zemlje (Pito) promijenio je u Delfi. Na mjestu svoje pobjede ute-meljio je svetište i proročište u kojem se kroz usta Pitije, delfijske proročice, ljudima objavljuje Zeusova volja.

Proljeće i ljeto provodi u Delfima, a kad se približi zima, odlazi na svojim kolima u zemlju gdje vlada vječno proljeće. Apolon također putuje nebom u kolima, a vuku ih labudovi.

Smatran je bogom svjetla i Sunca, čuvarom života i poretka, začetnikom ljepote i harmonije bez kojih život ne bi imao smisla. Apolon voli i nagrađuje dobro, a kažnjava zlo.

20 NOVA AKROPOLA 06/2017

MEZOPOTAMIJA - BABILON

Svi narodi zemlje, tako različiti po svojim jezicima,Ti znaš njihove brige, Ti gledaš njihove dolaske i odlaske,Sva živuća bića kliču složno pred Tobom, o Šamaš,Čitav svemir žedan je Tvoje svjetlosti.

Šamaš (sumerski Utu), bog Sunca, neprijatelj je tame i svih zala što ih tama simbolizira. Svako jutro pojav-ljuje se iza planina na istoku i upućuje se na svoje dnevno putovanje u sunčanim kolima koja vuku četiri snažna konja. U blještavoj svjetlosti polako se uspinje nebom. Kada padne večer, Šamaš usmjerava svoju kočiju prema planinama na zapadu. Zapadna se vrata otvaraju i on ulazi u dubine zemlje i tako iščezava. Tijekom noći Šamaš nastavlja svoje podzemno puto-vanje da bi prije zore ponovno bio na istoku. U ruci drži ključ istočnih vrata.

On je veliki bog pravde i zahtijeva od vladara ispravnost. Njegove su glavne osobine snaga i hrabrost,

on trijumfira nad noći i zimom. Njegove bliješteće zrake rastjeruju sjenke zla, a njegova prostrana zlatna mreža hvata sve one koji čine zlo. Zato nosi naziv Sudac Neba i Zemlje ili Bog Sudac. Njegov hram u Babilonu nazvan je Kuća suca svijeta. Prikazivan je kao sudac koji sjedi na tronu držeći u ruci žezlo.

INDIJA

Nek' me odasvud štiti istina ove riječidokle se prostiru svjetovi i dani:sve što se kreće osim nje, odmara se, ali vode i Sunce nikada. Ni jedan Ti se bezbožnik nikad ne opirekad si na kolima s konjima krilatim.Istoku se drugi val okreće, Kralju,a od vala sjaja dolaziš Ti, o Sunce! Svjetlom kojim tminu štitiš, o Sunce, zrakom kojom sav svijet mičeš, njome od nas glad odagnaj, i zaborav obreda, bolest, zao san.

Istina, Rg-Veda, X, 37

Velebne zrake sada donose bogakoji poznaje sve što je rođeno,i svi će moći vidjeti Sunce.

Poput tatova kradu se zvijezde,a prate ih tmine noćne,u času kad stiže svevidno Sunce. ...Ti se dižeš put zbora bogova

i put roda ljudskoga: put svih da bi svi vidjeli svjetlost nebesku. ...Kosim pogledom proziruć' tamuput njega, sjaja u visini, mi se vinusmo k Suryi, bogu među bozima, najvišoj svjetlosti.

Slavopjev Suncu, Rg-Veda, I, 50

21

Jedno od najvažnijih vedskih božanstava je bog Sunca Surya. Nebom prolazi u kočiji koju vuče sedam konja ili, kako kaže kasnija predaja, sedmoglavi konj.

U jednom aspektu, Sunce je i Savita (ili Savitr) kojeg nazivaju hraniteljem, poticateljem, bodriteljem, oživlja-vateljem i pokretačem. Zovu ga i Vivasvat – Sjajni, što se

odnosi na izlazeće Sunce. Kasnije, u hinduističko doba, Surya objedinjuje sva tri božanstva. Više nije prikazivan kao lijepi zlatni mladić, već tamnocrveni muškarac s tri oka i četiri ruke. I on se vozi zlatnom kočijom koju vuče sedam konja. Smatraju ga čovjekovim dobročiniteljem, uništavateljem demona i simbolom darežljivosti.

KINA

Drevna kineska predaja kaže da je postojalo deset Sunaca (svako za jedan sat u danu) koja su se prije izla-ska kupala u Dolini svjetlosti, na istočnoj granici svijeta

gdje je raslo golemo stablo po imenu Po ili Fu-Sang (dudovo drvo). Devet Sunaca prenoćuje na granama tog stabla, a deseto se uspinje na vrh gdje sjeda u kočiju koju vuku zmajevi (ili konji), a kojom upravlja njegova majka. Danju kočija polako prelazi nebeskim svodom dok ne stigne do drveta Jo kraj planine Yen-Tzu na kraj-njem zapadu. Noću se Sunce opet vozi na istok.

