PODJELA BUDIZMA

Prve naznake unutarnjih podjela u zajednici se mogu pronaći stotinjak godina nakon Gautamine smrti, a kroz idućih nekoliko vijekova se uslijed razlika u doktrinarnim pitanjima (skup sistemsko sređenih i znanstveno zasnovanih misli, stavova i djelovanja), monaškim pravilima te pod utjecajem geografskih udaljenosti razvijaju rane škole.

U početku su to samo teorijske podjele, a vremenom postaju i administrativne te se monaška zajednica i formalno dijeli.

Današnje podjele su došle nešto kasnije i prvenstveno su zasnovane na grupiranjima doktrinarne prirode, monaška pravila i redovnička inicijacijska nasljeđa dolaze od ranih škola.

Postoje dvije grane budizma: Theravada (himayana) i Mahayana.

Theravada ili himayana je najstarija grana budizma i njezino se učenje temelji na zbirci doktrina donesenih na važnom skupu koji se održao odmah nakon smrti utemeljitelja, Siddharte Gautame; a spasenje pruža samo redovnicima.

Mahayana je druga grana budizma i ima više socijalna obilježja, a poklapa se s početkom kršćanskog razdoblja. Njezino učenje svima otvara put spasenja.

THERAVADA

Uvjetno rečeno teravada ("govor starih") je najstarija od živućih škola, tj. to je tradicija koja relativno rano izolirala i izdvojila te zatvorila pred daljnjim utjecajima i promjenama temeljnog kanona. Nastala je je u razdoblju od II. st. pr. Kr. do I. st.

Dok su druge tradicije nastavile širiti korpus kanonskih tekstova ona prihvaća jedino Tripitaku (Pаli kаnon je zbirkа spisа therаvаdа budizmа, koji su sаčuvаni nа pаli jeziku. Kаnonskа književnost nа pаli jeziku sаstoji se od "tri košаre", zbog čegа se tаkođe nаzivа tipitаkа) dok su svi drugi tekstovi smatrani apokrifnima (grč. skriven, tajan; spisi dvojbene autentičnosti; naziv se osobito odnosi na određen broj židovskih i kršćanskih vjerskih knjiga biblijskog sadržaja koje se ne ubrajaju u kanon Svetog pisma).

Theravada je najstarija do danas sačuvana budistička škola, te se smatra najbližom izvornom Budinom učenju. Kroz mnogo vijekova, a i danas, bila je dominantna religija na Šri Lanki (70 % populacije) i kontinentalnim dijelovima Jugoistočne Azije (Kambodža, Laos, Mijanmar, Tajland).

U tradiciji i danas u velikoj mjeri vlada stav i stalni osjećaj osjetljivosti i ugroženosti doktrine te potrebe za njenim čistim ortodoksnim očuvanjem pred prijetnjama, a u to su se ime često kroz povijest provodile reforme u svrhu jačanja ortodoksije i vraćanja izvorima pri čemu su presudnu ulogu igrale promjene na političkoj sceni.

U Theravadi, koja vuče svoje porijeklo iz Južne Indije, pronalazimo objašnjenja kako ne postoji vječna duša i Jastvo (Sebstvo,Vlastitost, Osobnost, cjelovita suština, odnosno jedna idealna (duhovna) veličina koja kao nad-pojam, u smislu potpunosti, obuhvaća i svjesno ja), koje će biti ponovno rođeno. Ono što se prema Theravada učenju naziva Jastvo, kombinacija je pet elemenata (skandhas): materije, tjelesnih osjetila, percepcija, nagona, emocija i svjesnosti. Iako Theravada budisti ne tvrde da je individua kombinacija ovih elemenata, oni su ipak složni u tvrdnji da prilikom smrti i razlaganju pet elemenata nestaje i Jastvo. Ali čak i najkonzervativniji Theravada budisti ipak prihvaćaju činjenicu da ovo uništenje individue u trenutku smrti ne znači i potpuni kraj života nego radije predstavlja početak nove faze egzistencije.

Oni tvrde kako suptilne karmičke odlike povlače sa sobom ovih pet elemenata i odlaze zatim u novo tijelo. Potom stvaraju novi set skandhas ili elemenata koji potpomažu da se život situira unutar novih iskustava.

Takođe se praktikuje, ali u manjem obimu među manjinama, u oblastima jugoistične Kine, Vijetnama, Bangladeša, Malezije i iIndonezije. Od početka XX vijeka theravada postaje popularna i na Zapadu, prije svega u SAD, Velikoj Britaniji i Nemačkoj, a potom i u Australiji i Novom Zelandu. Danas theravada budista ima oko 100 miliona širom svijeta.

Ponekad se za ovu tradiciju koristio i naziv hinajana (mala kola) te se isti i danas može pronaći u literaturi. Taj je izraz nastao i korišten unutar mahajane (velika kola) kao kritička referenca na ideale nekih ranih škola uz pogrdne konotacije te ga theravada nikada sama nije koristila niti prihvaćala.

MAHAJANA

U Mahajani, Buda teži da ne bude posmatran samo kao ljudsko biće , već kao zemaljska projekcija nezačetog i beskrajnog, sveprisutno biće iza obima i domašaja misli. Štaviše , u nekim Mahajana sutrama , Buda , Dharma i Sangha su u suštini posmatrani kao jedan : svo troje se posmatraju kao sam Buda.

Mahajana je nastala od I. do VII. st. i danas je najveća i najšarolikija budistička skupina, posebno ako u nju uvrstimo i vađrajanu koja se može promatrati i kao njen dio i kao zasebna tradicija.

Iako prihvaća stari kanon tripitake otvorena je novim tekstovima, razmatranjima i promjenama doktrine. Većina novih tekstova se na neki način nastoji pripisati Budi ili njegovim učenicima te je kao takva predstavljena u uvodnim poglavljima istih, no povijesno su gledano to zasigurno mlađi spisi, mahom pisani na hibridnom i manjoj mjeri "brahimnskom" sanskrtu.

Počeci mahajane mogu se tražiti još u radu učenjaka sa Nalanda sveučilišta, posebno Nagarjune, odnosno još i ranije u samostanskim krugovima istočne obale juga Indije gdje su se neki od najznačajnijih ranih autora po svemu sudeći formirali.

U početku su u budizmu postojale samo neformalne doktrinarne/filozofske razlike gdje su pripadnici istog samostana ili učilišta mogli podržavati različite škole. Tek se vremenom i interakcijom tih razlika sa geografskim širenjima i razdvajanjima te političkim utjecajima razne skupine i formalno razdvajaju u zasebne redovničke zajednice.

Mađamaka i jogaćara su glavne mahajanske filozofske tradicije u Indiji, a u Kini se kao značajno učenje razvija i ona Buda-prirode (Tatagatagarba; Budadatu).

Unutar mahajane se pojavljuje i tradicija čiste zemlje. Smatraju naime kako se u vremenima dekadencije u kojima živimo ne može postići oslobođenje na ovome svijetu već se utjecanjem bodisatvama nadaju rođenju u visim duhovnim sferama gdje će dostići konačno oslobođenje.

Jedno od obilježja mahane je isticanje samilosti više nego u hinajani, koju je odlikovalo naglašavanje mudrosti. Sljedeće obilježje je isticanje bodhisatve, kao ideala kome svi trebaju streme, umjesto naglašavanja Arhata u hinajana. Neki sljedbenici Theravada tvrde da je mahajana izvitopereno Budino učenje. Mahajanisti, međutim, ukazuju na to da je Gothama Buddha prihvaćao promjenu kao jednu od temeljnih istina. Mahajana budizam proširen je Po Kini, Japanu, Vijetnamu i Koreji.

DALAJ- LAMA

mongolski dalai: ocean, more (bog), tibetski (b)lama: glavar, učitelj

U tibetanskom budizmu Dalai Lama predstavlja najznačajniju ličnost, a istovremeno je i svjetovni poglavar Tibetanaca. Za Dalai Lamu se vjeruje da je reinkarnacija svog prethodnika, prvi istorijski izvori koji govore o Dalai Lami datiraju iz 1391. godine nove ere. Između 17. vijeka i 1959. Dalai Lama se nalazio na čelu Tibetanske države, kontrolišući naciju iz glavnog grada Lase.

Dalaj Lama, dobitnik Nobelove nagrade za mir, vrhovni je poglavar tibetanskih budista za kojeg oni smatraju da je Bog na zemlji, a ne samo Božji namjesnik. Lamaisti vjeruju da je Dalaj Lama besmrtan, da mu stari samo tijelo, a duh se prenosi na njegovog nasljednika.

Nakon smrti jednog dalaj lame, visoki sveštenici kreću u potragu za djetetom koje će proglasiti idućom inkarnacijom linije dalaj lama, a otkrivaju ga po tome što dijete „prepoznaje“ predmete koji su pripadali umrlom dalaj lami. Dijete, za koje nađu da je novootelovljeni dalaj lama, odvode u Lasu, gdje ga do odraslog doba poučavaju ostale visoke lame. Potraga za novim dalaj lamom obično traje nekoliko godina. Izbor novog dalaj lame je gotovo uvek bio praćen političkim unutarhijerarhijskim i izvanhijerarhijskim manipulacijama.

Dalai Lama nikad nije imao svjetovnu vlast na cijeloj teritoriji Tibeta, niti duhovnu vlast nad svim budistima zbog postojanja velikog broja budističkih sekti. Sadašnji Dalai Lama (Tenzin Gyatso,14. po redu), ličnost je koja ima brojne poštovaoce u svijetu bez obzira na vjeru i naciju. Centralna je figura pokreta za oslobođenje Tibeta, koji nastoji da postigne nezavisnost Tibeta na nenasilan način.

DARMA

U najširem smislu, darma označava ono što "drži" svemir. Dharma na sanskrtu znači red, poredak, zakonitost, ispravnost, ponašanje u skladu s vjerskim ili moralnim pravilima, čestica (konstitutivni činilac pojavnog svijeta, nalik atomu). Preciznija određenje svih tih značenja posebno je razradio Budagosa (5. st.) izdvajajući četiri glavna značenja dhame: učenje, vrlina, kosmički zakon, pojava "lišena istinskog bitka".

Dharma prvenstva označava Budinu nauku, koja simbolično održava svijet. Budizam je zapravo zapadni naziv za ono što se na istoku naziva Budina darma (Buddha-Dharma), odnosno oslobađajući zakon koji je spoznao i objavio Buddha.

Najviše se ističe prvo značenje, pri čemu se podrazumeva Budina dharma/dhamma, oslobađajući zakon koji je otkrio i objavio Buda. Bude dolaze i odlaze, ali se dharma, u svom izvornom obliku, proteže u beskraj. U tom kontekstu ona je u izvesnom smislu analogna grčkom pojmu logosa. Budući da izlažu istinu dharme, Budine besjede se skupno označavaju kao dharma. Život koji se živi u skladu sa istinom koju je izložio Buda je život prožet dharmom.

Povezano s tim, Točak darme označava Budino stavljanje u pokret svog učenja objavljivanjem četiri plemenite istine.

Budistima je dharma/dhamma ono što je brahmanskim filozofima brahman. Buda je namjerno umjesto brahmana stavio pojam dharma/dhamma, umesto vječne i nepromenljive svjetske duše ideju vječnog nastanka i prolaznosti, a umjesto predstave o supstanciji predstave o nesupstancijalnosti“

KARMA

Karma (sanskrit: djelo, čin) je svako djelo koje pokreće krug uzroka i posljedice. Suština zakona karme je da svako biće snosi posljedice sopstvenih djela. Svako biće tako nasljeđuje sopstvena djela, nastavljajući i sa činjenjem novih djela, čije će posljedice osjetiti kasnije. Zbir čovjekovih djela

određuje njegov sadašnji i budući život, a sadašnji život i karakter određeni su djelima izvršenim u prethodnom životu.

Budističko učenje o karmi naročito ističe voljni momenat. Štoviše, u stvaranju karme namjera, volja ima veći značaj od samog čina, djelovanja. Voljne radnje mogu biti ispravne i neipravne. Uopšte uzevši, volja koju karakterišu pohlepa, mržnja i zabluda, stvara nepovoljnu karmu, dok ona koju karakterišu suprotna svojstva stvara (nesebičnost, dobronamernost i znanje) povoljnu karmu .

Posljedice karme se mogu iskusiti tokom života delatnog subjekta, ili u nekom od narednih života. Međutim, prema budističkom učenju o nesopstvu, ne postoji trajno sopstvo ili duša koja nastavlja živjeti. Nakon smrti produžuje da postoji samo karakter, pa jedino zaista besmrtno u čovjeku jesu njegova djela. Postoje samo pojave koje neprekidno funkcioniraju, budući da su povezane lancem uzroka i posljedica. Čovjek se iz ovog toka može izbaviti putem spoznaje, nakon čega teži iscrpljivalju karme, što vodi oslobođenju.

REINKARNACIJA

Reinkarnacija (od latinskog re in caro, ponovo u tijelo, to jest ponovno utjelovljenje) je učenje o ponovnom ili neprestanom vraćanju duha ili duše u tijelo nakon smrti.

Međutim, u budizmu nema selidbe duša iz jednog života i drugi. Kada čovjek umire, njegovo tijelo, osnova njegove psihe, raspada se, i tako psihički život završava. Nakon smrti produžuje da postoji samo karmička energija njegovih djela, pa jedino zaista besmrtno u čovjeku jesu njegova djela. Stoga je moguća vjera u preporađanje i bez vjere u vječni identitet sopstva ili individualnost duše.

Ideja preporađanja je usvojena i u budizmu, što joj je omogućilo širenje po velikom delu Azije. Kada je budizam dospeo u Kinu, Koreju i Japan, doktrine o karmi i preporađanju, i shvatanje da zaslužni postupci mogu da budu posvećeni pomoći dušama iz nižih ishodišta preporađanja kako bi napredovale do boljih ishodišta, naišle su na širok prijem.

