Christopher Paolini

ERAGON

NASLJEĐE - KNJIGA PRVA

S engleskog prevela Nedeljka Batinović

Ova je knjiga posvećena mojoj majci, koja mi je otkrila koliko jesvijet čaroban, mojemu ocu, koji je razmaknuo zavjesu i otkrio mičovjeka, i mojoj sestri Angeli, koja mi pomaže kad se loše osjećam.

UVODSTRAŠNA SJENA

Vjetar je zavijao kroz mrklu noć noseći miris koji će promijenitisvijet, miris zvijeri. Sjena podignu glavu i onjuši zrak. Izgledao je kaoljudsko biće, ali s grimiznom kosom i smeđeljubičastim očima.

Zatim trepnu očima od iznenađenja. Poruka je bila točna: tu su! Ilije to možda zamka? Odvagnuo je sve mogućnosti i ledenim glasomrekao: »Raspršite se, sakrijte se iza drveća i grmlja. Tko god naiđe,zaustavite ga... ili umrite«.

Oko njega se uskomešaše dvanaestorica Urgala s kratkimmačevima i okruglim željeznim štitovima, oslikanim crnimznamenjem. Sličili su ljudima iskrivljenih nogu i debelih kvrgavihruku, stvorenih za ubijanje. Iznad malih ušiju izrasla su im po dvazakrivljena roga. Čudovišta zaroktaše, pojuriše u grmlje i sakriše se.

Šuštanje brzo prestade i u Šumi opet zavlada muk.Sjena je piljio iza debelog debla i promatrao stazu. Bilo je previše

mračno za ljudsko oko, no njemu je i slaba mjesečina bila poputsunca koje se probija kroz drveće. Svojim je prodornim okom svejasno vidio. Bio je neprirodno miran. U ruci je držao dug i bezbojanmač, niz čiju se oštricu vijugavo spuštala tanka brazgotina. Oštrica jebila tako tanka da je mogla proći između rebara, a da ih i nedotakne, i tako čvrsta da je mogla probiti i najtvrđi oklop.

Urgali nisu imali tako dobar vid kao Sjena. Mlatarali su oružjem iprobijali se kao prosjaci kad se otimaju za hranu. Najednom zahuktasova. Njezin glas propara noćnu tišinu. Nitko se nije opustio dok nijepoletjela. Čudovišta su drhtala u hladnoj noći.

Jedan teškom čizmom zgazi grančicu. Sjena od bijesa prosikta iUrgali se ponovno šćućuriše, nepomični. Sjena potisnu gađenje —smrdjeli su kao pokvareno meso — i okrene glavu. Urgali su samooruđe i ništa više.

Kako su minute trajale kao sati, Sjena je susprezao nestrpljenje.

Miris zvijeri već je sigurno dopro vrlo daleko. Urgalima nijedopuštao da ustanu ni da se zagriju. To je uskratio i sebi, ostajući izadebla i promatrajući stazu. Šumom prohuja još jedan nalet vjetra.Ovoga je puta miris bio još jači. Uzbuđen, Sjena podignu tanku usnui zareža.

»Spremite se«, prošapta, dok mu je cijelo tijelo drhtalo. Vitlao jemačem. Trebalo mu je mnogo spletaka i muke da dođe do ovogatrenutka. Sada nije želio izgubiti nadzor.

Urgalima ispod gustih obrva zasjaše oči i oni još čvršće stisnušesvoje oružje. Ispred njih Sjena začu zveket, jer je nešto tvrdo udarilou kamen. Iz tame su izronili nejasni likovi i krenuli stazom.

Prema utvrdi su lagano kasala tri bijela konja, a na njima jahačiponosno uzdignutih glava. Ogrtači su im na mjesečini bljeskali kaotekuće srebro.

Na prvom je konju jahao vilenjak sa šiljastim ušima i elegantnimkosim obrvama. Bio je vitke, ali snažne građe, poput rapira. Niz leđamu se spuštao moćan luk. O jednom mu je boku visio mač, a odrugom tobolac sa strijelama, ukrašen labuđim perjem.

Treći je jahač bio jednako lijepa lica i snažne građe. U desnoj jeruci nosio dugačko koplje, a o pojasu bijeli bodež. Na glavi je imaoprekrasno izrađenu kacigu, ukrašenu jantarom i zlatom.

U sredini je jahala vila, kose crne kao ugljen, i dostojanstvenopromatrala okolinu. Iz crnih joj je očiju, između dugih crnih kovrča,isijavala nezaustavljiva snaga. Odjeća joj je bila jednostavna, no nijenimalo umanjivala njezinu ljepotu. O boku joj je visio mač, a niz leđaluk i tobolac. U krilu je držala zavežljaj koji je često pogledavala, kaoda se želi uvjeriti kako je još ondje.

Jedan je vilenjak nešto tiho rekao, no Sjena nije uspio čuti što.Vila mu je zapovjednički odgovorila i njezini su čuvari zamijenilimjesta.

Onaj s kacigom prešao je naprijed, premještajući mač. Prošli supokraj Sjenina skrovišta i prvih Urgala ne osjetivši nikakvu opasnost.

Sjena je već uživao u svojoj pobjedi kad vjetar iznenadapromijeni smjer i, pun urgalskoga smrada, zapuhnu premavilenjacima i vili. Konji uznemireno zarzaše i počeše mahatiglavama. Jahači se ukočiše, bljesnuše očima na obje strane, a zatimnaglo okrenuše konje i jurnuše u galop.

Vilin je konj jurio prvi, ostavivši čuvare daleko u pozadini. Urgaliistrčaše iz skrovišta, ispraviše se i odapeše mnoštvo crnih strijela.

Sjena iskoči iza debla, podignu desnu ruku i poviknu: »Garđzla«.Iz dlana mu, u smjeru vile, bijesnu crvena munja i obasja šumu

krvavim svjetlom. Pogodi vilina konja i on vrisnu, prevrnu se i padena zemlju. Vila nestvarnom brzinom skoči s konja, lagano seprizemlji i pogleda natrag ne bi li ugledala svoje čuvare.

No smrtonosne strijele Urgala već su srušile dvojicu vilenjaka.Pali su sa svojih plemenitih konja, a na prašnjavu se zemlju većslijevala lokva krvi. Dok su Urgali jurili prema ubijenim vilenjacima,Sjena vrisnu: »Za njom! Nju hoću!« Čudovišta zarežaše i jurnušestazom.

Kad vila ugleda svoje mrtve suputnike, iz usta joj se prolomistrašan krik. Zakorači prema njima, zastade, a onda prokle svojeneprijatelje i odjuri u šumu.

Dok su se Urgali probijali kroz šumu, Sjena se pope na granitnustijenu što je stršila iznad njih. Odatle je mogao vidjeti cijelu okolicu.Podigne ruku i reče: »Boetk istalri!« U tom se času pola kilometrašume pretvori u buktinju. Zatim je mrzovoljno ukrug palio dio po diošume, sve dok se obruč vatre nije rasplamsao kilometrima uokolo.Plameni je obruč izgledao kao da se na vrhu šume topi golemakruna. Zadovoljan, pozorno je promatrao vatreni obruč, pazeći daplamen ne počne slabiti.

Požar se sve više razbuktavao i smanjivao prostor koji su Urgalimorali pretražiti. Sjena najednom ču povike i hrapav vrisak. Krozdrveće ugleda trojicu svojih štićenika kako, smrtno ranjena, padajuna gomilu. Na trenutak spazi vilu kako bježi od preostalih Urgala.

Nevjerojatnom je brzinom jurila prema jednoj golemoj stijeni.Sjena pogleda tlo šest metara ispod sebe i spretno skoči pred nju.Ona se izmaknu i pojuri prema stazi. S mača joj je kapala crnaurgalska krv i ostavljala mrlje na zavežljaju koji je držala u ruci.

Iz šume izjuriše rogata čudovišta i opkoliše je, zatvarajući joj takojedini prolaz za bijeg. Vila je bjesomučno okretala glavom, ne bi lipronašla neki drugi izlaz. Kad je shvatila da ga nema, podignula jeglavu uz kraljevski prezir. Sjena joj je prišao podignute ruke, likujućizbog njezine bespomoćnosti.

»Uhvatite je.«

Urgali krenuše prema njoj, a ona otvori zavežljaj, nešto iz njegaizvadi i ispusti na zemlju. U ruci je držala golem safir u kojemu seprelijevala plamteća vatra. Najednom ga podigne iznad glave i stadeodlučno micati usnama. Sjena očajničkim glasom zaurla: »Garđzla!«.

Crvena plamteća lopta brzine strijele poletje mu iz ruke premavili. No, bilo je prekasno. Bljesak smaragdna svjetla na trenutakosvijetli šumu i safir nesta. Plamteća kugla snažno zapljusnu vilu iona se sruši na zemlju.

Sjena bijesno urliknu, jurnu i zamahnu mačem prema najbližemstablu. Mač napola presječe stablo i osta zaglavljen, snažno setresući. Sjena iz dlana ispusti devet munja, koje na mjestu pobišesve Urgale. Zatim izvuče mač iz debla i velikim koracima pohitaprema vili.

Usput je izgovarao osvetnička proročanstva, groznim, samonjemu znanim jezikom. Čvrsto je stisnuo svoje tanke šake i buljio unebo.

Hladne zvijezde, čuvari onoga svijeta, uzvraćale su mu beztreptaja. Usne su mu bile iskrivljene od gađenja, a onda se okrenuoprema onesviještenoj vili.

Njezina ljepota, koja bi očarala mnoge smrtnike, njemu nijepredstavljala ništa. Uvjerio se da je dragi kamen nestao, a zatim je izskrovišta među drvećem doveo konje. Nakon što je vilu privezao zasedlo, uzjahao je svoga ratnoga konja i izjahao iz šume.

Putem je pred sobom gasio vatru, ostavljajući ostatak šume uplamenu.

OTKRIĆE

Eragon je klečao na ugaženoj trsci i vještim okom ispitivaotragove, po kojima je zaključio da su jeleni bili na livadi prije samopola sata.

Ubrzo će polijegati. Njegova meta, mala srna koja je na prednjulijevu nogu vidno šepala, još je bila sa stadom. Nije mogao vjerovatida je prevalila toliki put, a da je nije ščepao ni vuk ni medvjed.

Nebo je bilo vedro i puhao je lagan povjetarac. Srebrni je oblaklebdio nad okolnim planinama, čiji su rubovi bili obasjani rumenomsvjetlošću punog mjeseca koji se izdizao između dvaju planinskihvrhova. Iz golemih glečera i s blistavih vrhova prekrivenih snijegomniz obronke su se slijevali potoci. Pri tlu doline migoljila je magla,tako gusta da je jedva nazirao vlastita stopala.

Imao je petnaest godina i za manje od godinu dana postat ćemuškarac. Crne su mu obrve nadvisivale prodorne smeđe oči.

Odjeća mu je bila izlizana od rada. U koricama za pojasom nosioje lovački nož, a tobolac od jelenje kože štitio mu je od vlage luk odtise. Nosio je torbu na rubovima ojačanu drvenim letvicama.

Jeleni su ga odveli duboko u Hrbat - nepravilan planinski lanacšto se protezao duž cijele zemlje Alagezije. S tih su planina čestostizale neobične priče i ljudi, donoseći zle slutnje. Unatoč tomeEragon se nije bojao Hrpta. Bio je jedini lovac iz okolice Karvahalakoji je imao hrabrosti slijediti divljač do oštrih litica i usjeka duboko ušumi.

Bila je to treća noć lova i gotovo mu je ponestalo hrane. Ako neulovi srnu, bit će prisiljen vratiti se kući praznih ruku. Njegovoj jeobitelji trebalo meso za nastupajuću zimu, a nisu imali novca zakupnju u Karvahalu.

Miran i bez straha, stajao je na blijedoj mjesečini, a onda jezašao u šumu putem ka uskoj dolini, siguran da se jeleni ondjeodmaraju.

Drveće je zaklanjalo nebo i na zemlju bacalo sjene u obliku perja.Samo bi katkada bacio pogled na tragove, jer znao je put.U dolini je, vještom kretnjom, napeo luk, a onda je izvadio tri

strijele i jednu zapeo, držeći ostale u lijevoj ruci. Na mjesečini senaziralo dvadesetak gromada na mjestu gdje su jeleni ležali u travi.

Srna koju je nakanio ustrijeliti bila je na rubu stada, a prednja jojje lijeva nogu bila ispružena.

Eragon se lagano došuljao, držeći luk u pripravnosti. Sav njegovtrud tijekom posljednja tri dana vodio je do toga trenutka. Duboko jeudahnuo kako bi se umirio za odlučujući pogodak. U tom časuodjednom odjeknu snažna eksplozija.

Stado se preplaši i odjuri. Eragon brzim korakom potrča kroztravu.

Snažan vjetar šibao mu je obraze. Naglo se zaustavi i odapestrijelu prema srni koja je skakutala. Strijela je promaši za prst iodfijuče u mračnu noć. Eragon opsova, napravi krug na jednoj nozi iinstinktivno zape još jednu strijelu.

Iza njega su, na mjestu gdje su donedavno bili jeleni, u velikomkrugu tinjali trava i drveće. Eksplozija je raspršila iglice s mnogihborova. Trava je oko zgarišta bila ugažena. Zrakom je vijugaopramen dima, noseći miris gareži. U središtu eksplozije ležao jesjajan, plav kamen. Preko spaljenoga tla vukla se magla i tankimvijugama natkrivala kamen.

Nekoliko je dugih minuta osluškivao moguće opasnosti, no jedinošto se micalo bila je magla. Oprezno je olabavio luk i krenuonaprijed. Kad se zaustavio pokraj kamena, obasjala ga je blijedamjesečina. Dodirnuo je kamen strijelom i odskočio. Ništa se nijedogodilo pa ga je oprezno uzeo u ruku.

Nikad prije nije vidio kamen koji je priroda tako profinjenoizbrusila. Savršena mu je površina bila tamnoplave boje, poputpaukove mreže prošarana tankim bijelim nitima. Bio je hladan, bezizbočina i udubljenja pod prstima, poput krute svile. Ovalnoga oblikai dužine oko trideset centimetara, težio je gotovo dva kilograma, iakose činio lakšim nego što je bio.

Eragon je zaključio da je kamen i lijep i zastrašujuć. Odakle jedošao? Ima li kakvu svrhu? Onda mu na um pade još strašnijamisao: Je li ovamo poslan slučajno ili s namjerom da ga baš ja

nađem? Iz starih je priča naučio da prema magiji i onima koji senjome služe mora biti vrlo oprezan. Ah, što da činim s kamenom?Naporno ga je nositi, a možda je i opasan. Možda ga je bolje ostaviti.U njemu se pojavio tračak neodlučnosti. Htio ga je ispustiti, no neštomu je zadržalo ruku. U najgorem slučaju, možda ću njime kupiti malohrane, zaključio je, slegnuo ramenima i spustio kamen u torbu.Udolina je bila previše otvorena za prenoćište pa se vratio u šumu irasprostro svoj smotani ležaj ispod korijenja iščupanog stabla.

Poslije hladne večere, a jeo je kruh i sir, omotao se dekama izaspao, razmišljajući o onome što se dogodilo.

DOLINA PALANKAR

Kad je sutradan sunce granulo, obasjalo je krajobrazveličanstvenom mješavinom ružičaste i žute boje. Zrak je bio svjež,sladak i vrlo hladan. Potoci su bili obrubljeni ledom, a mala jezerapotpuno zaleđena. Nakon što je za doručak pojeo kašu, Eragon sevratio u udolinu kako bi razgledao mjesto eksplozije. Jutarnja musvjetlost nije otkrila nikakvih novih pojedinosti pa je krenuo kući.

Neravnomjeran trag divljači bio je slabo vidljiv, a mjestimice gaviše uopće nije bilo. Budući da su ga pravile životinje, često jezaokretao u suprotnom smjeru i naširoko kružio. No, unatoč svimnedostacima, bio je to najkraći put do podnožja planina.

Hrbat je bio jedan od onih krajeva koje kralj Galbatoriks nijemogao nazivati svojima. Još su kružile priče o tome kako je polovicanjegove vojske nestala kad je ušla u ovu drevnu šumu. Činilo se danad njom lebdi oblak nesreće i usuda. Iako su stabla bila visoka, anebo potpuno vedro, rijetki su ljudi mogli dulje ostati u toj planini a dane dožive neku nesreću. Eragon je bio jedan od njih, ne zbog kakvaposebna dara, kako mu se činilo, nego zbog neprestane budnosti isnažnih refleksa. Već se godinama verao po tim planinama, a još jeuvijek od njih zazirao. Kad god je pomislio da je otkrio sve njihovetajne, dogodilo bi se nešto — poput pojave kamena — što bi mupoljuljalo osjećaj da ih poznaje.

Držao je korak i čvrsto prevaljivao kilometre. Kasno navečerstigao je do ruba vrlo strme litice. Duboko u njezinu podnožju tekla jerijeka Anora, ploveći velikom brzinom prema dolini Palankar. Odstotina malih potoka što su se u nju slijevali, Anora je bila moćnasila, koja je na svome putu udarala o stijene i kamene gromade.Zrakom se razlijegao njezin tutanj.

Napravio je konačište u šipražju blizu litice i prije spavanjapromatrao mjesec.

Sljedeća je dva dana postajalo sve hladnije. Eragon je hodaobrzo i nije vidio gotovo ništa od opasne divljine. Malo poslije podnečuo je slapove Igualda, koji su tupim zvukom tisuća mlazova svenadglasavali. Staza ga je dovela do vlažne izbočine od škriljevcapokraj koje je velikom brzinom protjecala Anora, propinjući se u zraki bacajući se niz litice obrasle mahovinom.

Pred njim se poput razmotana zemljovida prostirala dolinaPalankar. Podnožje slapova Igualda, gotovo kilometar u dubini, biloje najsjevernija točka doline. Malo dalje nalazio se Karvahal, skupinazgusnutih smeđih kuća. Iz dimnjaka se dizao bijeli dim, prkosećidivljini oko sebe. S ove su visine njive izgledale tako malene, nimaloveće od njegovih nokata. Zemlja je oko njih bila smeđa ili pjeskovita,prekrivena suhom travom što se njihala na vjetru. Anora je vijugalaod slapova prema južnom kraju Palankara, a u njenoj su se vodibljeskali golemi odrazi sunca. Zatim je, u daljini, tekla pokraj selaTerinsforda i osamljene planine Utgard. Iza nje, znao je samo to -zaokreće prema sjeveru i utječe u more.

Nakon male stanke napustio je izbočinu i krenuo stazom nizbrdo,mršteći se dok se spuštao. Kad je stigao u podnožje, sve je počeoprekrivati blagi suton, pretvarajući boje i oblike u bezlično sivilo. Ublizini su treperila svjetla Karvahala, čije su kuće, u suton, bacaleduge sjene. Karvahal je, uz Terinsford, bio jedino mjesto u doliniPalankar. Bio je zaklonjen i okružen tvrdom, lijepom zemljom. Rijetkoje tko onamo zalazio, osim trgovaca i trapera.

Seoske su kuće bile drvene i čvrste, s niskim krovovima od slameili kamenih ploča. Iz dimnjaka je sukljao dim pa je zrak mirisao nadrvo. Kuće su imale široke trijemove, na kojima su se ljudi okupljalina priču ili sklapanje poslova. Povremeno bi se osvijetlio po kojiprozor, od upaljene svijeće ili lampe. Eragon je čuo kako muškarciglasno razgovaraju na večernjem zraku, dok su žene žurile po svojemuževe, grdeći ih zato što kasne.

Vijugavim stazama između kuća Eragon je stigao do mesnice,široke kuće od debelih greda, iz čijeg je dimnjaka sukljao crn dim.

Otvorio je vrata. Velika je prostorija bila topla i dobro osvijetljenapucketajućim plamenom iz kamenog kamina. Duž suprotne straneprostorije protezao se prazan pult. Sve je bilo besprijekorno čisto,kao da je vlasnik cijelo vrijeme provodio čeprkajući mrvice prljavštine

i iz najmanjih pukotina. Iza pulta je stajao mesar Sloun. Bio je nizak ina sebi je imao pamučnu košulju i dugu kutu umrljanu krvlju. Okopojasa mu je visio impresivan niz noževa. Lice mu je bilo blijedožuto,puno rupica od boginja, a crne oči sumnjičave. Laštio je pult grubimplatnom.

Kad je Eragon ušao, Slounove su se usne iskrivile. »No, velikilovac dolazi k nama smrtnicima. Koliko si ih ščepao ovaj put?«

»Nijednu«, otresito odgovori Eragon. Sloun mu nikada nije biodrag. Taj se mesar prema njemu uvijek odnosio s prijezirom, kaoprema kakvoj prljavoj stvari. Sloun je bio udovac i činilo se da mu jestalo samo do jedne osobe - kćeri Katarine, koju je vrlo volio.

»Ne mogu vjerovati«, rekao je Sloun, glumeći začuđenost.Okrenuo je Eragonu leđa i nešto strugao sa zida. »I zbog toga sidošao ovamo?«

»Da«, nelagodno prizna Eragon.»Ako je tako, daj da vidimo tvoj novac.« Eragon se premještao s

noge na nogu, a Sloun je tupkao prstima. »Hajde — imaš ili nemaš.Što je točno?«

»Zapravo, nemam novca, ali imam...«»Što, nemaš novca?«, oštro ga presječe mesar. »A hoćeš kupiti

meso! Gdje to trgovci robu daju? Da ti jednostavno dam i nenaplatim? Osim toga«, otresito je rekao, »kasno je. Dođi sutra idonesi novac. Danas više ne radim.«

Eragon je buljio u njega. »Ne mogu čekati do sutra, Sloune.Isplatit će ti se. Našao sam nešto čime ti mogu platiti.« Snažnomkretnjom iz torbe izvadi kamen i lagano ga spusti na izgrebani pult.Kamen je svjetlucao na treptećem plamenu.

»Prije će biti da si ga ukrao«, promrmlja Sloun, radoznalo senaginjući prema kamenu.

Ne obazirući se na njegovu primjedbu, Eragon ga upita: »Hoće liovo biti dovoljno?«

Sloun uze kamen u ruku da mu procijeni težinu. Prstima jeprelazio preko njegove površine, proučavajući bijele niti. Zatim ga, uzpogled račundžije spusti i reče: »Lijep je, no koliko vrijedi?«

»Ne znam«, odgovori Eragon, »no nitko se ne bi trudio ovako gaoblikovati kad ne bi ništa vrijedio.«

»Očito«, rekao je Sloun, pokazujući neuobičajenu strpljivost, idodao: »Ali koliko? Budući da ne znaš, predlažem ti da nađeštrgovca koji zna ili prihvatiš moju ponudu od tri krune.«

»To je mizerija. Sigurno vrijedi barem deset puta više«, pobuniose Eragon. Za tri krune ne može kupiti mesa ni za jedan tjedan.

Sloun slegnu ramenima i reče: »Ako ti se ne sviđa moja ponuda,čekaj dok naiđu trgovci. U svakom slučaju, umoran sam od ovogarazgovora«.

Trgovci su bili, zapravo, skupina putujućih trgovaca i zabavljača,koja je dolazila u Karvahal svakoga proljeća i zime. Kupovali su savvišak onoga što su seljani i mjesni poljodjelci uspjeli uzgojiti iproizvesti, ono što im nije trebalo prodavali, kako bi preživjeli dosljedeće sezone: sjemenje, životinje, platno i potrepštine poput soli išećera.

No Eragon nije želio čekati njihov dolazak. To bi moglo potrajati,a njegovoj je obitelji meso trebalo odmah. »U redu, pristajem«,izustio je.

»Dobro, dat ću ti meso. Nije mi važno, no gdje si ga našao?«»Preksinoć na Hrptu...«»Gubi se!», poviknu Sloun i odgurnu kamen. Zatim ljutito odjuri

do kraja pulta i poče nožem strugati stare mrlje od krvi.»Zašto?«, upita Eragon, privlačeći kamen bliže k sebi, kao da ga

želi zaštititi od Slounova gnjeva.»Ne želim imati posla ni s čim što doneseš s tih prokletih planina!

Nosi svoj čarobnjački kamen odavde«. Ruku mu je naglo skliznula inožem je porezao prst, no činilo se da to ne primjećuje. Nastavio jestrugati, mrljajući oštricu noža svježom krvlju.

»Odbijaš mi prodati meso!«»Da! Osim ako platiš novcem«, zareža Sloun i podiže nož,

odmičući se. »Odlazi, dok te nisam istjerao!«U tom se času iza Eragona otvoriše vrata. On se naglo okrenu,

spreman na još veće probleme. Kroz vrata je bučno ušao Horst,zdepast čovjek. Za njim je, odlučna izraza lica, ušla Slounova kćiKatarina, visoka šesnaestogodišnja djevojka. Eragon se iznenadikad je ugleda. Obično se držala podalje od svađa u kojima jesudjelovao njezin otac. Sloun ih zabrinuto pogleda i poče optuživatiEragona. »Neće...«

»Tišina«, zapovijedi Horst dubokim glasom, istodobnopucketajući zglobovima na prstima. Horst je bio kovač, što se vidjeloi po njegovu jaku vratu i pohabanoj kožnoj pregači. Snažne su muruke bile gole do lakata. Iznad ruba košulje vidjele su mu se velike,dlakave i mišićave grudi. Crna mu je brada, neuredno ošišana, bilajednako uznemirena kao i mišići na vilici. »Sloune, što si ovoga putauradio?«

»Ništa.« Eragonu je uputio smrtonosan pogled, a onda ispljunuo:»Ovaj je... mali ušao ovamo i počeo me gnjaviti. Zamolio sam ga daode, a on ni da mrdne. Čak sam mu i zaprijetio, a on se i dalje pravioda me ne čuje!« Dok je gledao Horsta, kao da je postajao sve manji imanji.

»Je li to istina?«, strogo upita kovač.»Nije!« odgovori Eragon i doda: »Ponudio sam da ovim

kamenom platim malo mesa i on je prihvatio. Kad sam mu rekao dasam ga našao u Hrptu, odbio ga je i dodirnuti. Kakve to ima vezeodakle je kamen?«

Horst znatiželjno pogleda kamen, a onda se opet okrenu premamesaru. »Zašto ne želiš s njime trgovati, Sloune? Ni meni Hrbat nijedrag, no ako je riječ o tome koliko kamen vrijedi, ja ću ga otkupiti.«

Pitanje je na trenutak ostalo visjeti u zraku. Sloun obliza usne ireče: »Ovo je moja trgovina. Mogu raditi što hoću.«

Katarina je bila iza Horsta, a onda je zakoračila i zamahnulacrvenkastosmeđom kosom kao mlazom tekućeg bakra. »Oče,Eragon je spreman platiti. Daj mu meso, a onda možemo večerati.«

Nato se Slounove oči opasno suziše. »Vrati se u kuću. Ovo setebe ne tiče.... Rekao sam idi."

Katarina se namršti, a onda uspravi i iziđe iz prostorije.Eragon je to promatrao s neodobravanjem, no nije se usudio

miješati. Horst je čupkao bradu i prijekornim glasom rekao: »U redu,možeš trgovati sa mnom. Koliko si trebao dobiti, Eragone?«. Glasmu je odjekivao prostorijom.

»Što više mogu.«Horst izvadi novčanik i izbroji hrpu kovanica. »Daj najbolje

pečenke i odreske. Koliko mogne stati u Eragonovu torbu.« Mesar jeoklijevao, dok mu je pogled prelijetao od Horsta do Eragona. »Kad biodbio prodati meni, to bi ti bila vrlo loša zamisao«, izjavio je Horst.

Ubojita pogleda, Sloun je otišao u stražnju prostoriju. Do njih jedopiralo bijesno udaranje sjekirom, rezanje, zamatanje i poluglasnopsovanje. Poslije nekoliko nelagodnih minuta vratio se s naramkomzamotana mesa. Lice mu je bilo bezizražajno dok je primao Horstovnovac, a onda je nastavio čistiti nož, praveći se da ih ne vidi.

Horst je uzeo meso i izašao. Eragon je požurio za njim, nosećitorbu i kamen. Zapuhnuo ih je svjež noćni zrak, pravo osvježenjeposlije zagušljive mesnice.

»Hvala ti, Horste. Ujaku će biti drago.«Horst se tiho nasmija. »Nemoj mi zahvaljivati. Već dugo to želim

učiniti. Sloun je zla osoba i voli praviti probleme. Dobro ga je maloponiziti. Katarina je čula što se događa i dotrčala po mene. Dobro ješto sam došao, vas ste se dvojica već gotovo potukli. Nažalost,dvojim da će drugi put poslužiti tebe ili bilo koga iz tvoje obitelji, čak iako budete imali novca.«

»Zašto je onako eksplodirao? Nikada nismo bili dobri, no uvijek jeuzimao naš novac. I nikada nisam vidio da se tako odnosi premaKatarini«, rekao je Eragon otvarajući torbu.

Horst je slegnuo ramenima. »Pitaj svoga ujaka. On o tome znaviše nego ja.«

Eragon je ugurao meso u torbu. »No, sada imam još jedan razlogda požurim kući, da otkrijem tu tajnu. Evo, ovo pripada tebi.« Pružiomu je kamen.

Horst se nasmijao. »Ne, zadrži taj svoj čudni kamen. Što se tičeplaćanja, Albrih kani na proljeće otići u Fenster. Želi završiti kovačkizanat i trebat će mi pomoćnik. Možeš raditi kod mene u slobodnedane i otplatiti dug.«

Eragon se lagano naklonio, oduševljen. Horst je imao dva sina,Albriha i Baldora, i obojica su radila u njegovoj kovačnici. Bila je tovelikodušna ponuda - da zauzme mjesto jednoga od njih. »Hvala ti,još jednom! Radujem se što ću raditi s tobom.« Bilo mu je drago štoće se moći odužiti Horstu. Njegov ujak ne bi nikada prihvatiomilostinju. U tom se času Eragon sjeti što mu je rođak rekao prijeodlaska u lov i obrati se Horstu: »Roran me zamolio da prenesemporuku Katarini, no budući da ja ne mogu, bi li joj je ti prenio?«

»Naravno.«

»Poručuje joj da će doći u grad čim stignu trgovci i da će se ondavidjeti.«

»To je sve?«Eragon je bio malo zbunjen. »Nije. Također joj poručuje da je ona

najljepša djevojka koju je u životu vidio i da misli samo na nju.«Horst se široko nasmiješi i namignu Eragonu. »On misli ozbiljno,

je l' da?«»Da, gospodine«, uzvrati Eragon, uz lagan smiješak. »I, molim

te, zahvali joj u moje ime. Lijepo je od nje što se usprotivila ocu radimene. Nadam se da zbog toga neće biti kažnjena. Roran ćepoludjeti ako je uvalim u nevolju.«

»Ne bih se zabrinjavao zbog toga. Sloun ne zna da me pozvalapa sumnjam da će biti strog prema njoj. Prije nego odeš, hoćeš livečerati s nama ?«

»Oprosti, ali ne mogu. Gero me očekuje«, rekao je Eragon dok jezavezivao torbu. Prebacio ju je preko ramena i krenuo niz cestu,podignute ruke u znak pozdrava.

Meso ga je usporavalo, no silno je želio što prije stići kući što muje davalo snage da brže korača. Učas je stigao na kraj sela,ostavljajući za sobom njegova topla svjetla. Mjesec je kao sjajanbiser nadvisivao planine i kupao zemlju sablasnim prividom danjegasvjetla. Sve je izgledalo bjelkasto i ravno.

Pred kraj puta skrenuo je s ceste, koja je vodila dalje prema jugu.Jedna se obična staza pružala ravno, kroz travu visoku do pojasa

pa uz brežuljak, gotovo sakriven sjenama zaštitničkih brijestova.Stigao je na vrh brežuljka i ugledao blago svjetlo u svojoj kući.Kuća je imala krov od kamenih ploča i dimnjak od cigle. Iznad

okrečenih zidova produživale su se strehe i bacale sjenu oko kuće.Jedna je strana zatvorenoga trijema bila puna iscijepanih drva,

pripremljenih za loženje. Na drugoj je strani bila hrpa nabacanogpoljodjelskog oruđa.

Kad su se oni u nju uselili, nakon smrti Gerine žene Marijane,kuća je već pedeset godina bila napuštena. Bila je udaljena, višenego ičija, gotovo petnaest kilometara od Karvahala. Ljudi su tuudaljenost smatrali opasnom, jer njegova obitelj, u slučaju opasnosti,nije mogla računati na pomoć seljana. No Eragonov ujak to nije želioni čuti.

Oko trideset metara od kuće, u tamno oličenoj štali, držali su dvakonja, Birka i Braga, te kokoši i kravu. Ponekad su imali i svinju, noove godine to si nisu mogli priuštiti. U štali su, između pregrada, bilasmještena zaprežna kola. Na rubu njihova polja, duž rijeke Anore,prostirao se gust drvored.

Kad je umornih nogu stigao do kuće, ugledao je kako se svjetloiza prozora miče. »Ujače, ja sam, Eragon. Otvori.« Ubrzo je skliznuomali kračun i vrata su se otvorila prema unutra.

Gero je stajao, držeći se rukom za vrata. Izlizana je odjeća nanjemu visjela kao dronjci na štapovima. Ispod prosijede kose, smršava i izgladnjela lica, piljile su prodorne oči. Izgledao je kaočovjek kojega su već napola mumificirali, a onda otkrili da je još živ.

»Roran spava«, odgovorio je na Eragonov upitan pogled.Lampa je treperila na drvenom stolu, tako starom da su u malim

rupicama ostajala cijela zrna žita. Pokraj drvene peći, o čavlimadomaće izrade, visjele su posude za kuhanje. U ostatak kuće ulazilose kroz druga vrata. Pod je bio od dasaka, izlizanih oddugogodišnjeg hodanja po njima.

Eragon je skinuo torbu i izvadio meso. »Što je to? Zar si kupiomeso? Odakle ti novac?«, strogo ga upita ujak kad ugleda smotuljke.

Eragon je udahnuo prije nego što je odgovorio. »Nisam. Horstnam je kupio.«

»Dopustio si da on to plati? Već sam ti rekao da ne želim prositihranu. Ako se ne možemo sami prehranjivati, možemo se preseliti ugrad. Nećeš se ni okrenuti, a oni će nam početi slati staru odjeću ipitati nas možemo li prezimiti.« Problijedio je od bijesa.

»Nisam uzeo milostinju«, uzvrati Eragon. »Horst je pristao da naproljeće odradim dug. Treba mu pomoćnik, jer Albrih odlazi.«

»A kako ćeš pronaći vremena za rad kod njega? Hoćeš lizaboraviti poslove koje treba uraditi ovdje?«, upita ga Gero,nastojeći sniziti glas.

Eragon je objesio luk i tobolac sa strijelama o kuke pokraj ulaznihvrata. »Ne znam kako ću to uraditi«, uznemireno je rekao i dodao:»Osim toga, našao sam nešto što bi se moglo prodati.« Stavio jekamen na stol.

Gero se nagnuo nad kamen. Njegovo izgladnjelo lice poprimiizraz proždrljivca, a prsti mu se počeše micali i čudno trzati. »Ovo si

našao na Hrptu?«»Da«, reče Eragon. Zatim mu ispriča što se dogodilo. »I da stvar

bude gora, izgubio sam najbolju strijelu. Morat ću ubrzo pravitinove.« U polutami su buljili u kamen.

»Kakvo je bilo vrijeme?«, upita ga ujak, podižući kamen. Rukamaje stiskao kamen kao da se bojao da će naglo nestati.

»Hladno«, odgovori Eragon i doda: »Nije padao snijeg, ali jesvake noći bilo mraza.«

Gero je izgledao zabrinut kad je to čuo. »Sutra ćeš morati pomoćiRoranu da dovrši žetvu ječma. Ako još uspijemo pobrati tikve, mraznam neće nauditi«. Dodao je kamen Eragonu. »Evo, neka bude kodtebe. Kada dođu trgovci, saznat ćemo koliko vrijedi. Vjerojatno ga jenajbolje prodati. Što smo manje povezani s magijom, to bolje. Zaštoje Horst platio meso?«

Eragon mu ukratko ispriča svoju prepirku sa Slounom.»Jednostavno ne razumijem što ga je tako razljutilo.«Gero je slegnuo ramenima. »Slounova je žena Izmira prešla

preko slapova Igualda godinu dana prije negoli su tebe donijeliovamo. Od tada se nije približio Hrptu, niti je s njim imao ikakveveze. No, to nije razlog da odbije naplatiti. Mislim da te htio uzrujati.«

Eragon se od iscrpljenosti zanjiha i reče: »Baš je dobro vratiti sekući«.

Gerin se pogled smekša i on kimnu glavom. Eragon odtetura dosvoje sobe, gurnu kamen pod krevet i skljoka se na krevet.

Napokon kod kuće! Prvi se put od odlaska u lov potpuno opusti isan ga svlada.

PRIČE O ZMAJEVIMA

U rano jutro kroz prozor su doprle zrake sunca i grijale mu lice.Eragon protrlja oči i sjede na rub kreveta. Pod golim stopalima

osjeti hladan pod od borovine pa ispruži umorne noge, počeša se poleđima i zijevnu.

Pokraj kreveta su stajale police s predmetima što ih je skupio.Bilo je tu nepravilnih komada drva, čudnih komadića školjki,razbijena kamenja koje je iznutra svijetlilo te dugih vlati suhe travesvezanih u čvorove. Omiljeni mu je predmet bio korijen, tako grbavda ga je mogao neprestano promatrati. Ostatak je sobe bio prazan,osim jednog stolića za umivanje i noćnog ormarića.

Navukao je čizme i zurio u pod, razmišljajući. Bio je to posebandan. Otprilike u to doba dana, prije šesnaest godina, njegova jemajka Selena došla kući u Karvahal, sama i trudna. Otišla je šestgodina prije toga i živjela u gradovima. Vratila se odjevena u skupuodjeću, s kosom zamotanom u mrežu bisera. Potražila je brata Gerui zamolila ga da je primi dok ne rodi. Za pet je mjeseci rodila sina.

Svi su bili šokirani kad je u suzama preklinjala Geru i Marijanu daga odgoje. Kad su je upitali zašto, samo je plakala i rekla: »Moram«.

Tako ih je očajnički preklinjala da su na kraju ipak pristali. Dalamu je ime Eragon, sutradan otišla i više se nikada nije vratila.

Eragon se još uvijek sjećao kako se osjećao kad mu je Marijana,prije svoje smrti, ispričala tu priču. Spoznaja da mu Gero i Marijananisu pravi roditelji vrlo ga je uznemirila. Ono što je do tada biloneupitno, odjednom je postalo upitno. S vremenom je naučio s timeživjeti, no uvijek ga je mučila dvojba da možda nije bio dovoljnodobar za svoju majku. Siguran sam daje postojao dobar razlog zaono stoje učinila. Kad bih samo znao koji, razmišljao je.

Još ga je nešto mučilo. Tko mu je otac? Selena to nije nikomerekla i tko god da je bio, nije ga nikada došao potražiti. Volio bi znatitko je taj čovjek, ako ništa drugo da barem od njega dobije prezime.

Bilo bi lijepo saznati svoje podrijetlo.Uzdahnuo je i otišao do drvenog umivaonika. Dok se umivao,

drhtao je od hladne vode što mu je curila niz vrat. Osvježen, uzeo jekamen ispod kreveta i stavio ga na policu. Jutarnje ga je suncemilovalo svojim toplim zrakama što su padale na zid. Još je jednomdodirnuo kamen, a onda odjurio u kuhinju, željan vidjeti svojeukućane. Gero i Roran već su bili u kuhinji i jeli piletinu. Kad ih jeEragon pozdravio, Roran se nasmiješio i ustao.

Roran je bio dvije godine stariji od Eragona, mišićav, jak ioprezan pri kretanju. Ne bi bili sličniji ni da su bili prava braća.

Roran se smiješio. »Drago mi je da si se vratio. Kako je bilo naputu?«

»Teško«, odgovori Eragon i doda: »Je li ti ujak rekao što sedogodilo?« Zatim uze komad piletine i halapljivo ga pojede.

»Nije«, reče Roran i Eragon mu sve brzo ispriča. Na Roranovoinzistiranje on ostavi jelo kako bi mu pokazao kamen. Kamen jeizazvao zadovoljavajuću količinu divljenja, no Roran ga ubrzonervozno upita: »Jesi li uspio razgovarati s Katarinom?«

»Nisam. Nije bilo prilike poslije svađe sa Slounom, ali će te onaočekivati kada dođu trgovci. Rekao sam Horstu. On će joj prenijetiporuku.«

»Rekao si Horstu?«, zaprepašteno ga upita Roran i doda: »To jebila tajna. Da sam htio da svi saznaju, zapalio bih krijes i odaslaodimne signale. Ako Sloun sazna, neće mi dopustiti da je vidim.«

»Horst će čuvati tajnu«, uvjeravao ga je Eragon. »Neće dopustitida Sloun ikoga napadne, osobito ne tebe.« Činilo se da Roran u tone vjeruje, no nije se više prepirao. Vratili su se stolu i jeli u društvušutljivoga Gere. Kad su pojeli i zadnje zalogaje, sva trojica krenušeraditi u polje.

Iako je bilo sunčano, sunce je bilo blijedo i slabo ih je grijalo.Ostatak ječma spremili su u štagalj, a onda su pobrali tikve,

korabu, ciklu, grašak, repu i grah, te sve to spremili u podrum.Poslije dugih sati rada, protegnuli su ukočene mišiće, sretni što jeberba završila.

Sljedeće su dane proveli pripremajući zimnicu. Kiselili su,usoljavali, ljuštili.

Devet dana poslije Eragonova povratka, s planina se spustilasnažna susnježica i prekrila dolinu. Snijeg je padao u velikimpahuljama, prekrivajući sve bijelim pokrivačem. Usudili su se izlazitisamo po drva i nahraniti životinje, od straha da se ne izgube uvijavici i bezličnu okolišu. Vrijeme su provodili skupljeni oko peći, doksu jaki naleti vjetra udarali u teške kapke na prozorima.

Poslije nekoliko dana vijavica je napokon prestala. Za sobom jeostavila čudan svijet mekanih bijelih nanosa.

»Bojim se da trgovci neće doći ove godine, kad su uvjeti ovakološi«, rekao je Gero. »Već kasne. Dat ćemo im priliku i još pričekati sodlaskom u Karvahal. No, ako se ubrzo ne pojave, morat ćemo kupitiu selu što budemo mogli naći.« Izgledao je malodušno.

Bili su sve nestrpljiviji kako su dani prolazili, a od trgovaca nitraga ni glasa. Rijetko su razgovarali i nad kućom se nadvila zebnja.

Osmoga je jutra Roran otišao do ceste i potvrdio da trgovci jošnisu prošli. Dan su proveli spremajući se na put u Karvahal, žalosnoodvajajući ono što mogu prodati. Te je večeri Eragon, iz očaja,ponovno pregledao cestu. Otkrio je duboke prtine u snijegu, sbrojnim otiscima kopita. Ushićeno je dotrčao kući. Tako je urlao odradosti da su svi živnuli.

Kad je svanulo utovarili su na kola viškove svoje ljetine. Svojugodišnju ušteđevinu Gero je stavio u kožnu torbicu i brižljivo jeprivezao o pojas, Eragon je zamotani kamen stavio među vreće žitada se ne otkotrlja kad kola nalete na izbočinu.

Poslije brzog doručka upregnuli su konje i raščistili snijeg s putado ceste. Kočije trgovaca već su prokrčile nanose, što im je ubrzaloputovanje. Oko podne su ugledali Karvahal.

Danju je to bilo malo obično selo, puno vike i smijeha. Trgovci suse utaborili na praznoj poljani na rubu sela. Skupine kočija, šatora ivatre bile su nasumce razbacane, kao šarene mrlje na bijelomesnijegu. Četiri šatora trubadura bila su slikovito ukrašena. Od logorado sela protezala se rijeka ljudi.

Mnoštvo je žamorilo oko svijetlih šatora i štandova, zakrčujućiglavnu ulicu. Konji su njištali zbog buke. Snijeg je bio ugažen pa muje površina bila glatka i svjetlucava. Mjestimice se otopio odkrjesova. Bogati miris pečenih kestena miješao se s ostalimmirisima.

Gero je ostavio kola i privezao konje, a onda je iz kesice izvadionekoliko kovanica. »Počastite se. Rorane, radi što hoćeš, samo budikod Horsta u vrijeme večere. Eragone, uzmi taj kamen i pođi samnom«. Eragon se nasmiješi Roranu i stavi novac u džep, većplanirajući kako će ga potrošiti.

Roran je odmah otišao, odlučna izraza lica. Gero je odveoEragona u vrevu, probijajući se kroz gomilu. Žene su kupovaleplatno, dok su im muževi u blizini proučavali nove zasune, kuke ialate. Djeca su trčala cestom gore-dolje i vrištala od uzbuđenja.Ovdje su bili izloženi noževi, ondje začini, a sjajni su lonci biliporedani odmah do kožne konjske opreme.

Eragon je radoznalo promatrao trgovce. Činilo se da su manjeimućni nego lani. Djeca su im izgledala uplašeno i zabrinuto, aodjeća im je bila zakrpana. Muškarci su bili mršavi i svoje su mačevei bodeže nosili znatno vještije. I žene su o pojasima nosile kratkebodeže.

Što li im se dogodilo da su postali ovakvi? I zašto su tolikokasnili? pitao se Eragon. Sjećao se da su uvijek bili dobroraspoloženi, no ovoga puta toga nije bilo. Gero se probijao niz ulicu,tražeći Merloka, trgovca koji je prodavao svakakve drangulije i nakit.

Našli su ga iza jednog štanda kako skupini žena pokazujebroševe. Nakon svakoga broša koji bi im pokazao čuli su se uzvicidivljenja. Eragon je zaključio da će se nemali broj novčanika ubrzoisprazniti. Kad god bi koja žena uputila kompliment njegovimartiklima, Merlok je izgledao kao da cvjeta i raste. Imao je šiljastubradu, držao se opušteno i izgledao je kao da na cijeli svijet gledapomalo prijezirno.

Zbog uzbuđene skupine žena, Gero i Eragon nisu se moglipribližiti Merloku pa su sjeli na stepenicu i čekali. Čim je Merlok bioslobodan, pojurili su k njemu.

»A što biste vi, gospodo, pogledali?«, upita ih Merlok. »Nekitalisman ili dranguliju za kakvu damu?« Odmotao je smotuljak iizvadio fino izrezbarenu srebrnu ružu, savršeno izrađenu. Sjajni jemetal privukao Eragonovu pozornost i s divljenjem ga je promatrao.Trgovac je dodao: »Ne stoji ni tri krune, iako ga je izradio poznatimajstor iz Belatone«.

Gero tihim glasom reče: »Ne želimo kupiti, nego prodati«. Merlokodmah pokri ružu i sa zanimanjem ih pogleda.

»Razumijem. Ako to išta vrijedi, možda biste ga zamijenili zajedan ili dva od ovih prekrasnih komada.« Na trenutak je zastao, doksu Eragon i njegov ujak nelagodno stajali, a onda je dodao: »Donijeliste predmet?«

»Imamo ga, no radije bismo ga pokazali na nekom drugommjestu«, odlučnim je glasom rekao Gero.

Merlok je podignuo obrvu, ali je s lakoćom rekao: »U tom slučaju,dopustite da vas pozovem u svoj šator«. Skupio je svoje proizvode,lagano ih spustio u sanduk okovan željezom i zaključao ga. Onda ihje poveo uz ulicu do improviziranog šatora. Vijugali su između kola,jer je njegov šator bio malo dalje od šatora ostalih trgovaca. Pri vrhuje bio grimizan, pri dnu crn, a u sredini su bila tri preklapajuća trokutarazličitih boja. Merlok je odvezao ulaz i zabacio preklop na jednustranu.

U šatoru je bilo sitnih drangulija i čudnih komada namještaja,poput okruglog kreveta i triju stolaca isklesanih od triju debala. Nabijelom je jastuku ležao krivudav bodež s rubinom na dršku. Merlokje zatvorio preklop i okrenuo se prema njima. »Izvolite sjesti.« Kadsu sjeli, rekao je: »A sada mi pokažite zašto se sastajemo nasamo«.Eragon je odmotao kamen i stavio ga između Merloka i ujaka.Merloku zasjaše oči, htjede ga uzeti, a onda se zaustavi i upita:»Mogu li?« Gero mu pokazao da može i on ga uze.

Zatim ga stavi u krilo, ispruži ruku sa strane i uze jednu uskukutiju. Kad ju je otvorio ugledali su veliku bakrenu vagu. Merlok ju jeizvadio, stavio je na zemlju i izmjerio kamen. Zatim je pomno, podzlatarskim povećalom, proučio površinu kamena, lagano ga kucnuodrvenim batićem i zarezao ga malim, šiljastim, čistim kamenom.Izmjerio mu je duljinu i promjer te brojke zapisao na pločicu. Malo jerazmišljao nad tim brojkama i rekao: »Znate li koliko vrijedi?«

»Ne znamo«, priznao je Gero. Obraz mu je zatitrao i nelagodnose promeškoljio na sjedalu.

Merlok se namrštio. »Nažalost, ne znam ni ja. No, mogu vam rećiovo: bijele su žilice od istog materijala kao i plavo oko njih, samo štosu različite boje. No, kakav bi to materijal mogao biti, nemam pojma.Tvrđe je od svakoga kamena koji sam vidio, čak od dijamanta. Tko

god ga je napravio ili je to učinio s pomoću alata kakve nisam nikadavidio ili s pomoću magije. Osim toga, šupalj je.«

»Što?«, uzviknu Gero.Merlokov je glas postao nekako uznemiren. »Jesi li ikada čuo da

kamen ima ovakav zvuk?« Uzeo je bodež s jastuka i ravnim dijelomoštrice kucnuo po kamenu. Zrak je proparao čist zvuk, koji je laganonestajao. Eragon se uznemirio, od straha da je Merlok oštetiokamen. Merlok okrenu kamen prema njima i reče. »Vidite da nemanikakvih ogrebotina ni oštećenja na mjestu gdje sam ga udariobodežom. Sumnjam da bih mogao učiniti išta što bi oštetilo ovajkamen i kad bih ga udario čekićem.«

Gero je prekrižio ruke, razočarana izraza lica. Zavladao je muk.Eragon je bio zbunjen. Znao sam da se kamen pojavio na Hrptu

djelovanjem magije, no da je napravljen s pomoću magije? Radičega i zašto? »A koliko vrijedi?«, promrmljao je.

»To vam ne mogu reći«, rekao je Merlok teškim glasom i dodao:»Siguran sam da ima ljudi koji bi ga skupo platiti, no takvih nema uKarvahalu. Morat ćete otići u južne gradove i ondje pronaći kupca.

Ovo je većini ljudi predmet znatiželje, a ne nešto na što bipotrošili novac kad su im potrebne praktične stvari.«

Gero je buljio u strop šatora, poput kockara koji procjenjuje svojeizglede. »Hoćeš li ga kupiti?«

Trgovac je odmah odgovorio: »Nije vrijedan rizika. Možda mogunaći bogata kupca na proljetnim putovanjima, no ne mogu bitisiguran. Čak i da ga nađem, ne bih vam platio do povratka idućegodine. Ne, morat ćete naći nekoga drugoga i prodati mu ga. No,želio bih znati... Zašto ste željeli sa mnom razgovarati nasamo?«

Eragon je spremio kamen, a onda odgovorio: »Zato što«,pogledao ga je, pitajući se hoće li eksplodirati kao Sloun, »sam ganašao na Hrptu, a ovdašnjim se ljudima to ne sviđa.«

Merlok ga začuđeno pogleda. »Znaš li zašto ja i drugi trgovcikasnimo ove godine?«

Eragon odmahnu glavom.»Na putu nas je pratila nesreća. Čini se da u Alageziji vlada

rasulo. Nismo mogli izbjeći bolestima, napadima i najgorimnedaćama. Kako su se napadi Vardena pojačali, Galbatoriks jeprisilio gradove da na granice šalju više vojnika, ljudi potrebnih za

borbu s Urgalima. Te se nemani spuštaju na jug, prema pustinjiHadarak. Nitko ne zna zašto i to nas se ne bi ticalo, ali prolaze prekonastanjenih područja. Viđali su ih po cestama i blizu gradova.Najgore su priče o Sjeni, iako nisu potvrđene. Rijetki ljudi preživetakve susrete.«

»Kako to da mi nismo čuli za to?«, uzviknu Eragon.»Zato«, smrknuto je odgovorio Merlok, »što je to počelo tek prije

nekoliko mjeseci. Cijela su se sela morala iseliti jer su im Urgaliuništili polja i postoji opasnost od gladi.«

»Besmislica«, srdito promrmlja Gero i nastavi: »Mi nismo vidjelinikakve Urgale. Jedinom koji ovdje postoji rogovi vise u Mornovojpivnici.«

Merlok je podignuo obrvu. »Možda je tako, no ovo je malo selo,zaklonjeno planinama. Nije čudo da vas nisu opazili. Međutim, nemislim da će to potrajati. Ovo sam spomenuo samo zato što se iovdje događaju čudne stvari budući da ste našli kamen na Hrptu.«

S tom zabrinjavajućom izjavom, oprostio se od njih, uz lagannaklon i blag osmijeh.

Gero je krenuo natrag prema Karvahalu, a Eragon je išao zanjim.

»Što misliš?«, upitao je Eragon.»Prikupit ću još informacija prije nego donesem zaključak.

Odnesi kamen u kola, a onda radi što te volja. Naći ćemo se zavečeru kod Horsta.«

Eragon se provukao kroz gomilu i veselo potrčao prema kolima.Ujak će satima kupovati i prodavati, a on će za to vrijeme

potpuno uživati. Sakrio je kamen pod vreće, a onda dugim,ponosnim korakom krenuo u grad.

Hodao je od štanda do štanda, procjenjujući stvari okom kupca,unatoč tome što je imao skroman broj kovanica. Kad je razgovarao strgovcima, potvrđivali su mu ono što je Merlok rekao gledenestabilnosti u Alageziji. Svi su ponavljali isto: »Napustila nas jeprošlogodišnja bezbrižnost, pojavile su se nove opasnosti i više ništanije sigurno«.

Kasnije toga dana kupio je tri štapića od ječmenog slada i malu,vrelu pitu od višanja. Topla mu je hrana godila poslije toliko satistajanja na snijegu. Želio je još, ali je sa žaljenjem morao oblizati

ljepljivi sirup s prstiju. Zatim je sjeo na rub trijema i počeo grickatištapić. U blizini su se hrvala dvojica dječaka iz Karvahala, no nijeimao želje pridružiti im se.

Kako je dan odmicao, trgovci su pošli trgovati po kućama. Eragonje nestrpljivo čekao večer, kada će doći trubaduri sa svojim pričama itrikovima. Obožavao je slušati priče o magiji, bogovima i, ako suimali veliku sreću, o jahačima zmajeva. Karvahal je imao vlastitogpripovjedača, Broma, Eragonova prijatelja, no njegove su priče svremenom zastarjele, dok su trubaduri uvijek imali novih priča, kojeje napeto slušao.

Eragon je upravo otkinuo ledenu sigu s krova trijema kad je ublizini ugledao Slouna. Sloun njega nije vidio pa je Eragon spustioglavu i jurnuo iza ugla prema Mornovoj pivnici.

U pivnici je bilo vruće, a zrak pun masnog dima od pucketajućihlojanica. Sjajni crni urgalski rogovi, onako povijeni, dužine njegoveispružene ruke, visjeli su iznad vrata. Pult je bio dug i nizak, s hrpomdasaka od bačava na jednom kraju, po kojima su gosti rezbarili.Morn je radio za pultom, rukava zavrnutih do lakata. Donja mu jepolovica lica bila kratka i zgnječena, kao da je stavio bradu nažrvanj. Mnoštvo je ljudi sjedilo oko masivnih hrastovih stolova islušalo dvojicu trgovaca koji su ranije završili s poslom i došli napivo.

Morn podignu pogled s vrča koji je prao i reče: »Eragone! Dragomi je što te vidim. Gdje ti je ujak?«

»Kupuje«, odgovori Eragon, sliježući ramenima, i doda: »To ćemalo potrajati.«

»A Roran, je li on ovdje?«, upita Morn, brišući krpom drugi vrč.»Jest, ove godine nije bilo bolesnih životinja da ga zadrže kod

kuće.«»Dobro, dobro.«Eragon je pokazao rukom dvojicu trgovaca. »Tko su oni?«»Kupci žita. Kupili su svačije sjeme po smiješno niskim cijenama,

a sada pričaju urnebesne priče i misle da ćemo im povjerovati«.Eragon je shvatio zašto je Morn tako uzrujan. Ljudima je taj

novac potreban. Bez njega ne mogu preživjeti. »Kakve priče?«Morn je s prijezirom odgovorio: »Kažu da su Vardeni sklopili

savez s Urgalima i da gomilaju vojsku kako bi nas napali. Navodno

smo samo milošću našega kralja tako dugo bili zaštićeni, kao da biGalbatoriksa bilo briga kad bi nas i spalili do temelja. Hajde poslušajšto pričaju. Imam previše posla da bih prepričavao njihove laži.«

Debelo tijelo prvoga trgovca jedva je stalo u jedan stolac, koji ješkripom prosvjedovao pri i najmanjem pokretu njegova tijela. Licemu je bilo bez ijedne dlake, zdepaste ruke glatke kao u malogdjeteta, a naprćene usne razdražljivo povijene dok je pijuckao vino izvrča. Drugi je bio rumen u licu. Koža oko vilice bila mu je suha idebela, puna naslaga sala, kao kad se hladan maslac užeže. Uusporedbi s vratom i podbratkom, ostatak mu je tijela bio neprirodnotanak.

Prvi je trgovac uzaludno pokušavao ugurati svoje pozamašneobline u stolac. Rekao je: »Ne, ne, ne razumijete. Samo zahvaljujućikraljevim neprestanim naporima u vašu korist možete se sada snama u miru prepirati. Kad bi on, unatoč svoj svojoj mudrosti, tupomoć uskratio, jao vama!«

Netko je poviknuo: »Tako je, a sad ćete nam sigurno reći kakojahači opet postoje i kako je svaki od vas ubio stotinu vilenjaka.Mislite li da smo mi djeca i da ćemo povjerovati u vaše priče?Umijemo se mi za se brinuti.« Nato se svi glasno nasmijaše.

Kad je trgovac počeo na to odgovarati, mršavi ga je suputnikprekinuo odmahnuvši rukom. Na prstima mu je zasjalo kričavoprstenje. »Niste razumjeli. Znamo mi da Carstvo ne može brinuti zasvakoga od nas pojedinačno, što biste vi željeli, no može spriječiti daUrgali i druge nemani pregaze ovo...«, tražeći pravi izraz, rekao je:»mjesto.«

Trgovac je nastavio: »Vi se ljutite na Carstvo što se premaljudima odnosi nepošteno i to je opravdano, no vlast ne možesvakome udovoljiti. Neizbježno dolazi do razmirica i sukoba. No,većina se od nas nema na što žaliti. Svaka zemlja ima neku maluskupinu nezadovoljnika koji nisu zadovoljni ravnotežom moći.«

»Jest«, poviknu jedna žena, »ako su za tebe Vardeni malaskupina !«

Debeli je čovjek uzdahnuo. »Već smo vam objasnili da Vardeninemaju nikakva interesa vama pomagati. To je samo licemjerje kojepodupiru izdajice u pokušaju da unesu nemir u Carstvo i da nas

uvjere kako se prava opasnost nalazi unutar naših granica, a neizvan njih. Oni samo žele svrgnuti kralja i prisvojiti našu zemlju.

Posvuda imaju špijune, jer se pripremaju na invaziju. Nikada neznate tko za njih radi.«

Eragon se nije s time slagao, no riječi su trgovaca tekle glatko iljudi su kimali glavom. Zakoračio je naprijed i rekao: »Kako vi toznate? Ja mogu reći da su oblaci zeleni, ali to ne znači da je toistina. Dokažite nam da ne lažete.« Trgovci su zurili u njega, dok suseljani nijemo čekali odgovor.

Prvi je progovorio mršavi trgovac. Izbjegavao je Eragonovpogled.

»Zar vi djecu ne učite poštovanju? Ili dopuštate da dječaci prkosemuškarcima kad god žele?«

Promatrači su se meškoljili i zurili u Eragona. Zatim jedan čovjekreče: »Odgovorite na pitanje.«

»To je samo pitanje zdrava razuma«, rekao je debeli trgovac, sgrašcima znoja ispod nosa. Njegov je odgovor ozlojedio seljane paje rasprava završila.

Eragon se vratio do pulta, s gorkim okusom u ustima. Nikadaprije nije sreo nikoga tko je bio za Carstvo, a protiv neprijateljaCarstva.

U Karvahalu je vladala duboko ukorijenjena mržnja premaCarstvu, gotovo nasljedna po prirodi. Carstvo im nije nikadapomagalo za vrijeme teških godina, kada su gotovo skapali od gladi,ali su njegovi skupljači poreza svejedno bili bezdušni. Osjećao je dase s pravom suprotstavio trgovcima glede kraljeve milosti, no gledeVardena nije bio siguran.

Vardeni su bili skupina pobunjenika koja je neprestano napadalaCarstvo i pljačkala. Nitko nije znao tko im je vođa ni tko ih je osnovaou godinama poslije Galbatoriksova dolaska na vlast, prije više odstotinu godina. Pridobili su velik broj simpatizera, jer su uspješnoizmicali Galbatoriksovim naporima da ih uništi. O njima se nije znaloništa, osim da će te primiti ako si bjegunac i ako se moraš skrivati iliako mrziš Carstvo. Jedini je problem bio kako ih pronaći. Morn senaslonio na pult i rekao: »Nevjerojatno, zar ne? Gori su od strvinarakad kruže nad umirućom životinjom. Bit će problema ako dugoostanu.«

»Za nas ili za njih?«»Njih«, rekao je Morn, dok su ljutiti glasovi ispunjavali pivnicu.

Eragon je otišao kad je izgledalo da će svađa prerasti u tučnjavu.Vrata su se iza njega muklo zalupila, glasovi su iščeznuli. Bilo jekasno popodne i sunce je brzo zalazilo. Kuće su na zemlju bacaleduge sjene. Dok je hodao niz ulicu, opazio je Rorana i Katarinu kakostoje u sporednoj uličici.

Roran je rekao nešto što Eragon nije uspio čuti. Katarina jespustila pogled prema rukama i tihim glasom odgovorila, podignulase na prste i poljubila ga, a onda odjurila. Eragon se dovukao doRorana i počeo ga zadirkivati: »Zabavljaš se?« Roran je neštoneodređeno promrmljao i krenuo.

»Jesi li čuo vijesti od trgovaca?«, upita Eragon, slijedeći ga.Većina je seljana bila u kućama i razgovarala s trgovcima ili čekalada se smrači kako bi trubaduri počeli s predstavom. »Jesam«. Roranje izgledao rastreseno. »Što misliš o Slounu?«

»Jasno sam pokazao što mislim o njemu.«»Bit će krvi među nama kad sazna za Katarinu i mene«, izjavio je

Roran. Jedna je pahuljica sletjela ne Eragonov nos pa je podignuoglavu. Nebo je postalo sivo. Nije mogao smisliti ništa prikladno što birekao Roranu. Roran je imao pravo. Potapšao je rođaka po ramenu ikrenuli su sporednim putem.

Večera je kod Horsta bila obilna. Gostionica je bila punarazgovora i smijeha. Slatki likeri i teško pivo ispijani su u velikimkoličinama pa je atmosfera postajala sve bučnija. Kad su ispraznilitanjure, Horstovi su gosti napustili prostoriju i pošli prema polju gdjesu se utaborili trgovci. U zemlju oko velike čistine bili su zabijenistupovi, sa svijećama na vrhovima. U pozadini su plamtjeli krjesovi ioslikavali zemlju treptavim sjenama. Seljani su se polako okupljalioko kruga i radoznalo čekali na hladnoći.

Trubaduri su nahrupili iz svojih šatora, u odjeći punoj resica, a zanjima stariji i otmjeniji zabavljači. Zabavljači su svirali i pripovijedali,dok su njihovi mlađi kolege glumili prizore iz priča.

Prve su predstave bile čista zabava: proste i pune šala,burleskne, sa smiješnim likovima. No kasnije, dok je plamen urupama svijeća pucketao i kad su se svi zgusnuli u krug, pojavio sestari pripovjedač Brom. Na grudi mu je valovito padala raščupana

sijeda brada, a oko pognutih ramena bila mu je omotana duga crnapelerina i zaklanjala mu tijelo. Raskrilio je ruke, raširio prste poputpandža, te ovako pripovijedao: »Vrijeme se ne može zaustaviti.Godine prolaze željeli mi to ili ne. No možemo se sjećati. Ono što jeprošlo, može živjeti u pamćenju. Ovo što ćete čuti jest nesavršeno iiscjepkano, no čuvajte to, jer bez vas neće postojati. Prenosim vamzaboravljenu predaju, dugo skrivanu u snenoj izmaglici prošlosti.«

Prodornim je očima ispitivao njihova znatiželjna lica. Na kraju jepogled zaustavio na Eragonu.

»Prije nego su se rodili očevi vaših djedova, i još ranije, prijerođenja njihovih otaca, osnovan jer red jahača zmajeva. Zadaća imje bila štititi i čuvati ljude, u čemu su tisućama godina uspijevali. Ujunaštvu i borbi nitko im nije bio ravan, jer je svaki od njih bio snažanza desetoricu. Bili su besmrtni i samo su ih mač i otrov mogli usmrtiti.Svoju su snagu usmjeravali samo za dobro i pod njihovim suvodstvom od kamena živca izgrađeni veliki gradovi i utvrde. Dok suoni održavali mir, zemlja je cvjetala. Bilo je to zlatno doba. Vilenjacisu nam bili saveznici, a patuljci prijatelji. Bogatstva su se slijevala unaše gradove i ljudi su napredovali. Ali, jao! To nije moglo trajativječno.«

Brom je spustio pogled, bez riječi. Glas mu je drhtao odbeskrajne tuge.

»Nikakav ih neprijatelj nije bio kadar uništiti, ali se nisu mogliočuvati od samih sebe. I, na vrhuncu njihove moći, rodi se dječak poimenu Galbatoriks, u pokrajini Inzibet, koja danas više ne postoji. Udesetoj godini života kad su ga, kao što je bio običaj, testirali,utvrdiše da posjeduje veliku moć i objeručke ga prihvatiše kaojednoga od svojih.

Prošao je obuku i sve ih nadmašio umijećem. Obdarenoštroumnošću i snažnim tijelom, ubrzo se uzdigao medu jahače.Neki su njegovo naglo napredovanje smatrali opasnim i na toupozoravali, no jahači su postali oholi i nisu se obazirali na taupozorenja. I jao, toga se dana zače tuga.

I dogodi se da Galbatoriks, poslije obuke, krene na vratolomnoputovanje s dvojicom prijatelja. Letjeli su daleko prema sjeveru, dan inoć, i prešli na ostatak urgalskoga područja, naivno vjerujući da će ihštititi njihova moć. Ondje ih, u snu, na debelu ledu, zateče

neprijateljska zasjeda i pobi njegove prijatelje i sve njihove zmajeve.Galbatoriks se, iako teško ranjen, probio kroz obruč napadača.Nažalost, jedna je strijela probola srce njegova zmaja. Zmaj mu jeuginuo na rukama. Tu je posijano sjeme tuge.«

Pripovjedač je sklopio ruke i polagano gledao uokolo. Na licu sumu treperile sjene. Nastavak priče odjekivao je kao jecajućeposmrtno zvono.

»Sam, ranjiv bez zmaja i izbezumljen tragičnim gubitkom,Galbatoriks je besciljno lutao tom pustom zemljom i zazivao smrt, alismrt nije stizala. Bez straha je nasrtao na sve živo. Urgali i drugačudovišta bježali su od te opsjednute spodobe. Tada Galbatoriksshvati da mu jahači mogu dati drugog zmaja. Ponesen tom mišlju, onpješice krenu na mukotrpan put, natrag u Hrbat. Trebalo mu je višemjeseci da bi prevalio put koji je nekada bez napora prelijetao nazmaju. Bio je sposoban loviti pomoću magije, no često je išaopodručjima na koja životinje nisu zalazile. Kad je napokon napustioplaninu, bio je na rubu smrti od gladi. Jedan ga je seljak našaoiscrpljena u blatu i pozvao jahače.

Onako onesviještena, odnijeli su ga na posjed i iscijelili mu rane.Spavao je četiri dana. Kad se probudio, nije još pokazivao

nikakve znakove poremećena uma. Kad su ga doveli pred vijećesazvano da mu sudi, Galbatoriks je zatražio drugog zmaja. Tajočajnički zahtjev otkrio je njegovo ludilo. Vijeće je to shvatilo.Galbatoriks je, beznadno, kroz zrcalo svojega ludila, stvorioiskrivljenu sliku kako su jahači krivi za smrt njegova zmaja. Svake jenoći o tome razmišljao i kovao osvetnički plan.«

Ljudi su ga tako pozorno slušali da je Brom počeo šaptati.»Našao je jednog jahača koji se sažalio nad njim i povjerovao

njegovim lažnim uvjerenjima. Upornim lukavstvima, primjenjujućimračne tajne koje je naučio od Sjene, nahuškao je toga jahača protivstarješina. Zajedno su, na prijevaru, domamili i ubili jednogastarješinu. Nakon što su počinili to podmuklo djelo, Galbatoriks seokrenuo protiv svojega saveznika i bez upozorenja ga zaklao. Jahačisu ga našli okrvavljenih ruku. Iz usta mu se prolomio strašan vrisakdok je odletio u noć. Kako je u svojemu ludilu bio prepreden, nisu gamogli pronaći.

Godinama se skrivao po pustinjama poput progonjene zvijeri,budno motreći moguće progonitelje. Njegovo nedjelo nije palo uzaborav, no s vremenom je potraga prestala. Onda je, nekom zlomsudbinom, sreo Morzana, mladoga jahača snažna tijela, ali slabauma. Galbatoriks ga je uvjerio da ostavi nezaključana vrata gradaIlirije, danas zvanog Uruben. Ušao je kroz ta vrata i ukrao zmajevomladunče.

Sa svojim se novim učenikom sakrio na začaranu mjestu, kamose jahači nisu usudili prići. Ondje je Morzan naučio mračne sile, tajnui zabranjenu magiju. Kad je obuka završila, a crni zmaj Sruikanpotpuno narastao, Galbatoriks se otkrio svijetu, zajedno sMorzanom.

Borili su se protiv svakoga jahača na kojega su naišli. Sa svakimubojstvom, snaga im je rasla. Galbatoriksu se pridružilo još dvanaestjahača željnih moći i osvete prema svemu što su oni smatrali lošim.Njih dvanaestorica i Morzan postali su Trinaestorica zakletih. Ostalisu ih jahači dočekali nespremni i podlegli su napadu. I vilenjaci su sesnažno borili protiv Galbatoriksa, no on ih je svrgnuo i prisilio nabijeg u tajna skrovišta, odakle se više nikada nisu vratili.

Galbatoriksu i Trinaestorici zakletih bio se kadar oduprijeti samovoda jahača Vrael. Vrlo star i mudar, nastojao je spasiti što je mogaoi spriječiti da preostali zmajevi ne padnu u ruke neprijateljima. Uposljednjoj bitci, pred ulazom u grad Doru Ariba, Vrael je porazioGalbatoriksa, ali je pri odlučnom udarcu oklijevao. Galbatoriks jeiskoristio tu priliku i zadao mu snažan udarac mačem sa strane.

Vrael je, teško ranjen, pobjegao u planinu Utgard, nadajući se daće se ondje oporaviti i osnažiti. No, to se nije dogodilo. Galbatoriksga je našao. Dok su se borili, Galbatoriks ga je udario među noge.Tim je podmuklim udarcem svladao Vraela i mačem oštrim kaomunja odrubio mu glavu.

Poslije toga, moć mu je navirala kroz vene pa se Galbatoriksproglasio kraljem Alagezije.

I od toga je dana on naš vladar.«Čim je završio priču, nestao je s trubadurima. Eragonu se učinilo

kako je na Bromovu obrazu zasjala suza. Odlazeći, ljudi su tihožamorili. Gero je Eragonu i Roranu rekao: »Smatrajte se sretnima.

Ovu sam priču čuo samo dvaput u životu. Kad bi Carstvo znalo da juje Brom ispričao, ne bi doživio slijedeći mjesec.«

DAR SUDBINE

Sljedeće večeri, nakon povratka iz Karvahala, Eragon je odlučioispitati kamen kao što je učinio Merlok. Bio je sam u svojoj sobi.

Stavio je kamen na krevet, a pokraj njega tri alatke. Najprije ga jekucnuo drvenim batićem. Čula se bogata zvonjava. Zadovoljan, uzeoje teški kožni čekić. Kad je udario po kamenu, odjeknuo je tužanzvon. Na kraju ga je udario malim dlijetom. Metal ga nije okrhnuo nizagrebao, ali je zvuk bio najjasniji. Kad je i zadnji ton utihnuo, učinilomu se da čuje lagano cičanje. Merlok je rekao da je kamen šupalj.Možda je unutra nešto vrijedno.

No, ne umijem ga otvoriti. Onaj tko ga je napravio, zasigurno jeimao dobar razlog, no tko god da ga je odnio na Hrbat, nije sepotrudio otići po nj ili nije znao gdje je. Ne vjerujem da ga čarobnjak,koji ima prave moći, ne bi bio kadar naći. Je li onda bio namijenjenmeni? Na to pitanje nije nalazio odgovora. Odustao je od rješavanjatajne, uzeo alat i vratio kamen na policu.

Te ga je noći nešto naglo probudilo. Napeto je osluškivao. Sve jebilo tiho. S nelagodom je zavukao ruku pod madrac i dohvatio nož.

Ništa se nije čulo. Dugo je čekao, a onda je polako ponovnoutonuo u san.

Tišinu najednom propara cičanje i on se opet naglo probudi,skotrlja se s kreveta i izvuče nož iz korica. Nevjesto je petljao skutijom za kresivo i jedva uspio zapaliti svijeću. Vrata su bilazatvorena.

Cičanje je bilo preglasno za miša ili štakora, no ipak je pogledaopod krevet. Ništa. Sjeo je na rub madraca i trljao snene oči. Opet sezaču cičanje i on poskoči.

Odakle dolazi taj zvuk? Nema ništa u podu ni u zidu, jer su odpunog drva. Takav mu je bio i krevet. Osjetio bi da se nešto noćuuvuklo u slamaricu. Pogled mu zastade na kamenu. Bunovan,dohvati ga s police i stavi u krilo razgledavajući sobu.

Cičanje mu opet propara uši i prsti mu počeše titrati. Dolazilo je izkamena.

Taj mu je kamen samo zadao muka i bijesa, a sada mu ne da nispavati! Kamen se nije obazirao na njegov bijesni pogled, mirno jeležao i povremeno pijukao. Onda je jednom glasno ciknuo i utihnuo.Eragon ga je oprezno odložio i zavukao se u krevet. Kakva god setajna skrivala u kamenu, morat će pričekati do jutra.

Kad se ponovno probudio, kroz prozor je dopirala mjesečina.Kamen se na polici njihao velikom brzinom i tuckao u zid.Obasjavala ga je hladna mjesečina, na kojoj mu se površina još višebijelila. Eragon skoči s kreveta, s nožem u ruci. Kamen se prestaonjihati, no on je i dalje bio napet. Zatim kamen opet zaciča i poče sejoš brže njihati.

Eragon opsova i stade se oblačiti. Nije ga zanimala vrijednostkamena. Odlučio ga je odnijeti daleko i zakopati. Uto njihanje presta ikamen utihnu. Zatim se naglo zanjiha, skotrlja se s police, lupnu opod i poče se gegati prema Eragonu. On se uznemiri i potrča premavratima.

Najednom se na kamenu pojavi pukotina. Zatim druga, pa treća.Skamenjen od čuda, Eragon se nagnu, još uvijek držeći nož u ruci.

Na vrhu kamena, gdje su se spajale sve tri pukotine, izviri neštomalo i poče se micati amo-tamo, a kamen se podignu, prevrnu iponovno pade na pod. Zatim opet zaciča nekoliko puta, iz pukotineizviri tamna glavica, a iza nje čudno, koščato tijelo. Eragon joščvršće stisnu nož i stade kao ukopan. Ubrzo je stvorenje potpunoizišlo iz kamena. Na trenutak je stajalo na mjestu, a onda jeodskakutalo na mjesečinu.

Eragon se trgnu od šoka. Ližući opnu kojom je bilo omotano,pred njim je stajalo mladunče zmaja.

BUĐENJE

Zmaj nije bio nimalo dulji od njegove ruke do lakta, a ipak sedržao ponosno i dostojanstveno. Ljuske su mu bile boje tamnogsafira, kao i površina kamena. Ne kamena, shvatio je, nego jajeta.Zmaj je raširio krila. Zbog njih je Eragonu ranije izgledao izobličen.Krila su mu bila nekoliko puta duža od tijela, a na prednjem rubu krilastršilo mu je nešto poput koštanih prstiju. Bio je to niz širokorazmaknutih kandža. Glava mu je bila nepravilna, trokutasta oblika.Iz gornje su mu vilice visjela dva mala, povijena, bijela zmijska zuba.Izgledali su vrlo oštri. I kandže su mu bile bijele, poput ulašteneslonovače, i s unutarnje, povijene strane malo nazupčane. Dužcijeloga hrpta, od glave do kraja repa, imao je male bodlje. Oko rupegdje su mu se spajali vrat i ramena bio je neuobičajeno velik prostorbez bodlja.

Eragon se malo pomaknuo, a zmaj je zamahnuo glavom. Teškim,ledenoplavim očima nepomično je gledao u Eragona. Eragon jestajao kao ukopan. Kad bi zmaj odlučio napasti, bio bi vrlo opasan.

Odjednom se prestao zanimati za Eragona i počeo proučavatisobu. Ciknuo bi kad god bi udario u zid ili komad namještaja. Potomje zamahnuo krilima, skočio na krevet i cičeći otpuzao na Eragonovjastuk. Usta su mu bila žalosno otvorena, kao u tek izlegla ptića, ividjela su se dva niza oštrih zuba. Eragon je oprezno sjeo na krajkreveta. Zmaj mu je onjušio ruku, grickajući mu rukav. Eragon jepovukao ruku k sebi.

Dok je gledao to sićušno stvorenje, na Eragonovu licu zatitraosmijeh. On oprezno ispruži desnu ruku i dodirnu zmajića u slabinu.U tom mu času golema ledena energija zahvati cijelu ruku i zapečega u venama kao tekuća vatra. Eragon vrisnu i naglo se odmaknu. Uušima mu je zvonilo kao u kovačnici, ali je uspio zatomiti vrisak. Usvakome djeliću tijela osjećao je oštru bol. Pokušao se pomaknuti,no nije mogao. Nakon sat vremena u udove mu se počela vraćati

toplina, ali su mu još bridjeli. Nije mogao prestati drhtati. Ustao je.Šake su mu bile ukočene, prsti paralizirani. Panično je buljio u dlan,na kojemu se pojavio treperav, bijeli sjaj i počeo se ovalno širiti.Koža ga je svrbjela i bridjela kao da ga je ugrizao pauk. Srce mu jemahnito lupalo.

Trepnuo je očima, pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Neštomu je dotaknulo svijest, kao kad prstom prijeđeš po koži. Opet je toosjetio, no ovoga se puta pretvorilo u sićušnu misao u kojoj je osjetiorastuću znatiželju. Kao da se srušio nekakav nevidljiv zid koji mu jeokruživao um pa je mislima slobodno mogao sve dosegnuti. Osjećaoje da ga ništa ne može zaustaviti pa se prestrašio da će izići izvlastitoga tijela, u koje se više neće moći vratiti, da će se pretvoriti uduha. Prestravljen, on se istrgnu iz toga stanja, koje brzo nestade, atrajalo je kao treptaj oka. Sumnjičavo je buljio u nepomična zmaja.

Uto ga po boku zagrebe ljuskava nogu i on se trgnu. Ovoga putanije bilo udara energije. Zbunjen, desnom rukom pogladi zmaja poglavi i osjeti kako mu cijelu ruku zahvatiše lagani trnci. Zmaj ga jegurkao njuškom, izvijajući hrbat poput mačke. Eragon mu je prešaoprstima po tankim membranama na krilu. Na dodir su bile kao staripergament, mekane i tople, ali još uvijek malo vlažne. Bile suprošarane stotinama tankih pulsirajućih vena.

Opet mu nekakav pipak dodirnu um, no ovoga puta, umjestoznatiželje, Eragon osjeti golemu, proždrljivu glad. On u čuduuzdahnu i ustade. Ovo je opasna životinja, zaključi. A opet, dok jepuzala po krevetu, izgledala je tako bespomoćno pa se upitao hoće libiti kakve nevolje ako je zadrži. Zmaj je jauknuo piskutavim glasom.Tražio je hranu. Eragon ga brzo počeša po glavi da ga umiri. 0 tomeću razmišljati poslije, zaključi Eragon, iziđe iz sobe i tiho zatvorivrata.

Kad se vratio s dva duguljasta komada suhog mesa zatekao jezmaja kako sjedi na prozoru i promatra mjesec. Izrezao je meso namale četvrtaste komadiće i pružio jedan zmaju. Zmaj ga opreznoonjuši, a onda munjevito mlatnu glavom, kao zmija, zgrabi meso izEragonovih prstiju i proguta ga cijela, uz neobičan trzaj. Zatim počegurkati Eragonovu ruku, tražeći još.

Eragon ga je hranio, oprezno čuvajući prste. Kad je preostaosamo jedan komadić, zmajev je trbuh već bio nabreknuo. Pružio mu

je i taj posljednji komad. Zmaj ga je malo promatrao, a onda ga jelijeno dohvatio. Kad je završio s jelom, dopuzao je na Eragonovuruku i šćućurio mu se u krilu. Zatim je otpuhnuo, a iz nosnica mu jeizletio taman dim. Eragon ga je u čudu promatrao.

Kad je pomislio da je zaspao, zmaj poče dubokim glasom veselopjevušiti. Grlo mu je podrhtavalo. Eragon ga je nježno prenio nakrevet i položio ga pokraj jastuka. Sklopljenih očiju, zmaj jezadovoljno omotao rep oko noge kreveta, a Eragon je, u mraku,legao pokraj njega.

Bio je sučeljen s bolnom dvojbom. Ako odgoji zmaja, mogao bipostati jahač. Mitovi i priče o jahačima iznimno su se cijenili. Postaneli jahač, neizbježno će ući u legendu. No, ako Carstvo otkrije zmaja,ubit će i njega i njegovu obitelj ili će se morati pridružiti kralju. Nitkoim ne bi htio ni mogao pomoći.

Najjednostavnije rješenje bilo je ubiti zmaja, no ta mu je pomisaobila odvratna pa ju je odbacio. Previše je cijenio zmajeve da bi na to ipomišljao. Osim toga, što bi nas moglo odati?, mislio je. Živimo uzabačenu mjestu i nismo uradili ništa Čime bismo privukli pozornost.

Kako uvjeriti Geru i Rorana da mu dopuste zadržati zmaja?Nijedan neće htjeti imati zmaja u blizini. Mogao bih ga potajno

othraniti. Za mjesec-dva toliko će narasti da ga se Gero više nećemoći otarasiti, no hoće li pristati na to? Čak i da Gero pristane, hoćuli moći osigurati dovoljno hrane za zmaja? Sad nije nimalo veći odmačeta, a pojeo je cijelu pregršt mesa! Mislim da će s vremenompočeti sam loviti, ali kada? Hoće li preživjeti vani na hladnoći?

Kako god bilo, želio je zadržati zmaja. Što je više o tomerazmišljao, to je bio odlučniji. Kako god ispadne s Gerom, Eragon jeodlučio učiniti sve što bude u njegovoj moći kako bi zaštitio zmaja. Stom je odlukom zaspao, a zmaj se priljubio uza nj.

Kad je svanula zora, zmaj je sjedio na vrhu uzglavlja kreveta, kaodrevni stražar koji radosno dočekuje novi dan. Eragon se divionjegovim bojama. Nikada nije vidio tako snažnu, duboku plavu boju.

Ljuske su mu izgledale kao stotine sitnih dragulja. Opazio je damu bijeli ovalni znak na dlanu ima srebrn sjaj. Jutro je bilo prekrasnosvježe. Posjed je bio prekriven svježim slojem snijega. Smiješio sedok je to maleno biće, iz sigurnosti Eragonova krila, sa zanimanjemgledalo oko sebe.

Eragon je hitao preko polja i nečujno zašao u mračnu šumu.Tražio je sigurno mjesto gdje će ostaviti zmaja. Napokon je našaostablo jarebike, samo, na golom brežuljku, s granama poput sivihprsta prekrivenih snijegom, koji strše prema nebu. Spustio je zmajapokraj debla i na zemlju stavio kožno remenje.

S nekoliko spretnih pokreta napravio je omču i nataknuo je zmajupreko glave, dok je zmaj istraživao snježne nanose oko stabla.

Remenje je bilo izlizano, ali će izdržati. Promatrao je zmaja kakopuže, zatim mu je skinuo omču s vrata i privezao ga za noge da sene udavi. Onda je skupio naramak drva i visoko u krošnji napravioprimitivnu kućicu, u koju je prostro stare deke i sakrio meso. Granjese njihalo pa mu je snijeg padao po licu. Preko prednjega dijelaskrovišta prebacio je još dronjaka da bi bilo toplije. Sa zadovoljstvomje promatrao rezultat svoga rada.

»Vrijeme je da ti pokažem tvoj novi dom«, rekao je i podignuozmaja na drvo. Zmaj se koprcao, pokušavajući se osloboditi, a ondase ušuljao u kućicu, pojeo komad mesa, sklupčao se i plaho trepnuoočima prema Eragonu. »Sve će biti u redu, samo nemoj izlaziti«,reče mu Eragon. Zmaj opet trepnu očima. Naravno da ga zmaj nerazumije, razmišljao je Eragon, a onda je osjetio zmajeve misli. Opetga je zahvatio onaj strašni osjećaj otvorenosti — prostora takogolema da ga je pritiskao kao olovni prekrivač. Skupljajući snagu,pokušao se usredotočiti na zmaja i usaditi mu ovu misao: »Budiovdje«. Zmaj se umiri i zabaci glavu prema Eragonu. Eragon muponovi, snažnije: »Budi ovdje«. Kroz tu misaonu sponu do Eragonaje doprla blaga potvrda, no ipak se pitao je li ga zmaj doista razumio.Na kraju krajeva, on je životinja.

S olakšanjem je prekinuo taj misaoni dodir i osjetio kako uranja usigurnost vlastitoga uma.

Dok je silazio sa stabla, Eragon je stalno pogledavao uvis. Zmajje pomolio glavu iz skrovišta i, dok je Eragon odlazio, promatrao gasvojim velikim očima.

Eragon je brzim korakom stigao do kuće i ušuljao se u svoju sobukako bi uklonio ostatke jajeta. Bio je siguran da Gero i Roran nećeopaziti da jajeta nema. Zaboravili su ga nakon što su čuli da ga nemogu prodati. Kad su ukućani ustali, Roran je rekao kako je po noći

čuo nekakve glasove no, na Eragonovu sreću, nije više o tomepričao.

Eragon je bio u zanosu pa mu je dan brzo prolazio. Lako jeskrivao znak na ruci pa je ubrzo zaključio da ne treba o njemubrinuti. Krenuo je prema jarebiki, noseći kobasice koje je ukrao izpodruma. Pun bojazni, prišao je stablu. Može li zmaj preživjeti naovoj hladnoći?

Strahovi su mu bili neutemeljeni. Zmaj je sjedio na grani i glodaonešto među prednjim nogama. Kad ugleda Eragona, poče uzbuđenocičati. Eragon je bio sretan što ga vidi na stablu, visoko iznaddometa velikih grabežljivaca. Čim je pokraj debla spustio kobasice,zmaj je sletio. Dok je proždrljivo kidao kobasice, Eragon jepregledavao skrovište. Nestalo je sve meso, kućica je bila netaknuta,a na podu su bili razbacani čuperci perja. Izvrsno. Može sampribavljati hranu. Najednom se sjeti da ne zna je li zmaj muško iližensko. Podignuo ga je i okrenuo, ne obazirući se na zmajevocičanje u znak negodovanja, no nije uspio vidjeti nikakav znakraspoznavanja. Čini se da ne želi nijednu tajnu odati bez borbe.

Dugo je ostao sa zmajem. Odvezao ga je, stavio ga na rame ikrenuo istraživati šumu. Snijegom prekrivno drveće štitilo ih je kaodostojanstveni stupovi velebne katedrale. Eragon je pokazao zmajušto zna o šumi, ne mareći hoće li ga zmaj razumjeti. Važan mu je biosamo jednostavan čin zajedništva. Bez prestanka mu je pričao. Zmajga je gledao bistrim očima i upijao svaku njegovu riječ. Neko jevrijeme Eragon samo sjedio, sa zmajem u krilu, i začuđeno gapromatrao, još uvijek zbunjen posljednjim događajima. O zalaskusunca krenuo je kući, svjestan pogleda teških plavih očiju uprta unjegova leđa, gnjevna što je ostavljen.

Te je noći razmišljao o svemu što bi se moglo dogoditi toj maloj inezaštićenoj životinji. Mučile su ga misli o olujama i opasnimživotinjama. Satima nije mogao zaspati. Sanjao je kako lisice i crnivukovi krvavim zubima komadaju zmaja.

Čim je sunce granulo, otrčao je u šumu s hranom i dronjcimakako bi još bolje utoplio skrovište. Zmaja je zatekao budna i čitavakako visoko na stablu sjedi i promatra sunce. Duboko je zahvaliosvim bogovima, znanim i neznanim. Kad mu se približio, zmaj sespusti na zemlju, skoči mu u krilo i priljubi mu se na grudi. Hladnoća

mu nije naškodila, no izgledao je uplašeno. Iz nozdrva mu je sukljaotaman dim. Eragon ga lagano pogladi, sjede, nasloni leđa najarebiku i stade mu nježno tepati. Sjedio je nepomično, a zmaj mu jeuvukao glavu u kaput. Nakon nekog vremena, ispuzao mu je iz ruku ipopeo mu se na rame. Eragon ga je prvo nahranio, a onda jeomotao kućicu novim dronjcima. Neko su se vrijeme igrali, noEragon se morao vratiti kući.

Brzo je uspostavljena svakodnevna kolotečina. Eragon jesvakoga jutra otrčao do stabla s doručkom za zmaja, a onda trkomnatrag kući. Danju se marljivo laćao svojih poslova kako bi mogaojoš jednom posjetiti zmaja. I Gero i Roran opazili su promjenu unjegovu ponašanju i pitali ga zašto provodi tako puno vremena izvankuće. Eragon bi samo slegnuo ramenima i krenuo prema šumi,pazeći da ga tko ne prati.

Poslije prvih nekoliko dana prestao je brinuti da će zmaja snaćikakvo zlo. Zmaj je rastao golemom brzinom pa je Eragon zaključioda će se ubrzo osloboditi gotovo svih mogućih opasnosti. U prvomeje tjednu porastao dvostruko. Nakon sljedeća četiri dana bio jeEragonu do koljena pa je Eragon bio prisiljen sagraditi skrivenoskrovište na zemlji. Gradio ga je tri dana. Kad je zmaj navršio dvatjedna, Eragon ga je morao pustiti da slobodno luta, jer su mu većtrebale velike količine hrane. Kad ga je prvi put odvezao, samo ga jesnaga Eragonove volje prisilila da ne krene za Eragonom na posjed.Koliko god je puta pokušao, Eragon ga je snagom uma vraćao, svedok nije naučio da mora izbjegavati kuće i druge ljude.

Usadio mu je i svijest o tome koliko je važno da lovi samo naHrptu, gdje je bilo manje mogućnosti da ga netko vidi. Seljaci biopazili kad bi divljač počela nestajati iz doline Palankar. Dok je zmajbio tako daleko od sela, Eragon je bio miran, ali i zabrinut.

Misaona spona sa zmajem svakim je danom rasla. Iako zmaj nijerazumio riječi, Eragon je otkrio da može s njim komunicirati spomoću slika ili osjećaja. Područje na kojemu su mogli jedandrugome dodirnuti misli širilo se velikom brzinom. Eragon je ubrzomogao uspostaviti vezu sa zmajem na udaljenosti od desetakkilometara. To je često i radio, a zmaj bi mu uzvraćao tako što bi mulagano pogladio misli. Ti su mu nijemi razgovori ispunjavali radnidan. Jedan mali dio njega uvijek je bio povezan sa zmajem.

Ponekad bi ga zanemario, no nikada ga nije zaboravljao. Kad jerazgovarao s ljudima, ta bi ga misaona spona ometala, kao da mu uuhu zuji muha.

Kako je zmaj sazrijevao, cičanje mu se pretvorilo u riku, a tananopjevušenje u huku, no još nije sukljao vatru, što je Eragonazabrinjavalo. Vidio je kako mu iz usta, kad je ljut, suklja dim, nonikada nije bilo ni tračka plamena.

Kad je zmaj navršio mjesec dana života toliko je narastao da sumu ramena bila u razini Eragonova lakta. U tom se kratkomrazdoblju od male, slabašne životinje pretvorio u snažnu zvijer.Ljuske su mu postale tvrde kao pancirna košulja, a zubi golemi i oštrikao mačevi.

Uvečer bi Eragon odlazio u duge šetnje, a zmaj bi tapkao za njim.Kad bi naišli na čistinu, Eragon bi se naslonio na drvo i promatrao

zmaja kako krilima siječe nebo. Volio ga je gledati kako leti i bilo muje žao što još nije dovoljno velik za jahanje. Često bi sjedio pokrajnjega i gladio ga po vratu, osjećajući kako mu se pod prstima gibajutetive i napeti mišići. Unatoč Eragonovu oprezu, u šumi oko posjedapočeli su se pojavljivati zmajevi tragovi. Bilo je nemoguće izbrisatisve goleme otiske njegovih šapa s četirima kandžama uronjenim uduboki snijeg, a zmaj nije ni pokušavao sakriti goleme hrpe balegekojih je već bilo posvuda. Često se češao o stabla i tako im guliokoru te oštrio zube na posječenim deblima i ostavljao centimetrimaduboke usjekotine. Kad bi Gero i Roran otišli malo dalje od poljskeograde, sigurno bi ga otkrili. Eragon nije mogao zamisliti gori načinna koji bi istina mogla izbiti na vidjelo pa je odlučio tu mogućnostpreduhitriti i sve im ispričati.

No, želio je prije toga učiniti dvije stvari: dati zmaju prikladno ime iopćenito naučiti nešto više o zmajevima. Radi toga je moraorazgovarati s Bromom, majstorom narodnih pjesama i legenda, jersu jedino u njima živjeli zmajevi.

Tako je, kad je Roran krenuo u Karvahal popraviti dlijeto,dragovoljno pošao s njim.

Večer prije odlaska otišao je do male čistine u šumi i mislimadozvao zmaja. Najednom na polumračnu nebu ugleda mrlju koja sekretala velikom brzinom. Zmaj zaroni prema njemu, naglo sezaustavi, a onda se opet vinu iznad drveća. Krila su mu probijala

zrak takvom munjevitom brzinom da se čulo duboko zviždanje. Zatimse nakrivio i nježnim zaokretom spustio na zemlju. Radi ravnoteže,mlatnuo je krilima unatrag i bučno prizemljio.

Eragon otvori um, još uvijek osjećajući nelagodu zbog togačudnoga dara, i reče zmaju da odlazi. Zmaj uznemireno zareža.Eragon ga pokuša umiriti jednom smirujućom mentalnom slikom, nozmaj poče nezadovoljno mlatiti repom. Eragon mu je položio ruku narame i pokušao zračiti mirom i veseljem. Nježno ga je gladio,prelazeći prstima po izbočenim ljuskama. U glavi mu je odzvanjalajedna jedina riječ, duboka i jasna. Eragone!

Zvučala je dostojanstveno i tužno, kao da se zauvijek sklapa nekineraskidiv savez. Buljio je u zmaja, a niz ruku su mu poletjeli hladnetrnci. »Eragone!«

Dok je zmaj zurio u njega, dubokim očima boje safira, u želucumu se grčilo. Bio je to prvi put da zmaja nije doživio kao životinju,nego kao nešto drugo, kao nešto... drukčije. Odjurio je kući,pokušavajući izbjeći zmaja. »Zmaju moj!«

»Eragone!«

ČAJ ZA DVOJE

Kad su stigli u Karvahal, Roran i Eragon su se razdvojili na ulazuu selo. Eragon je polako otišao do Bromove kuće, zadubljen u misli.Zaustavio se pred vratima i podignuo ruku da pokuca. Čuo je dubokglas: »Što želiš, mladiću?«

Eragon se naglo okrenuo. Iza njega je stajao Brom, naslonjen nasvinut štap, na kojemu su bili izrezbareni čudni znakovi. Bio jeodjeven u smeđu halju s kapuljačom, poput redovnika. Oizgrebanom kožnom pojasu visjela mu je kesica. Iznad bijele brade iusta isticao se ponosan orlovski nos. Zurio je u Eragona dubokimočima, zasjenjenima izbočenim obrvama, i čekao odgovor.»Informacije«, reče Eragon i nastavi: »Roran je odnio dlijeto napopravak, a ja sam imao slobodna vremena pa sam te došaozamoliti da mi odgovoriš na nekoliko pitanja.«

Starac nešto progunđa i krenu prema vratima. Eragon opazizlatan prsten na njegovoj desnoj ruci. Na svjetlu se zacakli safir i nanjemu urezan neki čudan znak. »Onda uđi. Razgovor će potrajati.Čini se da tvojim pitanjima nema kraja«. U kući je bilo mračno kao urudniku, a u zraku se osjećao trpak miris. »No, da nađem kakvusvjetiljku.« Eragon je slušao kako se starac kreće po kući, a zatimtiho psuje, jer je nešto tresnulo o pod. »Aha, tu si.« Bljesnula je bijelaiskra i trepereći se pretvorila u plamičak.

Brom je stajao ispred kamenog kamina, sa svijećom u ruci.Ispred kamina je bio velik drveni stolac s visokim naslonom, a okonjega hrpe knjiga. Noge stolca bile su izrađene u obliku orlovihkandža, a sjedalo i naslon presvučeni kožom, ukrašenom šarolikimuzorcima ruža. Na malim stolcima ležale su hrpe svitaka. Popisaćem stolu bili su razbacani tintarnice i pera. »Napravi sebimjesta, ali, u ime pokojnih kraljeva, budi oprezan. Ovo su vrijednestvari.«

Eragon zakorači preko listova pergamene ispisanih uglatimrunama, nježno podignu pucketajuće svitke s jedne stolice i spusti ihna pod. Dok je sjedao, diže se oblak prašine. On zatomi nagon zakihanjem.

Brom se nagnuo kako bi plamenom svijeće zapalio vatru.»Dobro! Nema ničega boljega od razgovora uz vatru.« Zatim skinukapuljaču i otkri kosu koja, kako se sada vidjelo, nije bila bijela negosrebrna, a onda iznad vatre objesi kotlić i sjede u stolac s visokimnaslonom.

»Da vidimo, što ti hoćeš?«, obrati se Eragonu, oštro ali neneljubazno.

»Pa«, odgovori Eragon, tražeći najbolji način da započnerazgovor, i nastavi: »Stalno slušam o jahačima zmajeva i njihovimnavodnim uspjesima. Čini se da svi žele da se jahači vrate, no nisamnikada čuo priču o tome kako su nastali, odakle su došli niti po čemusu osobiti, osim po zmajevima.«

»To je neiscrpna tema«, progunđa Brom. Zatim napeto pogledaEragona i nastavi: »Kad bih ti pričao cijelu njihovu priču, sjedili bismoovdje do iduće zime. Morat ću je skratiti na podnošljivu duljinu. No,prije negoli počnemo, treba mi lula.«

Eragon je strpljivo čekao dok je Brom stavljao duhan u lulu inabijao ga. Brom mu je bio drag. Ponekad je bio naprasit, no činilose da mu nikada nije bilo žao potrošiti vrijeme na Eragona. Eragonga je jednom upitao odakle je, a on se samo nasmijao i rekao: »Izsela slična Karvahalu, samo ne tako zanimljiva.« To je potaknuloEragonovu znatiželju pa je upitao ujaka Geru, no on mu nije mogaoreći ništa osim da je Brom kupio kuću u Karvahalu prije gotovopetnaest godina i da od tada ondje mirno živi.

Brom uze kresivo i zapali lulu. Zatim povuče nekoliko dimova iprogovori: »Tako... nećemo morati prekidati, osim za čaj. A sada ojahačima, ili šurtugalima, kako ih zovu vilenjaci. Odakle da počnem?Živjeli su bezbroj godina i, na vrhuncu moći, vladali područjemdvostruko većim od Carstva. O njima kolaju brojne priče, većinombesmislene. Kad bi čovjek vjerovao u sve što se priča, mislio bi daimaju moć nekog manjeg boga. Ima učenjaka koji posvećuju cijeleživote kako bi razlučili maštu od zbilje, no dvojim da će ijedan od njihu tome uspjeti. No, to nije nemoguća zadaća ako se usredotočimo

na tri područja koja si naveo: kako su nastali, zašto su bili takocijenjeni i odakle su došli. Počet ću s ovim posljednjim pitanjem.«Eragon se naslonio i slušao starčev hipnotizirajući glas.

»Zmajevi nemaju početka, osim ako nisu postali u doba stvaranjasame Alagezije. A ako imaju kraja, on će doći s nestankom ovogasvijeta, jer je njihova sudbina jednaka sudbini zemlje. Oni, patuljci ijoš neki stvorovi jesu prvi stanovnici ove zemlje. Živjeli su ovdje prijesvih ostalih, snažni i ponosni u svojoj praiskonskoj slavi. Njihov sesvijet nije mijenjao sve dok se prvi vilenjaci nisu otisnuli na more usrebrnim brodovima.«

»Odakle su vilenjaci došli?«, prekinuo ga je Eragon, i dodao: »Izašto ih zovu poštenim svijetom? Postoje li, doista?«

Brom se namršti. »Želiš li ti odgovore na prva pitanja ili ne?Nećeš ih dobiti ako kaniš istraživati svaki skriveni kutak znanja.«

»Ispričavam se«, reče Eragon, spusti glavu i namjesti skrušenolice.

»Ne, ne ispričavaš se«, uzvrati mu Brom s veselim prizvukom.Zatim je podignuo pogled prema vatri i promatrao plamenove

kako oblizuju lonac. »Ako baš moraš znati, vilenjaci nisu legende. Apoštenim ih svijetom zovu zato što imaju više dostojanstva od bilokoje druge rase. Potječu iz zemlje koju zovu Alaleja, iako nitko osimnjih ne zna kakva je to zemlja ni gdje je.«

U tom mu času, ispod gustih obrva, uputi značajan pogled kakobi spriječio daljnje upadice i nastavi: »Dakle, vilenjaci su tada biliponosna rasa. Posjedovali su snažne magijske moći. U početku suzmajeve smatrali običnim životinjama. Iz toga je uvjerenja proizišlasmrtonosna pogreška. Jedan goropadan, mlad vilenjak ulovio jezmaja, kao što bi ulovio jelena, i ubio ga. Ogorčeni su zmajevivilenjaku postavili zamku i zaklali ga. Nažalost, krvoproliće nije timeprestalo. Zmajevi su se okupili i napali cijelu vilenjačku državu.

Ojađeni tim strašnim nesporazumom, vilenjaci su pokušalizaustaviti neprijateljstvo, no nisu uspjeli pronaći način komunikacijesa zmajevima.

Tako je došlo do vrlo duga i krvava rata, zbog čega je objemastranama kasnije bilo žao, no on je uvelike otežao njihove odnose,koji su ionako bili zamršeni. Vilenjaci su se u početku borili samo radiobrane, jer nisu željeli da se borbe rasplamsaju, ali ih je surovost

zmajeva s vremenom prisilila na napad kako bi opstali. To je trajalopet godina i trajalo bi još mnogo godina da vilenjak po imenu Eragonnije našao zmajevo jaje«. Eragon u čudu trepnu očima. »Vidim danisi znao za svoga imenjaka«, reče Brom.

»Nisam.« Čajnik je neumoljivo zviždao. »Zašto su mi dali ime povilenjaku?«

»Onda će ti ova priča biti još zanimljivija«, rekao je Brom. Skinuoje čajnik s vatre i u dvije šalice ulio vrele vode. Dodajući jednu šalicuEragonu, upozorio ga je: »Ovo se lišće ne mora dugo močiti pa pijbrzo da čaj ne postane prejak.« Eragon je srknuo jedan gutljaj iopekao jezik. Brom je svoju šalicu stavio sa strane i nastavio pušitilulu.

»Nitko ne zna zašto je to jaje bilo ostavljeno. Neki kažu da su muroditelji zmajevi bili ubijeni u napadu vilenjaka. Neki vjeruju da su gazmajevi namjerno ondje ostavili. Bilo kako bilo, Eragon je shvatiovrijednost odgajanja zmaja kao prijatelja. Potajno se o njemu brinuoi, po običaju drevnoga jezika, dao mu ime Bid Daum. Kad je zmajporastao, zajedno su putovali po zmajskom području i uvjeravalizmajeve u mogućnost mirna suživota s vilenjacima. Te su dvije vrstesklapale sporazume. Kako bi zajamčili da više nikada ne dođe dorata, zaključili su da je potrebno osnovati red jahača.

Jahači su u početku služili samo za prijenos poruka izmeđuvilenjaka i zmajeva. No, kako je vrijeme protjecalo, spoznali sunjihovu vrijednost pa su im dali veće ovlasti. S vremenom su jahačiuzeli otok Vrengard za svoj dom i na njemu izgradili grad Doru Aribu.Prije nego što ih je Galbatoriks svrgnuo, jahači su imali veću vlastnego svi kraljevi u Alageziji. Mislim da sam time odgovorio na tvojadva pitanja«.

»Jesi«, odsutno odgovori Eragon. To što je dobio ime po prvomejahaču izgledalo mu je kao nevjerojatna slučajnost. Iz nekog razloga,to ime više nije doživljavao na jednak način. »Što znači Eragon?«

»Ne znam«, rekao je Brom, i dodao: »Vrlo je staro. Ne vjerujemda se itko sjeća, osim vilenjaka, a morala bi ti se nasmiješiti velikasreća da prozboriš s nekim vilenjakom. No, dobro je imati to ime.Trebaš se njime ponositi. Nema svatko tako časno ime.«

Eragon je odagnao misli o imenu i usredotočio se na ono što jesaznao od Broma. Nešto je nedostajalo. »Ne razumijem. Gdje smo

mi bili kad su osnovani jahači?«»Mi?«, upita Brom i podignu obrvu.»Pa da, svi mi.« Eragon neodređeno mahnu rukom i doda: »Ljudi

općenito.«Brom se nasmija. »Ova zemlja nije naša postojbina, nimalo više

negoli postojbina vilenjaka. Našim je precima trebalo još tri stotinegodina da stignu ovamo i priključe se jahačima.«

»To ne može biti«, usprotivi se Eragon. »Mi smo oduvijek živjeli udolini Palankar.«

»To je možda točno za nekoliko naraštaja, no prije toga ne. Tonije točno ni za tebe, Eragone«, ljubazno je rekao Brom. »Iako tisebe smatraš dijelom Gerine obitelji, i to s pravom, tvoj otac nijeodavde. Raspitaj se i naći ćeš puno ljudi koji nisu ovdje tako dugo.Ova je dolina vrlo stara i nije uvijek pripadala nama.«

Eragon se namršti i popi gutljaj čaja. Još je bio dovoljno vruć damu opeče jezik. Ovdje je njegov dom, bez obzira na to tko mu jeotac!

»Što se dogodilo s patuljcima nakon što su uništeni jahači?«»Nitko, zapravo, ne zna. Borili su se zajedno s jahačima tijekom

nekoliko prvih bitaka, no kad je postalo jasno da će Galbatorikspobijediti, zapečatili su sve poznate ulaze u svoje tunele i nestali upodzemlju. Koliko ja znam, od tada nije viđen nijedan.«

»A zmajevi?«, upita Eragon. »Što je s njima? Sigurno nisu svipobijeni.«

Brom je s tugom odgovorio: »To je danas najveća tajna uAlageziji - kako su zmajevi preživjeli strašni Galbatoriksov pokolj.Poštedio je one koji su mu pristali služiti, no samo su oni nenormalnimedu Zakletima bili spremni pomagati njegovu ludilu. Ako, osimšruikana, ima još živih zmajeva, onda su se sakrili tako da ih Carstvonikada ne pronađe«.

Pa odakle je došao moj zmaj?, pitao se Eragon.»Jesu li Urgali bili ovdje kad su vilenjaci došli u Alageziju?«, upita

on.»Nisu, došli su za vilenjacima preko mora, kao krpelji za krvi. Oni

su bili jedan od razloga zbog kojih su jahači postali cijenjeni poborilačkim vještinama i po sposobnosti da održe mir. Mnogo se može

naučiti iz te povijesti. Šteta je što je kralj to pretvorio u vrlo osjetljivutemu«, glasno je razmišljao Brom.

»Da, čuo sam tvoju priču kad sam prošli put bio u gradu.«»Priču!«, zagrmje Brom. Munje su mu sijevale u očima. »Ako je

to priča, onda su i glasine o mojoj smrti istinite, a ti razgovaraš sduhom! Poštuj prošlost! Nikada ne znaš kakav će utjecaj imati natebe.«

Eragon je pričekao da se Bromovo lice smekša, a onda je skupiohrabrosti i upitao: »Koliki su bili zmajevi?«

Iznad Broma se izvijala tamna spirala dima, poput kakve maleoluje. »Veći od kuće. Čak su i mali zmajevi imali raspon krila odtridesetak metara. Nikada nisu prestajali rasti. Za neke vrlo stare,čovjek bi pomislio da su velika brda. Onda ih je Carstvo pobilo.«

Eragona je obuzela malodušnost. Kako ću u budućnosti skrivatisvoga zmaja? U sebi je bjesnio, ali je ipak mirnim glasomupitao:»Kad su sazrijevali?«

Češkajući bradu, Brom je odgovorio: »Pa, nisu mogli bacati vatrudo petog-šestog mjeseca, a u toj su se dobi i parili. Što je zmaj biostariji, to je dulji plamen mogao baciti. Neki su mogli bacati plamenviše minuta.« Brom je otpuhnuo kolut dima i promatrao ga dok sedizao prema stropu.

»Čuo sam da im ljuske sjaje poput bisera.«Brom se nagnuo naprijed i progunđao: »Dobro si čuo. Bilo ih je

svih boja i nijansi. Ljudi su govorili da je skupina zmajeva slična dugikoja se neprestano prelijeva i svjetluca. Ali, tko ti je to rekao?«

Eragon se na tren sledio, a onda je izrekao laž: »Jedan trgovac.«»Kako mu je ime?«, upita ga Brom. Kovrčave su mu se obrve

spojile u gustu sijedu crtu. Bore su mu se na čelu povećale. Lula seugasila, neopaženo.

Eragon se pravio da razmišlja. »Ne znam. Pričao je to kodMorna, no nisam saznao kako se zove.«

»Volio bih da jesi«, promrmlja Brom.»Rekao je i to da jahač može čuti misli svoga zmaja«, brzo

izgovori Eragon, u nadi da će ga izmišljeni trgovac zaštititi odsumnje.

Bromove se oči suziše. Polako je izvadio kresivo i udario okremen.

Pojavio se dim i duboko je udahnuo iz lule, a zatim polakoizdahnuo. Jednoličnim je glasom rekao: »Pogriješio je. Toga nema niu jednoj priči, a ja ih sve znam. Je li još štogod rekao?«

Eragon je slegnuo ramenima. »Ne.« Brom se previše zanimao zatoga trgovca da bi Eragon nastavio lagati. Onako usput, upitao je:»Jesu li zmajevi dugo živjeli?«

Brom nije odmah odgovorio. Spustio je bradu na grudi, dok jeprstima zamišljeno kuckao po luli, a u njegovu se prstenu sjajioodraz svjetla. »Oprosti, misli su mi odlutale. Da, zmaj živi priličnodugo, zapravo zauvijek, ako ga netko ne ubije ili ako mu jahač neumre.«

»Kako je to moguće znati?«, protivio se Eragon, i dodao: »Akozmajevi umiru kad i njihovi jahači, onda žive samo šezdeset-sedamdeset godina. Dok si pripovijedao,... rekao si da su jahačiživjeli stotinama godina, ali to je nemoguće.« Uznemirivala ga jepomisao da bi mogao nadživjeti članove svoje obitelji i prijatelje.

Bromove su se usne spokojno nasmiješile i lukavo je rekao:»Subjektivno je, što je moguće. Neki bi rekli da je nemoguće putovatikroz Hrbat i ostati živ, no ti to možeš. To je stvar gledišta. Moraš bitivrlo mudar da bi znao tako puno u tako ranoj dobi.«

Eragon je pocrvenio, a starac se smješkao. »Nemoj se ljutiti. Odtebe se ne može očekivati da znaš te stvari. Zaboravljaš da suzmajevi bili magični i na čudan su način utjecali na sve oko sebe.Jahači su im bili najbliskiji i to su najviše iskusili. Najčešći sporedniučinak bio je produljen životni vijek. Naš kralj živi dovoljno dugo da jeto postalo očito, no mnogi ljudi to pripisuju njegovim vlastitimmagičnim sposobnostima. Ima i drugih, manje vidljivih promjena. Svisu jahači bili snažnijeg tijela, pronicljivijeg uma i oštrijeg vida negoobični ljudi. Usto, čovjek jahač polako bi dobivao šiljaste uši, iakonikada nisu bile tako istaknute kao u vilenjaka.«

Eragon je morao suspregnuti ruku kako ne bi opipao vlastite uši.Na koji će još način taj zmaj promijeniti moj život? Ne samo da mi jeušao u glavu, nego mi i tijelo mijenja! »Jesu li zmajevi bili pametni?«

»Zar nisi slušao što sam ti ranije govorio?«, zapovjedničkimtonom reče Brom, i nastavi: »Kako bi se vilenjaci dogovarali i sklapalimirovne sporazume sa sirovim glupanima? Bili su jednakointeligentni kao ja i ti.«

»Ali, bili su životinje«, bio je uporan Eragon.Brom je zabrektao: »Nisu bili životinje nimalo više od nas. Ljudi iz

nekog razloga hvale sve što su jahači činili, a podcjenjuju zmajeve,pretpostavljajući da su oni bili tek egzotična sredstva za putovanjeod jednog grada u drugi. Nisu. Slavna djela jahača bila su mogućasamo zahvaljujući zmajevima. Koliko bi ljudi izvuklo mačeve kad biznali da će se divovski gmaz, koji suklja vatru i ima više razbora imudrosti nego što bi kralj i poželio, ubrzo pojaviti da zaustavi nasilje?A?« Otpuhnuo je još jedan kolut dima i promatrao ga kako lebdi.

»Jesi li ti ikada vidio zmaja?«»Ne«, odgovori Brom, i doda: »Bilo je to davno prije moga

rođenja«.A sada ime. »Pokušavam se sjetiti imena nekog zmaja, no stalno

mi izmiče. Mislim da sam ga čuo kad su trgovci bili u Karvahalu, nonisam siguran. Možeš li mi pomoći?«

Brom slegnu ramenima i brzo nabroji niz imena. »Džura, Hirador,Fandor, koji se borio protiv divovske morske zmije, Galzra, Briam,Ohen Snažni, Gretiem, Beroan, Roslarb...« Dodao ih je još mnogo.Na samom kraju, tako nježno da ga je Eragon jedva čuo, reče: »... iSafira«. Zatim mirno isprazni lulu. »Je li 'ijedno od ovih?«

»Mislim da nije«, odgovori Eragon. Brom mu je dao mnogo togaza razmišljanje i već je bilo prilično kasno. »Roran je vjerojatnozavršio kod Horsta. Moram poći, iako radije ne bih.«

Brom podignu jednu obrvu. »Što, je li to sve? Očekivao sam daću ti odgovarati na pitanja, dok on ne dođe po tebe. Nemaš pitanja oborilačkim taktikama zmajeva, ni zahtjeva da ti opišem borbe u zrakuod kojih zastaje dah? Jesmo li gotovi?«

»Za sada«, odgovori Eragon uz smiješak. Zatim doda: »Saznaosam što sam želio, još i više«. Ustao je i Brom je krenuo za njim.

»Onda dobro«, rekao je Brom, ispratio Eragona do vrata i dodao:»Zbogom. Čuvaj se. I ne zaboravi, ako se sjetiš tko je bio onajtrgovac, javi mi«.

»Hoću. Hvala.« Eragon zakorači u blještavo zimsko sunce izaškilji.

Lagano je koračao, razmišljajući o svemu što je čuo.

IME ZA MOĆ

Dok su se vraćali kući, Roran reče: »Danas je kod Horsta bioneki neznanac iz Terinsforda«.

»Kako se zove?«, upita Eragon. Zatim je zaobišao komad leda inastavio hodati žustrim korakom. Obrazi i oči bridjeli su mu odhladnoće.

»Dempton. Došao je da mu Horst izbuši neke utore«, rekao jeRoran. Snažno je gazio kroz duboki snijeg i prtio put Eragonu. »ZarTerinsford nema svoga kovača?«

»Ima«, odgovori Roran, »ali nije dovoljno dobar«. Zatim pogledau Eragona, slegnu ramenima i reče: »Demptonu trebaju utori zamlin. Nadograđuje mlin pa mi je ponudio posao. Ako prihvatim, otićiću s njime kada dođe po utore«.

Mlinari su radili tijekom cijele godine. Zimi su mljeli što su im ljudidovozili, a u vrijeme žetve kupovali su žito i prodavali brašno. Bio jeto naporan i opasan posao. Divovski su žrvnjevi radnicima čestoodnosili prste ili ruke. »Hoćeš li reći Geri?«, upita ga Eragon.

»Hoću«. Na Roranovu je licu zatitrao turoban osmijehzadovoljstva.

»Zašto? Znaš što misli o našem mogućem odlasku. Ako mu ištakažeš, to će samo prouzročiti probleme. Ne spominji to večeras damožemo u miru večerati«.

»Ne mogu. Prihvatit ću taj posao.«Eragon stade. »Zašto?« Stajali su sučelice, a u zraku im se od

hladnoće vidio magličasti dah. »Znam da je teško doći do novca, nouvijek uspijevamo preživjeti. Ne moraš otići.«

»Ne, ne moram. No, to će biti moj novac.« Roran opet htjedekrenuti, no Eragon se nije ni pomaknuo.

»Za što ti treba novac?«, upita ga.Roran malo podignu ramena i reče: »Želim se oženiti.«

Eragon osta začuđen i zatečen. Uto se sjeti kako je vidio Katarinui Rorana kako se ljube kad su došli trgovci, ali ženidba? »SKatarinom?«, tiho upitao Eragon, samo da potvrdi svoj zaključak.Roran kimnu glavom. »Jesi li je zaprosio?«, upita Eragon.

»Ne još, ali hoću na proljeće, kad budem mogao sagraditi kuću.«»Na posjedu ima previše posla da bi ti sada mogao otići«,

prosvjedovao je Eragon i dodao: »Čekaj dok ne budemo spremni zasjetvu«.

»Ne«, reče Roran i lagano se nasmiješi. »Proljeće je doba kadaću biti najpotrebniji. Zemlju će trebati uzorati i posijati. Usjevi semoraju plijeviti, da ne spominjem sve druge poslove. Ne, sada jenajbolje vrijeme da odem, dok ne radimo ništa osim što čekamodolazak novog godišnjeg doba. Ti i Gero moći ćete i bez mene. Akosve prođe dobro, ubrzo ću se vratiti i raditi na posjedu, sa ženom«.

Eragon je nevoljko priznao da Roran govori logično. Mahnuo jeglavom. Od zaprepaštenja ili bijesa, nije znao. »Mislim da ti samomogu poželjeti sve najbolje. No Geru bi to moglo povrijediti.«

»Vidjet ćemo.«Krenuli su dalje i među njima je zavladao muk. Eragonovo se

srce uznemirilo. Trebat će mu puno vremena da na ovo počnegledati pozitivno. Kad su stigli kući, Roran nije rekao Geri za svojplan, no Eragon je bio siguran da će Roran to ubrzo učiniti.

Eragon je otišao vidjeti zmaja prvi put otkako je s njimrazgovarao.

Oprezno mu se približavao, sada već svjestan da mu je zmajravan.

»Eragone.«»Je li to sve što umiješ reći?«, odbrusi mu Eragon.»Da.«Na taj neočekivani odgovor on iskolači oči i naglo sjede. Sada

ima i osjećaj za humor. Što je sljedeće? Ljutito je nogom smrvio suhugrančicu. Roranova mu je vijest pokvarila raspoloženje. Zmaj mu jeuputio upitnu misao pa mu je Eragon ispričao što se dogodilo. Dok jegovorio, povisivao je ton sve dok nije počeo besmisleno vikati u zrak.Vikao je sve dok nije iz sebe izbacio svu ljutnju, a onda je uzaludnoudario šakom o zemlju.

»Ne želim da ode, to je sve«, bespomoćno reče. Zmaj ga jeravnodušno promatrao, slušajući i učeći. Eragon promrmlja nekolikosočnih psovki i protrlja oči. Zatim zamišljeno pogleda zmaja i reče:»Treba ti ime. Danas sam čuo nekoliko zanimljivih imena. Možda ćeti se neko svidjeti«. U mislima je prelistao popis imena koja mu jeBrom dao dok nije pronašao dva koja su mu zvučala junački,dostojanstveno i ugodno za uho. »Što misliš za Vanilora ili njegovanasljednika Eridora? Obojica su bili slavni zmajevi.«

»Ne«, reče zmaj. Zvučao je kao da ga Eragonova nastojanjazabavljaju. »Eragon.«

»To je moje ime. To ime ne možeš dobiti«, uzvrati mu Eragon,češkajući bradu. »Dobro, ako ti se ona dva ne sviđaju, ima ih još.«

Nabrajao je imena s popisa, no zmaj je odbacio svaki prijedlog.Izgledalo je kao da se smije nečemu što Eragon ne razumije, noEragon se nije obazirao i nastavio je s prijedlozima. »Bio je jedanIngotold, koji je ubio...« Odjednom mu sinu. »U tome je problem! Jastalno biram muška imena. Ti si žensko!«

Da. Zmaj samodopadno sklopi krila. Sada kada je znao što trebatražiti, nabrojio je desetak imena.

Poigravao se s Miremel, no nije pristajalo. Na kraju krajeva, to jeime za smeđeg zmaja. I imena Ofelija i Lenora bila su odbačena.Već je htio odustati, kad se sjeti posljednjega imena koje je Brompromrmljao. Eragonu se sviđalo, a hoće li i zmaju?

On je upita: »Jesi li ti Safira?« Ona ga pogleda svojiminteligentnim očima i on, duboko u svojemu umu, osjeti njezinozadovoljstvo. Nešto mu kvrcnu u glavi i, odjednom, kao iz velikedubine, odjeknu njezin glas: »Da«. Umjesto odgovora, on senasmija, a Safira poče pjevušiti.

BUDUĆI MLINAR

Sunce je već zašlo kad je večera bila na stolu. Vani je zavijaoolujni vjetar od kojega se kuća tresla. Eragon je pozorno promatraoRorana i čekao ono neizbježno. Roran napokon progovori: »Ponudilisu mi posao u mlinu u Terinsfordu... koji namjeravam prihvatiti«.

Gero je namjerno polagano žvakao i progutao zalogaj, a zatimodložio vilicu. Naslonio se na naslon stolca, prekrižio prste napotiljku i oporo izgovorio jednu riječ: »Zašto?«

Roran je objašnjavao, dok je Eragon odsutno nabadao komadehrane.

»Razumijem«, bio je jedini Gerin komentar. Umuknuo je i buljio ustrop. Dok su čekali odgovor, nitko se nije pomaknuo. »Pa, kadaodlaziš?«

»Što?«, upita Roran.Gero se nagnu naprijed, žmirkajući očima. »Jesi li mislio da ću ti

braniti? Očekivao sam da ćeš se ubrzo oženiti. Bit će izvrsno gledatikako ova obitelj opet raste. Katarina će biti sretna što te dobila.«Roranovo je lice bilo zaprepašteno, a onda se opušteno nasmijao.

»Onda, kada odlaziš?«, ponovi Gero.Roranu se najednom povrati glas i on odgovori: »Kad Dempton

dođe po utore za mlin.«Gero kimnu glavom i upita: »A to će biti za...?«»Dva tjedna.«»Dobro. Imat ćemo se vremena pripremiti. Bit će drukčije kad

budemo sami. No, ako što ne pođe po zlu, to ne bi trebalo trajatipredugo.« Pogledao je preko stola i upitao: »Eragone, jesi li ti znaoza ovo?«

Eragon je skrušeno slegnuo ramenima i rekao: »Tek sam danassaznao. To je ludilo«.

Gero je prešao rukom preko lica. »To je prirodan tijek života«.

Ustao je sa stolca. »Sve će biti dobro. Vrijeme će sve srediti. Asada idemo oprati suđe.« Eragon i Roran su mu pomagali, u tišini.Sljedećih je nekoliko dana bilo naporno. Eragon je bio napet. Samoje kratko odgovarao na izravna pitanja i ni s kim nije započinjaorazgovor. Stalno ga je nešto podsjećalo na to da Roran odlazi. Geromu je pravio torbu, stvari su nestajale sa zidova i čudna se prazninaširila kućom. Prošlo je gotovo tjedan dana kad je shvatio da su se oni Roran udaljili. Kad su razgovarali, riječi nisu tekle glatko, pa su imrazgovori bili nelagodni.

Safira je bila melem za Eragonovu neizmjernu tugu. S njom jemogao slobodno razgovarati. Mislima je potpuno slobodno ulazila unjegove osjećaje i razumjela ga je bolje od ikoga drugoga. Utjednima prije Roranova odlaska i dalje je naglo rasla. Narasla jetrideset centimetara, ne računajući glavu i vrat, pa su joj ramena bilaviša od Eragonovih. Otkrio je kako je udubina na mjestu gdje su jojse spajali vrat i trup savršeno mjesto za sjedenje. Cesto se ondjeuvečer odmarao i češao je po vratu, objašnjavajući joj značenjaraznih riječi. Ubrzo je razumjela sve što je govorio i često je davalasvoje primjedbe.

Za Eragona je taj dio života bio prekrasan. Safira je bila jednakostvarna i slojevita kao i svaka druga osoba. Osobnost joj je bilakompleksna i kadikad potpuno strana, a ipak su se duboko razumjeli.Svojim je radnjama i mislima neprestano otkrivala nove strane svogakaraktera. Jednom je ulovila orla i, umjesto da ga pojede, pustila ga.To je objasnila ovako: »Nijedan nebeski lovac ne smije skončati kaoplijen. Bolje je umrijeti raširenih krila nego prikovan za zemlju «.

Roranova najava odlaska i Safirine riječi upozorenja raspršile suEragonov plana o tome kako će svojoj obitelji dopustiti da vidi Safiru.Ona baš nije željela da je vide, a on se, dijelom zbog sebičnosti, stime složio. Znao je da bi ga zasuli vikom i optužbama, uznemirenistrahovima čim bi se pročulo da ona postoji... pa je to odgađao.Rekao je sebi da će pričekati nekakav znak koji će mu reći da jedošao pravi trenutak.

Noću uoči Roranova odlaska Eragon je pošao razgovarati s njim.Krenuo je niz hodnik do otvorenih vrata Roranove sobe. Na noćnomje ormariću stajala uljanica i oslikavala zid toplom treperavomsvjetlošću. Prečke kreveta bacale su duguljaste sjene na prazne

police poredane do stropa. Zasjenjenih očiju i ukočena vrata, Roranje zamotavao odjeću i stvari u deke. Zastao je, a onda uzeo nešto sjastuka i počeo to premetati po ruci. Bio je to gladak kamen koji muje Eragon dao prije godinu dana. Počeo ga je stavljati u zavežljaj, aonda je zastao i položio ga na policu. Eragona je stegnulo u grlu ivratio se u svoju sobu.

STRANCI U KARVAHALU

Doručak je bio hladan, ali je čaj bio vruć. Od topline vatre otopiose led s unutarnje strane prozora i voda se slila na drveni pod gdjesu se još nazirale tamne blatnjave mrlje. Eragon je pogledao Geru iRorana, koji su stajali pokraj kuhinjske peći, i pomislio kako ihmjesecima neće vidjeti zajedno. Roran je sjedio na stolcu i vezaočizme. Na podu do njega ležao je pun zavežljaj. Gero je stajaoizmeđu njih s rukama duboko u džepovima. Košulja mu je visjela okostruka. Izgledao je napeto. Iako su ga mladići nagovarali da ide snjima, odbio je. Kad su ga upitali zašto, samo je rekao da je takonajbolje.

»Jesi li sve uzeo?«, upita Gero Rorana.»Jesam.«Gero kimnu i iz džepa izvadi kesicu. Dok ju je pružao Roranu,

novčići su zveckali. »Ovo sam uštedio za tebe. Nije puno, no akopoželiš kupiti kakvu sitnicu, bit će dovoljno.«

»Hvala ti, no ne mislim trošiti novac na gluposti«, odgovori Roran.»Radi što hoćeš, tvoje je«, uzvrati Gero i nastavi: »Nemam ti što

drugo dati, osim očeva blagoslova. Uzmi ga ako želiš, no nema bašneku vrijednost«.

Roranov je glas bio pun emocija. »Bila bi mi čast dobiti ga.«»Onda ti ga dajem i idi u miru«, reče Gero i poljubi ga u čelo. Zatimse okrenu i, malo glasnije, nastavi: »Nemoj misliti da sam tebezaboravio, Eragone. Imam ja riječi za vas obojicu. Vrijeme je da ihkažem, budući da ste odrasli. Upamtite ih i dobro će vam poslužiti.«Ozbiljno ih je pogledao. »Prvo, nemojte nikome dopustiti da vamzavlada umom ni tijelom. Posebno se brinite da vam misli uvijekbudu slobodne. Saslušajte svakoga, ali ne poklanjajte povjerenjenikome. Pokažite poštovanje prema onima na vlasti, ali ih nemojteslijepo slijediti. Prosuđujte logično i razumno, ali ne dajite svojeprimjedbe.

Ne smatrajte nikoga nadređenim sebi, bez obzira na njegovpoložaj ili životno stanje. Prema svima se odnosite pošteno da vamse ne bi osvećivali. Budite oprezni s novcem. Držite se svojihuvjerenja pa će vas drugi slušati«. Nastavio je, malo sporije: »Uljubavnim stvarima... moj vam je jedini savjet da budete iskreni. Tovam je najmoćnije oruđe da otključate nečije srce ili da vam budeoprošteno. To je sve što imam reći.« Izgledao je pomalo ponosan nasvoj govor.

