Carmen Laforet

Nita

stanchy/bojana888

NITA

(Ulomak)

Naizmjenino gorak okus

Opor miris, udna

Svjetlost, neugoen ton,

Gadljiv dodir,

Kao krute stvarnosti

Naa osjetila primaju

I ini nam se da su

Nesumnjiva istina...

J. R. J.

PRVI DIO

IKako sam jedva u posljednjem trenutku pribavila karte, u Barcelonu sam stigla u

pono, vlakom za koji nisam javila da u doi, tako da me nitko nije saekao.

Prvi puta putovala sam sama, ali nisam se bojala; naprotiv, inilo mi se da se radi o

dubokoj, slobodnoj i ugodnoj nonoj pustolovini. Krv mi je, nakon dugog i zamornog

putovanja, prokolala u utrnulim nogama i zauenim sam smijekom gledala u veliku stanicu

Francuska i u grupice koje su nastajale meu ljudima u iekivanju ekspresnog vlaka, kao i

onih vlakova koji su stizali s tri sata zakanjenja.

Poseban zadah, velik amor svjetine, uvijek tuna svjetla, imali su za mene veliku ar,

budui su svi moji utisci bili ispunjeni uenjem samim tim to sam konano stigla u veliki

grad, kojeg sam, ne poznajui ga, oboavala u mojim snovima.

Poela sam pratiti - kao kap u rijenoj struji - valjanje ljudske mase, koja se,

natovarena putnim torbama, slijevala prema izlazu. Moja se prtljaga sastojala od vrlo teke

putne torbetine - jer je gotovo sva bila natrpana knjigama - a nosila sam je svom snagom

moje mladosti i svom snagom mog tjeskobnog oekivanja.

Morski zrak, teak i svje, ispunio je moja plua s prvim zbrkanim osjeajem grada:

mnotvo uspavanih kua, zatvorenih ustanova, fenjeri poput pripitih uvara samoe. Neko je

veliko, teko disanje stizalo u apatu svitanja. Vrlo blizu, iza mojih lea, nasuprot tajnovitih

uliica koje vode prema Bornu, oko mog ustreptalog srca, prostiralo se more.

Bit e da se moja figura inila udnom zbog vedrog izgleda i mog starog kaputa, koji

se, uslijed naleta povjetarca, pleo u noge, titei moju torbu, ne uzdajui se u njezine

izlizane bravice.

Sjeam se da sam nakratko ostala sama na velikom ploniku, jer je svjetina jurila da

dozove ne tako este taksije ili se gurala da nahrupi u tramvaj.

Jedna od onih starih koija opet se pojavila nakon rata, zaustavila se ispred mene i ja

sam je zauzela bez oklijevanja, prouzroivi zavist jednog gospodina koji je potrao za njom

oajan, maui eirom.

Projurila sam te noi u rasklimanoj koiji po irokim praznim ulicama i prola kroz

srce grada osvijetljenog u svako doba, upravo onako kako sam eljela da bude na putovanju

koje mi se uinilo kratkim i koje za mene bijae ispunjeno ljepotom.

Koija je zaokrenula prema Sveuilinom trgu, a sjeam se da me lijepo zdanje

ganulo poput velikog pozdrava dobrodolice.

Uputili smo se ulicom Aribau, gdje su ivjeli moji roaci, sa svojim nasadama banana,

onog listopada ispunjenog gustim zelenilom i svojim mukom oivljenim disanjem tisua dua

iza zamraenih balkona. Kotai na koiji buno su klopotali, odjekujui u mom mozgu.

Odjednom sam osjetila kripu i ljuljanje cijele te klopotae. Potom ostah nepomina.

- Tu smo - ree koija.

Podigoh glavu prema kui ispred koje smo se zaustavili. Red istih balkona nizao se sa

svojim kovanim eljezom, uvajui tajnovitost obitavalita. Pogledala sam ih i nisam mogla

odgonetnuti koji bi od tih balkona mogli biti oni za koje sam pretpostavljala da to jesu.

Pomalo drhtavom rukom dadoh nekoliko kovanica kuepazitelju, jer je on s velikom treskom

eljeza i kristala zatvorio za mnom vrata, i poeh se lagano uspinjati, pod teretom moje torbe.

U mojoj mati sve bijae udesno; usko i istroeno mozaiko stubite, osvijetljeno

svjetlom elektrike, nije ostavilo traga u mom sjeanju.

Pred vratima me naglo obuze strah da u probuditi one nepoznate ljude, koji su mi, na

kraju krajeva, bili roaci, te sam nekoliko trenutaka stajala oklijevajui prije negoli sam

pritisnula zvonce na koje se nitko nije odazivao. Srce mi ubrzano stade lupati i pritisnuh

zvonce jo jednom. Zauh drhtav glas:

Evo, evo! Evo, evo!

Neka su se stopala vukla i neke trome ruke povlaile zapore.

Nakon toga sve mi se uinilo kao nona mora.

Ono to se nalazilo ispred mene bilo je predsoblje osvijetljeno jednom slabunjavom

aruljom, koja je visjela na velianstvenoj i pauinom omotanoj lampi na stropu. Mrana

pozadina s namjetajem naslaganim jedno na drugo kao kod selidbi. I u prvom inu pojavio

se crno-bijeli rukav oronule starice, u spavaici, s rupcem prebaenim preko ramena. Namah

sam pomislila da sam pogrijeila stan, no na toj se nesretnoj starici odraavao osmijeh tako

slatke dobrote da sam bila posve sigurna da je ona moja baka.

- Jesi li to ti, Glorija? - upita apatom.

Mahnula sam glavom, nesposobna da progovorim bilo to, ali ona me nije mogla

vidjeti u sjeni.

- Ui, ui, keri moja. to radi tu? Zaboga! Ne raunam Angustija da se ti vraa u

ovo doba!

Zaintrigirana, pograbih putnu torbu i zatvorih za sobom vrata. Tada je jadna starica

poela neto mucati, smetena.

- Bako, zar me ne prepoznaje? To sam ja, Andreja.

- Andreja?

Oklijevala je. Naprezala se da se prisjeti. Bilo je to alosno.

- Da, draga, tvoja unuka... nisam uspjela doi jutros kako sam bila napisala.

Starica i dalje nije nita shvaala, kada se u predsoblju s jednih vrata sobe primicala

pidama suhonjavog i visokog tipa koji je preuzeo situaciju u svoje ruke. Bio je to Juan, jedan

od mojih ujaka. Imao je ispijeno lice, poput neke lubanje pod svjetlou jedine arulje u

lampi.

im me je on nekoliko puta potapao po ramenu i nazvao neakinjom, bakica me

izgrlila, svjetlucavih oiju punih suza te ponovila jadnice mnogo puta...

Cio taj prizor imao je u sebi neto tjeskobno, dok je u stanu vladala neka zaguljiva

toplina kao od ustajalog i trulog zraka. Kad sam podigla pogled vidjela sam da se pojavilo

vie sablasnih ena. Osjetih da sam se gotovo najeila ugledavi jednu od njih, obuenu u

crno odijelo koje je imalo pruge kao spavaica. Sve je na toj eni izgledalo zastraujue i

zlosretno, ak i zelenkasto zubalo koje mi se cerilo. Pratio ju je pas, koji je glasno zijevao,

ivotinja takoer crna, kao da se nadovezuje na njezinu korotu. Poslije su mi rekli da je to

slukinja, no nijedno drugo stvorenje kod mene nije proizvelo snaniji dojam odbojnosti.

Iza ujaka Juana pojavila se druga, mrava i mlada ena, razbaruene crvenkaste kose,

iznad koatog blijedog lica, mlohavog i objeenog, to je uveavalo muni osjeaj skupa.

Ja sam i dalje stajala stisnuta, osjeajui bakinu glavu na mom ramenu, koja me je

grlila, a sve su mi one figure djelovale jednako izduene i tmurne. Izduene, tihe i tune

poput svjetala kod seoskog bdijenja nad pokojnikom.

- Dobro, u redu je, mama, u redu je - ree neki suhi i zlovoljni glas.

Tada sam shvatila da je iza mene stajala druga ena. Osjetila sam jednu ruku na svom

ramenu, a drugu na vrku brade. Ja sam visoka, ali je moja teta Angustija bila jo via, pa me

je natjerala da je tako i promatram. Ona je izgledom oitovala neki svoj prezir. Imala je

prosijedu kosu koja je padala do ramena i izvjesnu ljepotu na mranom i uskom licu.

- Kako sam se samo jutros lijepo naekala zbog tebe, keri!... Otkud bih mogla

zamisliti da e doi u svitanje?

Isturila je bradu i ostala preda mnom u svoj svojoj visini bijele spavaice i plavog

ogrtaa.

- Gospode, Gospode, kakva zbrka! Jedno takvo stvorenje, samo...

Zaula sam kako Juan guna.

- I evo vjetice Angustije koja e sve upropastiti!

Angustija se pravila da ga nije ula.

- Dobro, vjerojatno si umorna. Antonija - sad se uputila prema eni umotanoj u crno -

treba pripremiti krevet za gospoicu.

Bila sam umorna i, izmeu ostaloga, u onom sam se trenutku osjeala strano prljava.

Ova svjetina, koja se kretala ili me promatrala u onom alosnom ambijentu nagomilanih

stvari, djelovala je na mene optereujue, i to uza svu vruinu i prainu s putovanja, na koje

sam ve bila zaboravila. Najzad, oajno sam eljela udahnuti daak istoga zraka.

Uoila sam da me razbaruena ena promatrala s osmijehom, tupa od sna, a i moju je

putnu torbu gledala s istim smijekom. Natjerala me da ponovno pogledam u onom pravcu,

pa mi se moja putna druica uinila pomalo potresenom u svojoj zaputenosti poput

seljanice. Smekasta, svezana konopcima, postala je, uz mene, sreditem ovog udnog

skupa.

Priao mi je Juan:

- Ne poznaje moju enu, Andreja?

I trznuo je ramenima prema razbaruenoj eni.

- Zovem se Glorija - ree ona.

Vidjela sam kako nas baka gleda s nespokojnim osmijehom.

- Taman posla! jo i to?!... Zar ete si samo pruiti ruku? Zagrlite se, djevojke... tako,

tako!

Glorija mi apnu na uho:

- Boji se?

I tada gotovo osjetih strah jer sam vidjela Juanovo lice koje se kreveljilo razvlaei

obraze. Htio je ispasti smijean.

Vratila se autoritarna teta Angustija.

- Idemo! na spavanje, kasno je.

- eljela bih se malo oprati - rekoh.

- Molim? Govori glasnije! Oprati se?

Zapanjene oi razrogaie se nada mnom, kako oi od Angustije tako i oi od svih

ostalih.

- Ovdje nema tople vode - ree napokon Angustija.

- Nema veze...

- Kani se tuirati u ove sate?

- Da - odgovorih - da.

Kakvo bi samo olakanje bila hladna voda na mom tijelu! Kakvo bi olakanje bilo

nalaziti se izvan dohvata pogleda ovih originalnih bia! Pomislila sam da se kupaonica ovdje

vjerojatno nikad ne koristi. U zamrljanom zrcalu, nad umivaonikom - kakva bljedunjava,

zelenkasta svjetla bijahu u cijeloj kui! - odraavao se niski strop prekriven pauinom, ali i

moje vlastito tijelo meu sjajnim mlazovima vode, dok sam se na vrcima prstiju trudila ne

dotaknuti one prljave stijenke u hrapavoj kadi od porculana.

Poput stanita aveti bijae ova kupaonica. Na aavim zidovima ostali su tragovi

otisaka ruku od krikova beznaa. Sa svih su strana ostrugani dijelovi zida zijevali svojim

bezubim ustima proputajui vlagu. Iznad zrcala, kako drugdje nije bilo mjesta, bila je

postavljena slika mrtve prirode izblijedjelih arbuna i crvenog luka na crnoj pozadini.

Mahnitost se nasluivala u svrnutim slavinama.

Poeh zamiljati udne stvari koje kao da su bile pijane. Grubo sam zavrnula tu, tu

kristalnu i zatitniku aroliju, no i dalje sam se nalazila sama meu prljavim stvarima.

Ne znam kako sam uspjela zaspati te noi. U sobi koju su mi dodijelili vidio se veliki

piano s otvorenim tipkama. Brojni svijenjaci s ukraenim stakalcima - neki od velike

vrijednosti - na zidovima. Kineski pisai stol, slike, arolik namjetaj. Sve je to nalikovalo

potkrovlju neke naputene palae, a bio je to, kako sam saznala, kuni salon.

