cecilija

ISSN 1330-2531 UDK 783Prvi broj tiskan 1877.

Časopis za sakralnu glazbu

God. LXXXII, Zagreb, 2012. – Broj 3-4

1877 - 2012obljetnica

3-4

Zajedno u KristuPohod pape Benedikta XVI. HrvatskojMonografija s brojnim fotografijama i obilnim tekstom želi ne samo očuvati spomen na pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, nego i produbiti smisao tog povijesnog događaja, tj. biti »Zajedno u Kristu!«.

Iz proslova nadbiskupa đakovačko-osječkog mons. Marina Srakića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije

INFORMACIJE I NARUDŽBE: tel.: 01/ 4874 315 • faks: 01/ 4874 319 • e-pošta: [email protected] • www.glas-koncila.hr


500 kn

Bernardica Kraljević MikulandraO mila majko nebeskaMarijanske hodočasničke pjesmeCijena: 69 kn

Christus factus est pro nobisKorizmeni gregorijanski napjeviCijena: 60 kn

Vox cordis

Oktet sastavljen od studentica Instituta za crkvenu glazbu "Albe Vidaković" KBF-a Sveučilišta u Zagrebu snimio je prvi put u Hr-vatskoj, a prigodom 40. obljetnice postojanja Instituta, cjeloviti nosač zvuka s 15 starih gregorijanskih napjeva prema notacijama iz San Galena i Laona (X st.).

U knjižici su sabrani latinski origi-nali skladaba s hrvatskim prijevo-dom te molitvom dr. Ivana Šaška.

Prvi put u povijesti glas Pape Bene-dikta XVI. može se čuti u osam poseb-no aranžiranih klasičnih skladba posve-ćenih Blaženoj Djevici Mariji.

Taj nadahnjujući album, prekrasne mješavine gregorijanskih napjeva i suvremenih klasičnih melodija, kom-ponirali su najbolji svjetski kompozito-ri, a skladbe izvode britanski Kraljevski filharmonijski orkestar te zbor rimske Filharmonijske akademije.

ALMA MATER

P A P A B E N E D I K T X V I .

Alma Mater CD Cijena: 135 kn

Alma Mater CD + DVD Cijena: 182 kn

Alma Mater CD + DVD + knjiga Cijena: 280 kn

Glazba iz

Vatika

na

Album možete odabrati u sljedećim izdanjima:

s glasom

pape Benedikta XVI.

Jedinstveni nosač zvuka s 19 hrvatskih marijanskih romarskih pjesama u izvedbi Fol-klornog ansambla Ivan Goran Kovačić, objavljen u nakladi Glasa Koncila i Aquarius Recordsa »Odabir napjeva iz cijele je Hrvatske - iz kontinentalnoga dijela (Podravine, Slavoni-je, Baranje, Moslavine, Hrvatskog zagorja i Zagreba), iz Istre i Dalmacije (Stankovci, Šibenik, Rogotin, s otoka Lastova i Ugljana), uz jedan vrlo osobiti napjev iz Čemerna u Bosni (BiH)«, ističe dr. sc. Tvrtko Zebec, viši znanstveni suradnik Instituta za etnolo-giju i folkloristiku u Zagrebu, zaključujući da su »Goranovci svojom vrsnom izvedbom oduševili publiku puninom zvuka i stilski dotjeranim izvedbama pojedinih napjeva oponašajući način tradicijskoga pjevanja iz kraja odakle je pjesma odabrana. Time su uz izvrstan odabir i stručnu suradnju s mo. Tomislavom Habulinom i mr. sc. Još-kom Ćaletom, specijalistima za različita vokalna područja ostvarili vrhunski program te potvrdili originalnost i jedinstvenost projekta«.

Folk lorn i ansambl Ivan Goran Kovač ić

13-4 – 2012. Sveta Cecilija

Riječ urednika

Glazbeno stvaralaštvo okrenuto sadašnjosti i budućnosti

Izlaženje svakoga novog broja časopisa Sveta Cecilija nama koji se trudimo oko pri-kupljanja materijala i uređenja sadržaja sve veći je izazov i sve veća radost, a nadamo se i našim čitateljima. Često se pitamo čime ćemo popuniti novi broj. Nema članaka, nema skladbi, jednostavno, nema materija-la, no onda se odjednom dogodi kao neko čudo. Jave se naši suradnici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili susjedne Slovenije sa željom da objave članak, studiju, skladbe ili tome slično. Ne treba svemu prepisivati nadnaravna svojstva, ali vjerujemo da nam mučenica sveta Cecilija, po kojoj časopis nosi ime, svojim zagovorom uvijek priteče upomoć. Naime časopis Sveta Cecilija, od samog početka svoga izlaženja davne 1877. godine, časopis je volontera i samo na toj bazi opstoji. Stoga je teško planirati sadržaj-nu stranu časopisa od broja do broja kad ne možemo naručivati radove, zbog financij-skih problema. Zato i ovom prigodom naji-skrenije zahvaljujemo svim dobrim ljudima, svim suradnicima koji nam svojim radovi-ma pomažu da uvijek prikupimo dovoljno materijala za novi broj časopisa.

Ovaj broj časopisa koji ove godine obi-lježava 135. obljetnicu postojanja, izlazi u sjeni značajnih događaja, i to ponajprije 50. obljetnice Drugoga vatikanskog sabora, za-tim u godini koja je proglašena od svetog oca Pape Godinom vjere, zatim u atmosferi nacionalne radosti zbog oslobođenih hrvat-skih generala i brisanja neprimjerene stigme koja je deprimirala cijeli narod i njene gra-đane zbog pojedinih negativnih događanja tijekom Domovinskog rata.

Listamo li stare brojeve časopisa, naići ćemo na mnoštvo članaka, stručnih rado-va o Drugome vatikanskom saboru, kon-kretnije o VI. glavi Liturgijske konstitucije »Sacrosanctum concilium« i instrukciji Musicam sacram. Blagopokojni maestro fra Anđelko Milanović analizirao je svaku točku spomenutog dokumenta u nastavci-ma u više brojeva časopisa, kako bi se što jasnije i što djelotvornije otkrila poruka sa-bora o svetoj liturgijskoj glazbi. O toj temi napisano je i mnogo teoloških članaka i ra-dova. Tako je časopis Sveta Cecilija pravo

