OD MUHAMEDA DO KARLA VELIKOG: VIZIGOTSKA UMJETNOST / MEROVINŠKI SVIJET

° Prevela: Martina Mitak (povijest umjetnosti / francuski jezik i književnost, IV. godina)

n M entori: Iva Marić, asistent pri MIC-u za kasnu antiku i srednji vijek; prof. dr. sc. Miljenko Jurković________________________________________________________________________

V IZ IG O T SK A U M JE T N O ST *

VIZIGOTI NA IBERSKOM POLUOTOKU I NJIHOVI ODNOSI NA

MEDITERANU

N akon bitke kod Vouilléa 507. godine, Vizigoti su se konačno smjestili u

provincijama Iberskoga poluotoka (Kar- tageni, Luzitaniji, Betici i Tarakonskoj Hispaniji), ali su i dalje u odnosu na hispano- rimsko stanovništvo predstavljali manjinu. Iz različitih razloga, uglavnom vjerskih, nije odmah došlo do miješanja stanovništva. Urbani su centri kršćanski, ruralni su dijelovi poganski, dok Vizigoti prakticiraju arijanizam. Liuvigild** će 576. g. ujediniti kraljevstvo i premjestiti glavni grad iz Seville u Toledo. Godine 587. Rekared uspostavlja vjersko jedinstvo, koje će biti ratificirano na trećem koncilu u Toledu 589. g. preobraćenjem vizi- gotskog plemstva i crkve na katoličku vjeru. Stapanje germanskog i hispano-rimskog stanovništva okončano je četvrtim koncilom u Toledu 633. g. Hindesvint i Rekcesvint

* Prema: Eduard Carbonell, L 'art wisigothique, u: De Mahomet à Charlemagne (eds. E. Carbonell, R. Cassanelli), Paris: Citadelles & Mazenod, 2001., str. 57-66 (serija La Méditerranée et l'Art).

** Urednička napomena: osobna imena vizigotskih i franačkih vladara donesena su ovdje u oblicima koje koristi M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1995.

svojim su zakonima postigli zakonodavno ujedinjenje koje je obznanjeno u L iber Judiciorum 654. godine. U VII. stoljeću kršćanska Crkva širi se izvan urbanih cen­tara: i dok biskupi i svećenstvo ostaju u gradovima, redovnici odlaze na selo. Stari eremitoriji, poput onoga u Valedecanalesu (Jaén), postoje i dalje, te će se iz njih razviti samostanske zajednice. Slična se pojava očituje i u ostalim dijelovima Europe nakon dolaska irskih redovnika na kontinent. Ovo će razdoblje vizigotske prevlasti trajati sve do muslimanskog osvajanja Iberskog poluotoka 711. godine.

Prije nego što su došli u Hispaniju, Vizigoti su bili najromaniziranijji germanski narod. Često su preuzimali rimske modele posredstvom Bizanta. Rekared je uzeo ime Flavije, a u dvorskome odijevanju se javlja bizantska moda.

Veze koje tijekom IV. i V. stoljeća postoje u umjetnosti ranoga kršćanstva na Iberskome poluotoku i u Sjevernoj Africi, nastavljaju se i u vizigotskome razdoblju. Brojni crkveni velikodostojnici Tarakonske Hispanije i Betike su podrijetlom s južnih mediteranskih obala (npr. Pavao, biskup u Méridi 530.-560. g.).

Trgovci iz Sirije i iz Sjeverne Afrike, negotiatores transmarini, trguju na Iberskome poluotoku te dolaze u Méridu i u Lisabon.

U tome će razdoblju drugi čim­benici utjecati na umjetnost. Tako će primjerice, političke i kulturne veze s Bizantincima nastanjenima u Betici od 554. g. istodobno formirati važno žarište ka-

toličanstva, kao i jako privredno središte. Na to podsjeća borba za vlast između kralja Liuvigilda i njegovog sina Hermenegilda koji je imao potporu onih Bizantinaca koje je kralj Svintila protjerao 621. godine.

Još jedan čimbenik koji je potrebno uzeti u obzir jest prenošenje relikvija s Istoka na Zapad. Nakon arapskog osvajanja Jeruzalema 638. g., dio relikvija iz tamošnjih se crkava prenosi u Toledo. Prema natpisima, pad Aleksandrije i drugih gradova 642. godi­ne, razlogom su dolaska crkvenih dosto­janstvenika u vizigotsko kraljevstvo, u Tar­ragonu ili u Méridu. Dakle, bizantski Istok još uvijek zauzima važno mjesto.

OD KASNOANTIČKE TRADICIJE DO VIZIGOTSKE RENESANSE

Tijekom prvog stoljeća prisutnosti Vizigota u Hispaniji (VI. st.), kasnoantička je tradicija u kršćanskoj umjetnosti i dalje jaka, a vizigotski je doprinos prvenstveno vidljiv u zlatarstvu. Ta je germanska tradicija, ori­jentalne provenijencije, snažno prisutna u vizigotskoj umjetnosti. Kada je riječ o tom ranom razdoblju, trebalo bi govoriti o hispanskoj umjetnosti vizigotskoga doba1. Kasnoantička je tradicija i dalje prisutna u arhitekturi: San Pedro de Alcántara (Málaga), Aljezares (Murcia), Cabeza de Griego (Cuenca). Kada je riječ o skulpturi, valja napomenuti da su i dalje aktivne lokalne radionice sarkofaga (npr. Ecija i Alcaudete2).

Svoj vrhunac vizigotska umjetnost doseže u VII. stoljeću. Može se govoriti o renovatio, o renesansi u kojoj sveti Izidor ima ključnu ulogu. Njegove Etimologiae iz 620. g. čine enciklopedijsku kompilaciju onodobnih znanja i kompendij antičke kulture3.

1 P. de Palol, Arte hispánico de la época visigoda, Barcelona, 1968.

2 P. de Palol, Arqueología cristiana de la España romana (siglos IV-VI), Madrid-Valladolid, 1967.

3 J. Fontaine, Isidore de Séville et la culture classiquedans l ’Espagne wisigothique, Paris, 1959. M. C. Diazy Diaz, De Isidoro al siglo XI, Barcelona, 1976. J.

Pisani izvori i sačuvani spomenici upućuju na važnost urbanih središta: rimski gradovi poput Méride oživjeli su s dolaskom Vizigota. Postoji opsežna dokumentacija o crkvama i samostanima u Toledu gdje je djelomično očuvana crkva Sv. Spasitelja. Tu se mogu spomenuti i drugi važni gradovi, kao što su Lisabon, Tarragona, Córdoba, Sevilla, Zaragoza.

Brojni elementi, koji su bili ili dio građevina ili dio monumentalnog dekora spomenika ovih transformiranih gradova, su sačuvani jer su naknadno bili reupotrebljeni u muslimanskim građevinama. Tako se npr. pluteji i pilastri ukrašeni zoomorfnim i vegetativnim motivima nalaze ugrađeni u cisterni u Mćridi, dok su kapiteli upo­trijebljeni u gradnji mošeje u Cordobi.