Jednoga dana svih se deset Sunaca istovremeno pojavilo na nebu, prijeteći da će svojom toplinom spa-liti zemlju. Tada je Yi, Savršeni Strijelac, napeo svoj čudesni luk i uništio prekobrojna Sunca te tako spa-sio zemlju od pogibelji. U času uništenja Sunaca, na zemlju padoše tri sunčana gavrana.

Predaja kazuje da se više Sunaca pojavljuje u teška i zloslutna vremena.

JAPAN

Izvorno ime Japana je Nippon – Zemlja Izlazećeg Sunca, što pri-kazuje i japanska zastava. Smatra se da japanska carska loza vuče izravno podrijetlo od Amaterasu-o-mi-kami, božice Sunca. Ona je najznačajnije šintoističko božan-stvo, a predstavlja snagu svjetla, rasta i plodnosti.

Mit kazuje da se zbog sukoba sa svojim bratom Susanuoom, bogom groma, oluje i kiše, Ama-terasu zatvorila u nebesku špilju, zbog čega je svijet utonuo u tamu i hladnoću. Nastadoše mnoge nevolje za sva bića i vijeće od osam mirijadi božanstava odluči izmamiti Amaterasu iz špilje. Uspjeli su u tome koristeći zrcalo i bisere. Zbog toga će ti pred-meti, uz mač, postati tri najveća amblema carske moći.

MEKSIKO

U trenutku stvaranja petog naraštaja čovječanstva, u tami kozmosa sastalo se vijeće bogova da bi odlučili koji će se od njih žrtvovati i postati Peto Sunce. Jedini i bez oklijevanja javio se Nanautzin – naj-ružniji od svih bogova. Zbog izgleda bilo mu je najteže postati pre-krasnom zvijezdom koja će voditi čovječanstvo. Poveden primjerom Nanautzina, javio se i Tecuciztecatl – lijepi bog kreacije i plodnosti.

Žrtva se sastojala u tome da se kandidat baci u lomaču i iz nje izađe kao nova zvijezda. Tecuciztecatl je više puta odustajao, dok se Nanautzin bacio bez razmišljanja. Potom je to učinio i Tecuciztecatl. Na istoku se tada pojaviše Nanautzin kao novo Sunce i Tecuciztecatl kao Mjesec. Legenda kaže da snaga njihove ljubavi ipak nije bila dostatna pa su se i ostali bogovi bacili u vatru da omoguće novom Suncu i Mjesecu početak kozmičke misije.

Prema legendi Nahua živimo u doba Petog Sunca. Prije toga postojala su četiri sunca: Zemlje, Zraka, Vatre i Vode. Peto Sunce je Ollin Tonatiuh – Sunce Pokreta. Mit kaže da je stvaranje svijeta imalo za cilj izgradnju samoga sebe iznutra ili, kako bi Azteci rekli, stvoriti mudro lice i čvrsto srce.

22 NOVA AKROPOLA 06/2017

RIM

Mithra (lat. Mithras) staro je indoiransko božanstvo, čije se ime izvodi iz korijena mihr', što prema nekim izvorima znači ugovor. U Rim su ga prenijeli rimski legionari koji su spremno prihvatili tog istočnog boga i njegove misterije. Mithru ne treba izjednačavati sa sun-čevim diskom (koji je bilo nazivan Mithrino Oko), već on predstavlja nevidljivu, nutarnju snagu Sunca. Mithra je, dakle, Sunce, ali i bog zaštitnik pravde i prisege. U starom Rimu najčešće je prikazivan u sceni tauroktonije ili žrtvovanja bika koja osim simboličkog značenja ima i svoje astronomsko značenje. Mithra je bio prikazan kako stoji iza bika, jednom ga rukom držeći za nosnice,

a drugom mu rukom probadajući vrat. Žrtvovanje bika simbolizira žrtvovanje nižeg, animalnog ja koje rezultira oslobađanjem višeg ja u čovjeku.

Kult Mithre, u kojem su mogli sudjelovati samo muškarci, bio je vrlo raširen i praktički je bio posljednji veliki rimski kult prije preuzimanja kršćanstva.

Mithra je obično prikazivan s crvenom frigijskom kapicom i plaštem posutim zvijezdama čiji se nabori šire u polukrug poput nebeskog svoda. Prema legendi rodio se 25. prosinca, kad Sunčeva snaga opet počinje rasti. Taj dan u Rimu proslavljan je kao Sol Invictus – Nepobjedivo Sunce.