vrelo informacija, analiza, zapažanja, pre-poruka i praktičnih savjeta o željama i na-mjerama crkvenih dokumenata o liturgiji i liturgijskoj glazbi. Šteta je da je uglavnom samo časopis Sveta Cecilija pisao o tim temama, a da se drugi crkveni i teološki časopisi nisu uopće bavili tom problema-tikom. Tako ispada da samo crkvene glaz-benike i one koji se tim područjem bave zanimaju te važne teme novog pristupa liturgiji i liturgijskoj glazbi. Ako Drugi va-tikanski sabor govori o liturgijskoj glazbi, koja ima jedinu svrhu slaviti Boga i posve-ćivati ljude (SC, VI. glava, br. 112), onda to ne bi smjelo biti samo znano i važno crkve-nim glazbenicima. Ako dokument kaže da je crkvena glazbena baština opće Crkve blago neprocjenljive vrijednosti jer se ističe između ostalih izraza umjetnosti posebno time što sveto pjevanje, združeno s riječima, tvori potrebit i sastavni dio svečane liturgije (br. 112), onda bi to trebali svi znati i na tim temeljima graditi crkvenu glazbu. Ako čitamo o prikladnosti glazbe za liturgiju, nalazimo također u 112. broju normu po-našanja: Sveta će glazba dakle biti to svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodno izrazi molitvu, bilo da promiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću. Ta konstatacija morala bi biti prisutna u svijesti svih koji se bave crkvenom glazbom, a i onih koji kreiraju liturgiju i liturgijska slavlja. Te važne nor-me nisu samo stvar crkvenih glazbenika već bi trebao biti predmet zanimanja svih crkvenih čimbenika kao i naroda Božjeg. Ako su učinjeni veliki propusti tijekom minulih 50 godina od sabora do danas, barem sada bi trebalo VI. glavu Liturgijske konstitucije i instrukciju Musicam sacram ponovno dobro pročitati i svima obzna-niti želju Sabora glede liturgijske glazbe i tada bi prestala lutanja stranputicama i krivim putevima, koji nas vode daleko od cilja. Ako ima vremena i volje za povratak na pravi put, saborski put, onda učinimo to sada i ne čekajmo. Istina jest da se na svakom lutanju izgubi mnogo energije i snage i čini se da više nemamo dovoljno entuzijazma i želje za povratak na pravi,

pa onda tapkamo na mjestu, a to nam isto oduzima snagu.

Ovaj časopis je često u svojim člancima, studijama i osvrtima upućivao na pravi cr-kveni put liturgijske glazbe, ali, nažalost, mali broj je onih koji su to vjerno čitali i u život provodili. Velika većina je koncipirala svetu glazbu na svoj način, daleko od sabor-skih dokumenata i uputa. Uglavnom se kod te većine pazilo da barem tekst bude religio-zan, vjernički, da govori o Bogu, svecima, Bl. Dj. Mariji, odnosu čovjeka i Svetoga i tome slično, a na glazbu, melodiju nije se pazilo, da bude primjerena tome, pa je tu nastala velika anarhija, koja se svrstava u moderno, suvremeno, blisko mladima itd. Mnogo toga bi trebalo početi ispravljati, što je nemogu-će nabrojiti u ovom uvodniku, ali jedno se može početi odmah, a to je ponovno čitanje dokumenata Drugoga vatikanskog sabora i njegovih uputa i ideje toga širiti među sve slojeve vjernika, popularizirati ih i pokušati težiti da se ispuni barem jedna želja sabora, a to je da glazba bude izraz Kristova miste-rija (Liturgicae instaurationes, treća uputa za ispravnu primjenu Liturgijske konstitucije) i da što više svojim umijećem slavi Boga i po-svećuje vjernike. Po tom kriteriju svatko će razumjeti da to ne može ispuniti bilo kakva glazba i glazbeni stil kao ni glazba koja se ravna po trendu vremena već glazba inspi-rirana na duhovnim stvarnostima obzna-njenim objavom Isusa Krista i prokušanim crkvenoglazbenim vrstama, koje su preži-vjele sve do danas i opstajale unatoč svim vremenskim izazovima. Posebno mislimo ovdje na gregorijansko pjevanje i višeglasno pjevanje, kao i na pučko vjerničko pjevanje, koje je posebno naglašeno u našem narodu. Vrijednost i prepoznatljivost tih starih cr-kvenoglazbenih vrsta trajna je inspiracija za nova suvremena stvaranja, koja bi također morala biti okrenuta ne samo sadašnjosti već i budućnosti. A samo vrijedne, autentične i istinske duhovne kreacije bilo koje umjet-nosti i ljudske djelatnosti nadžive sadašnjost i postaju trajni spomenik kršćanske kulture i novo svjetlo budućim naraštajima.

Miroslav Martinjak

CecilijaGLASILO INSTITUTA ZA SAKRALNU GLAZBU

»ALBE VIDAKOVIĆ« KBF SVEUČILIŠTA U ZAGREBU I HRVATSKOG DRUŠTVA CRKVENIH GLAZBENIKA

Godište LXXXIIBroj 3-4 – 2012.

PREDSJEDNIK UREDNIŠTVADr. Franjo Komarica

UREDNIŠTVOs. Domagoja Ljubičić, Konstilija Nikolić Markota,

Miroslav Martinjak, Niko Luburić

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIKProf. mr. art. Miroslav Martinjak

ZNANSTVENO VIJEĆE ČASOPISA Giacomo Baroffio (Italija), Josip Gregur (Njemačka),

s. Katarina Koprek (Hrvatska), Štefan Ferenčak (Slovenija)

UREDNICI GLAZBENOG PRILOGA Anđelko Igrec, Blaženko Juračić,

s. Domagoja Ljubičić

SURADNICIBožidar Grga, Branko Hanžek,

Danijela Župančić, Darko Breitenfeld, Izak Špralja, Katarina Jengić, Marija Riman,

Petar Antun Kinderić, s. Slavka Sente, Slavko Topić, Šime Marović, Vinko Sitarić

TAJNICAMarija Šepić

01/4890-411 – [email protected]

GRAFIČKO OBLIKOVANJEBlaženka Matić

Siniša Kolar

IZDAVAČGlas Koncila

Kaptol 8, Zagreb

ZA IZDAVAČAStjepan Pogačić

PRETPLATAGodišnja pretplata 100 kuna

Inozemstvo: USA – 40 USD; EU – 28 EUR

ŽIRO RAČUN BROJ 2360000-1101212419

BROJ I NAZIV DEVIZNOG RAČUNA:Zagrebačka banka 244116021

Časopis izlazi dva puta godišnje.

SURADNJU SLATI NA:Uredništvo časopisa »Sv. Cecilija«

Kaptol 8, 10000 Zagrebili na e-mail: [email protected] i

[email protected]

Rukopisi se ne vraćaju, a fotografije prema dogovoru.

Članke Sv. Cecilije registrira RILM, New York

Sv. Cecilija izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

TISAK: Grafika Markulin, Lukavec

ISSN 1330-2531 UDK 783

ČASOPIS ZA DUHOVNU GLAZBU

S V E T A

ČlanciAdalbert RebićHimni, kantici i psalmiMirko JankovStara solinska misaFranc KrižnarUloga glazbe i glazbenika u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća kod SlovenacaBranko HanžekSlušna akustika u vrijeme Franje Dugana st. (1874. – 1948.)

MuzikologijaKatarina Koprek, Jelena Benković KombaCredo u glazbeno-liturgijskim fragmentima fra Martina Belčića i fra Jakova Tintinaga iz franjevačkog samostana u CresuNiko LuburićDuhovne popijevke korizmenoga vremena iz Hercegovine (9)

Metodika pjevanjaDanijela ŽupančićStilovi u vokalnoj i instrumentalnoj glazbi

Iz glazbenog života biskupijaZagreb, Split, Pleškovec, Marija Bistrica, Mostar

Glazbeni priloG

3

36

44

46

3Sveta Cecilija3-4 – 2012.

Himni, kantici i psalmi(Predavanje na Institutu za crkvenu glazbu 30. kolovoza 2012.)Prof. dr. sc. Adalbert Rebić

Ključne riječi: himan, kantik, psalmi, molitva.