Vizigotske su građevine građene tehnikom zvanom more gothico\ klesani blokovi kamena slažu se u redove bez upotrebe vezivnog materijala kao kod nekih rimskih građevina. Ta se tehnika gradnje znatno razlikuje od tehnike opus incertum, koja prevladava u ranokršćanskoj arhitekturi Hispanije, te je kvalitetnija od one korištene u prekopirinejskom dijelu Europe — more gallicano. Kako u tlocrtu, tako i u elevaciji standardizira se upotreba potkovastog luka, koji se javlja još u rimskoj arhitekturi, te ga ne treba miješati s ibero-arapskim lukovima. Tlocrt sačuvanih crkava je ili bazilikalan, kao u San Juanu de Baños (Palencia), ili centralan (Santa Comba de Bande, Orense) ili pak u obliku latinskoga križa kao u San Pedru de la Nave (Zamora). U nekim su primjerima prisutni raniji modeli, poput kripte San Antolin u Palenciji, ili pak martyriuma Säo Frutuoso de Montelios. Apsida je pravokutnoga oblika i katkad se grade bočne prostorije tipa prothesis ili diakonikon, kojima su u tekstovima pri­pisivane različite funkcije4: mogle su služiti

Fontaine, Culture et spiritualité en Espagne du VIe au VIIe siècle, London, 1968.

4 Puertas Tricas, Iglesias Hispanicas (siglos IV al VIII), Testimonios literarios, Madrid, 1975.

kao preparatorium u kojemu su se čuvale svete knjige, kao sacrarium, ili kao thesaurum... Ponekad se ispod svetišta gradi prostorija, kao u crkvama Santa Comba de Bande i San Pedro de la Nave, koja se smatra pretečom cámaras asturijskih crkava, ali njezina se točna funkcija ne može odrediti. Oslanjajući se na hispanske minijature nastale nakon X. stoljeća, možemo pretpostaviti da je kao inspiracija poslužila prostorija posvećena anđelima nad oltarom u Salomonovom hramu. Ove su crkve često presvođene bačvastim svodom pojačanim potkovastim lukovima ili pak ojačanim križnim svodom kao u crkvi Santa Comba de Bande. Otvoreno krovište je često, a samim crkvama u većini slučajeva prethodi trijem. Cesto se javlja podjela na prostorne odjeljke, naglašena oltarnom pregradom te razlikama u nivoima apside, glavnoga broda i križišta. Ta je podjela vidljiva i u vanjskoj artikulaciji. Prostorni je raspored uvjetovan hispanskom liturgijom, koja će se sve do X. stoljeća održati na prostoru današnje Katalonije, a sve do sredine XI. stoljeća u pokrajini Castilla y Léon. Način na koji su ove crkve5 funkcionirale je temeljito proučen.

Sačuvana skulpturalna dekoracija ukazuje na važnost koju je imala u vizigotskoj umjetnosti, kako u unutrašnjem tako i u vanjskom izgledu građevine. Kapiteli, vijenci, frizovi i pluteji su iznimno bogati, a katkad su upotpunjeni spolijama, kao što su trupovi stupa ili rimski kapiteli. Nisu sačuvani niti zidni oslik niti mozaici, a kad je riječ o skulpturi nemoguće je govoriti o nefigu­rativnosti. Duboko ukorijenjena u kasno-

5 H. Schlunk, Die Kirche von Gioao bei Nazaré (Portugal), Ein Beitrag zur Bedeutung der Liturgie fü r die Gestaltung des Kirchengebaüdes, u: Madrider Mitteilungen XII/1971, str. 25-240; također u: Metas do II Congresso Nacional de Arqueología, II, Coimbra, 1971. C. Godoy, Arqueologi a y liturgia. Iglesias hispanicas (siglos IV a VIII), Barcelona, 1995.

rimskoj umjetnosti Hispanije6, umjetnost Vizigota je umjetnost sinteze koja se razvija od vladavine Liuvigilda (568.-586.) i Re­kareda (586.-601.).

CRKVE

Zbog transformacije gradova i spomenika tijekom vremena, uspjele su se očuvati samo crkve ruralnih područja u dvjema glavnim regijama: na sjeverozapadu poluotoka crkve Sao Frutuoso de Mon­telios, Sào Pedro de Balsemào ili Santa Comba de Bande, a u centralnoj regiji, u onome što nazivamo Campi Gothorum crkve Quintanilla de las Viñas, San Antolín de Palencia, San Juan de Baños, San Pedro de la Mata kraj Toleda te San Pedro de la Nave. Ostaci crkava nalaze se pak po cijelom Iberskom poluotoku.

San Juan de Baños je Rekcesvintova kraljevska zadužbina iz 661. godine kojoj je možda kao uzor poslužila crkva iz glavnoga grada Toleda. Sastoji se od ulaznoga trijema, tri broda i tri pravokutne apside. Stupovi i kapiteli na kojima počiva drveno krovište su spolije. Trijumfalni je luk ukrašen sunčanim diskovima i zoomorfnim elementima izve­denim u niskome reljefu.

Od crkve u Quintanilli de las Viñas (Burgos) ostali su sačuvani samo pra­vokutna apsida i transept. Vanjskim plaštem zida transepta teku dva, a zidom svetišta tri friza, stilski vrlo različita: jedan je klasičan, a drugi je ukrašen shematiziranim zo­omorfnim likovima, koji kao da su inspirirani orijentalnim tkaninama. U unutrašnjosti, pod trijumfalnim lukom, na dva niska reljefa prikazani su anđeli koji nose sunce i mjesec, koje patristi i sveti Izidor poistovjećuju s Crkvom i Kristom. Druga dva plošna reljefa prikazuju Krista kako blagoslivlja evanđeliste. Prema jed­nome natpisu, crkva je vjerojatno bila

6 P. De Palol, Esenci a del arte hispanico de épocavisigoda: romanismo y germanismo, u: I goti in Occidente, Settimane Spoleto, 3, 1956., str. 65-126.

obnovljena u posljednjoj četvrtini IX. sto­ljeća.

Sao Frutuoso de Montelios (Por­tugal) odgovara arhitekturi martyria čestoj u ranijim razdobljima, kao što je mauzolej Galle Placidije u Ravenni iz V. st. Tlocrt crkve je u obliku grčkoga križa s kupolama nad križištem i nad tri kraka križa. Ulazni je krak presvođen bačvastim svodom. Nad sre­dišnjim kvadratom je kupola na pan­dantivima. Vanjski zidni plašt je ukrašen slijepom arkadom u kojoj se izmjenjuju polukružni lukovi i trokutasti segmenti.

Santa Comba de Bande pripada istome tipu, s tlocrtom u obliku križa, koji je gotovo grčki, pravokutnom apsidom flan­kiranom s dvije lateralne prostorije te ulaznim trijemom. Obnovljena je 872. godine.

