buntovnici u islamu
DESCRIPTION
Hisotorijski i ideoloski osvrt na buntovnistvo i razbojnistvo u Islamskoj vjeri. Prvo Haridzije, pa Vehabije, pa Selefije i najstrag razbojnici.TRANSCRIPT
Buntovnici u Islamu
(Haridžije, Vehabije, Selefije)
***************************************************************************
Uvod:
Ova knjižica je zbirka prevedenih radova nekoliko istaknutih učenjaka prošlih generacija kao
i naših suvremenika. Njena glavna tema je ukazivanje na vrste buntovništva u Islamu te
negativne trendove koje svako buntovništvo nosi sa sobom. Ovi radovi su odgovor na izazove
buntovnika i njihov pokušaj da se istina potare neistinom a sve to, po njima, u cilju obnove
Islama koji je, po mišljenju tih vjerskih buntovnika, već preko hiljadu godina zamro pa se evo
danas oživljava njihovim vatrenim propagiranjem i angažmanom. Kako ćete vidjeti iz redova
ove knjižice Islam je uvijek bio živ i prisutan uprkos njegovim neprijateljima i zluradnicima.
Napomenuo bih čitaoce da je ovo djelo upućeno protiv ideologija i nastranosti buntovnika u
Islamu, a ne njih lično, jer nama je dužnost da mrzimo zlo i loša djela ljudi a ne ljude kao
takve. Allah je naš Gospodar, Muhammed je naš Poslanik, Kur`an je naš Kitab i Islam je naša
Vjera. Ve la havle ve la kuvvete illa billahil~alijjil~azim. (Ebu Irfan el-Bosnevi)
***************************************************************************
Vehabizam - Šta je to
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
"VEHABIJSKA FITNA"
Autor: Sejjid Ahmed ibn Zejni Dehlan - muftija Mekkanski
Autorova biografija:
Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan el-Mekki je učenjak šafijskog mezheba. Bio je
šerijatski pravnik - fakih i historičar koji se pokazao kao učenjak u raznovrsnim naučnim
granama. Obnašao je funkciju mekkanskog muftije za sljedbenike šafijskog mezheba u
Mekki Veličanstvenoj. Nosio je i počasnu titulu Šejhul-Islam. Rođen je u Mekki 1231
hidžretske godine a umro u Medini u mjesecu Muharremu 1304 h. godine. Iza sebe je ostavio
štampana djela koja su u opticaju, među kojima izdvajamo:
- El-ezharu zzineti fi šerhi metni elfijjeti.
- Tarihu duveli islamijjeti bil-džedavili meredijjeti.
- Fethul-dževadil-mennani alel-akidetil-musemmati bifejdi rrahman.
- Derru sunijjeti fi reddi alel-vehabijjeti
- Nehlul-atšani ala fethi rrahmani.
- Fi tedžvidil-Kur'ani.
- Hulasatul-kelami fi umerai-beledil-harami.
- El-Futuhatul-islamijjetu i dr.
Od njegovih djela je i ova knjižica o vehabijskoj fitni za koju se nadamo da će se cijenjeni
čitaoci okoristiti a Allah zna svačije namjere.
Ovo djelo je štampano 1978 g. u Istambolu pod nadzorom Husejna Hilmija ibn Seida
Istambulija.
"VEHABIJSKA FITNA"
Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Trećeg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne
(kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je "Vehabijska
fitna" koja se pojavila u Hidžazu kada su zauzeli Dva Časna Harema i zabranili dolazak na
hadž hadžijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treći je
također i najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidžretske godine. Ukratko
ćemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više riječi u historijskim djelima.
Postoje pisane opširne disertacije o ovim dvjema fitnama.
Što se tiče vehabijske fitne, početak sukoba i borbi između njih i emira Mekke Mevlane
Šerifa Galiba ibn Musaida koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidžazom, bio je
1205g. po hidžri a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima III koji je sin sultana Mustafe
III sina Ahmedovog. A što se tiče samog početka pojave vehabija to je bilo puno godina prije
toga. Oni su se prvo oformili i ojačali u svojoj pokrajini a onda se njihov šerr (zlo) proširio i
šteta narasla i njihova se vlast rastegla na veća područja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne
zna. Učinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove žene. Osnivač ovog
nečasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab čije je porijeklo sa Istoka iz plemena
Benu Temim. Rođen je 1111g. po hidžri a propao 1200 h. g. Neki historičari su ovako opisali
njegovu propast: "Pojavila se propast - habisa - nečasnika 1206 h.g." U početku bio je učenik
među učenicima u Medini Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda a.s. salavat i selam.
Otac mu je bio dobar čovjek. Slovio je kao učenjak. Također i njegov brat Šejh Sulejman.
Njegov otac, brat kao i ostali učenjaci, su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka
zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih riječi i postupaka i njegovog
zastranjivanja u mnogim pitanjima. Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od
njega. I tačno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagađanje kada se javno pojavio sa
novotarijama, zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo džahile i suprostavio se
učenjacima i imamima vjere, te došao do stupnja da tekfiri (proglašava kjafirima) skupine
vjernika.
Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu a.s. i činjenje tevessula s njim i ostalim
Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je
pozivanje Poslanika kod tevessula širk, također dozivanje drugih Allahovih robova, kada se
čini tevessul, da je širk. Također je smatrao da ako neko pripiše neki čin nekome mimo
Allaha pa makar riječima simbolike kao npr. "ovaj lijek mi je koristio"- da taj postaje mušrik.
Prihvatio se bio nekakvih dokaza koji ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim
potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obični svijet dok ga nisu
počeli slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Čak su vjerovali da je većina sljedbenika
tevhida postala kjafirima.
Ibn Abdul-Vehhab se spojio sa vladarima Istočnih pokrajina u Der'ijjeti i ostao kod njih dok
ga nisu podržali i prihvatili njegovu da'vu . Vladari Der'ijjete su u tome vidjeli priliku za
jačanje, učvršćivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova
jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti. Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što
kaže ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik čija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava
njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g., a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250.
Učenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Čak je
i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome je odgovorio na zablude i opasnosti koje se
kriju iza riječi i učenja koje je propagirao njegov brat.
Njegovu misiju i učenje podržao je emir Der'ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz
plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme Kezzab. Kada je umro
Muhammed ibn Saud podršku Ibn Abdul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn
Muhammed ibn Saud. Mnogi Medinski šejhovi i učenjaci su govorili za njega:"Ovaj će
zalutati." ili "Allah će njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas!" I tako je i
bilo. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je smatrao da je njegov cilj i želja sa ovim mezhebom
kojeg je izumio da želi iskrenost u tevhidu - Jedinstvu i oslobađanje od širka. Smatrao je da
su ljudi bili u širku već 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru. Kur'anske ajete u
kojima se opisuju mušrici protumačio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao
npr. ajet: "Ko je u većoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se neće
odazvati do Sudnjeg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni." ili ajet:" Ne dozivaj
pored Allaha ko ti neće koristiti niti štetu nanijeti." ili ajet" Oni koji dozivaju one kojima se
neće odazvati do Sudnjega dana " i slicno. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: "Ko traži
pomoć sa imenom Poslanika Muhammeda a.s. ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili
ga pozove ili traži šefa'at, on je kao ovi mušrici koji su opisani u gornjim ajetima." Na istu
razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu a.s. i kaburima drugih Poslanika i evlija. Rekao
je o Kur'anskom ajetu u kome se govori o mušricima: "Mi ih obožavamo samo da bi se
približili u Allahovu blizinu.":"Oni koji čine tevessul slicni su mušricima koji kažu :"Mi ih
obožavamo samo da se Allahu približimo..". Ibn Vehhab kaže:"Mušrici nisu vjerovali da
njihova božanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima
dokaz u Kur'anu:"A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reći će:"Allah." i u drugom ajetu:"Ako ih
pitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, reći će: "Allah." Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i
širkom zbog njihova govora "da bi se približili Allahu" tako da su ovi slični njima."
Islamski učenjaci su odgovorili na ovaj pogrešni način zaključivanja i izvođenja stavova
ovako: "Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti Božije evlije božanstvima,
niti rivalima - suparnicima Božijim! Vjernici vjeruju i drže da su oni Allahovi robovi koji su
stvoreni i oni ne zaslužuju da budu predmet obožavanja. A što se tiče mušrika o kojima su
objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova božanstva zaslužuju da im se čini
ibadet i oni su ih veličali veličanjem božanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A
vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zaslužuju da se njima ibadet čini i ne zagovaraju da su
božanstva obožavajući ih kako se Bog obožava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi
odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom iskazuje milost
svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli
postoje mnogi dokazi iz Kur'ana i Sunneta.
I'tikad (ubjeđenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu daje i Koji jedino
zaslužuje obožavanje, Allah Jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moć
utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moć da nanesu
štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim
bereketom (blagoslovom). Ono što je mušrike odvelo u širk je i'tikad (ubjeđenje) da njihova
božanstva zaslužuju da im se ibadet čini a ne samo njihov govor "Mi ih obožavamo samo da
nas približe Allahu" Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova božanstva ne zaslužuju
da budu predmet obožavanja, rekli opravdavajući svoje ponašanje: "Mi ih obožavamo samo
da nas približe Allahu". Pa kako može biti dozvoljeno Ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga
slijede da poistovjete vjernike - mu'mine - monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju
u božanstvenost svojih idola? Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na
kjafire i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane. Imam Buharija
je zabilježio Poslanikovu predaju od ashaba Abdullaha ibn Omera r.a. o opisu Haridžija:" da
su oni ajete koji su objavljeni o kjafirima prenijeli na mu'mine." Abdullah ibn Omer takožer
prenosi predaju da je Resulullah a.s. rekao: "Najviše čega se bojim mome ummetu jeste
čovjek koji bi tumačio Kur'an na svoj način kako ne odgovara (izvornom tumačenju)." Ovaj
Poslanikov opis bi se mogao prije svega odnositi na ovu skupinu. A da se bilo šta od onoga
što rade vjernici, po pitanju tevessula, smatra širkom, ne bi se desilo da je to Poslanik
Muhammed a.s. radio kao i njegovi ashabi i ogromna većina njegovih sljedbenika. U sahih
predajama se navodi da je Poslanik Muhammed a.s. učio u dovama: "Allahumme inni
es'eluke bihakki ssailine alejke." Moj Gospodaru od Tebe tražim hakkom (pravom) onih koji
Ti se obraćaju." Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje.
Muhammed a.s. poučavao je ashabe da čine ovu dovu i naređivao im da tako uče dove. To je
sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-
Vehhabovo učenje. Postoji sahih predaja da je Muhammed a.s. kada je umrla Fatima bint
Esed , majka Alije ibn Ebi Taliba, da je on svojom časnom rukom spuštao u kabur i proučio
dovu: "Allahumme gfirli ummi Fatima bint Esed ve vessi'i alejha medhaleha bihakki
nebijjike vel-enbijai ellezine min kabli inneke erhamur-rahimin." Moj Gospodaru, oprosti
mojoj majci Fatimi bint Esed i ucini joj kabur postranim s pravom (hakkom) Tvoga Poslanika
i poslanika prije mene. Ti si od milostivih najmilostiviji." Postoji također sahih predaja da se
Poslaniku Muhammedu a.s. obratio slijepac sa molbom da mu se vrati vid Poslanikovom
dovom. Poslanik Muhammed a.s. mu je naredio da se očisti, klanja dva rekjata i onda prouči:
"Allahumme inni es'eluke ve etevedždžehu ilejke binebijjike Muhammedin nebijji rrahmeti.
Ja Muhammed inni etevedždžehu bike ila rabbi fi hadžeti litukda. Allahumme šeffi'ahu fijje."
Moj Gospodaru, obraćam Ti se i okrećem Tebi sa Tvojim Poslanikom Muhammedom,
Poslanikom milosti. O Muhammede ja se obraćam tobom svome Gospodaru u mojoj potrebi
da mi se izvrši. Moj Gospodaru učini ga da mi bude zagovornik u tome." To je uradio pa mu
je Allah vratio vid. Postoji sahih predaja da je Adem a.s. činio tevessul sa našim Poslanikom
a.s.. Kada je pojeo sa plodova zabranjenog drveta, Adem a.s. je vidio njegovo ime napisano
na Aršu, na Džennetskim vratima i na stranama meleka, pa je upitao Allaha za njega. Allah
mu je rekao:"Ovo je djete tvoj potomak, da nije njega ne bi ni tebe stvorio." Onda je Adem
a.s. rekao: "Allahumme bihurmeti hazel-veledi irham hazel-valide." "Moj Gospodaru tako ti
tvoga hurmeta prema ovom djetetu smiluj se ovom roditelju." Onda je dozvan o Ademe, da si
tražio kod nas oprost sa Muhammedom za sve stanovnike nebesa i Zemlje, Mi bi ti ga dali."
Omer ibn Hattab je činio tevessul sa Abbasom r.a. kada je bila velika suša. Postoje i mnogi
drugi slučajevi što je poznato i mi nismo u potrebi da dalje spominjemo.
Način tevessula koji je objašnjen od strane Poslanika a.s. u slučaju slijepca kome je vraćen
vid, korišten je i kasnije od strane ashaba i nakon Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Ko
bude istraživao ovo pitanje naći će mnogo slučajeva iz perioda ashaba i tabiina. Npr. govor
ashaba Bilala ibn Harisa kod Poslanikovog kabura: "Ja Resulallah isteski li ummetik" "O
Allahov Poslaniče, traži kišu svome ummetu." Naći će, također, pozive koje je Poslanik
upućivao kada je posjećivao kabure. Od najpoznatijih šejhova koji su pisali odgovor ibn
Abdul-Vehhabu je učenjak šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi, pisac djela Havaši
komentar ibn Hadžera. Rekao je između ostalog: "O Ibn Abdul-Vehhabe, savjetujem te u Ime
Allaha Uzvišenog da tvoj jezik uvućeš i poštediš muslimane tvog vrijeđanja. Ako čuješ osobu
da vjeruje da postoji utjecaj od nekoga osim Allaha i da se tome obraća mimo Allaha, nastoj
da ga poučiš ispravnom vjerovanju i ponudi mu dokaze da nejma utjecaja bez Allaha pa ako
takva osoba odbije onda ga proglasi kjafirom. Ti nejmaš pravo tekfiriti ogromnu većinu
Islamskog ummeta od koje si se ti odvojio. Bliskost kufra onome koji se je odvojio od
ogromne većine Islamskog ummeta je bliža od onih koji su u ogromnoj Islamskoj većini, jer
on slijedi put koji nije put zajednice vejrnika. Allah Uzvišeni kaže: "Ko se suprostavi
Poslaniku nakon što mu je objašnjen pravi put i slijedi put koji nije put zajednice pustit ćemo
da čini što hoće a onda ćemo ga baciti u Džehennem a ružno li je on boravište." (Nisa 115) A
ne zaboravi da vuk jede ovcu koja odluta od stada." Što se tiče posjete Poslanikovom kaburu,
to su činili ashabi r.a. i svi koji su došli poslije. O vrijednosti posjete Poslanikovom kaburu
izrećeni su mnogi hadisi koji se nalaze u pisanim djelima o ovoj temi. A što se navodi o
dozivanju drugog pored Allaha dž.š. odsutnog i umrlog o tome se spominje u hadisu
Poslanika a.s. npr: "Ako se izgubi životinja nekome od vas u nepoznatom mjestu neka zovne:
"O Allahovi robovi, čuvajte je, jer Allah ima svoje robove koji će se odazvati." U drugom
hadisu: "Ako neko izgubi nešto od vas ili bude u potrebi za pomoći u mjestu gdje nejma
druga neka kaže: "O Allahovi robovi, pomozite mi, jer Allah ima robove koje vi ne vidite."
Allahov Poslanik a.s. je običavao kada bi putovao i prikučila se noć da kaže: "O Zemljo, Moj
Gospodar i tvoj Gospodar je Allah." Kada bi posjećivao kabure Muhammed a.s. bi govorio:
"Esselamu alejkum ja ehlel-kuburi. tj. Neka je na vas mir o stanovnici kabura." A u
tešehhudu u učenju na ettehijjatu svaki musliman svaki dan izgovara poziv "Esselamu alejke
ejjuhennebijju."
Iz navedenog se da zaključiti da dozivanje ili tevessul nejma štete ako osoba koja doziva ili
čini dovu tevessula ne vjeruje u moć utjecaja (te'sira) od strane osobe koju doziva ili s kojom
tevessul čini. Sve dok vjeruje da jedini utjecaj dolazi od Allaha dž.š. i da drugi nejmaju te
moći onda nejma štete. Također je stvar sa prislonjanjem nekog čina ili djela nekome drugom
mimo Allaha. To ne šteti sve dok vjeruje da je utjecaj i dejstvo jedino od Allaha dž.š. A
rečenica se uzima u prenesenom smislu kao što se kaže: "Koristio mi je taj i taj lijek." ili
"Izliječio me je taj i taj lijek" ili što se kaže: "Pomogao mi je taj i taj." A svi vjerujemo da
stvarna pomoć i korist jedino od Allaha dolazi. Nejma pravo niko onima koji ovako govore
pripisati kufr zbog toga. Taj govor se uzima u prenesenom značenju. Smatram da je o ovome
je, za sada, dovoljno. Ko želi da se više zadrži na ovoj temi neka se vrati na moju poslanicu
koju sam posvetio ovoj temi.
Kada su Ibn Abdu-l-Vehhab i oni koji su ga pomogli krenuli sa ovom nečasnom misijom,
zbog koje su proglasili kjafirima većinu muslimana zauzeli su dosta plemena. Njihova vlast
se širila. Zauzeli su Jemen i dva časna Harema (Mekku i Medinu). Njihova vlast je brzo stigla
do granica Šama. Oni su u početku svoga djelovanja bili poslali grupu svojih učenjaka sa
zadatkom da nastoje pokvariti akidu (učenje o vjerovanju) kod uleme i stanovništva dvaju
Harema (Mekke i Medine). Kada su došli kod učenjaka dvaju Harema i spomenuli šta imaju
od učenja o akidi, učenjaci dvaju Harema su im odgovorili i ustanovili da je u stvari njihova
(vehabijska) akida skup propisa o izvođenju iz Islama (tekfir). Onda su im podastrijeli sve
dokaze o pogrešnosti njihovih stavova na što se ovi nisu mogli odbraniti. Učenjacima dvaju
Harema je bilo jasno da se radi o skupini zabludjelih džahila koji su izgledali smiješno i
zbunjeno. Učenjaci dvaju Harema su napisali ferman kod šerijatskog suca u Mekki sa
objašnjenjem da ovo na što ta skupina poziva je čisti kufr i razaslali su da se to zna među
ljudima. To je bilo u vrijeme vladavine Šerifa Mesuda ibn Seida ibn Sa'da ibn Zejda koji je
umro 1265 h.g. On je naredio da se ova skupina odmetnika uhapsi. Međutim neki su uspjeli
pobjeći iz zatvora i otišli su u pleme Deri'jjete i izvjestili svoje zemljake vehabije o tome šta
se zbilo. To im je samo povećalo inat i oholost. Onda su emiri Mekke zabranili da njihovi
sljedbenici ulaze u Harem na Hadždž. Tada su vehabije počeli napadati neka plemena koja su
bila u pokornosti i dobrim odnosima sa emirima Mekke i otpočeli su prvi sukobi. Početak
oružanih sukoba između vehabija i emira Mekke Šerifa Galiba ibn Musaida ibn Seida ibn
Sada ibn Zejda, je bio 1205 h.g.. Između tih zaraćenih strana bilo je više okršaja u kojima je
stradao veliki broj ljudi. Vehabije su iz dana u dan jačali i stalno su nova plemena njima
pristupala. A sve je manji broj plemena ostajao pod upravom emira Mekke. Godine 1217 po
hidžri, vehabije su okupili veliku vojsku i napali su Taif. Osvojili su ga i većinu stanovništva
pobili, a žene i imetke porobili. Veoma mali broj se uspio spasiti. Najavili su poslije ovoga
pohod na Mekku ali su znali da se u Mekki toga mjeseca nalaze mnoge hadžije iz Šama i
Egipta, pa su iz tog razloga odlučili sačekati dok se završe obredi Hadždža i da se povrate
hadžije iz Sirije i Egipta. I zaista, nakon završetka obreda Hadždža spremili su pohod na
Mekku. Emir Mekke Šerif Galib nije bio dovoljno spreman da se odupre vehabijskoj vojsci te
se zbog toga izmjestio u Džiddu. Stanovnici Mekke su se bojali za svoje živote pa su poslali
izvidnicu pred vehabijsku vojsku da traže od njih sigurnost ako se predaju pod njihovu
upravu. Dali su im sigurnost i ušli su u Mekku 8 Muharrema 1218 h.g.. Zadržali su se u
Mekki 14 dana tražeći od ljudi da se pokaju obnavljajući im Islam i zabranjujući im da čine
djela za koja su vehabije smatrali da su širk, kao tevesul ili posjetu kaburima. Zatim su
nastavili sa vojskom prema Džiddi kako bi se borili protiv Šerifa Galiba. Kada su okružili
Džiddu stanovništvo Džidde ih je gađalo iz topova i katapulta tako da je ubijen veliki broj
vehabija. Nisu mogli zauzeti Džiddu pa su nakon 8 dana opsjedanja Džidde odlučili prekinuti
opsadu. Vehabije su se vratili u svoja mjesta a u Mekki su ostavili emira Šerifa Abdul-Muina
koji je bio brat Galibov. Ostavili su i nešto vojske koja bi čuvala Mekku. Galibov brat je to
prihvatio da bi sačuvao živote stanovništvu Mekke i otklonio od njih zlo koje ih je moglo
zadesiti od vehabija. U mjesecu Rebiul-evvelu iste godine Šerif Galib je krenuo iz Džidde sa
valijom iz Džide a po naredbi sultana sa vojskom u pravcu Mekke. Kada su stigli tamo
istjerali su vehabije iz Mekke i njemu se ponovo vratila uprava nad Mekkom. Međutim,
vehabije nisu mirovali. Oni su se uputili da oslobađaju druga mjesta i uspjeli su povratiti Taif
i imenovali su emira Osmana El-Mudajfija. Oni su nastavili svoje aktivnosti u ratovanju
protiv obližnjih plemena. Za kraće vrijeme ponovo su se okupili i zauzeli Taif i spremali se
na ponovno zauzimanje Mekke. Sa ogromnom vojskom opkolili su Mekku i zatvorili sve
puteve koji vode do Mekke. Mekkelije su se veoma teško osjećali. Tog vremena je vladala
nestašica i glad Mekkom. Stanovništvo je čak jelo i pse kako bi preživjeli. Šerif Galib je bio
primoran na mirovni proces i pregovore. Napravljen je sporazum a od uvjeta tog sporazuma
je bio da će se vehabije prema Mekkelijama ophoditi solidno i bez divljanja i da se njima
prepusti uprava nad Mekkom. U Mekku su ušli krajem mjeseca Zu-l-Ka'deta 1220 h.g. Zatim
su zauzeli i Medinu neka je na Poslanika Muhammed a.s. salavat i selam. Opljačkali su
hudžru u kojoj se nalazi Poslanik i pokupili sve vrijednosti. Porušili su kubbe iznad
Poslanikovog kabura a.s. i po Medini su počinili nezapamćene zločine. Porušili su sva
obilježja na kaburima ashaba. Imenovali su namjesnikom nad Medinom Mubareka ibn
Mudijana. Njihova vlast nad Medinom i Mekkom trajala je sedam godina. Za to sedam
godina zabranili su dolazak na Hadždž Sirijcima i Egipćanima. Počeli su ogrtati Kjabu crnim
ogrtačem. Prisiljavali su ljude da ulaze u njihovu vjeru.