U sreditu, kao grobni humak okruen ucviljenim biima - u onom dvostrukom nizu

rasporenih stolica - bio je otoman, prekriven crnim pokrivaem, gdje sam ja trebala spavati.

Na piano su stavili jednu svijeu, zato jer je velika stropna lampa ostala bez arulja.

Angustija se oprostila od mene kriajui se, a baka me njeno zagrlila. Osjetila sam

kako joj srce lupa na mojim grudima kao u neke ivotinjice.

- Ako se probudi preplaena, zovi me, keri moja - ree drhtavim glasiem.

A onda mi zagonetno apnu na uho:

- Ja nikad ne spavam, kerkice, uvijek neto nou radim po kui. Nikad, nikad ne

spavam.

Na kraju su svi otili ostavivi me sa sjenama namjetaja kojeg je svjetlost svijee

uveavala te ga ispunjavala drhtavim i nekim bezdanim ivotom. Zadah koji se osjeao u

cijeloj kui obuzeo me u jednom jaem naletu. Bio je to vonj majeg izmeta. Osjetila sam da

me gui i popela sam se u pogibeljnom alpinizmu na naslon jedne stolice da bi otvorila vrata

koja su provirivala izmeu barunastih zavjesa i praine. Uspjela sam ostvariti moju namjeru

onoliko koliko mi je namjetaj to dozvoljavao te sam vidjela da su vrata vodila do jedne od

onih otvorenih galerija koje barcelonskim kuama pruaju toliku svjetlost. Odozgo su u

njenom crnilu treperile tri zvijezde i kad sam ih ugledala poeljela sam zaplakati, kao da

sam vidjela stare, iznenada pronaene prijatelje.

Ono svijetlee treperenje zvijezda odjednom je oivjelo svu moju iluziju koju sam

imala o Barceloni, sve do trenutka kad sam dola u ovaj ambijent svjetine i zaaranog

namjetaja. Bilo me strah lei u onu postelju koja je nalikovala na lijes. Vjerujem da su me

potresali neki neodreeni strahovi kad sam ugasila svijeu.

II

Kad je svanulo, posteljina je bila isprevrtana i na podu. Bijae hladno pa sam se

njome ogrnula.

Prvi tramvaji poeli su kruiti gradom, a zbog zatvorene kue njihova je tutnjava bila

ublaena i dopirala je do mene, ba kao onoga ljeta kad sam imala sedam godina, i kada sam

posljednji puta bila u posjeti baki i djedu. U trenu me obuzeo maglovit utisak, ali on bijae

tako iv i svje kao da je pristizao od mirisa tek ubranih voki, od svega onoga to bijae

Barcelona u mom sjeanju: ona buka prvih tramvaja kad bi teta Angustija prelazila preko

mog improviziranog krevetia da zatvori perzijske prozore kroz koje je dopirala prekomjerna

svjetlost. Ili one noi, kad vruina nije doputala da usnem, a treskanje se uspinjalo uz ulicu

Aribau, dok je povjetarac nosio miris nasada banana, zelenih i pranjavih, pod otvorenim

balkonom. Barcelona bijahu takoer i iroki plonici, vlani od polijevanja, i mnogi ljudi koji

su pili osvjeavajue napitke u baru... Sve ostalo, velike osvijetljene trgovine, automobili,

guva, pa ak i sama etnja prethodnog dana od eljeznike stanice, kojoj sam ja nadodala

moju ideju grada, bilo je neto blijedo i lano, umjetno satkano kao ono na emu se previe

radi i pipkavo, i to kao takvo gubi svoju izvornu svjeinu.

Zatvorivi oi osjetila sam po drugi put iznenadnu treskavicu i vruicu. Bila sam u

Barceloni. I suvie sam sanjarila o toj konkretnoj injenici da mi se na kraju onaj prvi um

koji je odavao grad uini poput uda, obraajui mi se tako jasno time to je i sam bio toliko

istinito stvaran kao i moje tijelo, kao otro trenje vunenog pokrivaa po mom obrazu. inilo

mi se da sam loe sanjala, no sad sam se odmarala u toj radosti.

Otvorivi oi ugledala sam baku kako me promatra. Ne onu staricu od sino, sitnu i

potroenu, ve enu ovalnog lica, pod velom od tila na eiru, po modi devetnaestog stoljea.

Smijeila se ba njeno, a azurna svila njene odjee blago je podrhtavala. Pokraj nje, u sjeni,

moj djed, vrlo lijep, prorijeene kestenjaste brade i plavih oiju ispod pravilnih obrva.

Nikad ih nisam vidjela zajedno u ono doba njihova ivota, a iz radoznalosti htjedoh

saznati ime umjetnika koji je potpisao slike. Takvi bijahu njih dvoje kad su prije pedeset

godina stigli u Barcelonu. Postojala je duga i zapletena pria o njihovoj ljubavi - nisam se

vie dobro sjeala o emu se radilo... bit e neto vezano uz gubitak izvjesnog imetka. No, u

ono je vrijeme svijet bio optimistian, a oni su se jako voljeli. Otpoeli su u ovom stanu u

ulici Aribau, koja je tada nastajala. Jo je bilo mnogo gradilita i moda je miris zemlje donio

mom djedu sjeanje na neki vrt iz drugih podneblja. Zamiljala sam ga u istom plavom

odijelu, s istim draesnim eirom, kako po prvi put ulazi u prazan stan koji mirie po boji.

Mislim da e ovdje biti lijepo ivjeti - vjerojatno je pomislio kad je pogledao kroz stakla na

pustopoljinu - gotovo u predgrau, tako mirno! A kua je tako ista, tako nova... Zato su

stigli u Barcelonu s oprenom iluzijom od one koja je mene dovela na isto mjesto: odmor,

siguran i metodian posao. Bila je to njihova luka spasa u gradu koji se meni priviao kao

odskona daska u mom ivotu.

Ovaj kat sa osam balkona bio je ispunjen zavjesama - ipkastim, barunastim,

vrpastim; krinje bijahu oteale od sitnica kojima su bile pretrpane, od kojih su poneke bile

dragocjene. Stare ure otkucavale su u kui ivahnim klaenjem. Piano - kako je on mogao

nedostajati? - a tek njegovi otuni kubanski zvui u sumrak.

Iako nisu bili jako mladi, imali su mnogo djece, ba kao u priama... U meuvremenu,

ulica Aribau je rasla. Tako visoke kue poput ove, i jo vie, oblikovale su masivne i iroke

etverokutne blokove. Drvee je irilo svoje grane i doao je prvi elektrini tramvaj dajui

ulici posebnost. Kua je vremenom oronula, uinjene su razne preinake, mijenjala je vlasnike,

a vie puta i portire, a oni s prvog kata i dalje su trajali poput neke nepromjenjive institucije.

Dok sam bila jedina unuka, provela sam ondje najuzbudljivije trenutke mog

djetinjstva. Kua vie nije poznavala mira. Ostala je zatvorena u srcu grada. Svjetla, buka,

cijeli val ivota razbijao se o one balkone s barunastim zavjesama. A iznutra je takoer

kipjelo; bilo je odvie svjetine. Za mene ta vreva bijae oaravajua. Svi ujaci su mi kupovali

slatkie i nagraivali zbog vragolija koje sam inila drugima. Djed i baka ve tad bijahu

sijedi, ali u punoj snazi, i jo su ih nasmijavale sve moje ale. Zar je sve to bilo tako

daleko?...

Obuzeo me nekakav osjeaj nesigurnosti pred svim onim to se ondje promijenilo, a

taj se osjeaj izotrio kad sam pomislila na sukob s osobama koje sam upoznala prethodne

noi. Kakve li e biti? pomislila sam. I ostala sam, tamo, u krevetu, oklijevajui, ne

usuujui se s njima suoiti.

Na dnevnoj svjetlosti soba je izgubila svoju jezovitost, ali ne i svoj stravian nered,

svoju apsolutnu zaputenost. Portreti djeda i bake visjeli su nakrivljeno i bez okvira na zidu

koji je bio oblijepljen tamnim papirnatim tapetama s mrljama od vlage, a jedna je suneva

zraka dopirala do njih.

Veselila me pomisao na to da su oboje mrtvi ve godinama. Veselila me pomisao da

mladenka s velom od tila nije imala nita zajedniko sa sitnom nepomirljivom mravicom

koja mi je otvorila vrata. Ipak je bila istina da je ona iva, mada je bila vrijedna aljenja tako

okruena teretom pokustva koje se godinama gomilalo u kui.

Tri godine nakon djedove smrti, obitelj je odluila da zadri samo polovicu stana.

Stare punjene ptiurine i gomila namjetaja bijahu poput prave lavine: zidari, pozvani da

zazidaju vrata, nabacali su stvari na hrpu. A nakon njih kua je ostala u provizornom neredu.

Na naslonjau po kojem sam se verala prole noi, ugledala sam olinjalog maka koji

se lickao na suncu. ivotinja je izgledala jadno, ba kao i sve oko nje. Gledala me svojim

krupnim oima koje su joj davale osobit izgled, kao da su nalikovale nekim zelenim i sjajnim

leama umetnutim iznad njukice i povrh sijedih bria. Protrljala sam kapke i ponovno je

zagledala. Sklupala se cijelim tijelom tako da joj je kraljenica strala zbog mravosti.

Nisam mogla a da ne pomislim kako je na neki nain odraavala jedan poseban izgled

obitelji, ukljuujui sve ukuane; poput njih, ostavljala je dojam nastranosti i sablasnosti kao

da se istroila zbog dugog gladovanja i amljenja u mraku, a moda i zbog mudrijaenja.

Nasmijeih se i stadoh se odijevati.

Otvorivi vrata sobe zatekla sam se u mraku sumornog i pretrpanog predsoblja koje

bijae stjecite svih itelja ove kue. Preko puta ugledah blagovaonicu, s otvorenim balkonom

izloenim suncu. Krenuvi prema blagovaonici sigurnim korakom, zapnem o pasju kost.

Ovdje nije bilo nikoga, osim jedne papige koja je kretala neto svoje, gotovo da se cerekala.

Svakako sam vjerovala da je ova ivotinjica luda. U neko nezgodno doba papiga bi strano

zakretala. Bijae tu i jedan veliki stol s kutijom za eer, praznom i odbaenom. Na jednoj

stolici naputen lutak od gume.

Bila sam gladna, ali ne bijae nieg za jesti, ba kao to se nita takvoga nije nalazilo

ni na bogatim slikama mrtve prirode koje su ispunjavale zidove, a koje sam promatrala

upravo kad me je dozvala teta Angustija.

Soba moje tete bijae povezana s blagovaonicom, a imala je balkon nad ulicom. Bila

je okrenuta leima, sjedei za malim pisaim stolom. Zaustavila sam se, zauena, jer

ugledah isto i sreenu sobu, koja kao da je bila neki zaseban svijet u onoj kui. Nalazio se tu

ormar s ogledalom i veliko raspelo koje kao da je spajalo druga vrata povezana s primaom

sobom; pored uzglavlja na krevetu, stajao je telefon.

Teta okrenu glavu i ugleda moju zateenost s izvjesnom blagonaklonou.

Nakratko bijasmo u utnji i ja s vrata uputih jedan prijateljski smijeak.

- Doi, Andreja - ree ona. Sjedni!

Uoila sam pri danjem svjetlu da je Angustija imala nateeno lice, prikrivajui

otekline i nabore ispod svoje zelene navlake protiv praine, pa sam se nasmijeila mislei

kakve mi je zamke priredila moja mata pri prvim dojmovima.

- Keri moja, ne znam kako su te odgojili...

(Od prvih trenutaka, Angustija bi zapoela govoriti kao da se priprema odrati kakvu

raspravu.)

Otvorih usta da joj odgovorim, ali me prekine jednim pokretom prsta.

- Ve znam da si dio svog bakalaureata stekla u kolegiju kod redovnica i da si ondje

ostala cijelo vrijeme do svretka rata. To je za mene garancija. Ali... one dvije godine

provedene kod sestrine - obitelj tvoga oca oduvijek je bila udna - u ambijentu jednog malog

sela, kako stoji stvar s tim? Neu te lagati, Andreja, da sam provela no u brizi zbog tebe,

mislei... Vrlo teko mi je pala zadaa koja me dopala. Briga da se pobrinem za tebe, da te

odgojim u poslunosti... Hou li u tome uspjeti? Vjerujem da da. O tebi ovisi hoe li mi

olakati.

Nije mi dozvoljavala nita rei, a ja sam gutala njene rijei zateena, ne shvaajui

nita.