SKULPTURALNA PLASTIKA I NJENI PREDLOŠCI

U crkvi San Pedro de la Nave nalaze se najizvanrednija kiparska ostvarenja vizigotske umjetnosti. Arhitektonska sinteza koja sjedinjuje centralni plan i bazilikalnu strukturu, sadrži tri kratka broda odijeljena stupcima i smještena oko središnjeg kvadrata čiji stupovi imaju ukrašene kapitele i baze, te pravokutnu apsidu. Ikonografski je program proučio H. Schlunk7. Na bazama stupova prikazani su evanđelisti ljudskih tijela sa simboličnim životinjskim glavama, što pred­stavlja jedan od najstarijih ikonografskih primjera tog tipa. Na »bizantinizirajućim« kapitelima prikazano je žrtvovanje Izaka, simbol Kristove i euharistijske žrtve prema tradicionalnoj simbolici, te Danijel u lavljoj jami kao simbol mučeništva prema tekstu svetog Ciprijana iz Antiohije. Scene uokviruju na bočnim stranama kapitela prikazani Filip, Toma, Petar i Pavao, apostoli i sveci koji najavljuju Evanđelje. Prikazani su s križem i aureolom, atributima koje nalazimo u rano-

7 Estudios iconograficos en la iglesia de San Pedro de la Nave, u: Archivo Español de XLIII/1970, str. 245-267.

kršćanskoj umjetnosti. Apostoli nose tonzuru propisanu u Hispaniji koncilom u Toledu. Na preostala dva kapitela prikazana je euharistijska tema ptica s grozdovima, kao i neidentificirani likovi. U prezbiteriju je simbol Sunca kojeg možemo poistovjetiti s Kristom. Takav bi ikonografski program, prema J. Fontaineu, trebao omogućiti vjer­niku da se od figurativnog uzdigne ka simboličkom.

Skulpturalna dekoracija San Pedro de la Nave potakla je H. Schlunka na mišljenje da je skulptura svoju inspiraciju crpila iz iluminacija. Ta je skulptura, stilski udaljena od sarkofaga ranokršćanske tra­dicije nastalih u hispanskim radionicama te od bizantske umjetnosti, u kontinuitetu s iluminacijama Beatusa i Biblije iz Lćona nastale 906. g. Odredbe četvrtog koncila u Toledu (633. g.) uvrštavaju čitanje Ot­krivenja u liturgijsku godinu i čine vjerojatnim iluminaciju ilustriranih kodeksa te knjige. Osim toga, tema Apokalipse je strana u Istočnoj Crkvi. H. Schlunk smatra da su zapadni modeli poslužili kao inspiracija za skulpturu i iluminaciju8.

U vizigotskim su kodeksima ilustracije rijetke. Kao primjer navedimo Fuero J uzg o (Reg. Lat. 1024, Vatikanska biblioteka), oko 700. g., ukrašen kružnicama i geometrijskim likovima, Oracional (Cod. 89, Biblioteka kaptola Verone) koji potječe iz vizigotske katedrale u Tarragoni, kodeks s polikromijom i jednim crtežom koji upućuje na postojanje skriptorija katedrale, te naposljetku tekstove svetog Izidora lišene ilustracija.

ZLATARSTVO

Budući da su u to doba hispano- rimske i vizigotske nekropole bile za­jedničke, teško je, na području zlatarstva, razlučiti grobnu opremu lokalnog i bar­

8 H. Schlunk, Observadores en torno al problema de la miniatura visigoda, u: Archivo Español de Arte XVn/1945, str. 241-265.

barskog stanovništva. Dosta se rano javljaju germanske zlatne fibule i broševi usporedivi s komadima iz Srednje Europe i Sjeverne Italije. Fibule su obično izvedene u bronci ili željezu, a neke imaju srebrne pločice. Neke su zoomorfnog oblika, a ima i zlatnih s inkrustacijama od stakla i dragoga kamenja u prevladavajućoj crvenoj boji. Neki su predmeti izvanredni, poput polikromnih pojasnih kopči. Ti su komadi uvezeni, ili pak izrađeni u hispanskim radionicama koje kopiraju vizigotske modele. Inspiraciju su također mogli crpiti iz bizantskih predložaka ili pak, za neke figurativne motive, iz rimske provincijalne umjetnosti.

Najreprezentativnije su riznice Guarrazar, Toledo (Museo Arqueológico Nacional u Madridu) i Torredonjimeno, Jaén (muzeji u Cordobi, Madridu i Barceloni). Prva cjelina djelo je službene dvorske radionice, podložnije bizantskome utjecaju. Zavjetne krune iz te radionice predstavljaju njezin glavni proizvod, a ta je praksa bila prisutna već na Justinijanovu dvoru (527.- 565. g.) kad su krune bile darovane crkvi Sv. Sofije u Konstantinopolu. Dakle, prema Grguru iz Toursa, Rekared je jednu zlatnu krunu podario crkvi Sv. Feliksa u Gironi, dok riznica Guazzar čuva Svintiline i Rek­cesvintove zavjetne krune. U iluminaciji Beatusa, krune su prikazane na oltaru, kao što se pojavljuju u prikazima sedam azijskih crkava. Blago riznice Guarrazar je bogatije i istančanije izrade od onog u Torredejimenu, koje je vjerojatno djelo neke provincijalne radionice.

U umjetnosti obrade metala, bronca je posebno zanimljiva. Kadionice, poput one iz Lléda (Museo Episcopal de Vich), te liturgijske posude, vrčevi i patene rad su jedne od hispanskih radionica. Neki predmeti su pak uvezeni, katkad iz koptskog svijeta. Cjelina liturgijskog posuđa iz Bobale (Lleida) također pobuđuje pozornost.

M E R O V IN ŠK I SVIJET***

SPOMENICI I NJIHOVA DEKORACIJA

Po uzom na Klodviga i na nekolicinu njegovih nasljednika, merovinška se

aristokracija u VI. i nadasve u VII. stoljeću potvrdila osnivanjem brojnih samostana i crkava, posebice cemeterijalnih. Bilo da su urbani ili ruralni, spomenici koji su često tek djelomično sačuvani u elevaciji predstavljaju iznimke (Saint-Pierre u Vienne, baptisterij Saint-Jean i hipogej des Dunes u Poitiersu, kripta Saint-Paul u Jouarreu). Ipak, zah­valjujući sve brojnijim arheološkim istra­živanjima (Francuska pomalo nadoknađuje svoje zaostajanje na tom području u odnosu na područja susjednih zemlja koja su također bila u sastavu Regnum Francorum), temelji prvotnih građevina otkriveni su ispod postojećih ili uništenih urbanih (Saint- Pierre i La Madeleine u Ženevi, Saint-Just i Saint-Laurent u Lyonu, Saint-Laurent u Grenobleu) i ruralnih crkava (Viuz-Faverges u pokrajini Haute-Savoie). Pogotovo u ruralnim sredinama sve su brojnija otkrića ranosrednjovjekovnih svetišta koja su još do nedavno bila nepoznata, budući da se nisu razvila u trajna mjesta kršćanskog kulta (Hordain na Sjeveru, Saleux u pokrajini Somme, Chassey-les-Montbozon u pokrajini Haute-Saône, Saint-Julien-en-Genevois u Haute-Savoie, Montferrand u pokrajini Aude itd.).