UvodPjevanje himana, kantika i psa-

lama od drevnih vremena pripada poglavito klericima. U pjevanje hi-mana uključuje se i puk, tako da on upada u kleričko pjevanje himana svojim doksologijskim završecima, tako da kler i puk naizmjence pjevaju strofe. To je s vremenom uvjetovalo podjelu himna na strofe: jedne su strofe pjevali klerici, a druge narod. U rukopisima je bilo posebnim boja-ma obilježeno prvo slovo prve riječi u strofi, kako bi se znalo koje strofe pjeva kler a koje narod. Benediktinci su uveli pjevanje himana u časoslov naroda Božjega, tako da su svaki čas počeli jednim himnom (jutarnja, ča-sovi, večernja i povečerje). Svaki čas je imao svoj himan. Dapače, pjevanje himana u časoslovima predstavlja vrhunac pjevanja pojedinog časa.

Prof. dr. sc. AdAlbert rebić rođen je 1937. godine u Hrvatskom zagorju. Srednju klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu a studij teologije i biblijskih znanosti na Papinskom sveučilištu Gre-goriana i pripadnom biblijskom institutu u rimu, gdje je i doktorirao. Sve do svog umirovljenja 2005. godine radio je kao profesor biblijskih znanosti i orijental-nih jezika (hebrejski, aramejski, sirijski i arapski) na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. iz svoje struke objavio je 28 djela te oko 400 članaka u raznim domaćim i inoze-mnim časopisima. Od 1970. do danas, sudjelovao je u prevođenju Svetoga pisma na hrvatski jezik, a preveo je s njemačkog, francuskog, talijanskog, engleskog i španjolskog jezika na hr-vatski jezik čak 26 knjiga. Kao urednik Općeg religijskog leksikona u izdanju leksikografskog zavoda »Mi-roslav Krleža« (Zagreb 2002.) mnoge je tekstove prevodio, oblikovao i leksi-kografski zaokružio s područja biblije, židovstva, katolicizma i američkih religi-ja. Prihvaćanje tog leksikona u teološkoj zajednici kako katolika tako i nekatolika i nekršćana pokazuje visoki stupanj nje-gova uspješnog rada i prijevoda.

Ovaj je članak predavanje sudionicima Dana crkvene glazbe. Sudionici-ma toga znanstvenog i praktičnog radnog sastanka govorim o himnima, kanticima i psalmima. Najveću pozornost obraćam psalmima tumačeći njihovu narav, podrijetlo, povijest psalterija, naslove, književnu vrstu psa-lama, te na kraju prikazujem psalme kao izvrsni primjer molitve.

1.0. HimanRiječ himan znači oblik svečane pje-

sme u čast božanstvu (grč. ύμνος, lat. hymnus). Podrijetlo mu je u grčkim popijevkama (u čast bogova), koje su se pjevale za kultna slavlja i u ophodi-ma (procesijama). U Starom zavjetu je najstariji himan izrekla Mojsijeva sestra Mirjam (Izl 15, 21). Novi zavjet ima više himana, od kojih je vjerojatno najstariji onaj koji donosi Pavao u svo-joj Poslanici Filipljanima (Fil 2, 6–11; usp. i Ef 1, 3–14; Kol 1, 15–20; Otk 11, 15–18).1 Ti potonji su vjerojatno već postojali u liturgiji prije nego su bili preuzeti u Novi zavjet.

Pjesnici himnotvorci su na isto-ku Efrem Sirski i Roman Melod, a na zapadu Ambrozije, Prudencije, Sedulije, Venancije Fortunat, Jaco-pone da Todi i mnogi drugi. U latin-skoj liturgiji himan je svaka strogo

Članci

4 Sveta Cecilija 3-4 – 2012.

ritmična, u strofama oblikovana pjesma, koja se najčešće rabi u litur-gijskim obredima, najčešće u časo-slovu i u misi (najpoznatiji su Exsul-tet, Gloria in excelsis Deo, Te Deum). Od Ambrozija potječu himni Deus creator omnium, Veni redemptor gentium)2. Aurelius Prudentius Cle-mens (umro 405.) objavio je brojne himne u Cathemerinonu i Peristep-hanonu3, od kojih su se sedam njih našli u časoslovu i u misama svetaca (propria). U srednjem vijeku su bili njegovi himni vrlo rašireni. Slično su bili i himni iz zbirke autora Ca-eliusa Seduliusa (umro oko 450.) preuzeti u časoslov i u euharistiju (primjerice Carmen paschale, A solis ortu i drugi). Slično je i M. F. Ennodi-us (umro 521.) ostavio iza sebe broj-ne himne (primjeri himan za Uza-šašće Gospodinovo Iam Christus ascendit polum. Venantius Fortunat (umro uskoro poslije 600.) spjevao je poznati himan Pange lingua glori-osi proelium certaminis te Vexilia re-gis i Crux benedita. Spomenimo još

jednog vrlo plodonosnog himno-tvorca – Bedu Časnog (umro 735.). On je objavio brojne himne u svom djelu Liber hymnorum diverso metro sive rhythmo, od kojega je preuzeto u liturgiju deset himana, od kojih je najpoznatiji himan za Uzašašće Gospodinovo Hymnum canamus gloriae, koji je sve do 16. stoljeća bio raširen u liturgiji zapadne Crkve4. Mogli bismo proslijediti povijest nastanka pojedinih himana koje su razni autori spjevali u povijesti Crkve. No za to nemamo vremena. Tko želi o tome više znati, neka po-segne za izvrsni djelom Lexikon für die Theologie und Kirche5.

2.0. KantikPod pojmom kantik (lat. canticus

= hvalospjev) podrazumijevamo po-sebni oblik liturgijske pjesme, lirski tekst Svetoga pisma koji ne pripada psalmima, ali se u bogoslužju, oso-bito u molitvi časoslova naroda Bož-jega, primjenjuje na način psalma. U sadašnjem moljenju časoslova susre-

ćemo u jutarnjoj, u sklopu psalama, jedan starozavjetni hvalospjev, na drugom mjestu, a u večernjoj novo-zavjetni, na trećem mjestu.

Pri završetku jutarnje, večernje i po-večerja nalazi se po jedan novozavjetni hvalospjev: Blagoslovljen (Benedictus), Veliča (Magnificat), Sad otpuštaš (Nunc dimmittis). Zaharijinim hvalospjevom Blagoslovljen završava jutarnja, Mari-jinim hvalospjevom Veliča duša moja završava večernja, a hvalospjevom Sad otpuštaš završava povečerje.

Crkva je starozavjetne hvalospjeve ili kantike vrlo rano preuzela u svoju liturgiju. Ona ih je iščitavala u svjetlu događaja Isusa Krista, iznad svega u svjetlu događaja spasenja po Isusovoj smrti na križu i po njihovu blagoslov-nom značenju (hebr. berakah). Oni su bili već u ranoj Crkvi upotrebljavani u liturgiji, na što upućuje navod u Ef 5, 19: »Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i pjesma-ma«, kako i piše Pavao u Kol 3, 16: »U svakoj se mudrosti poučavajte i ura-zumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu!«

Prvi starozavjetni hvalospjevi ili kantici koje su kršćani već zarana molili u službi Božjoj bili su Mojsi-jev hvalospjev ili Mojsijeva pobjed-nička pjesma (Izl 15, 1–18), te hva-lospjev triju mladića u ognjenoj peći (Dn 3, 52–90)6.

