bs 3 04 tanjic ratzinger i kasper

759

JEDNA CRKVA U I IZ MNOTVA CRKAVA Odnos izmeu ope Crkve i partikularnih Crkava u svjetlu rasprave

izmeu Josepha Ratzingera i Waltera Kaspera1

eljko TANJI, Zagreb

Saetak

Autor u lanku analizira raspravu izmeu J. Ratzingera i W. Kaspera o odnosu ope Crkve i partikularnih Crkava. U samom uvodu osvre se prije svega na situaciju u Hrvatskoj u kojoj u medijima nedostaju ozbiljne eklezioloke analize. One koje se bave Crkvom preteito ju pro-matraju kao socioloku veliinu. Osim toga ini da se se ne pridaje nikakvo teoloko znaenje partikularnoj Crkvi jer to kod mnogih izaziva sumnje glede ortodoksnosti. Na samome poetku autor se bavi i problematikom prijevoda osnovnih pojmova, posebice partikularna Crkva s obzirom da je u hrvatskom jeziku terminologija veoma neujednaena i ponekad teoloki ne-

1 Ovaj naslov zasluuje detaljnije pojanjenje koje zasigurno nee otkloniti sve nedoumice oko pita-nja terminologije. Ve je u naslovu, a tako e biti i u tekstu, uinjen izbor pojmova opa Crkva i partikularne Crkve. I dok je pojam opa Crkva, unato injenice da se u hrvatskom govornom podruju rabi i pojam sveopa te nemamo ujednaenu terminologiju (usp. hrvatski prijevod LG 23, KKC 830-835, CIC kan. 209 2), prihvatljiv prijevod pojma Ecclesia universalis i gotovo tono odraava ono to se tim pojmom eli izraziti dotle je prijevod pojma Ecclesia particularis veoma delikatan. Najbolji mogui prijevod je pohrvaeni latinski izriaj partikularna Crkva. Njega bi bilo dobro prihvatiti kao tehniki termin. Taj izraz pokazuje otvorenost prema univer-zalnoj Crkvi i u isto vrijeme istie misao da je ve u sebi u pravom smislu Crkva. Meutim i on moe biti dvoznaan jer ostavlja dojam da je partikularna Crkva samo jedan dio ope Crkve. U saborskim je dokumentima odreeno da se partikularne Crkve odnosi na biskupije (usp. CD 11). No hrvatski je prijevod mjesne, a u LG 23 imamo posebne. Tako citira i prijevod KKC 833. Osim toga, kasnije se rabi i izraz Ecclesiae locales (KKC 835) to znai mjesne Crkve pa nije jasno je li to samo sinonim za partikularne ili pak neto drugo. Ako bi se dalo dokazati da je upora-ba particularis i localis sinonimna, onda bi moglo ostati mjesno za partikularno jer mje-sno u ekleziolokome kontekstu naznauje konkretnost univerzalnog. M. Kehl, njemaki teolog, smatra da bi pojam partikularna Crkva trebalo koristiti kada se govori o jedinstvu vie mjesnih Crkava, dakle kada je u pitanju metropolija, patrijarhat ili pak Crkva na teritoriju jedne drave. Usp. M. KEHL, Die Kirche, Eine katolische Ekklesiologie, Wrzburg 21993., str. 369-370, biljeka 68. On se zalae za prijevode pojedinana Crkva i mjesna Crkva te u njemakom koristi izraz die Einzelkirche. U najnovijem izdanju poznatog djela Lexikon fr Theologie und Kirche W. Ka-sper koji je pisao natuknicu Crkva pod sustavno-teolokim vidikom koristi izraz Ortskirche,

UDK 2-72-144(045)RATZINGER - KASPER Izvorni znanstveni rad

Primljeno 10/04

760

. Tanji, Jedna Crkva u i iz mnotva Crkava

ispravna. U prvome poglavlju govori se o razvoju promiljanja o odnosu izmeu ope i parti-kularnih Crkava polazei do II. vatikanskog sabora pa sve do poetka rasprave izmeu Kaspera i Ratzingera. Autor ne analizira mnoga teoloka djela objavljena o toj temi nego se usredotouje na analizu treeg poglavlja Dogmatske konstitucije Lumen gentium, zavrnog dokumenta II. izvanredne biskupske sinode u Rimu 1985., i dokumenta Kongregacije za nauk vjere O nekim vidovima Crkve kao communio. Kroz ta tri dokumenta analizira stavove, pomake i promjene naglasaka koji su se dogodili u poslije saborskom razdoblju. Oni naime pokazuju svu dramu sa-borske i poslije saborske recepcije pojmova communio, odnosa izmeu ope i partikularnih Crkava kao i pitanja uloge biskupskog kolegija. U drugom poglavlju autor se usredotouje na razliite etape rasprave izmeu kardinala Ratzingera i Kaspera, polazei od Kasperovog teksta u kojem se kritiziraju neki stavovi izneseni u dokumentu Kongregacije za nauk vjere iz 1992. Do-nose se bitni elementi rasprave koja je nala odjeka u mnogim zemljama, posebice u Njemakoj i Sjedinjenim Amerikim Dravama, razlike u stavovima kao i suglasje u nekim promiljanjima. Autor lanka konstatira razvoj u oblikovanju stavova, meusobno oslukivanje dvojice poznatih teologa, ali i njihove nepremostive razlike. U zakljuku lanka nudi se ne samo saetak bitnih elemenata rasprave nego i osvrt na situaciju u Hrvatskoj u svjetlu ove rasprave.

Kljune rijei: opa i partikularna Crkva, communio, simultanost, biskupski kolegij, isto- -izvornost, preegzistencija, spasenjska volja Boja, ontoloka i vremenska prethodnost.

Uvod

U Hrvatskoj se promiljanja o pitanjima vezanim uz shvaanje Crkve esto dogaaju na razini novinarskog senzacionalizma i povrnih rasprava unutar sa-me Crkve, obiljeenih ponekad neopravdanom zabrinutou za pravovjernost ili pak traenjem razloga za senzacionalistiki pristup crkvenom ivotu. Onome tko prati takve rasprave moe se uiniti kako meu vjernicima i onima koji to nisu postoje slina promiljanja o Crkvi, samo to je njihov predznak, ovisno o emotivnom pristupu, odgoju i osobnom iskustvu, preteito pozitivan ili negativan. Moglo bi se i pomisliti kako veina veoma dobro zna koja je vanost i znaenje Crkve ne samo u njihovom osobnom, nego i u ivotu hrvatskog drutva i u emu je bit njenog postojanja i poslanja. Mnogomu se promatrau isto tako moe uiniti kako je samorazumljivo prihvaanje slike Crkve koja se oblikuje kroz medije ili kroz istupe pojedinih crkvenih velikodostojnika, kao i teologa dovoljno za zrelo ljudsko, vjerniko i teoloko promiljanje o Crkvi.

mjesna Crkva. Usp. W. KASPER, Kirche, u: LThK V, 31996., str. 1468. Izraz mjesna Crkva u svojim je ranim radovima koristio i kard. J. Ratzinger. Usp. J. RATZINGER, Das neue Volk Gottes, Entwurfe zur Ekklesiologie, Dsseldorf 1970., str. 205. Jednu od boljih studija o tome pitanju izradio je kanadski teolog G. Routhier koji je pokuao urediti razliitu koncilsku terminologiju predlaui izraz glise locale. Usp. G. ROUTHIER, glise locale ou glise particulire: querelle sman-tique ou option thologique?, u: Studia canonica 25 (1991.), str. 277-334. Prijevodi poput pose-bna, zasebna Crkva ostavljaju krivi dojam da se radi o posebnim Crkvama koje se tek naknadno udruuju u jednu opu Crkvu. Ovaj lanak izmeu ostalog eli biti poticaj na daljnju raspravu meu kolegama teolozima i jezinim strunjacima u Hrvatskoj o ovome pitanju.

761

BS 74 (2004), br. 3, str. 759780

U nas, kada je Crkva u pitanju, kao i u svemu drugome, nedostaje kultura pro-miljanja, razgovora, sueljavanja stavova. Postoji previe samorazumljivost u govoru o tome to je Crkva i koji je ne samo smisao njenoga postojanja, nego i na koji nain kao treba vriti svoje poslanje. To je samorazumljivost koja pone-kad otkriva nezainteresiranost i lijenost duha, ideoloku uskou, nespremnost na uenje, ali i stalno kretanje u odreenim stereotipima. Samorazumljivost koja uvruje u stavu one koji u Crkvi ne vide nita dobroga ili vide samo opasnost kao i one koji nisu spremni na nikakvo kritiko promiljanje o ustrojstvu i nainu ivota i shvaanja same Crkve. I jedni i drugi su, to je duboko uvjerenje, neto pogreno shvatili. Ali, nije se prvenstveno potrebno uvijek osvrtati na one koji se ne smatraju lanovima Crkve ili koji u Crkvi vide samo problem, nego je potrebno prije svega u vlastitom krilu potaknuti jednu otvorenu, teoloki utemeljenu raspra-vu o naravi, o poslanju i strukturama Crkve u dananjem trenutku, kako bi u njoj sve vie mogao biti prisutan i prepoznat evaneoski duh.