- Grad je, keri moja, pakao. A u cijeloj panjolskoj nema grada koji vie slii paklu

od Barcelone... Zabrinuta sam to si sino dola sama sa kolodvora. Moglo ti se neto desiti.

Ovdje svjetina ivi u gomili, vrebajui jedni na druge. Oprez nikada nije dovoljan jer vrag

poprima zavodljive forme... Djevojka u Barceloni mora biti poput tvrave. Razumije?

- Ne, teta.

Angustija me gledala.

- Nisi ba inteligentna, djevojice.

Po drugi put smo zanijemile.

- Rei u drukije: moja si neakinja, utoliko si djevojka iz dobre obitelji, obazriva,

kristjanka i nevina. Ako se ja u svemu ne pobrinem za tebe, ti e u Barceloni naii na mnoge

opasnosti. Ako se ja ne pobrinem za tebe u svemu, u Barceloni e naii na mnoga iskuenja.

Radi toga elim rei da ti neu dopustiti da uini ijedan korak bez moje dozvole. Razumije

sada?

- Da.

- Dobro, prijeimo na drugo pitanje. - Zato si dola?

Brzo odvratih:

- Zbog studija.

(Iznutra, svo moje bie bijae uznemireno od prodike.)

- Zbog studija knjievnosti, jel?... Da, ve sam dobila jedno pismo od tvoje sestrine

Izabele. Dobro, ne protivim se, ali uvijek mora imati na pameti da e biti naa dunica,

nama, roacima s majine strane. I da e zahvaljujui naem milosru zadovoljiti svoje

aspiracije.

- I ne znam da li zna...

- Da, ti ima potporu od dvjesto peseta mjeseno koja sada ne dosee ni polovicu

dostatnu za tvoje uzdravanje... Ti nisi osloboena kolarine na Sveuilitu?

- Ne, ali imam besplatan upis.

- To nije tvoja zasluga, ve zato to si siroe.

Opet sam bila zbunjena, kad je Angustija nastavila razgovor koji ne ostavlja mjesta

sumnji.

- Moram te upozoriti na neke stvari. Da mi nije bolno govoriti o mojoj brai rekla bih

ti da su im nakon rata malo oslabjeli ivci... Obojica su mnogo propatila, keri moja, a s

njima je patilo i moje srce... To mi plaaju nezahvalnou, ali ja im pratam i za njih se

molim Bogu. Ipak, moram te zatititi...

Utiala je glas sve dok nije gotovo njeno proaputala:

- Tvoj ujak Juan oenio je vrlo nedolinu enu. Jednu enu koja mu unitava ivot...

Andreja, ako jednog dana doznam da si se s njom sprijateljila, ne samo da mi se to nee

nimalo svidjeti, ve e me i veoma raalostiti...

Sjedila sam nasuprot Angustije na tvrdoj stolici koja mi se pod suknjom zabijala u

bedra. Bila sam k tomu i ozlovoljena, zato jer mi je rekla da se neu moi pomaknuti bez

njezina pristanka. I osuivala sam je, bez ikakve samilosti, onakvu uskogrudnu i

autoritativnu. Toliko sam pogrenih odluka donijela u svom ivotu da ak i ne znam je li ova

uope bila pravilna. Sigurno je, da mi je moja teta bila antipatina kad bi onako milostivo

mljela togod loega o Gloriji. Vjerujem da sam pomislila kako mi na kraju nee teko pasti

da je poneto izvrijeam, pa sam je poela podozrivo motriti. Vidjela sam da njeno lice, sve u

svemu, nije bilo runo, ukljuujui i posebno lijepe linije ruku. Traila sam na njoj neki

odbojni detalj dok je nastavljala s monologom naredbi i savjeta, i napokon, kad mi je ve

dopustila poi, ugledah njezine neiste zube...

- Poljubi me Andreja - zamoli me u tom trenutku.

Usnama joj okrznuh vlasi i otrah u blagovaonicu kako me ne bi uhvatila i uzvratila

poljubac.

Blagovaonica se ve bila ispunila svijetom. Trenutno sam uoila Gloriju koja je,

umotana u stari kimono, hranila malo dijete gustom kaicom iz zdjelice. Ugledavi me,

osmjehnula se.

Osjeala sam pritisak kao da sam bila pod tekim olovnim nebom, ali izgleda da ne

bijah jedina koja je u grlu osjeala neki okus praine kojeg je izazivala ivana napetost.

ovjek kovrave kose i dopadljiva i inteligentna lica bio je zaokupljen

podmazivanjem pitolja na drugom kraju stola. Znala sam da je to moj drugi ujak: Romano.

Odmah je priao da me zagrli s velikom njenou. Crni pas kojeg sam ve vidjela prethodne

noi, skrivenog iza slukinje, slijedio ga je u stopu. Dao mi je znati da se zove Grom i da je

njegov; inilo se da ivotinje prema njemu ga je neku instinktivnu sklonost. Sama sam se

osjeala kao da me preplavljuje val uitka u blizini njegove raskone usrdnosti. U moju ast

izvadio je papigu iz krletke i izveo s njom nekoliko ala. ivotinjica je i dalje kretala neto

za sebe; tada sam shvatila da su to bile prostote. Romano se cerio s izrazom sree na licu.

- Ova uboga ptiurina navikla je sluati prostote.

Glorija nas je, u meuvremenu, preneraeno promatrala, zaboravljajui na kaicu za

svoje dijete. Romano u tili as promijeni ponaanje na moje iznenaenje.

- No, jesi li vidjela kako je glupa ova ena? - ree mi gotovo vritei i ne gledajui

uope u nju. Jesi li vidjela kako me ova motri?

Ostadoh zapanjena. Glorija, sad ivana, vrisnu:

- Uope te ne motrim, mali!

- Shvaa li? - ree Romano. - Kako mi se besramno obraa ovo ubre...

Povjerovala sam da je moj ujak lud i prestravljena bacih pogled na vrata. Juan je uao

im je zauo glasove.

- Izaziva me, Romano! - drekne.

- Ti, podigni hlae i daj uuti! - dobaci Romano, okreui se prema njemu.

Juan pristupi s grem na licu, tako da su obojica stajali u stavu kao kod borbe

pijetlova, istodobno smijenom i zastraujuem.

- Udari, mukarino, ako se usudi! - ree Romano. - Volio bih da to uini!

- Da udarim? Ma zatui!... Trebao sam te zatui davno prije...

Juan bijae izvan sebe, sa nabreklim ilama na elu, ali se nije pribliio ni koraka.

Drao je stisnute pesnice.

Romano je mirno motrio na njega i zapoe se smijati.

- Ovdje ima moj pitolj - ree.

- Ne izazivaj me. Huljo!... Ne izazivaj me ili...

- Juan! - ciknu Glorija. Dolazi ovamo!

Papiga stade kretati iznad nje, i vidjelo se koliko je uzbuena ispod svoje raskutrane

crvene grive. Nitko nije mario za nju. Juan ju je motrio nekoliko sekundi.

- Ovdje ima moj pitolj - ree Romano, dok je onaj drugi vre stiskao pesnice.

Glorija je ponovno ciknula:

- Juan! Juan!

- Ku, prokletnice!

- Dolazi ovamo, mali! Dolazi!

- Ku!

Juanov bijes u trenu se preusmjeri na enu, te je poe vrijeati. Ona se derala, a na

kraju pone cmoljiti.

Romana je sve to veselilo; potom se okrenuo prema meni i pone me umirivati:

- Ne boj se, malena. Ovako neto dogaa se svaki dan.

Oruje umetnu u futrolu. Vidjela sam kako se sjaji u njegovim rukama, crno, paljivo

nauljeno. Romano mi se nasmijeio i pomilovao me po obrazima; onda je mirno otiao, dok

je rasprava izmeu Juana i Glorije postajala silovitija. Na vratima, Romano je naletio na

bakicu koja se vraala s podnevne mise, pomilovavi je po obrazu. Pojavila se u blagovaonici

u trenutku kad je provirila teta Angustija, takoer ljutita, da bi zamolila za tiinu.

Juan dohvati zdjelicu s kaicom od malenog da je pogodi u glavu. Loe je naciljao pa

se zdjelica razbila o vrata koja je teta Angustija brzo zatvorila. Dijete je plakalo i slinilo.

Juan se potom primirio. Bakica je skinula svoj crni ogrta koji joj je prekrivao glavu,

uzdiui.

Ue slukinja da postavi stol za doruak. Kao i prethodne noi, ta je ena zaokupila

svu moju pozornost. Na njenom runom licu poivala je prkosna grimasa, poput one u nekog

pobjednika, dok je izazivaki pjevuila, rasprostirui rupiasti stolnjak, i poe slagati alice,

kao da na taj nain ona zatvara raspravu.

III

- Jesi li uivala, kerkice? - upitala me Angustija kad smo, jo uvijek zaslijepljene

svjetlou, s ulice ulazile u kuu.

Dok mi je postavljala pitanje, njena desna ruka obgrlila je moje rame i privukla k sebi.

Kad bi me Angustija grlila ili mi upuivala njene deminutive, imala bih osjeaj da neto u

slijedu stvari ide krivo i po zlu. Takvo neto nije bilo prirodno. Ipak, morala sam se na to

naviknuti jer me Angustija grlila i esto mi upuivala sladunjave rijei.

Ponekad mi se inilo da me stavlja na muke. Uhodila me na sve strane. Traila bi me

ako bih se sakrila u nekom uglu. Vidjevi me da se smijem ili da pokazujem elju za

razgovorom s bilo kojom osobom u kui, ona bi na rijeima postala ponizna. Sjela bi do mene

i na svoje grudi snano prislonila moju glavu. Zabolio bi me vrat, a budui me njena ruka

pritiskala, morala sam tako ostati, dok bi me sladunjavo prekoravala. A kad bi joj izgledalo da

sam tuna i uplaena, to bi je oraspoloilo te bi povratila svoju odlunost.

Ponekad sam se potajno sramila kad bi me prisilila da izaem s njom. Gledala sam je

kako stavlja filcani smei eir ukraen pijetlovim perom, koje bi davalo ratniki izgled

njenoj gruboj fizionomiji. Tada jo nisam poznavala jai otpor od onog pasivnog. Na ulici bih

ubrzavala korak, dok bi me ona drala pod rukom. Te ulice nisu mi se vie inile tako

blistavim i fascinantnim kao to sam ih bila zamiljala.

- Ne okrei se - govorila bi Angustija. Ne zuri tako u ljude.

Ako bi se dogodilo da zaboravim da koraam uz nju, bilo bi to na samo nekoliko

minuta.

Koji puta vidjela bih poneku enu, ponekog mukarca, koji su imali neto zanimljivo

u svom izgledu, neto neobjanjivo, to bi dolazilo iz moje fantazije u tolikoj mjeri da sam se

eljela okrenuti i slijediti ih. Tada bih se sjetila svog izraza lica i onog u Angustije, pa bih se

zarumenjela od stida.

- Prava si divljakua i provincijalka, keri moja - govorila bi Angustija, s izvjesnim

zadovoljstvom. Nalazi se meu svijetom, uti, stisnuta, s izgledom kao da svaki as eli

pobjei. Ponekad, kad se nalazimo u trgovini i kad te pogledam, nasmijava me.

Ova tumaranja Barcelonom bila su tuna vie nego to se moe zamisliti.

Za vrijeme veere, Romano bi primjeivao vrludanje mojih oiju to ga je

uveseljavalo. To bi bio preludij za svadljivu raspravu s tetom Angustijom, u koju bi se na

kraju upleo i sam Juan. Shvatila sam da je Angustija uvijek podravala Romanove argumente,

koji to, s druge strane, niti je prihvaao niti joj na tome zahvaljivao.

Kad bi se tako neto dogodilo, Glorija bi promijenila svoje uobiajeno ponaanje.

Postala bi ivana, gotovo kriala:

- Sposoban si govoriti s bratom, ali ne i sa mnom!

- Naravno da sam sposoban! Misli da sam tolika svinja kao to si ti, i kao to je on!

- Da, sine moj - govorila bi baka, dok bi ga motrila pogledom oboavanja - dobro

ini.

- uti, mama, nemoj da i tebe ocrnim! Ne tjeraj me da te blatim!

Jadnica bi okrenula glavu i nagnula se prema meni, mrmljajui mi na uho:

- Najbolji je od svih, keri moja, najzgodniji i najnesretniji, pravi svetac...

- Hoe li biti tako dobra i ne uplitati se, mama? Hoe li prestati puniti glavu

neakinje budalatinama koje se nje uope ne tiu?