3.0. PsalmiNjima želim posvetiti posebnu po-

zornost. Psalmi7 sačinjavaju najveći dio naših liturgijskih molitava, oso-bito u molitvi časoslova i u misnom slavlju. Psalmi su najomiljenija litera-tura mnogih naših vjernika. U Svetom pismu Starog zavjeta ima 150 psalama, pjesničkih ostvarenja svjetske vrijed-nosti. Pripadaju različitim književnim vrstama, a sve se svode pod zajednič-ki naziv molitve. Psalmi su izvorno


sastavljeni na hebrejskom jeziku. Sta-rozavjetni vjernici su ih recitirali ili pjevali prvotno u svetištima, poglavito u jeruzalemskom hramu. Najprije su ih prenosili usmeno, a kasnije su ih zapisivali, najprije bez samoglasnika (suglasničko pismo), a kasnije su u ži-dovskoj predaji (hebr. massorah), u 9. stoljeću po Kr., suglasnicima bili do-davani posebni znakovi, koji su ozna-čavali kojim samoglasnicima i s ka-kvim naglascima ih treba čitati, i tako dalje. Ti se znakovi zovu masoretski znakovi. Hebrejski biblijski tekst se po tome zove masoretski tekst (MT). Taj potonji izraz ćemo i mi koji put rabiti, pa je dobro to zapamtiti.8

U SZ-u knjiga psalama nije imala posebni naslov, nego se je, jedno-stavno, zvala Pjesme ili Himni9. Na-ziv psalam pojavljuje se u Novome zavjetu (usp. Lk 20, 42; 24, 44; Dj 1, 20; 13, 33). Naziv se pojavljuje prvi puta u grčkom prijevodu Bibli-je, u Septuaginti: ψαλμοί i podnaslov βίβλος ψαλμων (usp. Lk 20, 42 i Dj 1, 20). U Aleksandrijskom kodeksu po-javljuje se i izraz ψαλτήριον; odatle hrvatski naziv psaltir. Grčkim izra-zom psalmos Septuaginta je prevela hebrejsku riječ mizmor (hebr. rwmzm = pjesma, himan). Knjiga psalama je sažetak mnogih biblijskih tema, koje se pojavljuju u mnogim knji-gama Staroga zavjeta. Stoga za bolje razumijevanje psalama treba čitati cijelu Bibliju, osobito Stari zavjet.

Psalmi su izvrsna molitva. Po svojemu molitvenom, odnosno re-ligioznom sadržaju psalmi su nešto jedinstveno u svjetskoj književno-sti, remek-djelo antičke književno-sti. Oni odražavaju vjerske osjećaje starozavjetnog izabranog naroda i pojedinaca u tom narodu, u njego-vim žalosnim i veselim trenucima, u pobjedama i porazima, u trenucima plača zbog katastrofe, u trenucima osobne ili nacionalne žalosti, u tre-

nucima zazivanja Božje pomoći, zahvaljivanja Bogu za isprošena ve-ličanstvena djela.10

3.1. Postanak psalterijaRazvoj knjige psalama ima dugu

povijest. Kao živa molitva ona je doživjela tijekom izraelske povijesti mnoga prilagođivanja novim religi-oznim pogledima, preinake, nado-pune i razvoj. U njihovu nastajanju i njihova je liturgijska upotreba u Hra-mu imala izvjesnu, iako ne isključivu ulogu. Mnogi psalmi izričito su po-vezani sa službom Božjom, npr. Ps 20, 26, 27, 66, 81, 107, 116, 134, 135. Kao pjesme koje se pjevaju u Hramu raspoznaju se Ps 48, 65, 95, 96, 118. Psalmi 120 – 134 hodočasničke su pjesme, koje su Izraelci pjevali kad su hodočastili u Svetište u Jeruzalem.

U psalmima se odražava sva biblij-ska pobožnost. U njima se tematski otkriva cijeli Stari zavjet, te oni žive i dalje u kršćanstvu. Oni su službena knjiga molitve Crkve. Punina objave u Kristu dopušta da se psalmi pokazuju u novom svjetlu. Oni su zaista kršćan-ska molitva ili – kako kaže Augustin – evanđelje Isusa Krista prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu.

U današnjem obliku zbirka psalama postojala je već oko 250. godine pr. Kr. Kao takva ušla je u grčki prijevod hebrejske Biblije. Međutim zbirka psa-lama ima dugu povijest: Ps 68 je vjero-jatno nastao u vrijeme sudaca (XIII./XII. st. pr. Kr.), a Ps 80 u vrijeme Ma-kabejaca (II. st. pr. Kr.). Vremenska je razlika otprilike tisuću godina. Najsta-riji su psalmi dakle mogli nastati u sa-mim počecima izraelskog bogoslužja, to jest u XII./XI. st. pr. Kr., a najmlađi tek potkraj III. st. pr. Kr.

Teško je odrediti točno vrijeme nastanka pojedinog psalma. I u tome nisu tumači jednodušni. Neki su tu-mači u tom pogledu velikodušni te neke psalme pripisuju vremenu prije

sužanjstva, a neki su stroži, pa veći-nu psalama pripisuju vremenu po-slije sužanjstva. Tako će neki tumači nastanak Ps 8 staviti u vrijeme prije babilonskog sužanjstva (587. – 538. pr. Kr.), neki u vrijeme poslije njega. Tijekom tako dugog vremena psalmi su doživljavali stanovitu pretvorbu, od privatnih molitava postali su litur-gijski himni, od kraljevskih psalama postali su mesijanski psalmi, od po-vijesnih eshatološki. Neki su psalmi koji su najprije bili rabljeni u mjesnim svetištima kasnije prešli u bogoslužje u jeruzalemskom hramu. Pobožni su ljudi psalme iščitavali i obogaćivali novim teološkim, povijesno-spasenj-skim spoznajama (relektura psalama).

Većina se tumača psalama slaže da su oni nastali u izraelskom bogo-služju, u kojem se ostvaruje susret i sjedinjenje božanstva sa zajednicom. U takvom se kontekstu »spasenjski događaj« u kultu ostvaruje nekim simboličkim ponavljanjem prošlosti, u kojem riječi imaju ne samo tumače-ću i dopunjujuću, nego i sakramentnu ulogu. One izražavaju ono što božan-stvo čini u zajednici ili u njezinu poje-dinom članu. U takvom je obredu psa-lam, kao himan, ritmizirana pjesma, prirodni oblik bogoštovne molitve. Osobni i individualni je element izo-stavljen, a snažno je istaknut element zajednice. U psalmima se ne susreću prvenstveno aluzije na osobnu sudbi-nu pojedinca, nego na ono što je tipič-no za zajednicu. U njima su istaknuti pojedini elementi važni za bogoslužje: klanjati se Bogu (5, 7), izvršiti svoj za-vjet (7, 18; 22, 26; 50, 14 i tako dalje), prinijeti žrtvu (27, 6; 54, 8; 66, 15 i

U psalmima se odražava sva biblijska pobožnost. U njima se tematski otkriva cijeli Stari zavjet, te oni žive i dalje u kršćanstvu. Oni su službena knjiga molitve Crkve.


tako dalje), pjevati hvale usred zbora, u velikoj skupštini (22, 23 s.; 35, 18; 40, 11 i drugdje), obilaziti Božje žrtvenike (26, 5; 43, 4), sudjelovati u svečanoj povorci k Domu Božjemu uz poklike (42, 5; 68, 25 s.; 118, 19–27), uzdizati molitve pred lice Božje kao žrtvu ve-černju (141, 2), izgovarati blagoslov. Sve to ukazuje na to da je podrijetlo većine psalama vezano uz neko sudje-lovanje u bogoslužju.