Primjer »kripti u Jouarreu« (pokrajina Seine-et-Marne) je u tom smislu posebno značajan budući da su to jedini sačuvani ostaci kolumbanskog samostana kojeg je oko 630.-640. g. na svom posjedu osnovao sin velikog franačkog zem­ljoposjednika Adon: njega je, kao i brata mu Dadona (budućeg biskupa Rouena, svetog

*** Prema: Patrick Périn, Le monde mérovingien, u: De Mahomet à Charlemagne (eds. E. Carbonell, R. Cassanelli), Paris: Citadelles & Mazenod, 2001., str. 69-81.

Ouena), oko 610. godine blagoslovio sveti Kolumban, kojeg je primio njihov otac Otar. Međutim, dok se sadašnje crkve Notre-Dame (opatijska) i Saint-Pierre (župna) još uvijek nalaze na mjestu dviju prvotnih crkava samostanske grupe, na postojanje treće crkve koja je, prema onodobnom običaju, imala funeralnu funkciju, ukazuju tek kripte Saint- Paul i Saint-Ébrégisile.

Zahvaljujući nedavnim iskapanjima, danas je nemoguće promatrati kriptu Saint- Paul kao augmentum koji je krajem VII. st. sagrađen u nastavku prvobitne crkve, niti središnju kriptu Saint-Ébrégisile kao djelo opatice Hermentrude (sredina IX. st.). Naime, homogenost temelja dviju ukopanih dvorana koje su nosile povišeno svetište i brodove koji su mu prethodili, dokazuje da je riječ o jedinstvenom arhitektonskom pro­gramu. Za razliku od kripte Saint-Ébrégisile koja je izgrađena u romaničko doba, kripta Saint-Paul (veličine 13 x 8 m) čiji se svod datira u XII. st. ima sačuvane dijelove iz merovinškog razdoblja. Šest mramornih stupova s elegantnim kapitelima od bijelog pirinejskog mramora, prilično slobodnim merovinškim interpretacijama korintskog reda, dijeli prostor na tri traveja. Ovu dvoranu sa zapadne strane zatvara zid izveden tehnikom opus reticulatum koji služi kao potpora temeljima glavnog broda, čiji se pod nalazi na višoj razini. Za razliku od kamenih kenotafa nad grobovima prvih opatica (najistaknutiji je onaj opatice Teodehilde) iz karolinškog doba, jedan izniman kameni sarkofag, čiji je prvotni smještaj u kripti nepoznat, pripisuje se pariškome biskupu Agilbertu, Teodehildinu bratu. Na jednoj od dužih stranica sanduka u visokome je reljefu prikazan Posljednji Sud, dok je na prednjoj stranici u plošnom reljefu prikaz Krista u slavi, u mandorli okruženoj simbolima evanđelista. Zbog svojeg ne­uobičajenog karaktera, ova je hijeratska skulptura u plošnom reljefu često bila pripisivana nekom koptskom majstoru, iako uvjerljivije paralele upućuju na italo- lombardski krug, čak na područje same

Francuske. Naime, mali broj sačuvanih spomenika bez sumnje je razlogom pod­cjenjivanja merovinške skulpture.

Hipogej des Dunes (nazvan prema četvrti u kojoj se nalazi), kojeg je 1878. u Poitiersu otkrio otac de la Croix, također je jedan od slavnih merovinških spomenika. Prema natpisu, dao ga je sebi za grobnicu izgraditi opat Mellebaude koji se ne spominje u pisanim izvorima. Ovaj izvorno presvođen poluukopani spomenik, dugačak 4.80 m i širok 4.50 m, sastoji se od dvije prostorije. Do prve vodi silazno stubište, a u drugu se ulazilo kroz vrata čiji su dovratnici još uvijek očuvani. U drugoj se prostoriji, osvijetljenoj visoko postavljenim prozorom, nalazi baza oltara te arcosolium koji je nesumnjivo bio namijenjen sarkofagu naručitelja. Kasnije je ovaj funerarni spo­menik poslužio i za druge ukope, posebice dječje, raspoređene oko oltara.

Arhitektura hipogeja des Dunes - očite antičke tradicije — ne pobuđuje toliki interes koliko njegova dekoracija. Potpuno oslikan plavom bojom, s bijelim poljima uokvirenim oker i žutim linijama, ukrašen urezanim ili okerom ispisanim natpisima vjerskog sadržaja, ovaj spomenik obogaćen je impresivnom serijom skulpturalne de­koracije. To se posebno odnosi na tri stube (bez sumnje reupotrebljeni pilastri oltarne pregrade), gdje su uz klasične ranokršćanske teme (friz s morskim čudovištima, ve­getabilna vitica) prikazane prepletene zmije, u merovinško doba vrlo čest ktonični motiv. Dovratnici i prednja strana stube koja dijeli dvije prostorije ukrašeni su rozetama i viticama naglašenim inkrustacijama od staklene paste. Uz jednu bazu križa s plošnim prikazom dvaju razbojnika, te postolje skulpture, putem natpisa iden­tificirane kao prikaz svetog Šimuna Starijeg (poistovjećenog sa sv. Šimunom Stilitom), jedno od najzanimljivijih sačuvanih skul­pturalnih djela je reupotrebljena ploča izrađena u plitkome reljefu i tehnikom urezivanja s prikazima simbola evanđelista Matije i Ivana, te arkanđela Rafaela i

Raguela. Ako prikazivanje ovog posljednjeg lika, zabranjeno godine 745. koncilom u Rimu, znači terminus ante quem za gradnju ovog spomenika, natpisi (koje je nedavno iznova proučio Michel Banniard) i skulpturalna dekoracija datiraju ga u prvu polovicu VII. st.

Zahvaljujući sačuvanim plutejima iz crkve Saint-Pierre-aux-Nonnains u Metzu, još je uvijek moguće govoriti o liturgijskim instalacijama merovinških crkava. Godine 1897. otkriveni su elementi oltarne pregrade (12 ploča i 21 pilastar), ugrađeni u nosače iz otonskog doba kada je pregrađena stara crkva samostana Saint-Pierre, izgrađena najkasnije oko 600. godine na mjestu građevine iz IV. st. koja je bila u sklopu monumentalnih termi.

