Broj 203 (114 - nova serija)Godina XXXI oktobar/listopad 2006.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Nedim MušovićPOETSKI I PROZNI SENZIBILITET

HAMZE HUME (1)

Hercegovina, suncem obasjana i kamenom prelivena, vijekovima predstavlja neiscrpno vrelo inspiracije i dubokog poetskog nadahnuća, bilo da je riječ o umjetniku sa njegovom istančanom i senzibilnom dušom, ili pak o običnom čovjeku, sudbinski ili drukčije zateknutom u tom blještavom bijelom kamenjaru presječenim modrom Neretvom i izbrazdanim vjetrovima s juga. Mistični zvuci, kako sa dugih munara, četvrtastih zvonika ili, opet, sa drevnih nekropola razbacanih duž cijele zemlje i njihov tihi mir sa onog svijeta, već čitav neprekinuti niz godina bacaju u simbolični senzualni zanos golemo vrelo podneblje, utkani u reljef zemlje i sudbinu ovdašnjih ljudi kojima zavičaj jednom unesen u vidokrug svijesti i dubinu podsvijesti vječno teče krvotokom.

Hamza Humo (1895-1970.)

I danas nosim u sebi uspomene iz djetinjstva, i ceo moj zavičaj, mostarsku kotlinu. Čini mi se da ima nešto neiscrpno u toj kotlini, nešto žalobno i treperljivo. Liči mi na bajku po kojoj koračaju minareta i jablanovi, a život u njoj na snoviđenje.1 – zapisao je 1926. godine u Vijencu Hamza Humo u jednom trenutku intimističke i ispovijedne riječi. On sam potekao je iz stare porodice sa dugim humskim korijenima koja se literarno oglasila preko alhamijado pjesnika Omera-efendije Hume koji je modificiranim arapskim pismom i bosanskim jezikom 1875. godine štampao svoje vjersko-didaktične stihove pod

nazivom Savjeti, nastavljajući, na taj način, jednu dugu tradiciju naroda sa ovih prostora koja još uvijek, i pored vijekovnog kontinuiteta, čeka na adekvatnu valorizaciju i objektivno kritičko vrijednovanje. Hamza Humo se rodio u kamenom gradu Mostaru u jednoj od njegovih mnogobrojnih okamenjenih mahala, koji je i sâm sa svojom nekadašnjom drevnom ljepotom poslužio kao umjetnički lajt-motiv njegovog literarnog opusa, ponikavši u familiji u kojoj je knjiga imala specifičnu pokloničku vrijednost, izvršivši neminovan uticaj na njegovo daljnje i konačno životno opredjeljenje. Upravo ovom zavičajnom očitovanju, tom umjetničkom izvorištu i inspirativnom podsticaju, on ostaje vjerno posvećen u toku svog cjelokupnog književnog djelovanja, ono se, štaviše, pretvorilo u ispovijedanje i zavjet odanosti2. Tako, većina kritičara jasno primjećuje regionalistički predznak Huminog književnog profila, tu umjetničku metamorfozu i stvaralačko preoblikovanje suprotstavljenih motivskih odnosa; ali ipak, uprkos lokalnom obilježju i karakterističnoj sižejnoj atmosferi koja prati njegova djela, moguće je minucioznije uočiti jednu zasebnu simboliku, specifičan i pažljivo odabran niz motiva, kao i neprolazno šarenilo precizno iscrtanih karaktera koji se stapaju sa obiljem fantazmagorije i apstraktnih pojava deautomatizirane stvarnosti. Sam Humo je dao jasnu sliku svog viđenja svijeta: Viđao sam svakakva čuda: bele prikaze u suncu kako miču po golim brdima, po čvorovim zidovima različite dede, prosjake i utvare, a u gradu, u sutone po zapuštenim haremima, opet dede, sa zelenim čalmama i dugim, sedim bradama. I sve je to nicalo i raslo oko mene i splitalo se u bajku čuda i straha3. Lokalno određenje je samo praiskonska determiniranost njegovog univerzalnog oblikovanja književnog i umjetničkog, a ta sinteza regionalne motiviranosti i ličnog poetskog senzibiliteta nametnula je jednu zasebnu individualnu poetiku, prepoznatljivu po svojoj formi i izražaju, bogatu po originalnosti, ali i zbunjujuću za onaj dio kritike koji svaku anomaliju i odstupanje od normativa doživljava kao bogohulni atak na tradiciju i nedirnuti poredak stvari. Nekada je književna struka polazila od iskazanog uvjerenja da će pokreti poput ekspresionizma, dadaizma ili nadrealizma, formirani u apokaliptično i turbulentno vrijeme velikih ratova, umjetničkih i društvenih devalvacija, rušenjem starih svjetova i stvaranjem novihvrijednosti neminovno pripremiti kraj književnosti i umjetnosti poznate do tada. Bilo je teško usvojiti mišljenje da je tradicija primarna samo da bi bila jedan od oblika istorije na osnovu kojeg se nadograđuju nadolazeće forme i oblici u jednom kontinuiranom prirodnom nizu, te da svako nametanje i insistiranje, bilo ideološko ili artističko, neminovno vodi u otpor umjetnikovog slobodnog duha. I sam Humin pokušaj da pronađe svoj umjetnički izraz ogledajući se u raznorodnim

usvojenim žanrovima svjedoče, prvenstveno, o autentičnoj poetici koja je ostala, uglavnom, neovisna o konvencionalnim kanonima i novoformiranim dogmama, ili bilo kojoj vrsti literarnog uramljenja.

