Broj 36 / rujan 2010.

ISSN 1331-9523

ŠPORT NA INTERNETU:Fifin mrežni svijet

OLIMPIJSKE NADE:Karla Šitić

DJECA I ŠPORT:Ne ide bez roditelja

Četiri medalje za Hrvatsku

Olimpijske igre mladih

OLIMPIJSKE LEGENDE:Željko Matuš

Sadržaj

Olimp 4

Broj 36 / rujan 2010.

ŠPORT NA INTERNETU:Fifin mrežni svijetFifin mrežni svijet

OLIMPIJSKE NADE:Karla ŠitićKarla ŠitićKarla Šitić

DJECA I ŠPORT:Ne ide bez roditeljaNe ide bez roditelja

Četiri medalje za Hrvatsku

Olimpijske igre mladih

OLIMPIJSKE LEGENDE:Željko MatušŽeljko MatušŽeljko Matuš

Za nakladnika:

Josip ČopHrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Glavni urednik:

Ante Drpić

Urednica priloga Povijest hrvatskog športa:

Ana Popovčić

Uredništvo:

Saša Ceraj, Ante Drpić , Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar, Ivan Škoro

Produkcija:

M 14 d.o.o (Jet-set magazin)Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Oblikovanje i prijelom:

Marin Stojić

Singapur 2010.Olimpijske igre mladih

Olimpijske legendeŽeljko Matuš

Olimpijske nadeKarla Šitić

Nastanak modernog športaKonjičke utrke

Društvo i športStop plivanju i biciklu

MOO - danas i sutraKomunikacijska revolucija

PrilogPovijest hrvatskog športa

Znanost i športIzazov za kineziologe

Športska terminologijaOd košare do ključanice

Djeca i športNe ide bez roditelja

6 26

12 29

16 42

20 46

5024

Nas

lovn

a st

rani

ca: I

van

Capa

n

Prijevod:

SPES, Garićgradska 11, 10 000 Zagreb

Tisak:

Tiskara “Edok d.o.o.”Grada Wirgessa 10, 10430 Samobor

Naklada: 2000 primjeraka

Šport i međunarodne integracijeSnaga koja mijenja društvo

Žene i športMig iz Španjolske

Športska fotografijaRobert Valai

Šport na internetuFifin mrežni svijet

Od Olimpa do OlimpaVijesti iz HOO-a

52

54

58

60

62

prve Olimpijske igre mladih održane u Singapuru u kolovozu, nova su snažna poveznica temeljnih vrijednosti olimpijskog pokreta. Dokazali su to mladi športaši iz cijeloga svijeta, njih više od 3 500 iz 205 država, koji su u jednoj jedinoj priredbi ujedinili vrhunski šport te moderno olimpijsko obrazovanje i kulturu.

Bio je to, kako je uostalom na svečanom zatvaranju rekao i predsjednik MOO-a Jacques Rogge, spoj inovacije, kreativnosti, užitka i proslave olimpijskih vrijednosti.

Naši su se vratili s četiri medalje: zlato je osvojio plivač Ivan Capan (50m prsno), srebro košarkaši (košarka 3 na 3), a dvije bronce judašica Barbara Matić (pojedinačno i ekipno). Upravo njima i proslavi svjetske olimpijske mladosti, posvetili smo uvodni tekst u “Olimpu”.

Desetog rujna obilježili smo radno i svečano Hrvatski olimpijski dan, utemeljenje HOO-a 1991., te dodijelili prestižnu Nagradu Dražen Petrović mladim i perspektivnim športašima.

Usprkos ljetnoj stanci, članovi Vijeća i Skupština HOO bili su aktivni te donijeli niz važnih odluka, među kojima i onu o statusu i budućnosti pojedinih nacionalnih športskih saveza (golf, odbojka) u članstvu HOO-a, a o čemu možete čitati u rubrici “Od Olimpa do Olimpa”.

Na ugledna imena koja su obilježila jedno razdoblje hrvatskog športa, podsjećaju naši suradnici u stalnoj rubrici “Legende”. U ovom broju “Olimpa” prisjetili smo se Željka Matuša, osvajača zlatne medalje u nogometu na Olimpijskim igrama 1960. u Rimu, gradu koji je upravo proslavio 50. obljetnicu domaćinstva Igara.

U “Olimpovom” prilogu, ujedno i zasebnoj cjelini, “Povijest hrvatskog športa”, prisjetitili smo se dvojice športskih velikana koji su nas napustili - Stjepana Bobeka i Velimira Kljaića, a tu je i tekst o pomalo zaboravljenom Dragutinu Ciottiju, hrvatskom gimnastičaru koji je osvojio brončano odličje na OI u Amsterdamu 1920. godine.

Dakako, ovo je samo dio iz sadržaja jesenskog broja “Olimpa” kojem je ovo 11 godina izlaženja; želimo vam ugodno čitanje i naravno - otvoreni smo, kao i dosad, za sve vaše kritike, prijedloge i sugestije.

The first Youth Olympic Games that took place in Singapore in August are a strong new link that connects the basic values of the Olympic movement. This was proven by the more than 3,500 young athletes from 205 countries who in a single event united outstanding sports and modern Olympic education and culture.

As the President of the International Olympic Committee, Jacques Rogge, said in the closing ceremony, the games were a combination of innovation, creativity, pleasure and the celebration of Olympic values.

Our athletes returned with four medals: swimmer Ivan Capan won a gold medal (50 m breaststroke), our basketball team won a silver medal (3-on-3 basketball), and Barbara Matić two bronze medals in judo (individual and team). We have dedicated the introduction in “Olimp” to them and to the celebration of the world Olympic youth.

On 10 September, we celebrated, in a working and ceremonious way, Croatian Olympic Day, which marks the founding of the Croatian Olympic Committee (HOO) in 1991, and awarded the prestigious Dražen Petrović Award to young and promising athletes.

Despite the summer break, members of the HOO Council and Assemblies were active and reached a number of important decisions, one of which involved the status and future of individual national sports unions (golf and volleyball) in the membership of HOO. You can read more these decisions in the column, “From Olympus to Olympus”.

Distinguished names from the past in Croatian sports are recalled by our associates in the permanent column “Legends”. This issue of “Olimp” presents Željko Matuš, a gold medal winner at the 1960 Olympic Games in Rome, which has just celebrated the 50th anniversary of hosting the Games.

In the “Olimp’s” insert, a separate “History of Croatian Sports”, we recall two leading sports figures who have left us – Stjepan Bobek and Velimir Kljaić. There is also an article about the somewhat forgotten Dragutin Ciotti, a Croatian gymnast who won the bronze medal at the 1920 Olympic Games in Amsterdam.

Of course, these are only a part of the contents of the autumn issue of “Olimp”, now in its 11th year of publication; we wish you pleasant reading and, of course, we welcome your comments and suggestions.

Poštovani čitatelju,

Dear Reader,

www.hoo.hr

hoo@hoo.hr

Glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora

Secretary General of the Croatian Olympic Committee

Josip Čop, dipl. oec.

I. Olimpijske igre mladih

Olimp 6

Tekst: GORDANA GAĆEŠA

Olimpijske igre mladih otvorile su novo poglavlje u povijesti olimpijskog pokreta, pokazale su visoku razinu športskog natjecanja, ali istodobno su mladim športašima pružili platformu učenja i izgradnje prijateljstva kroz Kulturni i obrazovni program...

mladih športaša

Olimpijski plamen koji je 26. kolovoza u 21:01 sati ugašen u Singapuru, označio je završetak športskog festivala koji je postavio nove putokaze i standarde, kako mladima tako i športu. Vrlo je emotivan bio trenutak na svečanosti zatva-ranja prvih Olimpijskih igara mladih, a emocije i zadovoljstvo nije krio ni prvi

čovjek Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Jacques Rogge: - Čestitam i zahvaljujem Singapuru na veličanstveno obavljenom poslu. Ujedinili ste

vrhunski šport, moderno obrazovanje i kulturu. Bio je to spoj inovacije, kreativnosti, ra-dosti i proslave olimpijskih vrijednosti.

Festival

Festival

Olimp 8

Rogge se obratio i mladim športa-šima:

- Športaši, učinili ste nas ponosnima! Ujedno ste naučili što znači biti istin-ski športaš, a ne samo pobjednik. Na-kon mnogo godina, kada se osvrnete na svoju športsku karijeru, moći ćete reći: ‘Bio sam u Singapuru, gdje je sve počelo.’ Ponesite i širite duh Singapura u svojim zemljama, budite uzori sadaš-njim i budućim generacijama.

Na prvim povijesnim Olimpijskih igrama mladih (OIM), koje su održa-ne od 14. do 26. kolovoza 2010., sudjelovalo je 3522 sportaša, 1850 službenih osoba iz 205 nacionalnih olimpijskih odbora. Hrvatska delega-cija, pod vodstvom šefa Misije Damira Šegote, brojila je 47 članova, od čega 25 športaša koji su nastupili u 12 športova (atletika, gimnastika, judo, kanu, košarka 3 na 3, plivanje, stolni tenis, streljaštvo, taekwondo, tenis, triatlon i veslanje). Kući su se vratili s četiri medalje: zlato je osvojio plivač Ivan Capan (50m prsno), srebro košar-kaši (košarka 3 na 3), a dvije bronce donijela je judašica Barbara Matić (pojedinačno i ekipno).

Najuspješniji su bili športaši NR Kine sa 30 zlatnih medalja, Rusija je druga sa 19 zlata, a Južna Koreja treća sa 11 zlatnih odličja.

A kako je sve počelo? U povijesti svjetskog olimpijskog pokreta poseb-no će se pamtiti odluka donesena 5. srpnja 2007. godine na 119. zasjeda-nju MOO-a u Guatemala Cityju - po-kretanje Olimpijskih igara mladih na kojima pravo nastupa imaju športaši od 14 do 18 godina. Nakon toga usli-jedilo je najčešće postavljano pitanje - zašto?

Postojale su sumnje u opravdanost još jednog športskog događaja više u i ovako gustom kalendaru Među-

narodnog olimpijskog odbora, ali i kalendarima svjetskih športskih save-za. Odgovor je te 2007. godine dao predsjednik MOO-a Jacques Rogge: “To je naša dužnost prema mladima ovog svijeta”.

OIM su postale prioritet razvojnestrategije MOO-a koji je na jednom mjestu okupio svjetski priznate struč-njake iz područja športa, marketinga, promocije, dizajna… koji su osmislili i realizirali izniman projekt.

U pokretanju nečega novog, uvijek je bitno znati što se želi. A MOO je to od početka vrlo jasno naznačio u stra-teškim ciljevima - sudjelovanje mladih nadarenih športaša iz cijelog svijeta na natjecanju visoke športske kvali-tete, educiranje mladih o olimpijskim vrijednostima, o pozitivnom učinku bavljenja športom na zdravlje te o opasnostima dopinga. I to je odgovor na pitanje zašto, to je, eto, smisao OIM-a.

Na svečanosti otvaranja, Jacques Rogge je posebno naglasio jednu po-ruku upućenu športašima sudionicima 1. OIM u Singapuru: “Ne zaboravite zabavljati se!”

Uistinu je tako. Uz ostvarenje što boljeg športskog rezultata, cilj je na li-cima športaša “čitati” sreću, zadovolj-stvo, zabavu, a MOO je osmislio i tzv. Kulturni i obrazovni program (Culture and Education Programme - CEP).