Osmanska država toga doba je bila veoma slaba i zauzeta vođenjem ratova protiv kršćana kao
i unutarnjim previranjima oko vlasti za sultanovu stolicu. Onda je izdata zapovijed od strane
sultana Mahmuda Hana drugog ibn Abdil-Hamid Han prvog sultan Ahmeda, koji je na
funkciji halife Allahovoga Poslanika Muhammed a.s., egipatskom namjesniku Muhammed
Ali Paši da spremi vojsku za boj protiv vehabija. To je bilo 1226 h. g. Valija Muhammed Ali
Paša je spremio vojsku koju je stavio pod komandu svoga sina Tusun Paše. Krenuli su iz
Egipta u mjesecu ramazanu te godine. Danju i noću su putovali da što prije dođu do
odredišta. Kada su stigli do Jenbua odmah su ga preuzeli od vehabija. Kada je ta vojska stigla
do Safre i Hadideta tu ih je spremno dočekala vehabijska vojska koju su pomogla sva okolna
plemena i tu su do nogu potukli egipatsku vojsku. Niko se od te vojske nije vratio u Egipat.
To je bilo u mjesecu Zul-hidžetu 1226 h.g. Egipatski valija je odmah slijedeće godine
spremio novu vojsku. Lično se stavio na čelo te vojske i zaputili su se ka Hidžazu. Imali su sa
sobom 18 topova više bombi i velike količine naoružanja. Stigli su do Safre i Hadidete i
zauzeli je veoma lahko od vehabija. Što se tiče lahkoće uzimanja ovih mjesta zasluge se
vračaju na dovitljivost i snalažljivost Šerifa Galiba Paše koji je prividno bio stao sa
vehabijama ali je održavao kontakt sa Muhammed Ali Pašom i predložio mu da novcem
potplati šejhove poznatih plemena i da im obeća redovna mjesecana primanja. Oni se u tom
slučaju neće boriti protiv njih. I tako je i urađeno. Mnogo rijala je podijeljeno plemenskim
poglavarima. Jednom šejhu su dali 100 hiljada rijala. Manje utjecajnim dali su po 18 hiljada
rijala. Kada je vojska Muhammed Ali Paše ušla u Medinu poslali su vijesti u Egipat o tome i
tamo je priredeno opće slavlje i veselje. Ubrzo su nakon toga zauzeli i Mekku kada im je
došlo pojačanje iz Egipta. Vehabijska vojska se razbježala. Emir vehabija Saud je godine
1227 obavio Hadždž i zaputio se poslije toga u Taif i zatim u Derijjete i nije znao za nove
promjene na terenu i vraćanje Medine ispod kontrole vehabija. Tek kada je stigao u Deri'jjete
čuo je o vijestima ponovnog zauzimanja i Mekke i Taifa od strane sultanove vojske.
U mjesecu Rebiul-evvelu 1228 h.g. Muhammed Ali Paša je poslao glasnike na dvor sultana
da ga izvjeste o rezultatima pohoda i poslao je ključeve od Kabe, Medine i Džidde koji su
postavljeni na zlatne tepsije i iz počasti i uz velik doček sa mirisima, tekbirima i veseljem
dočekani u Istambolu. Muhammed Ali Paša je dobio najveća odlikovanja od sultana za
uspjehe. Šerif Galib Paša je uspio da uhapsi Osmana Mudaifija koji je bio vehabijski
namjesnik u Taifu. On je slovio kao najveći pomagać vehabijskog pokreta toga doba. Vezao
ga je u lance i poslao ga u Egipat. Onda je iz Egipta poslat na sultanov dvor (portu) gdje je
ubijen. Kada je Muhammed Ali Paša stigao u Mekku Šerif Galib Paša je uspio uhapsiti i ibn
Musaida vehabijskog drugog emira i poslati ga u Istanbul. U mjesecu muharremu 1229 h.g.
poslali su i Mubareka ibn Mudijana koji je bio vehabijski emir u Medini. Njega su vezanog
vodali Istambulskim ulicama da ga ljudi vide i onda su ga ubili. Njegovu glavu su objesili na
vidno mjesto radi pouke. Tako su uradili i sa Osmanom Mudifijem. Šerif Galib Paša je
odlikovan od strane sultana i poslat je u Solun u mirovinu gdje je i dočekao smrt. On je bio
upravnik nad Mekkom punih 26 godina. U Solunu je preselio 1231 h.g. Njemu je izgrađeno i
turbe koje se posjećuje.
Muhammed Ali Paša je poslao svoje vojske u istočne pokrajine da se obračunavaju sa
preostalim vehabijskim plemenima i uporištima. Veliki broj vehabija je poubijan od
sultanove vojske. 1229 g. po hidžri umro je Saud, vehabijski emir, a naslijedio ga je njegov
sin Abdullah. Muhammed Ali Paša je nakon obavljenog hadža 1230 h. g. zaputio se u Egipat
a u Hidžazu je ostavio Hasan Pašu. U Hidžazu je proveo punih godinu i sedam mjeseci u
borbama protiv vehabija. U Egipat se vratio kada je bio siguran da je počistio teren i razbio
njihovu moć. Od jačih uporišta ostala je još bila samo Deri'jjete. Njihov emir je bio Abdullah
ibn Saud. Muhammed Ali Paša je poslao vojsku pod komandom svoga sina Ibrahim Paše.
Abdullah ibn Saud je od prije imao sporazum sa Tuson Pašom kada je bio u Medini u kome
je navedeno da on zadržava vladavinu u Deri'jjeti i da iskaže pokornost Muhammed Ali Paši.
Medutim, Muhammed Ali Paša nije se saglasio sa ovakvim sporazumom te je spremio vojsku
pod komandom sina Ibrahim Paše na Deri'jjete. To je bilo krajem 1231 g. Kada je Ibrahim
paša stigao sa vojskom do Deri'jjete bila je 1232 h.g. Porazio je Abdullaha ibn Sauda u Zu-l-
Ka'detu 1233 g. Kada je o tom stigla vijest u Egipat isti dan u znak radosti ispaljeno je iz
hiljadu topova i bilo je veselje u Egiptu jednu sedmicu. Muhammed Ali Paša je uložio veliki
napor u borbi protiv vehabija i na tom putu potrošio je velika sredstva iz državne blagajne.
Spominje se da su nekada samo za transport municije plaćali po 45 hiljada rijala. Npr. samo
za transport municije od Medine do Deri'jjete plaćeno je 140 hiljada rijala. Ibrahim Paša je
zarobio Abdullaha ibn Sauda i ostale emire i poslao ih je u Egipat. Oni su stigli u Egipat 17
Muharema 1234 h.g. i priređen im je veliki doček. Mnoštvo ljudi je došlo da vide kakve su te
vehabije. Muhammed Ali Paša je primio Abdullaha ibn Sauda kod sebe i razgovarali su. Pitao
ga je o svome sinu kakav je bio u borbi. Rekao mu je da se trudio i uložio sve od sebe kao i
oni, ali je bilo što je Allah odredio. Onda mu je obećao da će se zauzeti za njega kod Sultana.
Abdullah mu je odgovorio: "Biće što je Allah odredio." Onda je naredio da ga počaste i
obuku u lijepu odjeću. Abdullah je imao sa sobom jedan ukrašeni sandučić. Muhammed Ali
Paša ga je upitao: "Šta je to?" On mu je rekao: "Ovo je uzeo moj otac iz Poslanikove hudžre,
ponijet ću to sa sobom do sultana." Paša je naredio da se otvori. U sandučiću su bila tri
primjerka ukrašenih mushafa iz vladarskih riznica. Bili su tako lijepi da ljepši nisu nikada
viđeni. Tu je još bilo 300 komadića bisera nekoliko dragulja i ploća od zlata. Paša mu je
rekao: "Ono što ste uzeli iz hudžre je više od ovoga?" On mu je odgovorio: "Ovo je što je bilo
kod moga oca!" On nije zadržao samo za sebe sve što je bilo u hudžri i drugi su raznijeli."
Onda mu je paša rekao: "Tačno, već smo našli kod namjesnika djelove toga blaga." Onda ga
je poslao na portu kod sultana. Ibrahim paša se vratio iz Hidžaza u Egipat u mjesecu
Muharremu 1235 h.g. nakon što je opustošio Deri'jjetu potpuno i stanovništvo rastjerao. Kada
je Abdullah ibn Saud stigao na portu kod sultana u mjesecu Rebiul-evvelu proveli su ga po
ulicama da ga ljudi vide zatim su ga ubili. A s njim zajedno i ostale sljedbenike. Ovo je
ukratko kazivanje o vehabijskoj fitni. Njihova fitna (iskušenje) je bila nedaća koju su trpili
sljedbenici Islama i njihovim sebebom prolilo se mnogo krvi, opljačkano mnogo imetka i
općenito nanešena je njihovom pojavom velika šteta. I njihovo zlo je raspršeno fe la havle ve
la kuvvete illa billahil-alijjil-azim.
U mnogim Poslanikovim hadisima jasno je najavljena njihova fitna. Kao primjer naveli bi
hadis u kome je Allahov Poslanika a.s. rekao: "Pojavit će se ljudi sa Istoka koji će učiti
Kur'an ali njihovo učenje neće prelaziti granicu grla. Izlazit će iz dina kao što izlazi odapeta
strijela iz luka. Njihov znak je šišanje naćelavo." Ovaj hadis je naveden sa mnoštvom predaja.
Neke su navedene u Sahihul-Buhariji. Jasno je naglašeno da je njihova odlika šišanje
naćelavo. Oni su naređivali svim svojim sljedbenicima da briju naćelavo glave a prije njih u
povijesti nije bilo pojave da se briju glave naćelavo kao obavezni znak pripadanja pokretu. O
tome je rekao Sejjid Abdurrahman El-Ahdel: "Nejma potrebe da se piše više kao odgovor
vehabijama od ovoga Poslanikovog hadisa "njihovo obilježje je brijanje glava naćelavo". To
prije vehabija nisu radili ni jedni pripadnici sekti ili pokreta. Desilo se da je jedna žena koju
su natjerali da postane vehabija kada su joj naredili da naćelavo ošiša kosu protestirala je kod
ibn Abdul-Vehhaba. Ona je rekla ako naređuješ i ženama da šišaju kosu onda trebaš narediti
muškarcima da briju brade jer je kosa ženi ukras kao što je brada muškarcima. Ibn Abdul-
Vehhab je ostao bez teksta na ovu ženinu primjedbu. Oni su zabranjivali ljudima da traže
šefa'at od Poslanika Muhammeda a.s. Iako o tome postoji mnoštvo sahih hadisa i vrijednosti
Poslanikovog šefaata za ummet. Zabranjivali su učenje iz knjige Delailu-l-hajrat koja sadrži
salavate na Poslanika Muhammeda a.s.. Govorili su da je to širk. Zabranjivali su donošenje
salavata na Poslanika a.s. na minaretima i minberima poslije učenja ezana. Bio je jedan slijepi
mujezin. Slovio je kao dobar čovjek. On je poslije ezana učio salavate a već su vehabije bile
izrekle zabranu toga. Doveden je kod ibn Abdul-Vehhaba i on je naredio da ga ubiju. Kada bi
bili u prilici da sve spomenemo šta su ovi činili napunili bi puno deftera. Ali smatramo da je
u navedenom dovoljno, a Allah subhanehu ve teala najbolje zna. Temme vel-hamdu lillahi
rabbil-alemin. Essejjid Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan - mekkanski muftija.
***************************************************************************
*******
Bismillahi-rrahmani-rrahim
"ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRZAVE"
Autor: Abdu-l-Kadim Zellumi
I pored neslaganja nevjernika oko međusobne podjele muslimanskih teritorija, ipak složili su
se u jednom; uništiti Islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama
posijali su klicu nacionalnih i nacionalističkih pokreta koji će težiti za suverenošću i
samostalnošću. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije Islamske države. Svoje narode
su huškali na Islamsku državu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oružjem i
imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grčkoj. Tako su nastojali udariti Islamsku
državu s leđa. Tako je mjesecu Julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila
ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao Islamskog oblika vladavine. Nakon
zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na
Siriju ali su tu poraženi. Pokušaj rušenja hilafeta je propao.
Međutim neprijatelji Islama nisu mirovali poslije toga. Smišljali su razne načine kako razbiti
moćnu Islamsku državu koja već vjekovima u svojim rukama drži vlast nad najvećim djelom
zemaljske kugle. Neprijatelji Islama će nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje
ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoći se njihovih bogatstava.
Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda 'alejhi-
sselam- i trajala je do 1924 g. (Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu
podjarmljivanja muslimana, okupacije njihove teritorije i pljačke njihovih imetaka. Uspješniji
potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj
vanjskoj formi izgledao Islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile,
preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet.
Engleska je posredstvom svoga čovjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn
Muhammeda ibn Sau'uda pokušala uzdrmati i oslabiti Islamsku državu iznutra. U
unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga
pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli dići glas i oružje protiv halife. To se je i desilo.
Poveden je boj između vehabija i Islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu
vlast nad većim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijama
zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg Hanefijskog mezheba, koji je bio
zvanični priznati mezheb Islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i mačem.
Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada
kojeg su opsjedali. Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka
Muhammeda 'alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom
kaburu. 1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su
Medinu i također je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova
Poslanika Muhameda 'alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidžaz - uputili su se ka
Šamu. Došli su u blizini Homsa. 1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedžef. Što se
tiče Damaska branio se veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su
svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj čak do Halepa.
Općepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su familije Saud bili
njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u političke svrhe da bi udarili iznutra na
Islamsku državu. Počeli su sa izazivanjem raskola među mezhebima koji su veoma brzo
prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske Islamske države. Ali stalno se je vodilo
računa da sljedbenici ovog vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno
njegovu vezu sa Englezima.
Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u početku Hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima
je i sam donosio idžtihad. U mnogim pitanjima se razilazio od učenjaka drugih mezheba.
Počeo je vatreno da se zalaže kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajući ih
najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i žestoke prosvijede
Islamskih učenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je očigledno da izlijeće sa stavovima
koji su suprotni onim što su učenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta. Npr. on kaže: "Posjeta
kaburu Allahova Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, je haram, i ako to neko učini, onda je
učinio prijestup (ma´sije). Čak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno
da skračuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj
stav temelji na hadisi - šerifu: "Nije dozvoljeno da se neko posebno opterećuje teretom i
troškom puta izuzev u tri džamije: ova moja džamija, Mesdžidul-haram (u Mekki ) i
Mesdžidul-Aksa ( Palestina ).” On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje
putovati osim u spomenute tri džamije, pa između ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem
posjete Resulullahovom kaburu! Niko prije njega iz plejade Islamskih učenjaka nije rekao
sličnu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je: "Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaze
trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku džamiju isključivo radi ibadeta, vjerujući da je
ibadet bolji ako se obavi u nekoj džamiji u odnosu na drugu džamiju. Sve džamije su iste,
osim tri spomenute u gore citiranom hadisu.” (Vrijednost namaza u mesdžidul-haramu je kao
sto hiljada namaza na drugom mjestu, u Poslanikovoj džamiji hiljadu namaza, a u Mesdžidul-
aksa kao pet stotina namaza) Hadis - Prenosi ga Muslim. U navedenom hadisu nejma nikakve
osnove za zabranu posjećivanja kabura, pogotovu kabura Poslanika Muhammeda 'alejhi-
sselam. Allahov Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao: "Bio sam vam
zabranio posjećivati kabure, ali, od sada posjećujte ih, jer vas oni podsjećaju na smrt."
(Hadis) Zbog navedenih i sličnih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab
suprostavljao većini učenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je
nastajao među muslimanima. Protjeran zbog smutnje koju je izazvao među muslimanima,
premješta se u pleme Anza, čiji emir je bio Muhammed ibn Saud. Obzirom da je emir Anze
bio u neprijateljstvu sa emirom Deri'jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na
ruku da je dočekan lijepim dočekom i našao sigurno utočište. Ubrzo je našao pristalice i
simpatizere svome novom učenju- mezhebu. 1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da
se stavlja svojim utjecajem i moći na stranu vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja
Abdul-Vehhaba najispravnijim. Time je Vehabijski pokret postao zapaženiji jer je imao
direktan utjecaj na vlast.
Ono što je ibn Abdul-Vehhab poučavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saud je to vlašću
primjenjivao. Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja vehabijskog mezheba, koji
se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja
kvadratne površine. Nakon smrti emira Muhammeda ibn Sauda 1765 g. naslijedio ga je sin
Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnijih promjena i može se reći da
je vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje
su bile pod vlašću Abdul-Aziza, niko nije obraćao pažnju na novi mezheb koji se javljao, niti
je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo.
Međutim, nakon 41-ve godine, od osnivanja vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se
primjetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se čuo daleko van granica
teritorija, kojima su gospodarili. Za ovaj novi mezheb čulo se u svim krajevima tadašnje
Islamske države. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila ničemu
dobrom. 1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu državnu upravu i zaveo nasljedni
sistem vladavine (hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saudu da bude halifa poslije
njega. Okupila se je velika svjetina vehabija pod vođstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-
Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadržava u okviru
svoje porodice - njegova djeca isključivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina
je poslušno podržala ovu odluku. To se sve dešavalo uz već postojeći Islamski oblik
vladavine (hilafet ) - što je sa Islamske tačke gledišta neispravno - jer je Muhammed 'alejhi-
sselam rekao: "Ako se da prisega (bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice."
(Hadisi šerif ) Stvar je potpuno jasna.
Uveliko se odmotava klupko dugoročnog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja
hilafeta. Približilo se vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat.
