7/25/2019 Budimpeta - Putopis

1/1

Budimpetaumjetniko djelo na dva platna

Na poetku svakog putovanja je iekivanje. ivimo u vremenu kada pomou ekrana raznoraznih

ureaja moemo ne samo gledati slike dalekih mjesta, nego ak virtualno etati ulicama gradova o kojima

matamo da ih posjetimo. Zato onda uope putovati? Zato ne sjediti u udobnosti svoga doma i uz aj ili

kafu uivati u svim ljepotama nekog mjesta, bez suvine gnjavae prelaenja stotina pa i hiljadakilometara? Moj odgovor na to je jednostavan koliko i naivan: zbog iekivanja.

Svaki ulazak u veliki grad nagovjetava satima unaprijed da se blii neto velianstveno na kraju

puta. Bio to horizont okien kupolom Budimskog dvorcakoji svojom tirkiznom kupolom pokuava da se

stopi sa nebom iza sebe; ili Kip slobodeto svojom veliinom prevladava itavim gradom poput spasiteljice

za koju zna da e biti tu kada digne pogled ka nebu nijedan grad ne postoji bez nagovjetaja.

I dok sam se vozio prema jezgri grada sa Dunavom nekad u, a nekad izvan moga vidokruga

znao sam da e me on ipak doekati tamo gdje e mi se predstaviti u svom najljepem izdanju.Mostovi u

Budimpeti ne djeluju kaoprijelazi preko monog Dunava. Oni su avovi koji povezuju dva platna ovoga

grada. Prvo platno Budimna kojom je naslikan ve spomenuti dvorac, nalikuje remek djelu vjetih ruku

renesansnog majstora; dok drugo platno Peta ne krije svoje crte modernog i ivog uzavrelog

ekspresionizma. Ipak, jedno upotpunjuje drugo. Kao da su nekada bili sastavljeni, Dunav djeluje kao

pukotina, a mostovi kao pokuaj restauracije.

Na pukotinise nalazi sedam mostova, a najimpresivniji su zasigurno Margaretin most, Elizabetin

most, Lanani mostali i Most slobode, od kojih je svaki zasebno umjetniko djelo unutarjednog ogromnog

po imenu Budimpeta. Pojedini avovi su vremenom znali pucati. Margaretin most, koji je sagraen 1901.

godine, je tokom drugog svjetskog rata uniten, a popravljen 1948. Istu sudbinu doivio je i Elizabetin most

koji je ponovo sagraen 1964., tako da su sada ne samo avovi koji spajaju dva platna grada, ve uistinu

monumenti u ast neunitivosti ljudske elje za zajednitvom.

I dok tako eta pored Dunava, zagledan u graevine koje se oko tebe diu poput nakienih

planina, rijeka postaje naranasta od umornog sunca, a ulina svjetla slikaju na platna nove detalje koje

po danu teko moe primijetiti.Zlatna palaa se u crnim talasa Dunava previja kao neko davno sjeanje.Zatim podigne glavu i ugleda je pred sobom kao neupitnu datost. Ribarska tvravastoji visoko iznad

grada, aZgrada parlamentaobojena u rumeno sasvim prizemno korak uz rijeku.

Mostovi se preslikavaju na vodu preko koje su razapeti i u njoj izgledaju kao neumorne fotokopije

boje i svjetla. Svako malo, preko njih preu ogromni brodovi i razderu ih na pola, samo kako bi se nakon

nekoliko trenutaka talasima ponovo spojili u uvjerljivu repliku.

Valja jo mnogo noi provesti u Budimpeti, da bi se prebrojala sva svjetla. A jo vie noi da bi se

svako opisalo. A kada bih uspio opisati svako, opet bi ostao neopisan njihov odsjaj u neumornom Dunavu.