Tu je raspravu potrebno voditi i zbog toga to se danas samorazumljivim s jedne strane smatra da je svaka izjava pape i uiteljstva uope gotovo nepogrjei-va, to dovodi do toga da se ini nemoguim razlikovati razliite razine izjava te da ljubav prema Crkvi ne doputa legitimnu razliitost miljenja i kritiku i s druge strane da se svaka odluka uiteljstva ve unaprijed odbacuje i smatra pogrjenom i neutemeljenom.2

Primjer jedne ve poznate i dobro utemeljene rasprave voene u bratskom, ali i kritikom i otvorenom duhu, nazvane raspravom kardinal3 kao i naina

2 H. J. Pottmeyer je miljenja da se na tragu razvoja interpretacije dogme o papinoj nepogrjei-vosti nakon I. vatikanskog sabora razvila prije svega tzv. maksimalistika interpretacija dogme koja je izmeu ostalog dovela do toga da se svaka papina izjava i intervencija tumai na maksimalistiki nain. On je tu situaciju nazvao schleichende Unfehlbarkeit to bismo na hrvatski mogli prevesti kao puzajua nepogrjeivost. Usp. H. J. POTTMEYER, Die Rolle des Papsttums im Dritten Jahrtausend QD 179, Freiburg-Basel-Wien 1999., str. 91. Kada je u pi-tanju stav da ljubav prema Crkvi iskljuuje kritiku poznata je izjava koja se pripisuje kardinalu Angelu Sodanu, dravnom tajniku Svete Stolice: Chi ama non critica. Usp. G. ZIZOLA, Il Successore, Roma-Bari 1997., str. 122. S druge strane postoje i oni koji su suprotnoga miljenja. Tako je, pozivajui se na znaajne osobe u povijesti kranstva i Crkve, umirovljeni nadbiskup San Francisca (SAD) John R. Quinn, osjeajui se potaknut pozivom pape Ivana Pavla II. na promiljanje naina vrenja papinske slube u enciklici Ut unum sint (1995.), istaknuo da je pra-vilna kritika upravo plod ljubavi spram Crkve. Usp. J. R. QUINN, The reform of the papacy, The costly call to christian unity, New York 1999., (njemaki prijevod: Die Reform des Papsttums, QD 188, Freiburg-Basel-Wien 2001.). Ne treba pri tome zaboraviti ni promiljanje Melchiora Ca-na (1509.-1560.) koji je u svome glavnome djelu De locis theologicis napisao: Tko papin sud o bilo kojoj stvari slijepo i bez pogovora brani, slabi autoritet Apostolske stolice umjesto da ga jaa, odstranjuje ga umjesto da ga podrava. M. CANO, De locis theologicis, lib. 5, cap. 5, resp. ad. 4.

3 Usp. M. KEHL, Der Disput der Kardinle, Zum Verhltnis von Universalkirche und Orts-kirchen, u: Stimmen der Zeit 4 (2003.), str. 219-232.

762


na koji je voena daju nam dvojica poznatih biskupa i teologa: kardinali Joseph Ratzinger, prefekt Kongregacije za nauk vjere i Walter Kasper, tajnik Papinskog vijea za promicanje jedinstva krana. Oni su u zadnjih nekoliko godina vodili raspravu upravo oko pitanja odnosa izmeu ope i partikularnih Crkava.

1. Oris razvoja promiljanja o odnosu ope i partikularnih Crkava od II. vatikanskog sabora do poetka rasprave izmeu J. Ratzingera i W. Kaspera

1.1. II. vatikanski sabor i govor o isto-izvornosti ope i partikularnih Crkava

Kako napominje M. Kehl nakon II. vatikanskog sabora dugo je vremena vla-dalo uvjerenje da je unutar ekleziologije ostvareno suglasje oko pitanja teolokog odnosa izmeu ope i partikularnih Crkava.4 To se uvjerenje temeljilo upravo na promiljanju II. vatikanskog sabora koji u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lu-men gentium u br. 23 istie sljedee: Pojedini su pak biskupi vidljivo poelo i temelj jedinstva u svim posebnim Crkvama oblikovanim na sliku ope Crkve, u kojima i od kojih je sastavljena jedna i jedina Katolika Crkva.5

Ova je tvrdnja zanimljiva iz vie razloga: 1. nalazi se unutar treeg poglavlja Konstitucije koji nosi naziv Hijerarhijsko ureenje Crkve i posebno episkopat to jasno pokazuje kako se i odnos izmeu univerzalne i partikularnih Crkava treba promatrati unutar govora o odnosu pojedinih biskupa s cijelim biskupskim kolegijem i papom kao glavom kolegija; 2. u tijeku rasprave ova tvrdnja nije imala mnogo preinaka;6 3. ostavlja, kao i mnoga druga mjesta u koncilskim doku-mentima prostor za mnotvo interpretacija.

Nakon sabora ova je izjava sluila kao ishodite za govor o isto-izvornosti7 ope i partikularnih Crkava. Na saboru je ova isto-izvornost istaknuta i na dru-gim mjestima posebice u LG 26 u kojem se istie kako se Kristova Crkva nalazi u svim zakonitim mjesnim zajednicama vjernika, koje su, ukoliko su u vezi sa

4 Usp. Isto, str. 219. 5 Ovdje vidimo svu problematiku prijevoda. Ecclesiis particularibus prevedeno je u jedinome

slubenom prijevodu Kranske sadanjosti s posebnim Crkvama to sam oznaio kao nedo-statno (usp. biljeka br. 1). Takoer smatram da nije dobro preveden izraz existit. Njega bi umjesto je sastavljena trebalo prevesti sa ozbiljuje se ili moda ak s postoji: u kojima i iz kojih se ozbiljuje, ire: u kojima postoji i iz kojih se ozbiljuje. Ovaj prijedlog prijevoda kao i rjeenja iz biljeke br. 1 ponajvie je pomogao oblikovati dr. Stjepan Kuar.

6 Usp. F. GIL HELLN, Constitutio dogmatica de Ecclesia Lumen gentium, Concilii Vaticani II Synopsis in ordinem redigens schemata cum relationibus necnon patrum orationes atque anim-adversiones, Vatikan 1995.

7 Usp. M. KEHL, Die Kirche, Eine katolische Ekklesiologie, nav. dj., str. 369. Kehl koristi izraz die Gleichursprnglichkeit.

763

BS 74 (2004), br. 3, str. 759780

svojim pastirima, i same u Novome zavjetu nazivaju Crkvama. Iznimka nije ni CD 11 u kojem se kae da biskupija tvori partikularnu Crkvu u kojoj je prisutna i djeluje jedna sveta, katolika i apostolska Kristova Crkva ukoliko je povezana sa svojim pastirom i skupljena od njega po Evanelju i Euharistiji u Duhu Svetom.

U emu je smisao izriaja u LG 23? Njime se zapravo htjelo istaknuti kako su partikularne Crkve kao i opa Crkva u pravom smislu rijei Crkva ukoliko se u njima legitimno vri i ivi martyria, leiturgia i diakonia. Ove tri temeljne oznake prave Crkve ono je to omoguava oblikovanje communio ecclesiarum.

U skladu s time moe se rei kako opa Crkva nije jedna vrsta krovne orga-nizacije u koju se okupljaju po sebi neovisne partikularne Crkve, ali nije niti pret-postavljeni i prethodei cjeloviti sistem koji se dijeli na odreena podruja i odje-ljenja, tj. nije neka vrsta nad-Crkve.8 I biblijska mjesta kao i patristiko vrijeme svjedoe nam o tome kako se Crkva oblikuje istovremeno kao jedna Crkva i kao mnotvo Crkava.9 Taj osjeaj za vanost i cjelovitost partikularne Crkve kao pot-punog ostvarenja cjelovite Crkve posebice kroz slavlje euharistije i navijetanje Evanelja bio je u latinskoj Crkvi drugoga tisuljea, kako je tvrdio i sam J. Rat-zinger kao teolog, gotovo ugaen, to je predstavljalo i veliku prepreku u odnosu spram istonih Crkava u kojima je proces bio obrnut, sve do dovoenja u opasnost svijesti o univerzalnosti Crkve.10 Sabor je svojim stavom elio pokazati koliko je vano shvaanje toga odnosa upravo u svjetlu ekleziologije prvoga tisuljea.

Kako istie Kehl shvaanje odnosa izmeu ope i partikularnih Crkava na te-melju saborskog nauavanja ne moe biti promatrano kroz govor o neovisnim ve-liinama, ali se ne moe govoriti niti o svoenju jedne na drugu, nego o meuso-bno povezanom i proetom odnosu. Upravo u takvome shvaanju lei posebnost tvrdnje LG 23 u kojima i od kojih je sastavljena jedna i jedina Katolika Crkva. Dakle, jedna se Crkva ozbiljuje u mnotvu partikularnih Crkava i samo jedinstvo i sveukupnost partikularnih Crkava tvori jednu Crkvu.

On isto tako smatra da ovakvo shvaanje meusobnog odnosa ope i partiku-larnih Crkava moe, osim na teolokoj razini, biti promatrano i na socijalno-lo-zofskoj razini unutar pojma reeksivne sistemiteracije, o emu su pisali autori poput J. Heinrichsa i H. J. Hhna.11 Radi se o shvaanju da se socijalni sistem Crkve u potpunosti ponavlja na razliitim razinama reeksivnog samoshvaa-nja i izvrenja i to tako da se sva sistemsko konstitutivna djelovanja (martyria, leiturgia, diakonia) ispunjaju na dotinim razinama na njihov specian nain. U

8 Usp. W. KASPER, Kirche, u: LThK V, nav. dj., str. 1468. 9 LG 23 u prilog ovoj tvrdnji citira sv. Cipirijana i njegovu tvrdnju Una Ecclesia per totum mun-

dum in multa membra divisa (Jedna Crkva po svemu svijetu podijeljena u mnotvu udova). 10 Usp. J. RATZINGER, Das neue Volk Gottes, Entwrfe zur Ekklesiologie, nav. dj., str. 184. 11 Usp. M. KEHL, Die Kirche, Eine katolische Ekklesiologie, nav. dj., str. 370.