Englezi su vukli konce a vehabije su bili igrači. Uporedo sa proglašavanjem deklaracije o
novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajućeg sistema uz već postojeći hilafet (kojeg
su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga deklaracija. Po njoj vehabijski mezheb se
proglašava zvaničnim mezhebom a potiskuje se dotadašnji Hanefijski mezheb, koji je bio
službeni priznati mezheb u Emeviskom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan
i valjan za te mnoge generacije od trećeg stoljeća po hidžri, pa do dvanaestog , a eto dođoše
vehabije i njima ne valja Hanefijski mezheb.
1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojsku na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga
Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko vehabija,
koje su oni pomogli novcem i oružjem, uspješe.
1792 g. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Po istom šablonu kao što je bilo i u
svjetovnoj vlasti, naslijedio ga je njegov sin. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri
su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obilježja vjerskog pokreta, u političke svrhe.
Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojeću Islamsku vlast, raspirujući u
početnoj fazi djelovanja među muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske
ratove...." ( Prijevod iz djela "Kejfe huddimet hilafe " - "Kako je srušen hilafet" od Prof.
Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19 ) Preveo i izdao Fikret ef. Arnaut iz Minhena
*************************************************************************
U slijedećim poglavljima ove knjižice ću predstaviti korijene te glavne faktore nastanka i
razvijanja neo-vehabizma ili Selefizma kao i njihova glavnog i najotrovnijeg ploda, tj.
bezmezhebstva (ella mezhebija). Želio bih naglasiti da cilj toga nije vrijeđanje i
omalovažavanje predstavnika ovih pokreta nego skretanje pažnje na svu kobnost i štetnost
njihovih ideologija i zastranjivanja od naučavanja Sunni muslimana tijekom 14 stoljeća
Islama. To podupire i činjenica da Sunni učenjaci, uprkos osuđivanja teoloških stavova i
pravnih odluka prošlih učenjaka kao Ibn Tejmijje ili suvremenih kao dr. Jusuf el-Karadavije,
ne zaziru od toga da citiraju njihova ispravna mišljenja i fetve kada govore ili pišu o bilo
kojoj temi. To je radi toga što Sunni učenjaci cijene i poštuju ono što je dobro i istina a kude
ono što je loše i neistina slijedeći srednji put istinske upute. To je i zato što su učenjaci kao
Ibn Tejmijja i dr. Jusuf Karadavi učinili i neke stanovite usluge Islamu i muslimanima.
Poznato je da je Ibn Tejmijja svojim angažmanom podstrekao Sultana Egipta da ne čeka
Tatare u svojoj zemlji nego da im krene u susret i iznenadi ih kontraofanzivom što je urodilo
prvim porazom Tatara u njihovom dotada nezaustavljivom pohodu osvajanja svijeta. Da ga
Allah dželle šanuhu za to nagradi i oprosti mu njegove nedostatke. Također danas dr. Jusuf
Karadavi jasno i glasno govori o hipokritičnosti zapadnog svijeta po pitanju prava i zaštite
muslimana u Palestini kao i hipokritičnosti marionetskih režima u muslimanskim zemljama.
Dr. Jusuf Karadavi je također pozitivno riješio neka tekuća pravna pitanja sa kojima se
muslimani suočavaju u ovim modernim i komplikovanim vremenima. To je nešto što se treba
pohvaliti i podržati za sveopće dobro Islamskog ummeta. Šta pak nije dobro je činjenica da
odbijanje slijeđenja mezheba od strane učenjaka koji nisu dosegli stepen neovisnog idžtihada,
kao što su napr. Ibn Tejmijja ili Jusuf Karadavi, uvijek rezultira određenim pogrešnim
teološkim i pravnim stavovima. Naprimjer Ibn Tejmijja je, kako ćete vidjeti ispod, imao vrlo
čudna i neprihvatljiva teološka ubjeđenja radi kojih se odvojio od koncenzusa Sunni učenjaka
što se odrazilo njegovim zastranjivanjem kako u akidi tako i u fikhu. Danas imamo
mudžtehide kao što je dr. Jusuf Karadavi koji svojom stručnošću i obrazovanjem svakako
može biti mudžtehid unutar jednog od četiri mezheba ali nipošto neovisan o bilo kom od njih.
To je zato što danas niti ima institucija niti validnih neovisnih mudžtehida koji bi ga mogli
načiniti neovisnim mudžtehidom (mudžtehid mutlak) te mu za takav idžtihad i idžazet
darovati. Stoga je on naprimjer iznio neka vrlo pokudna mišljenja o taklidu onih koji slijede
jedan od četiri Sunni mezheba i ta svoja mišljenja zasnovao na citiranim mišljenjima
nemezheblija prijašnjih generacija kao što su Ibn Tejmijja i Ibn Hazm. Da je Jusuf Karadavi
smjerno učio i slijedio put Sunni učenjaka on ne bi od bivših nemezheblija uzeo ono što su
Sunni učenjaci saglasno osudili kao pogrešno. Time je on i uprkos visokom Islamskom
obrazovanju, kao i Ibn Tejmijja prije njega, donio određene fetve koje se protive koncenzusu
učenjaka četiri Sunni mezheba pa kaže u svojoj knjizi Halal vel Haram da svinjska koža
štavljenjem postaje halal za upotrebu. On zasniva to svoje mišljenje na hadisu u kojem je
Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao da se koža uginule halal životinje, kao što je napr.
ovca ili koza, štavljenjem načini halal za upotrebu. Zna se da nije halal jesti meso uginule
životinje koju je halal jesti ako se prikolje po šeriatskim pravnim odredbama. Ipak dozvoljeno
je iskoristiti kožu te uginule životinje za obuču, odjeću i slično, nakon što se podvrgne
procesu štavljenja. Što se tiče svinjske kože ona nije dozvoljena niti postaje halal nakon
njenog štavljenja što je pravno mišljenje sva četiri Sunni mezheba zasnovano na hadisu koji
prenosi Ibn Madže a u kojem se manje ili više kaže kako su ashabi pitali Poslanika mogu li
koristiti svinjsku mast za kandilje pri osvjetljavanju. Poslanik im je to zabranio i rekao da ne
pokušavaju da zaobiđu Allahovu zabranu kao Židovi, (koji bi izbjegavali zabranu ribolova
(rada) subotom te zabacivali ribarske mreže petkom a ubirali ulov nedeljom pa ih je radi toga
stigla teška Allahova kazna). Neispravnost ove Karadavijine fetve je očigledna i običnim
muslimanima koji se zgrožavaju na pomisao da klanjaju svoj namaz na pustekiji od svinjske
kože kao što to čine na onoj od ovčije. Na ovome skorijem slučaju možemo vidjeti svu
opasnost neslijeđenja mezheba i zaštite koju oni pružaju kako neukima tako i učenima
vjernicima našega vremena. Ako je odvajanje od mezheba tako opasno za učenjake kao što su
Ibn Tejmijja i dr. Jusuf Karadavi, onda možete pretpostaviti kolikoj opasnosti se izlažu obični
muslimani koji nemaju toliko vjerskog obrazovanja te koliko će oni izvući pogrešnih
teoloških i pravnih zaključaka iz Kur`ana i Sunneta ako se budu poveli napr. za mišljenjem
nemezheblije Šejh Nasrudina Albanija koji je tvrdio da se svaki vjernik po svom ličnom
uvjerenju treba povoditi za onim što razumije iz Kur`ana i Sunne (vidi zadnje poglavlje).
Nama itekako trebaju učenjaci kalibra Jusufa Karadavija da riješavaju moderna pravna
pitanja koja se nisu riješila u prijašnjim generacijama i da dograđuju ono što je lijepo i
istinito, ali nam ne trebaju da nam ruše ono što je već lijepo izgrađeno na istini. U ovom
problemu današnjice Sunni učenjaci i imami džamija moraju džematlijama objašnjavati
važnost i neophodnost mezheba kao i opasnost za one koji se od njih odvajaju. Ako oni to ne
budu činili na Sudnjem Danu će biti odgovorni za svoje džematlije koji krenu krivim putem
radi njihova neznanja i neobavještenosti. Također je vrlo važno džematlijama objasniti svu
pokuđenost i opasnost pobijanja svih naučavanja Selefija i nemezheblija jer oni naučavaju i
ono što jeste od Islama pa ako se, iz netrpeljivosti prema njima kao skupini, porekne nešto što
uistinu jeste od Islama time se lahko može i izletjeti iz Islama. Vrlo je ružno vidjeti a još
ružnije čuti vrijeđanja neukih muslimana na račun Selefija i nemezheblija. Niko njima nije
dao za pravo da kritikuju sekte i pokrete a nemaju adekvatna znanja niti o sektama a niti o
Sunni Islamu nego se povode za svojim nefsovima tj. hirovima i lupetaju svakojake
budaleštine. Sunni ulema ima vrlo veliku zadaću pri riješavanju ove problematike i svako je
dužan poduprijeti ih koliko može u tom njihovom naporu ka ujedinjavanju pobornika tevhida.
Mislim da se treba iskazati osobita zahvalnost našim suvremenicima i učenjacima kao što su
Dr. Seid Ramadan el-Buti, Šejh Nuh Ha Mim Keller, Šejh Hišam Kabbani i dr. koji
publiciraju svoje radove i zapažanja na Engleskom jeziku time pomažući da se autentično
znanje širi po cijelom svijetu, jer Engleski je jezik koji se slobodno danas može nazvati
oficijalnim jezikom svijeta usljed tehnološke revolucije 20tog vijeka. Naprimjer Šejh Hišam
Kabbani je nedavno objavio prevode određenih dokumenata koji potvrđuju da ima mnogo
neistinitih izjava koje današnje selefije i nemezheblije pripisuju Ibn Tejmijji i drugim
kontroverznim učenjacima koje selefije prividno uzimaju kao svoje autoritete i reference.
Naime po izvorima Šejh Hišama, Ibn Tejmijja nije poricao tesavvuf tj. sufizam niti je poricao
bilo koje osnovne postavke u znanosti tesavvufa za razliku od današnjih nemezheblija i neo-
vehabija koji izdaju knjige i fetve tvrdeći kako je sufizam tj. tesavvuf novotarija u Islamu i
oni koji isti naučavaju su ili mušrici ili zabludjeli inovatori. Šejh Hišam povrh toga tvrdi iz
svojih izvora da je Ibn Tejmijja u kasnijem dobu slijedio tarikat Abdul-Kadir Džilanija -
kuddise sirruh. Ja lično imam reference i knjige koje citiraju autentične izjave Ibn Tejmijje u
potporu neophodnosti nauke tesavvufa i slijeđenja učenjaka tesavvufa pri duhovnoj i
moralnoj reformi svakog vjernika. Imami četiri Sunni mezheba su također slijedili stručnjake
tesavvufa radi ličnog duhovnog reformisanja i oplemenjivanja koje se izričito zahtijeva kako
u Kur'anu tako i Sunnetu. Pa koga onda te današnje neo-vehabije i nemezheblije slijede ako
im glavni autoritet Ibn Tejmijja tvrdi suprotno onome što oni tvrde. Očigledno je da oni
slijede svoje strasti a čak se i dr. Jusuf Karadavi slaže da nije dozvoljeno nijednom vjerniku
da slijedi svoje strasti a pogotovo da ih slijedi pri naučavanju vjere. Žalosno je to da mi danas
moramo trošiti svoje potencijale raspravljajući među sobom dok nam na hiljade ljudi svakoga
dana umire bez imana. Daj da jednom shvatimo da je naš primarni cilj pri davetu, tj.
pozivanju na put Istine, spašavanje i obrazovanje nemuslimana a ne pozivanje Muslimana u
selefizam i slično. Ovo naše stanje me podsječa na uzrečicu moje rahmetli nene, koja bi
govorila da je znak kijameta da se ljudi sami o sebi zabave. I mi Muslimani smo se danas o
sebi zabavili pa zaboravili svijet oko nas i posljedice naše nemarnosti koje koštaju taj svijet
vječne sreće. Nije ni čudo da se taj svijet toliko okrenuo protiv nas kad se mi tako nemarno
odnosimo prema njemu.
Da bi malo bolje razumjeli korijene današnjeg vehabizma ili selefizma navešću neke
historijske fakte o fenomenu vjerskog buntovništva koje je otpočelo još u prvom stoljeću
Islama. Klica od koje su nastale prve sekte i nastrani pokreti u Islamu se posijala od strane
novopečenih i neukih Muslimana, koji su uzeli sebi za pravo i dužnost da podučavaju Ummet
pravome Islamskom putu.
Časni Kur’an kaže:
‘’Ali ne, Mi Istinom suzbijamo laž, i Istina je uguši i laži nestane! A teško vama zbog onoga
što o Njemu iznosite.’’ [El-Enbijja: 18]
Istina uvijek ima svoje pobornike kao što i neistina ima svoje. Svi oni se trude Allahovom
dozvolom da sprovedu svoje naume i budu uspješni. Časni ajet kaže da neistna nema šanse da
pobjedi i opstane ma koliko se njeni pobornici trudili. Pa i kako bi opstala, kada Allah
Svemoćni predstavlja Istinu i podržava njene pobornike. Neisitna ima svoja periodična
vremenska razdoblja procvata ali se vremenom uvijek porazi i skrha pod neodoljivim
pritiskom Istine. Ovi buntovnici (haridžije, vehabije, selefije, nemezheblije) su poznati po
smjenjivanju istine s neistinom, u cilju verifikovanja svojih budaleština i osuđivanja ljudi od
istine. Zapravo, Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je predskazao pojavu takvih heretika
koji će ružno govoriti o našim prethodnicima u Islamu, i njihova pojava je predznak bliskog
Smaka Svijeta. Oni ne zaziru pronalaziti mahane ni blagoslovljenim Drugovima našeg
Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) i ignorišu Poslaničko upozorenje da Allah proklinje
one koji ružno govore o njegovim Drugovima (Ashabima). U slijedećem hadisu se kaže:
‘’Ako moji sljedbenici poprime petnaest osobina, belaj će ih snaći.’ Neko je upitao, ‘Koje su
to osobine, O Allahov Poslaniče?’ I nakon četrnaeste osobine, on reče, ‘kada posljednji od
mojih sljedbenika (Ummeta) budu grdili one prve- neka onda očekuju crvenu oluju, ili zemlja
da ih proguta, ili da se pretvore u hajvane.’’ [Tirmizi]
Poznato je da su oni koji su uveli ovu herezu (vehabije, selefije) imali rodbinske korijene od
notornih buntovnika (Haridžija) u Islamu koji su se podigli protiv Hadreti `Alije i ostalih
Ashaba, tvrdeći da oni (Haridžije) isključivo posjeduju razumjevanje Časnog Kur’ana. Iako
nisu nikada ništa naučili direktno od časnog Poslanika lično, oni su se busali da posjeduju
superiornije poznavanje Objave od Ashaba koji su svjedočili objavljivanje Kur`ana i primali
njegovo objašnjenje i naučavanja direktno od časnog Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem).
Oni su bili vrlo riječiti i skloni debatiranju kao i ovi današnji buntovnici. Većina običnih ljudi
je zapanjena njihovom elokvencijom Arapskog i recitiranja Kur’ana kojim podupiru svoje
stavove, ali vam preporučujem da se ne date zavarati time, jer trebate znati da ima mnogo ne-
Muslimana koji govore Arapski bolje od njih pa neki znaju čak i sam Kur’an bolje od njih.
Biti iz Arabije, ili govoriti Arapski jezik, ne čini nekoga obavezno pravednim i pobožnim što
se lahko može zaključiti iz donjeg hadisa u kojem Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) kaže:
‘’Neki ljudi će stajati na kapijama Pakla i pozivati; ko god im se odazove, oni će ga gurnuti u
vatru.’ (Prenosilac ovog hadisa je upitao) ‘Opiši nam ih.’ On je rekao, ‘Oni će biti od našeg
naroda (Arapa), i govorit će našim jezikom (Arapskim).’’ [Buhari]
I nije ni čudo što su najveći i glavni pobornici ovih heretičkih doktrina upravo Kraljevska
Familija Saudi Arabije, koja potiče iz Nedžda, i njeni misionari obrazovani na njihovim
Islamskim univerzitetima (ispiranja mozga), kada znamo iz historijskih činjenica da su oni
došli na vlast s pomoću Britanskog kolonijalnog ministarstva u saradnji s takozvanim
teologom po imenu Muhammed ibn Abd el-Vehhab. Taj Ibn Abd el-Vehhab je definirao i
propagirao te heretičke doktrine s vojnom potporom Muhammed ibn Sa`uda koji je bio prvi
vladar onoga što se kasnije nazvalo Saudi Arabija. Oni su opljačkali i pobili na hiljade
nevinih Muslimana legalizujući tu monstruoznost svojom satanskom indoktrinacijom. Oni
promjeniše čak i ime Arabije u Saudi Arabija kao da je to njihova privatna Saudi imovina.
Ispod je izvod iz rada o historijskim korijenima i razvoju ove sekte:
‘’Haridžije – Prvi Buntovnici u Islamu.
Prva od velikih sekti koje su se pojavila u historiji Islama je bila ona od Havaridža ili
Haridžija kako su nama poznati. Riječ uglavnom znači "oni koji su napustili ili izišli", tj.,
otpadnici. Oni su se pojavili kao odvojena grupa nakon bitke na Siffinu kada je hadreti Alija
prepustio svoj konflikt s hadreti Mu'avijom arbitraciji. Iako su ga njegovi sljedbenici
nagovarali na takvu odluku, dio njih se nakon toga odvojio od njega, tvrdeći da nijedan
Allahov halifa ne smije prepustiti Allahovo pravo ljudskoj odluci. Ova grupa je postala jezgro
Haridžijskog pokreta u Islamu, dogmatične i fanatičke sekte koja je harala Irakom tokom
mnogih godina.
Upravo oni ljudi koji su prisiljavali Halifu na arbitraciju su
nakon toga istu pobijali, i digli se u pobunu protiv njega zato
što je na kraju pristao na pregovore koje su oni zahtijevali. Oni
su bili prvi Havaridži (buntovnici), koji su kasnije postali
ogromni izvor zla i štete po Islam. (Ali, The Spirit of Islam,
str.298).
Oni su naučavali da je Kur’an jedini autoritet nad svakim Muslimanom i usljed toga vjerovali
da se mogu pobuniti protiv bilo kakvog oblika sekularne Muslimanske vladavine i bez
diksriminacije ubijati sve nevjernike – uključujući tu i Muslimane uopćeno koji se njima nisu
pridružili – i prisvajati njihovu imovinu kao ratni plijen. Hadreti Alija je proveo mnogo
vremena ratujući protiv Haridžija koji su otpočeli terorisanje nad većinom Muslimanskih
teritorija tokom njegova halifata. Oni su također tvrdili da svaki onaj ko počini smrtni grijeh
postaje nevjernikom i da automatski biva isključen iz Dženneta (Raja) pa makar i svjedočio
da je Musliman, osim ako se potpuno pokaje za svoj grijeh.
Osoba koja počini smrtni grijeh (kebira) se od njih tretira kao
apostata (murtedd), i konsekventno kao nevjernik (kafir);
njegov život i imovina više nisu zaštićeni, i on se isključuje iz
džemata. (Gaudefroy-Demombynes, Muslim Institutions,
str.37).
Ova grupa pak nije dugo opstala (Allahovom milošću za miroljubljive Muslimanske
zajednice u Iraku), ali je ostavila primjer koji će se slijediti u kasnijim stoljećima od strane
drugih sekti, osobito Vehbabija o kojima ćemo govoriti u sljedećem poglavlju. Ona je također
utrla put nekoliko sekti i grupa koje su se kasnije formirale i razvile, od kojih je Ši'izam
najduže opstao.
Vehhabije - Fanatični Reformisti Modernog Islama.
Tokom sredine osamnaestog stoljeća se pojavilo oživljavanje Haridžijske misli na tlu
Arapske Peninsule. Poznat kao Vehhabi pokret po svom osnivaču Muhammed ibn Abdul
Vehhabu, on je kao stihija prekrio teritorije Arabije, rušeći turbeta, nišane, minarete i druga
obilježja koje su oni smatrali stranim orthodoksnom Islamu kako je to navodno naučavao Ibn
Tejmija i, prije njega, nekoliko nekvalifikovanih Hanbelija. 1806g. Vehhabije su zauzele
Mekku i uskoro otpočeli terorisanje Muslimanskih masa kao i Haridžije hiljadu godina prije
njih. Vrlo malo je bilo granica njihovom ekstremizmu.
Ne zadovoljivši se rušenjem turbeta i nišana nad kaburima, oni
su strgali svileni prekrivač sa Kabe i presvukli ga običnom
tkaninom. U Medini su opljačkali riznicu kod Muhammedova
(sallallahu `alejhi ve sellem) mubarek kabura; ali su im lokalni
učenjaci morali izdati fetve da je postojanje riznice opravdano i
da se njena sredstva koriste za izdržavanje stanovništva
Medine. Godinama su pljačkali i napadali hadžije dok na kraju
nisu obustavili i sam Hadždž. (Lammens, Islam: Beliefs and
Institutions, str.184).