Na kraju podignu Roranov zavežljaj i reče: »Sada moraš ići. Bližise zora i Dempton će te čekati.«

Roran prebaci zavežljaj preko ramena, zagrli Geru i prozbori:»Vratit ću se čim budem mogao«.

»Dobro!«, uzvrati Gero. »A sada idi i ne brini o nama.«Nevoljko su se oprostili. Eragon i Roran su izišli, a onda su se

okrenuli i mahnuli mu. Gero je podignuo koščatu ruku, smrknutihočiju, i gledao za njima dok su odlazili prema cesti. Sekunde susporo prolazile, a onda je Gero zatvorio vrata.

Jutarnjim je zrakom do njih doprla škripa vrata i Roran sezaustavio. Eragon se okrenuo i motrio zemlju. Očima je polakoprelazio preko osamljenih obiteljskih zgrada. Male i krhke, izgledalesu žalobno. Tanki dim što se izvijao iznad kuće bio je jedini dokaz dana tom snijegom okovanom posjedu netko živi.

»Ondje je naš cijeli svijet«, tmurno primijeti Roran.Eragon nestrpljivo zadrhta i promrmlja: »I to dobar«. Roran kimnu

glavom, a onda se uspravi i krenu u nov život. Dok su se spuštali nizbrežuljak, kuća je nestala s vidika.

Još je bilo rano kad su stigli u Karvahal, a vrata kovačnice već subila otvorena. U kovačnici je zrak bio ugodno topao. Baldor je polakonapuhavao dva velika mijeha pričvršćena sa strane kamenogognjišta prepuna iskričava ugljena. Ispred ognjišta su stajali crninakovanj i bačva okovana željezom, puna slane vode. O užetunategnutom između dva drvena klina što su virila iz zidova, u visinibrade, visjeli su razni predmeti: divovska kliješta, kliješta za sječenježice, čekići svih oblika i težina, dlijeta, kutnici, svrdla, turpije zakovinu, turpije za tokarski stroj, željezne i čelične šipke spremne zatokarenje, škripci, škare, pijuci i lopate. Horst i Dempton stajali supokraj dugačkog stola.

Dempton im priđe, sa smiješkom ispod raskošnih brkova.»Rorane! Drago mi je što si došao. Bit će toliko posla s mojim novimžrvnjima da ga neću moći sam obaviti. Jesi li spreman na odlazak?«

Roran podignu svoj zavežljaj. »Jesam. Krećemo li uskoro?«»Prvo moram obaviti neke poslove, no krenut ćemo za manje od

sat vremena.« Dempton se okrenu prema Eragonu, gladeći vrhovesvojih brkova, a Eragon se premjesti s noge na nogu. »Ti sivjerojatno Eragon. I tebi bih ponudio posao, no ima samo jedan idobio ga je Roran. Možda za godinu-dvije, a?«

Eragon se nasmiješi i mahnu rukom. Čovjek je bio ljubazan. Udrugim bi se okolnostima Eragonu svidio, ali u tome trenutku požališto je taj mlinar ikada došao u Karvahal. Dempton je bio zadihan.»Dobro, vrlo dobro.« Ponovno je obratio pozornost na Rorana ipočeo mu objašnjavati kako mlin radi.

»Spremni su za polazak«, prekinu ih Horst, pokazujući rukomprema stolu, gdje je čekalo nekoliko zavežljaja. »Možete ih odnijetikad god želite.« Zatim se rukovaše i Horst napusti kovačnicu,mahnuvši Eragonu na izlasku.

Eragon sa zanimanjem krenu za njim. Nađe ga kako stoji na ulici,prekriženih ruku. Pokaza palcem natrag prema mlinaru i upita: »Štomisliš o njemu?«

Horst nato zagrmi: »Dobar čovjek. Bit će dobar prema Roranu«.Zatim odsutno otrese metalnu strugotinu s pregače, položi svoju

veliku ruku na Eragonovo rame i upita: »Mladiću, sjećaš li se svojesvađe sa Slounom?«

»Ako me pitaš o plaćanju mesa, nisam zaboravio«, odgovoriEragon.

»Ne, ja ti vjerujem, mladiću. Zapravo, želim znati imaš li još onajplavi kamen.«

Eragonu zaigra srce. Zašto to želi znati? Možda je netko vidioSafiru! Boreći se da ga ne uhvati panika, on upita: »Imam, ali zaštopitaš?«

»Čim se vratiš kući, riješi ga se.« Horstov je glas nadjačaoEragonov usklik. »Jučer su ovamo došla dvojica. Čudni ljudi, ucrnom, s mačevima. Od samog pogleda na njih koža mi se naježila.Sinoć su se počeli raspitivati je li tko vidio takav kamen. I danas seraspituju.« Eragon je problijedio. »Nitko tko ima imalo pameti nije

ništa rekao. Umiju ljudi prepoznati nevolju, no mogao bih navestinekoliko njih koji će progovoriti.«

Eragonu se sledilo srce. Onaj tko je poslao kamen u Hrbatnapokon mu je ušao u trag. Ili je, možda, Carstvo saznalo za Safiru.Nije znao što bi bilo gore. Misli! Misli! Jaje je nestalo. Sada ga nikakone mogu pronaći. No, ako znaju da je to bilo jaje, bit će im jasno štose dogodilo.... Safira bi mogla biti u opasnosti! Trebala mu je svasposobnost samokontrole kako bi zadržao opušten izgled. »Hvalašto si mi rekao. Znaš li gdje su?« Bio je ponosan da mu je glas jedvazadrhtao. »Nisam te upozorio zato da bi se ti sastao s tim ljudima!Odlazi iz Karvahala. Hajde kući.«

»U redu, ako ti tako misliš«, reče Eragon kako bi umirio kovača.»Mislim.« Horstovo se lice smekšalo. »Možda pretjerujem, no ti

mi neznanci ostavljaju loš dojam. Bilo bi bolje da ostaneš kod kućedok oni ne odu. Nastojat ću ih držati dalje od vašega posjeda, iako tomožda neće koristiti.«

Eragon ga zahvalno pogleda. Kad bi mu barem mogao reći zaSafiru. »Idem odmah«, reče i odjuri do Rorana. Stisnuo je rođakovuruku i oprostio se od njega.

»Zar nećeš malo ostati?«, začuđeno ga upita Roran.Eragon se gotovo nasmija. Iz nekog mu se razloga to pitanje

učini čudnim. »Nemam što ovdje raditi, a neću stajati bez veze dok tine odeš.«

»Dobro«, reče Roran sumnjičavo, »mislim da se nećemo vidjetinekoliko mjeseci.«

»Siguran sam da će vrijeme brzo proteći«, brzo reče Eragon.»Pazi se i vrati se brzo.« Na kraju zagrli Rorana i ode. Horst je jošbio na ulici. Svjestan da ga kovač gleda, Eragon krenu prema rubuKavahala. Kad više nije vidio kovačnicu, on skrenu iza jedne kuće ikriomice se vrati kroz selo.

Dok je pretraživao svaku ulicu, osluškujući i najmanje šumove,držao se sjena. Mislima preletjeti svoju sobu, gdje mu je visio luk.Poželi ga imati u rukama. Šuljao se po Karvahalu, izbjegavajućisvakoga, a onda iza jedne kuće začu piskutav glas. Iako je imaoistančan sluh, morao se napinjati kako bi razumio što govore.

»Kad se to dogodilo?« Riječi su tekle glatko, poput sapuna ponauljenom staklu, i kao da su se svojom toplinom probijale zrakom.

Bile su popraćene čudnim piskutanjem od kojega mu se ježila kožana glavi.

»Prije tri mjeseca«, netko odgovori. Eragon prepozna Slounovglas. Sjenine ti krvi, kazuje im.... Odluči udariti šakom Slouna kad gasljedeći put sretne.

Čuo se glas i treće osobe. Bio je dubok i vlažan. Glas je Eragonudočaravao slike odvratne truleži, plijesni i drugih ljigavih stvari koje jebolje ne dirati. »Jesi li siguran? Ne bi nam bilo drago pomisliti da sipogriješio. Kad bi bilo tako, bilo bi to krajnje... nezgodno.« Eragon jemogao vrlo dobro zamisliti što bi učinili. Bi li se itko osim Carstvausudio tako prijetiti ljudima? Vjerojatno ne bi, no tko god da je poslaojaje, mogao bi biti dovoljno jak da nekažnjeno primjenjuje silu.

»Da, siguran sam. Imao ga je tada. Ne lažem. Mnogi ljudi znajuza to. Idite ih pitati.« Sloun je zvučao potreseno. Rekao je još nešto,ali Eragon nije uspio čuti što.

LET SUDBINE

Dok je Eragon jurio kući, misli su mu se rojile. Trčao je što je bržemogao, ne hoteći se zaustavljati ni kad je bio potpuno zadihan.Grabeći hladnom cestom, mislima je pokušao doprijeti do Safire, noona je bila predaleko. Razmišljao je što će reći Geri. Više nije imaoizbora. Morat će otkriti Safiru. Stigao je kući, hvatao dah, a srce muje lupalo. Gero je s konjima stajao pokraj štale. Eragon je oklijevao.Da sada razgovaram s njim?

Neće mi vjerovati, osim ako ne vidi Safiru. Bolje je da prvo njupronađem. Skliznuo je iza posjeda pa u šumu. »Safira!«, doviknu joju mislima.

»Dolazim«, dopro je nejasan odgovor. Kroz šumu je osjećao daje uznemirena. Nestrpljivo je čekao, iako je ubrzo zvuk njezinih krilaispunio zrak. Spustila se podižući oblak prašine. »Što se dogodilo?«,upita ga Safira.

On joj dodirnu rame i sklopi oči. Umirujući svoje misli, brzo jojispriča što se dogodilo. Kad je spomenuo strance, Safira ustuknu.

Zatim se prope i zaglušujuće zaurla te zavitla repom iznadnjegove glave. On u čudu odskoči i pognu se, a ona mlatnu repompo snježnom nanosu. Iz nozdrva su joj, u zastrašujuće velikimvalovima, sukljali bijes i strah. »Vatra! Neprijatelji! Smrt! Ubojice!«

»Što se događa?« Unio je svu svoju snagu u te riječi, ali je okonjezina uma bio neprobojan zid koji joj je zaklanjao misli. Ispustila jejoš jedan urlik i kandžama rovala tlo, komadajući smrznutu zemlju.»Prestani! Gero će te čuti!«

»Zakletve pogažene, duše ubijene, jaja smrskana! Krv posvuda.Ubojice!«

U panici je nadvladao Safirine osjećaje i promatrao joj rep. Kad jemlatnula repom pokraj njega, on se baci na nju sa strane i zgrabi jeza bodlju na hrptu. Stišćući je, uskoči u malu rupu podno njezina

vrata i čvrsto se uhvati, a ona se opet prope. »Dosta, Safira!«, izderase Eragon. Tijek njezinih misli naglo se zaustavi.

On joj prijeđe rukom preko ljusaka. »Sve će biti dobro.« Onačučnu, a krila joj poletješe uvis. Kratko su lebdjeli i ona se vinu uvisine.

Eragon je vrištao dok se zemlja udaljavala, a oni se penjali iznaddrveća. Njihao ga je uzburkani zrak i prekidao mu dah. Safira se nijeobazirala na njegovu prestravljenost i letjela je sve dalje premaHrptu. Duboko pod njima načas je ugledao posjed i rijeku Anoru.

Želudac mu se dizao. Čvrsto je stisnuo ruku oko Safirina vrata iusredotočio se na ljuske ispred svoga nosa, susprežući se da nepovrati, dok se ona i dalje uspinjala. Kad se let ustalio, smogao jehrabrosti i bacio pogled uokolo.

Zrak je bio tako hladan da su mu se trepavice zaledile. Stigli su uplaninu brže nego što je mislio da je moguće. Vrhovi su iz zrakaizgledali kao divovski zubi, oštri kao britve, koje čekaju da ih sasjekuna komadiće. Obrisao je usne, osjećajući gorčinu, i priljubio glavu uznjezin vrat.

»Moramo se vratiti«, preklinjao ju je. »Stranci će doći na posjed.Moramo upozoriti Geru. Zaokreni!« Nije bilo odgovora. Pokušao jojje doprijeti do uma, ali se prepriječila brana kiptećega straha i bijesa.Odlučan prisiliti je da zaokrene, uporno joj je bušio mentalni oklop.Probadao je slabije točke, ne dirajući one čvršće, i uzaludno jenastojao natjerati na poslušnost. Ubrzo su bili okruženi planinama,kao golemim bijelim zidovima, ispresijecanim granitnim liticama.Medu vrhovima su ležali plavi ledenjaci, poput smrznutih rijeka.Ispod njih su se otvarale duge doline i gudure. Kad bi Safira izletjelana vidjelo, čuo bi očajničku vrisku ptica duboko ispod njih. Vidio jestado divljih koza kako na stjenovitoj uzvisini skakuću s grebena nagreben. Eragonovo je lice bilo izobličeno od šibajućeg vjetra što suga stvarala Safirina krila, a kad god bi okretala glavu, prebacivao ses jedne strane vrata na drugu. Izgledala je neumorna. Bojao se daće tako letjeti do sljedećega jutra. Napokon, kad je pao mrak, onazaokrenu i poče se blago spuštati. On pogleda naprijed i shvati da sespuštaju na malu čistinu u dolini. Safira se spiralno spuštala ilebdjela polagano iznad drveća. Kad se približila zemlji, gotovo seispravila, raširenim krilima kočila zrakom i prizemljila na stražnje

noge. Zatim je stala na sve četiri noge i zakoraknula kako bi održalaravnotežu. Eragon je skliznuo s nje, ne čekajući da sklopi krila.

Pao je na zemlju, koljena su mu se svinula, a licem je udario usnijeg. Kroz noge mu je sijevnula strašna bol pa je uzdahnuo, sasuzama u očima. Nakon tako dugotrajna leta u zgrčenu i napetupoložaju, mišići su mu se snažno trzali. Prevrnuo se na leđa, tresaose i istezao udove što je više mogao. Onda je teškom mukomspustio pogled prema nogama. Na vunenim hlačama, s unutarnjestrane bedara, bile su dvije velike tamne mrlje. Dodirnuo je hlače.Bile su mokre. Uspaničeno je spustio hlače, grčeći lice od boli. Nogesu mu, s unutarnje strane, bile hrapave i krvave. Tvrde Safirineljuske ogulile su mu svu kožu. Oprezno je opipao ogrebotine i opetse trznuo od boli. Dok je navlačio hlače, drhtao je od hladnoće.

Vrisnuo je, jer su ga hlače grebale po bolnim ranama. Pokušao jeustati, ali ga noge nisu držale. Sve je veća tama prekrivala okoliš.Sjenovite su planine izgledale nepoznato. Nalazim se na Hrptu, neznam gdje, usred zime, s ludim zmajem, ne mogu hodati ni naćiskrovište. Spušta se noć. A sutra se moram vratiti na posjed. Jedininačin jest letjeti, a to više ne mogu. Duboko je udahnuo. Ah, kakobih volio da Safira može sukljati vatru. Zatim se okrenu i vidje je kakopokraj njega čuči na zemlji. Stavi joj ruku na slabinu i osjeti kakodrhti. U glavi joj je nestalo zapreke pa ga prože njezin strah. Eragonpotisnu taj strah i poče je polako umirivati nježnim slikama. »Zaštose plašiš stranaca?«

»Ubojice«, prosikta ona.»Gero je u opasnosti, a ti mene kidnapiraš na ovo suvišno

putovanje! Zar me ne možeš zaštititi?« Ona duboko zareža i nagloškljocnu vilicama.

»Ah, ako misliš da možeš, čemu bježati?«»Smrt je otrov.«Eragon je potisnuo svoj bijes i naslonio se na lakat. »Safira,

gledaj gdje se nalazimo! Sunce je zašlo, a tvoj mi je let ogulio kožu snogu kao što bih ja ribi ogulio ljuske. Je li ti to bio cilj?«

»Ne.«»Zašto si to onda uradila?« zapovjednički upita Eragon. Kroz

svoju mentalnu vezu sa Safirom osjeti da joj je žao što ga boli, ali ne

i zbog onoga što je uradila. Skrenula je pogled i nije željelaodgovoriti.

Eragonu su od silne hladnoće utrnule noge. Iako ga je zbog togamanje boljelo, znao je da mu stanje nije dobro. Promijenio je taktiku.

»Smrznut ću se ako mi ne napraviš sklonište ih rupu da seugrijem. Dobra bi bila i hrpa borovih iglica ili granja.« Činilo se da jeosjetila olakšanje zato što ju je prestao ispitivati.

»Nema potrebe. Ja ću te omotati i pokriti te krilima, a vatra izmoga tijela odagnat će hladnoću.«

Eragon lupi glavom o tlo. »Dobro, ali očisti snijeg sa zemlje. Takoće mi biti udobnije.« Umjesto odgovora, Safira repom pomete snijeg ijednim snažnim zamahom očisti zemlju. Zatim još jednom zamahnurepom kako bi uklonila i posljednjih nekoliko centimetara smrznutasnijega. Eragon je s gađenjem gledao ogoljelu, prljavu zemlju. »Nemogu hodati. Morat ćeš mi pomoći da dođem do te zemlje.« Safirinase glava, veća od Eragonova poprsja, zanjiha i zaustavi se iznadnjegova boka. Buljio je u velike oči boje safira i rukama se uhvatio zajednu bodlju boje slonovače. Podigla je glavu i polako ga odvukla domjesta s kojega je očistila zemlju. »Polako, po-lako.« Dok je kliziopreko kamena, pred očima su mu zaiskrile zvijezde, no uspio seodržati. Kad ju je pustio, legla je na bok i otkrila svoj topli trbuh.Priljubio joj se uz glatke trbušne ljuske. Prebacila je desno krilopreko njega i potpuno ga prekrila, kao kakav živi šator. Hladnoćagotovo trenutačno nestade.

Eragon je svukao rukave, uvukao ruke pod kaput, a rukavimaomotao vrat. U tom je času prvi put osjetio glad u trbuhu. No taj gaosjećaj nije oslobodio glavne brige — hoće li se uspjeti vratiti naposjed prije dolaska stranaca? I, ako ne uspije, što će se dogoditi?

Čak i ako uspijem opet letjeti na Safiri, najranije ćemo stići negdjeposlije podne. Stranci bi mogli stići puno prije nas. On sklopi oči iosjeti kako mu suza klizi niz obraz. Što sam to učinio?

PROKLETSTVO NEVINOSTI

Kad je ujutro otvorio oči, učini mu se da je nebo palo na zemlju.Nad glavom mu se prostiralo beskrajno plavetnilo i koso padalo nazemlju. Još uvijek snen, on oprezno ispruži ruku i pod prstima osjetitanku opnu. Trebala mu je cijela minuta da shvati u što gleda. Maloje nakrivio vrat i zurio u ljuskavo stegno na kojemu je ležao. Dok jepolako, iz fetalna položaja, ispružao noge, kraste su mu na nogamapucale. Bol je bila malo podnošljivija negoli jučer, no nije ni pomišljaohodati. Gladni ga želudac podsjeti na propuštene obroke.

Skupi energiju, pokrenu se i slabašnim rukama poče udarati poSafirinoj slabini: »Hej! Probudi se!«. Ona se pomaknu i podiže krilo,a njega zabljesnu sunce, zaslijepi ga i on zatvori oči. Safira se pokrajnjega poče protezati kao mačka i zijevati, pokazujući dva reda bijelihzuba. Kad su mu se oči priviknule, pogledao je gdje je. Bio jeokružen gorostasnim i nepoznatim planinama, koje su bacaledugačke sjene na čistinu. Nedaleko svoga ležaja vidio je trag usnijegu koji je vodio u šumu, odakle je dopiralo prigušeno žuborenjepotoka. Podignuo se, zastenjao i zanjihao, a onda je ukočenoodšepao do najbližeg stabla. Uhvatio se za granu i cijelom setežinom o nju objesio. Malo ga je držala, a onda se, uz glasanprasak, slomila. Odrezao je grančice, jedan kraj štapa stavio podpazuh, a drugi čvrsto zabio u snijeg. S pomoću tako improviziraneštake, odšepao je do potoka okovana ledom. Razbio je debeli led ipočeo zahvaćati bistre, ledene vode. Kad se napio, vratio se načistinu. Dok je izlazio iz šume, napokon je prepoznao planine i cijelikrajobraz. Ondje je, u zaglušujućoj buci, nedavno pronašao Safirinojaje. Naslonio se na kvrgavo deblo. Nije moglo biti pogreške jer jeveć jasno vidio spaljeno drveće kojemu je eksplozija raznijela iglice.Kako je Safira znala ovo mjesto? Još je bila u jajetu. Valjda joj jemoje sjećanje dalo dovoljno podataka da ga nađe. Mahao je glavom,bez riječi, začuđeno. Safira ga je strpljivo čekala. »Hoćeš li me

odnijeti kući?«, upita Eragon. Ona podignu glavu. »Znam da ne želiš,ali moraš. Oboje imamo obvezu prema Geri. Brinuo se o meni, apreko mene i o tebi. Zar ćeš zaboraviti taj dug? Što će ljudi govoriti onama, ako se ne vratimo? Da smo se sakrili kao kukavice kad mi jeujak bio u opasnosti? Već jasno čujem tu priču o jahaču i njegovukukavičkom zmaju! Ako treba biti borbe, idemo se s njom sučeliti, ane se plašljivo povući. Ti si zmaj! I Sjena bi pobjegao od tebe! Askrivaš se u planinama kao preplašeni miš.«

Eragon ju je htio razljutiti i u tome je uspio. U grlu joj je zabrujalorezanje i mlatnula je glavom samo nekoliko centimetara od njegovalica. Iskesila je oštre zube i buljila u njega, a iz nozdrva joj je sukljaodim. Eragon se nadao da nije otišao predaleko. Do njega su doprlenjezine misli, crvene od bijesa. »Krv za krv. Borit ću se. Naše nasvirde povezuju, ali me nemoj iskušavati. Odnijet ću te kako bismovratili dug, no taj će let biti glup.«

»Glup ili ne«, reče joj Eragon na uho, »nemamo izbora, moramoići«. Zatim podera košulju na dva komada i njima zavi ozlijeđenenoge. Oprezno se pope na Safiru i čvrsto je uhvati oko vrata.

»Ovoga puta«, reče joj, »leti niže i brže. Vrijeme je presudno.«»Ne puštaj me«, upozori ga ona i vinu se u nebo. Uzletjeli su

iznad drveća, odmah se izravnali i letjeli tik iznad krošanja. Eragonuse okrenuo želudac. Bio je sretan što mu je prazan.

»Brže, brže«, požurivao ju je. Safira nije odgovarala, ali je svesnažnije mahala krilima. Eragon je sklopio oči i uvukao ramena.Nadao se da će ga zavoji od košulje zaštititi, no pri svakom bipokretu osjetio oštru bol. Ubrzo su mu niz listove tekli curci tople krvi.Safira je zračila zabrinutošću. Letjela je sve brže, napinjući krila.Krajobraz je jurio ispod njih, kao da ga nešto izmiče. Eragon jerazmišljao o tome kako promatraču sa zemlje izgledaju kao nejasnamrlja.

U rano poslijepodne pred njima se prostrla dolina Palankar.Oblaci su zaklanjali vidik prema jugu. Karvahal je bio na sjeveru. Dokse Safira spuštala, Eragon je očima tražio kuću. Kad ju je ugledao,protrnuo je od straha. Na njezinu je mjestu sukljao crn dim, ispodkojega su plesali narančasti plamenovi.

»Safira!« Pokazao je prstom. »Spusti me. Smjesta!«

Ona sklopi krila, duboko zaroni i zastrašujućom brzinom jurnuprema tlu. Onda malo promijeni smjer i poletje prema šumi. U tomčasu Eragonov vrisak propara nebo: »Spusti se na polje!« Ona sepoče naglo spuštati i on je čvrsto uhvati oko vrata. Čekala je doknisu stigli na samo trideset metara od tla, a onda je, s nekolikosnažnih zamaha, okrenula krila prema zemlji. Prizemljila je takonaglo da su mu se ruke odvojile od njezina vrata. Survao se na tlo, aonda se, teturajući, ispravio, hvatajući zraka.

Kuća je bila raznijeta. Brvna i daske, dijelovi nekadašnjih zidova,kao i krov, bili su razbacani nadaleko. Drvo je bilo zdrobljeno, kaoudareno golemim maljem. Čađave krovne ploče ležale su svudauokolo. Od peći je ostalo samo nekoliko svinutih metalnih ploča.

Snijeg je bio prošaran crnim mrljama od komadića slomljenogbijelog zemljanog posuđa i cigla s dimnjaka. Suh i mastan dimsukljao je s posjeda, koji je nestajao u plamenu. Životinja nije bilo. Ilisu pobijene, ili su od straha pobjegle.

»Ujače!« Eragon potrča prema zgarištu i poče tražiti Geru urazrušenim sobama. Nije mu bilo ni traga. »Ujače!«, opet viknu.Safira je obišla kuću i došla pokraj njega.

»Ovdje vlada tuga«, reče ona.»Ovo se ne bi dogodilo da ti nisi pobjegla sa mnom!«, uzvrati

Eragon.» Ti ne bi bio živ da smo ostali ovdje.«»Gle ovo!«, vrisnu Eragon. »Mogli smo upozoriti Geru! Ti si kriva

što nije pobjegao!« Zatim svom snagom udari šakom o stup i razrezakožu na člancima. Dok je izlazio iz kuće, krv mu je tekla niz prste.Otišao je do staze koja vodi na cestu i nagnuo se da ispita snijeg.Pred njim je bilo nekoliko tragova, no oči su mu bile zamagljene panije dobro vidio. Pitao se hoće li oslijepiti. Drhtećom je rukomdodirnuo obraze i osjetio da su mokri.

Prekrila ga je sjena, jer je Safira stala iznad njega i zaštitila gakrilima. »Smiri se. Možda nije sve izgubljeno.« Podignuo je pogledprema njoj, tražeći nadu. »Pažljivo pogledaj tragove. Moje oči videsamo dva para tragova. To znači da Geru nisu odveli odavde.«

Eragon se usredotočio na ugaženi snijeg. Plitki tragovi dva parakožnih čizama vodili su prema kući. Preko njih su se vidjeli tragovi

istih čizama u obrnutom smjeru. Čiji god su ovi drugi tragovi bili,njihovi su vlasnici nosili jednaki teret kao i kad su dolazili.

»Imaš pravo, Gero mora biti ovdje!« On skoči na noge i pojuriprema kući.

»Ja ću tražiti oko kuće i u šumi«, reče Safira.Eragon se progura do ostatka kuhinje i poče bezglavo kopati po

gomili polomljenih stvari. Komadi koje ranije ne bi mogao nipomaknuti kao da su se micali sami od sebe. Kuhinjski mu se ormarna trenutak odupro, a onda ga je podignuo i bacio. Kad je povukaodasku, iza njega je nešto zastrugalo. Naglo se okrenuo, spreman nanapad. Ispod ruba srušenoga krova Eragon ugleda ruku. Ruka semalo pomaknu, a on vrisnu i uhvati je. »Ujače, čuješ li me?« Nije biloodgovora. Eragon stade lomiti komade drva, ne obazirući se na iverešto su mu se zabadali u ruke. Brzo je oslobodio ruku i rame, ali seispriječila teška greda. Podupro ju je ramenom i počeo je svomsnagom gurati, no ona je prkosila njegovim naporima. »Safira!Trebam te!« Smjesta je došla. Pod nogama su joj pucale grede dokje prelazila preko srušenih zidova. Bez riječi je prošla pokraj njega ijednom se stranom naslonila na gredu. Kandže su joj propadale kroznekadašnji pod. Napela je mišiće. Greda se najednom zatrese ipodiže, a Eragon uleti ispod nje. Gero je ležao na trbuhu, a odjećamu je bila poderana. Eragon ga je izvukao iz ruševina. Čim su izašliispod grede, Safira pusti gredu i ona svom težinom tresnu o pod.Eragon je iznio Geru iz srušene kuće i spustio ga na zemlju. Očajan,nježno je dodirnuo ujaka. Koža mu je bila siva, beživotna i suha, kaoda mu je groznica osušila sav znoj. Usta su mu bila otvorena, a nalicu je imao veliku ogrebotinu, no to nije bilo najgore. Gotovo cijelomu je tijelo bilo prekriveno dubokim, nepravilnim opeklinama, bijelimkao kreč, iz kojih je curila tekućina. Iz tijela mu se širio nepodnošljivsmrad, poput gnjilog voća. Disao je isprekidano, a svaki je udisajzvučao kao smrtni hropac.

»Ubojice«, prosikta Safira.»Ne govori to! Možda ga još uspijemo spasiti! Moramo ga odnijeti

do Gertrude. No, ja ga ne mogu nositi do Karvahala.«Safira zamisli kako joj Gero visi pod trbuhom dok ona leti.»Možeš li nas obojicu nositi?«»Moram.«

Eragon je kopao po ruševinama dok nije našao odgovarajućudasku i kliješta za kožu. Zatim je rekao Safiri da na sva četiri ugladaske kandžama probuši rupe, a onda je kroz svaku rupu provukaokožne remene i zavezao ih za Safirine prednje noge. Nakon što jeprovjerio jesu li svi čvorovi čvrsto svezani, prevrnuo je Geru nadasku i svezao ga remenjem. U tom času iz Gerine ruke ispadekomad crne tkanine. Odgovarao je odjeći onih stranaca. Eragon gabijesno ugura u džep, uzjaha na Safiru i sklopi oči. Bol mu je većzahvatila cijelo tijelo. »Sada!«

Safira se podignu na prednje noge, stražnjima zagreba zemlju,mlatnu krilima i poče se polako uspinjati. Borila se sa silom teže pasu joj se tetive napinjale. Neko se vrijeme nije ništa događalo, aonda je snažno zaplovila i vinula se u zrak. Kad su stigli iznad šume,Eragon joj je rekao: »Slijedi cestu. Tamo ćeš imati dovoljno prostoraako budeš morala sletjeti.«

»Netko bi me mogao vidjeti.«»Više nije važno!« Safira se ne htjede više prepirati i skrenu

prema cesti za Karvahal. Gero se pod njima opasno njihao. Samo suga tanke kožne vrpce pridržavale da ne padne.

Prevelika je težina usporavala Safiru. Glava joj se ubrzo objesila,a na njuški joj se pojavilo inje. Svom je snagom nastojala nastavitilet, ali je, kad su bili na gotovo sedam kilometara od Karvahala,sklopila krila i počela tonuti prema tlu. Kad su joj stražnje nogedodirnule tlo, u zrak je poletio oblak snijega. Eragon se skotrljao snje i bočno udario o zemlju, nastojeći ne povrijediti noge. Uspraviose i počeo odvezivati kožno remenje sa Safirinih nogu. Zrakom jeodjekivalo njezino ubrzano dahtanje.

»Nađi sigurno mjesto za odmor«, reče joj Eragon. »Ne znamkoliko ću se zadržati pa ćeš se neko vrijeme morati sama brinuti osebi.«

»Ja ću čekati«, uzvrati ona.Eragon zaškripi zubima i poče vući Geru niz cestu. Nakon prvih

nekoliko koraka, sve ga je presjeklo od boli. »Ja to ne mogu!«,poviknuo je prema nebu, a onda je napravio još nekoliko koraka.Stisnuo je usta i počeo režati. Buljio je u tlo između stopala iprisiljavao se držati ravnomjeran korak. Bila je to bitka s vlastitimneposlušnim tijelom, bitka koju nije želio izgubiti. Vrijeme je odmicalo

bolno sporo. Svaki prevaljeni metar izgledao mu je mnogostruko duljinego što je bio. Očajnički se pitao je li Karvahal još čitav ili su strancii njega spalili. Nakon nekog vremena, kroz bolnu izmaglicu, čuo jeviku i pogledao.

Brom je trčao prema njemu iskolačenih očiju i kuštrave kose, ajedna mu je strana glave bila prekrivena osušenom krvlju.Bjesomučno je mahao rukama, a onda je ispustio štap, zgrabioEragona za ramena i počeo nešto govoriti. Eragon je trepnuo očima,ne shvaćajući što govori. Zemlja se podignula i zapljusnula ga, bezupozorenja. Osjetio je okus krvi, a onda se onesvijestio.

SMRTNA STRAŽA

U Eragonovoj su se glavi rojili čudni snovi, koji su nastajali i živjelipo vlastitim zakonima. Na osami, skupina ljudi na plemenitimkonjima prilazi rijeci. Mnogi imaju srebrnu kosu i duga koplja. Čeka ihneobičan i lijep brod, sav sjajan na blistavoj mjesečini.

Polako se ukrcavaju na brod. Dvojica najviših medu njima idudržeći se ruku pod ruku. Lica su im skrivena kukuljicama, no Eragonje gotovo siguran da je jedan od njih žena. Stoje na palubi, okrenutiprema obali. Na šljunčanoj plaži stoji čovjek. On se jedini nije ukrcaona brod. Čovjek podiže glavu i ispušta dug, bolan vrisak. Dok sevrisak gubi, brod klizne niz rijeku, bez imalo povjetarca i vesala iodlazi u ravnu, pustu zemlju. Slika blijedi, no prije nego što potpunonestane Eragon na nebu ugleda dva zmaja.

Prvo čega je postao svjestan bila je škripa: amo-tamo, amo-tamo.Od te uporne buke Eragon otvori oči i zagleda se u slamnati krov.Ležao je pod grubom dekom koja mu je prekrivala golo tijelo. Netkomu je omotao povoje oko nogu i čistu krpu oko zglobova na prstima.Nalazio se u nekoj kolibi. U jednoj jedinoj prostoriji bio je stol, nanjemu mužar i batić te posude sa zelenilom. Sa zidova su visjelesuhe trave, koje su natapale zrak jakim zemljanim mirisima. Ukaminu je treperila vatra, a ispred njega je, u stolcu za ljuljanje,sjedila bucmasta žena, gradska iscjeliteljica Gertruda. Glava joj seljuljala, a oči je sklopila. U krilu je imala par pletećih igala i klupkopređe.

Eragon se osjećao kao da mu je sva snaga presušila, no ipak jeuspio sjesti na krevet. To mu je pomoglo razbistriti um. U glavi jeprebirao događaje od protekla dva dana. Prva mu je misao bio Gero,a druga Safira. Nadam se da je na sigurnom. Pokušao je s njomuspostaviti vezu, no nije uspio. Gdje god da je bila, to je mjesto bilodaleko od Karvahala. Barem me Brom donio u Karvahal. Što li se snjim dogodilo? Bio je sav krvav.

Gertruda se pomaknu, otvori svoje svjetlucave oči i reče: »Ah,budan si. Dobro!« Glas joj je bio pun i topao. »Kako se osjećaš?«

»Prilično dobro. Gdje je Gero?«Gertruda je dovukla stolac do kreveta. »Kod Horsta. Ovdje nije

bilo dovoljno mjesta za obojicu. A da ti pravo kažem, stalno sam bilau žurbi, trčeći amo-tamo kako bih mogla nadzirati obojicu.«

Eragon potisnu svoje brige i upita je: »Kako je on?«Uslijedila je duga stanka, u kojoj je Gertruda promatrala svoje

ruke.»Nije dobro. Ima groznicu koja nikako da splasne, a rane mu ne

zacjeljuju.«»Moram ga vidjeti«, reče Eragon i pokuša ustati.»Prvo moraš jesti«, oštro mu uzvrati Gertruda, gurajući ga da

sjedne. »Nisam ja provela sve ovo vrijeme pokraj tebe da bi ti ustao isebi naudio. Pola ti je kože na nogama bilo oguljeno, a groznica ti jesplasnula tek noćas. Nemoj se zabrinjavati zbog Gere. Bit će mudobro. Čvrst je on.« Zatim objesi lončić za čaj na vatru i poče rezatipastrnjak za varivo.

»Koliko sam dugo ovdje?«»Puna dva dana.«Dva dana! To znači da je zadnji put jeo prije četiri dana! Od same

pomisli na to osjeti slabost. Safira je sama cijelo to vrijeme. Nadamse da je dobro.

»Cijeli grad želi znati što se dogodilo. Poslali su ljude na vašposjed. Našli su ga u ruševinama.« Eragon kimnu glavom. To je iočekivao.

»Staja vam je izgorjela.... Je li Gero zbog toga povrijeđen?«»Ja... ja ne znam«, odgovori Eragon i doda: »Nisam bio kod kuće

kad se to dogodilo.«»No, nema veze. Sigurna sam da će se sve razmrsiti.« Gertruda

je nastavila plesti dok se varivo kuhalo. »Imaš pozamašan ožiljak nadlanu.«

Eragon refleksno stisnu šaku. »Da.«Na um mu pade nekolika mogućih odgovora i on odabra onaj

najjednostavniji. »Imam ga otkako pamtim za sebe. Nisam nikadapitao Geru kako sam ga dobio.«

»Mmm.« Uslijedila je tišina, sve dok lonac nije počeo klopotati odvrenja. Gertruda je ulila varivo u zdjelicu i dodala je Eragonu, sažlicom. Zahvalno ju je uzeo i oprezno srknuo. Bilo je ukusno. Čim jezavršio, upitao je: »Mogu li sada posjetiti Geru?«

Gertruda je uzdahnula. »Baš si uporan. Dobro, ako doista želiš,neću te zaustavljati. Obuci se, pa idemo.«

Okrenula mu je leđa dok je on, s naporom, navlačio hlače prekopovoja, žmireći od boli, a onda je obukao košulju. Gertruda mu jepomogla ustati. Noge su mu bile slabe, ali ga nisu boljele kao prije.

»Napravi nekoliko koraka«, zapovjedi Gertruda, a onda nevoljkododa: »Barem nećeš morati puzati do tamo.«

Kad su izašli van, snažan im je vjetar nosio u lice dim sasusjednih kuća. Olujni su oblaci zaklanjali Hrbat i prekrivali dolinu, asnježna se zavjesa s podnožja planine približavala selu. Eragon sesvom težinom naslonio na Gertrudu i tako su išli kroz Karvahal.

Horst je svoju katnicu sagradio na brežuljku kako bi uživao upogledu na planine. Na njoj je iskazao sva svoja graditeljskaumijeća. Krov od škriljevca natkrivao je balkon sa željeznomogradom, koji se pružao od visokoga prozora na katu. Kljun svakogažlijeba bio je ukrašen životinjskim likom, a oko svih prozora i vratabile su izrezbarene zmije, jeleni, gavrani i vinova loza. Vrata jeotvorila Horstova žena Elena, niska i vitka, s profinjenim crtama lica isvilenkastom plavom kosom skupljenom u punđu. Haljina joj je bilačedna i uredna, a pokreti graciozni. »Uđite«, reče ona nježnimglasom. Oni zakoračiše preko praga i uđoše u veliku osvijetljenuprostoriju. S poda se uspinjalo vijugavo stubište s ulaštenomogradom. Zidovi su bili boje meda. Elena uputi Eragonu tužanosmijeh i obrati se Gertrudi: »Upravo sam htjela nekoga poslati potebe. Nije mu dobro. Moraš odmah k njemu.«

»Elena, morat ćeš pomoći Eragonu uz stepenice«, reče Gertrudai žurno se pope stepenicama, gazeći po dvije odjednom.

»U redu je, mogu sam.«»Jesi li siguran?« upita ga Elena. On je kimnuo, no ona mu nije

baš vjerovala. »Dobro... čim završiš, dođi u kuhinju. Imam svježepite, koja bi ti mogla prijati.« Čim je otišla, Eragon se nasloni na zid,sretan što ima oslonac. Zatim je krenuo, bolno, s jedne stepenice nadrugu. Kad je došao do vrha, pogledao je niz dugački hodnik, pun

vrata. Posljednja su bila odškrinuta. Udahnuo je duboko i požurioprema njima. Katarina je stajala pokraj kamina i iskuhavala krpe.Pogledala ga je, promrmljala sućut i opet prionula poslu. Gertruda jestajala pokraj nje i mljela trave za melem. U jednoj se kanti, pokrajnjezinih nogu, topio snijeg u mrzlu vodu. Gero je ležao na krevetu,na debelom sloju deka. Znoj mu je natapao obrve, a oči su muslijepo treperile ispod kapaka. Koža na licu bila mu je kao u mrtvaca.Bio je nepomičan. Tek su se povremeno vidjeli kratki drhtaji ili brzo,isprekidano disanje.

Eragon mu je dodirno čelo. Osjećao se nestvarno. Gero je gorio.Oprezno je podignuo rub deka i vidio da su mu mnogobrojne ranepovijene trakama platna. Kad su mu mijenjali povoje, opekline su bileizložene zraku. Nisu ni počele zacjeljivati. Očima punim beznađaEragon pogleda Gertrudu. »Zar ih ne možeš zaliječiti?«

Gertruda je namočila krpu u kanti mrzle vode i potom hladnomkrpom omotala Gerino čelo. »Sve sam iskušala: pomast, toplemeleme, tinkture, no ništa ne djeluje. Kad bi se rane zatvorile, imaobi više izgleda. Ipak, možda sve krene nabolje. Izdržljiv je i jak.«

Eragon je otišao u kut i sjeo na pod. Život ne bi trebao bitiovakav! Tišina mu je progutala misli. Tupo je buljio u krevet. Nakonkraćeg vremena opazi Katarinu kako kleči pokraj njega. Stavila mu jeruku oko ramena. Kako on nije reagirao, plaho se povukla. Malokasnije vrata se otvoriše i u sobu ude Horst. Tiho prozbori sGertrudom, a zatim priđe Eragonu i reče: »Dođi. Moraš izaćiodavde.« Eragon nije ni uspio prosvjedovati, a Horst ga podignu nanoge i odvuče preko vrata.

»Želim reći...« htio se oduprijeti.»Treba ti odmor i svjež zrak. Ne brini, moći ćeš se ubrzo vratiti«,

tješio ga je Horst.Eragon je nevoljko dopustio kovaču da mu pomogne sići niz

stepenice do kuhinje. Zrak je bio pun opojnih mirisa raznih začinjenihjela i ljekovita bilja. Ondje su bili Albrih i Baldor.

Razgovarali su s majkom dok je ona mijesila kruh. Kad suugledali Eragona, naglo su utihnuli, ali je on dovoljno čuo da zaključikako su razgovarali o Geri.

»Tako, sjedni«, rekao je Horst i donio mu stolac.

Eragon zahvalno utonu u nj. »Hvala.« Ruke su mu malopodrhtavale pa ih je spustio i prekrižio. Pred Eragona su stavili tanjurprepun hrane.

»Ne moraš jesti«, reče Elena, »no tu je, ako želiš«. Zatim se vratikuhanju, a on uze vilicu. Jedva je uspio progutati nekoliko zalogaja.

»Kako se osjećaš?«, upita ga Horst.»Grozno«, odgovori Eragon.Kovač je malo pričekao. »Znam da nije najbolji trenutak, no

moramo znati... što se dogodilo?«»Doista se ne sjećam.«»Eragone«, reče Horst, nagnuvši se prema njemu, »ja sam bio

među onima koji su išli na posjed. Vaša se kuća nije sama od seberaspala. Nešto ju je raznijelo. Oko nje su bili tragovi divovske zvijerikakvu nisam nikada vidio niti sam za nju čuo. I drugi su ih vidjeli. Akose pojavio Sjena ili kakvo drugo čudovište, moramo znati. Ti si jedinikoji nam to može reći«.

Eragon je znao da mora lagati. »Kad sam odlazio izKarvahala...«, prisjećao se kad je to bilo, »prije četiri dana, bili su...neki stranci u gradu i raspitivali se o nekom kamenu kakav sam janašao«. Pokazao je rukom prema Horstu. »Ti si sa mnom o njimarazgovarao i zato sam požurio kući.« Sve su oči bile uprte u nj.

Oblizao je usne. »Ništa... ništa se nije dogodilo te noći. Sutradansam završio svoje poslove i otišao u šumu. Ubrzo sam čuo nekueksploziju i vidio dim iznad drveća. Potrčao sam natrag što sam bržemogao, no tko god da je to učinio, već je otišao. Kopao sam poruševinama i... našao Geru.«

»Pa si ga onda stavio na dasku i dovukao ovamo«, upita gaAlbrih.

»Da«, odgovori Eragon i nastavi: »no prije polaska, pogledaosam stazu prema cesti. Na njoj su bila dva para tragova, obaljudska«. Zatim zavuče ruku u džep i izvadi komadić crne tkanine.»Gero je ovo držao u ruci. Mislim da odgovara odjeći onih stranaca«,reče i stavi krpicu na stol.

»Odgovara«, složi se Horst. Izgledao je zamišljeno i ljuto. »A štoje s tvojim nogama? Kako su one stradale?«, upita ga.

»Nisam siguran«, odgovori Eragon i odmahnu glavom. »Mislimda se to dogodilo kad sam iskapao Geru, no ne znam. Opazio sam

tek kad mi je krv počela curiti niz noge.«»To je strašno!«, uzviknu Elena.»Moramo pronaći te ljude«, nabrušeno izjavi Albrih. »Ne smiju

proći nekažnjeno! S dva konja možemo ih uhvatiti sutra i dovesti ihovamo.«

»Izbaci tu ludost iz glave«, reče Horst. »Vjerojatno te mogupodignuti kao novorođenče i baciti na drvo. Sjećaš li se što sedogodilo s kućom? Nemamo namjere tim ljudima stati na put. Osimtoga, sada imaju što žele.« Zatim pogleda Eragona i upita ga: »Uzelisu kamen, je li?«

»Nije bio u kući.«»Onda se nemaju razloga vraćati kad ga imaju«. Prodorno je

pogledao Eragona. »Nisi ništa rekao o tim čudnim tragovima. Znaš ličiji su?«

Eragon odmahnu glavom i odgovori: »Ja ih nisam vidio.«Baldor naglo progovori. »Ovo mi se ne sviđa. Previše sliči na

čarobnjaštvo. Tko su ti ljudi? Jesu li Sjene? Zašto su tražili kamen ikako su mogli razrušiti kuću, osim mračnim silama? Možda ti imašpravo, oče, možda su samo željeli kamen, no mislim da ćemo ih opetvidjeti.«

Nastao je muk.Nešto su previdjeli, no Eragon nije točno znao što. Onda mu je

sinulo. Tegobna srca, izrazio je svoju sumnju: »Roran ne zna, je li?«Kako sam ga mogao zaboraviti?

Horst je mahao glavom. »On i Dempton otišli su nedugo nakontebe. Ako putem nisu naletjeli na kakvu poteškoću, onda su stigli uTerinsford prije par dana. Htjeli smo poslati poruku, ali je jučer iprekjučer bilo previše hladno.«

»Baldor i ja baš smo namjeravali krenuti kad si se ti probudio«,reče Albrih.

Horst prstima pročešlja bradu i uzvrati: »Idite, obojica. Pomoći ćuvam osedlati konje.«

Baldor se obrati Eragonu: »Ja ću mu reći, oprezno«, reče i krenuiz kuhinje za Horstom i Albrihom. Eragon je ostao za stolom, pogledauprta u izbočinu na stolu. Jasno je vidio svaku bolnu pojedinost:zrnatu građu stola, asimetričnu izbočinu, tri mala hrpta sa šarenimmrljama. Izbočina je bila prepuna detalja. Što je pažljivije gledao, to

ih je više vidio. U njoj je tražio odgovor, no ako je odgovor ondje ibio, izmicao mu je.

Napete mu misli prekinu slabašan zov. Zvučao je kao da dolaziizvana. Nije se obazirao. Neka se netko drugi time bavi. Nakonnekoliko minuta opet ga začu, ovoga puta glasnije, i ljutito ga isključi.Zašto ne šute? Gero leži, pomisli. Zatim pogleda Elenu, no činilo seda njoj buka ne smeta.

»ERAGONE!« Zagrmjelo je tako snažno da je gotovo pao sastolca. Uznemireno je gledao uokolo, no ništa se nije promijenilo.Najednom shvati da povici dolaze iz njegove glave.

»Safira?« uznemireno upita Eragon. Uslijedila je stanka, a zatim:»Da, gluhane«.

On osjeti olakšanje. »Gdje si?«Poslala mu je sliku male skupine drveća. »Više sam te puta

pokušala dozvati, ali nisi odgovarao.«»Bio sam bolestan... no sad sam bolje. Kako to da te nisam prije

osjetio?«»Poslije tri noći čekanja, svladala me glad. Morala sam otići u

lov.«»Jesi li išta ulovila?«»Mladog srndaća. Mudro se čuvao od proždrljivaca na zemlji, ali

ne i od onih s neba. Snažno se otimao i pokušavao osloboditi. No, jasam bila jača. Poraz je bio neizbježan pa se predao i uginuo. Bori lise i Gero protiv neizbježnoga?«

»Ne znam.« Ispričao joj je pojedinosti, a onda je dodao: »Još sedugo nećemo moći vratiti kući, ako se uopće budemo mogli vratiti.Neću te moći vidjeti najmanje par dana. Možeš se slobodnoopustiti«: Safira je neveselo uzvratila: »Uradit ću kako kažeš. No,nemoj predugo ostati«.

Nevoljko su se rastali. Eragon pogleda kroz prozor i siznenađenjem zaključi da je sunce zašlo. Osjećao se vrlo umorno iodšepao je do Elene koja je zamotavala komade mesne pita uvoštano platno. »Idem u Gertrudinu kuću spavati«, reče joj.

Elena prestade zamatati i upita ga: »Zašto ne bi ostao kod nas.Bit ćeš bliže ujaku, a Gertruda će opet moći u svoj krevet.«

»Imate li dovoljno mjesta?«, kolebljivo uzvrati Eragon.»Naravno.« Obrisala je ruke. »Dođi sa mnom. Sve ću pripremiti.«

Odvela ga je na kat u praznu sobu. Sjeo je na rub kreveta.»Trebaš li još što? «, upita ga ona. On odmahnu glavom, a ona na tododa: »U tom slučaju, bit ću dolje. Zovi me ako ti što zatreba.«Osluškivao je njezine korake dok je silazila niz stepenice. Čim sunestali, on otvori vrata i kliznu niz hodnik u Gerinu sobu. Gertrudamu se nasmiješi iznad svojih užurbanih pletaćih igala.

»Kako je?«, prošapta Eragon.Glas joj je bio hrapav od umora. »Slab je, no temperatura je malo

splasnula i neke opekline izgledaju bolje. Morat ćemo čekati, no ovobi moglo značiti da će se oporaviti.«

Njezine ga riječi oraspoložiše i on se vrati u svoju sobu. Dok seuvlačio pod pokrivače mrak mu je izgledao neugodan. Nešto kasnijeje zaspao, zacjeljujući tako rane na tijelu i u duši.

LUDILO ŽIVOTA

Bilo je mračno kad se naglo podignuo u krevetu. Teško je disao.Soba je bila hladna pa mu se koža na rukama i ramenima naježila.Bilo je nekoliko sati do zore, kada se ništa ne miče, a život čeka prvetople zrake sunca. Srce mu je lupalo od strašna predosjećaja koji gaje spopao. Kao da je kakav mrtvački plašt prekrio cijeli svijet, anjegov najmračniji komadić Eragonovu sobu. Eragon se išulja izkreveta, obuče se i sa strahom požuri niz hodnik. Kad vidje otvorenavrata Gerine sobe i puno ljudi u njoj, prestravi se. Gero je mirnoležao na krevetu. Bio je odjeven u čistu odjeću, kose počešljaneunatrag i spokojna lica. Da nije oko vrata imao srebrni talisman i nagrudima grančicu srebrne kukute, ono posljednje što živi darujumrtvima, reklo bi se da spava.

Katarina je stajala pokraj kreveta, blijeda lica i spuštena pogleda.Čuo je kako šapće: »Nadala sam se da ću ga jednoga dana zvati

oče.«Zvati ga oče, gorko pomisli Eragon. To pravo nemam ni ja.

Osjećao se kao duh, bez imalo života. Sve je bilo nestvarno, osimGerina lica. Niz obraze mu potekoše suze. Ramena su mu se tresla,no nije glasno plakao. Majku, ujnu, ujaka — sve ih je izgubio.Osjećao je kako ga bol slama, kao kakva čudovišna sila od koje jeonemoćao. Uz riječi sućuti, netko ga odvede natrag u sobu. On padena krevet, omota ruke oko glave i poče grčevito ridati.

Osjeti kako ga Safira želi dodirnuti, ali je on odgurnu i prepusti sesvojoj boli. Nije mogao prihvatiti da Gere više nema. Kad bi to iprihvatio, bi li mu ostalo išta, u što bi mogao vjerovati? Samonemilosrdan i bešćutan svijet gasi živote kao vjetar svijeće. Očajan iprestravljen, najednom okrenu suzama natopljeno lice prema nebu ipoviknu: »Kakvo će dobro ovo donijeti? Pokaži se!« Čuo je kako ljuditrče prema njegovoj sobi, no odozgo nije stigao nikakav odgovor.»On ovo nije zaslužio!«

Nečije ga ruke utješno dodirnuše i on postade svjestan da Elenasjedi pokraj njega. Držala ga je dok je plakao, a onda je, iscrpljen,mimo svoje volje, zaspao.

JAHAČEV MAČ

Kad se Eragon probudio zahvatila ga je strašna bol. Oči je držaozatvorene, no nije mogao spriječiti novi potok suza. Nastojao sesjetiti neke zamisli ili nade koja bi mu pomogla sačuvati zdrav razum.»Ja s tim ne mogu živjeti«, jecao je.

»Onda nemoj«. Safirine su mu riječi odzvanjale u glavi.»Kako? Gero je otišao zauvijek! A s vremenom će i mene snaći

ista sudbina. Ljubav, obitelj, djela — sve se raspada i ništa ne ostaje.Kakvu vrijednost ima bilo što što činimo?«

»Vrijednost je u samome činu. Tvoja vrijednost prestaje kadprestaneš željeti mijenjati i živjeti život. No, pred tobom sumogućnosti. Izaberi jednu i posveti joj se. Učinjena djela dat će tinovu nadu i svrhu.«

»Ali što mogu učiniti?«»Jedini istinski putokaz jest tvoje srce. Samo ti njegova

neograničena čežnja može pomoći.«Ostavila ga je da razmišlja o onome što je rekla. Eragon je

ispitivao svoje osjećaje. Iznenadilo ga je kad je pronašao golemoogorčenje, jače od boli. »Što hoćeš da učinim, da tražim testrance?«

»Da.«Njezin ga je iskren odgovor zbunio. Duboko je i drhtavo

uzdahnuo. »Zašto?«»Sjećaš li se što si rekao na Hrptu? Kako si me podsjetio na moju

dužnost kao zmaja, pa sam se vratila s tobom unatoč svojiminstinktima? Tako i ti moraš sebe kontrolirati. Dugo sam i dubokorazmišljala posljednjih nekoliko dana i shvatila sam što znači bitizmaj i jahač. Naša je sudbina pokušati nemoguće, ostvariti velikadjela bez obzira na strah. To je naša obveza prema budućnosti.«

»Baš me briga što govoriš. To nisu razlozi da odem odavde!«poviknu Eragon.

»Evo ti onda još razloga. Ljudi su vidjeli moje tragove i budnomotre.

S vremenom će me otkriti. Osim toga, ovdje više nema ničegatvoga. Nema posjeda, nema obitelji i...«

»Roran nije mrtav!« odrješito reče Eragon.»Ali, ako ostaneš, morat ćeš mu objasniti što se doista dogodilo.

On ima pravo znati kako mu je otac umro i zašto. Što bi mogaoučiniti kad sazna za mene?«

Safirini su mu argumenti odzvanjali u mislima, no odbacio jepomisao o odlasku iz doline Palankar. Ona mu je bila dom. A opet,mogućnost da se osveti strancima znatno ga je umirila, »jesam li jadovoljno jak za to?«

»Imaš mene.«Spopala ga je sumnja. Učiniti to bilo bi doista ludo, očajnički.

Osjetio je prijezir prema svojoj neodlučnosti, a na licu mu se pojaviogorak osmijeh. Safira ima pravo. Više ništa nije važno, osim samogačina. »Cilj je činiti.« A što bi mu pružilo više zadovoljstva od toga dauhvati strance? U tom času u njemu poče rasti strahotna snaga.Zahvatila mu je sve osjećaje i pretalila ih u nesalomljiv mač bijesa nakojemu je bila urezana samo jedna riječ: osveta! U glavi mu je lupalodok je odlučno izgovarao: »To ću uraditi.«

Prekinuo je vezu sa Safirom i sišao s kreveta. Tijelo mu je bilonapeto kao struna. Još je bilo rano. Spavao je samo nekoliko sati.Nema ništa opasnije od neprijatelja koji nema što izgubiti, pomisli. Aja sam to postao. Jučer je s poteškoćama hodao uspravno, a sadase kretao pouzdano. Održavala ga je čelična volja. Prkosio je bolikoju je osjećalo tijelo, ali se na nju nije obazirao.

Dok se iskradao iz kuće, čuo je dvoje ljudi kako tiho govore.Znatiželjno je stao i slušao. Elena je nježnim glasom rekla: »...

gdje živjeti. Mi imamo mjesta.«Horst je nešto nečujno promrmljao. »Da, jadni mladić«,

odgovorila je Elena.Ovoga je puta čuo Horstov odgovor. »Možda...«, napravio je

Horst dugu stanku i rekao: »Razmišljao sam o onome što je Eragonrekao i nisam siguran da nam je sve rekao.«

»Što želiš reći?«, upita ga Elena. U glasu joj se osjećalazabrinutost.

»Kada smo krenuli na njihov posjed, cesta je bila uglađena oddaske na kojoj je vukao Geru. Onda smo došli do mjesta na kojemuje snijeg bio sav ugažen i rastresen. Tu su završavali tragovinjegovih stopala i daske, no vidjeli smo i iste divovske tragove kojesmo vidjeli oko posjeda. A njegova nogu? Ne mogu vjerovati da nijeopazio kako je izgubio toliko kože. Do sada nisam navaljivao da toobjasni, no sada mislim da hoću.«

»Možda ga je ono što je vidio toliko prestrašilo da ne želi o tomerazgovarati«, pretpostavila je Elena. »Vidio si kako je bioizbezumljen.«

»To još uvijek ne objašnjava kako je uspio gotovo cijelim putemnositi Geru bez ikakvih tragova.«

Safira ima pravo, pomisli Eragon. Vrijeme je da odem. Previšepitanja od prevelikog broja ljudi. Prije ili jasnije doći će do odgovora.Išao je dalje kroz kuću, kočeći se svaki put kad bi pod zaškripao.Ulice su bile prazne. Malo je ljudi u ovo doba dana bilo na nogama.Na trenutak je zastao i prisilno se usredotočio. Ne treba mi konj.Safira će biti moj konj, no treba joj sedlo. Ona može loviti za nasoboje, tako da ne trebam brinuti o hrani, iako i ja moram poneštouloviti. Što god drugo budem trebao, naći ću pod ruševinama našekuće.

Otišao je do Gedrikovih kaca za štavljenje na izlazu iz Karvahala.Skupio se od odvratna smrada, no nastavio je hodati prema daščariugrađenoj u padinu brežuljka. Ondje su pohranjene stavljene kože.Iz reda koža obješenih o strop skinuo je tri volovske kože. Prožeo gaje osjećaj krivnje zbog krađe, no razmišljao je ovako: Ovo zapravonije krađa. Jednog ću dana to vratiti Gedriku, kao i Horstu.

Zamotao je debele komade kože i odnio ih do šumice izvan sela.Stavio ih je u krošnju i vratio se u Karvahal. A sada hrana. Krenuo jeprema pivnici, s namjerom da uđe, a onda je razvukao usne uosmijeh i promijenio smjer. Ako treba krasti, onda to može i odSlouna. Ulazna su vrata bila zaključana kad god Slouna nije bilo kodkuće, ali su stražnja vrata bila svezana samo tankim lancem, koji jeEragon lako prekinuo. Prostorije su bile mračne. Naslijepo je tapkao,dok rukama nije opipao tvrde komade mesa, zamotane u platno.Stavio ih je što je više mogao pod košulju i požurio na ulicu, nečujnozatvarajući vrata.

U blizini neka žena poviknu njegovo ime. On uhvati donji rubkošulje da mu meso ne bi ispalo i šćućuri se iza ugla. Protrnu kadaizmeđu dviju kuća, niti tri metra od njega, prođe Horst.

Čim je Horst nestao s vidika, Eragon potrča. Rane na nogama sumu gorjele dok je letio niz ulicu i dalje do šumice. Sakrio se izadebla, a onda se okrenuo da vidi slijedi li ga itko. Nije bilo nikoga.Osjetio je olakšanje pa je ispustio dah i podignuo ruku da skine kožesa stabla. Nije ih bilo.

»Ideš nekamo?«Eragon se naglo okrenu. Brom ga je mrko gledao, a na jednoj je

strani glave imao ružnu ranu. O pojasu mu je visio kratak mač usmeđim koricama. U ruci je držao kože.

Eragon od bijesa zažmiri. Kako mu se taj starac uspio prišuljati?Sve je bilo tako mirno i zakleo bi se da nije bilo nigdje nikoga. »Dajmi ih«, ljutito reče Eragon.

»Zašto? Kako bi mogao pobjeći prije nego Geru i zakopaju?« Bilaje to teška optužba.

»To se tebe ne tiče!«, ljutito mu odbrusi Eragon. »Zašto si meslijedio?«

»Nisam te slijedio«, progunđa Brom. »Čekao sam te ovdje. No,kamo ideš?«

»Nikamo.« Eragon se baci na kože i istrgnu ih Bromu iz ruke.Brom ga nije ni pokušao spriječiti.

»Nadam se da imaš dovoljno mesa za svoga zmaja.«Eragon se sledi. »O čemu ti pričaš?«Brom prekriži ruke. »Nemoj se sa mnom šaliti. Znam odakle ti taj

znak na ruci, gedvei ignazia, tj. sjajni dlan. Dodirnuo si rukomzmajevo mladunče. Znam zašto si onda došao mene ispitivati i znamda jahači opet postoje.«

Eragon ispusti kožu i meso. Napokon se dogodilo... morampobjeći! Ne mogu trčati brže od njega s ovom ranjenom nogom, aliako...

»Safira!«, poviknu on.Nekoliko mučnih trenutaka nije bilo odgovora, a onda začu:

»Da.«»Otkrili su nas! Trebam te!« Zatim joj posla sliku mjesta gdje je

bio i ona odmah poletje. Sada je još samo morao zadržati Broma.

»Kako si me našao?«, upita ga Eragon praznim glasom.Brom je buljio u daljinu i nečujno micao usnama, kao da

razgovara s nekim drugim. Zatim je rekao: »Posvuda je bilo znakovai tragova. Morao sam samo obratiti pozornost. Tko god ima potrebnoznanje, mogao je to učiniti. Reci, kako je on, tvoj zmaj?«

»Ona«, odgovori Eragon. »Dobro je. Nismo bili na posjedu kadsu stranci došli«.

»Ah, tvoje noge. Letio si?«Kako je Brom to zaključio? Što ako su ga stranci na ovo

nagovorili?Možda žele da otkrije kamo idem kako bi mi postavili zamku. A

gdje je Safira? Pokušao ju je dosegnuti umom i otkrio da kruži visokou zraku. »Dođi!«

»Ne, prvo ću malo promatrati.«»Zašto?«»Zbog pokolja u Dor Aribi.«»Što?«Brom se naslonio na drvo i smješkao se. »Ja sam razgovarao s

njom i pristala je ostati gore dok mi ne završimo razgovor. Kao štovidiš, doista nemaš drugoga izbora do odgovoriti na moja pitanja. Asada mi reci kamo ideš?«

Zapanjen, Eragon stavi ruku na sljepoočnicu. Kako je Brommogao razgovarati sa Safirom? U potiljku mu je lupalo, a misli su munavirale, no stalno je dolazio do istoga zaključka: mora starcu neštoreći. Rekao je: »Kanio sam naći sigurno mjesto dok mi noge nezacijele.«

»A poslije toga?«Na to se pitanje nije mogao oglušiti. U glavi mu je lupalo sve jače.

Nije mogao razmišljati. Više mu ništa nije bilo jasno. Silno je želionekome ispričati što se događalo proteklih mjeseci. Mučila ga jemisao da je njegova tajna prouzročila Gerinu smrt. Popustio je i,drhtavim glasom, rekao: »Htio sam uhvatiti strance i ubiti ih«.

»Golema zadaća za tako mlada čovjeka«, reče Bromuobičajenim tonom, kao da je Eragon predložio nešto što bi bilopotpuno jasno i prikladno učiniti. »Jamačno vrijedan pothvat, koji si tisposoban izvesti, no ipak mi se čini da bi ti pomoć dobro došla.«Zatim posegnu rukom iza grma i izvuče velik zavežljaj. Glas mu je

postao osoran. »U svakom slučaju, ne namjeravam mirno stajati dokneki žutokljunac okolo juri na zmaju.«

Nudi li mi on doista pomoć ih je ovo zamka? Eragon se bojaoonoga što bi njegovi tajnoviti neprijatelji mogli učiniti. A opet, Brom jeuvjerio Safiru da u njega može imati povjerenja, a razgovarali sumentalnim dodirom. Ako se ona ne brine... Odluči za sada otklonitisvoje sumnje. »Ne treba mi pomoć«, reče Eragon i nevoljko doda:»ali možeš ići s nama«.

»Onda je najbolje da krenemo«, uzvrati Brom. Lice mu natrenutak poprimi beživotan izraz. »Mislim da ćeš se sada uvjeritikako te tvoj zmaj opet sluša.«

»Safira?« pozvao ju je Eragon.»Da.«On potisnu poriv da je ispituje. »Hoćemo li se naći na posjedu?«»Da. Dakle, dogovorili ste se.«»Mislim da jesmo.« Ona prekinu vezu i odjuri. Eragon baci

pogled na Karvahal i vidje kako ljudi jure od kuće do kuće. »Mislimda traže mene.«

Brom podignu obrvu. »Vjerojatno. Hoćemo li krenuti?«Eragon je oklijevao. »Volio bih Roranu ostaviti poruku. Ne čini mi

se ispravnim da pobjegnem, a da mu ne kažem zašto.«»To je sređeno«, reče mu Brom. »Ostavio sam Gertrudi pismo za

njega, u kojemu sam mu objasnio nekoliko stvari. Ujedno sam gaupozorio da se čuva nekih opasnosti. Jesi li zadovoljan?«

Eragon kimnu glavom. Zatim zamota meso u kože i oni krenuše.Pazili su da ih tko ne vidi dok nisu stigli do ceste, a onda su ubrzalikorak, sa željom da se što brže udalje od Karvahala. Eragon je gazioprvi, a noge su mu bridjele. Jednoličan ritam hoda oslobodio mu jeum pa je mogao razmišljati. Kad stignemo kući, neću više putovati sBromom dok ne dobijem neke odgovore, čvrsto je sebi obećao.Nadam se da će mi moći reći nešto više o jahačima i o tome protivkoga se, zapravo, borim.

Kad su ugledali ostatke posjeda, Brom je stisnuo oči od bijesa.Eragon je bio ojađen brzinom kojom je priroda rastakala posjed.

U kući su već bile gomile snijega i smeća, koji su prekrivali nasilničkinapad stranaca. Od staje je ostao samo čađav pravokutnik, a i on sebrzo rastakao.

Kad je začuo Safirina krila iznad drveća, Brom je naglo podignuoglavu. Doletjela je otraga i proletjela iznad njih, gotovo im dodirnuvšiglave. Zateturali su od udara zraka. Safirine su ljuske svjetlucale dokje zaokružila i graciozno sletjela.

Brom krenu prema njoj, dostojanstvena i radosna lica. Oči mu sezacakliše, a na obrazu mu zasja suza i skliznu mu u bradu. Dugo jetako stajao i teško disao. Promatrao je Safiru, a ona njega. Eragon ječuo kako Brom nešto mrmlja pa se približio ne bi li čuo što.

»Dakle... opet počinje. No kako će to završiti, i gdje? Vid mi jezamagljen. Ne mogu reći je li ovo tragedija ili farsa, jer, prisutni suelementi i jednoga i drugoga... Kako god bilo, moje je stajalištenepromijenjeno i ja...«

Ako je još što rekao, to se nije moglo čuti jer mu je Safiraponosno prišla. Eragon prođe pokraj Broma, praveći se da nije ništačuo, i pozdravi se s njom. Među njima se nešto promijenilo, kao dasu se još prisnije poznavali, a opet bili stranci. Počešao ju je po vratui, kad su im se misli srele, kroz dlan su mu prošli trnci. Safira jeisijavala velikom znatiželjom.

»Nisam vidjela nijedno ljudsko biće osim tebe i Gere, a on je biovrlo povrijeđen«, rekla je.

»Gledala si ljude kroz moje oči.«»To nije isto.« Prišla je bliže i okrenula svoju dugu glavu kako bi

velikim plavim okom proučila Broma. »Vi ste doista čudna bića«,kritički je izjavila i nastavila buljiti u njega. Brom je stajao nepomičnodok je ona njušila zrak, a onda joj je pružio ruku. Safira je polakospustila glavu i dopustila mu da joj dotakne obrvu. Zabrektala je,povukla glavu i vratila se iza Eragona. Mahala je repom iznadzemlje.

»Što je?« upita Eragon. Nije odgovorila.Brom se okrenu prema Eragonu i tiho ga upita: »Kako joj je ime

?«»Safira.« Na Bromovu se licu pojavi čudan izraz. On zabode vrh

svoga štapa u zemlju, takvom snagom da mu zglobovi na prstimaodmah pobijeliše. »Od svih imena koja si mi dao, jedino joj se tosvidjelo. Mislim da joj pristaje«, brzo doda Eragon.

»Pristaje, to da«, uzvrati Brom. U glasu mu je bilo nešto štoEragon nije mogao dokučiti. Je li to bio osjećaj gubitka, čuđenja,

straha, zavisti? Nije bio siguran. Možda nije bilo ništa odnavedenoga, možda sve. Brom povisi glas i reče: »Pozdrav, Safira.Čast mi je što sam te upoznao.« Zatim čudno odmahnu rukom inakloni se.

»Sviđa mi se«, tiho izjavi Safira.»Naravno da ti se sviđa. Svatko voli kad mu laskaju«, odvrati joj

Eragon. Zatim joj dodirnu rame i krenu prema porušenoj kući.Safira se gegala za njim u društvu Broma. Starac je izgledao

uzbuđeno i živahno.Eragon se probio kroz snijeg do kuće i uvukao se ispod vrata u

ono što je ostalo od njegove sobe. Jedva ju je prepoznao podgomilama polomljena drva. Po sjećanju je pretražio mjesto gdje jenekada bio pregradni zid i pronašao svoju praznu torbu. Neke suletvice bile slomljene, no mogle su se lako popraviti. Nastavio jekopati i ugledao vrh svoga luka, koji je još bio u kožnom tobolcu.Iako je koža na luku bila ogrebana i oguljena, Eragon je bio sretankad je vidio da je nauljeno drvo neoštećeno. Napokon malo sreće,pomisli. Pokušao je napeti luk i nategnuti tetivu. Luk se glatkosvinuo, bez trzaja i škripanja. Bio je zadovoljan i pošao je tražititobolac sa strijelama. Pronašao ga je ispod ruševina, u blizini.Mnoge su strijele bile polomljene. Eragon odveza tobolac, izvadi luki, zajedno sa strijelama, pruži ga Bromu koji reče: »Ovo može napetisamo snažna ruku«. Eragon primi pohvalu bez riječi. Zatim jepretražio ostatak kuće ne bi li našao još nešto korisno. Pronađenestvari stavio je na zemlju pokraj Broma. Hrpa je bila mala.

»Što sada?«, upita Brom. Pogled mu je bio oštar i ispitivački.Eragon pogleda ustranu.

»Naći ćemo mjesto gdje ćemo se sakriti.«»Imaš li kakvo mjesto na umu?«»Da«, odgovori Eragon. Zatim zamota sve stvari, osim luka,

sveza zavežljaj, podignu ga na leđa i reče: »Ovuda« te krenu premašumi. »Safira, ne idi s nama, slijedi nas zrakom. Tvoje je tragove vrlolako pronaći i slijediti.«

»Vrlo dobro«, uzvrati ona i uzletje.Odredište im je bilo u blizini, no Eragon je išao zaobilazno kako bi

zavarao moguće progonitelje. Poslije više od sata hoda, napokon sezaustavio u dobro skrivenoj šikari.

Čistina nepravilna oblika u središtu šikare bila je tek tolika dastanu vatra, dvoje ljudi i zmaj. Crvene su vjeverice pojurile uz drvećei glasno prosvjedovale zbog novih uljeza. Brom se izvukao iz kupinai sa zanimanjem pogledao uokolo. »Zna li još tko za ovo mjesto? «,upita on Eragona.

»Ne. Našao sam ga još kad smo se ovamo doselili. Trebalo mi jetjedan dana da se probijem do središta i još tjedan da raščistim suhodrveće.« Safira je sletjela pokraj njih i sklopila krila, izbjegavajućitrnje. Sklupčala se i položila glavu na tlo, a pod njezinim tvrdimljuskama pucketala su drvca. Pomno ih je pratila nedokučivimpogledom.

Brom se naslonio na svoj štap i upro pogled u Safiru. Od njegovaje ispitivanja Eragon postao živčan. Promatrao ih je sve dok ga gladnije natjerala da nešto poduzme.

Naložio je vatru, napunio lonac snijegom i stavio ga na vatru dase snijeg otopi. Kad se voda ugrijala, otkinuo je nekoliko komadamesa, ubacio ih u lonac i dodao grumen soli. Nije bogzna kakavobrok, mrzovoljno pomisli, ali će poslužiti. Vjerojatno ću ovako jestijoš neko vrijeme pa je bolje da se naviknem. Dok se juha laganokuhala, čistinom se širio bogat miris. Safira je vrškom jezika okusilamiris zraka. Kad je meso omekšalo, prišao je Brom pa je Eragonposlužio jelo. Jeli su u tišini i izbjegavali međusobne poglede. Nakraju je Brom izvadio lulu i opušteno je zapalio.

»Zašto želiš putovati sa mnom?«, upita ga Eragon.Iz Bromove se lule izvio oblačak dima, digao se spiralno između

drveća i nestao. »Želim te održati na životu«, odgovori Brom.»Što hoćeš time reći?«, odrješito upita Eragon.»Jednostavno rečeno, ja sam pripovjedač i nekako mislim da ćeš

poslužiti za dobru priču. Ti si prvi jahač koji se pojavio izvan kraljevekontrole posljednjih stotinjak godina. Što će se dogoditi? Hoćeš lizavršiti kao mučenik? Hoćeš li se priključiti Vardenima? Ili ćeš ubitiGalbatoriksa? Sve su to iznimno zanimljiva pitanja. Bit ću uz tebekako bih vidio svaku pojedinost, bez obzira na to što morao učiniti.«

Eragon osjeti grč u želucu. Nije sebe mogao zamisliti kako radibilo koju od tih stvari, a najmanje kako postaje mučenik. Želim seosvetiti, no što se ostaloga tiče... nemam nikakvih ambicija. »Moždaje to točno, no reci mi kako uspijevaš razgovarati sa Safirom?«, upita

on Broma. Brom je polako stavljao duhan u lulu. Kad ju je ponovnozapalio i stavio u usta, reče: »Vrlo dobro. Ako želiš odgovore,odgovore ćeš i dobiti, no možda ti se neće svidjeti«. Zatim ustade,prinese svoj zavežljaj k vatri i izvuče dugačak predmet zamotan uplatno. Bio je dug oko dva metra i, po načinu na koji ga je držao,prilično težak.

Odmotavao je platno, sloj po sloj, kao da razmotava mumiju. Kadse pojavio mač, Eragon iskolači oči, skamenjen. Zlatni mu je držakbio u obliku jabuke, odrezan s jedne strane, na kojoj je bio rubinveličine manjeg jajeta. Bio je omotan srebrnom žicom, ulaštenom isjajnom, s tamnocrvenim koricama glatkim kao staklo i ukrašenimsamo nekim čudnim crnim znakom. Pokraj mača je bio kožni pojas steškom kopčom. Kad je odmotao i posljednji sloj platna, dodao jemač Eragonu.

Držak je odgovarao Eragonovoj ruci kao da je za nju izrađen.Polako je izvukao mač koji je nečujno klizio iz korica. Glatka mu seoštrica prelijevala raznim bojama i svjetlucala na vatri. S obje sestrane graciozno sužavala prema vršku oštru kao munja. Na oštricije bio isti crni znak kao i na dršku. Ravnoteža mača bila je savršena.

Djelovao je kao produžena ruku, za razliku od grubih poljodjelskihalata na koje je Eragon bio naviknuo. Iz mača je isijavala moć, kaoda je sadržavao nezaustavljivu silu. Napravljen je za strašan boj,napravljen da čovjeku okonča život, a opet je bio neodoljivo lijep.

»Ovo je nekada bio jahačev mač«, ozbiljno je rekao Brom. »Kadbi jahač završio obuku, vilenjaci bi mu darovali mač. Način izradeoduvijek je bio tajna. No, njihovi su mačevi oštri i nikada ne hrđaju.Bio je običaj da boja oštrice odgovara boji jahačeva zmaja, no mislimda u ovome slučaju možemo napraviti iznimku. Ovaj se mač zoveZarok. Ne znam što to znači, vjerojatno nešto osobno jahaču koji gaje posjedovao.« Gledao je kako Eragon zamahuje mačem.

»Odakle ti?«, upita Eragon. Zatim nevoljko gurnu mač u korice idoda ga Bromu, no ovaj ničim ne pokaza da ga namjerava uzeti.

»Nije važno«, odgovori Brom. »Reći ću samo da mi je trebalonekoliko teških i opasnih pustolovina da ga pribavim. Smatraj gasvojim. Imaš više prava na njega nego ja, i prije negoli sve završi,mislim da će ti trebati.«

Na tu ponudu Eragon ustuknu. »Ovo je kraljevski dar, hvala ti.«Ne znajući što dalje reći, on pogleda korice i upita: »Što znači ovajznak?«.

»To je bio jahačev osobni grb.«Eragon ga pokuša prekinuti pitanjem, no Brom ga prodorno

pogleda i on ušuti. »Dobro, ako baš moraš znati, svatko može naučitigovoriti sa zmajem ako ima dobrog učitelja.« Zatim podignu kažiprsti nastavi: »Osim toga, ako i nauči, to mu još uvijek ne znači mnogo.Ja o zmajevima i njihovim sposobnostima znam više od bilo koga nasvijetu. Ako budeš učio sam, možda će ti trebati mnogo godina kakobi naučio sve ono što te ja mogu brzo naučiti. Nudim ti svoje znanjekao prečicu. A odakle ja znam tako puno, zadržat ću za sebe.«

Kad je Brom završio, Safira se podignu i priđe Eragonu. Eragonizvadi mač i pokaza joj ga. »Ima moć«, reče Safira i nosom dodirnuvršak mača. U njezinoj su blizini sjajne boje mača živnule iprelijevale se poput vode. Ona podignu glavu, poče zadovoljnodahtati, a mač opet poprimi uobičajeni izgled. Eragon ga stavi ukorice, uznemiren. Brom podignu obrvu. »O tome ja govorim.Zmajevi će te uvijek zaprepašćivati. Oko njih se... događaju čudnestvari, tajnovite stvari koje nigdje drugdje nisu moguće. Iako sujahači stoljećima radili sa zmajevima, nikada nisu potpuno razumjelinjihove sposobnosti. Zahvaljujući načinu na koji su povezani s ovomzemljom sposobni su nadvladati velike zapreke. Ono što je Safiraupravo učinila zorno potvrđuje moju prethodnu tvrdnju: ima punotoga što ti ne znaš.«

Uslijedila je duga stanka. »To je možda točno«, rekao je Eragon idodao: »No mogu naučiti. A stranci su najvažnija stvar o kojoj uovome trenutku moram nešto naučiti. Znaš li ti tko su oni?«

Brom duboko udahnu. »Zovu ih Razaci. Nitko ne zna je li to imenjihove vrste ili su se sami tako nazvali. Kako bilo, ako i imaju imena,skrivaju ih. Prije Galbatoriksova dolaska na vlast nitko nije nikadavidio Razake. Mora da ih je on našao na svojim putovanjima i uzeo uslužbu. O njima se ne zna gotovo ništa. No, mogu ti reći ovo: nisuljudska bića. Kad sam jednome vidio glavu, učinilo mi se da imanešto slično kljunu i crne oči veličine moje šake, iako savršenonauče naš govor. Ostatak tijela im je, nedvojbeno, jednako čudan.Zato stalno nose ogrtače, bez obzira na vrijeme. Jači su od bilo

kojeg čovjeka i mogu nevjerojatno visoko skočiti, no ne mogu sekoristiti magijom. Budi sretan zbog toga, jer, kad bi mogli, ti bi već biou njihovim rukama. Znam i to da izbjegavaju sunce, iako ih ono nećespriječiti ako nešto čvrsto odluče. Nemoj napraviti pogrešku ipodcijeniti Razake jer su lukavi i prepredeni.«

»Koliko ih ima? «, upitao je Eragon, čudeći se kako Brom znatako puno.

»Koliko ja znam, samo dvojica koje si vidio. Možda ih ima još, nonisam nikada čuo za njih. Možda su ona dvojica posljednji pripadniciizumiruće vrste. Znaš, oni su kraljevi osobni lovci na zmajeve. Kadgod do Galbatoriksa dopru glasine o tome da se u zemlji pojaviozmaj, on šalje Razake u potragu. Iza njih često ostaju tragovi smrti.«Brom je otpuhnuo nekoliko krugova dima i promatrao ih kako odlazekroz trnovito šipražje. Eragon se nije obazirao na krugove sve doknije opazio da mijenjaju boje i poskakuju. Brom vragolasto namignu.Eragon je bio siguran da nitko nije vidio Safiru. Kako je ondaGalbatoriks čuo za nju? Kad je to glasno rekao, Brom mu uzvrati:»Imaš pravo, čini se nevjerojatnim da je itko iz Karvahala mogaoobavijestiti kralja. Reci mi odakle ti jaje i kako si odgojio Safiru. Tu bise mogao kriti odgovor.«

Eragon je malo oklijevao, a onda je ispričao sve što se dogodilood kada je na Hrptu našao jaje. Osjećao se izvrsno što se napokonnekome povjerio. Brom je postavio nekoliko pitanja, no uglavnom jepozorno slušao. Kad je Eragon završio priču, sunce je već zalazilo.

Obojica su šutjeli, dok su oblaci postajali blijedoružičasti. Na krajuEragon progovori: »Kad bih samo znao odakle je stigla. A ona se nesjeća«.

Brom podignu glavu. »Ne znam....Mnoge si mi stvari razjasnio.Siguran sam da nitko osim nas nije vidio Safiru. Valjda su Razacisaznali od nekoga izvan ove doline, od nekoga tko je vjerojatno većumro....Bilo ti je vrlo naporno i puno si učinio. Zadivljen sam.«

Eragon je tupo buljio u daljinu, a onda je upitao: »Što se dogodilos tvojom glavom? Kao da te netko udario kamenom.«

»Nije, no blizu si.« Duboko je udahnuo iz lule. »Po mraku sam sešuljao oko logora Razaka, nastojeći nešto saznati, i iznenada su menapali u mraku. Bila je to dobra zamka, ali su me podcijenili pa samih uspio otjerati. No, ne bez...«, rekao je, mršteći se, »bez ovoga

znamenja moje gluposti. Zaprepašten, pao sam na tlo i osvijestio setek sutradan. Do tada su oni već stigli do tvoga posjeda. Nisam ihmogao zaustaviti, bilo je prekasno, no ipak sam pošao za njima.Tada smo se sreli na cesti«.

Tko je on da misli kako može sam protiv Razara? Dočekali su gau mraku i samo se onesvijestio?, uznemireno je razmišljao Eragon iupitao: »Kad si vidio znak gedvei ignaziu, na mojemu dlanu, zašto minisi rekao tko su Razaci? Bio bih upozorio Geru, umjesto da prvoodem do Safire. Mogli smo sve troje pobjeći.«

Brom je uzdahnuo: »Tada nisam bio siguran što učiniti. Misliosam da mogu zadržati Razake podalje od tebe i, kad odu, sučeliti ses tobom glede Safire. Ali su me nadmudrili. Duboko mi je žao zbogte pogreške. Skupo me stajala.«

»Tko si ti? «, oštro i ljutito upita Eragon. »Kako to da običanseoski pripovjedač ima jahačev mač? Kako znaš za Razake?«

Brom je kuckao prstima po luli. »Mislim da sam jasno dao doznanja da o tome neću razgovarati.«

»Moj je ujak mrtav zbog toga. Mrtav!«, uzviknu Eragon i zamahnurukom po zraku. »Do sada sam ti vjerovao zato što te Safira poštuje,ali više neću! Ti nisi ona osoba koju sam svih ovih godina poznavaou Karvahalu. Objasni tko si!«

Brom je dugo buljio u dim koji je vijugao između njih. Čelo mu seduboko naboralo. Kad se pomaknuo, učinio je to samo kako bipotegnuo još jedan dim. Napokon je rekao: »Vjerojatno nisi nikad nato pomislio, no većinu sam života proveo izvan doline Palankar. Teksam u Karvahalu obukao odoru pripovjedača. Pred raznim samljudima odglumio mnoge različite uloge. Imam zamršenu prošlost.Uistinu nisam čovjek kojega ti poznaješ.«

»Ha!«, odbrusi Eragon. »Tko si onda?«Brom se nježno nasmiješi. »Onaj koji ti je došao pomoći. Nemoj

se rugati ovim riječima. One su najveća istina koju sam ikadaizgovorio. No neću odgovarati na tvoja pitanja. U ovome trenutku nemoraš čuti moju životnu priču, niti si još zaslužio to pravo. Da, imamznanje koje Brom pripovjedač ne može imati, ali ja sam više od toga.Morat ćeš naučiti živjeti s tom činjenicom i s time da svoj životopis nedajem svakome tko pita.«

Eragon je mrzovoljno buljio u njega. »Idem spavati«, reče. Vatraje i dalje gorjela.

Činilo se da Brom nije iznenađen, no u očima mu se vidjela tuga.Eragon je legao pokraj Safire, a Brom je rasprostro svoj zavežljaj zaspavanje pokraj vatre. Nad njihovim se konačištem nadvila ledenatišina.

PRAVLJENJE SEDLA

Kad je Eragon otvorio oči, dotukla ga je pomisao na Gerinu smrt.Navukao je deke preko glave i u toplini mraka tiho plakao.Jednostavno mu je godilo što je tako ležao... skriven od vanjskogasvijeta. Nakon nekog vremena suze su presahle. Opsovao je Bromu.Zatim je nevoljko obrisao lice i ustao.

Brom je pripremao doručak. »Dobro jutro«, reče, a Eragon samonešto promrmlja. Grijao je hladne prste pod pazuhom i čučnuopokraj vatre, čekajući da doručak bude gotov. Jeli su brzo, da pojedusve prije negoli se ohladi. Kad je završio, Eragon je snijegom opraosvoju zdjelu, a onda je ukradene kože rasprostro po tlu.

»Što ćeš uraditi s time?«, upita Brom. »Ne možemo ih nositi.«»Napravit ću sedlo za Safiru«, odgovori Eragon.»Aha«, uzvrati Brom i priđe bliže. »Zmajevi su nekada imali dvije

vrste sedla. Jedno je bilo tvrdo i napravljeno po uzoru na konjsko.No, njegova izrada traje dugo i potrebni su razni alati, a mi nemamoni vremena ni alata. Drugo je bilo tanko i malo podstavljeno, tekmalim slojem između jahača i zmaja. To se sedlo koristilo kad god subili važni brzina i gipkost, iako nije ni izdaleka bilo tako udobno kaoono prvo.«

»Znaš li kako je izgledalo?«, upita ga Eragon.»Ne samo to, nego ga umijem i napraviti«, odgovori Brom.»Onda, molim te, izvoli«, reče Eragon i odmaknu se.»Dobro, no pozorno gledaj. Možda ćeš ga jednoga dana morati

sam praviti.« Uz Safirino dopuštenje Brom joj izmjeri vrat i grudi.Zatim na kožama nacrta desetak oblika. Oblike je izrezao, a odostataka koža napravio je duge trake. Trakama je sve povezao, noza svaki je šav morao u koži probušiti dvije rupe. Eragon mu je utome pomagao. Umjesto kopča napravio je uzlove, a svaka je trakabila dovoljno duga da se uzlovi sljedećih mjeseci, kako Safira buderasla, mogu pomicati.

Glavni se dio sedla sastojao od tri jednaka sloja, s umetnutimpodmetačima između svaka dva. S prednje je strane bila prišivenapetlja, koja se naticala na jednu od Safirinih vratnih bodlji, a s lijeve idesne strane široke trake koje se vežu ispod trbuha. Umjestostremena napravljeno je nekoliko velikih petlji na obje strane. Kad ihse čvrsto stegne, bez problema će držati Eragonove noge. Bila je tu iduga traka koja ide između Safirinih prednjih nogu, zatim se račvana dvije trake, koje idu oko prednjih nogu i vežu se za sedlo.

Brom je radio, a Eragon je popravljao svoj zavežljaj i spremaostvari. Kad su završili posao, dan je već izmicao. Umorni je Bromstavio sedlo na Safiru da vidi jesu li trake odgovarajuće duljine.Napravio je nekoliko malih prilagodbi, a onda, zadovoljan, skinuosedlo.

»Dobro si to uradio«, nevoljko mu prizna Eragon.Brom malo nakrivi glavu i uzvrati: »Čovjek pokušava napraviti

najbolje što može. Trebalo bi ti dobro poslužiti. Koža je dovoljnočvrsta.«

»Nećeš li ga isprobati?« upita Safira Eragona.»Možda sutra«, odgovori on, zamatajući sedlo u deke. »Sada je

prekasno. « Zapravo, nije mu se dalo ponovno letjeti, pogotovoposlije bolnih posljedica od posljednjega leta.

Večera je bila brzo pripremljena. Imala je dobar okus, iako je bilajednostavna. Dok su jeli, Brom preko vatre pogleda Eragona i upita:»Odlazimo li sutra?«

»Nemamo razloga ostati.«»Mislim da nemamo.« Pomaknuo se. »Eragone, moram se

ispričati zbog toga što je sve ovako ispalo. Nisam nikada želio da seovo dogodi. Tvoja obitelj nije zaslužila takvu tragediju. Kad bih ikakomogao preokrenuti stanje, učinio bih to. Ovo je strašna situacija zasve nas.« Eragon je sjedio bez riječi i izbjegavao Bromov pogled paje Brom nastavio: »Trebat će nam konji.«

»Možda tebi. Ja imam Safiru.«Brom je odmahnuo glavom. »Nema toga konja koji može biti brži

od letećega zmaja, no Safira je premlada da bi nas obojicu nosila.Bit će sigurnije ostanemo li zajedno, a jahanje je brže od hodanja.«

»Ali tako ćemo teže uhvatiti Razake«, usprotivi se Eragon. »NaSafiri bih ih vjerojatno pronašao za dan-dva. Na konjima će nam

trebati puno više vremena, ako ih uopće bude moguće prestići natlu!«

Brom je polaganim glasom rekao: »To ćeš morati riskirati akoželiš da idem s tobom.«

Eragon je malo razmislio. »U redu«, promrmlja. »Nabavit ćemokonje. Ali ih ti moraš kupiti. Ja nemam novca, a ne želim više krasti.To je loše.«

»Ovisi o točki gledišta«, ispravi ga Brom, sa smiješkom. »Prijenego što kreneš u ovakvu pustolovinu, upamti da su tvoji neprijatelji,Razaci, kraljevi službenici. Bit će zaštićeni kamo god krenu. Zakoniim nisu zapreka. U gradovima će im biti dostupna obilna sredstva,kao i spremni sluge. Imaj na umu i to da Galbatoriksu nije ništavažnije od toga da te pridobije ili ubije, iako do njega, vjerojatno, jošuvijek nije doprla vijest o tebi. Što duže budeš izbjegavao Razake, toće on postajati očajniji. Znat će da svakim danom postaješ jači i da tisvaki novi trenutak pruža priliku više da se priključiš njegovimneprijateljima. Moraš biti vrlo oprezan jer bi se lako mogao pretvoritiiz lovca u lovinu.«

Eragona su se snažno dojmile Bromove riječi. Zamišljeno jemeđu prstima okretao drvce. »Dosta priče«, reče Brom. »Kasno je ibole me kosti. Možemo nastaviti sutra.« Eragon je kimnuo glavom izapretao vatru.

TERINSFORD

Jutro je bilo sivo. Šibao je vjetar. U šumi je bilo mirno. Poslijelagana doručka Brom i Eragon ugasili su vatru i preko ramenaprebacili svoje zavežljaje, pripremajući se na polazak. Eragon jeobjesio luk i tobolac o zavežljaj, tako da ih može lako dosegnuti.Safira je bila osedlana. Morat će nositi zavežljaje dok ne nabavekonje. Eragon je pažljivo privezao i Zaroka na njezina leđa jer niježelio ništa nositi. Osim toga, mač mu u rukama ne bi bio nimalokorisniji od toljage. Eragon se u šikari osjećao sigurno, a kad su izišlina čistinu, u njegove se pokrete uvukao oprez. Safira je uzletjela ikružila iznad njih. Vraćali su se na posjed, a stabla iza njih, u daljini,postajala su sve tanja i tanja.

Opet ću vidjeti ovo mjesto, uvjeravao je sebe, promatrajućiporušene kuće. Ovo ne može i neće biti vječni izgon. Jednoga dana,kada prođe opasnost, vratit ću se... On se ispravi, okrenu se premajugu i tamošnjim čudnim barbarskim zemljama. Hodali su na jug, aSafira je skrenula na zapad, prema planini i nestala s vidika. Eragonse osjećao nelagodno kad je vidio kako odlazi. Ni sada, kad je onusamljen i nema nigdje nikoga, ne mogu zajedno provoditi dane.Morala se skrivati, jer bi slučajno mogli naići na kakva putnika. Nasnijegu, koji se topio, otisci stopala Razaka bili su jedva vidljivi, noEragon nije bio zabrinut. Malo je vjerojatno da su sišli s ceste, koja jebila najlakši izlaz iz doline, i zašli u divljinu. Na izlazu iz doline cestase na nekoliko mjesta račvala. Bilo bi teško utvrditi kojim su smjeromRazaci pošli. Putovali su u tišini, što su brže mogli. Iz popucanihkrasta na Eragonovim nogama curila je krv. Želeći odagnati misli odte neugode, on upita Broma: »No, što su točno zmajevi sposobniučiniti? Rekao si da znaš nešto o njihovim sposobnostima«.

Brom se nasmija i mahnu rukom, a safir mu na prstenu bijesnu.»Nažalost, moje je znanje skromno u usporedbi s onim što bih želioznati. Postavio si pitanje na koje ljudi već stoljećima pokušavaju

odgovoriti pa shvati da je ovo što ću ti reći po samoj svojoj prirodinepotpuno. Zmajevi su oduvijek bili tajnoviti, iako možda nenamjerno. Da bih mogao istinski odgovoriti na tvoje pitanje, potrebnoti je osnovno obrazovanje o zmajevima. Zbunjujuće je krenuti izsredine tako složene teme, bez poznavanja temelja na kojima onapočiva. Počet ću sa životnim ciklusom zmajeva i, ako te to ne umori,možemo prijeći na drugu temu.«

Objasnio mu je kako se zmajevi pare i što je potrebno da bi senjihovo jaje izleglo. »Vidiš«, rekao je, »kada zmaj snese jaje,mladunče je spremno izleći se. Ali čeka prave okolnosti, ponekadgodinama. Kad su zmajevi živjeli u divljini, okolnosti su obično ovisileo dostupnoj hrani. No, kad su sklopili savez s vilenjacima, svake segodine određeni broj njihovih jaja, obično ne više od dva, davaojahačima. Ta se jaja, tj. mladunčad u njima, ne bi izlegla sve dok sene bi pojavila osoba koja im je bila namijenjena kao jahač. Nijepoznato kako bi mladunčad to osjetila. Ljudi su znali stajati uredovima kako bi dotaknuli jaja nadajući se da će možda bitiodabrani.«

»Hoćeš reći da je postojala mogućnost da se Safira ne izleže zamene?«, upita Eragon.

»Vrlo moguće, da joj se nisi svidio.«Eragon se osjećao počašćen što je, među tolikim ljudima u

Alageziji, odabrala baš njega. Pitao se koliko je dugo čekala u jajetu,a onda je zadrhtao od pomisli na to da je bila stiješnjena u jajetu, upotpunom mraku.

Brom je nastavio predavanje. Objasnio je što zmajevi jedu i gdje.Odrasli zmajevi, koji ne lete, mogu mjesecima živjeti bez hrane, no uvrijeme parenja moraju jesti svakoga tjedna. Ima biljaka koje ih liječeod bolesti, kao i onih od kojih obolijevaju. Ima više načina za njegunjihovih kandža i čišćenje ljuska. Opisao je tehnike koje seprimjenjuju kad napadaš sa zmajem i što treba učiniti kad se borišprotiv zmaja, kao pješak, na konju ili na drugom zmaju. Na trbuhuimaju oklope, ali ne i pod pazuhom. Eragon ga je stalno prekidaopitanjima i činilo se da je Brom zbog toga zadovoljan. Dok surazgovarali, sati su brzo prolazili. Kad je pala večer, bili su blizuTerinsforda. Dok se nebo mračilo i dok su tražili mjesto za

prenoćište, Eragon ga upita: »Tko je bio jahač koji je posjedovaoZaroka?«

»Snažan ratnik«, odgovori Brom i nastavi: »U svoje je vrijemeulijevao strah i imao veliku moć.«

»Kako se zvao?«»Neću ti reći.« Eragon se bunio, no Brom je ostao čvrst. »Ne

želim te držati u neznanju, daleko od toga, no neka bi ti znanja uovome trenutku samo predstavljala opasnost i odvlačila bi ti misli.Nema nikakva razloga mučiti te takvim pitanjima dok ne budeš imaovremena i moći pozabaviti se s njima. Samo te želim zaštititi od onihkoji bi te upotrijebili za zlo«.

Eragon ga je gledao raširenih očiju. »Znaš što? Ja mislim da tijednostavno uživaš pričati u zagonetkama. Već razmišljam da teostavim tako da se ne moram brinuti o tvojim zagonetkama. Akonešto hoćeš reći, onda to reci umjesto da se nabacuješ nejasnimizrazima.«

»Umiri se. Sve će biti rečeno na vrijeme«, umirujućim glasomreče Brom. Eragon nešto progunđa s nevjericom. Našli su udobnomjesto za prenoćište i postavili kamp. Safira im se pridružila kad sustavljali večeru na vatru. »Jesi li imala vremena štogod uloviti?«,upita Eragon.

Ona zadovoljno zareža. »Da ste vas dvojica išli samo malosporije, imala bih vremena preletjeti preko mora i natrag i ne bihnimalo zaostala za vama.«

»Ne moraš vrijeđati. Ići ćemo brže kad budemo imali konje.«Ona na to ispusti mlaz dima. »Možda, no hoće li to biti dovoljno

brzo da uhvatite Razake? Oni imaju prednost od nekoliko dana imnogo kilometara. Bojim se da bi mogli pomisliti kako ih pratimo.Zašto bi inače razrušili posjed tako spektakularno, osim ako te nisuhtjeli navesti da kreneš za njima?«

»Ne znam«, reče Eragon uznemireno. Safira se sklupča pokrajnjega, a on joj se nasloni na trbuh. Uživao je u toplini. Brom je sjedios druge strane vatre i gulio koru s dva duga štapa. Iznenada dobacijedan štap Eragonu, koji ga refleksno zgrabi iznad pucketajuće vatre.

»Brani se!«, zagrmi Brom i ustade.Eragon pogleda štap u njegovoj ruci i vidje da je oblikovan kao

gruba kopija mača. Brom se hoće s njime boriti? Kakve izglede ima

taj starac? Ako on želi ovu igru, neka mu bude. Ako me mislipobijediti, čeka ga iznenađenje.

Ustao je. Brom je obišao oko vatre. Trenutak su stajali jedannasuprot drugome, a onda Brom nasrnu na Eragona, vitlajućimačem. Eragon ga pokuša blokirati, no bio je prespor. Brom ga udariu rebra. Eragon jauknu i zatetura.

Zatim bez razmišljanja sunu naprijed, ali Brom s lakoćom odbinjegov udarac. Eragon zamahnu štapom prema Bromovoj glavi,okrenu ga u posljednjem trenutku i pokuša udariti Broma sa strane.

Kampom su odjekivali tvrdi udarci drva o drvo. »Improviziraš -dobro!«, uzviknu Brom. Oči su mu se caklile. Ruke su mu se kretaletakvom brzinom da su se jedva vidjele. U tom času Eragona takozabolje glava da je pomislio da će mu eksplodirati. Skljokao se kaoprazna vreća, omamljen. Povratio ga je pljusak hladne vode. Počeoje nesuvislo mrmljati i sjeo. U glavi mu je odzvanjalo, a na licu mu jebila osušena krv. Brom je stajao iznad njega s loncem vode odotopljena snijega. »Ne moraš to raditi«, ljutito reče Eragon i podignuse. Osjećao je vrtoglavicu i bio je nesiguran na nogama.

Brom podignu obrvu i reče: »Da? Pravi neprijatelj ne bi ublažioudarce pa neću ni ja. Bih li trebao podilaziti tvojoj... nesposobnostida bi se ti bolje osjećao? Mislim da ne bih«. On podignu štap koji jeEragon ispustio i pruži mu ga. »Evo, brani se.«

Eragon tupo pogleda to drvo i odmahnu glavom. »Zaboravi.Dosta mi je.« Zatim se okrenu i posrnu, jer ga je nešto mlatnulo poleđima. Opet se okrenu i poče nešto srdito mrmljati.

»Nikad ne okreći leđa neprijatelju!«, viknu Brom, dobaci mu štap ikrenu u napad. Eragon je uzmicao oko vatre, izbjegavajući udarce.»Uvuci ruke. Pregni koljena«, vikao je Brom. Nastavio je s uputama,a onda je napravio stanku kako bi pokazao Eragonu točno kakoizvesti pojedini pokret. »Ponovi, ali ovaj put polako.«

Ponavljali su poteze naglašavajući pokrete, a onda su nastaviliborbu. Eragon je brzo učio, no što god je pokušao, uspijevao jeodbijati samo po nekoliko udaraca. Kad su završili, Eragon seskljokao na deke i počeo stenjati. Sve ga je boljelo. Brom nije biobaš nježan sa svojim štapom. Safira je dugo i kašljucavo zarežala iiskesila se tako da su joj se vidjela zastrašujuća zubala.

»Što je s tobom?«, živčano upita Eragon.

»Ništa«, odgovori mu ona. »Smiješno je vidjeti kako mladcapoput tebe pobjeđuje starac.« Zatim opet napravi isti zvuk, a Eragonpocrvenje, shvativši da mu se ruga. Pokušavajući očuvati malodostojanstva, on se okrenu na stranu i zaspa.

Sutradan se osjećao još gore. Ruke su mu bile pune modrica itako ga je boljelo da se jedva micao. Brom ga pogleda iznad kašekoju je posluživao i naceri mu se. »Kako se osjećaš?« Eragon jeprogunđao i progutao doručak.

Stigavši na cestu, ubrzali su korak kako bi stigli u Terinsford prijepodneva. Poslije dva-tri kilometra cesta je bila šira i u daljini suugledali dim. »Trebao bi reći Safiri da leti ispred nas i da nas čeka sdruge strane Terinsforda«, rekao je Brom. »Ovdje mora biti oprezna,inače će je ljudi sigurno vidjeti.«

»Reci joj sam!«, odbrusi mu Eragon.»Nepristojno je razgovarati s tuđim zmajem.«»To ti nije bio problem u Karvahalu.«Na Bromovim usnama zatitra osmijeh. »Učinio sam što sam

morao.«Eragon ga je mrko pogledao, a onda je Safiri prenio uputu. Ona

ga je upozorila: »Budi oprezan. Službenici Carstva mogli bi seposvuda skrivati.«

Kako su brazde na cesti postajale sve dublje, Eragon je opaziojoš više otisaka stopala. Naselja na vidiku nagovijestila su da sepribližavaju Terinsfordu. Selo je bilo veličine Karvahala, ali izgrađenoneplanski. Kuće su bile razbacane bez ikakva reda.

»Kakav nered«, reče Eragon. Nije uspio vidjeti Demptonov mlin.Sigurno su Albrih i Baldor već došli po Rorana, pomisli. Kako bilo,Eragon nije imao nikakve želje stati pred svoga rođaka.

»Ružno selo, u najmanju ruku«, uzvrati Brom.Rijeka Anora tekla je između njih i Terinsforda, a preko nje se

izdizao čvrst most. Dok su mu se približavali, iz grmlja istrča nekiprljav čovjek i zapriječi im put. Košulja mu je bila prekratka, a prljavimu se trbuh prelijevao preko užeta oko pojasa. Iza raspucanihusana, zubi su mu izgledali kao trošno nadgrobno kamenje. »Stanitegdje ste. Ovo je moj most. Morate platiti prijelaz.«

»Koliko?«, upita Brom malodušnim glasom i izvadi kesicu snovcem. Čuvar mosta se ozari.

»Pet kruna«, reče, uz širok osmijeh. Eragon planu na tuneumjerenu cijenu i poče se žustro prepirati, ali ga Brom brzimpogledom umiri. Bez riječi pruži novčiće i čovjek ih je stavi u kesuobješenu o pojas.

»Hvala vam, puno«, reče podrugljivim tonom i maknu se s puta.Čim je krenuo dalje, Brom se spotaknu i uhvati se čuvaru mosta zaruku da ne padne. »Pazi kamo hodaš«, zareža prljavi čuvar iizmaknu se.

»Oprostite«, ispriča mu se Brom, i s Eragonom krenu dalje prekomosta.

»Zašto se nisi cjenkao? Živa te oderao!«, uzviknu Eragon kad suodmaknuli.

»Vjerojatno i nije vlasnik mosta. Mogli smo jednostavno proćipokraj njega.«

»Vjerojatno«, složi se Brom.»Zašto si mu onda platio?«»Jer se ne možeš prepirati sa svim budalama na svijetu. Lakše je

pustiti da bude po njihovu, a onda ih preveslati kad ne obraćajupozornost.« Brom otvori šaku u kojoj zasja hrpa kovanica.

»Prerezao si mu kesicu!«, zapanjeno uzviknu Eragon.Brom mu namignu i stavi novac u džep. »A bila je iznenađujuće

puna. Mogao bi biti pametniji i ne držati sav novac na jednomemjestu«. S druge strane rijeke najednom se začu ljutito urlanje.

»Rekao bih da je naš prijatelj upravo otkrio što mu je nestalo. Akovidiš kakva čuvara, reci mi.« Jednog je dječaka, koji je trčao izmeđukuća, uhvatio za rame i upitao: »Znaš li gdje možemo kupiti konje?«Dječak ih važno pogleda i pokaza rukom prema velikoj staji blizuruba Terinsforda. »Hvala ti«, reče Brom i dobaci mu novčić.

Velika dvokrilna vrata staje bila su otvorena i vidjela su se dvaduga reda konjskih pregrada. Stražnji je zid bio prekriven sedlima,ormom i drugom opremom. Na dnu je stajao muškarac mišićavihruku i četkao bijelog pastuha. Podignuo je ruku i pozvao ih unutra.

Dok su mu prilazili, Brom reče: »Lijepa životinja«.»Jest, doista. Zove se Snježni Oganj. Ja sam Habert«, uzvrati

čovjek.Zatim ispruži hrapavu ruku i snažno se rukova s Eragonom i

Bromom. Uslijedila je uljudna stanka dok je čekao da oni kažu svoja

imena. Kad to nisu učinili, upita ih: »Mogu li vam pomoći?«Brom kimnu glavom i reče: »Trebamo dva konja i opremu za oba.

Moraju biti brzi i izdržljivi. Puno ćemo putovati.«Habert se malo zamisli. »Nemam puno ovakvih konja, a oni koje

imam, nisu jeftini.« Pastuh je bio nemiran. Habert ga malo pogladiprstima i konj se umiri.

»Cijena nije važna. Uzet ću najbolje koje imate«, reče Brom.Habert kimnu glavom i zaveza pastuha u pregradak, bez riječi. Zatimotiđe do zida i poče skidati sedla i druge predmete. Ubrzo jenapravio dvije jednake hrpe. Potom je otišao duž pregradaka i doveodva konja. Jedan je bio svijetli riđan, a drugi šarac. Riđan je zatezaoular.

»Malo je živahan, no uz čvrstu ruku nećete imati nikakvihproblema«, reče Habert i doda Bromu riđanov ular.

Brom pusti konja da mu onjuši ruku, a konj njemu dopusti da gapočeše po vratu. »Uzet ćemo ga«, reče Brom i odmjeri šarca. »No,za onoga drugoga, nisam siguran.«

»Noge su mu dobre.«»Hm... Koliko tražite za Snježnoga Ognja?«Habert s ljubavlju pogleda pastuha. »Radije ga ne bih prodao. On

je najbolji kojega sam ikada uzgojio. Nadam se da ću od njegauzgojiti cijelu lozu.«

»Da ste se spremni od njega oprostiti, koliko bi nas to stajalo?«,upita Brom.

Eragon htjede staviti ruku na riđana, kao što je Brom učinio, nokonj se izmaknu. Zatim ga instinktivno pokuša dotaknuti mentalno,ne bi li ga umirio, i osta zapanjen kad osjeti da mu je dodirnuosvijest. Dodir nije bio tako jasan ni oštar kao sa Safirom, no mogaoje do izvjesne razine komunicirati s riđanom. Oprezno mu je uputioporuku da mu je prijatelj. Konj se umirio i pogledao ga vodnjikavimsmeđim očima.

Habert je prstima računao cijenu. »Dvije stotine kruna i ništamanje«, reče, uz smiješak, očito uvjeren da nitko ne bi platio tucijenu. Brom bez riječi otvori kesicu i izbroji mu novac.

»Hoće li ovo biti dovoljno?«, upita.Uslijedila je duga šutnja dok je Habertu pogled prelijetao od

Snježnoga Ognja na kovanice. Zatim duboko uzdahnu i reče: »Vaš

je, iako to činim teška srca«.»Pazit ću ga kao da je potomak Gildintora, najslavnijega konja

svih legendi«, reče Brom.»Vaše me riječi vesele«, uzvrati Habert i lagano se nakloni.Pomogao im je osedlati konje. Kad su bili spremni za polazak,

reče im: »Onda zbogom. Brinem za Snježnoga Ognja. Nadam se davas neće snaći nikakva nevolja«.

»Ne bojte se. Dobro ću ga čuvati«, obeća mu Brom na odlasku.Zatim pruži Eragonu uzde Snježnoga Ognja i reče: »Idi na kraj

Terinsforda i ondje me čekaj«.»Zašto?«, upita Eragon, no Brom je već odmaknuo. Ljutit, Eragon

je s oba konja izišao iz Terinsforda i smjestio se pokraj ceste. Najugu je vidio nejasne obrise Utgarda, divovske kamene stijenenasađene na rubu doline. Vrh je parao oblake i nestajao s vidika,nadvisujući manje okolne planine. Izgledao je tako mračno isablasno da je Eragonu zujalo u glavi. Brom se ubrzo vratio i rukompokazao Eragonu da krene za njim.

Hodali su dok Terinsford nije ostao skriven iza drveća. Onda jeBrom rekao: »Razaci su sigurno ovuda prošli. Očito su ovdje stali dauzmu konje, kao i mi. Uspio sam pronaći čovjeka koji ih je vidio. Dokih je opisivao, stalno je drhtao. Kaže da su odgalopirali iz Terinsfordakao vragovi od tamjana.«

»Ostavili su priličan dojam.«»Priličan.«Eragon potapša konja. »Kad smo bili u staji, slučajno sam

dotaknuo riđanov um. Nisam znao da je to moguće.«Brom se namršti. »Neobično je da netko tako mlad ima tu moć.

Većina je jahača morala godinama vježbati kako bi uspostavilikontakt s bilo čime osim sa zmajem.« Zamišljena lica proučavao jeSnježnoga Ognja. Zatim je rekao: »Uzmi sve stvari iz zavežljaja,stavi ih u bisage, a zavežljaj sveži za sedlo.« Eragon je to učinio, dokse Brom penjao na Snježnoga Ognja.

Eragon je sumnjičavo gledao riđana. Bio je toliko manji od Safireda se na trenutak zapitao može li ga riđan nositi. Uzdahnuo je inespretno se popeo na sedlo. Do tada je jahao samo bez sedla i tonikada na velike udaljenosti. »Hoće li mi opet biti isto s nogama kaokad sam jahao na Safiri?«, upita on Broma.

»Kako su ti noge sada?«»Nisu tako loše, no mislim da će mi svako grublje jahanje otvoriti

rane.«»Ići ćemo polako«, obeća mu Brom. Zatim mu doda nekoliko

štapova i laganim kasom krenuše. Ubrzo se krajobraz počeomijenjati. Obrađena su polja ustupala mjesto divljem okolišu. Uzcestu je raslo gusto isprepleteno raslinje i golemi grmovi koji su imparali odjeću. Iz tla je virilo visoko kamenje, sivi svjedoci njihovenazočnosti. U zraku se osjećalo nešto neprijateljsko, netrpeljivostkoja se opirala uljezima.

Iznad njih se uzdizao Utgard i svakim je korakom postajao sveveći, a goli su mu ponori bili puni dubokih brazda, sa snježnimkanjonima. Crna stijena te planine upijala je svjetlost poput spužve izamagljivala okolno područje. Između Utgarda i niza planina sistočne strane doline Palankar bio je dubok rascjep, jedini pogodanizlaz iz doline. Cesta je vodila prema njemu.

Konjska su kopita snažno klopotala po šljunku, a cesta sesužavala i pretvarala u tanku stazu koja je išla duž podnožjaUtgarda. Eragon podiže pogled prema vrhuncu i začudi se kad nanjemu ugleda toranj sa zvonikom. Oronuli toranj još je uvijek bio mrkičuvar doline. »Što je ono?«, upita, pokazujući prstom.

Brom nije ni podignuo pogled. Samo je tužno i s gorčinom rekao:»Položaj jahača. Ondje je od njihova osnutka. Ondje je Vrael našaoutočište i ondje ga je Galbatoriks na prijevaru našao i porazio. Otkadje Vrael pao, ovo područje svi izbjegavaju. Ta se utvrda zvalaEdoksil, tj. Nepobjedivi, jer je planina tako strma da nitko ne možedoći do vrha, osim ako može letjeti. Poslije Vraelove smrti običan gaje puk nazvao Utgard, ali ima i još jedno ime - Ristvakbin, tj. MjestoTuge. Tako su ga zvali posljednji jahači prije nego što ih je kraljpobio.«

Eragon je gledao sa strahopoštovanjem. Bio je to opipljiv ostatakjahačke slave, iako oskvrnjen neumoljivim zubom vremena. U tom jetrenutku shvatio koliko su jahači stari. Njemu je namijenjeno nasljeđetradicije i junaštva koje se protezalo od prastarih vremena.

Duge su sate putovali oko Utgarda. S desne ih je strane štitio kaoneprobojan zid dok su ulazili u rascjep koji je dijelio planinski lanac.Eragon je napeto iščekivao. Nestrpljivo je čekao da vidi što se

prostire izvan Palankara, no još je uvijek bilo predaleko. Neko suvrijeme bili u strmom prolazu koji je vijugao između brežuljaka igudura, duž rijeke Anore. Zatim su se, kad se sunce iza njih spustilo,popeli na uzvisinu odakle su mogli promatrati preko krošanja drveća.Eragon je ostao bez daha. S obje su strane bile planine, a ispod njihse pružala golema ravnica koja je na dalekom obzoru nestajala ispajala se s nebom. Cijela je ravnica bila jednake boje, boje suhetrave. Iznad njih su plovili dugi tanki oblaci, nošeni snažnim vjetrom.Sada je shvatio zašto je Brom bio uporan zbog konja. Trebali bi imtjedni ili čak mjeseci da pješice prijeđu tu golemu ravnicu. Visoko nanebu vidio je Safiru kako kruži, tako visoko da bi čovjek pomislio daje ptica.

»Čekat ćemo do sutra i onda se spustiti«, rekao je Brom.»Putovanje će trajati gotovo cijeli dan, tako da ovdje moramoprenoćiti.«

»Koliko je široka ravnica?«, upita Eragon, još uvijek zapanjen.»Dva ili tri dana jahanja do više od dva tjedna, ovisno kojim

smjerom kreneš. Osim nomadskih plemena, koja lutaju ovim dijelomravnice, gotovo je jednako nenastanjena kao i pustinja Hadarakprema istoku. Tako da nećemo naići na puno sela. No, prema jugu jemanje pusta i gušće je naseljena«.

Skrenuli su sa staze i sjahali pokraj rijeke Anore. Dok su skidalisedla, Brom je pokazao rukom prema riđanu. »Moraš mu nadjenutiime.«

Eragon je razmišljao o tome dok ga je privezivao. »Pa, nemamnikakvo tako uzvišeno kao Snježni Oganj, no možda će ovo bitidobro.« Zatim je stavio ruku na riđana i rekao: »Dajem ti ime Kadok.Tako se zvao moj djed. Dobro ga nosi.« Brom je kimnuo glavom uznak odobravanja, no Eragon se osjećao malo blesavo. Kad jeSafira sletjela, Eragon je upita: »Kako izgleda ravnica?«

»Dosadno. Nema ničega osim zečeva i šipražja kamo godkreneš.«

Poslije večere Brom skoči na noge i poviknu: »Hvataj!« Eragon jejedva uspio podignuti ruku i uhvatiti komad drva, te izbjeći da ga neudari u glavu. Zastenjao je kad je ugledao još jedan improviziranimač.

»Ne, opet!«, poviknu. Brom se samo nasmiješi i pozva ga rukom.Eragon nevoljko ustade. Trčkarali su uokolo, zamahivali i udaralikomadima drva dok Eragona nije zaboljela ruku pa je uzmaknuo.Vježba je bila kraća nego ona prva, no ipak dovoljno duga da Eragonzaradi još jednu zbirku masnica. Kad su završili, on s gađenjem bacištap i bijesno se udalji od vatre kako bi viđao rane.

GRMLJAVINA I PRASAK GROMA

Sutradan je Eragon pokušavao ne razmišljati o nedavnimdogađajima. Iz svakoga je nosio suviše bolno iskustvo. Umjesto togausredotočio se na kovanje plana o tome kako pronaći i ubiti Razake.Uradit ću to svojim lukom, odlučio je, zamišljajući pritom kako će tezakrabuljene spodobe izgledati sa strijelama u tijelu. Jedva je staona noge. Mišići su ga boljeli i pri najmanjem pokretu, a jedan mu jeprst bio vruć i natekao. Kad su bili spremni za polazak, uzjahao jeKadoka i kiselo rekao: »Ako naše mačevanje potraje, razbit ćeš mena komade«.

»Ne bih te toliko pritiskao kad ne bih mislio da si dovoljno jak.«»Ovoga mi puta ne bi smetalo malo lošije mišljenje o meni«,

promrmlja Eragon.Kad se Safira približila, Kadok se poče nervozno propinjati. Safira

ga gotovo s gađenjem pogleda i reče: »Nemam se gdje sakriti naravnici, tako da se neću ni pokušavati skrivati. Od sada ćujednostavno letjeti iznad vas«.

Zatim poletje, a oni se počeše spuštati niz strminu. Na mnogimmjestima staze gotovo nije ni bilo, pa su sami tražili put premapodnožju. S vremena na vrijeme morali su sjahati i voditi konje,pridržavajući se za drveće da ne bi pali niz strminu. Tlo je bilo punokamenja pa im je bilo naporno hodati. Od napora su se tako ugrijalida su postali živčani, unatoč hladnoći.

Kad su nešto prije podneva stigli do podnožja, odlučili su seodmoriti. Rijeka Anora skretala im je s lijeve strane i tekla premasjeveru. Po zemlji je strugao žestok vjetar i nemilosrdno ih šibao.Zemlja je bila isušena pa im je prašina letjela u oči. Eragonu jesmetalo što je sve bilo tako ravno. Nigdje ni humka ni hrpe kamenja.Cijeloga je života živio okružen planinama i brežuljcima. Bez njih seosjećao nezaklonjeno i ranjivo, kao miš pod oštrim orlovim okom.

Kad su stigli do ravnice, staza se račvala na tri kraka. Prvi jezaokretao sjeverno, prema Sjunonu, jednom od najvećih sjevernihgradova. Drugi je vodio ravno preko ravnice, a treći južno. Pregledalisu sva tri, tražeći tragove Razaka. Pronašli su ih kako vode ravnoprema travnjaku.

»Čini se da su otišli u Jazuak«, reče Brom zbunjena lica.»Gdje je to?«»Na istoku, udaljeno četiri dana jahanja, ako sve prođe dobro. To

je malo selo pokraj rijeke Ninore.« Pokazao je rukom prema rijeciAnori koja je tekla prema sjeveru. »Ovdje je naša jedina zaliha vode.Morat ćemo napuniti mjehove prije nego što krenemo preko ravnice.Odavde do Jazuaka nema više nijedne rijeke ni jezera.«

U Eragonu je raslo uzbuđenje zbog potjere. Za nekoliko dana,možda manje od tjedna, odapet će svoje strijele kako bi osvetioGerinu smrt. A onda... Nije želio razmišljati što bi se moglo dogoditiposlije toga.

Napunili su mjehove, napojili konje i sami se napili koliko sumogli. Safira im se pridružila i popila nekoliko gutljaja. Okrijepljeni,krenuli su ravnicom prema istoku.

Eragon je zaključio da ga vjerojatno vjetar izluđuje. Od vjetra jedolazilo sve što mu je zagorčavalo život, raspucane usne, sprženijezik i žar u očima. Pratio ih je neprestano, cijeloga dana. Uvečer jepostao još jači umjesto da jenja.

Budući da nije bilo nikakva zaklona, bili su prisiljeni noćiti naotvorenom. Eragon je našao malo grmlja, jedno malo žilavo stablo,koje je opstalo u tim teškim uvjetima, i iščupao ga. Pažljivo je svestavio na hrpu i pokušao zapaliti vatru, no drvo se samo dimilo iispuštalo oštar miris. Ojađen, dobacio je kresivo Bromu. »Ne moguzapaliti na prokletom vjetru. Pokušaj ti, u protivnom ćemo jestihladnu večeru.«

Brom kleknu pokraj grmlja i sumnjičavo ga pogleda. Zatimpremjesti nekoliko grana i zapali kresivo. Vatromet iskrica granje.Ono se malo zadimi i ništa više. Brom se namršti i ponovno pokuša,no nije imao nimalo više sreće od Eragona. »Brisingr!«, viknu ljutito iponovno udari kresivom. Najednom se pojavi plamen i on seodmaknu, zadovoljan. »Eto. Valjda je unutra tinjala.«

Vježbali su improviziranim mačevima dok se večera kuhala. Biloim je teško zbog umora pa su skratili vježbu. Nakon što su pojeli,legli su pokraj Safire i zaspali, zahvalni što im pruža zaklon.

Sutradan ih je dočekao isti hladni vjetar, koji je šibao prekozastrašujuće ravnice. Eragonu su noću ispucale usne. Kad god bi senasmijao ili progovorio, pojavile bi se kapljice krvi. Lizanje ih je jošviše pogoršavalo. Isto je bilo i s Bromom. Dali su konjima malo vodei uzjahali. Toga su dana monotono jahali beskrajno dugo i teško.

Trećega se jutra Eragon probudio dobro odmoren. To ga jeoraspoložilo, kao i prestanak vjetra. No raspoloženje mu je splasnulokad je vidio da su nebo ispred njih zamračili olujni oblaci. Brompogleda oblake i namršti se. »Obično bih išao u takvu oluju, no čekanas muka što god činili pa onda možemo i prevaliti malu razdaljinu.«

Kad su stigli do olujnih oblaka, još je bilo mirno. Kad su zalazilipod oblake, Eragon je podignuo glavu. Olujni je oblak bio čudnaoblika, kao prirodna katedrala s masivnim krovom u obliku luka. Uzmalo mašte vidio je stupove, prozore, visoke tornjeve i prijeteća licaživotinja na olucima. Bila je to divlja ljepota.

Kad je spustio pogled, ugledao je divovski zračni val kakopoliježe travu i juri prema njima. Trebala mu je cijela sekunda dashvati kako je to val strahotna udara vjetra. I Brom ga je vidio pa suzgrbili ramena, očekujući oluju.

Kad ih je olujni vjetar već gotovo sustigao, Eragonu pade na umstrašna misao od koje se svinu u sedlu i povika glasom i umom:»Safira! Spusti se!« Brom problijedi. Vidjeli su je u visinama, kakopokušava sletjeti. Neće uspjeti!, pomisli on.

Safira je zaokrenula unatrag kako bi dobila na vremenu. Dok suje promatrali, oluja ih je udarila kao čekićem. Eragon je hvatao zrak ičvrsto se držao za sedlo dok mu je divlji huk parao uši. Kadok sezanjihao i ukopao kopitima u zemlju, a griva mu je mlatila zrakom.

Vjetar im je nevidljivim prstima parao odjeću, a od naleta oblakaprašine sve se smračilo.

Eragon je zažmirio, tražeći Safiru. Vidio ju je kako se snažnimudarom prizemljila i čučnula, držeći se kandžama za tlo. Vjetar ju jesustigao baš kad je počela sklapati krila. Jednim ih je jakim trzajemrastvorio i odvukao je u zrak. Neko je vrijeme tako lebdjela, jer ju jeolujna sila pridržavala. Onda je leđima tresnula o zemlju.

Eragon divljim potezom okrenu Kadoka i odgalopira natragstazom, podbadajući konja objema petama i potičući ga umom.

»Safira! « poviknu on. »Pokušaj ostati na zemlji. Dolazim!« Utoosjeti njezinu tmurnu poruku da ga je čula. Kad joj se približišeKadok se ukopa na mjestu pa Eragon skoči s njega i pojuri premaSafiri.

Luk ga mlatnu u glavu. Jaki ga zapuh vjetra izbaci iz ravnoteže ion poletje naprijed i pade na trbuh. Pokliznu se, zatim ustade izaurla, ne obazirući se na duboke ogrebotine na koži.

Safira je bila udaljena niti tri metra, ali joj se nije mogao približiti,jer joj je vjetar mlatio krilima. Pokušavala ih je sklopiti, ali je vjetar biojači. Pojurio je prema njezinu desnom krilu u namjeri da ga spusti nazemlju, ali ju je vjetar zahvatio pa se prevrnula prema Eragonu.

Bodljike na njezinu hrptu promašile su ga za samo nekolikocentimetara. Safira se držala kandžama za tlo, pokušavajući ostatina zemlji.

Krila su joj se opet počela dizati, no prije nego što ih je vjetaruspio vinuti u zrak, Eragon se bacio na lijevo krilo, koje se svinulo uzglobu pa ga je Safira čvrsto priljubila uz tijelo. On se prebaci prekonje i skotrlja joj se na desno krilo, koje se, bez ikakva upozorenja,naglo ispravi i Eragon skliznu na zemlju. Prevrnu se, ne bi li ublažiopad, a zatim skoči na noge i ponovno je zgrabi za krilo. Safira ga jepočela sklapati, dok ga je on svom snagom gurao. Vjetar jenesmiljeno puhao, ali su ga uspjeli svladati.

Eragon se naslonio na Safiru i hvatao dah. »Jesi li dobro?«Osjetio je kako dršće.

Za odgovor joj je trebala cijela sekunda. »Mi... mislim da jesam.«Zvučala je potreseno. »Ništa nije slomljeno, nisam ništa mogla.

Vjetar me nije puštao. Bila sam bespomoćna.« Zadrhtala je iutihnula.

Eragon ju je zabrinuto promatrao. »Ne brini, više nisi uopasnosti.«

U daljini je ugledao Kadoka kako stoji stražnjicom okrenut premavjetru. U mislima mu je rekao da se vrati Bromu. Zatim je uzjahaoSafiru. Safira je puzala cestom i borila se protiv olujnoga vjetra, dokjoj se Eragon, pognute glave, čvrsto držao za leđa.

Kad su stigli do Broma, ovaj kroz oluju poviknu: »Je lipovrijeđena?«

Eragon odmahnu glavom i sjaha. Kadok dokaska do njega,njišteći.

Dok ga je Eragon češkao po glavi, Brom je pokazao rukomtamnu kišnu zavjesu koja im se približavala u prelijevajućim sivimmlazovima. »Još i to?«, viknu Eragon, pritiskajući odjeću. Kad ih jepljusak sustigao, on zažmiri. Kiša je bila hladna kao led. Začas su bilimokri do kože i tresli se. Nebom su sijevale munje. Pojavljivale su sei nestajale kao treptaji oka. U nebeskim visinama, po cijelom su seobzorju prolamali plavičasti gromovi, nakon kojih je snažnagrmljavina potresala zemlju. Bio je to prekrasan, ali i opasan prizor.Trava se od udara groma tu i tamo zapalila, a kiša ju je odmahgasila.

Oluja je sporo jenjavala, no kako je dan odmicao, ipak se selilana druga područja. Opet su ugledali nebo, a sunce je na zalaskublistavo sjalo. Dok su sjajne sunčeve zrake bojale oblake, nebo jepostalo oštra kontrastna slika. Jedna je strana bila jarko osvijetljena,a druga duboko zasjenjena. Sve je odjednom izgledalo natprirodnoizražajno. Vlati trave izgledale su kao čvrsti mramorni stupovi.Obične su stvari poprimile izvanzemaljsku ljepotu. Eragon seosjećao kao da sjedi u umjetničkoj slici. Osvježena je zemlja ugodnomirisala, bistreći im um i podižući im raspoloženje. Safira seispružila, podignula vrat i radosno zarikala.

Konji su odskakali od nje, no Eragon i Brom su joj se veselonasmiješili.

Prije nego što je danja svjetlost potpuno izblijedjela, zaustavili suse u nekoj rupi da tu prenoće.

OTKRIĆE U JAZUAKU

Tijekom oluje uspjeli su djelomično napuniti mjehove vodom, alisu toga jutra već popili posljednje kapi. »Nadam se da idemo upravome smjeru«, reče Eragon, stišćući prazni mijeh, »jer smo unevolji ako danas ne stignemo do Jazuaka«.

Brom nije izgledao uznemireno. »Već sam ovuda putovao.Jazuak će se pojaviti na vidiku prije sutona.«

Eragon se sumnjičavo nasmija. »Možda ti vidiš nešto što ja nevidim. Kako to možeš znati, kada sve što oči vide, izgleda jednako?«

»Zato što me ne vodi zemlja, nego zvijezde i sunce. Oni nasneće odvesti na stranputicu. Hajde! Krenimo. Glupo je izmišljatiprobleme ondje gdje ih nema. Jazuak će se pojaviti.«

Pokazalo se da je govorio istinu. Safira je prva ugledala selo, aoni su ga vidjeli tek potkraj dana, kao tamnu mrlju na obzorju. Još jebilo daleko. Vidjelo se izdaleka samo zahvaljujući golemoj ravnici.Dok su mu se približavali, s obje se strane pojavila tamna vijugavacrta i nestajala u daljini.