764


pojedinim, meusobno povezanim Crkvama reektira se jedna Crkva kao njihovo komunikativno jedinstvo; i istovremeno se u tom jedinstvu reektiraju pojedineCrkve kao njeno diferencirano samoostvarenje12.

Naravno, o interpretaciji ovoga mjesta moglo bi se jo puno toga napisati, ali to nije cilj ovoga lanka. Ono to nas zanima jest interpretacija odnosa ope i par-tikularnih Crkava u promiljanjima J. Ratzingera i W. Kaspera.

1.2. Crkva kao communio u svjetlu III. poglavlja Lumen gentium

No ipak ve sada ne moemo zaobii jednu od sredinjih tema koja je vana za razumijevanje saborske tvrdnje u LG 23, a to je ve spomenuti govor o Crkvi kao communio (zajednici). Za nau temu potrebno je naznaiti nekoliko temeljnih odrednica ovoga pojma u perspektivi II. vatikanskog sabora.

Prije svega ovaj se pojam ne moe u potpunosti poistovjetiti ni s pojmom drutvo ni s pojmom zajednica u naem svakodnevnom govoru. W. Kasper istie kako pojam communio oznaava prije svega zajedniko dionitvo u spasenjskim darovima, konkretno: dionitvo u Duhu Svetome, u Evanelju, u sakramentima, posebice u euharistiji, u ljubavi. Kroz zajedniko imati udjela na ovim spasenjskim darovima temelji se meusobno zajednitvo krana13. Ono ne nastaje odozdo nego je od Boga oblikovani prostor spasenja. Ako pogledamo dokumente II. va-tikanskog sabora onda emo se iznenaditi da za tvrdnju kako pojam communio predstavlja jednu od sredinjih tema Sabora nemamo temelja u njegovoj jezinoj uporabi. Pored ovoga pojma u dokumentima nalazimo jo mnotvo slinih pojmo-va, a i ovaj pojam ima razliita znaenja.

W. Kasper smatra da govorei o communio u tekstovima II. vatikanskog sa-bora ne trebamo prvenstveno traiti ono to je obiljeilo cjelokupnu poslije sa-borsku diskusiju, a to je pitanje struktura unutar Crkve. Communio ne oznaava strukturu Crkve, nego njenu bit ili kako Sabor kae: njeno otajstvo.14 Time se, smatra on, Sabor elio odaleiti od previe hijerarhijski vidljivo shvaene struktu-re same Crkve i naglasiti ono to je bitno za Crkvu, a to je da se ona shvaa kao transcendentna spasenjska stvarnost, koja se objavljuje i pokazuje na vidljivi na-in15. Moe se slobodno rei da je II. vatikanski sabor posebice u Konstituciji o Crkvi iznova otkrio zapretano blago biblijskog i patristikog shvaanja communio teologije i to u njenom trostrukom znaenju: soteriolokom govorei o Crkvi kao zajednici onih koji su otkupljeni i koji po Kristu u Duhu Svetom imaju pristup

12 Isto. 13 W. KASPER, Kirche, u: LThK V, nav. dj., str. 1467. 14 Usp. ISTI, Theologie und Kirche, Mainz 1987., str. 275. 15 Isto.

765

BS 74 (2004), br. 3, str. 759780

Ocu; sakramentalno-teolokom govorei o Crkvi kao Tijelu Kristovu koje omo-guuju dionitvo u Bojem ivotu kroz rije i sakramente, posebice euharistiju; ekleziolokom govorei o Crkvi kao zajednici Crkava i zajednici vjernika.16

Nas, u svijesti da su prva dva vida neizostavni temelj i prisutnost, u kontekstu naega lanka posebice zanima ovaj trei vid. I kao to smo ve spomenuli upravo u kontekstu ovoga treeg vida nastaje tvrdnja u LG 23 koja je uklopljena u govor o biskupskom kolegijalitetu.

Taj je govor na II. vatikanskom saboru, premda se ini novim i gotovo re-volucionarnim zapravo veoma ogranien promiljanjima i stavovima koji su bili prisutni na I. vatikanskom saboru i to posebice kroz promiljanje i stavove tzv. manjinske skupine biskupa koja se bojala da bi novi stavovi mogli ugroziti nauk o papinom primatu i nepogrjeivosti, kako je to denirao I. vatikanski sabor. Glavnije problem bio odnos izmeu primata i biskupskog kolegija. Sueljavanje je na-stalo ve oko pitanja na koji se nain postaje lanom biskupskog kolegija? Veina je smatrala da se lanom biskupskog kolegija postaje biskupskim posveenjem te da se time postaje dionikom vrhovne i univerzalne jurisdikcijske moi. Manjina je bila u strahu da se time umanjuje znaaj papinog primata jer bi on zapravo bio duan ukljuiti biskupe u upravljanje opom Crkvom. Da bi se izalo u susret ma-njini u LG 22 koriten je pojam hierarchica communione kojim se izraava da se lanom biskupskog kolegija postaje sakramentalnim posveenjem i hijerarhijskim zajednitvom s glavom i lanovima kolegija. H. J. Pottmeyer istie da se tim poj-mom koji proiruje pojam communione, unato injenice da govori o posebnom odnosu primata i kolegija, daje vaan signal kojim se umjesto povezivanja prima-ta i kolegija jednostrano istie podreenost i ovisnost biskupa i potpuna neovisna sloboda djelovanja pape.17 I W. Kasper je u drugoj polovici osamdesetih godina kritiki promiljao o ovome pojmu smatrajui da se kao i na mnogo drugih mje-sta u LG radi o kompromisnoj formulaciji koja odraava istovremenost sakra-mentalne communio ekleziologije i pravne ekleziologije jedinstva. Moda je ovaj pojam posluio da to vie biskupa prihvati konstituciju, ali je otvorio i mnotvo pitanja o stvarnome odnosu izmeu biskupskog kolegija i papinog primata.18

Za razumijevanje koncilskog uenja o biskupskom kolegiju vano je promi-ljanje koje je ve 1966. godine iznio teolog J. Ratzinger.19 On je istaknuo kako

16 H. J. POTTMEYER, Die Rolle des Papsttums im Dritten Jahrtausend, nav. dj., str. 103. 17 Usp. Isto, str. 98. 18 Usp. W. KASPER, Theologie und Kirche, nav. dj., str. 282-283. Jedno od najboljih djela o pro-

imanju dvaju razliitih tipova ekleziologije u LG napisao je ove godine preminuli talijanski teolog A. ACERBI, Due ecclesiologie. Ecclesiologia giuridica ed ecclesiologia di communione nella Lumen Gentium, Bologna 1975.

19 Usp. J. RATZINGER, Die bischiche Kollegialitt. Theologische Entfaltung, u: G: BARA-NA (ur.), De Ecclesia. Beitrge zur Konstitution ber die Kirche des 2. Vatikanischen Konzils,

766


u treem poglavlju LG moemo govoriti o dva razliita tipa teologije biskupskog kolegija. Prvi tip je onaj koji polazi od cijele Crkve i cjelokupnog kolegija koji s papom kao svojom glavom ima odgovornost za cijelu Crkvu. Dakle, biskupi nisu lanovi kolegija jer su pastiri partikularnih Crkava nego su pastiri partikularnih Crkava jer su lanovi kolegija. Ovaj nain promiljanja Ratzinger naziva novo-vjekovnim i smatra K. Rahnera njegovim glavni zastupnikom. Drugi tip je onaj koji vie odgovara otakoj teologiji i koji je obiljeen suprotnim kretanjem: polazi upravo od shvaanja da je opa Crkva zajednica Crkava (communio ecclesiarum) i da je svaka partikularna Crkva uistinu Crkva. Stoga onaj koji je na elu partiku-larne Crkve ima i veliku vanost za cijelu Crkvu koja ivi u partikularnim Crkva-ma. I papa je prvenstveno biskup Rima i upravo jer je biskup jedne partikularne Crkve moe biti i episcopus episcoporum.20

Iz ovakvoga promiljanja koje jasno daje do znanja da se ova dva tipa shva-anja biskupskog kolegija meusobno isprepliu i proiruju proizlazi i svijest da oba raaju kasnijim razliitim interpretacijama. Ve je tada Ratzinger bio mi-ljenja kako prvi novovjekovno-spekulativni tip problematiku kolegija gleda kroz prizmu odnosa moi izmeu kolegija i pape.21 Kasnije je otvoreno istaknuo da je prvi tip interpretacije u potpunosti pogrean te da bit kolegija nije u tome da tvori sredinju vlast nego da uini Crkvu ivim organizmom mnotva Crka-va te da su biskupi oni koji u svojim partikularnim Crkvama vode Crkvu kao katoliku.22

1.3. Govor o Crkvi kao communio u zavrnom dokumentu II. izvanredne biskupske sinode (1985.) i u dokumentu Kongregacije za nauk vjere O nekim vidovima Crkve kao communio (1992.)