Ove skulpture u plošnom reljefu nude izniman ikonografski program s geo­metrijskim kompozicijama (križevi, ša­hovnice, arkade), vegetabilnim (vitice, pal­mete, Stablo života) i zoomorfnim ele­mentima (isprepletene zmije), kao i zapa­njujući prikaz Krista koji blagoslivlja i pokazuje euharistijski kruh. Datacija ove iznimne cjeline, koja unatoč stilskome jedinstvu nije homogena ni u mjerilu ni u izvedbi, još uvijek je predmet rasprave. Oslanjajući se prvenstveno na povijesne, a ne na stilske ili arheološke argumente, neki povjesničari umjetnosti (Carol Heitz, Fran­çois Heber-Suffrin) rado smještaju ovaj plutej na početak karolinškog razdoblja: iako je ovaj tip spomenika bio konstantno u upotrebi još od kasne antike, oni ga žele vidjeti kao posljedicu liturgijske reforme biskupa Krodeganga koji je stolovao u Metzu od 742. do 766. g. Ipak, istovremeno postojanje još uvijek klasičnih ranokršćanskih i zoomorfnih elemenata, koji su potpuno slični onima na kopčama merovinških pojaseva izvedenim u bronci ili željezu ukrašenim inkrustacijama, govore u prilog dataciji ovog plutej a u VII. st. i povezivanju s osnivanjem prvobitnog samostana Saint-Pierre.

Kada govorimo o doprinosu arhe­ologije poznavanju nestalih spomenika, kao primjer se mogu navesti dva recentna iskapanja. Od 1991., u Hamageu (pokrajina

Nord) provode se iskapanja merovinškog samostana u dolini rijeke Scarpe. Pod utjecajem svetog Amanda, osnovala ga je lokalna aristokratska obitelj u VII. stoljeću. Samostan je bio uništen u pljačkaškim naletima Vikinga u IX. stoljeću, ali nam je njegov položaj poznat jer je na tom mjestu 1133. g. podignut benediktinski priorat, koji je postojao sve do Revolucije. Danas još postoje ruševni ostaci dviju građevina koje odgovaraju crkvi Sainte-Marie i starim redovničkim prostorijama. Vrlo zahtjevnim arheološkim iskapanjima utvrđeno je da je crkva priorata bila podignuta na mjestu prvobitne drvene crkve iz VI II. st., te da dvorište sadašnjeg gospodarstva odgovara prostoru koji su zauzimale drvene samostanske građevine podignute između VII. i IX. st. Riječ je o prostoru okruženom opkopima i ograđenom drvenom ogradom unutar kojeg je izgrađeno nekoliko kružnih građevina na drvenim nosačima (bez sumnje prvome samostanske ćelije). Paralelno s podizanjem prve crkve, široke 8 i duge najmanje 15 metara, gradi se jedna velika zgrada dimenzija 8 x 15 metara s tri unutarnja pregradna zida. Na njenom mjestu kasnije se podiže trobrodna gra­đevina dimenzija 1 1 x 9 metara s dvije ili tri središnje zajedničke prostorije okružene redovničkim ćelijama. Naposljetku, isto­vremeno s pregradnjom crkve, grade se velike samostanske zgrade oko dvorišta klaustra. Dakle, zahvaljujući arheologiji, po prvi put su na području današnje Francuske razjašnjeni geneza i razvoj jednog rano­srednjevjekovnog samostana te mnogi aspekti redovničkog života.

Jednako tako značajan primjer predstavlja prostrana crkva (širine 18.5 metara na minimalno tridesetak metara dužine) Notre-Dame-de Bondeville (po­krajina Seine-Maritime) kojoj je tek u arheološkim istraživanjima otkriveno ranosrednjovjekovno porijeklo. Budući da je crkva bila u funkciji tek vrlo kratko vrijeme između kraja VII. i početka IX. st., zahvaljujući mjestimično izvanredno oču­

vanim ostacima arhitekture te posebno osjetljivim metodama iskapanja otkrivena je građevina bazilikalnog tlocrta s ravno zaključenim kvadratnim svetištem s dva pripojena aneksa te tri broda od kojih je sačuvan tek dio. Osim toga, istraživanja arhitekture dala su neuobičajene rezultate: za­hvaljujući urušenom bočnom zidu probijenim prozorom omogućena je djelomična rekonstrukcija elevacije. Otkrivene su baze oltara u svetištu i u aneksima, te bijelo obojani vanjski i unutarnji zidovi (na unutrašnjima je i crveni dekorativni oslik). Pod je prekriven crvenom žbukom, a djelomično su pronađeni fragmenti mozaika (od zlatnih tesera) i tragovi inkrustiranih romboidnih motiva u negativu, te brojni fragmenti vitraja u boji koji još uvijek imaju olovne okvire (to su do danas najstariji poznati vitraji u Francuskoj). Naposljetku, otkriveni su skulpturalna fragmenti (vitice, prikaz ljudskog lica sličan onima u hipogeju des Dunes) koji su bili dio dekora crkve ili grobnih spomenika koji se tamo nalaze. Ova dva primjera dokazuju da bi se naše poznavanje ranosrednjovjekovnih spomenika i njihove skulpturalne dekoracije moglo razvijati zahvaljujući novoj generaciji arhe­oloških iskapanja.

GROBNA SKULPTURA

Zbog očitih arheoloških razloga, do naših je dana ostalo malo uočljivih tragova merovinških grobova — stela i epitafa u cemeterijalnim crkvama. Osim prilično grubo obrađenih kamenih stela, s urezanim ge­ometrijskim motivima ili motivima kršćanske inspiracije, poput onih u nekadašnjoj francuskoj pokrajini Vexin, postoje i bolje izrađeni primjeri koje treba razmatrati u sklopu raširenog umjetničkog izraza: slavna stela iz Königswinter — Niederdollendorfa (Bonn, Landsmuseum) predstavlja dobar primjer onodobnog vjerskog sinkretizma. Dok je na jednoj strani stele prikazan lik (bez sumnje pokojnik) koji jednom rukom drži scramasaxe (masivnu sablju s jednom oš­

tricom), a u drugoj češalj kojim se češlja, do nogu mu leži čutura, a nad glavom dvoglava zmija (rašireni motiv koji evocira podzemni svijet mrtvih i ponovno rođenje), na drugoj strani možemo vidjeti lik s aureolom kako drži koplje, koji se prepoznaje kao lik trijumfirajućeg Krista.