Sve dok je duša sputana karmičkim procesom i nije u potpunosti oslobođena od mržnje, pohlepe i neznanja, nužno mora da podlegne ponovnom rođenju. U budizmu su se razvile različite modifikacije shvatanja preporađanja, ali je suštinska ideja ostala ista. Točak preporađanja (samsara) predstavlja šest vidova postojanja: bogove , polubogove ( asure ), ljudska bića , životinje , gladne duhove i demone .

Duše izuzetno čestitih ljudi ponovo se rađaju kao bogovi; oni koji su živjeli dobrim životom vraćaju se na zemlju kao muškarci ili žene, a neki se zbog svojih grijehova ponovo rađaju kao životinje, gladni duhovi ili stanovnici pakla.

Sva osjećajna bića se smatraju okovanim za Točak preporađanja sve dok ne postignu oslobađanje od karmičkog procesa ulaskom u nirvanu.

Prema budizmu, ne postoji duša (identitet) koja se inkarnira u novom životu - ono što se iznova rađa jest „evoluirajuća svjesnost“ ili „tok svijesti“, čije su kvalitete uvjetovane karmom.

Budisti reinkarnaciju smatraju procesom kojim se u sljedeći život prenose rezultati našeg djelovanja (ideje, impresije, osjećaji, tokovi svijesti), a ne duša. Buddha je to lijepo objasnio na primjeru svijeće. Kad palimo jednu svijeću plamenom druge, on s prve ne prelazi na nju, već uzrokuje da se ona upali, baš kao što djela iz prethodnih života uzrokuju da se upali sljedeći

BUDIZAM DANAS

Na pitanje, zašto u svijetu ima toliko nasilja i zla, budistički učitelj, Adan Sumedo, starješina jednog velikog manastira u Engleskoj, odgovara: "Čovjek o ovome može da špekuliše svašta. Ono što se

međutim može znati je stanje sopstvenog uma: POHLEPA, MRŽNJA, NEZNANJE. Ovo se odražava i u svijetu: ubistva, srnrt, uništavanje, jer mi to stalno radimo u našim uslovima.

U drugoj polovini 19. stoljeća, budizam je privukao pozornost zapadnih intelektualaca i tokom sljedećeg stoljeća broj pristaša je narastao. Sada ima između 1 i 4 miliona budista u Europi, i to većina u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji.

Budista najviše ima u Kambodži, 97 %, dok 93 % praktikuje ovu religiju. Japan je naredni sa 96 %ali samo 36 % je praktikuje. Slijede Tajland sa 95%, Tajvan i Mongolija sa 93%, te Mjanmar i Hong Kong sa 90%. U Kini ih ima 50 %.

Trenutno ima više od sto budističkih centara i udruženja u Velikoj Britaniji, a mnogo više u Sjedinjenim Državama. Neki od njih su prvenstveno centri za budističke imigrante iz Azije (na primer, tajlandski hram u Vimbldonu, London, i kmerski hram blizu Njujorka); drugi su više okrenuti Zapadnjacima koji žele da nauče meditaciju, ili da žive u skladu sa budističkim pravilima. Danas se procjenjuje da u Britaniji ima oko 100 000 budista, što ih čini četvrtom religijom po veličini, poslije hrišćanstva, islama i judaizma.

Danas u svetu živi preko 300 miliona budista. Značajan procenat budista ima u preko 80 zemalja, najviše u Aziji. Od toga je preko 50% pripadnika Mahajana tradicije, Theravada blizu 40%, lamaizma oko 6%, itd.

Međutim, budizam stiče sve veću popularnost i na teritorijama kojima tradicionalno dominiraju druge religije. To nije iznenađujuće jer budi-zam ne zabranjuje osobama druge religije da slede Budin put. Isto tako nije zabranjeno budistima da prihvate i neku drugu religiju. Naprotiv, ako neki hrišćanin, musliman, hinduista ili ateista izrazi želju da neko vreme provede u budističkom manastiru i tamo uči dharmu i meditaciju, sigurno neće biti odbijen.

Mnoge poznate ličnosti „hrišćanske“ civilizacije postale su budisti (reditelji Oliver Stoun i Džordž Lukas, pevačice Dženifer Lopez i Tina Tarner, glumica Uma Turman, glumac Kianu Rivs i dr.), a neki od njihredovno provode izvesno vreme među budističkim monasima (npr. Pjevač Leonard Koen, i to punih 10 godina, glumac Ričard Gir, i dr.

Angelina Jolie je pripadnik budizma i čak je prema njihovoj astrologiji birala datum vjenčanja i godišnjeg odmora pa čak i premijeru njenog filma.Richard GereGere je nakon putovanja u Nepal prešao na budizam. Od tada je vjerni zagovaratelj Dalaj Lame, koji je prema budističkom vjerovanju reinkarnacija Avalokiteśvara. Glumac je svoj prelazak jednostavno objasnio kako je svu svoju energiju pretočio u budistički aktivizam.

Orlando Bloom- prešao je na budizam, iako je bio kršten.