25. sijenja 1985. papa Ivan Pavao II. je, 26 godina nakon to je bl. Ivan XXIII. sazvao II. vatikanski sabor, u bazilici sv. Pavla izvan zidina objavio za mnoge isto tako iznenaujuu odluku o sazivanju izvanredne biskupske sinode povodom dvadesete obljetnice zavretka II. vatikanskog sabora. Naravno da je klima i stanje u Crkvi u tih dvadeset godina od zavretka sabora bila promijenje-na i to po miljenju mnogih na gore u odnosu na entuzijazam prvih posaborskih

vol. 2, Freiburg 1966., str. 44-70. Mi se koristimo tekstom istoga sadraja, ali koji je pod drugim naslovom izaao u J. RATZINGER, Das neue Volk Gottes, Entwrfe zur Ekklesiologie, nav. dj., str. 171-200.

20 Usp. ISTI, Das neue Volk Gottes, Entwrfe zur Ekklesiologie, nav. dj., str. 184-185. 21 Isto, str. 186. 22 ISTI, Scopi e metodi del Sinodo dei Vescovi, u: J. TOMKO (ur.), Sinodo dei Vescovi. Natura,

metodo, prospettive, Vatikan 1985., str. 45-58.

767

BS 74 (2004), br. 3, str. 759780

godina.23 Ne ulazei u detalje oko naina djelovanja same Sinode kao i detalje same rasprave, vano je napomenuti da je uvodna relacija koju je odrao nadbi-skup Bruxellesa G. Danneels, autor i zavrnog dokumenta, imala naslov koji je ostao i u zavrnom dokumentu, Crkva u snazi Boje rijei slavi i izvrava Kri-stova otajstva za spasenje svijeta. Tom se relacijom zapravo eljelo pokazati da bi temeljni motiv Sinode trebao biti duh i pismo sabora koje se oituje upravo u svjetlu etiriju konstitucija: o Crkvi, o Objavi, o liturgiji, o Crkvi u svijetu, te se na kraju Sinode isto tako pokazalo da se na taj nain i shvatila poruka Sabora. Zavr-ni dokument pored nekoliko hermeneutskih pravila za tumaenje Sabora i drugih tema vezanih uz temeljna pitanja aktualizacije Sabora i perspektive za budunost govori i o obnovi communio strukture u samoj Crkvi i to na temelju pristiglih pri-jedloga pojedinih sinodalnih otaca i biskupskih konferencija koje su eljele da se progovori o odnosu izmeu ope i partikularnih Crkava, kao i o pitanju rimskoga centralizma.

Dokument daje do znanja da je otajstveno shvaanje Crkve ono koje najbolje izrie njenu narav, a communio je prvenstveno izriaj sudjelovanja u zajednitvu Trojstva. Stoga se ekleziologija zajednitva ne moe svesti na puka organizacij-ska pitanja ili na pitanja koja se tiu same vlasti. Ekleziologija zajednitva temelj je poretka u Crkvi, a napose pravilnog suodnosa izmeu jedinstva i mnogoobli-nosti u Crkvi (Crkva kao zajednitvo, 1). U br. 2 ovoga poglavlja zavrnoga dokumenta ponavlja se ono to je reeno u CD 11, kao i izriaj iz LG 23.24 Vano je ono to slijedi nakon te izjave, a to je da tu raznolikost i mnogooblinost u je-dinstvu valja razlikovati od pukog pluralizma. Kada mnogooblinost znai pra-vo bogatstvo i sa sobom nosi puninu, ono predstavlja pravi istinski katolicitet. A pluralizam (viestrukost) kao supostojanje nasuprotnih stanovita vodi k rasapu i razaranju te gubitku istovjetnosti (Crkva kao zajednitvo, 1). Time se jo jasnije potvruje da se communio shvaa kao jedinstvo u razliitosti, ali i kao stvarnost koja svoje temelje nema u empirijskim i strukturalnim veliinama koje bi svoje mjerilo nalazile u shvaanju pluralnosti prisutnom u naem dananjem drutvu. Ali, kako istie W. Kasper, ovaj dio dokumenta koji govori o communio vaan je i zbog toga to se pokazalo, unato svih problema nastalih nakon sabora, kako ne treba strahovati da bi odstranjenje centralizma koje se sve vie prepoznavalo i prepoznaje u rimskoj kuriji znailo istovremeni nestanak jedinstva i zajednitva

23 Usp. W. KASPER, Il futuro dalla forza del Concilio, Sinodo straordinario dei vescovi 1985., Documento e commento, Brescia 1986., str. 49; O ovome je dokumentu pisao i N. A. ANI, Ekleziologija u ozraju suvremene demokracije, u: Diacovensia 1 (2002.), str. 71-90.

24 Hrvatski tekst koristi u prijevodu zanimljiv izraz izvija se. S toga razloga, jedna se i sveopa Crkva nalazi u svim pojedinanim crkvama (usp. CD 11) te su one oblikovane na sliku sveope Crkve tako te jedna i jedincata katolika Crkva postoji u partikularnim Crkvama i iz njih se izvi-ja. Dokumenti 78, KS, Zagreb 1986., str. 21-22.

768


cijele Crkve. Kasper zapravo naglaava kako je Sinoda pokazala da su sinodalni oci bili svjesni injenice da shvaanje razliitosti unutar jedne i jedinstvene Crkve nosi i otvara nove izazove i perspektive u promiljanju Petrove slube kao znaka i garancije jedinstva.25 Kasper dakle zastupa jedan uistinu ekvilibrirani stav, koji svoje temelje ima u ekleziologiji II. vatikanskog sabora. Premda ve tada istie posebnu vanost partikularnih Crkava on u svojim spisima jasno naglaava kako je jedinstvo Crkve temelj openitosti i katoliciteta. Sinoda je dakle bolje razja-snila katoliko shvaanje crkvenog zajednitva, razlikujui ga od interpretacije po kojoj bi opa Crkva u drugom trenutku ekskluzivno proizlazila iz partikularnih Crkava i ne bi postojala u njima: jedna ekleziologija tipa community koja se pone-kad podrava u anglikanskim zajednicama i Svjetskome savjetu Crkava.26

U tom duhu zavrni dokument, kao odraz Sinode, promilja i govori o bi-skupskom kolegiju. Dokument svom snagom istie kako se treba razlikovati izmeu kolegijalnog djelovanja u strogom smislu i njegovih razliitih, djelomi-nih ostvarenja. Prava kolegijalnost je uvijek ona koja se odnosi na cjelokupni kolegij biskupa zajedno i pod vodstvom rimskog biskupa, pape i ona je po svojoj naravi boanskoga prava, to nije sluaj sa svim drugim oblicima djelominog ostvarenja ove potpune kolegijalnosti. Dokument je istaknuo vanost pravilnog shvaanja teolokog odnosa izmeu pape i biskupa: ne moe se luiti izmeu rimskog prvosveenika i biskupa uzetih kolegijalno (zborno), nego samo izmeu samog rimskog prvosveenika zasebno i rimskog prvosveenika zajedno s bisku-pima. (Crkva kao zajednitvo, 4). Jasno je dakle da kolegij nikada ne moe biti nosilac vrhovne i pune vlasti u Crkvi bez pape kao glave kolegija.

Dokument Kongregacije za nauk vjere O nekim vidovima Crkve kao com-munio27, objavljen 1992., jasno istie kako pojam communio veoma dobro izrie duboku bit otajstva Crkve te ima odluujuu ulogu u govoru obnovljene katolike ekleziologije (br. 1). Ipak, dokument ne proputa odmah na poetku istaknuti kako je shvaanje ovoga pojma u poslije saborskoj recepciji bilo jedno-strano i nedostatno, posebice zbog injenice da nije uspjela njegova integracija s drugim vanim pojmovima kao to su narod Boji ili tijelo Kristovo, kao to ni-je uspjela niti njegova povezanost sa shvaanjem Crkve kao sakramenta (br. 1). M. Kehl je miljenja da se svakako moe prihvatiti temeljna namjera dokumenta koja ukazuje na to da se nakon Sabora dogodila sveprisutnija deteologizacija shvaanja Crkve, ne toliko na razini ozbiljne ekleziologije koliko na razini shva-

25 W. KASPER, Il futuro dalla forza del Concilio, Sinodo straordinario dei vescovi 1985, Docu-mento e commento, nav. dj., str. 86.

26 Isto. 27 Ovaj dokument Kongregacije za nauk vjere nije, koliko je meni poznato, preveden na hrvat-

ski jezik. Sluimo se njemakim tekstom koji je objavljen u Herder Korrespondenz 7 (1992.), str. 319-323.