Although they were subdued in due course by the Turks the Wahhabis exercised a fearful
influence over the Muslim world around Arabia until the end of the nineteenth-century and
the effects of this influence are felt to this day in the ultra-strict formalism of Saudi-Arabian
Islam. (The ruling house of Saud, descended from the great Arabian ruler Ibn Saud, is
Wahhabite in doctrine and origin).
Tokom svoje vladavine Vehbabije su kopirale Haridžije proglašavajući krivovjerstvom sve
ono što se nije slagalo s njihovim ultra-konzervativnim interpretiranjem Islama. Čak su i
učenjaci Mekke bili prisiljeni da potpisuju fetve (vjerske odredbe) kojim bi potvrdili kako su
bili nevjernici prije dolaska Vehhabiskih "reformi".
Pretjerani, fanatički odnos prema sunnetu, čak i u trivijalnim
stvarima, je odgovarao podjednako fanatičnim odnosom prema
novotarijama (bid'a). Moderni Vebhabizam slijedi šablon onog
originalnog u borbi da se proglasi novotarijom ne samo ono što
je protiv sunneta nego i sve ono što po njihovom mišljenju nije
autentični sunnet. (Goldziber, Muslim Studies, tom.2, str.34).
Njihove glavne doktrine, oprečne tradicionalnom Islamu, su njihovo odbijanje idžme
(koncenzusa), vjerujući da su Kur’an i Hadis isključivi izvori teologije i doktrine (Haridžije
su imale slično vjerovanje o Kur’anu – pošto Hadis u njihovo vrijeme još nije bio formulisan
kao Islamska znanost i šeriatski pravni izvor); da se ne smije moliti ili tražiti ni od jednog
Poslanika ili evlije (tako je kabur poslanika Muhammeda u Medini i dana danas njihovom
odlukom pokriven zavjesama da se spriječi Muslimane da se obraćaju Poslaniku pri posjeti -
praksa koju bi Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) bez sumnje odborio); da poslanik
Muhammed će imati dozvolu zauzimanja (šef'ah) za Muslimane samo na Sudnjem Danu
(Sunni Muslimani vjeruju da on ima tu dozvolu i moć od kako je postao Poslanik koja je pri
njemu do Sudnjeg Dana); da su mevlud (rođendan) poslanika Muhammeda (sallallahu `alejhi
ve sellem), obilježavanje rođenja i drugih značajnih događaja oko turbeta evlija sve
krivovjerne novotarije (bid'ah); i da su tespihi na koje se spominju Allahova imena i pohvale
također novotarija i da se ne smiju koristiti.
Vehhabije se teško mogu nazvati sektom u Islamu nego radije puritanskim reformističkim-
pokretom, odlučnim da očisti vjeru od svih kvazi-Islamskih praksa i inovacija uvedenih
tokom stoljeća razvoja Islamskog svijeta, a koje poslanik Muhammed (sallallahu `alejhi ve
sellem) nije izričito odobrio. Pretjeranost u pokretu, pak, i njegovo suprostavljanje glavnini
Muslimana je učinilo da se njegova krila podkrate. Pa i pored toga njegov uticaj je vidan
širom Muslimanskog svijeta i u današnje vrijeme.’’ (kraj izvoda)
Ovi buntovnici u vjeri su toliko bijedni da je časni Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem)
odbio da se moli Allahu za njih. Oni su i prije Islama bili ekstremno primitivni i divlji (kao i
danas) tako da su kad im je Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) poslao prvu grupu
Muslimana da ih pozovu i pouče Islamu sve izmasakrirali. Osim toga Poslanik (sallallahu
`alejhi ve sellem) je rekao da će njihovi potomci čitati Kur’an bez upute i da bi on ako bi se
pojavili u njegova doba tražio od Allaha da ih uništi kao što je On uništio narod `Ada. Imam
Buhari prenosi slijedeće hadise:
‘’Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao, "O Allah! Blagodari naš Šam! O Allah!
Blagodari naš Jemen." Neko reče, "I naš Nedžd također." On je opet rekao, "O Allah!
Blagodari naš Šam! O Allah! Blagodari naš Jemen." Neko opet reče, "O Allahov Poslaniče! I
naš Nedžd također." Ja mislim da je treći put Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) rekao,
"Tamo (u Nedždu) je mjesto potresa i smutnje i od tamo će se pojaviti Satanin rog." [Sahih
El-Buhari Hadis 9.214 Prenio Ibn Omer]
‘’Kada je 'Alija bio u Jemenu, on je poslao nešto zlata u rudači Poslaniku. Poslanik
(sallallahu `alejhi ve sellem) je to razdijelio između El-Akra'a bin Habis El-Hanzalije koji je
pripadao plemenu Beni Mudžaši, 'Ujeina bin Bedr El-Fezarije, 'Alkama bin 'Ulasa El-
'Amirije, koji su pripadali plemenu Beni Kilab i Zejd El-Hail Et-Ta'ije koji je pripadao
plemenu Beni Nabhan. Radi toga su Kurješije i Ansarije postali ljuti i rekli, "On daje
poglavarima Nedžda a nas zaboravlja!" Poslanik im je na to rekao, "Ja samo hoću da ih
privučem i ujedinim njihova srca (da ih prikloni Islamu)." Onda je došao neki čovjek
ispijenih očiju, izbačena čela, debele brade, debelih i nadignutih obraza, i obrijane glave, te
rekao, "O Muhammede! Boj se Allaha! " Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) mu reče, "Pa
ko će slušati Allaha ako Ga ja ne budem slušao? On mi je povjerio sve ljude na zemlji, a ti mi
ne vjeruješ?" Čovjek od prisutnih, koji je, ja mislim, bio Halid bin El-Velid, zatraži dozvolu
od Poslanika da ga ubije, ali ga Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) spriječi. Kada je taj
čovjek otišao, Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao, "Od potomstva ovog čovjeka,
pojavit će se ljudi koji će učiti Kur’an ali im on neće silaziti niže od grla (tj. neće im ostavljati
pozitivnog efekta na srca), i oni će izlijetati iz Islama kao što izlijeće strijelica, i oni će ubijati
Muslimane a ostavljati u životu bogomoljce. Ako bi ja bio tada živ, ja bi ih ubijao kao što je
ubijen narod 'Ada (tj. sve bi ih poubijao).’’ [Sahih El-Buhari Hadis 9.527 Prenio Ebu Said El-
Hudri]
‘’Upitao sam Enes bin Malika o Kunut (dovi). Enes je odgovorio, "Definitivno to je učeno".
Ja sam upitao, "Prije rukua ili nakon njega?" Enes odgovori, "Prije rukua." Ja rekoh, "Taj i taj
mi je rekao da si ga ti obavjestio da se to učilo nakon rukua." Enes reče, "On ti nije ispravno
prenio (tj. "pogriješio je," po dijalektu Hidžaza). Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi ve
sellem) je učio Kunut (dovu) nakon rukua samo tokom jednog mjeseca." Enes obrazloži,
"Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je poslao oko 70 hafiza (onih koji su znali napamet
cijeli Kur'an) prema paganima (Nedžda) koji ih je bilo manje od njih a imali su i mirovni
sporazum između njih i Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) ali pagani su prekršili primirje
i izmasakrirali tih sedamdeset ljudi (hafiza). Radi toga je Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi
ve sellem) učio Kunut dovu tokom cijelog mjeseca (nakon rukua) moleći Allaha da ih
kazni.’’ [Sahih El-Buhari Hadis 2.116 Prenio Asim]
Prema tome ne smijete prihvatati te napuhane ignoramuse niti ih na bilo koji način
podržavati, nego radije trebate pokušati suzbiti njihovu smutnju i propagandu svim
raspoloživim zakonskim mjerama. Postoji trend infiltriranja hodža, koji su studirali ili radije
bili indoktrinirani na univerzitetima u Saudi Arabiji, unutar Islamskih ustanova i zajednica
kako u Bosni tako i u dijaspori. Njihovo nastupanje se može primjetiti odvajanjem od pravnih
stajališta Sunni mezheba i širenjem ideja i doktrina neo-vehabija iz Saudije. Kroz njihove
jezike će te osjetiti potcjenjivanje Imama mezheba i veličanje anti-sunnah heretika. Oni će
vam reći da su školovani predstavnici otpadnika od mezheba, a time i od Sunni Islama,
najveći učenjaci ili svjetski autoriteti. Mnogi od tih hodža nisu svjesni historijskih činjenica i
delikatnosti integracije vehabijskog naučavanja u državnom ustrojenju Saudi Arabije koja
koristi naftu i blago svih Muslimana da propagira vehabijske ideje. Zar su mogli očekivati od
Saudijskih "doktora Islama’’ išta drugo nego da im od Ibn Abdul-Vehhaba načine top
autoriteta u Islamu, kad je taj isti čovjek svojim pobijanjem mezheba i sunni Islama
omogučio dinastiji Sauda da svrgne Osmansku vladavinu nad Hidžazom. Zar to nije
zapanjujuće jasno da su oni ti nesrečnici o kojima je Poslanik rekao u gornjem hadisu da će
ubijati Muslimane a pošteđivati mnogobožce. Svako zna da su Vehabije bili ti koji su tražili
da se brije glava kao znak pripadnosti njihovm pokretu, kao što svako zna da su oni ubijali
Muslimane a pošteđivali Engleze koji su im davali pare i oružje da se bore protiv Hilafeta,
Muslimana i mezheba. Štaviše postoji hadisko predskazanje da sadašnji (Saudi) Arapi neće
slijediti pravi put i da će biti porobljeni od Muslimanske armije sa Istoka koja će kao obilježje
nositi crne barjake. Ta armija će utrti put obećanom spasitelju Imam Mehdiji, koji će povratiti
na zemlju istinski Hilafet (Islamsku državu) i ujediniti cijeli Ummet u jednu državu. Imam
El-Hafiz Ibn Kesir prenosi slijedeće hadise u svom djelu El-Bidaja vel-Nihajah:
‘’AbdAllah je rekao, ‘Dok smo sjedili s Poslanikom, neki mladići iz plemena Benu Hašim su
nam prišli. Kada ih je Poslanik ugledao, njegove se oči ispuniše suzama i boja lica mu se
promjenu. Ja rekoh, ‘Mi vidimo neku promjenu na tvom licu, i to nas uznemiruje.’ Poslanik
je rekao, ‘Mi smo Familija za koju je Allah odabrao Ahiret mimo ovog svijeta. Pripadnici
moje Familije (Ehl El-Bejt) će se mnogo napatiti nakon moje smrti, i biti će proganjani dok
se ne pojave ljudi s crnim barjacima. Oni će tražiti od ljudi da slijede pravi put, ali će ljudi to
odbiti; doći će do međusobne borbe i oni (armija s Istoka) će pobjediti, i ljudi će činiti što im
se bude naređivalo, ali neće biti zadovoljni s njima sve dok ne predaju vlast čovjeku od moje
familije. Onda će se zemlja ispuniti pravdom, isto kao što je do tada bila ispunjena
nepravdom. Ako bilo ko od vas (vjernika) bude živ u to vrijeme, treba mu se pridružiti pa
makar morao preko leda puziti.’’ [Ibn Madždžeh]
‘’Tri čovjeka će poginuti gdje je vaša riznica (Ka’ba). Svaki od njih će biti sin halife (kralja,
pesjednika), ali nijedan od njih se neće domoći vlasti nad njom. Onda će crni barjaci doći sa
Istoka, i oni će vas ubijati (Arape) na do tada neviđen način.’’ [Ibn Madždže]
Hadreti Ali je rekao u hadisu, koji prenosi Ebu Davud, da će armija s crnim barjacima doći iz
Transoksanije. Transoksanija je ime drevne oblasti koja se nalazi na tlu današnjeg
Uzbekistana s Buharom i Samarkandom kao svojim centrima. Vrijedno je napomenuti da je
Transoksanija bila stoljećima kolijevka najvećih Islamskih učenjaka i evlija kao što su, Imam
Buhari, Imam Tirmizi, Ishak ibn Rahavejh, Imam Ebu Mensur El-Maturidi, Ebu Lejs El-
Samarkandi, Imam Muhammed Bahauddin en-Nakšibendi, itd. Ta oblast je vrlo poznata kako
po visokoj duhovnosti i ortodoksnosti tako i kao okrilje mnogim potomcima našeg voljenog
Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem). Prema tome nije začuđujuće da će Allah u toj oblasti
stvoriti armiju koja će povratiti Hilafet (Islamsku Državu) i njome očistiti Sveto Tlo (Arabiju)
od vjerskih buntovnika i smutljivaca. Evidentno je da Arapi ovog vremena ne slijede pravi
put i nije nimalo čudno što će biti okupirani i popravljeni putem nekih vrlo drastičnih metoda
kako gornji hadis nagovještava. Protivilo bi se riječima Poslanika, pretpostaviti da su Arapi
nevini i da će biti ubijani bez validnog razloga. To je zato što gornji hadis izričito kaže da će
okupatori tražiti od Arapa da slijede pravi put i da će tek poslije njihova odbijanja armija sa
Istoka otvoriti rat protiv njih i ubijati ih na do tada neviđen način. Danas imamo ‘’učevne
Arape’’ koji danas u Melburnu izjavljuju na džumanskim hutbama da mi ne moramo
vjerovati u Sahih Buhari zato, što prema njihovoj ‘’vlastitoj ekspertizi’’, analogno Imam
Buhari nije bio sposoban da razluči autentične od neautentičnih hadisa, jer oni tvrde da
njegova zbirka sadrži i neautentične hadise. Allah ih ponizio za takav bezobrazluk i
nipodaštavanje jednog od najvećih učenjaka Islama. Mi još imamo nekoliko lokalnih Imama
koji su obrazovani od strane tradicionalnih sunni učenjaka i koji pokušavaju u svojim
mogučnostima da prošire istinska Islamska naučavanja i vrijednosti. Da ih Allah blagodari za
to i poživi na dobrobit čovječanstva. Amin! Ipak oni nemogu puno učiniti ako ih obični ljudi
ne podrže i odgovore bojkotom na pokušaj rušenja sunni Islama koji je definisan i sačuvan
unutar četiri mezheba. Odbijanje suradnje sa inovatorima koji bi da ruše Islam iznutra pod
parolom povratka Islamu prvih Muslimana (Selefa). Svako će odgovarati Allahu za ono što
vjeruje i čini ali neki ljudi će odgovarati i za one koje su svojim neznanjem odveli na krivi
put, u propast. Danas niko nema izgovora da bude neuk o Islamu jer mi živimo u dobi
infomatike i može se naći informacija o skoro svemu jednostavnim klikanjem na kompjuter
mouse i bibliotekama na internetu. Možete također posjetiti moju web stranicu
http://vilajah.web1000.com/islam-strana.htm i snabdjeti se s prilično detaljnim
informacijama o ispravnom i neispravnom vjerovanju kao i načinu da se praktično dosegne
Allahovo zadovoljstvo i sreća na oba svijeta. Neka Allah Milostivi pomogne i meni i vama da
se držimo istine pa makar bila i gorka našem egu i mrska neprijateljima Islama. Amin! (Ebu
Irfan el-Bosni)
***************************************************************************
************
Ko ili šta su Selefije?
Je li njihov pristup validan?
© Nuh Ha Mim Keller (1995)
Riječ "selef" ili "rani Musliman" u tradicionalnom Islamskom učenju označava nekoga ko
je preselio na Ahiret u prvih četiri stoljeća nakon Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem),
uključujući učenjake kao što su Imami Ebu Hanifa, Malik, Šafi'i i Ahmed ibn Hanbel. Onaj
koji je preselio na Ahiret poslije ovih je jedan od onih koji se nazivaju "halef" ili "kasniji
Musliman".
Termin "Selefi" je proživljen kao slogan i pokret, među kasnijim Muslimanima, od strane
sljedbenika masona Muhammed Abduha (studenta Džemal el-Din el-Afganija) nekih trinaest
stoljeća poslije Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem), otprilike sto godina unazad. Kao drugi
slični pokreti koji su se historijski pojavljivali u Islamu, njegova osnovna tvrdnja jeste da
vjera (Islam) nije bila shvaćena ni od koga od vremena Poslanika (sallallahu `alejhi ve
sellem) i ranih Muslimana--i naravno njih samih (selefija).
U smislu ideala, pokret je zagovarao povratak šeri'atsko-orijentiranoj ortodoksnosti koja bi
očistila Islam od nevjerodostojnih dodataka, u čemu bi kriterij bio Kur'an i Hadis. Sad, ovi
ideali su plemeniti, i ja ne mislim da bi iko pobio njihovu važnost. Jedine tačke mimoilaženja
su u tome kako te objektive definisati, i kako taj program sprovesti. Teško je u nekoliko riječi
ispravno obraditi sve aspekte pokreta i stvari relevantnih istom, ali ja se nadam publicirati
potpuniji tretman ovog predmeta kasnije ove godine, inša-Allah, u zbirci eseja nazvanoj
"Reformatori Islama".
Što se tiče njegove validnosti, osoba može zamijetiti da je Selefi pristup u interpretaciji
tekstova Kur'ana i Sunne, ili radije tijelo interpretacije, i kao takvo, oni koji istupe sa
Selefijskim tvrdnjama su podložni istim rigoroznim kriterijama Islamskih nauka kao bilo ko
drugi ko tvrdi da može interpretirati Kur'an i Sunnu; tj, oni moraju pokazati:
1. da su njihove interpretacije prihvatljive u domenu Arapskog
jezika;
2. da oni posjeduju podrobnu ekspertizu svih primarnih
tekstova koji se odnose na svako pitanje, i
3. da posjeduju punu upoznatost sa metodologijom usul el-fikh,
ili "osnove pravozakonika" neophodne za obuhvatno
povezivanje između svih primarnih tekstova.
Samo onda kada osoba posjeduje ove kvalifikacije ona može zakonski proizvesti validnu
interpretaciju o tekstovima, što je poznato kao idžtihad ili "dedukcija šeri'ata" iz primarnih
izvora. Bez ovih kvalifikacija, najviše što osoba može zakonski tvrditi je da prenese takvu
interpretivnu tvrdnju od nekog ko je definitivno posjedovao ove kvalifikacije; tj, od nekog od
onih koji su koncenzusom priznati od Ummeta kao takvi još od vremena istinskih selefa, na
čelu sa mudžtehid Imamima četiri mezheba ili "škole Islamskog prava".
Što se tiče današnjih učenjaka koji nemaju kvalifikacije mudžtehida, meni nije jasno zašto bi
se oni trebali smatrati mudžtehidima u nedostatku istinskih mudžtehida, kao kad se kaže da je
neko "najveći živi učenjak sunne" išta više nego što bi se moglo djete u školskom igralištu
kvalifikovati fizičarem proglasivši, "On je najveći fizičar na igralištu". Tvrdnje o Islamskom
znanju ne dolaze nedostatkom istinskog znanja (pa onda ko zna više mora biti vodeći ekspert,
već naprotiv on je samo nabistriji laik). Slogani o "slijeđenju Kur'ana i Sunne" zvuče dobro u
teoriji, ali u praksi kada se dođe do pitanja učenjačke ekspertize, i ko će riješiti Muslimanima
hiljade šeriatskih pravnih pitanja s kojim se sreću u životu, osoba eventualno uvidi da mora
izabrati između slijeđenja idžtihada istinskog mudžtehida, ili idžtihada jednog ili drugog
"lidera pokreta", čije kvalifikacije mogu jednostavno biti stvar reputacije, nešto što se često
kreće među ljudima bez istinskog i substancijalnog shvatanja predmeta u pitanju.
Šta dođe u pamet mnogih ljudi kada čuju riječ "Selefije" su bradati mladići koji se
raspravljaju o vjeri. Izgleda da je osnovna nada ovih mladih reformatora to da će rasprava i
sukob eventualno umoriti svaki otpor i opoziciju njihovim mišljenjima i pozicijama, što će
tako nadalje rezultirati u njihovom "čiščenju" Islama. Ovdje, ja mislim obrazovanje bi, na
svim stranama, dosta pomoglo da se cjelokupna situacija poboljša.
Realnost predmeta je to da su mudžtehid Imami, oni čiji zadatak je bio da izvedu Islamski
šeriat iz Kur'ana i Hadisa, su bili u saglasnosti u većini pravnih odluka; dok one u kojima su
se mimoišli, oni su imali dobar razlog za to, bilo radi mogućnosti razumjevanja Arapskog na
više nego jedan način, ili što je specifični Kur'anski ili hadiski tekst dopustio kvalifikacije
date u drugom tekstu (neki od njih prihvatljivi metodologiji jednog mudžtehida ali ne i
drugog), itd.