3.2. Naslovi psalamaOni sadrže vrlo važne podatke11:1. Podaci o književnoj vrsti psalma.

Tako su neki psalmi obilježeni kao molitva, kao pjesma, kao ljubavna pjesma (npr. Ps 45). Ima nekoliko psa-lama koji su obilježeni kao mudrosni psalmi koji uvode vjernika u duhovni život (32; 42; 44; 45; 52; 55; 74; 88; 89; 142), hodočasnička pjesma (psal-mi 120 – 134. Ps 16 obilježen ja naslo-vom koji upućuje na to da taj psalam treba moliti u tišini (hebr. miktam), kao osobnu molitvu.

2. Podaci o glazbalu kojim treba pra-titi pjevanje psalma. U naslovu za Ps 4 čitamo da taj psalam treba pjevati i svirati uz žičana glazbala, Ps 5 uz frulu, a Ps 6 uz žičano glazbalo u oktavi. To znači da Ps 6 treba pjevati kao psalam čežnje za mesijanskim vremenom. Prema rabinskoj predaji naime, harfa na kojoj se može svirati oktava je glaz-balo za mesijanska vremena.

3. Podaci o melodiji po kojoj psalam treba pjevati. Melodije su uglavnom preuzimane iz pučkoga glazbenog stvaralaštva: tako Ps 22 treba pjevati po napjevu Košuta u zoru, a Ps 8 po napjevu Tijesci, Ps 56 po napjevu Go-lubica nijema u daljini…

4. Podatke o liturgijskoj namjeni psalma, za koji blagdan ili za koju liturgijsku prigodu je psalam sastav-ljen: Ps 30 je pjesma za posvećenje Hrama, Ps 92 za dan subotnji, a Ps 100 za zahvalnu žrtvu.

5. Podatke o autoru psalma. Go-tovo polovicu psalama redaktori su pripisali Davidu (73 psalama, pre-ma grčkom prijevodu čak 80 psala-ma)12. Za židovsku predaju, osobito rabinsku predaju, i za ranu kršćan-sku predaju, David je, jednostavno, autor psalama. Osim Davida kao autori navode se i druge osobe: Asaf , istaknuti levit iz vremena poslije babilonskoga sužanjstva, autor 12 psalama, dvanaest puta su kao au-tori spomenuti Korahovi sinovi, dva puta Salomon, četiri puta Jedutun i jedanput Mojsije, Heman i Etan.

6. Povijesne okolnosti koje su utje-cale na nastanak psalma ili su sadr-žaj psalma. Tako 13 natpisa donose podatke o životnim situacijama u kojima se nalazio David ili u kojima je David molio neki od tih psalama (Ps 3; 7; 18; 34; 51; 52; 54; 56; 57; 59; 60; 63 i 142). Molitelj psalma tre-ba se stoga uživjeti u Davidovu situ-aciju i zajedno s njime ili poput njega moliti dotični psalam. To potonje

važno je i za nas kršćane, da i mi po-put židovskih molitelja starozavjet-nog Davida povezujemo s Isusom iz Nazareta. Sjetimo se da je Isus često molio »psalme Davidove« i nije ih

želio svojim psalmima zamijeniti. Kad mi kršćani molimo psalme, sa-svim je prilično da se moleći psalme sjetimo Davidovih životnih situaci-ja, ali iznad svega i Isusovih životnih situacija i psalme molimo zajedno s Isusom. Tako će Isus upravo po mo-litvi psalama postati nama blizak, naš »prvorođeni brat« (usp. Rim 8, 29) i dolazimo s njime u bliski dodir kakav nam nijedna relikvija ne može nadoknaditi.

3.3. Književni oblici psalamaKao i drugi narodi Starog istoka,

posjedovao je Izrael istančan smisao za pjesnički način govora, za slikovito i snažno izražavanje; imao je bogato razvijen osjećaj za ritam, a napose za paralelizam, koji je glavno obilježje he-brejske poezije (drugi polustih razvija, sličnim ili suprotnim riječima ponav-lja, razrađuje misao prvog polustiha). Pjesme nalazimo gotovo u svim dije-lovima SZ-a: one su, osobito u Proroci-ma, izmiješane s prozom. Ipak, izrael-ska religiozna lirika nalazi svoj najjači izražaj u zbirci od 150 pjesama.

Nekoć su se psalmi dijelili po sadr-žaju. Danas ih dijelimo po književnom obliku, jer sadržaj ovisi o obliku. Ima-mo tri glavne skupine, koje se često u pojedinim slučajevima ne mogu jasno

Nekoć su se psalmi dijelili po sadržaju. Danas ih dijelimo po književnom obliku, jer sadržaj

ovisi o obliku. Imamo tri glavne skupine, koje se često u pojedinim slučajevima ne mogu jasno lučiti

te se i međusobno miješaju, i jedan oblik često nestaje i prelazi

u drugi u istom psalmu.


lučiti te se i međusobno miješaju, i je-dan oblik često nestaje i prelazi u drugi u istom psalmu.

1. Himni ili hvalospjevi13. Sastav im je gotovo uvijek jednak. Iza po-ziva na hvalu Boga slijedi glavni dio, u kojem se iznose razlozi te hvale, a to su čudesa u prirodi, napose stva-ranje, i čudesno Božje djelovanje u povijesti spasenja. Unutar te skupi-ne sadržajem se izdvajaju dvije vrste psalama: kantici Siona (46, 48, 76, 87) i psalmi Jahve Kralja (47, 93, 96–98), u kojima se zapaža proročki utjecaj univerzalnosti Jahvina kra-ljevstva i eshatološka usmjerenost.

2. Prozbeni psalmi ili tužbalice14, molbe upravljene Bogu u nevolji. Tužbalice mogu biti općenarodne, ako nevolja pogađa sav narod. U teškim časovima, u ratu, porazu, u vrijeme suše i različitih pošasti, za navale skakavaca i u drugim nesre-ćama. Tada je bio određen post i vjernici su dolazili u Svetište da iz-mole Božju pomoć. Ako nevolja po-gađa pojedinca, imamo individual-ne, pojedinačne tužbalice15. Obično počinju zazivanjem Boga da priteče u pomoć. Tada iznosi molitelj svoju nevolju pred Bogom Jahvom, i to u slikama, koje su već poprimile usta-ljeni obrazac: smrtna pogibao, bo-lest, neprijatelji, krive optužbe pred sudom, progonstvo, grijesi. Psal-mist se čvrsto uzda da će biti usliša-na; njegovo se pouzdanje oslanja na Božje milosrđe i vjernost.

3. Psalmi – zahvalnice16. Mogu biti zahvalnice naroda ili pojedinaca. Veoma su bliski himnima. Hebrej za pojmove »hvaliti« i »zahvalji-vati« upotrebljava istu riječ. Za-ključak je psalma pouka i opomena nazočnima.