Vizija prvih Olimpijskih igara mladih je vizija događaja koji povezuje šport, kulturu i obrazovanje. CEP je kao sa-stavni dio Igara pružio nezaboravno i inspirativno iskustvo svim sudioni-cima. Posebno napravljen za mlade športaše, CEP ih je potaknuo u nasto-janju da se druže izražavajući olim-pijske vrijednosti kroz prijateljstvo i poštivanje, ali i da naučene olimpijske vrijednosti primjenjuju u svakodnev-

I. Olimpijske igre mladih

HRVATSKI SPORTAŠI U SINGAPURU

ATLETIKA: Ines Ikić, Romana Tea Kirinić, Ivan HorvatGIMNASTIKA: Filip BorošaJUDO: Barbara MatićKANU KAJAK: Matija BurišaKOŠARKA (3 na 3): Matej Buovac, Tomislav Grubišić, Stipe Krstanović i Marko RamljakPLIVANJE: Ivan Biondić, Ivan Capan, Ivan Levaj, Mabel SulićSTRELJAŠTVO: Valentina Pereglin, Tanja Perec, Tiziano ŠuranSTOLNI TENIS: Mateja Jeger, Luka FučecTAEKWONDO: Rea BudićTENIS: Mate PavićTRIATLON: Sara VilićVESLANJE: Mate Ledenko, Mile Čakarun, Asja Žero

Ines Ikić

Luka Fučec

Mate Pavić

Matija Buriša

Olimp9

Četiri naše medalje

Odlukom MOO-a, športaši sudionici OIM-a natjecali su se u 26 športova koji su na programu OI u Londonu, no u nekim športo-vima, u dogovoru i uz suglasnost međunarodnih športskih saveza, pravila natjecanja su modificirana. Tako se primjerice košarkaški olimpijski turnir održao u košarci 3 na 3 (tzv. street basketball). Hrvatski športaši ostvarili su iznimne uspjehe, među kojima se isti-ču četiri osvojene medalje. Prvu i povijesnu hrvatsku medalju na Olimpijskim igrama mladih, osvojio je plivač Ivan Capan u disciplini 50 m prsno, osvojivši 1. mjesto uz novi juniorski državni rekord (28:55). Košarkaši su kući donijeli srebrnu medalju (Matej Buovac, Stipe Krstanović, Marko Ramljak, Tomislav Grubišić), a judašica Barbara Matić osvojila je dvije brončane medalje (pojedinačno u kategoriji do 63kg i ekipno). Hrvatsko plivanje pokazalo je iznimno talentiranu generaciju mla-dih plivača. Uz zlatnu medalju, ostvareno je još pet finalnih pla-smana. Medaljaš Ivan Capan osvojio je 5. mjesto na 100m prsno. Ivan Biondić bio je odličan 4. na 200m leđno i 6. na 100m leđno (uz novi juniorski državni rekord 56:88), dok je Ivan Levaj osvojio 5. mjesto na 50m slobodno. Kod atletičara se istaknula troskokašica Ines Ikić koja je osvojila 5. mjesto, dok je veliki kandidat za medalju i hrvatski stjegonoša na ceremoniji otvaranja Igara Ivan Horvat, osvojio tek 8. mjesto sa skromnih 4.70m. Romana Tea Kirinić je osvojila prvo mjesto u B finalu u utrci na 400m, što je ukupno 9. mjesto na OIM.Mladi hrvatski gimnastičar Filip Boroša bio je 31. u višeboju, ali se plasirao u finale po spravama, na parteru je u konačnici bio izvr-stan 6.U iznimno jakoj konkurenciji, stolnotenisači Mateja Jeger i Luka Fučec zaustavljeni su u osmini finala u pojedinačnoj i momčadskoj konkurenciji. U finalu zračne puške 6. mjesto osvojila je Tanja Perec. Ostali hrvatski mladi olimpijci ostvarili su rezultate sukladno svo-jim mogućnostima, no iskustvo koje su stekli nastupom na prvim OIM zasigurno će pridonijeti njihovom daljnjem športskom razvoju.

Filip Boroša Sara Vilić Ivan Biondić

Srebrni košarkaši

Barbara Matić (treća s lijeva)

Ivan Capan (u sredini)

Olimp 10

nom, osobnom i društvenom životu. Kroz zabavne i interaktivne ak-

tivnosti, športaši su se upoznali s olimpizmom, olimpijskim pokretom i globalnim športskim pitanjima; učili su o održivom razvoju i pozitivnom utje-caju športa na ljude i prirodu; družili su se s ostalim sudionicima, razmje-njivali ideje i upoznali nove kulture; slavili su olimpijske ideje i olimpijski duh, shvatili snagu različitosti kultura u ujedinjenju ljudi.

Aktivnosti CEP-a bile su podije-ljene u pet različitih tematskih dije-lova:◊ Olimpizam - povijest, filozofija, struktura i evolucija modernih Olimpij-skih igara sve do današnjih dana◊ Razvoj sposobnosti - razmatra ra-zličite aspekte profesionalne karijere športaša koja uključuje i osobni razvoj i snalaženje u raznim fazama života športaša◊ Dobrobit i zdrav životni stil - pro-miče zdrav način života koji uključuje i zdravu prehranu i borbu protiv dopin-ga u sportu◊ Društvena odgovornost - podiže svijest športaša o njegovoj ulozi člana društvene zajednice◊ Izražavanje - olakšava učenje i in-terakciju putem korištenja digitalnih medija i sudjelovanjem u festivalima i ostalim događanjima u Olimpijskom selu.

Kulturni i obrazovni program bio je organiziran u Olimpijskom selu i izvan njega, u sedam formi programa. To su “Chat s prvacima” gdje su mladi športa-

I. Olimpijske igre mladih

Športske dvorane u neboderima

Azijski Gibraltar, kako još zovu Singapur, otočni je grad-država koji se prostire na svega 700 km² i ima oko 5 milijuna stanovnika, pa je stoga jedna od najnaseljenijih država svijeta. Singapur shvaća ulogu športa u razvoju društva, bilo da se radi o vrhunskom špor-tu, o ulaganju u športske objekte ili o odgoju mladih putem športa. Još 1990-ih godina Singapurski olimpijski odbor utemeljio je program poznat pod nazivom Multi-Million Dollar Awards Programme koji u gotovini nagrađuje osvajače medalja na OI, Azijskim i Commonwealth igrama te Jugoistočnim azijskim igrama. Najveća nagrada ispla-ćuje se osvajaču zlatne olimpijske medalje - milijun singapurskih dolara (4,3 milijuna kuna)!Olimpijski odbor obavezuje športaše dobitnike novčane nagrade na uplatu 20% od iznosa u nacionalni športski savez za daljnji razvoj tog športa. Od pokretanja programa pa do danas, u fond su posegnuli samo jednom, ali za srebrnu medalju. Naime, Singapur je na dosadašnjim Olimpijskim igrama osvojio dvije srebrne medalje: davne 1960. na OI u Rimu dizač utega Tan Howe Liang je osvojio srebro, a na posljednjim OI u Pekingu 2008. ženski stolnoteniski sastav je također osvo-jio srebrnu medalju. Za usporedbu, Hrvatska je od osamostaljenja i prvog nastupa na ZOI u Albertvilleu 1992. osvojila 27 medalja, od čega 17 na ljetnim OI...Država, odnosno vlast, iznimno je svjesna uloge koju šport ima u odgoju mladih, a posebno u današnje tehnološko doba. Obra-zovni sustav se dobrim dijelom temelji na zdravom tjelesnom odgoju djece kojeg nude kroz razne programe - 2004. godine počela je s radom Singapurska športska škola koja se sufi-nancira od države, a djeci na jednom mjestu omogućuje vrhunsko obrazovanje i treniranje. Kompleks se sastoji od učioničkog dijela i športskih dvorana, dva bazena i brojnih vanjskih terena, a izgradnja je koštala 75 milijuna singapurskih dolara. Na OIM-u su se u toj školi održavala natjecanja u svim vodenim športovima i streljaštvu. Impresivan je to objekt koji ima dva olimpijska bazena poluotvorenog tipa (natkriven, s jednom bočnom stranom koja je otvorena). No, to je samo jedan od 100 olimpijskih bazena koji postoje u Singapuru. Športska infrastruktura u Singapuru je impozantna, ali ne i megalomanska. Uz spomenutih 100 olimpijskih bazena, na 710 km² smjestili su 972 športske dvorane i 75 sintetičkih atletskih staza. Postavlja se pitanje gdje su uspjeli smjestiti tolike dvorane, a odgovor je viđen na Olimpijskim igrama mladih - športske dvorane nalaze se u neboderima. Garaže u podrumima, shopping centri u prizemlju, a dvorane na katovima...

Olimp11

ši imali priliku kao u “talk showu” raz-govarati s proslavljenim olimpijcima kao što su Sergej Bubka, Jelena Isinbajeva, Wilson Kipketer, Aleksandar Popov.

U formi “Aktivnosti otkrivanja”, putem interaktivnih izložbi i radionica, sudionici OIM-a učili su o temama važ-nim za njihovo športsko odrastanje (kako uspješno spojiti vrhunski šport i učenje/studiranje), ali i karijeri u indu-striji športa gdje su mogli saznati koje se karakteristike, znanje i stručnost traže za te profesije.

“Selo svjetske kulture” bila je plat-forma za učenje kulturnih različitosti, a “Projekt zajednice” imao je naglasak na učenju o lokalnoj kulturi. “Umjet-nost i kultura” je interaktivna forma koja je uključivala zabavu, glazbu i igru, dok “Otočka avantura“ i “Istraži-vačko putovanje” aktivnosti su koje su se odvijale izvan Sela. U prvoj su športaši imali priliku učiti se timskom radu i prijateljstvu s ciljem prevlada-vanja prepreka (avanturističko puto-vanje na otok Pulau Ubin), a u drugoj aktivnosti učili su o važnosti prirod-nog ekosustava i o očuvanju okoliša.

Kao i ostala velika športska natje-canja, i OIM su imale svoje trenutke za pamćenje. Sedamnaestogodišnja kineska plivačica Tang Yi osvajačica je čak šest zlatnih medalja, a neizbrisiv trag ostavila je i mlada ruska gimna-stičarka Viktorija Komova osvojivši tri zlatna odličja. U Singapuru je ukupno postavljeno 14 novih svjetskih juni-orskih rekorda odnosno onih za mlađe juniore. No, osim športskih rezultata, trag su ostavile i mnoge izvanšport-

ske priče, priče koje daju smisao Olimpijskim igrama mladih, priče koje opravdavaju postojanje ovakvog na-tjecanja i šalju snažnu poruku svijetu.

Pamtit će se tako singapurski osnovnoškolac Low Wei Jie koji je 11. kolovoza pretrčao 15km prateći nosite-lje Olimpijske baklje, želeći uslikati taj simbol Olimpijskih igara mladih. Krenuo je u ovu avanturu u kratkim hlačicama, majici i japankama, a u ostvarenju snova nije ga spriječio ni pljusak niti rane na stopalima. Nitko nije mogao vjerovati da je mladi Singapurac toliko odlučan u svojoj namjeri.

- Samo sam htio vidjeti Olimpijski plamen. Možda ga više nikada ne vidim - objasnio je svoju želju 12-go-dišnji Low koji je sljedećih dana ne-planirano postao zvijezda i jedan od simbola OIM-a. Podsjetnik da šport spaja, a ne razdvaja te da ruši posto-jeće barijere, jest priča o športašica-ma Sjeverne i Južne Koreje koje su, s osmjehom na licu, zajedno istraživale Olimpijsko selo mladih u Singapuru. A mladi nogometaši Haitija svojoj napaćenoj domovini, koju je u siječnju ove godine zadesio razoran potres, donijeli su radost i veselje osvajanjem srebrne medalje na olimpijskom nogo-metnom turniru.

Olimpijske igre mladih otvorile su novo poglavlje u povijesti olimpijskog pokreta, pokazale su visoku razinu športskog natjecanja, ali istodobno su mladim športašima pružili platformu učenja i izgradnje prijateljstva kroz Kulturni i obrazovni program...

→ Summary ←In the opening ceremony of the first Youth Olympic Games, Jacques Rogge especially emphasized one message for athletes: “Don’t forget to have fun!”The Youth Olympic Games have opened a new chapter in the history of the Olympic movement. A high level of athletic competition was presented, but young athletes were also provided with a platform for learning and building friendship through the Culture and Education Programme.The Games, which were held in Singapore from August 14-26, 2010, brought together 3,522 athletes and 1,850 officials from 205 national Olympic committees. The Croatian delegation, led by Chef de Mission Damir Šegota, consisted of 47 people, 25 of whom were athletes competing in 12 sports.Croatian athletes achieved great success, winning four medals. Ivan Capan, a swimmer, won the first Croatian medal in the history of the Youth Olympic Games – a gold medal in the men’s 50m breaststroke, setting a new junior national record (28:55).