Zbog nedostatka sirove informacije na Engleskom, legitimnost učenjačke različitosti u
šeriatskim odlukama je često nezamijećena među Muslimanima na Zapadu. Naprimjer, knjiga
Fikh el-Sunna od autora Sejjid Sabik, nedavno prevedena na Engleski, prezentira hadisku
evidenciju za odluke koje korespondiraju oko 95 procenata Šafijske škole. To je dobrodošla
kontribucija, ali nipošto ne predstavlja "finalnu riječ" o ovim odlukama (fetvama), jer svaka
od četiri škole ima ogromnu literaturu hadiske evidencije, a ne samo Šafijska škola odražena
u Sabikovoj knjizi. Maliki škola ima Mudavvana od Imam Malika, naprimjer, a Hanefi škola
ima Šarh Ma'ani el-Esar [Objašnjenje značenja hadisa] i Šarh Muškil el-Esar [Objašnjenje
problematičnih hadisa], obadvije djelo velikog Imam Hadisa Ebu Džafer el-Tahavija, zadnji
rad koji je izdat u 16 tomova od Mu'assasa el-Risala u Beirutu. Ko god nije pročitao ova djela
i ne zna šta je u njima, osuđen je da bude laik u hadiskoj evidenciji za mnoge Hanefi odluke
(fetve).
Šta ja pokušavam da kažem je to da je veliki element fikcije umiješan kada neko dođe
Muslimanima i kaže, "Niko nije razumio Islam ispravno osim Poslanika (sallallahu `alejhi ve
sellem) i ranih Muslimana, i našeg šejha". Ovo nije validno, jer trajni radovi prvorazrednih
Imama hadisa, prava, tefsira, i drugih šeriatskih disciplina obavezuju Muslimane da upoznaju
i shvate njihove radove, na isti način kako ozbiljno shvatanje bilo kojeg drugog učenjačkog
polja zahtijeva studiranje radova najvećih učenjaka tog polja koji su se bavili tim predmetima
i riješili njegova pitanja. Bez takvog studiranja, osoba je osuđena da počini greške koje su već
prije počinjene i ispravljene u prošlosti.
Većina nas ima drugove u ovom Ummetu koji teško da priznaju nekog drugog učenjaka na
licu zemlje osim Imama svog mezheba, Šejha njihovog "reformatorskog" Islama, ili nekog
drugog suvremenika među učenjacima. I ova vrsta entuzijazma je razumljiva, čak i
prihvatljiva (na ljudskom levelu) u ne-učenjaku (običnjaku). Ali samo do granice da ne
postane licemjerstvo ili ta'assub, što znači da osoba povjeruje da može nipodaštavati
Muslimane koji slijede druge kvalifikovane učenjake. Na tom stepenu takav entuzijazam je
haram, zato što je zapravo sektarenje (tefarruk) među Muslimanima koje Islam osuđuje.
Kada osoba postigne Islamsko znanje i odbaci fikciju na stranu, onda može uvidjeti da su
superlativi o određenom učenjaku kao "najveći" zapravo neodrživi; i da svaka od četiri škole
klasičnog Islamskog prava posjeduje mnoge mnoge zvijezde. Umisliti da sve prethodno
učenje mora biti vrijednovano na osnovu tog ili ovog "Velikog Reformatora" je usmjeravanje
sebe ka velikom klonuću, zato što to ne može biti intelektualno poduprto. Sjećam se jednog
studenta zakona na Univerzitetu Čikaga kad je rekao: "Ja ne kažem da Čikago ima sve. Nego
samo to da druga mjesta nemaju ništa." Ništa ne opravdava prihvatanje ovakvog odnosa u
našim naučnim rezorsima u Islamu, bilo da se to zvalo "Islamski Pokret", "Selefizam", ili
nešto drugo, i što prije to ostavimo iza sebe, bolje će biti za naše Islamsko učenjaštvo, naš
osjećaj za realnost, te i za našu vjeru.
Prevod na Bosanski © Šejh Nuh Ha mim Keller 1999:
Preveo Ebu Irfan el~Bosnevi, s dozvolom da publicira od strane nosioca autorskog prava.
O ANTROPOMORFIZMU (BUKVALIZMU) SELEFIJA
Izvori Ibn Tejmijjinih ideja (prvi dio)
Sličnost između Kevserijeve cenzure Ibn Tejmijje i Ibn el-Dževzijine cenzure
antropomorfističkih Hanbelija njegova vremena je zapanjujuća. Nije ni čudo, onda, da je Ibn
Tejmijja zapravo uzeo svoje materijale od dotične grupe, kako Kevseri kaže: "Ibn Tejmijja
preuzima dijelove onoga što se nalazi u `Osman ibn Sa`id el-Darimijevom el-Radd `ala el-
Džehmijja, i Kitab el-Sunni pripisanoj `Abd Allah ibn Ahmad ibn Hanbelu, i Ibn
Huzejminom el-Tevhid ve Sifat el-Rabb." Pogled na ova tri Ibn Tejmijjina izvora:
`Osman Ibn Sa`id el-Darimi el-Sedžzi (umro. 280H; važno je napomenuti on nije `Abd Allah
ibn `Abd el-Rahman el-Darimi, poznati muhaddis i autor Sunena, koji je umro 255H): Neki
biografičari kažu da je on studirao sa Ahmedom, el-Bujutijem, Jahja ibn Ma`in, i Ibn el-
Medinijem. Ipak, on nije nikad spomenut u Šest Knjiga hadisa (Sahih Sitta), što ukazuje na
problematičnost njegove ličnosti, imajući u vidu učitelje sa kojima je on navodno studirao.
On je napisao knjige protiv Bišr el-Marisija i Džehmijja sekte uopćeno. U svom entuzijazmu
da pobije njihova pretjerane figurativne interpretacije, on sam je zapao u suprotnu
ekstremnost antropomorfizma ilustriranog izvodima iz djela Kitab el-Sunna citiranim u
paragrafu ispod. Osoba se takođe može začuditi zašto je Ibn Tejmijja uzeo argumente
prvobitno namjenjene protiv Džehmija, koji su bili heretici, i upravio ih protiv Aš`arija, koji
su pripadnici Ehl el-Sunne. Ovdje su neki primjeri onog što njegova knjiga el-Nakd `ala el-
Džehmijja (Kritika Džehmija) sadrži:1 str. 20: "Živi, Samo-Opstojeći, radi šta On hoće,
pokreće se ako On to hoće, spušta i uzdiže ako On to hoće, sabire i rastire i ustaje i sjeda ako
On to hoće, jer razlikujući znak između živog i mrtvog je kretnja: svaka živa stvar se kreće
bez izuzetka, a svaka mrtva stvar je nepokretna bez izuzetka. " U ovoj frazi autor
poistovjećuje Allaha sa svakom živom stvari, iako ništa (nikakava stvar) nije kao On. Na
strani 23 se kaže: "Oni koji odbijaju tvrdnju da Allah nema limita, nema granica, nema kraja,
a to je princip na kojem je Džehm izgradio cijelu svoju herezu (krivovjerje) i iz kojeg je
izrezbario sve svoje laži; ovo su izjave koje mi nismo čuli da je iko prije njega rekao... Allah
posigurno ima limit... i ima Svoje mjesto, jer On je na Svom Prijestolu iznad nebesa, i to su
dva limita. Svaka osoba koja kaže da Allah ima limit i da Njegovo mjesto ima limit, je
naučevnija od Džehmija."
[Prevodilac: Stvarno je zaprepašćujuće da učenjak njegova kalibra tretira Allaha
Veličanstvenog kao neku "stvar" jer to je jezički izraz koji se koristi za nešto stvoreno i
nastalo sa definisanom formom i dimenzijama. Izraz "stvar" se nikada ne može primjeniti na
Allaha -dželle šanuhu- čije Biće ništa ne može ni zamisliti a kamoli opisati u terminologiji
koja se upotrebljava za nešto stvoreno i ograničeno prostorom i vremenom. Da nas Allah
Milostivi sačuva takve blasfemije.]
U gornjim izjavama vidimo da taj el-Darimi smatra Imam el-Šafi`ja kao jednog od Džehmijā
(krivovjernika), pošto je Imam Šafij -rahmetulahi `alejh- eksplicitno izjavio:
"Znaj da se limit i konačnost ne mogu primjeniti na Allaha."2 Mi se doista čudimo onima koji
su oživili poglede ovog el-Darimija u kasnijim vremenima kao što je to učinio Ibn Tejmijja, i
u modernim vremenima oni koji sebe nezaslužno i nepravedno nazivaju "Selefije," a ko bi
mogao biti više udaljen od doktrine istinskih Selefa. Zar ijedna racionalna osoba može
posumnjati da onaj ko kaže da "Allah ima limit", ne obožava idola? U vezi ovoga predmeta
`Abd el-Kahir el-Bagdadi rekao u el-Tabsira el-Bagdadijja, el-Esma' ve el-Sifat, i u el-Fark
bejn el-Firak: "obavezno je proglasiti nevjernikom onoga koji kaže da Allah ima limit
(ograničenja)".3
Iako se današnje "Selefije" ne usuđuju pokazati istu otvorenost kao el-
Darimi u proglašavanju ograničenosti Stvoritelja, ipak ovo njihovo vjerovanje je presvućeno
u konstantnom pobijanju da je Allah svugdje, što nijedan Sunni Musliman ionako ne vjeruje.
Nesvjesni cijelog pointa, Vehabije i "Selefije" su najzbunjeniji po ovom pitanju u svom
rezonovanju da jedina alternativa izmišljenoj tvrdnji (tj. potvori na Sunni muslimane) da je
"Allah svugdje" jeste zapravo njihova tvrdnja "On je samo na jednom mjestu, iznad Svog
prijestola."
Svaka od ove dvije tvrdnje je bezvrijedna pošto i jedna i druga pripisuju prostornu lokaciju
Allahu, a uzvišen neka je On od onoga što Mu oni pripisuju. Obadvije tvrdnje su podjednako
lažne u zamišljanju Njega, kako god raspršenost u beskrajnim mjestima, tako isto i
ograničenost na jedno mjesto. Obadvije tvrdnje su nevjerstvo (kufr) kako i sam Imam `Abd
el-Gani el-Nabulusi jasno izjavljuje:
"Ko god vjeruje da Allah prožima Nebesa i Zemlju, ili da je On tijelo koje sjedi na Njegovu
Tronu, jeste nevjernik, pa makar i smatrao za sebe da je Musliman."
***************************************************************************
********
1 `Osman ibn Sa`id ae-Darimi, Kitab al-nakd `ala al-džehmijja (Kairo, 1361/1942).
2 el-Šafi`i, el-Fikh el-akber fi el-tevhid li el-imam Abi `Abd Allah Muhammed ibn Idris el-
Šafi`i, prvo izdanje. (el-Azbakijja, Kairo: el-matba`a el-adabijja, 1324/1906 ili 1907) str. 8.
Originalni manuskript ovog djela se nalazi u Zahirijja Biblioteci u Damasku, Ms. #K-2(3).
3 Citirano u Kevserijino djelu Makalat str. 314.
Reproducirano s dozvolom od Šejh Hišam Kabbanija Pobijanje "Selefi" Inovacija (Kazi,
1996) p. 86-89.
Blagodati i Selamet na Poslanika, njegovu Familiju, i njegove Drugove
***************************************************************************
****
O ANTROPOMORFIZMU (BUKVALIZMU) "SELEFIJA"
Izvori Ibn Tejmijjinih Ideja (drugi dio)
Izvodi iz `Osman Ibn Sa`id el-Darimi el-Sedžzijeve knjige el-Nakd `ala el-Džehmijja
(nastavak) str. 25: "On je stvorio Adema dodirujući ga." str. 75: "Ako bi On to poželio, On bi
se mogao smjestiti na leđa komarca i on bi Njega nosio usljed Njegove moći i blagodati
Njegova gospodstva, a da ne spominjemo veličanstveni Tron (Arš)."
Ovo je smiješna, ružna, šokantna kombinacija tedžsima, tekjifa, tešbiha, i temsila. U riječi,
autorova pretpostavka zagovara da se objekt njegova obožavanja može smjestiti na leđa
komarca time ukazujući njegovo razumjevanje da je Allah fizički smješten na Tronu. Jedna
od najvećih indikacija o Ibn Tejmijjinim antropomorfističkim pogledima jeste to da u svom
zagovaranju tumačenja termina "istiva" kao "istikrar" ili "smještanje" -- što je apsolutno
osuđeno od istinskih Selefa, kako smo prije spomenuli -- on ne oklijeva da navede gornju
izjavu doslovice. Prava je ironija da on to čini u svojoj knjizi "Ta'sis", koja je zapravo napad
na čuvenog mufessira Imam el-Razija radi knjige koju je potonji napisao u svrhu pobijanja
antropomorfista (bukvalista).1 str. 79: "On je odvojen od Svojih stvorenja i iznad Njegova
Prijestola s očitom udaljenošću između dvoga, sa sedam nebesa između Njega i Njegovih
stvorenja na zemlji." str. 92 i 182:
"Ako Gospodar sjedne na stolicu ili šamlicu (kursi), neka vrsta ječanja se začuje slična onom
od novog devinog sedla. To je radi pritiska Allahove Esencije (Bića) na površinu te stolice."
Potonji pogled -- koji je takođe imao Ebu Ja`la -- je još jedna ilustracija krivovjerja hašvijja
ili antropomorfista. Kao što su Ibn el-Dževzi i Kevseri spomenuli, ako je hadis o ječanju
napokon i sahih onda je to prvenstveni slučaj za figurativne interpretacije (te'vil) gdje ječanje
predstavlja pokornost stolice ili šamlice njenom Stvoritelju. Ipak, autentičnost samog hadisa
je dovedena u pitanje. Ibn el-Dževzi je spomenuo slabost dvojice prenosioca a Ibn `Asakir je
napisao monograf pod nazivom Bajan el-vahm va el-tahlit fi hadis el-atit (Otkrivanje greške i
zbrke u prenošenju hadisa o ječanju). Povodom njegova značenja Ibn el-Dževzi je rekao
poslije citiranja el-Hattabija: Značenje ječanja šamlice (kursi) je njena impotencija ispred
Allahova veličanstva i veličine, kao što se zna da ječanje sedla na devi pod jahačem ukazuje
na silinu onoga što je na njemu, tj. nemoć sedla da nosi tu silinu. Poslanik (sallallahu `alejhi
ve sellem) je ponudio ovakav primjer za Allahovu veličinu i veličanstvo da bi podučio Arapa
koji je tražio Allahovo zauzimanje (posredovanje) kod Poslanika da Onaj čija veličina je
ogromna se ne treba tražiti kao posrednik s onima koji su Njemu podčinjeni (drugim riječima
treba se tražiti posredovanje inferiornijeg kod superiornijeg a ne obratno). A što se tiče riječi
od el-Kadi Ebu Ja`la da: "ječanje je zbog pritiska Allahove Esencije na šamlicu": to je
otvoreni antropomorfizam (primitivni bukvalizam).2 str. 100: "Ko vam je rekao da vrh
planine nije bliži Allahu od njena podnožja?... Vrh minareta je bliži Allahu nego njegovo
podnožje." Prema ovom autoru visoki čovjek je bliži Allahu od niskog čovjeka, a isto tako i
onaj koji leti avionom je bliži Allahu od onih koji hode zemljom. Po tome su onda astronauti
najbliži Allahu. Ipak, to je suprotno naučavanjima naše vjere, gdje je Allahov rob najbliži
Njemu na sedždi,3 a sedžda je unižavanje a ne uzvišavanje. Allah je eksplicitno poistovjetio
sedždu s Njegovom blizinom kada je naredio: "Padnite ničice i približite se" (96:19). A
Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je otkrio da nijedan Musliman ne upotrebi dovu tj.
molbu Poslanika Junusa (`alejhi selam)r: "la ilahe illa ente subhaneke inni kuntu minez-
zalimin" (21:87) a da mu se ne udovolji, a Junus (`alejhi selam) je izgovarao tu dovu u utrobi
kita, tj. duboko pod morem.4 Osim toga, Muslimani otpisuju od Allaha mjesto (prostor), bilo
visoko ili nisko, i za njih Njegov `uluv ili uzvišenost se odnosi na uzvišenost ranga a ne na
prostornu visinu, isto kao što Njegova `azama ili veličina nema ništa sa glomaznošću.
Autorov uticaj na Ibn Tejmijju je nepobitan, pošto potonji nakon nekoliko stoljeća formuliše
istovjetne poglede s kojim ovaj Darimi istupa. Kao što sam Ibn Tejmijja eksplicitno izjavljuje
u svom djelu Ta'sis, napisanom protiv el-Razijeve knjige Asas el-takdis (Osnova
proglašavanja Allahove transcendencije) koja je napisana kao pobijanje Kerramijski
antropomorfista:
"Stvoritelj, Slavljen i Uzvišen je On, se nalazi iznad svijeta i Njegovo bivstovanje iznad je
literalno (doslovice), a ne u smislu dostojanstva ili ranga." 5 Mi citiramo ovaj paragraf u
potpunosti ispod, u dijelu o Ibn Tejmijjinoj koncepciji Allahova "spuštanja." Za sada je
dovoljno da se ukaže na njegovu udaljenost od stajališta Ehl el-Sunne u ovom pogledu. Kao
što Ibn Hadžer el-`Askalani izjavljuje u Feth el-Bari: El-Kirmani (umro. 786H) je rekao:
"Vanjsko značenje "u (na) nebu" (fi el-sema') se ne podrazumjeva (u Poslanikovu hadisu:
"Zar ne vjerujete meni kome vjeruje Onaj u (na) nebu?"), jer Allah je transcendentan
inkarnaciji (obitavanju) u prostoru; ali zato što je direkcija uzvišavanja dostojanstvenija od
bilo koje druge direkcije, Allah je tako predodređuje Sebi da ukaže time na uzvišenost
Njegove Esencije i Atributa." I ostali mimo Kirmanija su oslovili u sličnim izrazima fraze u
predanjima o uzvišenju i sličnim temama.6 str. 121: "Mi ne priznajemo da su sve akcije
stvorene. Mi se slažemo koncenzusom da su kretanje, spuštanje, hodanje, trčanje (el-
harvala), i smještanje na Prijestolu i na nebu vječne i bez početka (kadim)." Koncenzus
Sunni učenjaka baš kaže suprotno ovoj njegovoj izjavi, i Ibn Hazm el-Zahiri (umro. 456H)
eksplicitno izjavljuje u svom djelu el-Fasl fi el-milal ve el-ahva' ve el-nihal:
"Ako je smještanje na Tronu (Aršu) vječno i bez početka, onda je i Tron vječan i bez početka,
a to je nevjerstvo (kufr)." 7 Ovo nije samo lažno poistovjećivanje njegova (Ibn Tejmijjinog)
pogleda s koncezusom Sunni učenjaka u njegovim izjavama, nego i totalni nedostatak osnove
u Kur'anu i Sunni. Radije, autor je trebao početi sa ispitivanjem logike pripisivanja vječnosti
bez početka smještanju na Tronu i nebu, kada Tron i nebo nisu vječni bez početka! Ovo je
ukazano od strane Kevserija i drugih. [prim. prev: Doista interesantno je zamijetiti kako se
ovo lažno opozivanje na koncenzus tj. idžmu uočava kako kod Ibn Tejmijje i njegovih izravnih
pobornika tako i kod današnjih Selefija koji su posmrtno proglasili tj. počastili Ibn Tejmijju i
Muhammeda ibn Abdul Vehhaba titulom "Šejh el-Islam". Niko od njihovih suvremenika nije
tvrdio da su oni visoki učenjaci a kamoli da su bili lideri učenjaka svojih epoha što titula Šejh
el-Islam podrazumjeva. Štaviše i jedan i drugi su bili proglašeni od svojih suvremenika kao
heretici pa čak od nekih i kao kafiri, tj. murtedi. Današnje "Selefije" pokušavaju podvaljivati
blasfemične ideje i tobožnja naučavanja Ibn Tejmijje i Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba kao
neprikosnovenu istinu i jedini pravi put. Svi oni imaju jednu zajedničku osobinu i moto a to je
da se uništi i iskorijeni znanje i uputa koja je nam je ostavljena u baštinu od Imama četiri
Sunni mezheba a koju su oni primili od Ashaba i Tabi`ina. Jednom kada se muslimani odvoje
od te neprekidne linije autentičnih prenosioca Islamskih znanosti onda će njihova propast i
nestanak biti samo pitanje vremena koje je potrebno za smjenu jedne generacije. Milioni
dolara su potrošeni do sada da se printaju i distribuiraju knjige i i pamfleti sa iskrivljenim i
patvorenim informacijama o Islamu koje se često pripisuju najvećim učenjacima Islama.