Ton je ve bio neumjeren i neugodan, izvan svake kontrole ivaca.

Romano, zabavljen pripremom vone poslastice za papigu u svom tanjuru, zavravao

je s veerom i nije obraao panju na ikoga od nas.

Teta Angustija jecala je pored mene, grizui svoju maramicu, jer ne samo da je sebe

vidjela snanom i sposobnom predvoditi ovaj puk, ve se isto tako vidjela i umiljatom,

nesretnom i progonjenom. Ne bih mogla rei koja joj se od te dvije uloge vie svidjela.

Glorija odmakne od stola visoku djetetovu stolicu pa mi se osmjehne, stojei iza Juana i

prinosei kaiprst sljepoonici.

Juan bijae smeten, mualjiv, nemiran, samo to nije skoio sa stolice.

Kad je Romano zavrio svoj posao, nekoliko je puta potapao baku po ramenu i otiao

prije svih. Zaustavio se na vratima da zapali cigaretu i da ispali svoju posljednju reenicu:

- ak ti se ruga i tvoja imbecilna ena, Juan; budi oprezan...

Po svom obiaju, Gloriju uope nije niti pogledao.

Na rezultat nije trebalo ekati. Udarac pesnicom o stol, a uvredljivo siktanje protiv

Romana nije prestalo ni kad je mukla buka vrata od stana najavila da je Romano ve bio

izaao.

Glorija uze dijete na ruke i krenu prema svojoj sobi da ga uspava. Na tren mi uputi

pogled i predloi:

- Andreja, ide?

Teta Angustija poloi lice meu ruke. Osjeala sam njen pogled izmeu poluotvorenih

prstiju. Tjeskoban pogled, blag od silnog preklinjanja. No ja sam ve ustala.

- Dobro, da.

Baka me nagradila jednim drhtavim osmjehom. Tada se teta urno uputi u svoju sobu

te se onako gnjevna u nju zakljua, a ja sam slutila da je potresa ljubomora.

Glorijina soba po mnogo emu je nalikovala brlogu neke zvijeri. Iznutra to bijae soba

gotovo potpuno ispunjena branim krevetom i djejom kolijevkom. Osjeao se poseban

zadah, mjeavina mirisa malenog stvorenja, pudera za lice i ustajale robe. Zidovi su bili puni

fotografija, a meu njima se na posebnom mjestu nalazila ivo osvijetljena razglednica koja

je prikazivala dvije makice.

Glorija s djetetom na koljenima sjedne na rub kreveta. Djetece bijae lijepo, a

njegove su punane i prljave noice visjele dok je spavalo.

Kad je djetece zaspalo, Glorija ga poloi u kolijevku te se s uitkom protegne,

pogladivi rukama svoju sjajnu kosu. Potom se bacila na krevet tromim kretnjama.

- to misli o meni? - zapitkivala me esto.

Voljela sam razgovarati s njom jer nikad nije iziskivala odgovor.

- Jel tako da sam lijepa i tako mlada? Jel tako?...

Posjedovala je tupu i prostodunu tatinu koja mi nije smetala; uz to, bila je zaista

mlada i znala se luckasto smijati dok bi mi priala dogaaje u kui. Kad bi mi govorila o

Antoniji ili o Angustiji, odavala je pravu ljupkost.

- Ve e polako upoznati ovaj svijet; grozan je, vidjet e... Ovdje nema nikoga tko bi

bio tako dobar poput bakice, a ona je jadna sluena... A Juan, Juan je dobriina, djevojko.

Vidi da uvijek i stalno neto krii? Da, prava je dobriina...

Promatrala me, a na budalastom izrazu lica pojavio se osmijeh...

- A ja, ne vjeruje? - ree na koncu. - Zar ja nisam dobra, Andrejice, kad ih sve trpim?

Vidjela sam da se s neobjanjivim uitkom kree i brblja. U zaguljivoj atmosferi

sobe, ona se protegne na krevetu poput nekog krpenog lutka oteale crvene grive. Openito,

priala mi je aljive lai, pomijeane sa stvarnim dogaajima. Nije mi djelovala

inteligentnom, niti su njene osobne ari proizlazile iz njezina duha. Mislim da je moja

simpatija prema njoj stvorena onoga dana kad sam je ugledala golu dok je sluila kao model

Juanu.

Nikad nisam ula u ujakovu radnu sobu, jer je Juan kod mene budio izvjestan oprez.

Slijedei bakin savjet, jedno sam jutro krenula u potragu za olovkom, i ona me uputila u

Juanovu radnu sobu govorei mi da u je tamo sigurno pronai.

Izgled tog velikog ateljea bijae vrlo neobian. Smjestili su ga u bivi ured moga

djeda. Slijedei tradiciju drugih soba u kui, i ondje su se nagomilale, bez poetka i kraja,

knjige, papiri i gipsane figure koje su sluile kao modeli Juanovim uenicima. Zidovi bijahu

prekriveni slikama koje su prikazivale okrutnu mrtvu prirodu, a koje je moj ujak naslikao u

arkim tonovima. U jednom se uglu neobjanjivo pojavio neki skelet od studenta anatomije

sastavljen icom, dok je na velikom tepihu umrljanom od vlage dijete povlailo maku koja

se ovdje nala da bi uivala u zlatnom suncu koje je dopiralo s balkona. Maka je izgledala

kao da je na samrti, mlohavog repa, bezvoljno se preputajui muenjima djeteta.

Sve to to sam vidjela okruivalo je Gloriju, koja je sjedila na tabureu prekrivenom

tkaninom od zastora; bila je gola i u neudobnom poloaju.

Juan je slikao marljivo i bez talenta, pokuavajui kistom reproducirati, potez po

potez, ono izvanredno i elastino tijelo. Meni se to inilo uzaludnim nastojanjem. Na platnu

se polako poeo pojavljivati ukoena lutka s glupim izrazom lica nalik onom Glorijinom dok

slua bilo kakav razgovor koji vodim s Romanom. Glorija se pred nama pojavila bez svoje

otrcane odjee, nevjerojatno lijepa i bijela poput uda Gospodnjeg, meu svim stvarima koje

su spram nje bile rune. Jedan njean i zloudan duh istodobno je treperio u gracilnoj formi

njenih nogu, njenih ruku, njenih krasnih grudi. Neka suptilna i vlana inteligencija na toploj

povrini savrene puti. Neto to nikad u njenim oima nije zasjalo: onaj zaziv duha koji

privlai izuzetne osobe u umjetnikim djelima.

Ja, koja sam na trenutak ula, ostala sam ondje potpuno fascinirana. Juan bijae

zadovoljan mojom posjetom i urno je govorio o svojim slikarskim projektima. Nisam ga

sluala.

One noi, gotovo bez sustezanja, zatekla sam se da zainjem razgovor s Glorijom, i to

bijae prvi put da sam otila u njenu sobu. Njeno isprazno brbljanje uinilo mi se poput uma

kie koji se oslukuje zadovoljno i lijeno. Poela sam se navikavati na nju, na njena brza

pitanja bez odgovora, na njen skuen i usporen mozak.

- Da, da, ja sam dobra... nemoj se smijati.

utjele smo. Potom se pribliila da me upita:

- A Romano? to misli o Romanu?

A potom je s posebnom grimasom na licu dodala:

- Znam da ti je simpatian, zar ne?

Slegnuh ramenima. Nakon nekog vremena rekla bi:

- Tebi je on simpatiniji od Juana, zar ne?

Jednog dana, iznenada je poela plakati. Plakala je udno, isprekidano i kratko, u elji

da brzo zavri s plaem.

- Romano je pakosnik - rekla je, ve e ga upoznati. Bio je grozan prema meni,

Andreja - doda briui suze. - Neu ti sve odjednom ispriati jer toga ima previe; vidjet e

malo po malo. Ti si sada fascinirana njime i uope mi ne bi vjerovala.

Nisam vjerovala, ruku na srce, da me Romano ba fascinirao, naprotiv, esto bih ga

hladno promatrala. No, rijetkih bi se noi dogaalo to da je Romano bivao ljubazan,

pogotovo nakon uvijek burne veere, te bi me samo pozvao: Ide, malena?, to bi mi

prualo osjeaj zadovoljstva. Romano nije spavao u istom stanu kao i mi: za sebe je uredio

sobu u potkrovlju kue, koja je bila njegovo udobno skrovite. Od stare opeke dao je sagraditi

kamin i nekoliko niskih polica za knjige, obojanih crno. Imao je otoman, a ispod malog

reetkastog prozora, nalazio se lijep stol pun papira, s tintarnicama svih epoha i formi, i s

umoenim ptijim perima. Starinski telefon sluio mu je, kako mi je objasnio, da komunicira

sa sobom od slukinje. Imao je i malen sat, izuzetan, koji je pri svakom punom satu ljupko

otkucavao, sasvim posebno. U sobi su se nalazila tri sata, svaki starinski, precizno podeenog

vremena. Na policama za knjige, kovani novac, poneki od njih rijetkost, rimske svjetiljke iz

posljednje epohe, ijedan starinski pitolj s drkom od sedefa.

Ta je soba imala skrivene pretince u svakom uglu bilo koje police za knjige, a svaki je

od tih pretinaca uvao neku malenu dragocjenost koju bi mi Romano malo-pomalo otkrivao.

Usprkos mnotvu sitnih stvari, sve je bilo isto i u relativnom redu.

- Ovdje se stvari lako nalaze ili bar ja u tome uspijevam... Sviaju mi se stvari -

smijeio se. - Nemoj misliti da na taj nain pokuavam biti originalan, no to to ti govorim je

istina. Oni dolje, s njima ne znaju postupati. ini se da je zrak oduvijek bio ispunjen

kricima... a za to su odgovorne stvari, one koje gue, one bolne, natovarene tugom. to se

drugoga tie, ne radi drame, no nae rasprave i nai krici nemaju li neki svoj uzrok i ne vode

li nekom cilju... to si poela misliti o nama?

- Ne znam.

- Znam da uvijek snuje prie o naim karakterima.

- Ne.

U meuvremenu je Romano ukljuio aparat za kavu i izvadio, ne znam odakle, neke

arobne alice, ae i liker, a potom i cigarrillose.

- Znam da uiva puiti.

- Ne, ne uivam.

- Zato i mene lae?

Romano je prema meni uvijek bio neobino otvoren i iskren.

- Jako dobro znam sve to je tvoja sestrina napisala Angustiji... tovie, proitao sam

pismo, bez ikakva prava, uostalom, iz iste znatielje.

- Ne uivam u puenju. Na selu sam to namjerno inila da bih izazivala Izabelu, i ni iz

kojeg drugog motiva. Osim toga i da bih je skandalizirala kako bi napokon odluila pustiti me

u Barcelonu, koliko god se to tada inilo nemoguim.

Iako sam se zacrvenjela i pokunjila, Romano mi nije potpuno vjerovao, ali istina je

bila sve to sam rekla. Na kraju sam prihvatila cigarrillos, jer sam ih uvijek drala ukusnima,

a i sviala mi se njihova aroma. Mislim da sam u tim trenucima i u tom dimu poela nalaziti

posebno zadovoljstvo. Romano se smjekao.

Shvaala sam da me je on smatrao posebnom osobom, puno zrelijom i moda

inteligentnijom, a svakako hipokritom i punom udnih elja. Nije mi bilo drago

deziluzionirati ga, jer sam se na neki nejasan nain osjeala inferiornom, pomalo dosadnom

sa svojim snovima i sa svojim teretom sentimentalizma, koji sam pred onim ljudima

uspijevala dobro prikriti.

Romano je posjedovao zavidnu okretnost u svom vitkom tijelu. Razgovarao je sa

mnom uei uz aparat za kavu koji se nalazio na podu, i tada je djelovao kao da je napet, s

nabreklim ilama ispod potamnjelih miia. Potom se neoekivano bacio na krevet, puei

oputenih crta lica, kao da vrijeme uope nije imalo znaaja, kao da se odande nikada nee

ustati. Kao da se ispruio da bi umro puei.

S vremena na vrijeme promatrah njegove ruke, potamnjele kao i njegovo lice,

ispunjene ivotom, laganim podrhtavanjem ivaca, spretnih prstiju. Bijahu to vrlo dopadljive

ruke.

Ipak, sjedei na jedinoj stolici u sobi, osjeala sam udaljenost od njega. Dojam da

prema njemu osjeam simpatiju, stekla sam razgovarajui prvi put s njim, a taj se dojam

nikad vie nije vratio.

Pripremio je udesnu kavu, a soba se ispunila vrelom parom. Ondje sam se lijepo

osjeala, ba kao u nekom rukavcu ivota koji me privlaio.