»Rijeka Ninor«, reče Brom i pokaza rukom.Eragon zaustavi Kadoka. »Netko će vidjeti Safiru ako duže

ostane s nama. Bi li se trebala skrivati dok mi budemo u Jazuaku?«Brom se počeša po bradi i pogleda prema selu. »Vidiš li onaj

zavoj rijeke? Neka nas ondje čeka. To je dovoljno daleko od Jazuakapa je nitko neće naći, ali i dovoljno blizu da se neće osjećatiostavljenom.

Proći ćemo kroz selo, nabaviti što nam treba i onda se naći snjom.«

»To mi se ne sviđa«, rekla je Safira kad joj je Eragon iznio plan. »To me ljuti. Stalno se moram skrivati kao kakav zločinac.«

»Znaš što bi se dogodilo kad bi nas otkrili?« Nešto je na topromrmljala, ali je popustila i odletjela, nisko, uz tlo.

Razlog njihova brza hoda bila je pomisao na hranu i piće ukojima će ubrzo uživati. Kad su se približili malim seoskim kućama,iz desetaka su dimnjaka vidjeli dim, no na ulicama nije bilo nikoga.

Nad selom se nadvijala zlokobna tišina. Šutke su se zaustavilipred prvom kućom. Najednom Eragon reče: »Nijedan pas ne laje«.

»Ne.«»No to ništa ne znači.«»...Ne.«Eragon zastade: »Netko bi nas do sada vidio«.»Da.«»Zašto onda nitko nije izišao?«Brom zažmiri prema suncu. »Možda se boje.«»Možda«, uzvrati Eragon. Jedan je trenutak šutio. »A ako je ovo

zamka? Možda nas Razaci čekaju.«»Treba nam hrana i voda.«»Tu je Ninor.«»Ipak trebamo hrane.«»Točno.« Eragon pogleda uokolo. »Onda idemo?«Brom je trznuo oglavom. »Da, no ne kao budale. Ovo je glavni

ulaz u Jazuak. Ako postoji zamka, bit će na ovome putu. Nitko neočekuje da bismo mogli stići iz drugoga smjera.«

»Znači, idemo okolo na stražnji ulaz?«, upita Eragon. Bromkimnu glavom, izvadi mač i položi oštricu preko sedla. Eragon jenapeo luk i stavio strijelu.

Tiho su kaskali oko sela i oprezno ušli. Ulice su bile prazne.Samo je mala lisica pobjegla kad su joj se približili. Kuće su bilemračne i zlokobne, a prozori zatvoreni. Na mnogima su šarke bileslomljene pa su se vrata njihala. Konji su nervozno kolutali očima.Eragona je zasvrbio dlan, ali je odolio nagonu da se počeše. Kad suušli u središte sela, on problijedi i čvrsto stisnu luk. »Bože nanebesima«, prošapta.

Pred njima je stajala hrpa leševa, koja se uzdizala iznad njihovihglava. Leševi su bili ukočeni, izobličenih lica. Odjeća im je bilanatopljena krvlju, kao i spržena zemlja uokolo. Zaklani su muškarciležali preko žena koje su pokušali zaštititi, majke su u naručju držaledjecu, a ljubavnici, koji su pokušavali zaštititi jedno drugo, ležali su usmrtnom zagrljaju. Iz svih su tijela virile crne strijele. Nisu pošteđeni

ni mladi ni stari. Najstrašnije je bilo bodljikavo koplje, zabodeno navrhu hrpe tjelesa, na kojem je bilo nabodeno blijedo tjelešce malogdjeteta.

Eragonu su se oči napunile suzama pa je pokušao skrenutipogled, ali ga nije mogao skinuti s mrtvih lica. Buljio je u njihoveotvorene oči i pitao se kako ih je život mogao tako lako napustiti. Štonaš život znači kad može ovako završiti? Preplavio ga je valbeznađa. S neba se, poput tamne sjene, spustila vrana i sletjela nakoplje.

Zabacivala je glavu i pohlepno ispitivala djetetovo tijelo. »Enećeš«, prosikta Eragon, nategnu luk i ispusti strijelu. Perje joj serazletje i ona pade na leda, sa strijelom u grudima. Eragon zapedrugu strijelu, ali u trbuhu osjeti mučninu i poče povraćati Kadoku sastrane.

Brom ga je potapšao po leđima. Kad je Eragon završio, Brom ganježno upita: »Hoćeš li me pričekati izvan Jazuaka?«

»Ne... ostajem«, potreseno reče Eragon, brišući usne. Izbjegavaoje gledati strašni prizor pred sobom. »Mogli smo...« Više se nijemogao prisiliti da govori.

Brom je pognuo glavu. »Oni koji uživaju u boli i patnji drugih.Takvi imaju bezbroj lica i obličja, no za njih postoji samo jedno ime:zlo. To nije moguće razumjeti. Možemo samo žaliti žrtve i odati impočast.«

Sjahao je sa Snježnoga Ognja i počeo hodati uokolo, pozornoproučavajući tlo. »Razaci su prošli ovuda«, polagano je rekao, »nooni ovo nisu uradili. Ovo je djelo Urgala. Koplje je njihove izrade.

Jedna ih je skupina prošla ovuda, možda čak stotinu. Čudno.Znam samo za nekoliko slučajeva kad su se okupili u tako...«Kleknuo je i ispitivao otiske stopala. Najednom nešto opsova, otrčado Snježnoga Ognja i baci se na njega.

»Galop!«, prosikta i podbode konja. »Ovdje još ima Urgala!«Eragon petama podbode Kadoka, koji poletje za Snježim Ognjem.Jurili su pokraj kuća i već su bili gotovo na rubu Jazuaka kadEragona zasvrbje dlan. Opazio je da se s desne strane nešto kreće,a onda ga neka divovska šaka izbaci iz sedla. Odletio je s Kadoka iudario o zid, instinktivno stišćući luk. Skamenjen, dahtao je i držaose za slabinu, ali se uspio uspraviti.

Nad njim je stajao Urgal i opako ga iskosa promatrao. Čudovišteje bilo visoko, debelo, šire od vrata, sive kože i žutih svinjskih očiju.Mišići su mu se napinjali na rukama i grudima prekrivenimapremalenim oklopom. Željezna mu se kapa naslanjala na parovnovskih rogova što su mu se izvijali iz sljepoočnica, a okrugli mu ještit bio zavezan za ruku. U drugoj je držao kratak, opasan mač. Izanjega je vidio Broma kako zateže uzde, s namjerom da krene natrag,ali je naglo stao kad je ugledao drugog Urgala koji je držao sjekiru.»Bježi, glupane!«, doviknu Brom Eragonu i nasrnu na neprijatelja.Urgal pred Eragonom snažno zamahnu mačem. Eragonprestravljeno urliknu i izmaknu se, a mač mu prozvižda pokraj glave.Eragon se okrenu i poletje prema središtu Jazuaka. Srce mu jesnažno lupalo.

Urgal je krenuo za njim. Odzvanjali su teški udarci njegovihčizama. Eragon je poslao Safiri očajnički poziv upomoć, a onda seprisilio da ide još dalje. Unatoč Eragonovim nastojanjima, Urgal sebrzo pribrao. Iskesio je goleme oštre zube. Kad je Urgal bio gotovoiznad Eragona, Eragon zape strijelu, naglo stade, nanišani i ispustije. Urgal munjevito podignu ruku i uhvati strijelu na štitu. Prije negošto je Eragon uspio odapeti drugu strijelu, čudovište nasrnu na njegate obojica padoše na zemlju i počeše se hrvati.

Eragon se na trenutak oslobodi, skoči na noge i pojuri premaBromu, koji je iz sedla razmjenjivao snažne udarce sa svojimprotivnikom. Gdje su ostali Urgali? panično se pitao Eragon. Jesu liova dvojica jedini u Jazuaku? Uto se začu jak prasak od kojega seSnježni Oganj prope i zanjišta. Brom se savi u sedlu, a iz ruke mupoteče krv. Urgal pokraj njega poče pobjedonosno urlati i podignusjekiru kako bi Bromu zadao smrtni udarac.

Iz Eragona se prolomi zaglušujući vrisak i on naglavce nasrnu naUrgala. Urgal zapanjeno stade, a onda ga prijezirno pogleda izamahnu sjekirom. Eragon se izmače i ščepa Urgala za slabinu,ostavljajući krvave ogrebotine. Urgalovo se lice izobliči od bijesa. Onopet zamahnu i promaši, jer Eragon skoči ustranu i pojuri niz ulicu.Eragon se usredotočio na odvlačenje Urgala od Broma. Uletio je uuzak prolaz između kuća, ali se naglo zaustavio, kad je vidio da je uslijepoj ulici. Pokušao je krenuti natrag, no Urgali su mu već bilizapriječili prolaz. Krenuli su prema njemu, psujući hrapavim

glasovima. Eragon je okretao glavu s jedne strane na drugu,pokušavajući pronaći izlaz, ali ga nije bilo.

Kad se našao licem u lice s Urgalima, u glavi mu počeše bljeskatislike: pobijeni seljani na hrpi oko koplja i nevino djetešce koje nikadaneće odrasti. Od pomisli na njihovu sudbinu, svaki mu se djelić tijelaispuni gorućom nezaustavljivom snagom. Bilo je to nešto više odželje za pravdom. Cijelo mu se biće pobuni protiv lica smrti, protivspoznaje da će prestati postojati. Snaga mu je neprestano rasla i onosjeti da bi mogao puknuti od nagomilane sile.

Eragon stade uspravno, bez imalo straha i s lakoćom podignuluk. Urgali se nasmijaše i podignuše oklope. Eragon pogleda krozrupu na luku, kao što je to već stotinama puta učinio, i nanišani.Osjećao je nepodnošljiv plamen unutarnje energije. Morao ju jeispustiti ili će ga sagorjeti. Najednom mu se iz usta provali,nepozvana, neobična riječ. On ispusti strijelu i vrisnu: »Brisingr!«

Iz strijele sinuše pucketave plave zrake. Jedna poletje i pogodiprvoga Urgala u čelo. U tom času odjeknu eksplozija. Iz Urgaloveglave bljesnu plav udarni val i na mjestu pobi druge Urgale. Eragonse nije uspio ni snaći, a val ga zapljusnu, proletje kroz njega neozlijedivši ga i rasplinu se po zidovima kuća. Eragon je stajao idahtao. Najednom pogleda svoj ledeni dlan i vidje da se gedveiignazia sjaji poput užarena bijela metala. U tom času, dok je jošgledao dlan, nesta sjaja i dlan se povrati u prijašnje stanje. On stisnušaku i preplavi ga val iscrpljenosti. Osjećao se čudno i slabo, kao dadanima nije ništa jeo. Koljena su mu klecala, naslonio se na zid ičučnuo.

OPOMENE

Kad mu se snaga malo povratila, isteturao je iz prolaza, obilazećimrtva čudovišta. Ubrzo do njega dokaska Kadok. »Dobro je, nisipovrijeđen«, promrmlja Eragon. Ruke su mu snažno drhtale i bio jenapet no to mu nije posebno smetalo. Osjećao se omamljeno, kaoda se sve što je vidio događalo nekome drugome.

Pronašao je Snježnoga Ognja kako se, raširenih nozdrva ispuštenih ušiju, propinje pokraj neke kuće, spreman na juriš. Brom jejoš bio nepomično presavijen u sedlu. Eragon mislima dotaknu konjai umiri ga. Kad se Snježni Oganj opustio, Eragon krenu do Broma.

Na desnoj starčevoj ruci bila je duga krvava posjekotina. Rana jeobilno krvarila, no nije bila ni duboka ni široka. Ipak, Eragon je biosvjestan da ranu mora zaviti kako Brom ne bi izgubio previše krvi.Malo je pogladio Snježnoga Ognja, a onda skinuo Broma iz sedla.

Bio je pretežak za njega pa ga je ispustio na tlo. Šokirala ga jevlastita slabost.

Uto mu se u glavi prolomi vrisak pun ogorčenja. Safira se naglospustila i snažno prizemljila pokraj njega, raširenih krila. Ljutito jezapiskutala, s plamenom u očima. Mlatila je repom, a kad mu jemlatnula iznad glave, Eragon je zažmirio. »Jesi li povrijeđen? «,upita ga ona glasom punim ogorčenja.

»Nisam«, odgovori on i poče Broma polijegati na leđa.Safira zareža i poviknu: »Gdje su ti koji su ovo uradili?

Raskomadat ću ih!«Eragon umornom rukom pokaza prema prolazu i reče: »Nema

koristi, već su mrtvi.«»Ti si ih ubio?« iznenađeno upita Safira.Eragon kimnu glavom. »Nekako.« Zatim joj u nekoliko jezgrovitih

rečenica ispriča što se dogodilo, istodobno u bisagama tražećikomade platna u koje je bio umotan Zarok.

Safira ozbiljnim glasom reče: »Odrastao si«.

Eragon nešto progunđa. Kad je pronašao dugu krpu, on pažljivozavrnu Bromov rukav, s nekoliko spretnih poteza očisti ranu i čvrstoje poveza. »Volio bih da smo još u dolini Palankar«, reče Safiri. »Ondje sam barem znao koje su biljke dobre za rane. Ovdje nemampojma što bi mu moglo pomoći.« Zatim podignu Bromov mač sazemlje, obrisa ga i stavi u korice o Bromovu pojasu.

»Moramo krenuti«, reče Safira. »Možda se ovuda šulja još kojiUrgal.«

»Možeš li nositi Broma? Tvoje će ga sedlo dobro držati i ti gamožeš štititi.«

»Da, no ne mislim te ostaviti sama.«»Dobro, leti uza me, ali odlazimo odavde.« Zavezao je sedlo na

Safiri, a onda je obgrlio Broma i pokušao ga podignuti, ali ga jesnaga opet izdala. »Safira, pomozi.«

Ona ispruži glavu pokraj njega i zubima uhvati Broma za odjeću.Svijajući vrat, podignu ga sa zemlje, kao mačka mače, i spusti gasebi na leđa. Zatim mu Eragon provuče noge kroz omče na sedlu istegnu ih. Starac jauknu i pomaknu se, a Eragon podignu glavu.Brom trepnu očima i uhvati se zdravom rukom za glavu. Zatimzabrinuto pogleda Eragona i upita: »Je li Safira stigla na vrijeme?«

Eragon odmahnu glavom i reče: »Poslije ću ti ispričati. Ruku ti jepovrijeđena. Zavio sam je što sam bolje umio, no treba ti sigurnomjesto za odmor.«

»Da«, uzvrati Brom i oprezno dodirnu povrijeđenu ruku. »Znaš ligdje mi je mač... Ah, vidim da si ga našao.«

Kad je Eragon zavezao sve trake reče: »Safira će te nositi i pratitimene iz zraka.«

»Jesi li siguran da želiš da ja jašem na njoj ?«, upita ga Brom.»Mogu jahati na Snježnome Ognju.«

»Ne, s tako ozlijeđenom rukom. Ovako, ako se i onesvijestiš,nećeš pasti.«

Brom kimnu glavom i reče: »Počašćen sam.« Zatim zdravomrukom zagrli Safiru oko vrata, a ona bučno uzletje i vinu se visoko unebo. Eragona zapljusnu zračni vrtlog od lupanja njezinih krila i onodskoči te se vrati konjima.

Privezao je Snježnoga Ognja za Kadoka, izjahao iz Jazuaka,vratio se na stazu i krenuo na jug. Staza je vodila kroz krševit kraj,

skretala udesno i nastavljala duž rijeke Ninor. Uz stazu su raslipaprat, mahovina i nisko raslinje. Pod drvećem je bilo svježe iprohladno, no Eragon nije dopuštao da ga taj omamljujući zrakuljuljka i da prestane biti oprezan. Nakratko se zaustavio da napunimjehove vodom i napoji konje. Pogledao je tlo i opazio trag Razaka.Barem idemo upravom smjeru. Safira je kružila iznad njega i budnoga motrila.

Mučilo ga je što su vidjeli samo dva Urgala. Seljane je pobila icijeli Jazuak demolirala velika horda, no gdje su? Možda su oni kojesmo sreli bili pozadina ih zamka za moguće progonitelje glavnihsnaga. Počeo je razmišljati o tome kako je ubio Urgale. Jedna mu sezamisao, otkriće, polagano vrzmala mislima. On, Eragon, seoskidječak iz doline Palankar, upotrijebio je magiju. Magiju! Bila je tojedina riječ za ono što se dogodilo. Izgledalo je nemoguće, no nijemogao nijekati ono što je vidio. Nekako sam postao vračar iličarobnjak. Ali nije znao kako ponovno primijeniti tu moć ni kakva biograničenja ili opasnosti mogla imati. Kako mogu imati tu moć? Je liona bila uobičajena medu jahačima? I, ako je Brom znao za to, zaštomi nije rekao? U čudu je odmahivao glavom.

Razgovarao je sa Safirom kako bi provjerio Bromovo stanje i snjom razmijenio misli. Bila je jednako zbunjena magijom kao i on.

»Safira, možeš li nam naći mjesto za počinak? Odozdo ne mogubaš daleko vidjeti?« Dok je ona tražila mjesto, on je nastavio put nizrijeku Ninor.

Poziv mu je stigao baš kad se počeo spuštati suton. »Dođi.«Safira mu je poslala sliku skrivene čistine među drvećem pokrajrijeke. Eragon okrenu konje u drugom smjeru i natjera ih u kas. UzSafirinu pomoć, mjesto je našao lako, no bilo je tako dobro skriveno,da ga nitko nije mogao opaziti.

Kad je stigao do čistine već je gorjela vatrica, bez dima. Brom jesjedio pokraj nje i pregledavao ranjenu ruku, koju je držao u čudnupoložaju. Safira je čučala pokraj njega, napeta tijela. Prodorno jepogledala Eragona i upitala ga: »Jesi li siguran da nisi povrijeđen?«

»Izvana nisam... no nisam siguran za ostalo.«»Trebala sam stići ranije.«»Neka te to ne muči. Danas smo svi griješili. Moja je pogreška

bila što sam se previše udaljio od tebe.« Zapljusnula ga je njezina

zahvalnost zbog te primjedbe. Pogledao je u Broma. »Kako si ti?«Starac je gledao svoju ruku. »Ogrebotina je velika i jako boli, no

trebala bi brzo zarasti. Treba mi novi zavoj. Ovaj nije trajao kolikosam se nadao«. Zakuhali su malo vode kako bi oprali Bromovu ranu.Zatim je Brom povezao novu krpu oko ruke i rekao: »Moram jesti, a iti izgledaš gladan. Prvo večerajmo, a onda ćemo pričati«.

Kad su im trbusi bili puni i topli, Brom je zapalio lulu. »Dakle,mislim da je vrijeme da mi ispričaš što se dogodilo dok sam bio unesvijesti. Vrlo sam radoznao.« Na licu mu se odražavao treperećiplamen logorske vatre, a guste su mu obrve bile nakostriješene.

Eragon je nervozno sklopio ruke i sve mu ispričao bezuljepšavanja. Brom je cijelo vrijeme šutio i držao se zagonetno. Kadje Eragon završio, Brom je spustio pogled. Dugo se zatim čulo samopucketanje vatre. Brom se napokon pokrenuo. »Jesi li tu moć ranijekoristio?«

»Nisam. Znaš li ti išta o tome?«»Malo.« Bromovo je lice bilo zamišljeno. »Čini se da sam ti

dužnik što si mi spasio život. Nadam se da ću ti jednoga dana moćiuzvratiti uslugu. Trebao bi biti ponosan. Rijetki izlaze neozlijeđeninakon što ubiju prvog Urgala. No način na koji si ti to učinio vrlo jeopasan. Mogao si uništiti sebe i cijelo selo.«

»Nisam baš imao izbora«, uzvrati Eragon, braneći se. »Urgali sume gotovo ščepali. Da sam čekao, sasjekli bi me na komadiće!«

Brom je zubima čvrsto stiskao držak lule. »Nisi imao pojma štoradiš?«

»Onda mi ti reci«, rekao je Eragon. »Stalno nastojim riješiti tutajnu, no ne mogu je protumačiti. Što se dogodilo? Kako sam uopćemogao upotrijebiti magiju? Nitko me nikada nije u tome poučavao nitime učio čarima.«

Bromove su oči zasjale. »To nije nešto što se mora učiti, jošmanje primjenjivati!«

»Dobro, ja je jesam primijenio i možda će mi opet zatrebati uborbi. No neću moći, ako mi ne pomogneš. Što nije u redu? Ima lineka tajna koju ne bih trebao znati prije negoli postanem star imudar? Ili, možda, ti ne znaš ništa o magiji!«

»Mladiću!«, zagrmje Brom. »Ti tražiš odgovore rijetko viđenomdrskošću. Kad bi znao što tražiš, ne bi to tako spremno činio. Nemoj

me iskušavati.« Malo je zastao, a onda se opustio i postao ljubazniji.»Znanje koje tražiš složenije je nego što misliš.«Eragon naglo ustade u znak prosvjeda. »Osjećam se kao da me

netko bacio u ovaj svijet sa čudnim pravilima koje nitko ne želiobjasniti.«

»Razumijem«, reče Brom. U prstima je premještao vlat trave.»Kasno je i moramo spavati, no sutra ću ti reći ponešto, da me

prestaneš gnjaviti. Ta magija, jer to jest magija, ima pravila kao i svedrugo na svijetu. Ako prekršiš pravila, kazna je smrt, bez iznimke.Djela su ograničena snagom, riječima koje znaš i maštom.«

»Što to znači riječima?«, upita ga Eragon.»Opet pitanja!«, uzviknu Brom. »Na trenutak sam se ponadao da

su ti presušila. No, imaš pravo pitati. Kad si ubio Urgala, nisi li neštorekao?«

»Jesam, brisingr.« Vatra je jenjala i Eragon je zadrhtao. Od te seriječi nekako osjećao nevjerojatno živim.

»To sam i mislio. Brisingr je riječ iz drevnog jezika kojim sugovorila sva živa bića. No, s vremenom je zaboravljen i cijelu sevječnost nije govorio u Alageziji, sve dok ga vilenjaci nisu ponovnodonijeli s druge strane mora. Poučili su druga bića, koja su se njimeslužila za pravljenje i ostvarivanje moćnih radnji. Taj jezik ima ime zasve, ako ga uspiješ pronaći.«

»Ali kako je on povezan s magijom?«, prekinu ga opet Eragon.»Potpuno! On je temelj svih moći. Taj jezik opisuje pravu prirodu

stvari, ne površne aspekte koje svatko vidi. Primjerice, vatra se zovebrisingr. To nije samo običan naziv za vatru, nego pravo ime vatre.Ako si dovoljno jak, možeš izgovoriti brisingr i tako usmjeriti vatru dačini što god ti hoćeš. A to se jučer dogodilo.«

MAGIJA JE NAJJEDNOSTAVNIJA STVAR

» Zašto si mislio da u Jazuaku ima još Urgala?«, upita EragonBroma nakon što su prevalili dio puta. »Čini se da nisu imali nikakvarazloga ostati kad su drugi otišli.«

»Mislim da su se odvojili od glavne skupine kako bi opljačkaliselo. To je čudno jer su se Urgali, koliko ja znam, okupili u velikombroju samo dva ili tri puta u povijesti. Uznemiruje spoznaja da tosada čine.«

»Misliš li da su Razaci uzrok njihova napada?«»Ne znam. Najbolje što možemo učiniti jest udaljiti se od Jazuaka

što brže možemo. Osim toga, ovim su smjerom na jug otišli iRazaci.«

Eragon je bio suglasan. »No, još uvijek su nam potrebni hrana ipiće. Ima li u blizini kakav grad?«

Brom odmahnu glavom. »Ne, no Safira nam može nešto uloviti,budemo li morali jesti samo meso. Ovaj se drvored tebi možda činineznatnim, no u njemu ima puno životinja. Rijeka je jedini izvor vodekilometrima uokolo, tako da većina ravničarskih životinja dolaziovamo piti. Nećemo umrijeti od gladi.«

Zadovoljan Bromovim odgovorom, Eragon nije rekao ništa. Doksu jahali, ptice su oko njih graktale i prelijetale ih, a rijeka je tiho ibrzo tekla. Kraj je bio bučan. Vrvio je od života. Eragon je upitao:»Kako te onaj Urgal uhvatio? Sve je bilo tako brzo da nisam nividio.«

»Loša sreća«, progunđao je Brom. »Ja sam mu bio prejakprotivnik pa je udario Snježnoga Ognja. A glupi se konj propeo iizbacio me iz ravnoteže. Urgalu je baš to trebalo da mi nanese ovuposjekotinu.«

Počešao se po bradi. »Pretpostavljam da te još uvijek mučimagija. Činjenica da si je otkrio predstavlja trnovit problem. Rijetki toznaju, no svi su jahači umjeli koristiti magiju, iako s različitom

snagom. Te su sposobnosti držali u tajnosti, čak i na vrhuncu svojemoći, jer su im davale prednost pred neprijateljima. Da je svatko zato znao, bilo bi im teško izići na kraj s običnim ljudima.

Mnogi misle kako kraljeve magijske moći dolaze od činjenice daje on čarobnjak ili vračar. To nije točno. One dolaze od čarobnjačkih ivračarskih sposobnosti. Ima ih jer je i on jahač.«

»U čemu je razlika? Nisam li, zbog činjenice da sam se poslužiomagijom, i ja postao vračar?«

»Uopće ne! Vračar, poput Sjene, koristi duhove kako bi provelinjegovu volju. To je potpuno drukčije od tvoje moći. Niti si ti zbogtoga magičar, koji ima moć bez duhova ili zmaja. I zasigurno nisivještac ni čarobnjak jer oni svoju moć dobivaju od raznih napitaka ičini.

Tu dolazim do mojega prvoga pitanja, do problema koji si tipostavio. Mladi su jahači, poput tebe, prolazili strogu obuku,osmišljenu radi jačanja njihova tijela i povećanja samokontrole. To jetrajalo mnogo mjeseci, ponekad i godina, sve dok ih se nije smatralodovoljno odgovornima za služenje moćima. Do toga trenutkanijednom se učeniku nije govorilo o njegovim potencijalnim moćima.Ako bi neki od njih slučajno otkrio magiju, bio muško ili žensko,odmah bi ga izdvojili i poučavali ga odvojeno. Rijetko se događalo daje netko sam otkrio magiju«, nagnuo je glavu prema Eragonu, »iakose nisu nikada našli pod pritiskom pod kakvim si se ti našao«.

»Pa kako ih se na kraju ipak obučilo da koriste tu moć?«, upitaoje Eragon. »Ne razumijem kako je moguće poučavati nekoga umagiji. Da si ti to meni pokušao objasniti, ne bi mi imalo nikakvasmisla.«

»Učenicima su davali razne besmislene vježbe, s namjerom dase razljute. Primjerice, zadali bi im da premještaju gomile kamenja,isključivo pomoću stopala, da pune vodom kante iz kojih je vodaneprestano otjecala i druge nemoguće stvari. Nakon nekog vremenapostajali su tako ogorčeni da su se počeli služiti magijom. Većinomsu u tome uspijevali.

»To znači«, dodao je Brom, »da ćeš biti u podređenom položajuako ikada sretneš neprijatelja koji je prošao tu obuku. Još ih imanekoliko koji su živjeli u doba obuke, primjerice, kralj, da nespominjem vilenjake. Svaki bi te mogao s lakoćom raskomadati.«

»Što mi je onda činiti?«»Nema vremena za pravu obuku, no možemo puno toga učiniti

dok putujemo«, rekao je Brom. »Znam mnoge tehnike koje možešvježbati i koje će ti dati snagu i samokontrolu, no ne možeš prekonoći steći onakvu disciplinu kakvu su imali jahači.« S podsmijehomje pogledao Eragona i dodao: »Ti ćeš je morati u trku skupljati. Upočetku će biti teško, no nagrada će biti velika. Možda će ti bitizadovoljstvo čuti da se nikada nijedan jahač tvojih godina nijeposlužio magijom kao ti jučer prema onoj dvojici Urgala.«

Eragon se nasmiješio toj pohvali. »Hvala. Ima li taj jezik ime?«Brom se nasmijao. »Da, ali ga nitko ne zna. To bi mogla biti riječ

nevjerojatne snage, kojom bi mogao vladati cijelim jezikom i svimakoji ga koriste. Ljudi za njom već dugo tragaju, no još je nitko nijeotkrio.«

»Još ne razumijem kako ta magija funkcionira«, reče i upitaBroma: »Kako bih je ja točno trebao koristiti?«

Brom se zaprepasti: »Nisam li bio jasan?«»Nisi.«Brom duboko udahnu i nastavi: »Da bi se služio magijom, moraš

imati određenu urođenu moć, što je danas među ljudima pravarijetkost. Također moraš biti sposoban tu moć pozvati kada poželiš.Kad je pozoveš, moraš je primijeniti ili pustiti da iščezne. Razumiješ?Dakle, ako želiš primijeniti moć, moraš izgovoriti onu riječ ili rečenicuiz drevnoga jezika koja označuje tvoju namjeru. Primjerice, da jučernisi rekao brisingr ništa se ne bi dogodilo.«

»Dakle, ograničen sam znanjem toga jezika?«»Točno!«, kliknu Brom i nastavi: »Osim toga, dok izgovaraš riječi

toga jezika, nemoguće je varati.«Eragon odmahnu glavom. »To ne može biti. Ljudi uvijek lažu.

Zvuk drevnih riječi ne može ih u tome spriječiti.«Brom podignu jednu obrvu i reče: » Fetrblaka, eka viohnata nejat

haina ono. Blaka iom iet lam. Najednom iz jedne krošnje izletje pticai sletje mu na ruku. Veselo je ćurlikala i gledala ih bisernim očima.Nedugo potom Brom izgovori: »Eita« i ptica odletje.

»Kako si to uradio?«, u čudu ga upita Eragon.»Obećao sam joj da je neću povrijediti. Možda nije točno znala

što mislim, no u jeziku moći značenje mojih riječi bilo je očito. Ptica

mi je povjerovala, jer zna ono što i sve životinje znaju, da govorniketoga jezika obvezuju njihove riječi.«

»I vilenjaci govore tim jezikom?«, upita Eragon.»Da.«»Dakle, nikada ne lažu?«»Nije baš tako«, priznao je Brom i nastavio: »Tvrde da ne lažu i

to je, na neki način, točno, no usavršili su umijeće da jedno kažu, adrugo misle. Nikad točno ne znaš što misle ni jesi li ih dobrorazumio. Mnogo puta otkriju samo dio istine, a ostatak zadrže zasebe. Čovjeku je potreban istančan um da bi se mogao nositi snjihovom kulturom.«

Eragon je malo o tome razmišljao. »Što na tome jeziku značeosobna imena? Daju li čovjeku moć nad ljudima?«

Bromove su oči s odobravanjem zasjale. »Da, daju. Oni kojigovore tim jezikom, imaju dva imena. Prvo je za svakodnevnuuporabu i nema posebnu moć. No drugo im je ime pravo i znaju gasamo rijetki ljudi od povjerenja. Bilo je vremena kada nitko nijeskrivao svoje pravo ime, no naše vrijeme nije tako milostivo. Ako tkosazna tvoje pravo ime, time stječe golemu moć nad tobom. To je kaoda svoj život staviš u tuđe ruke. Svatko ima tajno ime, no rijetki gaznaju.«

»Kako saznaš svoje pravo ime?«, upita Eragon.»Vilenjaci svoja imena znaju instinktivno. Taj dar nema nitko

drugi. Ljudi jahači obično su odlazili u potragu kako bi otkrili svojaimena, ili bi pronašli vilenjaka koji bi im ga rekao, što se rijetkodogađalo, jer vilenjaci to znanje ne dijele besplatno«, odgovorio jeBrom.

»Volio bih znati svoje«, sjetno reče Eragon.Brom se namršti. »Budi oprezan. To može biti strašno saznanje.

Saznati tko si, bez ikakvih iluzija i samilosti, jest trenutak otkrivenjakoji nitko ne proživi bez posljedica. Neki su od snage te novestvarnosti poludjeli. Zato je većina ljudi želi zaboraviti. No, koliko godto ime može drugima dati moć, toliko može i tebi dati moć nadsamim sobom, ako te istina ne slomi.«

»A sigurna sam da neće«, izjavi Safira.»Ipak bih ga volio znati«, odlučno reče Eragon.

»Tebe nije lako odgovoriti. To je dobro, jer samo odlučniuspijevaju otkriti svoj identitet, no ja ti ne mogu pomoći. To je potragakoju ćeš morati poduzeti sam.« Brom pomaknu ranjenu ruku i od bolise namršti.

»Zašto ti ili ja ne možemo tu ranu izliječiti magijom?«, upitaEragon.

Brom trepnu očima i objasni: »Nema potrebe. Jednostavno setoga nisam sjetio, jer je to izvan mojih mogućnosti. Ti bi to vjerojatnomogao učiniti pravom riječi, no ne želim da se iscrpljuješ.«

»Mogao bih te poštedjeti velike muke i boli«, pobunio se Eragon.»Preživjet ću i ovako«, malodušno reče Brom. »Primjena magije

za liječenje rana oduzima jednako snage kao da ih sam liječiš. Neželim da se umaraš sljedećih nekoliko dana. Ne bi još smiopoduzimati tako teške zadaće.«

»Ako je moguće izliječiti tvoju ruku, je li moguće nekoga vratiti izmrtvih?«

To pitanje iznenadi Broma, no on brzo odgovori: »Sjećaš li se štosam ti govorio o pothvatima koji te mogu usmrtiti? To je jedan odnjih. Jahačima je bilo zabranjeno pokušavati oživljavati mrtve, radinjihove vlastite sigurnosti. Poslije života postoji ponor gdje magija neznači ništa. Ako onamo posegneš, ostat ćeš bez snage i duša će tinestati u tami. Čarobnjaci, vračari i jahači, svi su doživjeli neuspjeh ipoumirali kad su to pokušali. Drži se mogućega — posjekotina,ogrebotina, možda nekih slomljenih kostiju — no posve sigurno nemrtvih ljudi.«

Eragon se namršti. »To je daleko složenije nego što sam mislio.«»Točno!«, reče Brom i nastavi: »Ako ne razumiješ što činiš,

pokušat ćeš nešto prezahtjevno i umrijeti.« Zatim se okrenu u sedlu,sjaha i uze pregršt šljunka sa zemlje. S naporom se ispravi i ispustisve kamenčiće osim jednoga. »Vidiš li ovaj kamenčić?«

» Da.«»Uzmi ga.« Eragon ga je uzeo i buljio u taj ni po čemu poseban

kamenčić. Bio je potpuno crn, gladak i veličine njegova palca. Poputu je bilo bezbroj takvih kamenčića. »Ovo je tvoja obuka«, rečeBrom.

Eragon ga zbunjeno pogleda. »Ne razumijem.«

»Naravno da ne razumiješ«, nestrpljivo doda Brom. »Zato ja učimtebe, a ne ti mene. Sad prestani pričati ili nećemo nikada nikamostići. Hoću da taj kamen podigneš s dlana i držiš ga u zraku kolikogod možeš. Upotrijebit ćeš riječi stenr riza. Izgovori ih.«

»Stenr riza.«»Dobro. Hajde, pokušaj.«Eragon se mrzovoljno usredotoči na kamenčić i pokuša u svome

umu pronaći neki tračak energije koja mu je dan ranije sagorjela.Kamenčić je nepomično stajao dok je on u njega buljio, znojio se

i ljutio. Kako bih to trebao učiniti? Na kraju prekriži ruke i ljutito reče:»To je nemoguće«.

»Ne«, otresito mu uzvrati Brom. »Ja ću reći je li nemoguće ili nije.Bori se! Nemoj se tako lako predavati. Pokušaj ponovno.«

Eragon je namrštio čelo, sklopio oči i odbacio sve misli koje sumu odvlačile pozornost. Duboko je udahnuo i posegnuo u najdubljekutke svijesti, pokušavajući pronaći svoju moć. Pronalazio je samomisli i sjećanja. Najednom osjeti nešto drukčije, mali čvorić koji i jest inije bio dio njega. Uzbuđen, on zaroni dublje, nastojeći otkriti što seondje skriva. Osjetio je otpor, naišao na zapreku u svome umu, noznao je da ta moć leži s druge strane. Pokušao je probiti zapreku, alije ona čvrsto odolijevala njegovim naporima. On se razljuti i počepritiskati svom snagom, sve dok se zapreka nije rasprsnula kaotanka staklena opna i preplavila mu um rijekom svjetla.

Eragon zadrhti i izgovori: »Stenr riza« i kamenčić se podignu uzrak iznad njegova blijedog sjajnog dlana. Borio se da ga održi uzraku, no moć mu se ote i nesta iza zapreke. Kamenčić mu mekanimudarcem pade na dlan, koji opet poprimi običan izgled. Iako seosjećao malo umorno, slatko se nasmiješio zbog uspjeha.

»Nije loše za prvi put«, reče Brom.»Zašto mi ruku to čini? Kao da je mala svjetiljka.«»Nitko nije siguran zašto«, prizna Brom. »Jahači su uvijek radije

svoju moć usmjeravali kroz onu ruku na kojoj su imali gedvei ignaziu.Možeš koristiti i drugi dlan, no nije tako lako.« Malo je promatraoEragona. »Kupit ću ti neke rukavice u prvome gradu, ako ne buderazoren. I ovako prilično dobro skrivaš svoj znak, no ne želimo da gatko slučajno vidi. Osim toga, možda će biti situacija kad nećeš htjetida ti sjaj upozori neprijatelja.«

»Imaš li i ti znak?«»Ne. Samo ga jahači imaju«, odgovori Brom. »K tome, moraš

znati da na magiju utječe daljina, baš kao na strijelu ili mač. Pokušašli podignuti i pokrenuti nešto na udaljenosti od kilometra, trebat će tiviše energije nego da je to blizu. Tako, ako vidiš da te neprijateljislijede na udaljenosti od dva-tri kilometra, pusti ih da ti se približe paonda primijeni magiju. A sada natrag na posao! Pokušaj opetpodignuti kamenčić.«

»Opet?«, nevoljko upita Eragon, sjetivši se koliko mu je naporatrebalo da to samo jednom učini.

»Da! I ovoga puta to uradi brzo.«Vježbali su to isto gotovo cijeloga dana. Kad je Eragon napokon

prestao vježbati, bio je umoran i razdražljiv. Od silnog je vježbanjazamrzio i kamenčić i sve što je s njime bilo povezano. Htio ga jebaciti, no Brom ga zaustavi: »Nemoj. Zadrži ga.« Eragon ga pogledaširom otvorenih očiju, a onda nevoljko spusti kamen u džep.

»Još nismo gotovi«, upozori ga Brom, »nemoj se opuštati«. Zatimpokaza rukom malu biljku. »Ovo se zove dilois«. I od tada jeEragona poučavao drevnom jeziku. Kazivao mu je riječi koje jemorao upamtiti, od vondr, što znači tanak, prav štap, do zvijezdeJutarnice, koja se kaže Aidail.

Te su večeri oko vatre vježbali borbu mačevima. Iako se Bromborio lijevom rukom, po umijeću mačevanja to se nije moglozaključiti. Svi su dani postali slični. Prvo je Eragon morao s mukomučiti drevne riječi i manipulirati kamenčićem. Zatim je, uvečer, sBromom vježbao borilačke vještine drvenim mačevima. Stalno je bionezadovoljan, no postupno se počeo mijenjati, gotovo i neprimjećujući. Ubrzo se kamenčić prestao njihati kad bi ga podignuo.

Svladao je početne vježbe koje mu je Brom dao i prešao na teže,a raslo mu je i znanje drevnoga jezika. Borilačkim je vježbamastekao samopouzdanje i brzinu te počeo napadati poput zmije.Udarci su mu postajali snažniji, a ruku mu više nije drhtala kad jeodbijao udarce. Borbe su trajale sve dulje jer je naučio kakopreduhitriti Broma. Kad su odlazili na spavanje, Eragon nije bio jedinikoji je imao modrice. Safira je i dalje rasla, no sporije nego prije.Zbog dugih letova i povremenih odlazaka u lov bila je u dobrojkondiciji i dobra zdravlja. Već je bila viša od konja i puno duža. Zbog

veličine i sjaja ljusaka, bila je previše uočljiva. To je brinulo Broma iEragona, ali je nisu mogli uvjeriti da dopusti da joj prljavština prekrijesvjetlucave ljuske. Išli su dalje prema jugu i slijedili Razake. Eragonaje izluđivala spoznaja da su Razaci uvijek bili nekoliko dana isprednjih, bez obzira na to koliko se oni žurili. Ponekad je bio spremanodustati, a onda bi pronašli neki znak ili otisak koji bi mu dao novunadu.

Ni duž rijeke Ninor ni na ravnicama nije bilo nijednog znakaljudskog života, pa je troje suputnika, kako su dani odmicali,nesmetano putovalo. Napokon su se približili Daretu, prvome seluposlije Jazuaka. Uoči dolaska u selo Eragonovi su snovi bili posebnoživopisni.

Vidio je Geru i Rorana, kod kuće, kako sjede u razrušenoj kuhinji.Zamolili su ga da im pomogne ponovno izgraditi posjed, no on je

samo odmahnuo glavom, s bolnom čežnjom u srcu. »Ja progonimvaše ubojice«, šapnuo je ujaku.

Gero ga iskosa pogleda i odlučno reče: »Izgledam li ja tebimrtav?«

»Ne mogu vam pomoći«, nježno je rekao Eragon, suznih očiju.Odjednom se čuo prasak i Gero se pretvorio u Razaka »Onda

umri«, prosiktao je i bacio se na Eragona.Kad se probudio, osjećao se bolestan i promatrao je kako se

zvijezde s nebeskim svodom polako okreću.»Sve će biti dobro, maleni«, nježno mu reče Safira.

DARET

Daret je bio na obali rijeke Ninor. I morao je biti na rijeci kako biopstao. Selo je bilo malo i izgledalo je divlje, bez ikakvih znakovaživota. Eragon i Brom prilazili su mu s velikim oprezom. Safira seovoga puta sakrila blizu sela. Bude li neprilika, stići će u sekundi.

Ujahali su u Daret. Nastojali su biti tihi. Brom je u zdravoj rucičvrsto držao mač dok mu je pogled sijevao uokolo. Eragon je držaoluk djelomično napetim dok su prolazili između kuća. Vladala jemrtva tišina i u strahu su pogledavali jedan drugoga. »Ovo neizgleda dobro«, reče Eragon Safiri. Nije ništa odgovorila, no on osjetikako se priprema jurnuti za njima. U tom času Eragon pogleda na tloi obradova se kad vidje svježe otiske dječjih stopala.

»Ali, gdje su?«Brom se ukočio kad su ušli u središte sela i vidjeli da je prazno.

Pustim je selom puhao vjetar i povremeno dizao vrtloge prašine.Brom je okrenuo Snježnoga Ognja. »Hajdemo odavde. Ne sviđa mise kako izgleda.« Natjerao je Snježnoga Ognja u galop. Eragonkrenu za njim, tjerajući Kadoka. Nisu daleko odmaknuli kad se izakuća prevrnuše zaprežna kola i zapriječiše im put. Kadok zarza iukopa se kopitima, zaustavivši se odmah do Snježnoga Ognja. Izkola iskoči crnomanjast čovjek i stade pred njih s teškim mačem opojasu i napetim lukom u rukama. Eragon podignu svoj mač i uperiga u čovjeka, koji zapovjedi: »Stanite! Spustite oružje. Opkolilo vasje šezdeset strijelaca. Ustrijelit će vas ako se pomaknete.« Kaopostrojeni po crti, na krovovima okolnih kuća pojaviše se redovimuškaraca. »Ne prilazi, Safira!«, poviknu Eragon. »Ima ih previše.Ako dođeš, ustrijelit će te u zraku. Ne prilazi!« Čula ga je, no on nijebio siguran hoće li ga poslušati. Pripremao se primijeniti magiju.»Morat ću zaustaviti strijele, prije negoli pogode mene ili Broma.«

»Što hoćete?«, mirno upita Brom.»Zašto ste došli ovamo?«, osorno ih upita čovjek.

»Kupiti potrepštine i čuti novosti. Ništa više. Putujemo mojemurođaku u Dras-Leonu.«

»Dobrano ste naoružani.«»I vi ste«, reče Brom. »Vremena su opasna.«»Istina.« Čovjek ih je pomno promotrio. »Ne mislim da nam želite

zlo, no imali smo previše susreta s Urgalima i banditima da bih vamvjerovao na riječ.«

»Ako nije važno što kažemo, što će se dogoditi?«, uzvrati muBrom. Ljudi na vrhovima kuća nisu se ni pomaknuli. Po njihovojnepomičnosti Eragon je bio siguran da su ili bili vrlo disciplinirani... ilinasmrt preplašeni. Nadao se da je ovo drugo.

»Kažete da samo želite potrepštine. Slažete li se da ostaneteovdje dok vam mi ne donesemo što trebate, a onda nam platite ismjesta otiđite.«

»Slažemo.«»U redu«, reče čovjek i spusti luk, ali ga ostavi napeta. Zatim

mahnu jednome strijelcu, koji skliznu na tlo i dotrča. »Recite mu štotrebate.«

Brom mu nabroji nekoliko stvari i na kraju doda: »I, ako imatekakve rukavice koje bi odgovarale mojemu nećaku, rado bih i njihkupio.« Strijelac kimnu glavom i otrča.

»Ja sam Trevor«, reče čovjek. »U običnim bih se uvjetima svama rukovao, no u ovakvim okolnostima mislim da ću držatiodstojanje. Recite mi, odakle ste?«

»Sa sjevera«, odgovori Brom, »no nismo ni u jednom mjestuživjeli dovoljno dugo da bismo ga mogli nazvati domom. Jesu li vasUrgali natjerali na ovakve mjere?«

»Da«, reče Trevor, »i gori zlotvori. Imate li kakvih novosti izdrugih gradova? Rijetko iz njih primamo vijesti, no bilo je govora dasu i oni u nevolji«.

Brom se uozbilji. »Volio bih da nije nas zapalo da vam donesemološe vijesti. Prije gotovo dva tjedna prošli smo kroz Jazuak i zatekliga opustošena. Seljani su poklani i bačeni na hrpu. Htjeli smo ihpristojno pokopati, ali su nas napala dva Urgala.«

Šokiran, Trevor ustuknu i spusti pogled, sa suzama u očima.»Jao, ovo je uistinu mračan dan. Ipak, ne razumijem kako su dvojica

Urgala mogla poraziti cijeli Jazuak. Ljudi su ondje bili dobri borci.Neki su mi bili prijatelji.«

»Bilo je znakova da ga je opustošila cijela skupina Urgala«, izjaviBrom. »Mislim da su oni koje smo mi sreli bili odmetnici.«

»Kolika je bila skupina?«Brom je malo premještao bisage. »Dovoljno velika da zbriše

Jazuak, ali i dovoljno mala da neopaženo prođe izvan naseljenihmjesta. Ne više od stotinu i ne manje od pedeset. Ako se ne varam,svaki od ovih brojeva bio bi za vas poguban.« Trevor se bezvoljnosložio.

»Trebali biste razmišljati o odlasku«, nastavio je Brom. »Ovo jepodručje postalo preopasno da bi bilo tko živio u miru.«

»Znam, no ljudi ne žele ni razmišljati o preseljenju. Ovo je njihovdom, kao i moj, iako sam ovdje tek nekoliko godina, i smatraju gavrednijim od svojih života.« Trevor ga ozbiljno pogleda. »Odbijalismo Urgale kad su dolazili pojedinačno i to je ljudima dalo dalekoveće samopouzdanje od njihovih stvarnih mogućnosti. Strah me daćemo jednoga jutra osvanuti prerezanih grkljana.«

Strijelac je žurio iz jedne kuće s hrpom stvari u rukama. Stavio ihje pokraj konja i Brom mu je platio. Kad je otišao, Brom upitaTrevora: »Zašto su tebe izabrali da braniš Daret?«

Trevor slegnu ramenima. »Nekoliko sam godina bio u kraljevojvojsci.«

Brom je malo kopao po stvarima, dodao Eragonu rukavice, aostalo stavio u bisage. Eragon je navukao rukavice, pazeći da mudlan bude okrenut dolje, i razgibao prste. Koža je bila dobra i čvrstaiako pohabana od uporabe. »Dobro«, reče Brom, »kao što obećah,mi ćemo sada krenuti«.

Trevor kimnu glavom. »Kad uđete u Dras-Leonu, biste li namučinili uslugu? Upozorite Carstvo na našu nevolju i na nevolju drugihsela i gradova. Ako vijest o ovome još nije dospjela do kralja, to jerazlog za zabrinutost. A ako jest, a on je odlučio ne učiniti ništa, i toje razlog za zabrinutost.«

»Prenijet ćemo vašu poruku. Dabogda vam mačevi bili oštri«,rekao je Brom.

»I vaši.«

Kola su uklonjena s puta pa su izjahali iz Dareta i zašli u drvećeuz rijeku Ninor. Eragon je poslao Safiri ove misli: »Vraćamo se. Sveje dobro završilo«. Njezin jedini odgovor bila je ljutnja.

Brom je čupkao bradu. »Carstvo je u goremu stanju nego štosam mislio. Kad su trgovci došli u Karvahal, donijeli su vijesti onemirima, no nisam ni slutio da su tako rasprostranjeni. Sa svim timUrgalima uokolo, čini se da je napadnuto i samo Carstvo, a ipak jošnisu poslani nikakvi vojnici. Kao da kralj ne mari za obranu svojezemlje.«

»To je čudno«, složi se Eragon.Brom pognu glavu ispod grane. »Jesi li koristio išta od svojih

moći dok smo bili u Daretu?«»Nije bilo razloga za to.«»Pogrešno«, ispravi ga Brom. »Mogao si osjetiti Trevorove

namjere. Meni je to uspjelo i mojim ograničenim sposobnostima. Dasu nas seljani odlučili ubiti, ne bih ja baš mirno stajao. No, osjetiosam da postoji prilično izgleda da se izbavimo riječima i to samučinio.«

»Kako sam mogao znati što Trevor misli?«, upita Eragon.»Očekuje li se od mene da znam što je u ljudskim glavama?«

»Hajde, hajde«, prekoravao ga je Brom, »trebao bi znati odgovorna to. Mogao si otkriti Trevorovu namjeru na isti način na kojikomuniciraš s Kadokom i Safirom. Ljudski se umovi ne razlikujupuno od zmajskih ili konjskih. To je jednostavno, no tu moć morašštedljivo i oprezno upotrebljavati. Čovjeku je um utočište. Nikad gane smiješ oskvrnuti, osim kad te okolnosti na to prisile. Jahači suimali vrlo stroga pravila glede toga. Ako ih je tko prekršio bez valjanarazloga, kazna je bila vrlo stroga.«

»A ti to možeš, iako nisi jahač?«, upita Eragon.»Kao što ranije rekoh, ako je dobro upućen, svatko može

razgovarati mislima, no s različitom razinom uspjeha. No, je li tomagija, teško je reći. Magijske će moći, ili veza sa zmajem,zasigurno otkriti taj dar, no upoznao sam puno ljudi koji su to saminaučili. Malo razmisli. Možeš razmjenjivati misli sa svakimosjećajnim bićem, iako veza ne mora biti potpuno jasna. Možešprovesti cijeli dan slušajući misli neke ptice ili spoznavajući osjećajegliste u zemlji za vrijeme olujne kiše. No ptice nisam nikada smatrao

posebno zanimljivima. Predlažem da počneš s mačkom. One imajuneobične osobnosti.«

Eragon je u rukama pregibao Kadokov ular, razmišljajući oonome što Brom govori. »Ali, ako mogu ući u nečiji um, ne znači li toda i drugi to mogu učiniti meni? Kako mogu znati da mi se netkovrzma po mislima? Ima li načina da se to spriječi?« Kako mogu znatizna li Brom o čemu ja sada razmišljam?

»Pa da. Nije li i Safira tebi zatvarala put do svoga uma?«»Ponekad«, priznao je Eragon. »Kad me odvela na Hrbat, nisam

uopće mogao s njom razgovarati. Nije da me izbjegavala. Mislim dame nije ni čula. Oko uma su joj bili zidovi koje nisam mogao probiti.«

Brom je malo popravljao zavoj, potežući ga naviše: »Samo malibroj ljudi može znati kad im je netko u mislima, a od njih samo šačicamože spriječiti da im tko uđe u misli. To je pitanje vježbe i načinarazmišljanja. Zahvaljujući svojoj magijskoj moći, ti ćeš uvijek osjetitije li ti tko u mislima. Kad to osjetiš, samo se trebaš koncentrirati najednu stvar i isključiti sve drugo. Primjerice, ako misliš samo na zidod cigle, neprijatelj će samo to naći u tvome umu. No, potrebna jegolema količina energije i discipline da bi se nekoga dulje vremenaisključivalo. Ako ti i najmanja stvar odvuče pozornost, zid će tipopustiti i neprijatelj će ti se ušuljati kroz tu slabu točku.«

»Kako to mogu naučiti?«, upitao je Eragon.»Za to postoji samo jedna stvar: vježba, vježba i samo vježba.Zamisli nešto i drži to u mislima, isključi sve drugo, što dulje

možeš. To je vrlo visoka sposobnost. Samo je šačica ljudi uspjelanjome ovladati«, odgovorio je Brom.

»Meni ne treba savršenstvo, samo sigurnost.« Ako mogu ući unečiji um, mogu li promijeniti njegov način razmišljanja? Kad godnaučim nešto novo o magiji, postajem još oprezniji prema njoj,razmišljao je Eragon. Kad su došli do Safire, ona zamahnu glavomprema njima i prestraši ih. Konji se počeše nervozno propinjati ipovlačiti. Safira pažljivo pogleda Eragona i duboko prosikta. Oči sujoj sjajile kao žeravice. Eragon zabrinuto pogleda Broma. Nikad jenije vidio tako ljutu. Zatim je upita: »U čemu je problem? «

»U tebi«, zareža Safira. »Ti si problem.«Eragon se namršti i sjaha s Kadoka. Čim je dodirnuo zemlju,

Safira ga mlatnu repom po nogama, obori ga i prikliješti kandžama.

»Što radiš?«, poviknu Eragon, pokušavajući ustati, no ona je bilapresnažna za njega. Brom je sjedio na Snježnome Ognju i svepozorno promatrao. Safira je spustila glavu do Eragona pa su senašli licem u lice. Eragon se meškoljio pod njezinim nepomičnimpogledom. »Ti! Kad god mi se makneš s očiju, upadneš u nevolju.Ponašaš se kao nedonošče, guraš nos u sve. A što će se dogoditikad ga gurneš u nešto što će ti ga odgristi? Kako ćeš ondapreživjeti? Ne mogu ti pomoći kad sam kilometrima daleko od tebe.Sakrila sam se da me tko ne bi vidio, ali neću više! Ne, kad te tomože stajati života.«

»Razumijem zašto si uzrujana«, reče Eragon, »no ja sam punostariji od tebe i mogu se sam o sebi brinuti. Ti si ta koju treba štititi.«

Ona zareza i škljocnu zubima tik do njegova uha. »Zar doista u tovjeruješ?«, upita. »Sutra ćeš jahati mene, a ne tu žalosnu jelenolikuživotinju koju nazivaš konjem, ili ću te nositi u zubima. Jesi li ti jahačzmaja ili nisi? Zar ti nije stalo do mene?«

To ga pitanje zabolje i on spusti pogled. Znao je da Safira imapravo, no bojao se jahati nju. Njihovi su mu letovi bili najveća muka.

»No?«, osorno upita Brom.»Hoće da sutra nju jašem«, nevoljko reče Eragon.Brom je žmirkao i malo razmišljao. »Pa, sedlo imaš.

Pretpostavljam da to neće biti problem, ako budete pazili da vas tkone vidi.« Safira ga je pogledala, a onda je opet uprla pogled uEragona.

»A što će biti ako tebe napadnu ili ako se dogodi kakva nesreća?Neću moći stići na vrijeme i...«

Safira ga jače nagazi kandžom ne bi li prestao govoriti. »To i jakažem, mali moj.«

Brom se potajno smješkao. »Vrijedi riskirati. Ionako trebaš naučitijahati zmaja. Razmišljaj ovako! Dok budeš letio iznad nas ipromatrao zemlju, moći ćeš vidjeti sve zamke i druga nepoželjnaiznenađenja.«

Eragon opet pogleda Safiru i reče: »U redu, jahat ću te. A sad mepusti.«

»Daj mi riječ.«»Je li to doista potrebno?«, ozbiljno upita. Ona trepnu očima.

»Onda dobro. Dajem ti riječ da ću sutra s tobom letjeti. Zadovoljna?«

»Zadovoljna sam.«Safira ga je pustila da ustane, odgurnula se nogama i poletjela.

Eragon je malo zadrhtao i gledao je kako se okreće u zraku. Nešto jepromrmljao, a zatim se vratio Kadoku i krenuo za Bromom. Kad suse zaustavili prenoćiti, sunce je već zalazilo. Kao i obično, Eragon seborio s Bromom prije večere. Usred borbe Eragon tako snažno udarištapom da se oba štapa slomiše poput suhih grančica.

Odlomljeni se komadi razletješe u tisućama iveraka i fijukomnestadoše u tamnoj noći. Brom baci ostatak svoga štapa u vatru ireče: »S ovim smo završili. Baci i ti svoj. Dobro si naučio, noštapovima smo uvježbali sve što smo mogli. Od njih nemaš više štonaučiti. Vrijeme je da počneš s mačem.« Izvadio je Zaroka izEragonove torbe i dodao mu ga.

»Sasjeći ćemo jedan drugoga«, pobuni se Eragon.»Ne baš. Opet zaboravljaš magiju«, reče Brom. U ruci je držao

svoj mač i okretao ga tako da mu je na oštrici bljeskao odsjaj vatre.Uzeo je oštricu među prste i zamislio se tako duboko da su mu sebrazde na čelu produbile. Jedan se trenutak nije dogodilo ništa, aonda je rekao: »Geulotdu fyiifr«. Među prstima mu se pojavila malacrvena iskra. Dok je prelijetala lijevo-desno, Brom je prelazio prstimapo maču. Zatim ga je okrenuo i to isto učinio s druge strane oštrice.Iskra je nestala čim je maknuo prste s mača. Brom ispruži ruku isnažno udari mačem po dlanu. Eragon skoči prema njemu, no nijebio dovoljno brz da ga zaustavi. Zaprepasti se kad Brom podignuruku, nepovrijeđenu, smiješeći se. »Što si to učinio?«, upita Eragon.

»Opipaj oštricu«, reče Brom. Eragon dotaknu oštricu i podprstima osjeti nevidljivu površinu. Bila je to nevidljiva prepreka,široka oko pola centimetra i vrlo kliska. »Sada ti učini isto saZarokom«, reče mu Brom. »Tvoja će brana biti malo drukčija odmoje, no učinak će joj biti jednak.«

Rekao je Eragonu da izgovori riječi i vodio ga kroz cijeli postupak.Eragonu je trebalo nekoliko pokušaja, no vrh Zarokove oštrice ubrzoje bio bezopasan. S pouzdanjem je zauzeo borilački stav. Prije negošto su počeli, Brom ga je upozorio: »Sada nas mačevi neće porezati,no mogu nam slomiti kosti. Rado bih to izbjegao, pa nemoj mlatitiuokolo kao obično. Udarac u vrat mogao bi biti smrtonosan«.

Eragon kimnu glavom i bez upozorenja zamahnu. Iz oštricenjegova mača sijevnuše iskre, a kad mu Brom uzvrati, počešeodjekivati udarci metala. Eragonu je mač izgledao spor i težak poslijetako dugotrajna vježbanja štapovima. Nije mogao tako brzo mahnutiZarokom pa je dobio oštar udarac u koljeno. Kad su završili, obojicasu imali velike masnice, a Eragon ih je imao više. Divio se Zarokukoji nije nigdje bio ogreban ni svinut od snažnih zadobivenihudaraca.

KROZ ZMAJEVO OKO

Sutradan se Eragon probudio ukočenih udova i pun modrica.Vidio je Broma kako nosi sedlo za Safiru i pokušao je sam sebeumiriti. Kad je doručak bio gotov, Brom je zavezao sedlo na Safiru i onj objesio Eragonove bisage.

Kad je Eragon ispraznio zdjelu, bez riječi je uzeo svoj luk i otišaodo Safire. Brom je rekao: »Zapamti ovo: čvrsto se drži koljenima,vodi je mislima i sagni se što više možeš dok budete letjeli. Ništa seloše neće dogoditi ako se ne uspaničiš.« Eragon kimnu glavom, staviluk u kožnu torbicu i Brom ga ugura u sedlo. Safira je nestrpljivočekala dok je Eragon vezao trake oko nogu.

»Jesi li spreman?« upitala je.Udahnuo je svjež jutarnji zrak. »Nisam, ali krenimo!« Ushićeno se

složila s time. On se pripremio za polijetanje, dok se ona spuštala učučanj. Odgurnula se snažnim nogama i zrak je počeo zviždatipokraj njih, oduzimajući Eragonu dah. Trima glatkim zamasima krilaveć je bila u zraku i dizala se velikom brzinom. Kad je Eragonposljednji put jahao na Safiri, svaki joj je zamah krila bio napet. Sadaje letjela sigurno i s lakoćom. Rukama ju je čvrsto uhvatio oko vratajer se nagnula i letjela u tom položaju. Rijeka se pod njima pretvorilau tananu sivu crtu. Oko njih su lebdjeli oblaci. Kad su se izravnalivisoko iznad ravnice, drveće je ispod njih izgledalo poput točkica.Zrak je bio rijedak, hladan i savršeno čist. »Ovo je prekras... «. Safirase najednom nagnu na stranu i okrenu se u zraku. Eragon seprestravi. Tlo se naglo zavrtje i uhvati ga vrtoglavica. »Nemoj toraditi!«, poviknu on. »Imam osjećaj da ću pasti.«

»Moraš se na to naviknuti. Ako me napadnu u zraku, ovo je jedanod najjednostavnijih manevara koje ću činiti«, odgovorila je. Nije jojimao čime proturječiti pa se usredotočio na svoj želudac. Safira selagano zaokrenula, počela se blago spuštati i postupno sepribližavati zemlji. Eragonu se pri svakom zaokretu dizao želudac, no

počeo je uživati. Malo je opustio ruke i istegnuo vrat, upijajućikrajolik. Safira ga je pustila da malo uživa u pogledu, a onda je rekla:»Da ti pokažem kako se doista leti«, predloži mu Safira.

»Kako?«, upita Eragon.»Opusti se i nemoj se bojati«, reče ona. Zatim priljubi svoje misli

uz njegove i poče mu um odvajati od tijela. Eragon se malo opirao, aonda se predao. Vid mu se zamaglio i shvatio je da gleda Safirinimočima. Sve je bilo nekako promijenjeno: boje su imale čudne,egzotične nijanse. Plave su nijanse bile snažnije, a zelene i crveneslabije. Eragon je pokušao okrenuti glavu i tijelo, no nije mogao.Osjećao se kao duh, eterično biće. Dok se dizala visoko u nebo,Safira je zračila istinskom radošću. Voljela je tu slobodu, to da možeotići kamo zaželi. Kad su bili visoko iznad zemlje, okrenula je glavuprema Eragonu. Eragon je sebe vidio njezinim očima. Držao se zanju prazna pogleda. Osjećao je kako joj se tijelo napinje u sudaru sazrakom. Za dizanje je iskorištavala struju zraka. Sve je njezinemišiće osjećao kao svoje.

Osjećao je kako joj se rep njiše i poput divovskog kormilaodržava smjer. Začudio se koliko je ovisila o repu. Njihova jepovezanost bivala sve snažnija, sve dok nije nestalo razlike izmeđunjihovih umova. Zajedno su sklopili krila i obrušili se okomito, kaokad iz visine baciš koplje. Eragon je toliko utonuo u Safirinoushićenje da ga strah od mogućeg pada nije ni dotaknuo.

Zrak im je oštro šibao lica. Rep im je mlatio zrakom, a sjedinjenasu im bića uživala u tom doživljaju.

Dok su slobodnim padom jurili prema tlu, Eragon se nije nimalobojao. Naglo su otvorili krila u pravi čas i zajedničkom se snagomizravnali. Opet su se počeli koso, pa sasvim okomito dizati premanebu i ponovno se okrenuli u golemom luku.

Dok su se izravnavali, misli su im se počele odvajati i ponovno supostali dvije odvojene osobe. Eragon je na trenutak osjetio i svoje iSafirino tijelo. Zatim mu se pogled zamaglio i ponovno je osjetiokako sjedi na njezinim leđima. Duboko je udahnuo i klonuo u sedlu.Tek nakon nekoliko minuta srce mu je prestalo lupati i počeo je mirnodisati. Kad se oporavio, uzviknuo je: »Ovo je bilo nevjerojatno! Kakouopće možeš biti na zemlji kad toliko voliš letjeti!«

»Moram jesti«, rekla je Safira, s osjećajem zadovoljstva. »Nodrago mi je da ti se svidjelo.«

»Nemam dovoljno riječi da opišem tako sjajno iskustvo. Žao mi ješto nisam više s tobom letio. Nisam imao pojma da bi moglo biti takodobro. Je li tebi uvijek sve tako plavo?«

»To mi je prirodno. Sad ćemo češće zajedno letjeti?«»Da! Kad god budemo imali priliku.«»Dobro«, zadovoljno je odgovorila.Razmijenili su mnoge misli dok su letjeli. Tjednima nisu toliko

razgovarali. Safira mu je pokazala kako se pri skrivanju koristibrežuljcima i drvećem i kako se skriva u sjeni oblaka. Izviđali sustazu ispred Broma, što se pokazalo napornijim nego što je Eragonočekivao. Nisu je vidjeli osim kad bi joj se Safira sasvim približila, alije tada riskirala da je otkriju.

Blizu podneva Eragon je čuo neugodno zujanje i osjetio pritisak uglavi. Zatresao je glavom da ga se oslobodi, no pritisak je bivao svejači. Kroz glavu su mu proletjele Bromove riječi o tome kako ljudimogu prodrijeti u misli drugih ljudi pa je bjesomučno pokušavaoisključiti misli. Koncentrirao se na jednu Safirinu ljusku i prisilio se dane misli ni o čemu drugome. Pritisak je na trenutak jenjao, a onda sevratio, snažnije nego prije. Safiru je zaljuljao nagli zapuh vjetra iEragon je izgubio koncentraciju. Prije nego što se uspio pripremiti zaobranu, zahvatila ga je snažna sila. No umjesto nepoznatog uma, donjega su doprle samo riječi: »Što to radite? Spuštajte se. Našao samnešto važno«.

»Brome?«, zazvao je Eragon.»Da«, uzrujano je rekao starac. »Natjeraj toga svoga velikog

guštera da sleti. Ja sam...« Poslao mu je sliku mjesta na kojemu jebio. Eragon je brzo uputio Safiru kamo da krene pa je skrenulaprema rijeci. U međuvremenu je napeo luk i ispustio nekoliko strijela.

»Ako ima problema, bit ću spreman.«»I ja«, reče Safira.Kad stigoše do Broma, Eragon ga spazi kako stoji na čistini i

maše rukama. Safira je brzo sletjela, Eragon je skočio s nje iosvrnuo se zbog moguće opasnosti. Konji su bili privezani za drvona rubu čistine i osim njih, s Bromom nije bilo nikoga. Eragon jedoskakutao do Broma i upitao: »Što je?«

Brom se počešao po bradi i promrmljao nekoliko psovki. »Da meviše nikada nisi tako isključio. Ionako mi je teško doprijeti do tebe, akamoli kad se moram boriti da me čuješ.«

»Oprosti.«Brom je progovorio. »Kad sam bio malo niže niz rijeku, opazio

sam da ondje prestaju tragovi Razaka. Krenuo sam natrag potragovima i otkrio kamo su nestali. Pogledaj tlo i reci mi što vidiš.«

Eragon je kleknuo, pogledao zemlju i vidio cijeli splet tragova kojeje bilo teško odgonetnuti. Brojni otisci stopala prekrivali su jednidruge. Pretpostavio je da su stari tek nekoliko dana. Bili su prekrivenidugim i širokim žljebovima, utisnutima u zemlju. Učinili su mu sepoznatima, no nije se mogao sjetiti odakle ih zna. Stajao je vrtećirukom. »Nemam pojma što...« Zatim mu je pogled pao na Safiru ishvatio je odakle žljebovi. Kad god je ona uzlijetala, stražnjim senogama zakopavala u tlo. »Ovo mi nije jasno, no jedino čega semogu sjetiti jest to da su Razaci odletjeli na zmajevima. Ili su uzjahalidivovske ptice i nestali u nebu. Reci mi da imaš bolje objašnjenje.«

Brom je slegnuo ramenima. »Čuo sam priče o tome kako seRazaci kreću od mjesta do mjesta nevjerojatnom brzinom, no ovo mije prvi dokaz. Bit će ih gotovo nemoguće naći ako imaju leteće konje.Znam da to nisu zmajevi. Oni nikada ne bi pristali nositi Razake.«

»Što nam je raditi? Safira im ne može ući u trag na nebu. Kad bi imogla, ti bi ostao daleko iza nas.«

»Nema lakog rješenja ove zagonetke«, rekao je Brom. »Hajdemoručati dok razmišljamo o tome. Možda ćemo dobiti nadahnuće dokbudemo jeli.« Eragon je namršteno otišao donijeti hranu iz bisaga.Jeli su u tišini zureći u prazno nebo.

Eragon je opet počeo razmišljati o svome domu pitajući se štoRoran radi. Pred očima su mu iskrsnule spaljene kuće i gotovo ga jepreplavila bol. Što ću ako ne uspijemo pronaći Razake? Koja je ondamoja svrha? Mogao bih se vratiti u Karvahal — iščupao je vlat suhetrave i smrvio je medu prstima — ili jednostavno putovati s Bromom inastaviti vježbati. Zagledao se u ravnicu u nadi da će umiriti svojemisli.

Kad je Brom završio s jelom, ustao je i skinuo kapuljaču.»Razmišljao sam o svakoj varci koju znam, o svakoj moćnoj riječi

i o svim umijećima koje posjedujemo, no još mi nije jasno kako ćemo

pronaći Razake.« Eragon se skljokao na Safiru, preplavljen očajem.»Safira bi se mogla pokazati u nekom gradu. To bi privuklo

Razake kao med muhe. No to bi bilo iznimno riskantno. Razaci bidoveli vojnike, a i sam bi se kralj mogao zainteresirati i doći, što biznačilo tvoju i moju sigurnu smrt.«

»Što ćemo onda?« upitao Eragon i podiže ruke. »Imaš li ti kakvuideju, Safira?«

»Ne.«»To ovisi o tebi«, odgovori Brom. »Ovo je tvoj pohod.«Eragon je ljutito zaškripao zubima i udaljio se od Broma i Safire.

Baš kad je trebao zaći u šumu, nogom je zapeo za nešto tvrdo. Bilaje to metalna čutura s kožnim remenom, dovoljno dugim da se objesio rame. Na njemu su bili srebrni znakovi koje je Eragon prepoznaokao simbole Razaka. Uzbuđen, uzeo je čuturu i odčepio je. Zrakomse proširio odvratan smrad — isti onakav kakav je osjetio kad je uruševinama kuće pronašao Geru. Okrenuo je čuturu i na prst mu jepala kap čiste svjetlucave tekućine. Tekućina mu je trenutačnoopekla prst, kao da ga je stavio na vatru. Jauknuo je i obrisao ruku otlo. Nakon nekog vremena bol je jenjala i pretvorila se u tupokuckanje. Tekućina mu je izgrizla dio kože. Ljutito je potrčao Bromu.

»Vidi što sam našao.« Brom je uzeo čuturu i pogledao je, a ondaulio malo tekućine u kapu. Eragon ga je upozorio: »Pazi, izgorjet ćeti... «

»...koža, znam«, reče Brom. »A pretpostavljam da si je ti odmahizlio na ruku. Na prst? No, barem si bio dovoljno razborit da je nepopiješ. Od tebe bi ostala samo mala mlaka blatne vode.«

»Što je to?« upita Brom.»Ulje od latica biljke sitre koja raste na malim otocima u ledenim

sjevernim morima. U prirodnom stanju služi za očuvanje bisera. Jačaih i daje im sjaj. No kad se nad tim uljem izgovore određene riječi, uzprinošenje žrtve, dobiva sposobnost razgradnje mesa. Nije to ništaposebno — sadrži velik udio kiselina koje razgrađuju meso i kosti, alije posebna po tome što ne razara ništa drugo. Možeš u nj staviti štogod želiš i neće se ništa dogoditi ako to nije životinjsko ili ljudskotkivo. Zbog toga je to ulje postalo specijalno oružje za mučenje iubijanje. Moguće ga je pohraniti u drvo, ugraditi u vrh mača ili prolitipo plahtama na koje će određena osoba leći i —izgorjeti. Ima

mnoštvo primjena, a broj im može biti ograničen samo nedostatkommašte. Rana prouzročena tim uljem sporo zarasta. Ulje je priličnorijetko i skupo, poglavito u ovako prerađenom obliku.«

Eragon se sjetio strašnih opeklina po cijelom Gerinu tijelu. PaRazaci su to ulje primijenili na njemu. »Pitam se zašto su ga ostaviliako je tako cijenjeno«, reče Eragon.

»Valjda im je ispalo kad su uzlijetali«, uzvrati Brom.»Ali zašto se nisu vratili po nj ? Dvojim da će kralju biti drago što

su ga izgubili.«»Ne, neće«, reče Brom, »no bilo bi mu još manje drago da su

kasnili s vijestima o tebi. Zapravo, ako su Razaci već stigli do njega,možeš biti siguran da kralj zna tvoje ime. A to znači da ćemo moratipuno više paziti kad budemo ulazili u gradove. Po cijelome ćeCarstvu biti izvješene obavijesti i upozorenja o tebi.«

Eragon je malo razmišljao. »To ulje, koliko ga je teško naći?«»Kao dijamante u svinjskom koritu«, rekao je Brom. Ubrzo se

ispravio: »Zapravo, draguljari rabe izvorno ulje, i to samo oni koji tomogu sebi priuštiti.«

»Dakle, ima ljudi koji njime trguju?«»Možda jedan čovjek, ili dvojica.«»Dobro«, rekao je Eragon. »Vode li gradovi uz obalu knjige o

brodskom prometu?«Bromove su oči zasjale. »Naravno da vode. Kad bismo mogli ući

u te arhive, saznali bismo tko je donio ulje na jug i odakle onopotječe.«

»A iz podataka Carstva o nabavi saznat ćemo gdje Razaci žive«,zaključio je Eragon. »Ne znam koliko ljudi može sebi priuštiti to ulje,pa ne bi trebalo biti teško među njima otkriti one koji ne rade zaCarstvo.«

»Genij!« uzviknu Brom, zadovoljno se smiješeći. »Da sam sebarem toga sjetio prije mnogo godina. Prištedio bih sebi mnogeglavobolje. Obala je puna gradova i gradića u koje pristaju brodovi.Mislim da možemo početi s Tirmom jer on kontrolira većinutrgovine.« Brom je malo zastao. »Prema onome što sam davno čuo,ondje živi moj prijatelj Džoud. Godinama se nismo vidjeli, no moždaće nam biti spreman pomoći. A kako je trgovac, moguće je da imapristup arhivima.«

»Kako ćemo doći do Tirma?«»Morat ćemo ići prema jugozapadu do visokog prijevoja na

Hrptu. Kad prijeđemo planinu, možemo krenuti uz obalu do Tirma«,rekao je Brom. Povjetarac im je počeo mrsiti kosu.

»Možemo li doći do prijevoja za tjedan dana?«»Bez problema. Ako kod Ninora skrenemo na desno, sutra bismo

mogli ugledati planine.«Eragon je otišao do Safire i uzjahao je. »Onda, vidimo se za

ručkom.« Kad su dobrano uzletjeli, rekao je: »Sutra ću jahatiKadoka. Prije nego se počneš buniti, znaj da to činim samo zato štoželim razgovarati s Bromom.«

»Trebao bi jahati s njim svaki drugi dan. Tako ćeš moći vježbati, aja ću imati vremena za lov.«

»Neće ti to smetati?«»To je nužno.«Kad su sletjeli, s veseljem je otkrio da ga noge ne bole. Sedlo ga

je dobro zaštitilo od Safirinih ljusaka. Eragon i Brom obavili su svojuvečernju vježbu, no nisu se baš zdušno trudili, jer su obojica bilizaokupljeni dnevnim događajima. Kad su završili, Eragona su boljeleruke od Zarokove težine na koju nije bio naviknut.

PJESMA ZA PUT

Sutradan, dok su jahali, Eragon upita Broma: »Kakvo je more?«»Valjda si već čuo priče o moru«, uzvrati Brom.»Jesam, no kakvo je uistinu?«Bromove se oči zamagliše, kao da gleda kakav tajnovit prizor.

»More je utjelovljenje osjećaja. Ono voli, mrzi i plače. Odolijeva svimpokušajima da ga se riječima osvoji i kida sve okove. Što god onjemu kažeš, uvijek ostaje ono što ne možeš izreći. Sjećaš li se kadsam ti pričao kako su vilenjaci došli preko mora?«

»Da.«»Iako žive daleko od obale, osjećaju veliko divljenje i strast

prema moru. Huk valova, miris morskoga zraka, to ima dubok utjecajna njih i tema je mnogih njihovih najljepših pjesama. Ima jedna kojagovori o ljubavi, ako je želiš čuti.«

»Želim«, sa zanimanjem reče Eragon.Brom pročisti grlo i nastavi: »Prevest ću s drevnog jezika najbolje

što mogu. Neće biti savršeno, no možda će ti predočiti kako zvučiizvorno«. Zatim zaustavi Snježnoga Ognja i sklopi oči. Malo je šutio,a onda je počeo tiho pjevušiti: »O tekuća zavodnice pod plavimnebom, Tvoja me pozlaćena prostranstva zovu, zovu. Jer, zauvijekbih jedrio i jedrio. Kad ne bi bilo moje vile dragane. Koja me zove,zove. Ona mi sveza srce vrpcom bijelom kao ljiljan. Da je tko neprekine, osim more samo. Pa sam navijek razapet između šuma ivalova.«

Riječi su pjesme sablasno odzvanjale Eragonovim mislima. »Imajoš ove pjesme, 'Du Silbena Dacija'. Otpjevao sam samo jednukiticu. To je tužna pjesma o dvoje ljubavnika, Akalamu i Nuadi, kojeje razdvojila čežnja za morem. Ta priča ima veliko značenje zavilenjake.«

»Prekrasna je«, jednostavno je rekao Eragon.

Kad su se te večeri zaustavili, na obzorju su se vidjeli samonejasni obrisi Hrpta.

Kad su stigli do podnožja Hrpta, zaokrenuli su i pošli duž planineprema jugu. Eragon je bio sretan što je ponovno u blizini planine.

Ona je bila ugodna zaštita od svijeta. Poslije tri dana stigli su doširoke ceste izbrazdane kotačima zaprežnih kola. »Ovo je glavnacesta od glavnoga grada Urubena do Tirma«, rekao je Brom. »Mnogije koriste i omiljeni je put trgovaca. Moramo biti oprezniji. Ovo nijenajprometnije doba godine, no na njoj će svakako biti ljudi.«

Dani su brzo prolazili dok su putovali duž Hrpta i tražili prijevoj.Eragon se nije mogao požaliti na dosadu. Kad nije učio vilinski jezik,učio je kako brinuti o Safiri ili je vježbao magiju. Naučio je i kakomagijom ubijati divljač, što im je uštedjelo vremena u lovu. Na dlanubi držao kamenčić i njime gađao plijen. Nije bilo moguće promašiti.Svake su se večeri na vatri pekli plodovi njegova lova. Nakon večerebi se s Bromom borio mačevima, a ponekad i šakama.

Od dugih dana i naporna rada Eragon je ostao bez trunka sala.Na rukama su mu nabrekle vene, a ispod preplanule kože nazirali sumu se napeti mišići. Sav sam postao tvrd, snuždeno je pomislio. Kadsu napokon stigli do prijevoja, Eragon je vidio da iz njega izvire rijekai presijeca put.

»Ovo je rijeka Tork«, objasni Brom. »Ići ćemo duž nje sve domora.«

»Kako«, nasmijao se Eragon, »ako teče od Hrpta u ovomesmjeru? Ne može utjecati u more ako ne zaokreće i ne teče uobrnutom smjeru.«

Brom je okretao prsten na ruci. »Jer se usred planine nalazijezero Vodark. Sa svakoga njegova kraja teče po jedna rijeka, a objese zovu Tork. Ova teče od istočnoga kraja prema jugu, vijuga krozraslinje i ulijeva se u Leonsko jezero. Druga teče do mora.«

Poslije dva dana jahanja preko prijevoja stigli su na izbočenigreben s kojega su jasno vidjeli planinu. Eragon je opazio golemprostor pa je progunđao zbog silnih kilometara koje su još trebaliprevaliti. Brom je pokazao prstom i rekao: »Onamo i dalje premasjeveru nalazi se Tirm. To je stari grad. Neki kažu da je sagrađen namjestu na kojemu su vilenjaci prvi put sletjeli u Alageziju. Nitko nije

nikada osvojio njegovu utvrdu ni porazio njegove ratnike«. Podbo jeSnježnog Ognja i napustio greben.

Dugo su se spuštali niz planinske obronke i tek sutradan u podnestigli na drugu stranu Hrpta, gdje se šumovito tlo ubrzo pretvorilo uravnicu. Bez planina u kojima bi se mogla sakriti, Safira je letjelanisko i koristila svaku udubinu kao zaklon.

Iza šume su opazili promjenu. Tlo je bilo prekriveno mekanomtravom i vrijeskom u koje su im upadale noge. Svaki kamen i svakostablo bili su prekriveni mahovinom, kao i obale potočića kojima jekrajobraz bio prošaran. Put je bio pun malih lokvica gdje god su konjikopitima izdubli rupe. Ubrzo su i Brom i Eragon bili poprskani blatom.

»Zašto je sve zeleno?«, upita Eragon. »Zar ovdje nema zime?«»Ima, ali je blaga. S mora dolaze magle i održavaju biljke na

životu. Nekima se to sviđa, no meni je to dosadno i izazivatjeskobu.«

Kad je pala noć, zaustavili su se na najsušem mjestu koje suuspjeli pronaći. Dok su jeli, Brom je rekao: »Trebaš nastaviti jahati naKadoku dok ne dođemo u Tirm. Vrlo je vjerojatno da ćemo srestidruge putnike sada kad smo izvan Hrpta i bit će bolje ako budeš samnom. Starac koji putuje sam pobuđuje sumnju. Ako ti budeš samnom, nitko neće postavljati pitanja. Osim toga, ne želim se sampojaviti u gradu pa da se netko, tko me vidio na putu, zapita odaklesi se ti najednom pojavio.«

»Hoćemo li se predstaviti pravim imenima?«, upitao je Eragon.Brom je malo promislio. »Nećemo moći prevariti Džouda. Već

zna moje ime i mislim da mu možemo bez straha reći i tvoje. No zadruge, ja ću biti Nil, a ti moj nećak Ivan. Ako se izlanemo tovjerojatno neće biti važno, no ne želim da svatko zna naša pravaimena. Ljudi imaju lošu naviku da pamte ono što ne bi trebali.«

OKUS TIRMA

Poslije tri dana putovanja na sjever, prema moru, Safira jeugledala Tirm. Od guste magle što je nalegla na zemlju, Brom iEragon nisu mogli jasno vidjeti, sve dok sa zapada nije zapuhaopovjetarac i rastjerao maglu. Eragon je zinuo kad se najednom prednjima pojavio Tirm, ugniježden uz rub svjetlucava mora, na kojemusu bili usidreni veličanstveni brodovi sa spuštenim jedrima. Tupoudaranje valova čulo se nadaleko. Grad je bio opasan bijelimzidinama, visokim više od trideset i širokim desetak metara, sredovima četvrtastih otvora za strijelce duž svih zidina i sa šetalištemna vrhu za vojnike i stražare. Glatka površina zidina bila jepresječena dvjema pomičnim željeznim rešetkama, jednomokrenutom zapadno prema moru, a drugom južno prema cesti. Iznadzidina, uz sjeverozapadni dio grada, dizala se golema utvrda,sagrađena od divovskih kamenih blokova, s uskim tornjevima. Unajvišemu je tornju žarko svijetlila svjetiljka svjetionika. Jedino što semoglo vidjeti preko zidina bila je utvrda. Vojnici su čuvali južna vrata,ali su im koplja bila spuštena. »Ovo nam je prvi ispit«, reče Brom.»Nadajmo se da nisu od Carstva još dobili obavijest o nama i da nasneće uhititi. Što god da se dogodi, nemoj se uznemirivati niti sesumnjivo ponašati.«

Eragon se obrati Safiri: »Moraš se sada negdje spustiti i sakriti.Mi ulazimo u grad«.

»Guraš nos gdje mu nije mjesto. Opet«, kiselo uzvrati Safira.»Znam. No Brom i ja doista imamo neke prednosti koje drugi ljudi

nemaju. Bit će sve u redu.«»A\ko se išta dogodi, zakovat ću te na svoja leda i nikada te neću

pustiti. «»I ja tebe volim.«»Onda ću te još jače pritegnuti.«

Eragon i Brom jahali su prema vratima i trudili se da izgledajuopušteno. Na ulazu se vijorila žuta zastavica s obrisima lava koji ričei ruke koja drži ljiljanov cvijet. Dok su se približavali zidinama,Eragon zapanjeno upita: »Koliki je ovaj grad?«

»Veći od svih koje si do sada vidio«, odgovori Brom.Na ulazu u Tirm, stražari su stajali uspravno i kopljima im

zapriječili put. »Kako se zovete?«, upita jedan dosađujući se.»Ja se zovem Nil«, hrapavim glasom odgovori Brom, nakrivljen

na jednu stranu i sa sretnim idiotskim izrazom lica.»A 'ko je ovaj drugi?«, upita stražar.»E, to baš htjedoh reć'. To bi bio nećak mi Ivan. Sestrin sin, ne...«Stražar nestrpljivo kimnu glavom. »Da. Da. A po što ste došli?«»On posjetit' starog prijana«, odgovori Eragon dubokim glasom.

»Ja s njim da se ne izgubi, ak' razumijete. Nije više mlad k'o nekad -malo se previše sunč'o dok je bio mlađi. Dobio sunčanicu, znate.«

Brom je zadovoljno trzao glavom.»Dobro. Prolazite«, rekao je stražar, mahnuo rukom i spustio

koplje. »Samo pripazi da ne napravi nekakva nereda.«»A, neće«, obeća Eragon. Zatim podbode Kadoka i oni ujahaše u

Tirm. Konjska su kopita odjekivala popločanom ulicom.Čim su odmaknuli od stražara, Brom se ispravi na konju i

poviknu: »Sunčanicu, a?«»Nisam mogao dopustiti da se samo ti zabavljaš«, zadirkivao ga

je Eragon.Brom se duboko nakašljao i okrenu glavu. Kuće su bile turobne i

sablasne. Mali prozori, duboko u zidovima, propuštali su malosvjetla. Uska su vrata također bila uvučena u zidove. Krovovi su imbili ravni, osim što su imali metalne ograde, i svi su bili pokrivenikamenim pločama. Eragon opazi da su sve kuće uz zidineprizemnice, dok su one prema unutrašnjosti grada sve više i više.Najviše su bile one oko utvrde, iako su, u usporedbi s njom,izgledale beznačajno.

»Ovo mjesto izgleda kao spremno za rat«, reče Eragon. Bromkimnu glavom. »Tirm su kroz povijest napadali gusari, Urgali i drugineprijatelji. Već je dugo središte trgovine. Ondje gdje se bogatstvaslijevaju u takvom izobilju, uvijek će biti sukoba. Ovdje su ljudi

oduvijek bili prisiljeni poduzimati posebne mjere kako bi se obranili.Pomaže i to što im Galbatoriks daje vojnike za obranu grada.«

»Zašto su neke kuće niže a neke više?«»Pogledaj utvrdu«, reče Brom i pokaza prstom prema njoj. »Iz nje

se vidi cijeli Tirm kao na dlanu. Kad bi tko probio vanjske zidine, nasvim bi krovovima bili strijelci. Budući da su kuće u prvome redu, uzvanjske zidine, niže, ljudi na kućama u drugome redu mogu gađatipreko njih bez straha da će pogoditi svoje suborce. Osim toga, akobi neprijatelj zauzeo prve kuće i na njihove krovove postavio strijelce,s lakoćom bi bili pogođeni.«

»Nisam nikada vidio ovakav plan grada«, začuđeno reče Eragon.»Da, no to je učinjeno tek nakon što su ga gusari gotovo spalili«,

primijeti Brom. Jahali su ulicom, a ljudi su ih ispitivački pogledavali,no nisu pokazivali preveliku znatiželju.

U usporedbi s prijetnjom u Daretu, ovdje nas dočekuju raširenihruku. Možda je Tirm dobio obavijest od Urgala, pomislio je Eragon.Promijenio je mišljenje kad je pokraj njih prošao snažan čovjek smačem oko pojasa. Bilo je i drugih, manje opasnih znakova teškihvremena: na ulicama se nisu igrala djeca, ljudi su imali zabrinuta licai mnoge su kuće bile napuštene, a u raspuklinama na njihovimpopločanim dvorištima rasla je trava. »Čini se da je ovdje biloproblema«, reče Eragon.

»Jednako kao i drugdje«, uzvrati Brom. »Moramo naći Džouda.«Preveli su konje preko ulice do pivnice i privezali ih za stup.»Zeleni kesten... prekrasno«, promrmlja Brom gledajući

potamnjelu ploču na pivnici dok su Eragon i on ulazili. Prljavaprostorija pivnice nije odavala osjećaj sigurnosti. U kaminu je tinjalavatra i nitko se nije trudio naložiti malo drva. Nekoliko usamljenihljudi u kutovima, podbuhlih lica, bilo je zaokupljeno svojim čašama.Za udaljenim stolom sjedio je muškarac bez dva prsta na ruci ipromatrao batrljke koji su se neprestano trzali.

Pipničar je cinično povio usne i u ruci držao čašu koju jeneprestano brisao, iako je bila razbijena. Brom se naslonio na pult iupitao: »Znate li gdje možemo naći čovjeka po imenu Džoud?«Eragon je stajao pokraj Broma i dodirivao vrh luka u visini pojasa.Luk mu je visio niz leđa, ali mu je u tom času bilo žao što mu nije urukama.

Pipničar je preglasno izgovorio: »Zašto bih ja znao tako nešto?Zar mislite da ja pamtim sva šugava potucala u ovoj pustoši? «Eragon je zažmirio vidjevši da su svi uprli poglede u njih.

Brom je nastavio mirno govoriti. »Bi li vas se moglo potaknuti dase sjetite?« Ispustio je nekoliko kovanica na pult.

Pipničar se ozari i spusti čašu. »Možda«, odgovori i spusti glas,»no moram puno kopati po pamćenju«. Brom se malo namršti, noipak izvadi još kovanica i stavi ih na pult. Pipničar je neodlučno sisaojedan obraz. »U redu«, napokon reče i maši se za kovanice.

Prije negoli ih je dotaknuo, čovjek bez dva prsta doviknu:»Garete, što to dovraga radiš? Svatko im na ulici može reći gdjeDžoud živi. Što im imaš naplaćivati?«

Brom hitro pomete kovanice u svoju kesicu. Garet bijesnopogleda čovjeka za udaljenim stolom, a onda im okrenu leđa i opetuze istu čašu. Brom je otišao do neznanca za stolom i rekao mu:»Hvala. Ja sam Nil. Ovo je Ivan.«

Čovjek im je u znak pozdrava podignuo vrč. »Martin i, naravno,Garet, kojega ste već upoznali.« Glas mu je bio dubok i hrapav.Rukom im je pokazao prazne stolice. »Hajde, sjednite. Nemam ništaprotiv.« Eragon uze stolac i namjesti ga tako da leđima bude okrenutprema zidu, a licem prema vratima. Martin je podignuo obrvu, no nijerekao ništa.

»Upravo ste mi prištedjeh nekoliko kruna«, reče mu Brom.»Sa zadovoljstvom. A opet, ne mogu kriviti Gareta, posao mu ne

ide dobro u posljednje vrijeme«. Zatim se počeša po bradi. »Džoudživi na zapadnoj strani grada, odmah do Anđele, travarice. Trebate liga poslovno?«

»Na neki način«, reče Brom.»No, neće vam htjeti ništa kupiti. Upravo je, prije nekoliko dana,

ostao bez još jednog broda.«Brom se sa zanimanjem uhvati za tu vijest. »Što se dogodilo?

Nisu, valjda, Urgali?«»Ne«, odgovori Martin. »Oni su napustili ovo područje. Nitko ih

nije vidio gotovo godinu dana. Čini se da su svi otišli prema jugu iistoku. No nisu oni problem. Vidite, većina se naših poslova odvijapomorskom trgovinom, što, siguran sam, znate.« Ušutio je i popiogutljaj iz vrča, a onda nastavio: »Od prije nekoliko mjeseci netko

nam napada brodove. Nije riječ o običnom gusarstvu jer se napadajusamo brodovi koji prevoze robu za određene trgovce.

Džoud je jedan od njih. Postalo je tako loše da nijedan kapetanne uzima robu tih trgovaca pa je zbog toga život ovdje postao težak.Poglavito zato što neki od njih imaju najveće pomorske tvrtke uCarstvu. Prisiljavaju ih da robu prevoze kopnom. To im je povećalotroškove do neizdrživosti, a ni kopnene im karavane ponekad nestignu do cilja.«

»Znate li, možda, tko je za to odgovoran? Valjda ima svjedoka«,upita Brom.

Martin odmahnu glavom. »Nitko ne preživi te napade. Bodoviisplove, a onda nestanu. Više ih nitko nikada ne vidi.« Zatim senagnu prema njima i povjerljivo reče: »Mornari govore da je tomagija«. Na kraju kimnu glavom, namignu i nasloni se. Brom jepokazivao zabrinuto lice. »Što vi mislite?« Martin je nezainteresiranoslegnuo ramenima. »Ne znam. I mislim da neću ni saznati, osim akose kojom nesrećom zateknem na jednom od takvih brodova.«

»Jesi li ti mornar?«, upita Eragon.»Ne«, odbrusi Martin. »Izgledam li kao mornar? Kapetani me

unajmljuju da im branim brodove od gusara. A to lupeško smeće nijebaš aktivno u posljednje vrijeme. No, ipak je to dobar posao.«

»Ali opasan«, reče Brom. Martin ponovno slegnu ramenima i popiposljednji gutljaj piva. Brom i Eragon se pozdraviše i krenuše premazapadnoj strani grada, ljepšem dijelu Tirma. Kuće su ondje bile čiste,ukrašene i velike. Ljudi su na ulici bili lijepo odjeveni i dostojanstvenosu hodali. Eragon se osjećao upadljivo, kao da onamo ne pripada.

STARI PRIJATELJ

Na travaričinoj je trgovini bio znak veselih boja pa su je lako našli.Pokraj vrata je sjedila niska žena kovrčave kose. U jednoj je rucidržala žabu, a drugom je nešto pisala. Eragon je pretpostavio da jeto Anđela, travarica. S obje strane trgovine bila je po jedna kuća.

»Što misliš, koja je njegova?«, upitao je.Brom je malo razmišljao, a onda je rekao: »Idemo se raspitati«.Prišao je ženi i ljubazno je upitao: »Biste li nam mogli reći u kojoj

kući živi Džoud?«»Bih.« Nastavila je pisati.»Hoćete li nam reći?«»Hoću.« Ušutjela je, ali joj je pero još brže letjelo po papiru. Žaba

joj je na ruci kreketala i gledala ih izbuljenim očima. Brom i Eragonnelagodno su čekali, no žena nije rekla više ništa. Eragon htjedenešto izlanuti, ali ona u tom trenutku podignu pogled. »Naravno daću vam reći! Samo trebate pitati. Prvo ste me pitali bih li vam moglareći, a zatim hoću li vam reći. No, zapravo mi još niste postavili pravopitanje.«

»Onda, dopustite da vas upitam kako treba«, sa smiješkom rečeBrom. »Koja je kuća Džoudova? I zašto držiš tu žabu?«

»To je već nešto«, šaljivo reče Anđela. »Džoud je desno. A gledežabe, ovo je zapravo krastača. Pokušavam dokazati da krastače nepostoje, nego da postoje samo žabe.«

»Kako krastače ne bi postojale kada vi upravo držite jednu uruci? «, prekinu je Eragon. »Osim toga, kakve koristi ima oddokazivanja da postoje samo žabe.«

Žena je snažno mahala glavom, a tamni su joj uvojci lebdjeli.»Ne, ne, ne razumijete. Ako dokažem da krastače ne postoje, ondaje ovo žaba koja nikada nije ni bila krastača. Dakle, krastača kojuvidite, ne postoji. I...«, ispružila je mali prst, »...ako uspijem dokazatida postoje samo žabe, onda krastače neće moći činiti ništa,

primjerice, da ljudima ispadaju zubi, da im rastu bradavice, da ih setruje ili ubija. Osim toga, vještice se neće moći služiti svojim zlimčarima zato što, naravno, krastača neće biti«.

»Razumijem«, obazrivo reče Brom. »Zvuči zanimljivo i rado bihvas još slušao, no moramo se naći s Džoudom«.

»Naravno«, reče ona, mahnu rukom i ponovno prionu pisanju.Kad su dovoljno odmaknuli da ih travarica nije mogla čuti, Eragon

izjavi: »Ona je luda!«»Moguće«, uzvrati Brom, »no, nikad ne znaš. Možda otkrije nešto

korisno, zato nemoj kritizirati. Tko zna, možda su krastače doistažabe!«

»I moje su cipele od zlata«, odbrusi Eragon.Zaustavili su se pred vratima s alkom od kovana željeza i

mramornim pragom. Brom je udario alkom tri puta. Nitko nije otvorio.Eragon se osjećao malo blesavo. »Možda je ovo pogrešna kuća.Pokušajmo na drugoj«, rekao je. Brom se nije osvrtao i ponovno jepokucao, ovoga puta snažnije. Vrata se opet nisu otvorila. Eragon senestrpljivo okrenuo, a onda je čuo kako netko trči prema vratima.Odškrinula ih je mlada žena blijeda lica i plave kose. Oči su joj bilenatečene. Kao da je plakala, no glas joj je bio savršeno miran. »Da,što želite?«

»Živi li ovdje Džoud?«, ljubazno upita Brom.Žena malo pognu glavu. »Da, on mi je muž. Očekuje li vas?« Nije

dalje otvarala vrata.»Ne, no moramo s njim razgovarati«, rekao je Brom.»Vrlo je zauzet.«»Došli smo izdaleka. Vrlo nam je važno vidjeti ga.«Uozbiljila se. »Zauzet je.«Brom se nakostriješio, no glas mu je ostao ugodan. »Budući da je

nedostupan, biste li mu mogli prenijeti poruku?« Nakrivila je usne, alije pristala. »Recite mu da ga čeka prijatelj iz Gileda.«

Žena je gledala sumnjičavo, ali je rekla: »Dobro«. Naglo jezatvorila vrata. Eragon je čuo kako joj se koraci gube.

»Nije baš ljubazna«, primijeti on.»Zadrži svoje mišljenje za sebe«, odbrusi mu Brom. »I ne izusti ni

riječi. Pusti mene da govorim.« Zatim prekriži ruke i poče tupkatiprstima. Eragon je stisnuo usne i okrenuo glavu.

Vrata se najednom širom otvoriše i iz kuće izjuri visok muškarac.Skupocjena mu je odjeća bila zgužvana, sijeda kosa prorijeđena,

lice tužno, a obrve kratke. Preko glave, sve do sljepoočnice, pružaomu se dugačak ožiljak.

Kad ih ugleda, iskolači oči i nasloni se na dovratnik, bez riječi.Usta su mu se nekoliko puta otvorila i zatvorila, kao ribi na suhom.Kao da ne vjeruje očima, tiho je upitao: »Brome...?«

Brom je stavio prst na usta, krenuo prema njemu i stisnuo muruku.

»Prekrasno je vidjeti te, Džoude! Drago mi je da te pamćenje nijeizdalo, no nemoj izgovarati moje ime. Bilo bi loše kad bi tko saznaoda sam ovdje.«

Džoud uplašeno pogleda uokolo, potpuno izbezumljena lica.»Mislio sam da si mrtav«, prošapta. »Što se dogodilo? Zašto mi

se nisi javljao?«»Sve ću ti ispričati. Imaš li neko mjesto gdje možemo na miru

razgovarati?«Bezizražajna lica, Džoud je oklijevao i pogledavao čas Broma čas

Eragona. Na kraju je rekao: »Ne možemo ovdje razgovarati, no akomalo pričekate, odvest ću vas na mjesto gdje možemo«.

»Dobro«, složio se Brom. Džoud je kimnuo glavom i nestao izavrata.

Nadam se da ću saznati nešto o Bromovoj prošlosti, pomisliEragon. Kad se Džoud pojavio, za pojasom je imao rapir. Prekoramena mu je bio prebačen vezeni kaputić, a na glavi šešir sjednakim uzorkom i perom. Brom je kritički odmjerio njegovu finuodjeću, a Džoud je samouvjereno slegnuo ramenima.

Vodio ih je kroz Tirm prema utvrdi. Džoud i Brom išli su prvi, aEragon je za njima vodio konje. Džoud je pokazao rukom odredište.»Risthart, poglavar Tirma, izdao je naredbu da svi trgovci morajuimati sjedište u njegovoj utvrdi. Iako mnogi vodimo poslove izvanutvrde, ipak moramo u njoj imati iznajmljene prostorije. Besmislica,ali se pridržavamo naredbe da bude miran. Ovdje nas neće nitkoprisluškivati, zidovi su debeli.«

Ušli su kroz glavna vrata i došli do same utvrde. Džoud je došaodo sporednih vrata i pokazao prstom prema željeznom obruču.»Ondje možete privezati konje. Nitko ih neće dirati.« Kad su privezali

Snježnoga Ognja i Kadoka, željeznim je ključem otključao vrata ipustio ih da uđu.

Ušli su u dug i prazan hodnik osvijetljen bakljama koje su stajalepo zidovima. Eragona je iznenadila velika hladnoća i vlaga.Dotaknuo je zid, a prsti su mu klizili kao po nekoj sluzi. Zadrhtao je.Džoud je uzeo baklju iz ograde i poveo ih niz hodnik. Zaustavili su sepred teškim drvenim vratima. Otključao ih je i uveo ih u prostoriju načijem je podu bio tepih od medvjeđeg krzna, a na njemu masivne,tapecirane stolice. Zidovi su bili zakriveni policama punim knjiga skožnim koricama.

Džoud stavi hrpu drva u kamin, a ispod njih baklju. Vatra se brzorasplamsala. »Ti, starče, sada moraš nešto objasniti«, reče Džoud.

Bromovo se lice naboralo od smiješka. »Koga ti nazivašstarcem? Kad sam te posljednji put vidio, nisi imao nijedne sijedevlasi. Sad ti kosa izgleda kao u posljednjem stadiju raspadanja.«

»A ti izgledaš jednako kao prije gotovo dvadeset godina. Čini seda te zub vremena očuvao kao mušičava starca samo da bi ulijevaomudrost novim naraštajima. A sada dosta! Počni pričati. To ti jeuvijek dobro išlo«, nestrpljivo je rekao Džoud. Eragon je naćulio uši inapeto čekao što će Brom reći. Brom se udobno smjestio na stolicu iizvadio lulu. Polako je ispustio kolut dima koji je pozelenio, odletio ukamin pa uz dimnjak. »Sjećaš li se što smo radili u Giledu?«

»Naravno«, reče Džoud, »takve se stvari teško zaboravljaju.«»To je malo reći, no u svakom je slučaju točno«, trpko odvrati

Brom. »Kad su nas... razdvojili, nisam te mogao naći. Usred cijelogmeteža, uteturao sam u neku malu prostoriju. U njoj nije bilo ničegaposebnog, samo košare i sanduci, no svejedno sam, iz znatiželje,počeo prekapati. Toga mi se časa nasmiješila sreća jer sam našaoono što smo nas dvojica tražili.« Džoudovo lice poprimi izraz šoka.

»Kad sam to uzeo u ruke, nisam te mogao čekati. Mogli su mesvakoga časa otkriti i sve bi propalo. Prerušio sam se što sam boljemogao, napustio grad i otrčao u...« Brom je oklijevao i pogledaoEragona, a onda je nastavio: »...otrčao našim prijateljima. Spremilisu ga u blagajnu i natjerali me da se brinem o onome tko ga dobije.Morao sam nestati do dana kada moje umijeće bude potrebno. Nitkonije smio znati da sam živ, čak ni ti, iako sam bio nesretan što sam ti

nepotrebno nanio bol. Tako sam otišao na sjever i sakrio se uKarvahalu.«

Eragon je stisnuo vilice bijesan što ga je Brom namjerno držao uneznanju.

Džoud se namrštio i upitao: »Onda su naši... prijatelji cijelovrijeme znali da si živ?«

»Da.«Uzdahnuo je. »Pretpostavljam da je to zavaravanje bilo

neizbježno, iako bih volio da su mi rekli. Nije li Karvahal premasjeveru, s druge strane Hrpta?« Brom je nakrivio glavu. Džoud jetada prvi put promotrio Eragona. Sivim je očima upijao svakupojedinost. Podignuo je obrve i rekao: »Onda pretpostavljam daispunjavaš svoju dužnost«.

Brom je mahnuo glavom. »Ne, nije tako jednostavno. Ukradenoje prije nekog vremena, barem ja tako pretpostavljam jer nisamdobio vijesti od naših prijatelja i bojim se da su im vjesnici naišli nazasjedu, pa sam odlučio sam saznati što mogu. Eragon je slučajnoputovao u istome smjeru. Već smo neko vrijeme zajedno.«

Džoud je izgledao zbunjeno. »Ali, ako ti nisu poslali poruku, kakosi mogao znati da je to... «

Brom ga je brzo pretekao: »Razaci su okrutno ubili Eragonovaujaka. Spalili su im kuću, a i njega su gotovo uhvatili. Zaslužujeosvetu, no nismo im mogli ući u trag pa nam treba pomoć kakobismo ih pronašli.«

Džoudovo se lice opusti. »Razumijem.... Ali, zašto ste došliovamo? Ne znam gdje bi se Razaci mogli skrivati, a ako tko i zna,neće vam reći.«

Brom ustade, gurnu ruku pod ogrtač, izvadi razačku čuturu idobaci je Džoudu. »Unutra je sitrino ulje, ono opasno. Razaci su jenosili sa sobom. Izgubili su je putem i mi smo je slučajno našli.Moramo pogledati tirmske brodarske arhive kako bismo pronašli odkoga Carstvo kupuje to ulje. To će nam pokazati gdje se nalazirazački brlog.«

Džoud je razmišljao, a na licu su mu se pojavile bore. Pokazao jeprstom knjige na policama. »Vidiš li ih? To je arhiva moje trgovine.Jednog brodara. Uvalio si se u posao koji bi mogao trajatimjesecima. Ima još jedan problem i to veći. Arhiva koju ti tražiš čuva

se u utvrdi i samo je Brand, Risthartov upravitelj trgovine, možeredovito pregledavati. Trgovcima poput mene nije dopušten pristup.Boje se da ćemo lažirati podatke i tako oduzeti Carstvu dragocjeneporeze.«

»Time ću se pozabaviti kada dođe vrijeme«, rekao je Brom. »Notreba nam nekoliko dana odmora, a onda ćemo razmišljati o načinudjelovanja«.

Džoud se nasmiješio. »Čini se da je sada došlo vrijeme da ja tebipomognem. Moja kuća je tvoja, naravno. Hoćeš li imati neko drugoime dok budeš ovdje?«

»Da«, odgovori Brom, »ja sam Nil, a mladić je Ivan«.»Eragon«, zamišljeno reče Džoud. »Imaš jedinstveno ime. Rijetki

su ljudi dobivali ime po prvome jahaču. U životu sam čitao samo otrojici ljudi koji su se tako zvali.« Eragona je uznemirila činjenica daDžoud zna podrijetlo njegova imena. Brom pogleda Eragona i reče:»Hoćeš li pogledati konje i vidjeti je li sve u redu? Mislim daSnježnoga Ognja nisam dobro svezao za obruč.«

Pokušavaju nešto sakriti od mene. Čim odem, počet će o tomepričati. Eragon se polako digao sa stolice i izišao iz prostorijezalupivši vratima. Snježni se Oganj nije ni pomaknuo. Uzao je biodobro svezan. Eragon se mrzovoljno naslonio na zid utvrde i češkaomu vrat.

Nije pošteno, sam se sebi žalio. Kad bih barem mogao čuti štopričaju. Zatim poskoči kao da ga je udarila struja. Brom ga je učioneke riječi koje mu mogu pojačati sluh. Nije baš da želim dobar sluh,no morao bih moći pokrenuti te riječi. Na kraju krajeva, gle što samuspio uraditi s brisingr! Snažno se koncentrirao i posegnuo za svojimmoćima. Kad je dopro do njih, izgovorio je sljedeće riječi: »tver stenran atra ika hor-na!« i prožeo ih svojom voljom. Kad je iz njegaizletjela moć, čuo je tihi šapat, ništa više. Razočaran, povukao se, aonda je čuo Džoudove riječi: »...i to radim već gotovo osam godina«.Eragon je pogledao uokolo. Nigdje nije bilo nikoga, osim nekolikostražara koji su stajali uz zidine na samom kraju utvrde. Stisnuo jezube, sjeo na tlo i sklopio oči.

»Nikad ne bih očekivao da ćeš postati trgovac«, rekao je Brom.»Nakon toliko vremena među knjigama. I da si tako našao izlaz.

Što te nagnalo da se latiš trgovine umjesto da i dalje budeš

učenjak?«»Poslije Gileda nije mi se više sjedilo u zagušljivim prostorijama i

čitalo svitke. Odlučio sam pomoći Adžihadu koliko sam mogao, no janisam ratnik. I otac mi je bio trgovac, možda se toga sjećaš.Pomogao mi je u početku. No, većina mojega posla samo je paravankako bih mogao dopremati robu u Surdu.«

»No, čuo sam da stvari idu loše?«, rekao je Brom.»Da, nijedna se pošiljka u posljednje vrijeme nije probila pa

Trondžhimu ponestaje zaliha. Na neki je način Carstvo, baremmislim da su to oni, otkrilo nas koji pomažemo opskrbu Trondžhima.No, još nisam uvjeren da je to Carstvo. Nitko nije vidio nikakvihvojnika.

Ne razumijem što se događa. Možda je Galbatoriks unajmioplaćenike da nas progone.«

»Čujem da si nedavno ostao bez jednog broda.«»To mi je bio posljednji«, s gorčinom je odgovorio Džoud. »Svaki

čovjek na njemu bio mi je odan i hrabar. Dvojim da ću ih ikada viševidjeti.... Preostalo mi je jedino slati karavane u Surdu ili Giled, aznam da onamo neće stići bez obzira na to koliko čuvara unajmim, iliiznajmiti nečiji brod za prijevoz robe. No sada mi nitko ne želiprevesti robu.«

»Koliko ti je trgovaca pomagalo?«, upitao je Brom.»Ah, dobar broj uz obalu i niz obalu. Sve ih je snašla jednaka

nevolja. Znam što misliš. I ja sam noćima o tome razmišljao, no nemogu podnijeti pomisao da imam izdajnika koji tako puno zna i koji jetako moćan. Ako postoji, svi smo u opasnosti. Ti se moraš vratiti uTrondžhim.«

»I da povedeni Eragona?«, prekinuo ga je Brom. »Raskomadalibi ga. U ovome trenutku nema za njega goreg mjesta. Možda zanekoliko mjeseci ili, još bolje, godina. Možeš li zamisliti kako bipatuljci reagirali? Svatko bi ga pokušavao pridobiti, poglavitoIslanzadi. On i Safira neće biti na sigurnom u Trondžhimu dok ih neprovedem barem kroz tuata du orotrim.«

Patuljci!, uzbuđeno pomisli Eragon. Gdje je taj Trondžhim? Izašto je Džoudu rekao za Safiru? Nije to smio učiniti, a da mene nepita!

»Ipak, imam osjećaj da su im potrebni tvoja moć i mudrost.«

»Mudrost«, usprotivi se Brom. »Ja sam upravo ono što si ranijerekao — mušičavi starac.«

»Mnogi se ne bi s time složili.«»Neka im bude. Nemam im potrebe objašnjavati. Ne, Adžihad će

se morati snaći bez mene. Ono što sada radim, daleko je važnije.No, mogućnost da postoji izdajnik pobuđuje uznemirujuća pitanja.Pitam se je li Carstvo tako saznalo gdje treba biti...« Glas mu seizgubio.

»A ja se pitam zašto mene nisu pitali o tome«, rekao je Džoud.»Možda su pokušali. No, ako postoji izdajnik...«, Brom je malo

zastao, »...moram poslati poruku Adžihadu. Imaš li povjerljivaglasonošu. «

»Mislim da imam«, rekao je Džoud. »No ovisi kamo bi morao ići.«»Ne znam«, rekao je Brom. »Tako sam dugo izoliran da su svi

ljudi koji bi mi mogli biti veze vjerojatno poumirali ili me zaboravili.Možeš li ga poslati bilo kome tko prima tvoje pošiljke?«

»Da, ali će biti riskantno.«»Što danas nije riskantno? Kako brzo može krenuti?«»Može krenuti ujutro. Poslat ću ga u Giled. To će biti brže«, rekao

je Džoud. »Što može ponijeti da bi Adžihad povjerovao kako porukastiže od tebe?«

»Evo, daj mu moj prsten. I reci mu ako ga izgubi, da ću mu jaosobno izvaditi jetra. Dala mi ga je sama kraljica.«

»Baš si vedar«, rekao je Džoud.Brom je nešto promrmljao. Nakon duge šutnje progovorio je:

»Bolje je da krenemo i nađemo se s Eragonom. Zabrinut sam kad jesam. Taj mladić ima nevjerojatnu sposobnost da se uvijek nađe tamogdje je neka nevolja.«

»Zar te to čudi?«»Zapravo ne.«Eragon je čuo kako povlače stolice. Brzo je zatvorio um i otvorio

oči. »Što se događa? «, promrmlja sam sebi. Džoud i neki drugitrgovci našli su se u nevolji zato što pomažu ljudima koje Carstvo nevoli. Brom je našao nešto u Giledu i otišao se sakriti u Karvahalu.Što bi moglo biti tako važno da pusti starog prijatelja da misli kako jemrtav? Spomenuo je kraljicu, a ni u jednom poznatom kraljevstvu

nema nijedne kraljice, i patuljke koji su, kako mu je sam rekao,davno nestali u podzemlju.

Želio je čuti odgovore! No, neće se sada suočiti s Bromom idovesti u opasnost njihovu misiju. Ne, čekat će dok ne odu iz Tirma,a onda će biti uporan dok mu starac ne kaže svoje tajne. Kad su sevrata otvorila, Eragonove su misli još bile uzburkane.

»Jesu li konji bili u redu?«, upita Brom.»Jesu«, odgovori Eragon. Odvezali su konje i napustili utvrdu.

Kad su se vratili u glavni dio Tirma, Brom je rekao: »Dakle, Džoude,ti si se konačno oženio. I to«, lukavo je namignuo, »ljupkom mladomženom. Čestitam.«

Džoud nije izgledao zadovoljan tim komplimentom. Uvukao jeglavu među ramena i zurio u tlo. »Čestitka je dvojbena. Helena nijevrlo sretna.«

»Zašto? Što hoće?«, upita Brom.»Uobičajeno«, odgovori Džoud, malodušno sliježući ramenima.

»Dobar dom, sretnu djecu, hranu na stolu i ugodno društvo. Problemje u tome što potječe iz imućne obitelji. Otac joj je puno uložio u mojutrgovinu. Ako i dalje budem imao ovakve gubitke, neće biti dovoljnonovca da bi živjela kako je navikla.«

Džoud je nastavio: »No, molim te, moji problemi nisu tvoji.Domaćin ne smije nikada gnjaviti goste svojim brigama. Dok budeš umojoj kući, neću dopustiti da te muči išta osim prepuna trbuha.«

»Hvala ti«, reče Brom i nastavi: »Zahvalni smo ti nagostoprimstvu. Dugo smo putovali bez ikakve udobnosti. Znaš li,možda, gdje bismo mogli naći jeftinu trgovinu? Od silnog jahanjaodjeća nam se pohabala.«

»Naravno. To mi je posao«, uzvrati Džoud i rezveseli se.Oduševljeno je pričao o cijenama i trgovinama sve dok nisu stiglipred njegovu kuću. Onda je upitao: »Imate li što protiv da idemonekamo drugamo jesti? Moglo bi biti nezgodno ako sada uđemo.«

»Što god tebi odgovara«, reče Brom. Džoud je to primio solakšanjem. »Hvala. Ostavimo vaše konje u mojoj staji.«

Učinili su kako je predložio, a onda krenuli za njim u velikupivnicu. Za razliku od Zelenog kestena, ova je bila bučna, čista ipuna razdraganih ljudi. Kad je stiglo glavno jelo, punjeni odojak,Eragon je nestrpljivo navalio na meso, ali je posebno uživao u

prilozima, krumpiru, mrkvi, repi i slatkim jabukama. Odavno nije jeogotovo ništa osim divljači.

Satima su jeli dok su Brom i Džoud naizmjenično pričali. Eragonato nije smetalo. Bilo mu je toplo, u pozadini je svirala vesela glazba,a hrane je bilo više nego dovoljno. U ušima mu je ugodno brujiorazdragani pivnički žamor. Kad su napokon napustili pivnicu, suncese spuštalo na obzorju.

»Vas dvojica idite. Ja moram nešto provjeriti«, rekao je Eragon.Želio je vidjeti Safiru i provjeriti je li dobro skrivena.

Brom se odsutno složio. »Budi oprezan. Nemoj dugo ostati.«»Čekaj«, reče Džoud. »Ideš li izvan Tirma?« Eragon je malo

oklijevao, a onda je nevoljko kimnuo glavom. »Svakako budi unutarzidina prije mraka. Tada se zatvaraju ulazi i čuvari te neće pustitiunutra do jutra.«

»Neću zakasniti«, obeća Eragon, okrenu se i dugim koracimakrenu niz sporednu ulicu prema vanjskim zidinama Tirma. Kad jeizišao iz grada, duboko je udisao i uživao u svježemu zraku.»Safira!« dozvao ju je. »Gdje si?« Vodila ga je dalje od ceste, upodnožje litice obrasle mahovinom i okružene javorovim drvećem.Vidio je kako je izvirila glavu kroz drveće i mahnuo joj. »Kako da sepopnem gore?«

»Ako pronađeš kakvu čistinu, ja ću se spustiti i donijeti te.«»Ne«, reče Eragon i pogleda liticu, »to neće biti potrebno.

Jednostavno ću se popeti.«»Preopasno je.«»A ti se previše brineš. Pusti da se malo zabavim.«Eragon skinu rukavice i poče se penjati. Uživao je u fizičkom

naporu. Bilo je mnogo mjesta gdje se mogao hvatati rukama pa jeuspon bio lagan. Ubrzo je bio iznad drveća. Na pola puta sezaustavio na izbočini da odahne.

Kad mu se povratila snaga, protegnuo se da se uhvati, no rukumu nije bila dovoljno dugačka. Tražio je drugu udubinu ili izbočinu zakoju bi se uhvatio. Nije bilo nijedne. Pokušao je krenuti natrag, nonije uspio nogama dosegnuti posljednju udubinu. Safira ga jenepomično promatrala. Odustao je i rekao: »Dobro bi mi došlapomoć.«

»Sam si pogriješio.«

»Da. Znam. Hoćeš li me spustiti ili nećeš?«»Da nema mene, bio bi u gadnoj nevolji.«Eragon zakoluta očima. »Ne moraš mi to govoriti.«»Imaš pravo. Na kraju krajeva, kako može običan zmaj govoriti

čovjeku poput tebe što mu je činiti? Zapravo, svi se trebaju divititvojoj nevjerojatnoj sposobnosti pronalaska jedinog neprohodnogpravca. Hm, da si krenuo samo nekoliko stopa lijevo ili desno, usponbi bio gladak-« Nagnula je glavu prema njemu, a oči su joj sjajile.

»U redu! Pogriješio sam. Hoćeš li me, molim te, izbavitiodavde?«, preklinjao ju je. Povukla je glavu s ruba litice. Poslijenekoliko trenutaka Eragon poviknu: »Safira?« Iznad glave je vidiosamo kako se krošnje njišu. »Safira! Vrati se!«, zagrmi on.

Safira bučno poletje s vrha litice i poče lebdjeti zrakom. Zatim sespusti do Eragona poput golema šišmiša i kandžama ga zgrabi zakošulju ogrebavši mu leđa. On pusti kamen i Safira ga ponese uzrak. Poslije kratka leta, lagano ga je spustila na vrh litice i iščupalakandže iz košulje.

»Glupost«, tiho je rekla.Eragon je krenuo na drugu stranu i proučavao okoliš. S litice se

pružao prekrasan pogled na okolicu, poglavito na pjenušavo more, alitica je pružala i zaštitu od nepoželjnih očiju. Ovdje samo ptice moguvidjeti Safiru. Bilo je to idealno mjesto.

»Može li se Bromovu prijatelju vjerovati?'«, upita ga Safira.»Ne znam«, odgovori Eragon i ispriča joj što se toga dana

dogodilo.»Okružuju nas neke sile kojih nismo svjesni. Ponekad se pitam

hoćemo li ikada razumjeti prave pobude ljudi oko nas. Izgleda da sviimaju tajne.«

»Takav je svijet. Zanemari sve lukavštine i imaj povjerenja uprirodu svake osobe. Brom je dobar. On nam ne želi nikakvo zlo. Netrebamo se bojati njegovih planova.«

»Nadam se«, reče on i spusti pogled na ruke.»To traženje Razaka među papirima vrlo je čudan način

potrage«, primijetila je. »Postoji li, možda, neki način da se arhivipregledaju pomoću magije, a da se ne ulazi u te prostorije?«

»Nisam siguran. Morale bi se kombinirati riječi vidjeti i daljina... ilimožda svjetlo i daljina. Kako bilo da bilo, izgleda vrlo teško. Pitat ću

Broma.«»To bi bilo mudro.« Umirili su se i utihnuli.»Znaš, možda ćemo morati ostati neko vrijeme.«Safirin je odgovor bio trpak. »I, kao uvijek, mene ćete ostaviti vani

da čekam.«»To nije moja želja. Ubrzo ćemo opet zajedno putovati.«»Dabogda taj dan brzo došao.«Eragon se nasmiješi i zagrli je. Tada opazi kako dan brzo nestaje.»Sada moram ići, da ne ostanem izvan Tirma. Sutra lovi, a ja ću

doći predvečer.«Raširila je krila. »Dođi, spustit ću te.« On joj se pope na ljuskavi

hrbat i čvrsto se uhvati rukama, a ona uzletje s litice, preletje drveće isletje na malu uzvisinu. Eragon joj zahvali i otrča u Tirm.

Ugledao je podiznu rešetku upravo u trenutku kad su je počelispuštati. Dozivajući ih da pričekaju, on pojuri i uletje u grad sekunduprije nego što su se vrata zalupila. »Uspio si za dlaku«, primijetijedan od stražara.

»Neće se ponoviti«, uvjeravao ga je Eragon sagibajući se kako biuhvatio daha. Vijugao je tamnim ulicama do Džoudove kuće. Predkućom je visjela svjetiljka, snažno obasjavajući okolinu poputsvjetionika.

Kad je pokucao, vrata je otvorio punašan podvornik i bez riječi gapustio u kuću. Zidovi su bili prekriveni tapiserijama. Ulašteni je pod,na kojemu se prelijevalo svjetlo s triju granatih svijećnjaka sa stropa,bio mjestimice prekriven skupocjenim tepisima. Dim je lebdio zrakomi skupljao se pod stropom.

»Ovuda, gospodine. Vaš je prijatelj u radnoj sobi.«Prošli su kroz nekoliko vrata i podvornik na kraju otvori jedna koja

su vodila u radnu sobu. Zidovi su bili zakriveni knjigama. No, zarazliku od onih u Džoudovu uredu, ovdje je knjiga bilo svih veličina ioblika. Prostorija je bila topla od plamtećih cjepanica u kaminu. Bromi Džoud sjedili su za ovalnim radnim stolom i srdačno razgovarali.Brom podignu lulu i razdraganim glasom reče: »Ah, tu si. Već smose zabrinuli. Kakva je bila šetnja?«

Pitam se što ga je ovako oraspoložilo? Zašto me jednostavno neupita kako je Safira? »Ugodna, ali su me stražari gotovo ostaviliizvan grada. A Tirm je velik. Jedva sam našao kuću.«

Džoud se nasmija. »Kad vidiš Dras-Leonu, Giled ili čak Kuastu,nećeš biti tako zadivljen ovim malim primorskim gradom. Meni seipak ovdje sviđa. Kad ne kiši, Tirm je doista prilično lijep.«

Eragon se obrati Bromu: »Imaš li predodžbu koliko ćemo ovdjeostati ?«

Brom je okrenuo dlanove prema gore. »To je teško reći. Ovisi otome hoćemo li uspjeti doći do arhiva i koliko će nam trebati danađemo ono što nam treba. Svi ćemo morati pomagati. Bit će togolem posao. Sutra ću razgovarati s Brandom i vidjeti hoće li namdopustiti pregledati arhive.«

»Ne mislim da ću moći pomoći«, uzvrati Eragon i poče senelagodno meškoljiti.

»Zašto?«, upita Brom. »Bit će za tebe puno posla.«Eragon spusti glavu. »Ne znam čitati.«Brom se u nevjerici podignu. »Hoćeš reći da te Gero nije

naučio?«»Zar je on znao čitati?«, zbunjeno upita Eragon. Džoud ih je sa

zanimanjem promatrao.»Naravno da jest«, zagrmi Brom. »Ponosna budala! Što je

mislio? Trebao sam znati da te neće naučiti. Vjerojatno je to smatraonepotrebnim luksuzom«. Brom se namršti i poče ljutito čupkatibradu. »To mi usporava planove, no ne nepovratno. Jednostavno ćute morati naučiti čitati. Neće dugo trajati, ako se tome posvetiš.«

Eragon je zažmirio. Bromova je pouka obično bila naporna iizravna. Što ću još morati istodobno naučiti? »Pretpostavljam da jeto potrebno«, skrušeno je rekao.

»Uživat ćeš. Ima puno toga što možeš naučiti iz knjiga i svitaka«,doda Džoud. Pokazao je rukom prema zidovima. »Ove su knjigemoje prijateljice, moje družice. Pružaju mi radost, suze i smisaoživota.«

»Zvuči zanimljivo«, prizna Eragon.»Bio si učenjak i ostao učenjak, je li?«, upita Brom Džouda.Džoud slegnu ramenima. »Ne više. Bojim se da sam se srozao u

bibliofila.«»U što?«, upita Eragon.»Ljubitelja knjiga«, objasni Džoud i vrati se razgovoru s Bromom.

Eragon se dosađivao pa je počeo gledati police. Pozornost mu je

privukla skupocjena knjiga sa zlatnim nitnama. Skinuo ju je s police iradoznalo razgledao. Imala je crne kožne korice, ispisane ukrasnimslovima tajnovitih runa. Eragon je prešao prstima po koricama iosjetio njezinu hladnu glatkoću. Slova su unutra bila tiskana sjajnomcrvenkastom tintom. Pustio je da mu stranice prelijeću kroz prste.Pogled mu je privukao jedan stupac tiskan posebnim slovima. Riječisu bile dugačke i podatne, pune gracioznih crta i oštrih točaka.Eragon je odnio knjigu Bromu. »Što je ovo?«, upitao je pokazujućiprstom neobična slova.

Brom pobliže pogleda stranicu i začuđeno podignu obrve.»Džoude, proširio si svoju zbirku. Gdje si ovo nabavio? Godinamanisam vidio nijedan primjerak.«

Džoud protegnu vrat da vidi knjigu. »Ah, da. Domia abr virda.Neki je čovjek naišao prije nekoliko godina i pokušao je prodatitrgovcu dolje pokraj dokova. Nasreću sam se zatekao ondje i uspioje spasiti, kao i njegovu glavu. Nije imao pojma što prodaje.«

»Čudno, Eragone, da si odabrao baš ovu knjigu, Vladavinusudbine«, reče Brom. »Od svih stvari u kući, ona je vjerojatnonajvrednija. Opisuje cijelu povijest Alagezije. Počinje daleko prijenego što su vilenjaci ovamo došli i završava prije nekolikodesetljeća. Vrlo je rijetka i najbolja te vrste. Kad je napisana, Carstvoju je osudilo kao svetogrđe i spalilo autora, svećenika Heslanta.Mislio sam da nema više nijednog primjerka. Pismo za koje si pitaopotječe iz drevnoga jezika.«

»Što piše?«, upita Eragon.Bromu je trebao trenutak da pročita tekst. »To je dio vilinske

pjesme koja govori o vremenu kad su se borili protiv zmajeva. Ovajodlomak opisuje jednoga od njihovih kraljeva, Sirantora, kako nakonju odlazi u borbu. Vilenjaci obožavaju ovu pjesmu i stalno jerecitiraju, iako su potrebna tri dana vježbanja da bi se to pravilnoizgovorilo, kako ne bi ponovili pogreške iz prošlosti. Ponekad je takolijepo pjevaju da bi i kamen proplakao.«

Eragon se vratio na svoj stolac. Nježno je držao knjigu.Nevjerojatno je da mrtav čovjek može s ljudima razgovarati prekoovih stranica. Sve dok ova knjiga bude postojala, njegove će zamisliživjeti. Volio bih znati ima li u njoj išta o Razacima?

Dok su Brom i Džoud razgovarali, Eragon je listao knjigu. Nakonnekoliko sati Brom poče drijemati. Džoud se sažali nad njegovimumorom, poželi im laku noć i doda: »Podvornik će vas odvesti uvaše sobe«.

Dok su se penjali uz stepenice, podvornik im reče: »Ako vamzatreba pomoć, povucite vrpcu za zvono, odmah do kreveta«.

Zaustavi se ispred triju vrata poredanih jedna do druge, naklonise i ode.

Brom je ulazio u sobu s desne strane, a Eragon ga upita: »Moguli razgovarati s tobom?«

»Upravo to i radiš, no svejedno uđi.«Eragon za sobom zatvori vrata. »Safira i ja smo o nečemu

razmišljali. Ima li...«Brom ga zaustavi podignutom rukom i navuče zavjese na prozor.

»Kad razgovaraš o takvim stvarima, bilo bi dobro provjeriti nema likakvih nepoželjnih ušiju.«

»Oprosti«, reče Eragon predbacujući sebi taj previd. »U svakomslučaju, je li moguće zamisliti sliku nečega što nisi vidio?«

Brom je sjeo na rub kreveta. »To što spominješ zove seuprizorenje. Ono je sasvim moguće i u nekim situacijama iznimnokorisno, no ima jednu veliku manu. Možeš tako promatrati samo oneljude, mjesta i stvari koje si već vidio. Kad bi htio uprizoriti Razake,vidio bi njih, no ne i okolicu. Ima i drugih problema. Recimo da želišvidjeti stranicu neke knjige koju si ranije vidio. Mogao bi je vidjetisamo ako bi knjiga bila otvorena na toj stranici. Ako bi knjiga utrenutku tvoga pokušaja bila zatvorena, ta bi ti se stranica pojavilakao potpuno crna.«

»Zašto je nemoguće vidjeti predmete koje nisi prije vidio?«,upitao je Eragon. Shvatio je da bi i s tim ograničenjima uprizorenjemoglo biti vrlo korisno. Pitam se bi li mogao vidjeti nešto kilometrimadaleko i pomoću magije utjecati na ono što se ondje događa?

»Jer«, strpljivo je govorio Brom, »da bi nešto uprizorio, morašznati što gledaš i kamo trebaš usmjeriti svoju moć. Kad bi ti nekoganeznanca i opisali, bilo bi gotovo nemoguće vidjeti ga, da i nespominjem tlo i bilo što, što se oko njega nalazi. Moraš znati što želišuprizoriti da bi to mogao uprizoriti. Jesam li odgovorio na tvojepitanje?«

Eragon je kratko razmišljao. »Ali, kako se to radi? Zamišljaš lisliku u zraku?«

»Obično ne«, rekao je Brom i odmahnuo sijedom glavom. »Tooduzima više energije nego kad je projiciraš na zrcalnu površinupoput vode ili zrcala. Neki su jahači putovali kamo god su mogli ipokušali vidjeti što su više mogli. Onda bi, kad bi god izbio rat ilikakva druga nevolja, mogli promatrati događaje po cijeloj Alageziji.«

»Mogu li to pokušati?«, upita Eragon.Brom ga pozorno pogleda. »Ne, ne sada. Umoran si, a

uprizorenje oduzima puno snage. Reći ću ti riječi, no moraš miobećati da to nećeš pokušavati noćas. I radije bih da pričekaš dok neodemo iz Tirma. Ima još toga što te moram naučiti.«

Eragon se nasmiješi. »Obećavam.«»Vrlo dobro.« Brom se nagnu prema njemu i vrlo mu tiho šapnu

na uho: »Dromr opa«.Eragon trenutak zastade, kako bi upamtio te riječi. »Možda ću,

nakon što odemo iz Tirma, moći uprizoriti Rorana. Volio bih znatikako mu je. Bojim se da bi ga Razaci mogli tražiti.«

»Ne želim te strašiti, no za to postoji dobra mogućnost«, rečeBrom. »Iako Roran nije bio u Karvahalu kad su Razaci ondje bili,siguran sam da su se raspitivali o njemu. Tko zna, možda su ga čak isusreli kad su bili u Terinsfordu. Kako bilo da bilo, dvojim da im jeznatiželja zadovoljena. Na kraju krajeva, ti si na slobodi i kralj imvjerojatno prijeti strašnim kaznama ako te ne nađu. Ako postanudovoljno očajni, vratit će se i ispitivati Rorana. To je samo pitanjevremena.«

»Ako je to točno, onda je jedini Roranov spas da obavijestimRazake gdje sam pa će oni krenuti za mnom umjesto za njim.«

»Ne, to neće upaliti. Ne razmišljaš«, prigovori mu Brom. »Ako nerazumiješ svoje neprijatelje, kako se možeš nadati da ćeš ihpredusresti? Čak kad bi i otkrio svoj položaj, Razaci bi i daljeprogonili Rorana. Znaš li zašto?«

Eragon se ispravio i pokušao razmotriti sve mogućnosti. »Pa, akose budem dovoljno dugo skrivao, mogli bi postati nestrpljivi i uhvatitiRorana kako bi me prisilili da se otkrijem. Kad im to ne bi uspjelo,ubili bi ga samo da mi nanesu bol. Osim toga, ako postanem javnineprijatelj Carstva, mogli bi ga iskoristiti kao mamac kako bi uhvatili

mene. A kad bih se sastao s Roranom i kad bi oni to otkrili, mučili biga da kaže gdje sam.«

»Vrlo dobro. To si vrlo lijepo shvatio«, reče Brom.»No gdje je rješenje? Ne mogu dopustiti da ga ubiju!«Brom je opušteno sklopio ruke. »Rješenje je sasvim jasno. Roran

će se morati naučiti sam braniti. To možda zvuči bešćutno, no, kaošto si rekao, ne možeš riskirati sastanak s njim. Možda se ovoga nesjećaš, u to si vrijeme bio napola u bunilu, no kad sam odlazio izKarvahala, rekao sam ti da sam ostavio pismo upozorenja Roranukako ne bi bio potpuno nespreman u slučaju opasnosti. Ako imaimalo pameti, kad se Razaci opet pojave u Karvahalu, poslušat ćemoj savjet i pobjeći.«

»To mi se ne sviđa«, tužno reče Eragon.»Ali nešto si zaboravio«, uzvrati Brom.»Što?«, strogo upita Eragon.»U svemu ovome ima nešto dobro. Kralj ne može sebi priuštiti da

mu neki jahač švrlja okolo bez njegova nadzora. Galbatoriks je, uztebe, jedini poznati živući jahač, no volio bi onoga drugoga jahačaimati pod svojim nadzorom. Prije nego što pokuša ubiti tebe iRorana, ponudit će ti da mu služiš. Nažalost, ako ikada bude imaopriliku iznijeti ti takav prijedlog, bit će prekasno da bi ga ti odbio iostao živ.«

»Tebi je to dobro!«»Jedino to spašava Rorana. Sve dok kralj ne zna na kojoj si

strani, neće pokušati nauditi tvojemu rođaku i tako riskirati da teizgubi. To dobro upamti. Razaci su ubili Geru, no mislim da je to bilanjihova pogrešna odluka. Sudeći po onome što znam o Galbatoriksu,on to ne bi odobrio ako mu ne bi donijelo kakvu korist.«

»A kako ću uspjeti ne udovoljiti kraljevim željama kad mi prijetismrću?«, oštro je upitao Eragon.

Brom je uzdahnuo. Otišao je do stola za umivanje i umočio prsteu lavor s ružičastom vodom. »Galbatoriks želi tvoju dragovoljnusuradnju. Bez toga si mu potpuno beskoristan. Dakle, postavlja sepitanje, ako se ikada nađeš pred takvom odlukom, hoćeš li bitispreman umrijeti za ono u što vjeruješ? Jedino ćeš ga na taj načinodbiti.«

Pitanje je ostalo visjeti u zraku.

Brom je na kraju dodao: »To je teško pitanje i ni ti sam nećešmoći na njega odgovoriti sve dok se ne nađeš u takvoj situaciji. Imajna umu da su mnogi ljudi poginuli zbog svojih uvjerenja. Zapravo jeto prilično česta pojava. Prava hrabrost jest živjeti i trpjeti za ono štovjeruješ.«

VJEŠTICA I MAČKODLAK

Eragon je toga jutra spavao dokasna. Obukao se i umio u lavoru,a onda je uzeo ogledalo i počešljao se. U odrazu lica bilo mu jenešto čudno pa je zastao da bolje pogleda. Lice mu se promijenilootkako je, ne tako davno, pobjegao iz Karvahala. Nije više bilodječačkih zaobljenja, koja su nestala na dugom putovanju od borbe smačevima i drugog vježbanja. Jagodice su mu se više isticale, avilica mu je bila oštrija. U očima mu je bilo nešto posebno od čegamu je lice, kad je bolje pogledao, imalo divlji nezemaljski izraz. Kadje odmaknuo zrcalo, lice mu je poprimilo uobičajen izgled, no kao dajoš nije bilo ono njegovo.

Pomalo uznemiren prebacio je luk i strijele preko leđa i izišao izsobe. Nije stigao ni do kraja hodnika kad ga podvornik sustignu ireče mu: »Gospodine, Nil je jutros s mojim gospodarom otišao uutvrdu. Rekao je da danas možeš raditi što želiš jer se on neće vratitido večeri«.

Eragon mu zahvali na poruci i krenu znatiželjno istraživati Tirm.Satima je hodao ulicama, ulazio u svaku trgovinu koja ga je privukla ičavrljao s raznim ljudima. Na kraju su ga prazan trbuh i nedostataknovca primorali da se vrati u Džoudovu kuću. Kad je došao unjegovu ulicu, zaustavio se u travaričinoj trgovini u susjednoj kući.Bilo je to neobično mjesto za trgovinu. Ostale su trgovine bile doljeuz gradske zidine, a ne zbijene medu skupim kućama. Pokušao jepogledati izloge, ali su s unutarnje strane bili prekriveni debelimslojevima biljaka povijuša. Radoznao, ušao je u trgovinu.

Najprije nije ništa vidio jer je trgovina bila mračna, a onda su muse oči priviknule na blijedozelenkastu svjetlost koja se probijala krozizloge. Iz kaveza blizu prozora ispitivački ga je promatrala šarenaptica sa širokim perjem na repu i oštrim snažnim kljunom. Zidovi subili prekriveni zelenilom. Za strop su bile pričvršćene penjačice izatamnjivale sve osim kristalnog lustera, a na podu je bio velik lonac

sa žutim cvijećem. Na dugačkom je pultu bila cijela zbirka mužara,batića, metalnih zdjela i jedna kristalna kugla veličine Eragonoveglave.

Krenuo je prema pultu. Pažljivo je koračao oko složenih strojeva,košara kamenja, hrpa svitaka i drugih predmeta kakve nikada nijevidio. Zid iza pulta bio je prekriven patuljcima svih veličina. Neki nisubili veći od njegova malog prsta, no bilo ih je i veličine bačve.

Na visokim je policama bila rupa širine stopala. U tom polumrakunajednom zasjaše dva crvena oka i na pult skoči velika opasnamačka. Tijelo joj je bilo vitko, sa snažnim ramenima i nesrazmjernovelikim šapama, a koščato lice obraslo kudravom dlakom. Navrhovima ušiju imala je crne čuperke. Iz čeljusti su joj virili povijeni,oštri, bijeli zubi. Sve u svemu, nije sličila nijednoj mački koju jeEragon do tada vidio. Prodornim je očima proučavala Eragona, aonda je, za kraj, mlatnula repom. Eragon iz hira posegnu u njezin umi dotaknu joj svijest. Zatim joj poče lagano prodirati u misli ne bi li jeuvjerio da joj je prijatelj.

»Ne moraš to činiti.«Eragon usplahireno pogleda oko sebe. Mačka se nije na njega

obazirala i lizala je šapu. »Safira? Gdje si?«, upita Eragon. Nije biloodgovora. Zbunjen, naslonio se na pult i posegnuo za nečim što jeizgledalo kao drvena šiba.

»To ne bi bilo pametno.«»Prestani se poigravati, Safira«, odbrusi on i uze šibu. U tom ga

času zahvati strujni udar, on pade na pod i poče se grčiti od boli. Bolje polako jenjala i on pokuša uhvatiti zraka. Uto mačka skoči na pod iuperi pogled u njega.

»Nisi baš pametan za jahača zmaja. Upozorila sam te.«»Ti si ono rekla!« uzviknu Eragon. Mačka zijevnu, protegnu se i

odlunja na drugu stranu, vijugajući između raznih predmeta.»Tko bi drugi?«»Ah, ti si samo mačka!«, usprotivi se Eragon. Mačka opet

mijauknu. Zatim ponosno krenu prema Eragonu, skoči mu na grudi,sjede i poče ga promatrati svjetlucavim očima.

Eragon pokuša sjesti, a mačka iskesi svoje oštre zube i zareža.»Izgledam li ti kao druge mačke?«

»Ne...«

»Zašto onda misliš da sam mačka?« Eragon htjede nešto reći, alimu spodoba zabi šape u grudi. »Očito ti je obrazovanje bilozanemareno. Ja sam — da ispravim tvoju pogrešku — mačkodlak.Nema nas puno, no mislim daje čak i seoski dječak morao za nasčuti.«

»Nisam znao da stvarno postojite «, zaprepašteno reče Eragon.Mačkodlak! Doista ima sreće. Uvijek su bili negdje na rubu priča,držali se sa strane i kadikad davali savjete. Ako su bajke istinite,onda oni imaju magičnu moć, žive dulje od ljudi i obično znaju višenego što kažu.

Mačkodlak lijeno trepnu očima. »Znati je neovisno od biti. Nisamznao da postojiš dok se nisi ovamo doteturao i prekinuo mi san. Toipak ne znači da nisi postojao prije nego što si me probudio.«

Eragona je zaprepastilo mačkodlakovo rasuđivanje. »Oprosti štosam te uznemirio.«

»Ionako sam htio ustati«, reče mačkodlak. Zatim skoči na pult ipoče lizati šapu. »Da sam na tvome mjestu, ne bih više držao tušibu. Za nekoliko će te sekunda opet udariti struja.«

Eragon naglo stavi šibu na mjesto odakle ju je i uzeo. »Što jeovo? «

»Običan i dosadan predmet za razliku od mene.«»Ali, čemu služi?«»Nisi li to već otkrio?« Mačkodlak je završio s lizanjem šape, još

se jednom protegnuo, a onda skočio natrag na mjesto gdje spava.Sjeo je, podmetnuo šape pod grudi, sklopio oči i počeo presti.

»Čekaj«, pobuni se Eragon, »kako ti je ime?«Mačkodlak otvori jedno koso oko. »Imam mnogo imena. Ako

hoćeš saznati pravo, morat ćeš tražiti drugdje.« Oko se zatvori.Eragon je odustao i okrenuo se da ode. »No, ti me možeš zvatiSolembum.«

»Hvala ti«, reče Eragon, a Solembum poče glasnije presti.Uto se vrata trgovine naglo otvoriše i u prostoriju dopriješe zrake

sunca. Za njima uđe Anđela s platnenom torbom punom biljaka. Očijoj poletješe prema Solembumu. Izgledala je uznemireno. »Kaže dasi razgovarao s njim.

»Zar i ti možeš s njim razgovarati?«, začudi se Eragon.

Ona zabaci glavu. »Naravno, no to ne znači da će on neštoodgovoriti.« Zatim je stavila biljke na pult, otišla iza pulta i okrenulase prema mačkodlaku. »Sviđaš mu se. To je neobično. Većinom sene pojavljuje pred kupcima. Zapravo, kaže da imaš dobrih izgleda,pod uvjetom da nekoliko godina vježbaš.«

»Hvala.«»To je kompliment, s obzirom na to da je od njega. Ti si tek treća

osoba koja je ušla u ovu trgovinu i mogla s njim razgovarati. Prva jebila neka žena prije mnogo godina. Druga je bio slijepi prosjak i sadati. No, nemam ja trgovinu da bih samo brbljala. Želiš li nešto? Ili sisamo ušao pogledati?«

»Samo pogledati«, reče Eragon, još uvijek razmišljajući omačkodlaku. »Osim toga, ne trebaju mi baš nikakve trave.«

»Ne prodajem samo trave«, sa smiješkom uzvrati Anđela.»Bogati mi glupani plaćaju za ljubavne napitke i slično. Nikad netvrdim da djeluju, no oni, tko zna zašto, stalno dolaze po njih. No,mislim da tebi takvi trikovi nisu potrebni. Hoćeš li da ti gatam? I toradim, za glupe bogatašice.«

Eragon se nasmija. »Ne, bojim se da je moju sreću nemogućeproreći. I nemam novca.«

Anđela radoznalo pogleda Solembuma. »Mislim...« Zatim pokazarukom prema kristalnoj kugli na pultu. »To je ionako samo zapokazivanje, ona ništa ne čini. Ali imam... Pričekaj. Odmah sevraćam.« Odjurila je u prostoriju iza trgovine. Vratila se zadihana skožnom torbom u ruci. Torbu je stavila na pult. »Ovo nisam koristilatoliko dugo da sam gotovo na to zaboravila. Hajde, sjedni nasuprotmeni pa ću ti pokazati zašto sam se toliko trudila.« Eragon uzetronožac i sjede. Solembumove su oči sjajile kroz rupu na policama.Anđela je prostrla debelo platno po pultu, a onda je po njemu prosulašaku glatkih kostiju, malo dužih od prsta. Kosti su bile ispisanerunama i nekim drugim znakovima. Nježno ih dodirujući, rekla je:»Ovo su komadići zmajevih kandža. Ne pitaj me odakle mi. To jetajna koju ti neću otkriti. No, za razliku od listova čaja, kristalne kugleili čak gatalačkih karata, one imaju pravu moć. Ne lažu, iako ih jekomplicirano razumjeti. Ako želiš, bacit ću ih i gatati. No, shvati daspoznaja sudbine može biti strašna. Moraš biti siguran u svojuodluku.«

Eragon je pogledao kosti s osjećajem straha. Ovdje leži ostatakbića koje je nekada bilo Safirin rod. Saznati sudbinu... Kako mogudonijeti takvu odluku kada ne znam što me čeka, ni hoće li mi se tosvidjeti? Neznanje je doista blagoslov. »Zašto mi to nudiš?«, upitaEragon.

»Zbog Solembuma. Možda je bio grub, no zbog činjenice da je stobom razgovarao, ti si posebna osoba. On jest mačkodlak, na krajukrajeva. Ovo sam ponudila i drugim dvjema osobama koje su s njimrazgovarale. Pristala je samo žena. Zvala se Selena. Ah, poslije jojje bilo žao. Sudbina joj je bila jadna i bolna. Mislim da mi nijevjerovala, u početku.«

Eragona su preplavile emocije i oči su mu se zasuzile. »Selena«,tiho je sebi rekao. Ime njegove majke. Je li to, možda, bila ona? Je lijoj sudbina bila tako strašna da me morala napustiti? »Sjećaš li seičega od njezine sudbine?«, upitao je osjećajući mučninu. Anđela jeodmahnula glavom i uzdahnula: »Bilo je to tako davno da su mipojedinosti izblijedile iz pamćenja, koje više nije tako dobro kaonekada. Osim toga neću ti reći ni ono čega se sjećam. To je bilosamo za nju. No, bilo je tužno. Ne mogu zaboraviti njezin izraz lica.«

Eragon je sklopio oči i pokušao opet zavladati svojim osjećajima.»Zašto se žališ na pamćenje?«, upitao ju je kako bi se razbistrio.

»Nisi tako stara.«Na Anđelinu se licu pojaviše rupice. »Polaskana sam, no nemoj

se zavaravati. Puno sam starija nego što izgledam. Za mladenački jeizgled vjerojatno zaslužna činjenica da u oskudnim vremenimamoram jesti svoje trave.«

Eragon se nasmiješi i duboko udahnu. Ako je to bila moja majka iako je ona mogla podnijeti da joj proriče sudbinu, onda mogu i ja.

»Baci mi kosti«, reče samouvjereno.Anđelino se lice uozbilji i ona objema rukama poče skupljati kosti.

Sklopila je oči, počela micati usnama i bez glasa mrmljati. Zatimodlučno izgovori: »Manin! Virda! Hagin!« i baci kosti na platno. Kostisu popadale jedna preko druge i svjetlucale na slabom svjetlu.Eragonu su u ušima odzvanjale njezine riječi. Prepoznao ih je kaoriječi drevnoga jezika i sa strahom shvatio da je Anđela, budući dase njima umije služiti, vjerojatno vještica. Nije mu lagala. Ona je

prava gatara. Minute su sporo protjecale dok je Anđela proučavalakosti.

Napokon se ispravila i duboko uzdahnula. Obrisala je čelo i ispodpulta uzela mijeh s vinom. »Hoćeš li malo?«, upitala je. Eragon jeodmahnuo glavom. Slegnula je ramenima i dobro potegnula izmijeha. Obrisala je usne i rekla: »Ovo je najteže gatanje koje samikada imala. Bio si u pravu. Tvoju je budućnost gotovo nemogućeproreći. Nisam nikada vidjela nikoga čija je sudbina tako zamršena izamagljena. No, uspjela sam odgonetnuti nekoliko zaključaka.«

Solembum je skočio na pult i sjeo promatrajući ih oboje. Eragonje čvrsto stisnuo ruke, a ona je pokazala prstom kost. »Počet ću sovom«, polako je rekla, »jer ju je najlakše razumjeti«.

Na kosti je bila duga vodoravna crta i na njoj krug. »Vječnost ilidug život«, mirno je rekla. »Ovo prvi put vidim u nečijoj budućnosti.Većinom se pojavi jasika ili brijest, a oboje znače da će osoba imatiobičan životni vijek. Znači li ovo da ćeš živjeti vječno ili da ćeš imatineobično dug život, nisam sigurna. Što god značilo, možeš bitisiguran da su pred tobom mnoge godine.«

To nije nikakvo iznenađenje. Jahač sam, pomisli Eragon.Namjerava li mu govoriti samo ono što već zna?

»A sada postaje sve teže čitati iz kostiju jer su sve ostale nazamršenoj hrpi.« Anđela je dodirnula tri. »Staza u bespuću, udargroma i jedrenjak. Sve zajedno. Ovakvo što nisam nikad vidjela,samo čula. Staza u bespuću znači da ćeš donositi puno životnihodluka, a s nekima si suočen i sada. Vidim velike bitke kako bjesneoko tebe, a neke se odvijaju radi tebe. Vidim kako se golemi moćniciove zemlje bore za vlast nad tvojom voljom i sudbinom. Očekuje tebezbroj mogućnosti, a sve su ispunjene krvlju i sukobima, ali će tisamo jedna donijeti sreću i mir. Pazi da ne skreneš s puta jer sijedan od rijetkih koji imaju istinsku slobodu birati vlastitu sudbinu. Taje sloboda dar, ali je istodobno i odgovornost, jača od okova.«

Zatim joj se lice rastužilo. »A opet, kao protuteža, tu je grom. Toje strašan znamen. Nad tobom je nekakvo prokletstvo, no ne znamkakvo. Jedan njegov dio leži u nekoj smrti, strahovitom se brzinompribližava i nanijet će ti veliku bol. No, ostatak te čeka na duguputovanju. Dobro pogledaj ovu kost. Vidiš kako joj kraj leži na kosti sjedrenjakom. Nemoguće ju je pogrešno protumačiti. Tvoja je sudbina

takva da ćeš zauvijek otići iz ove zemlje. Gdje ćeš se skrasiti neznam, no više nikada nećeš kročiti nogom u Alageziju. To jeneizbježno. To će se dogoditi čak i ako to budeš nastojao izbjeći.«

Njezine su ga riječi prestrašile. Još jedna smrt... bez koga ćuovoga puta ostati? Odmah je pomislio na Rorana. Zatim na svojzavičaj. Što bi me to moglo nagnati da odem? I kamo ću otići? Akoima zemalja s one strane mora ili na istoku, za njih znaju samovilenjaci. Anđela je trljala sljepoočnice i duboko disala. »Ovu je kostlakše odgonetnuti i možda je sudbina s nje malo ugodnija.« Eragonju je pogledao i vidio da su na njoj nacrtani rog i polumjesec, aizmeđu njih ruža.

Anđela se nasmiješila i rekla: »Čeka te epska ljubav,nesvakidašnja, kao što pokazuje mjesec, jer on je magičan simbol, itako snažna da će nadživjeti carstva. Ne mogu reći hoće li ta strastsretno završiti, no tvoja je ljubljena plemenita roda i podrijetla.Snažna je, mudra i neopisivo lijepa.«

Plemenita roda, začuđeno je razmišljao Eragon. Kako je tomoguće? Imovno mi stanje nije bolje negoli u najsiromašnijegaseljaka.

»A sada posljednje dvije kosti, stablo i glogov korijen, koji sesnažno križaju. Voljela bih da nije ovako. Ovo može samo značiti jošviše nedaća, no izdaja se jasno vidi. I to će biti netko u tvojojobitelji.«

»Roran to ne bi učinio!«, pobuni se Eragon.»Ne bih znala«, oprezno reče Anđela. »No kosti nikad ne lažu, a

upravo to kažu.«U Eragonovoj se glavi pojavi crv sumnje, no nastojao ga je

potisnuti. Kakav bi to razlog mogao biti da se Roran okrene protivnjega? Anđela mu je utješno položila ruku na rame i opet muponudila mijeh s vinom. Ovoga je puta prihvatio, nakon čega seosjećao bolje.

»Nakon svega toga smrt bi mogla biti dobrodošla«, nervozno senašalio. Roran izdajnik? To se ne bi moglo dogoditi! Neće sedogoditi!

»Može biti«, uzvišeno je rekla Anđela, a onda se malo nasmijala.»No ne smiješ razmišljati o onome što će se dogoditi. Budućnost

nam može nauditi samo tako što nam zadaje briga. Jamčim ti da ćeš

se osjećati bolje kad izideš na sunce.«»Možda.« Nažalost, smrknuto je pomislio, ništa od onoga što je

rekla neće imati smisla dok se ne dogodi. Ako se doista dogodi,ispravio se.

»Upotrijebila si riječi moći«, mirno je primijetio.Andeline su oči zasjale. »Dala bih sve da mogu vidjeti ostatak

tvoga života. Možeš razgovarati s mačkodlacima, znaš za drevnijezik i imaš iznimno zanimljivu budućnost. Osim toga, rijetki semladići praznih džepova i odjeće izlizane od putovanja mogu nadatida će ih zavoljeti neka plemkinja. Tko si ti?«

Eragon je shvatio da mačkodlak vjerojatno nije rekao Anđeli da jeon jahač. On gotovo izusti »Ivan«, ali se predomisli i jednostavnoreče: »Ja sam Eragon«.

Anđela podignu obrve. »Jesi li doista Eragon ili ti je to samoime?«, upita ga.

»I jedno i drugo«, odgovori Eragon, uz mali smiješak,razmišljajući o svome imenjaku, prvome jahaču.

»Sada me još više zanima kako će se odvijati tvoj život. Tko jeonaj čovjek u dronjcima koji je jučer bio s tobom?«

Eragon zaključi da neće biti štete ako kaže još jedno ime. »On sezove Brom.«

Anđela prasnu u smijeh i pognu se od grohotna smijanja. Zatimobrisa oči i popi gutljaj vina, a onda se odhrva još jednom naletusmijeha. Napokon, hvatajući zraka, izgovori: »Ah... to je on! Nisamimala pojma!«

»O čemu je riječ?«, oštro upita Eragon.»Ne, ne, nemoj se uznemirivati«, reče Anđela skrivajući smiješak.»Samo... pa, poznaju ga ljudi u mojoj profesiji. Bojim se da je

sudbina toga jadnika ili, ako hoćeš, budućnost, neka vrsta šale međunama.«

»Nemoj ga vrijeđati! On je bolji od svih ljudi koji postoje!«, odbrusiEragon.

»Mir, mir«, veselo ga prekori Anđela. »Znam to. Ako se ponovnosretnemo u pravom trenutku, sigurno ću ti o tome pričati. No umeđuvremenu moraš...« Zatim ušutje jer je Solembum došetaomeđu njih. Zurio je u njih širom otvorenih očiju.

»Da?« uzrujano ga upita Eragon.

»Dobro slušaj i reći ću ti dvije stvari. Kada dođe vrijeme i zatrebati oružje, potraži pod korijenjem stabla menoe. Zatim, kad ti se budečinilo daje sve izgubljeno i da nemaš dovoljno snage, otiđi na stijenuKutian i izgovori svoje ime kako bi otvorio Svod duša.«

Eragon nije uspio ni upitati što time hoće reći, a Solembum je većotišao i graciozno mahao repom. Anđela je zabacila glavu pa su jojtamne kovrče prekrile čelo. »Ne znam što je rekao i ne želim znati.Obratio se tebi i samo tebi. Nemoj nikome reći što ti je rekao.«

»Mislim da moram ići«, reče Eragon, potresen.»Kako hoćeš«, uzvrati Anđela i opet se nasmiješi. »Možeš ostati

koliko hoćeš, osobito ako nešto kupiš. No, ako želiš, idi. Sigurna samda smo ti dali dovoljno toga da možeš neko vrijeme razmišljati.«

»Jeste.« Eragon je brzo stigao do vrata. »Hvala ti na gatanju.«Mislim.

»Nema na čemu«, reče Anđela još se uvijek smiješeći.Eragon je izišao iz trgovine, stajao na ulici i žmirio dok mu se oči

nisu priviknule na jarku svjetlost. Prošlo je nekoliko minuta prije negošto je mogao mirno razmišljati o onome što je čuo. Počeo je hodati ikoraci su mu se nesvjesno ubrzavali sve dok nije izišao iz Tirma.Pojurio je prema Safirinu skrovištu. Zovnuo ju je s podnožja litice.Poslije jedne minute bučno se spustila i odnijela ga na vrh. Kad suse oboje spustili na liticu, Eragon joj je ispričao što mu se toga danadogodilo. »I tako«, završio je, »mislim da Brom ima pravo. Izgleda dase uvijek nađem ondje gdje su nevolje«.

»Moraš upamtiti što ti je mačkodlak rekao. To je važno.«»Kako ti to znaš?« radoznalo je upita Eragon.»Nisam sigurna, no imam dojam da su imena koja je izgovorio

moćna.«Zatim je, valjajući jezikom, glasno izgovorila: »Kutian« — i

mislima dodala: »Ne, ne smijemo zaboraviti ono što je rekao.«»Misliš li da to trebam ispričati Bromu?«»Ti odluči, no misli ovako. On nema nikakvo pravo znati tvoju

budućnost. Ako mu kažeš za Solembuma i njegov savjet, samo ćešpotaknuti pitanja na koja možda nećeš željeti odgovoriti. A ako gaodlučiš samo pitati što te riječi znače, htjet će saznati gdje si ihnaučio. Misliš li da mu možeš uvjerljivo lagati?«

»Ne«, priznao je Eragon. »Vjerojatno neću ništa reći. lpak, ovo jemožda previše važno da bi se skrivalo.« Razgovarali su sve dok nisuimali više što reći. Zatim su zajedno prijateljski sjedili i promatralidrveće do sutona.

Eragon je požurio natrag u Tirm i ubrzo je pokucao na Džoudovavrata. »Je li se Nil vratio?«, upitao je podvornika.

»Da, gospodine. Mislim da je sada u radnoj sobi.«»Hvala«, rekao je Eragon. Otišao je do radne sobe i povirio.

Brom je sjedio ispred vatre i pušio. »Kako je bilo?«, upita ga Eragon.»Baš odvratno!«, zagrmi Brom s lulom u ustima.»Dakle, razgovarao si s Brandom?«»Nije baš bilo koristi. Taj je upravitelj trgovine najgora vrsta

birokrata. Drži se svih pravila, uživa uvoditi vlastita kad god to moženekome nauditi i istodobno misli da čini dobro.«

»Onda nam neće dopustiti pregledati arhive?«, upita Eragon.»Ne«, očajno odbrusi Brom, i nastavi: »Nije ga poljuljalo ništa što

sam rekao. Čak je odbio i mito! Nisam se nadao da ću ikada srestinekog plemića koji nije korumpiran. Sad kad sam ga sreo, zaključiosam da su mi draže one pohlepne ništarije.« Bijesno je potezaodimove i mrmljao cijelu rijeku psovki. Kad se naoko smirio, Eragonga oprezno upita: »Onda, što sada?«

»Sljedećeg ću te tjedna učiti čitati.«»A poslije toga?«Na Bromovu se licu ozari osmijeh. »Poslije toga ćemo Brandu

prirediti pravo iznenađenje.« Eragon je uporno postavljao pitanja opojedinostima, no Brom nije više želio odgovarati.

Večerali su u raskošnoj blagovaonici. Džoud je sjedio na jednomkraju stola, a natmurena Helena na drugom. Broma i Eragona posjelisu između njih dvoje pa je Eragon zaključio da sjedi na vrlo opasnumjestu. S obje njegove strane bilo je praznih stolaca, no to mu nijesmetalo. Štitili su ga od mrzovoljnih pogleda njihove domaćice.

Večera je poslužena u tišini i Džoud i Helena su počeli jesti bezriječi. Eragon ih je slijedio i razmišljao: Bilo je veselije za stolom priobjedu poslije nekih pogreba. I jest, u Karvahalu. Sjećao se mnogihpogreba koji su bili tužni, točno, no ne pretjerano. Ovo je bilodrukčije. Tijekom cijele večere osjećao je kako iz Helene izvirekipteća mržnja.

O ČITANJU I ZAVJERAMA

Brom je ugljenom ispisao jedno runsko slovo na praznom svitku,pokazao ga Eragonu i rekao: »Ovo je slovo a. Nauči ga«.

Tako je počelo Eragonovo opismenjavanje. Bilo je teško i čudno ido krajnjih je granica naprezao um, ali je uživao. Budući da nije imaošto drugo raditi, a imao je dobra učitelja, iako pomalo nasrtljiva, brzoje napredovao.

Ubrzo je uspostavljena dnevna kolotečina. Svakoga je danaustajao, jeo u kuhinji, odlazio u radnu sobu na nastavu i ondjemarljivo radio kako bi upamtio glasove i slova te pravila pisanja.Nakon nekog vremena, kad bi sklopio oči, vidio bi kako slova plešu.

Tijekom opismenjavanja nije razmišljao gotovo ni o čemudrugom.

Prije ručka bi on i Brom odlazili iza Džoudove kuće vježbatimačevanje. Dolazili bi ih gledati sluge i mala skupina djece, širomotvorenih očiju. Ako bi preostalo malo vremena, Eragon bi navukaozavjese u svojoj sobi i vježbao magiju.

Jedina mu je briga bila Safira. Posjećivao ju je u predvečerje, noto nijednom od njih nije bilo dovoljno. Safira je većinu dana loviladaleko od Tirma, kako bi se prehranila. Nije mogla loviti blizu Tirma,a da ne pobudi sumnju. Eragon je činio koliko je mogao kako bi jojpomogao, no znao je da je jedino rješenje njezine gladi iusamljenosti u tome da odu daleko od grada.

Svakoga je dana u Tirm stizalo sve više loših vijesti. Pristigli sutrgovci pričali o strahotnim napadima duž obale. Govorilo se kakomoćni ljudi noću nestaju iz svojih kuća i kako im jutrom pronalazeiznakažena tijela. Eragon je često čuo kako Brom i Džoud o tomepotiho razgovaraju, no kad bi on došao, uvijek bi prestajali pričati.

Dani su brzo prolazili, a ubrzo i prvi tjedan. Eragonovo je znanjebilo skromno, no već je mogao pročitati cijele stranice, a da nezatraži Bromovu pomoć. Čitao je sporo, ali je znao da će brzina doći

s vremenom. Brom ga je poticao: »Nije važno, bit će to dovoljno zaono što sam naumio«.

Jednoga popodneva Brom je pozvao Džouda i Eragona u radnusobu. Uperio je prst prema Eragonu i rekao: »Sada kad nam i timožeš pomoći, mislim kako je vrijeme da krenemo«.

»Što hoćeš reći?«, upita Eragon.Bromovo se lice razvuče u snažan osmijeh, a Džoud promrmlja:

»Poznat mi je taj pogled. On nas je i uvalio u nevolje.«»Malo pretjeruješ«, uzvrati Brom, i doda: »No, s pravom. Vrlo

dobro, ovako ćemo učiniti...«»Polazimo noćas ili ujutro«, rekao je Eragon Safiri iz svoje sobe.»To nisam očekivala. Hoćeš li biti izvan opasnosti tijekom toga

pothvata?«Eragon je slegnuo ramenima. »Ne znam. Možda završimo tako

da moramo bježati iz Tirma s vojnicima za petama.« Osjetio je kakose zabrinula i pokušao je umiriti. »Bit ću dobro. Brom i ja umijemo seslužiti magijom i dobri smo borci.«

Ležao je na krevetu i buljio u strop. Ruke su mu malopodrhtavale, a u grlu ga je stegnulo. Kad ga je svladao san, osjetio jenalet bunila.

Ne želim otići iz Tirma, najednom je shvatio. Vrijeme koje samovdje proveo bilo je gotovo ugodno. Što bih dao da ne moram stalnomijenjati mjesta. Ostati ovdje i biti kao i svatko drugi, to bi biloprekrasno. Onda mu je na pamet pala druga misao: Ali, to neće bitimoguće sve dok je Safira u blizini. Nikada. Svijest su mu zaposjelisnovi, mijenjali slike stvarnosti i upravljali njime po vlastitoj volji.Ponekad bi zadrhtao od straha, a ponekad bi se zadovoljno smijao.Onda se nešto promijenilo, kao da je prvi put otvorio oči, i sanjao jesan tako jasan kao nijedan do tada.

Vidio je mladu ženu, shrvanu od boli, vezanu u lance, u hladnoj ijezivoj ćeliji. Kroz prozor s rešetkama, visoko na zidu, dopirala jesvjetlost mjesečine i padala joj na lice. Niz lice joj je klizila suza,poput tekućeg dijamanta.

Eragon je prestrašeno ustao i vidio kako nekontrolirano plače, aonda je ponovno utonuo u san.

LOPOVI U UTVRDI

Eragon se probudio iz popodnevnog sna o prekrasnu zalaskusunca. U sobu su dopirale crvene i narančaste zrake i padale nakrevet. Ugodno su mu grijale leđa pa se nije želio micati.

Dremuckao je, no sunčeve su se zrake premjestile pa mu jepostalo hladno. Sunce se spustilo na dno obzorja te obasjavalo morei nebo jarkim bojama. Vrijeme je!

Preko leđa je prebacio luk i tobolac sa strijelama, ali je Zarokaostavio u sobi. Mač će ga samo usporiti i nije ga volio koristiti. Akokoga bude morao onesposobiti, može upotrijebiti magiju ili strijelu.Navukao je kožni haljetak preko košulje i dobro ga zavezao.Nervozno je čekao u sobi do sutona. Zatim je izišao u hodnik islegnuo ramenima kako bi mu se tobolac namjestio na leđima. Brommu se pridružio noseći svoj mač i zavežljaj.

Džoud ih je čekao vani odjeven u crni prsluk i duge čarape. Opasu su mu visjeli tanki rapir i kožna kesica. Brom je pogledao rapir iprimijetio: »To je ubadalo za krastače pretanko za bilo kakvu pravuborbu. Što ćeš učiniti ako te tko napadne mačem ili kopljem?«

»Budi realan«, rekao je Džoud. »Nijedan čuvar nema koplje.Osim toga, ovo ubadalo za krastače brže je od mača.«

Brom je slegnuo ramenima. »Radi se o tvojoj glavi.«Opušteno su hodali ulicom. Izbjegavali su čuvare i stražare.

Eragon je bio napet i srce mu je lupalo. Kad su prošli pokraj Anđelinetrgovine, pozornost mu je privuklo nešto što je pretrčalo preko krova,no nije vidio nikoga. Dlan mu je bridio. Opet je pogledao krov i nijevidio ništa. Brom ih je vodio duž vanjskih zidina Tirma. Kad su stiglido utvrde, nebo je bilo mračno. Od pogleda na njezine neprobojnezidine, Eragon je zadrhtao. Bilo bi grozno kad bi ga ondje zatvorili.Džoud je tiho kročio prvi i stigao do vrata. Nastojao je izgledatiopušteno. Udario je šakom po vratima i pričekao.

Otvorila se mala rešetka i provirio je mrzovoljan stražar. »Da?«,kratko je poviknuo. Eragon je osjetio da smrdi po rumu.

»Moramo ući«, reče Džoud.Stražar ga pogleda izbliza i upita: »Zašto?«»Ovaj je mladić ostavio nešto vrlo vrijedno u mojemu uredu.

Moramo to odmah uzeti.« Eragon pognu glavu hineći posramljenost.Stražar se namršti. Očito se želio što prije vratiti svojoj boci. »Ah,

neka vam bude«, reče i odmahnu rukom. »Samo ga umjesto menedobro izbatinajte.«

»Hoću«, uzvrati Džoud. Stražar otključa mala vrata ugrađena uvelika. Oni uđoše u utvrdu i Brom mu dade nekoliko novčića.

»Hvala vam«, promrmlja stražar i odtetura. Čim je otišao, Eragonizvadi luk iz kožnih korica i nape ga. Džoud ih brzo odvede doglavnog dijela utvrde. Žurili su prema odredištu i pozorno osluškivaliima li gdje koji vojnik ili ophodnja. Brom uhvati za kvaku na vratimaarhiva. Bila su zaključana. On prisloni ruku na vrata i promrmlja nekuriječ koju Eragon nije razumio. Brava škljocnu i vrata se otvoriše.Brom sa zida dohvati baklju, oni brzo uđoše i za sobom tihozatvoriše vrata. Prizemna je prostorija bila puna drvenih polica sgomilama svitaka. U debelome zidu nasuprot vrata bio je prozor srešetkama. Džoud je hodao od police do police i prelijetao očima posvitama. Zaustavio se u stražnjem dijelu prostorije. »Ovamo«, rekaoje. »Ovo su podaci o brodskom prijevozu tijekom posljednjih petgodina. Nadnevci se vide na voštanom pečatu u kutu.«

»Onda, što tražimo?«, upita Eragon, zadovoljan što su dotledogurali, a da ih nitko nije otkrio.

»Počni s vrha prema dolje«, reče Džoud. »Na nekima su samopodaci o porezima. Te možeš zanemariti. Traži bilo što gdje sespominje sitrino ulje.« Zatim izvadi komad svitka iz tobolca i stavi gana pod, a pokraj njega bočicu tinte i pero. »Tako da možemozabilježiti što smo našli«, objasni. Brom uze naramak svitaka sgornje police, spusti ih na pod, zatim sjede i odmota jedan. Eragonsjede pokraj njega okrenut prema vratima. Taj dosadni posao bio muje osobito težak zato što su zgusnuta slova na svitku bila drukčija odonih tiskanih koje ga je Brom naučio. Tražili su samo imena brodovakoji su plovili sjevernim morima i izdvojili mnoge svitke. Unatoč tomevrlo su sporo napredovali. Bilježili su svaku pošiljku sitrina ulja na

koju su naišli. Izvan sobe bilo je tiho. Samo se povremeno čuostražar. Eragona najednom zasvrbje vrat. Pokušao je nastaviti raditi,no i dalje je osjećao neugodan svrab. On razdraženo podignu pogledi trgnu se. Na prozoru je čučao neki dječak. Imao je kose oči, a ucrnoj mu je, kudravoj kosi bila upletena grančica božikovine.

»Trebaš li pomoć?«, upita neki glas u Eragonovoj glavi i oniskolači oči od šoka. Glas je bio sličan Solembumovu.

»Jesi li to ti?«, s nevjericom upita Eragon.»Jesam li ja netko drugi?«Eragon proguta slinu i usredotoči se na svitak. »Ako me oči ne

varaju, jesi.«Dječak se lagano nasmiješi i otkri svoje oštre zube. »Moj izgled

ne mijenja ono što jesam. Ne misliš, valjda, da se bez veze zovemmačkodlak?«

»Što radiš ovdje?'«, upita ga Eragon.Mačkodlak je mahao glavom i razmišljao je li to pitanje vrijedno

odgovora. »Ovisi o tome što ti radiš ovdje. Ako te svitke čitaš radizabave, onda pretpostavljam daje moj posjet bezrazložan. No, ako jeto što radiš protuzakonito i ne želiš da te otkriju, možda sam ovdjekako bih te upozorio daje stražar kojega ste podmitili upravo rekaosvojoj smjeni za vas, te da je taj drugi službenik Carstva poslaovojnike da vas traže.«

»Hvala ti što si mi to rekao«, reče Eragon.»Nešto sam ti rekao, jesam li? Mislim da jesam. I predlažem ti da

to iskoristiš.«Dječak usta i zabaci svoju kudravu kosu. Eragon brzo upita: »Što

si htio reći prošli put kad si spomenuo stablo i svod?«»Upravo ono što sam rekao.«Eragon ga htjede još nešto upitati, ali mačkodlaka više nije bilo

na prozoru. Eragon se okrenu i reče: »Neki nas vojnici traže.«»Kako znaš?«, upita Džoud.»Prisluškivao sam stražara. Njegova je smjena upravo poslala

vojnike da nas traže. Moramo van. Vjerojatno su već otkrili da uDžoudovu uredu nema nikoga.«

»Jesi li siguran?«, upita Džoud.»Da!«, nestrpljivo odgovori Eragon. »Na putu su ovamo.«

Brom zgrabi još jedan svitak s police. »Nije važno. Ovo moramosada završiti!« Sljedeće su minute užurbano radili pregledajućipodatke što su brže mogli. Kad su pregledali i posljednji svitak, Bromga baci natrag na policu, a Džoud svoj komad papira, tintu i perougura u kožne korice. Eragon zgrabi baklju. Sva trojica istrčaše izprostorije i zatvoriše vrata. U tom se času začuše teški koracivojničkih čizama na kraju hodnika. Oni se okrenuše i htjedoše otići, aBrom ljutito prosikta: »Prokletstvo! Nisu zaključana.« Zatim položiruku na vrata i brava škljocnu, baš u trenutku kad se pojaviše trojicavojnika.

»Hej! Mičite se od tih vrata!«, poviknu jedan od njih. Bromzakorači natrag praveći se da je iznenađen. Vojnici im priđoše.Najviši ih strogim glasom upita: »Zašto pokušavate ući u arhiv?«Eragon stisnu svoj luk, pripreman za bijeg. »Bojim se da smo seizgubili«, reče Džoud. U glasu mu se osjeti napetost, a niz vrat muse skotrlja kap znoja. Vojnici su ih sumnjičavo gledali. »Pogledajtepo sobi«, zapovjedi najviši vojnik ostalim vojnicima. Eragonu zastadah kad vojnik priđe vratima i uhvati za kvaku. Nisu se otvorila.Vojnik zatim lupnu dlanom po njima i reče: »Zaključana su,gospodine.« Glavni se vojnik počeša po bradi. »Onda, u redu. Neznam što ste smjerali, no kad su vrata zaključana, mislim da možeteići. Idite.« Vojnici ih opkoliše i izvedoše ih iz utvrde. Ne moguvjerovati, pomisli Eragon. Pomažu nam da pobjegnemo! Kad su stiglido glavnoga ulaza, vojnik je pokazao rukom i rekao: »A sada iditekroz vrata i ništa ne pokušavajte. Mi ćemo gledati. Ako se morateovamo vratiti, čekajte do jutra«.

»Naravno«, uzvrati Džoud.Dok su žurno izlazili iz utvrde, Eragon je osjećao pogled stražara

na njihovim leđima. Čim su se vrata za njima zatvorila, licem mu serazli pobjedonosan osmijeh i on poskoči. Brom ga prostrijelipogledom i ovako ga prekori: »Hodaj do kuće pristojno. Ondjemožeš slaviti.«

Tako prekoren Eragon se uozbiljio, no u sebi je kiptio od radosti.Kad su ušli u kuću pa u radnu sobu, Eragon uzviknu: »Uspjeli

smo!«»Da, no sada moramo vidjeti je li bilo vrijedno truda«, reče Brom.

Džoud je skinuo s police zemljovid Alagezije i razmotao ga po stolu.

Na lijevoj se strani zemljovida pružalo more, sve do neotkrivenogazapada. Duž obale protezao se Hrbat, golem planinski lanac. Usredini zemljovida bila je pustinja Hadarak, a istočni je dio bioprazan. Negdje u tom praznom prostoru skrivali su se Vardeni. Najugu je bila Surda, mala zemlja koja se odcijepila od Carstva poslijepada jahača. Eragon je čuo kako Surda potajno pomaže Vardenima.Duž istočne granice Surde protezao se planinski lanac Bur. Eragonje već čuo za njega iz mnogih priča. Govorilo se kako je deset putaveći od Hrpta, no Eragon je u sebi mislio da pretjeruju. Istočno odBura zemljovid je bio prazan. Malo dalje od obale Surde ležalo je petotoka: Nia, Parlim, Uden, Ilium i Birland. Nia nije bila nimalo veća odstijene, no na najvećem je otoku, Birlandu, bio mali grad. Povišeblizu Tirma bio je krševit otok zvan Zub morskog psa. Daleko nasjeveru bio je još jedan otok, golem i oblika kvrgave šake. Eragonmu je znao ime, a da nije morao ni pogledati: Vrengard, postojbinajahača, nekad slavno mjesto, a sada opljačkana prazna ruševinakojom lutaju čudne zvijeri. Nasred Vrengarda nalazi se napuštenigrad Doru Ariba. Karvahal je bio mala točka na vrhu doline Palankar.Na istoj razini, ali na drugoj strani doline, protezala se šuma DuVeldenvarden. Poput planine Bur, istočni joj kraj nije bio ucrtan uzemljovid. Neki su njezini dijelovi bili nastanjeni, no središte joj je bilotajnovito i neistraženo. Bila je opasnija od Hrpta. Rijetki koji su seusudili zaći u njezinu dubinu, vraćali su se potpuno ludi ili se uopćenisu vratili. Eragon zadrhta kad u središtu Carstva spazi Uruben. Iznjega je vladao kralj Galbatoriks, sa svojim crnim zmajemSruikanom. Eragon stavi prst na Uruben i reče: »Ovdje Razacisigurno imaju svoje skrovište.«

»Radije se nadaj da im to nije jedino skrovište«, odbrusi Brom.»Inače im se nikada nećeš približiti.« Naboranim je rukama

ravnao šuškavi zemljovid.Džoud je iz korica izvadio jedan svitak i rekao: »Po onome što

sam vidio u arhivu, bilo je pošiljaka sitrina ulja u sve veće gradoveCarstva tijekom posljednjih pet godina. Koliko mi se čini, naručivalisu ga svi bogatiji zlatari. Nisam siguran kako ćemo suziti popis bezdodatnih informacija«.

Brom je prešao rukom preko zemljovida. »Mislim da nekegradove možemo isključiti. Razaci moraju ići kamo god kralj poželi i

siguran sam da ih stalno drži u pokretu. Ako se očekuje da idu bilokamo, u bilo koje vrijeme, jedino razumno mjesto gdje mogu odsjestijest neko raskrižje, odakle mogu najlakše doći do svakog dijelazemlje.«

Postao je uznemiren i hodao je po sobi. »To raskrižje mora bitidovoljno veliko kako bi Razaci ostali nevidljivi. Osim toga, mora se tudovoljno trgovati tako da bilo kakva neobična kupnja, primjericeposebna hrana za njihove konje, prođe neopaženo.«

»To zvuči logično«, rekao je Džoud kimajući glavom. »Pod timuvjetima možemo zanemariti većinu gradova na sjeveru. Jedinitamošnji veliki gradovi jesu Tirm, Giled i Sjunon. Znam da nisu uTirmu, a dvojim da se ulje dostavljalo sjevernije do Narde.Premalena je. Sjunon je previše izoliran... ostaje jedino Giled«.

»Razaci bi mogli biti ondje«, zaključi Brom. »Bila bi to ironija.«»Bi«, složi se Džoud.»A južni gradovi?«, upita Eragon.»Hm«, promrmlja Džoud i nastavi: »Ondje je Uruben, no ne

vjerujem. Kad bi netko na Galbatoriksovu dvoru umro od sitrina ulja,nekome bi vojvodi ili kakvu drugom plemiću bilo lako otkriti daCarstvo kupuje velike količine ulja. Ostaje nam, dakle, još mnogogradova od kojih bi bilo koji mogao biti onaj koji tražimo.«

»Da«, rekao je Eragon, »no ulje nije slano u sve te gradove. Nasvitcima se spominju samo Kuasta, Dras-Leona, Araus i Belatona.Kuasta ne bi bila dobra za Razake. Na obali je i kružena jeplaninama. Araus je daleko od drugih gradova, kao i Sjunon, iako jetrgovačko središte. Ostaju nam Belatona i Dras-Leona, koji suprilično blizu jedan drugome. Od ta dva grada, mislim da je prijeDras-Leona. Veća je i na boljem je položaju.«

»I upravo kroz nju, kad tad, prolazi sva roba Carstva pa tako iona koja stiže u Tirm«, rekao je Džoud. »Bila bi dobro skrovište zaRazake.«

»Dakle... Dras-Leona«, rekao je Brom, sjeo i zapalio lulu. »Štokažu podaci?«

Džoud je pogledao komad papira. »Evo ih. Početkom godine suposlane tri pošiljke sitrina ulja u Dras-Leonu. U razmaku od samodva tjedna, a podaci kažu da ih je sve prevezao isti trgovac. Isto se

dogodilo i lani i preklani. Dvojim da je bilo koji zlatar, ili skupinazlatara, imao novca za tako puno ulja.«

»A što je s Giledom?«, upita Brom podižući obrvu.»Nema jednak pristup ostalim dijelovima Carstva«, odgovori

Džoud. Zatim kucnu prstima po papiru i nastavi: »Onamo je uljedopremljeno samo dva puta posljednjih godina«. Nakon kratkarazmišljanja doda: »Osim toga, mislim da smo nešto zaboravili.Helgrind«.

Brom kimnu glavom. »Ah, da, 'crna vrata . Godinama ih se nisamsjetio. Imaš pravo, zato bi Dras-Leona bila savršena za Razake.Onda, mislim da je odluka pala. Otići ćemo onamo.«

Eragon se naglo uspravi na stolici. Bio je previše iscrpljen da bi iupitao što je Helgrind. Mislio sam da ću se opet obradovati lovu.Umjesto toga osjećam se kao da se preda mnom otvorio ponor.Dras-Leona! To je tako daleko...

Zemljovid je šuškao dok ga je Džoud polako smotavao. Dodao gaje Bromu i rekao: »Mislim da će ti ovo trebati. Tvoja te putovanjačesto odvode u mračne predjele.« Brom ga je uzeo kimajući glavom.

Džoud ga je potapšao po ramenu. »Nije pravedno da odlaziš bezmene. Srce mi želi poći s tobom, no ostatak me tijela podsjeća nagodine i obveze.«

»Znam«, rekao je Brom. »No, ti si uložio život u Tirm. Vrijeme jeda mlađi naraštaj preuzme. Ti si svoj dio obavio, budi sretan.«

»A ti?«, upitao je Džoud. »Hoće li tvojim putovanjima ikada doćikraj?«

Bromu se oteo prazan osmijeh. »Vidim da se bliži, no ne takobrzo.«

Ugasio je lulu i otišli su, iscrpljeni, svaki u svoju sobu. Prije negošto je zaspao, Eragon se javio Safiri kako bi joj ispričao noćašnjedogađaje.

SKUPA POGREŠKA

Sutradan su Eragon i Brom iznijeli bisage iz staje i pripremili seza polazak. Džoud se pozdravljao s Bromom, dok je Helenapromatrala s vrata. Ozbiljnih pogleda dvojica su se prijateljarukovala.

»Nedostajat ćeš mi, starče jedan«, reče Džoud.»I ti meni«, procijedi Brom. Zatim kimnu sijedom glavom i obrati

se Heleni: »Hvala vam na gostoprimstvu. Vrlo velikodušno od vas.«Ona pocrvenje. Eragon pomisli da će ga ošamariti. Brom se nije

dao smesti pa je nastavio: »Imate dobra muža. Čuvajte ga. Malo jetako hrabrih i odlučnih ljudi poput njega. No, ni on ne može ublažititeška vremena bez potpore onih koje voli.« Onda se opet nakloni inježno doda: »Samo kažem, poštovana gospođo.«

Eragon je promatrao Helenino lice koje je odavalo gnjev ipovrijeđenost. Sijevnula je očima i naglo zatvorila vrata. Džoud jeuzdahnuo i prošao prstima kroz kosu. Eragon mu je zahvalio napomoći i uzjahao Kadoka. Nakon posljednjeg pozdrava on i Brom suotišli.

Kroz južna vrata Tirma, stražari su ih pustili bez pitanja. Dok sujahali podnožjem divovskoga vanjskoga zida, Eragon opazi kako senešto u sjeni miče. Na tlu je čučao Solembum i mahao repom. Pratioih je prodornim očima. Kad je grad ostao u daljini, Eragon upita: »Štosu mačkodlaki?«

Broma to pitanje iznenadi. »Odakle ta iznenadna znatiželja?«»Čuo sam kako ih netko u Tirmu spominje. Oni ne postoje, nije li

tako?«, reče Eragon praveći se da ništa ne zna.»I te kako postoje. U vrijeme jahačke slave bili su jednako

cijenjeni kao i zmajevi. Kraljevi i vilenjaci držali su ih kao družbenike,a opet su bili slobodni raditi što su htjeli. Vrlo se malo o njima zna.Mislim da su u posljednje vrijeme rijetka vrsta.«

»Jesu li umjeli koristiti magiju?«, upita Eragon.

»Nitko nije siguran, no jamačno su umjeli raditi neobične stvari.Činilo se da uvijek znaju što se događa i nekako se u to umiješaju.«Brom je podignuo kapuljaču da se zaštiti od vjetra.

»Što je Helgrind?«, upita Eragon, nakon što je malo razmišljao.»Vidjet ćeš kada stignemo u Dras-Leonu.«Kad im je Tirm nestao s vidika, Eragon posegnu mislima i zovnu:

»Safira!« Sila njegova mentalnog povika bila je tako snažna da jeKadok živčano naćulio uši. Safira se odazvala i svom snagompojurila prema njima. Eragon i Brom promatrali su tamnu mrlju kakose probija kroz oblake, a onda su čuli tupi udarac jer je Safiraraskrilila krila. Iza tankih opni sjalo je sunce od kojega su postaletako svjetlucave i prozirne da su se nazirale tamne vene. Sletjela jeuz golem zračni udar.

Eragon dobaci Bromu Kadokov ular i reče: »Naći ćemo se naručku.«

Zamišljena lica, Brom kimnu glavom. »Dobro se provedi«, reče, aonda pogleda Safiru i nasmiješi se. »Drago mi je što te opet vidim.«

»I meni.«Eragon skoči na Safirina ramena i čvrsto se uhvati rukama, a ona

zaokrenu i poletje uvis. S vjetrom koji joj je puhao u rep parala jezrak.

»Drži se«, upozori ona Eragona, ispusti divlji krik i zaroni uvelikom luku. Eragon poče vrištati od uzbuđenja i mahati rukama pozraku, pridržavajući se samo nogama.

»Nisam znao da mogu ovako stajati dok ti to radiš, a da nisamprivezan za sedlo«, rekao je radosno se smijući.

»Nisam ni ja«, priznala je Safira i smijala se na svoj čudan način.Eragon ju je čvrsto zagrlio i poletjeli su ravno. Bili su gospodari neba.

Oko podne su ga boljele noge od jahanja bez sedla, a ruke i licesu mu utrnuli od hladna zraka. Safirine su ljuske uvijek bile tople, nonije mogla spriječiti da se on ne smrzne. Kad su se spustili za ručak,stavio je ruke pod odjeću i sjeo na toplo sunčano mjesto. Dok su on iBrom jeli, Eragon je upitao Safiru: »Imaš li što protiv da jašem naKadoku?« Odlučio je ispitivati Broma o njegovoj prošlosti.

»Ne, ali ćeš mi reći što ti je ispričao.« Eragona nije iznenadilo tošto Safira zna njegove planove. Bilo je gotovo nemoguće išta od njesakriti kad su bili mislima povezani. Kad su završili s jelom, ona je

odletjela, a on se pridružio Bromu. Nakon nekog vremena usporio jeKadoka i rekao: »Moram s tobom razgovarati. Htio sam to učinitiodmah po dolasku u Tirm, no odlučio sam čekati do sada.«

»O čemu?«, upita Brom.Eragon malo zastade i nastavi: »Ima puno toga što ne

razumijem. Primjerice, tko su tvoji prijatelji i zašto si se skrivao uKarvahalu? Ja tebi povjeravam svoj život i upravo zato još uvijekputujem s tobom, no moram znati više o tome tko si i što radiš. Što siukrao u Giledu i što je tuata du orotrim kroz koju me vodiš? Mislimda, nakon svega što se dogodilo, zaslužujem objašnjenje.«

»Prisluškivao si«, reče Brom.»Samo jednom«, odgovori Eragon.»Vidim da se još moraš naučiti pristojno ponašati«, prekori ga

Brom mrzovoljno i poče čupkajući bradu. »Po čemu misliš da se totebe tiče?«

»Ne mislim, zapravo«, odgovori Eragon sliježući ramenima.»Samo je čudno da si se slučajno skrivao u Karvahalu baš kad samja našao Safirino jaje. Čudno je da toliko znaš o zmajevima.

Što više o tome razmišljam, to mi se čini manje mogućim. Bilo je idrugih naznaka, koje sam uglavnom zanemarivao, no kad se sadaprisjetim, jasne su mi. Primjerice, kako si uopće saznao za Razake izašto su pobjegli kad si se ti približio. I ne mogu se oteti dojmu da sina neki način umiješan u pojavu Safirina jaja. Ima puno toga što minisi rekao, a Safira i ja ne možemo sebi priuštiti da prijeđemo prekobilo čega što bi moglo biti opasno.«

Na Bromovu se čelu pojaviše tamne crte. On zategnu uzde izaustavi Snježnoga Ognja. »Ne želiš čekati?«, upita on Eragona, aovaj tvrdoglavo odmahnu glavom. Brom uzdahnu i nastavi: »Ne bibilo problema da ti nisi tako sumnjičav, no mislim da u protivnom nebi bio vrijedan mojega vremena.« Eragon nije bio siguran treba li toshvatiti kao pohvalu. Brom je zapalio lulu, polako otpuhnuo dim idodao: »Reći ću ti, no moraš shvatiti da ne mogu sve otkriti«.

Eragon se počeo buniti, ali ga Brom prekinu. »Nije da želim neštoza sebe zadržati, nego ne želim otkriti tajne koje nisu moje. U ovu supripovijest utkane i neke druge priče. Morat ćeš razgovarati s ljudimakojih se to tiče kako bi otkrio ostatak priče.«

»Vrlo dobro. Ispričaj što možeš«, reče Eragon.

»Jesi li siguran?«, upita Brom. »Postoje razlozi mojoj tajnovitosti.Nastojao sam te štititi, zakloniti od sila koje bi te razderale. Kadjednom saznaš za njih i njihove namjere, više nikada nećeš imatiprilike mirno živjeti. Morat ćeš odabrati stranu i zauzeti stajalište.Želiš li doista čuti?«

»Ne mogu živjeti u neznanju«, mirno odgovori Eragon.»Vrijedan cilj... Vrlo dobro. U Alageziji bjesni rat između Vardena i

Carstva. No, taj je sukob daleko veći od bilo kakva slučajnaoružanog sraza. Zapleteni su u divovsku borbu za moć... koja sevodi zbog tebe.«

»Mene?«, začuđeno upita Eragon. »To je nemoguće. Ja nemamništa ni s jednima od njih.«

»Još ne«, reče Brom i nastavi: »No samo tvoje postojanje jest sržnjihove borbe. Vardeni i Carstvo ne bore se ni za vlast u ovoj zemljini nad njezinim narodom. Cilj im je vlast nad sljedećim naraštajemjahača, a ti si prvi od njih. Tko bude imao vlast nad jahačima, postatće neupitnim gospodarom Alagezije«.

Eragon je pokušavao upiti Bromove riječi. Nije mogao razumjetida se tako mnogo ljudi zanima za njega i Safiru. Nitko osim Broma nine pomišlja da su tako važni. Cijela mu je ta zamisao, da se Carstvoi Vardeni bore oko njega, bila previše apstraktna da bi je potpunorazumio. U glavi su mu se množili prigovori. »Ali ubijeni su svi jahačiosim Zakletih, koji su se pridružili Galbatoriksu. A i oni su, kolikoznam, već mrtvi. Ti si mi rekao u Karvahalu da nitko ne zna ima li jošzmajeva u Alageziji.«

»Lagao sam glede zmajeva«, reče Brom i nastavi: »Iako jenestalo jahača, još postoje tri zmajeva jaja. Sva tri su u vlasništvuGalbatoriksa. Zapravo, postoje samo dva jer se Safira izlegla. Kraljje ta tri jaja spasio u vrijeme posljednje bitke s jahačima.«

»Dakle, ubrzo bi se mogla pojaviti dva jahača odana kralju?«,snuždeno upita Eragon.

»Točno«, odgovori Brom. »U tijeku je smrtna utrka. Galbatoriksočajnički pokušava pronaći ljude za koje će se njegova jaja izleći dokVardeni koriste sva moguća sredstva kako bi ubili njegove kandidatei ukrali jaja.«

»Ali odakle je Safirino jaje došlo? Kako ga je netko mogao uzetikralju? I kako ti sve to znaš?«, zaprepašteno upita Eragon.

»Nema kraja pitanjima«, gorko se nasmija Brom. »Ima tu jošjedno poglavlje, koje se odvijalo davno prije tvojega rođenja. Prijemnogo godina, kad sam bio malo mlađi, iako, možda, ne tako mudar.Zamrzio sam Carstvo, iz razloga koje ću zadržati za sebe, i želiosam mu na svaki mogući način nauditi. Moja me gorljivost dovela doučenjaka Džouda koji je tvrdio da je otkrio knjigu u kojoj se opisujetajni prolaz do Galbatoriksove utvrde. Sa zadovoljstvom sam gaodveo do svojih prijatelja Vardena i oni su organizirali krađu jaja.«Vardeni !

»Međutim, nešto se dogodilo pa je naš lopov ukrao samo jednojaje. Iz nekog je razloga s njime pobjegao i nije se vratio Vardenima.Kad ga nisu uspjeli pronaći, poslali su Džouda i mene po njega ijaje.« Brom se malo zamislio i nastavio govoriti čudnim glasom.

»Bio je to početak jedne od najvećih potraga u povijesti. Jurilismo za Razacima i Morzanom, posljednjim Zakletima i najvrsnijimkraljevim slugama«.

»Morzanom!«, prekinu ga Eragon. »Ali on je izdao jahačeGalbatoriksu!« A bilo je to tako davno! Morzan je tada bio vrlo star.Mučilo ga je što se mora prisjećati koliko jahači žive.

»Pa što onda?«, upita Brom i podignu jednu obrvu. »Da, bio jestar, ali snažan i okrutan. Bio je jedan od prvih kraljevih sljedbenika idaleko najvjerniji. Kako je među nama i prije bilo krvi, potraga zajajetom pretvorila se u osobni obračun. Kad je jaje otkriveno uGiledu, odjurio sam onamo i borio se s Morzanom radi toga jajeta.Bila je to strašna bitka, no na kraju sam ga pokosio. Za vrijeme bitkeodvojio sam se od Džouda. Nisam ga imao vremena tražiti pa samuzeo jaje i odnio ga Vardenima koji su me zamolili da obučimbudućega jahača. Pristao sam i odlučio se sakriti u Karvahalu, ukojemu sam već nekoliko puta bio, dok mi se Vardeni ne jave.Nikada mi se nisu javili.«

»Kako se, onda, Safirino jaje pojavilo na Hrptu? Jesu li još jednoukrali kralju?«, upita Eragon.

Brom ljutitim glasom nastavi: »Malo je vjerojatno. Preostala dvačuva tako dobro da bi pokušaj njihove krade značio samoubojstvo.Ne, Safiru su uzeli Vardenima, a mislim da znam i kako. Da bi zaštitilijaje, njegovi su ga čuvari, vjerojatno, pokušali poslati meni s pomoćumagije. Vardeni mi se nisu javljali niti mi objasnili kako su ostali bez

jajeta pa sam pomislio da je Carstvo presrelo njihove glasnike i da jeumjesto njih poslalo Razake. Siguran sam da su me silno željeli naćijer sam im uspio pokvariti mnoge planove.«

»Onda Razaci nisu znali za mene kad su došli u Karvahal«,začuđeno reče Eragon.

»Tako je«, odgovori Brom. »Da je onaj glupan Sloun držao jezikza zubima, vjerojatno ne bi za tebe saznali. Stvari bi se odvijalepotpuno drukčije. U svakom slučaju tebi moram zahvaliti što si mispasio život. Da Razaci nisu postali tako zaokupljeni tobom, moždabi me zatekli nespremna i bio bi to kraj Broma pripovjedača. Jedinirazlog zbog kojega su pobjegli bio je taj što sam jači od njih dvojice,pogotovo danju. Valjda su me namjeravali drogirati tijekom noći, aonda me ispitivati o jajetu.«

»Poslao si poruku Vardenima i rekao im za mene?«»Da. Siguran sam da će tražiti da te dovedem što prije bude

moguće.«»Ali nećeš, zar ne?«Brom je odmahnuo glavom. »Ne, neću.«»Zašto ne? Vjerojatno je manje opasno biti s Vardenima nego

progoniti Razake, osobito mladome jahaču.«Brom je nešto promrmljao i toplo pogledao Eragona. »Vardeni su

opasni ljudi. Odemo li do njih, uvući će te u svoju politiku i smicalice.Možda će te njihovi vođe slati na zadatke samo da ti nešto dokažu,iako možda nećeš biti dovoljno jak za to. Želim da budeš dobropripremljen prije negoli se približiš Vardenima. Barem se, dokprogonimo Razake, ne moram brinuti da će ti netko otrovati vodu. Toje manje od dva zla. I«, dodao je sa smiješkom, »radostan si dok teuvježbavam... Tuata da orotrim je samo jedna faza u tvojoj obuci.Doista ću ti pomoći pronaći Razake, a možda ih i ubiti jer su oni imoji neprijatelji, jednako kao i tvoji. A onda ćeš se morati odlučiti.«

»A to bi bilo...?«, zabrinuto upita Eragon »Hoćeš li se pridružitiVardenima«, odgovori Brom. »Ako ubiješ Razake, Galbatoriksovućeš gnjevu umaknuti samo ako potražiš zaštitu Vardena, pobjegnešu Surdu ili zamoliš kralja da ti dopusti priključiti se njegovimsnagama. Ako i ne ubiješ Razake, s vremenom ćeš se svejednosuočiti s tom odlukom.«

Eragon je znao da će najbolje utočište, možda, pronaći ako sepriključi Vardenima, no nije želio provesti cijeli život boreći se protivCarstva kao oni. Razmišljao je o Bromovim riječima i pokušavao ihsagledati sa svih strana. »Još nisi objasnio kako znaš tako puno ozmajevima.«

»Ne, nisam!«, uzvrati Brom uz tajnovit osmijeh. »To će moratipričekati neku drugu prigodu.«

Zašto ja?, upitao se Eragon. Po čemu sam ja tako poseban dabih trebao postati jahač? »Jesi li ikada vidio moju majku?«, upita onBroma.

Brom se uozbilji. »Da, jesam.«»Kakva je?«Starac uzdahnu i odgovori: »Puna dostojanstva i ponosa, kao i

Gero. To ju je na kraju upropastilo, no ipak je to bio jedan odnajvećih darova.... Uvijek je pomagala siromasima i onima koji su biligore sreće, bez obzira na svoje stanje.«

»Dobro si je poznavao?«, uznemireno upita Eragon.»Dovoljno dobro da mi je nedostajala kad je otišla.«Dok je Kadok dalje gazio, Eragon se pokušavao prisjetiti trenutka

kad je pomislio da je Brom tek oronuo starac koji priča priče. Sada jeprvi put shvatio kolika je neznalica bio. Ispričao je Safiri što jesaznao. Zagolicala su je ta otkrića, ali je ustuknula pred pomisli da bimogla postati Galbatoriksova svojina.

Napokon je rekla: »Jesi li sretan što nisi ostao u Karvahalu? Sjetise svih zanimljivih doživljaja koje bi propustio!'« Eragon je uzdahnuo,glumeći tjeskobu.

Kad su se zaustavili da prenoće, Eragon je otišao potražiti vodu,a Brom je spremao večeru. Trljao je ruke kako bi ih ugrijao. Hodao jeu velikom krugu i napinjao uši ne bi li čuo kakav potočić ili izvor.Medu drvećem je bilo tamno i vlažno. Našao je potočić daleko odkonačišta, čučnuo na obalu, promatrao vodu kako udara o kamenje iuronio prste. Ledena mu je planinska voda kružila oko prstiju pa sumu počeli trnuti. Njoj je svejedno što se nama događa, ili bilo komedrugome, pomislio je Eragon. Zadrhtao je i ustao.

Pozornost mu je privukao neobičan otisak stopala s druge stranepotočića. Bio je čudna oblika i vrlo velik. Radoznao, preskočio jepotočić i zaustavio se na kamenu. Stopalo mu je utonulo u vlažnu

mahovinu. Uhvatio se za granu da ne padne, no grana se slomila paje ispružio ruku i dočekao se na nju. Udario je o tlo i osjetio kako muje kvrcnulo u desnom zapešću. Kroz cijelu ga je ruku probola bol.Stisnuo je zube i pokušavao ne urlikati. Iza sebe je čuo cijelu bujicupsovki. Napola slijep od boli sklupčao se na tlu i držao povrijeđenuruku u zdravoj.

»Eragone!«, začuo se uznemireni Safirin povik. »Što sedogodilo?«

»Slomio sam zapešće... učinio neku glupost... pao.«»Dolazim«, reče mu Safira.»Ne, mogu sam natrag. Nemoj... dolaziti. Stabla su pregusta za...

krila.«Poslala mu je tračak slike na kojoj je vidio kako lomi krošnje da bi

se probila do njega, a onda je rekla: »Požuri«.Nekako je ustao, stenjući. Nedaleko je bio otisak duboko u tlu.

Bio je to otisak teške čizme okovane čavlima. Eragon se instinktivnosjetio tragova oko hrpe leševa u Jazuaku. »Urgali!«, prosikta on ipožali što nije ponio Zaroka. Nije mogao rabiti luk jednom rukom.

Zatim naglo podignu glavu i umom doviknu: »Safira! Urgali! ČuvajBroma!«

Preskočio je potočić i pojurio prema logoru vadeći svoj lovačkinož. Iza svakoga stabla i grma vidio je potencijalne neprijatelje.Nadam se da je samo jedan. Doletio je do logora i pognuo glavu daga Safira, koja se spuštala, ne mlatne repom. »Stani. To sam ja!«,poviknu Eragon.

»Opa«, reče Safira. Krila su joj bila privijena uz grudi, poput zida.»Opa?«, srdito promrmlja Eragon, trčeći prema njoj. »Mogla si

me ubiti! Gdje je Brom?«»Ovdje sam«, začu se Bromov glas iza Safirinih krila. »Reci

svom ludom zmaju da me pusti. Mene neće slušati.«»Pusti ga!«, reče Eragon Safiri na rubu strpljenja. »Zar mu nisi

rekla?«»Ne«, lukavo odgovori ona. »Samo si rekao da ga čuvam.« Zatim

podignu krila i Brom ljutito zakorači.»Našao sam tragove Urgala. I to svježe.«Brom se najednom uozbilji. »Osedlaj konje. Krećemo.« Ugasio je

vatru, no Eragon se nije ni pomaknuo. »Što ti je s rukom?«

»Slomio sam zapešće«, reče teturajući.Brom je opsovao i osedlao mu Kadoka. Pomogao mu je uzjahati i

rekao: »Moramo ti na ruku staviti udlagu, čim budemo mogli.Pokušaj do tada ne micati zapešćem.« Eragon je lijevom rukomčvrsto uhvatio oglav. Brom je rekao Safiri: »Gotovo se smračilo.Možeš slobodno letjeti iznad nas. Ako se Urgali pojave, morat ćedvaput promisliti prije nego nas napadnu u tvojoj nazočnosti.«

»I bolje im je, ili će morati promisliti i treći put«, primijetila je dokje uzlijetala.

Danje je svjetlo brzo nestajalo, a konji su bili umorni, no tjerali suih bez predaha. Eragonovo je zapešće pocrvenjelo i nateklo, te ga jestalno boljelo. Dva kilometra od konačišta, Brom je stao. »Slušaj«,rekao je.

Eragon je čuo tanak zvuk lovačkoga roga iza njih. Kad je zvukprestao, uhvati ga panika. »Sigurno su našli mjesto gdje smo sezaustavili«, reče Brom i doda: »A vjerojatno i Safirine tragove. Sadće krenuti za nama. Nije im u prirodi da lako ispuštaju plijen.« Opetse začu zavijanje dvaju rogova. Ovoga puta bliže. Eragon zadrhta.

»Jedini nam je spas bijeg«, reče Brom. Eragon problijedi,podignu glavu prema nebu i stade dozivati Safiru. Safira se obruši smračnoga neba i spusti se na zemlju. »Ostavi Kadoka. Idi s njom. Bitćeš u manjoj opasnosti«, zapovjedi mu Brom.

»A ti?«, pobuni se Eragon.»Sa mnom će biti sve u redu. Idi!« Bez snage za prepiranje,

Eragon uzjaha Safiru, a Brom ošinu bičem Snježnoga Ognja i odjahas Kadokom. Safira je letjela iza njega i mahala krilima iznad konja utrku.

Eragon se držao za Safiru koliko je mogao. Zažmirio bi kad godbi mu, zbog njezinih pokreta, zapešće poskočilo. Rogovi opetzabrujiše u blizini i njega zapljusnu novi val straha. Brom je jurioizmeđu drveća i tjerao konje do krajnjih granica izdržljivosti.

Rogovi su uglas zabrujili odmah iza njega, a onda su utihnuli.Prošlo je nekoliko minuta. Gdje su Urgali?, zapita se Eragon.

Opet se oglasi jedan rog, ovoga puta u daljini. Eragon s olakšanjemodahnu i nasloni se na Safirin vrat, a Brom na tlu uspori. »Zamalo«,reče Eragon.

»Da, ali ne možemo stati dok...« Safiru prekinu glasno brujanjeroga neposredno ispod njih. Eragon se trgnu, a Brom opet jurnu ugalop.

Rogati su Urgali, vičući hrapavim glasovima, jurili stazom nakonjima, sustižući ga velikom brzinom. Već su bili tako blizu da sugotovo mogli vidjeli Broma. Starac im nije mogao umaknuti.

»Moramo nešto učiniti!«, poviknu Eragon.»Što?«»Spusti se pred Urgale!«»Jesi li lud?«, oštro ga upita Safira.»Spusti se! Znam što radim«, uzvrati joj Eragon. »Nema vremena

za bilo što drugo. Preteći će Broma.«»Vrlo dobro.« Safira preteče Urgale, a onda zaokrenu kako bi se

spustila na stazu. Eragon posegnu za svojom moći i osjeti poznatiotpor u glavi koji ga je odvajao od magije. Nije ga pokušao probiti. Utom mu času na vratu zatitra mišić.

Dok su Urgali jurili stazom, on poviknu: »Sada!«, a Safira naglosklopi krila, obruši se okomito na stazu, uz golemu kišu zemlje ikamenja.

Urgali uznemireno povikaše i naglo povukoše konjske uzde. Konjise ukočiše i sudariše. Urgali ih brzo razdvojiše i mačevima krenušeprema Safiri. Iz očiju im je sijevala mržnja. Bilo ih je dvanaest, a svisu bili ružni, odvratne rugobe. Eragon se pitao zašto ne bježe.

Mislio je da će se uplašiti kada vide Safiru. Zašto čekaju? Hoće linas napasti ili ne?

Zaprepasti se kad prvi Urgal krenu prema njemu i pljunu. »Našgospodar želi s tobom razgovarati, čovječe!«, progovori čudovištedubokim hrapavim glasom.

»To je zamka«, upozori ga Safira prije nego što Eragon uspijeišta reći. »Nemoj ga slušati.«

»Barem saznajmo što ima reći«, zaključi on. Bio je radoznao, nokrajnje oprezan.

»Tko je vaš gospodar?«, upita Eragon.Urgal se podrugljivo nasmija. »Njegovo ime ne otkriva se nekome

tako bijednome kao što si ti. On vlada nebom i njegova je vlast nadzemljom. Ti si njemu samo protuha. A ipak je zapovjedio da te se

mora dovesti njemu, živa. Raduj se što si postao vrijedan takvepozornosti!«

»Neću nikada otići s vama ni s bilo kojim neprijateljem!«, izjaviEragon, prisjećajući se Jazuaka. »Bilo da služite Sjeni, Urgalu ilinekom meni nepoznatom uvrnutom lopovu, nemam želje s njimzboriti.«

»To je ozbiljna pogreška«, zareža Urgal i pokaza svoje oštrezube.

»Ne možeš mu nikako umaknuti. Kad tad ćeš stati pred našegagospodara. Ako se budeš opirao, tvoj će život postati pakao.«

Eragon se pitao tko ima moć okupiti Urgale pod jednomzastavom.

Postoji li u zemlji još neka nekontrolirana sila — pored Carstva iVardena?

»Zadržite ponudu i recite gospodaru da mu vrane, što se menetiče, mogu pojesti crijeva!«

Urgale spopade bijes. Voda im poče urlati i škrgutati zubima.»Onda ćemo te nasilu odvući k njemu!« Zatim mahnu rukom i

Urgali nagrnuše na Safiru. U tom času Eragon podiže desnu ruku izagrmi: »Džidra!«

»Ne!«, poviknu Safira, no prekasno.Eragonov dlan zasja i čudovišta zastadoše. Iz ruke mu izlijetaše

zrake svjetla i udariše svakoga Urgala u vrat. Urgali poletješe u zrak,zatim udariše o stabla i na kraju završiše na tlu bez svijesti.

Eragona najednom svlada umor i on se skotrlja sa Safire. Um muje bio zamagljen i tup. Kad se Safira nagnula nad njega, shvatio jeda je, možda, otišao predaleko. Bila je potrebna golema snaga da bipodignuo i bacio dvanaest Urgala. Borio se, ne bi li ostao pri svijesti,ali ga je spopao strah. Uto krajičkom oka spazi kako se jedan Urgaluspio podignuti s mačem u ruci. Eragon pokuša upozoriti Safiru, nobio je preslab.

Ne..., slabašno pomisli. Urgal je dopuzao do Safire, prošao jojpokraj repa, a onda je podignuo mač i udario je u vrat.

»Ne!«Safira podivljalo riknu, naglo se okrenu, navali na njega i

munjevitom ga brzinom ošinu kandžama. Iz prepolovljena Urgalapoče šiktati krv. Safira odlučno sklopi kandže, vrati se Eragonu,

krvavim mu kandžama nježno obujmi grudi, zareža i sunu u zrak.Mrak pred Eragonovim očima stanjio se u usku zamagljenu crtu. Odhipnotična zvuka Safirinih krila pao je u omamljen trans: gore-dolje,gore-do-lje, gore-dolje....

Kad je konačno sletjela, Eragon je bio napola svjestan da Bromrazgovara s njom. Nije mogao razumjeti što govore, no nedvojbenosu donijeli neku odluku jer je Safira opet poletjela.

Njegova se otupljelost pretočila u san koji ga je obavio kaomekani pokrivač.

VIZIJA SAVRŠENSTVA

Eragon se okrenuo pod pokrivačima. Još nije želio otvoriti oči.Dok je drijemao, nejasno se nečega sjetio... Kako sam dospioovamo?

Zbunjen, htjede povući pokrivače i osjeti nešto tvrdo na desnojruci. Pokuša pomaknuti zapešće. Presiječe ga je bol. Urgali! pomisli inaglo se podignu.

Ležao je na maloj čistini, na kojoj je bila samo logorska vatra i nanjoj lonac s varivom. Na grani se oglasila vjeverica. Pokraj pokrivačaležao je njegov luk sa strijelama. Pokušao je ustati i namrštio se jersu mu mišići bili slabi i bolni. Na povrijeđenoj mu je ruci bila teškaudlaga.

Gdje su!, izgubljeno pomisli. Pokuša dozvati Safiru. Kad je neosjeti obuze ga očaj. Zatim ga spopa golema glad i on pojede varivo.Još uvijek gladan, htjede potražiti bisage, u nadi da će naći komadkruha. Na čistini nije bilo ni konja ni bisaga. Siguran sam da za ovopostoji dobar razlog, pomisli, nastojeći odagnati osjećaj nelagode.

Prošetao je čistinom, a zatim se vratio do svojih pokrivača ismotao ih. Kako nije imao što korisnije činiti, sjeo je uz stablo ipromatrao oblake. Sati su prolazili, a Broma i Safire nije bilo. Nadamse da nije ništa loše.

Dan je odmicao i bilo mu je dosadno pa je počeo istraživatiokoliš. Kad se umorio, legao je pod jelu, čije su grane prekrivaleveliki kamen s rupom oblika zdjele, punom bistre vode od rose.Buljio je u vodu i razmišljao o Bromovim uputama o uprizorenju.

Možda mogu vidjeti gdje je Safira. Brom je rekao kakouprizorenje oduzima puno snage, no ja sam snažniji od njega....Duboko je udahnuo i zatvorio oči. Zamislio je Safiru tako da bude štovjernija. Bilo je teže nego što je očekivao. Onda je izgovorio:»Dromrkppa!« i zagledao se u vodu. Površina joj se potpuno umirilakao pod nekom nevidljivom silom. Nestalo je odraza i voda je postala

bistra. U njoj je svjetlucala Safirina slika. Oko nje je sve bilo bijelo, novidio je da leti. Brom je sjedio na njoj s mačem na koljenima, a bradamu je vijorila.

Eragon je, umoran, pustio da slika izblijedi. Barem su dobro. Daoje sebi nekoliko minuta za oporavak, a onda se nagnuo nad vodu.

Rorane, kako si? U mislima je jasno vidio svojega rođaka.Impulzivno je posegnuo za magijom i izgovorio riječi. Voda seumirila, a onda se na površini pojavila slika Rorana na nekomnevidljivu stolcu. Oko njega je sve bilo bijelo, kao i oko Safire. Na licuje imao nove bore pa je još više sličio Geri. Eragon je održavao slikukoliko god je mogao. Je li Roran u Terinsfordu?

Jamačno nije nigdje gdje sam ja bio. Zbog napora od uporabemagije na čelu su mu se pojavili grašci znoja. Uzdahnuo je i dugonije želio raditi ništa osim sjediti. Onda mu je sinula čudna zamisao.A kad bih pokušao uprizoriti nešto iz vlastite mašte ili iz sna?Nasmiješio se. Možda ću vidjeti kako mi izgleda vlastita svijest. Bilaje to previše primamljiva zamisao da bi prešao preko nje. Opet jekleknuo pokraj vode. Što ću tražiti? Razmotrio je nekolikomogućnosti, ali ih je sve odbacio kad se sjetio sna o ženi u ćeliji.

Nakon što je u mislima učvrstio taj prizor, izgovorio je riječi inapeto promatrao vodu. Čekao je, no ništa se nije dogodilo.Razočaran, već je htio otpustiti magiju kad po vodi zatitra neštopoput crne tinte i prekri cijelu površinu. U tom se mraku pojavi slikatrepereće svijeće koja osvjetljava kamenu ćeliju. U kutu ćelije sjedilaje žena iz njegovih snova, sklupčana na nekom madracu, podignuteglavu, a niz leđa joj pada crna kosa. Gledala je ravno u Eragona. Onse sledi, prikovan silinom njezina pogleda. Kad im se pogledisusretoše, uz leđa mu proletješe trnci. Žena zadrhta i beživotno sesruši. Voda se odmah razbistri. Eragon se ljuljao na nogama i hvataozrak.

»To ne može biti.« Ona ne postoji. Samo sam je sanjao! Kako jemogla znati da je gledam? I kako sam mogao uprizoriti tamnicu kojunisam nikada vidio? Odmahivao je glavom pitajući se jesu li i nekidrugi njegovi snovi zapravo vizije.

Misli mu prekinu ritmično udaranje Safirinih krila. On se požurinatrag na čistinu i stiže baš kad je Safira sletjela. Brom joj je bio na

leđima, kao što ga je Eragon već vidio, no mač mu je ovoga puta biokrvav. Lice mu je bilo izobličeno. Krajevi brade bili su mu crveni.

»Što se dogodilo? «, upita Eragon, uplašen da je Brom ranjen.»Što se dogodilo?«, zagrmje starac. »Pokušavao sam očistiti

tvoje brljotine!« Zatim zavitla mačem, s kojega, u luku, počeše padatikapi krvi. »Znaš li što si učinio onim svojim malim trikom? Znaš li?«

»Zaustavio sam Urgale da te ne uhvate«, reče Eragon i osjeti grču trbuhu.

»Da«, poviknu Brom, »no taj te komad magije gotovo ubio!Spavaš već dva dana. Bilo je dvanaest Urgala. Dvanaest! No to tenije spriječilo u pokušaju da ih baciš čak u Tirm, a? Što si mislio? Dasi svakome od njih poslao kamen kroz glavu, to bi bilo pametno. Aline, morao si ih onesvijestiti kako bi poslije mogli pobjeći. Dva samdana proveo pokušavajući im ući u trag. Čak i uz Safirinu pomoć,trojica su uspjela pobjeći!«

»Nisam ih želio ubiti«, reče Eragon, osjećajući se malenim.»To ti nije bio problem u Jazuaku.«»Tada nisam imao izbora i nisam mogao kontrolirati magiju.

Ovoga mi se puta to jednostavno činilo... previše.«»Previše!«, zaurla Brom. »A nije previše kada oni ne pokazuju

jednaku milost prema tebi. I zašto si im se pokazao, zašto?«»Rekao si da su našli Safirine tragove. Nije mi bilo važno hoće li

me vidjeti«, odgovori Eragon u svoju obranu.Brom zabode mač u zemlju i nastavi: »Rekao sam da su

vjerojatno našli njezine tragove. Nismo bili sigurni. Možda su mislilida jure za nekim zalutalim putnicima. A zašto bi to sada mislili? Nakraju krajeva, sletio si im ravno ispred nosa! I, budući da si ih ostaviona životu, hodaju uokolo sa svakakvim fantastičnim pričama! To bimoglo doprijeti čak do Carstva!« Zatim podignu ruke uvis i doda:»Nakon ovoga ne zaslužuješ ni da te zovu jahač, mladiću.« Na krajuiz ogrtača uze krpu i poče bjesomučno čistiti mač.

Eragon je bio zapanjen. Pokušao je upitati Safiru za savjet, nonije mu htjela reći ništa osim: »Razgovaraj s Bromom«.

Oklijevajući, došao je do vatre i upitao: »Bi li pomoglo kad bihrekao oprosti ?«

Brom uzdahnu i stavi mač u korice. »Ne bi. Tvoji osjećaji nemogu promijeniti ono što se dogodilo.« Zatim pritisnu prste na

Eragonove grudi i nastavi: »Donio si neke vrlo loše odluke koje bimogle imati opasnih posljedica. A nije nevažna ni ona da si gotovoumro. Umro, Eragone! Od sada ćeš morati misliti glavom. Postojirazlog zašto smo rođeni s mozgom u glavi, a ne s kamenjem.«

Eragon kimnu glavom, posramljen. »Ipak, nije tako loše kao štomisliš. Urgali su već znali za mene. Imali su zapovijed da meuhvate.«

Brom iskolači oči od zaprepaštenja i stavi neupaljenu lulu u usta.»Ne, nije tako loše kao što sam mislio. Još je gore! Safira mi je

rekla da si razgovarao s Urgalima, ali to nije spomenula.« IzEragonovih su usta navirale riječi kojima mu je velikom brzinomopisivao svoje sučeljavanje s Urgalima. »Dakle, sada imaju nekuvrstu vođe, a?«, upita Brom. Eragon potvrdno kimnu glavom.

»I ti si jednostavno odbio njegovu želju, uvrijedio ga i još munapao ljude?«, Brom je odmahivao glavom. »Mislim da nije moglobiti gore. Da si ubio Urgale, tvoja bi neotesanost prošla neopaženo,no sada je neće biti moguće ignorirati. Čestitam, upravo sinajmoćnija bića u Alageziji pretvorio u svoje neprijatelje.«

»U redu, pogriješio sam«, mrzovoljno prizna Eragon.»Jesi«, složi se Brom, sijevajući očima. »No, brine me to tko je taj

novi urgalski vođa.«Drhteći, Eragon tihim glasom upita: »I što sada?«Uslijedila je nelagodna stanka. »Trebat će ti najmanje dva tjedna

da ti ruka zaraste. To bi se vrijeme moglo iskoristiti da ti se ulije malopameti u glavu. Pretpostavljam da je ovo djelomično i mojapogreška. Učio sam te kako nešto treba raditi, no ne i smiješ li toraditi. Za to je potrebna razboritost koja tebi očito nedostaje. Neće tipomoći ni sva alagezijska magija, ako ne budeš znao kada jeupotrijebiti.«

»Ipak idemo u Dras-Leonu, je li tako?«, upita Eragon.Brom zakoluta očima. »Da, možemo nastaviti tražiti Razake, no

ako ih i nađemo, neće biti nikakve koristi sve dok ne ozdraviš.«Zatim poče skidati sedlo sa Safire. »Jesi li sposoban jahati?«

»Mislim da jesam.«»Dobro, onda danas ipak možemo prevaliti nekoliko kilometara.«»Gdje su Kadok i Snježni Oganj?«

Brom pokaza rukom prema šikari. »Ondje, malo dalje. Privezaosam ih gdje ima trave.« Eragon se pripremio na polazak i krenuo zaBromom do konja.

Safira je ozbiljno rekla: »Da si mi rekao što namjeravaš učiniti,ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Bila bih ti rekla da je loša zamisaone ubiti Urgale. Pristala sam napraviti što si tražio samo zato jer sampretpostavila da je barem napola razumno«.

»Ne želim o tome razgovarati.«»Kako hoćeš«, odbrusi mu ona.Dok su jahali, iznad svake izbočine i rupe na putu stiskao je zube

od boli. Da je bio sam, stao bi. S Bromom u blizini nije se usudiožaliti. Osim toga, Brom ga je počeo zasipati teškim scenarijima sUrgalima, magijom i Safirom. Tih je zamišljenih bitaka bilo bezbroj ibile su raznovrsne. U jednima je bio Sjena, u drugima zmajevi.

Eragon je saznao kako je moguće čovjeka istodobno mučiti itjelesno i umno. Većinu je događaja shvaćao pogrešno pa jepostajao sve očajniji.

Kad su se zaustavili da prenoće, Brom je kratko promrmljao:»Tek smo počeli«. Eragon je znao da je Brom razočaran.

MAJSTOR MAČA

Sutradan im je obojici bilo lakše. Eragon se osjećao bolje i uspioje točno odgovoriti na više Bromovih pitanja. Poslije jedne osobitoteške vježbe, Eragon je spomenuo kako je uprizorio onu ženu. Bromje cupkao bradu. »Kažeš da je u zatvoru?«

»Da.«»Jesi li joj vidio lice?«, napeto upita Brom.»Ne baš jasno. Svjetlo je bilo slabo, a ipak mi se učinilo da je

lijepa. Čudno. Nisam imao nikakvih problema vidjeti joj oči. Ipogledala me.«

Brom je mahao glavom. »Koliko ja znam, nitko ne može znati daga netko uprizoruje.«

»Znaš li tko bi ona mogla biti?«, upita Eragon iznenađennapetošću vlastitoga glasa.

»Zapravo, ne«, prizna Brom i nastavi: »Kad bih morao reći,vjerojatno bi mi palo na pamet nekoliko pretpostavki, no nijedna nebi bila baš prava. Čudan je taj tvoj san. Nekako si uspio u njemuuprizoriti nešto što nikada nisi vidio, a pritom nisi izgovorio riječimoći. Snovi ponekad doista dodirnu kraljevstvo duhova, no ovo jedrukčije.«

»Da bismo to razumjeli, možda moramo pretražiti svaki zatvor itamnicu dok je ne nađemo«, našalio se Eragon. Zapravo je misliokako bi to bila dobra zamisao. Brom se nasmijao i nastavio jahati.Bromovo strogo uvježbavanje ispunjavalo im je gotovo svaki sat idani su se polako pretvarali u tjedne. Kad god su vježbalimačevanje, Eragon se, zbog udlage, morao koristiti lijevom rukom.Ubrzo je mogao i njome baratati kao i desnom. Kad su prešli Hrbat istigli do ravnice, nad Alagezijom se polako budilo proljećeizmamljujući nebrojeno mnoštvo cvijeća. Golo bjelogorično drvećeokitilo se crvenkastosmeđim pupoljcima, a iz zemlje su, iz suheprošlogodišnje trave, izbijale mlade, zelene vlati. Ptice su se vratile iz

toplijih krajeva kako bi gradile gnijezda i parile se. Jahali su dužrijeke Tork prema jugozapadu, uz rubove Hrpta. Vodostaj jeneprestano rastao jer su se sa svih strana ulijevale pritoke i širileionako golemu rijeku. Kad joj je širina dosegnula gotovo tri kilometra,Brom je pokazao rukom prema muljevitim otočićima razasutim povodi. »Sada smo blizu Leonskoga jezera«, rekao je. »Još samo okopet kilometara.«

»Misliš li da ćemo stići prije mraka?«, upita Eragon.»Možemo pokušati.«Ubrzo je pao sumrak i bilo je teško pratiti stazu, no usmjeravao ih

je zvuk rijeke koju su slijedili. Kad se pojavio mjesec, bilo je dovoljnosvjetlosti pa su mogli vidjeti što se nalazi ispred njih. Leonsko jejezero izgledalo kao tanka srebrna ploha na površini tla.

Voda mu je bila tako mirna i glatka da nije ni izgledala kaotekućina. Da nije bilo sjajne mjesečine, koja mu se odbijala opovršinu, ne bi se ni po čemu razlikovalo od tla. Safira je stajala nakamenitoj obali jezera i mlatila krilima da ih osuši. Eragon ju jepozdravio, a ona je rekla: »Voda je prekrasna, duboka, hladna ibistra.«

»Možda ću sutra plivati«, odgovorio je. Postavili su logor poddrvećem i ubrzo zaspali.

U zoru je Eragon nestrpljivo otrčao vidjeti jezero na danjojsvjetlosti. Bjeličasto vodeno prostranstvo mreškalo se na povjetarcukao bezbroj lepeza. Očarala ga je sama njegova veličina. Zaurlao je ipotrčao prema jezeru. »Safira, gdje si? Hajdemo se malo zabaviti!«

Čim se Eragon popeo na nju, skočila je i poletjela iznad vode.Zaokrenula je uvis i kružila iznad jezera, no suprotna se obala

nije vidjela ni s te visine. »Bi li se voljela okupati?«, opušteno je upitaEragon.

Ona zareža kao vuk. »Drži se!« Zatim sklopi krila, spusti se nadvalove i poče parati kandžama. Dok su jedrili iznad površine, voda jeprskala uokolo i svjetlucala na suncu. Eragon opet zaurla. Safiraponovno sklopi krila, zaroni i poče rezati vodu glavom i vratom kaokopljem.

Voda je udarila u Eragona kao leden zid, izbila mu dah i gotovoga zbacila sa Safire. Čvrsto se držao, dok je ona izranjala premapovršini. Probila ju je sa samo tri zamaha kandžama i golema je

svjetlucava fontana poletjela prema nebu. Eragon je dahtao i otresaokosu dok je Safira klizila površinom jezera, koristeći se repom kaokormilarom. »Spreman? «

Eragon kimnu glavom, duboko udahnu i čvrsto stisnu ruke.Ovoga su puta nježno zaronili. Kroz bistru se vodu vidjelo metrimana daljinu. Safira je izvodila očaravajuće zaokrete i vratolomije, teplivala kroz vodu kao jegulja. Eragon se osjećao kao da jaše namorskoj zmiji iz neke legende. Upravo u trenutku kad mu je počeloponestajati zraka, Safira je ulegnula leđa i izdignula glavu. Kad sevinula u zrak, naglo je otvorila krila pa ih je prekrio vodeni oblak. Sdva snažna zamaha krilima, Safira se vinula u visine.

»Vau! Bilo je fantastično «, uskliknu Eragon.»Da«, veselo potvrdi Safira. »Ali je šteta da ne možeš dulje držati

dah.«»Tu ne mogu ništa«, uzvrati Eragon, dok mu se voda cijedila iz

kose. Odjeća mu je bila mokra pa mu je postalo hladno od vjetraSafirinih krila. Opipao je udlagu, jer ga je zapešće svrbjelo.

Kad se osušio, on i Brom su osedlali konje i krenuli okoLeonskoga jezera dobro raspoloženi dok je Safira razdraganouranjala i izranjala.

Prije večere Eragon je napravio zapreku na Zarokovoj oštrici ipripremio se za uobičajeno vježbanje. Ni on ni Brom nisu se micali,jer su obojica čekali da onaj drugi zamahne prvi. Eragon jepogledavao okoliš i oko sebe tražio bilo što što bi mu dalo prednost.Pozornost mu je privukao štap pokraj vatre. On se brzo sagnu,zgrabi štap i navali na Broma. No, zasmetala mu je udlaga pa jeBrom s lakoćom izbjegao štap i jurnuo prema Eragonu vitlajućimačem. Eragon se sagnuo, a oštrica mu je sijevnula iznad glave.Zarežao je i snažno navalio na Broma.

Pali su na tlo i borili se koji će biti gornji. Eragon se najednomprevrnu na stranu i zamahnu Zarokom tik iznad površine tla, premaBromovoj goljenici. Brom drškom mača presrete udarac, a ondaskoči na noge. Eragon se naglo okrenu i opet jurnu u napad,munjevito vitlajući Zarokom. Neprestano su napadali jedan drugoga,a iz oštrica su sijevale iskre. Brom je presreo svaki Eragonov zamah,lica napeta od koncentracije. No, Eragon je osjetio kako Bromasvladava umor. Neumoljivo su zamahivali i nastojali pronaći neku

rupu u obrani protivnika. Onda je Eragon osjetio neku promjenu unačinu borbe. Svakim je zamahom stjecao sve veću prednost.Bromovi su se zamasi usporili i počeo je uzmicati. Eragon je slakoćom presreo njegov sljedeći zamah. Na starčevu su čelupulsirale vene, a od napora su mu nabrekle žile na vratu. Osjetivšiiznenadno samopouzdanje, Eragon poče mahati Zarokom brže negoikada. Izgledalo je kao da oko Bromova mača plete željeznu mrežu.Brzim zamahom udari u ravni dio Bromove oštrice i izbi mu mač izruke. Brom se ne uspije ni snaći, a Eragon mu stavi mač pod vrat.Stajali su i dahtali, s vrškom crvene oštrice na Bromovoj jabučici.Eragon zatim polako spusti ruku i odmaknu se. Prvi je put svladaoBroma bez ikakvih trikova. Brom uze svoj mač i vrati ga u korice. Jošje uvijek teško disao.

»Za danas je dosta«, reče.»Ali tek smo počeli«, začuđeno uzvrati Eragon.Brom odmahnu glavom. »Više te o mačevanju nemam što

naučiti. Od svih boraca koje znam, samo su me trojica uspjela ovakoporaziti, a mislim da to nijednome ne bi uspjelo lijevom rukom.«

Zatim se potišteno nasmiješio i dodao: »Možda nisam mlad kaonekad, no vidim da si nadaren i rijedak mačevalac.«

»Znači li to da nećemo vježbati svake večeri?«, upita Eragon.»A, nećeš se tako lako izvući«, nasmija se Brom. »No, od sada

ćemo malo usporiti. Nije tako važno ako tu i tamo propustimo kojuvečer.« Obrisao je čelo. »Samo upamti, ako te ikad snađe nesrećada se budeš morao boriti s vilenjakom, bez obzira je li izučenimačevalac ili ne, je li muško ili žensko, očekuj da ćeš izgubiti. Onisu, uz zmajeve i druga magijska stvorenja, mnogo puta snažniji negošto im je to priroda namijenila. I najslabiji bi te vilenjak lako svladao.To vrijedi i za Razake, jer oni nisu ljudska bića i umaraju se punosporije od nas.«

»Ima li ikakva načina da im postanem ravnopravan? «, upitaEragon, sjede pokraj Safire i prekriži noge.

»Dobro si se borio«, reče mu Safira, a on se nasmiješi.Brom je slegnuo ramenima i sjeo. »Ima ih nekoliko, no tebi sada

nije nijedan dostupan. S pomoću magije ćeš poraziti sve neprijateljeosim onih najsnažnijih. Za njih će ti trebati Safirina pomoć i velika

sreća. Upamti, kada se magijska stvorenja služe magijom, mogusvojim osnaženim sposobnostima ubiti čovjeka.«

»Kako se bori magijom?«, upita Eragon.»Kako to misliš?«Eragon se nasloni na lakat i nastavi: »Pa, pretpostavimo da me

napadne Sjena. Kako ću onemogućiti njegovu magiju? Većina sečari događa trenutačno pa je zbog toga nemoguće na vrijemeodgovoriti. A kad bih i uspio, kako bih poništio protivnikovu magiju?Čini se da bih morao znati namjere protivnika prije nego što počnedjelovati.« Zastao je. »Jednostavno ne vidim kako je to moguće.Pobijedio bi onaj koji prvi napadne.«

Brom je uzdahnuo. »To što spominješ, čarobnjački dvoboj,možemo tako reći, krajnje je opasno. Nisi li se ikada upitao kako jeGalbatoriks uspio poraziti sve jahače uz pomoć samo desetakizdajnika?«

»Nikada o tome nisam razmišljao«, priznao je Eragon.»Ima nekoliko načina. Neke ćeš saznati kasnije, no glavni je da je

Galbatoriks bio, i ostao, majstor prodiranja u ljudske umove. Vidiš, učarobnjačkom dvoboju postoje stroga pravila koja svaka strana morapoštivati ili će oba protivnika biti mrtva. Prvo, magija se neupotrebljava dok jedan od protivnika ne uspije prodrijeti u umdrugoga.«

Safira je udobno omotala rep oko Eragona i upitala: »Čemučekati? Kad neprijatelj shvati da si ga napao, bit će mu prekasno zabilo kakvo djelovanje«. Eragon je glasno ponovio njezino pitanje.

Brom je odmahnuo glavom. »Ne, neće. Kad bih naglo primijeniosvoju moć protiv tebe, Eragone, ti bi sigurno umro, no, u djelićusekunde prije nego što bi bio uništen, imao bi vremena zaprotunapad. Stoga, ako ne žele poginuti, nijedan ne napada sve dokne probije obranu protivnika.«

»Što se onda događa?«, upita Eragon.Brom slegnu ramenima i odgovori: »Kad uđeš u protivnikove

misli, onda ti je lako predvidjeti što namjerava uraditi i to možešspriječiti. Čak i s tom prednosti postoji mogućnost da izgubiš ako neumiješ onesposobiti njegove vradžbine.«

Napunio je lulu, zapalio i nastavio: »A to zahtijeva iznimnusposobnost brzog razmišljanje. Da bi se mogao obraniti, moraš

razumjeti pravu prirodu sila usmjerenih protiv tebe. Ako si napadnutvrućinom, moraš znati prenosi li je zrak, vatra, svjetlo ili što drugo.Tek kad to saznaš, možeš se oduprijeti magiji, primjerice, hladećizagrijani materijal.«

»To zvuči teško.«»Vrlo teško«, potvrdi Brom. Iz lule mu se dizao oblačić dima. »U

takvom dvoboju ljudi rijetko ostaju na životu dulje od nekolikosekunda. Zbog goleme količine potrebnih napora i umijeća, tko godnema prave obuke, osuđen je na brzu smrt. Kad malo uznapreduješ,počet ću te poučavati potrebnim postupcima. U međuvremenu, akose ikada zatekneš u čarobnjačkom dvoboju, predlažem ti dapobjegneš što brže možeš«.

ZAPUŠTENA DRAS-LEONA

Ručali su u Fazaloftu, selu na obali jezera, punom životne vreve.Bilo je to dražesno mjesto smješteno na uzvisini iznad jezera. Doksu jeli u blagovaonici odmarališta, Eragon je napeto slušaoogovaranja i laknulo mu je što nije čuo nikakvih glasina o sebi iSafiri.

Staza, sada već cesta, posljednja je dva dana postajala sve gora.Od kolskih kotača i željeznih konjskih potkova bila je puna kolotečinai rupa, a na nekim je dijelovima postala i neprohodna. Zbogpovećanog broja putnika Safira se morala danju skrivati, a ondanoću sustizati Broma i Eragona.

Danima su putovali na jug, duž goleme obale Leonskoga jezera.Eragon se počeo pitati hoće li ga ikada obići pa se obradovao kad sususreli neke ljude koji su im rekli da je Dras-Leona udaljena samodan lagana jahanja.

Sutradan je rano ustao. Prsti su ga zasvrbjeli od pomisli da ćenapokon pronaći Razake.

»Vas dvojica morate biti oprezni«, rekla je Safira. »Razaci bimogli imati špijune u potrazi za putnicima koji odgovaraju vašemuopisu.«

»Trudit ćemo se što bolje budemo umjeli da ne budemo uočljivi«,umirivao ju je Eragon.

Spuštala je glavu dok im se pogledi nisu susreli. »Možda, noshvati da vas neću moći zaštititi kao onda od Urgala. Bit ćupredaleko i neću vam moći priskočiti upomoć, a ne bih mogla dugoopstati u onim uskim uličicama koje tvoja vrsta obožava. U ovojpotjeri slijedi Broma. On je razuman.«

»Znam«, mrzovoljno reče Eragon.»Hoćeš li s Bromom ići Vardenima? Kad pobijete Razake, htjet će

te njima odvesti. A budući da će Galbatoriks biti bijesan zbog smrtiRazaka, ondje bi nam moglo biti najmanje opasno.«

Eragon se počešao po ruci. »Ja se ne želim cijelo vrijeme boritiprotiv Carstva kao Vardeni. Život znači više od stalnog ratovanja.Imat ću vremena o tome razmišljati kad više ne bude Razaka.«

»Nemoj biti previše siguran «, upozori ga Safira i ode se sakritido jutra.

Cesta je bila krcata seljacima koji su nosili proizvode na tržnicu uDras-Leonu. Brom i Eragon bili su prisiljeni usporavati konje i čekatida se maknu kola koja su im zaprječivala put.

Iako su prije podneva u daljini ugledali dim, tek su poslije trikilometra jasno vidjeli grad. Za razliku od Tirma, planskisagrađenoga grada, Dras-Leona je bila skupina kuća nabacanih uzobalu jezera bez ikakva reda. Trošne su ulice bile pune oronulihkuća, a središte grada opasano zidom od prljave blijedožute zemlje.

Nekoliko kilometara dalje na istok u nebo se dizala goletnaplanina sa šiljastim tornjevima i stupovima na vrhu, poput mračnabroda iz noćne more. Litice su joj se dizale gotovo uspravno, kaonazupčane zemljine kosti.

Brom je pokazao rukom. »To je Helgrind. Zbog njega jesagrađena Dras-Leona. Ljudi su njime očarani, iako izgledanezdravo i zlokobno.« Pokazao je rukom prema kućama unutargradskih zidina. »Moramo ići u središte grada.«

Dok su se približavali Dras-Leoni Eragon je vidio da je najvišazgrada unutar grada katedrala koja nadvisuje zidine. Nevjerojatno jesličila Helgrindu, osobito kad su joj lukovi i šiljasti tornjevi biliosvijetljeni. »Koga oni štuju?«, upita on.

Bromovo lice poprimi izraz gađenja. »Mole se Helgrindu. Religijaim je vrlo okrutna. Piju ljudsku krv i prinose ljudske žrtve. Mnogi imsvećenici nemaju nekih dijelova tijela jer vjeruju da si toliko manjeprivržen ovozemaljskoj smrtnosti koliko se kostiju i mišića odrekneš.Puno vremena provode u prepirci oko toga koji je od triju vrhovaHelgrinda najviši i najvažniji te treba li i četvrti vrh, tj. najniži, štovati.«

»To je strašno«, reče Eragon i zadrhta.»Da«, turobno doda Brom, »no nemoj to reći nekom vjerniku.

Trenutačno ćeš, za pokoru, ostati bez ruke«.Kad su došli do golemih gradskih vrata, proveli su konje kroz

gomilu ljudi. S obje strane vrata stajali su vojnici i opuštenopromatrali gomilu. Eragon i Brom ušli su u grad bez ikakva

problema. Kuće su bile visoke i uske kako bi se nadoknadionedostatak građevinskog zemljišta. Prvi se red kuća naslanjao nazidine. Većina je kuća visjela nad uskim krivudavim ulicama izaklanjala nebo, tako da nije bilo moguće reći je li noć ili dan. Gotovosu sve bile sagrađene od jednakog neobrađenog smeđeg drva zbogčega je grad bio još tamniji. Smrdjelo je kao u kanalizaciji. Ulice subile prljave.

Među kućama je trčkarala skupina djece u dronjcima i tukla se zakomadiće kruha. Pokraj ulaznih vrata čučali su sakati prosjaci i molilikoji novčić. Njihovo je zapomaganje zvučalo kao pjev osuđenika. Mise ovako ne odnosimo ni prema životinjama, pomisli Eragon i odbijesa širom otvori oči. »Ja neću ovdje ostati«, reče u pobuni protivtoga prizora.

»Prema središtu je bolje«, ohrabri ga Brom. »Moramo odmahnaći neku gostionicu i smisliti što ćemo dalje. Dras-Leona zna bitivrlo opasna i za najopreznije. Ne želim se zadržavati na ulicamadulje negoli je nužno.«

Ulazili su sve dublje u grad, a prljavi je ulaz ostajao za njima. Naulazu u bogatije dijelove grada, Eragon se zapitao: Kako ovi ljudimogu mirno živjeti s toliko patnje oko sebe?

Našli su smještaj u Zlatnom globusu, jeftinu i zapuštenu svratištu.Uz zid sobe bio je uzak krevet, a pokraj njega klimav umivaonik s

lavorom. Eragon je pogledao madrac i rekao: »Ja spavam na podu.Vjerojatno je tako pun buha da bi me mogle živa pojesti.«

»Pa, ja im ne želim uskratiti obrok«, uzvrati Brom i spusti bisagena madrac. Eragon svoje stavi na pod i odveza luk.

»A što sada?«, upita.»Naći hranu i pivo. Poslije toga spavati. Sutra možemo početi

tražiti Razake.« Prije nego što su izišli iz sobe, Brom upozoriEragona: »Što god da se dogodi, nemoj slučajno razvezati jezik. Akose odamo, morat ćemo smjesta otići.«

Obroci su u gostionici bili oskudni, ali je pivo bilo izvrsno. Kad suse dovukli do sobe, Eragonu je ugodno zujalo u glavi. Prostro jesvoje deke po podu i uvukao se medu njih, a Brom se svalio nakrevet.

Malo prije negoli je zaspao, Eragon je dozvao Safiru. »Ostatćemo ovdje nekoliko dana, no ne bi smjelo trajati onako dugo kao u

Tirmu. Kad otkrijemo gdje su Razaci, možda ćeš nam ih moćipomoći uhvatiti. Razgovarat ćemo ujutro. Sada mi glava nije bašbistra.«

»Pio si«, doprla je do njega prijekorna misao. Eragon je malorazmislio i morao se složiti da je Safira potpuno u pravu. Bilo je jasnoda to ne odobrava, no rekla je samo: »Neću ti ujutro biti zavidna «.

»Ti ne«, promrmlja Eragon, »ali Brom hoće. Popio je dvaput višeod mene.«

NA TRAGU ULJA

"A na što sam mislio?, upitao se ujutro Eragon. U glavi mu jebubnjalo, a jezik mu je bio debeo i otežao. Štakor je proletio podkrevet, a Eragon je od toga zvuka zažmirio.

»Kako smo?«, lukavo je upitala Safira.Eragon se pravio da je ne čuje.Brom je napokon nešto promrmljao i iskobeljao se iz kreveta.

Zagnjurio je glavu u hladnu vodu u lavoru i potom izišao iz sobe.Eragon je krenuo za njim u hodnik. »Kamo ideš?«, upitao ga je.»Oporaviti se.«»Idem i ja.« Za pultom gostionice Eragon je otkrio da se Bromov

postupak oporavka sastoji od ispijanja golemih količina vruća čaja iledene vode, što je zalijevao rakijom. Kad su se vratili u sobu,Eragonu je bilo malo bolje.

Brom je privezao mač i poravnao nabore na odjeći. »Prvomoramo nekome postaviti nekoliko diskretnih pitanja. Želim otkritigdje je u Dras-Leoni dopremano sitrino ulje i kamo je odatleodvoženo. Najvjerojatnije su ga prevozili vojnici i radnici. Moramo teljude pronaći bar jednoga privoljeti da progovori.«

Napustili su Zlatni globus i pošli u potragu za skladištima u koje jemoglo biti dopremano sitrino ulje. Blizu središta grada ulice su sepočele postupno uspinjati prema zdanju obloženu sjajnim granitom.Bilo je smješteno na maloj uzvisini tako da je nadvisivalo sve kućeosim katedrale. Dvorište mu je bilo prekriveno mozaikom od školjkibisernica, a neki su dijelovi zidova bili optočeni zlatom. U nišama sustajali veliki kipovi koji su u šapama držali štapove iz kojih se dimiotamjan. Vojnici postavljeni na svaka tri metra pozorno su promatraliprolaznike.

»Tko ovdje živi?«, začuđeno je upitao Eragon.»Markus Tabor, vladar grada. Odgovoran je samo kralju i vlastitoj

savjesti, koja u posljednje vrijeme nije baš aktivna«, odgovorio je

Brom. Hodali su oko zdanja i pogledavali zatvorene ukrašene kućeoko njega.

Do podneva nisu saznali ništa korisno pa su otišli na ručak.»Grad je prevelik da bismo ga zajedno pročešljali«, rekao je Brom.»Idi u potragu sam. Naći ćemo se u Zlatnom globusu u sumrak.«Buljio je u Eragona ispod gustih obrva. »Ostajem u uvjerenju danećeš učiniti nikakvu glupost.«

»Neću«, obećao je Eragon. Brom mu je dao nekoliko novčića ikrenuo u suprotnom smjeru.

Tijekom ostatka dana Eragon je razgovarao s vlasnicima trgovinai nastojao radnicima biti što ugodniji i šarmantniji. Ispitivao je odjednoga kraja grada do drugoga pa opet ispočetka. Nitko nije ništaznao o ulju. Kamo god je odlazio, katedrala je buljila u njega. Bilo jenemoguće izbjeći njezine visoke tornjeve.

Napokon je našao čovjeka koji je nekada pomagao prevozitisitrino ulje i sjetio se u koje je skladište nošeno. Eragon je uzbuđenootišao pogledati tu zgradu, a onda se vratio u Zlatni globus. Brom jestigao nakon više od jednog sata, mrtav umoran.

»Jesi li što našao? «, upita ga Eragon.Brom je prošao prstima po sijedoj kosi. »Danas sam čuo puno

zanimljivih stvari, a nije nevažna ni ona da će ovoga tjednaGalbatoriks posjetiti Dras-Leonu.«

»Što?«, uzviknu Eragon.Brom se nasloni na zid, a bore mu se na čelu produbiše. »Čini se

da je Tabor uzeo sebi previše slobode pa je Galbatoriks odlučio doćii održati mu lekciju iz poniznosti. Bit će to prvi put u deset godina dakralj napušta Uruben.«

»Misliš li da zna za nas?«, upita Eragon.»Naravno da zna za nas, no siguran sam da ne zna gdje smo.

Da zna, već bi nas se Razaci dočepali. No, to znači da što godkanimo uraditi glede Razaka, moramo to učiniti prije Galbatoriksovadolaska. Ne želimo mu biti ni na udaljenosti od pedeset kilometara.

Jedino što nam ide u prilog jest to da će Razaci sigurno biti ovdjei pripremati se za njegov posjet.«

»Želim se dočepati Razaka«, reče Eragon i stisnu šake, »no neako to znači da se moram boriti protiv kralja. On bi me vjerojatnosasjekao na komadiće«.

Brom je izgledao kao da ga to zabavlja. »Vrlo dobro: oprez! Iimaš pravo. Ne bi imao nikakva izgleda protiv Galbatoriksa. A sad mireci što si danas saznao. To bi mogla biti potvrda onome što sam jačuo.«

Eragon je slegnuo ramenima. »Većinom gluposti, no razgovaraosam s čovjekom koji zna kamo je ulje odvoženo. U neko staroskladište. Nisam više ništa korisno otkrio.«

»Moj je dan bio malo plodonosniji od tvojega. Čuo sam istu stvarpa sam otišao do toga skladišta i razgovarao s radnicima. Nije ihtrebalo puno nagovarati da mi otkriju kako su sanduci s uljem uvijekodašiljani iz skladišta u palaču.«

»A onda si se vratio ovamo«, doda Eragon.»Ne, nisam! Nemoj me prekidati. Nakon toga sam otišao u

palaču i dospio u odaje za sluge kao bard. Nekoliko sam satitumarao po prostorijama zabavljajući sluškinje i druge pjevanjem irecitiranjem te im neprestano postavljao pitanja.« Brom je polakopunio lulu.

»Doista je zapanjujuće što sve sluge ne saznaju. Jesi li znao dajedan grof ima tri ljubavnice i da sve žive u istome krilu palače?«Mahao je glavom i palio lulu. »Osim takvih zapanjujućih sitnica, reklisu mi, sasvim slučajno, kamo se ulje odvozi iz palače.«

»A to je...?«, nestrpljivo upita Eragon.Brom je potegnuo iz lule i otpuhnuo kolut dima. »Van grada,

naravno. Svakoga punog mjeseca šalju dvojicu robova do podnožjaHelgrinda, s uljem i mjesečnim potrepštinama. Kad god sitrino uljestigne u Dras-Leonu, šalju ga zajedno s potrepštinama. Robove višenikada nitko ne vidi. A jednom ih je netko slijedio pa je i on nestao.«

»Mislio sam da su jahači dokrajčili trgovinu robljem«, rečeEragon.

»Nažalost, pod kraljevom je vlasti procvjetala.«»Dakle, Razaci su u Helgrindu«, rekao je Eragon razmišljajući o

goletnoj planini.»Ondje ili negdje u blizini.«»Ako jesu u Helgrindu, onda su ili na dnu planine, zaštićeni

debelim kamenim vratima, ili su gore u visinama kamo mogudoprijeti samo leteći konji i Safira. Bili na vrhu ili na dnu, skrovište imje sigurno skriveno od vanjskoga svijeta.« Malo je razmislio.

»Ako Safira i ja obletimo Helgrind, Razaci će nas sigurno vidjeti,a da ne spominjem cijelu Dras-Leonu.«

»To je problem«, složio se Brom.Eragon je namrštio čelo. »A da odemo umjesto dvojice robova?

Puni mjesec nije daleko. To bi nam pružilo savršenu priliku da sepribližimo Razacima.«

Brom je zamišljeno čupkao bradu. »To je u najbolju ruku opasno.Ako robove ubijaju iz daljine, bit ćemo u nevolji. Ne možemo nauditiRazacima, ako ih ne vidimo.«

»Nismo sigurni da robove ubijaju«, istaknuo je Eragon.»Ja sam siguran da ih ubijaju«, reče Brom ozbiljna lica. Onda mu

oči zasjaše i on otpuhnu još jedan kolut dima. »Ipak, to je zanimljivazamisao. Kad bismo to izveli tako da Safira bude skrivena u blizinii...« Glas mu je odlutao. »Moglo bi upaliti, no morat ćemo djelovatibrzo. S obzirom na kraljev dolazak, nemamo mnogo vremena.«

»Hoćemo li otići do Helgrinda i malo razgledati? Bilo bi dobrovidjeti predjel danju da nas ne iznenadi kakva zamka«, rekao jeEragon.

Brom je tapkao prstima po štapu. »To možemo kasnije. Sutra ćuse vratiti u palaču i smisliti kako ćemo zauzeti mjesta robova. Morambiti oprezan kako ne bih pobudio sumnju, iako bi me uhode idvorjani, koji znaju za Razake, mogli lako otkriti.«

»Ne mogu vjerovati. Stvarno smo ih našli«, tiho je rekao Eragon.Kroz glavu mu je proletjela slika mrtvoga ujaka i spaljena

posjeda. Vilica mu se stegnula.»Najteži dio tek dolazi, no da, dobro smo napredovali«, složio se

Brom. »Ako nam se sreća nasmiješi, mogao bi se ubrzo osvetiti iVardeni će se otarasiti opasna neprijatelja. Što će biti poslije togaovisi o tebi.«

Eragon je otvorio um i ushićeno rekao Safiri: »Otkrili smo razačkibrlog!«

»Gdje?« Brzo joj je ispričao što su otkrili.»Helgrind«, razmišljala je. »Prikladno mjesto za njih.«Eragon se složio s njom. »Kada ovdje završimo, možda možemo

posjetiti Karvahal.«»Što želiš?«, upitala ga ona kiselo. »Vratiti se prijašnjemu životu?

Znaš da se to neće dogoditi, zato prestani čeznuti za njim! U

određenom trenutku moraš odlučiti čemu ćeš se posvetiti. Hoćeš lise do kraja života skrivati ili ćeš pomoći Vardenima? To su ti jedinedvije mogućnosti, osim ako ne udružiš snage s Galbatoriksom, što jane prihvaćam niti ću ikada prihvatiti.«

Eragon je nježno dodao: »Ako moram birati, svoju ću sudbinupovjeriti Vardenima, a to dobro znaš.«

»Da, no moraš ponekad sam sebe čuti kako to izgovaraš«.Ostavila ga je da razmišlja o njezinim riječima.

ŠTOVATELJI HELGRINDA

Kad se Eragon probudio, bio je sam u sobi. Na zidu je ugljenombilo napisano: Eragone,

Neće me biti do kasno navečer. Novac za hranu je podmadracem. Istraži grad, uživaj, ali ostani neopažen!

BromPS. Izbjegavaj palaču. Ne idi nikamo bez luka! Neka stalno bude

napet.Eragon je obrisao zid i uzeo novac ispod madraca. Prebacio je

luk preko leda i pomislio: Kad barem ne bih morao stalno hodatinaoružan. Napustio je Zlatni globus i polagano šetao ulicamazaustavljajući se kako bi pogledao sve što ga je zanimalo. Bilo jemnogo zanimljivih trgovina, no nijedna nije bila tako uzbudljiva kaoAnđelina trgovina travama u Tirmu. Povremeno bi zurio u mračne,klaustrofobične kuće i poželio da nije u tome gradu. Kad je ogladnio,kupio je krišku sira i kruh, sjeo na rub pločnika i pojeo ih.

Kasnije je, u udaljenom kutku grada, čuo kako neki voditeljdražbe izvikuje cijene. Radoznao, krenuo je prema tome glasu istigao na širok prostor između dviju zgrada. Na podiju visine dopojasa stajalo je deset muškaraca. Ispred njih se okupila bogato išareno odjevena bučna gomila. Gdje je roba za prodaju?, upitao seEragon.

Voditelj dražbe završio je s cijenama i rukom pozvao mladića izapodija da mu priđe. Mladić se zbunjeno popeo na podij, vukući okovepri nogama i rukama. »Evo prve robe«, objavio je voditelj dražbe.»Zdrav muškarac iz pustinje Hadarak, uhvaćen tek prošlogamjeseca i u izvrsnom stanju. Pogledajte te ruke i noge. Jak je kaobik! Izvrstan za nošenje štita ili, ako nemate dovoljno povjerenja, zateške poslove. No, dopustite mi reći, dame i gospodo, to bi bila šteta.Ima um oštar poput čavla, ako ga naučite civiliziranu govoru!«

Gomila se počela smijati, a Eragon je od bijesa škripao zubima.Htio je reći nešto što bi oslobodilo toga roba pa je podignuo ruku, tekoslobođenu od udlage. Znak mu je na dlanu zasjao. Kad je htioispustiti magiju, sinulo mu je: Ne bi nikako uspio pobjeći! Uhvatili biga prije gradskih zidina. Samo bih mu pogoršao situaciju kad bih mupokušao pomoći. Spustio je ruku i potiho opsovao. Misli glavom!Tako si upao u probleme is Urgalima, reče sam sebi. Bespomoćno jegledao dok su roba prodali visoku čovjeku orlovskoga nosa. Na reduje bila ropkinja, sitna djevojčica, koja nije imala više od šest godina,otrgnuta iz ruku uplakane majke. Kad je voditelj dražbe počeo snadmetanjem, Eragon se prisilio da ode, napet od bijesa i ogorčenja.

Plač je jenjao tek nakon što je odmaknuo nekoliko ulica. Volio bihda mi sada neki lopov pokuša prerezati kesicu, smrknuto pomisli,gotovo prizivajući da se to dogodi. Ojađen, udari šakom u zid i zgulikožu sa zglobova na prstima.

Takvim bih stvarima mogao stati na kraj kad bih se borio protivCarstva, shvati on. Uz Safirinu pomoć, mogao bih osloboditi onerobove. Podarene su mi posebne moći. Bilo bi sebično od mene neiskoristiti ih na dobrobit drugih. Ako to ne učinim, onda ni ne trebambiti jahač. Nakon nekog vremena osvrnuo se oko sebe i iznenadio sekad je vidio da se nalazi ispred katedrale. Iskrivljeni su joj tornjevi biliprekriveni kipovima i natpisima. Duž strehe su bili poredani žljebovioblika životinjskih glava. Po zidovima su se grčile nevjerojatneživotinje, a po rubovima pri dnu zidova bili su poredani junaci ikraljevi od hladna mramora. U zidovima s obje strane katedrale bilisu rebrasti lukovi i visoki oslikani prozori, kao i stupovi različitihveličina. Na samom je vrhu, poput jarbola, stajao visok, šiljast toranj.S prednje strane, uvučena u sjenu, bila su vrata obrubljenaželjezom, s jednim redom ispisanih srebrnih slova koje je Eragonprepoznao kao riječi drevnoga jezika. Koliko je mogao razumjeti,pisalo je: Ti koji ovamo ulaziš, shvati svoju prolaznost i zaboraviprivrženost onome što voliš. Od cijeloga toga zdanja Eragona suprožimali trnci. Izgledalo je nekako prijeteće, kao grabežljivac kojičuči unutar grada i vreba sljedeću žrtvu. Do ulaza je vodio širok nizstepenica. Eragon se dostojanstveno popeo po njima i zaustavio sepred vratima. Pitam se smijem li ući? Gotovo s osjećajem krivnje,gurnuo je vrata. Lako su se otvorila i klizila po nauljenim šarkama.

Zakoračio je unutra. Praznu je katedralu ispunjavala tišinazaboravljena groba. Zrak je bio hladan i suh. Goli su se zidoviuzdizali do nadsvođenog krova koji je bio tako visok da se Eragonosjetio malen kao mrav. Oslikani prozori, s prizorima bijesa, mržnje igrizodušja, stajali su u rupama na zidovima, a sablasne zrake svjetlaprozirnim su bojama oplakivale neke dijelove granitnih klupa dok jeostatak prostora bio u sjeni. Ruke su mu postale tamnoplave.Između prozora stajali su kipovi s ukočenim beživotnim očima.

Uzvratio im je oštrim pogledom, a onda je polako krenuo krozsredišnji red, pribojavajući se da ne naruši taj mir. Kožne su mučizme nečujno tapkale po izlizanom kamenom podu.

Oltar se sastojao od velike kamene ploče bez ikakvih ukrasa. Naploču je padao jedan jedini tračak svjetla i osvjetljavao trunke zlatneprašine koja je lebdjela u zraku. Cijevi orgulja na vjetar, smještenihiza oltara, uzdizale su se sve do stropa. Na njima se moglo sviratisamo kad je Dras-Leonu tresao olujni vjetar. Iz poštovanja je kleknuoispred oltara i poklonio se. Nije molio, nego je odao poštovanjesamoj katedrali. Zidovi su joj zračili životnim tugama kojima je bilasvjedok. U zidovima su bili neugodni, istančano ukrašeni prizori. Biloje to odbojno mjesto, prazno i hladno. No, u tom se hladnom dodirunazirala vječnost, kao i, možda, moći koje su ondje ležale. Napokonje pognuo glavu i ustao. Miran i ozbiljan, sam je sebi prošaptao riječidrevnoga jezika, a onda se okrenuo, htijući otići. Sledio se. Srce muje poskočilo i počelo udarati kao bubanj. Na ulazu u katedralu stajalasu dvojica Razaka i promatrala ga. Mačevi su im bili izvučeni, soštricama boje krvi na grimiznoj svjetlosti. Niži je Razak hrapavoprosiktao. Nijedan se nije micao. Eragon je kiptio od bijesa. Toliko ihje tjedana tražio da je u njemu otupjela bol od njihova krvoločnadjela. No, osveta mu je bila nadomak ruke. Gnjev je u njemueksplodirao poput vulkana, sada čak pojačan prigušenim bijesom,nakon što je vidio nevolju robova. On zgrabi luk s leđa, a iz usta muprovali rika i odjeknu kao udar groma. Spretno zape strijelu i ispustije. Sekundu kasnije ispusti još dvije. Razaci neljudskom brzinomumaknuše strijelama. Počeše siktati i trčati između redova klupa, doksu im ogrtači mlatili zrakom poput gavranovih krila. Eragon opetposegnu za strijelom, ali mu oprez zaustavi ruku. Ako su znali gdjeće me naći, onda je i Brom u opasnosti! Moram ga upozoriti! U tom

času, na Eragonovo zaprepaštenje, u katedralu uđe red vojnika, aispred katedrale ugleda cijelo polje vojničkih odora.

Eragon je krvoločno buljio u Razake koji su mu se približavali, aonda potrča, nastojeći pronaći neku mogućnost bijega. Pozornostmu privuče trijem lijevo od oltara. U velikim skokovima proletje krozsvod i jurnu niz hodnik koji je vodio prema samostanu sa zvonikom.Zbog odzvanjanja razačkih čizama iza njega, on jurnu još brže svedok, na kraju hodnika, ne naiđe na zaključana vrata. Stade lupati povratima pokušavajući ih silom otvoriti, no bila su prečvrsta. Razaci sumu se približavali. Izbezumljen, on zaustavi dah i vrisnu: Džirda!Vrata bljesnuše, raspadoše se na komadiće i padoše na pod. Eragonutrča u malu prostoriju i nastavi bježati. Projuri kroz nekolikoprostorija prestrašivši jednu skupinu svećenika. Iza sebe začu povikei psovke. Samostansko zvono zazvoni na uzbunu. Eragon skrenukroz kuhinju, prođe pokraj dvojice redovnika, a onda kliznu krozpokrajnja vrata. Naglo se zaustavi u jednom vrtu, okruženu visokimzidom od cigle, bez ikakvih hvataljki za ruke i bez ikakva drugogizlaza. Htjede se vratiti natrag pa se okrenu, a onda začu dubokosiktanje i ugleda Razake naslonjene na zid pokraj vrata. Očajan, onpojuri prema zidu, napetih mišića na rukama. Magija mu ovdje nemože pomoći. Ako je upotrijebi za probijanje zida, bit će preumoranpa neće moći trčati. On skoči i, iako su mu ruke bile ispružene, samovrhovima prstiju dodirnu vrh zida, a ostatkom tijela udari o cigle i ostabez daha. Ostade visjeti, hvatajući zrak, boreći se da ne padne.Razaci krenuše u vrt, njišući glavama kao vučjaci kada njuše plijen.Eragon osjeti kako se približavaju, nape mišiće na rukama i, sastrašnom boli u ramenima, baci se na zid i skoči na drugu stranu.Zatetura, a onda povrati ravnotežu i jurnu niz ulicu upravo u trenutkukad su Razaci preskočili zid. S novom nadom, Eragon poletje jošvećom brzinom. Trčao je, gotovo dva kilometra, a onda je moraostati i uhvatiti daha. Nije bio siguran je li umaknuo Razacima pa jeušao na tržnicu i sakrio se ispod nekih kola. Kako su me našli?, upitase dahćući. Nisu trebali znati gdje sam... osim ako se nije štodogodilo Bromu! Zatim posegnu umom prema Safiri i reče: »Razacisu me našli. U opasnosti smo! Provjeri je li Brom dobro. Ako jest,upozori ga i neka dođe u gostionicu. I budi spremna doletjeti ovdješto brze možeš. Možda će nam trebati tvoja pomoć za bijeg.«

Safira je malo šutjela, a onda je kratko rekla: »Naći ćete se ugostionici. Nemoj se zaustavljati. U velikoj si opasnosti«.

»Kao da ne znam«, promrmlja Eragon i iskobelja se ispod kola.Zatim požuri prema Zlatnome globusu, na brzinu spakira stvari,osedla konje i izvede ih na ulicu. Uto stiže Brom, sa štapom uruci,opasno srdit. Skoči na Snježnoga Ognja i upita: »Što sedogodilo?«

»Bio sam u katedrali kad su se Razaci pojavili odmah iza mene«,odgovori Eragon i pope se na Kadoka. »Trčao sam što sam bržemogao, no svake bi sekunde mogli biti ovdje. Safira će nam sepridružiti kad iziđemo iz Dras-Leone.«

»Moramo izići iz grada prije nego što zatvore vrata, ako većnisu«, reče Brom. »Ako vrata budu zatvorena, bit će nam gotovonemoguće otići iz grada. Što god radio, nemoj se odvajati od mene.«

Eragon se ukočio kad je ugledao red vojnika kako stupaju u dnuulice.

Brom opsova, udari oglavom Snježnoga Ognja i odgalopira.Eragon se sagnu na Kadoku i jurnu za njim. Nekoliko su se putagotovo sudarili tijekom te divlje opasne jurnjave kroz gomile ljudi poulicama dok su se približavali gradskim zidinama. Kad su napokonugledali vrata, Eragon u očajanju zategnu Kadokove uzde. Vrata suveć bila napola zatvorena, a put su im zapriječila dva redakopljanika.

»Sasjeći će nas na komade!«, uzviknu Eragon.»Moramo pokušati i uspjeti!«, uzvrati Brom teškim glasom i

nastavi: »Ja ću se pozabaviti ljudima, no ti moraš držati vrataotvorena.« Eragon kimnu glavom, stisnu zube i zari pete u Kadoka.

Jurili su prema redovima nepomičnih vojnika koji su spustili kopljado razine konjskih grudi i ukopali ih u zemlju. Konji su rzali od straha,ali su Eragon i Brom čvrsto držali uzde. Eragon je čuo kako vojniciviču, ali je pozornost prikovao na vrata koja su se polako zatvarala.

Kad su se približili kopljima, Brom podignu ruku i izgovori nekeriječi koje su trenutačno djelovale. Oba reda vojnika padoše na leđa,kao da im netko pokosi noge. Prostor između dvaju vratnih krilasvake se sekunde smanjivao. U nadi da ga njegova moć nećepreviše iscrpiti, Eragon posegnu za njom i uzviknu: »Du grindhuildrl'«

Vrata zastrugaše, zatresoše se i stadoše. I gomila pred vratima istražari ostadoše zabezeknuti i ne izgovoriše ni riječi. Čulo se samoudaranje konjskih kopita. Brom i Eragon izletješe i nađoše se izvanzidina Dras-Leone. Čim se nađoše na slobodi, Eragon pusti vrata.

Vrata zadrhtaše i zalupiše se. Eragon se zanjihao od očekivanogumora, no uspio se održati u sedlu. Brom ga je zabrinuto promatrao.Nastavili su bježati kroz vanjske dijelove grada jer su se na gradskimzidinama oglasile trube na uzbunu. Safira ih je čekala na rubu gradaskrivena iza drveća. Oči su joj sijevale. Mlatila je repom amo-tamo.»Hajde, uzjaši je«, reče Brom. »I ovoga puta ostani u zraku, bezobzira na to što se sa mnom bude događalo. Krenut ću na jug. Leti ublizini. Nije me briga ako tko vidi Safiru.« Eragon brzo uzjaha Safiru.Dok se zemlja pod njima njihala i odmicala, promatrao je Bromakako galopira cestom.

»Jesi li dobro?«, upita ga Safira.»Da «, odgovori Eragon. »No, samo zahvaljujući tome što smo

imali veliku sreću.«Iz nozdrva joj izletje oblak dima. »Sve vrijeme koje smo proveli

tragajući za Razacima bilo je uzaludno.«»Znam«, reče Eragon i nasloni glavu na njezine ljuske. »Da su

nam Razaci bili jedini neprijatelji u gradu, ostao bih i borio se, no uz'sve one vojnike na njihovoj strani, borba baš ne bi bilaravnopravna.«

»Shvaćaš da će se o nama sada govoriti? Ne bi se baš mogloreći da je ovaj bijeg bio neprimijećen. Bit će još teže umaknutiCarstvu.« Glas joj je imao prizvuk na koji nije bio naviknut.

»Znam.«Letjeli su nisko i brzo, iznad ceste. Iza njih je, u daljini, nestajalo

Leonsko jezero. Tlo je bilo suho i kamenito, puno tvrdog i oštrogšipražja i visokih kaktusa. Nebo je bilo oblačno i tamno. Najednom udaljini bijesnu sijevanje. Vjetar poče zavijati pa se Safira naglo počespuštati prema Bromu. Brom zaustavi konje i upita: »Što sedogodilo?«

»Vjetar je prejak«, odgovori Eragon.»Nije tako strašan«, prigovori im Brom.»Gore jest«, uzvrati Eragon i pokaza rukom prema nebu. Brom

opsova i pruži mu Kadokove uzde. Kaskali su na konjima, a Safira je

za njima hodala, iako je na tlu teško držala korak s konjima.Vjetar je puhao sve jače, dizao prašinu u zrak i mijenjao smjer.

Zamotali su šalove oko glave kako bi zaštitili oči. Bromov je ogrtačlebdio u zraku, a brada mu je letjela amo-tamo kao da je živa. Iako biim kiša zagorčala život, Eragon je poželio da počne padati jer bi imzamela tragove.

Ubrzo ih je mrak prisilio da se zaustave. Uz zvijezde kao jediniputokaz, skrenuli su s ceste i smjestili se iza dva golema kamena.

Bilo je preopasno ložiti vatru pa su jeli hladnu hranu, a Safira ih ještitila od vjetra.

Poslije posne večere, Eragon upita Broma: »Kako su nas našli?«Brom je počeo paliti lulu, ali se predomislio i odložio je. »Jedan

me sluga u palači upozorio da među njima ima uhoda. Vijest o meni imojim pitanjima vjerojatno je nekako doprla do Tabora, a preko njegado Razaka.«

»Ne smijemo se vraćati u Dras-Leonu, zar ne?«, upita Eragon.Brom odmahnu glavom i odgovori: »Ne sljedećih nekoliko

godina.«Eragon se uhvati rukama za glavu. »Hoćemo li onda izvući

Razake iz grada? Ako dopustimo da vide Safiru, krenut će za njomgdje god ona bila.«

»A krenu li oni, krenut će i pedeset vojnika«, doda Brom i nastavi:»U svakom slučaju, nije vrijeme da o tome raspravljamo. Sada semoramo usredotočiti na spašavanje glava. Ova će noć bitinajopasnija, jer će nas Razaci tražiti po mraku kada su najsnažniji.

Morat ćemo naizmjence stražariti do jutra.«»U redu«, reče Eragon i ustade. Malo je oklijevao. Zatim zažmiri i

krajičkom oka opazi kako se nešto kreće, kao mala mrlja boje koja jeodudarala od okolne tame. On zakorači prema rubu skrovišta kako bibolje vidio.

»Što je?«, upita Brom dok je razmotavao svoje deke.Eragon je buljio u tamu, a onda se okrenuo. »Ne znam. Učinilo

mi se da sam nešto vidio. Vjerojatno je bila ptica.« U tom času osjetisnažnu bol u zatiljku, a Safira poče rikati. Eragon se sruši na tlo, bezsvijesti.

OSVETA RAZAKA

Eragona je probudila tupa bol u glavi. Pri svakom dotoku krviosjetio je novi val glavobolje. Otvorio je oči i odmah zažmirio.Pogledao je ravno u jaku svjetiljku i suze su mu navrle na oči.Trepnuo je i okrenuo glavu. Kad je pokušao ustati, shvatio je da sumu ruke svezane na leđima. Malodušno se okrenuo i vidio Bromoveruke. Laknulo mu je kad je shvatio da su zajedno svezani. Što sedogađa? Pokušavao je shvatiti i pala mu je na um sljedeća misao:Ne bi svezali mrtvaca! Ali tko? Počeo se okretati, a onda je stao, jerje ugledao par crnih čizama.

Eragon je pogledao uvis ravno u zakriveno lice jednog Razaka.Zadrhtao je od straha. Posegnuo je za magijom i htio izgovoriti

riječ kojom je trebao ubiti Razaka, a onda je zbunjeno zastao. Nijese mogao sjetiti riječi. Očajan, ponovno je pokušao, ali opet bezuspjeha.

Razak je stajao nad njim i odvratno se cerio. »Droga djeluje,daaa? Missslim da nasss viššše nećeššš gnjaviti.«

Začu se neko udaranje s lijeve strane. Eragon se prestravi kadvidje kako drugi Razak prebacuje brnjicu preko Safirine glave. Krilasu joj bila svezana za trup crnim lancima. Na nogama je imalaokove. Eragon je pokuša dodirnuti mislima, ali ne osjeti ništa.

»Possstala je vrlo sssusssretljiva kad sssmo joj zzzaprijetili daćemo te ubiti«, prosikta Razak. Zatim čučnu pokraj svijeće i počeprevrtati po Eragonovim bisagama. Pregledavao je svaku pojedinustvar i odbacivao sve dok nije naišao na Zaroka. »Kakva divnassstvarčica za nekoga tako... bezzznačajna. Možžžda ću ga zadr-žžžati.« Zatim se nagnuo prema Eragonu i, cereći se, dodao: »Ili ćeti, možžžda, ako budešššš dobar, naššš gossspodar dopussstiti daga laššštiššš.«

Vlažni mu je zadah smrdio kao sirovo meso. Zatim je u ruciokrenuo mač i vrisnuo kad je ugledao znak na koricama mača. Drugi

je Razak pojurio k njemu. Gledali su mač, siktali i pucketali usnama.Napokon su se okrenuli Eragonu: »Izvrsssno ćeššš služžžitinašššemu gossspodaru, daaa.«

Eragon je natečenim jezikom uspio izgovoriti: »Ako mu budemslužio, vas ću ubiti.«

Razaci su se hladno cerili. »Aaa, nećeššš, mi smo predragocjeni.Ali ti... ti si nevažžžan.« Safira je duboko zarežala. Iz nozdrva joj jesukljao dim što Razake, izgleda, nije zanimalo.

Pozornost im je privukao Brom, jer je zastenjao i prevrnuo se nastranu. Jedan ga je Razak zgrabio za košulju i s lakoćom ga bacio uzrak. »Ovaj ssse lzzzgubio.«

»Daj ga joššš malo.«»Haj'mo ga ubiti«, reče niži Razak. »Nanio nam je puno zzzla.«Viši Razak prijeđe prstima po maču. »Dobar plan. No, sssjeti

ssse, kralj je rekao da ih žžželi žžzive.«»Možžžemo reći da je poginuo dok sssmo ga hvatali.«»A šššto ćemo sss ovim?«, upita Razak i uperi vrh mača u

Eragona. »Ako prozzzbori?«Drugar mu se nasmija i izvuče oštar bodež. »Ne bi ssse usssu-

dio.«Nakon duge šutnje, prvi Razak progovori: »Dogovoreno.«Zatim su odvukli Broma nasred logora i podigli ga na koljena.

Brom je pao na stranu. Eragon je promatrao sa sve većim strahom.Moram se osloboditi! Pokušao je prekinuti konope, no bili su prejaki.

»Nišššta od toga«, reče visoki Razak i bocnu ga mačem. Zatimpodignu nos i onjuši zrak. Kao da ga je nešto mučilo. Drugi Razakzareža, povuče Bromovu glavu unatrag i prisloni mu bodež na golivrat. U tom trenutku nešto snažno fijuknu i Razak zaurla. Nečija gaje strijela pogodila u rame. Razak koji je stajao blizu Eragona baci sena pod. Druga ga strijela za dlaku promaši i on pojuri premaranjenom drugaru. Obojica su buljila u tamu i siktala od bijesa. Nisuni pokušali zaustaviti Broma koji se omamljeno osovio na noge.

»Lezi!«, poviknu Eragon. Brom se zanjiha i zatetura premaEragonu. U logor su i dalje dolijetale strijele nepoznatih napadača pasu se Razaci otkotrljati iza kamenja. Uslijedila je tišina, a ondastrijele počeše dolijetati sa suprotne strane. Razaci su bili zatečenipa su sporo reagirali. Ogrtači su im bili prostrijeljeni na više mjesta, a

jednome je iz ramena virila slomljena strijela. Niži Razak počepodivljalo urlikati, pojuri prema cesti i u trku zlobno udari Eragonanogom u slabinu. Drugar mu malo zastade, a onda zgrabi bodež sazemlje i odjuri za njim. Na odlasku baci nož u Eragona. U Bromovimočima najednom zasja čudno svjetlo. Baci se pred Eragonaotvorenih usta, kao da ispušta nečujan urlik. Nož se muklo zabi unjega, on se skljoka bočno, a glava mu se beživotno objesi.

»Ne!«, vrisnu Eragon i poče se previjati od boli. Zatim začukorake, a onda sklopi oči. Više nije osjećao ništa.

MURTAG

Eragon je dugo osjećao samo oštru bol u slabinama. Svaki mu jeudah bio bolan. Kao da su njega izboli, a ne Broma. Izgubio jeosjećaj za vrijeme. Nije znao jesu li prošli tjedni ili samo minute. Kadje napokon došao k svijesti, otvorio je oči i znatiželjno škiljio u vatru,udaljenu samo par koraka. Ruke su mu još bile svezane, ali je drogavjerojatno prestala djelovati jer je opet jasno razmišljao.

»Safira, jesi li povrijeđena? «»Ne, ali ti i Brom jeste.« Čučala je iznad Eragona i zaštitnički nad

njim raširila krila.»Safira, nisi valjda ti naložila vatru? I nisi se, valjda, sama

oslobodila lanaca?«»Ne.«»To sam i mislio.« Nekako je uspio kleknuti. U tom je času

ugledao nekog mladića kako sjedi s druge strane vatre. Nepoznatmladić, odjeven u poderanu odjeću, izgledao je mirno i staloženo. Uruci je držao luk, a sa strane dugačak dvoručni mač. U krilu je držaobijeli rog okovan srebrom, a iz jedne mu je čizme virio držak bodeža.Oko ozbiljna lica i prodornih očiju visjele su mu smeđe kovrče.Izgledao je nekoliko godina stariji od Eragona i možda kojicentimetar viši. Iza njega je bio privezan ratni sivi konj, zekan, koji jeoprezno promatrao Safiru.

»Tko si ti?«, upita Eragon dišući plitko.Mladić čvrsto stisnu luk. »Murtag.« Glas mu je bio tih i miran, ali

na čudan način osjećajan.Eragon progura ruke ispod stražnjice pa ispod nogu, kako bi mu

bile s prednje strane. Stiskao je zube od boli u slabinama. »Zašto sinam pomogao?«

»Razaci nisu samo vama neprijatelji. Ja sam ih slijedio.«»Znaš tko su Razaci?«»Da.«

Eragon se usredotočio na konopce oko zapešća i posegnuo zamagijom. Zastao je, svjestan Murtagova pogleda, a onda je zaključioda nije važno. Džirda!, promrmlja on, a konopci se naglo odvezaše ipadoše. Eragon protrlja ruke kako bi mu krv slobodno poteklažilama.

Murtagu zastade dah. Eragon se napregnu i pokuša ustati, ali gazapara bol u rebrima. On se spusti, stisnu zube i zadahta. Murtagmu htjede priskočiti upomoć, ali Safira zareža i spriječi ga. »Već bihti pomogao, ali me tvoj zmaj ne pušta ni blizu.«

»Ime joj je Safira«, procijedi Eragon. »Sad ga pusti, ovo ne mogusam. Osim toga, spasio nam je život.« Safira opet zareža, ali ipaksklopi krila i ustuknu. Murtag ju je nepomično gledao i zakoračio kEragonu.

Uhvatio ga je za ruku i nježno ga podignuo na noge. Eragon jejauknuo i bio bi pao da ga Murtag nije držao. Prišli su vatri gdje jeBrom ležao na leđima. »Kako je?«, upita Eragon.

»Loše«, odgovori Murtag i spusti Eragona na tlo. »Nož mu sezabio ravno medu rebra. Možeš ga pogledati malo kasnije, no prvomoramo vidjeti što su Razaci učinili tebi.« Pomogao je Eragonu dasvuče košulju, a onda je zazviždao: »Fiju!«

»Fiju«, ponovi Eragon slabim glasom. Duž lijeve slabineprotezala mu se velika masnica. Koža mu je bila crvena i natečena.Imao je nekoliko posjekotina. Murtag stavi ruku na ranu i lagano jepritisnu. Eragon vrisnu, a Safira zareža u znak upozorenja.

Murtag je pogleda i dohvati deku. »Mislim da su ti slomljenarebra. Teško je reći, no najmanje dva, možda više. Sretan si što neiskašljavaš krv.« Zatim je isparao deku na dugačke trake i povezaomu grudi.

Eragon je opet obukao košulju. »Da... sretan sam.« Plitko jeudahnuo, doteturao do Broma, vidio da mu je Murtag razrezaoogrtač i povezao ranu te ju je drhtavim prstima počeo odvezivati.

»Ja to ne bih radio«, upozori ga Murtag. »Bez zavoja ćeiskrvariti.«

Eragon se nije obazirao, nego je odmotao Bromova rebra. Ranaje bila kratka i uska, što je značilo da je duboka. Potekla je krv. Kaošto je vidio kad je Gero bio ranjen, rana koju nanese Razak sporozacjeljuje.

Skinuo je rukavice i panično se nastojao sjetiti iscjeliteljskih riječikoje ga je Brom naučio. »Pomogni mi, Safira«, preklinjao ju je.»Preslab sam da bih ovo uradio sam.«

Safira čučnu do njega i upilji oči u Broma. »Evo me, Eragone«Kad je misli spojila s Eragonovima, tijelo mu je zadobilo novu snagu.Eragon je posegnuo za njihovom zajedničkom moći i usredotočio sena riječi. Ruku mu je drhtala dok ju je držao iznad rane. »Vaize hil«,izgovori on. Dlan mu zasja i Bromova koža zaraste, kao da rane nijeni bilo. Murtag je sve to promatrao.

Sve je bilo brzo gotovo. Sjaj s dlana nestade i Eragon sjede.Osjećao je mučninu. »Ovo nismo još nikad radili«, reče.

Safira kimnu glavom. »Zajednički možemo bacati čari kakvenijedno od nas pojedinačno ne može.«

Murtag pogleda Bromova rebra i upita: »Je li potpuno ozdravio?«»Mogu zacijeliti samo ono što je na površini. Ne znam dovoljno

da bih sredio bilo kakve unutarnje ozljede. Sada sve ovisi o njemu.Učinio sam što sam mogao.« Eragon na trenutak sklopi oči. Bio jekrajnje iscrpljen. »Glava... kao da mi lebdi u oblacima.«

»Vjerojatno trebaš nešto pojesti«, reče Murtag. »Skuhat ćuvarivo.«

Dok je Murtag pripremao jelo, Eragon se pitao tko je on. Mač i lukbili su mu najfinije izrade, kao i rog. Ili je lopov ili je pun novca,navikao na izobilje. Zašto je progonio Razake? Što su mu učinili daim je postao neprijateljem? Da, možda, ne radi za Vardene?

Murtag mu je dodao zdjelu variva. Kad je sve pojeo, Eragonupita: »Koliko ima da su Razaci pobjegli?«

»Nekoliko sati.«»Moramo krenuti prije nego se vrate s pojačanjem.«»Ti, možda, možeš putovati«, reče Murtag. Zatim pokaza rukom

prema Bromu i doda: »Ali on ne može. Ne može čovjek jednostavnoustati i jahati nakon što je dobio nož u rebra«.

»Ako napravimo nosiljku, možeš li ga nositi u kandžama kao štosi nosila Geru?«, upita Eragon Safiru.

»Da, samo će spuštanje biti nezgodno.«»Bitno je da možeš.«"Zatim reče Murtagu: »Safira ga može nositi, no treba nam

nosiljka. Možeš li je ti napraviti? Ja nemam dovoljno snage.«

»Budi tu.« Murtag izvuče mač i krenu. Eragon odšepa do bisaga iuze luk s mjesta na koje su ga Razaci bacili. Napeo ga je i pronašaotobolac sa strijelama, a onda je otišao po Zaroka, skrivena u sjeni.Na kraju je pronašao deku za nosiljku.

Murtag se vratio noseći dva kolca. Položio ih je usporedno na tlo iza njih privezao deku. Nakon što je pažljivo zavezao Broma napriručnu nosiljku, Safira je kandžama uhvatila kolce i, uz znatannapor, uzletjela. »Nikada nisam mislio da ću vidjeti ovakav prizor«,reče Murtag s čudnim prizvukom u glasu.

Kad je Safira nestala u mraku neba, Eragon je došepao doKadoka i uz veliku se bol popeo na sedlo. »Hvala što si nampomogao. Sada trebaš otići. Jaši što dalje od nas. Bit ćeš uopasnosti ako Carstvo sazna da si s nama. Ne možemo te zaštititi, ane želim da ti se zbog nas što dogodi.«

»Lijep govor«, uzvrati Murtag dok je gasio vatru, »ali kamo bihotišao? Ima li u blizini neko mjesto gdje čovjek može biti na sigurnom?«

»Nema«, prizna Eragon.Murtag je prstima gladio držak mača, a oči su mu se caklile. »U

tom slučaju, mislim da ću ti praviti društvo dok ne prođe opasnost.Nemam ništa bolje činiti. Osim toga, ako ostanem s tobom, moždaću opet naići na Razake, prije negoli sam. Oko jahača se neizbježnodogađaju zanimljive stvari.«

Eragon je malo oklijevao. Nije bio siguran treba li prihvatiti pomoćpotpuna neznanca. Bio je i nelagodno svjestan činjenice da jepreslab za bilo kakvo raspravljanje. Ako se pokaze da je Murtagnepouzdan, Safira ga može u svakom trenutku lako otjerati.

»Pridruži nam se, ako želiš«, reče na kraju i slegnu ramenima.Murtag kimnu glavom i uzjaha svog ratnog zekana. Eragon dohvatioglav Snježnoga Ognja, napusti logor i oni krenuše u divljinu. Mladije mjesec bacao blijedo svjetlo, no Eragon je znao da će mu Razacitako još lakše ući u trag. Želio je Murtagu postaviti još pitanja, ali ješutio i čuvao snagu za jahanje. Safira je pred zoru rekla: »Moramstati. Krila su mi umorna i Bromu je potrebna pomoć. Otkrila samdobro mjesto za odmor, oko četiri kilometra od vas.«

Zatekli su je kako sjedi u podnožju široke pješčane gromade kojase izdizala iznad zemlje kao velik brijeg. Sa strane je bila izdubljena

špiljama raznih veličina. Takvih je humaka bilo po cijelome području.Safira je izgledala zadovoljna sobom. »Našla sam špilju koja se nevidi sa zemlje. Dovoljno je velika za sve nas, uključujući i konje.Dođite za mnom.« Okrenula se i počela se penjati uz gromadu,zabijajući goleme kandže u pješčani kamen. Konjima je bilo teško jerse potkovanim kopitima nisu mogli pridržavati za kamen. Eragon iMurtag morali su ih gurati gotovo sat vremena pa su se napokon ioni uspjeli popeti do špilje.

Spilja je bila dobrih trideset metara duga i gotovo deset široka, aotvor joj je bio malen, tako da su bili zaštićeni od nevremena inepoželjnih očiju. U dnu špilje bila je potpuna tama koja se zalijepilaza zidove poput mekane crne vunene zavjese.

»Zadivljujuće«, reče Murtag. »Ja ću prikupiti drva za vatru.«Eragon požuri prema Bromu. Safira ga je smjestila na mali

greben u stražnjem dijelu špilje. Eragon mu je stisnuo mlohavu ruku izabrinuto promatrao naborano lice. Poslije nekoliko minuta jeuzdahnuo i vratio se k vatri koju je Murtag naložio.

Jeli su u tišini, a zatim su pokušali Bromu dati vode, no nije htiopiti. Nisu mogli učiniti ništa pa su prostrli deke i zaspali.

JAHAČEVA BAŠTINA

»Probudi se, Eragone.« Eragon se pomaknu i zastenja. »Trebamtvoju pomoć. Nešto nije u redu.« Eragon se pokušao ne osvrtati nataj glas. Želio je nastaviti spavati.

»Ustaj !«»Odlazi«, progunđa on.»Eragone!« Cijela špilja odjeknu. Eragon skoči na noge i poče

tapkati i tražiti svoj luk. Safira je čučala nad Bromom koji seotkotrljao s grebena i u grču se valjao po tlu. Lice mu je biloizobličeno, a šake stisnute. Eragon potrča, u strahu od najgorega.

»Pomogni mi da ga umirim. Povrijedit će se!«, poviknu Murtagukoji je čvrsto držao Bromove ruke. Dok se Brom grčio, Eragona jesnažno boljelo u slabinama. Zajedno su ga držali sve dok grčevi nisuprestali. Zatim su ga pažljivo vratili na greben.

Eragon mu je dodirnuo čelo. Bilo je tako vruće da se toplinaosjećala i na udaljenosti od dva centimetra.

»Donesi mi vode i krpu«, zabrinuto reče. Kad je Murtag to donio,Eragon stade lagano brisati Bromovo čelo pokušavajući mu snizititemperaturu. Kad je u špilji opet zavladala tišina, opazio je da vanisja sunce. »Koliko smo spavali?«, upita Safiru.

»Prilično. Gotovo sam cijelo vrijeme pazila na Broma. Bio jedobro sve do prije minutu, kad se počeo tresti. Probudila sam te kadje pao na zemlju.«

Eragon se ispružio stišćući oči od boli u rebrima. Najednom ganetko uhvati za rame. Bio je to Brom koji je otvorio oči i uprovodnjikavi pogled u Eragona.

»Ti!«, jedva je izgovorio. »Donesi mi mijeh s vinom!«»Brome?«, uzviknu Eragon sretan što mu čuje glas. »Ne bi smio

piti vino. Bit će ti još gore.«»Donesi ga, mladiću, samo donesi...«, uzdahnu Brom, a ruku mu

skliznu s Eragonova ramena.

»Odmah se vraćam. Drži se.« Eragon odjuri do bisaga i počebjesomučno po njima kopati. »Ne mogu ga naći«, viknu i nastaviočajnički tražiti.

»Evo, uzmi moj mijeh«, reče Murtag i pruži mu mijeh.Eragon ga zgrabi i otrča Bromu. »Evo vina«, reče i kleknu.

Murtag se povuče u špilju kako bi njih dvojica mogli nasamorazgovarati.

Bromove su sljedeće riječi bile slabe i nerazgovijetne. »Dobro...«Jedva je pomaknuo ruku. »Sada... mi vinom operi desnu ruku.«

»Što...«, zausti Eragon.»Bez pitanja! Nemam vremena.« Smeten, Eragon odčepi mijeh i

izli malo vina Bromu na dlan. Zatim mu utrlja vino po cijelome dlanu,oko prstiju i po nadlanici.

»Još«, promrmlja Brom. Eragon mu uli još vina na dlan i stade gautrljavati. Dio te tamne tekućine curio je na zemlju. Najednom stade izinu od zaprepaštenja. Brom je na ruci imao gedvei ignaziu.

»Ti si jahač?«, začuđeno upita Eragon.Na Bromovu licu zatitra bolan osmijeh. »Nekad sam bio... ali više

ne. Kad sam bio mlad... mlađi nego ti sada, jahači su meodabrali...odabrali u svoje redove. Dok su me uvježbavali, sprijateljiosam se s jednim učenikom... Morzanom, prije nego je postao jedanod Zakletih.« Eragon duboko udahnu. To je bilo prije više od stotinugodina. »Ali nas je izdao Galbatoriksu... i u bitci kod Doru Aribe,Vrengardova grada, poginu moja mlada zmajica. Zvala se...Safira.«

»Zašto mi to nisi prije rekao?«, tihim glasom upita Eragon.Brom se nasmija. »Zato što... nije bilo potrebe.« Zatim ušutje.

Disao je teško, a šake su mu bile stisnute. »Star sam, Eragone... vrlostar. Iako su mi ubili zmajicu, živio sam dulje od većine ljudi. Ti neznaš kako to izgleda doživjeti moje godine, prisjećati se i shvatiti dase vrlo malo toga sjećaš, a onda pogledati u budućnost i spoznati dasu pred tobom još mnoge godine... I danas, nakon toliko godina,patim za svojom Safirom... i mrzim Galbatoriksa što me od njeodvojio.« Pogled pun vrućice upro je u Eragona i vrlo značajnorekao: »Ne dopusti da se to tebi dogodi. Ne dopusti! Čuvaj Safiruvlastitim životom jer bez nje nije vrijedno živjeti.«

»Ne smiješ tako govoriti. Ništa se njoj neće dogoditi«, zabrinutoreče Eragon.

Brom je okrenuo glavu na stranu. »Možda trabunjam.« Odsutnimje pogledom prešao preko Murtaga, a onda se usredotočio naEragona. Glas mu je bio jači. »Eragone! Ja neću dugo. Ovo... ovo jeteška rana. Oduzima mi snagu. Nemam snage za borbu... Prije negoodem, hoćeš li primiti moj blagoslov?«

»Sve će biti u redu«, reče Eragon sa suzama u očima. »Nemoraš to činiti.«

»Takav je život... moram. Hoćeš li primiti moj blagoslov?« Eragonnagnu glavu i kimnu, preplavljen osjećajima. Brom mu položi drhtavuruku na čelo. »Onda ti ga dajem. Neka ti godine koje dolaze donesuveliku sreću.« Pokazao je Eragonu rukom da se nagne još bliže.Onda mu je, vrlo tiho, šapnuo sedam riječi drevnoga jezika, a zatimmu je, još tiše, rekao što znače. »To je sve što ti mogu dati...Upotrijebi ih samo u velikoj nevolji.«

Zatim je odsutno upro pogled u strop. »A sada«, promrmljao je,»odoh na najveće od svih putovanja...«

Eragon je plakao, držao ga za ruku i tješio kako je najbolje umio.Bdio je nepokolebljivo i postojano, bez hrane i piće. Dok su dugi satisporo prolazili, Brom je poprimao blijedosivu boju, a oči su mu sepolako zamagljivale. Ruke su mu postale hladne, a kosa čudnorazigrana. Eragon je mogao samo bespomoćno promatrati kakorazačka rana ubire danak.

U rano predvečerje, kad su se sjene produljile, Brom se nagloukočio. Eragon ga je glasno dozivao i zamolio Murtaga da mupomogne, no nisu mogli učiniti ništa. Dok je mukla tišina vlažila zrak,Brom je zaustavio pogled na Eragonovim očima. Onda mu se po licurazlilo zadovoljstvo, a kroz usne je procijedio zadnji dah.

I tako umrije Brom pripovjedač.Eragon mu je drhtavim prstima zaklopio oči i ustao. Safira je iza

njega podignula glavu i od tuge zarikala prema nebu. Naricala je odboli. Niz Eragonovo su lice tekle suze jer mu je taj strašni gubitakprožeo cijelo biće. Progovorio je, zamuckujući: »Moramo gapokopati.«

»Mogli bi nas vidjeti«, upozorio ga je Murtag.»Baš me briga!«Murtag je malo oklijevao, a onda je iz špilje iznio Bromovo tijelo,

njegov mač i štap. Safira je išla za njima. »Na vrh«, procijedio je

Eragon i pokazao rukom prema samome vrhu brežuljka odpješčenjaka.

»Ne možemo iskopati grob u kamenu«, usprotivio se Murtag.»Ja mogu.«Eragon se popeo na ravni vrh brežuljka, s velikim naporom zbog

bolnih rebara. Murtag je položio Broma na kamen. Eragon je obrisaooči i uperio pogled u kamen. Zatim je ispružio ruku prema kamenu iizgovorio: »Moistenr!« Kamen se raspade.

Rasplinu se kao voda i na samom vrhu brežuljka napraviudubljenje veličine ljudskoga tijela. Oblikujući pješčenjak kao vlažnuglinu, Eragon je oko udubljenja izgradio zidove do pojasa.

Položili su Broma u nedovršeni grob od pješčenjaka i pokrajnjegova tijela položili štap i mač. Eragon se malo odmaknuo i opetoblikovao kameni grob s pomoću magije. Zidovi su se zatvorili nadBromovim nepomičnim licem uzdižući se kao izbrušen, šiljast toranj.Kao posljednju počast Eragon je na nadgrobni toranj runamanapisao: OVDJE POČIVA BROM

Koji je bio jahač zmaja A meni kao otac.Neka mu ime živi u slavi.Zatim je pognuo glavu i glasno zaplakao. Stajao je tako, kao živ

spomenik, sve do večeri, do posljednjeg tračka svjetlosti na zemlji.Te je noći opet sanjao ženu u tamnici.

Osjećao je da nešto s njom nije u redu. Disanje joj je biloneravnomjerno i drhtala je, od hladnoće ili od boli, to nije znao. Upolutami zatvorske sobe, jedina jasno osvijetljena stvar bila jenjezina ruka koja je visjela preko ruba ležaja. Iz vrhova prstiju kapalajoj je tamna tekućina. Znao je da je to krv.

DIJAMANTNI GROB

Kad se Eragon probudio, oči su mu bile pune pijeska, a tijeloukočeno. U špilji nije bilo nikoga osim konja. Nije bilo nosiljke nitiikakva dugog znaka Bromove nazočnosti. Otišao je do ulaza i sjeona pješčani kamen pun rupa. Dakle, vještica Anđela imala je pravo.

Vidjela mi je smrt bliske osobe u budućnosti, pomisli on tupobuljeći u tlo. Sunce boje dragog kamena topaza pustinjskom jetoplinom zagrijavalo to rano jutro.

Suza mu je kliznula niz bezvoljno lice i osušila se na suncu takoda mu je na koži ostao slan trag. Sklopio je oči i upijao toplinu nerazmišljajući ni o čem. Noktom je besciljno strugao po pješčenjaku.Kad je bolje pogledao, vidio je da je napisao: Zašto ja?

Bio je na istome mjestu kad se Murtag popeo u špilju. Nosio jedva zeca. Bez riječi je sjeo pokraj Eragona. Zatim ga je upitao:»Kako si?«

»Vrlo loše.«Murtag ga je zamišljeno promatrao. »Hoćeš li se oporaviti?«Eragon je slegnuo ramenima. Poslije nekoliko minuta

razmišljanja Murtag je nastavio: »Mrzim što te to pitam u ovometrenutku, no moram znati... je li tvoj Brom onaj Brom koji je pomogaoukrasti kralju zmajevo jaje, a prije toga je tražio jaje po cijelomeCarstvu i u dvoboju ubio Morzana? Čuo sam kako mu izgovaraš imei pročitao natpis što si mu ga napisao na grobu, no moram bitisiguran je li to bio on?«

»Jest«, tiho je rekao Eragon. Murtagovo je lice izgledalozabrinuto.

»Kako znaš sve to? Govoriš o stvarima koje su tajna većini ljudi ipratio si Razake baš kad je nama bila potrebna pomoć. Jesi li jedanod Vardena ?«

Murtagove su se oči pretvorile u nedokučiva nebeska tijela.»Bježim kao i ti.« U glasu mu se osjetila tuga. »Ne pripadam ni

Vardenima ni Carstvu. Niti ikome išta dugujem, osim sebi. Gledetoga što sam te spasio, priznajem da sam čuo potajne priče o nekomnovom jahaču pa sam zaključio da ću, slijedeći Razake, moždaotkriti ima li u njima istine.«

»Mislio sam da želiš ubiti Razake«, rekao je Eragon.Murtag se mrko nasmijao. »Želim, no da sam ih ubio, ne bih tebe

sreo.«Ali bi Brom još bio živ.... Volio bih da je ovdje. On bi znao može li

se vjerovati Murtagu. Eragon se sjetio kako je Brom u Daretu osjetioTrevorove namjere i pitao se bi li i on mogao to osjetiti kod Murtaga.Posegnuo je u Murtagovu svijest, ali je odmah naišao na zaprekupoput željeznog zida koju je pokušao zaobići. No, cijeli je Murtagovum bio opasan zidom. Gdje je to naučio? Brom je rekao da malo tko,ili gotovo nitko, ne može bez vježbanja spriječiti prodor u svoj um.Tko je, dakle, Murtag kada ima tu sposobnost?

Zamišljen i usamljen, Eragon upita: »Gdje je Safira?«»Ne znam«, odgovori Murtag. »Neko me vrijeme slijedila kad

sam otišao u lov, a onda je odletjela. Nisam je vidio od prijepodneva.«

Eragon se osovio na noge i vratio se u špilju. Murtag krenu zanjim.

»Što kaniš sada?«»Nisam siguran.« Niti želim o tome razmišljati. Smotao je deke i

privezao ih za Kadokove bisage. Rebra su ga boljela. Murtag jeotišao skuhati zečeve. Dok je Eragon stavljao stvari u bisage, našaoje Zaroka. Crvene su korice zasjale. Uzeo ga je... i odmjerio mutežinu.

Nikada nije nosio Zaroka niti ga je koristio u borbi, osim kad suon i Brom vježbali, jer nije želio da ga ljudi vide. To ga više nijezabrinjavalo. Sjećao se kako su se Razaci iznenadili i uplašili kad suga vidjeli. Bio je to više nego dovoljan razlog da ga nosi. Protrnuo je,skinuo luk i za pas zadjenuo Zaroka. Od ovoga ću trenutka živjeti odmača. Neka cijeli svijet vidi što sam. Nemam straha. Sada samjahač, i to do srži.

Pretražio je Bromove bisage, no našao je samo odjeću, nekolikobezveznih stvari i malu kesicu novčića. Uzeo je zemljovid Alagezije,odložio bisage i čučnuo pokraj vatre. Murtag je podignuo pogled sa

zeca kojega je derao i zažmirio. »Taj mač. Mogu li ga vidjeti?«,upitao je brišući ruke.

Eragon je oklijevao ne želeći se ni na trenutak odvojiti od mača, aonda je kimnuo glavom. Murtag je pozorno pogledao znak na oštrici.Lice mu se smrknulo. »Odakle ti ovo?«

»Brom mi ga je dao. Zašto?«Murtag mu je dobacio mač i ljutito prekrižio ruke. Teško je disao.»Taj je mač«, rekao je osjećajno »nekada bio jednako čuven kao

i njegov vlasnik. Posljednji jahač koji ga je nosio bio je Morzan,okrutan, bezosjećajan čovjek. Mislio sam da si ti neprijatelj Carstva,a kad ono ti nosiš krvavi mač jednoga od Zakletih.«

Eragon je zapanjeno zurio u Zaroka. Shvatio je da ga je Bromsigurno uzeo od Morzana nakon bitke u Giledu. »Brom mi nijenikada rekao odakle mu«, rekao je istinu. »Nisam imao pojma da jebio Morzanov.«

»Nije ti rekao?«, upita Murtag s prizvukom nevjerice u glasu.Eragon odmahnu glavom. »To je čudno. Ne vidim nikakva

razloga zbog kojega bi ti to skrivao.«»Ni ja. A opet, imao je mnogo tajni«, rekao je Eragon. Bilo mu je

nelagodno držati mač čovjeka koji je Galbatoriksu izdao jahače. Ovaje oštrica vjerojatno svojedobno ubila mnoge jahače, s gađenjempomisli. I što je još gore, zmajeve! »Bez obzira na to, nosit ću ga.

Nemam vlastiti mač. Dok ne nabavim vlastiti mač, koristit ću seZarokom.«

Kad je Eragon izgovorio ime mača, Murtag se lecnuo.»Kako te volja«, reče i nastavi derati zeca, pogleda uprta u tlo.Kad je jelo bilo gotovo, Eragon je jeo polako, iako je bio prilično

gladan. Od tople se hrane osjećao bolje. Dok su strugali zdjele,progovorio je: »Moram prodati svoga konja.«

»A zašto ne Bromova?«, upita Murtag. Činilo se kao da ga jeprošla ljutnja.

»Snježnoga Ognja? Zato što je Brom obećao da će se brinuti zanjega. Budući da njega... nema, ja ću brigu preuzeti.«

Murtag je stavio zdjelu u krilo. »Ako si tako odlučio, siguran samda ćemo naći kupca u nekom gradu ili selu.«

»Mi naći?«, upita Eragon.

Murtag ga oprezno pogleda ispod oka. »Ne bi bilo dobro da seovdje zadržavaš. Ako su Razaci u blizini, Bromov će im grob biti kaosvjetionik.« Eragon se toga nije sjetio. »A tvojim će rebrima trebatipuno vremena da zacijele. Znam da se možeš braniti magijom, ali titreba suputnik koji može podizati stvari i rabiti mač. Molim te dopustida putujem s tobom, barem za sada. No, moram te upozoriti,Carstvo me traži. Jednoga će dana zbog toga biti krvi.«

Eragon se slabašno nasmijao i odmah proplakao od boli urebrima.

Kad mu se dah povratio, rekao je: »Nije me briga i ako te tražicijela vojska. Imaš pravo. Doista mi treba pomoć. Bit će mi drago daideš sa mnom, iako o tome moram razgovarati sa Safirom. No, i jamoram tebe upozoriti. Galbatoriks bi upravo mogao poslati cijeluvojsku za mnom. Nećeš biti nimalo sigurniji sa Safirom i sa mnomnego da si sam.«

»To znam«, rekao je Murtag, uz kratak osmijeh. »No, svejedno,to me neće spriječiti.«

»Dobro.« Eragon se zahvalno nasmiješio.Dok su razgovarali, Safira je dopuzala u špilju i pozdravila

Eragona. Bilo joj je drago što ga vidi, ali joj je u mislima i riječima bilavelika tuga. Svoju veliku plavu glavu položila je na tlo i upitala: »Jesili opet dobro?«

»Ne baš.«»Nedostaje mi stari.«»I meni... Nisam nikada ni pomislio da je jahač. Brom! Doista je

bio star, istih godina kao i Zakleti. Sve što me naučio o magiji, morada je naučio od samih jahača.«

Safira se malo pomaknula. »Znala sam što je onoga trenutka kadme dotaknuo na tvome posjedu.«

»I nisi mi rekla? Zašto?«»On me zamolio da ti ne kažem«, jednostavno je odgovorila.Eragon je odlučio ne praviti problema od toga. Safira nije imala

nikakve namjere nauditi mu. »Nije mu to bila jedina tajna«, rekao jojje, a onda joj je pričao o Zaroku i o Murtagovoj reakciji na Zaroka.»Sada razumijem zašto mi Brom nije rekao Zarokovo podrijetlo kadmi ga je dao. Da mi je rekao, vjerojatno bih prvom prilikom pobjegaood njega.«

»Bilo bi dobro da se otarasiš toga mača «, s gađenjem je reklaSafira.

»Znam da je bez premca, no bilo bi ti bolje s pristojnim mačemnego s tim Morzanovim mesarskim.«

»Možda. Safira, kamo ćemo odavde? Murtag se ponudio da idenama. Ne znam ništa o njegovoj prošlosti, no čini se da je pošten.Hoćemo li sada do Vardena? Samo, ne znam kako ih naći. Bromnam to nije rekao.«

»Jest, meni«, rekla je Safira.Eragon se naljutio. »Zašto je sve to znanje povjerio tebi, a ne

meni?«Ljuske su joj šuštale pri trenju o suho kamenje dok je ustajala

iznad Eragona i gledala ga dubokim pogledom. »Nakon što smootišli iz Tirma i nakon što su nas napali Urgali, rekao mi je mnogestvari od kojih ti neke neću reći osim ako bude nužno. Brinula ga jevlastita smrt i što će poslije toga biti s tobom. Jedan od podatakakoje mi je priopćio bilo je ime jednog čovjeka, Dormnada, koji živi uGiledu i može nam pomoći pronaći Vardene. Brom mi je rekao da tikažem da si ti od svih ljudi u Alageziji, po njegovu mišljenju,najpogodniji nasljednik jahačke baštine.«

Eragonu su navrle suze na oči. Bila je to najveća pohvala koju jeikada dobio od Broma. »Odgovornost koju ću časno nositi.«

»Dobro.«»Onda idemo u Giled«, izjavio je Eragon osjećajući kako mu se

vraćaju snaga i smisao života. »A što je s Murtagom? Misliš li datreba poći s nama? «

»Spasio nam je život«, rekla je Safira. »A i da nije, vidio je i tebe imene. Trebamo ga držati u blizini kako ne bi rekao Carstvu gdje smoi kakvi smo, namjerno ili slučajno.«

Eragon se s njom složio, a onda joj je ispričao svoj san.»Uznemirilo me što sam vidio. Osjećam kako joj vrijeme istječe.Ubrzo će joj se nešto strašno dogoditi. U smrtnoj je opasnosti, u tosam siguran, no ne znam kako je pronaći! Mogla bi biti bilo gdje.«

»Što ti srce govori?'«, upita ga Safira.»Srce mi je davno umrlo«, odgovori Eragon s prizvukom crnog

humora. »No, mislim da trebamo ići na sjever, u Giled. Nadam se da

tu ženu drže u jednom od gradova na putu do Gileda. Bojim se da ćuu idućem snu o njoj vidjeti grob. To ne bih mogao podnijeti.«

»Zašto?«»Nisam siguran«, odgovori on sliježući ramenima. »Jednostavno,

kad je vidim, osjećam da je dragocjena i ne smije umrijeti.... To jevrlo čudno.«

Safira je otvorila široka usta i tiho se nasmijala pokazujući sjajnezube.

»Što je?«, upita Eragon. Ona odmahnu glavom i bešumno seudalji od njega.

Eragon je promrmljao nešto sebi u bradu, a onda je rekaoMurtagu što su odlučili. Murtag je rekao: »Ako pronađeš togaDormnada i onda odeš k Vardenima, ja ću te napustiti. Meni bi susrets Vardenima bio jednako opasan kao kad bih uz zvuk truba ušao uUruben.«

»Nećemo se morati razdvajati tako brzo«, rekao je Eragon.»Daleko je do Gileda.« Glas mu je malo zadrhtao pa je zažmirioprema suncu da ne zaplače. »Moramo krenuti prije nego danodmakne.«

»Imaš li dovoljno snage za putovanje?«, upita ga Murtag podižućiobrve.

»Moram nešto raditi ili ću poludjeti«, odbrusi Eragon. »Mačevati,vježbati magiju ili sjediti i motati prstima, u ovome mi trenutku ništaod toga ne odgovara pa biram jahanje.«

Ugasili su vatru, spakirali stvari i izveli konje iz špilje. Eragon jedodao Murtagu oglave od Kadoka i Snježnoga Ognja te rekao: »Idi,ja ću odmah sići.« Murtag se počeo polagano spuštati iz špilje.Eragon se verao uz pješčenjak odmarajući se kad god bi od boliostao bez daha. Kad je stigao na vrh, zatekao je Safiru. Zajedno sustajali pred Bromovim grobom i odali mu posljednju počast. Ne moguvjerovati da je otišao... zauvijek.

Kad se Eragon okrenuo za polazak, Safira je ispružila svoj dugivrat i vrhom nosa dodirnula grob. Sva je podrhtavala dok se zrakomširilo tiho pjevušenje.

Pješčenjak je oko njezina nosa svjetlucao poput urešene rose,tako čiste, s blještavim srebrnim ukrasima. Eragon je u čudupromatrao kako se po površini groba svijaju mladice od bijelog

dijamanta i pletu neprocjenjivu čipkastu mrežu. Po tlu su padalesvjetlucave sjene, kao mlazovi sjajnih boja, koje su se neprestanomijenjale i očaravajuće se prelijevale po pješčenjaku. Safira sezadovoljno oglasila, malo se odmaknula i proučavala svoj uradak.

Doskorašnji mauzolej isklesan od pješčenjaka pretvorio se usjajnu grobnicu od dragog kamenja kroz koje se vidjelo netaknutoBromovo lice. Eragon je sa sjetom gledao u Broma, koji je izgledaokao da spava.

»Što si to učinila?«, sa strahopoštovanjem je upitao Safiru.»Dala sam mu jedini dar koji sam mogla. Sada ga zub vremena

neće poharati. Može vječno počivati u miru.«»Hvala ti.« Eragon joj je položio ruku na bok i zajedno su

napustili grob.

SUŽANJSTVO U GILEDU

Jahanje je Eragonu bilo krajnje bolno. Zbog njegovih slomljenihrebara nisu mogli putovati brže od hoda i nije nijednom dubokoudahnuo a da ga nije probola snažna bol. Ipak nije želio stati. Safiraje letjela u blizini, a misli su joj bile povezane s njegovima kako bi gatješila i ulijevala mu snagu. Murtag je samouvjereno jahao pokrajKadoka, glatko se njišući u skladu s pokretima svojega konja.Eragon je malo promatrao zekana. »Imaš lijepa konja. Kako mu jeime?«

»Tornak, po čovjeku koji me naučio borilačkom umijeću.« Murtagje potapšao konja po slabinama. »Dobio sam ga kad je bio ždrijebe.Ne bi ti bilo lako naći hrabriju i inteligentniju životinju u cijelojAlageziji, izuzev Safire, naravno.«

»Prekrasan je«, s divljenjem reče Eragon.Murtag se nasmija. »Jest, no Snježni se Oganj može najviše s

njim mjeriti od svih konja koje sam do sada vidio.«Toga su dana prešli tek mali dio puta, no Eragon je ipak bio

sretan što su opet u pokretu. To mu je zaokupljalo pozornost pa nijetoliko mislio na druge mračnije stvari. Jahali su kroz nenaseljenopodručje. Cesta za Dras-Leonu bila im je nekoliko kilometara s lijevestrane. Zaobići će je izdaleka na putu za Giled, koji se nalazio nasjeveru, gotovo jednako udaljen kao i Karvahal.

Kadoka su prodali u nekom malom selu. Dok ga je novi vlasnikodvodio, Eragon je sa žaljenjem stavio u džep ono malo novčića štoih je za njega dobio. Bilo je teško odreći se Kadoka nakon što je nanjemu prešao pola Alagezije i pretekao Urgale.

Dani su neopaženo prolazili dok je ova mala skupina putovalazabačenim stazama. Eragonu je bilo drago kad je otkrio da Murtag ion imaju mnogo zajedničkih interesa. Satima su raspravljali ouzvišenim potankostima streličarstva i lova.

No, jednu su temu prešutno izbjegavali — svoju prošlost. Eragonmu nije ispričao kako je našao Safiru, upoznao Broma, ni odakle je,a Murtag nije rekao ni riječi o tome zašto ga Carstvo progoni. Bio jeto prešutan jednostavan dogovor, ali uspješan.

Ipak su, zbog same fizičke blizine, neizbježno jedan o drugomeponešto saznavali. Eragona je zanimala Murtagova upućenost uborbu za moć i politiku u Carstvu. Izgledalo je kao da zna što svakivelmoža i dvorjanin radi i kako to utječe na druge. Eragon je pozornoslušao dok su mu se u mislima rojile sumnje.

Prvi je tjedan prošao bez ikakva znaka o Razacima, što jedonekle ublažilo Eragonov strah. Bez obzira na to, još su uvijek noćudržali stražu. Eragon je očekivao da će susresti Urgale na putu zaGiled, no nisu im našli ni traga. Mislio sam da će tim čudovištima bitikrcata ova zabačena mjesta, razmišljao je. Ipak, neću se žaliti akosu otišli drugamo.

Onu ženu više nije sanjao. I premda ju je pokušao uprizoriti, vidioje samo praznu zatvorsku sobu. Kad god su prošli pokraj nekoggrada ili sela, provjeravao je ima li zatvor. Ako je postojao, prerušiobi se i posjetio ga, no nigdje je nije našao. Počeo se sve boljeprerušavati kad je u nekim gradovima vidio izvješene obavijesti snjegovim imenom i opisom, u kojima se nudila velika nagrada onometko ga uhiti.

Put prema sjeveru natjerao ih je da se približe glavnome gradu,Urubenu. Bilo je to gusto naseljeno područje pa je bilo nemogućeproći neprimjetno. Vojne su ophodnje motrile ceste i čuvale mostove.Trebalo im je nekoliko napetih dana, punih straha, kako bi zaobišliglavni grad. Kad su dobrano odmaknuli od Urubena, našli su se narubu velike ravnice. Bila je to ista ona ravnica koju je prešao kad jeotišao iz doline Palankar, samo što je ovoga puta bio s druge strane.Držali su se vanjskoga ruba ravnice i išli prema sjeveru, uz rijekuRamr.

Tih je dana došao i prošao Eragonov šesnaesti rođendan. UKarvahalu bi organizirali slavlje za njegov ulazak u muškost, no u tojdivljini nije to Murtagu ni spomenuo.

U dobi od gotovo šest mjeseci, Safira je znatno narasla. Krila sujoj bila golema. Bio joj je potreban svaki njihov djelić kako bipodignula mišićavo tijelo i teške kosti. Oštri zubi što su joj virili iz

vilice bili su debeli gotovo kao Eragonova šaka i oštri gotovo kaoZarok.

Napokon je stigao dan kad je Eragon zauvijek skinuo zavoj sgrudnoga koša. Rebra su mu potpuno zacijeljela i ostao mu je samomali ožiljak od razačke čizme. Safira ga je promatrala dok se polakoprotezao, a onda sve jače, jer ga više nije boljelo. Zadovoljan,napinjao je mišiće. Nekad bi se tome nasmijao, no otkako je Bromumro, lice mu nije lako poprimalo takav izraz. Omotao je kaputić okosebe i otišao do male vatre koju su ranije zapalili. Murtag je sjediopokraj vatre i rezuckao neko drvce. Eragon je izvukao Zaroka.Murtag se napeo, no lice mu je ostalo mirno. »Sada kad samdovoljno ojačao, bi li se volio mačevati?«, upita ga Eragon. Murtagbaci drvce. »S pravim mačevima? Mogli bismo jedan drugoga ubiti?«

»Evo, daj mi svoj mač«, reče Eragon. Murtag je oklijevao, a ondamu je dao svoj dugi dvoručni mač. Eragon je magijom blokirao objeoštrice mača, onako kako ga je Brom naučio. Dok je Murtag ispitivaooštricu mača, Eragon je rekao: »Kad završimo, vratit ću sve uprijašnje stanje.«

Murtag je provjerio ravnotežu mača i zadovoljno rekao: »Dobroje.«

Eragon je blokirao Zaroka, zauzeo položaj i zamahnuo premaMurtagovu ramenu. Mačevi su im se ukrižali. Eragon je snažnimzamahom ruke odvojio svoj mač i ponovno zavitlao, a Murtag selaganim korakom izmaknuo.

Brz je, pomisli Eragon.Nastavili su se boriti i pokušavali jedan drugoga svladati. Poslije

iznimno snažna niza udaraca, Murtag se počeo smijati. Ne samo danijedan nije mogao postići prednost, nego su bili tako izjednačeni dasu se istodobno zamorili. Obojica su se nasmijala i jedan drugomepriznala umijeće te su se nastavili boriti sve dok im ruke nisu postaleolovne i dok im se niz rebra nije slijevao znoj.

Napokon Eragon poviknu: »Dosta, stani!« Murtag zaustavi mač uzraku, duboko udahnu i sjede. Eragon se spusti na tlo. Grudi su muse snažno uzdizale. Nijedna njegova borba s Bromom nije bila takožestoka.

Duboko dišući Murtag uzviknu: »Ti si nevjerojatan! Cijeloga samživota učio mačevanje, ali se nikada nisam borio s nekim kao što si

ti. Mogao bi biti kraljev majstor mača kad bi htio.«»I ti si jednako dobar«, primijeti Eragon još uvijek dahćući.

»Čovjek koji te učio, Tornak, mogao bi se obogatiti kad bi otvorioškolu mačevanja. Dolazili bi mu ljudi iz svih dijelova Alagezije da odnjega uče.«

»Umro je«, kratko izgovori Murtag.»Žao mi je.«Večernje su im borbe mačevima postale navikom pa su i dalje bili

vitki i snažni, kao dvije izjednačene oštrice mača. Kako se Eragonupovratilo zdravlje, ponovno je počeo vježbati magiju. Murtag ga jeradoznalo promatrao i ubrzo otkrio kako posjeduje iznenađujućukoličinu znanja o djelovanju magije, no nije znao prave pojedinostipa je sam nije mogao rabiti. Kad god je Eragon vježbao drevni jezik,Murtag ga je bez riječi slušao i povremeno zapitkivao što pojedinariječ znači.

Nadomak Giledu, zaustavili su konje i stali jedan pokraj drugoga.Do Gileda im je trebao gotovo cijeli mjesec jahanja, tijekom

kojega je proljeće odagnalo i posljednje ostatke zime. Eragon jeosjećao kako se na tom putovanju mijenja, kako postaje jači i mirniji.Još je uvijek mislio na Broma i o njemu razgovarao sa Safirom, nouglavnom je nastojao ne pobuđivati bolna sjećanja.

Iz daljine su vidjeli da je Giled zapušteno barbarsko mjesto, punobrvnara i psećeg laveža. U središtu grada bila je kamena utvrdanepravilna oblika. Zrak je bio zamagljen od modrog dima. Više jesličio na neko privremeno sajmište, nego na pravi grad. Desetakkilometara od grada nazirali su se obrisi Izenstarskog jezera.

Odlučili su kampirati tri-četiri kilometra ispred grada, radisigurnosti. Dok se večera na vatri krčkala, Murtag reče: »Nisamsiguran da bi ti trebao ići u Giled«.

»Zašto? Mogu se dobro prerušiti«, uzvrati Eragon. »Dormnad ćehtjeti vidjeti gedvei ignaziu kao dokaz da sam jahač.«

»Možda«, reče Murtag, »no Carstvo želi tebe više nego mene.Ako mene uhvate, s vremenom mogu pobjeći. No, uhvate li tebe,odvući će te kralju gdje te čeka polagana smrt mučenjem, osim akone prijeđeš na njegovu stranu. Osim toga, Giled je jedno od glavnihvojnih mjesta. Ono nisu kuće, nego vojarne. Odeš li onamo, to je kaoda mu se predaješ na pozlaćenu pladnju.«

Eragon je zatražio Safirino mišljenje. Omotala mu je rep okonogu i legla pokraj njega. »Ne bi trebao mene pitati. On govorirazumno. Mogu mu reći neke riječi koje će Dormnada uvjeriti dagovori istinu. I Murtag ima pravo. Ako netko treba riskirati da budeuhićen, onda to treba biti on jer će ostati živ«.

Eragon se namršti. »Ne bih mu rado dopustio da se upušta uopasnost radi nas.« »U redu, možeš ići«, nevoljko je rekao. »No,pođe li išta po zlu, dolazim za tobom.«

Murtag se nasmijao. »Bila bi to prava legenda! Kako je usamljenijahač sam napao kraljevu vojsku!« Ponovno se nasmijao i ustao.»Ima li išta što bih trebao znati prije nego odem?«

»Ne bismo li trebali odspavati i pričekati jutro?«, oprezno ga upitaEragon.

»Zašto? Što dulje ovdje ostanemo, to je veća mogućnost da nasotkriju. Ako te taj Dormnad može odvesti do Vardena, onda ga trebašto brže pronaći. Nijedan se od nas ne smije zadržavati blizu Giledadulje od nekoliko dana.«

»Opet mu iz usta izvire razboritost«, oporo je primijetila Safira.Rekla je Eragonu što treba reći Dormnadu i on je to prenio

Murtagu.»Vrlo dobro«, rekao je Murtag dok je namještao mač. »Ne bude li

problema, vratit ću se za par sati. Pobrini se da i za mene ostanenešto hrane.« Mahnuvši rukom, skočio je na Tornaka i odjahao.Eragon je sjedio pokraj vatre i zabrinuto tapkao prstima po Zarokovudršku.

Prolazili su sati, a Murtag se nije vraćao. Eragon je hodao okovatre, sa Zarokom u ruci, dok je Safira pozorno promatrala Giled.Samo su joj se oči micale. Nijedno nije glasno izrazilo svoje zebnje,iako se Eragon nenametljivo pripremao za odlazak, u slučaju davojna ophodnja krene iz grada prema njihovu logoru. Gle, propiskutaSafira.

Eragon se naglo okrenu prema Giledu, uznemiren. U daljini spazičovjeka na konju kako izlazi iz grada i snažno galopira premanjihovu logoru. »Ovo mi se ne sviđa«, reče i pope se na Safiru.»Budi spremna na polijetanje.«

»Spremna sam na više od toga.«

Dok im se konj približavao, Eragon je prepoznao Murtaga dubokopognuta na Tornaku. Činilo se da ga nitko ne slijedi, no ipak nijeusporavao. Dogalopirao je do logora, skočio na tlo i izvukao mač.

»Što se dogodilo?«, upita Eragon.Murtag mrko upita: »Je li me itko slijedio od Gileda?«»Nismo nikoga vidjeli.«»Dobro. Onda me pusti da pojedem prije nego ti ispričam.

Umirem od gladi.« On zgrabi zdjelu i poče pohlepno jesti. Nakonnekoliko nezgrapnih zalogaja, punih usta reče: »Dormnad je pristaosastati se s tobom izvan grada sutra o izlasku sunca. Ako se doistauvjeri da si jahač i da to nije neka zamka, odvest će te do Vardena.«

»Gdje se trebamo naći?«, upita Eragon.Murtag pokaza rukom na zapad. »Na malom brežuljku preko puta

ceste.«»Onda, što se dogodilo?«Murtag usu još hrane u zdjelu. »Vrlo je jednostavno, a zato i

pogubnije. Vidio me na ulici netko tko me poznaje. Učinio sam jedinošto sam mogao. Pobjegao sam. No, bilo je prekasno. Prepoznaome.«

Bilo je to nezgodno, no Eragon nije znao koliko nezgodno.»Budući da ne poznajem tvojega prijatelja, moram te upitati hoće lion ikome reći ?«

Murtag se napeto nasmijao. »Da si ga upoznao, na to pitanje nebi trebalo odgovarati. Usta su mu opuštena i stalno otvorena,izbacuju sve što mu je na pameti. Nije pitanje hoće li o tome govoriti,nego kome će govoriti. Ako vijest o ovome dopre do pogrešnih ušiju,nadrljali smo.«

»Dvojim da će poslati vojnike da te traže po mraku«, istaknuo jeEragon. »Možemo barem računati da smo izvan opasnosti do jutra,a do tada ćemo, ako sve prođe dobro, već biti na putu sDormnadom.«

Murtag je odmahnuo glavom. »Ne, samo ćeš ti s njime ići. Kaošto već rekoh, ja neću ići k Vardenima.«

Eragon je tužno buljio u njega. Želio je da Murtag ostane s njim.Sprijateljili su se tijekom putovanja i nije bio sklon to prijateljstvoprekinuti. Počeo se protiviti, no Safira ga je ušutkala i tiho rekla:»Čekaj do sutra. Sada nije vrijeme.«

»Dobro«, tužno se složio. Razgovarali su sve dok nisu zasjalezvijezde na nebu, a onda su zaspali. Safira je prva čuvala stražu.

Eragon se probudio dva sata prije zore. Dlan mu je bridio. Sve jebilo tiho i mirno, no nešto mu je privlačilo pozornost, kao da ga mislisvrbe. Naslonio se na Zaroka i tako stajao, pazeći da ne proizvede ninajmanji šum. Safira ga je čudno gledala velikim sjajnim očima. »Štoje?«, upita ona. »Ne znam«, odgovori Eragon. Nije vidio ništa čudno.

Safira radoznalo onjuši zrak. Zatim malo prosikta i podignu glavu.»Njušim konje u blizini, ali se ne kreću. Zaudaraju nepoznatim

smradom.«Eragon se došuljao do Murtaga i prodrmao ga za rame. Murtag

se naglo diže, izvuče mač ispod deke i upitno pogleda Eragona.Eragon mu je pokazao da šuti i, šapćući, dodao: »U blizini su nekikonji.«

Murtag je bez riječi izvukao mač. Tiho su zauzeli položaje, svaki sjedne strane Safire, spremni za obranu. Dok su čekali, na istoku sepojavila zvijezda jutarnica. Oglasila se jedna vjeverica.

Eragon je iza leđa čuo bijesno režanje i naglo se okrenuo držećimač visoko u ruci. Na rubu logora stajao je debeli Urgal i u ruci držaopalicu s groznim bodežom. »Odakle je došao? Nigdje im nismovidjeli tragove!«, pomisli Eragon. Urgal je zagrmio i zamahnuo svojimoružjem, no nije krenuo prema njima.

»Brisingr!«, zaurla Eragon gađajući ga magijom. Urgalovo se liceizobliči od straha i on se rasprsnu u obliku plavičasta bljeska.Eragona poprska krv, a zrakom poletje neka smeđa masa. Safira izanjega uznemireno zabrekta i ustade. Eragon se naglo okrenu. Dok jebio zaokupljen prvim Urgalom, sa strane se pojavila cijela skupinaUrgala. Od svih glupih trikova baš sam na ovaj nasjeo!

Murtag sunu na Urgale i počeše odjekivati udarci čelika. Eragonmu se htjede pridružiti, ali ga opkoliše četvorica tih čudovišta. Prvizamahnu prema Eragonovu ramenu, no Eragon se izmaknu i ubi gamagijom. Drugome Zarokom probode vrat, a onda se bjesomučnookrenu i trećega probode mačem kroz srce. U tom času na njeganasrnu četvrti Urgal mašući teškom toljagom. Eragon ga spazi ipokuša podignuti mač kako bi presreo udarac, no zakasnio je zasamo jednu sekundu. Dok mu se toljaga približavala glavi, on vrisnu:»Leti, Safira!« Pred očima mu je nešto bijesnu i on pade u nesvijest.

DU SUNDAVAR FRIOR (SMRT SJENAMA)

Eragon je prvo zapazio da mu je toplo i da je suh. Obraz mu jebio naslonjen na grubu tkaninu, a ruke mu nisu bile svezane.Pomaknuo se, no tek je nakon nekoliko minuta uspio sjesti na kreveti proučiti okoliš. Sjedio je u nekoj zatvorskoj sobi, na uskom tvrdomležaju. Visoko pod stropom bio je prozor s rešetkama. Vrata okovanaželjezom, s prozorčićem u gornjoj polovici i jednakim rešetkama, bilasu zaključana.

Kad se pomaknuo, na licu mu je zapucketala osušena krv. Nijese odmah mogao sjetiti da to nije njegova krv. Glava ga je strašnoboljela, što se moglo i očekivati s obzirom na udarac koji je dobio, imisli su mu bile čudno zbrkane. Pokušao je primijeniti magiju, no nijese mogao dovoljno usredotočiti kako bi se sjetio bilo koje drevneriječi. Sigurno su me drogirali, zaključio je. Zastenjao je i uspravio sena noge. Nedostajala mu je Zarokova težina o boku, na koju jenaviknuo. Doteturao je do prozora. Podignuo se na nožne prste iuspio je pogledati van. Trebala mu je cijela minuta kako bi mu se očipriviknule na jarku danju svjetlost. Prozor je bio na razini vanjskogatla. Gledao je na ulicu punu užurbanih ljudi, a s druge su strane biliredovi jednakih drvenih kuća. Osjećajući se slabo, Eragon je kliznuona pod i tupo buljio.

Uznemirilo ga je ono što je vidio vani, no nije znao zašto.Proklinjući svoje trome misli, prislonio je glavu uza zid i pokušaopročistiti um. U samicu je ušao neki čovjek i na ležaj stavio tanjur shranom i vrč vode. Baš lijepo od njega?, pomisli Eragon zadovoljnose smiješeći. Uzeo je par zalogaja rijetka variva od kupusa i ustajalakruha i jedva ih progutao. Da mi je barem donio nešto bolje,negodovao je u sebi i ispustio žlicu.

Najednom je shvatio u čemu je problem. Zarobili su me Urgali, neljudi! Kako sam ovamo dospio? Ošamućenim je mozgombezuspješno nastojao riješiti tu nelogičnost. Odustao je od daljnjeg

razmišljanja, ostavio problem neriješenim do trenutka kada budeznao kako ga riješiti. Sjedio je na ležaju i buljio u prazno. Poslijenekoliko sati donijeli su mu još hrane. A bas sam počeo osjećatiglad, maglovito je pomislio. Ovoga je puta jeo bez osjećaja mučnine.Kad je završio, zaključio je kako treba malo odspavati. Na krajukrajeva, bio je na krevetu pa što bi drugo činio?

Misli su mu odlutale i san ga je počeo svladavati. Zatim se čuloškripanje nekih vrata i na kamenom su podu počele odzvanjatičelične oplate na čizmama. Odzvanjanje se tako pojačavalo da je nakraju izgledalo kako mu netko udara po nekom loncu na glavi.

Promrmljao je: Zašto me ne ostave na miru? Maglovita jeznatiželja polako nadvladala iscrpljenost pa se dovukao do vrata iškiljio poput sove. Kroz prozorčić je vidio širok hodnik, dugačakgotovo deset metara. Duž suprotnoga zida bile su poredane ćelijepoput njegove. Hodnikom je stupao red vojnika, s izvučenim ispremnim mačevima. Svi su imali oklope. Lica su im bila jednakosmrknuta, a koraci tako mehanički precizni da nijedan nije zaostajao.Zvuk je bio hipnotičan. Bilo je to dojmljivo očitovanje sile. Eragon jepromatrao vojnike sve dok mu nije dosadilo. U tom je času opaziorazmak u sredini reda vojnika. Dvojica krupnih vojnika nosila suonesviještenu ženu. Lice joj je bilo zaklonjeno dugom kosom, crnomkao ugljen, unatoč tome što joj je oko glave bila omotana kožnavrpca koja joj je trebala pridržavati duge kovrče. Bila je odjevena utamne kožne hlače i košulju. Oko uskog pojasa imala je sjajanremen o kojemu su joj, niz desni bok, visjele prazne korice. Malastopala i listovi do koljena bili su joj u čizmama.

Glava joj je visjela na stranu. Eragon je uzdahnuo jer se osjećaokao da ga je nešto pogodilo u trbuh. Bila je to žena iz njegovihsnova. Isklesano joj je lice bilo savršeno poput slike. Okrugla brada,istaknute jagodice i duge trepavice davali su joj egzotičan izgled.

Jedini nedostatak njezinoj ljepoti bio je ožiljak na vilici. No, bezobzira na to, bila je to najljepše žena koju je u životu vidio. Dok ju jegledao, krv mu je ključala. Nešto se u njemu probudilo, nešto što nijenikada prije osjetio. Nešto poput opsjene, samo puno snažnije,gotovo kao grozničavo ludilo. Onda joj se kosa pomaknula tako dasu joj se vidjele šiljaste uši. Eragon se naježio. Bila je to vila. Vojnicisu nastavili stupati i nestali mu s vidika. Za njima je išao visok,

ponosan muškarac oko kojega se vijorila crna pelerina. Lice mu jebilo blijedo, a kosa crvena. Crvena kao krv. Dok je prolazio pokrajEragonove ćelije, okrenuo je glavu i smeđim očima poprijekopogledao Eragona. Gornja mu se usna razvukla u divljački osmijeh,otkrivajući zube oštre kao igle. Eragon je ustuknuo. Znao je što je on.Sjena. Ne daj... Sjena. Povorka je nastavila hodati i Sjena mu jenestao s vidika. Eragon se spustio na pod i obgrlio se rukama. I utom je omamljenom stanju znao da nazočnost Sjene znači kako uzemlji vlada zlo. Kad god su se oni pojavljivali, neizbježno su slijedilipotoci krvi. Što Sjena ovdje radi? Vojnici su ga trebali na mjestu ubiti!Zatim su mu se misli vratile vili i ponovno su ga preplavili čudniosjećaji. Moram pobjeći. No, budući da su mu misli bile zamagljene,odlučnost mu je brzo splasnula. Vratio se na ležaj. Kad je hodnikutihnuo, Eragon je već spavao tvrdim snom.

Čim je otvorio oči, znao je da se nešto promijenilo. Lakše jerazmišljao. Shvatio je da je u Giledu. Pogriješili su, droga prestajedjelovati! Pun nade, pokušao je dozvati Safiru i primijeniti magiju, nonijedno od toga još uvijek nije mogao izvesti. U nutrini je osjetioduboku zabrinutost. Pitao se jesu li Safira i Murtag uspjeli pobjeći.Ispružio je ruku i pogledao kroz prozor. Grad se upravo budio. Naulici nije bilo nikoga osim dvoje prosjaka.

Posegnuo je rukom prema vrču s vodom. Duboko je razmišljao ovili i Sjeni. Kad je počeo piti, osjetio je da voda ima čudan okus kaoda sadrži nekoliko kapljica ustajala parfema. Namrštio se i odložiovrč. Sigurno je droga u njoj, a možda i u hrani! Sjetio se da su mu,kad su ga Razaci drogirali, trebali sati kako bi droga prestaladjelovati. Ako uspijem izdržati dovoljno dugo bez pića i hrane, moćiću koristiti magiju. Onda mogu spasiti vilu.... Od te se pomislinasmiješio. Sjeo je u kut i maštao kako to izvesti. Poslije jedan sat utamnicu je ušao krupan tamničar s obrokom na pladnju. Eragon jepričekao da tamničar ode, a onda je odnio hranu do prozora. Obrokse sastojao samo od kruha, sira i glavice luka, ali mu je od njihovamirisa počelo kruliti u trbuhu. Osudivši sebe na dan gladovanja,bacio je hranu kroz prozor, na ulicu, u nadi da nitko neće opaziti.

Posvetio se svladavanju djelovanja droge. Bilo mu je teško duljezadržati pozornost, no kako je dan odmicao umna mu se sposobnostpovećavala. Počeo se prisjećati drevnih riječi, iako se ništa nije

događalo kad ih je izgovarao. Poželio je vrištati od očaja. Kad su mudonijeli ručak, bacio ga je kroz prozor kao i doručak. Glad ga jemučila, no najveći je danak uzimala žeđ. Grlo mu se potpunoosušilo. Mučila ga je pomisao na gutljaj svježe vode, a svakim su muudisajem usta i grlo bivali sve suši. Ipak je sebe prisilio da ne mislina vrč.

Od toga neugodna osjećaja pozornost mu je odvukla buka uhodniku. Neki je čovjek glasno vikao: »Ne možete ući! Zapovijed jejasna! Nitko ga ne smije vidjeti!«

»Stvarno? Hoćeš li ti biti taj koji će poginuti zaustavljajući me,nadzorniče? «, prekinu ga smiren glas.

Čulo se tiho: »Ne... no kralj...«»Ja ću se pobrinuti za kralja«, prekinu ga drugi čovjek. »A sada

otključaj vrata.«Poslije kratke stanke čulo se zveckanje ključeva ispred

Eragonove tamnice. Eragon je zauzeo mlitav izraz lica. Moram seponašati kao da ne razumijem što se događa. Ne smijem pokazatida sam iznenađen, bez obzira što mi kaže. Vrata su se otvorila.Zastao mu je dah kad se našao licem u lice sa Sjenom. Kao da buljiu smrtnu masku ili u ulaštenu lubanju preko koje je prevučena kožakako bi mu dala životan izgled. »Pozdrav«, reče Sjena uz hladanosmijeh i pritom pokaza svoje šiljaste zube. »Već dugo čekam da teupoznam.«

»Tko... tko si ti?«, upita Eragon teško izgovarajući riječi.»Nitko važan«, odgovori Sjena. Smeđe su mu oči sijevale

suzdržanom prijetnjom. Sjeo je, a pelerina mu se zanjihala. »Mojeime nije važno nekome u tvome položaju. Ionako ti ne bi ništaznačilo. Ti mene zanimaš. Tko si ti?«

Pitanje je bilo postavljeno prilično nevino, no Eragon je znao damora postojati neka kvaka ili zamka, iako nije mogao dokučiti kakva.Neko se vrijeme pravio kako pokušava razumjeti pitanje, a onda jenamrštio čelo i polako rekao: »Nisam siguran.... Zov... se Eragon, nonisam samo to, je li?«

Sjenine su se tanke usne napeto rastegnule i oštro se nasmijao.»Ne, nisi. Imaš zanimljiv um, mladi jahaču.« Nagnuo se premaEragonu. Koža mu je na čelu bila tanka i prozirna. »Čini se damoram biti jasniji. Kako ti je ime?«

»Era...«»Ne! Ne to ime.« Sjena zamahnu rukom i prekinu ga. »Zar

nemaš još jedno ime koje povremeno koristiš?«Želi moje pravo ime kako bi mogao imati vlast nada mnom!,

shvatio je Eragon. No ne smijem mu reći. Ni sam ga ne znam. Brzoje razmišljao i pokušavao smisliti neku prijevaru kojom bi prikriosvoje neznanje. A da izmislim ime? Malo je oklijevao, moglo bi galako odati, a onda je požurio izmisliti ime koje bi odoljeloispitivanjima. Baš kad ga je htio izgovoriti, odluči zgrabiti priliku iprestrašiti Sjenu. Spretno je premetnuo nekoliko slova, a onda glupokimnu glavom i reče: »Brom mi ga je jednom rekao. Koliko sesjećam...« Opet je na trenutak zastao, a onda mu se lice ozarilo.Pravio se da se sjetio. »Du sundavar frior, što je gotovo doslovnoznačilo »smrt sjenama«.

Tamnicom zavlada jeza, a Sjena je nepomično sjedio spuštenihkapaka. Kao da se duboko zamislio nad onim što je čuo. Eragon sepitao je li ovaj čin bio presmion. Čekao je da se Sjena pomakne, aonda je domišljato upitao: »Zašto ste vi ovdje?«

Sjena ga je pogledao s prijezirom u crvenim očima i nasmiješiose.

»Kako bih likovao, naravno. Kakva korist od pobjede, ako čovjekne može u njoj uživati?« U glasu mu se osjećalo samopouzdanje, nočinilo se da mu je nelagodno, kao da mu je netko omeo planove.Naglo je ustao. »Moram obaviti neke poslove, a tebi bi za to vrijemebilo dobro razmisliti kome bi radije služio: jahaču koji je izdao vlastitired ili bratu čovjeku poput mene, iako obdarenu tajanstvenimumijećima. Kada dođe vrijeme odluke, neće biti sredine.« Okrenuose, a onda je pogledao Eragonov vrč s vodom i stao, lica ukočenakao kamen. »Nadzorniče!«, poviknu Sjena.

U tamnicu utrča čovjek širokih ramena s mačem u ruci. »Što je,gospodaru?«, upita uznemireno.

»Ostavi tu igračku«, zapovjedi mu Sjena. Zatim se okrenuEragonu i smrtno smirenim glasom reče: »Mladić ne pije vodu.Zašto?«

»Već sam razgovarao s tamničarom. Hranu iz svake zdjele itanjura je smazao.«

»Vrlo dobro«, reče Sjena udobrovoljen. »Ali se pobrini da opetpočne piti.« Nagnuo se prema nadzorniku i nešto mu promrmljao nauho. Eragon je uhvatio posljednjih nekoliko riječi: »...ekstra dozu, zasvaki slučaj«. Nadzornik je kimnuo glavom. Sjena se opet okrenuoprema Eragonu: »Sutra ćemo razgovarati kad mi se ne bude tolikožurilo. Tako da znaš, beskrajno me zanimaju imena. Bit će mi velikozadovoljstvo raspravljati o tvojemu imenu mnogo podrobnije«. Zbognačina na koji je to rekao Eragon kao da je klonuo.

Kad su otišli, Eragon je legao na krevet i sklopio oči. Bromove sulekcije već pokazale svoju vrijednost. Oslanjao se na njih kako ne bipočeo paničariti i kako bi se smirio. Sve mi je osigurano. Samo tomoram dobro iskoristiti. Misli mu je prekinuo zvuk vojničkih korakakoji su se približavali. Polako se približio vratima i vidio dva vojnikakako vuku vilu niz hodnik. Kad mu je nestala s vidika, čučnuo je iponovno pokušao dodirnuti magiju. Izmicala mu je pa je počeopsovati. Gledao je kroz prozor i škripao zubima. Bilo je tek ranopopodne. Duboko je udahnuo kako bi se umirio i pokušao strpljivočekati.

BORBA SA SJENOM

Eragon se naglo probudio u mračnoj zatvorskoj sobi. Sav senaježio. Nestalo je barijere! Već je satima na rubu svijesti osjećaomagiju, no kad god ju je pokušao primijeniti, ništa se nije dogodilo.Sjajnih očiju, punih nemirne snage, stisnuo je šake i rekao: »Nagzriza!« U tom času svi prostirači s kreveta poletješe u zrak i smotašese u loptu veličine šake, koja mekanim udarcem pade na pod.Eragon ushićeno ustade. Bio je slab od prisilnoga posta, nouzbuđenje mu je nadvladalo glad. A sada pravi test. On posegnumislima prema bravi na vratima i osjeti kako ju je dodirnuo. Umjestoda je pokuša slomiti ili presjeći, jednostavno pogurnu njezin unutarnjimehanizam i otključa je. Brava škljocnu i vrata se otvoriše premaunutra.

Kad se prvi put poslužio magijom kako bi ubio Urgale u Jazuaku,tada mu je oduzela gotovo svu snagu, no od tada je prilično osnažio.Ono što bi ga nekada iscrpilo, sada ga je tek neznatno umorilo.

Oprezno je izišao u hodnik. Moram pronaći Zaroka i vilu. Ona jesigurno u jednoj od ovih zatvorskih soba, no nemam vremenapogledati u sve. Glede Zaroka, možda je kod Sjene. Shvatio je da sumu misli još košmarne. Što radim ovdje? Mogao bih ovoga časapobjeći ako se vratim u ćeliju i magijom otvorim prozor. A onda nebih mogao spasiti vilu.... Safira, gdje si? Trebam tvoju pomoć.Predbacio je sebi što je nije prije pokušao dozvati. To je trebao prvoučiniti nakon što mu se vratila moć.

Odgovor je stigao iznenađujućom brzinom. »Eragone! Ja samiznad Gileda. Ne čini ništa. Stiže Murtag.«

»Što...« Prekinuli su ga neki koraci. Okrenuo se i čučnuo, a uhodnik je ušla četa vojnika. Kad vidješe Eragona i otvorena vrataćelije, problijedješe i naglo stadoše. Dobro, znaju tko sam. Možda ihmogu prestrašiti da pobjegnu pa se nećemo morati boriti.

»U napad!«, viknu jedan vojnik i potrča prema Eragonu. Ostaliizvukoše mačeve i pojuriše hodnikom. Bilo je ludo boriti se protivšestorice, nenaoružan i slab, no pomisao na vilu održala ga je namjestu. Nije se mogao prisiliti da je ostavi. Nije bio siguran hoće li odtoga napora ostati na nogama, ali je posegnuo za svojom moći ipodignuo ruku, na kojoj je zasjala gedvei ignazia. U očima vojnikavidio se strah, no bili su to okorjeli ratnici pa nisu usporili. Kad jeEragon otvorio usta namjeravajući izgovoriti smrtonosne riječi, začuse tihi fijuk. Jedan vojnik tresnu o pod sa strijelom u leđima.Pogođena su još dvojica prije negoli je itko uspio shvatiti što sedogađa. Na dnu hodnika, odakle su vojnici došli, stajao je bradatčovjek u dronjcima s lukom u ruci. Na podu, pokraj njegovih nogu,ležala je odbačena štaka, koja mu očito nije ni trebala, jer je stajaouspravno. Preostala trojica vojnika okrenuše se prema toj novojopasnosti.

Eragon je iskoristio metež i poviknuo: »Traista!« Jedan se vojnikuhvati za grudi i pade. Magija je odnijela svoj danak i Eragonzatetura. Zatim još jedan vojnik pade, jer mu je strijela probola vrat.

»Nemoj ga ubiti!«, poviknu Eragon vidjevši kako je njegovspasitelj nanišanio u posljednjega vojnika. Bradati spusti luk. Eragonse usredotočio na vojnika pred sobom koji je teško disao.

Vidjele su mu se bjeloočnice. Činilo se kao da shvaća kako mu ježivot pošteđen.

»Vidio si što sam kadar uraditi«, oporo mu reče Eragon i nastavi:»Ako mi ne odgovoriš na pitanja, ostatak ćeš života provesti ukrajnjoj bijedi i u mukama. Dakle, gdje je moj mač, crvenih korica ioštrice, i u kojoj je tamnici vila?« Vojnik naglo zatvori usta.

Eragon posegnu za magijom i dlan mu zlokobno zasja. »To je biopogrešan odgovor«, reče. »Znaš li koliko boli može prouzročiti zrnopijeska kad ti se užareno stavi u trbuh? Osobito kad se ni sljedećihdvadeset godina ne hladi i progara sebi put do nožnoga palca! Kad tiiziđe iz tijela bit ćeš starac.« Zastao je radi boljeg učinka. »Osim akomi odgovoriš na pitanja.«

Vojnik iskolači oči, ne izustivši ni riječi. Eragon ostruga malopijeska s kamenoga poda, hladno ga pogleda i reče: »Ovo je više odzrna pijeska, no neka te to tješi. Brže će te progorjeti. Ali će ostati

veća rupa.« Na te njegove riječi pijesak je poprimio tamnocrven sjaj,no nije mu opekao ruku.

»U redu, samo to nemoj staviti u mene!«, reče vojnik. »Vila je uposljednjoj ćeliji lijevo! Ne znam gdje je tvoj mač, no vjerojatno je ustražarnici na katu. Ondje je svo oružje.«

Eragon kimnu glavom i promrmlja: »Slita.« Vojnik zakoluta očimai skljoka se na pod.

»Jesi li ga ubio?« Eragon pogleda neznanca, koji je sada stajaotek nekoliko koraka od njega. Zatim zažmiri i pokuša pogledomprodrijeti iza njegove brade. »Murtaže! Jesi li to ti?«, uzviknu.

»Jesam«, odgovori Murtag i nakratko podignu bradu s obrijanogalica. »Ne želim da mi vide lice. Jesi li ga ubio?«

»Nisam, samo spava. Kako si ovamo ušao?«»Nema vremena za objašnjenja. Moramo se popeti na kat prije

nego nas nađu. Za nekoliko će nam se minuta otvoriti put za bijeg.Ne smijemo to propustiti.«

»Nisi li čuo što sam rekao?«, upita ga Eragon i pokaza rukomprema onesviještenu vojniku. »U ovoj je tamnici jedna vila. Vidio samje! Moramo je spasiti. Trebam tvoju pomoć.«

»Vila...!« Murtag pohita niz hodnik, mrmljajući: »Ovo je pogreška.Moramo bježati dok imamo priliku.« Zaustavi se pred ćelijom za kojuim je rekao vojnik i ispod otrcanog ogrtača izvadi svežanj ključeva.»Uzeo sam ih čuvaru«, reče.

Eragon pokaza rukom prema ključevima. Murtag slegnuramenima i pruži mu ih. Eragon pronađe pravi i otključa vrata. Krozprozor je dopirala jedna jedina zraka mjesečine, obasjavajući vilinolice hladnom srebrnom bojom.

Bila je okrenuta prema njemu, napeta i sklupčana, spremna nasve. Glavu je držala uzdignuto, s dostojanstvom kraljice. Tamno-zelene oči, gotovo crne i malo ukošene, kao u mačke, podignula jeprema Eragonu. Prošle su ga srsi. Pogledi su im se na trenutaksusreli, a onda je vila zadrhtala i nečujno se srušila. Eragon ju jeuspio uhvatiti prije nego je udarila o pod Bila je nevjerojatno lagana.Oko nje se širio miris svježe zgnječenih borovih iglica.

Murtag je ušao u tamnicu. »Prekrasna je!«»Ali povrijeđena.«

»Možemo se kasnije pobrinuti za nju. Jesi li dovoljno jak da jemožeš nositi?« Eragon je odmahnuo glavom. »Onda ću ja«, rečeMurtag i prebaci vilu preko ramena. »A sada, gore!« Dao je Eragonubodež, a onda požurio natrag u hodnik gdje su ležala razbacanatijela vojnika.

Teškim je koracima Murtag vodio Eragona do popločana stubištena kraju hodnika. Dok su se penjali, Eragon ga upita: »Kako ćemoizići, a da nas ne opaze?«

»Nećemo«, promrmlja Murtag.To nije odagnalo Eragonove zebnje. Napeto je slušao ne bi li čuo

vojnike ili koga drugoga u blizini, u strahu od onoga što bi se moglodogoditi sretnu li Sjenu. Na vrhu stubišta bila je svečana dvoranapuna širokih drvenih stolova. Po zidovima su bili poredani štitovi, adrveni je strop ležao na izrezbarenim gredama. Murtag je položio viluna stol i zabrinuto pogledao strop. »Možeš li nešto reći Safiri ?«

»Mogu.«»Reci joj da pričeka još pet minuta.«U daljini su se čuli povici. Ispred ulaza u dvoranu projurili su

vojnici. Eragon je stisnuo zube kako bi prigušio napetost. »Što godnamjeravaš učiniti, mislim da nemamo puno vremena.«

»Samo joj to reci i makni se s vidika«, odbrusi Murtag bježeći.Dok je Eragon prenosio njegovu poruku, sa zebnjom je čuo ljudekako se penju uz stepenice. Boreći se protiv gladi i iscrpljenosti,povukao je vilu sa stola i sakrio je pod stol. Čučnuo je pokraj nje,zadržavao dah i čvrsto stiskao bodež. U prostoriju su ušla desetoricavojnika. Na brzinu su je pregledali, zavirili samo pod nekoliko stolovai krenuli dalje. Eragon se naslonio na nogu stola i odahnuo. U tom jepredahu najednom postao svjestan praznoga želuca i sasušenogagrla. Pozornost su mu privukli vrč s poklopcem i pladanj s ostacimahrane na drugom kraju dvorane.

Jurnuo je iz skrovišta, zgrabio hranu i hitro se vratio pod stol. Uvrču je bilo žuto pivo koje je popio u dva velika gutljaja. Preplavljivaloga je olakšanje dok mu je hladna tekućina klizila niz grlo umirujućinadraženo tkivo. Potisnuo je nagon za podrigivanjem i proždrljivozagrizao komad mesa. Murtag se vratio noseći Zaroka, neki čudanluk i elegantan mač bez korica. Zoraka je dao Eragonu. »Ovaj sam

drugi mač i bodež našao u stražarnici. Nikada u životu nisam vidiotakva oružja pa sam pretpostavio da pripadaju vili.«

»Vidjet ćemo«, reče Eragon usta punih kruha. Tanak i svijetaomač s dvije oštrice koje su se prema dnu sužavale savršeno jepristajao u prazne korice. Nije bilo moguće znati je li luk bio njezin,no bio je oblikovan tako graciozno da je teško mogao pripadatiikome drugome. »Što sada?«, upita trpajući u usta još jedan zalogaj.»Ne možemo zauvijek ovdje ostati. Vojnici će nas kad-tad pronaći.«

»Sada ćemo pričekati«, odgovori Murtag dok je skidao svoj luk istavljao strijelu. »Kao što rekoh, naš je bijeg dogovoren.«

»Ne razumiješ. Ovdje je Sjena! Nađe li nas, gotovi smo.«»Sjena!«, uzviknu Murtag. »U tom slučaju reci Safiri da odmah

dođe. Trebali smo čekati do smjene straže, no sada je i to odgađanjepreopasno.« Eragon je jezgrovito prenio poruku Safiri, bez dodatnihobjašnjenja.

»Svojim si mi bijegom pomrsio planove«, promrmlja Murtag dokje promatrao vrata ne bi li vidio vojnike.

Eragon se nasmiješi. »U tom slučaju, možda sam trebaopričekati. No, ti si stigao u pravi čas. Ne bih mogao ni puzati da samse morao magijom boriti protiv svih onih vojnika.«

»Drago mi je da sam od neke koristi«, primijeti Murtag, a onda seukoči jer u blizini začu ljude kako trče. »Samo se nadajmo da nasSjena neće naći.«

Dvoranom se prolomi grohotan hladan smijeh. »Bojim se da je zato prekasno.«

Murtag i Eragon se naglo okrenuše. Sjena je stajao sam na krajuprostorije. U ruci je držao sivi mač s tankom brazdom na oštrici.Otkopčao je broš na pelerini i pustio je da padne na pod. Tijelo mu jebilo kao u trkača, vitko i snažno, no Eragon se sjetio Bromovaupozorenja i znao je da je Sjenin izgled varljiv. Bio je mnogo snažnijiod obična čovjeka.

»Dakle, mladi moj jahaču, želiš li se okušati protiv mene?«,podrugljivo upita Sjena. »Nisam trebao imati povjerenja u nadzornikakad je rekao da jedeš sve obroke. Tu pogrešku neću ponoviti.«

»Ja ću se za njega pobrinuti«, mirno reče Murtag, odloži luk iizvuče mač.

»Ne«, tiho uzvrati Eragon. »On mene želi živa, ne tebe. Mogu ganeko vrijeme zadržati, a onda se pobrini za naš bijeg.«

»Dobro, idi«, reče Murtag. »Nećeš ga morati dugo zadržavati.«»Nadam se«, mrko prozbori Eragon. Zatim izvuče Zaroka i

polako krenu naprijed. Crvena je oštrica bljeskala od baklji na zidu.Sjenine su se smeđe oči žarile kao ugljen. Tiho se nasmijao.

»Misliš li me doista poraziti, Du Sundavar Frior? Kakvo bijedno ime.Od tebe bih očekivao nešto uzvišenije, no pretpostavljam da si samoza to sposoban.«

Eragon se nije dao izazvati. Zurio je u Sjenino lice i čekao treptajnjegovih očiju ih drhtaj usne, bilo što što bi odalo njegove namjere.Ne mogu primijeniti magiju, iz straha da on ne učini isto. Mora mislitida može pobijediti bez posezanja za magijom, za što je sigurnosposoban.

Prije negoli se ijedan od njih pomaknuo, strop se prolomi i sve sezatrese. Od prašine što je s njega padala zrak je posivio, a svudaoko njih letjeli su komadi drva. S krova su se čuli vrisci i zvuk metala.Od straha da će mu komadi drva raznijeti glavu, Eragon pogleda ustrop. Sjena iskoristi taj trenutak i sunu u napad. Eragon je jedvauspio podignuti Zaroka i presresti udarac u rebra. Mačevi su im sesusreli uz prasak od kojega su mu se stisnuli zubi i utrnula ruku.Paklena vatro! Što je snažan! Uhvatio je Zaroka objema rukama isvom snagom zamahnuo prema Sjeninoj glavi. Sjena ga je slakoćom blokirao. Vitlao je mačem brže nego što je Eragon mislio daje moguće. Najednom se iznad njihovih glava prolomi strašna škripa,kao kad po kamenu povučeš željezne čavle. Zatim tri duga praska istrop se raspuknu. Kroz raspukline počeše padati ploče škriljevca.Jedna pade tik do Eragona i razletje se na tisuće komadića, ali seEragon na to ni ne osvrnu. Iako je vježbao s majstorom mačaBromom, i s Murtagom, koji je također bio ubojit mačevalac, nikadaga nitko nije ovako nadvladao. Sjena se s njime poigrava. Eragon jeuzmicao prema Murtagu, a ruke su mu drhtale dok je blokiraoSjenine udarce. Svaki je izgledao snažniji od prethodnoga. Eragonviše nije imao snage posegnuti za magijom i da je želio. A onda jeSjena kratkim omalovažavajućim pokretom zapešća izbio EragonuZaroka iz ruke. Od siline udara Eragon je pao na koljena i ostao

klečati, dahćući. U tom se času prolomi još jači prasak. Što god dase događalo, bivalo im je sve bliže.

Sjena ga je promatrao svisoka. »Možda si moćan u igri koja seupravo odvija, no razočaran sam da ti je ovo najbolje izdanje. Ako sui drugi jahači bili ovako slabi, sigurno su vladali Carstvom pukombrojčanom nadmoći.«

Eragon je podignuo pogled i odmahnuo glavom. Shvatio jeMurtagov plan. »Safira, sada bi bio dobar trenutak.«

»Ne, nešto si zaboravio.«»A što bi to moglo biti?«, podrugljivo upita Sjena.Odjeknulo je kao udar groma i na stropu se pojavila rupa kroz

koju se vidjelo noćno nebo. »Zmajevi!«, zagrmje Eragon,nadglasavši tu buku i baci se kako bi umaknuo Sjeni. Sjenabjesomučno zareža i žestoko zavitla mačem. Promašio je, ali je opetnasrnuo na Eragona.

U tom mu se času Murtagova strijela zabi u rame. Sjena seiznenadi, zastade i jauknu.

Zatim se nasmija i izvadi strijelu s dva prsta. »Morat ćete se boljepotruditi ako me želite zaustaviti.« Sljedeća ga strijela pogodi međuoči. On jauknu, poče se grčiti od boli i prekri lice rukama. Koža munajednom posivje. Oko njega se stvori takva magla da mu se tijelojedva naziralo. Zatim se prolomi parajući vrisak i oblak maglenestade.

Na mjestu gdje je stajao Sjena ostali su samo njegova kapa ihrpa odjeće. »Ubio si ga!«, poviknu Eragon. Znao je za samo dvojicujunaka koji su preživjeli nakon što su ubili nekog Sjenu.

»Nisam baš siguran«, reče Murtag.Netko izvana poviknu: »Dosta je. Nije uspio. Uđite i sredite ih!« S

obje strane dvorane nahrupiše vojnici s mrežama i kopljima. Eragon iMurtag povukoše se do zida vukući vilu. Vojnici oko njih napravišezlokoban polukrug. U tom trenutku Safira proviri glavom kroz rupu nastropu i zagrmje. Zatim zabode svoje snažne kandže u rub otvora iotkinu velik dio stropa. Trojica vojnika se okrenuše i pobjegoše, nodrugi ostadoše na mjestu. Uz gromoglasan prasak, središnja gredapuče i sa stropa se sruči cijela kiša golemih krovnih ploča. Zavladalaje panika, jer su vojnici pokušavali umaknuti toj smrtonosnoj paljbi.Eragon i Murtag priljubili su se uza zid kako bi izbjegli gromade što

su padale sa stropa. Safira opet zagrmje. Vojnici počeše bježati. Utoj jurnjavi neke prignječi golemo kamenje.

Još jednim divovskim zahvatom Safira otkinu preostali dio stropai skoči u dvoranu, sklopljenih krila. Od njezine težine jedan stolsnažno zaškripje i raspade se u komadiće. Eragon vrisnu odolakšanja i baci joj se oko vrata, a ona poče zadovoljno pjevušiti.

»Uželjela sam te se, maleni«.»I ja tebe. Ima još netko s nama. Možeš li nositi troje?«»Naravno«, odgovori i razgrnu nogama krovne ploče i stolove

kako bi napravila mjesta za polijetanje. Murtag i Eragon izvukoše viluiz skrovišta. Kad je vidje, Safira začuđeno prosikta: »Vila!«

»Da, žena koju sam vidio u snovima «, reče Eragon i uze Zaroka.Zatim priskoči Murtagu kako bi mu pomogao podignuti vilu na sedlo,a onda se i njih dvojica popeše na Safiru. »Čuo sam borbu na krovu.Ima li ondje još vojnika? «

»Bilo ih je, no više ih nema. Jeste li spremni?«»Da.«Safira skoči iz dvorane na krov utvrde gdje su ležala razbacana

tijela stražara. »Gle!«, reče Murtag i pokaza rukom. Iz tornja s drugestrane svečane dvorane pojavi se red streličara.

»Safira, moraš uzletjeti. Smjesta!«, upozori je Eragon. Ona rašitikrila, otrča do ruba zgrade i odbaci se snažnim nogama. Zbog velikatereta koji je nosila, poče se opasno spuštati. Dok se borila dapostigne visinu, Eragon je čuo škripu napinjanja lukova. Prema njimasu kroz mračnu noć zafijukale strijele. Pogodile su Safiru pa jezaurlala od boli i naglo skrenula ulijevo kako bi izbjegla sljedeći naletstrijela. Strijele su i dalje parale nebo, no noć ih je štitila odsmrtonosnih kopalja. Potresen, Eragon se naslonio na Safirin vrat.»Gdje su te pogodili?«

»Probušili su mi krila... jedna strijela nije prošla na drugu stranu,Još mi je u krilu.« Disala je teško i duboko.

»Koliko nas možeš nositi? «»Dovoljno.« Eragon je čvrsto držao vilu dok su klizili izvan Gileda,

a kad su grad ostavili za sobom, skrenuli su prema istoku i uzdigli seprema mračnom nebu.

RATNIK I ISCJELITELJ

Safira se spuštala prema čistini, sletjela na vrh brežuljka iispružila krila po tlu da se odmori. Sjedeći na njoj, Eragon je osjetiokako drhti. Bili su samo oko kilometar i pol od Gileda.

Na čistini su bili privezani Snježni Oganj i Tornak. Kad je Safirasletjela, nervozno su zarzali. Eragon je kliznuo na tlo i odmah se latioSafirnih povreda dok je Murtag pripremao konje.

Budući da po mraku nije mogao dobro vidjeti, Eragon je naslijepoprelazio rukama po Safirinim krilima. Pronašao je tri mjesta gdje suje probole strijele od kojih su ostale krvave rupe širine njegova palca.Pronašao je i ranu na stražnjem rubu lijevoga krila gdje joj je bilootkinuto malo tkiva. Dok je prstima prelazio preko rana, zadrhtala je.S velikim je naporom zacjeljivao rane riječima drevnoga jezika. Zatimse latio strijele zabodene u jedan od velikih krilnih mišića. S donje jojje strane virio vrh strijele, a s njega je kapala topla krv.

Eragon je pozvao Murtaga i rekao mu: »Drži joj krilo. Moramizvaditi strijelu.« Pokazao mu je gdje je treba uhvatiti. »Ovo će teboljeti«, upozorio je Safiru, »no bit će brzo gotovo. Pokušaj se neopirati, inače ćeš nas povrijediti«.

Ispružila je vrat i zagrizla visoko mlado stablo. Jednim ga jezamahom glave iščupala i čvrsto ga stisnula. »Spremna sam.«

»U redu«, reče Eragon. »Drži je«, šapnu Murtagu i otkinu vrhstrijele. Trudeći se da je još više ne povrijedi izvlačio je ostatakstrijele iz Safirina krila. Dok joj je strijela klizila kroz mišić, zabacila jeglavu iznad drveća i tiho cvilila. Zatim je nekontrolirano mlatnulakrilom, udarila Murtaga u bradu i srušila ga na zemlju.

Zarežala je i zatresla stablom, a s iščupana korijenja zapljusnulaih je zemlja. Stablo je bacila na zemlju. Nakon što joj je iscijelio i turanu, Eragon je pomogao Murtagu ustati.

»Iznenadila me«, priznao je Murtag dodirujući oguljenu bradu.»Oprosti.«

»Nije te htjela udariti«, tješio ga je Eragon. Pogledao jeonesviještenu vilu. »Morat ćeš je još malo nositi«, rekao je Safiri.»Ne možemo je nositi na konjima i jahati dovoljno brzo. Sada kadsam ti izvadio strijelu trebala bi lakše letjeti.«

Safira je mahnula glavom. »Nosit ću je.«»Hvala ti«, rekao je Eragon. Čvrsto ju je zagrlio. »Učinila si

nemoguće. Nikada to neću zaboraviti.«Pogled joj se smekšao. »Sada ću krenuti.« Eragon se izmaknuo.

Safira je poletjela, stvarajući snažan vrtlog u zraku, a vilina se kosavijorila. Nakon nekoliko sekunda nestale su u visinama. Eragon jepohitao do Snježnoga Ognja, bacio se u sedlo i odgalopirao sMurtagom.

Dok su jahali, pokušavao se prisjetiti svega što je znao o vilama.Žive dugo, to je često čuo, iako nije znao koliko dugo. Znaju drevnijezik i mnoge se umiju služiti magijom. Nakon pada jahača vile ivilenjaci povukli su se u osamu. Od tada ih nitko u Carstvu nije vidio.Zašto se, onda, ova pojavila? Kako ju je Carstvo uspjelo uhvatiti?Ako umije rabiti magiju, vjerojatno su je drogirali kao i mene.

Putovali su cijelu noć. Nisu se zaustavljali ni kad su od umorapočeli usporavati. Išli su dalje, unatoč tome što su ih pekle oči i štosu im pokreti postali nespretni. Iza njih su cijeli redovi konjanika, sbakljama u rukama, tražili njihove tragove oko Gileda.

Poslije mnogih napornih sati jahanja, osvanula je zora. Kao podogovoru, Eragon i Murtag zaustavili su konje. »Moramo sezaustaviti«, umorno je priznao Eragon. »Moram spavati, uhvatili nasili ne.«

»Slažem se«, složio se Murtag trljajući oči. »Reci Safiri neka sleti.Doći ćemo k njoj.«

Slijedili su Safirine upute i našli je kako pije iz potoka u podnožjulitice. Vila joj je još uvijek bila presavijena preko hrpta. Kad je Eragonsjahao, Safira ih je pozdravila mekanim dodirom nosa. Murtag jepomogao Eragonu skinuti vilu sa Safirina sedla i spustiti je nazemlju.

Onda su, iscrpljeni, sjeli i naslonili se na kamen. Safira jeradoznalo proučavala vilu. »Pitam se zašto se nije probudila. Prošlisu sati otkako smo otišli iz Gileda.«

»Tko zna što su joj učinili?«, tmurno je rekao Eragon.

Murtag je pratio njihove poglede. »Koliko ja znam, ovo je prvavila koju je kralj uspio uhvatiti. Otkako su se sakrile bezuspješno jetragao za njima, sve do sada. Dakle, ili je pronašao njihovo skrovišteili ju je slučajno uhvatio. Mislim da je slučajno. Da je pronašaovilinsko skrovište, objavio bi rat i poslao vojsku na vile i vilenjake.Kako se to nije dogodilo, ostaje pitanje jesu li Galbatoriksovi ljudiuspjeli iz nje izvući priznanje gdje je vilinsko skrovište prije nego štosmo je oteli ?«

»To nećemo saznati dok se ona ne probudi. Reci mi što sedogodilo, nakon što su mene zarobili? Kako sam dospio u Giled?«

»Urgali rade za Carstvo«, ukratko je rekao Murtag i provukaoprste kroz kosu. »A, čini se, i Sjena. Safira i ja smo vidjeli kako teUrgali predaju skupini vojnika i Sjeni, iako tada nisam znao tko je on.Oni su te odveli u Giled.«

»Tako je«, potvrdila je Safira i sklupčala se pokraj njega. Eragonse sjetio Urgala s kojima je razgovarao u Tirmu i »gospodara«kojega su tada spomenuli. Mislili su na kralja!

Uvrijedio sam najmoćnijega čovjeka u Alageziji, shvatio je, aosjećaj strave prostrujao mu je tijelom. Zatim se sjetio strahotne slikepoklanih mještana Jazuaka. Od mučnine i ogorčenja želudac mu sepočeo okretati. »Urgali su ono uradili po Galbatoriksovoj zapovijedi!Zašto bi takvu grozotu počinio nad vlastitim podanicima?«

»Zato što je zao«, bez uvijanja je izjavila Safira.Eragon se smrknuo i poviknuo: »To će dovesti do rata! Kad narod

Carstva za to čuje, dignut će se na ustanak i stati na stranuVardena«.

Murtag je naslonio bradu na ruku. »Kad bi i saznali za tu grozotu,malo bi ih prešlo Vardenima. S Urgalima pod svojimzapovjedništvom kralj ima dovoljno ratnika da može zatvoriti graniceCarstva i ostati na vlasti bez obzira na moguće nemire. Uz takvustrahovladu moći će raditi od Carstva što god ga bude volja. I, kolikogod ga ljudi mrzili, moći će ih pridobiti ako budu imali zajedničkogneprijatelja.«

»Tko bi to bio?«, zbunjeno upita Eragon.»Vilenjaci i Vardeni. Uz prave glasine može ih se prikazati kao

najodvratnija čudovišta u Alageziji, zlotvore koji samo čekaju da tipreotmu zemlju i imanje. Carstvo bi čak moglo reći kako su Urgali

cijelo vrijeme bili pogrešno shvaćeni i kako su nam baš oni praviprijatelji i saveznici u borbi protiv strašnih neprijatelja. Samo se pitamšto im je kralj obećao kao naknadu za njihove usluge.«

»To mu ne bi upalilo«, reče Eragon odmahujući glavom. »Nikogase ne bi moglo tako lako prevariti glede veze Galbatoriksa sUrgalima. Osim toga, zašto bi to kralj učinio? Ionako je na vlasti.«

»Ali mu Vardeni dovode vlast u pitanje, a narod im je privržen. Tuje i Surda koja mu prkosi otkako se odcijepila od Carstva.Galbatoriks je jak unutar Carstva, ali mu je izvan Carstva moć slaba.Glede toga da će narod prozreti njegovu prijevaru, ljudi će vjerovati usve što im on kaže. To se već događalo.« Murtag je ušutio ineraspoloženo buljio u daljinu.

Njegove su riječi uznemirile Eragona. Safira ga je dotaknulamislima: »Kamo Galbatoriks šalje Urgale?«

»Što?«»I u Karvahalu i u Tirmu čuo si kako Urgali odlaze s ovoga

područja i sele prema jugoistoku, kao da žele prkositi pustinjiHadarak. Ako kralj doista ima vlast nad njima, zašto ih šalje tamo?

Možda neki Urgal okuplja vlastitu vojsku za vlastite potrebe ili se,možda, osniva kakav urgalski grad.«

Eragon je na tu pomisao protrnuo. »Previše sam umoran da bih otome razmišljao. Kakvi god bili Galbatoriksovi planovi, samo će namdonijeti nevolja. Samo bih želio znati gdje su Vardeni. Onamo bismotrebali krenuti, ali smo bez Dormnada izgubljeni. Bez obzira na to štočinili, Carstvo će nas pronaći.«

»Nemoj se predavati«, rekla je, kako bi ga ohrabrila, a onda jenevoljko priznala: »iako si, vjerojatno, upravu.«

»Hvala.« Pogledao je u Murtaga: »Riskirao si vlastiti život kako bime spasio. Zato sam tvoj dužnik. Ne bih sam uspio pobjeći.« Te suriječi, naravno, imale dublje značenje. Među njima se već stvorilaposebna veza, prekaljena u bratskoj borbi i ojačana odanošću kojuje Murtag pokazao.

»Samo sam sretan što sam ti mogao pomoći. Brine me...«,zastao je, protrljao lice i nastavio: »Sada mi je glavna briga kakoćemo putovati kad nas toliki vojnici traže. Sutra će za nama krenutigiledski vojnici. Kad pronađu konjske tragove, znat će da nisi odletiona Safiri«.

Eragon se sumorno s njime složio. »Kako si uspio ući u utvrdu?«Murtag se blago nasmijao. »Tako što sam potplatio nekoga i

provukao se kroz prljavi odvodni žlijeb od praonice suđa. No plan nebi uspio bez Safire. Ona je«, zastao je i sljedeće riječi uputio njoj:»To jest, jedino smo zahvaljujući tebi uspjeli pobjeći živi«.

Eragon joj je pobjedonosno stavio ruku na ljuskavi vrat. Dok jeona zadovoljno pjevušila, on je zurio u vilino lice, potpuno očaran.Zatim je nevoljko ustao. »Moramo joj napraviti krevet.« Murtag jeustao i rasprostro deku za vilu. Kad su je spustili na deku, za granujoj je zapela manšeta na rukavu i poderala se. Kad joj je Eragonpokušao spojiti poderane dijelove, začuđeno je zinuo. Cijela joj jeruku bila puna ogrebotina i posjekotina. Neke su već bile napolazarasle, a neke svježe i pune krvi. Bilo ih je sve do ramena. Drhtavimjoj je prstima na leđima odvezao uzlove na košulji i strahovao što ćeugledati. Kad joj je kožna košulja kliznula niz leđa, Murtag jeopsovao. Leđa su joj bila snažna i mišićava, ali tako puna krasta dajoj je koža izgledala kao suha i ispucana zemlja. Nemilosrdno su jebičevali i žigosali užarenim željezom oblika kandža. Na mjestimagdje nije bila bičevana ni žigosana, koža joj je bila ljubičastocrna odgolema broja udaraca. Na lijevom je ramenu imala neki znaktetoviran tintom. Bio je to isti onaj znak koji je Eragon vidio naBromovu prstenu. Tiho se zakleo da će ubiti osobu odgovornu zanjezino mučenje.

»Možeš li joj ovo izliječiti?«, upita Murtag.»Ne... ne znam«, odgovori Eragon. Najednom mu je mučnina

navrla u grlo pa ju je progutao. »Tako ih je puno.«»Eragone!«, oštro se umiješa Safira. »To je vila. Ne smije

umrijeti. Bio umoran ili ne, bio gladan ili ne, moraš je spasiti. Ja ćusvoju snagu spojiti s tvojom, no ti si taj koji se mora poslužitimagijom.«

»Da... imaš pravo«, promrmlja on, nesposoban odvojiti pogled odvile. Zatim odlučno skide rukavice i reče Murtagu: »Ovo će potrajati.Možeš li mi pripremiti što za jelo? I, skuhaj krpe za zavoje. Ne mogujoj izliječiti sve rane«.

»Ne možemo naložiti vatru, a da nas ne vide«, usprotivio seMurtag. »Morat ćeš upotrijebiti neoprane krpe, a hrana će bitihladna.« Eragon se namrštio, ali se morao složiti. Dok je lagano

stavljao ruku na vilinu kralježnicu, Safira se smjestila pokraj njega, asvjetlucave je oči uprla u vilu. Duboko je udahnuo, a onda jeposegnuo za magijom i prionuo poslu.

Izgovorio je drevne riječi: »Vaize hill« Rana na kojoj je držao dlanzasvjetlucala je, pojavila se zdrava koža i tako se spojila da nijeostao nikakav ožiljak. Prelazio je rukom preko posjekotina i drugihpovreda koje nisu bile opasne po život. Kad bi ih sve iscijelio, to bimu oduzelo snagu potrebnu za ozbiljnije povrede. Dok je upornoradio, divio se činjenici da je vila još živa. Bezbroj su je puta mučilido ruba smrti, i to tako precizno da su ga prolazili srsi. Koliko god jenastojao očuvati vilinu čednost, nije mogao ne opaziti da joj je tijelo,ispod ozljeda koje su je iznakazile, iznimno lijepo. Bio je iscrpljen panije o tome puno razmišljao, iako su mu se ponekad zacrvenjele uši ižarko se nadao da Safira ne zna o čemu razmišlja.

Radeći tako, dočekao je zoru. Pravio je kratke stanke samo kakobi nešto pojeo i popio i pokušavao se oporaviti od posta, bijega inaporna iscjeljivanja vilinih rana. Safira je stalno bila pokraj njega idavala mu svoju snagu kad god je mogla. Sunce je već bilo dobranoodmaknulo kad je napokon ustao. Stenjao je od boli u mišićima dokse protezao. Ruke su mu bile sive, a suhe su ga oči pekle. Doteturaoje do bisaga i dobrano potegnuo iz mijeha s vinom. »Gotovo je?«,upita Murtag.

Eragon kimnu glavom. Još je drhtao pa se nije usudio progovoriti.Oko njega se sve zavrtjelo. Zamalo se nije onesvijestio. »Dobro si toobavio«, utješno reče Safira.

»Hoće li preživjeti?«»Ne... ne znam«, rekao je, umornim glasom. »Vile su jake, no ni

one ne mogu izdržati ovakvo mučenje bez posljedica. Kad bih znaoviše o iscjeljivanju, možda bih je uspio oživjeti, no...« Bespomoćno jeodmahnuo rukom. Ruku mu se tako tresla da je prolio malo vina.

Popio je još jedan gutljaj pa ga je to malo umirilo. »Bolje je daopet krenemo.«

»Ne! Moraš odspavati«, pobunio se Murtag.»Mogu... spavati u sedlu. No ne smijemo više ostati jer nam se

vojnici približavaju.«Murtag je nevoljko popustio. »U tom ću slučaju ja voditi

Snježnoga Ognja, a ti ćeš se odmarati.« Osedlali su konje, zavezali

vilu na Safiru i krenuli. Eragon je putem jeo i pokušavao povratitimalo energije, a onda se naslonio na Snježnoga Ognja i sklopio oči.

VODA IZ PIJESKA

Kad su se zaustavili kako bi prenoćili, Eragon se nije nimalo boljeosjećao, a i raspoloženje mu se pogoršalo. Većinu su dana potrošilina zaobilaske kako ih vojnici i njihovi lovački psi ne bi otkrili. Sjahaoje sa Snježnoga Ognja i upitao Safiru: »Kako je vila?«

»Mislim da nije nimalo gore. Nekoliko se puta malo pomaknula,no ništa više.« Safira je čučnula kako bi Eragon mogao skinuti vilusa sedla. Na trenutak joj se tijelo nježno priljubilo uz njegovo. Ondaju je brzo spustio na zemlju.

On i Murtag pripremili su skromnu večeru. S velikim su naporomuspijevali ostati budni. Kad su večerali, Murtag je progovorio: »Nemožemo nastaviti ovom brzinom. Nismo se nimalo odmaknuli odvojnika. Ovako bi nas za dan-dva sigurno pretekli«.

»A što možemo učiniti?«, odbrusio je Eragon. »Kad bismo bilisami nas dvojica i kad bi pristao ostaviti Tornaka, mogli bismoodletjeti na Safiri. A s Tornakom i vilom? Nemoguće.«

Murtag ga je dobro pogledao. »Ako želiš ići sam, neću tezaustavljati. Ne mogu tražiti od tebe i Safire da ostanete sa mnom itako riskirate da vas zarobe.«

»Nemoj me vrijeđati«, promrmljao je Eragon. »To što samslobodan mogu zahvaliti samo tebi. Neću te ostaviti na nemilostCarstvu. Jadna bi to hvala bila!«

Murtag je pognuo glavu. »Tvoje me riječi raduju.« Malo je zastaoi dodao: »Ali one ne mogu riješiti naš problem«.

»A što može?«, upitao je Eragon. Pokazao je rukom prema vili.»Kad bi nam barem rekla gdje su vilenjaci. Možda bismo se mogli

kod njih skrasiti.«»S obzirom na to kako se štite, dvojim da će nam otkriti njihovo

skrovište. Kad bi to i učinila, njezini nas sunarodnjaci možda ne bidočekali raširenih ruku. Uostalom, zašto bi nas primili? Posljednjijahači s kojima su imali dodira bili su Galbatoriks i Zakleti. Dvojim da

ih pamte po dobru. A ja čak nemam ni tu dvojbenu čast da samjahač kao što si ti. Ne, mene uopće ne bi primili.«

»Primili bi nas«, samouvjereno je rekla Safira i premjestila krila uudobniji položaj.

Eragon je slegnuo ramenima. »Kad bi nas i htjeli zaštititi, nemožemo ih pronaći, a vilu ne možemo pitati dok ne dođe k svijesti.Moramo bježati, no u kojemu smjeru? Na sjever, jug, istok ilizapad?«

Murtag je prekrižio prste i palčevima pritisnuo čelo. »Mislim dajedino možemo otići iz Carstva. Ono malo sigurnih mjesta nanjegovu području nalazi se daleko odavde. Bilo bi teško do njih doćia da nas ne uhvate ili nam ne uđu u trag.... Na sjeveru nema ničegaosim Duveldenvardenske šume. U njoj bismo se mogli sakriti, no nebih rado još jednom prošao pokraj Gileda. Na zapadu su samoCarstvo i more. Na jugu je Surda gdje bismo mogli naći nekoga tkobi nas uputio Vardenima. Glede istoka...« Slegnuo je ramenima. »Naistoku je pustinja Hadarak koja leži između nas i mogućih zemalja natom području. Vardeni su negdje s druge strane pustinje, no bezpravih uputa mogli bismo ih godinama tražiti.«

»lpak, neće biti problema «, primijetila je Safira. »Osim ako nenaiđemo na Urgale.«

Eragon je namrštio čelo. Počela ga je boljeti glava pa se pobojaoda će se bolovi pogoršati. »Preopasno je ići u Surdu. Morali bismoprevaliti većinu Carstva i na putu zaobilaziti svaki grad i svako selo.Između nas i Surde ima previše ljudi tako da ne bismo uspjeli onamostići neopaženo.«

Murtag je podignuo jednu obrvu. »Želiš ići preko pustinje?«»Ne vidim druge mogućnosti. Osim toga, tako ćemo napustiti

područje Carstva prije nego Razaci stignu ovamo. Svojim letećimkonjima vjerojatno će stići u Giled za par dana tako da nemamopuno vremena.«

»Čak i ako stignemo do pustinje prije nego oni stignu ovamo«,rekao je Murtag, »još bi nas uvijek mogli preteći. Bit će teško održatiikakvu prednost.«

Eragon je češao Safiru po slabini i osjećao tvrde ljuske podprstima. »Pod pretpostavkom da uspiju slijediti trag. No, da bi nassustigli, morat će se odvojiti od vojnika, a to ćemo znati iskoristiti.

Ako dođe do borbe, mislim da ih nas troje možemo poraziti... ako neupadnemo u zasjedu kao Brom i ja.«

»Ako bez problema stignemo na drugu stranu Hadaraka«, polakoje govorio Murtag, »kamo ćemo onda? Ta su područja dobranoudaljena od Carstva. Ondje ima malo gradova i sela, ako ih uopćeima. Tu je i pustinja. Što znaš o njoj ?«

»Samo da je vruće, da vlada suša i da ima puno pijeska«,priznao je Eragon.

»To je, uglavnom, sve«, odgovorio je Murtag. »Puna je otrovna inejestiva bilja, otrovnih zmija, škorpiona, a sunce prži. Vidio si velikuravnicu dok smo putovali u Giled?«

Bilo je to pitanje koje nije zahtijevalo odgovor, no Eragon jesvejedno odgovorio: »Da, i jednom prije toga.«

»Onda su ti poznata njezina golema prostranstva. U središtu jeCarstva. Sada zamisli nešto dva ili tri puta veće i shvatit ćeš kolika jepustinja Hadarak. I ti predlažeš putovanje preko nje!«

Eragon je pokušao zamisliti to golemo područje, no nije mumogao sagledati prostranstva. Iz bisaga je izvadio zemljovidAlagezije. Dok ga je razmotavao na zemlji, širio se njegov pljesnivmiris. Proučavao je ravnicu i zapanjeno mahao glavom. »Nije čudoda Carstvo doseže do pustinje. Sve što se nalazi s druge strane takoje daleko da to Galbatoriks ne bi mogao nadzirati.«

Murtag je prešao rukom po desnoj strani pergamentnog lista.»Cijelo područje iza pustinje, koje je na ovome zemljovidu

prazno, bilo je pod jednom vlašću dok su postojali jahači. Kad bi kraljokupio neke nove jahače pod svojim zapovjedništvom, to bi muomogućilo da poveća Carstvo do neslućenih razmjera. No, nisam tohtio reći. Pustinja Hadarak tako je golema i tako puna opasnosti dapostoje vrlo mali izgledi da ćemo je prijeći bez posljedica. To je putsamo za očajnike.«

»Mi jesmo očajnici«, odlučno je rekao Eragon. Pažljivo jeproučavao zemljovid. »Ako krenemo sredinom pustinje, trebat ćenam znatno više od mjesec dana jahanja, možda i dva. No, krenemoli na jug, prema planini Bur, mogli bismo je prevaliti puno brže. Zatimmožemo nastaviti duž planine dalje na istok kroz divljinu ili zapadnoprema Surdi. Ako je ovaj zemljovid točan, Bur je odavde udaljenotprilike koliko smo prevalili na putu do Gileda.«

»Ali, za to nam je trebalo gotovo mjesec dana!«Eragon je nestrpljivo mahao glavom. »U Giled smo putovali sporo

zbog mojih ozljeda. Ako požurimo, trebat će nam samo mali dio togavremena do planine Bur.«

»Dosta je. Uvjerio si me«, priznao je Murtag. »No, prije negolipristanem, nešto moramo riješiti. Siguran sam da si opazio kako samu Giledu kupio hranu za nas i konje. No, gdje ćemo nabaviti vodu?Nomadska plemena koja žive u Hadaraku obično prikrivaju izvore ioaze kako im netko ne bi krao vodu. A nositi više od dnevnih potrebadoista je nepraktično. Samo se sjeti koliko Safira popije! Ona i konjipiju više vode dnevno nego mi tjedno. Možda možeš pozvati kišukad god nam bude potrebno. U protivnom ne vidim kako ćemoputovati smjerom koji predlažeš.«

Eragon se zanjihao na petama. Prizivanje kiše dobrano je izvannjegovih moći. Koliko je znao, to nisu mogli ni najsnažniji jahači.

Pokrenuti takvu količinu zraka bilo bi kao da pokušavašpremjestiti planinu. Bilo mu je potrebno neko rješenje koje mu nećeiscrpiti svu snagu. Pitam se je li moguće pretvoriti pijesak u vodu? Tobi riješilo naš problem, no samo ako ne oduzima previše snage.

»Nešto sam smislio«, rekao je. »Izvest ću pokus, a onda ću tiodgovoriti«. Napustio je logor, a Safira je krenula za njim. »Što ćešpokušati? «, upitala je.

»Ne znam«, promrmljao je. »Safira, bi li ti mogla nositi dovoljnovode za sve nas?«

Odmahnula je golemom glavom. »Ne, ne bih mogla ni podignutitoliki teret, a kamoli s njime letjeti.«

»Šteta.« Kleknuo je i uzeo kamen s rupicom tek tolikom da u njustane samo gutljaj vode. U rupicu je stavio malo zemlje i pažljivo jeproučavao. A onda je došao onaj teži dio. Nekako je morao pretvoritizemlju u vodu. Ali, koje riječi treba izgovoriti? Malo je razmišljao, aonda je odabrao dvije za koje je mislio da će djelovati.

Prožela ga je ledena magija kad je probio poznatu zapreku usvojoj glavi i zapovjedničkim tonom rekao: »Deloi moi!«

Zemlja je smjesta počela golemom brzinom upijati njegovusnagu. Eragon se sjetio Bromova upozorenja o tome kako nekipothvati mogu oduzeti svu snagu, čak i život. Spopala ga je panika.Pokušao je odagnati magiju, no nije uspio. Povezana je s njim sve

do završetka pothvata ili on umire. Uspio je samo ostati nepomičan,ali je svakim trenutkom sve više slabio. Upravo u trenutku kad jepostao siguran da će, tako klečeći, umrijeti, zemlja je zasvjetlucala ipretvorila se u gutljaj vode. Laknulo mu je pa je sjeo. Teško je disao.Srce mu je snažno lupalo i osjetio je golemu glad.