Običan narod to ne znade ali hvala Allahu Milostivom pa još ima iskrenih učenjaka Ehli
Sunneh koji se ne daju podmiti i prevariti i koji se ne boje reći istinu u lice šejtanima u
ljudskom obliku i nepravednim vladarima koji politički i materijalno podupiru takve ljudske
šejtane, a sve to samo da bi se svidjeli svojim štićenicima sa Zapada koji ih vojnom i
političkom moći održavaju na vladajućim pozicijama. A teško se njima kada se suoče sa onim
za šta su prodali svoju dušu i vječni svijet.]
***************************************************************************
**********
1 Ibn Tejmijja, el-Ta'sis fi el-radd `ala asas el-takdis 1:568.
2 Ibn el-Dževzi, Daf` šubah el-tašbih str. 268.
3 'Akrabu ma jekunu el-`abdu min rabbihi ve huve sadžidun fe aksiru fihi el-du`a', prenijeli
Muslim, Salat #482, Ebu Davud, Salat #875, el-Nisa'i 2:226, i Ahmed u Musnedu 2:421.
4 'Da`vatu zi el-nuni iza da`a rabbehu ve huve fi batni el-hut... lem jad`u biha radžulun
muslimun fi shaj'in kattu illa istedžeba allahu leh', prenijeli Tirmizi (#3500), el-Nisa'i u
`Amal el-jeuvmi ve el-lejla (#656), el-Hakim 1:505 i 2:383. Poslednji ga je proglasio
autentičnim (sahih) i Zehebi je to potvrdio.
5 Ibn Tejmijja, el-Ta'sis al-radd `ala asas el-takdis 1:111.
6 Feth el-Bari 13:412.
7 Ibn Hazm, el-Fasl fi el-milal ve el-ahva' ve el-nihal 2:124.
Reproducirano s dozvolom od Šejh Hišam Kabbanija Pobijanje "Selefi" Inovacija (Kazi,
1996) p. 86-89.
Blagodati i Selamet na Poslanika, njegovu Familiju, i njegove Drugove
***************************************************************************
******
O ANTROPOMORFIZMU "SELEFIJA"
Izvori Ibn Tejmijjinih ideja (treći dio)
`Abd Allah ibn Ahmad ibn Hanbel (umro. 290H): je napisao knjigu pod imenom Kitab el-
Sunna, čije stajalište naspram Sunne i antropomorfizma se može prosuditi na osnovu
sljedećih izvoda:1 str 5: "Jel' istiva (uspostavljanje) drukčija od sjedanja (džulus)?" str. 35:
"On je vidio Njega na stolici od zlata koju su nosila četiri meleka (anđela): jedan u obliku
čovjeka, drugi u obliku lava, treći u obliku bika, i četvrti u obliku orla, u zelenoj bašti, izvan
koje se nalazio zlatni podium."
Ovo je izgleda uzeto doslovno iz Biblije, Knjiga Otkrovenja (4:2-7): "Tamo je bio neko na
Tronu... od toga je i ubijala munja, glasovi, i grmljavina... u sred i oko toga su stajala četiri
anđela... prvi je bio kao lav, drugi kao mladi bik, treći kao čovjek, i četvrti kao orao u letu."
Kevseri ispravno naziva ovo "najveća idolatrija (el-vesenijja el-harka') kojoj oni ("Selefije")
pozivaju Ummet danas." str. 64: "Allah je govorio Musau sa Svojim usnama" (mušafahatan),
tj: gornja usna naspram donje.
Kevseri spominje da se ista stvar nalazi u knjizi od Ebu Ja`la pod naslovom 'Tabakat' u
njegovoj biografiji o el-Istahri, i da je lažno priprisana Imam Ahmedu.str. 68: "Doista Allah
nije dotakao Svojom rukom osim Adema, kojeg je On stvorio Svojom vlastitom rukom,
Džennet (Raj), Tevrat (Torah), koji je On ispisao Svojom rukom, i biser koji je On izradio (ili
obradio) svojom vlastitom rukom, te je onda zabo u njega štap kojem je On rekao: Ispruži se
onoliko koliko Ja hoću i izbaci iz sebe ono što je u tebi po Mojoj dozvoli, i tako je on izbacio
iz sebe rijeke i vegetaciju." str. 70: "Ako Gospodar sjedne na stolicu (kursi), neka vrsta
ječanja se začuje slično tome od novog devinog sedla." Ibn Sa`id el-Darimi takođe potvrđuje,
prethodni, i sljedeći pogled (mišljenje, vjerovanje) u svojoj knjizi.str. 71: "Kad Allah sjedne
na kursi na njoj ostane samo četiri pedlja slobodnog mjesta."
Ovo je zajedničko stajalište sa hašvijjama. El-Hallal (umro. 310H), jedan od Imam
Ahmedovih drugova, ponavlja to puno puta u svom Kitab el-Sunna, pripisujući isto Imam
Mudžahidu, i izjavljuje da svako ko to porekne (ne vjeruje u to) jeste džehmi kafir zindik.2
Ibn el-Kajjim potvrđuje to bezrezervno u svojoj knjizi Bada'i` el-fava'id,3 a gramatičar i
komentator Ebu Hajjan el-Andalusi prenosi isto o Ibn Tejmijji u njegovom djelu Tefsir el-
nahr el-madd min el-bahr el-muhit (Komentar o rijekama koje se protežu iz okeana): "Ja sam
pročitao u knjizi našeg suvremenika Ahmed ibn Tejmijje napisanoj njegovom vlastitom rukom
i koju je on lično nazvao Kitab el-`Arš (Knjiga o Prijestolu) slijedeće: "Allah Uzvišeni
sjedne (jedžlisu) na stolicu (kursi), i On je ostavio slobodnog mjesta za Poslanika
(Muhammeda) da sjedne tu (zajedno) s Njim." Tadž el-Din Muhammed ibn `Ali el-
Barnibari je prevario (Ibn Tejmijju) ubjedivši ga da je njegov suporter dok se najstrag nije
domogao tog njegova rukopisa i mi smo to pročitali u njemu (tj. rukopisu)."4
Prenosi se da je komentator Kur'ana i historičar el-Tabari (umro. 310H) umalo ubijen zbog
dodovođenja u pitanje vjerodostojnost tog vjerovanja, kao što je i Ibn Hibban umalo ubijen
radi dovođenja u pitanje vjerovanja da Allah ima limit (tj. da je ograničen). Hanbelije su
upitane o značenju hadisa o Poslanikovom sjedenju na Prijestolu uz Allaha. Ovaj hadis je
trasiran do Lejsa koji ga je navodno trebao prenijeti od Mudžahida. Po mišljenju nekih
Hanbelija taj hadis je obezbjedio značenje Kur'anskog ajeta: `asaa en jeb`aseke rabbuke
makamam~mahmuda", tj, "Gospodar tvoj će ti na onom svijetu hvale dostojno mjesto
darovati" (17:79). Tabari je odgovorio: "To je apsurd" i porekao to izjavom: "subhane men
lejse lehu anis ve la lehu fi `aršihi džalis", što znači: "Slava Onome koji nema sudruga niti
"onog-ko-sjedi-uz-Njega" na Prijestolu (Aršu)". Kada su ga oni čuli šta kaže bacili su na
njega svoje mastionice i on se povukao u svoju kuću. Imam Sujuti spominje nešto od ovoga u
Tahzir el-havass min ekezib el-kussas (Upozorenje odabranih protiv laži pričalica), a i Ibn el-
Dževzi prenosi u El-muntazam da Sabit ibn Sinan spominje u njegovoj knjizi "Historija": "Ja
sam sakrio istinu o ovome zato što se okupila rulja i zabranila posjetu Tabariju po danu, i
rekla da je on poricatelj (rafidija) i heretik (mulhid)".5
El-Hallal, Ibn el-Dževzijini napasnici, Ibn Hibbanovi i Tabarijevi tobožnje ubice, Ibn
Kajjiim, i Ibn Tejmijja svi formiraju partiju koja drži (vjeruje) da Allah sjedi na Prijestolu
(Aršu) i da onda stavi svoja stopala na stolicu (kursi) kao što bi neko na šamlicu, i da
Poslanik (Muhammed) sjedi na prijestolu uz Njegovu stranu. Kao što jedan suvremeni
učenjak reče, sve ovo izgleda odražava drugi paragraf iz Biblije, tačnije ono što se nalazi u
Evanđelju po Marku (19:16): "Onda je Gospod [Isus], pošto im je govorio, uzdignut na nebo,
i posjednut na desnu stranu od Boga."6 Pa i pored ovog bezumnog vjerovanja ovi
antropomorfisti (bukvalisti) tvrde da predstavljaju put Selefa, i da je napuštanje njihova puta
odlazak iz Islama. Jasno je pak, da naprotiv, slijeđenje pogleda Ibn Tejmijje i progonitelja
Ehl el-Sunne u pripisivanju Allahu tijela i mjesta predstavlja nevjerstvo (kufr), dok
napuštanje pogleda Ibn Tejmijje i progonitelja Ehl el-Sunne predstavlja znak da osoba slijedi
istinske Selefe. str. 149: "On je pokazao dio Sebe." str. 164: "A Njegova druga ruka je bila
prazna."*
Ibn Huzejma (umro. 311H): On je napisao veliku knjigu koju je nazvao Kitab el-Tevhid
(Knjiga Jedinstva),7 radi koje se kasnije pokajao što ju je napisao, što je utvrđeno na osnovu
dva predanja od Bejhakija s njihovim lancom prenosioca.8 Imam Fahruddin Razi je bio tako
preneražen Ibn Huzejminom knjigom da ju je preimenovao u: "Kitab el-širk"9 (Knjiga
pripisivanja partnera Allahu) isto kao što je Kevseri kasnije preimenovao `Abd Allah ibn
Ahmadovu knjigu u: "Kitab el-zejg" (Knjiga zablude).10
Ibn Huzejma citira, kao dokaz da Allah ima stopala i druge udove, ajet: "Imaju li oni noge da
na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima
čuju?" (7:195). Ovo se suprostavlja jakom stavu Selefa izraženom od el-Mukrija kako to
prenosi Ebu Davud u svom Sunenu: "Allah čuje i vidi" znači: On ima moć da čuje i vidi (a ne
organe)."11
Kevseri ističe da je Ibn Huzejmino shvatanje identično onom od antropomorfista Tabaristana
i Isfahana spomenutih od el-Saksakija u njegovu djelu el-Burhan fi ma`rifat `aka'id ehl el-
adjan (Demonstratiranje u vezi znanja o doktrinama ljudi religije) koji kaže: "Ako On nema
oči, niti uši, niti ruke, niti stopala, onda ono što mi obožavama je lubenica (drugim riječima
oblo i bezoblično)!" i oni tvrde u potporu svojih pogleda (vjerovanja) da je Allah u Kur'anu
ismijao one koji nemaju udove rekavši: "Imaju li oni noge da na njima hodaju (kao time se
sugerira da su oni inferironiji onima koji imaju noge tj. udove)?"12
Ibn el-Dževzi kaže sljedeće o njemu:
"Ja sam vidio da je Ebu Bekr Ibn Huzejma napisao knjigu o Allahovim atributima i podjelio
je u poglavlja kao: "Poglavlje Dokazivanje Njegove ruke"; "Poglavlje Njegovog Držanja
Nebesa na Njegovim prstima"; "Poglavlje Dokazivanja Njegova stopala, urpkos
Mu`tazilitima." Onda je on rekao: Allah kaže: "Imaju li oni noge da na njima hodaju ili imaju
li oni ruke da njima hvataju, ili oči da njima gledaju, ili uši da njima čujur?" (7:195); te nas
on naposljetku informiše da onaj ko nema ruku i stopala je kao stoka (hajvan).
Ja na ovo kažem: Doista se čudim tom čovjeku, sa svom njegovom grandioznom vještinom u
nauci prenošenja hadisa, da govori takve stvari, i pripisuje Allahu ono što ponižava idole koji
to nemaju, kao što su ruka koja udara i stopalo koje hoda. Trebao je onda pripisati mu i uho.
Da mu je bilo podareno razumjevanje, on ne bi tako govorio, i on bi shvatio da je Allah
ponizio idole naspram ljudi koji su ih obožavali (a ne naspram Njega). Pravo značenje tog
ajeta je: Vi imate ruke i stopala, pa kako onda obožavate stvari koje nemaju nijedno (tj. kako
možete obožavati nešto što je nesposobnije i ružnije od vas u izgledu)?
Ibn `Akil el-Hanbeli (d. 515)13
je rekao:
"Uzvišen je Allah iznad atributa koji zauzima prostor -- što u biti predstavlja
antropomorfizam! Niti je Allah djeljiv i u potrebi za dijelovima (udovima) sa kojim bi nešto
uradio. Zar Njegova komanda i Njegovo kreiranje ne djeluje na vatru? Kako će On onda
imati potrebu za bilo kojim dijelom Sebe, ili prionuti Sebe na vatru s jednim od Svojih
atributa, kad je On taj koji samo kaže njoj: "Budi hladna i spas Ibrahimu." (21:69)? Kakvo
idiotsko vjerovanje je ovo, i kako daleko je to od Stvoritelja svjetova i firmamenata! Allah im
je dao laž u Njegovoj knjizi kada im je rekao: "Da su oni bogovi, oni nikad ne bi dolje u nju
(vatru) unišli." (21:99): kako onda oni mogu misliti da Stvoritelj ide dolje do nje (vatre)?
Uzvišen je Allah iznad ignorantnih potvara mudžessime!""14
Ovo su, dakle, izvori Ibn Tejmijjinog stajališta pripisivanja tijela i direkcije Stvoritelju. Kao
što smo vidjeli ovi izvori imaju malo šta sa uspostavljenim stajalištem Imam Ahmeda ibn
Hanbela u vezi ovih pitanja. Naprotiv, mi znamo sa sigurnošću da je Imam Ahmed neopozivo
osudio i najmanje pripisivanje tijela Allahu, bez obzira da li govornik dodao ili ne frazu: "ali
ne kao druga tijela." U Menakib Ahmed, el-Bejhaki prenosi da je on rekao:
"Osoba počini nejverstvo (kufr) ako kaže da je Allah tijelo, čak ako i kaže: Allah je tijelo ali
ne kao ostala tijela." On nastavlja: "Izrazi se uzimaju iz jezika a ne Islama, a linguističari su
dodjelili riječ "tijelo" stvari koja ima dužinu, širinu, debljinu, oblik, strukturu i komponente.
Izraz nije predat nama u Šeriatu. Stoga, on je nevalidan i ne može se koristiti."15
S datom činjenicom da su ispravni sljedbenici mezheba Imam Ahmeda ibn Hanbela u
četvrtom i petom stoljeću stajali čvrsto na strani Ehl Sunne ve el-Džema`h, ne treba da se
onda čudimo njihovom odbacivanju propagatora Allahova poistovjećivanja sa stvorenim
(tešbih) kako onda tako i kasnije. Doista, takvi pogledi su bili obuzdani i njihovo širenje
spriječeno dok Ibn Tejmijja nije stavio svoj puni kapacitet naučenog i njegove urođene
vještine u svrhu njihove rezurekcije. Kao nagradu za taj svoj trud on je s pravom bio nekoliko
puta hapšen u provodeći svoju neslavnu karijeru u zatvoru.
***************************************************************************
*********
1 `Abdullah ibn Ahmed Ibn Hanbel, Kitab el-Sunna (Kairo: el-Matba`a el-Selefija,
1349/1930).
2 el-Hallal, el-Sunna str. 215-216.
3 Ibn Kajjim el-Dževzijja, Bada'i` el-feva'id (Misr: el-Matba`a el-Munirija, 1900?) 4:39-40.
4 Ebu Hajjan, Tefsir el-nahr el-madd 1:254 (Ajet el-Kursi).
5 Vidi uvod Ibn Džerir el-Tabarijevog djela 'Kitab ihtilaf el-fukaha' (Razlike među
pravnicima), ed. Frederik Kern, Egipt 1902.
6 Navedeno u Sakka op. cit.
7 Muhammed ibn Ishak ibn Huzejme, Kitab el-tevhid ve-isbat sifat el-rabb elleti vesafa biha
nefsehu... (Kairo: idarat el-tiba`a el-munirijja, 1354/1935).
8 Bejhaki, el-Esma' ve el-sifat, ed. Kevseri, str. 267.
9 Imam Razi, el-Tafsir el-Kebir 14:27 (#151).
10 Kevseri, Makalat, str. 355.
11 Ebu Davud, Sunen, Kitab el-Sunna, poglavlje. 19, posljednji hadis.
12 Kevseri, Makalat, str. 361.
13 Jedan od velikih ranih autoriteta Hanbelijske škole.
14 Ibn el-Dževzi, Daf` šubah el-tašbih str. 172-174.
15 el-Bejhaki, Menakib Ahmed. Neobjavljeni rukopis.
Reproducirano s dozvolom od Šejh Hišam Kabbanija Pobijanje "Selefi" Inovacija (Kazi,
1996) str. 86-89.
Blagodati i Selamet na Poslanika, njegovu Familiju, i njegove Drugove
Bismillahir~Rahmanir~Rahim
DA LI SE SLIJEÐENJEM MEZHEBA
SKREĆE SA PUTA PRAVOVJERNIH- MU’MINA?!!
U Takvimu 1996 g. u izdanju Rijaseta I.Z. u RBiH i glavnog odbora Ilmije BiH, objavljen je
članak od dr. Jusuf Karadavija, u prijevodu Ibrahima Husića, pod naslovom "O
MEZHEBIMA, IMAMIMA I MUDŽTEHIDIMA”.
Sa pažnjom sam pročitao tekst i bio začuđen, jer je objavljen u zvaničnom glasilu I.Z.
Čuđenja bi vjerovatno bilo manje da je tekst objavljen u nekoj manjoj knjižici jedne od
prisutnih humanitarnih organizacija na našim prostorima. Upravo isti tekst je već objavljen u
knjižici đepnog formata po naslovom NAŠ OSVRT NA MEZHEBE.
Spomenuti Takvim je štampan u tiražu od 35.000 primjeraka, tako da su mnogi ljubitelji i
čitaoci islamske literature imali priliku da se upoznaju sa sadržajem teksta.
Već sam imao priliku slušati pitanja , komentare i polemiku mlade čitalačke publike. Pitalo
se: Da li je sve tačno što je navedeno u tekstu? Ako je sve onako onda je stvarno veoma
problematično stanje muslimana vjernika u Bosni i drugim isl. zemljama. Ako je tačno sve
što se kaže ondje za mezhebe , imame i mudžtehide, onda se ne treba čuditi pojedincima koji
se bore protiv ustrojstva I.Z. onakvog kakvo jeste u Bosni, jer I.Z. kao takva upravo se
ponaša drugačije od onoga kako se to spominje u tekstu. Zvaničnici u Islamskoj zajednici
pozivaju i usmjeravaju vjernike da trebaju poštovati i slijediti mezheb, a u tom tekstu se
donosi fetva do to nije put pravih vjernika.
Obraćam se redakciji Preporoda da preko svojih stranica objave ovo moje zapažanje i
reagiranje, kako bi se još jednom otvorila diskusija o MEZHEBIMA, ako ne iz drugog
razloga a ono makar iz milosti prema vjernicima- muslimanima, koji su najčešće predmet
zbunjivanja i žrtve koje se zabrinuto pitaju; pa ko je u pravu?
Ovaj put je zbunjivanje bilo efikasnije, jer su se poruke za spas i izbavljenje od zabluda
mezheba uputile preko Islamskog zvaničnika, TAKVIMA. Možda se to u kancelarijama i
foteljama i ne može osjetiti da je to nešto problematično koliko u mihrabima, mimberima,
safovima i džamijama.
A sada evo nekih citata iz toga teksta. Na str. 124:"Slijeđenje jednog od spomenutih mezheba,
te povođenje za imamom dotičnog mezheba u svemu što kaže, nije ni farz- stroga obaveza, ni
sunet -preporučeno."
A kod nas je upravo praksa da se slijedi jedan imam i jedan mezheb (hanefijski), a eto kako
se tu navodi, da to nije ni farz niti preporučeno.
Na str. 126: "Pristrasno i fanatično slijeđenje jednog mezheba novotarija je u ummetu
Muhammeda a.s., a uz to je suprotno praksi selefa, u prva tri stoljeća islama."
A zna se po hadisu Allahova Poslanika, da svaka novotarija vodi u zabludu a zabluda u vatru.
Pa bi analogan zaključak bio: "Blago onome ko se bori protiv novotarija."
Na str. 127: "Ali, nije obavezan strogo se držati određenog mezheba, jer, obaveza je ono što
su Allah i Nj. Poslanik učinili obaveznim a oni nisu nikoga obavezali da bude hanefija, šafija,
ili nešto treće."