769

BS 74 (2004), br. 3, str. 759780

anja Crkve u unutar crkvenim i ne crkvenim krugovima posebice u kontekstu kulturalnog shvaanja Crkve.28 U kontekstu takvog naina razmiljanja Crkvu se prvenstveno promatra kao religioznu uslunu organizaciju koja u drutvu oba-vlja odreene religiozne, pedagoke i kulturne zadae, ali se nedovoljno istie i nailazi na nerazumijevanje njena teoloka i otajstvena dimenzija.29 Stoga dakle nitko ne moe osporiti vanost i legitimnost dokumenta koji poziva na ponovno otkrivanje i ozbiljno shvaanje Crkve kao otajstva (br. 1-6). Ipak, dokument je u mnogoemu defenzivan.30 On naime naglaava kako neki upotrebljavaju po-jam communio kao onaj koji legitimira shvaanje Crkve kao skupa pojedinih partikularnih Crkava koje se promatraju kao dostatne i zatvorene veliine. Na taj se nain slabi jedinstvo Crkve u njenoj vidljivoj i institucionalnoj formi (br. 8). Jedan od razloga ovakvog shvaanja i eklezioloke jednostranosti lei i u krivom shvaanju euharistijske ekleziologije: tamo gdje se slavi euharistija prisutna je pu-nina otajstva Crkve i nije se potrebno pozivati na neki drugi vidljivi princip jedin-stva ili univerzalnosti. Dokument pak smatra da pravilno shvaanje euharistijskog slavlja treba polaziti od injenice da to slavlje nikada nije samo slavlje pojedine zajednice nego se u njemu pokazuje vidljivo prisustvo jedne svete, katolike i apostolske Crkve (br. 11).

Nama ipak nije namjera raditi cjelovitu analizu ovoga dokumenta, nego je potrebno u ovome kontekstu istaknuti da dokument ovakvo promiljanje temelji na shvaanju da se pojam communio moe analoki pravilno upotrebljavati ako se govori o mutua interioritas izmeu partikularnih i ope Crkve (br. 9). To u potpunosti odgovara duhu saborskog govora isto-izvornosti, pokazuje da opa Crkva nije skup pojedinih Crkava, ali i da se partikularne Crkve ne mogu proma-trati kao samodostatne, zatvorene cjeline, nego da je u njima prisutna opa Crkva. Za iskazivanje vanosti ovakvog shvaanja pojma communio dokument se u br. 9 poziva na formulaciju iz LG 23 Ecclesia in et ex Ecclesiis, ali donosi i novu formulaciju za koju tvrdi da je neizostavno povezana s onom koju je Ivan Pavao II. upotrijebio u svom govoru upuenom rimskoj Kuriji: partikularne Crkve su oblikovane ex et in Ecclesia universali.31

U tome kontekstu u dokumentu se po prvi puta susree i formulacija koja je izazvala kasniju diskusiju, a koja se pripisuje osobno kardinalu Ratzingeru koji

28 Usp. M. KEHL, Der Disput der Kardinle, Zum Verhltnis von Universalkirche und Orts-kirchen, nav. dj., str. 222.

29 Usp. . TANJI, Sluenje i crkvenost u dananjem svijetu, u: Bogoslovska smotra 2-3 (2002.), str. 261-276.

30 Usp. K. MCDONNELL, The Ratzinger/Kasper Debate: The Universal Church and Local Churches, u: Theological Studies 2 (2002.), str. 228.

31 Acta Apostolicae Sedis 83 (1991.), str. 746.

770


ju je, drugaije formuliranu ve ranije upotrebljavao u nekim svojim promilja-njima32: Ona nije (opa Crkva) rezultat njihovog zajednitva (partikularnih Cr-kava); ona je prije svega u biti svoga otajstva svakoj pojedinanoj partikularnoj Crkvi ontoloki i vremenski prethodna stvarnost (br. 9). Kao dokaz za tu tvrdnju dokument citira Klementa Rimskog i Hermu koji Crkvu promatraju kao jednu i jedinstvenu, kao onu koja prethodi stvaranje i raa partikularne Crkve kao svoje keri. Osim toga istie kako se Crkva pokazala vidljivom kao jedna i jedinstvena na dan Pedesetnice.

Dakle, polazei od teolokog cilja nadvremenske spasenjske volje Boje kao razloga stvaranja Crkve koja prethodi cjelokupno stvaranje, dokument izra-vno zakljuuje o prvotnom, izvornom odnosu izmeu jedne i jedinstvene Crkve i mnotva partikularnih Crkava.33 Upravo je ta injenica izazvala reakcije koje su dovele do toga da se u Osservatore Romano na godinjicu izlaska dokumenta pojavio nepotpisani komentar koji je imao za cilj razjasniti neke nesporazume i koji je izraz mutua interioritas proglasio hermeneutskim kljuem itanja doku-menta, ali je isto tako i dalje naglasio vanost vremenske i ontoloke prednosti ope Crkve, te jo vie istaknuo vanost shvaanja Crkve kao otajstva koje se u povijesti pokazalo na dan Pedesetnice, bez razlike izmeu ope i partikularnih Crkava.34

2. Rasprava izmeu Waltera Kaspera i Josepha Ratzingera

2.1. Stavovi i promiljanja W. Kaspera

Dugo se inilo da osim ponekog teolokog osvrta na ovaj dokument Kon-gregacije nee biti ozbiljnijeg odgovora i promiljanja.35 No, u zborniku u ast biskupa Hildesheima Josefa Homeyera ve tada imenovani tajnik Papinskog vi-jea za jedinstvo krana W. Kasper objavljuje lanak pod nazivom O teologiji i praksi biskupske slube.36 U tome se lanku Kasper prvotno bavi problemati-

32 Usp. K. MCDONNELL, The Ratzinger/Kasper Debate: The Universal Church and Local Churches, nav. dj. str. 228.

33 Usp. M. KEHL, Der Disput der Kardinle, Zum Verhltnis von Universalkirche und Orts-kirchen, nav. dj., str. 223.

34 Usp. A un anno dalla pubblicazione della lettera Communionis notio della Congregazione per la dottrina della fede: La Chiesa come Communione, u: Osservatore Romano, 23. lipanj 1993., str. 1; 4.

35 Usp. H. J. POTMMEYER, Kirche als Communio, u: Stimmen der Zeit (1992.), str. 579-589. 36 Usp. W. KASPER Zur Theologie und Praxis des bischichen Amtes, u: W. SHREER - G.

STEINS (ur.), Auf neue Art Kirche sein. Wirklichkeiten Herausforderungen Wandlungen, Festschrift fr Bischof Dr. Josef Homeyer, Mnchen 1999., str. 32-48.

771

BS 74 (2004), br. 3, str. 759780

kom teologije i prakse biskupske slube u dananjoj Crkvi, a svoje promiljanje o dokumentu Kongregacije smjeta u kontekst govora o odnosu biskupa i rimskog pape u svjetlu dokumenata II. vatikanskog sabora. Pri tome naglaava kako ne vidi pravnih ni teoretskih problema u odnosu izmeu dvaju vrhovnih instanca upravljanja u Crkvi: izmeu pape samoga i biskupskog kolegija na elu s papom. No, problem nastaje u injenici da je papa ukljuen u oba subjekta, to na polju praktinog djelovanja dovodi do toga da se ponekad ini da je autoritet biskupa poniten i ktivan jer papa u svakom trenutku moe odluivati samostalno, bez suglasja biskupa, a moe se i suprotstaviti njihovim odlukama.37

Kasper iznova analizira saborsko uenje o odnosu partikularnih Crkava i ope Crkve i slae se s dokumentom Kongregacije u injenici da nijedna partikularna Crkva ne moe biti smatrana samodostatnim subjektom, a opa Crkva posljedi-nom udrugom partikularnih Crkava.38 Zapravo, on nema prigovora niti na novu formulaciju dokumenta (ecclesiae ex et in Ecclesia universalis) ukoliko priznaje da su i partikularne Crkve prave Crkve Isusa Krista i ukoliko se pod jedninom Ec-clesia u ovome sluaju misli na Crkvu kako je shvaena u ispovijesti vjere. Ono to smatra pogrenim je tzv. povijesna teza dokumenta koja tvrdi da se na samome poetku, na dan Pedesetnice ne mogu razlikovati partikularne i opa Crkva.

Njegovo je miljenje da izvjetaj o Pedesetnici predstavlja Lukinu konstru-kciju jer su ve tada osim u Jeruzalemu postojale i zajednice u Galileji i ve je tada jedna Crkva postojala iz i u mnotvu Crkava.39 Stoga Kasper smatra da se razvoj nauka II. vatikanskog sabora koji se dogodio u dokumentu Kongregacije moe smatrati promjenom smjera i povratkom unatrag (Umkehrung).40 Osim toga ovakav nain govora i promiljanja postaje problematian kada se shvati da posto-ji namjera i tendencija da se teoloka veliina opa Crkva povee i identicirasa empirijskom veliinom rimska Crkva, s rimskom kurijom i papom. Takav nain razmiljanja jasno pokazuje da dokument Kongregacije ne predstavlja po-mo u razjanjavanju pitanja vezanih uz communio ekleziologiju, nego pokuaj teoloke restauracije rimskog centralizma.41 W. Kasper ovo svoje razmiljanje

37 Usp. Isto, str. 42. 38 Usp. Isto, str. 43. 39 Usp. Isto, str. 43-44. Usp. K. MCDONNEL, Pentecost in Relation to the Ontological and Tem-

poral Priorty of the Universal Church: The Ratzinger/Kasper Debate, u: P. WALTER - K. KRA-MER G. AUGUSTIN (ur.), Kirche in kumenischer Perspektive, Freiburg-Basel-Wien 2003., str. 102-114.

40 Usp. W. KASPER, Zur Theologie und Praxis des bischichen Amtes, nav. dj., str. 43. 41 Isto, str. 44.; Usp. K. MCDONNEL, Walter Kasper on the Theology and the Praxis of the Bi-

shops Ofce, u: Theological Studies 63 (2002.), str. 711-729. Usp. M. KEHL, Der Disput der Kardinle, Zum Verhltnis von Universalkirche und Ortskirchen, nav. dj., str. 225. M. Kehl u svome lanku kratko skicira povijesno-teoloki razvoj ove identikacije koju je kard. J. Ratzin-ger odluno odbacio.