Ipak, najbolje primjere funerarne skulpture iz druge polovice merovinškog razdoblja prvenstveno predstavljaju kameni i sadreni sarkofazi, koji uglavnom potječu s gradskih groblja ad sanctos, ali i iz nekih značajnih ruralnih svetišta. Prema više ili manje naglašenom trapezoidnom obliku sanduka, profilu poklopca (četverostrani, katkad s još uvijek antičkim akroterijima, dvostrani, ispupčeni), materijalu i nadasve raznolikosti reljefnih dekoracija možemo razlikovati nekoliko glavnih tipova kamenih sarkofaga čija rasprostranjenost približno odgovara određenim mjestima proizvodnje. To su: »bordoški«, s visokim dvoslivnim poklopcem ukrašenim višestrukim kri­ževima; »poatevenski«,9 s plitkim dvoslivnim poklopcem ukrašenim križem s tri horizontalne haste; »burgundski«, s bočnim stranama sanduka ukrašenim mnogo­brojnim križevima; »senoneški« (pokrajina Sens), kod kojeg longitudinalne stranice sanduka imaju urezane brazde u obliku ribljih kostiju, s procesijskim križem na poklopcu te katkad s motivom križne palmete flankirane s dva monogramna križa na bočnim stranama sanduka; te naposljetku »burgundsko-šampanjski«, sa snažno pro­filiranim sandukom i ispupčenim pok­lopcem ukrašenim longitudinalnim braz­dama i geometrijskim motivima.

U okolici Pariza, koja obiluje nalazištima sadre, također se koristio gips za izradu lijevanih sarkofaga koji su nakon sušenja pokazivali mehaničke kvalitete slične onima od mekog vapnenca. Pomoću kalupa od dasaka koje su se mogle upotrijebiti i više puta, sanduci su se lijevali u blizini samih

9 Iz pokrajine Poitou.

groblja. Katkad su te daske bile izrezbarene kako bi se dobio reljefni ukras na vanjskim, a ponekad i na unutarnjim stranicama gipsanih sanduka. Tako se na merovinškim grobljima u Parizu i Saint-Denisu može nabrojati više od dvjesto različitih tipova bilo geometrijske (vitice, kružnice, zvijezde, itd.), bilo kršćanski inspirirane dekoracije (Danijel s lavovima, križevi flankirani golubicama, itd.). Ras­prostranjenost motiva proizašlih iz istih kalupa dokazuje da je ovaj pogrebni zanat popularnog karaktera bio putujući - »grobari« su se bavili svojim zanatom idući od groblja do groblja.

NOVI DEKORATIVNI STILOVI

Zahvaljujući praksi pokapanja u odjeći koja se, u okvirima merovinške Galije, provodila između rijeke Loare i, nadasve, Sene i Rajne, dobro je poznat razvoj mode, posebno ženske. Krajem VI. st. dolazi do odlučujućeg obrata po tom pitanju — sve je jači utjecaj »mediteranskog« načina odi­jevanja, koji u Galiju dolazi uslijed brojnih diplomatskih i trgovačkih kontakata s Bizantom. Žene napuštaju tradicionalno nošenje jednog ili dva para fibula (s asimetričnom, zoomorfnom ili okruglom glavom) na prsima ili struku, te odsad nose samo jednu veliku fibulu na vratu (okruglog ili četvrtastog oblika). Ovi orijentalni utjecaji su podjednako vidljivi u razvoju »ger­manskog« životinjskog stila, kao i u sve češćem unošenju zoomorfnih motiva u pleter i pletenice mediteranskog tipa (prema terminologiji H. Rotha, rani, zatim klasični »stil II«). Također su tu ženske ogrlice od prošupljenih brončanih kolutova; zatim za oba spola, umjesto običnih krutih kopči i malih pojasnih kopči, nose se pojasne garniture sastavljene od dvodijelnih kopči s pločicom, pojasnog jezička i jednom ili više leđnih aplika. Tijekom VII. stoljeća ženska je moda obilježena pojavom fibula sa simetričnom glavom, kao i povratkom tehnike utiskivanja te potom emajliranja, za ukrašavanje diskoidnih fibula. U tome se

razdoblju, paralelno s tehnikom lijevanog metala (posebice bakrenih legura) koja svjedoči o iznimnoj vještini ljevača (direktno lijevanje i putem voštanog pozitiva), također se nameću dvije nove dekorativne tehnike — damasciranje te optočavanje dragog ka­menja zlatom .

Damasciranje — veoma stara tehnika inkrustiranja jednog metala u podlogu od nekog drugog metala, u rimsko se doba tek rijetko koristila, najčešće kao dodatak glavnom ukrasu. Početkom VI. st. potpuno nestaje na području bivše Galije, da bi se jednako tako neočekivano vratila krajem stoljeća kada, bez sumnje pod utjecajem orijentalnih majstora, postaje glavnom tehnikom ukrašavanja i najraširenija pri­mijenjena umjetnost u merovinškom svijetu. Prvenstveno služi za ukrašavanje pojaseva i metalnih dijelova obuće, ali i za oklope i dijelove opreme za konje. Ovu su tehniku tada po svoj prilici primjenjivale i stalne radionice, kao i putujući majstori koji su proizvodili nebrojene komade nejednake kvalitete, što se posebno odnosi na izradu ukrasa. Nekoliko se dekorativnih stilova izmjenjuje paralelno s tipološkim razvojem ukrašavanih predmeta. Od kraja VI. st. do sredine VII. st. damasciranje je jednobojno, s inkrustiranjem srebrnih niti (zapravo tankih traka od uvijenog srebrnog lima, inkrustiranog u ugravirane brazde na željeznoj podlozi) koje ocrtavaju geo­metrijsku mrežu, te potom prepletene višeprute trake na šrafiranoj podlozi. Druga je polovica VII. st. obilježena pojavom dvobojnog damasciranja (srebrnim se inkrustacijama dodaju mjedene), prevagom tehnike oblaganja plemenitim metalom (zapravo polaganjem kovanih niti na mrežu linearnih ili istočkanih ureza) te pojavom zoomorfnih motiva »stila II« i filiformne arabeske. Prestankom prakse pokapanja u odjeći početkom VIII. st. više nije moguće pratiti razvoj tehnike damasciranja na području nekadašnje Galije, za razliku od prostora istočno od Rajne gdje učestali grobni prilozi dokazuju da se primjena ove

dekorativne tehnike nastavlja sve do druge polovice VIII. st.

Najreprezentativnija dekorativna teh­nika V. i VI. st. — cloisonné — kojom su u potpunosti ili tek djelomično prekrivane površine predmeta, a za koju se koristio granat podrijetlom s juga Indije i Cejlona (granat bogat željezom ili »almandin«, kako je utvrđeno laboratorijskim analizama) nestaje oko godine 600., bez sumnje zbog političko- ekonomskih razloga. Oko godine 570. Crveno more, do tada pod vlašću Bizanta, prelazi u ruke sasanidskih vazala te je Mediteran tako lišen izravnih trgovačkih veza s azijskim obalama Indijskog oceana, a posebice zaliha granata. Granat s područja današnje Češke (ili »pirop«, bogat mag­nezijem) ga nije uspio zamijeniti, te iako je bio poznat, nije se puno koristio jer je bilo teško izvaditi dovoljno velike pločice. Zato se kao zamjena javlja nova dekorativna tehnika koja koristi staklenu pastu (uz još poneki granat) i raznobojno drago kamenje koje se umeće u polja kružnih ili kvadratičnih okvira spojenih na pozlaćene fibule. Upotpunjen filigranskim motivima i zrnastim nizovima, ovaj će drugi šareni stil biti dominantan nekoliko stoljeća.

RAĐANJE REGIONALNIH UMJETNOSTI

Za razliku od VI. st., kada umjetnost obrade metala na području bivše Galije ne nudi mnogo značajnih varijanti (osim po brojnosti grobnih priloga, koji su sve rjeđ i od Sjevera prema Jugu) te svjedoči o domi­nantnom franačkom utjecaju, VII. je stoljeće obilježeno formiranjem regionalnih deko­rativnih stilova. Dok se u Neustriji i Austraziji zadržava franačka tradicija, u Akvitaniji i Burgundiji se javljaju specifični stilovi čije je podrijetlo sigurno povezano s konačnim regionalnim osvještavanjem, kao što je pretpostavio Edouard Salin pedesetih godina XX. stoljeća.

Akvitanija, čije su jedinstvo Vizigoti osigurali u V. st., a koju su u VI. st.

rascjepkali franački kraljevi, ponovno stječe autonomiju u VII. st. zahvaljujući svojoj udaljenosti od centara merovinške moći. Tada se rađa originalan regionalni um­jetnički izraz, čiji su najtipičniji primjer veličanstvene pojasne kopče. Ovaj »akvi­tanski stil« karakteriziraju različiti deko­rativni motivi, koji su izvedeni izmjenom polja presvučenih kositrom i onih ukrašenih granulacijom. Uz kompartimentirane geo­metrijske kompozicije javljaju se i izvan­redni prikazi životinja. Riječ je o konjima, lavovima (koji inače okružuju Davida) te nadasve o grifonima i hipogrifima, koji su većinom prikazani u trku, dispro­porcionalnih tijela, naglašeno malenih glava i gracilnih šapa. Ovaj životinjski akvitanski stil, bitno različit od sjevernjačkog »germanskog« životinjskog stila, nema alano-sarmatske, sirijske, koptske ni mediteranske izvore, kao što se dugo vremena smatralo. Naime, isto kao što su geometrijske kompozicije vidljivo inspi­rirane kasnoantičkim mozaicima koji su tada još u velikom broju bili očuvani na području jugozapadne Galije, tako se i zoomorfni motivi trebaju promatrati kao interpretacija antičkog ikonografskog repertoara koji je početkom ranoga srednjeg vijeka i dalje prisutan na ovim prostorima još uvijek obilježenim romanitetom. Vrlo znakovita rasprostranjenost ovih predmeta jasno po­kazuje da su se izrađivali u Akvitaniji, točnije u dolini rijeke Garonne, između Bordeauxa i Toulousea, iako su neki pronađeni i sjeverno od rijeke Loare.

Na teritoriju negdašnjeg bur­gundskog kraljevstva (443.-534.) ponovo su pojasni ukrasi najprivilegiraniji medij spe­cifične regionalne umjetnosti, do čijeg procvata dolazi krajem VI. st., u razdoblju u kojem franačka Burgundija postaje politički entitet poput Neustrije i Austrazije.

Ova burgundska umjetnost, u geografskom, a ne etničkom smislu riječi (akulturacija burgundske manjine već je okončana nekoliko desetljeća ranije) pr­venstveno se očituje na lijevanim brončanim

pojasnim kopčama koje, po svom kvadratičnom obliku, tehnici izrade ili određenim stilskim obilježjima (vegetabilnim motivima, pleterima, kantarosima, fan­tastičnim životinjama), proizlaze iz kasno­antičkih predložaka, te su ih vjerojatno izradili majstori romanskog podrijetla. Prikazivanje grifona i hipogrifa svjedoči o prežicima orijentalnih animalističkih tema u Galiji, inače široko rasprostranjenih na području cijelog Rimskog Carstva. Ti prikazi poganskog podrijetla ovdje su kristijaniziram, poput prikaza životinja koje se napajaju na kantarosu, dobro poznatom simbolu izvora života. Neke su pločice ukrašene vrlo zanimljivim sakralnim scenama te nas upućuju na česte ikonografske teme koje su pratile vrlo ranu kristijanizaciju Burgundije. Više ili manje stilizirane izvedbe, teme koje su se najviše cijenile preuzimane su iz Starog (Jonina čuda, Danijel ili Habakuk) ili Novog Zavjeta (Navještenje, Kristov ulazak u Jeruzalem, Uznesenje Bogorodice). Inter­pretacija nekih drugih scena je složenija (Krist ili Bogorodica u slavi, likovi s pastoralima, oranti itd.). Latinski natpisi koji identificiraju likove katkad potvrđuju kršćansko značenje ovih pojasnih ukrasa: na njima se također može pročitati ime majstora koji je predmet izradio ili invokacija u korist osobe koja ga nosi.

Franačka Burgundija je također do najvišeg stupnja razvila umjetnost da­masciranja na željezu, naglašavajući time još jednom svoju regionalnu osobitost. O tome svjedoče veličanstveni pojasni ukrasi jedin­stvene kvalitete izvedbe i dekoracije na području nekadašnje Galije (uz izuzetaknekoliko komada proizvedenih u okolici Pariza). Te se kvadratične i trapezoidnepločice velikih dimenzija, karakteristične za žensko odijevanje, obično sastoje odsredišnjeg polja u kojem se ponavljaju motivi s obruba. Najčešće je riječ o vještim simetričnim kompozicijama životinjskih pre­pleta ili arabeski, koje se katkadupotpunjavaju medaljonima s prikazomfantastičnih životinja ili upisanim malteškim

križevima. Klasična tehnika damasciranja mogla se, pri izradi iznimnih komada, obogatiti motivima iskucanim u srebrnom limu.

Oko godine 700. na sjeveru Galije te nešto kasnije na rubnim dijelovima germanskog teritorija, prestaje praksa pokapanja u odjeći i stavljanja grobnih priloga, što nas lišava bogate arheološke dokumentacije koja je omogućila pro­učavanje umjetnosti ili umjetničkog obrta merovinškog razdoblja. Međutim, određeni broj otkrića izvan funerarnog konteksta svjedoče o kontinuitetu umjetničke produkcije tijekom cijelog VIII. st. Dina­stička promjena godine 751. nije na tu produkciju, kao ni na sakralnu arhitekture ili grobnu skulpturu, imala direktnog ni trenutnog utjecaja. Tek će za vladavine Karla Velikog doći do značajnog razvoja u umjetnosti, svjesnim okretanjem k antičkom klasicizmu.

POPIS SLIKOVNIH PRILOGA

Sl. 1. Fibula u obliku orla. Madrid, Museo Arqueológico Nacional. Izvor: E duard Carbonell, L 'arte visigota, u: M. Andaloro,G. M. Borras, E. Carbonell, R. Cassanelli,G. Curatola, J. D. Dodds, M. Guidetti, P. Harbison, M. Jurković, P. Périn, J. H. Shaffer, T. Velmans, Da Maometto a Carlomagno, a cura di E. Carbonell e R. Cassanelli, Milano, 2001., str. 56.

Sl . 2. San Pedro de la Nave, eksterijer. Izvor: E. Carbonell, nav. dj., str. 58.

SI. 3. San Pedro de la Nave, kapitel s prikazom Abrahamove žrtve. Izvor: E . Carbonell, nav. dj., str. 58.

Sl. 4. San Pedro de la Nave, reljefno dekorirani impost. Izvor: E. Carbonell, nav. dj., str. 58.

Sl. 5. San Pedro de la Nave, pog led na kvadratni toranj-lantemu. S ijeva kapitel s prikazom

Danijela u lavljoj ja m i ili, prem a sačuvanom natpisu, u »lavljem jezeru«. Izvor: E. Carbonell, nav. dj., str. 59.

SI. 6. Quintanilla de las Viñas, detalj arhitektonske dekoracije apside: Bogorodica ili Crkva koju štuju dva anđela. Izvor: E. Carbonell, nav. dj., str. 60.

Sl . 7. Quintanilla de las Viñas, detalj impostnog kapitela s prikazom Sunca-Krista u klipeju podržavanom od dvojice anđela. Izvor: E. Carbonell, nav. dj., str. 60-61.

Sl . 8. Quintanilla de las Viñas, detalj arhitektonske dekoracije apside: trijumfirajući Krist; nad njim prikazi dvaju apostola u gesti blagoslova. Izvor: E . Carbonell, nav. dj., str. 61.

Sl . 9. Quintanilla de las Viñas, detalj arhitektonske dekorarije eksterijera: središnji f r iz Izvor: E. Carbonell, nav. dj., str. 61.

SI. 10. Santa Maria de Quintanilla de las Viñas, pogled na transept i kvadratnu apsidu. Izvor: E. Carbonell, nav. dj., str. 62.

Sl . 11. Santa Maria de Quintanilla de las Viñas, trijumfalni luk. Izvor: E. Carbonell, nav. dj., str. 63.

SI. 12. Vizigo tsk a umjetnost u metalu: pravokutna brončana fibu la iz Soliusa (Solsonés), Museo Episcopal de Vich; brončana fibu la s prikazom sučeljenih životinja, Museo Arqueológico; brončana fibu la u obliku lire, možda iz Kastilje, Museo Episcopal de Vich; pojasna kopča pronađena p r i istraživanjima u Peña Amay a, Burgos, Muzej. Izvor: E. Carbonell, nav. dj., str. 64.

SI. 13. Pojasne kopče. Cáceres, Museo Arqueológico; Torredonjimeno, Barcelona, Museo Arqueológico di Catalunya. Izvor: E. Carbonell, nav. dj., str. 65.

SI. 14. Dvije zavjetne krune kralja Rekcesvinta. Iz riznice u Guarrazaru. Madrid, Museo

Arqueológico Nacional. Izvor: E.Carbonell, nav. dj., str. 67.

Sl. 15. Fragment križa od zlata i staklene paste (cloisonné), s glavnog oltara crkve Saint-Denis, druga četvrtina VII. st. Paris, Bibliothèque Nationale, Cabinet des Médailles. Izvor: P atrick Périn , I l mondo merovingio, u: M. Andaloro, G. M. Borras, E. Carbonell, R. Cassanelli, G. Curatola, J. D. Dodds, M. Guidetd, P. Harbison, M. Jurković, P. Périn, J. H. Shaffer, T. Velmans, Da Maometto a Carlomagno, a cura di E. Carbonell e R. Cassanelli, Milano, 2001., str. 68.

Sl . 16. Sarkofag pripisan pariškom biskupu A gilbertu, bratu opatice Teodehilde (gore: uža strana sarkofaga s prikazom Krista u slavi, dolje: duža strana sarkofaga s prikazom Posljednjeg suda — Krist na tronu okru ž en i z abranima). Kripta crkve Saint-Paul, Jouarre. Izvor: P. Périn, nav. dj., str. 71.

SI. 17. Kripta crkve Saint-Paul, Jouarre, VII. st. Izvor: P. Périn , nav. dj., str. 72-73.

SI. 18. Hipogej des Dunes, detalji dekoracije (baza križa s prikazom dvaju razbojnika razapetih s Kristom; grobna p loča s prikazom evanđelista Mateja i Ivana te arkanđela Rafaela i Raguela). Izvor: P. Périn , nav. dj., str. 74.

SI. 19. Hipogej des Dunes, grobni kompleks opata Mellebaudea, VII. st. Izvor: P. Périn , nav. dj., str. 75.

SI. 20. Stela iz Niederdollendorfa kraj Bonna, VII. st. Bonn, Rheinisches Landesmuseum. Izvor: P. Périn , nav. dj., str. 76.

Sl. 21. Oltarna pregrada crkve Saint-Pierre-aux- N onnains, M etz, VII. st. Metz, Musée d'Art et d'Histoire. Izvor: P. Périn , nav. dj., str. 77.

Sl . 22. Tunika kraljice Batilde, iz opatije u Chellesu. Chelles, Musée Alfred Bonno.Izvor: P. Périn , nav. dj., str. 78.

SI. 23. Okrugla fibu la iz ženskog groba u Iversheimu (grob br. 142). Bonn, Rheinisches Landesmuseum. Okrugla zlatna aplika pronađena u Lim on su (Puy -de-Dome). Paris, Bibliothèque Nationale, Cabinet des Médailles. Dvije fibu le pronađene u grobnici alemanske plemkinje, Fridingen an der Donau (grob br. 278). Stuttgart, Württembergisches Landesmuseum. Izvor: P. Périn , nav. dj., str. 79.

Sl. 24. Dvodijelna p o jasna kopča pločicom. Bronca, kraj VI.-VII. st., iz Chalon-sur- Saone. Saint-Germain-en-Laye, Musée des

A ntiquités Nationales. Dvodijelna pojasna kopča s p lo čicom. Damascirano željezo, prva trećina VII. st., iz merovinškog groblja u Burgundiji. Muzej u Belfortu. Izvor: P. Périn , nav. dj., str. 80.

Sl . 25. Kovčežić-relikvijar. Pozlaćena koža na drvenom okviru, VII. st., iz samostana Saint-Benoît-sur-Loire. Dala ga je izraditi utemeljiteljica samostana Mumma, u čast sv. Petru i Mariji. Saint-Benoît-sur-Loire,Trésor du monastère de Fleury. Izvor: P. Périn , nav. dj., str. 81.

SI. 2.

146

SI. 4.

SI. 5.

SI. 7.

SI. 8.

SI. 9.

SI. 10.

SI. 12.

SI. 13.

SI. 14.

SI. 15.

SI. 16.

SI. 17.

SI. 18.

SI. 20.

SI. 21.

SI. 22.

160

SI. 23.

SI. 24.

SI. 25.