Na istoj stranici dalje u nastavku stoji: "Rezultat svega spomenutog je da kompetentna ulema
smatra mišljenje o obaveznosti slijeđenja određenog mezheba pogrešnim. Štaviše, oni
smatraju da je povođenje za određenim imamom, u smislu slijeđenja svih njegovih mišljenja
a odbacivanje mišljenja drugih haram- zabranjeno u vjeri.“
Na str. 129- citira se izjava ibn Hazma koji zabranjuje taklid: "On veli:"Taklid (slijeđenje ili
oponašanje nekoga u vjeri) je haram, nikome nije dozvoljeno da se bez argumenta, povodi za
mišljenjem ikoga drugog mimo Allahovog Poslanika s.a.v.s.“
Na str. 130: "... Stoga, neka zna onaj ko prihvati sva mišljenja Ebu Hanife, ili sva mišljenja
Malika, ili Šafije, ili Ahmeda, neka je Allah s njima zadovoljan, ne napuštajući mišljenja
onoga za kim se poveo od njih, ili mimo njih, na račun mišljenja neke druge osobe, neka zna
da se , pouzdano i bez ikakve sumnje, suprostavio koncenzusu (idžmau) čitavog ummeta. I
neka zna da neće naći prethodnika u takvom svom postupku u sva tri odabrana stoljeća
islama. Navedenim činom on je skrenuo s puta vjernika- mumina, neka nas Uzvišeni Allah
zaštiti od takvog stanja..."
Kako bi poruke iz Takvimskog teksta bile jasnije rezimirat ću zaključke:
1) Slijediti neki mezheb ili imama mudžtehida u mezhebu nije poželjno ni preporučeno,
znači, pokuđeno je. To je nešto što ne treba prakticirati.
2) Oni koji slijede jedan od mezheba čine novotariju. A protiv novotarija se treba boriti.
3) Kompetentna ulema drži pogrješnim mišljenje slijeđenja jednog od mezheba. To je
čak haram.
4) Ibn Tejmijje kaže da onoga koji slijedi jedan od mezheba treba pozvati na pokajanje
od toga i ako se ne pokaje treba ga ubiti!!!
5) Oni koji slijede mezhebe napustili su put vjernika. Oni koji slijede Ebu Hanifu, ili
Šafiju, ili Malika, ili Hanbela u svim njihovim stavovima, suprostavljaju se idžmau
uleme( koncenzusu). Navedenim činom oni skreću s puta vjernika - mumina.
Ako bi poredili ove poruke i ovakvo učenje sa stvarnosti u Islamskom svijetu, lahko ćemo
doći do zaključka da je najveći broj ummeta Muhammeda a.s., skrenuo sa puta vjernika- jer
većina njih su sljedbenici nekog od poznatih i priznatih mezheba. To bi se svakako moglo
odnositi i na muslimane u Bosni. Sve do pred izbijanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i
genocda na njene muslimane u Bosni, muslimani su bili hanefijskog mezheba. Sada u toku i
nakon rata demografska slika muslimana je promjenjena, neki su napustili taj put "zablude" i
uključili su se u redove pravovjernih, napuštajući taklid. Međutim, ostao je još veći broj
sljedbenika hanefijskog mezheba, koje bi po fetvi ibn Tejmijje trebalo pozvati na
pokajanje zbog tog čina, pa ako se ne pokaju onda ih poubijati!!!
Ne slažem se sa iznesenim mišljenjima i nije tačno da su to mišljenja većine Islamskih
učenjaka. To su mišljenja manjeg i neznatnog broja Islamskih učenjaka, koji opet to nisu
interpretirali i zastupali kako je prikazano u tom tekstu. Međutim, novinski članak nije prilika
da se opširnije polemiše po navedenim pitanjima. Predložio bih da se po pitanjima mezheba,
imama, mudžtehida i mukallida organizira okrugli sto ili simpozij, na kome bi učestvovali
kompetentni alimi i stručnjaci i govorili o ovoj temi, sa nivoa relevantnih izvora i
argumenata. Mišljenja takvih pojedinaca su uglavnom ostala zabilježena u djelima i veoma
malo su u primjeni, nasuprot većine islamskih učenjaka koji su na pitanje mezheba, idžtihada
i taklida gledali drugačije. Uglavnom o tome se govori u svim fikhskim usulskim knjigama.
Opšti je stav da je neophodno postojanje pravnih škola, mezheba i da su obični muslimani
(ammetul-muslimine) dužni slijediti nekog od mudžtehida ili imama u mezhebu. I ne samo
oni, čak i učenjaci (alimi) koji nisu dostigli stepen idžtihada. Kako se ne bi razumjelo da su to
moji proizvoljni stavovi, citirat ću makar jedno djelo i jednog autora kako bi potkrijepio
dokazom ono što kažem.
Dr. Vehbe Zuhajli u svom djelu Usulil-fikh el-islamijj na str. 1131, prenosi mišljenje
učenjaka usula: El-Amidija 3/170, El-Mustesfa - od Gazalija 2/121, Šerh Esnevi 3/291, po
pitanju taklida tj. slijeđenje ili oponašanja nekoga u mezhebu, pa kaže:
"Većina učenjaka usuli - fikha kažu:“Mukallidom se smatra obični vjernik- musliman
(ammi), i njemu je vadžib (obaveza), da slijedi (taklid) mudžtehida u granama
šerijatskih propisa zasnovanih na hipotetičkim dokazima. Također mukallidom se
smatra (alim) učenjak koji je savladao neke znanosti potrebne za idžtihad, ali nije
postigao stepen mudžtehida. Vadžib (obaveza) je ovim dvjema skupinama da slijede
mišljenja mudžtehida i da ih pitaju o onome što im iskrsne od pitanja. Jer (ammi)
obični vjernik -musliman, ne posjeduje nikakve pretpostavke o naukama koje bi mu
omogućile da idžtihadi, a što se tiče alima (učenjaka) on je nemoćan da idžtihadi (jer
nije postigao stepen mudžtehida). Zbog toga obojica su dužna da slijede mudžtehide (taklid)."
Možda će biti korisno da kao ilustraciju navedem dio dikusije koju su vodila dva učenjaka;
jedan je predstavnik mišljenja većine Islamskih učenjaka koji zastupa mišljenja neophodnosti
postanka mezheba i obaveznosti slijeđenja jednog od njih za sve one koji nisu dostigli stepen
neovisnog idžtihada, kako bi mogli sami da crpe propise iz spomenutih izvora, dr. Seid
Ramadan el-Buti; i drugi, predstavnik pokreta bezmezhebstva (ella mezhebijje), koji smatra
da su mezhebi novotarija i da nije dozvoljeno slijediti nikoga, nego da je svaki čovjek bez
obzira na njegovu struku ili stepen obrazovanja zadužen da slijedi samo Kur´an i Sunnet, ili
tačnije od Kur´ana i Sunneta, što on razumije, šejh Nasurudin Albani.
Seid Ramadan El-Buti je upitao Albanija: "Ako musliman nađe u Kur´anu dokaz za nešto,
da li mu je to dovoljno, da može i treba napustiti mišljenja mezheba, koja su po tom pitanju
različita od onoga kako je on razumio iz dokaza, bez da se upućuje u dokaze na osnovu kojih
su imami mezheba zauzeli stav?
Albani je rekao: "Svakako, dovoljno mu je to da napusti sve mezhebe i slijedi ono što je on
razumio direktno iz dokaza."
Buti: "Mladić koji je nov u Islamu, nejma nikakve posebne naobrazbe o islamskim
propisima, čitajući Kur´an naišao je na ajet:"Allahov je istok i zapad, pa gdje god se vi
okrenuli, pa tamo je Allahova strana, Allah je uistinu, neizmjerno dobar i On sve zna."/
Bekare 115/, te je razumio iz toga ajeta, da se musliman može u namazu okrenuti na koju god
stranu koće, jer sve su strane Allahove, našto upućuje površna poruka ajeta. Međutim, čuo je
da su se četverica velikih imama složili na obaveznosti okretanja prilikom obavljanja namaza
u pravcu kible. Čuo je da oni imaju zato dokaze, ali se on nije upoznao s njima. Da li će taj
mladić slijediti ono što je on razumio iz Kur´ana ili će poslušati mišljenje Imama mezheba,
koji su se usaglasili na stavu oprečnom mišljenju mladića, koji svoj stav okretanja gdje god
hoće, temelji na Kur´anu."
Albani: " Svakako slijedit će ono do čega je on došao čitajući Kur´an."
Buti: "I klanjat će npr. okrenut prema istoku, a kibla dolazi u pravcu jugoistoka i smatraš da
će mu namaz biti ispravan?
Albani: "Da, jer on nije zadužen da slijedi mišljenja osnivača mezheba, imama, nego treba da
slijedi Kur´an i Sunnet, i unutarnje zadovoljstvo kada nešto razumije iz Kur´ana."
Drugi primjer:
Buti je upitao: "Odgovori mi još na ovo pitanje: "Čovjeku se razbolio sin. Ima neke upale i
pod velikom je temperaturom. Obišli su ga najpoznatiji doktori iz mjesta gdje boravi, pa su se
svi složili u dijagnozi da djetetu treba dati određeni lijek. Oca su upozorili da ni ukom slučaju
djetetu ne smije dati pencilin. Čak su mu rekli, ako bi kojim slučajem dao djetetu pencilin,
mogao bi dovesti djete u životnu opasnost. Međutim otac je došao do nekakvog malog
đepnog medicinskog priručnika i čitao je u njemu da je pencilin dobar za liječenje kada su
upitanju upale. Onda otac, shodno svome unutarnjem zadovoljstvu, na osnovu onoga što je
pročitao iz tog priručnika, odluči zanemariti mišljenje svih doktora specijalista i postupi po
preporuci iz priručnika, pokuša djete liječiti pencilinom i djete umre od toga. Pitam te sada:
"Da li je tim činom otac učinio grijeh, što je postupio na svoju ruku a zanemario mišljenje
stručnjaka liječnika ili ne."
Albani je malo razmišljao te je rekao: "Ova slika je nešto drugo, nije kao ono za namaz, pa se
ne može porediti s tim.“
Buti mu je rekao: "Upravo je slika ista: "Saglasnost liječnika po tom pitanju odgovara
saglasnosti fakiha, po pitanju okretanja prema kibli. Ali otac postupa na osnovu teksta koji je
sam čitao iz priručnika, kao što je u prvom primjeru i mladić postupio čitajući sam kur´anski
ajet, bez da je upućen u pravo značenje, ili pak mišljenja svih pravnika - fukaha, na osnovu
kojih dokaza su oni rekli obaveznost okretanja prema kibli u namazu i uslovili ispravnost
namaza tim. U oba slučaja se radi o postupku na svoju ruku, ili slijeđenje unutarnjeg
zadovoljstva (uvjerenja).
Albani: "Ja ehi..., brate, Kur´an je nur.... nur... i da li se nur (svjetlo) može porediti u
značenjima sa bilo čim drugim?"
Buti: "Kur´anski nur (svjetlo), dakle, odražava svoje zrake na razum bilo kojeg čitača
Kur´ana, pa ga razumijeva onako kako Allah želi?! Pa kakva je onda razlika između ehli-
zzikri (stručnjaka) i drugih, kada se svi napajaju iz istog svjetla? Ova dva primjera su ista,
među njima nejma razlike, nego odgovori mi: “Da li u nevedene dvije situacije, tragač treba
da slijedi svoje unutarnje zadovoljstvo, ili mišljenja stručnjaka."
Albani: "Unutarnje zadovoljtsvo (uvjerenje), to je osnova.
Buti: "Postupio po svome nahođenju, unutarnjem zadovoljstvu, pa je to rezultiralo smrću
djeteta, da li u tom slučaju počinilac podliježi zakonskoj i šerijatskoj odgovornosti?“
Albani: "Ne, ne podliježe nikakvoj odgovornosti.“
Buti: "Ovdje se završava naša diskusija. S tobom je badava provoditi vrijeme, jer si sa
ovakvim odgovorima izašao iz okvira u kojima se slaže kompletan Islamski ummet. Ako se
ovo što vi, selefijje, radite ne može nazvati mezhebski teassub (ekstremna pristrasnost nekom
mišljenju) , onda na ovom svijetu i ne postoji mezhebski teassub.”
Musliman, džahil- totalno neupućen u Islamske propise, upotrijebi unutrašnje zadovoljstvu
(kanaa zatijje) u razumijevanju Kur´anskog teksta koji pročita, pa klanja u bilo kojem pravcu,
a ne u pravcu kible, suprostavljajući se svim muslimanima, pa mu namaz, po tvojoj fetvi,
bude ispravan!? I čovjek, neupućen, upotrijebi unutrašnje zadovoljstvo, pa liječi kako hoće,
po svome nahođenju, te kada umre pacijent, kaže: »Allah atike afijje»- Allah ti dao zdravlje»,
bez da se osjeća odgovornim i krivim za svoje postupke....?!
Ne znam, poslije svega šta bi onda smetalo po vašoj teoriji slijeđenja unutrašnjeg
zadovoljstva- uvjerenja, da nas ostavite na miru, nas koji smatramo da se neupućeni
muslimani trebaju pridržavati učenja učenjaka mezhebski imama, jer su ako ništa makar
upućeniji i više znaju Kur´an i Sunnet. U svakom slučaju, smatramo ispravnijim da slijedimo
imame i klanjamo kako se klanja prema kibli, a ne okrenutih leđa kao oni koji smatraju da je i
takav namaz ispravan ili ubistvo djeteta smatraju idžtihadom i liječenjem, smatrajući sebe da
će biti nagrađeni za takav idžtihad.“ ( izvod iz djela ella mezhebijjetu ahtaru bid atin
tuheddidu šerijatel-islamijjete, dr. Seid Ramadan el-Buti str.103-106- mektebetul-farabi -
1987 g.)
Dakle, slijeđenjem mezheba ne skreće se s puta pravovjernih- mu´mina. Slijeđenjem
mezheba slijedi se Kur´an i Sunnet. Ibn Salah je rekao: “Od sada je obavezno slijeđenje
nekog od Četiri mezheba- jer oni su se rasprostranili i kodificirani i sačuvani u zasebna djela
što nije slučaj sa ostalima."
Ve sallallahu ala sejjidna ve nebijjina muhammedi ve alihi ve sellem!
Fikret ef. Arnaut 10.09.1996, Minhen
***************************************************************************
Zašto osoba mora slijediti mezheb?
Debata Imeđu Dr. Muhammed Se'id el-Butija i Vodećeg Selefijskog Učitelja (Nasrudina
Albanija)
(c) Preveo s Arapskog Nuh Ha Mim Keller 1995
[Nuh Ha Mim Keller:] Ja ću zaključiti moj odgovor prevodom debate koja se odvila u
Damasku između profesora Šeri‘ata Muhammed Se‘id el-Butija, i Selefijskog učitelja. Buti
ga je pitao:
Buti: "Kakav je tvoj metod razumijevanja Allahovih pravila? Da li ih ti uzimaš iz
Kur’ana i Sunne, ili od Imama idžtihada?"
Selefi: "Ja provjerim pozicije Imama i njihove dokaze za te pozicije, i onda odaberem onu
koja je najbliža dokazima iz Kur’ana i Sunne.”
Buti: "Imaš pet hiljada Sirijskih funti koje si štedio tokom šest mjeseci. Onda za te pare
kupiš robu i počneš trgovati. Kada ćeš platiti zekat na robu, nakon šest mjeseci, ili
nakon godinu dana?"
Selefi: [On se zamisli, i reče,] "Tvoje pitanje implicira da ti vjeruješ da se zekat treba plaćati
na obrtnički kapital."
Buti: "Ja samo pitam. Ti treba da odgovoriš na svoj način. Ovdje ispred sebe imaš
biblioteku s knjigama Kur’anskog tefsira, hadisa, i djela mudžtehid Imama.”
Selefi: [On razmisli malo, pa reče,] "Brate, ovo je din, a ne jednostavna stvar. Osoba može
odgovoriti od svoga mišljenja, ali to zahtijeva razmatranje, istragu, i studiranje; a sve to
iziskuje vrijeme. A mi smo došli da raspravimo nešto drugo.”
Buti: Ja sam povukao to pitanje i rekao, "Uredu. Je li obligatno svakom Muslimanu da
provjerava dokaze za pravne pozicije Imama, i da usvoji onu koja je najbliža Kur’anu i
Sunnetu?”
Selefi: "Jeste."
Buti: "To znači da svi ljudi posjeduju isti kapacitet za idžtihad koji su imali Imami
mezheba; ili čak i veći, pošto bez sumnje, svako ko može suditi pozicije Imama i
vrijednovati ih na osnovu Kur’ana i Sunne mora znati bolje nego svi oni.”
Selefi: On je rekao, "U stvarnosti, ljudi se djele na tri kategorije: mukallid, ili ‘sljedbenik
kvalifikovanog učenjaštva bez poznavanja primarnih dokumentovanih dokaza (Kur’ana i
Hadisa)’; muttabi‘, ili ‘sljedbenik primarnih dokumentovanih dokaza’; i mudžtehid, ili
učenjak koji može izvlačiti pravila direktno iz primarnih dokumentovanih dokaza (idžtihad).
Onaj ko uporedi mezhebe i odabere onaj koji je najbliži Kur’anu je muttabi‘, sljedbenik
primarnih dokumentovanih dokaza, što je stupanj između slijeđenja učenjaštva (taklid) i
izvlačenja pravila iz primarnih tekstova (idžtihad)."
Buti: "Onda šta je sljedbenik učenjaštva (mukallid) obavezan činiti?"
Selefi: "Slijediti mudžtehida s kojim se slaže (u pravnom mišljenju).”
Buti: "Da li predstavlja neku poteškoću da on slijedi jednog od njih, držeći se njega, i
ne mjenja ga s drugim?"
Selefi: "Da. To je zabranjeno (haram)."
Buti: "Šta je dokaz da je to zabranjeno?"
Selefi: "Dokaz je to da on sam sebe obavezuje na nešto na što ga nije obavezao Allah,
subhanehu ve te`ala."
Buti: Ja rekoh, "Na koji od sedam kanonskih učenja (kira’at) ti recituješ Kur’an?"
Selefi: "Hafs."
Buti: "Da li ti recituješ samo po tom učenju, ili i u drugim kanonskim učenjima svakog
dana."
Selefi: "Ne, ja recitujem samo u njemu."
Buti: "Zašto učiš samo u njemu kada te Allah Svemoćni i Veličanstveni nije obavezao
da činiš išta drugo osim da recituješ Kur’an onako kako ga je prenio—s nepobitnim
tevaturom (bijavši prenesen od toliko svjedoka na svakom levelu prenosioca da sama
brojnost svjedoka poništava mogučnost njegove patvorenosti ili izmijenjenosti), od
Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem)?"
Selefi: "Zato što ja nisam imao priliku da studiram druga kanonska učenja, ili da recitujem
Kur’an osim na ovaj način."
Buti: "Ali osoba koja je naučila fikh Šafi‘i mezheba—ona također nije bila sposobna da
nauči druge mezhebe ili imala prilike da razumije pravila religije osim od svog Imama.
Stoga ako kažeš da ona također mora znati sve idžtihade Imama da bi ih mogla sve
slijediti, onda iz toga slijedi da ti također moraš naučiti sva kanonska učenja da bi
mogao recitirati u svakom od njih. A ako nađeš sebi ispriku zato što ne možeš, onda
trebaš i tu osobu ispričati također. U svakom slučaju, ja kažem: gdje si našao dokaz da
je obligatno sljedbeniku učenjaštva (mukallidu) da mjenja mezhebe (tj. bira sebi pravila
iz mezheba), kada ga Allah nije time obavezao? Tj., isto kako nije obavezan slijediti
poseban mezheb, on nije obavezan ni da ih mješa tj. mjenja."
Selefi: "Njemu je zabranjeno da se drži jednog mezheba vjerujući da mu je Allah to naredio."
Buti: "To je nešto drugo, i to je bez ikakve sumnje istina i na tome se učenjaci slažu. Ali
da li ima ikakvog problema oko toga da on slijedi određenog mudžtehida, znajući da ga
Allah nije na to obavezao?"
Selefi: "Nema problema."
Buti: [El-Hadžnedijev] el-Karras, iz kojeg podučavaš, te kontradiktira. On kaže da je
zabranjeno, a na nekim mjestima zapravo zaključuje da je onaj ko slijedi samo jednog
Imama a ne druge zapravo nevjernik (kafir)."
Selefi: On je rekao, "Gdje?" i onda počeo gledati u tu knjigu Karras, razmatrajući njen tekst i
izraze, razmišljajući o riječima autora "Ko god slijedi jednog od njih u svim pitanjima je
slijep, imitator, zabludjeli licemjer, i on je "među onima koji su podjelili svoju vjeru u grupe”
[Kur’an 30:32]. On je rekao, “Slijeđenjem, on misli na onoga koji vjeruje da je pravno
obligatno za njega da čini tako. Riječi su malo nedorečene."