772


temelji na nekoliko stavova, koje P. Walter dijeli na tri temeljna: 1. nepriznava-nje djelominog ostvarenja biskupskog kolegijaliteta biskupskim konferencijama (Motu proprium Ivana Pavla II. Apostolos suos iz 1998.); 2. nedovoljna uklju-enost partikularnih Crkava u izbor biskupa; 3. nedovoljno ozbiljno uzimanje u obzir uloge biskupa u voenju partikularnih Crkava.42

2.2. Odgovor J. Ratzingera na promiljanja i primjedbe W. Kaspera

Nije se dugo trebalo ekati na odgovor kardinala J. Ratzingera ne samo na teze i promiljanja W. Kaspera nego i na sve one koji su u svojim istupima i djeli-ma kritizirali navedeni dokument rimske Kongregacije, ali i poteze koje je Kurija vukla posebice u devedesetim godinama, kada je u pitanju odnos ope i partiku-larnih Crkava. Taj je odgovor stigao u obliku predavanja Ekleziologija Konsti-tucije Lumen gentium koje je kardinal J. Ratzinger odrao u Rimu 27. veljae 2000. na Simpoziju o II. vatikanskom saboru u sklopu proslave Jubilarne godine, a kojem je bio nazoan i W. Kasper.43

Njegov nain argumentiranja polazi od toga da pitanje Crkve treba smjestiti u puno ire okruenje pitanja o Bogu te da se ne smije izgubiti iz vida da je prvo-tna zadaa Crkve navjetaj i slavljenje Boga utjelovljenog u Isusu Kristu, a sve ostalo je drugotno. U svom predavanju Ratzinger odluno brani stavove iznesene u dokumentu iz 1992., posebice one koji se odnose na vremensku i ontoloku prednost ope Crkve. Ta ontoloka datost, prethodnica cjelokupne Crkve, jedne Crkve i jednoga Tijela, jedne Zarunice spram konkretnih empirijskih ozbiljenja u pojedinim partikularnim Crkvama ini mi se do te mjere evidentnom da mi je zbi-lja teko razumjeti prigovore protiv toga.44 Osim tog Ratzingeru se ini da mnogi teolozi ne ele i ne mogu vidjeti veliku Boju ideju Crkve moda iz oaja zbog njezine zemaljske nedostatnosti45. Gdje i na koji nain Ratzinger vidi i argumen-tira evidentnost ovakvog stava i naina promiljanja?

42 Usp. P. WALTER, Ein Blick zurck und nach vorne aus dem Abstand von fast vierzig Jahren am Beispil des Verhltnisses von Orts und Universalkirche, u: G. WASSILOVSKY (ur.), Zweite Vati-kanum-vergessene Anstsse, gegenwrtige Fortschreibungen, Freiburg i. Br. 2004., str. 121-122.

43 Tekst, proitan na talijanskome, objavljen je u razliitim publikacijama. Postoji i prijevod na hr-vatskom jeziku s neto promijenjenim naslovom, koji odgovara njemakom tekstu objavljenom u: Die Tagespost, 11. oujka 2000., izvorniku hrvatskog prijevoda. Mi emo se sluiti hrvatskim prijevodom. J. RATZINGER, O ekleziologiji konstitucije Lumen Gentium to je rekao Sabor o Crkvi, u: ISTI, U slubi istine, lanci predavanja, intervjui (preveo Tomislav Pervan) Mostar Zagreb 2002., str. 61-87. Izvorno je ovo predavanje objavljeno na talijanskom u R. FI-SICHELLA (ur.), Il Concilio Vaticano II Recezione e attualit alla luce del Giubileo, Cinisello Balsamo 2000., str. 66-81.

44 Usp. Isto, str. 72. 45 Usp. Isto.

773

BS 74 (2004), br. 3, str. 759780

On smatra da njegov stavovi, kao i stavovi Kongregacije uporite nalaze u patristikoj teologiji koja, pozivajui se na rabinsku teologiju koja govori o pre-egzistenciji Tore i Izraela, naglaava preegzistenciju Crkve u odnosu na stvaranje. Crkva je cilj stvaranja jer e se u njoj na kraju vremena okupiti svi narodi.46 S ova-kvim razmiljanjem kard. Ratzingera sloio se i ameriki kardinal i teolog Avery Dulles,47 dok se na njega kritiki osvrnuo njemaki isusovac M. Kehl, kojega smo ve vie puta spominjali i koji je trenutno jedan od vodeih katolikih ekleziolo-ga. On smatra da je zanimljivo vidjeti kako Ratzinger ontoloku prethodnost argumentira s preegzistencijom velike ideje Crkve koja se kod otaca smjeta u univerzalnu, vjenu spasenjsku volju Boju kao cilj (telos) stvaranja. Taj argu-ment su oci uistinu upotrebljavali, kao i II. vatikanski sabor i nitko od katolikih teologa to ne eli osporavati. Ali problem lei u injenici, smatra M. Kehl, da je nemogue misliti preegzistenciju i ontoloku stvarnost Crkve prije i izvan povije-sne stvarnosti Crkve jer bi suprotno znailo da Crkva nije stvorena stvarnost, to je nemogue tvrditi.48

Ratzinger osim toga, kada je Lukino izvjee o Pedesetnici u pitanju kao i Kasperove primjedbe na njegovu interpretaciju, istie kako se ne radi za nas u konanici o neodgovorivom pitanju, kada su i gdje su ponajprije tono nastajale kranske zajednice, ve se radi o nutarnjem poetku Crkve u vremenu. () Prva datost u izvjeu svetog Luke nije neka jeruzalemska zajednica, ve je prva datost da u Dvanaestorici stari Izrael, koji je jedan, postaje novi Izrael te da se ovaj jedan Izrael Boji snagom uda u jezicima, prije nego je nastala nekakva jeruzalemska mjesna Crkva, oituje kao jedinstvo koje obuhvaa sva vremena i sve prostore49.

Bez odgovora nije ostala ni Kasperova primjedba da se danas Papa i rimska Kurija esto identiciraju s opom Crkvom. Takvo razmiljanje, smatra predstoj-nik Kongregacije za nauk vjere, formulira optunicu koja se naokolo uje, ali istodobno izraava rastuu nesposobnost da si pojedinac predoi pod univerzal-nom Crkvom, pod jednom, svetom, katolikom i apostolskom Crkvom bilo to konkretno.

Kao temelj svih svojih promiljanja Ratzinger se u svojoj analizi vraa te-meljnom pitanju ekleziologije II. vatikanskog sabora i njegovog vienja Crkve, ali mi ne moemo ulaziti u detalje te upuujemo na tekst njegovog predavanja.

46 Usp. Isto, str. 72-73. 47 Usp. A. DULLES, Ratzinger and Kasper on the Universal Church, u: Inside the Vatican 20

(2001.), str. 13. 48 M. KEHL, Der Disput der Kardinle, Zum Verhltnis von Universalkirche und Ortskirchen,

nav.dj., str. 227. 49 J. RATZINGER, O ekleziologiji konstitucije Lumen Gentium to je rekao Sabor o Crkvi,

nav. dj., str. 74.

774


2.3. Ponovni odgovor W. Kaspera na stavove J. Ratzingera

Odgovor na predavanje J. Ratzingera trebalo je ekati do kraja jubilarne godi-ne kada je u poznatom njemakom asopisu Stimmen der Zeit W. Kasper objavio svoj odgovor pod naslovom Odnos ope Crkve i partikularne Crkve, ali i s jo zanimljivijim podnaslovom Prijateljsko sueljavanje s kritikom Josepha kardi-nala Ratzingera50. I uistinu po tonu ovoga lanka moglo bi se rei da se radi o prijateljskom sueljavanju jer je slabijeg polemikog naboja nego su to bili pret-hodni tekstovi.

Kasper istie da su njegova razmiljanja bila i ostaju prije svega pastoralne naravi i plod pastoralnog iskustva koje je on kao biskup jedne velike biskupije imao prilike doivjeti, posebice u odnosu spram normi koje vrijede u opoj Crkvi. Naglaava da se u pojedinim sluajevima radilo gotovo o mentalnoj i praktinoj izmi51 te objanjava kako je biskupova uloga u takvim trenutcima vana iz vie razloga. On mora vriti slubu jedinstva i povezivati odgovornost koja proizla-zi iz pripadnosti biskupskom kolegiju koji vodi opu Crkvu i odgovornosti koju ima kao biskup jedne partikularne Crkve u kojoj je isto tako pozvan oslukivati razliite glasove i promiljanja. Pozivajui se na injenicu da postoji razlika izmeu nepromjenjivih istina vjere i raznih podruja crkvene discipline, on kao apostolski nasljednik nosi odgovornost za vlastitu partikularnu Crkvu i Sabor mu daje pravo da se koristi svojim ovlastima koje imaju sakramentalno uteme-ljenje. No, razvoj nakon Sabora pokazao je da su osnaile centralistike tendenci-je koje su izbacile iz ravnotee odnos izmeu ope i partikularne Crkve. Pri tome se, i s pravom, udi da se kardinal Ratzinger nije osvrnuo na njegova pastoralna promiljanja i iskustva nego je zapravo krivo shvatio i gotovo karikaturalno prikazao njegove stavove.52 Kasper snano istie kako se i on sam kao biskup u svojoj biskupiji borio protiv isto sociolokog shvaanja Crkve, odbija ekleziolo-ki relativizam, samodostatnost pratikularne Crkve, ali isto tako naglaava kako je odnos izmeu ope i partikularne Crkve nemogue misliti samo apstraktno i de-duktivno. Crkva je jedna povijesna stvarnost; to je ona pokazuje se u njenoj od Bojeg duha voenoj povijesti. Stoga svaki odgovor na nae pitanje mora odgo-varati konkretnoj povijesti Crkve.53 Da bi objasnio i obranio svoju tezu Kasper ukratko skicira povijest Crkve od njenih biblijskih poetaka i pokazuje kako je u prvom tisuljeu postojala ravnotea u odnosu izmeu ope i partikularne Crkve

50 W. KASPER, Das Verhltnis von Universalkirche und Ortskirche, Freundschaftliche Ausein-andersetzung mit der Kritik von Joseph Kardinal Ratzinger, u: Stimmen der Zeit 12 (2000.), str. 795-804.

51 Usp. Isto, str. 795. 52 Usp. Isto, str. 795-797. 53 Isto, str. 797.

775

BS 74 (2004), br. 3, str. 759780

i kako je II. vatikanski sabor ponovno uspostavio ravnoteu koja se izgubila tije-kom drugog tisuljea.54

U svakom sluaju Kasper naglaava kako u mnogoemu dijeli stavove i razmiljanja kardinala Ratzingera. To se prije svega odnosi na tri temeljna stava: 1. Isus Krist je elio jednu Crkvu, koja nije kasnija, umjetno stvorena veliina pu-tem ekumenskih nastojanja. Ona subsistit u Rimokatolikoj Crkvi; 2. Ta opa Crkva postoji u i iz mjesnih Crkava, prisutna je u svakoj partikularnoj Crkvi, u svakom slavljenju euharistije. Partikularna Crkva ne moe postojati izolirano samo za sebe i postoji communio-jedinstvo koje omoguuje meusobno proi-manje i proirenje ope i partikularnih Crkava; 3. Kao to partikularne Crkve nisu obine provincije ili dijelovi ope Crkve tako ni opa Crkva nije nastala nakna-dnim ujedinjenjem partikularnih Crkava u jednu veu zajednicu. Njihov je odnos perihoretski, Crkva posjeduje strukturu koja se ne moe iscrpiti sociolokim anali-zama, nego je otajstvo koje svoj izvor ima u trojstvenom ivotu. Trojstveni odnos jest odnos jedinstva, ali ne i monolitan i unitaristiki odnos.55

No, suglasje oko ovih temeljnih pitanja ne znai da i dalje ne postoje razliiti stavovi i promiljanja oko nekih temeljnih pitanja, posebice oko tvrdnje o povi-jesnom i ontolokom primatu ope Crkve. Pri tome se Kasper ponovno ukratko osvre na izvjee u Djelima apostolskim i istie da normativna ne moe biti samo jeruzalemska zajednica na dan Pedesetnice nego i cjelokupni proces oblikovanja Crkve koji Luka opisuje. Kada je pak o ontolokom primatu rije Kasper se slae s Ratzingerom da se treba govoriti o preegzistenciji Crkve tj. o utemelje-nju Crkve u vjenoj spasenjskoj volji i u svjesnom spasenjskom otajstvu Bojem. Ali se istovremeno pita da li takav stav ita pridonosi promiljanju i argumentu o primatu ope Crkve u odnosu na partikularnu? Jer tko kae da se preegzistencija moe shvatiti samo kao ona univerzalne Crkve i ne takoer i konkretne Crkve u i iz partikularnih Crkava. Zato jedna Crkva ne bi mogla preegzistirati kao Crkva u i iz partikularnih Crkava? Teza o preegzistenciji Crkve ne dokazuje stoga nita u korist teze o primatu ope Crkve. Preegzistencija Crkve moe jednako tako do-bro utemeljiti tezu o simultanosti ope i partikularnih Crkvi koja je zastupana od mene i mnogih drugih.56 To pak znai da preegzistenciju velike ideje Crkve treba shvatiti kao ideju jedne Crkve u i iz mnotva partikularnih Crkava. Takvo je promiljanje vano i iz sistematsko-teolokih razloga shvaanja Crkve kao com-munio, ali i iz ekumenskih razloga koji nas pozivaju na promiljanje jedinstva u razliitosti.

54 Isto, str. 797-799. 55 Usp. Isto, str. 779-800. 56 Isto, str. 801-802.

776


Osim toga da bi ublaio ton polemike Kasper naglaava da je i danas mogu-e sueljavanje razliitih legitimnih pristupa i kola odreenom problemu, kao to je to bio sluaj u srednjem vijeku posebice sa sv. Bonaventurom i sv. Tomom Akvinskim. Tako on indirektno smatra da je Ratzingerov stav vie plod utjecaja Platonove lozoje koja daje prednost ideji i opem, dok sebe vidi u Aristotelovoj liniji koja zastupa ope u konkretnom.57

2.4. Daljnji nastavak rasprave u asopisu amerikih isusovaca America

Daljnji nastavak ove rasprave bio je neizvjestan, ali nakon to je vie asopi-sa na engleskom objavilo prijevod Kasperovog teksta isusovaki list America ponudio je prostor kardinalu Ratzingeru da odgovori na gore iznesena Kasperova promiljanja, koji je u meuvremenu postao kardinal. Ratzinger se jedno vrijeme dvoumio jer nije elio da ova rasprava preraste u trajnu raspravu dvojice kardi-nala, ali se onda ipak odluio na taj korak kako bi amerike itatelje upoznao sa temeljnim postavkama diskusije, ali posebice kako bi istaknuo pozitivne naglaske Kasperovog promiljanja.58

Najpozitivnijom injenicom Ratzinger smatra to to Kasper u svome lanku ne insistira na tome da se opa Crkva identicira s Papom i Kurijom, to uistinu cjelokupnoj diskusiji daje jedan drugi ton. On naglaava da je rimska Crkva isto tako partikularna Crkva, a ne opa, ali da ima posebnu, opu odgovornost. Dakle, niti u dokumentu Kongregacije niti u njegovim osobnim stavovima nema govora o identikaciji Pape i Kurije s opom Crkvom te nema straha od rimskog centra-lizma.59

Ratzinger je suglasan sa zajednikim temeljnim ekleziolokim postavkama te se slae s Kasperovom tezom o perihoretinom i simultanom odnosu ope i parti-kularnih Crkava. Ali istovremeno smatra da ta formulacija formalno ne odgovara sri pitanja koje je on vezao uz govor o preegzistenciji Crkve. Ratzinger kae da je on pod time mislio na nutarnju prednost i prethodnost jedinstva, na jednu zaruni-cu pred svim bitnim raznolikostima.60 Ratzinger se udi da njegova promiljanja o jednoj zarunici nailaze na otpor biblijskih teologa. Miljenja je, u elji da razja-sni nesporazume, kako bi moda bilo bolje govoriti ne o ontolokoj prednosti nego o teleolokoj. M. Kelh koji je pratio ovu diskusiju miljenja je da bi ova

57 Usp. Isto, str. 802. 58 Usp. M. KEHL, Der Disput der Kardinle, Zum Verhltnis von Universalkirche und Orts-

kirchen, nav. dj., str. 229.; J. RATZINGER, The Local Church and The Universal Church, u: America 16 (2001.), str. 7-11.

59 Usp. J. RATZINGER, The Local Church and The Universal Church, nav. dj., str. 8-10. 60 Usp. Isto, str. 10.

777

BS 74 (2004), br. 3, str. 759780

formulacija od samoga poetka pomogla izbjegavanju mnotva nesporazuma koji su nastali jer preegzistencija Crkve u spasenjskom planu Bojem kao nutarnji telos stvaranja i spasenjske povijesti nije u cijeloj raspravi nikada stavljena u pitanje.61 No, Ratzinger je dalje ostao pri svome stavu da jedna Crkva, shvaena kao jedna zarunica ima prednost pred svim empirijskim ozbiljenjima u partiku-larnim Crkvama.62

Redakcija asopisa molila je Kaspera da kratko odgovori na Ratzingerov tekst to je on i uinio u obliku jednog kratkog pisma itatelja.63 Kasper se raduje to je diskusija dovela do napretka u zajednikoj spoznaji i to je pomogla da se razrijee neki nesporazumi. Kao napredak vidi i zajedniki temeljni eklezioloki stav o simultanosti i meusobnoj upuenosti ope i partikularnih Crkava, to je sredinje za njegov nain razmiljanja. Da li preegzistencija Crkve vrijedi samo za opu Crkvu smatra vie spekulativnim pitanjem sve dok sa na razini povijesti istie vanost simultanosti i meusobne povezanosti dvaju veliina. Kasper se sla-e i s govorom o prioritetu nutarnjeg jedinstva bilo s lozofskog bilo s biblijskogstajalita i to stoga to jedinstvo kao transcendentalno odreenje bitka uope ini moguim raznolikost i mnotvo. Time je njihova diskusija o ovome pitanju bila zakljuena.

Zakljuak

Na kraju ovog lanka i prikaza teoloke rasprave izmeu dvojice kardinala ini nam se vanim iznijeti nekoliko zakljunih promiljanja.