Mada je i sam često isticao svoju zavičajnu umjetničku predodređenost, Humo kao književnik, zapravo, pripada jednom avangardnom literarnom miljeu u kojem odnosi, događaji i situacije stoje u zavisnosti od specifičnog stanja likova. Kod njega se individualni mitovi, svete priče i bajkovite legende nalaze u slobodnoj, neopterećenoj interpretaciji sa prevashodnom čovjekovom egzistencijom, u bliskom kontaktu sa njegovim osnovnim bitkom i arhajskim srodstvom sa prošlošću. Ovaj pokušaj vraćanja mitskim korijenima u njegova pjesnička i prozna djela unosi i elemente dječijeg pogleda na iracionalni svijet čudesa i zavjetnih predaja iz prošlosti. I u svojim kasnijim djelima socijalne tematike Humo beskompromisno, ali i sa ponornim simpatijama, prati opisane likove, njihove tmure sudbine u dehumanizirajućem svijetu koji ne zna za nadu i oproštaj, nudeći im, gotovo neprimjetno u moru nedaća i iskušenja, toplinu riječi i prostodušnost nekadašnje nevinosti, dajući im elegičan osjećaj prošlih vremena i zaumne nostalgije ka prohujalim danima kojima teže uprkos svjesnosti da prošlost ne nudi mnogo lijepih sjećanja iz kojih bi se mogla iznaći utjeha za život koji predstoji. Dakle, iako je Humina emotivna priroda pokazivala da se njegova najuspjelija ostvarenja i dometi zasnivaju na pokušajima da se uzdigne do volšebnih poetskih sfera kojima se manje ili više odvajao od opipljivog svijeta i života, on se svjesno ogledavao i u pokušajima realno-socijalnog oslikavanja stvarnosti, nastojeći da istančanim pogledom zahvati život sa dnevne strane te tako progovori umjetničkim vokabularom svojih savremenika u skladu sa vremenom u kome se zatekao i stremljenjima koje je ono nametalo.

Hamza Humo se u književnosti javio omalenom sveskom stihova Nutarnji život, koja je svjetlo dana ugledala 1919. godine u rodnom gradu. Njegovo drugovanje sa zagrebačkim ekspresionističkim krugom odredila je ekstatičan podstrek imaginarnoj neformalnoj zbilji, kao i pobunu protiv naslijeđenih poetskih kanona iz prošlosti. Ova zbirčica, bez umjetničke individualnosti, sa inventarom poetskih motiva predratne modernističke generacije i scenarijom sutona i sjenki u nijemoj i ukočenoj atmosferi tajanstvenog proticanja vremena, nije oglasila novo pjesničko ime4. Tadašnja oskudna kritika, koja je, uglavnom, prećutno prešla preko ovog Huminog pjesničkog prvijenca, je njenim slobodnim stihovima i neujednačenoj bezrimnoj ritmici zamjerila nedostatak unutarnjeg dinamičkog opravdanja,5kao i zakašnjeli pjesnički impresionizam. Ipak, bez

obzira na poetsku nesavršenost, ova zbirka poslužila je Humi kao svojevrstan modernistički iskorak izražen u punoći književne epohe u kome se zadesila ucrtavši jasnu liniju književnog individualizma koja se našla pred njim. Upadljiva upotreba i intonacija simbola, bajkoviti pasaži, te koloritni opisi prepoznatljivog pejzaža i motiva prirode uvode je u naredno ostvarenjeGrad rima i ritmova, prezentujući, tako, polazni trenutak Huminog opusa, u onom bitnom određujućem izboru, koji se otvara pred svakim početnikom-stvaraocem kao zamršena pređa stilskih traka i nitnih vlakanaca novoga i nepoznatog6.

U sljedećoj poetskoj zbirci Grad rima i ritmova Humo primjetno pojačava intenzitet izražaja, gradirajući akustiku i sugestivnost slika i pojava, pročišćavajući udarne efekte boja i zvukova, urbanizirajući, donekle, stihove uvodeći ih u jednu novu ekspresionističku fazu, držeći se i dalje zavičaja (ovaj put proširenog) kao centralnog pjesničkog motiva. Ovom zbirkom Humo se znatno oslobodio okova i zabluda koji su ga do tada sputavali, unoseći u njegov, tek začeti, opus prizvuk epigonskih ponavljanja i nametnutih obzira sredine. Stihovi su ovdje slobodniji u svakom smislu, neopterećeni i raspojasani po svojoj formi i ideji. Ovdje se jasnije primjećuje pjesnikov neobavezni boemsko-hedonistički pristup životu kreirajući, tako, njegovu osnovnu poetsko-intimnu fizionomiju. Ogoljenost pojedinih metaforizirajućih stanja odnosi dijelove spiritualne i patetične sadržine ove poezije, pojačavajući ekspresiju izraza prelazeći okvire emotivnosti i pokazujući mjestimično žestinu poetskog življenja. Poigravanje i poetsko izražavanje erotskim čulnim opsesijama koji polako utiru put njegovim pjesničkim stazama pokazuje viziju univerzalnog senzibiliteta koji će u narednom vremenu ocrtati Humin književni prosede, prepoznatljiv po toj senzualnoj skali poriva i strasti koji se vrte u krug oko njega različitim intenzitetima, da bi iznenada nestali nekud u dubokoj tami podsvijesti. Melanholični zanosi i letargična ispunjenja imaju neravan tematski tok, a antipodski smiraj raznorodnih iskustava i unutarnji kontrast vremenskog puta daje ovim pjesmama znakove živosti i opore dinamike. Iako je njegova poezija često trpila kritike formalističkog predznaka, spretnost stilsko-jezičke konstrukcije i slikarska izražajnost njegove poetike, kao i originalan osjećaj orijentalno-pejzažne i mitološke egzotike stvorile su sliku jednog ezoteričnog i pjesnički racionalnog svijeta koji se tada tek počeo otkrivati masama. U tom smislu se primjećuje i parafrazirani uticaj sevdalinke koji je ovdje prisutan i na stilsko-izražajnomi na semantičko-doživljajnom planu7. Otvoreni prostori, slikoviti pejzaži i zavičajni motivi, prošarani sa starozavjetnim i paganskim doticanjem predstavljaju precizan okvir Humine umjetničke