Buti: Ja rekoh, "Kakav imaš tu dokaz da je baš to što je on tom izjavom mislio? Zašto
samo ne kažeš da je autor te knjige pogriješio?”
Selefi: On je insistirao da je izraz autora ispravan, te da se treba razumjeti tako da sadrži
neizraženi uslov [tj. “pod uslovom da sljedbenik vjeruje da mu je obligatno da slijedi
određenog Imama”], i on je odbranio autora od ikakve pogreške s njim (u njegovoj izjavi).
Buti: Ja rekoh, "Ali interpretirana na ovakav način, izjava se ne odnosi na nikoga niti
ima ikakva značaja. Nijedan Musliman nije nesvjestan činjenice da slijeđenje
određenog Imama nije pravno za njega obligatno. Nijedan Musliman to ne čini osim
svojom slobodnom voljom i izborom."
Selefi: "Kako to može biti, kada ja čujem od običnih ljudi i nekih učenjaka da je obligatno
slijediti jedan određeni mezheb, i da osoba ne može napustiti svoj mezheb i slijediti drugi?”
Buti: "Imenuj mi jednu osobu od običnih ljudi ili učenjaka koja ti je to rekla."
On nije ništa rekao, i izgledao je iznenađen time da bi ono što sam rekao moglo biti
istina, i nastavio je ponavljati da je mislio da mnogi ljudi smatraju da je zabranjeno
napustiti jedan mezheb i slijediti drugi.
Ja rekoh, "Nećeš danas naći nikoga ko vjeruje u takvo pogrešno shvatanje, iako se
pripisuje kasnijem periodu Ottomanske vladavine kad su navodno neki vjerovali da je
Hanefiji grijeh napustiti njegov mezheb i slijediti drugi. I bez sumnje, ako je to istina, to
je bilo nešto potpuno blesavo; i slijepo, netrpeljivo licemjerstvo."
Ja sam onda rekao, "Gdje si našao dokaz o kategorizaciji između mukallida
"sljedbenika učenja" i muttabije‘ "sljedbenika dokaza": Da li postoji originalna,
leksička distinkcija [u Arapskom jeziku], ili je to samo terminološka različitost?"
Selefi: "Postoji leksička razlika."
Buti: Ja sam mu donio leksikone da njima ustanovi leksičku razliku između dvije riječi,
i on nije mogao ništa naći. Ja sam mu onda rekao: "Ebu Bekr (radiallahu `anh) je rekao
pustinjskom Arapu (beduinu) koji je prigovorio na iznos njegova udjela po saglasnosti
Muslimana, ‘Ako muhadžiri prihvataju, pa vi ste samo sljedbenici’—koristeći riječ
"sljedbenici" (tabi‘) da znači ‘bez ikakva prerogativa da razmatra, dovodi u pitanje, ili
diskutuje.’" (Slično ovome je riječ Allaha Uzvišenog, "Kada se oni koje su slijedili
(uttubi‘u) odreknu onih koji su ih slijedili (ettaba‘u) ugledavši kaznu, i kada se njihove
veze pokidaju" (Kur’an 2:166), koja koristi riječ slijediti (ittiba‘) za najosnovniju
slijepu imitaciju).
Selefi: On je rekao, "Onda neka bude tehnička razlika: zar ja nemam pravo da uspostavim
terminološku upotrebu?"
Buti: "Naravno. Ali ovaj tvoj termin ne mijenja činjenice. Ova osoba koju ti nazivaš
muttebijom‘ (sljedbenikom naučnih dokaza) će ili biti ekspert u dokazima i sredstvima
dokumentovane dedukcije iz njih, u kojem slučaju je ona mudžtehid. Ili, ako nije
ekspert ili je nesposobna da izvlači pravila iz njih, onda je ona mukallid (sljedbenik
učenja). A ako je ona jedno po jednom pitanju, i drugo po drugom pitanju, onda je ona
mukallid za jedna i mudžtehid za druga. U svakom slučaju, to je ovo-ili-ono razlika, i
pravilo za svako je jasno i očigledno."
Selefi: On je rekao, "Muttabi‘ je neko ko je sposoban da razlikuje između učenjačkih pozicija
i dokaza za iste, i da prosudi jednu jačom od drugih. Ovaj level je drukčiji od pukog
prihvatanja učenjačkih zaključaka.
Buti: "Ako misliš," rekoh ja, "pod razlikovanjem između pozicija njihovo razlučivanje
po jačini i slabosti dokaza, to je baš najviši level idžtihada. Jesi li ti lično sposoban da to
činiš?"
Selefi: "Ja činim onoliko koliko mogu."
Buti: "Ja sam svjestan," rekoh ja, "da si ti iznio mišljenje kao fetvu da trostruka izjava
razvoda braka u jednom sjedenju se broji samo kao jedna izjava. Da li si provjerio,
prije izricanja ove svoje fetve, pozicije Imama i njihove dokaze o ovom pitanju, te onda
razlučio najbolju između njih, pa prema tome izdao svoju fetvu? Sad, Jedne prilike
‘Uvejmir el-‘Adžlani je izrekao trostruki razvod braka u prisustvu Poslanika (sallallahu
`alejhi ve sellem) nakon što je iznio javnu optužbu prema njoj da je počinila blud(li‘an),
rekavši, ‘Ako je zadržim, O Allahov Poslaniče, biti će da sam slagao na nju: stoga je,
ovdje, tri puta rastavljam.’ Šta ti znaš o ovom hadisu i njegovoj vezi sa ovim pitanjem, i
sa njegovim korištenjem kao dokazom pravnih pozicija većine učenjaka [da je trostruki
razvod u jednoj prilici pravno obavezujući i validan] nasuprot poziciji Ibn Tejmijje [da
se trostruki razvod u jednoj prilici broji kao samo jedan razvod]?"
Selefi: "Ja nisam znao za ovaj hadis."
Buti: "Onda kako si mogao izdati fetvu po ovom pitanju koja se protivi onome na čemu
su se složila četiri mezheba, bez da se upoznaš s njihovim dokazima, ili provjeriš koliko
su ti dokazi jaki ili slabi? Evo tebe, odbacuješ princip koji si sebi nametnuo i misliš
nama nametnuti, princip "slijeđenje učenjačkih dokaza (ittiba‘)" u značenju koje si ti
terminološki usvojio."
Selefi: "Tada nisam imao dovoljno knjiga da provjerim pozicije Imama i njihove dokaze."
Buti: "Šta te je onda navelo da pohrliš izdati fetvu kojom si se usprotivio većini
Muslimana, kada nisi niti vidio njihove dokaze?"
Selefi: "Šta sam drugo mogao učiniti? Upitan sam a imao sam ograničen broj naučnih
izvora."
Buti: "Mogao si učiniti što su svi učenjaci i Imami činili (u takvoj situaciji);
jednostavno, reći "Ja ne znam," ili reći onome koji pita oboje i pozicije sva četiri
mezheba i pozicije onih koji su im se protivili; bez da se upuštaš u izdavanje fetve u
korist bilo koje strane. Mogao si to učiniti, zapravo, to ti je bilo obligatno da kažeš,
pogotovo što to nije bio tvoj problem koji te je mogao ponukati da hitno iznađeš
riješenje. Što se tiče tvoga izdavanja fetve koja se protivi koncenzusu (idžma‘u) četiri
Imama bez da poznaješ—svojim ličnim priznanjem—njihove dokaze, zadovoljavajući
se slaganjem u svom srcu sa dokazima oponenanta (mezheba), to je najjači vid
licemjerstva za koje nas (mezheblije) optužuješ.”
Selefi: "Ja sam čitao mišljenja Imama u [Nejl el-evtar, od] Ševkanije, Subul el-selam [od el-
Amir el-Sen‘anije], i Fikh el-sunna od Sejjid Sabika."
Buti: "To su knjige oponenata četiri Imama po ovim pitanjima. Svi oni govore s jedne
tačke gledišta, spominjući samo dokaze koji podupiru njihova mišljenja. Bi li htio suditi
prestupniku na osnovu samo njegovih riječi, njegovih svjedoka i njegove familije?"
Selefi: "Ja ne vidim ništa pokudno u tome što sam učinio. Ja sam bio obavezan dati odgovor
onome koji me pita, i to je bilo najbolje što sam ja mogao iz svog razumjevanja odgovoriti."
Buti: "Ti kažeš da si “sljedbenik učenjačkih dokaza (muttabi‘)" i da mi svi treba da
budemo kao ti. Ti si objasnio "slijeđenje dokaza” kao provjeravanje pozicija svih
mezheba, studiranje njihovih dokaza, i usvajanje onoga mišljenja koje je najbliže
ispravnom—dok si činivši što si učinio, ti odbacio taj isti princip potpuno. Ti znaš da je
koncenzus četiri mezheba na tome da se trostruki razvod (talak) odjednom broji kao tri,
te smatra finalnim razvodom, i ti znaš da oni imaju dokaze za to s kojima ti nisi
upoznat, pa i pored toga se okrećeš protiv njihova koncenzusa usvajajući mišljenje koje
ti lično podupireš. Jesi li bio ubijeđen unaprijed da su dokazi četiri Imama zasluživali
da ih se odbaci?”
Selefi: Ne; ali nisam znao o njima, pošto nisam imao referirajućih radova o tome."
Buti: "Zašto onda nisi sačekao? Zašto hrliti, kada te Allah nikada nije obavezao na
takvo što? Zar je tvoje nepoznavanje dokaza većine učenjaka dokaz da je Ibn Tejmijja
bio u pravut? Zar to nije licemjerstvo kojim nas bespravno optužuješ?”
Selefi: "Ja sam pročitao dokaze u knjigama dostupnim meni i to me je ubijedilo. Allah me
nije obavezao više od toga."
Buti: "Ako Musliman vidi dokaz za nešto u knjizi koju čita, je li to dovoljan razlog da
odbaci mezhebe koji se proturječe njegovu razumjevanju, čak i ako nije upoznat s
njihovim dokazima?"
Selefi: "To je dovoljno."
Buti: "Mladić, od skora religiozan, bez ikakve Islamske naobrazbe, pročita Allahove
riječi "Allahov je istok i zapad: gdje god se okrenuli, tamo je Allahovo lice. Doista,
Allah je Onaj Koji sve obuhvaća, Onaj Koji sve zna. (Kur’an 2:115), i zaključi od toga
da se Musliman može okrenuti na bilo koju stranu kada klanja namaz, kao što površno
ovaj ajet implicira. Ali on je čuo da su se četiri Imama jednoglasno složila da je
neophodno da klanja okrenut prema Kabi, i on zna da oni imaju dokaze za to s kojima
on nije upoznat. Šta on treba da učini kada hoće klanjati namaz? Treba li slijediti svoje
unutarnje uvjerenje iz dokaza koje posjeduje, ili će slijediti Imame koji su se saglasili na
onome što je protivno njegovom razumjevanju?"
Selefi: "On treba slijediti svoje unutarnje uvjerenje."
Buti: "I klanjati usmjeren napr. prema istoku (a Kaba je jugoistočno od Damaska). I
njegov namaz će biti pravno validan?"
Selefi: "Da. On je moralno odgovoran da slijedi svoje lično uvjerenje."
Buti: "Šta ako ga njegovo unutarnje uvjerenje navede da povjeruje da nema grijeha u
tome da spava sa suprugom njegova komšije, ili da napuni svoj stomak vinom, ili da
bespravno prisvoji tuđu imovinu: zar će to sve biti smatrano "ličnim uvjerenjem" pri
Allahovom obraćunu njegova ponašanja?
Selefi: [On je ućutio za trenutak, i onda rekao,] "Bilo kako bilo, primjeri koje ti navodiš su
samo zamišljanja nevezana za realnost."
Buti: "To nisu zamišljanja; kako često se ona dešavaju, ili čak i gore od toga. Mladić
bez znanja o Islamu, Kitabu, Sunni, koji pročita slučajem ovoaj ajet, i razumije iz njega
ono što bi bilo koji Arap razumio iz njegova površnog značenja, da nema greške u tome
da pri namazu bude okrenut na bilo koju stranu--uprkos tome što vidi ljude da se
okreću prema Kabi a ne na neku drugu stranu. To je obična svakidašnja stvar,
teoretski i praktično, sve dok bude onih Muslimana koji ne znaju ništa o Islamu. U bilo
kojem slučaju, ti si iznio povodom ovog primjera—imaginarnog ili stvarnog—mišljenje
koje nije imaginarno, i zaključio da je "lično uvjerenje" odlučujući faktor u svakoj
situaciji. To kontradiktuje tvoje kategorisanje ljudi u tri grupe: sljedbenike učenjaka
bez poznavanje njihovih dokaza (mukallidin), sljedbenike učenjačkih dokaza
(muttabi‘in), i mudžtehide."
Selefi: "Takva osoba je obavezna da istražuje. Zar ona nije pročitala neki hads, ili neke ajete
Kur’ana?"
Buti: "Ali ona nije imala referirajuće radove pri ruci, isto kao što ni ti nisi imao kada si
izdao svoju fetvu o trostrukom razvodu. I on je bio nesposoban da pročita išta drugo
osim ovog ajeta o okretanju prema Kabi i njegovoj obaveznosti. Da li ti još uvijek
insistiraš da ta osoba mora slijediti svoje lično uvjerenje i odbaciti koncenzus Imama?"
Selefi: "Da. Ako je on nesposoban da procjeni i istraži dalje od toga što već jeste, on je
ispričan, i za njega je dovoljno da se osloni na zaključke na osnovu onoga što je saznao."
Buti: "Ja namjeravam da objavim ove tvoje izjave. One su opasne, i nastrane."
Selefi: "Objavi šta god hoćeš. Ja se toga ne bojim."
Buti: "Kako ćeš se bojati mene, kada se ne bojiš Allaha Svemoćnog i Veličanstvenog,
potpuno odbacujući riječi Allaha dželle šanuhu [u Suri el-Nahl] ‘Pitajte one koji znaju
ako vi ne znate’ (Kur’an 16:43)."
Selefi: "Moj brate," reče on, "Imami nisu Božanski zaštićeni od greške (ma‘sum). A što se
tiče Kura`nskog ajeta koji je ta osoba slijedila [klanjajući u bilo kom pravcu], to je riješ
Onoga Koji je Čist od svake pogreške, slavljen i uzvišen neka je On. Kako će on napustiti
ono što je Božanski zaštićeno [ajet] i uhvatiti se za rep onoga što nije Božanski zaštićeno
[fetvu Imama]?"
Buti: "Dobri čovječe, ono što je Božanski zaštićeno je isinito značenje onoga što je Allah
mislio rekavši, "Allahu pripada Istok i Zapad . . ."—a ne razumijevanje mladića koji je
toliko udaljen od poznavanja Islama, njegovih pravila, i naravi Kur’ana. Naime,
uporedi dva različita razumijevanja: razumijevanje neukog mladića, i razumijevanje
mudžtehid Imama, od kojih ni prvi ni drugi nisu Božanski zaštićeni od greške, s tim da
je prvi ukorijenjen u neznanju i spekulaciji, a drugi je ukorijenjen u istraživanju,
znanju, i korektnosti.”
Selefi: "Allah ga ne zadužuje s više nego što on svojim naporom može proizvesti.”
Buti: "Onda mi odgovori na moje pitanje. Čovjek ima djete koje boluje od infekcije, i
nalazi se pod nadzorom doktora u tom mjestu, koji se slažu da dijete treba specifični
lijek, i upozorili su oca da ne smije dijetetu dati inekciju pencilina, jer ako to učini, time
će ugroziti dječiji život. Sad, otac zna iz nekih medicinskih časopisa da je penicilin
koristan lijek pri infekcijama. Tako se on osloni na svoje znanje o tome, i ogluši o
uputstvo doktora pošto nije upućen u dokaze za njihov stav, i primjeni svoje lično
mišljenje [uvjerenje], dadne dijetetu inekciju penicilina, i dijete nakon toga umre.
Treba li se taj otac osuditi, i je li on odgovoran za grijeh koji je počinio, ili net?"
Selefi: [On se zamislio malo pa onda reče,] "To nije isti slučaj [kao napr. okretanje mimo
Kabe]."
Buti: "Upravo je baš isti slučaj. Otac je čuo jednoglasno mišljenje doktora, istokao što
je mladić čuo jednoglasno mišljenje Imama. Prvi je slijedio jedan tekst iz medicinske
literature, dok je drugi slijedio jedan tekst koji je pročitao u Allahovoj dželle šanuhu
Knjizi. I jedan i drugi su slijedili svoje lično uvjerenje."
Selefi: "Brate, Kur’an je nuur [svjetlo]. Svjetlo. U svojoj jasnoći kao dokaz, je li svjetlo kao
druge riječi?"
Buti: "I svjetlo Kur’ana se odražava u svakome ko u njega gleda ili ga čita, tako da ga
on razumije kao svjetlo, kao što je Allah to naumio? Onda kakva je razlika između onih
koji znaju [Kur’an 16:43] i bilo koga drugoga, u smislu da svi od njega [Kur'ana]
uzimaju to svjetlo? Dakle, dva primjera iznad su uporediva, i među njima nema
razlike; moraš mi odgovoriti: da li će osoba koja istražuje—u oba gornja primjera—
slijediti lično uvjerenje, ili će slijediti i imitirati specijaliste?"
Selefi: "Lično uvjerenje je osnova."
Buti: "On je koristio lično uvjerenje, i to je rezultiralo smrću djeteta. Da li to povlači
ikakvu odgovornost, moralnu ili legalnu?"
Selefi: "To ne povlači za sobom nikakvu odgovornost uopšte."
Buti: Ja rekoh, "Onda daj da završimo ovu istragu i diskusiju o ovoj tvojoj posljednjoj
izjavi, pošto ona poništava bilo kakvu zajedničku osnovu između mene i tebe na kojoj
mi možemo diskutovati. Dovoljno je to da si ovim svojim bizarnim odgovorima, ti
napustio koncenzus kompletne Islamske religije. Tako mi Allaha, ako ovo što vi
[nemezheblije, selefije] naučavate nije odvratno licemjerstvo onda ga i nema na ovom
svijetu." (el-Lamezhebijja (b01), 99–108).
Buti zaključuje svoj komentar rekavši:
Ja ne znam onda, zašto nas ovi ljudi [selefije] ne ostave na miru, da i mi koristimo svoje
"lično uvjerenje" da onaj ko je neuk u pravilima religije i dokazima za njih mora slijediti
jednog od mudžtehid Imama, imitirajući ga zato što je on [Imam] upoznatiji od njega s
Allahovom Knjigom i Sunnetom Njegova Poslanika. Šta god da je to pogrešno po njihovom
mišljenju neka mu dadnu isti ispriku "ličnog uvjerenja" kao što što daju onome koji naprimjer
okreće leđa kibli u namazu i namaz mu je po njima ispravan, ili onome koji ubije svoje dijete
i to ubistvo oni nazivaju “idžtihadom" i "liječničkim treatmanom" (ibid. 108).
(c) Nuh Ha Mim Keller 1995
Preveo na Bosanski:
Ebu Irfan el-Bosnevi
***************************************************************************
**********
Epilog:
Nadam se da će ovi dokumenti biti dovoljni kao početno i osnovno štivo za raspoznavanje
realnosti današnjih šarlatana koji se prodaju kao "Selefije" i prljaju taj časni termin svojim
maloumnim bulaženjenjima i zajedljivom polemikom trujući srca mladih i neukih ljudi
opakom bolešću (ideologijom) koja konsekventno izvodi iz Islama i strmoglavljuje u Paklenu
vatru. Naravno postoji još mnogo obimnijih radova koji u detalje raspravljaju o ovoj temi, ali
s obzirom da su moji prevodilački kapaciteti ionako preopterećeni usljed nekoliko paralelnih
prevodilačkih projekata koje imam namjeru, s Allahovom dozvolom i pomoći, dovršiti u
skorijoj budućnosti, molio bih vas da mi ne zamjerite na sažetosti ove knjižice. Mislim da čak
i osoba sa malimvjerskim obrazovanjem može dovoljno shvatiti iz ovih članaka, da uvidi
koliko su današnje "Selefije", "Hanbelije" i "Nemezheblije" skrenule sa puta ranih
muslimana tj. Ehl Sunneh vel džem’ah. Oni koji bi željeli da upitaju o nekom specifičnom
pitanju koje se tiče teme »Sunni versus `Selefi´« mogu se javiti preko donjeg e-maila i ja ću
se potruditi da im s Allahovom voljom i pomoći pomognem oko adekvatnog odgovora.
K R A J
Preveo i obradio:
Ebu Irfan el~Bosnevi
Internet adresa:
Bosanski Vilajet
http://bljesak.xtreemhost.com/vehabisve.htm
E-mail adresa: