1

2011-09-16 Tekst i fotografije DAMIR BOROVAK

Silovane u vrtlogu poniavanja

Juer je u Novinarskom domu u Zagrebu predstavljena knjiga "Sunica", u dvojezinom hrvatsko-engleskom izdanju, u nakladi Hrvatskog drutva logoraa srpskih koncentracijskih logora, urednice Marije Slikovi s 14 istinitih svjedoanstava rtava ratnog zloina srboetnikih silovanja. ene rtve seksualnih iivljavanja u ratu nemaju nikakav status i nikakva prava, to su svjedoile i na to su upozorile rtve tih gnjusnih masovnih zloina silovanja, koja su do danas nedovoljno poznata hrvatskoj javnosti. Od mjerodavnih dravnih institucija zatraeno je da svi silovani u ratu dobiju status ratne rtve i odgovarajue obeteenje od drave. rtve vie nee utjeti, upozorila je Marija Slikovi, predsjednica udruge 'ene u Domovinskom ratu', te je pozvala nadlene da stvore zakonski okvir kako bi silovanje bilo tretirano kao ratni zloin.

2

3

Svjedoile su ene s vukovarskog podruja, ali ima ih i s drugih okupiranih hrvatskih podruja. Nakon gotovo 20 godina skupile su hrabrost i ispriale javnosti svoje prie o seksualnim zlostavljanjima u ratu. Ponienja traju sve do danas, jer je prisutno stalno preuivanje, nemar Dravnog odvjetnitva, zanemarivanje njihovih rtava od predstavnika hrvatskih vlasti, dok se zloinci eu po slobodi.

Ruica Erdelji nakon zvjerskog iivljavanja koje je proivjela u Vukovaru 1991. zavrila je na psihijatrijskom lijeenju. ivi s malom mirovinom, te istie kako istodobno neki od Vukovaraca, koji su za vrijeme rata bili s okupacijskom vojskom, danas u Hrvatskoj primaju saborsku plau. Nitko se ne pita kako smo mi stradale, mi nismo tema za pravosue, dravno odvjetnitvo niti za udruge za zatitu ljudskih prava, a i mi smo bile teko obespravljene. Traimo pravdu i podrku, ali svi okreu lea. Mi nismo ranjene metkom, ali nam je oduzeto dostojanstvo majke i ene, dok zloinci

danas slobodno eu Vukovarom, s gorinom je rekla Snjeana Maljak. Usmena svjedoenja Ruice Erdelji i Snjeane Maljak popraena su dugotrajnim pljeskom i ustajanjem nazonih u znak odavanja priznanja i potovanja prema rtvama takvih najodvratnijih tortura srboetnikih zvijeri.

4

Predstavljanju su bili nazoni i ministar obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti Tomislav Ivi te zagrebaki gradonaelnik Milan Bandi, koji su istaknuli da se zloin silovanja u ratu ne smije zaboraviti. Treba poduzeti sve da te zvijeri budu dosljedno kanjene. To je zadaa svih nas, rekao je Ivi, obeavi da e njegovo ministarstvo uiniti sve da se to to prije dogodi.

5

Silovane u vrtlogu 20-godinjeg poniavanja oekuju zatitu svoje drave. Mjesta u prvom redu ekala su na Predsjednika republike, Predsjednicu Vlade, Predsjednika Sabora, Dravnog odvjetnika... No, oni su te tune veeri bili s razlogom sprijeeni. Imali su nekog drugog vanijeg posla. Naravno i uvaeni predstavnici udruga zatitara ljudskih prava, uvaeni pusii, terelike, iki..., takoer su se te veeri bavili neim vanijim. Nije to njima prvi put. O tunoj sudbini robovlasniki silovanih i maltretiranih ena iz Domovinskog rata u dvorani Novinarskog doma svjedoilo se u posljednje vrijeme ve trei puta. Uvijek je krema vlasti i zatite ljudskih prava bila pozivana i uvijek je imala nekog vanijeg posla. Doista, nije lako sluati i gledati ene koje su prole ta neljudska iivljavanja. Bolje je gospodi na vlasti imati nekog vanijeg posla.

Uostalom, kako danas pogledati u oi djevojci s imenom Sunica, tada u Vukovaru osomjesenoj bebi, iji su pla etnici uutkavali svojim odbaenim injelima dok su joj silovali majku. Sunica je danas dvadesetjednogodinja djevojka, cijeli je ivot bila podstanarka u progonstvu sa svojom majkom. Nisu mogle ivjeti u Vukovaru gdje su im se zloinci podsmjehivali i prijetili Sunici da ju eka sudbina njezine majke.

6

Zahvaljujui ustrajnosti Sunica se ohrabrila i predstavljena je javnosti u zagrljaju Marije Slikovi. Uskoro se udaje, a nema ni stan, jer dok je bila mala etnici su joj silovali budunost. Njima su obnovljene kue i doputena sloboda, a rtvama je hrvatska pravda okrenula lea. Hmmm, nije lako vlastima i zatitarima ljudskih prava u toj izopaenoj dravi, bolje se ne suoiti sa rtvama ve izgovoriti s vanijim obvezama.

A na predstavljanju su govorili:

7

Danijel Rehak: Gospodo i gospoe, visoki uzvanici i dragi prijatelji

Okupili smo se ovdje kako bi jo jedna knjiga stradanja u srpskim konce logorima

vidjela svjetlo dana i upoznala Hrvatsku i svjetsku javnost o stradanjima nedunih osoba, a ovdje se radi o enama, koje su prole Kalvariju, o kojoj veina ne moe ni sanjati, one su je doivjele i nose je u sebi.

Volio bih da se to nije dogodilo i da na tisue ena moe mirno spavati i odgajati svoju djecu i biti sretne u obitelji. Ipak oko nas su osobe, koje imaju teke traume, koje su doivjele za vrijeme srpske agresije 1991. posebno u Vukovaru i okolici Vukovara.

Na ovim prostorima,Vukovara i Istone Slavonije, vjekovima su se dogaale oluje i nevere, koje su stvarale i unitavale itelje, koji su ovdje ivjeli.I danas, due pokojnika, obavijaju ovaj prostor, nosei strah i pakao umiranja, unosei nemir, strah i opsjednutost, prerano oduzetih mladih ivota, koji nisu bili spremni umrijeti, a ubijeni su na bestijalan nain. Trae svoj mir, koji im do sada nitko nije dao. Zaboravili smo na muke i patnje, umiruih i njihove due nas na to upozoravaju, a mi smo i dalje nijemi i neodluni.

U Vukovaru, hrvatski je narod pokazao jedinstvenost u obrani svoje domovine. Podnosei velike rtve, svatko je dao svoj doprinos, a najvie oni, koji su se kao vojnici i policajci borili.

Logorai koji su doivjeli strahote u srpskim konce. logorima, najvie su stradali poslije ubijenih i nestalih i danas ive sa stranim traumama i povredama koje su zadobili boravkom u konce. logorima. Za vrijeme srpske agresije na Republiku

8

Hrvatsku u srpske konce. logore odvedemo 30.000 tisua osoba, od toga 3.000 ena i 500 djece, koji su proli strahovite torture premlaivanja, silovanja, seksualnog zlostavljanja, psihikog i fizikog maltretiranja. Sve te trauma nose i danas velika veina u sebi, a svakodnevno ih odnose razne bolesti od karcinoma, krvoilnog sustava i dr.

Osnovne znaajke i vrste logora

1. Zarobljeniki logori 2. Koncentracijski logori 3. Radni logori 4. Privatni logori 5. Logori za provoenje masovnih silovanja

Posebno izdvajam :

Logor za provoenje masovnih silovanja to je najsuvremeniji oblik logora. Sustavno su ih osnivale srbijanske vlasti i u njima su zatvarane iskljuivo enske osobe nesrpske nacionalnosti, koje su bile u fertilnoj ili mlaoj dobi i na njima su izvrena sustavna masovna silovanja. Kad su ene dole u visoku dob trudnoe, koja je bila rizina za pobaaj, putene su na slobodu. Oni su osnivani kao strategija za provoenje plana osvajanja i etnikog ienja, kako bi zastraile i potakle na bijeg nesrpsko stanovnitvo.

Moramo napomenuti da ovdje govorimo o eni, eni majci, sestri, supruzi, keri, koje su odigrale povijesnu ulogu u stvaranju Republike Hrvatske, svojom podrkom, svojom rtvom koja ima neprocjenjivu vrijednost, svojim odnosom, svojim ueem, svojim tijelom, i svojim ivotom koji je zadnje mogla dati.

U koliko ratova, koji su se dogodilo od postanka ovjeanstva do danas, je stradalo ena, s koliko je, kroz sve te oluje i nevere proivjela, patnji i muka, suza i stradanja.

Sve te strahote su prole i ene u ovome prljavom ratu, bez morala i etike vojnog ratovanja. Teror, zastraivanja, muenja, silovanja, premlaivanja, masakriranja, ubijanja, sve su to prole ene, a mi im nismo odali ni truna priznanja, na rtvi, na hrabrosti, na odanosti.

Zar se nikad nismo upitali, kako i koliko su stradale zatoene ene za vrijeme srpske agresije 1991. g..?

I to su neije bake, majke, sestre, supruge i djeca. A najmlaa silovana djevojica, imala je tek 6. g. a najstarija, baka od 80 g. to nikom ne smeta, to je tabu tema za sve one koji se bave zatitom ljudskih prva, humanitarnim organizacijama, dravnom odvjetnitvu, pravosuu i ostalim.

Zato i ena nije postala simbolom otpora, vjere i istrajnosti, podnosei velike rtve 1991. g. za vrijeme srpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Ponosimo se to smo bili s njima, meu odabranima, oni koji su bili samo broj, koji moe, a ne moraju preivjeti.

9

Moda se kad ovo ujete i u vama probudi elja da zatitite rtve koje su obespravljene, a do sada su izjednaene kao rtve i zloinci.

Ovaj kratki opis neka vas uvijek podsjeti na enu rtvu rata, nepriznatu, nezatienu, omalovaenu, ismijanu i naputenu.

Ruica Erdelji:

Potovani, ja sam Ruica Erdelji, djevojako Barbari, hrvatica-hercegovka. Roena

sam 11. sijenja 1951., u Grabovu kod Vukovara.

Rat sam provela u Vukovaru, na Olajnici, zgrada 15, na hodniku treeg kata, bez ikakvih uvjeta za ivot, bez vode, hrane, u strahu. Gladna u 21 stoljeu. ekali smo slobodu. Dolaskom okupatora-etnika, za mene i mnoge Hrvate poinje krini put, a mnogi se nisu nikada ni vratili sa tog krinog puta.

Morali smo se predati etnicima, vodili su nas kroz grad, na mostu Jelica Jankovi ljubi se sa etnicima, imenom i prezimenom govori koga treba ubiti. Tih ljudi vie nema, a ona se ponosno eta Vukovarom.

Odvoze nas autobusima na Velepromet. im sam izala, odvajaju srbe na jednu, a Hrvate na drugu stranu. Dolazi Branka Janjetovi i upisuje me pod broj 477.

10

Ubrzo dolazi moj komija, Pero Krtini, prokazuje me kao Hrvaticu i predaje etnicima, dok sam se ja nadala da e mi pomoi. Uvode me u zgradu stolarije. Na vratima Slaana Korda, otima mi sve to sam imala, a imala sam oko 30.000 njemakih maraka i zlatninu. Isjekla mi je konu jaknu traei novce, uzela je sve i utnula me u stolariju.

Tamo pakao u pola 10 naveer izvodi me etnik po nadimku Topola iz Veleprometa i vodi ulicama Vukovara. Kae, vodi me na ispitivanje. No, ne znam gdje sam se nalazila, uvodi me u jednu kuu i zatim u sobu, u toj kui je bio etniki tab. On, naoruan, poskidao je sve sa mene i silovao me cijelu no, dok se vani pucalo. U susjednoj sobi je neki ovjek plakao.

Ujutro me odvodi u drugu sobu, tamo njih nekoliko, ponovno silovanje. Zatim dolazi etnik koji me odvodi na kat, u djeiju sobu. Opet silovanje, iivljavanje. Nakon to se iivio nadamnom, vodi me u prizemlje, gdje ve eka etnik sa nadimkom migo. Sa redinicima i pukom odvodi me u susjednu kuu, gdje su sve arkanovci. Ponovno silovanje, redom, jedan po jedan. osjeala sam ponienje, gadila sam se sama sebi, prljava, raupana. Istjerae me van, a tamo eka migo koji me vodi dalje kao ratni plijen, mene ustaicu. Putem sreemo Iliju Macuru, mislila sam pomoi e mi, a on se napravio da me ne poznaje. Bio je u vojnoj uniformi, a danas radi kao dostavlja u policiji.

migo me odvodi u podrum jedne kue preko puta tekstilne kole, siluje me i on cijelu no. Ujutro me vodi etnikom vojvodi, vukovarcu Lanuaninu, sa nadimkom Kameni. On me alje u Velepromet, da mi tamo sude. I opet stolarija kod Slaane Korde. utnila me u jednu sobu, to je bila soba smrti. Ja jedina ena meu mukarcima. Tu su stalno dolazili vukovarci, obueni kao etnici, tukli su nas i izvodili ljude, koji se vie nisu vraali. Drugu no nas izvode i autobusom prevoze u vojarnu. Tamo nas tuku i tjeraju leati na betonu. Kad smo trebali na toalet, mora nas biti 10. Kad konano stignemo do toaleta, ne moe se opustiti od straha, jer kraj nas stoji naoruani etnik. Jedan dan morali smo istiti krug vojarne, poniene, prljave, osramoene. Nailaze Stanimirovi, Dokmanovi i Hadi, pljuju nas i pitaju psujui, ta radimo na svetom srpskom tlu. Stanimirovi sada prima saborsku plau, dok ja ivim od 1.775 kn mirovine nakon 35 godina staa.

Nakon svih tih tortura i iivljavanja, 29. studenog 1991. preveeni smo u Sremsku Mitrovicu, a 12. prosinca 1991. smo razmjenjeni. Nikada nitko nije pitao kako sam, trebam li pomo. Lijeila sam se na psihijatriji u akovcu, Zagrebu i Vukovaru. Nitko mi nije pruio ruku utjehe.

Hvala svima koji nas podravaju na ovom bolnom putu, putu istine, jer istina se mora saznati.

11

Snjeana Maljak:

12

Potovana i cijenjena gospodo, Roena sam i odrasla u u Vukovaru. Majka sam etvero djece.

Kada mi je bilo 22 godine, poeo je rat u naoj domovini. Poeo je rat u mom gradu, mom Vukovaru.

Mnogi misle da je Vukovar pao 18.11 1991, ali ne, ulica po ulica su okupirane jo poetkom rujna 1991. Dio grada na kojem sam i ja bila u sanitetu, kao branitelj 204-te brigade, pao je 14.09.1991. U roku manjem od 24 sata, ubijeno je preko stotinu civila, mukaraca, ena i branitelja. Pokolj... Sve to se dogaalo u vremenu kad cijela Hrvatska i svijet nisu znali da je veliki dio Hrvata zatoen i ubijen u Vukovaru ne bi moglo stati ni u stotine knjiga, jer je svako svjedoanstvo za sebe velika patnja ovjeka pojedinca. Bili smo robovi u vlasnitvu srboetnika i JNA. Ljudi su odvoeni, ubijani, ene silovane, meu njima i ja... Pomoi nema. Jedina pomo i izlaz da izbjegnem silovanje je smrt. Molila sam Boga da iva doem svom tada 3-godinjem sinu, dok je u meni rasla mrnja prema svemu to dolazi od Srba. Poela sam mrziti i sebe to moram podnositi da me siluju, ali strah od smrti i elja za ivotom bili su jai od mrnje.

Mislila sam tada, tata i brat, mu e me osvetiti. Osvetit e me moja Hrvatska... NITA. Tata i brat rekoe, uti, sramota je, nisi jedina. Mu ree, ako si prola kao ene u Srbijanskim Begejcima, ubit u i tebe i sebe.

Moja Hrvatska uti. Tko sam ja za nju, pitam se. Nikoga nije briga za moju bol, moju patnju, moj vapaj iz srca i due. Moram utjeti dok me ljudi ismijavaju, dok mi suborci okreu lea.

Lijeila sam se u bolnici Dubrava na odjelu psihijatrije, a zatim u Drakovievoj, u poliklinici za rtve terora. Pet godina je trebalo da smognem snage ispriati psihijatrici prvi dio.

Postoje 3 dijela u mojoj glavi, prvi dio prije pada, drugi poslije pada Vukovara, a trei na slobodi, u Hrvatskoj. Kada god ispriam prvi dio, drugi ostane neizreen jer je previe zla i patnje u prvom dijelu.

A onda se pojavi i trei dio, u kojem traim pravdu, podrku, ali svi okreu lea. Nekako ljude mogu i razumjeti, imaju oni svoju bol i muku, ali moja Hrvatska? Moja Hrvatska za koju sam se rtvovala, za koju sam ostavila dijete majci na brigu, to preliva au boli. Zar ja moram dokazivati da sam silovana, a zloinci slobodno eu mojim Vukovarom, mojom Hrvatskom. Oni ne moraju dokazivati gdje su bili i ta su radili 1991, dobijaju obnovu, posao. Susreem ih u gradu, podsmijavaju se i oni. U jednom trenutku prije 12 godina mrnja iz mene se izlila pri susretu sa silovateljem, i udarila sam ga kiobranom. Upoznajem ene koje su kao i ja silovane, obeaene. Tek nekolicina moe govoriti javno. Neke su rekle policiji bez sluha, gospoi Slikovi i meni.

Svima je teko ivjeti bez oduzetog dostojanstva, sa otvorenom ranom na dui. Mi nismo ranjene metkom, rapnelom. Nama je oduzeto dostojanstvo ene i majke.

Godine su prole, mnogih vie nema, starost, tuga i bolest odnose ivote bez zadovoljtine. U cijelom svijetu ena i njezina ast su zatiene, samo ne u naoj Hrvatskoj. Mi se nemamo snage same izboriti, ali vie nemamo snage niti utjeti kao rtve zloinakog terora. Strane su ispovjesti obeaenih ena Vukovara, Sotina, Berka, Lovasa i drugih mjesta.

13

Zar se nikada nitko nije upitao kako i koliko su stradale zatoene ene za vrijeme srpske agresije 1991. Mi smo bile i jesmo neija djeca, neije supruge i majke, bake. Najmlaa silovana djevojica imala je svega 6 godina, a najstarija baka 80. Mi nismo tema za sve one koji se bave zatitom ljudskih prava, humanitarnim organizacijama, dravnom odvjetnitvu, pravosuu i ostalim institucijama. Nismo, jer nismo lanovi njihovih obitelji, njihovi najblii. Jo se sjeam ledenog pogleda i gaenja prema meni odvjetnika Hrvata, koji je branio zlotvora koji me silovao. Zabranio mi je da mu se obraam. Danas taj isti odvjetnik radi na visoko pozicioniranom poloaju Ustavnog suda RH, a njegov ured i dalje vodi predmet, tako da je moj sluaj zakljuan u ladici upanijskog suda u Vukovaru, a ja i dalje nosim teret krivnje to sam iva, pogotovo jer se parnica tako vodila da sam mislila i dalje mislim da se meni sudi, a ne silovateljima.

Mi moramo iskazati svoja svjedoanstva, jer smo divljaki i nehumano zlostavljane ratne rtve. Mueno nam je tijelo, ali jo vie srce i dua. eljeli su nam iupati duh estitosti, majinstva i suprunitva svojim smiljenim velikosrpskim zloinakim pothvatom. elim u svoje ime i u ime svih obeaenih ena kriknuti do neba, jer nema mi gore odvratnosti od onoga to su nam uinili. Danas ti isti zloinci likuju i u Srbiji i u svijetu, a najalosnije i u Hrvatskoj, dok mi govorei istinu, traimo pravdu i zatitu naih ljudskih prava.

Hvala svima koji su slali i alju pisma podrke, svima onima kojima je stalo do istine i pravde. Samo vjera u Boga i moja obitelj su me odrali na ivotu sve do sada. Hvala Bogu to mi ih je dao i to mi daje snagu da govorim u ime svih obeaenih ena. Hvala Mu i to nam je poslao gospou Maruju Slikovi koja nas je okupila i okuplja i dalje kao majka.

Marija, draga hvala Vam od srca za sve, pogotovo za rtvu za nas i naa prava. Bog Vas blagoslovio.

Tekstovi u knjizi Sunica nisu tivo koje se ita u trenucima odmora. Nije ovo ni jedna od promocija tiskane knjige. Sunica trai ozbiljnost cijelog drutva, nas ovdje, svih politikih struktura, javnih djelatnika, medija, cijeloga naroda. Marija Slikovi:

Ovo su istiniti iskazi,

svjedoanstva, ena o ratnom zloinu silovanje koje su proivljavale u vrijeme ratne agresije Srbije i JNA na

14

Hrvatsku. U vremenu kada ih Hrvatska nije mogla zatititi. Ovo su istinita svjedoanstva o zarobljavanju, silovanju, maltretiranju,

poniavanju ena i mukaraca, vrenih kao dio ratne strategije agresora. Zatoene ene na okupiranom dijelu naeg Vukovara, kao vojniko roblje odvoene su u kue, zatvarane i bile na raspolaganju. Na svakoj od tih vukovarskih kua na ogradi je bila oznaka bijela krpa. Iskazi se odnose i na silovanja na teritoriju Srbije.

Zapisano je dio proivljenog, malog broja ena. Odredila sam 14 iskaza kao 14 postaja Krinog puta jer ovo je bio Krini put koji su prolazile. U njihovom Krinom putu postoji i petnaesta postaja, ivjeti sam s proivljenim i susretati zloince. ivjeti s osjeajem naputenosti, nezatienosti, bez pravde koja bi postavila razliku izmeu rtve i zloinca. O svemu utjeti.

Sunica je osmomjesena zatoenica. U procesu koji se vodio protiv poinitelja zloina nad njenom majkom, kao statistiki podatak navodi se da se u stanu za silovanje nalazila i osmomjesena djevojica. I to je sve. Majka navodi da su vojnici bacali na njenu bebu svoje teke vojnike jakne. Beba se mogla uguiti. Majka nije mogla zatiti ni sebe ni nju, trpjela je uas. Nije pokrenuta odgovornost nasilja nad osmomjesenom Sunicom, samo je zloincima u ponovljenom postupku kazna prepolovljena, rtva nije obeteena.

Ova petnaesta postaja dogaa se u vremenu osloboene zemlje, uspostavljenih dravnih institucija hrvatske drave koja eli biti lanica europskog demokratskog svijeta. Hrvatska nije nastala na temeljima parlamentarnog dogovora, ona je krvlju i rtvama izborena.

Hrvatska tu krv i te rtve mora potivati, ne deklarativno nego istinski. Kako Hrvatska smije preuivati ratni zloin? Kako to da ne postoji pravo rtve? Pitanje je svih nas kojima je pravda ispred politike.

Zbog ega se ovaj ratni zloin taji, kada su rtve tu meu nama. Nije li preuivanje zloina takoer zloin.

Zato je Sunica tu, da nitko ne preuuje osmomjesenu logoraicu, da se ne preuuje ratni zloin, da rtve znaju da je prolo vrijeme kada ih njihova drava nije mogla zatiti. Sunica je napor rtava iskazati svjedoanstvo s kojim dravne institucije trebaju pokrenuti procese obeteenja rtava, pokretanje procesa protiv poinitelja, lanova agresorske vojne ili paravojne snage.

Ne postoje li zakonske odredbe, stvorite ih. rtve vie nee utjeti.

15