- To je kao neki brod koji tone. Mi smo jadni takori koji, pri pogledu na vodu, ne

znamo to uiniti... Tvoja je majka izbjegla opasnost prije svih tako to je otila. Dvije tvoje

tete udale su se za prvog koji je naiao, u elji da pobjegnu. Tako smo ostali Juan i ja, dvije

hulje, i ona nesretnica od tvoje tete Angustije. Ti, koja si poput smetene miice, ali ne tako

nesretna kako se ini, dolazi sada.

- Reci, hoe li malo muzike?

Tada je Romano otvorio ormari na kraju polica za knjige i odatle izvadio violinu. Na

dnu ormara bilo je nekoliko platnenih smotuljaka.

- Ti takoer zna slikati?

- inio sam sve i svata. Zar ne zna da sam poeo sa studijem medicine, koji sam

kasnije i napustio, da sam htio biti inenjer, ali se nisam uspio upisati? Takoer sam poeo

slikati iz ljubavi... U tome sam puno bolji od Juana, to ti jamim.

Nisam nimalo sumnjala: inilo mi se da vidim u Romanu neiscrpiv izvor mogunosti.

U trenutku kada je, stojei uz kamin, poeo povlaiti gudalom, ja sam se u potpunosti

promijenila. Nestale su sve moje rezerve, nestao je tanki pokrov neprijateljstva koji se na

meni oblikovao vremenom, a bio je namijenjen svima koje sam poznavala. Moja dua, irei

se poput mojih dviju zdruenih ruku, primala je zvuk kao suha zemlja kiu. Romano mi se

inio jednim udesnim i jedinstvenim umjetnikom. Jedna fina radost uplela se u muziku,

nadilazei granice tuge. Ona bezimena muzika. Romanova muzika, koju nikada vie ponovno

nisam ula.

Prozori se otvorio tamnom nonom nebu. Upaljena svjetiljka inila je Romana

viim i nepominijim, kao da die samo u svojoj muzici. A do mene su u naletima dolazile,

najprije, bezazlene uspomene, snovi, borbe, moja vlastita klimava sadanjost, a potom,

ivahne radosti, tuga, oaj, ona vreva ivota i ono guenje u nitavilu. Moja vlastita smrt,

osjeaj potpuno zaokruene ljepote mog oajanja, tjeskobna harmonija bez svjetlosti.

I najednom velebna tiina, a potom Romanov glas.

- Tebe se moe hipnotizirati... to ti kae muzika?

Odmah mi se stisnue ruke i dua.

- Nita, ne znam, samo mi se svia...

- Nije istina. Reci mi to ti kae. Ono to ti doista kae.

- Nita.

Pogledao me, na tren, zateen. Onda, drei violinu:

- Nije istina.

Sa svojom baterijskom svjetiljkom osvjetljavao me odozgo, jer se arulja palila jedino

kod ulaznih vrata, a ja sam trebala sii tri kata nie do naeg stana.

Prvi dan stekla sam dojam da je netko u sjeni ispred mene silazio. To mi se inilo

beznaajno i ne rekoh nita.

Drugi dan dojam kao da je bio ivlji. Odjednom, Romano me ostavio u polutami i

uperio svjetiljku prema dijelu stepenica gdje se neto micalo. I vidjela sam jasno i u hipu

Gloriju koja je trala niz stepenice prema ulaznim vratima.

IV

Koliko nevanih dana! Nevani dani koji su protekli od moga dolaska proli su mimo

mene, dok sam vukla noge na povratku sa Sveuilita. U mom mozgu bijahu teki poput sivih

kamenih ploa.

Vrijeme je bilo vlano i ono je jutrom mirisalo na oblake i mokre gume... Klonulo

ukasto lie padalo je sa sporom kiom s drvea. Jesenje jutro u gradu, jutro kakvo sam

godinama zamiljala da bi trebalo izgledati: lijepo, s vlagom koja se uvlai u terase i u trole

tramvaja; pa ipak, obavijala me tuga. eljela sam se nasloniti na zid i zagnjuriti glavu meu

ruke, okrenuti lea svemu i zatvoriti oi.

Koliko beskorisnih dana! Dani ispunjeni priama, previe burnim priama. Nepotpune

prie, jedva zapoete i ve nabrekle poput starog drveta pod vedrim nebom. Prie odvie

mrane za mene. Njihov miris bijae miris trulei koji je proeo moju kuu, od ega bi mi

dolazila izvjesna munina... A ipak, te su legende uspjele postati jedina preokupacija mog

ivota. Malo-pomalo stvarnost mi je izmicala pred vlastitim oima, dok su se moji osjeaji

otvarali samo prema onom ivotu koji je kiptio u stanu u ulici Aribau. Prestala sam se

obazirati na zbivanja proteklih mjeseci, na vizije budunosti te sam preuveliavala svaki

Glorijin pokret, svaku skrivenu rije i sve to bi Romano preutio. ini se da je rezultat bila

ona nenadana tuga.

Netom nakon mog ulaska u kuu poelo je kiiti dok je ena na vratima glasno

upozoravajui doviknula da oistim cipele na otirau prije no to uem.

Cijeli je dan proao poput nekog sna. Nakon jela sam poinula, skupljena, stavljajui

oba stopala u neke velike filcane papue, pored bakinog draa za ara. Sluala sam udare

kie. Tanki mlazovi tekuine brzo su odnosili prainu s balkonskih stakala. Ti mlazovi

tekuine stvorili su ljepljiv sloj mulja, a onda su kine kapi slobodno poele kliziti po sjajnoj i

sivoj povrini.

Nisam imala ni najmanju elju da se pomaknem ni da bilo to uinim, i po prvi put

nedostajala mi je jedna od onih Romanovih cigarrillosa. Dola je baka da mi pravi drutvo.

Vidjela sam da svojim ukoenim i drhtavim rukama nastoji da zaije djetetovo odijelce.

Nedugo zatim dola je Glorija i poela brbljati, sa rukama sastavljenim na zatiljku. Bakica je

takoer govorila, kao i uvijek, o istim temama. Bijahu to recentni dogaaji iz prolog rata, i iz

onih starijih, od mnogo godina unazad, kada njeni sinovi bijahu jo djeca. U mojoj su se

glavi, pomalo boleivoj, mijeala dva glasa u jednoj popijevki s pozadinom kie koja me

uspavljivala.

BAKA. - Nije bilo dvoje brae koja su se vise voljela. (uje me, Andreja?) Nije bilo

dvoje brae poput Romana i Juanita... Ja sam imala estero djece. etvero od njih kao da su

oduvijek bili svako za sebe, djevojke su se prepirale, ali njih dvojica bili su poput anela...

Juan je bio plav, a Romano vrlo tamnoput, i ja sam ih uvijek oblaila u plava odijela.

Nedjeljom su ili na misu sa mnom i tvojim djedom... U kolegiju, ako bi se neki deko

potukao s jednim od njih, ondje je ve bio onaj drugi da ga obrani. Romano je bio vragolastiji

ali, kako su se slagali! Majci bi sva djeca trebala biti ista, ali ova dvojica meni bijahu sve...

kako su obojica bili majuni... kako su obojica bili neugledni... naroito Juan.

GLORIJA. - Znala si da je Juan htio biti vojnik i da ga nisu primili na Akademiju, da

je otiao u Afriku, u Tercio1 i da je ondje proveo mnogo godina?

BAKA. - Kad se vratio donio je mnogo slika iz Afrike... Tvoj djed se naljutio kad je

on rekao da eli slikati, ali ja sam ga branila, a i Romano, jer je tada, dijete moje, Romano bio

dobar... uvijek sam branila svoje sinove, htjela sam prikriti njihove nestaluke i vragolije.

Tvoj se djed ljutio na mene, ali ja nisam mogla podnijeti da ih grdi... Mislila sam: Jednom

licom ulovi se vie muha na med... Znala sam da su nou izlazili na zabave, da nisu uili...

ekala sam ih drhtei da tvoj djed to ne sazna... Priali bi mi svoje nestaluke i niemu se

nisam udila, dijete moje... Uzdala sam se da e, malo-pomalo, shvatiti koji je pravi put, da

e im samo njihovo srce to rei.

GLORIJA. - Romano vas ne voli, mama; zna da ste ih vi, vaim postupcima, sve njih

uinili nesretnima.

BAKA. - Romano?... Da, da! Ma voli me, vjerujem da me voli... ali on je vie srdit od

Juana i uz to zavidan tebi, Glorija; kae da vie volim tebe...

GLORIJA. - Kae to Romano?

1 Tercio je Legija stranaca, stranaka legija, ali isto tako i Odred panjolske policije. Naziv divizija civilnepanjolske vojske te panjolskih dobrovoljaca i stranaca koji su se pridruivali tim divizijama. (Op. D. S.)

BAKA. - Da, neku no, kad sam traila papue... ve je bilo jako kasno i svi ste

spavali, vrata su se polagano otvorila i pojavio se Romano. Doao me poljubiti. Rekla sam

mu: Zlo je to ini sa enom svoga brata; to je grijeh koji ti Bog nee moi oprostiti... I

onda je otiao... Rekla sam mu: To je nesretna djevojica i to tvojom krivicom, a tvoj brat

isto pati zbog toga. Kako da te volim jednako kao i prije?...

GLORIJA. - Romano me prije jako volio. I to je velika tajna Andreja - bio je

zaljubljen u mene.

BAKA. - Djevojice, djevojice. Kako bi Romano mogao biti zaljubljen u udatu

enu? Volio te kao svoju sestru, nita vie...

GLORIJA. - On me i doveo u ovu kuu... On sam, koji sada uope sa mnom ne

razgovara, doveo me ovdje usred rata... Ti si se zasigurno prestraila kada si ovdje ula po

prvi put, je li tako Andreja? A meni je, eto, bilo jo gore... Nitko me nije volio...

BAKA. - Ja sam te voljela, svi smo te voljeli, zato tako nezahvalno govori?

GLORIJA. - Bila je glad, tolika prljavtina kao i sada te neki ovjek koji se skrivao jer

su ga traili da ga ubiju: Angustijin ef, don Jeronimo; nisu ti o njemu priali? Angustija mu

je prepustila svoj krevet, a ona je spavala tu gdje ti sada spava... Meni su postavili madrac u

bakinoj sobi. Svi su me gledali s nepovjerenjem. Don Jeronimo nije htio sa mnom

razgovarati, jer sam ja, kako on kae, bila Juanova ljubavnica i moje prisustvo imalo je za

rezultat nesnoljivost...

BAKA. - Don Jeronimo je bio udan ovjek; zamisli, htio je ubiti maku... I to zato

to je jadna ivotinja, ionako ve stara, povraala u svakom uglu te je govorio kako je ne

moe podnijeti. Ali ja sam je, naravno, branila od svih, kao to uvijek i inim kada je netko

progonjen i tuan...

GLORIJA. - Meni je bilo isto kao toj maki, i mama je stala u moju zatitu. Jednom

sam se potukla s onom slukinjom, Antonijom, koja je jo u kui...

BAKA. - Nerazumno je da se netko potue sa slukinjom... Kad sam ja bila mlada

tako neto bilo je nezamislivo... Kad sam ja bila mlada imali smo veliki vrt koji se protezao

sve do mora... Tvoj me djed jednom poljubio... Nisam si to oprostila dugo godina. Ja...

GLORIJA. - Bila sam vrlo uplaena kada smo stigli ovdje. Romano mi je govorio:

Ne boj se. Ali i on se promijenio.

BAKA. - Promijenio se onih mjeseci dok je bio u pritvoru; tamo su ga muili; kad se

vratio gotovo da ga nismo prepoznali. No, Juan je bio nesretniji od njega; zbog toga vie

razumijem Juana. Juan me vie treba. I ova djevojica me treba. Da nije mene, gdje bi bio

njen dobar glas?

GLORIJA. - Romano se bio promijenio mnogo prije. To je bilo onoga trenutka kada

smo doputovali u Barcelonu slubenim autom. Zna li da je Romano tada imao vanu slubu

kod crvenih? Ali bio je pijun, niska i podla osoba koja je prodavala informacije onima koji

su ga favorizirali. Bilo kako bilo, pijunaa je za kukavice...

BAKA. - Kukavice? Djevojice, u mojoj kui nema kukavica... Romano je dobar i

hrabar, a i svoj je ivot izloio opasnosti zbog mene, jer ja nisam eljela da ostane s onim

ljudima. Kad je bio mali...