Priredio: Damir Krivdić

MAYE

U klasičnoj majanskoj civilizaciji bog Sunca nazvan je Ah Kin. Ime mu doslovno znači Onaj od Sunca. Spominje se i pod imenom Kinch-Ahau (Gospodar Sunce). Njegovi prikazi na zidovima hramova karakteristični su po velikim izbuljenim očima, što je, uz simbole silaska u podzemlje, povezano sa savladavanjem kušnji nakon kojih postaje ratnik: Jaguar Sunce. Njegova žrtva i pobjeda simbolički su prikazane u svetom nadmetanju loptom – igri pelota.

INKE

Viracocha dodirnu rukom pticu Inti, koja je u svom oku nosila dan i noć, i reče joj: 'Učini da bude jednako svjetlosti i tame!' Oči ptice Inti, koje su dotad bile bez-bojne, obojiše se tako da se na jednoj polovini njezinih zjenica pojavi žuta boja, a na drugoj plava. Tada sve zasja. Na nebu zablista Sunce, a Mjesec, sav okrugao i plavičast, zauze svoje mjesto pored nove zvijezde...

Viracocha i stvaranje svijeta

Viracocha je stvorio Zemlju i Nebo i nastanio Zemlju ljudima. Nije bilo Sunca i ljudi su se kretali u tami. Stoga je stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde i naredio im da odu na otok Titicaca na istoimenom jezeru i da se otuda vinu u Nebo. Kad se Inti, Sunce, u ljudskom liku uspi-njao na Nebo, obratio se Inkama i njihovom vođi Mancu Capacu: "Ti i tvoji potomci bit ćete gospodari i na vama je da podredite brojne narode. Smatrajte me svojim ocem i bit ćete mojom djecom i štovat ćete me kao svog oca." Uz te riječi dao je Mancu Capacu pokrivalo za glavu i stavio mu borbenu sjekiru u ruke.

Inti se smatra božanskim pretkom kraljeva Inka. Pred smrt bi izgovarali: "Moj Otac me zove da odem k njemu na počinak."

Sunce je prikazivano kao veliki zlatni disk sa

zrakama i ljudskim licem, koji je bio nazivan Apu-Punchau (Glava Dana).

Zanimljivo je da su Inke imali Sunčeve djevice (Acllas ), djevojčice koje su čuvale svetu vatru, a bile su predvođene starijim ženama zvanim Mama-Cuna. Dje-vojčice su pristupale Djevicama u dobi od osam godina, a vodile su ih i poučavale starije žene sve do njihova izla-ska s četrnaest ili petnaest godina, odnosno do udaje.

Inke su vjerovali da Inti, Sunce, nakon prolaska nebom silazi u ocean, a vraća se plivajući ispod zemlje te se tako svakog jutra pojavljuje podmlađene i obnov-ljene snage.

PLOD DRVETA BANYAN

Veliki mudrac Uddalaka Aruni imao je sina po imenu Svetaketu. Sin se jednog dana vratio kući iz škole. Njegov je otac uvidio da je školsko znanje nedovoljno za poduku u najvažnijemu jer učitelji nisu imali nadahnuće i iskustva da bi učenike mogli privesti spoznaji vrhovne istine. U želji da sinu ponudi prispo-

dobu te istine, reče dječaku da mu donese crveni plod s drveta banyan.Kad je dječak donio plod, otac reče: – Raspolovi ga.Sin tako učini.– Što se nalazi unutra?– Bezbroj sićušnih sjemenki.– Uzmi sada jednu sjemenku pa i nju raspolovi.Poslije popriličnoga truda i strpljenja sinu pođe za rukom raspoloviti sitnu sjemenku.– Što se nalazi unutra?– Oče, nema ničega.– Oh dijete, ovakvo drvo ne može rasti ni iz čega!– Oče, uistinu nema ničega.– To što zoveš ništa, nešto je što ne možeš vidjeti očima – nevidljivo nešto iz čega niče ovo golemo drvo. To je

moć, to je nevidljivi duh koji prožima sve i nalazi se u svemu i korijen je svega postojećega. Taj je duh i u tebi. To si ti, sine!

Priča iz Čandogya , Upanišade

Odabrala: Vesna Bosnar

23

24 NOVA AKROPOLA 06/2017www.nova-akropola.com

Ništa se nikada nije dogodilo u prošlosti, dogodilo se u sadašnjosti.

Ništa se nikada neće dogoditi u budućnosti, dogodit će se sada.

Eckhart Tolle