Legende hrvatskog športa: Željko Matuš

Olimp 12

50 godina od rimskoga zlata

Dinamo - Crvena zvezda (2-1) u Maksimiru 1958: Matuš postiže zgoditak Beari kojem je to bilo prvo gostovanje u Zagrebu u dresu Crvene zvezde.

Olimp13

Dogodilo se to prije pola sto-ljeća - nogometna je repre-zentacija Jugoslavije 1960. godine u Rimu, svladavši u

finalu Dansku, osvojila zlatnu olimpij-sku medalju. Olimpijsko zlato izniman je domašaj, što i te kako dobro znaju svi športaši. Pokušali su brojni, od kojih golema većina nikad nije stigla do zlata...

Reprezentacija koja je uzela olim-pijsko zlato 1960. za nas bi trebala biti osobito zanimljiva. Do vrha je, naime, dohitala momčad u kojoj su igrala petorica hrvatskih nogometaša: Željko Perušić, Ante Žanetić, Andrija Anković, Tomislav Knez i Željko Matuš s kojim smo osvježili vrijednu povijest.

- Drago mi je što se netko sjetio Rima 1960. Pedeset godina je lijepa brojka. Povijest se ne bi smjela zabo-ravljati. Bilo bi lijepo da se taj datum obilježio i nekim skupom - kaže Željko Matuš, negdašnji odlični nogometaš Dinama, koji je uz nogometnu stvorio i perfektnu životnu karijeru - uz igru u Dinamu završio je i Stomatološki fakultet u Zagrebu.

o Jeste li očekivali da biste u Rimu mogli osvojiti zlatnu medalju?

- Jesmo. Jugoslavenski je nogomet u to doba bio vrlo jak. Te se godine igrao i prvi Kup nacija, kojim je zapo-čelo prvenstvo Europe. Jugoslavija je u Parizu igrala finale sa Sovjetskim Savezom.

Na Olimpijskim igrama u to se doba nisu mogli natjecati profesionalci. Ali, istočni blok, koji formalno, ali samo formalno, nije poznavao pojam profe-sionalizma, na Olimpijske je igre dovo-dio vrlo jake momčadi. U Rimu su jaki bili Mađari, pa Bugari, ali i Talijani, koji su nastupili s mladom, ali vrlo jakom reprezentacijom za koju su igrali Rive-ra, Burgnich, Trapattoni...

Mi smo bili prvi u skupini s Bugar-skom, Egiptom i Turskom. U polufinalu smo pak prošli Talijane na neobičan način: bilo je 1-1, pa je o finalistu

odlučio ždrijeb. Poštenije bi bilo da su se izvodili jedanesterci, no pravila su tad bila takva. Za nas je sretno završi-lo i dospjeli smo u finale u kojem smo glatko nadvisili Dance.

o Koliko je jaka bila ta olimpijska reprezentacija?

- Bila je to dobra momčad. Objektiv-no, nismo bili jaki kao naši legendarni prethodnici: Beara, Stanković, Crn-ković, Z. Čajkovski, I. Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec. Ali, oni su uzeli dva srebra, 1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju, a mi smo bili zlatni.

Tekst: ANTON SAMOVOJSKA

Prije 50 godina nogometna je reprezentacija Jugosla-vije osvojila zlatnu olimpijsku medalju svladavši u Ri-mu Dansku s 3-1. Željko Matuš bio je i te kako važan igrač u toj momčadi...

PORTRETŽeljko Matuš (Gornja Stubica, 1935.) bio je odličan igrač sredine igrališta. Bio je sjajan trkač, sjajan tehničar, imao je izvrstan pregled igre te jak i vrlo točan udarac.Matuš je igrao za Oroteks iz Oroslavja (1952.-1954.), Dinamo (1954.-1965.) s ko-jim je osvojio naslov prvaka Jugoslavije (1958.) i tri Kupa (1960., 1963., 1965.), te za švicarske momčadi Young Fe-llows (1965.-1968.) i Zürich (1968.-1970.).Za Dinamo je odigrao 420 utakmica i postigao 150 pogo-daka. Za Jugoslaviju je odigrao 13 utakmica i postigao pet pogodaka. Osvojio je zlatnu medalju na OI 1960. u Rimu, srebro na prvom EP-u 1960. u Parizu, a bio je član momčadi koja je 1962. bila četvrta na SP-u u Čileu.

Olimp 14

o Koja je najveća razlika između nogometa nekad i sad?

- Razlika je takva kakva je i u svim ostalim športovima. Kada se pogleda-ju športovi koji se mjere centimetrima i štopericom, odmah se uoči koliko su rekordi otišli naprijed u posljednjih 50 godina. Tako je i s nogometom. Daka-ko, razlog postoji. Mi smo trenirali tri do četiri puta tjedno, a danas se treni-ra svaki dan. Po dva puta.

Velika je razlika dakle u fizičkoj spremi, ali i u taktici. Stoga se danas igra saSvim drukčiji nogomet. U naše doba bilo je vremena. Lopta se prima-la mirno, mogla se podići glava, moglo se mirno odigrati. Kad bi se na sredini prošao igrač, odmah je bio otvoren put do gola. Danas nogometaš nema ni vremena, a ni prostora. Mogli bismo možda kazati kako je negdašnji no-gomet bio atraktivniji, ali današnji je neusporedivo učinkovitiji.

o Bi li tko od negdašnjih velikana mogao igrati i danas na razini na kojoj je igrao nekoć?

- Neki sigurno danas uopće ne bi mogli igrati. Ali, neki bi i danas bili ve-liki. Vukas, Bobek, Zebec ili Zlatko

Čajkovski i u ovo bi doba bili klase.

o Tko je za vas najbolji hrvatski nogometaš svih vremena?

- Nikad se ne bih usudio izabrati jed-noga. No, postoji šira skupina odličnih igrača među kojima bi se za svakoga moglo kazati da je najveći. Među njima je svakako Bobek, koji je bio moj idol, a zatim i Vukas, Zebec, Zlatko Čajkovski, Šuker, Boban, Prosinečki...

o Što vam najviše smeta u današ-njem hrvatskom nogometu?

- Nisam nostalgičar. Nemam ni po-trebe, ni želje, a ni razloga biti optere-ćen prošlošću. Ne bih govorio o drugi-ma, nego o svojima, o Dinamu čiji sam dres nosio godinama.

Meni se čini da je nekoć u nogome-tu bilo više emocije. Ja sam plakao kad je Dinamo izgubio. Nisam ksenofob, ali nisam baš siguran da Dinamovi stranci danas plaču. Ljubav prema klu-bu, prema gradu, prema državi važan je čimbenik igre. Igrač koji ima emoci-ju sigurno daje više.

o Kako vidite Bilićevu reprezenta-ciju? Hoće li se Hrvatska plasirati u završnicu Europskog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini 2012.?

- Nama nedostaje vrsan vratar. I to je problem. Koji, međutim, nije jedini. Meni se ne sviđa kako igra naša za-dnja linija. Svaka lopta ide unatrag i stoga lopta teško dolazi do napadača. Da sam ja toliko vraćao loptu unatrag, Mara Wölfl (veliki Dinamov centarfor, op.p.) potjerao bi me s igrališta. Naš je problem i to što sve promatramo s našega stajališta: ‘Mi smo najbolji i si-gurno prolazimo’. Stvari nisu baš ta-kve - kazao je na kraju Željko Matuš.

‘Danas se igra sasvim drukčiji nogomet. U naše doba bilo je vremena. Lopta se primala mirno, mogla se podići glava, moglo se mirno odigrati. Kad bi se na sredini prošao igrač, odmah je bio otvoren put do gola. Danas nogometaš nema ni vremena, a ni prostora’

Jugoslavija - Danska 3-1RIM - Stadion Flaminio, 10. rujan 1960. Gle-datelja: 40.000. Sudac: Lo Bello (Italija).STRIJELCI: Galić, Matuš i Kostić za Jugoslavi-ju, F. Nielsen za Dansku.JUGOSLAVIJA: Vidinić, Roganović, Jusufi, Perušić, Durković, Žanetić, Anković, Matuš, Galić, Knez, Kostić.DANSKA: From, Andersen, Jensen, Hansen, H.C. Nielsen, F. Nielsen, Pedersen, Troelsen, H. Nielsen, Enoksen, Sorensen.

→ Summary ←Fifty years ago, the Yugoslav national football team won an Olympic gold medal in Rome by defeating Denmark 3-1. Željko Matuš was a very important player in that team.When asked about the biggest differences between football now and then, Matuš answered: “There is a great difference in physical fitness, but also in tactics. Football is played much differently now. In my day, players had more time. The ball was received calmly, you could raise your head, and you had time to play. When a player reached the center, the way to the goal was open. Today’s football players do not have either time or space. Perhaps we could say that football used to be more attractive, but now it is incomparably more efficient.”

Legende hrvatskog športa: Željko Matuš

U društvu s Dražanom Jerkovićem

Olimpijske nade: Karla Šitić

Olimp 16

Ako vam je njezino prezime poznato i ako ga povezujete s plivanjem - na dobrom ste tragu. Karlin tata je Slaven,

zaštitni znak splitskog “Jadrana” od 1978. do 1995. godine, deset godina reprezentativac bivše države. Karla Šitić, kojoj je tek 18 godina, već je pomalo svjetska marka u daljinskom plivanju, ali vjerojatno neće biti jedi-na, jer iz obitelji Šitić slijede Ivana i Ivan, svi članovi plivačkog kluba “Grdelin”.

- Djeca su nam odrasla na bazenu. Karla je plivala gotovo sve duže disci-

pline - od 400, preko 800, pa sve do 1500 metara, a onda i 400 mješovito. Mislim da je to baza za dugovječnost športaša. S osam godina plivala je ma-li maraton u Rogoznici, tad se taman osnivao Savez za daljinsko plivanje - prisjeća se tata Slaven, koji je i Karlin trener.

Karla je već u programu Hrvatskogolimpijskog odbora, uskoro bi mogla napredovati do B statusa, potencijalne sudionice Olimpijskih igara u Londonu, jer iza nje stoje sjajni ovogodišnji re-zultati: na Europskom prvenstvu na

25 kilometara bila je osma, na 10 kilo-metara tri mjesta niže, a na Svjetskom prvenstvu na 5 kilometara zauzela je desetu poziciju.

- Sljedeće će se godine u Šangaju održati prve kvalifikacije za Olimpijske igre, plasman će ostvariti deset najbo-ljih. Ukupno će na OI nastupiti 25 pliva-čica, a plivat će se u Hyde Parku... Ako utrka u Šangaju bude “normalna”, ako izdržim sve udarce, moglo bi biti dobro.

o Udarci? Kakvi udarci? Zar ne govo-rimo o plivanju?

- Ma, ovo vam je kontaktni šport,

Želja- Hyde park Tekst: DAVOR BURAZIN Fotografije: CROPIX

Karla Šitić, kojoj je tek 18 godina, već je pomalo svjet-ska marka u daljinskom plivanju. Njezini ovogodišnji rezultati daju joj puno pravo da ozbiljno razmišlja o velikom rezultatu na OI u Londonu, u utrci koja će se održati u jezeru u Hyde Parku.

Karla Šitić rođena je 6. svibnja 1992. godine u Splitu. U plivanju je otkad zna za sebe. Članica je kluba “Grdelin” usmjerena na daljin-sko plivanje, no kad treba uskočiti u bazen - nema problema. Aktu-alna je prvakinja Hrvatske na 200 metara delfinovim stilom i 1500 metara (hrvatska rekorderka). U daljinskom plivanju najbrža je na pet (bazen i otvorena voda), deset i 25 kilometara. Na Svjetskom prvenstvu u Kanadi bila je 10. na pet kilometara, a na Europskom prvenstvu u Mađarskoj 8. na dvadeset i pet kilome-tara, a 11. na deset kilometara.Ima i dva vrhunska rezultata u Svjetskom kupu. U argentinskoj Viedmi bila je druga, a u kanadskom Robervalu peta. Pobjednica je Grand prix maratona u Ohridu, a druga je bila na maratonu u Starom Gradu na Hvaru, gdje je popravila hrvatski rekord za čak 18 minuta.Sve ove rezultate postigla je ove godine.