»Što se dogodilo?«, upitala je Safira.Eragon je mahao glavom još uvijek šokiran od golema gubitka

tjelesnih zaliha snage. Bio je sretan što nije pokušao pretvoriti neštoveće. »Ovo... neće ići«, rekao je. »Nemam dovoljno snage ni dapretvorim gutljaj vode za sebe.«

»Trebao si biti oprezniji«, prigovorila mu je. »Magija možeproizvesti neočekivane rezultate kad se drevne riječi kombiniraju nanov način.«

Gledao ju je širom otvorenih očiju. »To znam, no jedino samovakvo mogao provjeriti svoju zamisao. Nisam bio spreman četkatidok ne dođemo u pustinju!« Onda je sebe podsjetio kako mu Safirasamo pokušava pomoći. »Kako si Bromov grob pretvorila u dijamant,a nisi umrla? Ja sam jedva uspio pretvoriti malo zemlje, a kamoli savonaj pješčenjak. «

»Ne znam kako sam to uradila«, mirno je izjavila, »jednostavnose dogodilo.«

»Bi li pokušala opet, no ovaj put napravi vodu?«»Eragone«, rekla je i gledala ga ravno u oči. »Nemam nadzor

nad svojim sposobnostima nimalo više od pauka. Takove se stvaridogađaju bez obzira želim li ja to ili ne. Brom ti je rekao da se okozmajeva događaju neobične stvari. Rekao ti je istinu. Nije to ničimobjasnio, a ne mogu ni ja. Ponekad mogu prouzročiti promjenepukim osjećajem, gotovo bez razmišljanja. Inače sam — kao sada —jednako nemoćna kao i Snježni Oganj.«

»Ti nisi nikada nemoćna«, nježno joj je rekao i stavio joj ruku navrat. Dugo su zatim šutjeli. Eragon je razmišljao o grobu koji jenapravio i o Bromu koji ondje leži. Još mu je uvijek pred očima bilaslika pješčenjaka koji se sjaji iznad starčeva lica. »Barem smo gapristojno pokopali«, prošaptao je.

Iz dosade je kružio prstom po mokroj zemlji i pravio kružnegrebene. Između dva grebena napravila se sićušna dolina pa je oko

nje složio planine. Noktom je urezao rijeku koja je tekla preko doline,a zatim ju je malo produbio jer mu se učinila preplitkom.

Dodao je još nekoliko detalja, a onda je postao svjestan da gledau prilično dobru reprodukciju doline Palankar. Preplavio ga je osjećajnostalgije pa je jednim zamahom ruke zbrisao cijeli reljef.

»Ne želim o tome razgovarati«, ljuto je promrmljao kako bipreduhitrio Safirina pitanja. Prekrižio je ruke i buljio u tlo. Gotovoprotiv njegove volje, pogled mu je skrenuo prema mjestu gdje jeiskopao malo zemlje. U čudu se uspravio. Zemlja je bila suha, ali jebrazda koju je izdubio u njoj bila vlažna. Iz radoznalosti je zagrebaojoš malo zemlje i na nekoliko centimetara ispod površine naišao navlažan sloj. »Gle ovo!«, uzbuđeno je rekao.

Safira je spustila nos prema njegovu otkriću. »Kako će nam topomoći? U pustinji je voda sigurno tako duboko da bismo moralitjednima kopati kako bi doprli do nje.«

»Da «, ushićeno je rekao, »no sve dok je ima, mogu do nje doći.Gledaj!« Kopao je dublje, a onda je mislima posegnuo za magijom.

Umjesto da zemlju pretvori u vodu, jednostavno je pozvao vlagukoja se nalazila u zemlji. U rupu je počeo dotjecati tanak mlaz vode.Nasmiješio se i popio gutljaj. Voda je bila hladna i čista, savršena zapiće. » Vidi! Možemo naći sve što nam treba.«

Safira je onjušila jezerce. »Ovdje, da. Ali u pustinji? Možda ondjeu zemlji nema dovoljno vode da bi je ti dozvao na površinu.«

»Ovo će djelovati'«, uvjeravao ju je Eragon. »Ja samo podižemvodu, što je vrlo lagano. Sve dok to budem radio polako, neću gubitisnagu. I ako budem morao potezati vodu s dubine od pedesetkoraka, to neće biti neizvedivo. Osobito ako mi ti pomogneš.«

Safira ga je sumnjičavo gledala. »Jesi li siguran ? Dobro razmislišto ćeš odgovoriti, jer, ako nisi u pravu, to će nas stajati života.«

Eragon je malo oklijevao, a onda je odlučno rekao: »Siguransam.«

»Onda idi i reci Murtagu. Ja ću stražariti, a vi idite spavati.«»Ali, ti nisi spavala cijelu noć, kao ni mi«, prosvjedovao je.

»Trebaš se odmoriti.«»Bit ću dobro, jača sam nego što misliš«, nježno je rekla. Ljuske

su joj šuštale dok se sklupčavala pogleda uprta na sjever, odakle su

mogli očekivati dolazak progonitelja. Eragon ju je zagrlio. Počela jeduboko pjevušiti, a slabine su joj podrhtavale. »Idi.«

Malo je zastao, a onda se nevoljko vratio Murtagu koji ga jeupitao: »No? Je li nam pustinja otvorena?«

»Jest«, rekao je Eragon. Uvukao se u svoje deke i ispričao mušto je otkrio. Kad je završio, okrenuo se prema vili. Njezino je licebilo posljednje što je vidio prije nego što je utonuo u san.

RIJEKA RAMR

Prisilili su se rano ustati, u sivo praskozorje. Eragon je drhtao odhladnoće. »Kako ćemo nositi vilu? Bude li jahala, dobit će rane odSafirinih ljusaka. Safira je ne može nositi u kandžama. To je umara islijetanje je za nju opasno. Saonice ne bi pomogle. Raspale bi se nakomadiće dok bismo mi jahali, a ne bih htio usporavati konje tovarećiim još jednu osobu.«

Murtag je razmišljao o tome problemu dok je sedlao Tornaka.»Kad bi ti letio na Safiri, mogli bismo svezati vilu na SnježnogaOgnja, no opet bismo imali problem s ranama.«

»Imam rješenje«, neočekivano se javila Safira. »Zašto ne bistevilu svezali ispod moga trbuha? Tako ću moći slobodno letjeti, a njojće tu biti sigurnije nego bilo gdje drugdje. Postoji jedino opasnost dame vojnici počnu gađati strijelama, ali ih mogu s lakoćom nadvisiti.«

Nijedan od mladića nije imao bolju zamisao pa su ubrzo prihvatiliSafirinu. Eragon je presavio deku po duljini, omotao je oko vilinasićušna tijela, a onda je odnio do Safire. Žrtvovali su deke i dioodjeće kako bi napravili dovoljno dugu užad koja će se moći omotatioko Safire. Tim su povezima svezali vilu za Safiru tako da su joj leđabila priljubljena uz Safirin trbuh, a glava joj je bila između Safirinihprednjih nogu. Eragon je kritički promotrio svoj i Murtagov uradak.»Bojim se da bi tvoje ljuske mogle prerezati ovu užad.«

»Morat ćemo ih povremeno pregledati i vidjeti jesu li izlizana«,primijetio je Murtag.

»Hoćemo li krenuti?«, upitala je Safira, a Eragon je ponovionjezino pitanje.

Murtagove su oči opasno zasjale, a stisnute su mu se usnerazvukle u osmijeh. Pogledao je iza sebe. Iza njih su se jasno vidjelevatre u vojničkim logorima. Rekao je: »Uvijek sam volio utrke.«

»A sada nam slijedi životna utrka!«

Murtag se bacio Tornaku u sedlo i kasom odjahao iz logora.Eragon je krenuo odmah za njim na Snježnome Ognju. Safira je svilom odskočila u zrak. Letjela je nisko kako je vojnici ne bi vidjeli.Tako su njih troje krenuli na jugozapad, prema dalekoj pustinjiHadarak.

Dok je jahao, Eragon je pažljivo motrio moguće progonitelje. Umislima se često vraćao vili. Vila! Doista je vidio vilu i bila je s njima!Pitao se što bi Roran o tome mislio. Onda mu je sinulo da će mu,ako se ikada vrati u Karvahal, biti teško ikoga uvjeriti da su senjegove pustolovine doista i dogodile.

Ostatak dana Eragon i Murtag jurili su na konjima ne obazirući sena neudobnost i umor. Tjerali su konje što su brže mogli. Ponekad bisjahali i trčali kako bi se Tornak i Snježni Oganj odmorili. Samo su sedva puta zaustavili da nahrane i napoje konje.

Iako su giledski vojnici bili daleko iza njih, morali su izbjegavatidruge vojnike kad god su prolazili pokraj nekog grada ili sela.Nekako su u tim mjestima uvijek uspijevali unaprijed za njih saznati.Dva su puta gotovo upali u zasjedu i uspjeli pobjeći samozahvaljujući tome što je Safira slučajno nanjušila ljude ispred njih.Poslije druge zasjede odlučili su više uopće ne putovati stazom.Preko neba se počeo navlačiti crni plašt pa je suton malo raznježiookoliš. Putovali su dalje po mraku, neumoljivo prevaljujući mnogekilometre. U gluho doba noći tlo se pod njima počelo uzdizati jer sustigli do brežuljaka na kojima su rasli kaktusi.

Murtag je pokazao rukom naprijed. »Blizu je grad Bikov Greben,nekoliko kilometara ispred nas. Moramo ga zaobići. Sigurno nasnjegovi vojnici čekaju. Moramo ih pokušati zaobići dok je još mrak.«

Poslije tri sada ugledali su slamnatožute svjetiljke iz BikovaGrebena. Između stražarskih vatra, postavljenih oko grada, kretalase cijela mreža vojnih ophodnja. Eragon i Murtag privezali su koricesvojih mačeva i pažljivo sjahali. Vodili su konje i zaobilazili grad uvelikom luku. Dobro su naćulili uši kako ne bi upali u zasjedu. Kad jegrad ostao iza njih, Eragon se malo opustio. Napokon je suncepreplavilo nebo prekrasnim sjajem i zagrijalo hladni noćni zrak.Zaustavili su se na vrhu brežuljka kako bi promotrili okoliš. S lijeveim je strane bila rijeka Ramr, ali i s desne, na udaljenosti od desetakkilometara. Zatim je nekoliko kilometara tekla na jug, a onda naglo

zaokretala u suprotnom smjeru i skretala na zapad. U jednom sudanu prevalili više od četrdeset kilometara.

Eragon se naslonio Snježnome Ognju na vrat, zadovoljanprevaljenom razdaljinom. »Hajdemo naći neki jarak ili rupu gdjemožemo mirno spavati.« Zaustavili su se kod male klekove šume i unjoj rasprostrli deke. Safira je strpljivo čekala dok su joj odvezivalivilu s trbuha.

»Ja ću prvi stražariti i probuditi te par sati prije jutra«, rekao jeMurtag i stavio mač preko koljena. Eragon je promrmljao da se slažei navukao deke preko ramena.

Sutradan su suton dočekali iscrpljeni i sneni, ali i odlučni nastavitiput. Dok su se pripremali za odlazak, Safira je rekla Eragonu: »Ovoje treća noć otkako smo te izvukli iz Gileda, a vila se još nijeprobudila. Zabrinuta sam. I«, nastavila je, »cijelo to vrijeme nije ništani pila ni jela. Ja ne znam puno o vilama, no ona je krhka i dvojim daće moći dugo izdržati bez hrane i pića.«

»U čemu je problem«, upitao je Murtag preko Tornakova hrpta.»U vili«, rekao je Eragon i pogledao je. »Safira je zabrinuta što se

nije budila ni jela. I mene to brine. Iscijelio sam joj rane, barem onepovršinske, no ne bi se reklo da joj je to imalo pomoglo.«

»Možda joj je Sjena prčkao po umu«, rekao je Murtag.»Onda joj moramo pomoći.«Murtag je kleknuo pokraj nje. Pažljivo ju je promotrio, a onda je

mahnuo glavom i ustao. »Koliko se meni čini, samo spava. Izgledami da bih je mogao probuditi samo jednom riječju ili dodirom, a ondaopet zaspi. Možda je njezina nesvjestica posljedica nečega što vilesame sebi učine kako bi izbjegle bolove od povreda, no ako je tako,zašto to ne prekine? Više nije ni u kakvoj opasnosti.«

»Da, samo zna li ona to?«, tiho je upitao Eragon.Murtag mu je stavio ruku na rame. »Ovo mora pričekati. Sada

moramo krenuti ili ćemo izgubiti mukotrpno stečenu prednost. Možešse za nju pobrinuti kada sljedeći put stanemo.«

»Jedno po jedno«, rekao je Eragon. Namočio je krpu, a onda jecijedio tako da je voda kapala među viline isklesane usne. To jeponovio nekoliko puta, a onda joj je krpom tapkao po pravilnim kosimobrvama i pritom se osjećao na čudan način zaštitnički.

Krenuli su između brda i izbjegavali vrhove zbog bojazni da ihstražari ne opaze. Safira je hodala s njima po zemlji. Unatoč svojojveličini, držala se pritajeno. Čulo joj se samo struganje repa po tlu,kao da puže debela plava zmija.

Napokon se s istoka pojavila svjetlost. Jutarnja zvijezda Aidailpojavila se u trenutku kad su stigli do strme visoravni prekrivenegustim grmljem. Iz podnožja je dopirao huk rijeke koja je udarala okamenje i probijala se kroz šipražje.

»To je Ramr!«, glasno je povikao Eragon kako bi nadjačao riječnihuk.

Murtag je kimnuo glavom. »Da! Moramo naći mjesto gdje gamožemo pregaziti.«

»To nije potrebno«, rekla je Safira. »Mogu vas prenijeti, bezobzira na to koliko je rijeka široka.«

Eragon je podignuo pogled prema njezinu plavosivu tijelu. »Akonji! Ne možemo ih ostaviti, a preteški su.«

»Sve dotle dok vi niste na njima i dok se oni previše ne opiru,sigurna sam da ih mogu nositi. Ako mogu izmicati strijelama, s trojeljudi na leđima, onda sigurno mogu i preletjeti rijeku s jednimkonjem.«

» Vjerujem ti, no nemojmo to pokušavati ako ne moramo.Preopasno je.«

Safira se spustila do obale. »Ne smijemo ovdje gubiti vrijeme.«Eragon je krenuo za njom i poveo Snježnoga Ognja. Obala se

naglo izdizala iznad tamne i brze rijeke. Nad vodom se dizala bijelamagla kao kad se na hladnoći isparava krv. Nije bilo moguće vidjetisuprotnu obalu. Murtag je u rijeku bacio granu i promatrao kako jeuzburkana voda brzo odnosi.

»Koliko misliš da je duboka?«, upitao je Eragon.»Ne bih znao«, zabrinutim je glasom rekao Murtag. »Možeš li

magijom vidjeti koliko ima do druge obale?«»Mislim da ne mogu. Trebao bih prvo sve osvijetliti kao

svjetionikom.«Zapuhnuo ih je vjetar kad je Safira uzletjela i poletjela preko

Ramra. Nedugo potom rekla je: »Na drugoj sam obali. Rijeka ješiroka oko kilometar. Niste mogli izabrati gore mjesto za prijelaz.Rijeka ovdje zavija pa je zato ovdje i najšira.«

»Jedan kilometar!«, uzviknuo je Eragon. Prenio je MurtaguSafirinu ponudu da ih prenese preko rijeke.

»Radije to ne bih pokušavao, radi konja. Tornak nije takonaviknut na Safiru kao Snježni Oganj. Mogao bi se prestrašiti iozlijediti sebe i nju. Zamoli Safiru da potraži neko pliće mjesto gdjebismo mogli pregaziti. Ako nema plićaka na udaljenosti od dvakilometra u oba smjera, onda mislim da nas ona mora prenijeti.«

Na Eragonovu zamolbu Safira je pristala potražiti plitak prijelaz.Dok je pretraživala, njih su dvojica čučala pokraj konja i jela suhomeso. Safira se ubrzo vratila. Nebom su joj, u osvit zore, šuštalabaršunasta krila. »Voda je duboka i brza, uzvodno i nizvodno.«

Kad mu je Eragon to prenio, Murtag je rekao: »Bolje je da ja idemprvi tako da mogu pripaziti na konje«. Popeo se na Safirino sedlo.»Pazi na Tornaka. Imam ga već dugo godina. Ne bih želio da mu sešto dogodi.« Zatim je Safira uzletjela. Kad se vratila, onesviještenajoj vila više nije bila privezana uz trbuh. Eragon je doveo Tornaka doSafire ne obazirući se na njegovo njištanje. Safira se propela nastražnje noge kako bi prednjima obuhvatila Tornaka. Eragon jepogledao u zastrašujuće kandže i rekao: »Čekaj!« Izvadio je dekuispod Tornakova sedla i omotao mu trbuh kako bi mu zaštitioosjetljivi dio tijela, a onda je Safiri pokazao rukom da može krenuti.Tornak je od straha zarzao i htio se propeti, a Safira ga je obuhvatilaprednjim nogama i čvrsto ga držala. Konj je tako bjesomučno kolutaoočima da su mu se između raširenih vjeđa vidjele bjeloočnice.Eragon ga je pokušao mislima umiriti, ali nije mogao probiti njegovgolemi strah. Prije nego što je Tornak opet pokušao pobjeći, Safira jeskočila uvis. Tako se snažno odrazila stražnjim nogama da jekandžama izdubila stijene na kojima je stajala. Krila su joj se snažnonapela od napora da podigne golemi teret. Na trenutak je izgledalokao da će pasti. A onda se, jednim zamahom krila, vinula u nebo.Tornak je prestravljeno njištao i mlatarao nogama. Čuo se strahotanzvuk, poput pucanja metala.

Eragon je opsovao pitajući se ima li itko u blizini tko bi ih mogaočuti. »Požuri, Safira.« Dok je čekao, osluškivao je dolaze li vojnici ipromatrao tamni okoliš ne bi li ugledao plamen baklja. Najednom jespazio povorku konjanika kako se spušta niz visoku strmu obalu, naudaljenosti od gotovo tri kilometra. Kad je Safira sletjela, Eragon je

doveo Snježnoga Ognja. »Ona Mutragova glupa životinja bila jepotpuno histerična. Murtag ga je morao svezati da ne bi pobjegao.«Obuhvatila je Snježnoga Ognja i uzletjela ne obazirući se na njegovoprotivljenje. Eragon ju je promatrao dok je odlazila i osjećao seusamljeno u praskozorje.

Konjanici su već stigli na udaljenost od niti dva kilometra. Safirase napokon vratila i po njega. Ubrzo im je opet tlo bilo pod nogama,a rijeka Ramr iza leda. Kad su se konji umirili i kad su im namjestilisedla, pohitali su prema planini Bur. Zrakom je odjekivao pjev pticakoje su pozdravljale osvit novoga dana. Eragon je i hodajući spavao.Nije bio svjestan da je i Murtag jednako pospan. Bilo je trenutakakada nijedan nije vodio konje pa ih je samo Safirina budnost spasilada ne zalutaju. Nakon nekog vremena tlo je postalo tako mekano dasu im stopala počela upadati pa su morali stati. Sunce je bilo visokona nebu. U daljini je rijeka Ramr izgledala kao nejasna crta. Stigli sudo pustinje Hadarak.

PUSTINJA HADARAK

Ispred njih se otvaralo nepregledno prostranstvo pješčanih dina.Izgledalo je poput namreškana oceana. Na zapusima vjetra dizali suse vrtlozi crvenkastozlatna pijeska. Tu i tamo raslo je zakržljalodrveće na malim poljima tvrda tla kakva bi svaki poljodjelac proglasionepogodnim za bilo kakve usjeve. U daljini su se uzdizale grimiznestijene. U tom golemom bespuću nije bilo nikakvih životinja, osimjedne ptice koja je lebdjela na povjetarcu.

»Siguran si da ćemo negdje naći hrane za konje?«, upitao jeEragon u nevjerici. Vreo suh zrak pekao ga je u grlu.

»Vidiš li ih?«, upitao je Murtag i pokazao rukom stijene. »Oko njihraste trava. Niska je i tvrda, no konjima će biti dobra.«

»Nadam se da si u pravu«, rekao je Eragon i žmirkao premasuncu.

»Prije nego krenemo dalje, moramo počinuti. Misli su mi sporekao puž, a noge jedva mičem.«

Odvezali su vilu sa Safire, ručali i legli u sjeni dine da maloodspavaju. Eragon se smjestio u pijesku, a Safira se sklupčalapokraj njega i iznad njih raširila krila. »Ovo je čudno mjesto«, reklaje. »Ovdje bih mogla provesti godine i ne osjetiti kako vrijemeprolazi.«

Eragon je sklopio oči. »Bilo bi lijepo ovdje letjeti«, pospano sesložio s njom.

»Ne samo to, osjećam kao da sam stvorena za ovu pustinju.Meni je potrebito ovakvo prostranstvo, planine u kojima mogunoćivati i skriveni plijen koji bih danima lovila. A tek toplina! Hladnoćami ne smeta, ali od ove topline oživim i puna sam snage.« Okrenulaje glavu prema nebu i zadovoljno se protegnula.

»Toliko ti se sviđa?«, promrmljao je Eragon.»Da.«

»Onda, kad sve ovo završi, možda se možemo vratiti.« Još dokje pričao utonuo je u san. Safira je bila zadovoljna i tiho je pjevušiladok su Eragon i Murtag spavali.

Svanulo je četvrto jutro otkako su otišli iz Gileda. Već su prevaliliviše od osamdeset kilometara. Spavali su tek toliko da im serazbistre misli i da se konji odmore. Iza sebe nisu vidjeli nikakvihvojnika, no to ih nije uljuljkalo pa nisu usporavali. Znali su da će ihCarstvo tražiti sve dok ne umaknu dobrano izvan kraljeva dosega.Eragon je progovorio: »Glasnici su sigurno Galbatoriksu donijelivijest o mojemu bijegu. Vjerojatno je o tome izvijestio Razake.Sigurno su nam već na tragu. Trebat će im prilično vremena kako binas sustigli, čak i na letećim konjima, no moramo biti spremni usvakom trenutku.«

»A ovoga će puta vidjeti da me nije tako lako svezati u lance«,rekla je Safira.

Murtag se počešao po bradi. »Nadam se da nas neće moćislijediti poslije Bikova Grebena. Rijeka Ramr je vrlo dobra zaumicanje progoniteljima. Postoje veliki izgledi da nam više nećeuspjeti naći tragove.«

»Tome se uistinu trebamo nadati«, rekao je Eragon i provjeriokako je vila. Stanje joj je bilo nepromijenjeno. Još se uvijek nijeoporavljala unatoč njegovoj dvorbi. »No, u ovome trenutku nevjerujem u sreću. Razaci bi nam svakoga časa mogli biti zapetama.«

U suton su stigli do stijena koje su toga jutra vidjeli u daljini. Iznadnjih su se uzdizale velebne litice i bacale na zemlju uske sjene. Nakilometar širine oko njih nije bilo dina. Kad je Eragon sjahao saSnježnoga Ognja na užarenu raspucanu zemlju, zapljusnuo ga jeudar topline kao da ga je nešto udarilo u tijelo. Po vratu i licu bio jeizgorio na suncu. Koža mu je bila vruća i osjećao je kao da imavrućicu.

Nakon što su privezali konje na mjestu gdje su mogli pasti slabutravu, Murtag je naložio vatru. »Koliko misliš da smo prešli?«, upitaoje Eragon dok je skidao vilu sa Safire.

»Ne znam!«, odgovorio je Murtag. Koža mu je bila crvena, a očikrvave. Uzeo je lonac i promrmljao neku psovku. »Nemamo dovoljnovode, a konji moraju piti.«

Eragon je bio jednako razdražljiv zbog vrućine i suše, ali seuspijevao kontrolirati. »Dovedi konje.« Safira mu je kandžamaiskopala rupu u pijesku, a onda je sklopio oči i počeo primjenjivatimagiju. Iako je tlo bilo sprženo, za biljke je bilo dovoljno vlage pa jemogao više puta napuniti rupu. Dok je voda nadirala u rupu, Murtagje punio mjehove, a onda se odmaknuo kako bi se konji napili.Svakim su gutljajem popili najmanje kantu vode. Eragon je moraoizvlačiti vodu iz sve većih dubina kako bi im utažio žeđ. To mu jeiscrpilo snagu do krajnjih granica. Kad su se konji napokon napojili,rekao je Safiri: »Ako si žedna, pij sada«. Pružila je glavu pokrajnjega, popila dva duga gutljaja i to je bilo sve. Prije negoli je pustiovodu da otekne u zemlju, i sam je popio koliko god je mogao, a ondaje promatrao sve dok zemlja nije upila i posljednje kapi. Držati voduna površini bilo je teže nego što je očekivao. Ali sam barem tosposoban učiniti, pomislio je i sa zadovoljstvom se prisjećao kako senekada mučio podignuti kamenčić. Kad su sutradan ustali, bilo jevrlo hladno. Pijesak je na jutarnjemu suncu bio ružičaste boje, anebo maglovito tako da se nije vidio obzor. Murtagovo seraspoloženje nakon sna nije poboljšalo, a i Eragonovo se velikombrzinom pogoršavalo. Za doručkom je upitao Murtaga: »Misliš li daćemo još dugo prelaziti pustinju?«

Murtag se namrštio. »Putovat ćemo samo preko njezina malogdijela pa stoga ne mislim da će nam trebati više od dva-tri dana.«

»Ali, gledaj koliko smo već prevalili.«»U redu, možda nam neće toliko trebati. Sada mi je samo stalo

do toga da što brže iziđemo iz Hadaraka. Ovo bi putovanje bilodovoljno naporno i kad ne bismo morali svakih pet minuta čistitipijesak iz očiju.«

Završili su s jelom pa je Eragon otišao do vile. Ležala je kaomrtva, kao pravi mrtvac, osim što je ravnomjerno disala. »Gdje ti senalazi povreda?«, prošaptao je Eragon i maknuo joj čuperak kose slica.

»Kako možeš ovako spavati i biti živa?« Njezina slika uzatvorskoj prostoriji, a držala se ponosito ali oprezno, još mu je bilaživa. Uznemiren, pripremio je vilu za put, a onda je osedlaoSnježnoga Ognja i uzjahao.

Dok su odlazili iz logora, na obzorju se pojavila duga tamna mrlja,nejasna zbog izmaglice. Murtag je pretpostavio da su to brda.Eragon nije bio baš siguran, no nije uspio zaključiti što je. Bio jepotpuno zaokupljen vilinim stanjem. Bio je siguran da treba neštoučiniti kako bi joj se pomoglo ili će umrijeti, iako nije znao što. Safiraje bila jednako zabrinuta. Satima su o tome razgovarali, no nijednonije imalo dovoljno iscjeliteljskog znanja za uspješno rješavanjeproblema s kojim su bili sučeljeni. U podne su se nakratko zaustaviliradi odmora. Kada su ponovno krenuli, Eragon je opazio kako seizmaglica smanjila, a mrlje u daljini poprimile jasnije obrise. Nisu toviše bile nejasne ljubičastomodre gromade, nego široki pošumljenihumci jasnih obrisa. Zrak je bio bjeličast, bez uobičajenih nijansi kaoda su s neba sve boje isprane. Zapanjeno je buljio, no što je višenastojao tu pojavu shvatiti, to je postajao sve zbunjeniji. Trepnuo jeočima i odmahnuo glavom jer je zaključio kako je to vjerojatno nekaobmana pustinjskoga zraka. No, kad je otvorio oči, opet je vidio tuuznemirujuću nesvakidašnju pojavu. Uistinu, kao da je pola neba biloprekriveno bijelim plastom. Bio je siguran da se događa nešto vrlološe i počeo je o tome govoriti Murtagu i Safiri, a onda je najednomshvatio što je to. Ono što su smatrali brežuljcima bilo je, zapravo,podnožje divovske planine široke više od stotinu kilometara. Osimguste šume na njezinim nižim dijelovima, cijela je planina bilaprekrivena snijegom i ledom. Upravo ga je to zavaralo pa je misliokako je nebo bijelo. Podignuo je glavu i pokušavao joj ugledativrhove, ali ih nije mogao pogledom dosegnuti. Uske dolinenazupčana oblika, iznad kojih su se grebeni gotovo dodirivali,razdvajale su dijelove planine kao duboki kanjoni. Izgledala je kaoistrošen nazupčan zid koji Alageziju povezuje s nebom. Nema jojkraja!, zapanjeno je pomislio. Kad se u pričama govorilo o planiniBur, uvijek je spominjana i njezina visina, ali je taj podatak odbacivaokao puko uljepšavanje. No sada je bio primoran priznati da je istinit.

Safira je osjećala njegovo čuđenje pa mu je pratila pogled. Zanekoliko je sekunda shvatila da je to planina. »Opet se osjećam kaomladunče. U usporedbi s planinom i ja se osjećam sićušnom.«

»Sigurno smo blizu ruba pustinje «, rekao je Eragon. »Prošla susamo dva dana, a već joj vidimo kraj i još dalje!«

Safira je poletjela kružno iznad dina. »Da, no s obzirom na visinuonih vrhova, planina bi ipak mogla biti udaljena više od stotinukilometara. Teško je odrediti daljinu kad je nešto tako golemo. Ne bili ova planina mogla biti savršeno skrovište vilama i Vardenima?«

»Ovdje bi se moglo sakriti puno više stvorenja od vila i Vardena«, izjavio je. »Ovdje bi mogli u potaji živjeti cijeli narodi, skriveni odCarstva. Zamisli da živiš s ovim divovima iznad sebe!« Doveo jeSnježnoga Ognja do Murtaga i, smiješeći se, pokazao prstom premaplanini.

»Što!«, promrmljao je Murtag i prešao pogledom po obzorju.»Pogledaj bolje«, rekao je Eragon.Murtag je uperio pogled prema obzorju. Slegnuo je ramenima:

»Što, ja ne...« Najednom je zanijemio i zinuo. Mahnuo je glavom ipromrmljao: »To je nemoguće!« Tako je jako zažmirio da su mu seoko očiju pojavile bore. Ponovno je mahnuo glavom. »Znao sam daje Bur visok, no nisam znao da je tako monstruozno visok.«

»Nadajmo se da dimenzije životinja koje ondje žive ne oponašajudimenzije planine«, našalio se Eragon.

Murtag se nasmiješio. »Bilo bi dobro pronaći neku hladovinu inekoliko se tjedana odmarati. Dosta mi je ovog prisilnog jahanja.«

»I ja sam umoran«, priznao je Eragon., »ali se ne želimzaustavljati dok ne izliječimo vilu... u protivnom će umrijeti«.

»Ne vidim kako će joj stalno putovanje pomoći«, ozbiljno je rekaoMurtag. »Krevet će joj pomoći više nego to što po cijele dane visi oSafirinu trbuhu.«

Eragon je slegnuo ramenima. »Možda... Kada stignemo doplanine, mogao bih je odvesti u Surdu, nije tako daleko. Ondje morapostojati neki iscjelitelj koji joj može pomoći. Mi zasigurno nemožemo.«

Murtag je stavio ruku iznad očiju i zurio u planinu. »O tomemožemo razgovarati kasnije. Za sada nam je cilj stići do Bura.Barem nas Razaci ondje neće lako naći i nećemo više biti uopasnosti od Carstva.«

Dan je odmicao, a njima se činilo da se uopće ne približavajuplanini Bur, iako se okoliš znatno promijenio. Crvenkasti je pijesakpolako ustupao mjesto tvrdu, tamnu tlu. Umjesto dina nailazili su naneujednačena plodna područja s raznim biljem i dubokim jarcima

kao tragovima nadirućih voda. Puhao je lagan povjetarac i donosiougodnu svježinu. Konji su osjetili promjenu klime i živahno ubrzali. Ozalasku sunca podnožje planine bilo je udaljeno niti tri kilometra.Plodnim poljima, na kojima se njihala trava, skakutala su stadagazela. Eragon je opazio kako ih Safira halapljivo promatra.Prespavat će pokraj potočića, sretni što su se napokon riješilinemilosrdne pustinje Hadarak.

OTKRIVENA STAZA

Umorni i iscrpljeni, ali s pobjedonosnim smiješkom, sjedili su okovatre i jedan drugome čestitali. Safira je slavodobitno zagukala ipreplašila konje. Eragon je buljio u vatru. Bio je ponosan što su zapet dana prevalili oko sto pedeset kilometara. Bio je to zadivljujućuspjeh i za nekog jahača koji redovito mijenja konje. Sada sam izvanCarstva. Ta mu je pomisao bila čudna. Rodio se u Carstvu, cijelogaživota živio pod Galbatoriksovom vlašću, njegovi su mu službeniciubili najbolje prijatelje i najbliže članove obitelji, a i sam je nekolikoputa gotovo poginuo. Sada je slobodan. On i Safira više neće moratiumicati vojnicima, izbjegavati gradove ni skrivati tko su. Ta jespoznaja istodobno bila i slatka i gorka jer je to platio cijelim svojimdotadašnjim svijetom.

Pogledao je zvijezde na sve mračnijemu nebu. Iako mu sesviđala pomisao na to kako će u sigurnosti nekog zabačena mjestaizgraditi dom, vidio je dosad toliko zala počinjenih u Galbatoriksovoime, od ubojstava do ropstva, da nije mogao Carstvu okrenuti leđa.Više ga nije vodila samo osveta za Bromovu i za Gerinu smrt. Kaojahaču, bila mu je dužnost pomagati onima koji nemaju snageoduprijeti se Galbatoriksovu tlačenju.

Uzdahnuo je i prestao razmišljati o tome te je počeo promatrativilu ispruženu pokraj Safire. Narančasti plamen davao je njezinu licutopao izgled. Ispod jagodica su joj treperile blage sjene. Dok je takobuljio, polako mu se rađala neobična zamisao.

Mogao je čuti misli ljudi i životinja i, ako je htio, na taj način snjima komunicirati, no to je radio rijetko, osim sa Safirom. Uvijek jeimao na umu Bromovu opomenu kako ne smije nedopušteno ulazitini u čije misli osim u slučaju krajnje nužde. Jednom je pokušaoprodrijeti u Murtagovu svijest, ali se inače od toga uvijek suzdržavao.

No, sada se pitao je li moguće prodrijeti u vilinu svijest kad je onau nesvijesti. Možda bih mogao iz njezina sjećanja saznati zašto je

toliko dugo u ovome stanju. No, ako se oporavi, hoće li mi oprostiti tonedopušteno zadiranje?... Oprostila mi ili ne, moram pokušati. Već jegotovo tjedan dana u ovome stanju. Ne rekavši Murtagu ni Safiriništa o svojim namjerama, kleknuo je pokraj nje i stavio joj ruku naobrvu. Sklopio je oči i ispustio jednu misaonu nit prema vilinojsvijesti, kao da je probija prstom. Dopro je do nje bez poteškoća.Misli joj nisu bile zbrkane niti je bilo puno boli kao što je mislio, negoje naišao na lucidan i bistar um, kao zvuk kristalna zvona. Najednomje osjetio ledeni bodež u vlastitoj svijesti. Naglo ga je zaboljelo usljepoočnicama, a u očima su mu bljeskale boje. Ustuknuo je predtim napadom, ali se našao u željeznu obruču iz kojega više nijemogao izići.

Borio se što je jače mogao i primijenio svaki način obrane kojegase uspio sjetiti. Bodež mu se opet zabio u misli. Bjesomučno jepokretao zapreku u glavi kako bi otupio taj napad. Bol je bila maloslabija nego prvi put, ali mu je uništavala koncentraciju. Vila jezgrabila tu prigodu i nemilosrdno mu srušila svu obranu. Sa svihstrana ga je pritiskao težak plašt i gušio mu misli. Ta ga je prevelikasila polako pritiskala i malo po malo cijedila život iz njega, a on se idalje opirao, ne namjeravajući popustiti. Vila je još jače stezalanemilosrdni obruč, kao da ga hoće ugasiti kao dogorjelu svijeću.Očajnički je drevnim jezikom poviknuo: »Eka aifnkat un šurtugal!«, tj.»Ja sam jahač i prijatelj!« Smrtonosni obruč nije popustio, ali seprestao dalje stiskati i iz vile je počelo zračiti iznenađenje. Sekundukasnije uslijedila je sumnjičavost, ali je znao da će mu povjerovati.Nije mogao lagati na drevnome jeziku. No, iako je rekao da jeprijatelj, to nije značilo da joj ne želi nauditi. Znao je da on njoj jestprijatelj, tako da je ta izjava njemu bila istinita, no ona ga nije moralasmatrati prijateljem. Drevni jezik ima svojih ograničenja, pomislio je unadi da će vila postati dovoljno radoznala i osloboditi ga pritiska.

Tako je i bilo. Pritisak je splasnuo pa su se brane oko njezinesvijesti nevoljko spustile. Oprezno je dopustila da im se mislidodirnu, kao kad se dvije divlje životinje prvi put susreću. Eragona suniz jednu stranu tijela prošli hladni trnci. Njezin mu je um bio stran.

Izgledao je golem i snažan, mjeren nebrojenim godinamasjećanja. Mračne misli, tako daleke da ih nije mogao ni nazrijeti nidodirnuti, djela ruku njezinih predaka pred kojima je prestravljeno

ustuknuo kad su mu dodirnuli svijest. Ipak, kroz sve te osjećajelelujala je melodija divlje nezaboravne ljepote, kao utjelovljenjenjezine osobnosti.

»Kako ti je ime!«, upitala je na drevnom jeziku. Glas joj je bioumoran i pun očajničkog mira.

»Eragon. A tebi?« Svojom ga je sviješću privukla sebi i pozivalaga da utone u lirske pjesme njezine krvi. S naporom se odupro tomepozivu, iako ga je srcem silno želio prihvatiti. Prvi je put spoznaonezemaljsku privlačnost vila. Bila su to magijska stvorenja kojasmrtni zemaljski zakoni ne obvezuju, različita od ljudi koliko i zmajeviod životinja.

»...Arja. Zašto si mi prišao na ovaj način? Jesam li još uvijekzatočenica Carstva?«

»Ne, slobodna si!«, odgovorio je Eragon. Iako je znao samo nekeriječi drevnoga jezika, uspio joj je prenijeti ove misli: »Bio samzatočen u Giledu, kao i ti, ali sam pobjegao i tebe izbavio. Od tada jeprošlo pet dana tijekom kojih smo prešli preko ruba pustinje Hadaraki sada smo se utaborili u podnožju planine Bur. Cijelo to vrijeme nisise ni pomaknula ni progovorila.«

»Ah... bio je to, dakle, Giled.« Zastala je. »Znam da mi je netkoiscijelio rane. Tada nisam znala zašto. Bila sam sigurna kako mepripremaju za neko novo mučenje. Sada shvaćam da si to bio ti.«

Nježno je dodala: »No ipak nisam ustala pa si ti zbunjen.«»Da.«»Tijekom zatočeništva davali su mi rijedak otrov, zvan skilna bro,

uz drogu kojom su mi potisnuli moć. Svakoga su mi jutra davaliprotuotrov za neutraliziranje otrova od prethodnoga dana. Silom, akobih ga odbila uzeti. Bez toga ću protuotrova umrijeti za nekoliko sati.Zato ovako ležim u transu, jer to usporava djelovanje otrova, ali gane zaustavlja... Razmišljala sam o tome da ustanem kako bih sebiokončala život i tako se oduprla Galbatoriksu, no odustala sam unadi da bi ti mogao biti saveznik...« Glas joj se lagano gubio.

»Koliko možeš ovako ostati?«, upitao je Eragon.»Tjednima, no bojim se da nemam toliko vremena. Ova

pospanost ne može zauvijek odgađati smrt... već je osjećam užilama. Ako ne dobijem protuotrov, podleći ću za tri-četiri dana.«

»Gdje se može naći taj protuotrov? «

»Postoji samo na dva mjesta izvan Carstva: kod mojega naroda ikod Vardena. No, do mojega je naroda nemoguće doći na zmaju.«

»A do Vardena? Odnijeli bismo te ravno njima, no ne znamo gdjesu.«

»Reći ću vam ako mi date riječ da to mjesto nećete nikada otkritiGalbatoriksu niti ikome tko mu služi. Osim toga, morate prisegnuti dame niste na neki način prevarili i da ne želite nauditi vilama,patuljcima, Vardenima ni zmajevima.«

To što je tražila bilo bi vrlo jednostavno da nije govorila drevnimjezikom. Eragon je znao da traži prisegu važniju od samoga života.Kad se takva prisega da, nikad se ne može prekršiti. Znao je njezinutežinu kad joj je davao riječ.

»Razumio sam...« Najednom mu je u mislima bljesnuo niz slikaod kojih mu se počelo vrtjeti u glavi. Našao se kako jaše duž planineBur, daleko prema istoku. Nastojao je zapamtiti put dok su pokrajnjega letjele slike brda i planina. Zatim je skrenuo prema jugu, jošuvijek slijedeći planinu. Onda se sve naglo promijenilo jer je ušao uusku vijugavu dolinu. Vijugala je između golemih brda, do podnožjavodopada koji se ulijevao u duboko jezero.

Slike su prestale. »To je daleko«, rekla je Arja, »no neka tedaljina ne odvrati. Kada stigneš do jezera Kosta-merna, na krajurijeke Medvjeđi zub, uzmi kamen, lupni po stijeni pokraj vodopada iglasno izgovori Ai varden abr du šurtugals gata vanta. Otvorit će ti.Prijetit će ti, no nemoj uzmicati, bez obzira koliko ti bude izgledaloopasno.«

»Što ti trebaju poslati kao protuotrov?«, upitao je. Glas joj jezadrhtao, no onda joj se povratila snaga. »Reci im da mi pošaljuTunivorov nektar. Sada me moraš ostaviti... Već sam potrošilapreviše snage. Nemoj mi se više obraćati osim ako nikako ne uspiješpronaći Vardene. Ako se to dogodi, moram ti prenijeti neke podatkekako bi Vardeni opstali. Zbogom, Eragone, jahaču zmajeva... moj ježivot u tvojim rukama.«

Prekinula je njihov misaoni dodir. Nestalo je vanzemaljskih niti štosu odjekivale duž njihove spone. Eragon je isprekidano udahnuo i nasilu otvorio oči. S jedne mu je strane stajao Murtag, a s druge Safira.Zabrinuto su ga gledali. »Jesi li dobro?«, upitao je Murtag.

»Klečiš već gotovo petnaest minuta.«

»Stvarno?«, upitao je Eragon trepćući očima.»Da, i praviš grimase kao mučena životinja«, trpko je primijetila

Safira.Eragon je ustao mršteći se dok je ispravljao ukočena koljena.»Razgovarao sam s Arjom!« Murtag je začuđeno podignuo obrve

kao da ga pita je li poludio. Eragon je pojasnio: »S vilom, tako joj jeime.«

»I, što joj može pomoći?«, nestrpljivo je upitala Safira.Eragon im je na brzinu ispričao sve o čemu su razgovarali.

»Koliko su daleko Vardeni?«, upitao je Murtag.»Nisam baš siguran«, priznao je Eragon. »Po onome što mi je

pokazala, mislim da su dalje nego odavde do Gileda.«»I mi to trebamo prevaliti za tri-četiri dana?«, ljutito je upitao

Murtag. »Trebalo nam je čak pet dana da stignemo ovamo. Štohoćeš? Ubiti konje? Ionako su iscrpljeni.«

»Ne učinimo li ništa, ona će umrijeti! Ako je to previše za konje,Arja i ja možemo letjeti na Safiri. Tako ćemo barem stići Vardenimana vrijeme. Ti nas možeš sustići za nekoliko dana.«

Murtag je nešto promrmljao i prekrižio ruke. »Naravno. Murtag jesamo za životinje. Murtag samo vodi konje. Trebao sam i samzaključiti da sam ovih dana samo za to dobar. Aha, da nezaboravimo, sada svaki vojnik u Carstvu traga za mnom zato što seti nisi mogao sam obraniti pa sam ja morao doći i spasiti te. Da,pretpostavljam da ću te jednostavno poslušati i za vama voditi konje,kao dobar sluga.«

Eragona je zapanjio iznenadni otrov u Murtagovu glasu. »Što tije? Zahvalan sam ti na onome što si učinio. Nemaš nikakva razlogaljutiti se na mene! Nisam te tražio da ideš sa mnom, niti da meizbavljaš iz Gileda. Sam si to napravio. Nisam te ni na štoprisiljavao.«

»O, ne, nisi otvoreno. Što sam drugo mogao nego ti pomoćiprotiv Razaka? A onda poslije, u Giledu, kako sam mogao otići čistesavjesti? Tvoj je problem«, govorio je Murtag pritišćući Eragonaprstom u grudi, »u tome što si tako bespomoćan da svakoganatjeraš da se o tebi brine!«

Te su riječi dirnule u Eragonov ponos. Znao je da u njima imazrno istine.

»Ne diraj me«, prosiktao je.Murtag se nasmijao, a u glasu mu se osjetio trpak ton. »Ili ćeš me

udariti? Promašio bi i zid od cigle.« Opet je gurnuo Eragona, ali ga jeEragon zgrabio za ruku i udario ga u trbuh.

»Rekao sam, ne diraj me!«Murtag se svinuo i opsovao. Onda je vrisnuo i bacio se na

Eragona.Pali su na zemlju isprepletenih ruku i nogu te jedan drugoga

udarali šakama. Eragon je zamahnuo prema Murtagovu desnomboku, ali je promašio i udario u vatru. Poletjele su iskre i komadižeravice.

Koprcali su se po tlu nastojeći jedan drugoga nadjačati. Eragon jeuspio progurati stopalo pod Murtagove grudi i snažno ga je udario.Murtag se prevrnuo, poletio iznad Eragonove glave i leđima snažnoudario o tlo.

Zrak mu se glasno ispuhao iz pluća. Brzo se podignuo na noge iokrenuo prema Eragonu, zadihan. Još su jednom navalili jedan nadrugoga. A onda je Safira mlatnula repom između njih i zaglušujućezagrmjela. Nisu se obazirali na nju. Eragon je pokušao preskočitipreko njezina repa, ali ga je u zraku zgrabila šapa s kandžama ibacila ga na zemlju.

»Dosta!«Uzaludno je pokušavao odgurnuti Safirinu mišićavu nogu s grudi,

a onda je vidio da je i Murtag jednako prikliješten. Safira je opetriknula i mlatnula zubima. Zabacila je glavu prema Eragonu iprodorno ga pogledala. »Barem bi se ti morao bolje ponašati, od svihljudi! Tučete se kao izgladnjeli psi za komad mesa. Što bi Bromrekao?«

Eragon je osjetio kako mu obrazi gore i skrenuo je pogled. Znaoje što bi Brom rekao. Safira ih je čvrsto držala pri zemlji da se ispušu,a onda je oštro rekla Eragonu: »A sada, ako ne želiš provesti noćpod mojom šapom, ljubazno upitaj Murtaga što ga muči«. Zatim jeprinijela glavu Murtagu i prodorno ga pogledala nevjerojatnim plavimokom. »I reci mu da neću podnositi uvrede nijednoga od vas.«

»Zar nas nećeš pustiti da ustanemo?«, požalio se Eragon.»Ne.«

Eragon je nevoljko okrenuo glavu prema Murtagu, osjetivši krv najednoj strani usta. Želeći izbjeći njegov pogled, Murtag je gledao unebo. »No, hoće li nas pustiti?«

»Ne, dok ne razgovaramo.... Traži od mene da te pitam u čemuje, zapravo, problem«, zbunjeno je rekao Eragon.

Safira je potvrdno zarežala i nastavila buljiti u Murtaga. Nijemogao umaknuti njezinu prodornu pogledu. Na kraju je slegnuoramenima i nešto ispod glasa promrmljao. Safira ga je još jačepritisnula kandžama i snažno zavitlala repom. Murtag ju je bijesnopogledao i preko volje rekao: »Već sam ti rekao. Ne želim ićiVardenima.«

Eragon je namrštio čelo. Je li u tome bio problem? »Ne želiš... iline možeš?«

Murtag je pokušao odgurnuti Safirinu nogu, a onda je odustao iopsovao. »Ne želim! Tražit će od mene stvari koje im ne mogu dati.«

»Jesi li im nešto ukrao?«»Volio bih da je tako jednostavno.«Eragon je zakolutao očima, ogorčen. »Pa što je onda? Jesi li ubio

nekoga važnoga ili spavao s pogrešnom ženom?«»Ne, rodio sam se«, tajanstveno je rekao Murtag. Opet je

pogurnuo Safirinu nogu. Ovoga ih je puta obojicu oslobodila. Ustalisu i otresli zemlju s leđa, a ona ih je pozorno promatrala.

»Izbjegavaš odgovoriti na pitanje«, rekao je Eragon dok jepritiskao raspucanu usnu.

»Pa što onda?«, odbrusio je Murtag i krenuo prema rubu logora.Minutu kasnije uzdahnuo je. »Nije važno zašto sam na ovakvoj muci,no mogu ti reći da me Vardeni ne bi dočekali raširenih ruku ni kadbih im donio kraljevu glavu. Ah, možda bi me uljudno pozdravljali ipripustili me u svoja vijeća, ali bi li mi vjerovali? Nikada. A kad bihdošao pod manje sretnijim okolnostima, poput ovih, vjerojatno bi mestavili u lance.«

»Nećeš li mi reći o čemu je riječ?«, upitao je Eragon. »I ja samučinio ponešto čime se ne ponosim, pa ti ne namjeravam suditi.«

Murtag je lagano mahao glavom i sijevnuo očima: »Nije to. Nisamništa uradio da bih time zaslužio ovakav odnos, iako bi mi se, dajesam, bilo lakše iskupiti. Ne... moj je jedini grijeh to što uopćepostojim.« Ušutio je i isprekidano udahnuo. »Vidiš, moj otac...«

Safira je ljutito prosiktala i naglo ga prekinula. Gle!Pogledali su na zapad kamo je i ona gledala. Murtag je

problijedio.»Tako ti svih vragova!«Na udaljenosti od oko tri kilometra, usporedno s planinom, na

istok se kretala povorka vojnika, njih više stotina, u duljini od gotovodva kilometra. Oko nogu im se dizala prašina. Oružje im jesvjetlucalo na odsjaju sutona. Pred njima se, u crnoj kočiji, voziostjegonoša, opušteno držeći grimizni stijeg.

»To je vojska Carstva«, umorno je rekao Eragon. »Pronašli sunas... nekako.« Safira je provirila glavom iznad njegova ramena izurila u povorku.

»Da... no to nisu ljudi, nego Urgali«, rekao je Murtag.»Kako znaš?«Murtag je pokazao rukom stijeg. »Na stijegu je osobni znak

urgalskoga kneza. On je okrutno stvorenje, ima napadaje bjesnila iludila.«

»Ti si ga upoznao?«Murtag je zažmirio. »Jednom, nakratko. Još uvijek imam ožiljke s

toga susreta. Možda ovi Urgali nisu poslani radi nas, no siguran samda nas je već netko vidio i da će nas slijediti. Njihov knez nije od onihkoji bi zmaja ispustili iz ruku, osobito kad je čuo što se dogodilo uGiledu.«

Eragon je pohitao do vatre i bacio po njoj zemlje. »Moramobježati! Ti ne želiš ići Vardenima, no ja moram onamo odvesti Arjuprije negoli umre. Predlažem kompromis: pođi sa mnom do jezeraKosta-merna, a onda kreni svojim putem.« Murtag je malo oklijevao.Eragon je brzo dodao: »Ako sada odeš, naočigled povorci, Urgali ćekrenuti za tobom. A kamo ćeš onda dospjeti, sučeljen sam s njima?«

»Vrlo dobro«, rekao je Murtag i prebacio bisage preko Tornaka,»no kad se približimo Vardenima,svakako bježim«.

Eragon je izgarao od želje da mu postavi još pitanja, no ne kadasu Urgali tako blizu. Skupio je svoje stvari i osedlao SnježnogaOgnja.

Safira je raširila krila, brzo uzletjela i kružila iznad njih. Pazila jena Murtaga i Eragona dok su odlazili iz logora.

»Kamo ću letjeti?«, upitala je.

»Na istok, duž Bura.«Ukrutila je krila, dizala se po zračnim strujama i njihala na tom

toplu zračnu bedemu lebdeći iznad konja. »Pitam se zašto su Urgalidošli. Možda su poslani da napadnu Vardene.«

»Onda ih moramo pokušati upozoriti«, rekao je Eragon i poveoSnježnoga Ognja oko jedva vidljivih zapreka. Dok se smračivalo,Urgali su iza njih utonuli u noćnu tamu.

SRAZ VOLJA

Kad je sutradan svanulo, Eragonu je bridio obraz od trenja o vratSnježnoga Ognja, a od tučnjave s Murtagom sve ga je boljelo. Cijelusu noć naizmjenično spavali na konjima. Tako su se uspjeli udaljiti odurgalske vojske, no nijedan nije znao hoće li tu prednost uspjetiodržati. Konji su im bili iscrpljeni gotovo do iznemoglosti, a ipak sunezaustavljivo napredovali. Hoće li to biti dovoljno kako bi umaknuliUrgalima, ovisilo je o tome hoće li im konji izdržati i jesu li urgalskačudovišta odmorna ili nisu...

Planina Bur bacala je dugačke sjene po zemlji i zaklanjala sunce.Na sjeveru je bila pustinja Hadarak. Izgledala je kao tanka bijelatraka i svjetlucala je kao snijeg u podne.

»Moram jesti«, rekla je Safira. »Prošli su dani otkako sam zadnjiput išla u lov. Glad mi para želudac. Ako sada krenem, moždauspijem uloviti dovoljno onih skakutavih jelena za nekoliko zalogaja.«

Eragon se nasmiješio njezinu pretjerivanju. »Idia ako baš moraš,no ostavi Arju ovdje.«

»Brzo ću se vratiti.« Eragon je odvezao vilu sa Safirina trbuha ipremjestio je Snježnome Ognju na sedlo. Safira se vinula u zrak inestala prema planini. Eragon je trčao za konjima, uvijek u bliziniSnježnoga Ognja, pazeći da Arja ne padne. Ni on ni Murtag nisuništa govorili. Jučerašnja im tučnjava više nije izgledala tako važna,zbog Urgala, no ožiljci su ostali.

Safira je lovila jedan sat i Eragona izvijestila o uspjehu. Eragon jebio zadovoljan što će se ona ubrzo vratiti. Zbog njezine je odsutnostibio nervozan.

Zaustavili su se na malom jezeru kako bi napojili konje. Eragon jeod dosade iščupao vlat trave, vrtio je među prstima i promatrao vilu.Iz sanjarenja ga je probudilo čelično struganje mača koji je netkovadio iz korica. Instinktivno je zgrabio Zaroka i naglo se okrenuo,tražeći očima neprijatelja. Vidio je samo Murtaga, sa spremnim

mačem u rukama. Pokazao je prema brdu ispred njih gdje je stajaoriđan, a na njemu visok čovjek u crnu plastu sa žezlom u ruci. Izanjega je bila skupina od dvadeset konjanika. Nisu se micali. »Jesu lito, možda, Vardeni?«, upitao je Murtag. Eragon je kradomice napeoluk. »Prema Arjinim riječima oni su stotine kilometara odavde. Ovo bimogla biti jedna od njihovih ophodnji ili jahačkih skupina.«

»Pod pretpostavkom da nisu razbojnici.« Murtag se bacio naTornaka i pripremio svoj luk.

»Da pokušamo pobjeći?«, upitao je Eragon dok je dekompokrivao Arju. Konjanici su je sigurno vidjeli, no nadao se kako nećeotkriti da je vila.

»To ne bi pomoglo«, rekao je Murtag i odmahnuo rukom. »Tornaki Snježni Oganj su dobri konji, ali su umorni i nisu trkaći. Pogledajnjihove konje. Kao da su stvoreni za galop. Uhvatili bi nas za manjeod kilometra. Osim toga, možda imaju nešto važno reći. Bolje reciSafiri neka požuri.«

Eragon je to već obavio. Objasnio joj je situaciju i ovako jeupozorio: »Nemoj se pokazivati, osim u slučaju nužde. Nismo uCarstvu, no ipak ne želim da itko zna za tebe.«

»Ne brini«, odgovorila je. »Ne zaboravi da te magija može štititi,ako te brzina i sreća izdaju.« Osjetio je kako je uzletjela i jurila premanjima, ali je letjela pri zemlji.

S brda ih je promatrala skupina konjanika. Eragon je živčanostiskao Zaroka. U rukavici je čvrsto držao njegov držak omotanžicom. Tihim je glasom izustio: »Ako nas napadnu, mogu ih preplašitii otjerati magijom. Ako to ne upali, tu je Safira. Pitam se kako bireagirali na jahača. Toliko je priča ispričano o njihovim moćima...Možda će to biti dovoljno da izbjegnemo borbu.«

»Nemoj računati na to«, otvoreno je rekao Murtag. »Dođe li dookršaja, jednostavno ćemo morati ubiti velik broj Urgala, kako bismoih uvjerili da smo vrijedni truda.« Lice mu je bilo smireno i bezosjećaja.

Čovjek na riđanu dao je znak kopljem pa su konjanici krenuli ukas prema njima. Mahali su kopljima iznad glava i uz poklike im sepribližavali. O bokovima su im visjele istrošene korice od mačeva, amačevi i koplja bili su im zahrđali i zapušteni. Četvorica su premaEragonu i Murtagu odapela strijele.

Vođa im je zavitlao mačem, na što su ostali počeli izvikivatipoklike i velikom brzinom okruživati Eragona i Murtaga. Eragonu suzatitrale usne. Gotovo je ispustio udar magije, a onda se obuzdao.Ne znamo što žele, pomislio je, napeto prateći svaki njihov potez.

Čim su ih potpuno opkolili, vođa je zategnuo uzde, prekrižio rukei kritički ih promotrio. Onda je podignuo obrve. »No, ovi su bolji oduobičajena smeća na kakvo nailazimo. Ovoga smo puta barem naišlina zdrave. A čak ih nismo morali ustrijeliti. Grig će biti zadovoljan.«Počeo se ceriti.

Na te je riječi Eragona stegnulo u grlu. Protrnuo je. U glavi mu sepojavila sumnja. »Safira...«

»Glede vas dvojice«, rekao je vođa obraćajući se Eragonu iMurtagu, »ako budete tako dobri i bacite oružje, moji vam ljudi nećeutjerati strah u kosti.« Streličari su se znakovito cerili. Vođa se opetnasmijao.

Murtag je napravio jedan jedini pokret — podignuo je mač. »Tkoste vi i što hoćete? Mi smo slobodni ljudi koji slobodno putuju ovomzemljom. Nemate nas nikakva prava zaustavljati.«

»Ah, imam ja sva prava«, prijezirno je rekao vođa. »A gledemojega imena, robovi se tako ne obraćaju svojim gospodarima, osimako žele batine.«

Eragon je u sebi opsovao. Trgovci robljem! Živo se sjećao ljudikoje je vidio na dražbi u Dras-Leoni. Kiptio je od bijesa. Buljio je uljude oko sebe s još jačim osjećajem mržnje i gađenja.

Na vođinu su se licu produbile bore. »Bacite mačeve i predajtese!«

Trgovci robljem su postali napeti i buljili u njih hladnim očima, jerni Eragon ni Murtag nisu spuštali mačeve. Eragona je zasvrbio dlan.Iza sebe je čuo šuštanje, a zatim glasno psovanje. Prestrašio se inaglo se okrenuo.

Jedan je trgovac robljem skinuo deku s Arje i otkrio joj lice.Zapanjeno je zinuo, a onda je poviknuo: »Torkenbrande, ovo je vila!«Svi su se u čudu pomaknuli, a vođa je podbo konja i odjurio doSnježnoga Ognja. Pogledao je Arju i zazviždao.

»No, koliko ona vrijedi?«, netko je upitao.Torkenbrand je malo šutio, a onda je ispružio ruku i rekao: »Cijelo

bogatstvo. Carstvo će za nju platiti brdo zlata!«

Trgovci robljem su od uzbuđenja vrištali i jedan drugoga udaralipo leđima. Eragonu je u glavi zatutnjalo kad se iznad njih naglopojavila Safira. »U napad!«, poviknu on. »Ali ih pusti da pobjegnu,ako počnu bježati.« Safira smjesta sklopi krila i jurnu prema zemlji.

Eragon je oštrim znakom privukao Murtagovu pozornost. Murtagje shvatio poruku. Laktom je udario jednog trgovca robljem u lice,zbacio ga sa sedla i petama podbo Tornaka.

Mašući grivom njegov ratni konj pojuri, a zatim se okrenu i propena stražnje noge. Murtag zavitla mačem, a Tornak svom snagomprednjim nogama nagazi na zbačenoga trgovca robljem. Čovjekvrisnu. Trgovci robljem se nisu uspjeli ni pribrati, a Eragon se izvučeiz te zbrke, podignu ruke i prizva riječi drevnoga jezika. U tom času otlo usred te gužve tresnu modra vatrena kugla i rasprši se u bezbrojiskrica koje su se topile kao rosa na suncu. Sekundu kasnije Safirase spusti s neba i prizemlji pokraj njega. Zatim razjapi usta,pokazujući svoje goleme, oštre zube, i zarika. »Pazite se!«, poviknuEragon da bi nadglasao buku. »Ja sam jahač!« Zatim podignuZaroka iznad glave. Crvena mu oštrica bijesnu na suncu. On je uperiu trgovce robljem i poviknu: »Bježite, ako želite izvući živu glavu!«

Svi počeše nerazgovijetno vikati, preskakati jedan preko drugogai bezglavo bježati. U toj se zbrci jedno koplje zabi Tokenbrandu usljepoočnicu. On iskolači oči i strovali se na zemlju. Nitko ni nepogleda paloga vođu. Svi su bježali kao sumanuti i prestrašeno seosvrtali na Safiru.

Torkenbrand je pokušao ustati. Iz sljepoočnice mu je curila krv i unekoliko mu se mlazova slijevala niz lice. Murtag je sjahao i prišaomu s mačem u ruci. Torkenbrand je slabašno podignuo ruku kao daželi presresti udarac. Murtag ga je hladno pogledao, a onda mu jezamahnuo mačem prema vratu. »Ne!«, poviknu Eragon, no bilo jeprekasno.

Torkenbrandovo se obezglavljeno tijelo strovali na zemlju. Dižese oblak prašine. Glava mu tupo tresnu o tlo. Eragon pohita doMurtaga, bjesomučno stišćući vilice. »Je li ti mozak sagnjio?«, zaurlaon na Murtaga. »Zašto si ga ubio?«

Murtag je obrisao mač o Torkenbrandov haljetak na kojemu jeostala tamna mrlja. »Ne razumijem zašto si tako uzrujan...«

»Uzrujan!«, eksplodirao je Eragon. »To je malo reći! Jesi li,možda, pomislio da smo ga jednostavno mogli ovdje ostaviti i krenutisvojim putem? Nisi! Umjesto toga pretvorio si se u krvnika i odrubiomu glavu. Bio je bespomoćan!«

Murtag je bio zbunjen Eragonovim gnjevom. »Pa nismo ga mogliostaviti na životu, doista je bio opasan. Drugi su pobjegli... bez konjane bi daleko stigao. Nisam želio da ga Urgali nađu i saznaju za Arju.Pa sam pomislio da je...«

»Ali ubiti ga?«, prekinu ga Eragon. Safira je radoznalo onjušilaTorkenbrandovu glavu. Malo je otvorila usta, kao da će je zgrabiti, aonda se predomislila i došuljala se pokraj Eragona.

»Samo pokušavam ostati živ«, izjavio je Murtag. »Život bilokojega neznanca nije važniji od mojega života.«

»Ali se ne smiješ upuštati u bezrazložno nasilje. Gdje ti jesamilost?«, zagrmje Eragon, upirući kažiprstom u vlastitu glavu.

»Samilost? Samilost? Kakvu samilost mogu priuštiti svojimneprijateljima? Trebam li razmišljati o tome hoću li se uopće branitizato što će to nekome nanijeti bol? Da sam to radio, poginuo bihprije mnogo godina! Moraš biti spreman braniti sebe i ono što voliš,bez obzira na cijenu.«

Eragon je ugurao mač u korice i bijesno odmahivao glavom.»Takvom logikom možeš opravdati svako zvjerstvo.«»Misliš li da ja u tome uživam?«, poviknuo je Murtag. »Život mi je

u opasnosti otkako sam se rodio! Svaku minutu u budnome stanjuproveo sam izbjegavajući opasnosti ove ili one vrste. I nikada nisammirno spavao jer sam se uvijek bojao hoću li doživjeti sljedeće jutro.Ako sam se ikada osjećao sigurnim, to je, valjda, bilo samo dok sambio u majčinoj utrobi, iako ni tada nisam bio na sigurnom! Ti to nerazumiješ. Da si živio u takvom strahu, i ti bi naučio lekciju koju samja naučio: Nikada ne riskiraj.« Pokazao je rukom premaTorkenbrandovu tijelu. »On je bio rizik koji sam uklonio. Ne želim sekajati i neću se mučiti zbog onoga što je bilo i prošlo.«

Eragon mu se unio u lice. »Bez obzira na sve to je pogrešno.«Privezao je Arju za Safiru, a onda se popeo na Snježnoga Ognja.

»Idemo.« Murtag je s konjem obišao oko Torkenbradova tijela,ispružena ničice na zemlji natopljenoj krvlju. Jahali su brzinom kakvubi Eragon tjedan dana ranije smatrao nemogućom. Prevaljivali su

kilometre kao da imaju krila na nogama. Skrenuli su na jug, izmeđudva izbočena grebena Bura. Izgledali su kao kliješta koja će se svakitren stisnuti, a ipak su bili udaljeni dan hoda. No, ta je razdaljinaizgledala kraća, zbog goleme veličine same planine. Kao da su senalazili u dolini stvorenoj za divove.

Zaustavili su se kako bi prenoćili i u tišini su večerali ne dižućipogleda sa svojih zdjela. Kasnije je Eragon procijedio kroz zube: »Jaću prvi stražariti.« Murtag je kimnuo glavom i legao na svoje deketako da je leđa okrenuo prema Eragonu.

»Želiš li razgovarati?«, upitala je Safira.»Ne sada«, promrmljao je Eragon. »Pusti me da malo razmislim,

jer sam... zbunjen.«Povukla se iz njegovih misli, nježno ga dodirnula i šapnula mu:

»Volim te, maleni.«»I ja tebe«, uzvratio je. Sklupčala se pokraj njega i grijala ga. On

je nepomično sjedio u mraku i nastojao svladati svoj nemir.

LET PREKO DOLINE

Sutradan ujutro Safira je uzletjela s Eragonom i Arjom. Eragon seželio na neko vrijeme udaljiti od Murtaga. Drhtao je i stiskao odjećuoko sebe. Izgledalo je kao da bi mogao padati snijeg. Safira je lijenouzlijetala na zračnoj struji i upitala: »0 čemu razmišljaš?«

Eragon je razmišljao o planini Bur, koja je još uvijek bila iznadnjih, iako je Safira već bila visoko iznad zemlje. »Ono jučer je biloubojstvo. Nemam za to druge riječi.«

Safira je skrenula ulijevo. »Bilo je to nesmotreno i loše zamišljenodjelo, no Murtag je htio uraditi dobro. Ljudi koji kupuju i prodajudruge ljude zaslužuju svaku nesreću koja ih snađe. Da se nismoobvezali pomoći Arji, ulovila bih svakoga porobljivača i rastrgala ga.«

»Da«, ojađeno se složio Eragon, »no Torkenbrand je biobespomoćan. Nije se mogao braniti ni pobjeći. Da je Murtag pričekaojedan trenutak Torkenbrand bi se vjerojatno predao.

Murtag mu nije dao tu priliku. Da se Torkenbrand barem mogaoboriti, ne bi bilo tako negativno.«

»Eragone, da se Torkenbrand i borio, rezultat bi bio jednak.Dobro znaš, kao i ja, da se rijetki mogu mačem mjeriti s tobom iliMurtagom. Torkenbrand bi ionako poginuo, iako ti, čini se, misliš dabi mu bilo pravednije i časnije poginuti u dvoboju, koliko god onneravnopravan bio.«

»Ne znam što je ispravno!«, utučeno je priznao Eragon. »Nemaneupitnih odgovora.«

»Ponekad nema odgovora«, nježno je rekla Safira. »Iz ovoganauči što možeš o Murtagu. A onda mu oprosti. A ako ne možešoprostiti, barem zaboravi, jer ti nije želio napakostiti, koliko god jenjegov postupak bio nepromišljen. Još si sa mnom u mislima, zarne?«

Eragon se namrštio i pomaknuo u sedlu. Stresao se kao kad sekonj želi osloboditi muhe i preko Safirina ramena pogledao gdje je

Murtag. Pozornost mu je privukla šarena mrlja iza njih. Pokraj suhogkorita rijeke koje su prešli jučer kasno popodne ugledao je logorUrgala. Poskočilo mu je srce. Kako to da ih Urgali sustižu, iako subez konja? I Safira je spazila ta čudovišta pa je povila krila, a onda ihje priljubila uz tijelo i naglo se obrušila parajući zrak. »Mislim da nasnisu vidjeli«, rekla je.

I Eragon se tome nadao. Zažmirio je zbog udara zraka, jer seSafira počela spuštati pod još većim kutom. »Sigurno ih knez luđačkitjera«, rekao je.

»Da, možda će svi crknuti od umora.«Kad su sletjeli, Murtag ih je kratko upitao: »Što sada?«»Urgali nas sustižu«, rekao je Eragon. Pokazao je rukom prema

njihovu logoru.»Koliko još moramo putovati? «, upitao je Murtag, podignuo ruku

prema nebu i računao koliko sati ima do zalaska sunca.»U uobičajenim uvjetima?... Rekao bih još pet dana. A brzinom

kojom smo do sada putovali, samo tri. No, ako ne stignemo onamosutra, Urgali će nas vjerojatno sustići, a Arja će sigurno umrijeti.«

»Možda će izdržati još jedan dan.«»Ne možemo se u to pouzdati«, rekao je Eragon. »Jedini način

na koji možemo stići do Vardena na vrijeme, jest da se ni radi čegane zaustavljamo, a najmanje radi spavanja. To nam je jedinamogućnost.«

Murtag se kiselo nasmijao. »Kako to misliš izvesti? Već danimaputujemo bez pravog sna. Osim ako jahači nisu sazdani od drukčijegmaterijala nego mi smrtnici, i ti si jednako umoran kao i ja. Prevalilismo golemu razdaljinu, a konji, ako nisi opazio, samo što se nisusrušili. Još jedan ovakav dan mogao bi nas sve usmrtiti.«

Eragon je slegnuo ramenima. »Pa neka. Nemamo drugogaizbora.«

Murtag je gledao u planinu. »Ja mogu otići, a ti leti na Safiri....Tako će se Urgali biti prisiljeni razdvojiti, a ti ćeš lakše stići doVardena.«

»To bi bilo samoubojstvo«, rekao je Eragon i prekrižio ruke. »Ovisu nekako brži na nogama nego mi na konjima. Sustigli bi te i ubilikao jelena. Jedini način na koji im možemo umaknuti jest skrasiti sekod Vardena.« Unatoč tim riječima, nije bio siguran želi li da Murtag i

dalje ide s njim. Drag mi je, sam je sebi priznao, no nisam višesiguran je li to dobro.

»Ja ću kasnije pobjeći«, naglo je rekao Murtag. »Kada stignemodo Vardena, mogu pobjeći preko pokrajnje doline i probiti se doSurde, gdje se mogu sakriti a da ne privučeni veliku pozornost.«

»Dakle, ostaješ?«»Spavali ili ne, pratit ću te do Vardena«, obećao je Murtag.S tom novom spremnošću, nastojali su se udaljiti od Urgala, a ovi

su im se ipak približavali. U suton su im bili za trećinu puta bliženego toga jutra. Eragon i Murtag su od umora gubili snagu pa suspavali naizmjenično na konjima, tako da je onaj koji je bio budanusmjeravao konje da ne zalutaju. Eragon se u odabiru smjerauvelike oslanjao na Arjino sjećanje. Zbog čudne prirode njezina umaponekad bi skrenuo s puta što im je oduzimalo puno dragocjenavremena. Postupno su zaokretali prema podnožju istočnoga dijelaplanine i tražili dolinu koja će ih odvesti do Vardena. Ponoć je došla iprošla, a od doline ni traga. Kad je sunce granulo, obradovali su sevidjevši da su Urgali daleko iza njih.

»Ovo je posljednji dan«, rekao jer Eragon zijevajući. »Ako se dopodne dobrano ne približimo Vardenima, ja ću s Arjom poletjeti naSafiri. Ti onda možeš ići kamo god želiš, no morat ćeš sa sobompovesti Snježnoga Ognja. Neću se moći vratiti po njega.«

»To, možda, neće biti potrebno. Mislim da ćemo ipak stići navrijeme«, rekao je Murtag i obrisao držak mača. Eragon je slegnuoramenima. »Možda.« Otišao je do Arje i stavio joj ruku na čelo. Biloje vlažno i opasno vruće. Oči su joj se ispod kapaka nemirno micale,kao da ima noćnu moru. Eragon joj je stavio vlažnu krpu na čelo, aželio je da može učiniti i nešto više. Kasnije toga jutra, nakon što suzaobišli vrlo široko područje, Eragon je pri samom kraju ugledaousku dolinu. Bila je tako zaklonjena da bi je čovjek mogao vrlo lakoprevidjeti. Rijeka Medvjeđi zub, koju je Arja spomenula, tekla je iz tedoline i bezbrižno vijugala po cijelome području. S olakšanjem senasmiješio. To je bilo njihovo odredište.

Eragon se okrenuo i zabrinuo, se jer je vidio kako se razdaljinaizmeđu njih i Urgala smanjila na svega tri kilometra. Murtagu jepokazao dolinu. »Ako se onamo došuljamo da nas ne vide, to bi ihmoglo zbuniti.«

Murtag je izgledao skeptično. »Vrijedi pokušati. No, do sada sunas lako slijedili.«

Dok su se približavali dolini, prolazili su ispod kvrgavih granaplaninske šume. Drveće je bilo visoko, s raspucanom, gotovo crnomkorom, tupim iglicama jednake boje i kvrgavim korijenjem koje jevirilo iz zemlje kao gola koljena. Po zemlji su popadali češeri veličinekonjske glave. Visoko u krošnjama čavrljale su vjeverice, a neke suzurile u njih iz rupa u deblima. S kvrgavih su grana visjeli zelenibusenovi vučjeg korijena. Eragon se u šumi osjećao nelagodno.Kosa mu se na potiljku naježila. U zraku je bilo nešto neprijateljsko,kao da ih drveće smatra uljezima. »Vrlo su stara«, rekla je Safira idodirnula nosom deblo.

»Da «, dodao je Eragon, »ali nisu ugodna.« Što su dublje zadirali,šuma je postajala sve gušća. Nedostatak prostora prisilio je Safiruda uzleti s Arjom. Kako nije bilo nikakve staze, neprohodna je šikarausporavala Eragona i Murtaga. U blizini je zavijala rijeka Medvjeđizub, a zrakom je odjekivao njezin huk. Jedan je obližnji vrh zaklanjaosunce pa su prerano zašli u sumrak. Na ulazu u dolinu Eragon jeshvatio, da je, iako je izgledala kao tanak usjek između planinskihvrhova, jednako široka kao i mnoge doline u Hrptu. Samo je zboggolemih dimenzija nazupčanih i sjenovitih dijelova planine izgledalatako mala. Sa svih je strana bila puna vodopada. Nebo im se iznadglava pretvorilo u tanku vijugavu traku, većinom prekrivenu sivimoblacima. Iz vlažne zemlje dizala se gusta magla od koje se zrakhladio tako da im se na kraju vidio dah poput maglice. Iz sagamahovine i paprati virile su divlje jagode i nastojale uhvatiti ono malosunca što je onamo dopiralo. Na hrpama trulih debla nicale su gljives crvenim i žutim klobucima. Sve je bilo tiho i mirno. Teški je zrakupijao sve zvukove. Čudno nečujnim zamasima krila, Safira jesletjela pokraj njih na obližnjem proplanku. Jednim okretom glaveupila je okoliš. »Upravo sam prošla pokraj jata tamnozelenih ptica, scrvenim šarama na krilima. Nikada u životu nisam vidjela takveptice.«

»U ovim planinama sve izgleda neobično«, odgovorio je Eragon.»Mogu li malo letjeti s tobom? Želim vidjeti gdje su Urgali.«

»Naravno.«

Okrenuo se Murtagu. »Vardeni su skriveni na kraju doline. Akopožurimo, mogli bismo onamo stići prije mraka.«

Murtag je držao ruke na bokovima i nešto gunđao. »Kako ću izićiodavde? Ne vidim nijednu dolinu koja se spaja s ovom, a Urgali ćenas vrlo brzo opkoliti. Treba mi smjer kojim mogu pobjeći.«

»Ne brini zbog toga«, nestrpljivo je rekao Eragon. »Ovo je dugadolina. Sigurno postoji neki izlaz malo dalje.« Skinuo je Arju saSafire i stavio je na Snježnoga Ognja. »Ti pazi na Arju, a ja ću letjetina Safiri. Čekat ćemo vas malo dalje.« Popeo se na Safirin hrbat iprivezao joj se za sedlo.

»Budi oprezan«, upozorio ga je Murtag zamišljena i namrštenačela, a onda je zviždukom pozvao konje i pohitao u šumu. Kad seSafira odrazila u zrak, Eragon ju je upitao: »Što misliš, bi li moglauzletjeti na jedan od onih vrhova? Možda bismo odande uspjelividjeti odredište, kao i prolaz za Murtaga. Ne želim ga cijelomdolinom slušati kako gunđa.«

»Možemo pokušati«, odgovorila je Safira, »no bit će sve hladnije ihladnije.«

» Toplo sam odjeven.«»Onda se drži!« Najednom se vinula ravno prema nebu, a

Eragon je kliznuo u sedlu. Snažno je mahala krilima i letjela gotovouspravno. Ispod njih se dolina pretvorila u zelenu crtu. Na mjestimagdje je do nje dopiralo sunce, rijeka Medvjeđi zub svjetlucala je kaosrebrna čipka. Prodirali su kroz sloj oblaka gdje je zrak bio punledene vlage. Našli su se usred bezoblična siva plašta, u kojemu senije vidjelo ni do kraja ispružene ruke. Eragon se nadao da se u tojdubokoj tami neće ni s čim sudariti. Za pokus je ispružio ruku izamahnuo. Kondenzirana mu je voda počela curiti niz ruku i smočilamu rukav. Pokraj glave mu je proletjelo nešto sivo, jedva vidljivo, nouspio je razaznati da je to golubica. Bjesomučno je mlatila krilima.Oko nogu joj je bila omotana bijela vrpca. Safira je krenula premanjoj, ispružena jezika i razjapljene čeljusti. Golubica je zakriještalakad joj je Safira oštrim zubima mlatnula tik do repa. Zatim je pohitaladalje i nestala u tami, a panično lupanje krilima je utihnulo.

Kad su probili vrh oblaka, Safirine su ljuske bile prekrivenetisućama kapi. U svakoj se prelijevala sićušna duga na svjetlucavomplavetnilu Safirinih ljusaka. Eragon se zanjihao kao da otresa vodu s

odjeće i zadrhtao. Više nije vidio zemlju, samo more oblaka koji suplovili između planinskih vrhova. Planinske su šume ustupile mjestodebelim ledenjacima, koji su se na suncu prelijevali u plavobijelimnijansama. Snijeg je bio tako blještav da je Eragon morao sklopitioči. Minutu kasnije pokušao ih je otvoriti, ali ga je jarka svjetlost opetzabljesnula. Postao je živčan pa je počeo buljiti u svoj lakat. »Kakoto možeš podnijeti?«, upitao je Safiru.

»Moje su oči jače od tvojih «, odgovorila je.Bilo je ledeno. Mokra mu se kosa zaledila i poprimila izgled sjajne

kacige. Košulja i hlače pretvorili su se u kruti oklop oko njegovihudova. Safirine zaleđene ljuske postale su skliske. Na krilima joj seuhvatilo inje. Nikada do tada nisu letjeli tako visoko, a vrhovi planinejoš su bili kilometrima iznad njih. Safira je sve sporije mahala krilima isve teže disala. Eragon je hvatao zraka i dahtao. Kao da nije bilodovoljno kisika. Nastojao je ne paničariti i čvrsto se uhvatio za bodljena Safirinu vratu.

»Moramo... bježati odavde«, rekao je. Pred očima su mubljeskale crvene točkice.

»Ne mogu... disati.« Izgledalo je kao da ga Safira ne čuje pa joj jeponovio poruku, ovoga puta glasnije. Opet nije bilo odgovora. Nečuje me, shvatio je. Nagnuo se, jedva sposoban razmišljati, počeo jeudarati po slabini i poviknuo: »Spuštaj se!«

Od toga mu se napora u glavi počelo vrtjeti. Sve mu se smračilopred očima.

Ponovno je došao k svijesti kad su se spustili ispod oblaka. Uglavi mu je bubnjalo.

»Što se dogodilo?«, upitao je podižući se i zbunjeno gledajućioko sebe.

»Onesvijestio si se«, odgovorila je Safira.Pokušao je proći prstima kroz kosu, ali se zaustavio kad je

opipao inje. »Da, to znam, no zašto mi nisi odgovorila?«»Mozak mi je bio zbunjen. Tvoje mi riječi nisu imale nikakva

smisla. Kad si izgubio svijest, znala sam da nešto nije u redu ispustila se. Nisam se morala dugo spuštati da bih shvatila što sedogodilo.«

»Dobro je da se i ti nisi onesvijestila«, rekao je Eragon i nervoznose nasmijao. Safira je samo mlatnula repom. Sjetno je pogledao

prema vrhovima planine skrivenima iznad oblaka. »Šteta što nismomogli sletjeti na jedan od onih vrhova... No, sada znamo, iz ovedoline možemo otići samo onako kako smo i došli. Zašto smo ostalibez zraka ? Kako to da ga dolje ima, a gore nema?«

»Ne znam, no neću se više nikada usuditi uzletjeti tako blizusuncu. Ovo iskustvo moramo upamtiti. Ova nam spoznaja može bitikorisna ako se ikada budemo morali boriti s nekim drugim jahačem.«

»Nadam se da se to neće nikada dogoditi«, rekao je Eragon.»Ostanimo sada dolje. Za danas mi je dosta pustolovina.«

Lebdjeli su na blagim zračnim strujama od jednog dijela planinedo drugog sve dok Eragon nije ugledao Urgale koji su već bili naulazu u dolinu. Što ih pokreće takvom brzinom i kako to mogupodnijeti?, upitao se.

»Sada kad smo im bliže«, rekla je Safira, »vidim da su ovi Urgaliveći od onih koje smo ranije sreli. Ni najviši im čovjek nije do pojasa.Ne znam iz koje zemlje dolaze, no to mora biti neko opasno mjestokad u njemu rastu tako okrutna stvorenja.«

Eragon je buljio u tlo ispod njih, no nije mogao vidjeti svepojedinosti kao ona. »Ako nastave ovim tempom, uhvatit će Murtagaprije nego nađemo Vardene.«

»Ne gubi nadu. Šuma će im, možda, omesti napredovanje.... Bi liih se moglo zaustaviti magijom?«

Eragon je odmahnuo glavom. »Zaustaviti ih... ne. Previše ih je.«Pomislio je na tanki sloj magle u dolini i nasmijao se. »No možda

bih ih mogao malo usporiti.« Sklopio je oči, odabrao potrebne riječi,upro pogled u maglu i zapovjedio: »Gat un riza du rahrl«

Na tlu se sve uzburkalo. S visine je izgledalo kao da zemlja plovipoput široke spore rijeke. Ispred Urgala se počela skupljati olovnamagla i zgušnjavala se u obliku zastrašujućeg bedema, mračna kaomrkla noć. Urgali su zastali, a onda krenuli naprijed poputnezaustavljiva malja. Magla je kružila oko njih i skrivala predvodnicuod pogleda.

Eragon je naglo ostao bez energije, pa mu je srce počelo treperitikao u umiruće ptice. Hvatao je zrak i kolutao očima. Borio se ne bi lise oslobodio magije, ne bi li začepio odvod kroz koji mu je otjecaoživot. Gromoglasnim se krikom otrgnuo od magije i prekinuo spoj.

Kroz misli su mu proletjeli tračci magije, poput obezglavljenihzmija, a onda su se nevoljko povukle iz njegove svijesti hvatajući muse za ostatke snage. Magleni se bedem raspršio i magla se tromorasplinula po zemlji kao da se urušava kula od pijeska. Urgale nijeuopće usporila.

Eragon je mlitavo ležao na Safiri i dahtao. Tek se tada sjetioBromovih riječi: »Na magiju utječe daljina, jednako kao na strijelu ilikoplje. Pokušaš li podignuti ili pokrenuti nešto s udaljenosti od dvakilometra, to će ti oduzeti više snage nego da si blizu.« To više nećuzaboraviti, snuždeno je pomislio.

»Nisi to smio ni ovoga puta zaboraviti«, odlučno je rekla Safira.»Prvo zemlja u Giledu, a sada ovo. Zar nisi slušao ništa što ti je

Brom govorio? Ako tako nastaviš, ubit ćeš se.«»Slušao sam «, rekao je i trljao bradu. »Samo, prošlo je dosta

vremena pa se nisam imao prilike toga sjetiti. Nisam se nikada služiomagijom na daljinu pa kako sam mogao znati da će biti tako teško?«

Safira je zarežala. »Čini mi se da ćeš sljedeći put pokušatimrtvace vratiti u život. Nemoj zaboraviti što je Brom o tome rekao.«

»Neću«, nestrpljivo je rekao. Safira se spuštala prema tlu i tražilaMurtaga i konje. Eragon bi joj bio pomogao, no jedva je imao snagesjediti.

Safira je, uz trzaj, sletjela na malo polje, a Eragon se zbunio kadje vidio da konji stoje, a Murtag kleči i proučava tlo. Kako Eragon nijesjahao, Murtag je pohitao do njega da vidi što se događa. »Što je?«Zvučao je ljut, zabrinut i umoran.

»...Pogriješio sam«, iskreno je rekao Eragon. »Urgali su ušli udolinu. Pokušao sam ih zbuniti, ali sam zaboravio jedno od pravilamagije i to me skupo stajalo.«

Murtag se namrštio i prešao prstom po ramenu. »Upravo samnašao neke vučje tragove, ali su široki kao obje moje šake i dubokidva centimetra. Ovdje ima životinja koje bi i za tebe, Safira, moglebiti opasne.« Okrenuo se prema njoj. »Znam da ti ne možeš u šumu,no bi li mogla kružiti iznad mene i konja? Tako mi se ove zvijeri nećepribližavati. U protivnom će od mene ostati tek toliko koliko se možeispeći u naprstku.«

»Šališ se, Murtaže?«, upitao je Eragon i radosno se nasmijao.Mišići su mu drhtali pa mu je bilo teško usredotočiti se.

»Samo na vješalima.« Murtag je protrljao oči. »Ne mogu vjerovatida nas cijelo vrijeme prate isti Urgali. Morali bi biti ptice da nassustignu.«

»Safira kaže da su veći nego oni koje smo vidjeli«, primijetio jeEragon.

Murtag je stegnuo držak mača i opsovao. »Sad mi je jasno!Safira, ako si ti u pravu, onda su to Kuli, elitni Urgali. Morao sampretpostaviti da su im dali kneza za zapovjednika. Ne jašu zato što ihkonji ne mogu nositi. Nijedan nije niži od dva i pol metra. Danimamogu trčati bez spavanja i još uvijek biti spremni za borbu. Ponekadsu potrebna petorica ljudi kako bi ubili jednoga. Nikada ne napuštajusvoje špilje, osim kad je rat, tako da sigurno očekuju veliki pokolj kadsu izišli u tolikom broju.«

»Možemo li održati prednost?«»Tko zna?«, rekao je Murtag. »Snažni su, odlučni i puno ih je.

Postoji mogućnost da ćemo se morati s njima sučeliti. Ako se todogodi, samo se nadam da će Vardeni u blizini imati postavljenestraže koje će nam pomoći. Unatoč našemu umijeću i Safiri, napadKula ne možemo odbiti.«

Eragon se zanjihao. »Molim te, donesi mi malo kruha. Moramjesti.«

Murtag mu je brzo donio komad kruha. Bio je star i tvrd, noEragon ga je sa zahvalnošću žvakao. Zabrinutih očiju, Murtag jeprešao pogledom po rubovima doline. Eragon je znao da traži izlaz.

»Ima jedan malo dublje u dolini.«»Naravno«, rekao je Murtag usiljenim optimizmom, a onda je

pljesnuo rukom po bedru. »Moramo krenuti.«»Kako je Arja?«, upitao je Eragon.Murtag je slegnuo ramenima. »Vrućica joj se pogoršala. Stalno

se trza i okreće. Što si očekivao? Snaga je izdaje. Moraš je na Safiriodnijeti do Vardena prije nego joj otrov još više našteti.«

»Ne želim tebe ostaviti«, odrješito je rekao Eragon, osjećajući dasvakim zalogajem postaje sve snažniji. »Ne, kada su Urgali takoblizu.«

Murtag je opet slegnuo ramenima. »Kako hoćeš. No,upozoravam te, ona neće preživjeti ako ostaneš sa mnom.«

»Nemoj to govoriti«, rekao je Eragon i ispravio se u Safirimasedlu.

»Pomogni mi spasiti je. Još uvijek to možemo učiniti. Shvati tokao život za život, kao iskupljenje za Torkenbrandovu smrt.«

Murtagovo se lice namah smrklo. »Nisam ja ništa dužan. Ti...«Ušutio je kad je začuo jeku roga kroz mračnu šumu. »Još ti toga

imam reći kasnije«, kratko je rekao i snažnim koracima krenuoprema konjima. Zgrabio im je oglave i odskakutao ljutitopogledavajući Eragona. Dok je Safira uzlijetala, Eragon je sklopiooči. Poželio je leći na mekan krevet i zaboraviti sve nevolje. »Safira«,napokon je progovorio, grijući uši dlanovima, »a da odvedemo ArjuVardemma? Kad ona bude na sigurnom, možemo se vratiti poMurtaga i pomoći mu da pobjegne odavde.«

»Vardeni ti ne bi dopustili«, rekla je Safira. »Po njihovu mišljenju,mogao bi se vratiti kako bi Urgalima odao vardensko skrovište. Nedolazimo u najboljim uvjetima da bismo pridobili njihovo povjerenje.Htjet će znati zašto smo doveli cijelu skupinu Kula baš na njihovavrata.«

»Jednostavno ćemo im morati reći istinu i nadati se da će nampovjerovati«, rekao je Eragon.

»A što ćemo učiniti ako Kuli napadnu Murtaga?«»Boriti se, naravno! Neću dopustiti da zarobe njega i Arju«,

gnjevno je rekao Eragon.U Safirinim je riječima bio prizvuk sarkazma. »Kako je to

plemenito! Ah, mi bismo pokosili mnoge Urgale — ti magijom imačem, a ja svojim oružjem, zubima i kandžama — no sve bi nakraju bilo uzaludno. Previše ih je... Ne možemo ih poraziti, možemosamo biti poraženi.«

»A što onda?«, ljuto je upitao. »Neću ostaviti ni Arju ni Murtaganjima na milost.«

Safira je tako mahala repom da joj je vrh repa glasno zviždao.»Ne tražim to od tebe. No, ako napadnemo prvi, mogli bismo biti uprednosti. «

»Jesi li poludjela? Oni će...« Ušutio je i počeo o tome razmišljati.»Neće moći učiniti ništa«, iznenađeno je zaključio.»Točno«, rekla je Safira. »Možemo im nanijeti puno štete iz visine

gdje smo na sigurnom.«

»Idemo bacati kamenje na njih!«, predložio je Eragon. »To bi ihtrebalo rastjerati.«

»Ako im lubanje nisu dovoljno debele da ih zaštite.« Safira jezaokrenula nadesno i brzo sletjela do rijeke Medvjeđi zub. Snažnimje kandžama zahvatila stijenu srednje veličine, dok je Eragon skupionekoliko krupnih komada kamenja. S tim tovarom, Safira je nečujnolebdjela dok nisu stigli iznad Urgala. »Sada!«, uzviknula je i ispustilastijenu. Čula se potmula lomljava, jer su se kamene rakete probijalekroz krošnje drveća i slamale im grane. Sekundu kasnije dolinom suse prolomili krikovi.

Eragon se nevoljko smiješio dok je slušao kako Urgali bježe uzaklon. »Idemo naći još streljiva«, predložio je i sagnuo se na Safiri.Zarežala je u znak odobravanja i vratila se do rijeke. Bio je tonaporan posao, ali su uspjeli onemogućiti napredovanje Urgala, iakoih je bilo nemoguće potpuno zaustaviti. Kad god bi Safira sletjela pokamenje, Urgali bi napredovali. Unatoč tome, njihovi su naporiMurtagu omogućili zadržati prednost pred nadirućom povorkom. Satisu odmicali pa se u dolini počelo smračivati. Bez sunca i njegovetopline počeo se osjećati oštar šumski zrak, a na drveću sesmrzavala magla i prekrivala krošnje bijelim plastom. Noćne suživotinje počele izlaziti iz svojih brloga i iz zasjenjenih skrovišta tezurile u neznance koji su nedopušteno zašli na njihovo područje.

Eragon je i dalje proučavao obronke planine i tražio vodopad kojiće označiti kraj njihova puta. Bio je bolno svjestan da se svakomminutom smrt sve više približavala Arji. »Brže, brže«, promrmljao jegledajući s visine Murtaga. Prije negoli je Safira zahvatila joškamenja, rekao je: »Napravimo stanku i pogledajmo Arju. Dan jegotovo pri kraju i bojim se da su joj preostali samo sati, ako ne iminute.«

»Arjin je život sada u rudama sudbine. Ti si odlučio ostati sMurtagom. Prekasno je da bi se to promijenilo. Zato se prestani timemučiti. Od tebe me svrbe ljuske. Najbolje što sada možemo učinitijest nastaviti bombardirati Urgale.« Eragon je znao da ima pravo, nonjezine ga riječi nisu nimalo umirile. Ponovno je počeo tražitivodopad, no što god da je ležalo ispred njih, bilo je zakrivenoplaninskim grebenom.

U dolinu se počeo uvlačiti potpuni mrak, spuštao se na drveće iplaninu poput oblaka od tinte. Ni uz svoj oštar sluh i istančanoosjetilo mirisa, Safira više nije mogla kroz gustu šumu odreditipoložaj Urgala. Nije bilo mjeseca koji bi im pomogao. Proći će satiprije nego što se digne iznad planine. Safira je napravila dug blagzaokret ulijevo i lebdjela oko planinskoga grebena. Eragon jenejasno osjećao kako prolaze pokraj grebena, a onda je zažmirio jermu se učinilo da je u daljini ugledao tanku bijelu crtu. Je li ono,možda, vodopad?, upitao se.

Pogledao je u nebo na kojemu se još uvijek vidio odbljesak suncana zalasku. Tamni su se obrisi planinskih grebena povijali i privrhovima se spajali, kao u obliku neke zdjele koja je zatvarala dolinu.

»Kraj doline nije daleko!«, uzviknuo je i pokazao rukom premaplanini. »Misliš li kako Vardeni znaju da mi dolazimo? Možda ćeposlati ljude da nam pomognu.«

»Dvojim da će nam pomoći dok ne saznaju jesmo li prijatelji ilinepijatelji«, rekla je Safira i naglo se spustila prema tlu. »Vraćam seMurtagu. Sada moramo biti s njim. Budući da ne mogu pronaćiUrgale, mogli bi mu se prišuljati, a da i ne primijetimo.«

Eragon je odvezao Zarokove korice i pitao se je li dovoljnosnažan za borbu. Safira je sletjela s lijeve strane rijeke Medvjeđi zubi napeto čučnula. U daljini je hučao vodopad. »Dolazi«, rekla je.

Eragon je naćulio uši i uhvatio glasan zvuk kopita. Murtag jeizjurio iz šume i tjerao konje ispred sebe. Vidio ih je, no nije usporio.Eragon je skočio sa Safire, malo posrnuo i nastojao sustići Murtaga.Safira je iza njih krenula prema rijeci kako bi ih mogla pratiti, a da jedrveće ne ometa. Prije nego što je Eragon uspio reći Murtagunovosti, ovaj je rekao: »Vidio sam te kako sa Safirom bacaškamenje. Domišljato. Jesu li se Kuli zaustavili ili se počeli povlačiti?«

»Još su uvijek iza nas, no gotovo smo stigli do kraja doline. Kakoje Arja?«

»Nije umrla«, kratko je rekao Murtag. Dahtao je. Sljedeće su muriječi bile varljivo mirne, kao kad čovjek skriva strašan otrov. »Ima linegdje naprijed neka dolina ili tjesnac kroz koji mogu otići?«

Eragon se, zabrinuta lica, pokušao sjetiti je li u planinama okosebe vidio ikakav usjek. Neko vrijeme nije razmišljao o Murtagovoj

dvojbi. »Mračno je«, počeo je okolišati i pognuo se ispod niskegrane, »pa mi je, možda, nešto promaknulo, ali... ne«.

Murtag je bijesno opsovao i na mjestu stao te potegnuo konjskeoglave dok se i konji nisu zaustavili. »Hoćeš reći da nemam kamootići osim Vardenima?«

»Da, no nastavi trčati. Urgali su nas gotovo sustigli!«»Neću!«, ljuto je rekao Murtag. Stavio je prst na Eragonove grudi.

»Upozorio sam te da neću ići Vardenima, a ti si radio po svom istavio me između čekića i nakovnja! Ti znaš što je sve u vilinupamćenju, a ja ne. Zašto mi nisi rekao da je ovo slijepa ulica?«

Eragon se nakostriješio na njegovu paljbu i uzvratio: »Znao samsamo kamo moramo ići, a ne što nas na putu čeka. Nemoj menekriviti što si odlučio ići s nama.«

Murtag je siktao kroz zube i bijesno se okrenuo. Eragon je vidiokako se pretvorio u nepomičnu pogrbljenu figuru. I njegova suramena bila napeta, a na vratu mu je kucala vena. Stavio je ruke nabokove, a napetost mu je rasla.

»Zašto ste stali?«, uznemireno je upitala Safira.»Nemoj me ometati.«»Zašto si se posvađao s Vardenima ? Ne može biti tako strašno

da to i sada skrivaš. Bi li se radije borio protiv Kula nego to otkrio?Koliko ćemo se puta morati ovako svađati dok mi ne počnešvjerovati?«

Uslijedila je duga šutnja.»Urgali«, užurbano ih je upozorila Safira.»Znam «, rekao je Eragon obuzdavajući svoj bijes. »No ovo

moramo riješiti.«»Brzo, brzo.«»Murtaže«, napeto je rekao Eragon, »ako ne želiš poginuti,

moramo ići Vardenima. Nemoj da im padnem u ruke a da ne znamkako će tebe prihvatiti. Bit će opasno i bez nepotrebnihiznenađenja.«

Napokon se Murtag okrenuo Eragonu. Disao je teško i brzo kaoopkoljeni vuk. Zastao je, a onda je bolnim glasom rekao: »Imašpravo znati. Ja... ja sam sin Morzana, prvog i posljednjeg međuZakletima.«

IZMEĐU DVIJE VATRE

Eragon je zanijemio. U glavi mu je brujila nevjerica. Nastojao jeodbaciti Murtagove riječi. Zakleti nisu imali djece, a najmanjeMorzan. Morzan! Čovjek koji je jahače izdao Galbatoriksu i do krajaživota ostao najomiljeniji kraljev službenik - Je li to moguće?

Sekundu kasnije do njegovih je misli doprlo i Safirinozaprepaštenje. Probijala se kroz drveće i šipražje. Jurila je od rijekeprema njemu razjapljenih čeljusti i prijeteći podignuta repa. »Budispreman na sve«, upozorila ga je. »Možda se umije služiti magijom.«

»Ti si njegov nasljednik?«, upitao je Eragon i kradomice dohvatioZaroka. Što je mogao htjeti od mene? Radi li doista za kralja?, pitaose.

»Ja to nisam odabrao!«, poviknuo je Murtag lica izobličena odboli. Očajnički je počeo potezati odjeću i kidao tuniku i košulju kakobi pokazao gole grudi. »Gledaj!«, molećivo je rekao i okrenuoEragonu leđa.

Eragon nije mogao dobro vidjeti pa se nagnuo naprijed i u mrakunaprezao oči. Na Murtagovoj preplanuloj i mišićavoj koži bio jeožiljak pun čvorova koji mu se protezao od desnoga ramena dolijevoga boka, kao znak neke strašne boli.

»Vidiš li?«, s gorčinom je upitao Murtag. Govorio je brzo kao damu je laknulo što je tu svoju tajnu napokon otkrio. »Bile su mi samotri godine kad sam ga dobio. Tijekom jednog od mnogih svojih pijanihispada, Morzan je bacio mač ne mene kad sam protrčao pokrajnjega. Leđa mi je rasjekao upravo taj mač koji ti nosiš, jedina stvarkoju sam se nadao dobiti u naslijeđe dok ga Brom nije ukrao s lešamojeg oca. Mislim da je u blizini bio neki iscjelitelj koji me spasio.

Moraš shvatiti da ja ne volim ni Carstvo ni kralja. Nisam ni ukakvoj vezi s njima, niti ti želim ikakvo zlo!« Gotovo je bjesomučnopreklinjao.

Eragon je nelagodno podignuo ruku sa Zarokove ručke. »Onda jetvog oca«, rekao je drhtavim glasom, »ubio...«

»Da, Brom«, rekao je Murtag. Odsutnim je pogledom navukaotuniku.

Iza njih se oglasio rog na što je Eragon naglo poviknuo: »Dođi,bježi sa mnom«. Murtag je potegnuo konjske oglave i umorne ihnatjerao u kas. Gledao je naprijed dok se Arja beživotno njihala nasedlu Snježnoga Ognja. Safira je ostala uz Eragona i lagano hodalaukorak s njim zahvaljujući dugim nogama. »U riječnom bi koritumogla nesmetano hodati«, predložio je jer se bila prisiljena probijatikroz gusto granje.

»Neću te ostaviti s njim.«Eragonu je bilo drago da ga štiti. Morzanov sin! Između dugih

koraka je rekao: »Teško je povjerovati u tvoju priču. Kako ću znati dane lažeš ?«

»Zašto bih lagao?«»Mogao bi biti...«Murtag ga je brzo prekinuo. »Sada ti ne mogu ništa dokazati.

Zadrži svoje dvojbe dok ne stignemo do Vardena. Oni će me vrlobrzo prepoznati.«

»Moram znati«, inzistirao je Eragon, »služiš li Carstvu.«»Ne. A i kad bih mu služio, što bih postigao putujući s tobom? Da

sam te pokušao zarobiti ili ubiti, ostavio bih te u zatvoru.« Skočio jepreko posječena stabla i spotaknuo se.

»Možda vodiš Urgale Vardenima.«Murtag je kratko rekao: »Zašto bih onda još uvijek bio s tobom?

Sada znam gdje su Vardeni. Kakva bih razloga imao predati im se?Da ih namjeravam napasti, okrenuo bih se i priključio se Urgalima.«

»Možda si plaćeni ubojica«, bez uvijanja je rekao Eragon.»Možda. To, zapravo, ne možeš znati, zar ne?«»Safira?«, jednostavno je upitao Eragon.Zavitlala mu je repom iznad glave. »Da ti je želio nauditi, mogao

je to davno učiniti.«Jedna je grana udarila Eragona po mu se na koži pojavila krv.

Vodopad je postajao sve bučniji. »Želim da dobro motriš na Murtagakada stignemo do Vardena. Mogao bi učiniti nešto glupo, a ne želimda ga slučajno ubiju.«

»Dat ću sve od sebe«, rekla je dok se provlačila između dvastabla guleći im pritom velike komade kore. Opet se iza njih oglasiorog.

Eragon je bacio pogled preko ramena i očekivao da će ih Urgalizaskočiti iz mraka. Vodopad je tupo hučao i nadglasavao sve drugenoćne zvukove.

Stigli su do kraja šume pa je Murtag zaustavio konje. Bili su našljunčanoj obali, s lijeve strane ušća rijeke Medvjeđi zub koja seulijevala u jezero. Dolinu je ispunjavalo duboko jezero Kosta-merna izapriječilo im put. U vodi je svjetlucao odsjaj zvijezda. Od strmeplanine nisu mogli proći oko jezera do uske obale na drugoj strani,široke jedva nekoliko koraka. Na drugom kraju jezera niz crnu seliticu slijevao široki vodopad praveći gomile oblaka od pjene.

»Idemo li do vodopada?«, nevoljko je upitao Murtag.»Da.« Eragon je krenuo prvi polako koračajući duž lijeve strane

jezera. Šljunak je bio vlažan i prekriven blatom. Između strmeplanine i jezera bilo je toliko prostora da je Safira jedva mogla proći.Morala je hodati dvjema desnim nogama kroz vodu. Bili su na polaputa do vodopada kad je Murtag poviknuo: »Urgali !«

Eragon se okrenuo tako naglo da mu je ispod stopala poletjelokamenje. Uz obalu jezera, gdje su bili prije samo nekoliko minuta, izšume je izvirala rijeka glomaznih tjelesa i zaustavljala se pokrajjezera. Netko je pokazao rukom prema Safiri. Preko vode su dopiraliduboki glasovi. Horda se odmah razdijelila i krenula duž obiju stranajezera, tako da Eragon i Murtag nisu imali izlaza. Obala je bila takouska da su glomazni Kuli morali ići jedan za drugim.

»Naprijed!«, zagrmio je Murtag i izvukao mač te udario rukomkonje po slabinama. Safira je uzletjela bez upozorenja i zaokrenulaprema Urgalima.

»Ne!«, poviknuo je Eragon i mislima dodao: »Vrati se!«. No onaje nastavila letjeti ne obazirući se na njegove zapovijedi. Bolnim jenaporom skinuo pogled s nje, izvukao Zaroka iz korica i krenuonaprijed.

Safira je zaronila prema Urgalima i snažno rikala. Urgali su sepokušali razbježati, ali ih je strma planina držala u klopci. Kandžamaje uhvatila jednog Kula koji se klatio i vrištao dok ga je ona zubimakomadala. Umuknuo je, a tijelo mu je, bez jedne ruke i jedne noge,

pljusnulo u jezero. Kuli se nisu dali odvratiti i nastavili su dalje okojezera. S mlazom dima iz nozdrva, Safira je opet zaronila premanjima. Okretala se i prevrtala jer je prema njoj zafijukao oblak crnihstrijela. Većina ih se odbila o njezine ljuske i samo je malo ogrebla,ali je zagrmila kad su joj neke probile krila. Od suosjećanja s njomEragon je osjetio oštru bol u rukama. Morao se obuzdati kako joj nebi pojurio u obranu. Sledio se od straha kad je vidio da im seurgalska povorka približava. Pokušao je još brže trčati, ali su mumišići bili preumorni, a kamenje pod nogama preklisko.

Onda je Safira, uz glasan pljusak, zaronila u jezero. Nestala jeispod površine vode, uzburkavši cijelo jezero. Urgali su nervoznopromatrali kako im tamna voda zapljuskuje noge. Jedan je neštonerazgovijetno promrmljao i zabo koplje u jezero. Voda je šiknulauvis jer je Safira naglo izronila iz dubina. Zubima je zgrabila koplje,slomila ga kao grančicu i snažnim ga zaokretom istrgnula Kulu izruku. Prije negoli je uspjela zgrabiti Kula, njegovi su se drugari bacilikopljima na nju i okrvavili joj njušku. Safira se izmaknula. Ljutito jesiktala i mlatila repom po vodi. Držeći koplje upereno u nju, vođaKula se pokušao probiti pokraj nje, ali se zaustavio kad ga je zgrabilaza noge. Držala ga je u stupici pa se povorka Urgala moralazaustaviti. U međuvremenu su Kuli na drugoj strani jezera i daljehitali prema vodopadu.

»Uhvatila sam ih u klopku«, oporo je rekla Eragonu, »ali požuri.Ne mogu ih dugo držati.« Streličari su s obale već nišanili u nju.Eragon se usredotočio na brzinu, ali mu se kamen izmaknuo ispodnoge pa je posrnuo naglavce. Murtagova ga je snažna ruka održalana nogama pa su, udarajući jedan drugoga po podlaktici, uz povikepotjerali konje.

Bili su nadomak vodopadu. Buka je bila zaglušujuća, poputlavine. Niz liticu se spuštao bijeli vodeni zid i udarao o stijene takosnažno da se dizala magla i oplakivala im lica. Četiri metra od tebučne zavjese obala je bila šira, što im je dalo prostora zadjelovanje.

Safira je zarikala jer joj je urgalsko koplje okrznulo stegno, a ondaje nestala pod vodom. Nakon njezina povlačenja Kuli su dugimkoracima jurnuli naprijed. Bili su udaljeni samo stotinjak metara.

»Što ćemo sada?«, hladno je upitao Murtag.

»Ne znam. Daj da razmislim!«, poviknuo je Eragon i počeoprekapati po Arjinu pamćenju kako bi se prisjetio njezinih posljednjihuputa. Prelijetao je okom po tlu dok nije pronašao kamen veličinejabuke, zgrabio ga, počeo lupati po stijeni koja se nalazila odmah dovodopada i vikati: »At varden abr du surtugals gata vantal«

Ništa se nije dogodilo.Opet je pokušao vičući glasnije nego prvi put, ali je samo uspio

ogrepsti ruku. U očaju se okrenuo prema Murtagu. »Upali smo uklop...« Nije uspio dovršiti rečenicu jer je Safira iskočila iz jezera izapljusnula ih ledenim mlazom. Spustila se na obalu i čučnulaspremna za borbu. Konji su bijesno uzmicali pokušavajući pobjeći.Eragon ih je pokušao dosegnuti mislima kako bi ih umirio. Pazi!,poviknu Safira. Eragon se okrenu i ugleda urgalskoga vođu kako trčiprema njemu s teškim kopljem visoko u ruci. Tako blizu izgledao jekao omanji div, a ruke i noge bile su mu debele kao debla.

Murtag trznu rukom i nevjerojatnom brzinom izvuče mač. Dugase oštrica jednom zavrtje, a onda se tupim udarcem zabi Kulu ugrudi. Golemi se Urgal skljoka na zemlju grgljajući kao da se davi.Prije negoli ih je drugi Kul uspio napasti, Murtag jurnu naprijed iizvuče mač iz grudi pogođenog Urgala. Eragon podignu dlan izaurla: »Đirda tira kalfisl« O stijenu se odbi oštar prasak. DvadesetUrgala, koji krenuše u napad, prevrnuše se u jezero Kosta-mernavrišteći i hvatajući se za noge iz kojih su im virile slomljene kosti.Ostali Urgali, bez zastajanja, jurnuše preko svojih palih suboraca.Eragon se borio protiv umora i naslonio se rukom na Safiru. Pokrajnjih proletje snop strijela, koje je u mraku bilo nemoguće vidjeti, iodbi se o stijenu. Oni čučnuše i rukama zakloniše glave. Safira tihozareža i skoči iznad njih kako bi svojim oklopljenim slabinamazaštitila njih i konje. Zazuja cijeli snop udaraca jer se drugi naletstrijela poče odbijati o njezine ljuske.

»Što sada?«, viknu Murtag. U litici još nije bilo otvora. »Nemožemo ovdje ostati.«

Eragon ču kako Safira zareža kad joj strijela dohvati rub krila iotkinu joj tanku opnu. Panično pogleda oko sebe, pokušavajućishvatiti zašto Arjine upute ne djeluju. »Ne znam! Baš smo na ovomjesto trebali stići!«

»Zašto ne upitaš vilu i ne provjeriš?«, ljuto upita Murtag. Zatimodloži mač, dohvati luk iz bisaga na Tornaku i brzim pokretomizmeđu bodlji na Safirinu hrptu odape strijelu. Sekundu kasnije,jedan se Urgal strovali u vodu.

»Sada? Jedva je živa! Kako će smoći snage nešto reći?«»Ja ne znam «, poviknu Murtag, »no bolje ti je nešto smisliti jer

ne možemo odvratiti cijelu vojsku!«»Eragone«, napeto zaurla Safira.»Što?«»Na pogrešnoj smo strani jezera! Vidjela sam Arjina sjećanja kroz

tvoje misli i upravo sam shvatila da nismo na pravom mjestu.«Pognula je glavu na grudi jer je prema njima letio još jedan snop

strijela. Kad je pogodiše, od boli mlatnu repom. »Ne mogu ovoizdržati! Raskomadat će me!«

Eragon gurnu Zaroka u korice i poviknu: »Vardeni su s drugestrane jezera. Moramo proći kroz vodopad!« Prestravljeno opazikako su Urgali s druge strane jezera gotovo stigli do vodopada.Murtag pogledom ošinu strašni vodopad ispred njih. »Nećemo ni usnu onuda provesti konje, čak i ako se mi uspijemo održati nanogama. «

»Uvjerit ću ih da idu za nama«, reče Eragon. »A Safira moženositi Arju.« Od urgalskih povika i krikova Snježni Oganj bijesnozarza. Vila se na njemu zanjiha, nesvjesna opasnosti.

Murtag slegnu ramenima. »Bolje to nego da nas sasijeku.« Brzoodveza Arju sa sedla Snježnoga Ognja, a Eragon je uhvati dok jeklizila prema tlu.

»Spremna sam «, reče Safira i podiže se u polučučanj. Urgalizastadoše ne znajući njihove namjere.

»Sada!«, poviknu Eragon. Murtagu reče neka prebaci Arju prekoSafire, a onda joj ugura noge u omče na sedlu. Čim završiše, Safiraraširi krila i jurnu preko jezera. Shvativši da im je umaknula, Urgalipočeše za njom drečati. O tijelo joj se odbijahu strijele. Kuli na drugojstrani obale udvostručiše brzinu kako bi stigli do vodopada prije njih.Eragon posegnu mislima kako bi se probio do preplašenih konja.Drevnim im jezikom reče da će ih Urgali ubiti i pojesti ako nepreplivaju jezero. Iako ne razumješe sve riječi, značenje njegoveporuke bijaše nedvosmisleno. Snježni Oganj i Tornak mahnuše

glavama, a onda uskočiše u hučeći vodopad i počeše njištati kad imsnažni mlaz udari po leđima. Koprcaše se nastojeći se održati napovršini. Murtag gurnu mač u korice i skoči za njima. Glava mu nestaispod pjene, a onda opet izviri. Urgali bijahu odmah iza Eragona.Začu se škripa šljunka pod njihovim nogama. Uz oštar ratni povik onskoči za Murtagom i sklopi oči sekundu prije negoli će zaroniti umrzlu vodu. Golema mu težina vodopada neopisivom snagom udaripo ramenima. Huka mu zagluši uši. Odnese ga u dubinu i onkoljenima udari u dno jezera. Svom se snagom odbaci i vrati na polaputa do površine. Nije uspio ni udahnuti, a snažni ga mlaz opetzagnjuri. Oko sebe vidje samo bijelu, zamagljenu, uskovitlanu pjenu.Bjesomučno se borio ne bi li isplivao na površinu i tako oslobodiosvoja otežala pluća, no uspio se dignuti samo par metara, a snažniga je mlaz opet zagnjurio. Opterećen Zarokom i mokrom odjećomnije mogao izgovoriti drevne riječi koje bi ga spasile pa je opetpotonuo na dno jezera. Najednom ga neka snažna ruku ščepa zaleđa i poče ga vući kroz vodu. Njegov se spasitelj brzim i kratkimzamasima probijao kroz jezero. Eragon se nadao da je to Murtag, ane Urgal. Isplivali su na površinu i doteturali do šljunčane obale.Eragon se snažno tresao. Cijelo mu je tijelo podrhtavalo. Najednoms desne strane ču prasak oružja i naglo se okrenu, očekujući napadUrgala. Čudovišta na suprotnoj obali, gdje je prije samo nekolikominuta stajao, počeše padati pod snažnim naletom strijela izpukotina u liticama. Po vodi je već plutalo na leđima više desetakaUrgala, tijela punih strijela. Urgali na Eragonovoj obali bili su jednakonapadnuti. Nijedna se skupina nije mogla povući sa svojega isturenapoložaja jer su se nekako iza njih, gdje je jezero oplakivalo planinskigreben, pojavile povorke ratnika. Najbliži Kul nije pojurio premaEragonu samo zahvaljujući neumoljivoj kiši strijela. Kao da sunevidljivi strijelci odlučili držati Urgale u stupici. Netko blizu Eragonaosornim glasom reče: »Af Gunteraz dorza-dal Što su mislili? Bio bise utopio!« Eragon od iznenađenja ustuknu. Nije to bio Murtag, negosićušan čovječuljak, Eragonu ni do pojasa. Patuljak je marljivocijedio vodu iz svoje spletene brade. Grudi su mu bile zdepaste, a nasebi je imao pletenu žičanu košulju, s otvorima na mišicama, krozkoje su mu se vidjele mišićave ruke. O širokom kožnom remenuvisjela mu je ratna sjekira. Na glavi mu je čvrsto stajala kapa od

volovske kože, omotana žicom, na kojoj je bio naslikan čekić, a okonjega dvanaest zvijezda. S kapom je bio visok jedva malo više odmetra. Strastveno je promatrao borbu i rekao: »Barzul, no volio bihda im se mogu pridružiti!«

Patuljak. Eragon je izvukao Zaroka i pogledom potražio Safiru iMurtaga. U litici su se već otvorila vrata debela više od tri metra izakojih se vidio širok tunel, visok gotovo deset metara, koji je vodio utajnovite planinske dubine. Red svjetiljaka bez treperećeg plamenaobasjavao je tunel blijedim plavičastim svjetlom boje safira koje jedopiralo do jezera.

Safira i Murtag stajali su ispred tunela opkoljeni čudnommješavinom ljudi i patuljaka. Tik do Murtaga stajao je jedan ćelavčovjek, bez brade, odjeven u grimiznozlatnu odoru. Bio je viši oddrugih ljudi, a pod Murtagovim je vratom držao bodež. Eragon jeposegnuo za svojim moćima, ali je čovjek u odori, oštrim i opasnimglasom, rekao: »Stani! Ako upotrijebiš magiju, ubit ću tvoga dragogaprijatelja koji je bio tako ljubazan i odao da si ti Eragon jahač. Nemojmisliti da neću opaziti posegneš li za magijom. Od mene ne možešništa sakriti.« Eragon htjede nešto reći, ali čovjek zareža i još jačepritisnu bodež Murtagu na vrat. »Ništa od toga!

Kažete li ili učinite išta što vam ja ne naredim, on će poginuti. Asada, svi unutra.« Natraške je ušao u tunel, vukao Murtaga i motriona Eragona.

»Safira, što da učinim?«, brzo je upitao Eragon dok su ljudi ipatuljci pošli za Murtagovim otimačem te za sobom vodili konje.

»Idi s njima«, savjetovala ga je, »i nadaj se da ćemo preživjeti.« Isama je ušla u tunel, privlačeći nemirne poglede svih oko sebe.Eragon je nevoljko krenuo za njom svjestan da su pogledi ratnikauprti u njega. Njegov spasitelj patuljak hodao je pokraj njega sratnom sjekirom u ruci. Potpuno iscrpljen, Eragon je uteturao uplaninu. Uz zvuk sličan šapatu iza njih su se zatvorila kamena vrata.Pogledao je natrag i vidio da na zidu, gdje su malo prije bila otvorenavrata, nije bilo nikakva znaka da tu ima kakav otvor. Našli su se uklopci. No, jesu li bili u imalo manjoj opasnosti?

POTRAGA ZA ODGOVORIMA

»Ovuda«, zapovijedio je ćelavac. Izmaknuo se, još je držaobodež pod Murtagovom bradom, a onda je skrenuo nadesno inestao kroz nadsvođeni prolaz. Ratnici su ga oprezno slijedili ipozorno motrili na Eragona i Safiru. Konje su odveli u drugi tunel.Još zbunjen obratom događaja, Eragon je krenuo za Murtagom.Pogledavao je prema Safiri kako bi se uvjerio da joj je Arja još naleđima. Mora dobiti protuotrov!, panično je pomislio jer je znao da i utome trenutku otrov zvan skilna bro u njezinu tijelu obavlja svojusmrtonosnu zadaću.

Projurio je kroz nadsvođeni prolaz pa niz uzak hodnik zaćelavcem. Ratnici su držali oružje upereno u njega. Prošli su pokrajkipa neke čudne životinje sa širokim perjem. Hodnik je oštrozaokretao ulijevo, a onda udesno. Otvorila su se vrata i ušli su upraznu prostoriju, toliko prostranu da se Safira mogla u njoj slobodnokretati. Kad su se vrata zatvorila, čuo su mukli udar, a zatim snažnostruganje jer su s vanjske strane povukli zasun. Eragon je polakoispitivao prostoriju i čvrsto držao Zaroka u ruci. Zidovi, pod i strop bilisu od sjajna bijela mramora na kojemu su se sablasno odražavali,kao u mliječnu vlaknastu ogledalu. U svakome je uglu visjela pojedna neobična svjetiljka. »Tu je povrijeđena...«, zaustio je, ali ga jećelavac prekinuo oštrim pokretom ruke. »Ni riječi! To mora pričekatidok vas ne provjerimo.« Gurnuo je Murtaga jednome od ratnika kojimu je stavio mač pod vrat. Zatim je lagano pljesnuo rukama. »Skiniteoružje i gurnite ga po podu k meni.« Jedan je patuljak odvezaoMurtagov mač i spustio ga na pod. Mač je zvonko jeknuo. Eragon senerado odvajao od Zaroka. Otkopčao je korice i stavio i njih i mač napod. Do njih je stavio luk i tobolac, a onda je cijelu hrpu gurnuoprema ratnicima. »Sada se udalji od svojega zmaja i polako mipriđi«, zapovjedio je ćelavac. Eragon je zbunjeno krenuo naprijed.Kad je stigao na udaljenost od jednog metra, čovjek je rekao: »Tu

stani! Sada ukloni zapreke oko svojega uma i pripremi se za pregledmisli i pamćenja. Ako išta pokušaš sakriti od mene, ono što želim,uzet ću silom... što bi te izludjelo. Ako se ne pokoriš, tvoj će suputnikbiti ubijen.«

»Zašto?«, zapanjeno upita Eragon.»Kako bismo se uvjerili da niste u Galbatoriksovoj službi i kako

bismo shvatili zašto nam stotine Urgala lupaju na vrata«, zaurlaćelavac. Pogledom je prelijetao s jednoga na drugoga. »Nitko nesmije ući u Farden Dur bez provjere.«

»Nema vremena. Trebamo iscjelitelje!«, pobuni se Eragon.»Tišina!«, zagrmje čovjek i tankim prstima stisnu svoju odoru.

»Dok vas ne ispitamo, riječi vam nemaju nikakva značenja!«»Ali ona umire!«, ljutito uzvrati Eragon i pokaza rukom prema Arji.

Bili su u opasnu položaju, no nije dopuštao da se išta dogodi dok sene pobrinu za Arju.

»To će morati pričekati! Nitko neće napustiti ovu prostoriju dok neotkrijemo istinu u vašim umovima. Osim ako ne želite...«

Dotrčao je patuljak koji je Eragona spasio iz jezera. »Jesi li slijep,Egraz Karne? Ne vidiš li da je na zmaju vila? Ne možemo je ovdjezadržavati ako je u opasnosti. Adžihad i kralj će nas dati pogubiti akoje pustimo da umre!«

Ćelavac zažmiri od bijesa. No, ubrzo se smekša i mirnim glasomreče: »Naravno, Oriče, ne bismo željeli da se to dogodi.« Zatimpucnu prstima i pokaza rukom prema Arji. »Skinite je sa zmaja.«

Dvojica ljudi ratnika staviše mačeve u korice i nevoljko priđošeSafiri, koja ih je uporno promatrala. »Brzo, brzo!«

Odvezali su Arju sa sedla i spustili je na pod. Jedan joj jepregledao lice i oštrim glasom rekao: »To je dostavljačica zmajevihjaja, Arja!«

»Što?«, poviknu ćelavac. Patuljak Orik iskolači oči odzaprepaštenja. Ćelavac čeličnim pogledom osinu Eragona i bezuvijanja reče: »Ti ćeš morati puno toga objasniti.«

Eragon mu, svom odlučnošću koju je uspio skupiti, uzvrati oštarpogled. »Otrovana je otrovom skilna bro dok je bila u zatvoru. Samoje Tunivorov nektar može spasiti.«

Ćelavčevo lice postade bezizražajno. Nepomično je stajao, osimšto su mu se micale usne koje su pokatkad zadrhtale. »Vrlo dobro.

Odnesite je iscjeliteljima i recite im što joj treba. Čuvajte je dok obredne završi. Do tada ću vam poslati nove zapovijedi.« Ratnici sukimnuli glavama i odnijeli Arju iz prostorije. Eragon ih je promatraodok su odlazili. Želio je krenuti za njima. Naglo je obratio pozornostna ćelavca kad je čuo njegove riječi: »Dosta je toga, već smoprotratili previše vremena. Pripremite se za pregled.«

Eragon nije želio da mu taj ćelavi i opasni čovjek ulazi u um irazgolićuje mu svaku misao i osjećaj, no znao je da će otpor bitiuzaludan. Bilo je zagušljivo. Murtag mu je uperio pogled u čelo.

Eragon je napokon kimnuo glavom. »Spreman sam.«»Dobro, onda...«Orik ga je naglo prekinuo. »Bolje ti je da ga ne povrijediš, Egraz

Karne, ili ćeš imati što slušati od kralja.«Ćelavac ga živčano pogleda, a onda se okrenu prema Eragonu i

nasmija se. »Samo ako se bude opirao.« Zatim mahnu glavom iizgovori nekoliko nerazgovijetnih riječi.

Eragon poče dahtati od boli i šoka kad mu se mentalna sondapoče zabijati u mozak. Oči mu se u glavi preokrenuše i onautomatski poče postavljati zapreke oko svoje svijesti. Napad je bionevjerojatno jak.

»Ne čini to!«, poviknu Safira. Spojila je misli s njegovima i punilaga snagom. »Dovodiš Murtaga u opasnost!« Eragon zastade,zaškripa zubima, a onda se prisili ukloniti zapreku i prepusti seharajućoj pretrazi svojega uma. Iz ćelavca provali razočarenje i onpojača proboj. Sila što je dopirala iz njegova uma bila je nezdrava itrula. S njom nešto doista nije bilo u redu.

»Hoće me natjerati da se s njim borim!«, poviknu Eragon. Osjetioje kako ga zapljuskuje novi val boli. Bol je ubrzo splasnula, ali ga jeopet zapljusnula. Safira je davala sve od sebe kako bi je potisnula,no ni ona je nije mogla potpuno spriječiti.

»Daj mu što želi«, brzo je rekla, »ali zaštiti sve drugo. Ja ću tipomoći. Njegova se snaga ne može mjeriti s mojom. Već sam muzaklonila naše drevne riječi.«

»Zašto me onda još boli? «»Bol dolazi od tebe.«Kad je počeo prodirati dublje tražeći podatke, kao da mu se kroz

lubanju zabijao čavao. Eragon je zažmirio. Ćelavac mu je dopro do

slika iz djetinjstva i počeo prekapati po njima. »To mu ne treba.Izbaci ga odatle!«, ljutito reče Eragon.

»Ne mogu, dovest ću te u opasnost«, uzvrati Safira. »Ne mogusakriti ono što već vidi, to se mora uraditi prije negoli dopre do njih.Misli brzo i reci mi što trebam sakriti!«

Eragon se kroz bol pokuša usredotočiti. Hitro preletje kroz svojepamćenje, od dana kada je našao Safirino jaje, i sakri neke dijelovesvojih razgovora s Bromom i sve drevne riječi koje ga je Bromnaučio, njihovo putovanje kroz dolinu Palankar, Jazuak i Daret, aTirm ostavi gotovo netaknutim. Safiri reče neka sakrije sve čega sesjeća o Anđelinu gatanju i o Solembumu. Zatim preletje od njihoveprovale u tirmski arhiv, preko Bromove smrti do svojega zatočeništvau Giledu i na kraju do dana kad mu je Murtag otkrio svoj praviidentitet.

I to htjede sakriti, ali Safira ustuknu. »Vardeni imaju pravo znatikoga primaju pod svoj krov, poglavito ako je riječ o sinu Zakletoga!«

»Samo to napravi«, osorno joj uzvrati Eragon, boreći se protiv jošjednog naleta boli. »Neću ja biti taj koji će ga otkriti, barem ne ovomečovjeku.«

»To će se otkriti čim počnu pregledavati Murtaga«, oštro gaupozori Safira.

»Samo to napravi.«Kad su sakrili najvažnije podatke, Eragon nije imao što drugo

činiti do čekati da ćelavac završi pretragu. Bilo je to kao da mirnosjedi dok mu zarđalim kliještima čupaju nokte. Cijelo mu se tijeloukočilo, a vilice stisnule. Iz tijela mu je izbijala vrućina, a niz vrat muje curio znoj. Dok su duge minute prolazile, bio je svjestan svakenjihove sekunde.

Ćelavac je polako svrdlao po njegovu iskustvu, kao kad sepovijuša probija prema suncu. Posebno je obraćao pozornost namnoge stvari koje je Eragon smatrao nevažnima, poput njegovemajke Selene, i kao da je namjerno otezao kako bi mu produljiomuke. Dugo je ispitivao Eragonovo pamćenje o Zaroku i kasnije oSjeni. Tek nakon što mu je iscrpno analizirao sve pustolovine, počeomu se povlačiti iz uma.

Izvukao je misaonu sondu kao da mu vadi trn iz mozga. Eragonzadrhta, zanjiha se i poče padati. U posljednjoj ga sekundi uhvatiše

nečije snažne ruke i spustiše ga na hladan mramor. Uto ču kako Orikiza njega poviknu: »Otišao si predaleko! Nije bio dovoljno jak zaovo.«

»Preživjet će. To je dovoljno«, kratko odgovori ćelavac.Netko ljuto poviknu: »Što si našao?«Tišina.»No, može li mu se vjerovati ili ne?«Čovjek nevoljko reče: »On... vam nije neprijatelj«. Cijelom

prostorijom odjeknuše glasni uzdasi olakšanja.Eragon zatrepta i otvori oči. Polako se podignu. »Polako«, reče

Orik i obuhvati ga zdepastom rukom kako bi lakše ustao. Eragon jebuljio u ćelavca i nestabilno se njihao. U Safirinu je grlu dubokozagrmjelo. Ćelavac više nije obraćao pozornost na njih. Okrenuo seMurtagu u kojega su još držali uperen mač. »Sada si ti na redu.«

Murtag se skupi i mahnu glavom. Mač ga malo zareza po vratu.Niz kožu mu poteče krv. »Ne.«»Ovdje nećeš naći utočište ako odbiješ.«»Proglasili ste da u Eragona možete imati povjerenja. Sada ne

možete njemu prijetiti smrću kako biste mene prisilili na suradnju.Budući da to ne možete činiti, što god kažete ili učinite nećete menatjerati da otvorim svoj um.«

Ćelavac se podrugljivo nasmija i podignu nešto što je trebalo bitiobrva, ako ju je uopće imao. »A što je s tvojim životom? Njemu ipakmogu prijetiti.«

»To neće biti ni od kakve koristi«, uzvrati Murtag, tako mirno iuvjerljivo da je bilo nemoguće sumnjati u njegove riječi.