Prije svega ova rasprava pokazuje kako je mogue voditi teoloku diskusiju o vanim pitanjima za ivot Crkve i pri tome, premda se tijekom rasprave moglo uti i poneko miljenje na osobni raun, zadrati visoku razinu razumijevanja kao i sposobnost meusobnog oslukivanja, razjanjavanja problema i neshvaanja ove rasprave kao osobnog razraunavanja.

Rasprava je voena na vie razliitih razina: na lozofskoj tj. metazikoj razini, zatim na razini povijesti, teologije i ne na kraju na razini praktinih pitanja i rasprava vanih za pastoralni ivot Crkve.64 To pak pokazuje kako je za dananju raspravu i o pastoralnim i praktinim pitanjima ekleziologije potrebno ne samo

61 M. KEHL, Der Disput der Kardinle, Zum Verhltnis von Universalkirche und Ortskirchen, nav.dj., str. 230.

62 Usp. J. RATZINGER, The Local Church and The Universal Church, nav. dj., str. 10. 63 Usp. W. KASPER, From the President of the Council for Promoting Christian Unity, u: Ame-

rica 17 (2001.), str. 28-29. S obzirom da je pismo kratko sva pojanjenja koja se navode u tekstu mogu se nai na ove dvije stranice.

64 Usp. K. MCDONNELL, The Ratzinger/Kasper Debate: The Universal Church and Local Chur-ches, nav. dj., str. 247.

778


teoloko, nego i ire poznavanje problematike. Uskoa u tome podruju lako vodi do ideolokog zauzimanja stavova koji nemaju temelja ni u teologiji ni u povijesti nego su plod krivog shvaanja problema i pokuaja nametanja krivih rjeenja za odreene probleme. Isto tako pokazuje da je nemogue odvojiti rjeavanje pra-ktinih pastoralnih pitanja vanih ne samo za ivot partikularne Crkve nego i za univerzalnu Crkvu od teolokih razmiljanja.

Naime, esto prevladava stav da su jedno teoretska, teoloka promiljanja, a sasvim drugo pastoralni ivot Crkve. Takav nain razmiljanja ne samo da ne odgovara poslanju teoloke misli unutar crkvene zajednice nego osiromauje sva-ko pastoralno nastojanje. To je posebice vidljivo u injenici da danas mnogi koji se bave pitanjem uloge Crkve u drutvu kao i oni koji su odgovorni za oblikovanje strategije djelovanja Crkve u drutvu i sami Crkvu preteito doivljavaju kao soci-oloku veliinu koja se smjeta na razinu svih drugih imbenika u drutvu. Osim toga takav nain razmiljanja prijei traenje kvalitetnih i pravilno usmjerenih pastoralnih rjeenja na probleme i pitanja koja predstavljaju izazov za Crkvu: pi-tanje nedostatka sveenikih zvanja, pitanje sakramenata, posebice braka, pitanje pravilne duhovnosti i zapravo temeljnog pitanja budunosti navjetaja Evanelja po Crkvi u dananjem svijetu.

Oba su teologa miljenja da je Crkva otajstvo prisutno u Bogu oduvijek, vi-dljivo oznaeno u Izraelu kako su to tumaili oci. No, Ratzinger ovu preegzisten-ciju Crkve shvaa u kontekstu nutarnjeg prioriteta Boje ideje jedne i ope Cr-kve koja prethodi sve partikularne Crkve, dok Kasper smatra da se o preegzisten-ciji jedne takve ideje moe govoriti samo u kontekstu povijesnog shvaanja Crkve kao cjelovite tj. kao one koja je u isto vrijeme i opa i partikularna. On smatra da je Ratzingerovo shvaanje apstraktno, samo jedna logika konstrukcija koja nije u vezi sa povijesnom stvarnou, dok Ratzingera mui bojazan da je Kasperovo shvaanje previe socioloko.

Ova je rasprava isto tako pokazala da recepcija II. vatikanskog sabora, kada su u pitanju eklezioloka pitanja nije zavrena: govor o Crkvi kao communio, odnos biskupa partikularnih Crkava i rimske Kurije, pitanja vezana uz euharistij-sku ekleziologiju dobivaju svakim danom nove orise i usko su vezana uz pastoral-no i praktino djelovanje Crkve.

Vidjeli smo i pokazali kako se razvijalo shvaanje pojma communio u te-meljnim izriajima uiteljstva kroz Sinodu i dokument Kongregacije za nauk vje-re kao i shvaanje odnosa izmeu ope i partikularnih Crkva koje se inilo izba-lansiranim, ali se pokazalo da su se nakon Sabora pojavile dva gotovo ekstremna naina razmiljanja: jedno koje je sve stavljalo na primat i apsolutni prioritet ope nad partikularnom Crkvom kao i tendencija samodostatnosti i zatvorenosti par-tikularnih Crkava pred horizontom ope Crkve. Pokazalo se isto tako da, kako ree kardinal Ratzinger, mnogi danas opu Crkvu smatraju apstraktnim pojmom

779

BS 74 (2004), br. 3, str. 759780

koji identiciraju s papom i kurijom i kojemu ne mogu pridati nikakvo teoloko znaenje.

Uistinu ne moe se ne postaviti pitanje kardinalu Ratzingeru kako je mogue misliti preegzistenciju Crkve, ako ju se ne misli onako kako je poznajemo kroz povijest, kroz trinitarnu i sakramentalnu strukturu: kao jednu i kao mnotvo koje je simultano i perihoretino. Tek tako se Crkva moe shvatiti kao communio i tek tada do punoga izriaja dolazi vanost rimske Crkve, rimskog biskupa i njegove odgovornosti za opu Crkvu.

to se pak nae hrvatske situacije tie slobodno moemo rei da ova rasprava nije naila na ozbiljniji odjek u teolokim i redovima hijerarhije, kao ni u iroj cr-kvenoj javnosti. Kada je u pitanju svijest o tome da je partikularna Crkva u punom smislu rijei Crkva i da biskup nosi odgovornost za nju u svim vidovima onda se mora konstatirati da kod nas ta svijest postoji gotovo iskljuivo u odnosu poje-dinih biskupija i biskupa, kao i cijele biskupske konferencije samo kada se radi i odnosima spram politike i drutva, dakle prema vani, dok se njena relevan-tnost u unutarnjim crkvenim pitanjima uope ne vidi, tako da gotovo i ne postoji slubeni stav pojedinih biskupa o nekim prevanim temama za ivot Crkve na naim podrujima, osim ponavljanja onoga to je zakljueno u Rimu. Takav stav je moda razumljiv s obzirom da smo dugo vremena ivjeli u jednopartijskom, komunistikom reimu i diktaturi pa je postojala stvarna opasnost naruavanja jedinstva Crkve i pokuaja odvajanja Crkve u Hrvatskoj od ope. No danas takve opasnost vie nema, nema vanjskog pritiska koji prijeti jedinstvu ope Crkve, ali stoga se stvara dojam da su biskupi ne nasljednici apostola nego papini namjesnici u svojim biskupijama. Za stvaranje jednog pravog odnosa koji e pokazati da se jedna Crkva ostvaruje iz i u partikularnim Crkvama na naim prostorima trebat e jo mnogo vremena, a bojim se da bi moglo biti i kasno za vitalnost Crkve i vje-rodostojan navjetaj Evanelja.

Summary

ONE CHURCH IN AND FROM MANY CHURCHES Relation between universal Church and the Churches in the light of the discussion

between Joseph Ratzinger and Walter Kasper

The author of the article analyses the discussion between J. Ratzinger and W. Kasper concerning the universal and particular Churches. In the introduction, attention is direct-ed towards the situation in Croatia where there exist a lack of serious ecclesiastical analy-sis in the media. Those involved with the Church basically observe her as a sociological majority. Besides that, it seems that no theological importance is given to the particular Church because it provokes much doubt with respect to orthodoxy. At the very beginning

780


of the article the author deals with the problem of translating fundamental concepts, espe-cially particular Church due to the fact the in the Croatian language the terminology is ambiguous and sometimes theologically incorrect. The rst chapter talks of the develop-ment of the relation between universal and particular Churches from the Second Vatican Council up until the discourse between Kasper and Ratzinger. The author does not analyze many theological works published on the theme but rather is directed towards the analysis of the third chapter of the dogmatic constitution Lumen Gentium, the nal document ofthe Second extraordinary Bishops Synod in Rome 1985, and the document from the Con-gregation for the Divine Faith Concerning Some Aspects of the Church as Communio. These three documents analyze attitudes, advances and changes in emphasis which have occurred in the period after the Council. They show the complete conciliar drama and the conciliar reception of the terms communion, the relation between the universal and par-ticular Churches, and the question of the role of the Collegiality of Bishops. In the second chapter the author concentrates on different stages of the discourse between Ratzinger and Kasper, starting from Kapers text in which he criticizes some attitudes expressed in the document from the Congregation of the Divine Faith in 1992. Some important ele-ments of the discourse are presented that have reverberated in many countries, especially in Germany and the United States of America, that have found agreement in some aspects and differences of opinion in others. The author of the article states that there exist a de-velopment in the formation of opinion, and a mutual listening capability of both renowned theologians, but also their irreconcilable differences. The article concludes with the a summary of the most important elements of the discourse and a recapitulation of the situ-ation in Croatia in the context of the aforesaid discourse.

Key words: universal and particular Church, communion, simultaneity, Episcopal collegiality, identical-source, preexistence, salvic will of God, onotological and time advantage.

bs 3 04 tanjic ratzinger i kasper

Documents