hijerarhije. Njegovi karakteristični motivacijski pokreti u apstraktnoj atmosferi drevnog senzualiteta prožet je akvarelskom prozaičnošću; pa ipak često ne mogu da se vežu za žanrovsku ukupnost, već stoje, uglavnom, zasebno, kao nacrt ili skica nedovršenog portreta, kao zapis jednog samostalnog krajolika kojem pozadina nije uvijek izdiferencirana i do kraja uobličena. Humi je zamjerana konvencionalnost refleksije, konkretna nedorečenost izraza, kao i pretjerano korištenje pejzaža i kolorita prirode za svoje literarno ishodište. Rezignantni motivi i osjećaj jalovosti životnih sila koje su pred njim pokazuju svjesnost njegovog doživljaja okoline. Suočenost sopstvenog nagona i sopstvene svijesti predstavlja pjesnikov osnovni emotivni čvor i kreativno počelo8. Ova zbirka pokazuje polaznu osnovu, zrelost Hume kao književnika, a nadasve predstavlja začetke osebujne književne tehnike i unutarnjih umjetnikovih opredjeljenja.

Knjiga prozne lirike Sa ploča istočnih, napisana je sa tendencijom da se prisnije približi egzotičnom svijetu Orijenta, njegovim drevnim bajkama i legendama, sa karakteristikama uspokojenog kazivanja, žestina i žudnji9. Ova zbirka se naslanja na tradicionalni impuls literarnog iskustva, istodobno naslutivši istančane kreativne mogućnosti koje će se u potpunosti ostvariti u Huminoj poetiziranoj prozi. Ona je egzemplaran pokazatelj sinteze njegovih pjesničkih i proznih ostvarenja koja će se uvidjeti u sažimanju osnovnih kompozicijskih i idejnih vrlina oba oblika njegovog predstojećeg književnog profila. Većina pjesama ovdje je ostvarena u formi apoteoze simboličko-komplementarnog kulta žene sa emotivnim hibridom strasti, bliskosti i gracioznosti, koja logično prelazi u erotsko-intimno obožavanje predmeta posmatranog sa duhovnog, estetskog i katarzičnog nivoa. Ideja o ljepoti kao višoj suštini erotike ovako eksplicitno nikad više nije izražena u djelu Hamze Hume. Ali je sublimirana i neposredno doživljena u njegovim najboljim erotskim proznim fragmentima, u rasponu od one neimenljive rezonance što ostaje kao prozračna sumaglica i ozarava i pročišćava nakon čitanja do adekvatnosti samog izraza10. U ovoj knjizi Humo je obnovio široko razgranatu formu orijentalnog pjesništva što se prostiralo od Hajama i Rumija pa sve do Tagore ili Halila Džubrana, koje i danas sa nejednakim mistično-ekstatičkim intenzitetom zadivljuje svijet u kome se, po pjesnikovom ličnom nahođenju, najviši dometi ljubavi personificiraju i ostvaruju u hedonističkoj egzotici tjelesnog dodira. Svaka od pjesama stoji na raskoraku između crtice i (prozne) pjesme dajući za rezultat duhovnu plaketu ukupnosti erotsko-pjesničkog doživljaja i iskustva.

Kritika je ovoj zbirci zamjerala pretjeranu bliskost sa VrtlaromRabindranata Tagore ponukavši neke da joj odreknu

literarnu vrijednost i autentičnost. Jovan Kršić će, tako, napisati da je Humina lirika u prozi iz ove zbirke formalno ovisna o Thakurovom Vrtlaru11, iako je indikativna razlika u strukturi i doživljaju, kao i u umjetničkom pristupu dvojice pjesnika.

Ova zbirka je pokazala i znakove pjesničke ograničenosti, donekle i rutine u izrazu, pa je Humo, svjestan unutarnjih limita, nužno morao posegnuti ka novim oblicima u kojima bi svoje lirsko-emocionalno iskustvo i figurativno-jezički preobražaj prenio i po umjetničkoj vokaciji oblikovao. Taj spoj različitih formalnih i idejnih književnih žanrova izazvao je u kritici i teoriji niz sumnji i podozrenja oko izvora analitičko-akseološkog pristupa u naučnom vrjednovanju i studijskom posmatranju Humine literarne riječi, s obzirom da se teško prihvatala činjenica o njegovoj intimnoj poetskoj prirodi i analognoj percepciji pristupa umjetnosti, traživši u Huminom opusu epigonski uticaj sa strane. Pisac je, razbivši vlastite brane, kao i one književnohistorijske, iznjedrio djelo u kojem se odslikala sloboda fantazije, zatim, asocijativna razigranost i nova kompozicija proznog iskaza, u kojem slike same iz sebe izrastaju, bez okosnice logičko-pripovijedne sheme, sa izuzetnim jezičkim eksperimentom; jezik je sam, u stvari, nosilac armature12.

Tako 1926. godine, za svega nedjelju dana rada, jednog sparnog ljeta nastajeGrozdanin kikot.

Grozdanin kikot

Muhsin Rizvić piše: I konačno, šta je Grozdanin kikot? Lirski roman, novela, niz pjesama u prozi, ekloga, pastoralna idila, balada? – Djelo koje ima ponešto od svih ovih oblika, reklo bi se, a ipak lirska romaneskna struktura, čije su epizode cjeline koje mogu egzistirati i zasebno da ne izgube od svoje stvarne vrijednosti13.

Izašavši, najprije u Vijencu 1926. godine, a zatim štampan kao zasebna publikacija godinu dana kasnije, djelo je, gotovo jednodušno, naišlo na priznanje i odobravanje književne javnosti. Jedan dio kritike je ponovo ukazao (bilo kao običnu poredbenu konstataciju, bilo kao primjedbu ili ukor) na sličnost sa Panom Knuta Hamsuna, prouzrokovavši raspravu i literarnu diskusiju kako o ovom Huminom romanu, tako i o njemu kao piscu. Ovo djelo kontraverznog norveškog nobelovca stoji prvenstveno kao simbol drevnih faunskih motiva plodnosti i sunca koji je ovdje ostvaren u vidu romantične legende o Diderihu i Izelindi, dok je u Huminom romanu centralni motiv izražen kroz mitsko-simboličnu predaju o (ne)sretnim paganskim ljubavnicima Grozdanu i Grozdani koji se sezonski, sa pojavom prvih proljetnih slika, bude da bi svoju čulnu zanesenost stopili sa prirodom i njenim elementima, – do jeseni, u kojoj se gube u sivilu zajedno sa posljednjim suncem, zbrisani hladnim kišama sa lica zemlje, parafrazirajući stari mit o Persefoni. Pan je izložen sistematski, gotovo logički, sa planskom motivskom kohezijom emocionalne ekspanzije u kojem epizode predstavljaju više otvor u bajkoviti svijet Hamsunovih junaka. Kikot, s druge strane, sastavljen je od formiranih dijelova, poput lirskih digresija da bi se sve naknadno spojilo u kostur kružnog jedinstva snoviđenja, prirode, strasti i sunca kao kulta vječnosti, rađanja i života.

Tematika sekvenci u Grozdaninom kikotu data je proizvoljno, neposredno, gotovo neplanski, kao rezultat slučajnih spona, djelujući kao mozaik zasebnih fragmenata. Isprepleteni magijski fabulativno-sižejni odnos se tek na momente dodiruje unutar umjetničkog oblikovanja literarne stvarnosti i kompozicije djela. Likovi ovdje nemaju psihološko-karakternu protkanost, već se ostvaruju u konturama, kao zasebni obrisi na matrici podneblja u kome djeluju i na zaumnoj atmosferi čulnosti; bez detaljne karakterizacije i tematskog izlaganja narativnog toka ostvaruje se njihov puls kosmičkog i idejnog predodređenja. Osnovna pripovijedna nit se determinira kao kroz motivski predosjećaj ili nagovještaj dešavanja koje se naknadno ostvaruje, samo drugim sredstvima i na drugi način. Humo ovo djelo izlaže pukim, neobaveznim ostvarenjem, bez normativa i distance, prezentujući svoju književnu poruku u svoj svojoj punoći već na početnom planu osobenog umjetničkog izraza koji mu pruža ogromne mogućnosti na planu ekspresivnosti, elementarnosti i literarno-umjetničkog oblikovanja. Humin stilski i jezički književni iskorak je ogoljen, jednostavan, razumljiv, iskonski jasan. Njegov sintaksičko-leksički sklop je direktno određen, racionalan u svojoj reduciranosti, elementaran u relativnoj formalnosti svog izraza i sadržajan u nizu činilaca koji stoje u uzajamnoj povezanosti,

predočavajući intimnu harmoniju piščevog umjetničkog slikanja stvarnosti i njegovog pogleda na svijet. Sve je svedeno na individualne simbole i osobna načela gradirajući raznoliki dijapazon osjećaja od mitsko-pastoralnog do tragike. Stilskim i eufonijskim sredstvima, zvukovnim kontrastima i akustičnim pasažima boje i ritma Humo svojom specifičnom stiliziranom intonacijom podvlači optičku predmetnost pojedinih pojmova i naglašava njihovu udarnu pripovijednu stamenost, jednostavnost jezičke konstrukcije i impresiju deskripcije. Poetska struktura djela je time nametnula određenu muzikalnost i zasebnu skalu boja i zvukova koji se zasnivaju na jačini i elementarnoj sugestiji jezika, odražavajući univerzalnu jezičko-stilsku pokretnost i centralnu kompozicijsku skladnost.

(nastavlja se)

____________________1 Humo, Hamza: Jedan let kroz moj život. Zagreb, Vijenac, IV/1926, VI, 14-15, str. 393.2 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.3 Humo, Hamza: Jedan let kroz moj život. Zagreb, Vijenac, IV/1926, VI, 14-15, str. 394.4 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.5 T.: Književni život u Bosni. Jugoslovenska obnova. 1920, 13, 294.6 Begić, Midhat: Nepostojeća zbirka. Sabrana djela: Raskršća IV. Sarajevo, Svjetlost, 1987, str. 233-239.7 Duraković, Enes: Pjesnik životnog misterija. Radio Sarajevo – Treći program, Sarajevo, 15/1988, 60, str. 95-110.8 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.9 Rizvić, Muhsin: Isto.10 Rizvić, Muhsin: Isto.11 (K)ršić, (J)ovan: Pod žrvnjem vremena. Pripovetke Hamze Hume. Sarajevo, Pregled, 2/1928, 59, 322.12 Musabegović, Jasmina: Samosvojnost Huminog stvaralaštva. Predgovor, u: Hamza Humo: Grozdanin kikot. Sarajevo, Svjetlost, 1998.13 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.

 

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 204 (115 - nova serija)Godina XXXI novembar/studeni 2006.Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Nedim MušovićPOETSKI I PROZNI SENZIBILITET

HAMZE HUME (2)

(tekst iz prošlog broja)

Narativni odnosi su predstavljeni kao čisti pokret, bez profiliranog psihološkog udubljivanja i motivacijskog fabulativnog inventara; no, sve to djelo ne ostavlja bez efektivnosti, već ga uvodi u nove sfere percepcije i tekstualne arome. Strasti se ovdje propinju do svojih krajnjih granica; sve je u pokretu, sve se svodi na jedan suptilni erotizam iskaza koji svom silinom buja u slobodi racionalnog haosa koji se i formalno i idejno prožima kroz sastav. Idilično-paganska neuvijenost stoji kao uvod u taj nesputani oblik brutalnosti tonskog izraza sa konsonantnim pristupom prirodi i opsjenarski oslikanim likovima. Zbijenost okvirnih, intimnih i sadržajnih pokazatelja sjedinjuju se u jedan centralni napon erotskih simbola koji kontrapunktski stoje nasuprot mitologizirane svijesti djelujući svom ukupnošću svog pjesničkog kosmosa, stapanjem pjesnikovog intimnog stanja u zaokruženost njegovog estetskog senzibiliteta. Elementarnost i konkretnost riječi udovoljile su osjećajima koja nose upravo takve karakteristike, dinamika fraze pojačala je dinamiku i zanos erotske akcije, čulnost izraza stopila se sa čulnošću sižea14.

Ipak, i pored svih formalnih saglasja i konceptualnih akorda stila i oblika,Grozdanin kikot na momente ulazi u latentne sfere ritmične elegije i sjete, postavljajući, paralelno, i egzistencijalistička pitanja ograničenosti i neispunjenosti postojanja i iscrpnosti životnih sokova koji cure na sve strane. I nikakva prenaglašena sila pastoralnog pokoja pomiješena sa paganskom hedonističkom posvetom ne može zavarati svijest o neminovnoj prolaznosti svega. Sublimiranost estetske

protkanosti i tjelesno iskustvo osjećaja stvara jedno arhetipsko viđenje bitka i njegovih spontano nastalih oblika. Zato je roman lišen konvencionalne ukorijenjenosti, a mitski prapočetak je i suviše iracionalan po svom shvatanju i logički nedostupan, iako se Grozdan i Grozdana, kao mitološka bića koja izrastaju iz snoviđenja egzistencijalno ostvaruju kao prozirne irealne siluete u mijenama godišnjih doba, kroz heterogeno, i tipično ljudsko osjećanje ljubavi i mržnje, odanosti i zavisti, života i smrti. U Huminoj viziji svijeta ljudi su organski dio prirode, i sve što se događa u njoj odjekuje i u njima, kao što i ona sama živi na neki ljudski način, kao da je od njih pozajmila dušu15. Pjesnikova priroda nam je, tako, predstavila pozitivni pastoralni tonalitet veselja i gracioznosti sunčeve svjetlosti, ali i prezentovala strahoviti izljev gorčine, mržnje, tjeskobe i neprolazne želje za osvetom, baš kao u kakvom arhajskom baladnom mitu koji nam je predanje ostavilo. Rajska idila i iskonska netaknutost se miješa sa osnovnim čovjekovim animalizmom, sa lirskom inspiracijom kao podlogom, ostavljajući nas, donekle, u nedoumici pred tolikom intenzitetom raznorodnih nagona i pokretačkih težnji, akcentirajući, ponekad, težinu dojma utičući time na sugestivnost percepcije čitaoca.

Vesna Oborina: Glavna ulica, nekad

Opštih životnih problema i svakodnevne tematike u ovom djelu nema s obzirom da bi svakidašnja problematika nepovratno narušila njegov poetsko-estetski balans, što bi sigurno dovelo do nametanja sasvim suprotne artističke strukture i drugačijeg sadržajnog tretmana. Slike sela i prozni opisi prirode ne ruše bazičnu atmosferu, već je nadopunjuju i detaljno stilski ostvaruju. Čistota krajolika neodvojiva je od forme i tu nam se pisac pokazuje u onoj svojoj prepoznatljivoj vizuri izvodeći poetsku podlogu kao izraz njegovog orijentalno-senzualnog osjećaja bosanskohercegovačke književne tradicije čije je moderne tokove on lično formirao i uspostavio na raspolaganje nadolazećim generacijama. Grozdanin kikot sav je na selu, ali nije iz seljačkog vidokruga, nego sav iz rustike, u kojoj se, kao i u svakoj pravoj, tjeskobê gradske mogao osloboditi samo urbani lirski temperament; to što je u Huminom slučaju gradska duša još u simbiozi sa dušom feudalnog čardaka samo je sreća, time je ovoj rustici jači panj16.

Grozdanin kikot je roman (pjesma, poema, skaska…) ili čak zapis o starosjedilačkom idealu prošlosti u kome je Humo pokušao da spoji i sažme idejni fantazmagorični impuls nastalim na impresivnoj unutarnjoj osnovi sa materijalističkim, tjelesnim porivom i doživljajem jasnog dodira života i prirode. Svakog proljeća i ljeta rađa se strast i ljubav, jesen je gasi i potapa u ništavilo praznine i šupljih dana i dugih noći bez slasti17. Pisac je, čini se, u jednom dahu izlio sve svoje duboke misli, bolnost jednog nedoživljenog života, njegovu potencijalnu jačinu i istrajnost, ali i muku neminovnosti, prizvuk pada i konačnog sunovrata. Humo je, naravno, primao i prihvatao uticaje i sugestije svog vremena, pokušavajući se uklopiti u trenutnu literarnu masu koja je u to trusno doba nadilazila iz više pravaca razbijajući stare i forsirajući avangardne književne novotarije. No, unatoč tome, on se kao literat i umjetnik profilirao sopstvenim eksperimentisanjem s namjerom da zasebno i beskompromisno predoči svoju intimnu viziju života i umjetnosti. Tako je u njegovom djelu, uglavnom, nadvladana neposredna rezonanca nametanja sa strane silinom svoje originalnosti i ličnog ispovijednog individualizma koji je za rezultat imao stvaranje osobne poetike prepoznatljive po obliku i ideji koja nije dopuštala parafrazu, ostavljajući ga usamljenog na zvjezdanom nebu književnosti.

Pored zbirke Strasti sa kojom je 1923. godine započeo svoj pripovijedni opus Humo je zbirkom Pod žrvnjem vremena nakon krajnjih dometa lirske inspiracije sa poezijom i romanom Grozdanin kikot, polako prešao u oblast socijalnog tematskog realizma. Tadašnja kritika je dobila više mjerila i analitičkih mogućnosti za konkretnu teorijsku vrijednovanost ukupnosti Huminog dotadašnjeg djela, no estetsko-idejni

kriteriji nisu bili potpuno zadovoljeni dijelimično i stoga što je piščeva intimna orijentacija bila uglavnom vezana za sasvim druge sadržajne i emotivne vrste. Kritika je, skoro jednoglasno, podvukla da novo motivsko-tematsko oprijedeljenje nije dalo značajnijih rezultata. Jovan Kršić je, tako, ukazao da njegova fantazija nije prozna, on pripovetku sklapa dosta nevešto i ispunjava je lirskim refleksijama i opisima18. Dodir čovjeka sa svakodnevnom stvarnošću je osnovni tematski okvir ovih pripovijedaka. Negdje je ta stvarnost oslikavana neuvjerljivo i sudbinski, negdje konkretnije i idejno jasnije; no, rezultat, je u najboljem slučaju, osrednjost, s obzirom da je mješavina intimnih refleksija i dispozicija nerijetko narušavala čisto narativne elemente.

U narednom novelističkom ciklusu Pripovetke, štampanim 1932. godine Humo se vratio lirsko-erotskoj liniji svoje poezije ostvarene u Grozdaninom kikotu. Tamo gdje je dolazilo do dodira stvarnog života Humo je zaobilazio realnost dajući oduška nekoj od svojih emocija provučenih kroz umjetničku konstrukciju djela; no ipak, pokušaj sinteze socijalnog zbivanja i vlastitog unutarnjeg senzibiliteta nije dao sasvim zadovoljavajuće rezultate. To je potvrdilo istinu da uspjela književna djela uvijek predstavljaju rezultat saglasnosti tematsko-motivske osnove i individualne duhovno-umjetničke strukture pisca19.

Zbivanje ne čini srž uspjelih Huminih novela, već intenzitet egzistencije i lirska impresija likova. Pripovijetke su lišene dinamike i pokretnosti, a same situacije i dodiri često nemaju velike narativne relevantnosti. Likovi su tipizirani u skladu sa proznom poetikom koja je vladala u međuratnom periodu; oni žive u svijetu rezignirane provincijsko-dnevne banalnosti življenja sa ograničenim ambicijama i nedostatkom perspektive kao osnovnim pokazateljem koji im drastično sužava dijapazon djelovanja. Predodređenost i fatalistički osjećaj nemoći im je i umjetnički i sudbinski ucrtan u životni put koji znatnim dijelom literarno funkcionira u oblasti mašte i fantazije, bez pokušaja tematske ispunjenosti i dubljeg sagledavanja. Ovom konvencionalnom karakterizacijom Humo je svojim novelama dao i niz regionalnih činilaca, protkane sopstvenim lirizmom i spiritualnom tipologijom orijentalno-slavenskog pejzaža. Motivacijsko prožimanje univerzuma piščeve mitsko-nadrealne stvarnosti i stilizacija centralne fabulativne linije jasno ilustruje apstraktnu specifičnost percepcijskog vidokruga njegovih junaka čija zaumnost daje aromu nove idejne i kompozicijske dimenzije, kao i zasebne tačke gledišta. Svjestan dinamike vremena u kome živi, rušenje starih svijetova, ili, bolje rečeno,nadgradnje prošlosti, Humo je uspio da književno i umjetnički izrazi onu svojevrsnu melanholičnu otuđenost

pojedinca, udubljenog u sanjarenje i okrenutog prema izvoru svog nekadašnjeg spokojstva, prepuštenog zaboravu i sopstvenoj propasti. Nažalost, umjetnički nivo opisanog svijeta nije uzdignut do iskristalisane granice kreativnog totaliteta. Izraziti lirik, intimist i emotivni tradicionalist, pisac nije uspio da prilagodi svoje umjetničko ustrojstvo i svijet socijalnih tema realizira u okvirima uspjelog tematskog afiniteta. Svi prozni umjetničko-literarni pokušaji ostali su na površini dubine izraza, a manifestirana oblikovanost sudbine njegovih likova imaju za rezultat duhovno proživljavanje bez emotivnog udubljivanja i empatije. Želja da se stavi rame uz rame sa svojim savremenicima, da se okuša u stilsko-tematskom okviru zastupljenom između dva velika rata, kao i da se uklopi u moderna shvatanja i književne postulate, ponukan kritikom o preživljenosti feudalnih oblika kojima se obilato služio i kroz formu i kroz ideju svojih djela donekle je isforsirala njegov izbor tupeći umjetničku stranu njegove književnosti, otada se Humo, – još pre nego što je, tvrdeći da je ”lirski izraz” nasleđe Istoka, prorokovao da će i taj ”izraz” nestati u trijumfovanju ”progresa”, – odrekao poezije istovremeno kada se odrekao sanjarije o Istoku, i to i po ovim ”zahtjevima Zapada” i po želji da se, napomiren sa postojećim svetom, od sanjara preobrazi u realističkog pisca, i tako odazove na kritiku koja ga je pozivala ”da se probudi”20. Lirsko ispovijedanje je njegov osnovni činilac u kome se zbrajaju sve one relevantne crte koje objektivno oslikavaju većinu njegovih uspjelih pjesničkih i proznih ostvarenja. Pokušaj zatomljenja sopstvene prirode samo je stagnirao njegov intimni subjektivitet, a jedini rezultat je bio literarna hladnoća i otuđenost iskaza.

Deskripcija Huminog izraza ima za rezultat utjelovljenje opisnih elemenata utiska posebno u slikanju prirode i pejzaža. Ekspresivnost transformacije uslovljena je iznenadnim i naglim prelazima sa jednog temperamentnog stanja u drugi, što doprinosi efektnosti u gradnji i razvoju kompozicije. Personificiranost prirodnih oblika i stilska dinamika su bitna karakteristika njegovog izražaja koja se ogleda kroz cjelokupno stvaralaštvo. Njima se pokušava značajnije oživiti predmet iskaza koji se vizuelno ostvaruje u čitaocu, kao i istovremenost i izjednačenost stanja prirode i okoline sa unutarnjim stanjem i odnosom likova.

Senzualitet je vitalno i bitno osjećanje koji je imanentno čitavom Huminom opusu, on mu daje oblik i formu, on je pokretačka snaga njegovog stvaralaštva. Svojim prenapregnutim intenzitetom ono, ponekad, prevladava i samu konstrukciju pripovijetke bojeći je, svjesno ili nesvjesno, pjesničkim prelivom i ritmom osnovnog osjećaja. Atmosfera i ambijent Huminih priča su ispunjeni od erotskih motiva i

simbola, tako da se svaki senzibilitet, svaki oblik doživljava opsesivno. Umjetnička uzvišenost erotskog patosa imala je dug kontinuitet razvoja formiranja. Od noveleStrast, brutalne po svojoj formi i sadržini, do Sevdalijine ljubavi u kojoj putena ekstaza stoji u sadejstvu sa umjetničkom protkanošću prošao je Humo krivudavi kontinuitet razvojnog stvaralačkog puta u želji da oformi jedan osebujni identitet vlastitog umjetničkog bića. Na tom putu definisan lirskom i erotskom profilacijom on se bliže primakao korijenima bogumilsko-orijentalne i slavenske racionalnosti ekspresivno izrazivši primarne impulse vlastite prirode.

Pripovijetka Slučaj Raba slikara predstavlja svojevrsnu anomaliju u pogledu izabrane tematike, stila i pripovijedne tehnike. Ona, stavljena u odnos prema drugim njegovim proznim djelima, ima specifičan karakter uvodeći je u eksperimentalnu fazu i odvaja se od njih u prvom redu time što nije ilustracija, pričanje, konstatacija nego analiza, traganje, poniranje21. U njoj je moguće pratiti vijugavi tok izričitog psihotičnog stanja na granici naučno-psihološke analize i jednog višeg saznanja egzistencije. Pripovijetka je potpuno avangardna i prema Huminom dotadašnjem opusu i prema ukupnosti ekspresionističke poetike koja je tada već bila na izdisaju ustupajući mjesto novoformiranim književnim epohama koji su izbijali u prvi plan. Ovo djelo primarno karakterišu tišina, samoća i subjektivna praznina kao psihološki motivski simbolizam koji svu iscrpnu bit novele podređuje sebi. Nijemi ambijent pripovijetke pokreće nežive stvari uvodeći nas u psihozno stanje bitan za poremećenu svijest Raba slikara doprinoseći poetskoj magičnosti priče koja ovdje djeluje samostalno i zasebno, jasnije determinirajući apstraktnu atmosferu fabule. Humo je imao namjeru da prikaže ogoljeno intimno stanje, bez pretjerane upotrebe narativno-sižejnih alatki osim samog stila i jezika kao komunikativno-percepcijskog sredstva. Pokretački motiv događajne linije priče predstavlja psihološki pokušaj pročišćenja unutarnjeg oblika istinskog umjetničkog djela. Motiv konačnog nestanka, prijeko potreban za definitivno otkrovenje savršenosti umjetničke forme i relevantnost duha umjetnika-stvaraoca je aktivna ideja koju je pisac upotrijebio kao kompozicijsko ispunjenje djela. Duhovno somnabularno bunilo i spoznaja o neodvojivosti tjelesnog i duševnog se uporedno nadopunjuju, pri čemu nejasnost zagrobnog i njegova neminovnost postaje podstrek umjetničke i duhovne snage, što za rezultat ima podvojenost slikareve ličnosti na spiritualnu i fizičku, ostvaren pomoću sižejnih kombinacija i vrstá narativne tehnike. Humo se kao književnik, inače, pokazao kao dobar psihološki prikazatelj i deskriptor unutarnjih i suptilnih abnormalnih stanja svojih

fabula i likova u njima. Ipak, i ovdje je moguće uočiti znakove literarne inferiornosti, krize stvaralačke transformacije i idejne razvijenosti. Piščev kreativni uzlet ima, očigledno, ograničen doseg i okvir emotivnog i izravnog djelovanja stvaralačke spontanosti sa teškim prožimanjem sadržine i oblika. Slučaj Raba slikara svakako predstavlja korak na razvojnom putu Huminog pripovijedanja, ali ne u smislu umjetničke dovršenosti, već samo u pogledu unošenja novih oblika pripovjedačke tehnike, više mehaničkog nego kreativnog, i novih psihičkih sadržaja bez adekvatnog umjetničkog izraza. (...) Oblast čulnog doživljavanja života uz puno sudjelovanje fantazije predstavljala je Humin stvaralački horizont iz kojeg se on nije mogao udaljiti bez opasnosti da iznevjeri sebe22. I sama kritika je bila podijeljena oko umjetničkog značaja ove pripovijetke. Novak Simić je upozorio na neadekvatnost njene forme u odnosu na sadržinu, istakavši da ”podsvjesno”, koje bi u ovoj pripovijetci trebalo da predstavlja psihološko-umjetničku strukturu, nije uopšte naglašeno23; dok su, primjerice, Eli Finci i Velimir Živojinović-Massuka ukazali na novost stilskih i pripovjedačkih sposobnosti24, te na uobličenost i umjetničku završenost psiholoških, filozofskih i estetskih elemenata s kojima je pisac krenuo pri stvaranju ove pripovijetke25. Ovom pripovijetkom Humo je kao pisac okvirno iskusio sve oblike svog subjektivno-tematskog stvaralaštva protegnuvši se do maksimalnih granica svog kreativnog izraza i umjetničkog pogleda.

Knjige koje su uslijedile, pripovijetke Ljubav na periferiji i roman Zgrada na ruševinama, te posebno njegovi poslijeratni književni angažmani, bili su daleko ispod osnovnih vrijednosti njegovog dotadašnjeg opusa. Oni mogu stajati kao potvrda stvaralačkih granica ovog pisca i specifičnosti njegove primarne prirode koja se sasvim ostvaruje kada stupi u dodir sa osnovnom emocionalnom strukturom pokrećući, tako, udarne kreativne-inspirativne mehanizme, nasuprot onoj tematici koja je dijametralno u suprotnosti sa oblikom i idejom koji mu nisu intimno srodni. Pristup istraživanju Huminog djela treba staviti u drugi plan sve što se ne zasniva na prirodnom senzualitetu njegove ličnosti i predodređenosti umjetničkog profila. Njegova literarna ubjedljivost je najizraženija u slijedu stilsko-lirskih opisa prirode i lične nepretencioznosti i profundnog literarnog gledišta. Međutim, ovaj poetički niz nosio je u sebi i limitiranost originalnosti estetske novotarije što je uslovilo inventivnu iscrpljenost kreativne snage. Ipak, i ona djela u kojima Humo nije dosegao visok stupanj umjetničke ubjedljivosti sigurno potvrđuju nezaobilaznost u ukupnom proučavanju njegove poetike.

O Hamzi Humi je napisano obimno kritičko-teorijsko djelo.

Svako izdanje njegovih knjiga izazivalo je pažnju referentne kritike. No dugo vremena nedostajala je naučno utemeljena studija u kojoj bi se njegov opus u globalu obuhvatio i literarno interpretirao u svoj svojoj udarnoj istorijsko-književnoj cjelokupnosti. Tek pojavom eseja i studija Skendera Kulenovića, Radomira Konstantinovića, Muhsina Rizvića, Enesa Durakovića i Zdenka Lešića njegovo stvaralaštvo ulazi u okvir analitičko-znanstvenog konteksta predočavajući cjelinu umjetničkog pristupa i književnih opredjeljenja. Za akseologijsko shvatanje nekog djela, pojedinačno ili kroz opus, potrebno je uspostaviti i skalu vrijednovanja i relevantnosti posmatranog objekta. Nažalost, nerijetko su pojedini kritičari nad Humom vršili svoje teorijske opite, a da se nisu upoznali sa ukupnošću njegovog djela. Preko pojedinih njegovih knjiga se jednostavno prelazilo kao da nisu ni napisane, pojačavajući, s druge strane, ponekad i prekomjerno, interesovanje za neka druga djela koja su izašla iz pera ovog pisca. Ipak, neprolaznost Humine poetike je aksiom koji će stalno biti prisutan u sveobuhvatnom proučavanju bosanskohercegovačke književne riječi, bez obzira na sve epohalne fenomene sadašnjosti. U traganju za njegovim književnim i umjetničkim identitetom treba prvenstveno uzeti u obzir unutarnji, intimni osjećaj i doživljaj što je stvorilo oblast u kojoj je pjesnik dosegao tajnu svog saznanja svijeta, dok je njegova kreativna nadarenost naišla na istaknuti izraz u slijedu stilskih i figurativnih poimanja. I sa koje god strane da se ogleda njegova literarna skrovitost i njegov umjetnički subjektivitet dolazi se do spoznaje vjernosti izražajnim i emocionalnim motivima koji su ga nosili kroz čitav stvaralački život, što je, ujedno, i nesumnjiv dokaz prisutnosti talenta, životne usmjerenosti i umjetničkog oblikovanja u njemu.

____________________14 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.15 Lešić, Zdenko: Hamza Humo, pjesnik kao pripovijedač. Izraz, Sarajevo, 1986, br. 6, str. 550-606.16 Kulenović, Skender: Iz smaragda Une. Izabrana djela, knj. IV, Eseji, Sarajevo, Svjetlost, 1983, str. 158.17 Trifković, Risto: Savremena književnost u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1968.18 K(ršić), J(ovan): Pod žrvnjem vremena. Pripovetke Hamze Hume. Sarajevo, Pregled, 2/1928, II, 59, 322.19 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.20 Konstantinović, Radomir: Hamza Humo. Jezik i biće, Beograd, 1983, knj. 3, str. 63-92.21 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.

22 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.23 Simić, Novak: Hamza Humo, Slučaj Raba slikara. Književnik, 30/1930, 7, 328.24 Finci, Eli: Hamza Humo, Slučaj Raba slikara. Život i rad, 3/1930, 6/31, 548.25 Živojinović-Massuka, Velimir: Hamza Humo, Slučaj Raba slikara. Beograd, Misao, 13/1931, 35/265-266, 87-92.