Ćelavac pobjesni i povika: »Nemaš izbora!« Zatim zakorači,položi dlan na Murtagovo čelo i poče ga stiskati kako bi ga održao namjestu. Murtag se ukoči, lica tvrda poput željeza, a stisnutih šaka inapetih mišića. Očito se svom snagom opirao napadu. Ćelavac odbijesa iskesi zube i prstima poče nemilosrdno stiskati Murtaga.Eragon od tuge zažmiri jer je znao kakva se borba među njima vodi.

»Zar mu ne možeš pomoći?«, upita on Safiru.»Ne«, tiho odgovori Safira. »On ne pušta nikoga u svoj um.«Promatrajući tu dvojicu protivnika, Orik se strašno namršti. Zatim

promrmlja: »Ildkarnzorodim«, zakorači, poviknu: »Dosta je!«, zgrabi

ćelavca za ruku i, snagom nesrazmjernom njegovoj veličini, odvučega od Murtaga.

Ćelavac zatetura, a onda se bijesno obrati Oriku: »Kako seusuđuješ!«, poviknu. »Doveo si u pitanje moje vodstvo, bezdopuštenja otvorio vrata, a sad još i ovo! Pokazao si samo drskost iizdajstvo. Zar misliš da će te tvoj kralj i nakon ovoga štititi?«

Orik se nakostriješi. »Ti bi ih pustio da umru! Da sam još maločekao, Urgali bi ih pobili.« Zatim pokaza rukom prema Murtagu, kojije duboko disao, i nastavi: »Nemamo ga nikakvo pravo mučiti!Adžihad to neće dopustiti. Pogotovo nakon što si ispitao jahača iutvrdio da nema nikakvih mana. Osim toga, doveli su nam Arju.«

»Bi li mu ti dopustio da uđe neprovjeren? Jesi li takva budala daćeš nas sve dovesti u opasnost?«, zapovjednički upita ćelavac. Očisu mu sijevale od slabo prikrivena bijesa. Izgledalo je kao da ćepatuljka rastrgati na komadiće.

»Umije li se služiti magijom?«»To je...«»Umije li se služiti magijom?«, zagrmje Orik, a duboki mu glas

odjeknu cijelom prostorijom. Ćelavčevo lice najednom postadebezizražajno i on sklopi ruke na leđima.

»Ne.«»Čega se onda bojiš? Ne može pobjeći, a sa svima nama ovdje

ne može izvesti nikakve vragolije, osobito ako su tvoje moći takovelike kao što kažeš. No, nemoj mene slušati. Pitaj Adžihada što onželi.«

Ćelavac je malo buljio u Orika, bezizražajna lica, a onda jepodignuo pogled prema stropu i sklopio oči. Ramena su mu sečudno ukočila, a usne su mu se nečujno micale. Blijeda mu se kožaiznad očiju jako naborala, a prsti su mu se stisnuli, kao da davinekog nevidljiva neprijatelja. Nekoliko je minuta tako stajao, utonuo umukli razgovor.

Kad je otvorio oči, nije obraćao pozornost na Orika, nego jezapovjedio ratnicima: »Odlazite, smjesta!« Dok su izlazili izprostorije, hladno se obratio Eragonu: »Kako nisam bio umogućnosti dovršiti ispitivanje, ti i... tvoj prijatelj ćete ovdje prenoćiti.Pokuša li tko pobjeći, bit će ubijen.« S tim se riječima okrenuo napetama i izišao iz prostorije, a blijeda mu se lubanja sjajila na svjetlu.

»Hvala vam«, šapnu Eragon Oriku.Patuljak mu uzvrati: »Pobrinut ću se da vam donesu hrane.«

Zatim tiho promrmlja neke riječi i ode mašući glavom. S vanjskestrane vrata opet se ču škljocaj zasuna.

Eragon je sjeo jer se osjećao čudno pospan od svih uzbuđenjakoja su se toga dana dogodila i od prisilne jurnjave. Kapci su mu biliteški. Safira se smjestila pokraj njega. »Moramo biti oprezni. Čini seda ovdje imamo isto toliko neprijatelja kao i u Carstvu.« Eragon jesamo kimnuo glavom. Bio je preumoran za razgovor. Tupa i praznapogleda Murtag je stajao naslonjen na zid na suprotnoj straniprostorije, a onda se spustio na sjajni pod. Rukavom je pritisnuobrazgotinu na vratu kako bi zaustavio krvarenje. »Jesi li dobro?«,upita ga Eragon, a on zgrčen kimnu glavom i uzvrati: »Je li štoizvukao iz tebe?«

»Ne.«»Kako si mu uspio zapriječiti ulaz kad je tako jak?«»Imao sam... Imao sam dobru obuku.« U glasu mu se osjetio

gorak prizvuk. Zavladao je muk. Eragonov je pogled odlutao dosvjetiljke koja je visjela u kutu. Misli su mu vrludale, a onda je naglorekao: »Nisam im rekao tko si.«

Murtagu je laknulo. Kimnuo je. »Hvala ti što me nisi izdao.«»Nisu te prepoznali.«»Ne.«»I još uvijek tvrdiš da si Morzanov sin?«»Da«, rekao je i uzdahnuo.Eragon je htio nešto reći, ali se zaustavio kad je osjetio da mu na

ruku curi neka vruća tekućina. Spustio je pogled i prestrašio se kadje vidio kako mu niz kožu curi tamna krv. Shvatio je da kapa saSafirina krila. »Zaboravio sam. Ti si povrijeđena!'«, uzviknu on i snaporom ustade. »Moram ti izliječiti ranu.«

»Budi oprezan, lako se pogriješi kad je netko tako umoran.«»Znam.« Safira je ispružila ranjeno krilo i spustila ga na pod.

Murtag ih je oboje gledao dok joj je Eragon prelazio rukom prekotople plave opne i izgovarao riječi »Vaize hil« svaki put kad bi naišaona novu ranu. Nasreću, sve su bile relativno lake, čak i ona nanjušci.

Kad je obavio svoju dužnost, Eragon se strovalio na Safiru. Teškoje disao. Čuo je kako joj veliko srce ravnomjerno kuca. »Nadam seda će ubrzo donijeti hrane«, rekao je Murtag.

Eragon je slegnuo ramenima. Bio je preumoran da bi osjećaoglad. Prekrižio je ruke. Osjećao je kako mu nedostaje težina njegovaZaroka o pojasu. »Zašto si ti ovdje?«

»Što?«»Da si doista Morzanov sin, Galbatoriks ti ne bi dopustio da

slobodno tumaraš po Alageziji. Kako si uspio sam pronaći Razake? Ikako to da ja nisam nikad čuo da je neki od Zakletih imao djece? Išto ovdje radiš?« Glas mu je na kraju postao tako visok da je gotovovikao.

Murtag je protrljao lice. »Duga je to priča.«»Ne idemo nikamo odavde«, odbrusio mu je Eragon.»Prekasno je za razgovor.«»Sutra vjerojatno nećemo imati vremena za razgovor.«Murtag je obuhvatio rukama noge, stavio bradu na koljena i

počeo se njihati naprijed-natrag. Buljio je u pod. »Nije to...«, izustioje, a onda je zastao i nastavio: »Ne želim se zaustavljati... tako da semožeš slobodno opustiti. Moja će priča potrajati.« Eragon seokrenuo na Safirinoj slabini i kimnuo glavom. Safira ih je obojicupozorno promatrala.

Prve su Murtagove rečenice bile isprekidane, ali mu je glaspolako poprimao snagu i samopouzdanje. »Koliko znam... ja samjedino dijete Trinaestorice službenika ili, kako su ih zvali, Zakletih.

Možda su imali još djece jer su dobro umjeli sakriti sve što suhtjeli, no sumnjam. Razloge ću kasnije navesti. Moji su se roditeljisreli u malom selu, nikada nisam saznao u kojem, dok mi je otacputovao u kraljevoj službi. Morzan je mojoj majci pokazao malonježnosti, nedvojbeno kako bi je zavarao i pridobio njezinopovjerenje. Kad je odlazio, i ona je otišla s njim. Neko su vrijemeputovali zajedno i, kako to u prirodi biva, ona se u njega zaljubila.Morzan je time bio ushićen, ne samo zato što ju je tako mogao nabezbroj načina mučiti, nego i zato što je znao kakve prednosti čovjekima kada mu služi netko tko ga neće izdati.

Tako je moja majka, kad se s Morzanom vratila na Galbatoriksovdvor, postala oruđe na koje se on najviše oslanjao. Koristio ju je za

slanje tajnih poruka i naučio ju osnove magije, kojima je uspijevalasve dobro prikrivati i ponekad iz ljudi izvlačiti potrebne podatke.

On se doista trudio da je zaštiti od ostalih pripadnikeTrinaestorice, ne zbog bilo kakvih osjećaja prema njoj, nego zato štobi je oni iskoristili protiv njega, da su imali mogućnost... Tako je toišlo tri godine dok majka nije ostala trudna.«

Murtag je malo zastao. U prstima je vrtio pramen kose. Zatim jeisprekidanim glasom nastavio: »Moj je otac bio, u najmanju ruku,prepreden čovjek. Znao je da trudnoća i njega i moju majku dovodi uopasnost, a da ne spominjem dijete, tj. mene. Tako ju je u gluhodoba noći tajno izveo iz palače i odveo u neku utvrdu. Kad su stigli,napravio je snažne čini kojima je svima osim rijetkim odabranimslugama zabranio ulazak u utvrdu. Trudnoća je na taj način ostalatajnom za svakoga osim za Galbatoriksa.

Galbatoriks je znao sve pojedinosti o životima Trinaestorice —njihove zavjere, međusobne borbe i, kao najvažnije, njihove misli.Uživao je gledati kako se međusobno tuku i često je nekome od njihpomagao radi vlastita zadovoljstva. No, nije nikada nikome odao daja postojim. Rodio sam se kad je za to došlo vrijeme i dali su medojilji kako bi se moja majka mogla vratiti Morzanu. Tu nije imalanikakva izbora. Morzan joj je dopuštao da me svakih nekolikomjeseci posjećuje, a ostalo smo vrijeme bili razdvojeni. To je trajalotri godine.

Tada mi je napravio ovaj... ožiljak na leđima.« Malo je razmišljao,a onda nastavio: »Tako bih i odrastao da Morzana nisu poslali upotragu za Safirinim jajetom. Čim je otputovao, moja je majka, kojuje ostavio na dvoru, nestala. Nitko ne zna kamo je i zašto otišla.

Kralj ju je pokušao pronaći, ali joj njegovi ljudi nisu mogli ući utrag, nedvojbeno zahvaljujući tome što ju je Morzan obučio. Uvrijeme mojega rođenja samo su petorica od Trinaestorice još bilaživa. Kad je Morzan otišao, taj se broj smanjio na četiri. Kad senapokon sučelio s Bromom u Giledu, tada je već bio jedini preživjeliod Trinaestorice.

Zakleti su umirali na različite načine: samoubojstvom, u zasjedi,od prevelike primjene magije... no najčešće su bili žrtve Vardena.Čuo sam da je kralj bio strašno bijesan kad bi neki od njih umro ilipoginuo. No, prije negoli je do nas doprla vijest o Morzanovoj smrti ili

o smrti bilo kojega od njih, moja se majka vratila. Bili su proteklimnogi mjeseci otkako je nestala. Vratila se slaba zdravlja, kao da jepreboljela neku veliku bolest, a zdravlje joj se i dalje stalnopogoršavalo. Nisu prošla ni dva tjedna, a ona je umrla.«

»Što se onda dogodilo?«, prekinuo ga je Eragon.Murtag je slegnuo ramenima. »Ja sam već porastao. Kralj me

odveo u palaču i pobrinuo se za moj odgoj. Što se ostaloga tiče,ostavljao me na miru.«

»Zašto si onda otišao s dvora?«Murtag se na to počeo grohotom smijati. »Bolje bi bilo reći

pobjegao. Na moj posljednji rođendan, kad sam napuniosedamnaest godina, kralj me pozvao u svoje odaje na večeru. Tajme poziv iznenadio, zato što sam se uvijek držao podalje od dvora irijetko sam susretao kralja. I ranije smo razgovarali, no uvijek ublizini velikaša, koji vole prisluškivati. Prihvatio sam poziv, naravno,svjestan činjenice da ga ne bi bilo mudro odbiti. Večera je bilabogata, no tijekom cijele večere nije skidao pogleda s mene. To mezbunilo. Kao da je u mojemu licu tražio nešto skriveno. Nisam znaošto misliti i svim sam se silama trudio pristojno razgovarati, ali je onodbijao razgovor pa sam se i ja ubrzo prestao truditi.

Kad je večera završila, napokon je progovorio. Ti nisi nikada čuonjegov glas, tako da mi ga je teško dočarati. Kao da te baca u trans,kao da ti zmija u uho šapće čarobne laži. Nikada u životu nisam sreočovjeka koji govori tako uvjerljivo i zastrašujuće. Tkao je posebnupredodžbu — fantaziju o Carstvu kako ga je on zamišljao. Govorio jeo tome kako će se u cijeloj zemlji izgraditi prekrasni gradovi puninajboljih ratnika, obrtnika, glazbenika i učenjaka. Kako će Urgalinapokon biti istrijebljeni i kako će se Carstvo proširiti na sve stranesve dok ne dopre do sva četiri kutka Alagezije. Vladat će mir iblagostanje i, kao još važnije, vratit će se jahači koji će bez nasiljavladati nad Galbatoriksovim posjedom.

Satima sam ga slušao, kao u transu. Kad je prestao pričati,pristojno sam ga upitao kako će se jahači vratiti na vlast kada svatkozna da više nema zmajevih jaja. Na to je Galbatoriks umuknuo izamišljeno buljio u mene. Dugo je tako šutio, a onda je ispružio rukui upitao me: 'Hoćeš li mi ti, sine mojega prijatelja, služiti dok budempretvarao zemlju u raj?'

Iako sam znao kako su on i moj otac došli na vlast, san koji mi jeispričao bio je previše privlačan i zavodljiv da bih ga mogaozanemariti. Ispunio me žar za tim poslanjem pa sam mu spremnoprisegnuo. Očito zadovoljan, Galbatoriks mi je dao svoj blagoslov, aonda me otpustio i dodao: 'Pozvat ću te kada za to dođe vrijeme'.Pozvao me tek nakon nekoliko mjeseci. Kad je stigao poziv, opetsam osjetio jednako uzbuđenje. Našli smo se nasamo, kao i ranije,no ovaj put nije bio ljubazan ni šarmantan. Vardeni su upravo biliskršili tri brigade na jugu, pa je kiptio od gnjeva. Groznim me glasomzadužio da povedeni jedan vod i uništim Kantos gdje su se, kako jebilo poznato, ponekad skrivali pobunjenici. Kad sam ga upitao štotrebamo učiniti s tamošnjim mještanima i kako ćemo znati jesu li kriviili nisu, poviknuo je: 'Svi su oni izdajnici! Spalite ih na lomači izakopajte im pepeo u gnoj!« Nastavio je s bombastičnim izjavama,psovao svoje neprijatelje i govorio kako će opustošiti imanja svihonih koji mu nisu skloni. Ton mu je bio potpuno drukčiji nego tijekomnašega prethodnoga susreta. Tada sam shvatio da ne posjeduje nimilosrđe ni razboritost kojima bi zavrijedio odanost naroda i da seodržava na vlasti isključivo okrutnom silom kojom upravljaju njegoveosobne strasti. U tom sam času odlučio zauvijek napustiti i njega iUruben. Čim sam otišao od njega, ja i moj vjerni sluga Tornakspremili smo se za bijeg. Krenuli smo te noći, no Galbatoriks jenekako predvidio moj plan, jer su nas kod izlaza iz grada čekalivojnici. Oh, kako mi je mač bio krvav i kako je bljeskao na noćnomsvjetlu. Porazili smo ih... ali je u tom okršaju Tornak poginuo. Sam iočajan od boli pobjegao sam k jednom starom prijatelju koji meskrivao na svome imanju. Dok sam ondje boravio, pozorno samslušao sve glasine i nastojao predvidjeti Galbatoriksove poteze isvoju budućnost. U to sam vrijeme čuo priče o tome kako su Razaciposlani da nekoga uhite ili ubiju. Imao sam na umu kraljeve planoveglede jahača pa sam odlučio pronaći Razake i slijediti ih za slučaj daoni doista pronađu zmaja. I tako sam našao tebe.... Više nemamnikakvih tajni.«

»Još uvijek ne znamo govori li istinu«, rekla je Safira.»Znam«, rekao je Eragon, »no zašto bi nam lagao?«»Možda je lud.«

»Ne bih rekao.« Eragon je prošao prstom po Safirinim tvrdimljuskama i promatrao na njima odraz svjetla. »Zašto se, onda, nepriključiš Vardenima? Neko ćeš im vrijeme biti sumnjiv, ali kaddokažeš svoju odanost, odnosit će se prema tebi s poštovanjem. I,nisu li ti oni, na neki način, saveznici? Silno žele dokrajčiti kraljevuvladavinu. Zar i ti to ne želiš?«

»Moram li ti sve nacrtati?«, odrješito je rekao Murtag. »Ne želimda Galbatoriks sazna gdje sam, što će biti neizbježno počnu li ljudipričati kako sam se priključio njegovim neprijateljima, a to nikada dosada nisam učinio. Ti«, zastao je, a onda je s gađenjem nastavio»pobunjenici ne pokušavaju samo svrgnuti kralja, nego i srušiti cijeloCarstvo... a ja ne želim da se to dogodi. To bi posijalo pustoš ibezvlašće. Kralj ima mana, točno, no sustav je dobar. Glede toga dabih pridobio poštovanje Vardena, oh, kad bi me otkrili, odnosili bi seprema meni kao prema zločincu ili još gore. Ne samo to, nego bisumnja pala i na tebe jer smo putovali zajedno!«

»Ima pravo«, rekla je Safira.Eragon nije na to obraćao pozornost. »Nije tako strašno«, rekao

je i nastojao zvučati optimistično. Murtag se podrugljivo nacerio iskrenuo pogled. »Siguran sam da neće biti...« Stao je usredrečenice jer je netko odškrinuo vrata i u prostoriju gurnuo dvijezdjele, a iza njih kruh i velik komad mesa. Zatim su se vratazatvorila.

»Napokon!«, progunđao je Murtag i krenuo prema hrani. Bacio jemeso Safiri koja ga je ulovila u zraku i cijeloga progutala. Zatim jeprelomio kruh na dva dijela, jednu polovicu dao Eragonu, uzeo svojuzdjelu i vratio se u kut.

Jeli su u tišini. Murtag je halapljivo žvakao. »Idem spavati«, rekaoje i bez riječi odložio zdjelu.

»Laku noć«, rekao je Eragon. Legao je pokraj Safire s rukamapod glavom. Safira ga je obavila repom, kao kad mačka obavije repoko vlastita tijela, i položila glavu pokraj njegove. Preko njega jeprebacila jedno krilo, kao plavi šator, i Eragona je obavio mrak.

»Laku noć, maleni.«Na licu mu se pojavio lagan osmijeh, iako je već spavao.

SLAVA TRONDŽHIMA

Eragon se ukočio, a u uhu mu je odzvanjalo rezanje. Safira je jošspavala. Oči su joj se ispod zatvorenih kapaka micale, a gornja joj jeusna drhtala, kao da će zaurlati. Eragon se nasmiješio, a onda setrznuo jer je ona ponovno zarežala. Sigurno sanja, pomisli on. Kratkoju je promatrao, a onda joj se polako izvukao ispod krila. Ustao je iprotegnuo se. Prostorija je bila hladna, no ne previše. Murtag jeležao na leđima, u suprotnom kutu, sklopljenih očiju.

Kad je Eragon krenuo oko Safire, Murtag se pomaknuo. »Jutro«,tiho je rekao podižući se.

»Od kada si budan?«, tihim je glasom upitao Eragon.»Neko vrijeme. Čudi me da te Safira nije već probudila.«»Bio sam tako umoran da ne bih čuo ni grmljavinu«, procijedi

Eragon. Zatim sjede pokraj Murtaga i nasloni glavu na zid. »Znaš likoje je doba dana?«

»Ne. Nije mi to ovdje moguće znati.«»Je li nas itko dolazio vidjeti?«»Još ne.«Sjedili su tako. Nisu se micali, niti su išta govorili. Eragon je

osjećao da je na čudan način povezan s Murtagom. Nosim mačnjegova oca koji je on trebao imati... naslijediti. Po mnogo čemu smoslični, a izgled i odgoj su nam potpuno različiti. Sjetio se Murtagovaožiljka pa je protrnuo. Kakav je to čovjek koji je kadar to uraditidjetetu?

Safira je podignula glavu i trepnula očima da ih razbistri. Onjušilaje zrak, jako zijevnula i isplazila hrapavi, na vrhu povijeni jezik. »Je lise što dogodilo?« Eragon je odmahnuo glavom. »Nadam se da ćemi donijeti nešto više od onoga sinoćnjega zalogaja. Tako samgladna da bih pojela stado goveda.«

»Dobro će te hraniti«, rekao je Eragon, nastojeći je umiriti.

»I bolje im je.« Smjestila se blizu vrata i mahala repom te čekaladoručak. Eragon je sklopio oči i zadovoljno se odmarao. Malo jezadrijemao, a onda je ustao i počeo hodati po prostoriji. Iz dosade jepočeo proučavati svjetiljku. Bila je izrađena od jednog komadastakla, u obliku suze, gotovo dvostruko veća od limuna, s blagimsvjetlom koje se nije njihalo niti je treperilo. Oko stakla su bila laganonamotana četiri tanka metalna rebra spojena na vrhu u malu kuku, ana dnu u tri tanke noge. Bila je vrlo lijepa. Njegovo proučavanjeprekinuše glasovi pred vratima. Vrata se otvoriše i u sobu uđedesetak ratnika. Prvi ustuknu kad vidje Safiru.

Iza njih uđoše Orik i ćelavac koji izjavi: »Pozvao vas je Adžihad,vođa Vardena. Ako ste gladni, jedite u hodu.« Eragon i Murtag suistodobno ustali i sumnjičavo ga promatrali.

»Gdje su nam konji? I mogu li dobiti svoj mač i luk?«, upitaEragon.

Ćelavac ga prijezirno pogleda. »Dobit ćete svoje oružje kadaAdžihad tako odluči, ne prije. Konji vas čekaju u tunelu. Sadakrenite!«

Kad se okrenuo da ode, Eragon ga brzo upita: »Kako je Arja?«Ćelavac malo zastade. »Ne znam. Iscjelitelji su još uvijek uz nju.«Zatim ode iz prostorije, a za njim ode i Orik. Jedan od ratnika

pokaza rukom prema vratima. »Vi idite prvi.«Eragon iziđe, a za njim Safira i Murtag. Išli su istim hodnikom

kojim su prethodne večeri došli i prošli pokraj kipa pernate životinje.Kad su stigli do golema tunela kroz koji su ušli u planinu, ondje su ihčekali ćelavac i Orik. Orik je držao Tornaka i Snježnoga Ognja.

»Jahat ćete jedan iza drugoga sredinom tunela«, zapovijedi imćelavac. »Pokušate li skrenuti bilo kamo, bit ćete zaustavljeni.«

Eragon se poče penjati na Safiru, a ćelavac poviknu: »Ne! Jašina konju dok ti ne dam drukčije upute.«

Eragon slegnu ramenima i uze oglav Snježnoga Ognja. Baci sena sedlo, krenu ispred Safire i reče joj: »Ne udaljavaj se. Možda ćemi trebati tvoja pomoć.«

»Naravno«, složi se ona.Murtag je iza Safire uzjahao Tornaka. Ćelavac je pregledao

njihovu malu povorku, a onda je mahnuo rukom ratnicima koji seodmah razdijeliše na dvije skupine kako bi opkolili povorku.

Odmicali su se od Safire što su više mogli. Orik i ćelavac bili suna čelu povorke.

Nakon što ih je još jednom pregledao, ćelavac je dvaput pljesnuorukama i krenuo. Eragon je lagano potapšao Snježnoga Ognja poslabinama. Cijela je povorka pošla u središte planine. Sve jeodjekivalo od topota konjskih kopita, tim više što je cijeli tunel bioprazan. Duž glatkih zidova tunela, tu i tamo, prošli bi pokraj nekihvrata, no sva su bila zatvorena.

Eragon se divio samoj veličini tunela u kojemu je sve biloisklesano nevjerojatnim umijećem. Zidovi, pod i strop bili susavršeno precizno izrađeni. Zidovi i pod spajali su se pod savršenimpravim kutom, a, koliko je mogao vidjeti, ni u samome tunelu nije biloni centimetra odstupanja.

Dok su odmicali, Eragon je sa sve većom radoznalošću očekivaosusret s Adžihadom. Ljudima na području Carstva, vođa Vardena bioje tajanstvena osoba. Došao je na vlast prije gotovo dvadeset godinai od tada vodi žestok rat protiv kralja Galbatoriksa. Nitko nije znaoodakle je ni kako izgleda. Govorilo se da je majstorski strateg iokrutan ratnik. Ako je uistinu takav, Eragon se zabrinuo kako će ihprimiti. Ipak, spoznaja da je Brom u Vardene imao toliko povjerenjeda im se priključio, malo mu je odagnala zebnje. Čim je opet vidioOrika, na um mu je palo još pitanja. Tunel je očito bio djelo patuljakajer nitko drugi ne umije tako vješto klesati, no jesu li i patuljci Vardeniili im samo pružaju utočište? I tko je taj kralj kojega je Orikspomenuo? Je li to Adžihad? Shvatio je da Vardene nisu uspjeliotkriti zato što su skriveni u podzemlju, ali što je s vilama ivilenjacima? Gdje su oni?

Ćelavac ih je vodio kroz tunel gotovo sat vremena, a nijednom senije zaustavio niti se okrenuo. Vjerojatno smo već prešli oko trikilometra, pomislio je Eragon. Možda nas vode skroz do drugestrane planine! Napokon je ugledao neku blagu svjetlost. Napeo jeoči i pokušavao vidjeti odakle dolazi, no još je bila predaleko da bividio ikakve pojedinosti. Kako su se približavali, svjetlost je postajalasve jača. Tada je duž zidova vidio cijele redove debelih mramornihstupova, ukrašenih rubinima i ametistima. Između stupova visjeli sudeseci svjetiljaka, koje su tako blještale da je zrak izgledao kaoužarena tekućina. Stupovi su pri dnu bili ukrašeni svjetlucavim

čipkastim ornamentima. Na stropu su, lučno, bile isklesane glavegavranova s poluotvorenim kljunovima. Na kraju tunela bila su dvojavelebna, crna, dvokrilna vrata, a na njima ukras oblika sedmokrakesrebrne krune koja se protezala preko obaju krila.

Ćelavac se zaustavio i podignuo ruku. Okrenuo se Eragonu:»Sada uzjaši zmaja. Nemoj pokušavati pobjeći. Ljudi će te gledati,zato ne zaboravi tko si i što si.»

Eragon je sjahao sa Snježnoga Ognja i uzjahao Safiru. »Mislimda se žele s nama hvaliti«, rekla je Safira kad je Eragon sjeo u sedlo.»Vidjet ćemo. Volio bih da imam Zaroka«, odgovorio je dok jeprivezivao omče oko nogu.

»Možda je bolje da ne nosiš Morzanov mač pri prvom susretu sVardenima.«

»Istina.« »Spreman sam«, rekao je Eragon i uspravio se.»Dobro«, rekao je ćelavac. Odmaknuo se na jednu stranu, a Orik nadrugu tako da je Safira bila na čelu povorke. »Sada idi do vrata i kadse otvore, idi ravno stazom. Hodaj polako.«

»Spremna?«, upitao je Eragon.»Naravno.« Safira je odmjerenim korakom prišla vratima. Ljuske

su joj tako svjetlucale da se boja s njih odražavala na stupovima.Eragon je duboko udahnuo kako bi se umirio.

Vrata su se, bez ikakva upozorenja, na nevidljivim šarkamaotvorila prema van. U tunel je najednom doprlo sunce, a kad su sepotpuno otvorila, obasjalo je i Eragona i Safiru. Eragona je zaslijepilasvjetlost pa je počeo treptati očima i žmiriti. Kad su mu se očipriviknule, duboko je udahnuo. Našli su se unutar golemavulkanskog kratera, čije su se stijene postupno sužavale pa sudospjeli u uzak neugledan prolaz, tako visok da mu Eragon nijemogao ocijeniti visinu, možda više desetaka kilometara. Krozpukotinu je dopirala blaga svjetlost, koja je osvjetljavala samosredište kratera dok se ostatak prolaza jedva razaznavao.

Činilo mu se da je drugi kraj kratera, koji je iz daljine izgledaoblijedoplav, udaljen gotovo dvadeset kilometara. Visoko iznadnjihovih glava, poput svjetlucavih mačeva, visjele su divovske sigedebljine više od stotinu metara. Eragon je iz svoga iskustva u doliniznao da nitko, čak ni Safira, ne može doletjeti na ovakvu visinu gdje

je krater. Što su ulazili dublje u krater, stijene su sve više bileprekrivene debelim naslagama mahovine i lišajeva.

Spustio je pogled i vidio da malo dalje od tunela počinje širokapošljunčana staza i vodi ravno do središta kratera, tj. do podnožjasnježnobijele planine, koja se, poput neizbrušena dragog kamena,prelijevala u tisućama boja. Bila je više od deset puta niža od vrhakratera koji se uzdizao visoko iznad nje, ali je njezina neznatnavisina bila varljiva jer je dosezala gotovo dva kilometra. Tunel je biovrlo dugačak, ali je ipak išao samo jednom stranom kratera. Dok jeEragon u čudu buljio, čuo je duboki Orikov glas: »Otvori oči, čovječe,jer nijedan jahač nije ovo vidio gotovo stotinu godina. Tanki vrh ispodkojega sada stojimo jest Farden Dur koji je prije više tisuća godinaotkrio otac naše rase Korgan dok je kopao zlato. A u njegovu sesredištu nalazi naše najveće djelo —Trondžhim, grad-planina,izgrađen od najčistijeg mramora«. Vrata su zastrugala i zaustavilase.

Grad!Spazio je mnoštvo ljudi. Bio se tako zanio da nije ni opazio

mnoštvo koje se okupilo oko ulaza u tunel. Stajali su s obje stranestaze, patuljci i ljudi, pomiješani kao šipražje i drveće. Bilo ih je nastotine... možda na tisuće. Sve su oči bile uprte u Eragona. Vladao jepotpun muk.

Eragon se uhvatio za jednu od Safirinih vratnih bodlji. Bilo je tudjece u prljavim haljetcima, težaka žuljevitih ruku, žena u tkanimnošnjama i zdepastih oronulih patuljaka koji su kuckali prstima pobradi. Svi su bili jednako napetih lica, lica ranjenih životinja, kojimase grabežljivac približava, a one nisu sposobne bježati.

Niz Eragonovo je lice kliznula kap znoja, ali se nije usudiopomaknuti i obrisati je. »Što da radim?«, panično je upitao.»Nasmiješi se, podigni ruku, bilo što!«, oštro je odgovorila Safira.

Eragon se pokušao nasmijati, no usne su mu samo zadrhtale.Skupio je hrabrosti, podignuo ruku i uspio lagano mahnuti. Ništa senije dogodilo pa se zbunio, spustio ruku i pognuo glavu.

Netko je najednom klicanjem razbio tišinu i počeo pljeskati.Gomila je na trenutak oklijevala, a onda se zaorilo gromoglasnoklicanje i Eragona je zapljusnuo val zvukova.

»Vrlo dobro«, reče ćelavac iza njega. »Sada kreni«.

Eragon je odahnuo, uspravio se u sedlu i razdragano upitaoSafiru: »Hoćemo li?« Safira je ispružila vrat i zakoračila. Prolazili sukroz prve redove ljudi. Bacila je pogled na obje strane i ispustilaoblak dima. Gomila je utihnula i povukla se, a onda ponovno počelaklicati, ovaj put još oduševljenije.

»Pokaži što znaš«, potaknuo ju je Eragon, a ona je mlatnularepom i počela ga ignorirati. Radoznalo je zurio u razdraganu gomiludok se Safira kretala stazom. Patuljaka je bilo puno više nego ljudi...i mnogi su ga gledali s podozrenjem. Neki su mu čak, skamenjenihlica, okretali leđa i odlazili.

Sva su ljudska bića bila čvrsta i mišićava. Svi su muškarci zapojasom nosili bodeže ili noževe. Neki su bili pod punom ratnomspremom. Žene su se držale ponosno, ali kao da se ispod togaponosa skrivao golem umor od života. Malobrojna su djecaiskolačenih očiju buljila u Eragona. Bio je siguran da su ti ljudiproživjeli mnoge nedaće i da su bili spremni učiniti sve kako bi seobranili. Vardeni su pronašli savršeno skrovište. Farden Dur je takovisok da ga ni zmaj ne može preletjeti, a nema te vojske koja bi sedo njih uspjela probiti, čak i kad bi pronašla skriveni ulaz. Gomila jekrenula za njima ostavljajući Safiri dovoljno mjesta za kretanje. Ljudisu postupno utihnuli, iako im je pozornost još uvijek bila usmjerenana Eragona. Eragon se okrenuo i ugledao Murtaga na konju,ukočena i blijeda lica. Kad su se približili gradu-planini, vidio je da jeTrondžhim sagrađen od sjajna mramora tako izbrušena da jeizgledao kao umjetno saliven. Po mramornim je zidovima bilobezbroj okruglih prozora ukrašenih savršenim reljefima. Na svima suvisjele raznobojne lampe i bacale blagu svjetlost po okolnimzidovima. Nigdje nije bilo tornjeva ni dimnjaka. Ravno ispred njih,između dva psa grifona izlivenih od zlata i visokih deset metara, bilasu masivna drvena vrata uvučena dvadeset metara u podnožjeTrondžhima i zasjenjena debelim potpornjima na kojima je, visokoiznad njihovih glava, ležao golem svod.

Kad su stigli do podnožja Trondžhima, Safira je zastala da vidiima li ćelavac kakvih daljnjih uputa. Kad je vidjela da nema, krenulaje prema vratima. Zidovi su bili obrubljeni žljebastim stupovima odžarkocrvena jaspisa. Između stupova su stajali zdepasti kipovineobičnih bića, ovjekovječenih klesarovim dlijetom. Divovske su se

grede polako podignule na nevidljivim lancima i pred njima su seotvorila teška vrata. Prolaz visok četiri kata vodio je ravno dosredišta Trondžhima. U zidovima na gornja tri kata bilo je mnoštvosvodova kroz koje se ulazilo u mračne tunele što su nestajali udaljini. Svodovi su bili krcati ljudima koji su ih radoznalo promatrali.No, u svodovima na donjem katu stajala su teška vrata. Izmeđukatova su visjele bogate tapiserije s likovima raznih junaka iprizorima iz burnih bitaka.

Kad je Safira zakoračila u predvorje, klicanje im je zaparalo uušima. Eragon je podignuo ruku na što se opet prolomilo klicanje.Mnogi patuljci ni ovdje nisu sudjelovali u burnim izrazimadobrodošlice. Na kraju predvorja, duga oko dva kilometra, naslanjaose svod na dva crna stupa od oniksa. Na vrhu stupova stajali su žuticirkoni, triput veći od čovjeka, i zlatnim zrakama obasjavalipredvorje. Safira je zakoračila između stupova, a onda se zaustavila,okrenula svoj dugi vrat i počela duboko pjevušiti.

Našli su se u kružnoj prostoriji promjera, možda, tristo metara čijisu se zidovi, visoki gotovo dva kilometra, postupno sužavali izavršavali na stropu, pri samom vrhu Trondžhima. Zidovi su bili puniprolaza sa svodovima, po jedan red za svaki kat grada-planine. Podje bio od ulaštena karneola, a na njemu izrezbaren čekić s dvanaestsrebrnih zvijezda, kao na Orikovoj kacigi. Bio je to prostor gdje su sespajala četiri hodnika, uključujući i onaj kojim su došli, kojima jeTrondžhim bio podijeljen na četvrti. Svi su hodnici bili jednaki, osimonoga nasuprot Eragonu. S lijeve i desne strane dvorane stajali suvisoki lukovi, od kojih su vodila stubišta što su se, na identičan način,vijugavo spuštala u podzemlje.

Na vrhu stropa bio je safir jarkocrvene boje i golemih dimenzija,promjera gotovo dvadeset metara i gotovo jednake debljine. Naličjemu je bilo oblika ruže u punom cvatu, tako savršene izrade da jeizgledao kao prava ruža. Bio je okružen širokim pojasom svjetiljakakoje su prugastim svjetlom prekrivale cijelu dvoranu. Zbog blještavihzraka u samoj sredini dragi je kamen izgledao kao divovsko oko kojeih promatra s visine.

Eragon je zinuo od zaprepaštenja. Nije bio spreman za ovakavprizor. Činilo mu se nemogućim da su taj grad izgradila ljudska bića.Od ljepota toga grada-planine moglo se posramiti sve što je

postojalo u Carstvu. Dvojio je da bi se čak i Uruben mogao mjeriti stakvim velebnim sjajem. Trondžhim je bio zapanjujući spomenik moćii izdržljivosti patuljaka.

Ćelavac je došao pred Safiru i rekao: «Odavde morate pješice.»Kad je to izgovorio, iz gomile su se čuli zvižduci. Jedan je patuljakodveo Tornaka i Snježnoga Ognja. Eragon je sjahao sa Safire, ali senije od nje udaljavao i ćelavac ih je odveo preko karneolskoga podado hodnika na desnoj strani. Stotinjak su metara išli tim hodnikom, aonda su ušli u manji.

Unatoč tome što je hodnik bio uzak, čuvari su ih i dalje pratili.Nakon četiri oštra skretanja, stigli su do masivnih vrata od cedrovine,potamnjelih od starosti. Ćelavac ih otvori i uvede ih sve osim čuvara.

## ADŽIHADEragon se našao u elegantnoj radnoj sobi na dvije razine čiji su

zidovi bili zakriveni cedrovim policama za knjige. Stubište od kovanaželjeza vijugavo je vodilo do male galerije s dvije stolice i radnimstolom. Po zidovima i stropu visjele su bijele svjetiljke pa se posvudau prostoriji moglo čitati. Kameni je pod bio prekriven zanimljivimovalnim tepihom. Na samom kraju prostorije, iza velika hrastovastola, stajao je neki čovjek.

Koža mu se sjajila kao nauljena ebanovina. Glava mu je bilaobrijana, ali je imao uredno podšišane crne brkove i bradu. Jake sumu jagodice bacale sjene po licu, a ispod obrva su mu virileinteligentne oči. Imao je snažna i široka ramena, naglašenačunjastim prslukom sa zlatnim nitima odjevenim preko raskošnegrimizne košulje. Držao se vrlo dostojanstveno i zračio je snagom iveličinom.

Kad je progovorio, glas mu je bio snažan i pun samopouzdanja:»Dobro došli u Trondžhim, Eragone i Safira. Ja sam Adžihad. Izvolitesjesti.«

Eragon je sjeo u naslonjač do Murtaga, a Safira se zaštitničkismjestila iza njih. Adžihad je podignuo ruku i pucnuo prstima. Izastubišta mu je prišao čovjek. Bio je isti kao ćelavac koji je stajaopokraj njih. Eragon ih je začuđeno gledao, a Murtag se ukočio.»Vaša je zbunjenost razumljiva. Blizanci su«, rekao je Adžihad ilagano se nasmijao. »Rekao bih vam njihova imena, ali ih nemaju.«

Safira je s gađenjem prosiktala. Adžihad ju je malo promatrao, aonda je sjeo na stolicu s visokim naslonom, iza radnoga stola.Blizanci su se povukli pod stubište i mirno stali jedan pokraj drugoga.Adžihad je sklopio ruke i buljio u Eragona i Murtaga. Dugo ih jepromatrao ne trepnuvši očima. Eragon se nelagodno vrpoljio. Nakonnekoliko dugih minuta, Adžihad je spustio ruke na stol i jednomrukom mahnuo prema blizancima. Jedan mu je brzo prišao i Adžihadmu je nešto šapnuo na uho. Ćelavac je najednom problijedio i počeosnažno mahati glavom. Adžihad se namrštio, a onda je kimnuoglavom kao da nešto potvrđuje.

Pogledao je u Murtaga. »Ti si me doveo u težak položaj time štose nisi dao pregledati. Dopušten ti je ulazak u Farden Dur zato štosu me blizanci uvjerili da te mogu nadzirati i zbog svega što si učinioza Eragona i Arju. Razumijem da, možda, u tvojoj glavi postoji neštošto ne želiš otkriti, no dokle god to budeš skrivao, ne možemo u tebeimati povjerenja.«

»Ionako mi ne biste vjerovali«, odrješito je rekao Murtag.Kad je to čuo, Adžihadovo se lice smrknulo, a oči su mu opasno

zasjale. »Iako mi je posljednji put do ušiju dopro prije dvadeset trigodine,... taj mi je glas poznat.« Prijeteći je ustao, a grudi su mu senadimale. Blizanci su izgledali uznemireno i panično su šaputali.»Bio je to glas jednog drugog čovjeka, više životinje nego čovjeka.Ustani.«

Murtag oprezno ustade, preletje pogledom od blizanaca doAdžihada.

»Skini košulju«, zapovjedi mu Adžihad. Murtag je slegnuoramenima i svukao tuniku. »Sad se okreni.» Dok se okretao, svjetlomu je padalo na ožiljak na leđima.

»Murtag«, tiho reče Adžihad. Orik uzdahnu od uzbuđenja. Bezupozorenja Adžihad se okrenu prema blizancima i zagrmje: »Jeste liznali ovo?«

Blizanci kimnuše glavom. »Ime smo mu otkrili u Eragonovimmislima, no nismo ni pomislili da je ovaj dječak sin moćnogaMorzana. Nije nam palo...«

»I niste mi to rekli?«, oštro upita Adžihad. Zatim podignu ruku ispriječi sva daljnja objašnjenja. »O tome ćemo kasnije.« Opet se

okrenuo prema Murtagu. »Prvo moram raščistiti ovu zavrzlamu.Odbijaš li još uvijek ispitivanje?«

»Da«, odrješito odgovori Murtag i navuče tuniku. »Ne damnikome u svoje misli.«

Adžihad se naslonio na stol. »Ako to ne dopustiš, bit ćeneugodnih posljedica. Ne potvrde li blizanci da nisi opasan, nemožemo ti vjerovati unatoč pomoći koju si pružio Eragonu, ili moždazbog nje. Ne provjerimo li te, ovdašnji će te narod, i patuljci i ljudi,rastrgati saznaju li tko si. Bit ću te prisiljen cijelo vrijeme držati uzatočeništvu, radi tvoje i naše zaštite. Stvari će se još više pogoršatikada kralj patuljaka Hrotgar zatraži skrbništvo nad tobom. Nemojsebe dovoditi u takvu situaciju kada ju je moguće lako izbjeći.«

Murtag je tvrdoglavo odmahnuo glavom. »Ne... a i kad bihpristao, još bi se uvijek prema meni odnosili kao prema gubavcu iizopćeniku. Ja samo želim otići odavde. Ako mi dopustite da u miruodem, nikada neću vaše skrovište otkriti Carstvu.«

»Što će se dogoditi ako te zarobe i dovedu pred Galbatoriksa?«,oštro ga upita Adžihad. »Izvući će ti svaku tajnu iz glave koliko god tibio jak. Kad bi mu se i uspio oduprijeti, kako možemo biti sigurni damu se u budućnosti nećeš priključiti? Taj rizik ne mogu preuzeti.«

»Hoćete li me zauvijek držati u zatočeništvu?«, upita Murtag iuspravi se.

»Ne«, odgovori Adžihad, »samo dok ne dopustiš ispitivanje. Akose pokaže da u tebe možemo imati povjerenja, blizanci će ti izsjećanja ukloniti sve što znaš o Farden Duru, a onda možeš otići.Nećemo riskirati da netko tko ima takve spoznaje padne uGalbatoriksove ruke. Što ćemo onda, Murtaže? Odluči brzo, uprotivnom znaš što te čeka.«

»Jednostavno popusti«, tiho mu je rekao Eragon zabrinut zaMurtagovu sigurnost. »Nije vrijedno borbe.«

Murtag je napokon progovorio, polako i razgovijetno: »Um mi jejedino skrovište koje mi nitko nikada nije mogao oduzeti. Neki su većpokušavali u nj prodrijeti, ali sam naučio kako se tome oduprijeti jerse samo u dubini svojih misli osjećam sigurnim. Zatražili ste odmene jedinu stvar koju vam ne mogu dati, a još manje ovoj dvojici.«Pokazao je rukom blizance. »Činite sa mnom što god hoćete, noznajte da ću radije umrijeti, negoli svoj um izložiti ovoj dvojici.«

Adžihadu od divljenja zaiskriše oči. »Iznenađen sam tvojomodlukom, iako sam se nadao da će biti drukčija. ... Straža!« Vrata odcedrovine naglo se otvoriše i u prostoriju uđoše vojnici, s oružjem urukama. Adžihad pokaza Murtaga i zapovjedi im: »Odvedite ga usobu bez prozora i zaključajte vrata. Stavite šestoricu pred vrata i nepuštajte u sobu nikoga dok ga ja ne posjetim. Ni vi nemate pravo snjime razgovarati.«

Vojnici su opkolili Murtaga i sumnjičavo ga pogledali. Dok suodlazili iz prostorije, Eragonov se pogled na trenutak susreo sMurtagovim pa mu je micanjem usta rekao: »Oprosti.« Murtag jeslegnuo ramenima, a onda je odlučno podignuo glavu i krenuo. Kadje sa stražarima nestao iza vrata, koraci su im utihnuli. Adžihadnaglo progovori: »Iziđite svi osim Eragona i Safire. Smjesta!«

Blizanci se nakloniše i krenuše, a Orik reče: »Gospodine, kralju bitrebalo reći za Murtaga. I, ostalo je neriješeno pitanje mojeganeposluha...«

Adžihad podignu obrve, a onda mahnu rukom. »Sam ću izvijestitiHrotgara. Glede tvojih postupaka... pričekaj vani dok te ne pozovem.I neka se blizanci ne udaljavaju. Ni s njima još nisam završio.«

»Vrlo dobro«, reče Orik, nakloni se i za sobom blago zalupivratima.

Nakon duge šutnje Adžihad je sjeo i umorno uzdahnuo. Buljio jeu strop i rukom prešao po licu. Eragon je nestrpljivo čekao daprogovori. Kad to nije dočekao, odlučio je sam progovoriti: »Je li Arjadobro?«

Adžihad je spustio pogled prema njemu i zabrinuto rekao: »Ne...no iscjelitelji mi kažu da će se oporaviti. Liječili su je cijelu noć. Otrovjoj je nanio veliku štetu. Ne bi preživjela da nije bilo tebe. Na tome suti Vardeni duboko zahvalni.«

Eragon je s olakšanjem opustio ramena. Prvi je put osjetio da jenjihov bijeg iz Gileda bio vrijedan truda. »Onda, što sada?«, upitaoje.

»Trebaš mi reći kako si našao Safiru i sve što se od tadadogodilo«, rekao je Adžihad. Laktove je naslonio na stol i spojiovrhove prstiju. »Nešto od toga znam iz poruke koju nam je poslaoBrom. No, želim to čuti od tebe, poglavito pojedinosti o Bromovojsmrti.«

Eragon nije bio voljan svoja iskustva pričati neznancu, noAdžihad je bio strpljiv. »Hajde«, potaknula ga je Safira. Eragon sepromeškoljio i počeo pričati. U početku se osjećao nelagodno, nokako je priča odmicala, malo se opustio. Safira mu je povremenimprimjedbama pomagala da se prisjeti pojedinosti. Adžihad je cijelovrijeme napeto slušao.

Eragon je satima pričao i često zastajkivao između rečenica.Ispričao mu je o Tirmu, ali je Anđelino gatanje prešutio, i o tome kakosu on i Brom pronašli Razake. Čak mu je ispričao i svoje snove oArji. Kad je stigao do Gileda i spomenuo Sjenu, Adžihad se namrštioi naslonio se tako da mu se oči nisu vidjele. Kad je priča bila gotova,Eragon je utihnuo i razmišljao o svemu što se dogodilo. Adžihad jeustao, stavio ruke na leđa i odsutnim pogledom zurio u policu sknjigama. Nakon nekog vremena vratio se stolu.

»Bromova je smrt bila strašan gubitak. Meni je bio blizak prijatelj,a Vardenima velik saveznik. Svojom nas je hrabrošću i inteligencijommnogo puta spasio od propasti. I danas, kad ga nema, dao nam jejedino što nam može zajamčiti uspjeh — tebe.«

»A kako vam ja mogu pomoći?«, upitao je Eragon.»Sve ću ti objasniti«, rekao je Adžihad, »no prvo moram riješiti

neka hitnija pitanja. Vijest o savezništvu između Urgala i Carstvakrajnje je ozbiljna. Ako Galbatoriks okuplja urgalsku vojsku kako binas uništio, Vardeni će se morati boriti za opstanak, iako su mnogiod nas, ovdje u Farden Duru, zaštićeni. Činjenica da je neki jahač,pa bio on tako zao kao Galbatoriks, spreman na savezništvo s timčudovištima, doista je dokaz ludila. Protrnem od pomisli što im jeobećao kao naknadu za njihovo prevrtljivo savezništvo. A tu je iSjena. Možeš li ga opisati?«

Eragon je kimnuo glavom. »Visok je, mršav i vrlo blijed, crvenihočiju i kose. Bio je potpuno odjeven u crno.«

»A kakav mu je mač? Jesi li ga vidio?«, napeto je pitao Adžihad.»Je li na oštrici imao dugu brazdu?«

»Jest«, iznenađeno je rekao Eragon. »Kako znate?«»Tako što sam je ja napravio kad sam mu gotovo izvadio srce»,

rekao je Adžihad i mrko se nasmiješio. »Ime mu je Durza. Jedan jeod najvećih i najprepredenijih lopova koji su ikada stupili nogom na

ovo tlo. On je Galbatoriksu savršen sluga, a nama opasan neprijatelj.Kažeš da si ga ubio. Kako si to uradio?«

Eragon se živo sjećao svih pojedinosti. »Murtag ga je dva putapogodio. Prva ga je strijela pogodila u rame, a druga među oči.«

»Toga sam se i bojao«, rekao je Adžihad i namrštio se. »Nisi gaubio. Sjene je moguće ubiti samo pogotkom u srce. Od bilo kakvadrugog pogotka samo nestanu i onda se vrate kao duh. Taj im jeproces vrlo neugodan, no Durza će preživjeti i vratiti se jači negoikada.«

Nad njima se nadvila mračna tišina kao zlokoban znak pred oluju.A onda je Adžihad progovorio: »Ti si nepoznanica, Eragone,neprilika kojoj nitko ne zna rješenje. Svatko zna što Vardeni žele, iliUrgali, pa čak i Galbatoriks, no nitko ne zna što ti želiš. I zbog toga siopasan, osobito za Galbatoriksa. Boji te se zato što ne zna koji ti jesljedeći potez.«

»Boje li me se Vardeni?«, tiho je upitao Eragon.»Ne«, oprezno je rekao Adžihad. »Mi živimo u nadi. No, ako se ta

nada pokaže lažnom, onda da. Bojat ćemo se.« Eragon je spustiopogled. »Moraš shvatiti neobičnu prirodu svojega položaja. Postojestruje koje te žele pridobiti za svoje ciljeve, kako ne bi služio ničijimdrugim interesima. Čim si ušao u Farden Dur, počeli su te vrbovatiza svoj utjecaj i moć.«

»Uključujući i Vas?«, upitao je Eragon.Adžihad se smijuljio, iako mu je pogled i dalje bio oštar.»Uključujući i mene. Ima nešto što trebaš znati. Prvo, kako se

Safirino jaje pojavilo na Hrptu. Je li ti Brom ikada rekao što sedogodilo s tim jajetom nakon što ga je on donio ovamo?»

»Ne«, odgovorio je Eragon i pogledao Safiru. Trepnula je očima imalo mu isplazila jezik.

Adžihad je kuckao prstima po stolu, a onda je rekao: »Kad jeBrom to jaje donio Vardenima, svi su bili duboko zainteresirani što ćese dogoditi. Do tada smo mislili da su zmajevi istrijebljeni. Jedinabriga patuljaka bila je ta da im budući jahač bude saveznik, iako jebilo i onih koji su bili protiv pojave bilo kakva novog jahača, dok suvilenjaci i Vardeni u tome više gledali osobnu korist. Razlog jejednostavan: jahači su u povijesti uvijek bili vilenjaci ili ljudi, češćevilenjaci. Nikada u povijesti nijedan patuljak nije bio jahač. Zbog

Galbatoriksove izdaje vilenjaci nisu bili voljni nijednome Vardenuprepustiti brigu o jajetu iz straha da će se mladunče izleći za nekogčovjeka sa sličnim manama. Bilo je to napeto, jer su obje straneželjele da netko njihov postane jahač. Patuljci su to stanje još višepogoršali time što su se uporno prepirali, i s vilenjacima i s nama,kad god im se za to pružila prilika. Napetost je rasla i ubrzo su paleprijetnje zbog kojih im je kasnije bilo žao. Upravo u tom trenutkuBrom je predložio kompromis koji je svim stranama omogućio daspase obraz.

Predložio je da se jaje jedne godine donese Vardenima i davardenska djeca prođu pokraj njega nakon čega će nosači jajetačekati da vide hoće li se zmaj izleći. Ako se ne izleže, druge ćegodine odnijeti jaje vilenjacima. No, ako se izleže, odmah će otpočetiobuka novoga jahača. Prve će godine novoga jahača, ili jahačicu,ako bude žensko, obučavati Brom. Zatim će tu osobu odvestivilenjacima koji će dovršiti obuku.

Vilenjaci su nevoljko prihvatili taj plan... pod uvjetom da će oni,ako Brom umre prije negoli se zmaj izleže, uvježbavati novogajahača bez ičijega uplitanja. Taj je sporazum sklopljen s timdodatkom jer smo znali da će zmaj najvjerojatnije za jahača odabrativilenjačko dijete, ali je svima pružio privid jednakosti što nam jeočajnički bilo potrebno.«

Adžihad je zastao. Pogled mu je bio mrk. Ispod jagodica su mupadale sjene pa su mu se one još više isticale. »Postojala je nada daće novi jahač zbližiti naše dvije rase. Čekali smo više od desetgodina, a zmaj se nije izlegao. S vremenom nas je jaje prestalozanimati i rijetko smo o njemu mislili, osim što smo se povremenožalili da jaje miruje. Onda smo prošle godine pretrpjeli strašangubitak. Na povratku iz Trondžhima u vilenjački grad Ozilon, Arja ijaje su nestali. Vilenjaci su prvi otkrili Arjin nestanak. Njezina konja ičuvare našli su zaklane u Duveldenvardenu, a nedaleko od njih iskupinu pobijenih Urgala. No, ondje nije bilo ni Arje ni jajeta. Kad jeta vijest doprla do mene, prestrašio sam se da su ih Urgali obojeoteli i da će ubrzo saznati gdje se nalaze Farden Dur i vilenjačkaprijestolnica Elesmera u kojoj stoluje njihova kraljica Islanzadi. Sadaznam da su Urgali radili za Carstvo, što je daleko gore.

Nećemo znati što se točno dogodilo u tome napadu dok se Arjane probudi, no iz onoga što si ti rekao, izvukao sam nekolikozaključaka.« Naslanjao je lakat na stol, a prsluk mu je šuškao.

»Napad je bio brz i odlučan jer bi Arja u protivnom uspjelapobjeći. Bez ikakva upozorenja i u nemogućnosti da se sakrije,mogla je učiniti samo jedno - magijom poslati jaje na neko drugomjesto.«

»Ona umije koristiti magiju?«, upita Eragon. Arja mu jespomenula da su joj davali drogu kako bi joj potisnuli moći. Želio jesebi potvrditi da je mislila na magiju. Pitao se bi li od nje mogaonaučiti nove riječi drevnoga jezika.

»Bio je to jedan od razloga zbog kojih je izabrana za čuvanjejajeta. U svakom slučaju nije nam ga uspjela vratiti. Bila jepredaleko, a vilenjačko je kraljevstvo omeđeno tajanstvenimgranicama koje ne propuštaju ništa što je magijskog podrijetla.Vjerojatno se sjetila Broma pa je u očaju jaje poslala u Karvahal.Kako nije imala vremena za pripremu, ne čudi me što je tolikopromašila. Blizanci mi kažu da je magija neprecizno umijeće.«

»Kako to da je ona bila bliže dolini Palankar nego Vardenima?«,upitao je Eragon. »Gdje vilenjaci, zapravo, žive? Gdje je ta...Elesmera?«

Adžihad je malo razmišljao o tim pitanjima i prodornim pogledompromatrao Eragona. »Ovo ti ne govorim laka srca jer vilenjaci tepodatke ljubomorno čuvaju. No, trebaš to znati, a ja ovo činim kaoizraz povjerenja. Njihovi gradovi leže daleko na sjeveru, u najvećimdubinama beskrajne šume Duveldenvarden. Od vremena jahačanijedna im osoba, patuljak ni čovjek, nije bila dovoljnim prijateljem dakroči nogom u njihove lisnate odaje. Čak ni ne znam kako bihpronašao njihovo kraljevstvo. Glede Ozilona... sudeći po mjestu nakojemu je Arja nestala, pretpostavljam da se nalazi blizu zapadnogaruba Duveldenvardena, u smjeru Karvahala. Ti sigurno imaš jošmnogo pitanja, no budi strpljiv i zadrži ih dok ja ne završim.«

Malo se prisjećao, a onda je, malo brže nastavio: »Kad je Arjanestala, vilenjaci su uskratili potporu Vardenima. Kraljica Islanzadibila je iznimno ljuta i prekinula je svaku vezu s nama. Kao posljedicatoga, bez obzira na to što sam primio Bromovu poruku, vilenjaci jošuvijek ne znaju za tebe ni za Safiru. Bez njihove pomoći za opskrbu

moje vojske, posljednjih smo mjeseci vrlo loše prolazili u okršajimasa Carstvom. Poslije Arjina povratka i tvojega dolaska očekujem daće kraljičina netrpeljivost splasnuti. Činjenica da si spasio Arjuuvelike će nam pomoći kod kraljice. No, tvoja će obuka predstavljatiproblem i Vardenima i vilenjacima. Brom je očito imao priliku obučitite, no moramo znati koliko je u tome bio temeljit. Zato ćemo temorati ispitati kako bismo utvrdili doseg tvojih sposobnosti. Osimtoga, vilenjaci će očekivati da obuku dovršiš kod njih, iako nisamsiguran ima li vremena za to.«

»Zašto ne?«, upitao je Eragon.»Više je razloga, a glavni razlog jesu vijesti koje si nam donio o

Urgalima«, rekao je Adžihad dok mu je pogled odlutao do Safire.»Vidiš, Eragone, Vardeni se nalaze u iznimno škakljivu položaju. Sjedne strane, moramo se podvrgnuti željama vilenjaka ako ih želimozadržati kao saveznike. Istodobno, ne smijemo razljutiti patuljkeželimo li i dalje boraviti u Trondžhimu.«

»Nisu li patuljci dio Vardena?«, upitao je Eragon.Adžihad je malo zastao. »U izvjesnom smislu jesu. Dopuštaju

nam živjeti ovdje i pružaju nam pomoć u borbama protiv Carstva, noodani su samo svojemu kralju. Nemam nikakvu moć nad njima, osimone koju mi daje Hrotgar, a i on često ima problema s njihovimklanovima. Ima ih trinaest i svi su podložni Hrotgaru, no svaki klanskipoglavica ima golemu moć jer poglavice klanova biraju novoga kraljakada stari umre. Hrotgar shvaća našu borbu, ali mnogi poglavice ne.Zato ih ne smije bespotrebno ljutiti jer bi u protivnom izgubio potporunjihovih pripadnika pa su zato njegovi potezi u našu korist strogoograničeni.«

»Ti klanski poglavice«, rekao je Eragon, »jesu li i protiv mene?«»Još su više protiv tebe, bojim se«, umorno je priznao Adžihad.

»Već dugo vlada neprijateljstvo između patuljaka i zmajeva. Prijenego što su vilenjaci došli i osigurali mir, zmajevi su redovito jelistada patuljaka i krali im zlato, a patuljci sporo zaboravljaju staregrijehe. Doista, nikada nisu potpuno prihvatili jahače niti su im ikadadopuštali praviti reda u njihovu kraljevstvu. Galbatoriksov dolazak navlast samo je mnoge od njih uvjerio kako bi bilo bolje nikada više neimati posla s jahačima ni sa zmajevima.« Ove posljednje riječi uputioje Safiri. Eragon je polako upitao: »Zašto? Zar Galbatoriks ne zna

gdje su Farden Dur i Elesmera? Sigurno su mu za njih rekli jahačikad je prolazio obuku.«

»Rekli jesu, ali nisu pokazali. Jedno je znati da se Farden Durnalazi unutar ove planine, a nešto sasvim drugo pronaći ga.Galbatoriksa nisu vodili ni u jedno od tih mjesta prije pogibije njegovazmaja. Poslije toga, naravno, jahači mu više nisu vjerovali. Zavrijeme svoje pobune, pokušao je to silom izvući iz nekoliko jahača,no oni su radije umrli negoli mu otkrili. Glede patuljaka, nikada munije uspjelo nijednoga uhvatiti živa, iako je to samo pitanjevremena.»

»Zašto onda jednostavno ne uzme vojsku i ne kreneDuveldenvardenskom šumom dok ne pronađe Elesmeru?«, upitao jeEragon.

»Zato što su vilenjaci još uvijek dovoljno jaki da mu se odupru«,odgovorio je Adžihad. »Ne usuđuje se okušati svoju snagu protivnjih, barem ne još. No njegovo prokleto čarobnjaštvo svake je godinesnažnije. S još jednim jahačem na svojoj strani, bio bi nezaustavljiv. Idalje čini sve kako bi mu se jedno od ona dva preostala jajetaizleglo, no do sada nije imao uspjeha.«

Eragon je bio zbunjen. »Kako je moguće da mu se moćpovećava? Tjelesna mu snaga ograničava sposobnosti, a ona se nemože zauvijek povećavati.«

»Ne znamo«, rekao je Adžihad sliježući širokim ramenima, »a neznaju ni vilenjaci. Možemo se samo nadati da će ga jednoga danauništiti neko njegovo vlastito čarobnjaštvo.« Zavukao je ruku u prsluki izvadio oštećen komad svitka. Stavio ga je na stol i upitao: »Znaš lišto je ovo?«

Eragon se nagnuo i pogledao ga. Na njemu su, crnom tintom, biliispisani redci nepoznatim jezikom. Veliki dijelovi teksta bili suuništeni kapima krvi. Jedan mu je kraj bio pougljenjen. Mahnuo jeglavom: »Ne, ne znam.«

»Uzeli smo ga od vođe urgalske bande koju smo noćas uništili.To nas je stajalo dvanaest vojnika. Žrtvovali su se kako biste viuspjeli pobjeći. Ovo je pismo kraljev izum, a koristi ga za dopisivanjesa svojim podanicima. Trebalo mi je prilično vremena, no uspio samodgonetnuti značenje, barem na mjestima gdje je čitljivo. Piše ovako:... vratar u Itro Žadi mora propustiti donositelja ovoga svitka i njegove

miljenice. Mora im se osigurati prenoćište s pripadnicima njihovevrste. .. ali samo ako se te dvije frakcije suzdrže od međusobneborbe. Zapovijedi će izdavati Tarok Gaž, Durza i Moćni Ušnark.

»Ušnark je Galbatoriks. To na urgalskome jeziku znači 'otac', anjemu takvo laskanje godi.

Utvrdite za što su pogodni i... Pješaci i... moraju se držatiodvojeno. Nikakvo se oružje ne smije dijeliti dok... za pokret.

»Dalje se ne može razaznati ništa, osim nekoliko nejasnih riječi«,rekao je Adžihad.

»Gdje je Itro Žada? Nikad nisam čuo za to mjesto.«»Ni ja«, odgovorio je Adžihad, »što me navodi na pomisao da je

Galbatoriks potajno preimenovao neko mjesto. Nakon što sam ovoodgonetnuo, upitao sam se što stotine Urgala rade kod planine Bur,gdje si ih prvi put vidio, i kamo idu. Na svitku se spominju pripadnicinjihove vrste pa sam pretpostavio da na njihovu odredištu ima jošUrgala. Postoji samo jedan cilj radi kojega bi kralj okupio takvesnage — da osnuje neprirodnu vojsku od ljudi i čudovišta kako binas uništio.

Za sada nemamo što činiti osim čekati i motriti. Bez dodatnihpodataka, ne možemo naći tu Itro Žadu. Ipak, Farden Dur još nijeotkriven pa postoji nada. Jedini Urgali koji su ga vidjeli prošle su noćipoginuli.«

»Kako ste znali da mi dolazimo?«, upitao je Eragon. »Jedan nasje blizanac čekao, a i za Kule je bila postavljena zamka.« Bio jesvjestan da ih Safira pozorno sluša. Iako je šutjela, znao je da ćekasnije imati što reći.

»Imamo stražare na ulazu u dolinu kojom ste vi došli, na objemaobalama rijeke Medvjeđi zub. Poslali su golubicu da nas upozore«,objasnio je Adžihad.

Eragon se pitao je li to bila ona golubica koju je Safira pokušalapojesti.

»Kad su jaje i Arja nestali, jeste li to rekli Bromu? Rekao je danije dobio nikakvih vijesti od Vardena.«

»Pokušali smo ga upozoriti«, rekao je Adžihad, »nopretpostavljam da nam je Carstvo presrelo glasnike i ubilo ih. Zaštobi, inače, Razaci išli u Karvahal? Nakon toga je Brom otputovao stobom pa je bilo nemoguće dobiti vijesti od njega. Laknulo mi je kad

nam je poslao poruku preko glasnika iz Tirma. Nisam se iznenadiošto je otišao Džoudu. Bili su stari prijatelji. A Džoud nam je bezproblema poslao poruku jer nam preko Surde potajno dostavljahranu i ostale potrepštine. Sve je to potaknulo ozbiljna pitanja. Kakoje Carstvo znalo gdje postaviti zasjedu za Arju i, kasnije, za našeglasnike koji su išli u Karvahal? Kako je Galbatoriks saznao kojitrgovci pomažu Vardenima? Džoudova je trgovina praktički uništenaotkako ste bili kod njega, kao i ostalih trgovaca koji nam pomažu.Kad god neki njihov brod isplovi, nestane. Patuljci nam ne mogudavati sve što nam treba pa Vardenima očajnički ponestaje zaliha.Bojim se da u svojoj sredini imamo izdajnika, ili više njih, unatočtome što doista sustavno pregledavamo svačiji um.«

Eragon je utonuo u misli, prebirući po svemu što je čuo. Adžihadje mirno čekao da progovori. Tišina mu nije nimalo smetala. Prvi putotkako je našao Safirino jaje, Eragon je pomislio kako razumije štose oko njega događa. Barem je saznao odakle je stiglo Safirino jaje išto bi ga moglo čekati u budućnosti. »Što želite od mene?«, upitaoje.

»Kako to misliš?«»Mislim, što se od mene očekuje u Trondžhimu? Vi i patuljci

imate neke planove za mene, ali što ako se meni ne budu sviđali?«Glas mu je imao opor prizvuk. »Borit ću se kad bude potrebno,uživati kad za to bude prigode, tugovati kada za to bude potrebe iumrijeti kad za to dođe vrijeme... no neću nikome dopustiti da meupotrebljava protiv moje volje.« Zastao je kako bi mu se riječi slegle.»Jahači su u stara vremena bili krojači pravde, daleko iznad vođasvojega vremena. Taj položaj ne tražim. Dvojim da bi ljudi prihvatilitakav nadzor kad ga cijeloga života nisu imali, osobito da ih nadzirenetko ovako mlad kao ja. Ali, ja doista imam moć i primjenjivat ću jekako sam budem smatrao prikladnim. Želim znati kako me viplanirate upotrijebiti. A onda ću odlučiti pristajem li ili ne.«

Adžihad ga je iskosa pogledao. »Da si bilo tko drugi i da senalaziš pred bilo kojim drugim vođom, vjerojatno bi te ubili zbog tihdrskih riječi. Zašto misliš da ću ti otkriti svoje planove samo zato štoti to tražiš?« Eragon je pocrvenio, ali nije spustio pogled. »Ipak, upravu si. Tvoj ti položaj daje povlasticu da možeš to pitati. Ne možešizbjeći politiku u situaciji u kojoj se nalaziš. Svi će nastojati utjecati

na tebe, na ovaj ili onaj način. Ne želim, nimalo više od tebe, dapostaneš sredstvo nijedne skupine niti ičijega cilja. Moraš očuvatisvoju slobodu jer u njoj leži tvoja prava moć — sposobnostdonošenja odluka neovisno o bilo kojemu vođi ili kralju. Moja će vlastnad tobom biti ograničena, no vjerujem da je to za dobro. Poteškoćaleži u tome da se trebam potruditi kako bi te ljudi od moći uključili usvoje rasprave. Osim toga, unatoč tvojemu negodovanju, ljudi ovdjeipak nešto očekuju od tebe. Dolazit će ti sa svojim problemima, makoliko neznatni bili, i od tebe tražiti da ih riješiš.« Adžihad se nagnuonaprijed i smrtno ozbiljnim glasom počeo: »Bit će slučajeva kad ćenečija budućnost biti u tvojim rukama... Jednom ćeš riječju moćiljude obradovati ili ražalostiti. Djevojke će te pitati za koga bi setrebale udati, mnoge će se htjeti udati za tebe, a starci će te pitatikoje ih od djece treba naslijediti. Sa svima moraš biti ljubazan imudar, jer će ti pokloniti svoje povjerenje. Ne govori drsko ninepromišljeno jer će tvoje riječi imati daleko veći utjecaj nego što tibudeš mislio.«

Adžihad se naslonio pa su mu oči bile u sjeni. »Teret vlasti jest utome da čovjek mora biti odgovoran za dobrobit ljudi nad kojimavlada. To radim od dana kada su me izabrali na čelo Vardena, asada ćeš morati i ti. Budi oprezan. Neću podnositi nepravdu dok samna vlasti. Ne brini zbog svoje mladosti i neiskustva. To će brzoproći.«

Eragon se osjećao nelagodno od pomisli da će ljudi od njegatražiti savjete. »No, još uvijek niste rekli što mi je ovdje činiti.«

»Za sada ništa. Za osam dana prevalio si gotovo tristo pedesetkilometara, što je pothvat kojim se treba ponositi. Siguran sam da ćeti dobro doći odmor. Kad se oporaviš, ispitat ćemo tvoje sposobnostirukovanja oružjem i magijom. Poslije toga ću ti reći tvoje mogućnostii onda ćeš morati odlučiti kojim ćeš putem krenuti.«

»A Murtag?«, zajedljivo je upitao Eragon. Adžihad se smrknuo.Posegnuo je rukom ispod stola i podignuo Zaroka čije su ulaštenekorice lomile i odražavale svjetlo. Prešao je rukom preko njih izadržavao se na urezanom znaku. »Ostat će ovdje dok blizancimane dopusti da mu uđu u glavu.«

»Ne možete ga držati u zatvoru«, prosvjedovao je Eragon. »Nijepočinio nikakav zločin!«

»Ne možemo mu dati slobodu, a da nismo sigurni da se nećeokrenuti protiv nas. Bio nedužan ili ne bio, moguće je da je namajednako opasan kao i njegov otac«, rekao je Adžihad s prizvukomtuge u glasu.

Eragon je shvatio da Adžihada neće biti moguće razuvjeriti i da jenjegova briga utemeljena. »Kako ste mu uspjeli prepoznati glas?«

»Jednom sam sreo njegova oca«, kratko je rekao Adžihad.Potapšao je držak Zaroka. »Volio bih da mi je Brom rekao kako jeuzeo Morzanov mač. Predlažem ti da ga ne nosiš unutar FardenDura. Mnogi se ovdje s mržnjom sjećaju Morzanovih dana, poglavitopatuljci.«

»To ću imati na umu«, obećao je Eragon.Adžihad mu je dodao mač. »Ah, gotovo sam zaboravio. Kod

mene je Bromov prsten koji je poslao kao potvrdu svojega identiteta.Odlučio sam ga zadržati do njegova dolaska u Trondžhim. Sada kadga nema, vjerujem kako pripada tebi i mislim da bi to i on želio.«Otvorio je ladicu i iz nje izvadio prsten. Eragon ga je s ljubavljuprihvatio. Simbol urezan s vanjske strane safira bio je jednaktetoviranu znaku na Arjinu ramenu. Stavio ga je na kažiprst i divio seodrazu svjetla u njemu. »Ja... sam počašćen«, rekao je.

Adžihad je ozbiljno kimnuo glavom, a onda je odgurnuo stolicu iustao. Okrenuo se Safiri i moćnim glasom rekao: »Nemoj misliti dasam te zaboravio, o moćni zmaju. Sve sam ovo rekao i za tvojedobro, jednako kao i za Eragonovo. Čak je važnije da ti sve to znaš,jer imaš zadaću čuvati ga u ovim opasnim vremenima. Nemojpodcjenjivati svoju moć ni oklijevati kad mu treba pomoći jer beztebe sigurno ne bi uspio.«

Safira je spuštala glavu dok im se oči nisu našle na istoj razini ipočela je zuriti u njega svojim uskim izduženim očima. Međusobnosu se ispitivali, bez riječi. Nijedno nije ni trepnulo. Adžihad se prvipomaknuo. Spustio je pogled i nježnim glasom rekao: »Doista, pravaje povlastica upoznati te.«

»Dobar je«, s poštovanjem je rekla Safira. Okrenula se premaEragonu. »Reci mu da sam zadivljena i Trondžhimom i njime.Carstvo ga se s pravom boji. No, daj mu na znanje kako bih, da te jeodlučio ubiti, uništila Trondžhim, a njega raskomadala zubima.«

Eragon je oklijevao iznenađen gorčinom u njezinu glasu, a ondamu je prenio poruku. Adžihad ju je ozbiljno pogledao. »Ne bihočekivao ništa manje od nekoga tako plemenita, no dvojim da biprošla pokraj blizanaca.«

Safira je podrugljivo zarežala. »Bljak!«Eragon je znao što je htjela reći pa je rekao: »Onda su sigurno

puno snažniji nego što izgledaju. Mislim da bi gorko požalili kad bi seikada suočili sa zmajevim gnjevom. Njih bi dvojica, možda, uspjelaporaziti mene, ali Safiru nikada. Trebate znati da zmaj jača magijskesposobnosti svojega jahača tako da on postaje daleko moćniji odobičnih magičara. Zato je Brom uvijek bio slabiji od mene. Mislim dasu blizanci, u nedostatku jahača, precijenili svoju moć.«

Adžihad je izgledao uznemireno. »Broma su smatrali jednim odnaših najjačih magičara. Samo su vilenjaci bili od njega jači. Ako jeto što kažeš istina, morat ćemo razmotriti mnogo toga.« Naklonio seSafiri. »Bilo kako bilo, drago mi je da nije bilo potrebe nauditi bilokome od vas dvoje.« Safira je zauzvrat izvela dubok naklon glavom.Adžihad se ispravio kretnjama pravog gospodara i poviknuo:»Oriče!« Patuljak je uletio u prostoriju, stao pokraj stola i prekrižioruke. Adžihad ga je mrko i živčano pogledao. »Prouzročio si mivelikih problema, Oriče. Morao sam slušati pritužbe jednoga blizancao tvojemu neposluhu. Neće me pustiti na miru dok te ne kaznim.Nažalost u pravu su. To je ozbiljna stvar preko koje se ne smijeprijeći. Čeka te kazna.«

Orik je preletio pogledom do Eragona. Lice mu nije odavalonikakve osjećaje. Govorio je brzo i grubo. »Kuli su bili gotovo opkoliliKosta-mernu. Strijelama su gađali zmaja, Eragona i Murtaga, ablizanci nisu učinili ništa kako bi ih zaustavili. Poput...šilvena, odbilisu otvoriti ulaz, iako smo dobro vidjeli kako Eragon, s druge stranevodopada, izvikuje lozinku za otvaranje. A odbili su išta poduzeti čaki kad se Eragon nije pojavljivao iz vode. Možda sam pogriješio, nonisam mogao dopustiti da jahač pogine.«

»Nisam bio dovoljno jak da bih sam isplivao«, dodao je Eragon.»Bio bih se utopio da me on nije izvukao.« Adžihad ga je pogledao,a onda ga je ozbiljno upitao: »A kasnije, zašto si im se usprotivio?«Orik je prkosno podignuo bradu. »Nisu imali pravo nasilno ulaziti uMurtagov um. No, ne bih ih sprječavao da sam znao tko je Murtag.«

»Ne, ispravno si postupio, iako bi bilo jednostavnije da nisi. Nijena nama da prisilno ulazimo u umove drugih ljudi, bez obzira na totko su.« Adžihad je tapkao prstima po gustoj bradi. »Tvoji su potezibili časni, no ipak se nisi pokorio izravnim zapovijedimapretpostavljenoga. Kazna za to oduvijek je bila smrt.« Orik je ukočioleđa.

»Ne možete ga zbog toga ubiti! Samo je meni pomagao«,poviknuo je Eragon.

»Ti se nemaš pravo miješati«, kruto je odbrusio Adžihad. »Orik jeprekršio zakon i mora snositi posljedice.« Eragon se opet htiousprotiviti, ali je Adžihad podignuo ruku i prekinuo ga. »Ali, u pravusi. Kazna će biti smanjena zbog okolnosti. Od sada si, Oriče,isključen iz službe i zabranjeno ti je sudjelovati u bilo kakvim vojnimdjelovanjima pod mojim zapovjedništvom. Jesi li razumio?«

Orikovo se lice prvo smrknulo, a potom je izgledao zbunjeno.Duboko je kimnuo glavom. »Jesam.«

»Nadalje, budući da više nemaš redovitih dužnosti, imenujem teEragonovim i Safirinim vodičem tijekom njihova boravka ovdje.Moraš se pobrinuti da ovdje dobiju svu udobnost i potporu koju immožemo ponuditi. Safira će boraviti iznad Izidar Mitrima. Eragonmože odabrati odaje po želji. Kad se oporavi od puta, odvedi ga doterena za uvježbavanje. Ondje ga očekuju«, rekao je Adžihad sizrazom zadovoljstva u očima.

Orik se duboko naklonio. »Razumijem.«»Vrlo dobro, možete svi ići. Na izlasku mi pošaljite blizance.«

Eragon se naklonio i krenuo, a onda je upitao: »Gdje mogu naćiArju? Volio bih je vidjeti.«

»Nikome nije dopušteno posjećivati je. Morat ćeš čekati da onadođe k tebi.« Adžihad je spustio pogled što je bio jasan znak da ihotpušta.

## BLAGOSLOVI DIJETE, ARGETLAMEEragon se u hodniku protegnuo. Ukočio se od tolikog sjedenja.

Blizanci su iza njega ušli u Adžihadovu radnu sobu i za sobomzatvorili vrata. Eragon je pogledao Orika. »Žao mi je da imašproblema zbog mene«, ispričavao se.

»Neka te to ne muči«, gunđao je Orik i čupkao bradu. »Adžihadmi je dao ono što sam želio.«

Čak je i Safira bila osupnuta tom izjavom. »Kako to misliš?«,pitao je Eragon. »Ne možeš nikoga uvježbavati niti se boriti i nesmiješ ništa činiti, osim mene čuvati. Kako možeš takvo neštoželjeti?«

Patuljak ga je mirno promatrao. »Adžihad je dobar vođa. Znakako se pridržavati zakona i usto ostati pravedan. Po njegovoj samzapovijedi kažnjen, ali sam ujedno i jedan od Hrotgarovih podanika.Iako sam pod Adžihadovom vlasti, ipak imam slobodu činiti štoželim.«

Eragon je shvatio kako ne bi bilo mudro zaboraviti Orikovupodvojenu odanost i podijeljenu prirodu vlasti u Trondžhimu.»Adžihad te upravo postavio na moćan položaj, nije li tako?«

Orik se duboko nasmijao. »Upravo to, i to tako da se blizanci nemogu žaliti. To će ih sigurno razljutiti. Adžihad znalački igra igru,doista. Dođi, mladiću, oprosti što si gladan. I moramo smjestititvojega zmaja.«

Safira se pobunila. Eragon je dodao: »Ime joj je Safira.«Orik joj se blago naklonio. »Ispričavam se, to ću svakako

upamtiti.«Skinuo je narančastu svjetiljku sa zida i poveo ih niz hodnik.

»Umiju li se i drugi u Farden Duru služiti magijom?«, upitao jeEragon. Trudio se ići ukorak s brzonogim patuljkom. Pažljivo je držaoZaroka i skrivao rukom znak na koricama.

»Rijetki«, rekao je Orik te brzo slegnuo ramenima. »A i oni kojiumiju ne mogu učiniti puno više od iscjeljivanja rana. Svi su semorali brinuti za Arju, zbog goleme snage potrebne za njezinoliječenje.«

»Osim blizanaca.«»Oii«, promrmljao je Orik. »Ionako ne bi pristala na njihovu

pomoć. Njihova umijeća nisu namijenjena liječenju, nego smišljanjuurota radi stjecanja moći, na štetu drugih. Adžihadov im jeprethodnik Dinor dopustio da se priključe Vardenima jer mu jetrebala njihova pomoć... Ne možeš se oduprijeti Carstvu bezčarobnjaka koji na bojišnici imaju svoje zadaće. Gadan su par, noimaju i oni svoju svrhu postojanja.«

Ušli su u jedan od četiriju glavnih tunela koji dijele Trondžhim.Tunelima su prolazile i mnoge skupine ljudi i patuljaka čiji su glasovi

odzvanjali od ulaštena poda. Čim bi ugledali Safiru, naglo bi utihnuli isve bi oči bile uprte u nju. Orik nije obraćao pozornost na gledatelje,skrenuo je lijevo i krenuo prema udaljenom ulazu u Trondžhim.»Kamo idemo?«, upitao je Eragon. »Izvan ovih hodnika kako biSafira mogla odletjeti do zmajske utvrde iznad Izidar Mitrima, tj.Zvjezdane ruže. Utvrda nema krova. Vrh Trondžhima otvoren jeprema nebu, kao i vrh Farden Dura, tako da će ona..., tj. da ćeš ti,Safira, moći slijetati ravno u utvrdu. Ondje su stanovali jahači kad suposjećivali Trondžhim.«

»Neće li ondje biti hladno i vlažno bez krova?«, upitao je Eragon.»Neee.« Orik je odmahnuo glavom. »Farden Dur nas štiti od

nepogoda. Ovamo ne dopiru ni kiša ni snijeg. Osim toga, u zidovimautvrde nalaze se mramorne špilje za zmajeve. One pružaju potpunuzaštitu. Trebaš se bojati samo siga. Znale su, kad bi pale, raspolovitikonja.«

»Sa mnom će sve biti u redu«, rekla je Safira. »Mramorna ješpilja sigurnija od bilo kojega prostora u kojemu smo do sadastanovali.«

»Možda... Misliš li da će s Murtagom biti u redu?«»Adžihad me se dojmio kao častan čovjek. Osim ako Murtag ne

pokuša pobjeći, dvojim da će mu itko nauditi.«Eragon je prekrižio ruke. Nije bio spreman za daljnji razgovor. Bio

je zapanjen promjenom okolnosti u samo jednom danu. Njihova jeluđačka trka od Gileda konačno završila, ali se od njega očekivalo dai dalje trči i jaše. »Gdje su nam konji?«

»U staji pokraj ulaza. Možemo ih posjetiti prije negoli napustimoTrondžhim.«

Iz Trondžhima su izišli kroz ista vrata kroz koja su i ušli. U zlatnimsu se grifonima odražavale tisuće boja od desetaka raznobojnihsvjetiljka po zidovima. Od početka Eragonova razgovora sAdžihadom sunce je dobrano odmaknulo pa kroz otvor nad krateromviše nije dopiralo svjetlo do Farden Dura. Bez tih sunčanih zrakapunih prašine, unutrašnjost je planine bila baršunastocrna. Jedina jesvjetlost dopirala iz Trondžhima koji je u toj tami svjetlucavo treperio.Sjaj toga grada-planine bio je tako velik da je osvjetljavao tlo i naudaljenosti od stotinu metara.

Orik je pokazao rukom prema šiljastome tornju Trondžhima.»Gore te čeka svježe meso i čista planinska voda«, rekao je Safiri.»Možeš stanovati u bilo kojoj špilji. Kad jednu odabereš, bit će tiprostrijeta posteljina i više te nitko neće smetati.«

»Mislio sam da ćemo ići zajedno. Ne želim se odvajati od Safire«,prosvjedovao je Eragon.

Orik se okrenuo prema njemu. »Jahaču Eragone, ja ću učiniti sveda ti bude ugodno, no bit će najbolje da Safira pričeka u zmajskojutvrdi dok ti budeš jeo. Tuneli koji vode do blagovaonica nisudovoljno prostrani da bi ona išla s tobom.«

»Zašto mi jednostavno ne donesete hranu u utvrdu?«Orik je oprezna izraza lica dodao: »Zato što se hrana priprema

ovdje dolje, a do vrha je vrlo daleko. Ako baš želiš, možemo poslatislugu da donese jelo u utvrdu. Trebat će mu prilično vremena, notako ćeš moći jesti sa Safirom.«

On to stvarno misli, pomislio je Eragon zapanjen njihovomspremnošću da tako puno učine za njega. No, zbog načina na koji jeto Orik rekao, pitao se nije li to neka vrsta testa.

»Umorna sam«, rekla je Safira. »A ta mi zmajska utvrda zvučiprivlačno. Idi, pojedi svoj obrok, a onda dođi k meni. Bit će pravoolakšanje zajedno se odmarati, bez straha od divljih životinja ivojnika. Predugo smo trpjeli nedaće putovanja.«

Eragon ju je zamišljeno gledao, a onda je rekao Oriku: »Jest ćuovdje dolje.« Patuljak se nasmiješio zadovoljna lica. Eragon jeodvezao Safirino sedlo kako bi mogla udobno leći. »Molim te, ponesiZaroka.«

»Hoću«, rekla je i kandžama zahvatila i mač i sedlo. »Ali zadržiluk.

U ove ljude moramo imati povjerenja, no ne toliko da graniči sglupošću.«

»Znam«, složio se malo uznemiren. Safira se bučnim skokomodrazila od tla i vinula u mirne visine. U mraku se čulo samoravnomjerno lupanje njezinih krila. Dok je nestajala iza rubatrondžhimskog vrha, Orik je duboko uzdahnuo.

»Bože moj, doista si blagoslovljen. U srcu mi najednom zavladažudnja za nebeskim prostranstvima i liticama što se dižu u nebo, kao

i želja da lovim kao jastreb. Ipak, noge su mi korisnije na zemlji, pomogućnosti ispod zemlje.«

Glasno je pljesnuo rukama. »Zapostavljam svoje dužnostidomaćina. Znam da nisi jeo od onoga bijednoga obroka koji su tiblizanci odredili. Zato dođi. Idemo pronaći kuhare i isprositi od njihmesa i kruha!«

Eragon je išao za patuljkom, prvo natrag u Trondžhim, a ondakroz cijeli labirint hodnika sve dok nisu stigli u dugačku prostorijupunu niskih kamenih stolova za patuljke. U kamenim pećima, izadugog pulta, plamsala je vatra.

Orik je zdepastom patuljku rumena lica rekao nešto nanepoznatu jeziku i ovaj im je odmah pružio kamene pladnjeve punevrelih gljiva i ribe. Zatim su se popeli uz nekoliko stepeništa domalog udubljenja u vanjskom zidu Trondžhima, ondje sjeli i prekrižilinoge. Eragon je, bez riječi, posegnuo za svojim jelom.

Kad su ispraznili plitice, Orik je zadovoljno uzdahnuo i izvadio lulus dugačkim drškom. Upalio ju je i progovorio: »Hvale vrijedan obrok,iako nam je trebao dobar gutljaj medovine da ga pošteno speremoniz grlo.«

Eragon je promatrao do ispod njih. »Bavite li se vi u Farden Durupoljodjelstvom?«

»Ne, ima sunca samo za mahovinu, gljive i plijesan. Trondžhimne može opstati bez namirnica iz okolnih dolina zbog čega mnogi odnas radije žive drugdje u planini Bur.«

»Ima, dakle, još patuljskih gradova?«»Ne toliko koliko bismo htjeli. A Trondžhim je najveći.« Naslonivši

se na lakat, Orik je dobrano potegnuo iz lule. »Ti si vidio samo donjekatove pa nisi uočio da je većina Trondžhima napuštena. Što se višepenješ, to je prazniji. Ima cijelih katova u koje nitko stoljećima nezalazi. Većina patuljaka radije boravi pod Trondžhimom i FardenDurom, u pukotinama i prolazima uzduž i poprijeko planinskihstijena. Stoljećima smo uvelike kopali ispod planine Bur. Može seproći s jednoga kraja planine na drugi, a da se ne stupi nogom napovršinu.«

»Čini se da je šteta imati sav taj neiskorišteni prostor uTrondžhimu«, primijetio je Eragon.

Orik je kimnuo glavom. »Neki zagovaraju napuštanje Trondžhimajer nam uvelike crpi zalihe, no ima on i neprocjenjivu zadaću.«

»Koju?«»U teškim vremenima može prihvatiti cijeli narod. Bila su samo tri

slučaja u našoj povijesti kad smo bili primorani ići do takvih krajnosti,no svaki nas je put spasio od sigurne i potpune propasti. Zato unjemu uvijek držimo vojsku spremnu za borbu.«

»Nikada nisam vidio ništa tako velebno«, priznao je Eragon.Orik se nasmiješio s lulom u ustima. »Drago mi je da tako misliš.

Trondžhim se naraštajima gradio, a mi živimo mnogo dulje od ljudi.Nažalost, zbog prokletoga Carstva rijetkima je izvana bilo dopuštenovidjeti njegovu slavu.«

»Koliko je Vardena ovdje?«»Patuljaka ili ljudi?«»Ljudi. Želim znati koliko ih je pobjeglo iz Carstva.«Orik je ispustio dugi dim koji mu se lagano omatao oko glave.»Ovdje ima oko četiri tisuće pripadnika tvoje vrste. No, to baš nije

pokazatelj onoga što ti želiš saznati. Ovamo dolaze samo ljudi kojise žele boriti. Ostali su pod zaštitom kralja Orina u Surdi.«

Tako malo?, razočarano je pomislio Eragon. Samo kraljevskavojska broji gotovo šesnaest tisuća vojnika, kad se okupi u punombroju, ne računajući Urgale. »Zašto se Orin sam ne bori protivCarstva?«, upitao je.

»Kad bi otvoreno pokazao neprijateljstvo«, rekao je Orik,»Galbatoriks bi ga skršio. Ovako se Galbatoriks suzdržava odnapada jer Surdu smatra nebitnom opasnosti, što je pogrešno.

Upravo su zahvaljujući Orinovoj pomoći Vardeni dobili većinuoružja i ostalih potrepština. Bez njega ne bi bilo nikakva otporaCarstvu. Nemoj očajavati zbog broja ljudi u Trondžhimu. Ovdje imamnogo patuljaka, mnogo više nego što si ih vidio, i svi će se boritikad za to dođe vrijeme. Orin nam je obećao i vojsku za borbu protivGalbatoriksa. I vilenjaci su nam obećali pomoć.«

Orik je podignuo kapu omotanu žicom i hrapavim prstom prešaopreko urezanoga znaka. »Ovo je simbol mojega klana. Mi smoIngitumi, kovinari i majstori kovači. Čekić i zvijezde ugrađeni su upod Trondžhima jer su bili u osobnom grbu našega utemeljitelja

Korgana. Jedan klan koji vlada i dvanaest klanova uz njega. I kraljHrotgar je durgrimst ingitum. Donio je veliku slavu i čast mojoj kući.«

Kad su pladnjeve vratili kuharu, u hodniku su prošli pokrajpatuljka koji je istupio pred Eragona, naklonio se i s poštovanjemrekao: »Argetlam.«

Eragon se spetljao oko odgovora i od nelagode pocrvenio, ali muje patuljkova gesta, na čudan način, godila. Nitko mu se nikada uživotu nije naklonio. Nagnuo se i upitao: »Što je rekao?«

Orik je zbunjeno slegnuo ramenima. »To je vilenjačka riječ kojase koristila kod obraćanja jahačima. Znak srebrnu ruku.« Eragon jebacio pogled prema ruci u rukavici i pomisli na gedvei ignaziu kojamu je svijetlila na dlanu. »Želiš li se vratiti Safiri?«

»Mogu li se prije toga negdje okupati? Već dugo nisam imaomogućnosti oprati prljavštinu od putovanja. A i košulja mi jepoderana i puna krvavih mrlja pa smrdi. Volio bih obući neku drugu,no nemam novca za novu košulju. Ima li načina nešto zaraditi?«

»Imaš li ti namjeru vrijeđati Hrotgarovo gostoprimstvo,Eragone?«, oštro je upitao Orik. »Dok si u Trondžhimu, nećeš ništamorati kupovati. Platit ćeš na drugi način. Za to će se pobrinutiAdžihad i Hrotgar. Dođi. Pokazat ću ti gdje ćeš se oprati, a onda ću tidonijeti košulju.«

Poveo je Eragona niz visoko stubište koje je vodilo duboko ispodTrondžhima. Hodnici su se pretvorili u tunele kojima je Eragon hodaosagnut jer im je visina bila samo metar i pol. Sve su svjetiljke bilecrvene. »Da te svjetlo ne zaslijepi kad ulaziš u mračan hodnik ili kadiz njega izlaziš«, objasnio mu je Orik. Ušli su u praznu prostoriju smalim vratima na drugoj strani. Orik je pokazao rukom. »Ondje subazeni, kao i četke i sapun. Odjeću ostavi ovdje. Kada iziđeš, čekatće te nova.«

Eragon mu je zahvalio i počeo se svlačiti. Osjećao se mučno,sam u podzemlju, osobito zbog toga niska kamena stropa. Brzo sesvukao. Bilo mu je hladno pa je hitro otvorio vrata, ušao i našao se upotpunoj tami. Polako se kretao dok nogom nije zagazio u topluvodu, a onda se spustio u nju. Voda je bila blago slana, alidjelotvorna i umirujuća. Na trenutak se uplašio da će ga strujaodnijeti daleko od vrata, u duboku vodu, no kako je dalje gazio,otkrio je da je voda uvijek do koljena.

Pokušavao se uhvatiti za klizav zid dok nije pronašao sapun ičetke, a onda se istrljao. Poslije je plutao zatvorenih očiju i uživao utoploti.

Ponovno se pojavio u osvijetljenoj prostoriji. S tijela mu se cijedilavoda. Ondje su ga čekali lijepa platnena košulja i hlače. Prilično sumu dobro odgovarali. Zadovoljno se vratio u tunel.

Orik ga je s lulom u ruci čekao. Stubištem su se popeli natrag uTrondžhim, a onda izišli iz grada-planine. Eragon je zurio u sam vrhTrondžhima i mislima dozvao Safiru. Kad je sletjela iz zmajskeutvrde, upitao je: »Kako se održava veza s ljudima na vrhuTrondžhima?«

Orik se glasno nasmijao. »Taj smo problem davno riješili. Nisiopazio da se iza otvorenih svodova, iza kojih vode hodnici nasvakome katu, nalazi neprekidno spiralno stubište koje vodi okozidova središnje trondžhimske dvorane pa sve do zmajske utvrdeiznad Izidar Mitrima. Zovemo ga Vol Turim, tj. Beskonačno stubište.Tim se stubištem, u slučaju opasnosti, ne može brzo trčati, a nijeprikladno ni za svakodnevnu uporabu. Za prenošenje porukakoristimo signalne svjetiljke. Ima još jedan put koji se rijetko koristi.Kad je stubište Vol Turim sagrađeno, u njemu je uklesan gladakžlijeb. Izgleda kao divovski spust, a pruža se cijelom visinom planine.Eragonu su od smiješka zatitrale usne. »Je li opasan?«

»Ni ne pomišljaj ga isprobati. Napravljen je za patuljke i preuzakje za ljude. Ako ispadneš iz njega, mogao bi pasti na stubište i udaritio svodove, a možda bi pao i u prazan prostor.«

Safira je sletjela na udaljenosti dometa strijele. Ljuske su jojškripale.

Dok je pozdravljala Eragona, iz Trondžhima su počeli izlaziti ljudii patuljci. Okupljali su se oko nje i sa zanimanjem zamorili. Eragon jes nelagodom promatrao rastuće mnoštvo. »Bolje kreni«, rekao jeOrik dok ga je gurao naprijed. »Naći ćemo se kod ovoga ulaza sutraujutro. Ovdje ću te čekati.«

Eragon je zastao. »Kako ću znati kad je jutro?«»Poslat ću nekoga da te probudi. Sada idi!« Bez daljnjih

prosvjeda Eragon se provukao kroz glasno mnoštvo oko Safire ibacio joj se na hrbat.

Prije negoli je uspjela uzletjeti, prišla im je starica i snažnouhvatila Eragona za nogu. Pokušao se osloboditi, ali ga je držala zagležanj kao željeznom kandžom. Nije se mogao otrgnuti. Pogled jeuprla u njega. Oko plamtećih sivih očiju imala je mnoštvo bora, a naupalim obrazima koža joj je bila puna dugačkih brazda. Na povijenojlijevoj ruci držala je nekakav otrcan zavežljaj. Eragon je prestrašenoupitao: »Što želiš?«

Žena je podignula povijenu ruku, sa zavežljaja je skliznuo otrcaniprekrivač i Eragon je ugledao glavu malog djeteta. Promuklim,očajničkim glasom žena je progovorila: »Dijete nema roditelja.Curica je. Nikoga nema da se za nju brine, a ja sam slaba.Blagoslovi je svojom moći, Argetlame. Daj joj blagoslov za sreću!«

Eragon je očima potražio Orika ne bi li mu ovaj pomogao, no onga je samo suzdržano promatrao. Svi su utihnuli i čekali Eragonovodgovor. Ženine su oči i dalje bile uprte u njega. »Blagoslovi je,Argetlame, blagoslovi«, uporno je preklinjala.

Eragon nije nikada u životu nikoga blagoslovio. To se u Alagezijinije olako radilo jer se blagoslov mogao lako izjaloviti i postati višeprokletstvo nego milost, osobito ako je izgovoren s lošom namjeromili s nedostatkom pouzdanja. Smijem li preuzeti tu odgovornost?,upitao se.

»Blagoslovi je, Argetlame, blagoslovi.«Najednom je odlučno počeo tražiti rečenicu ili izraz koji bi

upotrijebio. Ničega se nije mogao sjetiti dok nije pomislio na drevnijezik. Bit će to pravi blagoslov, izgovoren riječima moći koje ćeizgovoriti čovjek s moćima.

Nagnuo se i skinuo rukavicu s desne ruke. Prislonio je dlan nadjetetovo čelo i izgovorio: »Atra gulai un ilian totr ono un atra onovaize skplirfra rotr.« Kad je to izgovorio, naglo je osjetio slabost kaoda se poslužio magijom. Polako je navukao rukavicu i rekao ženi:»To je sve što mogu učiniti za nju. Ako postoje riječi koje imaju moćspriječiti tragediju, onda su to ove.«

»Hvala ti, Argetlame«, prošaptala je i blago se naklonila. Počelaje opet pokrivati dijete, ali je Safira zarežala i stala se okretati dok jojglava nije došla iznad djetetove. Žena se ukočila. Zastao joj je dah.Safira je spustila njušku i vrškom nosa pogladila dijete između očiju,a onda lagano podignula glavu. U mnoštvu se prolomio uzdah jer se

na djetetovu čelu, na mjestu gdje ju je Safira dotaknula, pojavilazvijezda, bijela i srebrna kao gedvei ignazia. Žena je zurila u Safiru iiskričavim joj pogledom, bez riječi, zahvaljivala.

Safira je odmah uzletjela, a mnoštvo je zapljusnuo zračni udarnjezinih snažnih krila. Kad se tlo pod njima udaljilo, Eragon jeduboko udahnuo i čvrsto se uhvatio Safiri oko vrata. Što si onoizvela?, tiho ju je upitao.

Dala sam joj nadu. A ti si joj dao budućnost.Eragona je najednom obuzeo osjećaj samoće, unatoč Safirinoj

nazočnosti. Okoliš im je bio tako stran. Prvi je put jasno spoznaokoliko je daleko od rodnoga doma. Iako je bio porušen, još mu jeuvijek bio u srcu. Što sam to ja postao, Safira?, upitao je. Tek sam uprvoj godini muškosti, a već sam razgovarao s vođom Vardena.Galbatoriks me progonio i putovao sam s Morzanovim sinom, a sadaod mene traže i blagoslove! Kakvu to mudrost mogu dati ljudima, ada ju oni već nisu spoznali? Kakav podvig mogu napraviti, koji vojskane može napraviti bolje od mene? To je ludosti Trebao bih biti uKarvahalu s Roranom.

Safiri je trebalo dugo da mu odgovori, a kad je progovorila, riječije izgovarala vrlo nježno. »Mladunče, to si ti. Mladunče koje se boriući u svijet. Ja mogu po godinama biti mlađa od tebe, ali sam poiskustvu daleko starija. Nemoj se brinuti zbog takvih stvari. Nađi mirondje gdje jesi i u onome što jesi. Ljudi često znaju što se moraučiniti. Trebaš im samo pokazati put. To je mudrost. Glede podviga,nikakva vojska ne bi mogla dati blagoslov kakav si ti dao.«

»Ali to nije bilo ništa«, prosvjedovao je. »Sitnica.«»Ne, nije tako. Ono što si vidio, bio je početak druge priče, druge

legende. Zar misliš da će to dijete ikada biti zadovoljno kaogostioničarka ili poljodjelka kad joj je zmaj obilježio čelo i kad tvojeriječi vise nad njom? Ti podcjenjuješ našu moć i moć sudbine.«

Eragon je pognuo glavu. »To me cijeloga preplavljuje. Osjećamse kao da živim u nekoj iluziji, u snu, gdje je sve moguće. Znam dase događaju neshvatljive stvari, no uvijek nekome drugome, unekom dalekom mjestu i vremenu. A ja sam našao tvoje jaje, učiome jahač i imao sam dvoboj sa Sjenom — to se ne događa nekomseoskom dječaku kakav sam ja, tj. kakav sam bio. Nešto memijenja.«

»Tvoja te virda mijenja«, rekla je Safira. »Svako doba treba svojeidole. Možda je ta uloga zapala tebi. Seoski dječaci ne dobivaju bezrazloga ime po prvome jahaču. Tvoj je imenjak bio početak, a ti sinastavak - «

»Ah«, izustio je Eragon i odmahnuo glavom. »Govoriš uzagonetkama. .. Ali, ako je sve predodređeno, znače li išta našeodluke? Ili moramo jednostavno naučiti prihvaćati svoju sudbinu?'«

Safira je odlučno rekla: »Eragone, ja sam tebe izabrala dok samjoš bila u jajetu. Tebi je dana prigoda za koju bi mnogi dali život. Jesili zbog toga nesretan? Izbaci takve misli iz svoga uma. Na njih nemaodgovora i nećeš s njima biti nimalo sretniji.«

»Točno«, sumorno se složio. »Svejedno mi se vrzmaju po glavi.«»Stvari su... nesređene... sve od Bromove smrti. Zbog toga sam

zabrinuta«, priznala je Safira, što ga je iznenadilo, jer se činilo da jerijetko uznemirena. Već su bili iznad Trondžhima. Eragon jepogledao kroz otvor na vrhu i vidio pod zmajske utvrde, Izidar Mitrim,veleban safir oblika zvijezde. Znao je da se ispod njega nalazivelebna trondžhimska središnja dvorana. Safira je bešumno sletjelau zmajsku utvrdu. Preletjela je preko ruba utvrde i spustila se u IzidarMitrim. Prizemljila se oštrim udarom kandža o safir.

»Zar ga nećeš ogrebati«, upitao je Eragon.»Mislim da neću. To nije običan dragi kamen.« Eragon joj je

skliznuo s hrpta i polako se okretao u krug te upijao neobičan prizor.Bili su u okrugloj prostoriji bez krova, visokoj i širokoj dvadesetmetara. Na zidu su bili mračni ulazi u špilje različitih veličina, odmalih udubljenja veličine čovjekova tijela do prostora većih od kuće.Po mramornom su zidu bile ugrađene sjajne ljestve kako bi se ljudimogli popeti i do najviših špilja. Iz utvrde je vodio tunel s golemimsvodom Eragon je ispitivao veliki dragi kamen pod nogama i legaona nj.

Priljubio je obraz na hladni safir i pokušavao gledati kroza nj.Nazirale su se svjetlucave iskrivljene crte i treptave točkice, ali se udvorani, gotovo dva kilometra ispod njih, nije moglo ništa razaznati.

»Hoću li ja morati spavati odvojeno od tebe?«Safira je mahnula svojom golemom glavom. »Ne. Ima krevet za

tebe u mojoj špilji. Dođi vidjeti.« Okrenula se, bez otvaranja krila, iskočila više od pet metara uvis te uletjela u špilju srednje veličine.

Eragon se uspentrao za njom. Špilja je bila tamnosmeđa i dubljanegoli je očekivao. Zbog grubo obrađenih zidova izgledala je kaoprirodna. Uz stražnji zid bio je golem jastuk na kojemu se Safiramogla cijela sklupčati. Pokraj njega je bio krevet, ugrađen u pokrajnjizid. Špilju je osvjetljavala samo jedna crvena svjetiljka na kojoj je biopoklopac tako da se svjetlo moglo prigušiti.

»Sviđa mi se«, reče Eragon. »Daje mi osjećaj sigurnosti.«»Da.« Safira se sklupčala na jastuku i promatrala ga. Eragon je

uzdahnuo i utonuo u madrac. Osjećao je umor u cijelome tijelu.»Safira, nisi baš puno govorila otkako smo ovdje. Što misliš o

Trondžhimu i Adžihadu?«»Vidjet ćemo... Čini se, Eragone, da smo se ovdje upleli u novu

vrstu ratovanja, u kojemu su mačevi i kandže beskorisni, a riječi isavezništva imaju jednak učinak - Blizanci nas ne vole. Moramodobro paziti na njihove moguće podvale. Malo je patuljaka koji u nasimaju povjerenja. Vilenjaci nisu željeli da jahač bude čovjek tako daćemo imati opiranja i s njihove strane. Najbolje što možemo učinitijest saznati tko ovdje vlada i s njim se sprijateljiti. I to brzo.«

»Misliš li da je moguće ostati neovisnim o svim tim moćnicima?«Premjestila je krila u udobniji položaj. »Adžihad podupire našu

slobodu, no možda nećemo moći opstati ne podarimo li lojalnost ovojili onoj skupini. Ubrzo ćemo znati što nam je činiti.«

MANDRAGORIN KORIJEN I DAŽDEVNJAKOVJEZIK

Kad se Eragon probudio, svi su pokrivači bili ispod njega, ali muje ipak bilo toplo. Safira je na svom jastuku spavala i ravnomjernodisala.

Prvi put otkako su ušli u Farden Dur, Eragon se osjećao sigurno ioptimistično. Bio je sit i u toplu, a mogao je spavati koliko je htio. Unjemu je popustila napetost koja mu se skupljala od Bromove smrti ilijoš od ranije, otkad je napustio dolinu Palankar.

Više se ne moram bojati. Ali, što je s Murtagom? Bez obzira nasusretljivost Vardena, on to gostoprimstvo nije mogao prihvatiti čistesavjesti jer je znao da je, namjerno ili ne, Murtaga doveo uzatočeništvo. To je stanje nekako morao riješiti.

Pogledom je prelazio preko hrapava stropa špilje i razmišljao oArji. Ukorio je sebe zbog toga sanjarenja, podignuo glavu i pogledaou zmajsku utvrdu. Na rubu špilje sjedila je velika mačka i lizala šapu.Kad ga je pogledala, vidio je da ima blještave, crvene kose oči.

»Solembum?«, upitao je ne vjerujući vlastitim očima.»Očito.« Mačkodlak je mahnuo dugom dlakom na glavi i lijeno

zijevnuo te tako pokazao duge, oštre povijene zube. Protegnuo se,skočio iz pećine i tupim udarcem prizemljio na Izidar Mitrim, gotovosedam metara ispod njih. »Dolaziš li?«

Eragon je pogledao Safiru. Već je bila budna i nepomično ga jepromatrala. »Idi. Sa mnom će sve biti u redu«, promrmljala je.Solembum ga je čekao pod svodom koji je vodio do ostatkaTrondžhima. Čim je nogama dotaknuo Izidar Mitrim, mačkodlak jemlatnuo šapama, okrenuo se i nestao iza nadsvođenoga prolaza.Eragon je potrčao za njim. Još je uvijek trljao snene oči. Zakoračio jeu prolaz i našao se na vrhu Vol Turima, tj. Beskonačnog stubišta.Nije bilo drugoga izlaza pa se spustio kat niže. Stajao je u otvorenojarkadi koja je blago skretala ulijevo i okruživala središnju

trondžhimsku dvoranu. Između vitkih stupova, na kojima su ležalisvodovi, iznad sebe je vidio blještavi sjaj Izidara Mitrima i u daljinitemelje toga grada-planine. Na svakom daljnjem katu obujamdvorane bio je sve veći. Stubište je prolazilo kroz pod arkade do istotakvog nižeg kata, a zatim se spuštalo kroz još desetke arkada inestajalo u dubini. Spust oblika žlijeba protezao se duž vanjskestrane spiralnoga stubišta. Na vrhu Vol Turima bila je hrpa četvrtastihkomada kože na kojima se klizalo niz spust. S Eragonove desnestrane bio je prašnjav hodnik koji je vodio do soba i apartmana natome katu. Solembum je koračao niz hodnik i mahao repom.

»Čekaj«, rekao je Eragon. Pokušao ga je sustići, ali ga je samona trenutak ugledao u jednom dijelu praznoga hodnika. A onda ga je,kad je zaokrenuo iza ugla, vidio kako se zaustavio pred vratima izijevnuo. Solembum se ušuljao u sobu i vrata su se za njim zatvorila.Eragon se zaustavio pred vratima, preneražen. Podignuo je ruku dapokuca, no prije negoli je uspio pokucati, vrata su se opet otvorila iobasjalo ga je toplo svjetlo. Nakon trenutka neodlučnosti, zakoračioje u sobu. Ušao je u ovozemaljski dvosobni stan, bogato ukrašenrezbarenim drvom i biljkama povijušama. Zrak je bio topao, svjež ivlažan. Sa zidova i stropa visjele su svjetiljke. Na podu su stajalehrpe zanimljivih predmeta od kojih se nisu vidjeli kutovi sobe. Ustražnjoj je sobi bila velika postelja na četiri stupa, s baldahinom, okokoje je visjelo još više povijuša. U središtu glavne sobe na plišanojkožnoj stolici sjedila je vračarica i vještica Anđela. Radosno senasmiješila.

»Što ti ovdje radiš? », bubnuo je Eragon.Anđela je prekrižila ruke. »No, hajde sjedni na pod pa ću ti reći.

Ponudila bih ti stolicu, ali ima samo jedna na kojoj već ja sjedim.«Eragonu su se počela množiti pitanja u glavi dok se smještao

između dviju opletenih boca punih nekakva ljuta, pjenušava zelenanapitka.

»Tako!«, uzviknu Anđela i nagnu se naprijed. »Ti ipak jesi jahač.To sam i mislila, no nisam bila sigurna do jučer. Sigurna sam da jeSolembum to znao, ali mi nikada nije rekao. Trebala sam to shvatitičim si mi spomenuo Broma. Safira... sviđa mi se to ime. Kaostvoreno za zmaja.«

»Brom je mrtav«, naglo reče Eragon. »Ubili su ga Razaci.«

Anđela se osupnu. Prstom je uvrtala jedan uvojak svoje kovrčaveguste kose. »Žao mi je, uistinu«, tiho reče.

Eragon se gorko nasmiješi. »Ali nisi iznenađena, je li? Na krajukrajeva, prorekla si njegovu smrt.«

»Nisam znala tko će umrijeti«, uzvrati ona i odmahnu glavom.»Ali... nisam iznenađena. Srela sam se s Bromom jednom ili dvaput.Nije ga zanimao moj frivolni odnos prema magiji. To me smetalo.«

Eragon se namršti. »U Tirmu si se rugala njegovoj sudbini i reklasi da je to neka vrsta šale. Zašto?«

Anđelino se lice najednom ukoči. »Kad se sada osvrnem na to,vidim da je bilo neukusno, ali nisam znala što će ga snaći. Kako dato kažem? ... Brom je na neki način bio uklet. Njegova ga je virdaizdala u svim zadaćama osim u jednoj, iako ne njegovompogreškom. Bio je izabran kao jahač, ali mu je zmaj uginuo. Volio jejednu ženu, ali je njegova ljubav njoj bila propast. I bio je izabran,pretpostavljam, da tebe čuva i obučava, ali je na kraju i tu zakazao.

Jedino u čemu je uspio bilo je ubojstvo Morzana, a veće djelo nijeni mogao učiniti.«

»Brom mi nije nikad spomenuo ženu«, uzvrati Eragon.Anđela bezbrižno slegnu ramenima. »Čula sam to od nekoga tko

nije mogao lagati. Ali, dosta je te priče! Život teče dalje i ne smijemouznemirivati mrtve svojim brigama.« Zatim lopaticom skupi šaš spoda i poče ga spretno plesti. Time je dala do znanja da je ta temaiscrpljena. Eragon je malo oklijevao, a onda je popustio. »U redu. Pakako to da si u Trondžhimu, a ne u Tirmu?«

»Ah, napokon zanimljivo pitanje«, primijeti Anđela. »Kad samtijekom tvoga posjeta Tirmu čula Bromovo ime, osjetila sam da se uAlageziju vraća povijest. Ljudi su šaputali da se vardensko zmajevojaje sigurno izleglo pa sam zatvorila trgovinu i krenula saznati više.«

»Znala si za jaje?«»Naravno da sam znala. Nisam idiot. Živim puno dulje nego što

bi vjerovao. Vrlo se malo toga događa bez mojega znanja.«Napravila je stanku i usredotočila se na pletenje. »U svakom slučaju,znala sam da moram što prije stići do Vardena. Ovdje sam gotovomjesec dana, iako mi se, zapravo, ovaj grad ne sviđa. Previše jezagušljivo za moj ukus. I svi su u Farden Duru tako ozbiljni iplemeniti. Vjerojatno su svi ionako osuđeni na tragičnu smrt.«

Duboko je uzdahnula podrugljiva izraza lica. »A patuljci su samogomila praznovjernih budala zadovoljnih time što cijeloga životatuckaju kamen. Jedina ljepota ovoga mjesta jesu gomile svih vrstagljiva koje rastu unutar Farden Dura.»

»Zašto onda ostaješ ovdje?«, upita Eragon uz osmijeh.»Zato što volim ondje biti gdje se odvijaju važni događaji«, rekla

je i podignula glavu. »Osim toga, da sam ostala u Tirmu, Solembumbi otišao bez mene, a lijepo mi je u njegovu društvu. Ali, reci mi,kakve si pustolovine doživio od našega posljednjeg razgovora?«

Sljedećih sat vremena Eragon joj je pričao svoje doživljajeprethodnih mjesec i pol dana. Anđela ga je bez riječi slušala, a kadje spomenuo Murtagovo ime, iskričavo je progovorila: »Murtag!«

Eragon je kimnuo glavom. »Rekao mi je tko je. Ali, dopusti dadovršim priču prije nego doneseš sud.« Nastavio je pričati. Kad jezavršio, Anđela se zamišljeno naslonila i zaboravila na šaš. Bezikakva upozorenja, Solembum iskoči iz skrovišta i uskoči joj u krilo.

Sklupčao se i promatrao Eragona s visine.Anđela ga je potapšala. »Nevjerojatno. Galbatoriks se povezao s

Urgalima, a Murtag je na slobodi. ... Upozorila bih te da budešoprezan s Murtagom, no ti si očito svjestan opasnosti.«

»Murtag mi je bio pravi prijatelj i nepokolebljiv saveznik«, odlučnoreče Eragon.

»Svejedno budi oprezan.« Anđela je zastala, a onda je sgađenjem dodala: »A tu je i Sjena, Durza. Mislim da je on sada, uzGalbatoriksa, najveća opasnost Vardenima. Ja mrzim Sjene. Bavese najbezbožnijom magijom, poslije dozivanja duhova. Voljela bihmu tupom ukosnicom iskopati srce i baciti ga svinjama!«

Eragona je osupnuo njezin nenadani jed. »Ne razumijem. Brommi je rekao da su Sjene čarobnjaci koji koriste duhove za postizanjesvojih ciljeva, ali zašto bi zbog toga bili tako zli? «

Anđela je odmahnula glavom. »Nisu zbog toga. Obični čarobnjacisamo su čarobnjaci, tj. obični ljudi, ni bolji ni gori od svih nas. Onisvoje magične moći koriste za nadziranje duhova i njihovih moći. No,Sjene se toga nadzora odriču u potrazi za većom moći i dopuštajuda im tijelima vladaju duhovi. Nažalost, samo najzločestiji duhovinastoje opsjesti ljudska bića, a kad se jednom smjeste, nikada neodlaze. Takvo se opsjednuće može dogoditi slučajno, ako čarobnjak

dozove duha jačega od sebe. Problem je što je Sjenu, kad ga sejednom stvori, strašno teško ubiti. Kao što sigurno znaš, u povijestisu samo dvoje ljudi, vila Letri i jahač Irnstad, uspjeli preživjeti takvoopsjednuće.«

»Čuo sam te priče.« Eragon je pokazao rukom po sobi. »Zaštoživiš tako visoko u Trondžhimu? Nije li ti nezgodno biti takoosamljena? I kako si sve to donijela ovamo gore?«

Anđela je zabacila glavu i kiselo se nasmijala. »Iskreno? Ovdjese skrivam. Kad sam stigla u Trondžhim, imala sam nekoliko danamira dok jedan od stražara, koji su me pustili u Farden Dur, nijeizlanuo tko sam. Nakon toga su me svi koji se ovdje bave magijom,iako ne zaslužuju da ih se zove magičarima, počeli salijetati da sepriključim njihovoj tajnoj skupini. Poglavito oni razmetljivi blizanci kojiih nadziru. Napokon sam im zaprijetila da ću ih sve pretvoriti ukrastače, oprosti, žabe, no kad ih ni to nije odagnalo, usred noći samse došuljala ovamo. Bilo je lakše nego što misliš, osobito nekomemojih sposobnosti.«

»Jesi li morala dopustiti blizancima pristup u svoj um da bi tepustili u Farden Dur?«, upitao je Eragon. »Mene su prisilili da ihpustim da mi pročešljaju sjećanja.«

Oči su joj zasjale hladnim sjajem. »Blizanci se ne bi usudili menepregledati, iz straha što bih im mogla učiniti. O, voljeli bi oni to, aliznaju da bi izvukli samo isprekidane i nesuvisle besmislice. Ovamosam dolazila još davno prije nego što su Vardeni počeli ispitivatiljudske umove... tako da me više ne namjeravaju ispitivati.«

Provirila je u drugu prostoriju i rekla: »Dobro! Ovo je bio povjerljivrazgovor, no bojim se da sada moraš otići. Moj napitak odmandragorina korijena i daždevnjakova jezika upravo će provreti pase trebam njime zabaviti. Dođi opet kad budeš imao vremena. I,molim te, nemoj nikome reći da sam ovdje. Bilo bi mi strašno kad bihse opet morala seliti. To bi me jako... uznemirilo. A ti ne voliš kadsam takva!«

»Čuvat ću tvoju tajnu«, uvjeravao ju je Eragon dok je ustajao.Solembum je skočio s Anđelina krila jer je počela ustajati. »Dobro!«,prihvatila je.

Eragon se oprostio od nje i izišao iz sobe. Solembum ga je odveonatrag u zmajsku utvrdu, ondje ga otpustio zamahom repa i odšuljao

se.

DVORANA PLANINSKOGA KRALJA

Eragona je u zmajskoj utvrdi čekao jedan patuljak. Nakon što senaklonio i promrmljao Argetlam, teškim je naglaskom izgovorio:»Dobro. Probudi se. Knurla Orik te čeka.« Opet se naklonio i odjurio.Safira je iskočila iz svoje pećine i prizemljila odmah pokraj Eragona.U kandžama je držala Zaroka.

»Što će ti to?«, upita je Eragon i namršti čelo.Ona zabaci glavu. »Uzmi ga. Ti si jahač i moraš nositi jahačev

mač. Zarok možda ima krvavu povijest, no to ne smije utjecati natvoje poteze. Stvori mu novu povijest i ponosno ga nosi.«

»Jest li sigurna? Sjeti se Adžihadova savjeta.«Safira zareža, a iz nosa joj suknu oblak dima. » Uzmi ga,

Eragone. Ako želiš ostati iznad ovdašnjih sila, ne dopusti da ičijavolja upravlja tvojim potezima.«

»Kako želiš«, nevoljko se složi Eragon. Zatim prikopča mač opojas i pope joj se na leda, a ona izletje iz Trondžhima. U FardenDuru već je bilo dovoljno svjetla pa su se vidjele goleme liticekratera, široke gotovo deset metara. Dok su se spiralno spuštaliprema temeljima grada-planine, Eragon joj je pričao o susretu sAnđelom. Čim su sletjeli pokraj ulaza u Trondžhim, Orik je dotrčaodo Safire.

»Moj vas kralj Hrotgar želi oboje vidjeti. Brzo sjaši. Moramopožuriti.«

Eragon je za patuljkom uskakutao u Trondžhim. Safira ih je bezpoteškoća slijedila. Ne obazirući se na poglede ljudi u golemuhodniku, Eragon je upitao: »Gdje ćemo se sastati s Hrotgarom?«

Ne usporavajući Orik je odgovorio: »U dvorani s prijestoljem,ispod grada. Bit će to poseban prijem, kao čin ota — tj. povjerenja.Ne moraš mu se obraćati ni na kakav poseban način, ali razgovarajs poštovanjem. Hrotgar se brzo razljuti, ali je mudar i dobro prozireljudske namjere pa ti promisli prije negoli progovoriš.«

Kad su ušli u središnju dvoranu Trondžhima, Orik ih je poveo dojednoga od dvaju stubišta koja su, duž suprotnog hodnika, vodila upodzemlje. Krenuli su niz desno stubište koje se lagano povijaloprema unutra dok se nije našlo nasuprot smjeru iz kojega su došli.

Tu su se dva stubišta spajala u široku lepezu slabo osvijetljenihstuba koje su, oko stotinu metara niže, vodile do dvokrilnih granitnihvrata. Preko obaju krila bila je urezana kruna sa sedam zvijezda. Sasvake strane vrata stražu je čuvalo po sedam patuljaka. U rukamasu imali ulaštene motike, a oko struka pojaseve ukrašene dragimkamenjem. Kad su im Eragon, Orik i Safira prišli, ručkama su motikaudarili o pod. Duboki su udarci odjeknuli stubištem. Vrata su seotvorila prema unutra. Pred njima se pružao mračan hodnik, dug kaodobar domet strijele. Dvorana s prijestoljem bila je prirodna špilja. Pozidovima su visjeli stalaktiti i stalagmiti, a svaki je bio deblji odčovjeka. U rijetko obješene svjetiljke bacale su neravnomjernusvjetlost. Smeđi je pod bio gladak i ulašten. Na drugom krajudvorane bilo je crno prijestolje, a na njemu nepomična osoba.

Orik se naklonio. »Kralj vas očekuje.« Eragon je stavio ruku naSafirinu slabinu i krenuli su naprijed. Vrata su se iza njih zatvorilatako da su ostali sami s kraljem u polumračnoj prostoriji. Dok su sepribližavali kralju, koraci su im odjekivali cijelom prostorijom. Uudubinama između stalaktita i stalagmita stajali su veliki kipovi. Svakije predstavljao po jednog kralja patuljaka, na prijestolju i s krunom naglavi. Beživotne su im oči napeto buljile u daljinu, a lica su im imalaoštar izraz. Ispod svakoga para stopala runskim je slovima bilouklesano ime. Eragon i Safira hodali su dostojanstveno između dvajuredova već davno umrlih vladara. Prošli su pokraj više od četrdesetkipova, a iza njih su stajale mračne i prazne udubine koje su čekalenove kraljeve. Zaustavili su se pred Hrotgarom na drugom krajudvorane. I sam je kralj patuljaka sjedio kao spomenik, na uzdignutuprijestolju, izrađenu od jednog komada crna mramora, velika, bezukrasa i savršeno precizno obrađena. Iz prijestolja je zračila snagakoja je ljude vraćala u drevna vremena kad su patuljci vladaliAlagezijom i kad nije bilo ni vila ni ljudi koji bi im se opirali. NaHrotgarovoj je glavi, umjesto krune, stajala zlatna kaciga obrubljenarubinima i dijamantima. Lice mu je bilo smrknuto, oronulo i odavaloje dugogodišnje životno iskustvom. Ispod grubih obrva sjajile su mu

se duboke oči, kremenaste i prodorne. Na širokim ramenimamreškala mu se oklopna košulja. Bijela mu je brada bila umetnuta zapojas, a u krilu je držao moćan ratni čekić, na kojemu je bio uklesanznak Orikova klana. Eragon se nespretno naklonio i kleknuo. Safiraje ostala na nogama.

Kralj se pomaknuo kao da se upravo probudio iz duboka sna izagrmio: »Ustani, jahaču, ti meni ne moraš odavati počast.«

Eragon se uspravio i pogled mu se suočio s Hrotgarovimneprobojnim očima. Kralj ga je teškim pogledom promatrao, a ondaje dubokim glasom rekao: »Az knurl dimi lanok, tj. Pazi, stijena semijenja. To je naša stara izreka. ... A stijena se danas doista mijenjavrlo brzo.« Prstima je prelazio preko ratnoga čekića. »Nisam semogao ranije s vama sastati, kao Adžihad, jer sam bio prisiljen bavitise svojim neprijateljima unutar klana. Zahtijevali su od mene da tiuskratim skrovište i protjeram te iz Farden Dura. Trebalo mi je punotruda da ih razuvjerim.«

»Hvala Vam«, rekao je Eragon. »Nisam ni pretpostavio koliko ćemi dolazak ovamo prouzročiti muka.«

Kralj je prihvatio njegovu zahvalnost, a onda je podignuo kvrgavuruku i rekao: »Jahaču Eragone, pogledaj moje prethodnike kakosjede na svojim isklesanim prijestoljima. Ima ih četrdeset i jedan, samnom četrdeset i dva. Kad s ovoga svijeta prijeđem pod zaštitubogova, moja će hirna biti dodana njihovima. Prvi kip predstavljamojega pretka Korgana, koji je iskovao ovo žezlo zvano Volund.Osam tisućljeća, od početka naše rase, patuljci vladaju pod FardenDurom. Mi smo kosti zemlje, stariji i od lijepih vila i od divljihzmajeva.« Safira se malo pomaknula. Hrotgar se nagnuo naprijed tehrapavim i dubokim glasom dodao: »Ja sam star, čovječe, i ponašemu računanju, dovoljno star da sam vidio jahače u svoj njihovojslavi, dovoljno star da sam razgovarao s njihovim posljednjim vođomVraelom koji mi je odao počast unutar ovih istih zidina. Malo je jošživih koji se mogu s toliko toga pohvaliti. Sjećam se jahača i kako suse upletali u naše poslove. Sjećam se i mira koji su oni održavali itijekom kojega je bilo moguće bez opasnosti putovati od Trondžhimado Narde.

A sada ti stojiš preda mnom — izgubljena tradicija ponovnooživljena. Reci mi, i to iskreno, zašto si došao u Farden Dur? Znam

za događaje zbog kojih si pobjegao iz Carstva, no koja ti je sadanamjera?«

»Za sada se Safira i ja samo želimo oporaviti u Trondžhimu«,odgovorio je Eragon. »Nismo ovdje kako bismo prouzročili bilo kakveprobleme, nego da bismo pronašli sklonište od opasnosti s kojimasmo mnoge mjesece bili sučeljeni. Adžihad će nas, možda, poslativilama i vilenjacima, ali do tada nemamo želje otići.«

»Onda, je li vas ovamo dovela samo želja za sigurnošću? «,upitao je Hrotgar. »Je li vam namjera jednostavno živjeti ovdje izaboraviti svoje brige s Carstvom?«

Eragon je odmahnuo glavom jer mu je ponos odbacivao takvutvrdnju. »Ako Vam je Adžihad ispričao moju prošlost, trebali bisteznati da imam dovoljno razloga boriti se protiv Carstva dok ga se nepretvori u pepeo. I još više od toga... želim pomagati onima koji nemogu umaknuti Galbatoriksu, uključujući i svojega rođaka. Ja sam inikadar pomoći, pa stoga moram.«

Kralj je izgledao zadovoljan Eragonovim odgovorom. Okrenuo seSafiri i upitao: »Zmaju, što ti misliš o ovoj stvari? Iz kojega si razlogati došao?«

Safira je podignula rub gornje usne kao da će zarikati. »Reci muda sam žedna krvi naših neprijatelja i da željno čekam dan kad ćemokrenuti u borbu protiv Galbatoriksa. Nemam ni ljubavi ni milostiprema izdajicama i razbijačima jaja, kao što je taj lažni kralj. Držaome više od stotinu godina, a i danas drži dvoje moje braće koje bihoslobodila kad bi to bilo moguće. I, reci Hrotgaru da te smatramspremnim za tu zadaću.«

Na te njezine riječi Eragon je zakolutao očima, ali ih je vjernoprenio. Hrotgaru se malo podignuo krajičak usana kao da želipokazati zadovoljstvo, što mu je produbilo bore. »Vidim da sezmajevi nisu s protekom stoljeća promijenili.« Člankom prsta laganoje kucnuo po prijestolju. »Znaš li zašto je ovo prijestolje isklesanoovako ravno i pod pravim kutovima? Da ne bi nitko na njemu udobnosjedio. Ja nisam i predat ću ga bez žaljenja kada dođe vrijeme. Štote podsjeća na tvoje obveze, Eragone? Ako Carstvo padne, hoćeš lizauzeti Galbatoriksovo mjesto i prisvojiti njegov kraljevski položaj?«

»Nije mi namjera nositi krunu ni vladati«, uznemireno jeodgovorio Eragon. »To što sam jahač, dovoljno je velika

odgovornost. Ne, ne bih preuzeo prijestolje u Urubenu... osim akonitko drugi ne bude spreman ni dovoljno sposoban preuzeti ga.«

Hrotgar ga je ozbiljno upozorio: »Ti bi zasigurno bio bolji kralj odGalbatoriksa, ali nijedna rasa ne bi smjela imati kralja koji ne stari ine odlazi s prijestolja. Vrijeme jahača je prošlo, Eragone. Nikada seviše neće uzdignuti - čak ni kad bi se izlegla druga Galbatoriksovajaja.«

Preko lica mu je prešla sjena, dok je buljio pokraj Eragona.»Vidim da nosiš neprijateljev mač. To su mi rekli, i putuješ sa sinomZakletoga. Nije mi drago vidjeti to oružje.« Ispružio je ruku. »Voliobih ga ispitati.«

Eragon je izvukao Zaroka iz korica i predao ga kralju dodajući mudržak. Hrotgar je dohvatio mač i iskusnim pogledom prešao prekocrvene oštrice. Svjetlo svjetiljke palo je na rub oštrice i snažno seprelijevalo. Kralj patuljaka okušao je vršak na dlanu, a onda je rekao:»Majstorski izrađen mač. Vilenjaci rijetko prave mačeve. Više voleluk i koplje, ali kad to čine, nema im premca. Ovo je zlokoban mač.Nije mi drago vidjeti ga u mojemu kraljevstvu. Ali, nosi ga ako želiš.Možda mu se namjena promijenila.« Vratio je Zaroka i Eragon ga jestavio u korice. »Je li se moj nećak pokazao korisnim za tvojegaboravka ovdje?«

»Tko?«Hrotgar je podignuo zamršenu obrvu. »Orik, sin moje najmlađe

sestre. Služi Adžihadu kako bi pokazao moju potporu Vardenima.Bio sam zadovoljan kad sam čuo da si ga branio riječima.«

Eragon je shvatio da je to još jedan znak ota, tj. vjere, sHrotgarove strane. »Nisam mogao dobiti boljega vodiča.«

»To je dobro«, zadovoljno je rekao kralj. »Nažalost, ne mogu višes tobom razgovarati. Čekaju me savjetnici, budući da ima pitanjakoja moram rješavati. No, upozorit ću te. Želiš li potporu patuljaka umojemu kraljevstvu, prvo im se moraš dokazati. Dugo pamtimo i nedonosimo odluke naprečac. Riječi neće odlučiti ništa, samo djela.«

»To ću imati na umu«, rekao je Eragon i opet se naklonio.Hrotgar je kraljevski kimnuo glavom. »Onda možeš ići.«Eragon i Safira su se okrenuli i uputili se iz dvorane planinskoga

kralja. Orik ih je čekao s druge strane kamenih vrata uznemirenaizraza lica. Uhvatio je korak s njima dok su se penjali prema glavnoj

dvorani Trondžhima. »Je li sve prošlo dobro? Je li prijem biopozitivan ?«

»Mislim da jest. Ali, tvoj je kralj oprezan«, odgovorio je Eragon.»Zato je ovako dugo opstao.«»Ne bih voljela da se Hrotgar naljuti na nas«, primijeti Safira.Eragon je pogleda. »Ne, ne bih ni ja. Nisam siguran kako je tebe

doživio. Čini se da nije za zmajeve, iako to nije izravno rekao.«Činilo se kao da to Safiru zabavlja. »To mu je mudro, osobito zato

što mi nije ni do koljena.«U središtu Trondžhima, pod blještavim Izidar Mitrimom, Orik je

rekao: »Tvoj jučerašnji blagoslov uzbunio je Vardene kao pčele izprevrnute košnice. Djetetu koje je Safira dodirnula kliču kao budućojjunakinji. Ona i njezina skrbnica smještene su u najljepše odaje. Svipričaju o tvojemu čudu. Čini se da su te sve ljudske majke odlučilepronaći i dobiti takav blagoslov za svoju djecu.«

Eragon se uznemirio i potajno pogledavao uokolo. »Što nam ječiniti?«

»Ako ne namjeravaš povući blagoslov?«, trpko odogovori Orik.»Ne izlazi im na oči što je dulje moguće. Nikome neće biti dopuštenoodlaziti u zmajsku utvrdu, tako da ćeš ondje imati mira.«

Eragon se još nije želio vratiti u zmajsku utvrdu. Bilo je rano iželio je istraživati Trondžhim sa Safirom. Sad kad su bili izvancarstva, nisu se imali razloga razdvajati. Ali, je želio izbjećipozornost, što bi uz nju bilo nemoguće. »Safira, što ti želiš raditi?«

Onjušila ga je i ljuskama ga ogrebla po ruci. » Vratit ću se uzmajsku utvrdu. Ondje je netko koga želim upoznati. Ti lunjaj kolikogod hoćeš.«

»U redu«, složio se, »ali, koga to želiš upoznati?« Safira je samonamignula svojim velikim okom i krenula niz jedan od glavnihtrondžhimskih hodnika.

Eragon je rekao Oriku kamo Safira odlazi i dodao: »Volio bih jesti.A onda bih volio malo razgledati Trondžhim. To je nevjerojatan grad.Ne želim ići na terene za vježbanje odmah danas, jer se još nisampotpuno oporavio.«

Orik je kimao glavom, a brada mu je na grudima poskakivala. »Utom slučaju, bi li želio posjetiti trondžhimsku knjižnicu? Vrlo je stara i

sadrži mnoge vrijedne svitke. Možda će ti biti zanimljivo pročitatipovijest Alagezije neukaljanu Galbatoriksovom rukom.«

Eragon se s boli sjetio kako ga je Brom učio čitati. Pitao se hoćeli se još uvijek sjetiti onoga što je naučio. Prošlo je puno vremenaotkako je vidio pisane riječi. »Da, idemo onamo.«

»Vrlo dobro.«Nakon što su nešto pojeli, Orik je kroz mnoštvo hodnika odveo

Eragona do odredišta. Kad su stigli do ukrašena svoda knjižnice,Eragon je s poštovanjem zakoračio.

Podsjetila ga je na šumu. Redovi gracioznih stupova, na petrazina, uzdizali su se prema mračnu izrezbarenu krovu. Izmeđustupova bile su postavljene police od crnog mramora na kojima su, sobje strane, bili poredani knjige i svitci. Zidovi su bili zakrivenipolicama punim svitaka. Između polica protezali su se uski prolazi dokojih se dolazilo trima zakrivljenim stubištima. Malo dalje od zidova,na ravnomjernim udaljenostima, stajale su po dvije klupe, jednanasuprot drugoj, a između njih mali stolovi, ugrađeni u pod tako dase nije vidjelo nikakva spoja. U prostoriji je bilo bezbroj knjiga isvitaka. »Ovo je najvrjednije naslijeđe naše rase«, rekao je Orik.»Ovdje počivaju spisi naših najvećih kraljeva i učenjaka, od drevnihvremena sve do danas. Zapisane su i priče i pjesme koje su napisalii skladali naši umjetnici.

Ova je knjižnica, možda, naša najvrednija imovina. No, nije sve tonaše djelo. Ima i ljudskih spisa. Vaša je rasa kratka vijeka, ali vrloplodonosna. Od vilenjaka imamo vrlo malo ili ništa. Oni ljubomornočuvaju svoje tajne.«

»Koliko mogu ostati?«, upitao je Eragon dok se približavaopolicama.

»Koliko god želiš. Dođi k meni budeš li imao ikakvih pitanja.«Eragon je oduševljeno prelistavao knjige, uzimao u ruke one sa

zanimljivim naslovima ili koricama. Iznenadio se kad je vidio dapatuljci pišu istim runama kao i ljudi. Bio je malo razočaran kad jeshvatio koliko mu je teško čitati nakon toliko mjeseci nečitanja.

Prelazio je od jedne knjige do druge i polako zalazio sve dublje ugolemu knjižnicu. S vremenom se zadubio u prijevod pjesama kojeje napisao Dondar, deseti kralj patuljaka.

Dok je očima prelijetao preko gracioznih stihova, iza police je čuonepoznate korake. Uplašio se, a onda je sebe prekorio što je takoblesav. Pa nije on jedina osoba u knjižnici! Bez obzira na to, tiho jeodložio knjigu na policu i odšuljao se, napeto osluškujući mogućuopasnost. Doživio je previše zasjeda da bi zanemario taj osjećaj.Opet je čuo korake. Samo, sada su se čuli dvoji koraci. Oprezno jeizjurio kroz otvor i pokušao se sjetiti gdje točno sjedi Orik. Zaobišaoje iza jednog ugla i našao se licem u lice s blizancima. Stajali sujedan pokraj drugoga. Ramena su im se dodirivala, a glatka su imlica bila bezizražajna. Prodorno su ga gledali crnim zmijskim očima.Ruke su im bile skrivene ispod nabora grimizne odjeće, ali su sepolako micale. Obojica su se naklonila, ali uvredljivo i podrugljivo.

»Već te dugo tražimo«, rekao je jedan. Glas mu je zvučaonelagodno, kao Razakov.

Eragon je potisnuo strah. »Zašto?« Posegnuo je mislima idodirnuo Safiru. Ona je odmah spojila svoje misli s njegovima.

»Otkako si se sastao s Adžihadom, želimo se ... ispričati za svojadjela.« Riječi su im zvučale podrugljivo, ali ne tako da im se Eragonmogao suprotstaviti. »Došli smo ti odati počast.« Kad su se ponovnonaklonili, Eragon je pocrvenio.

»Pazi!«, upozorila ga je Safira. Potisnuo je svoj rastući bijes. Nijesebi smio priuštiti da ga ovo sučeljavanje razljuti. Pala mu je na umjedna zamisao pa je sa smiješkom rekao: »Nee, ja odajem počastvama. Bez vašega odobrenja ne bih nikada dobio ulaz u FardenDur.« Naklonio se jednome pa drugome, trudeći se da mu naklonbude što uvredljiviji.

U očima blizanaca pojavila se iskra bijesa, ali su se nasmiješili irekli: »Počašćeni smo da netko tako... važan... poput tebe ima takovisoko mišljenje o nama. Zadužio si nas svojim ljubaznim riječima.«

Sad je bio red na Eragonu da se razljuti. »Sjetit ću se toga kad mibude potrebno.«

Safira mu je naglo upala u misli. »Pretjeruješ. Ne reci ništa zbogčega bi mogao požaliti. Upamtit će svaku riječ koju budu mogliiskoristiti protiv tebe.«

»Ovo mi je dovoljno teško i bez tvojih komentara!'«, odbrusio jojje. Povukla se i nešto Ijutito progunđala. Blizanci su mu prišli bliže, arubovi odora lagano su im se vukli po podu. Glas im je postao

ugodniji. »Tražili smo te i zbog drugog razloga, jahaču. UTrondžhimu ima mali broj nas ljudi koji se možemo služiti magijom.Sada smo osnovali skupinu. Nazvali smo se Du Vrangr Gata, tj...«

»Lutajuća staza, znam«, prekinuo ga je Eragon sjetivši se što jeAnđela rekla o tome.

»Tvoje je znanje drevnoga jezika doista dojmljivo«, otvoreno jepriznao jedan blizanac. »Kao što rekosmo, Du Vrangr Gata čula jeza tvoje velike podvige pa smo ti došli uručiti poziv za članstvo. Bilibismo počašćeni imati za člana nekoga s tvojim sposobnostima. Amislim da bismo ti mi mogli i pomoći.«

»Kako?«Drugi je blizanac dodao: »Nas smo dvojica prikupili veliko

iskustvo u magijskim poslovima. Mogli bismo te voditi... pokazati tičini koje smo otkrili i podučiti te riječima moći. Bit će nam iznimnodrago ako ti budemo mogli pomoći, barem malo, na tvojemu putuprema slavi. Nikakva naknada neće biti potrebna, iako ćemo bitizadovoljni budeš li smatrao pogodnim s nama podijeliti neke sitniceiz svojega znanja.«

Eragon se uozbiljio kad je shvatio što od njega traže. »Mislite lida sam slabouman?«, oštro ih je upitao. »Ne želim postati vašimučenikom kako biste vi saznali riječi koje me je Brom naučio! Sigurnoste se razljutili kada ih niste mogli izvući iz mojega uma.«

Blizanci su se naglo prestali umjetno smiješiti. »S nama se nijeigrati, mladiću! Mi smo ti koji će magijom ispitati tvoje sposobnosti. Ato bi moglo biti krajnje neugodno. Sjeti se, potreban je samo jedanpogrešno zamišljen čin da čovjek pogine. Ti možda jesi jahač, nonas smo dvojica ipak jači od tebe.«

Eragon ih je i dalje gledao bezizražajna lica, iako je u želucuosjećao grč. »Razmotrit ću vašu ponudu, no možda...«

»Onda, tvoj odgovor očekujemo sutra. Pobrini se da bude pravi.«Hladno su se nasmiješili i zašli dublje u knjižnicu. Eragon senamrgodio. »Ne mislim se priključiti skupini Du Vrangr Gata, bezobzira ne to što učinili.«

»Trebaš razgovarati s Anđelom«, rekla je Safira. »Već je imalaposla s blizancima. Možda ona može biti nazočna kad te buduprovjeravali. To bi ih moglo spriječiti da ti nanesu zlo.«

»To je dobra zamisao.« Eragon je vijugao oko polica dok nijenašao Orika kako sjedi na klupi i marljivo lašti svoju ratnu sjekiru.»Htio bih se vratiti u zmajsku utvrdu.«

Patuljak je ugurao držalo sjekire u kožnu omču za pojasom iispratio Eragona do ulaza gdje ga je čekala Safira. Ljudi su se većbili okupili oko nje. Ne obraćajući pozornost na njih, Eragon seuspentrao na Safiru i pobjegoše uvis.

»Ovaj se problem mora brzo riješiti. Ne smiješ blizancimadopustiti da te podcjenjuju«, rekla je Safira dok je slijetala na IzidarMitrim.

»Znam. Ali se nadam da možemo izbjeći mogućnost da ihrazljutimo. Mogli bi nam biti opasni neprijatelji.« Držao je ruku naZaroku i brzo sjahao.

»Mogao bi i ti njima. Želiš li ih kao saveznike? «Eragon je odmahnuo glavom. »Ne, zapravo... Sutra ću im reći da

se neću priključiti skupini Du Vrangr Gata.«Eragon je ostavio Safiru u njezinoj pećini i izišao iz zmajske

utvrde. Želio je vidjeti Anđelu, ali se nije sjećao gdje joj je skrovište, anije bilo Solembuma koji bi ga odveo. Tumarao je napuštenimhodnicima i nadao se da će Anđelu sresti slučajno. Kad se umoriood zavirivanja u prazne sobe i buljenja u beskrajne sive zidove,krenuo je prema utvrdi. Dok joj se približavao, čuo je u njoj glasove.Stao je i osluhnuo, ali je glas, do tada jasan, utihnuo.

»Safira? Tko je unutra?«»Žensko... Izgleda zapovjednički. Ja ću je zagovarati dok ti budeš

ulazio. « Eragon je olabavio Zaroka u koricama. Orik je rekao dauljezi ne smiju u utvrdu, pa tko bi to mogao biti? Umirio se izakoračio u utvrdu s rukom na dršku mača.

U središtu prostorije stajala je mlada žena i radoznalo promatralaSafiru koja je izvirila glavu iz svoje špilje. Izgledala je kao da ima okosedamnaest godina. Safir oblika zvijezde bacao je ružičasto svjetlopo njoj i naglašavao joj kožu jednako preplanule boje kao uAdžihada. Baršunasta joj je haljina bila boje vina i elegantnoskrojena. O pojasu joj je, u kožnim koricama s ornamentima, visiobodež s dragim kamenjem, izlizan od uporabe.

Eragon je prekrižio ruke i čekao da ga mlada žena opazi.Nastavila je gledati Safiru, a onda je klecnula i sladunjavo upitala:

»Molim Vas, biste li mi mogli reći gdje je jahač Eragon.« Safira setako zabavljala da su joj oči iskrile.

Eragon se lagano nasmiješio i progovorio: »Ovdje sam.«Žena se naglo mašila rukom za bodež i okrenula se prema

njemu. Lice joj je bilo prekrasno, s bademastim očima, punimusnama i okruglim jagodicama. Opustila se i opet klecnula. »Ja samNasuada«, rekla je.

Eragon je nakrivio glavu. »Ti očito znaš tko sam ja, ali što želiš?«Nasuada mu se čarobno nasmiješila. »Moj otac, Adžihad, poslao

me ovamo s porukom. Bi li je htio čuti?«Vardenski vođa nije ga se dojmio kao netko sklon braku i

očinstvu. Pitao se tko je Nasuadina majka. Morala je biti neobičnažena, ako je privukla Adžihadov pogled. »Da, volio bih.«

Nasuada je zabacila kosu i izrecitirala: »Drago mu je da si dobro,ali te upozorava da ne poduzimaš korake poput onoga jučerašnjegablagoslova. Takvi potezi više problema stvaraju negoli ih rješavaju.Usto, potiče te da nastaviš s obukom što je prije moguće. On moraznati koliko si sposoban prije razgovora s vilenjacima.«

»Jesi li se ti popela čak ovamo da bi mi to rekla?«, upitao jeEragon, misleći na visinu Vol Turima.

Nasuada je odmahnula glavom. »Došla sam koloturnikom koji sekoristi za prijenos stvari na gornje katove. Mogli smo ti poslati porukusignalima, no ja sam ti je odlučila sama donijeti i osobno teupoznati.«

»Molim te, sjedni«, rekao je Eragon. Pokazao je rukom premaSafirinoj špilji.

Nasuada se lagano nasmijala. »Ne mogu. Čekaju me drugdje.Također trebaš znati, moj je otac odlučio da možeš posjetiti Murtaga,ako želiš.« Tmuran izraz lica narušio joj je njezine lijepe crte. »Većsam ga upoznala. ... Želi s tobom razgovarati. Izgleda usamljeno.Trebao bi ga posjetiti.« Rekla mu je kako može pronaći Murtagovuzatvorsku sobu.

Eragon joj je zahvalio na tim vijestima i rekao: »A kako je Arja?Je li bolje? Mogu li je posjetiti? Orik mi nije mogao ništa puno reći.«

Vragolasto se nasmiješila. »Arja se brzo oporavlja, kao i sve vile.Nitko je ne smije posjećivati, osim mojega oca, Hrotgara i iscjelitelja.Jedino oni provode svo vrijeme s njom da otkriju sve što se dogodilo

za vrijeme njezina utamničenja.« Pogledom je preletjela po Safiri.»Sada moram ići. Imate li što poručiti Adžihadu?«

»Ne, osim želje da posjetim Arju. I prenesite mu moje izrazezahvalnosti za gostoprimstvo koje mi je ukazao.«

»Osobno ću mu prenijeti tvoje riječi. Zbogom, jahaču Eragone.Nadam se da ćemo se ubrzo opet sresti.« Opet je klecnula i izišla izzmajske utvrde visoko podignute glave.

Ako se doista popela sve do vrha Trondžhima samo da bi meupoznala, na koloturniku ili bez njega, ovaj susret znači vise odobična čavrljanja, pomislio je Eragon.

»Tako je«, rekla je Safira i povukla glavu u špilju. Eragon sepopeo k njoj i iznenadio se kad je vidio Solembuma sklupčana pridnu njezina vrata. Mačkodlak je preo, dok je vrhom crnoga repamahao lijevo-desno. Oboje su drsko pogledali Eragona, kao da gapitaju što je.

Eragon se nasmija i odmahnu glavom. »Safira, je li Solembum tajkojega si željela upoznati?«

Oboje su mu namignuli i potvrdili: »Da.«»Samo se pitam«, dodao je još uvijek uzbuđen od radosti. Imalo

je smisla to što su se njih dvoje sprijateljili, osobnosti su im slične ioboje su magijska stvorenja. Uzdahnuo je i otpustio malo napetostiod prethodnoga dana te otkopčao Zaroka. »Solembume, znaš li gdjeje Anđela? Nisam je mogao naći, a trebam njezin savjet.«

Solembum je masirao šapu o Safirin ljuskavi hrbat. »Negdje uTrondžhimu.«

»Kad će se vratiti?«»Brzo.«»Kako brzo?«, nestrpljivo je upitao. »Moram danas s njom

razgovarati. «»Ne tako brzo.«Mačkodlak nije želio više ništa reći, unatoč Eragonovim upornim

ispitivanjima. Odustao je i ugnijezdio se uz Safiru. Nastavio je prestipa je Eragon morao slušati njegovo duboko predenje iznad svojeglave. Sutra moram posjetiti Murtaga, pomislio je dok je prstimaokretao Bromov prsten.

ARJINA PROVJERA

Trećega jutra u Trondžhimu Eragon se iskotrljao iz kreveta, svježi pun snage. Prikopčao je Zaroka o pojas, a preko leđa prebacio luk ipoluprazan tobolac sa strijelama. Nakon lagana leta Safirom, unutarFarden Dura, kod jednih od četiriju glavnih ulaza u Trondžhim susreoje Orika. Upitao ga je za Nasuadu.

»Neobična djevojka«, odgovorio je Orik i s neodobravanjempogledao Zaroka. »Potpuno je odana ocu i svo vrijeme provodipomažući mu. Mislim da za njega čini više nego što on to zna. Znalaje preveslati njegove neprijatelje, a nikada nije priznala svoje zaslugeu tome.«

»Tko joj je majka?«»To ne znam. Adžihad je bio sam kad je donio Nasuadu u Farden

Dur, kao novorođenče. Nikada nije rekao kako je rođena.«Dakle, i ona je odrasla a da nije upoznala majku. Odagnao je tu

misao. »Nemiran sam. Bit će dobro malo upotrijebiti mišiće. Kamotrebam ići na tu Adžihadovu provjeru?«

Orik je pokazao rukom prema Farden Duru. »Teren zauvježbavanje je kilometar od Trondžhima, ali ga ne možeš vidjetiodavde jer je iza grada-planine. To je velik prostor, na kojemuvježbaju ljudi i patuljci.«

»I ja idems tobom«, izjavila je Safira.Eragon je to rekao Oriku, a ovaj se uhvatio za bradu. »To,

možda, nije dobra zamisao. Na terenu je mnogo ljudi. Neizbježnoćeš privući pozornost.«

Safira je glasno zarežala. »Ja idem!« I to je bilo to.S terena je do njih dopirao neravnomjeran zveket oružja, glasno

odzvanjanje čelika, tupi udarci strijela u podstavljene mete,odzvanjanje i pucanje drvenih bodeža te povici ljudi u manevarskojborbi. Bila je to cijela zbrka, a ipak je svaka skupina imala svoj ritam iobrazac.

Većinu prostora za obuku zauzimale su polukružne skupinepješaka sa štitovima i bojnim sjekirama koje su bile gotovo jednakovisoke kao i oni. Vježbali su kao posebna skupina u vojnimformacijama. Pokraj njih su vježbale stotine samostalnih ratnika,naoružanih bodežima, kopljima, mačevima, mlatovima, štitovimasvih oblika i veličina, a netko je, kako je Eragon vidio, imao i vile.

Gotovo su svi imali oklope, većinom žičane, s kacigama. Oklopod ploča nije bio tako uobičajen. Patuljaka je bilo koliko i ljudi, iakosu se uglavnom držali odvojeno. Iza bojovnika se vidio širok redstrijelaca koji su neprekidno gađali sive lutke od vreća. Eragon nijeimao vremena ni razmisliti što mu je činiti kad im je prišao bradatčovjek širokih ramena sa žičanim oklopom preko glave. Ostatak tijelabio mu je prekriven grubom odjećom od goveđe kože, na kojoj su jošbile dlake. Niz široka mu je leđa visio golem mač, gotovo jednakodug kao što je Eragon visok. Brzim je okom preletio preko Safire iEragona kao da procjenjuje koliko su opasni, a onda je osornorekao: »Knurla Oriče! Predugo vas nema. Nemam s kim vježbati.«

Orik se nasmiješio. »Oii, zato što svakoga izgrebeš od glave dopete svojim monstruoznim mačem.«

»Svakoga osim tebe«, ispravio ga je.»Zato što sam brži od diva poput tebe.«Čovjek je opet pogledao Eragona. »Ja sam Fredrik. Rekli su mi

da iskušam što znaš. Koliko si jak?«»Dovoljno«, odgovorio je Eragon. »Moram biti da bih se borio

protiv magije.«Fredrik je odmahnuo glavom. Oklop mu je zveckao kao kovanice

u vreći. »Magija nema mjesta u ovome što radimo. Ako nisi služio uvojsci, dvojim da je ijedna borba u kojoj si sudjelovao trajala dulje odnekoliko minuta. Nas brine kako ćeš se držati u bitci koja bi moglatrajati satima ili čak tjednima, ako je riječ o opsadi. Umiješ li rabitiikakvo oružje, osim mača i luka?»

Eragon je malo promislio i rekao: »Samo šake.«»Dobar odgovor!«, nasmijao se Fredrik. »No, počet ćemo s

lukom i vidjeti kako ti ide. A onda, kad se raščisti malo mjesta naterenu, pokušat ćemo...« Naglo je ušutio, pogledao iza Eragona inamrštio se. Prišli su im blizanci. Ćelave su im glave bile blijede uusporedbi s grimiznim odorama. Orik je nešto promrmljao na svome

jeziku i iza pojasa izvukao ratnu sjekiru. »Vama sam dvojici rekao dane prilazite terenu za vježbanje«, rekao je Fredrik i prijetećizakoračio prema njima. Pred njegovom gromadom blizanci suizgledali krhko.

Osorno su ga pogledali. »Adžihad nam je naredio da ispitamoEragonove magijske sposobnosti —prije negoli ga ti iscrpišmlataranjem i zveketom oružja.«

Fredrik je zagrmio: »Zašto ga ne može netko drugi ispitati?«»Nitko nije dovoljno moćan«, prosiktali su blizanci. Safira je

duboko režala i zurila u njih. Iz nozdrva joj se zapušio tračak dima,no oni se nisu obazirali. «Pođi s nama», zapovijedili su Eragonu ikrenuli prema praznom kraju polja.

Eragon je slegnuo ramenima i krenuo za njima sa Safirom. Izasebe je čuo kao Fredrik kaže Oriku: »Moramo ih zaustaviti da ne odupredaleko«.

»Znam«, tihim je glasom odgovorio Orik, »no ja se ne smijemviše miješati. Hrotgar mi je jasno dao do znanja da me idući put nećemoći zaštititi.«

Eragon je potisnuo svoj rastući strah. Blizanci bi mogli znati višetehnika i riječi. ... Ipak, sjećao se što mu je Brom rekao: jahači su bilijači u magiji nego obični ljudi. No, hoće li to biti dovoljno kako bi seodupro blizancima jer njih su dvojica.

»Ne brini toliko. Pomoći ću ti«, rekla je Safira. »I nas je dvoje.«Nježno joj je dodirnuo nogu jer mu je od njezinih riječi laknulo.

Blizanci su pogledali Eragona i upitali: »I kakav je tvoj odgovor,Eragone?«

Ne obazirući se na zbunjene izraze lica svojih suputnika,jednostavno je rekao: »Ne«.

Blizancima su se u kutovima usana pojavile oštre crte. Primaknulisu glave Eragonu, sagnuli se u struku i na tlu nacrtali velikpentagram. Stali su usred njega i oštro rekli: »Počinjemo sada.Pokušat ćeš izvesti zadatke koje ti damo... to je sve.«

Jedan je posegnuo u svoju odoru, izvadio ulašten kamen veličineEragonove šake i stavio ga na tlo. »Podigni ga do visine očiju.«

»To je lako«, rekao je Eragon Safiri. »Stern riza!« Kamen sezanjihao i počeo se lagano dizati od zemlje. Nije se podignuo ni polametra, a u zraku ga je zaustavio neki nenadani otpor. Na licima

blizananca zatitrao je smješak. Eragon ih je bijesno gledao.Pokušavaju ga omesti! Ako se sada iscrpi, bit će mu nemogućeizvesti teže zadatke. Očito su bili uvjereni kako će ga njihovazajednička snaga iscrpiti.

Ali, nisam ni ja sam, promrmlja Eragon sam za sebe. »Safira,sada!«

Njezin se um stopi s njegovim, kamen pojuri uvis i zaustavi se urazini očiju. Oči blizanaca okrutno se suziše.

»Vrlo... dobro«, prosiktaše oni. Fredrik je izgledao uzrujan timpokazivanjem magije. »Sada pokreći kamen kružno.« Opet seEragon borio protiv njihovih nastojanja da ga zaustave i opet je, nanjihovo očito razočarenje, uspio. Vježbe su postajale složenije i teže,sve dok Eragon nije bio prisiljen dobro promisliti o tome koje će riječiupotrijebiti. A blizanci su mu svaki put žestoko odmagali, iako im sena licima taj napor nije ni nazirao.

Eragon je samo uz Safirinu pomoć uspijevao ne uzmicati. Ustanci između dva zadatka, upitao ju je: »Zašto ne prekinuispitivanje? Naše su im sposobnosti bile sasvim jasne kad su miispitivali um.«

Ona je zamišljeno podignula glavu. »Znaš što?«, tmurno je rekaokad mu je sinulo. »Oni ovo koriste kao prigodu da saznaju kojedrevne riječi znam i da, možda, od mene nauče neke nove.«

»Onda govori tiho da te ne čuju i koristi najjednostavnije mogućeriječi. «

Od toga je trenutka za svaki zadatak koristio samo mali brojosnovnih riječi. Ali je do krajnosti napeo svoje sposobnosti i nastojaopronaći način na koji će pojedina riječ djelovati jednako kao i dugarečenica ili izričaj. Kao nagradu vidio je od očaja iskrivljena licablizanaca, a on ih je svaki put iznova zavarao. Što god su pokušali,nisu ga mogli natjerati da upotrijebi nijednu novu riječ iz drevnogajezika.

Prošlo je više od sat vremena, a blizanci nisu ničim pokazivali danamjeravaju prestati. Eragonu je bilo vruće i bio je žedan, ali niježelio tražiti predah. Odlučio je ići do kraja dok oni ne stanu. Provjeraje bilo mnogo: upravljanje vodom, bacanje plamena, uprizorenje,žongliranje kamenjem, skrućivanje kože, zamrzavanje raznihpredmeta, nadziranje putanje strijele i iscjeljivanje rana. Pitao se kad

će blizancima ponestati ideja. Napokon su podignuli ruke i rekli:»Ostala je samo jedna stvar. Vrlo je jednostavna. Svaki bi jesposoban korisnik magije smatrao lakom«. Jedan je s ruke skinuosrebrni prsten i samodopadno ga pružio Eragonu: »Izvadi sržsrebra«.

Eragon je zbunjeno buljio u prsten. Što li treba učiniti? Sržsrebra? Što je to? I kako se doziva i vadi? Safira nema pojma, ablizanci mu jamačno neće pomoći. Nije ni čuo kako se na drevnomjeziku kaže srebro, iako je znao da mora biti nešto od argetlama.Očajnički je počeo slagati jedinu riječ koja bi mogla djelovati — etgri,tj. prizvati, i riječ arget.

Uspravio se, skupio svu preostalu snagu i otvorio usta kako biizrekao priziv. Najednom se zrakom prolomio jasan živahan glas:»Stani!«

Ta ga je riječ zapljusnula kao hladna voda. Glas mu je bio čudnopoznat, kao gotovo zaboravljena pjesma. Zazujalo mu je u ušima.Polako se okrenuo u smjeru odakle je došao povik. Iza njih je stajalasamo jedna osoba - Arja. Oko glave je imala kožnu vrpcu koja joj jepridržavala gustu crnu kosu što joj je kao blistav vodopad padala nizleđa. O pojasu joj je visio njezin tanki mač, a na leđima luk. Bila jeodjevena u crnu kožnu odjeću, neprikladnu za tako lijepo tijelo. Bilaje viša od većine muškaraca, a držanje joj je bilo potpunouravnoteženo i opušteno. Savršeno joj lice nije ničim odavalostrašne muke kroz koje je prošla.

Pogled vatrenih smaragdnih očiju uperila je u blizance koji su odstraha problijedjeli. Nečujnim je korakom prišla i tihim prijetećimglasom rekla: »Sramota! Sramota da od njega tražite ono što jesamo majstor sposoban učiniti. Neka vas bude sram što koristitetakve metode! Neka vas je sram što Adžihadu niste rekli zaEragonove sposobnosti! On jest sposoban! Sada odlazite!« Opasnoje namrštila čelo, a ukošene su joj se obrve, kao udar groma, spojileu obliku slova V. Pokazala je rukom prsten u Eragonovoj ruci igromko poviknula: »Arget!«

Prsten je zasvijetlio, a pokraj njega se stvorila sablasna slikadrugoga prstena. Oba su bila jednaka, osim što je onaj prizvaniizgledao čistiji i tako bijel da je sjao. Kad su to ugledali, blizanci su senaglo okrenuli i pobjegli, a odore su mlatarale oko njih. Prividni je

prsten nestao iz Eragonove ruke, a ostao je samo sićušan kružićsrebra. Orik i Fredrik stajali su kao ukopani i oprezno promatrali Arju.Safira je čučnula spremna na djelovanje. Vila ih je sve promotrila.Kose su joj se oči zaustavile na Eragonu. Zatim se okrenula i otišlado sredine polja. Ratnici su prestali vježbati i začuđeno je pogledali.

Za nekoliko trenutaka na cijelom je polju zavladao muk odzaprepaštenja zbog njezine nazočnosti. Eragona je nezaustavljivovukla vlastita očaranost. Safira je nešto rekla, ali on nije bio nisvjestan njezinih riječi. Oko Arje se stvorio velik krug ljudi i patuljaka.Gledala je samo Eragona i izjavila: »Meni pripada pravo ogleda uoružju. Izvuci mač.«

»Pa ona se ima namjeru protiv mene boriti!«»Ali ti, mislim, nema namjeru nauditi«, polako je izgovorila Safira,

nosom ga potaknula i dodala: »Idi i dobro se iskaži. Ja ću gledati.«Eragon je nevoljko zakoračio naprijed. Nije to želio činiti u

trenutku kad je bio iscrpljen od magije i pred očima tolikoga mnoštva.Osim toga, Arja još ne može biti sposobna za dvoboj. Tek je prije dvadana primila Tunivorov nektar. Ublažit ću udarce kako je ne bihpovrijedio, odlučio je.

Stajali su jedno nasuprot drugome i okruženi ratnicima. Arja jelijevom rukom izvukla mač. Bio je tanji od Eragonova, ali jednakodug i oštar. Eragon je izvukao Zaroka iz ulaštenih korica i vrh crveneoštrice usmjerio prema tlu. Dugo su stajali nepomično, vila i čovjek,oči u oči. Eragon se prisjetio kako su mnoge njegove borbe sBromom upravo ovako počinjale.

Oprezno je krenuo naprijed. Kratkim pokretom, Arja je skočilaprema njemu i zamahnula mu prema rebrima. Eragon se refleksnoizmaknuo, a iskre su zaprštale od sudara mačeva. Zarok se odudara nagnuo na stranu kao da je muha. No, vila nije iskoristila tuprigodu, nego se zavrtjela nadesno, a kosa joj je vijorila zrakom.Zamahnula je s druge strane. U zadnji je čas zaustavio udarac ibjesomučno se počeo povlačiti zapanjen njezinom surovošću ibrzinom. Iako kasno, sjetio se Bromova upozorenja o tome kako inajslabija vila može lako nadjačati čovjeka. Imao je otprilike jednakeizglede pobijediti Arju kao i Durzu. Opet je jurnula u napad izamahnula mačem prema Eragonovoj glavi. On se naglo pognuo, amač mu je zviznuo iznad glave. Ali, zašto se... poigrava s njim?

Nekoliko dugih sekunda stalno je odbijao misliti o tome, a onda muje sinulo: Želi vidjeti koliko sam vješt. Kad je to shvatio, odlučio se zanajkompliciranije poteze koje je znao. Letio je iz jednog položaja udrugi, nesmiljeno kombinirajući i mijenjajući pokrete na sve mogućenačine. No, bez obzira na to koliko je bio maštovit, Arjin ga je mačuvijek presretao. S lakoćom mu se suprotstavljala.

U tom vatrenom plesu tijela su im se spajala i razdvajala ublještavilu mačeva. Ponekad bi im se napeta koža gotovo dodirnula,ali bi ipak za dlaku izbjegli dodir. Zamašna bi ih sila razdvojila pa bise na sekundu povukli da bi se odmah nakon toga ponovno spojili.Savitljiva su im se tijela ispreplitala kao tračci dima na vjetru. Eragonnije ni znao koliko njihova borba već traje. Bila je to bezvremenskaborba ispunjena samo napadom i protunapadom. Zarok mu je u rucipostao olovan. Šaka mu je svakim zamahom sve jače gorjela. Opetje jurnuo prema njoj, a ona se žustro izmaknuta i napokon mu,nadnaravnom brzinom, vršak mača prislonila na bradu.

Kad mu je hladni metal dodirnuo bradu, Eragon se sledio. Mišićisu mu podrhtavali od napora. Kao u magli, čuo je kako je Safirazabrundala, a oko njih se prolomilo gromoglasno klicanje ratnika.

Arja je spustila mač i stavila ga u korice. »Prošao si«, mirno jerekla usred te buke.

Omamljen, Eragon se polako uspravio. Fredrik je već bio pokrajnjega, slavodobitno ga lupajući po leđima. »Bilo je to nevjerojatnomačevalačko majstorstvo! Gledajući vas dvoje čak sam i naučionekoliko novih pokreta. A vila — čarobno!«

»Ali, izgubio sam«, tiho mu se usprotivio Eragon. Orik se širokimsmiješkom divio njegovu umijeću, a Eragon je vidio samo Arju koja jestajala sama i bez riječi. Napravila je lagan pokret prstom, tek malitrzaj, prema brežuljku udaljenu gotovo dva kilometra, a onda seokrenula i otišla. Gomila se pred njom razdvajala. Dok je prolazila, iljudi i patuljci su zanijemili.

Eragon se okrenuo prema Oriku: »Moram ići. Ubrzo ću se vratitiu zmajsku utvrdu.« Brzo je gurnuo Zaroka u korice i bacio se naSafiru. Safira se vinula iznad polja za vježbanje koje se pretvorilo umore lica podignutih prema nebu. Dok su letjeli prema brežuljku,Eragon je ugledao Arju kako ravnomjernim lakim korakom trči ispod

njih. Safira najednom primijeti: »Tebi se sviđa kako je građena, nije litako? «

»Da«, prizna Eragom i pocrvenje.»Lice joj ima više karaktera nego u mnogih ljudskih bića«,

prosikta Safira i doda: »Ali je dugo, kao u konja, i općenito je priličnobezoblična. «

Eragon je zapanjeno pogleda. »Ti si ljubomorna, zar ne?«»Nemoguće. Ja nisam nikad ljubomorna«, uvrijeđeno odgovori

Safira.»Jesi sada, priznaj!«, reče Eragon i nasmija se.Safira snažno škljocnu vilicama: »Nisam!« Eragon se nasmiješio i

mahnuo glavom, ali joj se više nije protivio. Tako je naglo prizemljilana brežuljak da se Eragon cijeli stresao, no nije ništa rekao. Samo jeskočio na tlo. Arja je bila odmah iza njih. Na žustrim je nogama bilabrža od svih trkača koje je Eragon poznavao. Kad je stigla do vrha,nije bila nimalo zadihana. Eragonu se najednom svezao jezik pa jespustio pogled. Arja je prošla pokraj njega i obratila se Safiri:»Skulblaka, eha selobra ono un mulabra ono un onr šurtugal nehaina. Atra nožu vaize fnkai.«

Eragon većinu tih riječi nije znao, ali je Safira očito razumjelaporuku. Škripala je krilima i radoznalo proučavala Arju. Zatim jekimnula glavom i počela duboko pjevušiti. Arja se nasmiješila.

»Drago mi je da si se oporavila«, rekao je Eragon. »Nismo znalihoćeš li preživjeti.«

»Zato sam i došla danas ovamo«, rekla je Arja i okrenula seprema njemu. Raskošni joj je glas bio upečatljiv i tajnovit. Govorila jerazgovijetno, pomalo drhtavo, kao da će zapjevati. »Tvoja samdužnica i moram ti vratiti dug. Spasio si mi život. To se nikada nezaboravlja.«

»Nije... to ništa«, rekao je Eragon, pokušavajući pronaći praveriječi, svjestan da to nije istina, čak i u trenutku dok ih je izgovarao.

Zbunjen, promijenio je temu. »Kako si dospjela u Giled?«Bol je zasjenila Arjino lice. Pogled joj je odlutao u daljinu.

»Hajdemo prošetati.« Spustili su se s brežuljka i vijugavim stazamakrenuli prema Farden Duru. Dok su šetali, Eragon je poštovaonjezinu šutnju. Safira je tiho tapkala iza njih. Arja je napokon

podignula glavu i, s dostojanstvom svoje rase, rekla: »Adžihad mi jerekao da si bio nazočan kad se pojavilo Safirino jaje.«

»Da.« Prvi je put pomislio na to kolika je energija bila potrebna dabi se jaje prenijelo od Duveldenvardenske šume, do stotinamakilometara udaljena Hrpta. I sam pokušaj značio je mogućukatastrofu, ako ne i smrt.

Sljedeće su joj riječi bile teške. »Onda znaj ovo: u trenutku kad siga ugledao, mene je zarobio Durza.« Glas joj je bio pun gorčine iboli. »Upravo je on vodio Urgale koji su moje pratitelje, Faolina iGlenvinga, uhvatili u zamku i pobili. Nekako je saznao gdje nas trebačekati. Nismo dobili nikakvo upozorenje. Drogirali su me i odveli uGiled. Ondje je Galbatoriks zadužio Durzu da sazna kuda samposlala jaje i sve što znam o Elesmeri.«

Ledenih očiju i stisnutih vilica gledala je u daljinu. «Mjesecima jebezuspješno pokušavao. Načini ispitivanja bili su mu... neugodni.Kad je završio s mučenjem, svojim je vojnicima zapovjedio da meiskoriste kako žele. Nasreću, još sam uvijek imala snage odagnati immisli od sebe i onemogućiti njihove želje. Na kraju je Galbatorikszapovjedio da me donesu u Uruben. Kad sam to saznala, zgrozilasam se, jer sam bila umorna i umno i tjelesno, pa mu se ne bih imalasnage oduprijeti. Da nije bilo tebe, za tjedan bih se dana našla predGalbatoriksom.»

Eragon je sav protrnuo. Bilo je čudo da je uopće preživjela. Jošse uvijek živo sjećao njezinih rana. Nježno ju je upitao: »Zašto mi tosve pričaš ?«

»Tako da znaš od čega si me spasio. Nemoj misliti da moguzanemariti tvoje djelo.«

Eragon je ponizno spustio glavu. »Što ćeš sada učiniti? Hoćeš lise vratiti Elesmeri?«

»Ne, još ne. Ima puno toga što moram učiniti. Ne mogu napustitiVardene. Adžihadu je potrebna moja pomoć. Danas sam vidjelakako te ispituju, na oružju i u magiji. Brom te dobro obučio. Spremansi nastaviti s obukom.«

»Misliš da mogu otići Elesmeri?«»Da.«Eragona je to zasmetalo. Zar on i Safira o tome nimalo ne

odlučuju?

»Kada?«»To još treba odlučiti, no još nekoliko tjedana ne.«Barem su nam dali tih nekoliko tjedana, pomisli Eragon. Safira

mu je nešto rekla, a on je to prenio Arji: »Što su blizanci htjeli odmene?«

Arjine su se lijepo oblikovane usne iskrivile od gađenja. »Neštošto ni oni ne mogu izvesti. Moguće je izgovoriti ime nekog objekta,predmeta ili osobe na drevnome jeziku i tako pozvati njegov pravioblik. Za to su potrebne godine vježbanja i velika disciplina, anagrada je potpuna kontrola nad tim objektom. Zato ljudi uvijekskrivaju pravo ime jer kad bi ga saznao bilo tko tko ima zlo srce,mogao bi potpuno vladati nad tim objektom.«

»Čudno«, rekao je Eragon nakon kratke stanke, »ali, prije negolisu me zarobili u Giledu, u snu sam imao vizije o tebi. Bilo je to neštopoput uprizorenja, a kasnije sam te mogao i uprizoriti, ali uvijek usnu.«

Arja je zamišljeno napućila usne. »Bilo je trenutaka kad samosjećala da me netko gleda, ali sam često bila zbunjena i u groznici.Nisam nikada čula da je itko, u stvarnom životu ili u pričama, biosposoban nekoga uprizoriti u snu.«

»Ni ja to ne razumijem«, rekao je Eragon i pogled spustio premarukama. Oko prsta je vrtio Bromov prsten. »Što znači tetovirani znakkoji imaš na ramenu? Slučajno sam ga vidio, kad sam ti liječio rane...nisam mogao izbjeći. Isti je kao i znak na ovome prstenu.«

»Ti imaš prsten sa znakom jave?«, oštro je upitala.»Da. Bio je Bromov. Vidiš?«Pokazao joj je prsten. Arja je pogledala safir, a onda je rekla:

»Ovo je znamen koji vile i vilenjaci daju samo najcjenjenijimprijateljima, tako cijenjenima da ga nitko stoljećima nije dobio. Ili sebarem tako misli. Nisam pojma imala da je kraljica Islanzadi imalatako visoko mišljenje o Bromu.«

»Onda ga ja ne bih smio nositi«, rekao je Eragon i pobojao se daje ispao drzak.

»Ne, zadrži ga. Pružit će ti zaštitu ako slučajno sretnešpripadnike mojega naroda i može ti pomoći da stekneš naklonostkraljice. Nemoj nikome reći za moj tetovirani znak. To se ne smijeznati.«

»Vrlo dobro.«Uživao je u razgovoru s Arjom i želio je da potraje. Kad su se

rastali, tumarao je po Farden Duru, čavrljajući sa Safirom. Unatočnjegovoj upornosti, nije mu htjela reći što joj je Arja rekla. Na kraju sumu misli skrenule na Murtaga, a onda na Nasuadin savjet. »Prvo ćunešto pojesti, a onda ću ga posjetiti«, odlučio je. »Hoćeš li me čekatipa da idemo zajedno u zmajsku utvrdu.«

»Čekat ću. Idi«, odgovorila je Safira.Zahvalno se nasmiješio i pohitao u Trondžhim, u jednom tamnom

kutu kuhinje nešto pojeo, a onda krenuo i, slijedeći Nasuadine upute,stigao do malih sivih vrata ispred kojih su stajali čovjek i patuljak.Kad je zatražio ulazak, patuljak je tri puta lupnuo na vrata, a ondaskinuo zasun. »Samo viči kad budeš htio izići«, rekao je čovjek uzprijateljski osmijeh.

Ćelija je bila topla i dobro osvijetljena. U jednom je kutu bioslivnik, a u drugom radni stol na kojemu su bili tinta i pero. Cijeli jestrop bio ukrašen lakiranim figurama. Pod je bio prekriven plišanimsagom. Murtag je ležao na visoku krevetu i čitao neki svitak.

Iznenađeno je podignuo pogled i od radosti poviknuo: »Eragone!Nadao sam se da ćeš doći!»

»Kako si... hoću reći, mislio sam...«»Mislio si da sam zaglavio u kakvoj rupi za štakore i da glođem

mornarski dvopek«, reče Murtag i brzo usta smiješeći se. »Zapravo, ija sam to očekivao, ali mi je Adžihad sve ovo dopustio pod uvjetomda ne izazivam nevolje. I donose mi obilne obroke i sve što želim izknjižnice. Ako ne budem pazio, pretvorit ću se u debela učenjaka.«

Eragon se nasmijao i, uz začuđeni smiješak, sjeo pokraj Murtaga.»Ali, zar nisi ljut? Ipak si zatočenik.«»A, bio sam u početku«, rekao je Murtag sliježući ramenima.

»No, što sam više o tome razmišljao, sve sam više shvaćao da jeovo doista najbolje mjesto za mene. Kad bi mi Adžihad i daoslobodu, ionako bih većinu vremena provodio u svojoj sobi.«

»Ali zašto?«»Ti znaš vrlo dobro. Nitko se u mojoj blizini ne bi dobro osjećao

budući da znaju tko sam, a uvijek bi bilo ljudi koji se ne bi ograničilisamo na oštre poglede i riječi. No, dosta toga, željno čekam čuti štoima novo. Hajde, pričaj.«

Eragon mu je ispričao što se dogodilo tijekom posljednja dvadana, uključujući i njegov susret s blizancima u knjižnici. Kad jezavršio, Murtag se zamišljeno naslonio. »Mislim«, rekao je, »da jeArja važnija nego što smo obojica mislili. Zamisli što si saznao: onaje majstor mača, moćna u magiji i, kao najvažnije, bila je odabranaza čuvanje Safirina jajeta. Ona ne može biti obična, čak ni međuvilama.« Eragon je kimnuo glavom.

Murtag je buljio u strop. »Znaš, ovo mi je zatočeništvo čudnomirno. Prvi se put u životu ničega ne bojim. Znam da bih se trebaobojati,.. . a opet me ovo mjesto, na neki način, opušta. Pomaže idobar san.«

»Znam što misliš«, zajedljivo je dodao Eragon. Pomaknuo se naudobnije mjesto na krevetu. »Nasuada mi je rekla da te posjetila. Jeli rekla što zanimljivo?«

Murtag je pogledao u daljinu i odmahnuo glavom. »Nije, samome željela upoznati. Ne izgleda li kao princeza? A tek držanje! Kadje prvi put ušla na vrata, mislio sam da je jedna od velikih dama sGalbatoriksova dvora. Vidio sam neke grofove i vitezove čije bisupruge, u usporedbi s njom, bile prikladnije za svinjac nego zaplemićki dvor.«

Eragon je sa sve većom pozornošću slušao njegovo divljenje. Tone mora značiti ništa, pomislio je. Prerano donosiš zaključke. Ipak,slutnja ga nikako nije napuštala. Želeći odagnati taj osjećaj, upitaoje: »Koliko ćeš ostati u zatvoru, Murtaže? Ne možeš se vječnoskrivati.«

Murtag je opušteno slegnuo ramenima, ali mu se u odgovoruosjetila težina. »Za sada sam zadovoljan zatvorom i odmorom.Nemam razloga tražiti skrovište negdje drugdje niti se podvrgavatiispitivanju blizanaca. Nema dvojbe da će mi jednoga dana ovodojaditi, ali za sada... zadovoljan sam.«

SJENE SE POVEĆAVAJU

Safira je oštrim udarcem njuškom probudila Eragona i ogrebla gatvrdom kandžom.

»Jao!«, uzviknuo je i naglo se podignuo. Spilja je bila gotovomračna, s malo blijeda svjetla iz prigušene svjetiljke. Vani u zmajskojutvrti, Izidar Mitrim prelijevao se u tisuću boja, od mnoštva svjetiljakakoje su ga okruživale. Na ulazu u pećinu stajao je uznemirenpatuljak i kršio ruke.

»Morate doći, Argetlame! Velika je nevolja. Adžihad vas zove.Nema vremena!«

»Što se dogodilo?«, upitao je Eragon. Patuljak je samo mahaoglavom, a brada mu se njihala. »Idite, morate! Karbona bragalOdmah!«

Eragon opasa Zaroka, Uze luk i strijele i osedla Safiru. »I to ti jedobar san «, progunđala je Safira čučnuvši što niže kako bi seEragon lakše uspentrao na nju. Eragon je glasno zijevnuo, a ona seotisnula iz špilje.

Kad su sletjeli na ulaz u Trondžhim, Orik ih je čekao tmurnaizraza lica. »Dođi, drugi čekaju.« Vodio ih je kroz Trondžhim uAdžihadovu radnu sobu. Eragon ga je putem obasipao pitanjima, noOrik je samo govorio: »Ja ne znam dovoljno. Čekaj, dok ne čuješAdžihada.«

Velika vrata radne sobe otvorila su dvojica krupnih stražara.Adžihad je stajao za stolom i mrko proučavao zemljovid. Ondje

su bili Arja i neki čovjek žilavih ruku. Adžihad je podignuo glavu.»Dobro, tu si, Eragone. Ovo je Jormundur, moj zamjenik.«Pozdravili su jedan drugoga, a onda su se okrenuli Adžihadu.»Hitno sam pozvao vas petero zato što smo u velikoj opasnosti.

Prije pola sata jedan je patuljak dotrčao iz napuštenog tunela ispodTrondžhima. Bio je krvav i teško ga je bilo razumjeti, ali je ipak bio

dovoljno priseban da je patuljcima rekao da ga je progonila vojskaUrgala, možda dan hoda odavde.«

U prostoriji je zavladao muk. Onda je Jormundur glasno opsovaoi postavljao pitanje istodobno kad je i Orik postavio pitanje. Arja ješutjela. Adžihad je podignuo ruku. »Tišina! To nije sve. Urgali nedolaze površinom zemlje, nego ispod nje. U tunelima su... Napast ćenas odozdo.«

Eragon je povisio glas kako bi nadjačao buku, koja je uslijedilanakon te vijesti, i rekao: »Kako to da patuljci nisu za to ranijesaznali? Kako su Urgali pronašli tunele?«

»Imamo sreće što smo to saznali ovako rano!«, poviknuo je Orik.Svi su zašutjeli kako bi čuli što ima reći. »U planini Bur ima

stotine tunela nenastanjenih od dana kada su prokopani. Patuljci kojionamo zalaze jesu čudaci koji ne žele imati posla ni s kim. Moglo selako dogoditi da ne dobijemo nikakvo upozorenje.«

Adžihad je pokazao rukom prema zemljovidu pa je Eragon prišaobliže. Na zemljovidu je bila nacrtana južna polovica Alagezije, no zarazliku od Eragonova zemljovida, cijela je planina Bur bila detaljnoprikazana. Adžihad je držao prst na dijelu Bura koji se spajao sistočnom granicom Surde i rekao: »Patuljci tvrde da su došliodavde«.

»Ortiad!«, poviknu Orik. Kad ga Jormundur zbunjeno upita što jeto, ovako mu objasni: »To je naše drevno prebivalište koje jenapušteno kad je sagrađen Trondžhim. U svoje je vrijeme bio našnajveći grad. No, već stoljećima u njemu nitko ne živi.«

»I dovoljno je star da su se neki tuneli lako mogli urušiti«, dodaoje Adžihad. »Zato pretpostavljamo da je otkriven s površine. Mislimda Ortiad sada zovu Itro Žada. Onamo je trebala ići urgalskapovorka koja je proganjala Eragona i Safiru, a siguran sam i u to dase Urgali upravo onamo naseljavaju već gotovo godinu dana. Iz ItroŽade mogu putovati kamo god žele područjem Bura. Dovoljno susnažni da mogu uništiti Vardene i patuljke.«

Jormundur se nagnuo nad zemljovid i pozorno ga proučavao.»Znate li koliko ima Urgala? Je li Galbatoriksova vojska s njima?

Ne možemo praviti plan dok ne znamo kolika im je vojska.«Adžihad je zabrinuto odgovorio: »Nismo sigurni da znamo ijedan

od tih podataka, a ipak naš opstanak ovisi o tvome posljednjemu

pitanju. Ako je Galbatoriks vlastitim ljudima pojačao urgalske redove,nemamo izgleda. Ali ako nije, zato što još uvijek ne želi da senjegovo savezništvo s Urgalima otkrije ili zbog nekog drugograzloga, moguće je da ćemo pobijediti. U ovo nam doba noći ni Orinni vilenjaci ne mogu pomoći. Ipak sam im poslao glasnike s viješću onašoj nevolji. Barem neće biti zatečeni ako padnemo.«

Rukom je prešao preko obrve crne kao ugljen. »Već samrazgovarao s Hrotgarom i donijeli smo odluku o načinu obrane.Jedina nam je nada zadržavati Urgale u trima većim tunelima iskretati ih u Farden Dur tako da ne nahrupe u Trondžhim kaoskakavci.«

»Vas, Eragone i Arja, trebam kako biste patuljcima pomogli urušitivanjske tunele. Taj je posao prevelik za uobičajena sredstva. Dvijeskupine patuljaka već rade na tome, jedna izvan Trondžhima, adruga ispod njega. Eragone, ti ćeš raditi sa skupinom izvanTrondžhima, a ti Arja s onom u podzemlju. Orik će vas odvesti donjih.«

»Zašto ne bismo urušili sve tunele, umjesto da velike ostavimonetaknute?«, upitao je Eragon.

»Zato«, rekao je Orik, »što bi to prisililo Urgale da prokopajuruševine, a mogli bi i odlučiti krenuti smjerom koji nama neodgovara. Osim toga, ako ostanemo odsječeni, oni bi mogli napastidruge gradove patuljaka, kojima ne bismo mogli na vrijeme pomoći.«

»Ima još jedan razlog«, rekao je Adžihad. »Hrotgar me upozorioda Trondžhim leži na tako gustoj mreži tunela da će, ako ih sepreviše uruši, cijeli dijelovi grada, pod vlastitom težinom, propasti uzemlju. To ne možemo riskirati.«

Jormundur je pozorno slušao, a onda je upitao: »Dakle, neće bitinikakvih borbi unutar Trondžhima? Rekli ste da ćemo Urgale skrenutiizvan grada, u Farden Dur.«

Adžihad je brzo odgovorio: »Tako je. Ne možemo braniti cijelukružnu obrambenu crtu Trondžhima, jer je prevelika za naše snagepa ćemo zatvoriti sve tunele i ulaze koji vode u grad. To će Urgaleistjerati na površinu oko Trondžhima, gdje ima dovoljnomanevarskog prostora za naše vojske. Budući da Urgali imajupristup tunelima, ne možemo riskirati dugu bitku. Dokle god budu

ovdje, bit ćemo u stalnoj opasnosti da će prokopati temeljeTrondžhima.

Ako se to dogodi, naći ćemo se u klopci, odsječeni za pomoćizvana i iznutra. Moramo spriječiti da Urgali ne zauzmu Trondžhim.Ako ga zauzmu, dvojim da ćemo imati snage istjerati ih.«

»A što je s obiteljima?«, upitao je Jormundur. »Ne želim da miUrgali ubiju ženu i sina.«

Bore su se na Adžihadovu licu produbile. »Sve žene i djecu većevakuiramo u obližnje doline. Ako budemo poraženi, imaju vodičekoji će ih odvesti u Surdu. To je sve što mogu učiniti u ovimokolnostima.«

Jormundur je nastojao prikriti olakšanje. »Gospodine, ide li iNasuada s njima?«

»Nije joj drago, ali ide.« Sve su oči bile uprte u Adžihada, a on seuspravio i rekao: »Urgali će stići za nekoliko sati. Znamo da ih jevelik broj, ali moramo obraniti Farden Dur. Neuspjeh bi značio padpatuljaka, smrt za Vardene, a s vremenom i poraz Surde i vilenjaka.Ovo je bitka koju ne smijemo izgubiti. Sada idite i obavite svojezadaće! Jormundure, spremi ljude za borbu.«

Izišli su iz radne sobe i raspršili se: Jordmundur u vojarne, Orik iArja na stubišta koja vode u podzemlje, a Eragon i Safira niz jedanod četiriju glavnih tunela Trondžhima. Unatoč tome što je bilo takorano, u gradu-planini vrvjelo je kao u mravinjaku. Ljudi su trčali idozivali se noseći svoje zavežljaje.

Eragon se već borio i nekoga ubio, ali je od predstojeće bitketrnuo od straha. Nikada nije imao priliku unaprijed se pripremiti zaborbu. Sada kad se takva prilika pojavila, bio je prestravljen. Osjećaoje samopouzdanje kad je bio sučeljen sa samo nekoliko protivnika.Znao je da može lako poraziti trojicu ili četvoricu Urgala, Zarokom imagijom, ali u velikom sukobu svašta se može dogoditi. Izišli su izTrondžhima i potražili patuljke kojima su trebali pomoći. Bez sunca imjesečine u unutrašnjosti Farden Dura bilo je mračno kao u grobu, stime da su iz kratera dopirale treperave zrake svjetiljaka, koje su senjihale i trzale. »Možda su na drugom kraju Trondžhima«, rekla jeSafira. Eragon se suglasio i bacio joj se na hrbat.

Lebdjeli su oko Trondžhima dok nisu ugledali snop svjetiljaka.Safira je skrenula prema njima i tiho, kao šapat, sletjela pokraj

skupine uplašenih patuljaka koji su marljivo kopali pijucima. Eragonim je brzo objasnio zašto je došao. Patuljak šiljasta nosa rekao muje: »Ima jedan tunel oko četiri metra ravno ispod nas. Zahvalni smoza svaku pomoć koju nam možeš pružiti.«

»Ako raščistite prostor iznad tunela, vidjet ću što mogu učiniti.«Patuljak šiljasta nosa izgledao je sumnjičavo, ali je kopačimazapovjedio da se udalje. Dišući polako i duboko Eragon sepripremao za služenje magijom. Možda je doista moguće ukloniti svuzemlju iznad tunela, ali je morao čuvati snagu za borbu. Umjestotoga, pokušat će urušiti tunel primjenom sile na slabe dijelove stropatunela.

»Trista deloi«, prošapnuo je i moćne pipke svojih misli odaslao uzemlju. Vrlo brzo naišli su na stijenu. Ignorirao ju je i posegnuo jošdublje dok nije osjetio prazninu tunela. Onda je počeo tražiti pukotineu stijeni. Kad god bi koju našao, upro bi svom snagom u nju i tako jeizdužio i proširio. Bio je to naporan posao, no nimalo naporniji negoda je morao rukom razbiti kamen. Nije bilo nikakva vidljiva napretka,a to nestrpljivim patuljcima nije promaknulo. Eragon je bio ustrajan.Ubrzo je njegov napor urodio plodom, na površini se jasno čuosnažan prasak. Uslijedila je nezaustavljiva škripa, a onda se tlourušilo, kao kad pustiš vodu iz slivnika, ostavljajući iza sebe rupupromjera sedam metara. Dok su ushićeni patuljci od srušenihostataka podizali zid oko rupe, šiljatonosi je patuljak odveo Eragonado sljedećega tunela. Toga je bilo daleko teže urušiti, ali je uspioudvostručiti napor. Sljedećih nekoliko sati Eragon je, uz Safirinupomoć, urušio gotovo deset tunela po cijelome Farden Duru. Dok jeradio, na mali komad neba iznad njih počela je prodirati danjasvjetlost. Nije bila dovoljno jaka da bi se na njoj sve vidjelo, ali jeojačala Eragonovo samopouzdanje. Okrenuo je glavu od ruševinaposljednjeg tunela i sa zanimanjem promatrao okoliš.

Vidio je masovni egzodus, golemu rijeku žena, djece i vardenskihstarica i staraca kako napuštaju Trondžhim. Svi su nosili zavežljaje shranom, odjećom i ostalim potrepštinama. Pratila ih je mala skupinaratnika, uglavnom dječaka i staraca.

No, većina se aktivnosti odvijala oko samih temelja Trondžhimagdje su Vardeni i patuljci okupljali svoju vojsku podijeljenu na tri

bataljuna. Svaki je nosio vardenski stijeg, grimizno polje s bijelimzmajem koji drži ružu iznad mača, oštrice okrenute dolje.

Svi su stajali bez riječi, stisnutih šaka. Ispod kaciga im je virilaraspuštena kosa. Mnogi su imali samo mač i štit, ali je bilo i nekolikoredova kopljanika. Sa stražnje strane bataljuna strijelci suprovjeravali svoje lukove. Patuljci su imali na sebi tešku ratnuopremu. Ulaštene čelične žičane tunike do koljena, a u lijevimrukama debele okrugle štitove s grbovima njihovih klanova. Opojasima su im visjele korice s kratkim mačevima, a u desnim surukama imali motike ili ratne sjekire. Noge su im bile zaštićenežicanim mrežicama posebno precizne izrade. Na glavi su imaliželjezne kape, a na nogama čizme okovane mjedi.

Jedna se niska osoba odvojila od zadnjeg bataljuna i hitalaprema Eragonu i Safiri. Bio je to Orik, jednako odjeven kao i ostalipatuljci.

»Adžihad želi da se priključite vojsci«, rekao je. »Više nematunela za urušavanje. Oboje vas čeka hrana.«

Eragon i Safira slijedili su ga do šatora gdje su našli kruha i vodeza Eragona i hrpu suha mesa za Safiru. Jeli su bez prigovora. Bilo jei to bolje nego otići gladan.

Kad su završili, Orik im je rekao da pričekaju i nestao u redovimabataljuna. Zatim se vratio s povorkom patuljaka koji su nosili velikenaramke pločaste oklopne opreme. Orik je podignuo jedan diopločica i pružio ih Eragonu.

»Što je to?«, upitao je Eragon dodirujući sjajni metal. Pločice subile zanimljivo kovane, s urezanim znakovima i zlatnim filigranima.Ponegdje su bile debele gotovo dva centimetra i vrlo teške. Nitko sene bi mogao boriti pod tolikim teretom. Osim toga, bilo je tu previšepločica za jednu osobu.

»Dar od Hrotgara«, rekao je Orik zadovoljan samim sobom.»Ležao je tako dugo među našim ostalim blagom da smo ga gotovozaboravili. Iskovan je u davna vremena, prije pada jahača.«

»Ali, čemu to služi?«, upitao je Eragon.»Pa to je zmajski oklop, naravno! Ne misliš, valjda, da su zmajevi

odlazili u rat nezaštićeni? Potpuni oklopi su rijetki, jer je za njihovopravljenje trebalo tako puno vremena, i stoga što su zmajevi stalno

rasli. Ipak, Safira nije još tako velika pa bi joj ovo trebalo priličnodobro pristajati.

»Zmajski oklop!« Dok je Safira njušila pločicu, Eragon ju jeupitao: »Što misliš?«

»Probajmo ga«, odgovorila je s blistavim sjajem u očima. Nakonvelike muke Eragon i Orik su se malo odmaknuli kako bi se divilirezultatima. Cijeli je Safirin vrat, osim bodlja na dijelu hrpta, bioprekriven trokutastim preklopnim pločicama koje su izgledale kaoljuske. Trbuh i grudi bili su joj zaštićeni najtežim pločicama dok su jojone najlakše bile na repu. Noge i leđa bili su joj potpuno oklopljeni.Krila su joj ostala gola. Na glavi je imala veliku pločicu oblika kape, adonja joj je čeljust Ostala slobodna kako bi mogla gristi i hvatatineprijatelja.

Safira je pokusno savila vrat, a oklop joj se glatko povijaousklađen s pokretima tijela. »Ovo će me usporiti, ali će zaustavitistrijele. Kako izgledam?«

»Vrlo zastrašujuće«, iskreno je odgovorio Eragon. To joj je bilodrago čuti.

Orik je skupio ostatak pločica sa zemlje. »I tebi sam donio oklop,iako mi je trebalo dugo da nađem tvoju veličinu. Rijetko kujemooklope za ljude i vilenjake. Ne znam za koga je ovaj napravljen, aliga nitko nikada nije nosio i trebao bi ti odgovarati.«

Preko glave mu je prebacio krutu košulju od žičane mrežepodstavljene kožom, koja mu je dosezala do koljena kao suknja. Naramenima je osjetio težak teret, a pri pokretu je zveckala. Preko njeje opasao Zaroka pa se žica manje njihala. Orik mu je na glavustavio kožnu kapu, preko nje žičanu i na kraju zlatnosrebrnu kacigu.Oko podlaktica mu je omotao remenje, a oko nogu oklop zagoljenice. Bile su tu i rukavice obložene žicom. Na kraju mu je Orikdodao širok štit na kojemu je bio naslikan hrast.

Eragon je znao da sve to što su on i Safira dobili vrijedi cijelobogatstvo pa se naklonio i rekao: »Hvala ti na ovome daru. Uvelikesmo zahvalni Hrotgaru na darovima.«

»Nemoj sada zahvaljivati«, rekao je Orik smijući se. »Čekaj dok tiovaj oklop ne spasi život.«

Ratnici oko njih počeli su odlaziti. Tri su bataljuna zauzelapoložaje na tri različita dijela Farden Dura. Kako nije bio siguran što

im je činiti, Eragon je pogledao Orika koji je slegnuo ramenima irekao: »Pretpostavljam da im se moramo priključiti«. Krenuli su zabataljunom koji je išao prema padini kratera. Eragon je upitao zaUrgale, no Orik je znao samo to da su u podzemnim tunelimapostavljeni izviđači i da se još ništa nije čulo ni vidjelo.

Bataljun se zaustavio pokraj urušena tunela. Na ulazu u tunelpatuljci su već nanijeli toliko šute da se moglo bez problema popeti iztunela. »Ovo je vjerojatno jedno od mjesta gdje će istjerati Urgale napovršinu«, primijetila je Safira.

Stotine svjetiljaka bilo je postavljeno na vrhove stupova zabijenihu zemlju. Bilo je toliko svjetla da je izgledalo kao da je sve obasjanonekim noćnim suncem. Po rubovima tunela plamtjele su vatre iznadkojih se u golemim kodovima zagrijavala smola. Eragon je odgađenja skrenuo pogled. Strašno je nekoga ubiti na taj način, pa bilito i Urgali.

U zemlju su, u nekoliko redova, zabijali zašiljene kolce i pravilitako bodljikavu branu između tunela i bataljuna. Eragon je vidiopriliku gdje može pomoći pa se priključio skupini koja je kopala rupeza kolce. I Safira je pomagala. Divovskim je kandžama vadila zemljuiz rupa. Dok su tako radili, Orik ih je ostavio i otišao nadziratiizgradnju barikade koja je trebala štititi strijelce. Eragon je sazadovoljstvom pio iz mijeha kad god bi ga pronijeli kroz njegovuskupinu. Nakon što su završili kopanje rupa i zabijanje šiljastihkolaca, Safira i Eragon su se sjeli odmoriti. Orik se vratio i našao ihkako zajedno sjede. Obrisao je čelo. »Svi ljudi i patuljci su nabojišnici. Trondžhim je potpuno zatvoren. Hrotgar je preuzeo bataljuns lijeve strane, a Adžihad je stao na čelo onoga s desne strane.«

»Tko je zapovjednik ovoga bataljuna?«»Jormundur.« Orik sjede, zastenja i spusti svoju ratnu sjekiru na

tlo. Safira stade njuškom gurkati Eragona. Pazi. Eragon se mašiorukom za Zoraka, a onda na Tornaku ugleda Murtaga koji im sepribližavao s kacigom na glavi i u oklopu kakav su imali i patuljci. Uruci je nosio mač. Orik nešto opsova i skoči na noge, a Murtag brzoreče: »U redu je. Adžihad me pustio.«

»Zašto bi to učinio?«, oštro je upitao Orik. Murtag se zajedljivonasmiješi. »Kaže da je ovo prilika da pokažem svoje dobre namjere.

Očito misli kako ne mogu napraviti previše štete i kad bih se okrenuoprotiv Vardena.«

Eragon podiže ruku sa Zaroka i pozdravi ga kimanjem glave.Murtag je vrstan i nemilosrdan borac, baš onakav kakva Eragon želiimati pokraj sebe za vrijeme bitke.

»Kako ćemo znati da ne lažeš?«, upita Orik.»Tako što ja to kažem«, ču se odlučan glas. Bio je to Adžihad,

koji im laganim korakom priđe, pod punom ratnom spremom, soklopom oko grudi i mačem s drškom od slonovače. Snažnu rukupoloži na Eragonovo rame i odvede ga malo dalje gdje ih nitko nijemogao čuti. Baci pogled na Eragonov oklop i reče: »Dobro, Orik teopremio.«

»Da... ima li išta u tunelima?«»Ništa.« Adžihad se nasloni na svoj mač. »Jedan je blizanac

ostao u Trondžhimu. Promatrat će bitku iz zmajske utvrde i prekobrata mi dostavljati podatke. Znam da se možeš sporazumijevatimislima. Moraš im prenijeti svaku, svaku neobičnu pojavu koju uočištijekom bitke. Osim toga, ja ću pomoću njih prenositi zapovijedi tebi.Jesi li razumio?«

Eragon je mrzio pomisao da će biti povezan s blizancima, noznao je da je to nužno. »Razumijem.«

Adžihad je napravio stanku. »Ti nisi ni pješak, ni konjanik, nitineka druga vrsta ratnika kakvima sam naviknut zapovijedati. Moždaće bitka ispasti drukčije, no mislim da ćete ti i Safira biti sigurniji nazemlji. U zraku ćete biti prava meta za urgalske strijelce. Hoćeš li seboriti jašući na Safiri?«

Eragon se nije nikada do tada borio na konju, a još manje naSafiri. »Nisam siguran što ćemo napraviti. Kad sam na Safiri, ondasam previsoko pa se ne mogu boriti ni s kim osim s Kulima.«

»Bit će puno Kula, bojim se«, reče Adžihad. Zatim se uspravi iiščupa mač iz zemlje. »Jedini savjet koji ti mogu dati, jest daizbjegavaš nepotrebne rizike. Vardeni ne mogu sebi priuštiti tvojupogibiju.« Rekavši to, okrenu se i ode. Eragon se vrati Oriku iMurtagu, sjede do Safire i prisloni štit na koljena. Čekali su u tišinikao i stotine drugih vojnika oko njih. Kad se sunce spustilo ispodruba kratera, nestalo je svjetla koje je kroz otvor dopiralo u FardenDur.

Eragon se okrenu da pogleda njihovo vojno uporište i skamenise, a srce mu poskoči. Desetak metara od njega sjedila je Arja slukom u krilu. Nadao se da je, možda, s ostalim ženama napustilaFarden Dur, iako je ta nada bila nerazumna. Zabrinut, on pohita donje: »Ti ćeš se boriti?«

»Činim ono što moram«, mirno odgovori Arja.»Ali, preopasno je.«Ona se namršti. »Nemoj me štedjeti, čovječe. Vilenjaci za borbu

pripremaju i muškarce i žene. Nisam ja kao vaše bespomoćneženske pa da bježim kad god izbije opasnost. Dobila sam zadaćuštititi Safirino jaje... i nisam je uspješno obavila. Moj je briolobeščašćen, a bio bi još više kad ne bih na ovoj bojišnici čuvala tebei Safiru.

Zaboravljaš da sam jača u magiji od bilo koga ovdje, uključujući itebe. Ako dođe Sjena, tko ga može poraziti osim mene? I tko drugiima pravo na to? «

Eragon ju je bespomoćno gledao. Znao je da je u pravu iako jemrzio tu činjenicu. »Onda, neka ti se ništa ne dogodi.« Iz očaja jedodao sljedeće riječi drevnoga jezika: »Violpomnuria ilian«. Za mojusreću.

Arja nelagodno skrenu pogled, a crni joj uvojci zakloniše lice.Zatim pogladi svoj ulašteni luk i promrmlja: »Moja je virda biti ovdje.Dug se mora vratiti«.

Eragon se naglo okrenu i vrati se Safiri. Murtag ga radoznalopogleda i upita: »Što je rekla?«

»Ništa.«Zaokupljeni vlastitim mislima branitelji su utonuli u duboku šutnju,

a vrijeme je protjecalo. Krater Farden Dura opet je prekrila tama.Samo je jedna crvena svjetiljka bacala blagu svjetlost, a vatre su ihgrijale u mraku. Eragon je malo izbliza ispitivao spone na žičanomoklopu, a malo iskosa promatrao Safiru. Orik je s vremena navrijeme povlačio brusni kamen preko oštrice svoje sjekire ipovremeno pogledavao rub kratera. Škripanje brusa po metalu ljutiloje one oko njega. Murtag je samo gledao u daljinu. S vremena navrijeme kroz taborište bi protrčali glasnici i svi bi ratnici skočili nanoge. No, svaki se put pokazalo da je uzbuna bila lažna. Ljudi ipatuljci postali su napeti. Često su se čuli ljutiti glasovi. Najgore u

Farden Duru bilo je to što nije bilo vjetra. Zrak je postajao sveustajalijim. I kad je postalo vruće, zagušljivo i sve puno dima, nisuimali nimalo oduška.

Kako je noć odmicala, bojišnica je utihnula. Nastao je grobnimuk. Od čekanja su im se kočili mišići. Eragon je, teških kapaka,tupo buljio u tamu. Bio je tako otupio da se morao stresti i s naporomse usredotočiti.

Orik je napokon rekao: »Kasno je. Moramo spavati. Ako se ištadogodi, drugi će nas probuditi.« Murtag je gunđao, a Eragon je biopreumoran da bi se žalio. Sklupčao se uz Safiru, sa štitom podglavom umjesto jastuka. Dok je sklapao oči, vidio je da je Arja jošbudna i da ih promatra.

Snovi su mu bili zbunjeni i nepovezani, puni rogatih zvijeri ineviđenih opasnosti. Jedan mu je duboki glas stalno ponavljao:»Jesi li spreman?« A on je svaki put bio bez odgovora. Mučile su gavizije. San mu je bio lagan i nemiran. Na kraju mu je nešto dodirnuloruku. Od straha se probudio.

BITKA POD FARDEN DUROM

»Počelo je«, reče Arja tužna izraza lica. Vojnici su stajali budno sizvučenim mačevima. Orik zamahnu sjekirom kako bi provjerio ima lidovoljno prostora. Arja zape strijelu spremna za odapinjanje.

»Prije nekoliko minuta izviđač je istrčao iz tunela«, reče MurtagEragonu. »Dolaze Urgali.«

Kroz redove vojnika i šiljaste kolčeve zajedno su gledali premamračnom ulazu u tunel. Prošla je jedna minuta, zatim druga... patreća. Ne mičući pogled s ulaza u tunel, Eragon se baci na Safiru, saZarokom čija mu je težina izvrsno ležala u ruci. Murtag se pokrajnjega pope na Tornaka. Muški glas poviknu: »Čuju se!»

Ratnici se skameniše i čvrsto stisnuše oružje. Nitko se nijemicao. .. ni disao. Negdje zarza konj.

Zrakom se prolomiše oštri urgalski povici i iz tunela počešesukljati mračne spodobe. Na zapovijed kotlovi se prevrnuše i uširoko se ždrijelo tunela poče slijevati kipuća tekućina. Čudovištapočeše zavijati od boli i mlatarati rukama. Na kipuću pjenastu smolunetko baci baklju i iz tunela suknu golem stup masna narančastaplamena strovaljujući Urgale u pravi pakao. Eragon osjeti mučninupa pogleda prema drugim bataljunima na suprotnoj strani FardenDura i na oba mjesta ugleda slične vatre. Zatim ugura Zaroka ukorice i nape luk.

Ubrzo navali druga skupina Urgala, gazeći po tijelima svojihmrtvih suboraca, i poče izlaziti iz tunela. Držali su se zajedno kaoneprobojan zid ispred branitelja - ljudi i patuljaka. Iza prepreke odkolja, koju je Orik pripomogao izgraditi, prvi red strijelaca napelukove i ispusti strijele. Eragon i Arja svojim strijelama pripomogošetoj smrtonosnoj paljbi i promatrahu kako strijele desetkuju urgalskeredove.

Urgalska se napadačka crta poljulja i zamalo se razbi, ali seUrgali pokriše štitovima i odolješe napadu. Strijelci opet ispustiše

strijele, ali Urgali i dalje u golemom broju izbijahu na površinu.Eragon je bio zapanjen njihovom brojnošću. Trebaju li ih sve pobiti,sve do jednoga? Bila je to luđačka zadaća. Jedina mu je utjeha biloto što među Urgalima nije vidio nijednog Galbatoriksova vojnika.Barem ne još.

Protivnička je vojska izgledala kao neprobojna i beskonačnamasa tijela. Čudovišta zabiše u zemlju otrcane i mračne stjegove.Cijelim Farden Durom odjekivahu zlokobni zvuci ratnih rogova. Uzdivlje poklike cijelo to mnoštvo Urgala krenu u napad. Prvi se redoviUrgala nabiše na kolce. Posvuda poče prštati krv iz tijela koja sumlitavo visjela. Iznad tjelesa, prema šćućurenim braniteljima, poletjeoblak strijela. Eragon čučnu iza svojega štita, a Safira zakloni glavu.Strijele su joj odzvanjale na oklopu, ali je nisu mogle raniti.

Iznenada zaustavljena na kolcima, urgalska horda poče bezglavojuriti lijevo-desno. Vardeni zbiše redove i čekahu sljedeći napad.

Nakon kratke stanke, opet se čuše ratni poklici i Urgali krenuše.Napad bijaše snažan. U trenutku najžešćeg napada uspješe seprobiti kroz kolce, a onda ih dočeka red kopljanika koji ihdesetkovaše u pokušaju da ih odbace. Kopljanici su se snažnodržali, ali zlokobnu navalu Urgala bijaše nemoguće zaustaviti, pakopljanici pokleknuše.

Nakon što su probijene prve crte obrane, glavne snage obijuvojska prvi se put izravno sukobiše. Kad ljudi i patuljci krenuše ujuriš, prolomi se zaglušujuća buka. Safira zareža, jednim se skokombaci iznad samog središta borbe i zaroni u vrtlog buke i oružja.

Kandžama i zubima raspori jednog Urgala. Zubi su joj bili kaonajsmrtonosnije oružje, a rep kao divovska sablja. S njezina hrptaEragon zaustavi snažan udarac jednog urgalskog vođe i tako jojspasi nezaštićeno krilo. Zarokova grimizna oštrica bijesnu odushićenja jer cijelom dužinom bijaše okupana krvlju. Krajičkom okaEragon opazi Orika kako snažno zamahuje sjekirom i Urgalimaodsijeca glave. Pokraj njega Murtag na Tornaku lica iskrivljena odkrvožedna poklika sumanuto zamahuje mačem i prosijeca svakuzapreku. Safira zaokrenu i u tom trenutku Eragon ugleda Arju kojavelikim skokovima projuri pokraj beživotna tijela jednog neprijatelja.Jedan se Urgal obruši na ranjena patuljka i snažno zamahnu premaSafirinoj desnoj nozi. Mač mu se odbi o njezin oklop, uz vatromet

iskrica. Eragon ga mačem snažno udari po glavi, ali mu se mač zabiu rogove i zaglavi pa mu ga Urgal istrgnu iz ruku. Eragon opsova,skoči sa Safire, navali na Urgala i oklopom mu smrska lice. Zatim muiščupa Zaroka iz rogova i naglo se izmaknu pred naletom drugogUrgala.

»Safira! Trebam te!«, poviknu on, ali ih metež bitke razdvoji.Najednom na njega skoči jedan Kul s uzdignutom toljagom u ruci. Nemogavši na vrijeme podignuti štit, Eragon poviknu: »Đirda!« Kulnaglo podignu glavu, ču se prasak i vrat mu se slomi. Od krvožednaZaroka padoše još četvorica Urgala. Zatim Murtag dojuri na konju iodbi navalu Urgala.

»Dođi«, poviknu on, posegnu rukom s Tornaka i podignu Eragonana sedlo. Pojuriše prema Safiri, koja je zaglavila u masi neprijatelja.Oko nje je bilo dvanaest Urgala koji su je boli kopljima i harpunima.Već su joj uspjeli probušiti oba krila. Krv joj je šiktala po zemlji. Kadgod bi navalila na nekog Urgala, zbili bi redove, uperili joj koplja u očii tako je prisilili na povlačenje. Ona kandžama pokuša pomestikoplja, a Urgali odskočiše.

Kad vidje Safirinu krv, Eragon pobjesni, zaurla, baci se s Tornakai prvome Urgalu zabi mač u grudi. U bjesomučnu pokušaju da jojpomogne, ništa ga nije moglo zadržati. Njegov je napad bio dovoljanda se Urgali zbune i da se Safira uspije probiti. Jednoga Urgala udarinogom i on odletje u zrak. Zatim pojuri k Eragonu. Eragon dohvatibodlju na hrptu i baci joj se u sedlo. Murtag podignu ruku i nanišanina skupinu Urgala.

Prešutnim dogovorom, Safira poletje i vinu se iznad bojišnicetražeći predah od toga ludila. Eragon je sav treperio. Mišići su mu senapeli i bili spremni suzbiti sljedeći napad. Svaka nit njegova bićatreperila je od energije pa se osjećao življim nego ikada u životu.

Safira je kružila upravo onoliko koliko im je trebalo za oporavak, aonda se počela spuštati prema Urgalima prelijećući očima po tlutražeći najbolji kut za napad i kako je ne bi otkrili. Čudovištima jeprišla otraga, gdje su im bili okupljeni strijelci. Urgali ne uspješe nishvatiti što se događa kad Eragon već odrubi glave dvojici strijelaca,a Safira raspori trojicu. Uto se oglasi uzbuna i ona ponovno uzletje,te se golemom brzinom udalji od dometa strijela.

Tu su taktiku ponovili i na drugom krilu urgalske vojske. ZbogSafirine pritajenosti i brzine, uz slabo osvjetljenje, Urgalima je bilogotovo nemoguće predvidjeti gdje će ih snaći sljedeći napad. Eragonje koristio luk kad god je Safira bila u zraku, ali je brzo ostao bezstrijela. Ubrzo mu je magija bila jedino što mu je ostalo u tobolcu, anju je želio držati u pričuvi do trenutka kada ne bude drugoga izlaza.

Zahvaljujući Safirinim letovima iznad bojovnika Eragon je stekaojedinstven uvid u razvoj borbe. U Farden Duru su se vodile triodvojene bitke, po jedna ispred otvora svakoga tunela. Urgali su biliu podređenu položaju, zbog raspršenih snaga i nemogućnosti da sveratnike najednom izvuku iz tunela. Ni u takvim okolnostima Vardeni ipatuljci nisu uspijevali spriječiti napredovanje tih čudovišta i polakosu potiskivani prema Trondžhimu. Branitelji su izgledali beznačajni uusporedbi s tolikim mnoštvom Urgala koji su i dalje navirali iz tunelapa im se broj neprestano povećavao. Urgali su bili okupljeni okonekoliko stjegova, a svaki je predstavljao poseban klan, no nije bilojasno tko im je glavni zapovjednik. Klanovi nisu obraćali pozornostjedan na drugoga, kao da su naredbe primali s nekog drugog mjesta.Eragon je želio znati tko im je zapovjednik kako bi ga on i Safira ubili.Imao je na umu Adžihadove zapovijedi pa je blizancima počeoprenositi podatke. Zanimalo ih je što im on ima reći o očitu izostankuvođe Urgala pa su ga podrobno ispitivali. Ispitivanje je išlo glatko,iako je kratko trajalo. Blizanci su mu rekli: »Zapovijeđeno ti je dapomogneš Hrotgaru. Borba se odvija loše po njega.«

»Razumijem«, odgovori Eragon.Safira brzo poletje prema patuljcima koji su bili opkoljeni. Letjela

je nisko iznad Hrotgara. U zlatnom oklopu kralj patuljaka stajao je uprvome redu male skupine svojih sunarodnjaka i mahao Volundom,čekićem svojih predaka. Kad je podignuo pogled prema Safiri, bijelumu je bradu obasjalo svjetlo svjetiljke. Oči su mu zasjale od divljenja.

Safira je sletjela pokraj patuljaka i okrenula se prema nadirućimUrgalima. Pred njezinom je žestinom i najhrabriji Kul ustuknuo, što jepatuljcima omogućilo da krenu u napad. Eragon je nastojao držatiSafiru dalje od opasnosti. Lijevo su joj krilo štitili patuljci, ali ju je sdesne strane i sprijeda napadalo cijelo more neprijatelja. Eragon nijeimao nimalo milosti prema njima i koristio je svaku mogućnost, čak imagiju, kad mu Zarok nije mogao poslužiti. Jedno mu se koplje

odbilo o štit, ulupilo ga i zasjeklo po ramenu. Dok je potiskivao bol,jednom je Urgalu rascijepio glavu tako da mu se mozak pomiješao smetalom i kostima.

Osjetio je strahopoštovanje pred Hrotgarom koji, iako je bio vrlostar i po ljudskim i po patuljskim mjerilima, još uvijek nije bio nimaloslabiji na bojišnici. Nije bilo toga Urgala, bio on Kul ili ne, koji bimogao stati pred toga kralja patuljaka i njegovu pratnju a ostati živ.Kad god je zamahnuo Volundom, jednome bi neprijatelju odzvonilo.Kad je strijela pokosila jednoga od njegovih ratnika, sam je zgrabiokoplje i takvom ga zapanjujućom snagom bacio u njegova vlasnika,udaljena dvadesetak metara, da mu je probio cijelo tijelo.

Njegovo je junaštvo Eragonu dalo snage za sve smjelije pothvatepa je nastojao biti dorastao tome moćnome kralju. Eragon jurnuprema divovskom Kulu, koji mu je bio gotovo izvan dosega, i zamalone pade sa Safire. Nije se uspio ni pribrati, a Kul projuri pokraj Safirei zamahnu mačem. Prvim zamahom dohvati Eragona po jednojstrani kacige i odbaci ga. Eragonu se smrači pred očima, a u ušimamu zabruji.

Zapanjen, on se pokuša uspraviti, ali se Kul već pripremio zadrugi udarac. Dok je spuštao ruku prema Eragonu, u grudima muzadrhta tanka čelična oštrica. Kul jauknu i prevrnu se na stranu. Donjega je stajala Anđela.

Čarobnica Anđela imala je na sebi dugi crveni ogrtač prekoegzotična oklopa s tamnozelenim zakovicama na obodima. U ruci jeimala čudno oružje — dugo drveno kopljište s oštricama od mačevana oba kraja. Vragolasto je namignula Eragonu i odjurila vrteći svojštapasti mač poput kakva plesača. Odmah iza nje bio je Solembum,u obliku kudrava dječaka. U ruci je držao mali crni bodež. Kad jedivlje zarežao, vidjeli su mu se oštri zubi. Još uvijek omamljen odudarca, Eragon se uspio uspraviti na sedlu. Safira se odrazila u zraki visoko se vinula kako bi se Eragon imao vremena oporaviti. Eragonje očima preletio preko dolina Farden Dura i, na svoje zaprepaštenje,vidio da su sve tri bitke krenule vrlo loše. Ni Adžihad ni Jormundur niHrotgar nisu uspijevali zaustaviti Urgale. Jednostavno ih je bilopreviše.

Eragon se pitao koliko bi Urgala mogao odjednom ubiti magijom.Prilično je dobro znao svoje granice. Kad bi ih ubio toliko da od toga

bude kakve koristi... to bi njemu vjerojatno bilo samoubojstvo. Moždaje za pobjedu upravo to bilo potrebno. Borbe su se nastavljale iz satau sat. Vardeni i patuljci bili su iscrpljeni, a Urgalima su i daljepristizala svježa pojačanja.

Bila je to noćna mora za Eragona. On i Safira su se svimsnagama borili, no kako bi kojega Urgala ubili, na njegovu bi semjestu odmah našao drugi. Cijelo ga je tijelo boljelo, posebno glava.Kad god bi se poslužio magijom, izgubio bi malo snage. Safira je bilau boljem stanju, iako su joj krila bila puna malih rana. U trenutku kadje uzvraćao udarac, blizanci su mu poslali hitnu poruku. »Čuju seglasni povici ispod Trondžhima. Kao da Urgali pokušavaju prokopatikrov tunela i ući u gradi Trebamo tebe i Arju za rušenje svih tunelakoje oni, možda, buše.«

Eragon zamahom mača sasječe svoga protivnika. »Stižemo«,uzvrati on. Zatim potraži Arju i ugleda je kako se bori protiv cijeleskupine Urgala. Safira se brzo probi do nje ostavljajući za sobomhrpu pogaženih tijelesa. Eragon ispruži ruku i reče: »Popni se«.

Arja bez oklijevanja skoči na Safiru i desnom rukom obgrliEragona oko pojasa. U lijevoj je držala krvavi mač. Kad je Safiračučnula za uzlet, jedan Urgal vrisnu i pritrča joj, podignu sjekiru i zabijoj je u grudi.

Safira zaurla od boli i posrnu, a onda se otisnu od zemlje irastvori krila napinjući se da joj ne padnu. Toliko se nagnula nastranu da joj je desno krilo strugalo po zemlji. Urgal ispod njepodignu ruku u namjeri da je pogodi sjekirom. Arja u tom časupodignu dlan i nešto poviknu. Iz ruke joj izletje smaragdna kugla i ubiUrgala. Uz divovsko dizanje i spuštanje ramena, Safira se ispravi ijedva uzletje iznad glava ratnika. Snažnim zamasima krila, uzduboke hropce, uspjela se otisnuti od bojišnice.

»Jesi li dobro?«, zabrinuto je upitao Eragon. Nije mogao vidjetigdje je pogođena.

»Preživjet ću«, mrko odgovori Safira, »ali mi je prednji dio oklopasmrskan. Žulja me na grudima i teško mi se kretati.«

»Možeš li nas ponijeti do zmajske utvrde?«» Vidjet ćemo.«Eragon je objasnio Arji u kakvom je stanju Safira. »Ja ću ostati i

pomoći Safiri kada sletimo», reče Arja i doda: »Kad je oslobodim

oklopa, pridružit ću ti se«.»Hvala ti«, uzvrati Eragon. Safiri je let bio naporan. Lebdjela je

kad god je mogla. Kad su stigli do zmajske utvrde, naglo se spustilana Izidar Mitrim gdje su trebali biti blizanci i promatrati bitku, noondje nije bilo nikoga. Kad vidje povredu koju joj je Urgal nanio,Eragon skoči na pod i zažmiri. Četiri metalne pločice na grudima bilesu joj smrskane i spojene tako da se nije mogla saginjati ni disati.»Budi dobro«, reče joj, pogladi je po slabini i izjuri kroz svod.

Naglo se zaustavi i opsova. Bio je na vrhu Vol Turina,Beskonačnog stubišta. Zbog brige za Safiru nije razmišljao kako ćestići do podnožja Trondžhima gdje su se Urgali pokušavali probiti ugrad. Nije bilo vremena spuštati se stubištem. Pogledao je uski spusts desne strane stubišta, zgrabio kožni podložak i uskočio u spust.Kameni je spust bio gladak kao lakirano drvo. S komadom kožeispod sebe gotovo je trenutačno postigao zastrašujuću brzinu.

Zidovi su se pretvorili u bezličnu masu, a silna ga je brzinasnažno pritisnula uza spust. Cijelim je tijelom legao na spust kako bipostigao još veću brzinu. Tako je snažno prosijecao zrak da mu jekaciga treperila kao limeni pijetao na krovu pri snažnom vjetru. Spustmu je bio preuzak pa je stalno prijetila opasnost da će izletjeti, nodokle god je ruke i noge držao mirno, nije bilo opasnosti. Bilo je tomunjevito spuštanje, ali mu je ipak trebalo gotovo deset minuta dodna. Spust se pri kraju izravnavao, tako da je Eragon odletio izavršio nasred poda od karneola. Kad se napokon zaustavio, odvrtoglavice nije mogao hodati. Pri prvom pokušaju da ustane spopalaga je mučnina pa se sklupčao, uhvatio se rukama za glavu i takočekao dok mu se ne prestane vrtjeti. Kad se oporavio, ustao je ioprezno pogledao oko sebe.

Velika je dvorana bila potpuno prazna. Taj ga je mukuznemirivao. Iz Izidar Mitrima prosijavalo se crveno svjetlo. Malo jeoklijevao. Kamo li treba ići? Mislima je pokušao dosegnuti blizance.Ništa. Skamenio se kad je začuo odjeke jakih udaraca. U tom sečasu prolomi eksplozija. Velika ploča na podu popusti i odletje desetmetara uvis, tresnu o pod i razletje se u stotine kamenih iveraka.Eragon zatetura i uzmaknu, skamenjen, te stade panično tražitiZaroka. Iz rupe počeše izvirati Urgali. Eragon malo zastade. Bi litrebao bježati? Ili ostati i pokušati zatvoriti rupu? Kad bi je i uspio

zatvoriti prije negoli ga Urgali napadnu, što ako su provalili uTrondžhim i na druga mjesta? Ne može ih sve pronaći dovoljno brzokako bi spriječio zauzimanje toga grada-planine. Ah, uspijem lidotrčati do jednoga od trondžhimskih ulaza i probiti ga, Vardeni bi gamogli ponovno zauzeti bez opsade. Prije negoli je uspio donijetiodluku, iz tunela iziđe visok čovjek u crnu oklopu od glave do pete iuperi pogled u njega. Bio je to Durza.

Sjena je nosio svoj sivi mač s brazdom koju mu je napravioAdžihad. U drugoj je ruci imao okrugli štit s grimiznim znakom. Crnamu je kaciga bila bogato ukrašena, kao generalova, a oko njega jelebdio dug ogrtač od zmijske kože. Smeđe su mu oči gorjele odludila, od ludila čovjeka koji uživa u moći, a našao se u položaju datu moć može i primijeniti.

Eragon je znao da nije dovoljno brz ni dovoljno jak kako biumaknuo zlotvoru ispred sebe. Odmah je upozorio Safiru, iako jeznao da ga ona ne može izbaviti. Čučnuo je i brzo se nastojao sjetitišto mu je Brom rekao o borbi s nekim tko umije koristiti magiju. To ganije ohrabrilo. A Adžihad je rekao da je Sjene moguće uništiti samoudarcem u srce.

Durza ga je prijezirno gledao i rekao: »Kaz đtirltražidl Otrag bag.«Urgali su sumnjičavo promatrali Eragona i stali u polukrug oko

njega. Durza mu je polako prišao, pobjedonosna izraza lica. »Tako,mladi moj jahaču, opet smo se sreli. Bio si glup kad si mi pobjegao uGiledu. Na kraju će ti to samo pogoršati stanje.«

»Nikada me nećeš uhvatiti živa«, zagrmje Eragon.»Ma nemoj«, reče Sjena i podiže obrvu. Na svjetlu od zvjezdana

safira koža mu je izgledala sablasno. »Ne vidim nigdje tvojegaprijatelja Murtaga da ti pomogne. Sada me ne možeš zaustaviti.Nitko me ne može zaustaviti!«

Eragon osjeti strah. Kako on zna za Murtaga? Najpodrugljivijimmogućim glasom Eragon mu reče: »Kako ti se svidjelo kad tepogodio?«

Durzino se lice najednom nape. »To ću naplatiti krvlju. A sada mireci gdje se skriva tvoj zmaj?«

»Nikada.«Sjena se smrknu. »Onda ću to silom izvući iz tebe!«, reče i stade

vitlati mačem. Eragon zaustavi oštricu mača svojim štitom. U tom mu

se času mentalna sonda zabi duboko u misli. Eragon se nape kakobi zaštitio svoju svijest pa odgurnu Durzu i krenu u napad vlastitimumom. Svim je snagama udarao po ogradama oko Durzina uma,čvrstima kao željezo, no sve bijaše uzalud. Zatim zamahnuZarokom, ne bi li zaskočio Sjenu. Sjena s lakoćom odbi udarac, aonda munjevitom brzinom sunu u protunapad.

Vrhom mača zahvati Eragona po rebrima, probuši mu oklop i izbimu dah. Oklop skliznu i oštrica ga za dlaku promaši. Durzi je trebalosamo malo Eragonove nepažnje pa da mu se probije do uma i počnepreuzimati vlast nad njim.

»Ne!«, poviknu Eragon i baci se na Sjenu. Lice mu se izobličilodok se bjesomučno s njime hrvao čvrsto mu stišćući ruku u kojoj jedržao mač. Durza mu pokuša odsjeći ruku, ali je bila zaštićenaoklopnim rukavicama pa mač samo bijesnu i skliznu. Eragon gaudari u nogu. Durza zareža, zamahnu crnim štitom i sruši Eragonana pod.

Eragon osjeti krv u ustima. U vratu mu je udaralo. Ne obazirućise na povrede, on se prevrnu i svojim štitom navali na Durzu. UnatočSjeninoj nenadmašnoj brzini, Eragon ga zareza mačem po mišici.Niz ruku mu poče curiti krv.

Zatim se umom baci na Sjenu i probi mu oslabljenu obranu.Najednom ga zapljusnu more slika i potpuno mu preplavi svijest...

Durza kao dječak koji s roditeljima živi kao nomad napustimravnicama. Pleme ih je napustilo, a oca mu nazvalo »prekršiteljemzakletve«. Samo, u to se doba nije zvao Durza nego Karsaib, a tomu je ime majica pjevušila dok ga je češljala...

Sjena je mahnito posrtao. Lice mu je bilo iskrivljeno od boli.Eragon je nastojao nadzirati bujicu njegovih sjećanja, ali ga jenjihova snaga preplavljivala.

Stoji ne brežuljku nad grobom svojih roditelja, plače što i njeganisu ubili. A onda se okreće i besciljno odlazi u pustinju...

Durza se okrenuo prema Eragonu. Iz smeđih mu je očiju siktalastrašna mržnja. Eragon je klečao na jednom koljenu, gotovo stajao ižestoko čuvao brane oko vlastitoga uma.

Kako je izgledao starac kad je prvi put ugledao Karsaiba kakogotovo mrtav leži na pješčanoj dini. Dani oporavka i strah koji jeosjetio shvativši da je njegov spasitelj čarobnjak. Kako ga je molio da

ga nauči nadzirati duhove. Kako je Haeg na kraju pristao. Nazvao ga»Pustinjskim štakorom«.... Eragon je već bio na nogama. Durza jekrenuo u napad... podignuta mača... u bijesu je zaboravio štit. Danikoje je proveo vježbajući na vrelu suncu uvijek motreći na gmizavcekoje su lovili za hranu. Kako mu je moć polako rasla, dajući muponos i samopouzdanje. Tjedni njegovanja gospodara koji je obolioposlije neuspješna vračanja. Radost koju je osjetio kad se Haegoporavio... Nije imao vremena reagirati... nije bilo vremena...Razbojnici koji su ih napali usred noći i ubili Haega. Bijes koji jeKarsaib osjetio i duhovi koje je pozvao radi osvete. Ah, duhovi su bihjači negoli je očekivao. Okrenuli su se protiv njega, opsjeli mu um itijelo. Vrisnuo je: JA SAM DURZA!

U tom času Eragona ošinu mač po leđima, probi mu oklop irasječe kožu. Eragon od boli vrisnu i pade na koljena. Tijelo mu sepresavinu. Nije bio sposoban misliti. Zanjiha se, jedva pri svijesti, aniz križa mu poteče vruća krv. Durza izgovori nešto što Eragon neuspije razumjeti. Od boli podignu pogled prema nebu. Niz lice mupotekoše suze. Sve je propalo. Vardeni i patuljci su uništeni. On jeporažen. Safira će se radi njega predati, to je već ranije učinila, aArju će ponovno zarobiti i ubiti. Zašto je sve ovako završilo? Kakvetu ima pravde?

Sve je bilo uzaludno. Dok je gledao prema Izidar Mitrimu dalekoiznad svoga izmučena tijela, pred očima mu bijesnu svjetlo i zaslijepiga. Sekundu kasnije prostorijom se prolomi zaglušujuć prasak. Očimu se najednom razbistriše i on zinu od zaprepaštenja.

Zvjezdani se safir rasprsnuo na komadiće. Prema udaljenomepodu okomito je padao dugačak snop komadića, oštrih kao noževi.Prostor oko zidova bio je pun svjetlećih krhotina. U središte dvoranenaglavce uletje Safira raširenih kandža iz kojih je sukljao svijetložutiplamen s plavičastim prugama. Na leđima joj je bila Arja. Kosa joj jevijorila na sve strane, ruku joj je bila podignuta uvis, a iz dlana joj jeisijavala zelena aureola magije.

Vidjevši kako Durza podiže glavu prema stropu, Eragonu se učinida je vrijeme stalo. Sjenino se lice iskrivi, prvo od šoka, a onda odbijesa. Sjena se poče drsko ceriti, zatim podignu ruku, okrenu jeprema Safiri i stade nečujno izgovarati neku riječ.

U Eragonu najednom izbi neka skrivena snaga izvučena iznajdubljih dijelova njegova bića. Prsti mu se svinuše oko drškamača. Zatim probi zapreku u svojoj glavi, dohvati magiju te svu bol isav bijes usredotoči na jednu jedinu riječ: »Brisingr!«

Zarok planu krvavim sjajem, a niz oštricu mu poteče bestoplinskiplamen. Svom se snagom baci na Durzu... I zabi mu mač u srce.

Durza u šoku spusti pogled prema maču zabijenom u grudi. Ustamu se otvoriše, no umjesto riječi iz njih se prolomi nezemaljski krik.Mač mu ispade iz beživotnih prstiju. Rukom uhvati Zaroka, kao da gahoće istrgnuti, ali se Zarok čvrsto držao u njegovu tijelu.

Durzina koža postade prozirna. Ispod nje nestade i mesa ikostiju. Sve se pretvori u tamne vrtloge. Kad mu pulsirajuća tamarazdera kožu on vrisnu još snažnije. Uz još jedan, posljednji, vrisakkoža mu se raspori od glave do pete i oslobodi tamu koja se razdvojina tri dijela i kroz bedeme Trondžhima odletje iz Farden Dura. Sjeneviše nije bilo.

Potpuno iscrpljen, Eragon pade na leđa ispruženih ruku. Iznadsebe ugleda Safiru i Arju koje samo što nisu sletjele. Izgledalo je kaoda će tresnuti o smrtonosne ostatke Izidar Mitrima. Gubio je vid, aSafira, Arja i bezbroj razbijenih komadića kao da su prestali padati iostali nepomično visjeti u zraku.

UCVILJENI MUDRAC

Kroz Eragonov um i dalje su prolazile slike iz Sjenina sjećanja.Preplavljivao ga je vrtlog mračnih događaja i emocija te nije mogaorazmišljati. Uronjen u taj vrtlog, nije znao ni tko je ni gdje se nalazi.Bio je preslab da bi iz glave uklonio sve strano što mu jezamagljivalo um. Iza očiju su mu stalno bljeskale slike iz Sjenineprošlosti, pune nasilja i okrutnosti, sve dok nije bolno vrisnuo na tajkrvavi prizor.

Pred očima je vidio hrpu tjelesa... nevinih ljudi poklanih poSjeninoj zapovijedi. Vidio je još tjelesa. Cijela sela ljudi, palih od rukuili riječi toga čarobnjaka. Nigdje nije bilo izlaza iz pokolja koji ga jeokruživao. Treperio je kao plamen svijeće ne mogavši podnijeti tunavalu zla. Molio se da ga netko izbavi iz te noćne more, no nije bilonikoga tko bi mu pokazao izlaz. Kad bi se samo mogao sjetiti što jeon, dječak ili čovjek, zločinac ili junak, Sjena ili jahač. Sve je bilopomiješano u besmisleno ludilo. Bio je potpuno izgubljen, do krajauvučen u tu prljavu kaljužu. Najednom se kroz taj zloguki oblak, kojimu je ostavio Sjenin zao duh, probiše njegove vlastite misli. Svidogađaji otkako je pronašao Safirino jaje najednom mu se vratiše usjećanje kao hladno svjetlo otkrivenja. Jednako su se vidjeli njegoviuspjesi i neuspjesi. Izgubio je puno toga što mu je bilo dragocjeno, asudbina mu je ipak udijelila rijetke i velike darove. Prvi je put bioponosan na ono što je jednostavno bio. Kao da želi skršiti taj krataknalet samopouzdanja, Sjenina ga zaglušujuća tama opet nadvlada.Nesigurnost i strah pritisnuše mu sva osjetila i nad njegovomsviješću zavlada praznina. Tko je on da misli kako može prkositisvim moćima Alagezije i ostati živ?

Borio se protiv Sjeninih mračnih misli, isprva slabo, a kasnije svejače. Tiho je izgovarao riječi drevnoga jezika i shvatio da mu dajudovoljno snage kako bi se mogao oduprijeti sjenama što muzamagljuju um. Iako su mu sve obrane bile opasno poljuljane, polako

je počeo skupljati svoju rastrganu svijest u malu svijetlu školjku okosame srži. Izvan svojega uma, bio je svjestan boli tako velike da muje mogla iscijediti i posljednji dah, ali, kao da ju je nešto, ili netko,držalo u stupici.

Još je uvijek bio preslab da bi potpuno razbistrio um, ali je biodovoljno bistar da je mogao preispitati svoje doživljaje otkako jenapustio Karvahal. Kamo će sada otići... i tko će mu pokazati put?Nije bilo Broma pa nije bilo nikoga tko bi ga vodio i učio.

»Dođi k meni.« Eragon se trgnuo na dodir nečije svijesti, takogoleme i snažne kao da se nad njim nadvila planina. Ta mu je svijestsprječavala bol, shvatio je. I kroz nju je, kao i kroz Arjinu svijest,odjekivala glazba — duboke žutozlatne strune jecale su od golemetuge.

Napokon su usudio upitati: »Tko... tko si ti?«»Netko tko želi pomoći.« Tračkom neizgovorene misli izbrisa se

Sjenin utjecaj kao neželjena paučina. Oslobođen teškoga tereta,Eragon pusti da mu se um razgranava, sve dok nije dotaknuozapreku koju nije mogao probiti. »Štitim te koliko god mogu, ali sitako daleko da ne mogu učiniti ništa drugo osim zakloniti ti razum odboli.«

Opet: »Tko si ti da mi to činiš?«Začu se duboka huka: »Ja sam Ostato Četova, Ucviljeni Mudrac.

I Togira Ikonoka, Bogalj Koji Je Cijel. Dođi k meni, Eragone, jer jaimam odgovore na sva tvoja pitanja. Nećeš imati mira dok mene nenađeš.«

»A kako te mogu naći kada ne znam gdje si?«, očajničkimglasom upita Eragon.

»Vjeruj Arji i pođi s njom u Elesmeru. Bit ću ondje. Čekam većmnogo godina pa nemoj oklijevati jer bi ubrzo moglo biti kasno...

Veći si negoli misliš, Eragone. Misli na ono što si učinio i raduj sejer si oslobodio zemlju velikoga zla. Napravio si djelo koje nitko druginije mogao. Mnogi ti trebaju biti zahvalni.«

Neznanac je bio u pravu. Ono što je postigao bilo je vrijedno častii priznanja. Bez obzira na moguća iskušenja u budućnosti, više nijebio tek pijun u igri moćnika. To je prevladao i postao nešto drugo,nešto više. Postao je ono što je Adžihad želio postati – autoritetneovisan o bilo kojemu kralju ili vođi.

Kad je došao do toga zaključka, osjetio je odobravanje. »Učiš«,reče Ucviljeni Mudrac i približi mu se. Jedna slika prijeđe od njegaEragonu. U glavi mu se rasplinu prasak boje i pretvori se upogrbljenu figuru, odjevenu u bijelo, kako stoji na suncem okupanojlitici.

»Vrijeme je da se odmoriš, Eragone. Kad se probudiš, nikome negovori o meni«, nježno reče figura. Lice joj je bilo prekrivenosrebrnom aureolom. » Upamti, moraš otići vilenjacima. A sadaspavaj.« Figura podignu ruku, kao da ga blagoslivlja i Eragona prožemir.

Posljednja mu je misao bila da bi se Brom njime ponosio.»Probudi se«, zapovjednički reče neki glas. »Probudi se,

Eragone. Predugo si spavao.« On se nevoljko pomaknu ne želećinikoga čuti. Bilo mu je preudobno da bi napustio toplinu koja ga jeokruživala.

Opet se začuo glas: »Ustani, Argetlame! Trebaju te!«Eragon nevoljko otvori oči i vidje sebe na dugu krevetu, ispod

mekanih pokrivača. Na stolici pokraj njega sjedila je Anđela ipozorno ga promatrala. »Kako se osjećaš?«, upita ga.

Dezorijentiran i zbunjen, očima je prelazio po maloj sobi. »Ne...ne znam«, reče on. Usta su mu bila suha i bolna.

»Onda se nemoj micati. Moraš štedjeti snagu«, reče Anđela dokje prolazila rukom kroz svoju kovrčavu kosu. Eragon je vidio da nasebi još uvijek ima svoj oklop s obodima. Zašto? Zakašljao se pa muse malo zavrtjelo, gotovo se onesvijestio i sve ga je zaboljele Vrućisu mu udovi bili teški. Anđela je s poda uzela pozlaćeni rog i prinijelamu ga k ustima. »Evo, pij.«

Niz grlo mu je klizila hladna medovina i osvježavala ga. U trbuhumu je postalo toplo, a toplina mu je doprla i do obraza. Ponovno senakašljao pa ga je glava još jače zaboljela. Kako sam dospioovamo? Bila je bitka... trebali smo izgubiti... onda Durza... »Safira!«,poviknuo on i naglo se podignu. Glava mu se zaljulja, bol mu zahvatioči, osjeti mučninu i skljoka se na krevet. »A gdje je Safira? Je lidobro? Urgali su trebali pobijediti... ona je padala. A Arja?«

»Preživjele su«, reče Anđela, »i čekaju da se ti probudiš. Želiš liih vidjeti?« On slabašno kimnu glavom. Anđela ustade i otvori vrata.U sobu uđoše Arja i Murtag. Safira proviri glavom iza njih jer joj je

tijelo bilo preveliko da bi ušla kroz vrata. Grudi su joj titrale jer jeduboko pjevušila, a oči su joj se iskrile. Smiješeći se Eragon jojdodirnu misli, s olakšanjem i zahvalnošću.

»Prekasno je vidjeti te zdrava, maleni«, nježno reče Safira.»I tebe, ali kako...?«»Drugi ti to žele objasniti pa ću ih pustiti.«»Bacala si vatru! Vidio sam te!«»Da«, ponosno reče Safira.Eragon se slabašno nasmiješi, još uvijek zbunjen, a onda

pogleda Arju i Murtaga. Oboje su imali zavoje, Arja oko ruke, aMurtag oko glave. Murtag se nasmiješi od uha do uha. »Bilo je ivrijeme da se probudiš. Već satima sjedimo u hodniku.«

»Što... što se dogodilo?«, upita Eragon.Arja je izgledala tužna. Ali Murtag poviknu: »Pobijedili smo! Bilo

je nevjerojatno! Kad su Sjenini duhovi, ako su ono bili duhovi,preletjeli preko Farden Dura, Urgali su se prestali boriti kako bigledali duhove. Izgledali su kao da je u tom trenutku netko s njihskinuo čari jer su se njihovi klanovi najednom okrenuli i napali jednidruge. U nekoliko minuta cijela im se vojska raspala. A onda smo ihmi opkolili!«

»Svi su mrtvi?«, upita Eragon.Murtag odmahnu glavom. »Ne, mnogi su pobjegli u tunele.

Vardeni i patuljci upravo tragaju za njima, no to će potrajati.Pomagao sam im dok me jedan Urgal nije lupio po glavi pa su meposlali ovamo.«

»Neće te opet zatvoriti?«Murtagovo se lice uozbilji. »Nitko, zapravo, u ovome trenutku ne

mari za to. Mnogo je Vardena i patuljaka poginulo. Preživjeli senastoje oporaviti od bitke. No, ti barem imaš razloga biti sretan. Ti sijunak! Svi pričaju o tome kako si ubio Durzu. Da nije bilo tebe,izgubili bismo.«

Eragona su te riječi uznemirile, ali ih je ostavio za kasnije. »Gdjesu bili blizanci? Nisu bili ondje gdje su trebali biti. Nisam ih mogaodozvati. Bila mi je potrebna njihova pomoć.«

Murtag je slegnuo ramenima. »Čuo sam da su se hrabro boriliprotiv skupine Urgala koja je provalila u Trondžhim na nekom

drugom mjestu. Vjerojatno su bili prezaposleni pa nisu moglirazgovarati s tobom.«

To mu se nije činilo istinitim, ali nije mogao razabrati zašto.Okrenuo se Arji. Velike su joj svijetle oči cijelo vrijeme bile uprte uEragona. »Kako to da niste tresnule o tlo? Ti i Safira bile ste...« Glasmu je odlutao.

Arja je laganim glasom rekla: »Kad si ti upozorio Safiru na Durzu,ja sam joj još uvijek pokušavala skinuti oštećeni oklop. Kad sam gaskinula, bilo je prekasno spustiti se niz Vol Turim. Tebe bi zarobiliprije negoli bih se spustila. Osim toga, Durza bi te ubio prije negolibih te ja uspjela spasiti.« Zatim je tužnim glasom dodala: »Tako dasam učinila jedino što sam mogla kako bih ga omela — slomila samzvjezdani safir.«

»A ja sam je nosila«, dodala je Safira.Eragon je pokušavao shvatiti, ali je zbog još jednog napada

slabosti morao sklopiti oči. »Kako to da nijedan od onih komada nijepogodio ni tebe ni mene?«

»Nisam im dopustila. Kada smo gotovo sletjeli, držala sam ihnepomične u zraku, a onda sam ih polako spustila na pod. Inače bise razmrskali u tisuće komadića i ubili te», jednostavno je rekla Arja.Riječi su joj odavale unutarnju snagu.

Anđela je kiselo dodala: »Da, to te je svejedno gotovo ubilo. Bilasu mi potrebna sva moja umijeća da vas dvoje održim na životu.«

Eragona proze nelagoda jednaka boli koju je osjećao u glavi.Moja leđa... Ali, na njima nije osjetio nikakvih zavoja. »Koliko samdugo ovdje?«, sa strepnjom upita.

»Samo dan i pol«, odgovori Anđela. »Imao si sreće što sam bilatu, inače bi ti trebali tjedni, ako bi uopće preživio.« Eragonprestrašeno odgurnu pokrivače s grudi i okrenu se kako bi opipaoleđa. Anđela ga svojom malom rukom uhvati za zapešće. U očima jojse vidjela zabrinutost. »Eragone... moraš shvatiti, moja moć nije kaotvoja ili Arjina. Ona ovisi o uporabi trava i napitaka. Postoje granicemojim mogućnostima, osobito kod ovako velikih...«

On iščupa ruku iz njezine, posegnu prema leđima i poče paničnopipati prstima. Koža mu je na leđima bila glatka i topla, savršena.

Dok se micao, pod prstima su mu se napinjali čvrsti mišići. Zatimposegnu rukom prema vratu i najednom naiđe na tvrdu kvrgu

promjera jednog centimetra. Poče prstima pratiti trag niz leđa.Hvatao ga je sve veći užas. Od Durzina mu je udarca ostao dug ikvrgav ožiljak koji se protezao od desnog ramena do lijevog boka.

Žalosna lica, Arja tiho reče: «Za svoje si djelo platio strašnucijenu, sjenoubojico Eragone».

Murtag se oporo nasmija. »Da. Sad si kao i ja.«Eragon je bio očajan pa je sklopio oči. Unakažen je. A onda se

sjeti nečega što je vidio dok je bio u nesvijesti... figure u bijelom kojamu je pomogla. Bogalja Koji Je Bio Cijel... Togira Ikonoka. I sjeti senjegovih riječi: Misli na ono što si uradio i raduj se jer si oslobodiozemlju velikoga zla. Napravio si djelo koje nitko drugi nije mogao.Mnogi ti trebaju biti zahvalni...

Dođi k meni, Eragone,jer ja imam odgovore na sva tvoja pitanja.U tom su ga trenutku preplavili mir i zadovoljstvo.

Doći ću.KRAJ PRVE KNJIGEPriča se nastavlja u knjzi „Prvorođeni“drugome dijelu tetralogije „Nasljeđe“

DREVNI JEZIK

Napomena: Kako Eragon još uvijek nije majstor drevnoga jezika,njegove riječi ni primjedbe nisu prevedene doslovno, kako bi sečitatelje poštedjelo njegova neznanja gramatike. No, govori drugihlikova ostali su nepromijenjeni.

Ai varden abr du šurtugals gata vanta. — Nadzornik, jahača trebaprolaz Aidail — Jutarnja zvijezda arget — srebro

Argetlam — srebrna ruka Atra gulai un ilian totr ono un atra onovaize skolir fra rotr — Neka te prate sreća i radost i budi zaštićen odnesreće Boetk istalri! — velika vatra breol — obitelj, kuća brisingr —vatra Deloi moi! — Zemljo, promijeni se!

delois — biljka zelenih listova s grimiznim cvjetovima Domia abrvirda — Vladavina sudbine (naslov knjige) dras — grad

dromr kopa — buljenje u snu Du grind huildr! — Drži vrata!»Du Silbena Datia« — »Magla koja uzdiše« (naslov pjesme) Du

Sundavar Frior — Smrt Sjenama Du Vrangr Gata — Lutajuća stazaDuveldenvarden — Zaštitna šuma Edoksil — nepobjediv eita — ići,otići Eka ai frikai un Šurtugal! — Ja sam jahač i prijatelj etgri —prizvati, prizivati Fetrblaka, eka viohnata nejat haina ono. Blaka iomiet lam. — Ptico, neću te povrijediti. Sleti mi na ruku.

garđzla — svjetlo Gat un riza du rakr! — Ujedinite se i stvoritemaglu!

gedvei ignazia — svijetleći dlan Geulot du knifr! — Otupi oštricu!Helgrind — Vrata smrti iet — moj (neslužbeno) đidra — slomiti,

udariti Đidra tira kalfis! — Slomi im noge!Manin! Virda! Hugin! —Sjećanje!Sudbina! Misao!Moi stenr! — Kamenu, promijeni se!Nagz riza! —Deko, podigni se!Ostato Četova — Ucviljeni Mudrac pomnuria — moj (službeno)

Ristvakbein — Mjesto tuge (bein - koristi se ovdje i u Urubenu,

prijestolnici Carstva, uvijek se tako izgovara i označava veliku tugu)sitr — vještica

Šurtugal — jahač na zmaju Skulblaka, eka selobra ono unmulabra ono un onr Šurtugal ne haina. Atra nožu vaize firkai. —Zmaju, odajem ti počast, tebi i tvojemu jahaču ne mislim nikakvo zlo.Budimo prijatelji.

slita —san, spavanje Stenr riza! — Kamenu, podigni se!trista — gurnuti,stisnuti, smanjiti Trista deloi. — Potisni zemlju!Tver stenr un atra eka horna! — Prijeđi preko kamena i daj da

čujem!Togira Ikonoka — Bogalj Koji Je Cijel tuata du orotrim — budali

usađivati mudrost (stupanj jahačke obuke) Vardeni — Čuvari vondr— tanak, ravan štap Vaize hil! — Budi ozdravljen!

Viol pomnuria ilian. — Za moju sreću, virda — sudbinajave — spona povjerenja

JEZIK PATULJAKA

Ak Gunteraz dorzada! - Za Gunterino divljenje!Az knurl dimi lanok. - Pazi, stijena se mijenja.barzul - prokletstvo, zla sudbina Karkna braga! - Velika opasnost!clurgrimst — klan (doslovno: naš dvor/dom) Egraz Karn —

Ćelavac Farden Dur - Naš Otac hirna — kipIlf karnz orodim. — To je čovjekova dužnost/sudbina.Izidar Mitrim — Zvjezdani safir knurl — kamen, stijena knurla —

patuljak (doslovno: biće od kamena) Kosta-merna - Bazen upodnožju (naziv jezera) oii — da, potvrdni odgovor oto — vjera

šilven — kukaviceTrondžhim - Kaciga Divova Vol Turin — Beskonačno stubište

URGALSKI JEZIK

drađl — leglo crvaItro Žada (Ortiad) - sudbina pobunjenikaKaz đtirl tražid! Otrag bag. - Ne napadajte! Opkolite ga.ušnark — otac

POPIS NAZIVLJA

hrvatski / engleski Aberon = Aberon Adžihad =Ajihad Alagezija=Alagaesia Albrih =Albriech Anđela =Angela Anora (rijeka) =TheAnora River Araus=Aroughs Ardvensko jezero =Ardwen (Lake)Arja=Arya

Azrani (rijeka)= The Az Ragni River Baldor =Baldor Belatona =Belatona Bikov Greben = Bullridge Birland = Beirland Bogalj Koji JeCijel =Cripple Who Is Whole Brom=Brom

Bur (planina) =Boer Mountains Burau =Buragh Dalgon = DalgonDaret= Daret Dempton = Dempton Dormnad = Dormnad Dos =Dauth

Doru Ariba = Doru Areaba Dras-Leona =Dras-Leona Durza =Durza Du Veldenvarden (šuma)=Du Weldenvarden Džit (rijeka) =TheJiet River Dđoud =Jeod

Eda (rijeka) = The Edda River Eldorsko jezero = Eldor (Lake)Elena=Elain

Elesmera = Ellesmera Farden Dur =Farthen Dur Fenster=Feinster Flam=Flam

Furnost =Furnost Galbatoriks = Galbatorix Galfni =Galfni Garet=Garet Gedrik = Gedrik Gena (rijeka) = The Gaena RiverGero=Garrovv Gertruda = Gertrude Giled = Gil'ead Habert =HaberthHadarak (pustinja) = Hadarac Desert Hedart =Herdart Helgrind =Helgrind Horst = Horst Hrbat (planinsko gorje) = The Spine Hrotgar =Hrothgar Igualda, slapovi = Igualda Falls Ilia Feon = Ilia Feon Hum =Illum

lom = EoamIslanzadi = Islanzadi Itro Zada = Ithro Zhada Ivan =EvanIzenstarsko jezero = Isenstar (Lake) Izidar Mitrim =Isidar Mithrim

Jazuak = Yazuac Kadok = Cadoc Karvahal = Carvahall Katarina=Katrina Kirtan =Kirtan Kuasta = Kuasta Kuli = the Kuli Leonskojezero= Leona Lake Litgov =Lithgow Marijana =Marian Marna

=Marna Medvjeđi zub (rijeka) = The Beartooth River Merlok=Merlock Morn=Morn

Morzan= Morzan Murtag =Murtagh Narda =Narda Nasuada =Nasuada Nedindel = Nadindel Nia =Nia

Nil =NealNinor (rijeka) = The Ninor River Orik =OrikOrin =OrinOrtid=Orthiad Ostato Cetova = Osthato Chetovva Ozil =OsilOzilon = Osilon Parlim =Parlim Petrovja =Petrovva Ramr (rijeka)

= The Ramr River Razak, Razaci = the Ra'zak Rensko jezero =Rona (Lake) Risthart =Risthart Ristvakbin=Ristvar'bean Rivston =Reavstone Roran=Roran

Safira=Saphira Selena = Selena Siltrim = Silthrim Siriš = CerišSitri = Cithri sitrino ulje = Seithr oil Sjena = Shade Sjunon = CeunonSloun = Sloan Snježni Oganj = Snowfire Solembum = SolembumSurda= Surda Šruikan=Shruikan Šurtugal=Shur'tugal Tarnag=TarnagTerinsford=Therinsford Tidosten=Tüdosten Tirm=Teirm

Togira Ikonoka= Togira Ikonoka Tork (rijeka) =The Toark RiverTornak=Tornac Trevor=Trevor Trondžhim=Tronjheim Ucviljenimudrac=the Mourning Sage Uden= Uden

Urgali=Urgals Uruben=Uru'baen Utgard= Utgard Vardeni=theVarden Vodarsko jezero=Woadark Lake Vol Turin= Vol Turin Vrael=Vrael Vrengard=Vroengard Zarok=Zar'rok Zub morskogpsa=Sharktooth

ZAHVALA

Ja sam stvorio Eragona, no njegov je uspjeh rezultat velikihnapora prijatelja, obitelji, obožavatelja, knjižničara, učitelja, učenika,ravnatelja škola, distributera, knjižara i mnogih drugih. Volio bih damogu navesti imena svih ljudi koji su mi pomagali, no popis bi biovrlo, vrlo dugačak.

Eragon je prvi put objavljen 2002., a objavila ga je nakladničkakuća mojih roditelja Paolini International LLC. Do tada su već biliobjavili tri knjige pa je bilo sasvim prirodno da objave i Eragona.Znali smo da će se svidjeti velikom krugu čitatelja. Pitanje je bilokako proširiti vijest o ovoj knjizi. Tijekom 2002. i početkom 2003.putovao sam diljem Sjedinjenih Američkih Država na više od 130predstavljanja i potpisivanja knjige u školama, knjižarama iknjižnicama. Sve te događaje organizirali smo moja majka i ja. Upočetku sam imao samo jednu do dvije prezentacije mjesečno, nokako se naše planiranje vremena poboljšalo, naša se obiteljskaturneja toliko razgranala da sam gotovo neprestano bio na putu.

Susreo sam tisuće divnih osoba od kojih su mi mnoge postaleodanim obožavateljima i prijateljima. Jedna od njih je Michelle Frey,moja današnja urednica u nakladničkoj kući Knopf Bosfor YoungReaders, koja mi je prišla s ponudom da ta kuća izda Eragona.

Suvišno je reći da sam bio oduševljen činjenicom da je Knopfzainteresiran za izdavanje moje knjige. Dakle, postoje dvije skupineljudi koje zaslužuju zahvalu. Prva je pomagala oko izdanja Eragonau kući Paolini International LLC, a druga se brinula oko izdanja kućeKnopf.

Evo hrabrih duša koje su pomogle da Eragon ugleda svjetlodana: Zahvaljujem prvoj družini:

mojoj majci čija je crvena olovka bila tako učinkovita i pružila miveliku pomoć oko zareza, dvotočja i sličnih biranih zvijeri; mojemuocu koji je obavio strahotan urednički posao, cijelo vrijeme kujući i

dovodeći u red moje nejasne zalutale misli, koji je knjigu priredio zatisak i dizajnirao naslovnu stranicu te slušao mnoge mojeprezentacije; baki Shirlev koja mi je pomogla napisati zadovoljavajućipočetak i završetak knjige; mojoj sestri kojoj zahvaljujem nasavjetima glede zapleta i na duhovitosti dok sam je prikazivao kaotravaricu, kao i na brojnim satima koje je provela na Photoshopu,dizajnirajući Safirino oko; zahvaljujem Kathy Tyers zato što mi jeosigurala sredstva za okrutne, i prijeko potrebne, promjene u tri prvapoglavlja; Johnu Taliaferru, na savjetima i izvrsnoj kritici;

obožavatelju po imenu Tornado, pravo mu je ime Eugene Walker,koji je zapazio brojne tiskarske i uredničke pogreške te Donni Overallna ljubavi prema ovoj priči, na uredničkim i tiskarskim savjetima kao ina oštru oku za sve moguće stvari koje se tiču elipsa, ispuštanja,jezgrovitosti i nepovezanih rečenica. Ako u životu postoji jahačzmajeva, onda je to ona jer nesebično pritječe upomoć piscimaizgubljenima u »šumi zareza«. I, zahvaljujem svojoj obitelji nasvesrdnoj pomoći... i na tome što su ovu priču pročitali više putanego što se od ijedne mentalno zdrave osobe može očekivati.

Zahvaljujem drugoj družini:Michelle Frey koja je ovu priču, epsku fantaziju jednog tinejdžera,

ne samo toliko zavoljela da ju je riskirala preuzeti i izdati, nego ju je isvojim visprenim uredničkim radom uspješno usmjeravala; mojemuzastupniku Simonu Lipskaru uz čiju je pomoć nađen najbolji dom zaEragona; Chipu Gibsonu i Beverly Horovvitz na prekrasnoj ponudi;Lawrenceu Levyju na dobrom humoru i pravnim savjetima; JudithHunt, prvorazrednoj čarobnici za veze s javnošću; Daisy Kline nazapanjujućoj marketinškoj kampanji;

Isabel Warren-Lynch na prekrasnom dizajnu na omotu, u knjizi ina zemljovidu; Johnu Judeu Palencaru koji je naslikao ilustraciju zaomot (po njemu sam nazvao dolinu Palankar u izvorniku: Palancarnap. prev.) puno prije nego što je on počeo raditi na Eragonu; ArtiejuBennettu, doajenu korekture i jedinom živom čovjeku koji je shvatiorazliku između nešto uprizoriti i na nečemu uprizoriti, kao i cijelometimu u nakladničkoj kući Knopf, koji je omogućio ovu pustolovinu.

Na kraju želim osobito zahvaliti svojim likovima koji se hrabrosučeljavaju s opasnostima u koje ih dovodim, a bez njih ove priče nebi ni bilo.

Neka vam mačevi budu oštri!