4. Ima i psalama u koje su tijekom vremena bili unošeni novi elementi: proroštva (Ps 2, 50, 75, 81, 82, 85, 95, 110), mudrost, psalmi o životu uskla-

đenu s voljom Božjom (14, 15, 24, 32, 52, 62, 101, 112, 127, 133).

5. Kraljevski psalmi17. U njima je središnja kralj David, koji se u hebrej-skoj tradiciji zove i »mesija«18. Zbog toga su mnogi kraljevski psalmi, u djelomično prerađenu obliku, postali mesijanski psalmi. Izričito o Mesiji go-vore Ps 2, 45, 72, 110 (Ps 110 je u NZ-u od svih psalama najčešće citiran). Novi zavjet i prva Crkva cio niz psalama, ili dijelova psalama, koji nisu izvorno mesijanski, primijenili na Krista kao Mesiju (Ps 8, 16, 22, 35, 40, 41, 68, 69, 97, 102, 118, 119).

3.4. Psalmi kao molitvaPsalmi su po svojoj naravi molitva,

molitva pojedinca i molitva zajed-nice. Njima se čovjek pojedinačno ili češće kao član zajed nice obraća Bogu, iznosi mu svoje nevolje, tje-skobe, brige, moli ga za pomoć, za-hvaljuje i slavi. U njima se vjernik prikazuje onakvim kakav on pred Bogom i jest, grešan i potreban opro-štenja, milosti i ljubavi. U psalmima se vjernik izražava vrlo konkretno; upotrebljava konkretne slike, mito-loške ili čak magijske predodžbe.

Psalmi nemaju poput proroka i drugih starozavjetnih knjiga cilj iznositi nov nauk. Zato u njima su-srećemo jednako tako kao i u dru-gim biblijskim knjigama neke nedo-statke glede nauke u zagrobni život. Njihova izvornost i značajka leži upravo u tome što oni predstavljaju izvrsnu molitvu što je susrećemo u povijesti religija. Oni nam pomažu da uđemo u osobni odnos s Bogom, da se naučimo s njime razgovarati, da iskusimo Boga kao svoga oca i prijatelja, da doživimo blizinu mi-losnog Boga spasitelja. Oni pomažu vjernicima svih vremena a ne samo Židovima uspostaviti osobni odnos s Bogom.

Dakako, psalmi su ne samo dje-lo Duha Božjega nego i čovjekova uma. Stoga su oni odraz određena

Psalme treba moliti kao svoje molitve, nalazeći u njima sažet svoj život i

svoju vjeru u Boga. Onaj tko učini psalme svojom molitvom, nada se

čudu, koje Ps 18 uspoređuje s lijepom slikom: »S Bogom svojim preskačem

zidine!« (Ps 18, 30), s Bogom providnosti, dobrote i pravednosti.


mentaliteta, određene kulture i ci-vilizacije koja nije naša. Tu i tamo susrećemo vjerovanja s kojima se mi ne možemo tako lako poistovje-titi. U njima nailazimo na poganske elemente (Ps 19, 2–7; 29, 3–9; 67; 104), koje su psalmisti bez bojazni preuzeli u svoje molitve. Budući da su psalmi nastali u okviru kulta i njemu bili namijenjeni, oni odraža-vaju običaje židovskog kulta, običaje starozavjetnog vre mena.

Većina je psalama namijenjena zajednič kom moljenju. U psalmi-ma prodire duša naroda koji se moli Bogu, zaziva ga za pomoć pred ve-likim katastrofama i opasnostima. Oni su bili u SZ-u javna molitva. S vremenom, očito, oni su postali i privatna molitva pojedinaca. Me-đutim oni su prvotno molitva zajed-nice, naroda Božjeg. Važno je imati sve te elemente na umu. Uostalom, situacija kakvu imaju psalmisti vrlo je često posve slična našoj. Mi kr-šćani molimo psalme u duhu Kri-stovu, u onom duhu u kojem ih je Krist molio i ostvario.

Premda su svi psalmi molitveni, ima niz psalama koji su na poseban način »molitveni«: to su takozvane molbenice19.

Tko zdušno moli psalme i potpu-no se kroz psalme oslanja na Boga, tome psalmi postaju životna i živo-tvorna snaga i stavljaju ga posve u Božji svijet, u ostvarivanje kraljev-stva Božjega među nama na zemlji; to je paradoks moljenja psalama. Tko riječi psalama učini svojima, u izvrsnoj je mjeri našao način gajenja zajedništva s Bogom preko osobnog razgovora (ja i ti). Psalmi više nego bilo koje druge molitve predstavlja-ju školu molitve, školu odgoja osob-na odnosa između molitelja i Boga, pa i između molitelja i njegove oko-line (mislim i na ljude i na prirodu). Onome tko moli psalme događa se

masima. Dobročinstvo je veće djelo nego molitva psalama, budući da anđeli ne mogu ispuniti tu zapovi-jed ljubavi, činiti dobročinstva!«21

Ta anegdota ima za nas molitelje psalama dalekosežnu poruku. Ni-jedan od sastavljača psalama nije smatrao da je molitva psalama veće djelo od djela milosrđa i ljubavi pre-ma bližnjemu. Božja se ljubav ostva-ruje u ljubavi prema čovjeku. To je temeljno uvjerenje cijele Biblije, pa tako i psalama. Psalmi su zgusnuti život i žele dati konkretnom i sva-kidašnjem životu konkretni oblik u Bogu i po njemu. Tko moli psalme i njihovim je riječima nadahnut, osje-tit će se suoče nim s tim konkretnim životom, osjetit će božanski poziv kojim je pozvan i poslan u taj kon-kretni svijet da se s njim uhvati u koštac i da ga pokuša Božjom po-moći mijenjati da bi se tako moglo ostvariti novo lice zemlje. Psalmi su proročka i apostolska molitva u isti tren. Oni stavljaju čovjeka u napetost između mistike i politike, kontemplacije i borbe. Ta napetost je važna za čovjekov život.

Psalmi nas mogu očuvati od toga na ne postanemo sterilni. Oni su dar Božji da možemo naučiti istin-ski moliti. Naučiti moliti! Da, treba naučiti moliti. Mnogi misle da srce koje je puno moli samo od sebe. Međutim, to je opasna hereza. Mi zamjenjujemo svoje želje, nade, uzdisaje, tužaljke i pohvale moli-tvom. Time zamjenjujemo nebo sa zemljom, Boga s čovjekom. Moliti ne značiti jednostavno isprazniti srce pred Bogom, nego punim ili praznim srcem tražiti i naći put do Boga i potom s njime razgovarati (Dietrich Bonhoeffer). Psalmi kao oblikovane molitve, dapače, od Boga oblikovane molitve, stavljaju nas u dugačku povorku molitelja u povijesti židovstva i kršćan stva, po

čudo da se slobodno predaje Bogu slobode.