Već nadomak svjetskom vrhu

Pobjednici ovogodišnjeg Rapskog maratona: Karla Šitić i Mark Warkentin (SAD)

Olimp17

puno je borbi za poziciju, a najvažnije je biti jak u glavi. Ako si jak, utrka brzo prođe - kaže odlična učenica 4. razreda Prirodoslovne gimnazije koja će dogo-dine sasvim sigurno upisati fakultet, ali još se nije odlučila što će studirati.

Nije baš jednostavno uspjeti i kvalificirati se za Olimpijske igre. Puno je plivača, a malo mjesta.

Tako se, recimo, za nastup u disciplini daljinskog plivanja na Igrama u Pekingu nije uspio kvalificirati svjetski rekorder i olimpijski pobjednik na 1500 metara Grant Hackett...

Osim velike konkurencije, puno se i ulaže. U čemu Hrvatska, pa tako i obi-telj Šitić zaostaju. Ipak, nekako se sna-laze, krpaju proračun, makar nerijetko nije nimalo lako.

- Nedavno sam pobijedila na Grand Prix maratonu u Ohridu, a taj put su financirali tata i mama Anita. Jedan ko-stim stoji 300 eura i uglavnom se baca nakon jedne utrke. Ja sam zbog promje-ne pravila na SP-u u Kanadi plivala u posuđenom kostimu jedne Slovenke, a moj tata, jer je bio jedini trener u repre-zentaciji, mogao je biti samo na jednom od dva pontona za okrjepu. Tako su svi

ostali plivači uzimali napitke dvaput, a ja samo jednom...

Ima još nevolja na koje se maratonci moraju naviknuti. U Kanadi je najviša temperatura vode bila 16 stupnjeva.

- Kako je? Smrzneš se i ukočiš - smije se Karla koja izgleda sasvim nježno i krhko, no to je očito samo površni dojam.

Ako je netko u stanju plivati 25 kilo-metara bez prestanka, ta osoba baš ne može biti krhka.

- Tih 25 km prvi put sam plivala u Mađarskoj, na Europskom prvenstvu, htjela sam probati da vidim gdje sam

i mogu li ja uopće to. Eto, ispalo je da mogu, osmo mjesto nije za bacit...

Krajem kolovoza bila je druga, sa samo četiri sekunde zaostatka za svjetskom prvakinjom Linsy Heister iz Nizozemske, na tradicionalnom marato-nu u Starom Gradu na Hvaru.

- Iskreno vjerujem da ću se plasirati u London, iako za mene ima još vre-mena. Ali, ako sam se u stanju nositi s najboljima, nemam razloga sumnjati u sebe. Ako se kvalificiram, zamrznut ću fakultet na godinu dana i posvetiti se samo treningu za taj najveći športski događaj. Sada idem u školu redovno, nema me jedino kad sam na natjecanju, pa kad se vratim, uvijek odgovaram u dogovoru s profesorima. I ovom prili-kom htjela bi im se zahvaliti na razumi-jevanju.

Nikada u životu Karla nije bila na visin-skim pripremama. Za razliku od, na pri-mjer, talijanskih plivačica, čija je repre-zentacija na SP-u u Kanadi bila s deset natjecatelja i još petnaest članova eks-pedicije. Karla i Slaven bili su sami.

Podsjeća li vas to na već uobičajenu uspješnu športsku priču iz Hrvatske? Sami protiv svih!

→ Summary ←Karla Šitić, who is only 18 years old, is already known in the world in the field of long-distance swimming. Her results this year entitle her to think seriously about great results at the Olympic Games in London in the competition that will take place in Hyde Park. This young girl from Split says that if she qualifies for the Olympic Games next year in Shanghai, she will take a year’s leave of absence from her university just to commit to training for this great athletic event.In addition to her eighth place at the European Championships and a tenth place at the World Championships, she is also proud of her second place in the Faros Marathon in Stari Grad on the island of Hvar at the end of August, when she was only four seconds behind world champion Linsey Heister.

Na tradicionalnom mara-tonu u Starom Gradu na Hvaru krajem kolovoza, Karla Šitić bila je druga, sa samo četiri sekunde zaostatka za svjetskom prvakinjom Linsy Heister iz Nizozemske.

Olimpijske nade: Karla Šitić

Olimp 20

Međusobno uspoređivanje ko-nja staro je vjerojatno koliko i samo jahanje. Ipak, kroz povijest je u Europi konj

prvenstveno bio upotrebljavan za rad - oranje i vuču, te kretanje teško oklo-pljenih vitezova. Iz tog razloga na cijeni je više bila izdržljivost nego brzina, ali s vremenom se to polako promijenilo.

U srednjem vijeku konjičke utrke or-ganizirane su radi oklade ili demonstra-cije konja koji su bili za prodaju, a kra-ljevski interes za takve događaje datira iz razdoblja Tudora. Poznato je da je Henrik VIII. (1491.-1547.) imao svoje trenere i džokeje, a konjičke utrke orga-nizirane su u sklopu ceremonijala prili-kom njegovih kraljevskih posjeta. Kra-ljica Elizabeta I. (1533.-1603.) nije bila osobito zainteresirana za utrke, makar je sama voljela jahati - uglavnom je pu-tovala na konju i izbjegavala kočiju kad god je bilo moguće.

No, sljedeća tri engleska vladara izra-zito su se zanimali za utrke, te najviše zahvaljujući njihovom entuzijazmu one i postaju jedan od vodećih nacionalnih športova. Među njima se naročito ističe James I. (1566.-1625.). On ne samo da je utrkama dao na važnosti svojim pri-sustvom i potporom u Newmarketu gdje je dao sagraditi i konjušnice, već je

učinio i povijesni korak time što je prvi u Englesku uvezao arapska grla, među kojima i čuvenog Markham Arabiana, i time započeo tradiciju uzgoja konja na Otoku.

Još od vremena križarskih ratova ka-da u Englesku pristiže određeni broj istočnjačkih konja, engleske vrste kri-žanjem polako odbacuju svoju prijašnju tromost i nezgrapnost, a sada je njihov prirodno dugi korak spojen s izdržljivim i temperamentnim arapskim grlima či-me je stvoren izvrstan trkaći konj - kru-pan i brz.

Zanimljivo je primijetiti da je sve do početka 18. stoljeća zapravo bilo uobi-

čajeno da vlasnici sami jašu svoje konje i to uglavnom za okladu. No, baš neka-ko u to vrijeme, neobavezno plemićko utrkivanje polako izrasta u možda naj-organiziraniji od svih športova - konjički šport. Počinje veći uvoz arapskih grla, postavljaju se trkališta u blizini većih gradova, godine 1727. počinje izlaziti Kalendar utrka, a 1752. osniva se i kultna institucija u povijesti konjičkih utrka u Engleskoj - Jockey Club.

U drugoj polovici 18. stoljeća javljaju se i profesionalni džokeji kao dio nove podjele rada između vlasnika konja, trenera, jahača i organizatora utrki. Otprilike u isto vrijeme počinju se organizirati i velike utrke - St. Leger od 1776., Oaks od 1779. i Derby od 1780. godine - koje čine prekretnicu u formi-ranju modernog konjičkog športa.

Ipak, važno je imati na umu da u to vrijeme trkališta nisu bila ograđena pa se niti ulaz nije mogao naplaćivati. Isto tako, sve do uvođenja željeznice, konji se nisu mogli jednostavno seliti s jednog kraja zemlje na drugi, tako da je većina utrka bila zapravo mali godišnji događaj koji se organizirao u sredini tjedna i na kojem bi se okupilo gotovo isključivo plemstvo. Još se 1840. godi-ne na svega 17 od 137 trkališta održa-

Nastanak modernog športa

Međusobno uspoređivanje ko učinio i povijesni korak time što je prvi čajeno da vlasnici sami jašu svoje konje

Konjičke utrke

Olimp21

valo više od jednog susreta godišnje.Utrka u Derbyju dugo je egzistirala

kao neobična mješavina tradicionalne svetkovine i modernog sporta. Unatoč pokušajima Jockey Cluba da uvede red, događaj je zapravo živio svoj vlastiti ži-vot i bio povodom masovnog egzodusa iz Londona. Konji, kočije, kola i pješaci prekriveni prašinom preplavili bi cestu, a priče o putovanju prema Epsonu i pijanim povratcima u London bile su dio lokalnog folklora. Borbe pijetlova, krvavi boksački susreti i klađenje bili su popratni dio utrka sve do 19. stoljeća kada se trkališta ograđuju, pa postaje lakše uvođenje reda. No, iako je kla-đenje neodvojivi dio konjičkih utrka, zanimljivo je primijetiti da se krajem 18. stoljeća većina posjetitelja Derbyja još nije kladila. Znali su malo ili ništa o konjima, a i utrke su bile prilično neor-ganizirane s čestim upadanjima pasa i posjetitelja na trkalište, budući da ograde još uvijek nisu postojale.

Početkom 19. stoljeća utrke popri-maju oblik sličan današnjem. Osim što se trkališta ograđuju, počinju se kori-stiti ciljano uzgojeni mladi konji stari najčešće dvije godine, a udaljenost se skraćuje na otprilike kilometar i pol, za razliku od 6 do 7 kilometara što je rani-je bilo slučaj. Uvođenjem mlađih konja

i kraćih distanci postalo je teže pred-vidjeti ishod utrki, čime je i klađenje postalo zanimljivije i masovnije.

Slijedom toga, porasla je i prodaja specijaliziranih športskih novina. Sve do kraja 19. stoljeća uopće nisu po-stojale novine koje bi pratile klađenje na konjskim utrkama, a već osam-desetih godina Sportsman, Sporting Life i Sporting Chronicle prodavani su u preko 300 000 primjeraka na dan. Ubrzo je silno klađenje - potpuno oče-kivano - donijelo korupciju. Veliki ulozi svuda generiraju krađu i nepoštenje, a konjičke utrke bile su školski primjer. Podmićivanje, zamjene konja, podvale i kojekakve smicalice i trikovi postali su standardna praksa.

Klađenje je službeno zabranjeno odredbom iz 1853. i ostalo je ilegalno sve do 1960. godine. Ne samo zakon, već i vjerski propovjednici i društveni reformatori oštro su osuđivali klađenje. Stavljanje skromnih prihoda na kocku smatrano je opasnim, a zarađivanje novca bez rada i truda - pogrešnim. Sve to nikako se nije uklapalo u viktorijan-ske ideje kreposnog življenja. Posebno su na udaru kritika bile ogromne svote koje su viši slojevi ulagali na utrkama. Ipak, kompletnu novčanu dobit koju su

utrke donosile nije bilo moguće igno-rirati...

Neki gradovi izravno su profitirali. Utrku u Doncasteru, na primjer, organi-zirala je posebna korporacija, a prihod je korišten u svrhu smanjivanja poreza. Kada se lokalni župnik, dr Vaughan u siječnju 1869. potužio vlastima na nemoral i kriminal povezan s utrkom, vijećnici su ga podsjetili da je utrka omogućila novčanu pomoć za crkve, ka-pele i škole, uključujući i 10.000 funti za obnovu njegove župne crkve...

Utrke su bile profitabilne i korisne čak neovisno o direktnom prihodu od organizacije, što uključuje prodaju

Tekst: ANA POPOVČIĆ

Danas se konjičke utrke održavaju u brojnim državama, ali utrke kao sastavni dio života, društva i kulture na način kako one egzistiraju i imaju svoju povijest u Velikoj Britaniji i njezinim bivšim kolonijama, neusporedive su s drugim zemljama.

valo više od jednog susreta godišnje.

Konjičke utrke

→ Summary ←The matching of horses dates from the first days when men rode. For many years English horses - employed to drag ploughs or to carry knights clad in heavy armour - tended toward plodding thickness rather than speed. Through the Middle Ages most horse races were either the contest of two men’s horses for a wager, or to exhibit the paces of horses due to be sold. Gradually the sport took root during the Tudor period, but it first became truly the sport of Kings during the reign of James I, who not only raised the sport’s status with his frequent presence and support at Newmarket, but also took the historic step of importing the famous Markham Arabian, the first major move in English bloodstock breeding. In the 18th century, horse racing was transformed from a casual competition between noblemen to perhaps the most highly organized of all sports. The introduction of Arabian bloodstock, the publication of a Racing Calendar from 1727, the laying out of courses near bigger towns and the formation of the Jockey Club in 1752 all combined to raise the sport both commercially and bureaucratically. In the 19th century courses became enclosed. Younger horses and shorter distances made for a less predictable result and better gambling. Naturally, heavy betting made the sport corrupt, but horse racing has also become economically important and highly profitable. In the late 19th century, the best known of all professional sportsmen were jockeys. Their own earnings were fabulous and they could make even more money for their followers as well. The most famous of all was Fred Archer (1857-1886) - a cruel rider, but talented beyond doubt. Horse racing is possibly the best example of a sport that remained wholly exclusive in social terms but also garnered a wide popular following.

Olimp 22

ulaznica i najam štandova. Sobe su se mogle iznajmiti po visokim cijenama, kuće su se obnavljale i nadograđivale, stolari i trgovci prodavali su ili iznajmlji-vali namještaj, pekari, mesari, vlasnici gostionica... - svi su profitirali, a poseb-no je cvjetala – prostitucija.

Iako su igrači kriketa, nogometaši i boksači bili najbrojniji među profesio-nalnim športašima, krajem 19. stoljeća svakako najpopularniji bili su - džokeji. Njihove zarade bile su fantastično vi-soke: u razdoblju između 1870. i 1914. godine, vrhunski džokeji zarađivali su i do 75.000 funti u svojoj karijeri. Naj-poznatiji među njima svakako je bio Fred Archer (1857.-1886.) - The Flying Tinman.

Archer, profesionalac, svakako nije posjedovao kvalitete gentlemana-amatera, fair play mu nije bio baš najja-ča strana. Svoj nadimak, Leteći Tinman (od riječi tin koja označava novac) je i dobio zbog prevelike ljubavi prema nov-cu, čak i prema standardima profesiona-laca. Archer je bio plaćenik - moglo ga se kupiti i da izgubi utrku, bio je nevje-rojatno okrutan džokej, ali njegov ta.lent bio je neosporan. Javnost ga je bezrezervno zavoljela 1880. kada je sa jednom potpuno neupotrebljivom ru-kom (ozlijeđenom u prijašnjoj utrci) u tijesnom finišu pobijedio na utrci u Der-byu. Možda nije sve bilo sasvim čisto, ali bilo je to herojski pothvat i onaj dio engleske javnosti koji nije prezirao utr-ke bio je zauvijek „kupljen“. Gomile ljudi znale su zakrčiti ulicu samo da vide Archera kako napušta hotel i ulazi u kočiju, a povodom njegovog vjenčanja u siječnju 1883., organizirani su posebni vlakovi za prijevoz razgaljene svjetine do Newmarketa i Cambridgea.

Brak je završio tragično preranom smrću njegove supruge, a godinu dana nakon toga Archer je počinio samouboj-stvo. Prema pisanju Timesa, ta vijest izazvala je šok, nevjericu i osjećaj go-

tovo osobnog gubitka milijunima ljudi. Njegov ispraćaj bio je središnji društve-ni događaj, S cijelim mnoštvom vijena-ca, križeva i drugih oznaka počasti, koji su došli ne samo od običnih radnika, već iz svih sfera viktorijanskog društva uključujući princa od Walesa, visoko i niže plemstvo, vojsku, novinare, bogate građane, vlasnike klubova i hotela, tre-nere, džokeje i dužnosnike. Većina tih cvjetnih aranžmana i predmeta bila je izrazito simbolična - neki su bili vezani uz konje, kao potkove ili uzde, a drugi opet kao slomljeni stup - podsjetnik na prerano završeni život.

Bilo je iznimno teško postati profesi-onalni džokej. Većina mladih konjušara smatrali bi velikom srećom da samo imaju priliku nastupiti, a kamoli osvojiti utrku. Propisana mala kilaža zahtijevala je konstantnu aktivnost i samodiscipli-nu, a navodno je Archer i upao u stanje teške depresije (radi čega je počinio samoubojstvo) za vrijeme izgladnjiva-nja kako bi postigao zadanu kilažu.

U britanskim ko-lonijama konjičke utrke također su bile glavni doga-đaj društvenog ži-vota. Trkališta su podizana od Hong Konga do Nairobi-ja, a budući da su utrke imale auru plemstva one su privlačile kako ot-

mjene i pomodne, tako i obične ljude...Konjičke utrke su vjerojatno najbolji

primjer športa koji je ostao vrlo eksklu-zivan u društvenim okvirima, ali ujedno stekao i silnu masovnu popularnost. Željeznica i novine omogućavale su običnim radnicima da slijede više slo-jeve u njihovoj ljubavi prema utrkama, te su se one duboko ukorijenile u sve slojeve engleskog društva.

Danas se one održavaju u brojnim državama, no utrke kao sastavni dio života, društva i kulture na način kako one egzistiraju i imaju svoju povijest u Velikoj Britaniji i njenim bivšim ko-lonijama, neusporedive su s drugim zemljama.

Literatura: Christina Hole, English Sports and Pastimes, B. T. Batsford, London, 1949.John Arlott i Arthur Daley, Pageantry of Sport: From the Age of Chivalry to the Age of Victoria, Hawthorn Books, Inc., New York, 1968.Richard Holt, Sport and the British: A Modern Hi-story, Oxford University Press, 1992.Mike Huggins, The Victorians and Sport, Hambledon and London, London i New York, 2004.

Nastanak modernog športa

Fred Archer

Društvo i šport

Olimp 24

Dana 15. srpnja 2010., Hrvat-ski sabor je, kao što to radi gotovo svake godine, udar-nički izglasavao promjene

propisa. Među ostalim, izglasane su Izmjene i dopune državnoga pedagoš-kog standarda osnovnoškolskog susta-va odgoja i obrazovanja. U prijedlogu je među ostalim stajalo, kako se brišu članci 40. i 41. Standarda, a prijedlog je prihvaćen s 80 glasova “za” i 41 glas “protiv”...

Prije samo dvije godine Hrvatski sa-bor je donio Državni pedagoški stan-dard osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja, u kojemu je u članku 40. stajalo: “Škola je za vrijeme osnovnoš-kolskog obrazovanja dužna omogućiti svim učenicima poduku plivanja.”

U istom članku se propisivalo kako program poduke plivanja propisuje mi-nistarstvo nadležno za obrazovanje, a provodi se tijekom II. ili III. razreda.

Minimalni program poduke traje 20 sati, a izvodi se u odgojno-obrazovnim skupinama s najviše 12 učenika. Bilo je nadalje predviđeno kako za učenike s

posebnim odgojno-obrazovnim potre-bama, treba osigurati odraslog poma-gača ovisno o vrsti i stupnju teškoće. U višim razrednim odjelima, poduka se osigurava samo za one učenike koji ni-su naučili plivati.

Izvršitelji programa škole plivanja je-su učitelji-treneri na bazenima, a orga-nizira ga škola. Alternativno, organiza-ciju poduke plivanja, osim škola, mogu provoditi i savezi školskih športskih klubova.

Plivanje, osim što je šport, i što

je temelj za cijelu grupu športova kao što je, recimo, vaterpolo, vrlo je korisno kao oblik rekreacije, ali je i vještina ko-ja može doslovno spasiti život.

Obveza da sva djeca nauče plivati možda se nekome u primorskim kraje-vima Hrvatske, ili u velikim gradovima, čini suvišnim, jer tu je more, bazeni, ro-ditelji koji plate poneko ljetovanje… No, ne treba zaboraviti da je Hrvatska puno više od obale i velikih gradova, da je Hrvatska i Banovina i Spačva i Lika i da postoje obitelji koje nemaju za ljetova-

nje, nemaju automobil, a najbliži bazen je daleko…

Ova obveza omogućavala je da dje-ca koja ne znaju plivati nauče barem osnove te vještine, bez obzira na soci-jalni i obiteljski status, bez obzira imali u blizini bazen ili ne.

Dodatno, djeca koja su već naučila plivati, kroz ovu obvezu mogli su usavr-šiti svoju vještinu, a izvježbani trener bi mogao školskom učitelju dojaviti kako poneki mladi plivač ima potenci-jala za športski razvoj. Tko zna, možda bi se otkrio i kakav budući olimpijac ili reprezentativac?

Glede vožnje bicikla, ona je, kako ju je prema Pedagoškom standardu trebao provoditi učitelj tehničke kul-ture, očigledno bila zamišljena više sa sigurnosnog aspekta: “Poduka vožnje biciklom u pravilu se organizira na škol-skom vježbalištu.”

No, i u tom slučaju iznimno važnog segmenta učenja osnova prometnih propisa i prometne kulture - ne treba zaboraviti da je vožnja bicikla ujedno i šport i lijepa rekreacija.

Tekst: GORAN VOJKOVIĆ

U ime uštede, u ime recesije, ukida se obveza da djeca u osnovnoj školi nauče plivati i voziti bicikl! Plivanje, osim što je šport, i što je temelj za cijelu grupu športova kao što je, recimo, vaterpolo, vrlo je korisno kao oblik rekreacije, ali je i vještina koja može doslovno spasiti život.

Olimp25

Narav-no, za nave-dene aktivnosti trebalo je izdvojiti određena sredstva, po-glavito od lokalne samouprave. To su međutim radili samo neki, pa se su se navedene obveze samo djelomično izvršavale. To je uostalom rečeno i u Saboru, kod predstavljanja izmjena pro-pisa. I sada, umjesto da se poradi na tome da se Standard poštuje, nađeno je “spasonosno” rješenje - u ime ušte-de, u ime recesije, ukida se obveza da djeca u osnovnoj školi nauče plivati i voziti bicikl! Malo će se rasteretiti lo-kalna samouprava valjda enormnih troškova najma kojeg autobusa…

Predsjednik Udruge ravnatelja

osnovnih škola Nikica Mihaljević tvrdi: “Naučiti plivati je djeci u toj dobi jed-nako važna potreba kao i naučiti pisa-ti. Ta obuka plivanja je barem u Zagre-bu jako dobro funkcionirala.

Za djecu kojoj nisu odgovarali termi-ni, organizirali smo posebne termine

tako da baš svi nauče plivati.” I plivački trener Krešimir Hajduk iz

Zagrebačkog plivačkog kluba kaže da je dosadašnja plivačka obuka u sklopu osnovnih škola bila iznimno kvalitetna: “Program je bio besplatan, a nemaju baš svi roditelji financijskih mogućnosti plaćati djeci školu plivanja.”

Ako želimo biti športska nacija, naci-ja u kojoj šport ima nacionalnu vrijed-

nost, koja dugoročno ima vrhunske re-

zultate, u

kojoj se gra-

đani re-kreativno bave

športom smanjujući lošu statistiku kardiovaskularnih

bolesti - onda upravo treba inzistirati na športu, rekreaciji, i općenito fizičkim aktivnostima u školama.

Da je ukinut neki školski predmet, sati matematike, hrvatskoga ili stra-noga jezika - imali bi već i prosvjede strukovnih udruga, komentare po no-vinama, izjave sveučilišnih profesora… No, ukidanje jedne od malobrojnih ob-veza za fizičkom aktivnošću u školi, kao posljedicu ima - muk.

Nezainteresiranost ili možda prije prihvaćanje činjenice da je šport i op-ćenito fizička aktivnost u školama ne-što rubno u školskom sustavu?

Možda su upravo ovakvi događaji najbolji dokaz priče kako smo nacija na-darenih športaša-pojedinaca, a ne ono što bi željeli biti - športska nacija. A to bi trebali promijeniti, u ime generacija koje dolaze.

→ Summary ←It was only two years ago that the Croatian Parliament adopted the National Educational Standard for the primary school system, stating in the Article 40: “During the primary school education, schools shall provide swimming lessons for all pupils.”In addition to being a sport and the foundation for a whole group of sports like water polo, swimming is a very beneficial form of recreation. It is also a skill that can literally save lives. The provision that all children must learn to swim may seem redundant to people living along the Croatian coast or in large towns because there is the sea, swimming pools, and parents who take their children to the seaside on vacation. However, it should not be forgotten that Croatia is much more than its coastline and major cities towns. It also includes areas like Banovina, Spačva and Lika, and there are families that cannot afford a summer vacation, who do not own a car, and the nearest swimming pool is far away.This requirement provided an opportunity for children who cannot swim at least to learn the basic skills, regardless of their social and family status, or whether they have a pool in the vicinity or not.Because of the recession, the Croatian Parliament has recently abolished the requirement that children learn to swim and to ride a bicycle in primary schools in order to cut costs! Is it a lack of interest, or perhaps more the acceptance of the fact that sports and physical activity in general is something peripheral in the school system?

Stop plivanju i biciklu!

Olimp25

MOO - danas i sutra

Olimp 26

Postoji u nastupu i u idejama predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Jacquesa Roggea određena

doza hrabrosti, izazova i dokazivanja. Naime, da nije tako, sasvim sigurno MOO ne bi inzistirao na Olimpijskim igrama mladih (OIM). Nedavno su prve održane u Singapuru, a konačna ocje-na baš svih koji su na njima sudjelo-vali, bilo kao natjecatelji, kao treneri, pratnja ili posebna skupina mladih novinara je – uspjeh!

U doba kad športovi širom svijeta traže nove formule koje im osigura-

vaju preživljavanje u svijetu televizij-skih (a sve više i različitih mobilnih, kompjuterskih i digitalnih) kanala, pokretanje potpuno nove priredbe i te kakav je izazov. Rogge je jedan od onih koji su još prije dolaska na čelo olimpijske obitelji forsirali i izborili se za Europske igre mladih, koje su pokazale određen šarm i postojanost provođenja športskih ideja koje olim-pizam pokreće i podržava.

Moderni olimpizam, pa i ova njegova nova era, najavljen je i u za-ključcima Kongresa MOO, kojeg smo

Komunikacijska

revolucijaTekst: JURA OZMEC

Svi smo svjesni ubrzanja komunikacije i sve kraćeg vremena koje je potrebno između aktualnog događaja i njegove prezentacije putem različitih medija, uključivši televiziju, radio i novine kao „stare medije“, te internet, digitalne komunikacije i mobilnu mrežu kao „nove medije“. A ni ne znamo što nas sve čeka, što će nam uskoro doći kao najnoviji mediji...

ovdje već spominjali, u Kopenhagenu, u listopadu 2009. godine. Ovo o čemu danas pišemo sadržano je djelomično u odlukama o digitalnoj revoluciji.

Svi smo mi, više ili manje, svjesni ubrzanja komunikacije i sve kraćeg vremena koje je potrebno između aktualnog događaja i prezentacije tog istog događaja putem različitih medi-ja, uključivši televiziju, radio i novine kao „stare medije“, te internet, digi-talne komunikacije i mobilnu mrežu kao „nove medije“. A još niti ne znamo što nas sve čeka, koji će nam mediji uskoro doći kao najnoviji mediji. Ne zna to niti Jacques Rogge, ali je učinio baš sve da svaki novi pomak dočeka spreman.

Prvo, svjestan je da je olimpizam s Olimpijskim igrama kao vrhom san-te, još uvijek dominantan u odabiru svakog potrošača športskoga užitka u bilo kojem mediju. Olimpijske igre, ljetne, najgledaniji su športski doga-đaj svake 4 godine na televizorima ši-rom svijeta. Ta činjenica MOO-u omo-gućava veliki broj bogatih sponzora koji se uz gledani program žele vezati. Veliki broj sponzora znači dobru zara-du, mogućnost unapređenja sustava i, u konačnici – još veću zaradu!

Drugo, pametni ljudi oko Roggea

Olimp27

svjesni su da su glavni nositelji novih medija i budući konzumenti tih medija upravo oni koji su danas – mladi. Da-kle, djeca i mladež. U sljedećih tride-setak godina baš oni će biti sastavni dio one velike mase gledatelja koji će Olimpijske igre masovno gledati ili do-življavati na specifičan način na bilo kojem mediju, a zbog čega će sponzori i dalje davati novac, jer će biti vezani uz olimpijski pokret.

Treće, možda u ovoj priči i najvažni-je: da bi se djeci i omladini, koja već danas barata s novim medijima bolje nego sa šestarom i kutomjerom, ra-zvio interes za Olimpijske igre, olim-pizam i sve što taj pokret nosi, pokre-nute su Olimpijske igre mladih. Nije slučajno Rogge u Singapuru izjavio: „Zabavljajte se, mladi ste!“ Svjestan je liječnik u njemu da na neki način mora „kupiti“, pridobiti ovu generaciju i svaku dolazeću, na svakim sljedećim OIM, a da im ne smije baš sve namet-nuti ili uskratiti u ovim tinejdžerskim, turbulentnim godinama mladenačkog bunjenja protiv svake stege.

Posebno je Rogge svjestan da nekome tko ima 14 ili 17 godina ne smije moralizirati i „popovati“, ne bi li u konačnici imao sretne mlade ljude, ali time i sigurne podupirače i auto-matski potrošače olimpizma u buduć-nosti. U bilo kojem - starom, novom ili nekom svemirskom mediju.

Dakako, OIM ima svoju naglašenu športsku stranu, imao je pravo natje-canje, suce, rezultate. U Singapuru su bile najveće športske zvijezde današ-njice, ali i one iz prošlosti, ne bi li dale svoju potporu, kako Igrama, još više pokretu i Roggeovoj ideji. Svaki se dan u Singapuru, ipak, koristio za ne-nametnutu komunikaciju o dopingu, o

problemima vrhunskoga športa, o kul-turi, o obrazovanju, o značaju športa za zdravlje, o olimpizmu i zato projekt treba pozdraviti. Sve je to pametno, nenametljivo i dobro bilo složeno.

Sve to stoji puno novaca, ali – rekli smo već - s jasnim ciljem da olimpi-zam postane budućnost cijele gene-racije. Jedino će tako u navali novih medija i novih multišportskih ili čak monošportskih natjecanja i preživjeti. Uostalom, i uoči OIM-a, pregršt poru-ka i kontakata je preko medija i ko-munikacijskih kanala dostupnih baš mladima (ili čak samo mladima), bilo zatrpano podacima, nagradnim igra-ma i informacijama o OIM-u. Ciljano, dakako, da bi ih većinom baš ta generacija smatrala ne-čim „svojim“, nečim što ne moraju dijeliti sa starijima. I da se na taj način priviknu da je i olimpi-zam „njihov“ za budućnost.

Ne treba u cijeloj toj priči zanema-riti niti skrb o područjima na zemljinoj kugli koja nemaju razvijenu tehnologi-ju i u kojima nema niti struje, a kamoli radija, televizije ili Facebooka. I o nji-ma se MOO i Rogge brinu, ne samo zbog tih civilizacijskih sramota, koje pokušavaju poboljšati humanitarnim akcijama i dopuštanjem natjecanja svakoj zemlji, bez obzira na športsku kvalitetu.

MOO se i dalje u svakoj svojoj akciji brine da većina stanovništva svake zemlje vidi OI, besplatno, a da vlasnici novomedijskih gadgeta do-datnim plaćanjima za raskoš gledanja npr. skokova Blanke Vlašić na Igrama u Londonu, izravno na mobitelu, za-pravo doplaćuju tu sramotnu civili-zacijsku razliku prema onima koji u skupinama po dvadesetak zajedno gledaju neki prijenos OI na jednom starom tv prijemniku...

Novi mediji, toga smo svjesni, ne-kima su stigli, nekima još ne, ali me-đunarodni olimpijski pokret za njih je spreman.

Literatura:HOO web straniceMOO web stranicezaključci Kongresa MOO, Kopenhagen 2009.

→ Summary ←There is a certain amount of courage, challenge and assertion in the ideas and presentations of the chairman Jacques Rogge. If this had not been so, the International Olympic Committee surely would not have insisted on the Youth Olympic Games. All of us are more or less aware of the accelerated communication and shortened time required between an event and the presentation of that event through different media, including television, radio and newspapers as “old” media, and the Internet,

digital communications and mobile networks as “new” media. And we still do not know what can be expected as the next media. Jacques Rogge does not know either, but he is doing his best to be ready for each new development. The Youth Olympic Games were started to stimulate the interest in the Olympic Games, Olympism, and everything this movement brings with it among children and young people, who are already better at working with new media than with a protractor and compass,. It was no accident that Rogge said in Singapore: “Have fun, you’re young!“ The doctor within him is aware that he must find a way somehow to “buy” this generation as well as every generation to follow, at every Youth Olympic Games in the future, to ensure Olympism consumers in the future. As we are aware, new media have arrived for some people and not for some others, but the International Olympic movement is ready for them.

digital communications and mobile

GODINA 41 • BROJ 154 • RUJAN 2010.

Povijest hrvatskog

športa

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

2

Povijest nastupa Hrvata na Olimpijskim igrama počinje 1900. u Parizu kada je Milan Neralić, časnik Austro-ugarske vojske rođen u Slunju, na drugim igrama modernog doba osvojio srebrnu medalju u mačevanju nastupajući za reprezenta-ciju Austrije čiji je Hrvatska tada bila sastavni dio. Bio je to prvi nastup jednog hrvatskog športaša i prva osvojena me-dalja. Danas je to opće poznata i prihvaćena činjenica. No, tko je sljedeći hrvatski športaš nosilac olimpijske medalje odnosno prvi u Jugoslaviji i kada je to bilo?

Stvaranjem neovisne hrvatske države i samim time i sa-mostalnog hrvatskog športa, krenulo se s objavljivanjem imena hrvatskih športaša koji su za vrijeme Jugoslavije za tadašnju zajedničku državu nastupali na Olimpijskim igra-ma i drugim natjecanjima i osvajali medalje. Ta svojevrsna revizija hrvatske športske ostavštine iz jugoslavenskog raz-dobja nikada do kraja nije provedena.

Zbog toga je do danas bilo poznato i prihvaćeno mišljenje

da do 1948. i olimpijskih igara u Londonu hrvatski športaši nakon Neralića više nisu osvajali olimpijske medalje ako ne računamo hrvatsko iseljeništvo.

U Londonu je dakle 1948. godine Ivan Gubijan osvojio srebrnu medalju u bacanju kladiva. Gubijan je bio predratni član bjelovarskog sokola i kasnije atletičar HAŠK-a. Nakon rata je, kao i mnogi drugi hrvatski športaši, postao član član vojnog kluba CDJA Partizan. Na istim igrama, nogometna reprezentacija FNR Jugoslavije također osvaja srebrnu me-dalju. U toj je nogometnoj momčadi od 22 igrača njih 12 poteklo u hrvatskom nogometu, ali je samo sedam igrača došlo na igre iz hrvatskih klubova (Božo Broketa, Zvonimir Cimermančić, Ivan Jazbinšek, Ratko Kacian, Frane Matošić, Bernard Vukas i Franjo Wolf). Preostalih pet Hrvata nastu-pili su kao članovi već spomenutog CDJA Partizan (Stjepan Bobek, Miroslav Brozović, Zlatko i Željko Čajkovski, Franjo Šoštarić).

Prema do sada dostupnim podacima ispalo bi da su Hr-

Dragutin Ciotti - zaboravljena hrvatska olimpijska meDalja

HRVATSKI OLIMPIZAM

Tekst: EDUARD HEMAR

nakon 82 godine od osvajanja olimpijske medalje i 36 godina od smrti, konačno je otkriveno i potvrđeno da je Dragutin Ciotti prvi športaš koji je kao član hrvat-skog kluba osvajač olimpijske medalje iz Jugoslavije, te je time uvršten u velikane hrvatskog športa, na mjesto koje s punim pravom zaslužuje

3

4

vati čekali na sljedeću olimpijsku medalju gotovo 50 godina (od 1900. do 1948.) i da je njih 13 u Londonu nastavilo tamo gdje je stao Milan Neralić - istina sada pod zastavom druge države. No, ipak nije bilo tako...

Spletom okolnosti, Dragutin Ciotti, predmet ovog istra-živanja, više od 80 godina bio je smatran najprije jugosla-venskim, a kasnije zbog specifičnih okolnosti - slovenskim športašom, dok su njegovo pravo porijeklo i vezanost za hrvatski šport ostali skriveni od očiju javnosti, ali i povjesni-čara sporta.

Ovo je stoga priča o zaboravljenom ili još bolje - do sada neotkrivenom velikanu hrvatskog športa - prvom osvajaču olimpijske medalje koji je potekao iz hrvatskog kluba, kao i članovima njegove nezaboravne generacije i prema mišljenju auto-ra ovoga teksta, po mnogočemu nikad nadmašene športske vrste Jugoslavenskog sokola pod vod-stvom dr. Viktora Murnika.

Sedam Slovenaca i - CiottiDragutin Ciotti rođen je u Su-

šaku 19. listopada 1905. godine, kao sedmo od desetero djece, od oca učitelja, Talijana Giuseppea Ciottia i majke Hrvatice Albine Ciotti rođene Blečić. Njegovo djetinstvo i ranu mladost obilježili su burni događaji uzrokovani najprije Prvim svjetskim ratom, a kasnije najezdom talijanskog nacionalizma koja je dovela do pripojenja Rijeke Italiji i stvaranja novog grada Sušaka koji je ostao u sastavu Jugoslavije pa samim time i Hrvatske.

Kako je bio veliki zaljubljenik u gimnastiku, 1922. godine primio je jugoslavensko držav-ljanstvo kako bi mogao nastupiti na Prvom jugoslavenskom sletu u Ljubljani. Od te godine sudjelovao je na svakom župskom i saveznom natjecanju. Prigodom natjecanja triju župa "Rijeka", "Novo Mesto-Karlovac" i "Zagreb" (održanog 1. lipnja 1925. u Karlovcu) osvojio je 1. mjesto u tzv.višem odjelu. Na Međusletskom natjecanju Jugoslavenskog sokol-skog saveza u Beogradu 28. lipnja 1925., bio je osmi u višem odjelu. Iza toga vježbao je još intenzivnije i marljivije, a pred nastup na VIII. svesokolskom sletu u Pragu 1926., tako da je na tom sletu bio jedan od najboljih naših vježbača. Taj nje-gov uspjeh nije ostao nezapažen u sokolskim redovima, pa je 1928. od Jugoslavenskog sokolskog saveza izabran za člana jugoslavenske olimpijske vrste.

Treba znati da je od stvaranja Kraljevine SHS 1918., jedini šport u kojem je nova država imala najvišu međunarod-nu kvalitetu bila upravo gimnastika, a tek desetak godina kasnije postat će to i veslanje. Velika tradicija Hrvatskog i Slovenskog sokola još od kraja 19. stoljeća, iznimno veliki broj članova te odlična organiziranost i stručno vodstvo

predvođeno ocem tjelesnog odgoja u Sloveniji dr. Viktorom Murnikom, dovelo je do toga da je Ljubljana 1922. dobila organizaciju Svjetskog prvenstva kao prvi grad u novoj dr-žavi. Od tada pa do početka tridesetih godina (kada je došlo do postupnog slabljenja sokolstva uvjetovano političkim razlozima), jugoslavenska reprezentacija bila je među tri najuspješnije reprezentacije na svijetu.

U takvim okolnostima izboriti se za nastup u gimnastičkoj vrsti za olimpijske igre bio je izniman pothvat koji kasnije (sve do II. svjetskog rata) nije uspio više niti jednom hrvat-skom gimnastičaru, odnosno sokolu.

Na OI u Amsterdam 1928. godine, otputovalo je 8 gimna-stičara. Sedam Slovenaca - Leon Štukelj, Josip Primožič, Ed-

vard Antosijevič, Boris Gregorka, Anton Malej, Janez Porenta, Stane Derganc te jedan Hrvat - Dragutin Ciotti. Či-njenica da je bio jedini Hrvat u izabranoj vrsti i njegovo neslavensko prezime doveli su do toga da se mislilo da je i on Slovenac.

O kakvoj je iznimnoj vrsti bilo riječ, govore podatci što su sve čla-novi te reprezentacije osvojili u svojim kari-jerama. Najpoznatiji među njima, Leon Štu-kelj, proglašen je naj-značajnijom osobom 20. stoljeća u Sloveniji. Osvojio je 6 olimpijskih i 14 svjetskih medalja. Bio je olimpijski po-

bjednik u pojedinačnom višeboju 1924. u Parizu, a samo zbog pravila da se na svjetskim prvenstvima (za razliku od olimpijskih igara) u višeboju gimnastičari natječu i u atle-tici i u plivanju gdje je bio nešto slabiji, nije osvojio i naslov pojedinačnog svjetskog prvaka u višeboju.

Dodatnu slavu je stekao u visokim godinama života kao najstariji olimpijac na svijetu i počasni gost na olimpijskim igrama u Atlanti 1996. kada je svojom vitalnom pojavom u 97. godini života oduševio cijeli svijet.

Josip Primožič Tošo bio je pojedinačni svjetski prvak u višeboju 1930., nosilac dvije olimpijske medalje i četvero-struki svjetski prvak u Luksemburgu 1930., što kasnije nije uspjelo niti jednom športašu sa ovih prostora. Stane Der-ganc Verigar osvojio je dvije olimpijske i 4 svjetske medalje i prvi je jugoslavenski športaš koji je zbog svojih iznimnih fizičkih predispozicija bio model za poštansku marku. Boris Gregorka, tada najmlađi član reprezentacije, kasnije će kao trener otkriti Miroslava Cerara i biti do kraja života iznimni športski pedagog i povjesničar sokolstva.

Nažalost, neki od članova imali su i tragičnu sudbinu.

HRVATSKI OLIMPIZAM

Olimpijsko odličje Dragutina Ciottija osvojeno u Amsterdamu

5

Anton Malej, standardni član reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1930., pao je sa sprave za vrijeme nastupa i od za-dobivenih ozljeda umro. Janez Porenta strijeljan je kao talac od Talijana za vrijeme Drugog svjetskog rata...

Koliko je sokolstvo u Jugoslaviji, odnosno Sloveniji, bilo jako u to vrijeme govori i podatak da dvostruki svjetski prvak u pojedinačnom višeboju 1922. i 1926. i objektivno prvo veliko ime jugoslavenskog športa, Peter Šumi poduzet-nik iz Kranja, koji je bio suosnivač čuvenog poduzeća "Sava", uopće nije otputovao u Amsterdam kao natjecatelj, nego samo kao sudac. Izabrana vrsta bi sa njime bila i ozbiljniji kandidat za zlatnu medalju...

Bronca u momčadskom višeboju U momčadskom višeboju na kraju su zauzeli treće mjesto

i osvojili brončanu medalju iza Švicarske i Čehoslovačke, a ispred Francuske, Finske, Italije, SAD i Nizozemske - tada vodećih gimnastičkih zemalja. U pojedinačnom višeboju, Dragutin Ciotti zauzeo je 45. mjesto u konkurenciji 88 na-tjecatelja, a najbolji rezultat postigao je na krugovima gdje je ostvario 37. mjesto. Štukelj je bio treći, a Primožić četvrti u pojedinačnom višeboju, a osvojene su i tri medalje na spravama - Štukelj zlato na krugovima, Primožič srebro na ručama i Derganc broncu u skoku preko konja.

Na povratku s olimpijskih igara priređen im je veličan-stveni doček, a Dragutin Cioti vratio se na svoj Sušak. Samo dvije godine kasnije, 1930., drugi Sušačanin Rafajlo Ban bit će član gimnastičke vrste na SP u Luksemburgu i momčad-ski osvojiti također brončanu medalju.

Bila je to prva medalja na svjetskom prvenstvu koju je os-vojio jedan Hrvat, uz srebro hazenašica na Svjetskim žen-skim igrama iste godine u Pragu. Tako Sušaku s velikim zakašnjenjem priznajemo prve osvojene medalje za hrvatski šport - na Olimpijskih igrama i Svjetskom prvenstvu. Na-ravno, treba spomenuti i veslače splitskog "Gusara" s prvim medaljama s europskog prvenstva...

Dragutin Ciotti je u međuvremenu završio gimnaziju, ali zbog prerane smrti roditelja preuzeo je skrbništvo nad ma-lodobnim bratom i sestrom, te se umjesto odlaska na studij, zaposlio u tvrtci veletrgovine drvom "Vilhar". Gimnastika

koju je toliko volio zbog skrbi za obitelj više nije bila u prvom planu. Nakon stečenog iskustva osnovao je vlastitu tvrtku "Ciotti & drug". Po završetku Drugog svjetskog rata, nakon što više nije smio imati svoju privatnu tvrtku, zapo-slio se u "Jugodrvu" - poduzeću za izvoz drva, te je od 1948. do 1950. godine bio njihov predstavnik u Milanu. Vrativši se dobiva mjesto u špediterskom poduzeću "Transjug" koje osniva odjel za trgovinu drvom. Nakon što se u Rijeci osno-valo poduzeće "Exportdrvo", postavljen je za komercijalnog direktora, gdje ostaje do umirovljenja 1970. g.

Olimpijski komitet Jugoslavije sjetio ga se 1969. povodom 50. godišnjice osnivanja, i dodijelio mu zlatnu plaketu i značku. Bio je i u kontaktu sa svojim nekadašnjim sokoli-ma, pa mu je Leon Štukelj pisao i nekoliko mjeseci prije smrti. Cijeli život ostao je u športskom okruženju, pa se tako privatno na Sušaku družio sa roditeljima hrvatskog olimpijca Zdravka Ćire Kovačića, a po supruzi Mariji Miri Kurtini bio je u rodbinskoj vezi i s hrvatskim vaterpolskim olimpijcem Ivanom Jobom Kurtinijem.

Imao je dvije kćeri - Miru rođ. 1932., udanu Laškarin, i Nevu rođ. 1939. godine udanu Razmilić - s kojima je sretno zajednički živio do smrti 17. ožujka 1974. godine. Njegova obitelj i nasljednici još čuvaju najvrjednije stvari iz njegove športske ostavštine, pa tako i olimpijsku medalju iz Amster-dama i druge vrijedne nagrade i priznanja.

Prošlo je 82 godine od osvajanja olimpijske medalje i 36 godina od smrti Dragutina Ciottija, no on je danas ponovo među nama, jer je konačno dobio mjesto koje mu pripada u galeriji velikana hrvatskog športa.

✳ ✳ ✳

Autor se zahvaljuje dr. Tomažu Pavlinu, profesoru povijesti športa na fakultetu u Ljubljani, Zdravku Ćiri Kovačiću le-gendi hrvatskog športa sa Sušaka te nasljednicima Dragutina Ciottija na pomoći u istraživanju njegove biografije.

LItEratUra I IzvOrI:Enciklopedija fizičke kulture I i II, Zagreb, 1975. -1977.Z. Jajčević, Olimpizam u Hrvatskoj, Zagreb, 2007.M. Račić, T. Levovnik, Naši olimpijci, Ljubljana 2008.Arhiva Neve Ciotti - Razmilić, Sušak - RijekaOsobna arhiva autora, Zagreb

Sve do nedavno bilo je prihvaćeno mišljenje da do 1948. i olimpijskih igara u Londonu hrvatski športaši nakon milana Neralića više nisu osvajali olimpijske medalje ako ne računamo hrvatsko iseljeništvo...

6

125. gOdInA bIcIKLIZMA u HRVATSKOj

Budući da je 1885. osnovan prvi biciklistički klub u Hrvatskoj, ove godine slavimo 125. godišnjicu organiziranog biciklizma. Prema pisanju Franje Bučara, prvi bicikl u Hrvat-sku uvezao je zagrebački trgovac Ladislav Beluš. Kupio ga je na međunarodnoj izložbi u Parizu 1867. Nažalost, ne znamo na koji je način prevezao bi-cikl, pretpostavljamo željeznicom. Vjerojatno je to bio bicikl tvornice "Michaux" s kotačima jednake veličine. Budući da prijenosni mehanizam s pedalama još nije bio izmišljen, taj se prvi bicikl pokretao kao dresina, tj. od-guravanjem nogama od tla. Prednjim se kotačem moglo upravljati lijevo i desno.

Upisnina tri forinteOsamdesetih godina XIX. stoljeća, rijetki pojedinci

uvezli su velosipede, bicikle s velikim prednjim kotačem, a deset godina kasnije nabavljaju se bicikli s dva jednaka kotača s prijenosnim mehanizmom na stražnji kotač i kotačima obloženim pneumatskim gumama. Velosipedi su bili u prometu do početka XX. stoljeća.

Prvi biciklisti u Zagrebu okupljali su se u Hrvatskom sokolu na inicijativu češkog učitelja tjelovježbe Franje Hochmanna. Iz tog kruga složila se skupina poduzetnih osnivača Prvog hrvatskog društva biciklista 1885. Iste godine "Brzotiskom Antuna Brusine" tiskana je mala knjižica pravila i "voznih propisa" te naše prve bicikli-stičke organizacije.

U pravilima piše da je "Svrha društva unapređivati i praktično upotrebljavati bicikl - stroj". I dalje: "Redoviti članovi mogu biti samo oni ljubitelji bicikla, koji ovo prometno sredstvo i upotrebljavaju". Dakle nema lažnih biciklista, koji o njemu samo pričaju... Primanje redo-vitih članova vrši se balotažom, tj. tajnim glasanjem, nakon što su o njihovim prijavama obaviješteni svi čla-novi - "Kod glasanja odlučuje apsolutna većina prisutnih članova". Nakon primanja, članovi su morali platiti upi-sninu od tri forinte, što je za ondašnje prilike bila velik iznos.

U pravilima se vodilo računa i o dobrom glasu i mora-lu u društvu:

"Ako bi koji član svojim ponašanjem ili načinom ži-vota mogao pokvariti dobar glas društva ili ponovljeno i svojevoljno vređa vozni red, ili društvenost, može biti iz društva isključen odlukom odbora". Koliko je pitanje discipline vožnje bilo važno u tim prvim danima bici-klizma, pokazuje nam i pravilo u kojem stoji da se "pro-pisanom voznom redu moraju pokoravati svi članovi bez iznimke".

Prema voznom redu svaki je biciklist morao na vozilu imati kočnicu, "sviralicu" i nakon zapada sunca upaljenu svjetiljku. Budući da nije bilo dinama odnosno elek-tričnog svjetla, bicikli u s prednje strane imali ovješen lampaš. Na gradskim ulicama bila je zabranjena brza vožnja. Kod susreta, odnosno prestizavanja kola ili jaha-ča, moralo se polagano i pojedinačno voziti - "Lijevo se ugiblješ, a desno prolaziš".

7

U vožnji moraju svi slijediti vođu. Biciklisti su se u tim prvim danima uglavnom vozili u grupama, a pojedinač-ne vožnje bile su rijetke: "Sviralicom daješ znak tek na oštrijim zavojima, na uskim stazama i noću. Strogo se zabranjuje nepotrebno sviranje i zvonjenje".

"Svaki početnik se ne smije prva tri puta izvesti bez dozvole vođe i bez pratnje jednog člana prvog razreda". Tu se misli na prve tri javne vožnje ulicama grada. Svaki član društva je bio dužan u roku od šest mjeseci nakon što je primljen u društvo nabaviti vlastiti bicikl. U to vri-jeme to je bio veliki izdatak, pa su članovi društva mogli biti samo imućniji trgovci i pripadnici viših društvenih slojeva. Izvan "vježbališta", odnosno trkališta, mogao se rabiti društveni bicikl samo s dozvolom vođe i oružara, a "svaki prekršaj voznih propisa kazniće se globom od jedne forinte".

Članovi u tri razredaKod zajedničkih izleta nalaže se članovima da nose

društvena odijela. Članovi su bili podijeljeni u razrede. U prvi razred spadaju oni članovi koje izabere odbor za majstore bicikla. "Član tog razreda mora imati svoj stroj, društvenu uniformu i uopće za društvo potrebne potan-kosti". U drugom razredu nalaze se svi oni članovi, koje vođa proglasi sposobnim za samostalnu vožnju. Oni ne trebaju imati svoj bicikl i odijelo. U treći razred spadaju oni članovi koji u netom pristupili u društvo, koji se još uče na društvenim strojevima i "uopće nemaju za prvi i drugi razred nužne sposobnosti".

Ovi vozni propisi iz 1885. početak su velike i dugo-trajne borbe za novo prometno sredstvo protiv kojeg se digla velika većina žitelja Zagreba i okolice. Dvanaest go-dina nakon što su objavljeni ovi propisi, u časopisu Šport broj 5. str. 25 iz 1897. godine, možemo pročitati članak biciklista koji se ovako jada: "Po prilici prije petnaest godina, kada su se po ulicama Zagreba pojavili biciklisti, prolaznici su ih gledali s nekim prezirom, držeći da je vožnja na dvokolici glupost, sramota, nešto suvišno i što ja znam što sve ne. Bilo je i takovih, koji su koturaše smatrali da je dozrio za posadu stenjevačke ludnice. Još su nam dobro u pameti proživljeni prizori. Prije neko-liko godina kada bi se u selima pojavio biciklista sjatilo bi se cijelo selo vičući "glejte vraga, glejte". Dapače bilo je i takvih slučajeva da je biciklista morao da sabere sve svoje snage da izbjegne napadaj ljute svjetine, koja ga je smatrala nekim zlim proročanstvom gdje se god pojavi".

LItEratUra:1. Pravila i vozni propisi Prvog hrvatskog društva biciklista u Zagrebu (1885). Zagreb, Brzotiskom A. Brusine.2. Program V. internacionlne utrke što ju priređuje Prvo hrvatsko društvo biciklista u Zagrebu (1897). Zagreb, Tisak A. Scholza.3. Šport (1897). Zagreb, br. 5. str. 25.

Prvi biciklisti u Zagrebu okupljali su se u Hrvatskom sokolu na inicijativu češkog učitelja tjelovježbe Franje Hochmanna. Iz tog kruga složila se skupina poduzetnih osnivača Prvog hrvatskog društva biciklista 1885. godine

zabranjena BRZA VOŽNJAtekst: MIrNa JaJČEvIĆ

8

ROWIng And YAcHTIng cLub "AdRIA"

120 GODINA OD IZLETA U STROŽANAC

Premda su jedriličarske i veslačke vještine dalmatinskom puku bile ne samo poznate već su predstavljale sastavni dio svakodnevi-ce ovdašnjeg stanovišta oduvijek usmjerenog k moru (pa su tako zabilježene i neke veslač-ke regate tijekom 17. i 18. stoljeća te pothvati i putopisi pionira jedrenja tijekom 19. stoljeća), u podmarjanskom gradu prvi je športski klub koji je objedinjavao ova dva pomorska športa osnovan prije točno 120 godina.

"Rowing & yachting club Adria" utemeljen je 20. srp-nja 1890. godine tijekom izleta u malo mjesto Strožanac pokraj Splita na čamcu šiljastog pramca i krme duljine 6,20 m i širine 1,45 m poznatijem pod imenom "bali-niera". Tom svečanom činu osnivanja kluba s jedinim ciljem razvijanja pomorskog športa, nazočili su osnivači dr. Petar Kamber, Vjekoslav Katalinić Angjelov i Josip Riboli Lodovikov te gosti Petar Nikičević i braća Antun i Ivan Roić.

Vrijedne i iscrpne podatke o osnivanju, članovima

Premda su jedriličarske i veslačke vještine stanovništvu Dalmacije bile od pamtivijeka sastavni dio svakodnevice, prve veslačke regate zabilježene tijekom 17. i 18. stoljeća te pothvati i putopisi pionira jedrenja tijekom 19. stoljeća, prvi je športski klub u Splitu koji je objedinjavao ova dva pomorska športa osnovan prije točno 120 godina.

Veslačice "Adrije" 1927. godine Emica Kargotić, Mary Vušković, Ina i Anđela Karaman s trenerom Marinom – Marinetom Pavlovićem

tekst: HErCI GaNza ČaLJKUŠIĆ

9

120 GODINA OD IZLETA U STROŽANACi djelovanju ovog kluba zabilježio je, i tako sačuvao od zaborava, predani povjesničar športa Duško Ma-rović. Tijekom svog dugogodišnjeg istraživačkog rada na prikupljanju arhivskog gradiva iz povijesti športa pronašao je kod obitelji osnivača dr. Petra Kambera originalnu rukopisnu knjigu na talijanskom jeziku koju je prvi predsjednik osobno vodio u razdoblju od 1890. do 1896. godine. Premda Duško Marović navodi kako je ovaj jedinstveni rukopis pohranjen u Muzeju grada Splita nažalost, prigodom pripreme ovog članka, unatoč iskrenom zalaganju zaposlenika Muzeja, rukopis nije pronađen, kao ni ikakav zapis o njegovom zaprimanju u njihovim inventarnim knjigama.

Svlačionica u knjižnici samostana Osnivač kluba "Adria" dr. Petar Kamber (1864.-1942.)

bio je sin dr. Pave Kambera (1831.-1898.), jednog od vođa dalmatinskog preporoda i predsjednika Promica-teljskog odbora za osnivanje splitske Narodne slavjanske čitaonice te, po majci, potomak obitelji pjesnika Jerolima Kavanjina.

Veslački šport je upoznao za vrijeme studija prava u Beču gdje se 1882. godine učlanio u Veslački klub "Al-batros", da bi potom prešao u Veslački klub "Nautilus" u kojem je, uz engleskog trenera, učio ondašnji vrhunski stil veslanja koji je podrazumijevao uspravno držanje uz naglašeno korištenje muskulature nogu i kralježni-ce. Zavolivši taj šport, Kamber je još kao student želio osnovati veslački klub u svom gradu, a te je snove dijelio tijekom praznika s prijateljem Vjekoslavom Katalinićem koji je s bratom Florijanom za 25 fiorina kupio "balinie-ru" od splitske Lučke kapetanije na kojoj je, u ljeto 1890., i ostvaren njihov san osnivanjem kluba.

O tom značajnom i u to vrijeme rijetkom događaju, građani Splita bili su obaviješteni 11. kolovoza 1890. putem poziva uprave kluba kojim se Splićani pozivaju na učlanjenje, a potpisali su ga Petar Kamber, Vjekoslav Katalinić, Josip Riboli, Eugen Miotto i dr. Eduard Grgić. Isti su zabilježili i ondašnji zadarski listovi Narodni list (8. listopada 1890.) i Katolička Dalmacija (9. listopada 1890.).

Zanimljivo je istaknuti kako je poslovni jezik kluba bio engleski (pour egalite) zbog jednakosti među člano-vima Talijanima i Hrvatima koji su mahom bili iz imuć-nijih obitelji. Učlanjenje, međutim, nije bilo slobodno, već su se primali isključivo članovi iz višeg društvenog sloja nad čim su pojedinci imali pravo "veta" (ta je prak-sa zadržana sve do početka Prvog svjetskog rata), što se u perspektivi odrazilo na ukupnu klupsku djelatnost i ne osobite športske rezultate.

Imovina kluba pripadala je utemeljiteljima koji su svoje od-nose regulirali ugovorom. Klub je imao svoj društveni barjak i znak: bijelo polje s modrim križem u uglu.

Odmah po osnutku dr. Kam-ber, koji je od 1890. do 1896. go-dine bio predsjednik kluba, posve-tio se kupnji prvog klupskog čamca na četiri vesla (inrigged four-oars) koji je za 250 fiorina nabavljen od Veslačkog kluba "Esperia" iz Trsta te je 14. studenoga 1890. godine ujutro stigao parobrodom "Archi-duchessa Carlotta" u Split. Preba-čen je kolima obitelji Katalinić u Poljud gdje je smješten u skladište franjevačkog samostana. Tako je samostan postao svojevrsnim prvim klupskim domom "Adrije". Veslači su koristili knjižnicu samo-stana kao svlačionicu te mali drve-ni most u uvali za pristajanje.

Početkom ljeta 1892. godine imovina kluba obogaćena je za još dva čamca: četverac "Phantom" engleske gradnje (1170 m x 65 cm) i skiff (7,70 m x 57 cm), dok je ujesen klupska "baliniera" opre-mljena jarbolom, jedrima, bumom, flokom, zastavom i s četiri vesla pretvorena u prvu jedrilicu.

U isto vrijeme, u listopadu 1892. godine, po odobrenju Pomorske uprave u Trstu, tvrtka "G. Bizjak i C. Buj" započinje s gradnjom društvene barake u istočnom dijelu splitske luke ispod Katalinića briga po projektu inž. Antuna Bezića. Prvi pravi dom "Adrije" svečano je otvoren 22. svibnja 1893. godine u nazočnosti brojnih uzvanika koji su se upisali u klupsku knjigu.

Četverac za osam sati od Splita do Šibenika Aktivnost klub