GLORIJA. - Ispriat u ti jednu priu, moju priu, Andreja, da vidi da je poput

istinitog romana... Ti zna da sam bila evakuirana u selo Tarragon... Tada, u ratu, uvijek smo

izbivali izvan svojih kua. Uzeli bismo madrace, starudiju i bjeali. Bilo ih je koji su plakali.

Meni se to inilo tako zabavno!... Juana sam upoznala negdje u sijenju ili veljai, to ve

zna. Juan se odmah zaljubio u mene pa smo se vjenali nakon dva dana... Pratila sam ga

svuda kuda je iao... Bio je to prekrasan ivot, Andreja. Juan je bio u potpunosti sretan sa

mnom, kunem ti se, a tada je bio lijep, ne kao sada, kad izgleda poput luaka... Bilo je mnogo

djevojaka koje su posvuda slijedile svoje mueve i zarunike. Uvijek smo imali zanimljive

prijatelje... Nikad se nisam bojala bombardiranja, ni pucnjeva... Ali nismo se previe

pribliavali opasnim mjestima. Ne znam tono koja je bila Juanova dunost, ali bila je

takoer vana. Kaem ti da sam bila sretna. Proljee je dolazilo i prolazili bismo kroz

prekrasna mjesta. Jednog dana Juan mi je rekao: Upoznat u te s mojim bratom. Samo tako,

Andreja. Romano mi se u poetku uinio simpatinim... Ti ga smatra ljepim od Juana?

Proveli smo nekoliko dana s njim, u onom selu. Selo koje se prostiralo do mora. Svake bi se

noi Juan i Romano zatvarali, da razgovaraju, u sobu pored moje gdje sam spavala. Htjela

sam doznati o emu govore. Nije li se i tebi to dogodilo? A osim toga bila su vrata izmeu

dvije sobe. Vjerovala sam da razgovaraju o meni. Bila sam sigurna da govore o meni. Jedne

sam ih noi prislukivala. Pogledala sam kroz kljuanicu: obojica su bila nagnuta nad nekom

kartom i Romano je rekao:

Trebao bih se ponovno vratiti u Barcelonu. Ali ti ne mora. Uasno je jednostavno...

Malo-pomalo poela sam razumijevati da Romano trai od Juana da prijee na stranu

nacionalista... Zamisli Andreja, da je to bilo onih dana kad sam osjetila da sam trudna. Rekla

sam to Juanu. On je ostao zamiljen... One noi kad sam mu to rekla, moe zamisliti moj

interes da ponovno prislukujem iza vrata Romanove sobe. Bila sam u spavaici, bosa, jo

uvijek mi se ini da osjeam onu istu tjeskobu. Juan je rekao: Rijeio sam. Nema nita to bi

me ovdje zadralo. U to nisam mogla povjerovati. Da sam u to mogla povjerovati, istog bih

trena zamrzila Juana...

BAKA. - Juan je dobro uinio to to te poslao ovdje, da bude sa mnom...

GLORIJA. - One noi nisu uope razgovarali o meni. Kad je Juan doao da legne u

krevet, zatekao me uplakanu. Rekla sam mu da sam loe sanjala. Da sam povjerovala tome da

me ostavlja samu s djetetom. Onda me pomilovao i zaspao ne progovorivi niti rijei. Ostala

sam budna promatrajui ga kako spava; htjela sam znati to sanja...

BAKA. - Lijepo je promatrati voljene osobe dok spavaju. Svako dijete spava na

razliit nain...

GLORIJA. - Sljedeeg dana, Juan je zamolio Romana da me odvede u ovu kuu im

stignemo u Barcelonu. Romano je ostao iznenaen i ree: Ne znam hou li moi, dok je

vrlo ozbiljno promatrao Juana. Tijekom noi mnogo su raspravljali. Juan je govorio: To je

najmanje to mogu uiniti; koliko ja znam, nema roaka. Onda je Romano rekao: A

Paquita? Do tada, nikad nisam ula to ime i ono je u meni pobudilo veliku znatielju. No,

Juan je rekao po drugi put: Odvedi je kui. I te noi nisu vie o tome govorili. Inae, uinili

su neto zanimljivo: Juan je dao poveu svotu novaca Romanu kao i jo neke druge stvari

koje on njemu kasnije nije htio vratiti. Vi to mama dobro znate.

BAKA. - Dijete, ne valja virkati kroz kljuanicu. Moja mi majka to ne bi dopustila, ali

ti si siroe... i zato...

GLORIJA. - Sa umovima mora, gubile su se mnoge reenice. Nisam mogla saznati

tko je Paquita, niti togod interesantnog. Idui dan oprostila sam se od Juana i bila sam jako

tuna, no tjeila me misao da idem u njegovu kuu. Romano je vozio auto, a ja sam sjedila

pored njega. Romano se sa mnom poeo aliti... Romano je jako simpatian kada to eli, ali u

osnovi je zao. Za naeg putovanja esto bi se zaustavljali. A u nekom zaselku smo ostali etiri

dana smjeteni u dvorcu... Divan dvorac, iznutra je bio restauriran, a imao je svu modernu

udobnost... Nesumnjivo, neke su sobe bile opustoene. Na donjem katu bili su smjeteni

vojnici. Mi, po slubenoj dunosti, gore u sobama... tada je Romano bio sa mnom drugaiji.

Vrlo ljubazan, djevojko. Ugodio je piano i svirao, upravo onako kako sada ini tebi. I osim

toga, zamolio me da mu dopustim slikati me golu, kao to sada ini Juan... Ja imam jako

lijepo tijelo.

BAKA. - Dijete! to to govori? Ova vragolanka svata izmilja... Ne obraaj

panju...

GLORIJA. - Istina je. I nisam htjela, mama, jer vi znate jako dobro da sam ja, iako je

Romano rekao tolike stvari o meni, vrlo pristojna djevojka...

BAKA. - Jasno, djetece, jasno... Tvoj mu ini loe to te tako slika; kad bi jadni

Juan imao novaca za modele, on to ne bi inio... Znam, dijete moje, da se rtvuje za njega;

zato te ja toliko volim...

GLORIJA. - U parku dvorca bilo je puno tamnoljubiastih perunika. Romano me htio

slikati s tim tamnoljubiastim perunikama u kosi... ta kae?

BAKA. - Tamnoljubiaste perunike... kako su lijepe! Koliko dugo ima tome da nisam

Gospi poklonila cvijee!

GLORIJA. - Potom doosmo u ovu kuu. Moe zamisliti kako sam bila nesretna. Svi

su mi ljudi ovdje izgledali poput luaka. Don Jeronimo i Angustija govorili su da moj brak ne

vrijedi i da se Juan, kada se vrati, nee oeniti mnome, jer sam priprosta, neznalica... Jednog

dana dola je Don Jeronimova ena, koja je ponekad znala navratiti, vrlo zatajna, da vidi svog

mua i da mu donese pokoju lijepu stvar. Kad je saznala da u kui ima neka enturaa, kako

je ona govorila, dobila je napadaj. Mama ju je prskala vodom po licu... Zamolila sam Romana

da mi vrati novac koji mu je Juan bio dao jer sam odonud eljela otii. Onaj je novac bio

dobar, srebrni, koriten i prije rata. Kad je Romano saznao da sam prislukivala njegove

razgovore s Juanom, pobjesnio je. Ponaao se prema meni gore nego prema psu. Gore nego

prema bijesnom psu...

BAKA. - Ali, zar e sada plakati, glupaice? Romano je bio vjerojatno malo ljut.

Takvi su mukarci, ustre udi. A prislukivati iza vrata je runo, uvijek sam ti to govorila.

Jednom...

GLORIJA. - Nekako, tih dana dolazili su u potrazi za Romanom da ga odvedu u

pritvor; htjeli su da im neto izbrblja, i zato ga nisu streljali. Antonija, slukinja, koja je u

njega bila zaljubljena, podivljala je. Otvoreno je priznala svoju naklonost prema njemu.

Rekla je da sam ja bestidnica, zla ena. Da e me Juan, kad se vrati, izbaciti. Da sam ja izdala

Romana. Rekla je da e mi noem rasparati trbuh; tada sam je istukla...

BAKA. - Ta je ena zvijer. No, zahvaljujui njoj Romana nisu strijeljali. Zato je

podnosimo... I nikada ne spava... nekada nou, kad krenem u potragu za mojom koaricom sa

ivaim priborom ili karama, koju uvijek negdje zagubim, pojavi se na vratima i izdere se na

mene: Zato ne idete u krevet, gospoo? to radite na nogama? Neku no me tako uplaila

da sam pala...

GLORIJA. - Bila sam gladna. Mama je, jadnica, za mene stavljala na stranu dio svoje

hrane. Angustija i Don Jeronimo imali su dosta uskladitene hrane, no njih dvoje bijahu jedini

koji su od nje jeli. Njukala sam po njenoj sobi. Slukinji su tu i tamo neto dali, iz straha...

BAKA. - Don Jeronimo bijae kukavica. Uope ne volim kukavice, ne... Jo gore.

Kad je doao jedan milicionar da registrira kuu, ja sam mu samo mirno pokazala svoje

svece. Zar vjerujete u ta lupetanja o Bogu?, ree mi. Naravno da vjerujem; a vi ne?,

odgovorila sam mu. Ne, niti bih to dozvolio bilo kome drugome. Onda sam ja vei

republikanac od vas jer ne brinem o tome to drugi misle; vjerujem u slobodu ideja. Potom

se poekao po glavi i rekao da sam u pravu. Drugi dan mi je donio na poklon krunicu, jednu

od onih rekviriranih. Kaem ti da su taj isti dan susjedi odozgo bacili kroz prozor svetog

Antu, kojeg su jedinog drali iznad kreveta...

GLORIJA. - Nisam ti htjela rei koliko sam propatila tih mjeseci. I na kraju je bilo jo

gore. Moje se dijete rodilo kad su u grad uli nacionalisti. Angustija me odvela u neku kliniku

i tamo me ostavila... Bila je to no zastraujuih bombardiranja; sestre su me ostavile samu.

Potom sam dobila neku infekciju. Neopisivo visoku vruicu due od mjeseca. Nikoga nisam

poznavala. Ne znam kako je dijete uspjelo preivjeti. Kad je zavrio rat, ja sam jo bila

vezana uz krevet te sam provodila dane oamuena, bez imalo snage da mislim i da se

pomaknem. Jednoga jutra otvorila su se vrata i uao je Juan. Nisam ga odmah prepoznala.

Uinio mi se strahovito visok i jako mrav. Sjeo je na moj krevet i zagrlio me. Naslonila sam

glavu na njegovo rame i poela plakati, a onda mi je rekao ispod glasa: Oprosti mi, oprosti

mi. Poela sam ga dodirivati po obrazima jer gotovo da i nisam mogla vjerovati da to bijae

on, te smo tako dugo ostali.

BAKA. - Juan je donio mnoge dobre stvari za jelo; mlijeko u prahu, kavu i eer...

Bilo mi je drago zbog Glorije; pomislila sam: Napravit u kola za Gloriju na nain kako se

to ini u mom kraju... ali Antonija, ta toliko zla ena, nije mi dopustila da se motam po

kuhinji...

GLORIJA. - Toliko dugo ostasmo tako zagrljeni! Kako sam mogla pretpostaviti ono

to je kasnije slijedilo? Bijae to poput svretka nekog romana. Kao kraj svih jada. Kako sam

uope mogla pomisliti da e ono najgore tek uslijediti? Potom je Romano izaao iz zatvora i

bilo je kao da je mrtvac uskrsnuo. Nanio mi je tetu gotovo toliko koliko i Juan. Nikako nije

htio da me oeni. Htio nas se rijeiti, mene i djeteta... Morala sam se braniti rekavi mu neke

stvari koje su bile istinite. Zato me Romano ne moe vidjeti.

BAKA. - Dijete, tajne se moraju uvati i nikada se ne smiju otkriti da bi na bilo koji

nain zavadile mukarce. Kad sam ja bila jako mlada, jednom... jedno poslijepodne u

kolovozu, izrazito plavom i jako vruem, sjeam se, vidjeh neto...

GLORIJA. - Ali ja ne mogu zaboraviti ono vrijeme kada me je Juan drao u zagrljaju

dok je njegovo srce kucalo pod tvrdim kostima njegovih grudi... Sjeam se da su don

Jeronimo i Angustija spominjali da je imao neku lijepu i bogatu djevojku i da e se oeniti

njome. Rekla sam mu to, a on je odmahnuo glavom da to nije istina. I ljubio mi je kosu...

Strano je bilo to to smo opet morali ivjeti ovdje, jer nismo imali novaca. Inae, bili smo

sretan par, a Juan nije bio tako mahnit... Taj trenutak bio je kao svretak nekog filma.

BAKA. - Ja sam bila kuma djetetu... Andreja, spava li?

GLORIJA. - Andreja, jesi li zaspala?

Nisam bila zaspala. I vjerujem da se jasno prisjeam tih pria. Ali od groznice koja

me sve vie tresla, bijah oamuena. Imala sam drhtavicu i Angustija me odvela u krevet.

Krevet mi bijae vlaan, namjetaj u sivkastom svjetlu, runiji, udoviniji i crniji. Zatvorih

oi i ugledah neku crvenkastu tminu iza kapaka. Potom, ugledah sliku Glorije u klinici,

blijedu, naslonjenu na Juanovo rame, drukiju i potresenu, bez onih sivih sjena na obrazima...

Bila sam u groznici nekoliko dana. Sjeam se da me jednog dana dola posjetiti

Antonija sa svojim posebnim vonjem crne odjee i svojim likom koji se stopio s mojim

snovima dok je otrila neki dugi no. Vidjela sam takoer i bakicu, mladu i odjevenu u plavo,

jednog poslijepodneva u kolovozu, uz more. Vidjeh i Gloriju kako plae na Juanovom

ramenu i njegove velike ruke koje joj miluju kosu. I Juanove oi, meni dobro znane,

izgubljene i nemirne, ublaene nekom nepoznatom svjetlou.

Posljednje popodne mog bolovanja doao je Romano da me vidi. Nosio je papigu na

ramenu, a pas je takoer silovito uao, spreman da me polie po licu.

- Zato mi ne bi malo svirao na pianu? Rekli su mi da jako lijepo svira...

- Da, samo kad sam raspoloen.

- I nisi nita skladao za piano, nikad?

- Jesam, nekoliko puta, zato me to pita?

- Vjerujem da bi se morao posvetiti iskljuivo muzici, Romano. Sviraj mi ono to si

skladao za piano.

- Kad si bolesna, govori kao da kazuje stvari s dvostrukom intonacijom, ne znam

zato.

Udario je malo po tipkama i potom rekao:

- Jako je loe ugoen, ali odsvirat u ti jednu pjesmu iz Xochipillija2... Ne sjea se

idolina kojeg drim gore?... Nee vjerovati koliko je autentian. Sam sam ga izradio. Ali

predstavlja Xochipillija, astekog boga igara i cvijea. U nekim boljim vremenima tome su se

bogu prinosili rtveni darovi od ljudskih srca... Ja sam, mnogo stoljea kasnije, u naletu

entuzijazma, njemu u ast komponirao neto malo muzike. Jadni Xochipilli sada je u raspadu,

kao to e i vidjeti...

Sjeo je za piano i odsvirao neto veselo, protivno njegovom obiaju. Svirao je neto

slino ponovnom buenju ivota u proljee, promuklim i otrim notama poput neke arome

koja se iri i opija.

- Ti si veliki muziar, Romano - rekoh mu to, i u to sam zaista vjerovala.

- Ne. Ti nema ama ba nikakve muzike kulture, i zato daje takve procjene. Ali to

mi laska.

- Ah! - zaustio je kad je ve bio na vratima. - Moe vjerovati da sam napravio malu

rtvu u tvoju ast kad sam ti to odsvirao. Xochipilli mi uvijek donosi zlu sreu.

Te sam noi usnula jasan san u kojem se pojavila starica i jedna opsesivna slika:

Glorija je, naslonjena na Juanovo rame, plakala... Malo-pomalo, Juan je doivio zanimljive

transformacije. Ugledala sam ga ogromnog, tamne koe, zagonetne fizionomije poput one

boga Xochipillija. Glorijino blijedo lice se trznulo te je poelo oivljavati; Xochipilli se

smijeio. Odjednom, njegov bljetav i pomalo divlji osmijeh uini se poznatim. Romano je

grlio Gloriju uz obostrani smijeh. Nisu bili u klinici, ve na nekom polju. Bilo je to polje s

tamnoljubiastim perunikama i Glorija je bila raupana od vjetra.

Probudih se bez vruice i zbunjena, kao da sam zaista otkrila neku mranu tajnu.

2 Asteko boanstvo cvijea i ljubavi. (Op. D. S.)

VNe znam zbog ega su se javljale one vruice, koje su jenjavale poput bolnog udarca,

prevrui najdublje slojeve moga duha, skrivajui takoer njegove crne oblake. Sluaj je htio

da su one nestale prije nego to je itko pomislio da pozove lijenika, a i kada su prestale,

donijele su mi udan i slabaan osjeaj blaenstva. Prvi dan mog uspjenog pokuaja da se

osovim na noge, imala sam dojam da kada bih povukla pokriva preko nogu, da bih takoer

nad sobom odagnala ono opresivno okruenje koje me unitavalo od samog dolaska u kuu.

Angustija mi je, dok je prouavala moje cipele, ija je naborana koa poput

ekspresivnog lica upuivala na svoju izlizanost, pokazivala na iznoene potplate koje su

proputale vlagu, dajui tako do znanja da sam se nahladila jer sam imala mokra stopala.

- Osim toga, keri moja, kad je ovjek siromaan i mora ivjeti na teret rodbinskog

milosra, nuno je da vie pazi na osobne stvari. Treba manje hodati i paljivije gaziti... Ne

gledaj me tako jer te upozoravam da sam savreno upuena u to to radi dok sam ja u svom

uredu. Znam da izlazi na ulicu i da se vraa prije nego to ja doem, kako te ne bih zatekla.

Moe se znati kamo ide?

- Pa, nigdje odreeno. Volim promatrati ulice. Gledati grad...

- No, tebi se svia da tumara sama, keri moja, poput neke skitnice. Izloena mukim

bezobraznicima. Da ti nisi neka slukinja, moda?... U tvojim godinama, meni samoj nije bilo

doputeno prii ak ni ulinim vratima. Upozoravam te da razumijem potrebu da ide na

Sveuilite i natrag ali tumarati tako posvuda, rasputena poput vagabunda... Kad bude sama

na svijetu, ini to hoe. Ali sada ima obitelj, dom i ime. Znala sam ja da ti tvoja roakinja

sa sela nije usadila pristojno ponaanje. Tvoj otac je bio udan ovjek... Ne kaem ja da tvoja

roakinja nije izvrsna osoba ve da joj nedostaje profinjenosti. Usprkos svemu, nadam se da

nisi ila tumarati po seoskim ulicama.

- Ne.

- E pa ovdje e to initi jo manje. Jesi me ula?

Nisam inzistirala, to sam mogla rei?

Najednom se vratila, nakostrijeena, dok sam bila na odlasku.

- Nadam se da se nisi sputala prema luci ulicom Ramblas.

- A zato ne?

- Keri moja, ima ulica kojima bi gospoica, ako bi njima ikad prola, zauvijek

izgubila svoj dobar glas. Mislim na kinesku etvrt... Ti ne zna gdje poinje...

- Da, znam jako dobro. U kinesku etvrt nisam zalazila... ali, to tamo ima?

Angustija me bijesno pogledala.

- Propalice, lopovi i demonsko bljetavilo, eto to ima.

(A ja sam, u tom trenu, zamislila kinesku etvrt obasjanu nekom iskrom ljepote.)

as mog obrauna s Angustijom pribliavao se sve vie, poput neke neizbjene oluje.

Jo od prvog susreta znala sam da se nikad neemo razumjeti. Potom, iznenaenje i tuga zbog

mojih prvih impresija koje su mojoj teti davale jednu veliku prednost. Ali - mislila sam,

uzbuena, nakon ovog razgovora - taj se period zavrava. Vidjela sam sebe kako ulazim u

jedan novi ivot, u kojem u slobodno raspolagati svojim vremenom, pa se posprdno

nasmijeih.

Ponovno pohaajui predavanja na Sveuilitu, inilo mi se da iznutra kiptim od

nagomilanih utisaka. Po prvi puta u ivotu bila sam razgovorljiva i iznenadili samu sebe zbog

sklapanja novih prijateljstava. Bez mnogo napora uspjela sam se sprijateljiti sa skupinom

djevojaka i momaka, drugova s predavanja. Istina je da me prema njima vukao neki

neodreeni ar, koji sada mogu konkretizirati kao jedan obrambeni nagon: samo su me ta

bia, bia moje generacije i istih sklonosti, mogla podrati i zatititi od pomalo sablasnog

svijeta odraslih osoba. I doista, vjerujem da mi je tada trebao taj oslonac.

Odmah sam shvatila da je s momcima bilo nemogue postii taj ton tajanstvenosti i

povjerljivosti, koji obiava zbliiti samo djevojke, onaj ar otvaranja due, izljeve godinama

nagomilanih osjeaja... U mojim odnosima sa druinom na Sveuilitu nala sam se

uronjenom u kumulus diskusija o openitim problemima o kojima prije nisam ni sanjala, pa

sam se istodobno osjeala decentriranom i zadovoljnom.

Pons, najmlai u mom drutvu, ree mi jednog dana:

- Kako si prije mogla ivjeti izbjegavajui razgovor s ljudima? Upozoravam te da

djeluje komino. Ena ti se smijala s velikom razdraganou. Rekla je da si smijena. to je

to s tobom?

Slegla sam ramenima pomalo oaloena, jer od svih mladih koje sam poznavala Ena

mi bijae najdraa.

Jo u vrijeme kada nisam mogla niti zamisliti da bih mogla biti njenom prijateljicom,

ve tada, ta mi je djevojka bila simpatina i bila sam sigurna da je ta simpatija obostrana. Ona

mi je prila nekoliko puta da bi uz bilo kakav izgovor porazgovarala sa mnom. Prvi dan

predavanja upitala me jesam li roakinja slavnog violinista. Sjeam se da mi se pitanje

uinilo besmislenim i da mi je izmamilo osmijeh na lice.

Nisam bila jedina koja je osjeala veliku naklonost prema Eni. Ona, koja je esto

vodila glavnu rije, bila je u centru svakog naeg razgovora. Njena zloba i njezina

inteligencija bijahu poslovine. Bila sam sigurna da sam morala biti predmetom izrugivanja

svih pripadnika cijelog naeg drutva, jer sam djelovala glupom ne shvaajui smisao

njezinih ala.

Promatrala sam je izdaleka, s izvjesnom ljutnjom. Ena je imala ugodno i senzualno

lice, koje su obasjavale pomalo zastraujue oi. Ta podudarnost izmeu njenih zastraujuih

oiju, njenih pokreta, mladenakog izgleda njenog tijela i njene plave kose, zelenkastog

pogleda pod teretom sjaja i ironije koju su odailjale njene velike oi, bijae neto

fascinantno.

Razgovarajui s Ponsom, mahnula mi je rukom u znak pozdrava. Potom je krenula u

potragu za mnom, prolazei kroz bune skupine koje su ekale poetak predavanja na

Odsjeku za knjievnost. Kad je dola do mene imala je obraze boje mesa i djelovala je

izvrsno raspoloenom.

- Ostavi nas nasamo, Pons, hoe li?

- S Ponsom - rekla mi je kad je vidjela mladievu vitku figuru kako se udaljava - treba

biti na oprezu. On je od one vrste ljudi koji se odmah uvrijede. I sada misli da sam ga

povrijedila jer sam ga zamolila da nas ostavi nasamo... ali moram s tobom govoriti.

Ja sam pak trenutak prije pomislila na to kako me uvrijedila svojim alama upuenim

meni koje tada nisam shvaala. Ali sada me ponovno pridobila s dubokom simpatijom.

Voljela sam s njom etati po kamenim klaustrima Sveuilita i sluati njeno avrljanje,

razmiljajui kako u jednog dana ja biti ta koja e njoj priati o onom mranom ivotu moje

kue, ivotu koji se od onog trenutka, kada je postao temom diskusije, pred mojim oima

poeo priinjati prepun romanticizma. inilo mi se da Enu jako zanima sve vezano uz moj

ivot te da e ona bolje razumjeti moje probleme nego ja njene. Inae, sve do tada, nisam joj

ispriala ama ba nita to bi bilo vezano uz moj ivot. Postala sam njenom prijateljicom

zahvaljujui mojoj elji da govorim o onome to bih osjeala tog trenutka; no prianje i

matarenje su esto bile stvari koje su mi teko padale, pa sam vie voljela sluati njeno

avrljanje, s nekim osjeajem tobonjeg iekivanja, koje me istovremeno ostavljalo bez daha

i inilo se zanimljivim. Tako da, kada nas je Pons ostavio nasamo ono poslijepodne, nisam ni

zamisliti mogla da e to zavriti gorko-slatkom napetou izmeu mog oklijevanja i moje

enje za povjeravanjem.

- Provjerila sam danas da violinist o kojem sam ti nedavno priala... sjea se?... osim

to nosi tvoje drugo prezime, i to je jo udnije, ivi u ulici Aribau kao ti. Zove se Romano.

Zar zaista nije tvoj roak? - ree mi.

- Da, to mi je ujak, ali nisam imala pojma da odista bijae muziar. Bila sam sigurna

da osim njegove obitelji nitko drugi nije znao da je svirao violinu.

- Pa, eto vidi da sam ula za njega.

Poelo me obuzimati neko lagano uzbuenje pomislivi da je Ena mogla imati neku

dodirnu toku s ulicom Aribau. U isto vrijeme osjetih kao da sam pokradena.

- elim da me upozna sa svojim ujakom.

- Dobro.

utjele smo. Oekivala sam da slijedi nekakvo Enino objanjenje. Ona je moda

oekivala da ja zaponem priati. Ali ne znajui zato, tada mi se uinilo nemoguim da sa

svojom prijateljicom komentiram svijet iz ulice Aribau. Pomislila sam da e biti strano

muno predstaviti Enu Romanu - slavnom violinisti - i uz to prisustvovati razoaranju i

podsmijehu njenog pogleda kada se nae pred zaputenim izgledom tog ovjeka. Na tren su

me proeli obeshrabrenje i sramota, osjeaji koji se tako esto pojavljuju u mladosti, tako da

sam se tog trena osjeala loe odjevenom i uz to imala dojam da se oko mene ire kuhinjski

mirisi luine i unke, stojei uz Enu, onako mirisne kose, koja je nosila dobro pristalu odjeu.

Ena me promatrala. Sjeam se da sam osjetila ogromno olakanje kada smo u tom

trenutku morale ui u predavaonicu.

- ekaj me na izlazu! - viknula je.

Uvijek sam sjedila u posljednjoj klupi, dok su njeni prijatelji za nju uvali mjesto u

prvom redu. Za cijelog profesorovog predavanja, mata mi se razigravala. Zaklela sam se da

neu mijeati ta dva svijeta koja su se poela tako jasno zrcaliti u mom ivotu: svijet mojih

studentskih prijateljstava s priprostom srdanou, i onaj prljav i tako malo privlaan svijet

moje kue. Moja elja da priam o Romanovoj muzici, o Glorijinoj dugoj crvenkastoj kosi, o

mojoj djetinjastoj baki koja nou luta poput sablasti, inila mi se idiotskom. Izuzevi ari da

za dugih razgovora sve to zaodjenem u matovite hipoteze, ostala bi samo bijedna stvarnost

koja mi je bila poput none more samim dolaskom u kuu, i koja bi nonom morom i ostala

ako bih Enu predstavila Romanu.

Tako sam toga dana, nakon zavretka predavanja, pobjegla sa Sveuilita te otrala

kui kao da sam bila uinila neto loe, bjeei od sigurnog pogleda moje prijateljice.

Stigavi do naeg stana u ulici Aribau, ipak sam poeljela sresti Romana, jer se radilo

o prevelikom iskuenju da mu dam do znanja kako sam saznala njegovu tajnu - tajnu koju je,

ini se, uvao samo za sebe - onu o svojoj slavi i uspjehu u nekim prolim vremenima. Ali,

toga dana nisam vidjela Romana za vrijeme ruka. To me razoaralo, iako se nisam

iznenadila jer je Romano esto izbivao. Dok je brisala nos svom djetetu, Glorija mi se uinila

kao neko beskrajno priprosto bie, a Angustija nepodnoljivom.

Sljedei dan i narednih dana izbjegavala sam Enu nadajui se tome da je zaboravila na

svoje upite. Romana nisam srela u kui.

Glorija mi ree:

- Ti ne zna da on s vremena na vrijeme putuje? Nikome o tome ne govori niti itko o

tome to zna osim kuharice...

(Romano vjerojatno zna - mislila sam - da ga neke osobe smatraju slavnim, da ga

svijet jo nije zaboravio?)

Jedno popodne prila sam kuharici.

- Recite, Antonija, znate li kada e se vratiti moj ujak?

ena se hitro okrenula k meni, irokog osmijeha.

- Vratit e se on. Uvijek se on vraa. Odlazi i dolazi. Odlazi i dolazi... Ta nikad se ne

izgubi, zar ne Grome? Ne treba se brinuti.

Okrenula se prema psu koji se nalazio, po obiaju, iza nje, isplaena crvena jezika.

- Zar ne, Grome, da se nikad nije izgubio?

Oi ivotinje svjetlucale su ukasto promatrajui enu, a njene su sitne i mrane oi

sjajile meu iskricama ara koji je plamtio.

Oboje su tako ostali nekoliko trenutaka, nepomini, hipnotizirani. Bila sam sigurna da

Antonija na to nee dodati niti rijei svojim polovinim komentarima.

Nije bilo naina da saznam bilo to o Romanu sve dok se ovaj nije pojavio jedno

predveerje. Bila sam sama s bakom i Angustijom, pa sam se osjeala kao da sam u

popravnom domu, jer me Angustija uvrebala u asu kad sam na vrcima prstiju krenula

prema izlazu. U tom sam asu bila neobino vesela zbog Romanova dolaska.

Djelovao mi je tamniji, s elom i nosom spaljenima od sunca, ali ispijen, neobrijan i u

koulji s prljavim ovratnikom.

Angustija ga je odmjerila od glave do pete.

- Ba bih htjela znati gdje si bio!

Pogledao ju je zlobno, dok je uzimao papigu da bi je pomilovao.

- Moe biti sigurna da u ti rei... Tko mi je pazio na papigu, mama?

- Ja, sine moj - ree baka, smijeei se - ne zaboravljam nikad...

- Hvala, mama.

Uhvatio ju je za pojas, kao da e je podii, te poljubio u kosu.

- Na nikakvom dobrom mjestu nisi bio. Ve su me uputili u tvoja tumaranja, Romano.

Upozoravam te da znam kako nisi isti kao prije... tvoj osjeaj morala dostojan je aljenja.

Romano je naduo grudi, kao da se eli rijeiti izmodenosti od putovanja.

- A kada bih ti rekao da sam moda u mojim tumaranjima uspio provjeriti neto o

moralnom osjeaju moje sestre?

- Ne govori besmislice, blesane! A jo manje pred mojom neakinjom.

- Naa se roakinja nee prestraiti. I mama, iako iri te okrugle oice, nije...

Jagodice u Angustije poutjee i pocrvenjee, i uinilo mi se udnim to se njene

grudi nadimaju kao u bilo koje druge uznemirene ene.

- Prolazio sam Pirinejima - ree Romano. - Svratio sam na nekoliko dana u Puigcerdu,

jedno prekrasno selo, i naravno posjetio jednu sirotu gospou koju sam poznavao u boljim

vremenima, a koju je njen mu dao zatvoriti u svoju odvratnu kuerinu, gdje su je nadgledale

sluge kao da je neka zloinka.

- Ako misli na enu don Jeronima, efa iz mog ureda, zna jako dobro da je jadnica

poludjela i da je prije nego to ju je poslao u ludnicu vie preferirao...

- Da, vidim da vrlo dobro zna to se dogaa s tvojim efom, mislim na jadnu

gospou Sanz... U to da je ona luda, nimalo ne sumnjam. Ali, tko je kriv to je zapala u takvo

stanje?

- to si sve sposoban insinuirati? - vrisnu Angustija bolno (ovaj put zaista), to me

dirnulo.

- Nita! - odbrusi Romano s iznenaujuom lakoom, dok mu je ispod brkova lebdio

neki neskriveni osmijeh.

Ostala sam razjapljenih usta, zaustavljena usred svoje elje da govorim s Romanom.

Iz perspektive mog ujaka svakako je proveo uzbudljive dane; tolike novosti, za koje sam

vjerovala da su zanimljive, i za njega ugodne, a koje je, izgleda, uvao za mene.

Kad sam ustala sa stolice kako bih ga zagrlila s onolikom estinom kakva se pristoji u

ovoj prilici, obuzela me radost da mu mogu izrei ono to mi bijae na vrhu jezika. Prizor

koji je uslijedio oduzeo mi je entuzijazam.

Krajikom oka ugledah tetu Angustiju - dok mi je Romano govorio - naslonjenu na

ormar, jako zamiljenu, nagrenu bolnom grimasom, bez suza, to je za nju bilo udno.

Romano se mirno smjestio u stolici i poeo priati o Pirinejima. Rekao je da su to

udesni nabori na zemlji koji se uzdiu izmeu nas - panjolaca - i ostatka Europe,

zauzimajui zaista grandiozan poloaj na globusu. Govorio mi je o snijegu, o dubokim

dolinama, o ledenom i blistavom nebu.

- Ne znam zato ne mogu voljeti Prirodu - tako stranu, tako nepristupanu i tako

divlju kakva je ponekad... Vjerujem da sam izgubio ukus za ono kolosalno. Tiktakanje mojih

satova u meni budi uzvienije osjeaje od vjetra u kanjonima... Skuen sam - zakljui on.

Sluajui ga, pomislila sam da Romanu ne vrijedi priati o tome da je neka djevojka

moje dobi znala za njegov talent, da ga fama o tom talentu ne zanima. Da je on takoer

odbijao svako isprazno laskanje.

Dok je Romano priao, ekao je psa po uima, a ovaj je kolutao oima od

zadovoljstva. Slukinja ih je s vrata promatrala. Obrisala je ruke o pregau - one ispucane

ruke, crnih noktiju - ne znajui to je inio i promatrao, ali sigurna u jedno, da su Romanove

ruke na uima psa.

VI

esto bih ostala iznenaena, meu onim svijetom iz ulice Aribau, s obzirom na

traginost koju su poprimali najbeznaajniji dogaaji, usprkos tomu to je svatko od onih bia

u kui nosio svoj teret, neku u sebi stvarnu opsesiju koju je rijetko kad izravno nagovijetao.

Na Boi su me uvukli u jedan od svojih skandala. Moda zato to sam sve do tada

obino ostajala po strani od svega, Boi sam proivjela snanije od ostalih ukuana. Ili

moda zbog udnog stanja due u koje sam zapala zahvaljujui respektu prema mom ujaku

Romanu, respektu za kojeg nije bilo drugog lijeka osim da prodrem ispod povrine njegovog

krajnje neprijatnog izgleda.

Ovom zgodom diskusija je imala svoje skrivene korijene u mom druenju s Enom. I

nakon dugo vremena, kada se toga sjetim, mislim da je neka vrsta predestinacije, od samog

poetka, spojila Enu sa ivotom ulice Aribau, tako nepropusnu za strane elemente.

Moje druenje s Enom bilo je sasvim normalan odnos dviju kolegica s predavanja

koje se izuzetno simpatiziraju. Ponovno sam se, zahvaljujui njoj, sjetila ari mojih ve

zaboravljenih kolskih prijateljstava. Nisu mi bile skrivene ni prednosti koje sam stjecala

njenom naklonou. Moji kolege vie su me cijenili. Sigurno im se inilo da e se tako lake

pribliiti mojoj lijepoj prijateljici.

Inae, sudjelovati u Eninim navikama bila je za mene odvie skupo. Ona me svaki dan

odvlaila u bar - jedino toplo mjesto kojega se sjeam, osim sunca u vrtu, na onom

Sveuilitu od kamena - i plaala moja pia, kada smo ve bile sklopile pakt o zabrani da

premladi momci, i oni koji su odvie siromani, aste djevojke. Ja nisam imala novaca ni za

alicu kave. A nisam imala novaca ni za tramvaj - ako bih se koji puta uspjela narugati

Angustijinoj budnosti te izala sa svojom prijateljicom u etnju - ni za mjericu vrueg

kestenja. Ena je bila ta koja je sve nabavljala. Takvi njezini postupci ponekad su mi inili

ivot munim. Sve moje radosti u to doba bile su nebitne jer sam bila opsjednuta time da joj

uzvratim na isti nain zbog njezine delikatnosti. Do tada prema meni nitko nije iskazivao

toliku panju, pa sam se osjeala kao da me nagriza potreba da joj pruim neto vie od mog

drutva, potreba koju osjeaju rijetki nemilnici da uzvrate plaanjem kroz materijalno za ono

to je za njih rijetkost - za zanimanje i za simpatiju.

Ne znam je li to bio lijep ili kukavan os