Psalme treba moliti kao svoje mo-litve, nalazeći u njima sažet svoj život i svoju vjeru u Boga. Onaj tko učini psalme svojom molitvom, nada se čudu, koje Ps 18 uspore-đuje s lijepom slikom: »S Bogom svojim preskačem zidine!« (Ps 18, 30), s Bogom providnosti, dobrote i pravednosti. Bog psalama daje mi snage da mogu preskakati zidine. Svejedno, radi li se ovdje o zidinama koje su nam postavili ljudi neprija-telji ili koje smo si sami postavili. S Bogom svojim mogu pobijediti sve ono čega bih se inače bojao i od čega bih inače pobjegao.20

ZaključakRabi Šmuel Kaminka, značajan

lik u hasidskoj književnosti, pripo-vijeda iz svog života kako ga je jed-noga dana poznati rabin po svome sluzi pozvao na razgovor, ali se on ispričao da ne može doći, jer sada moli psalme. Kad se sluga uskoro vrati i užurbano izgovori: »Rabin te zove da hitno dođeš k njemu!« Rabi Šmuel Kaminka pođe odmah k rabi-nu i ispriča mu se za nedolazak jer je molio psalme. Onda mu rabin reče: »Ja sam te zvao da organiziraš sku-pljanje darova za siro mašne Židove. Psalme mogu i anđeli pjevati kao i mi, a pomoći siromasima možemo jedino mi ljudi. Bog stoga treba nas smrtne ljude da bi pomogao siro-

Većina je psalama namijenjena zajednič kom moljenju. U psalmima

prodire duša naroda koji se moli Bogu, zaziva ga za pomoć pred

velikim katastrofama i opasnostima. Oni su bili u SZ-u javna molitva.

S vremenom, očito, oni su postali i privatna molitva pojedinaca.

Međutim oni su prvotno molitva zajednice, naroda Božjeg.


kojima stižemo sve do Abrahama, kojemu bi dano obećanje: »U tebi će biti blagoslovljeni svi narodi ze-mlje!« (Post 12, 3)

S psalmima je otprilike kao s kru-hom. Možemo raspravljati o kruhu, možemo ga raščlanjivati, dijeliti na njegove kemijske sastojke, međutim samo onome koji ga stvarno jede, daje i jača život. Samo onaj tko psalme »po-vazdan u sebi ponavlja« (Ps 1, 1), tko s njima »iz dubina vapije k Bogu» (130, 1), tko blagoslivljajući i zahvaljujući Bogu gleda u Boga koji gleda siromahe s visina a bogate prezire (Ps 113, 6 s.), samo će taj iskusiti da »čovjek živi od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih« (Pnz 8, 3), naime da živi od kruha i od riječi koje Bog daje.

SummaryThis paper is practically lecture held

to the participants of the scientific and practical symposium of the students of the church music. With this paper the author wants to introduce the au-ditorium in the hymns, canticles and psalms. Author mostly pays the atten-tion to the Psalms. He briefly exposes the nature of the Psalms, their origin, the titles of the psalms and the literal genus of the different Psalms. In the conclusion he speaks about the Psalms as an excellent kind of the prayer.

BILJEŠKE1 Adalbert REBIĆ (glavni urednik), Opći re-

ligijski leksikon, Zagreb, 2002., sub voce »hi-man«. Jeronim ŠETKA, Hrvatska kršćanska terminologija, drugo izmijenjeno, poprav-ljeno i upotpunjeno izdanje (reprint), re-printno izdanje izdao list »Marija«, Split, 1976., sub voce »himan«, »kantik« i dr.

2 Helmut BRUNNER – Klaus FLESSEL – Friedrich HILLER, Lexikon Alte Kulturen, II, Zürich, 1990., 290.

3 Pierre-Yves FUX, Les sept Passions de Pru-dence (Peristephanon 2.5.9.11–14). Introduc-tion générale et commentaire, 496 stranica, Éditions Universitaires, Fribourg, 2003.; Michael ROBERTS, Poetry and the Cult of the Martyrs. The Liber Peristephanon of Pru-dentius, Ann Arbor, 1993.

4 ROBERTS Michael. The Humblest Sparrow: The Poetry of Venantius Fortunatus, Ann Ar-bor, 2009.

5 Josef HÖFER– Karl RAHNER, Lexikon für die Kirche, V, Freiburg, 20063., 559 – 566.

6 Adalbert REBIĆ (ur.), Psalmi i kantici. Uvodi i komentari, Zagreb, 2010., 358 stranica.

7 Adalbert REBIĆ, Psalmi kao molitva, u Bo-goslovska smotra, 61 (1991.), 390 – 392.; ISTI, Glazba i ples u psalmima, u: Biblija – izvor religija i kultura, Zagreb, 1998., str. 63 – 75.; Alfons DEISSLER, Psalmi, komentar, Zagreb, 2009.

8 Masoretsko je tumačenje biblijskog teksta nastalo dosta kasno, oko 1200 do 1300 godina poslije grčkog prijevoda pa je oprav-dano pitati se, u kojoj je mjeri masoretsko tumačenje biblijskog teksta vjerno drevnoj predaji. Unatoč tomu, masoretski hebrej-ski tekst uživa i danas veliki ugled . Kritika hebrejskog biblijskog teksta je u novije vri-jeme uvelike napredovala, zahvaljujući pro-nađenim biblijskim rukopisima u Kumranu (poslije 1948. godine).

9 Pjesme, hebrejski tehillim (jedn. tehillāh od gl. hillel znači pjevati hvalu, pjevati zahvalni-cu). Rabio se i naziv tefillot (sg. tefillāh mo-litva, od glagola pillel znači moliti se Bogu). Redni brojevi psalama u hebrejskom izvor-niku nešto se razlikuju od rednih brojeva psalama u starome grčkom prijevodu (Sep-tuaginta) i latinskom prijevodu (Vulgata), gdje se Ps 9–10 i Ps 114–115 uzimaju kao jedan psalam, dok se Ps 116 i 147 razdvaja-ju u po dva psalma. Brojenje kakvo je u Sep-tuaginti i Vulgati postalo je tradicionalno do naših dana. U našem prijevodu psalme brojimo prema hebrejskom izvorniku, a u zagradu stavljamo tradicionalni broj, pre-ma Septuaginti i Vulgati. Bolje poznavanje semitskih jezika danas, osobito ugaritsko-ga (na temelju ugaritskih tekstova, iskopa-nih poslije 1929. godine u Raš eš-Šamri, na obali Sredozemnoga mora, između Sirije i Libanona), pomaže nam da bolje razumi-jemo pojedine izraze, imenice, pridjeve i glagole hebrejskih psalama.

10 U iskapanjima u Kumranu (1947. – 1958.), na zapadnoj obali Mrtvoga mora, također su pronađeni hvalospjevi, vrlo slični biblijskim psalmima (Hodajot).

11 Nemaju svi psalmi naslove. Njih 34 ne-maju nikakav naslov i zovu se psalmi orfa-ni (psalmi bez oca i majke, siročad). Stari prijevodi hebrejske Biblije (Septuaginta, Vulgata, Pešita) u prijevodu su proširivali naslove ili ih dodavali onim psalmima koji takvih natpisa nisu imali. Targum, koji je već po svojoj biti bio slobodan prijevod, nastojao je te naslove prilično proširiti. Ti naslovi ne potječu od autora psalama. Bili su naknadno pripisivani. No unatoč tomu oni su vrlo stari i imaju stoga stanovitu povijesnu vrijednost. Iz tih naslova sazna-

jemo nešto o asocijacijama koje su u od-nosu na ovaj ili onaj psalam imali oni koji su psalme u predaji prenosili s naraštaja u naraštaj i o duhovnosti pojedinih krugova koji su psalme molili i meditirali. Mi još uvijek nismo dovoljno istražili nastanak i sadržaj tih naslova. Međutim nešto o nji-ma, ipak, znamo.

12 Kao što je stara tradicija pripisala Salo-monu mudrosne knjige, tako je i psalme pripisala Davidu, velikom pjesniku i orga-nizatoru kulta u Izraelu. Sasvim je vjerojat-no da neki psalmi sežu do Davida. Samo je teško u pojedinim slučajevima to dokazati. Naslovi psalama ne pružaju nam sigurno svjedočanstvo, jer izvorno označuju samo pripadnost nekoj zbirci pjesama, a ne isti-ču autorstvo. Brižljivom se analizom može utvrditi povezanost pojedinog psalma s drugim spisima SZ-a (npr. s Ponovljenim zakonom, s nekim proročkim ili mudro-snim spisima). To nam može pružiti dra-gocjene podatke za određivanje vremena postanka.

13 Ps 8, 19, 29, 33, 46–48, 76, 84, 87, 93, 96–100, 103–106, 113, 114, 117, 122, 135, 136, 145–150.

14 Ps 12, 44, 60, 74, 79, 80, 83, 85, 106, 123, 129, 137.

15 Ps 3, 4, 5–7, 11, 13, 16, 17, 22, 25, 26, 28, 31, 38, 42–43, 51, 54–57, 59, 63, 64, 69–71, 77, 86, 102, 120, 121, 130, 131,140–143.

16 Ps 18, 21, 30, 33, 34, 40, 65–68, 92, 116, 118, 124, 129, 138, 144.

17 To su psalmi pisani u različitim književnim formama, sežu do kraljevskih vremena i od-nose se na izraelskoga kralja, npr.: proroštvo za kralja (2, 110), molba ili zahvala za kralja (20, 21, 61, 72, 84), molitva za kralja (18, 28, 63, 101).

18 Kralj se izabranog naroda, budući da je pomazan, zove »pomazanik« (hebr. ma-šiah, mesija). Najvećem od svih kraljeva, Davidu, Bog je, prema 2 Sam 7, 16, obećao da će mu »prijesto (dinastija) ostati dovi-jeka«! To se proroštvo vrlo često spominje u Bibliji. Oko njega se s vremenom sve ja-snije oblikovala nada u jednog Davidova potomka, po kojem će Bog ispuniti svoj spasiteljski plan. Uz kralja – pomazanika vezano je tako očekivanje Pomazanika – Mesije.

19 Ps 6; 7; 13; 17; 25; 26; 35; 38; 39; 42–44; 51; 55; 69–71; 77; 79; 80; 86; 88; 90; 102; 109; 119; 130; 137; 140–143.

20 Erich ZENGER, Mit meinem Gott über-springe ich die Mauer, Einführung in das Psalmenbuch, Freiburg – Basel – Beč, 1987., 11 – 12.

21 Erich ZENGER, Mit meinem Gott über-springe ich die Mauer, 11-12.


UvodPraksa liturgijskoga pučkog, neka-

dašnjega glagoljaškog pjevanja u Solinu je jasno prisutna već cijeli niz godina.1 Iako danas značajno izmijenjeno, ono, ipak, zadržava svoje osnovne i prepo-znatljive karakteristike, nastavljajući nit glagoljanja – ponajprije u napjevi-ma crkvene namjene. Pri sagledavanju slike ukupne pučke glazbene baštine lako je uočiti određene prepoznatljive i zajedničke melodijsko-harmonijske (ili neke druge) modele, i na području crkvene i svjetovne glazbe, budući da su međusobni utjecaji između ta dva pola tijekom povijesti itekako bili izra-ženi. Jasno, ponajviše stoga što su ih stvarali i izvodili mahom isti pjevači, a s druge strane zato što je Solin prirod-no smješten na tranzitnom području

(cestovni, željeznički i pomorski pro-met) kroz koje su protjecale i filtrirale najmanje dvije glavne, znatno različite struje: jedna koja je povezivala za-gorsko zaleđe s obalom (preko Klisa, »ključa Dalmacije«), i druga, koja je tekla duž obale, na pravcu od Trogira do Omiša.2

Iako nije teško ustanoviti kako je mijena ili, gdjekad, erozija takva izri-čaja neminovna, i u kvalitativnom, i u kvantitativnom smislu, valja shvatiti da se još danas nalazimo u vremenu kada je – posredstvom (možda posljednjih živućih) svjedoka – još moguće uspo-staviti kakvu-takvu vezu s vremenima koja su na neki način već postala kate-gorijom koju bismo slikovito ocijenili kao illo tempore. Ono što je Jerko Mar-tinić [JM] još godine 1975., u slučaju

Stara solinska misaMirko Jankov, prof.

Autor u članku obrađuje Staru solinsku misu, koju u sklopu glazbeno-li-turgijske pučke baštine i danas njeguju »Pučki pivači Gospe od Otoka«. Iako je iznesen sažet osvrt i na neke druge misne napjeve, ovaj prikaz ponajprije obrađuje praksu pjevanja nepromjenjivih misnih dijelova (mi-snoga ordinarija), koja se u crkvi Gospe od Otoka tijekom crkvene godi-ne i danas može zateći. Zbog detekcije određenih (u pučkoj baštini često prisutnih) prirodnih izmjena u načinu izvedbe i samoj melodici, ovom prigodom je – radi konkretne usporede – osim recentne verzije solinske mise predstavljeno i nekoliko transkripcija odnosno rezultata relevantnih istraživanja drugih dvaju autora, V. Berse i J. Martinića, nastalih u pr-vom i sedmom desetljeću XX. stoljeća. Također je u smislu sažete kompa-racije – zbog potpunijega shvaćanja organske povezanosti samoga solin-skog napjeva mise s istovrsnim napjevima nekih susjednih mjesta na nešto širemu solinskom području – povučena pregledna paralela.

MirKO JAnKOv (Split, 1983.) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu postigao je zvanje magistra glazbene pedagogije (2009.) te, kao drugi završeni studij, zvanje magistra muzike (orgulje – izvođački smjer, cum la-ude), u klasi poznate hrvatske orguljašice ljerke Očić (2010.). Polaznik je ii. godine poslijediplomskoga specijalističkog studi-ja orgulja na Muzičkoj akademiji (mentori red. prof. lj. Očić i izv. prof. dr. sc. v. Ka-talinić). interpretaciju i tehniku orguljanja usavršavao je kod prof. A. Meneghella (Mantova), prof. b. Klapprotta (Weimar) i prof. r. bauer (ljubljana). nastupao je u zemlji i inozemstvu (Austrija, italija, Ka-nada). dugi niz godina djeluje i na polju crkvene glazbe; od 2001. – 2010. godine kao regens chori crkve Gospe od Otoka u Solinu, dok je za vrijeme studija u Zagre-bu u crkvi bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu djelovao kao glazbeni surad-nik. Uz orguljanje i zborsko dirigiranje ak-tivno se bavi organologijom, pedagoškim, muzikološkim i etnomuzikološkim radom. Poseban interes i naglasak polaže na sta-riju hrvatsku kulturnoglazbenu baštinu i glagoljaško pjevanje, iz čega redovito objavljuje stručne i znanstvene radove. nastavnik je orgulja, klavira i povijesti glazbe u Glazbenoj školi dr. fra ivana Gli-botića u imotskome.


zapisivanja kliških napjeva nazvao »ostacima ostataka«3, sada se i u So-linu može gdjekad nazrijeti, posebno u napjevima koji nisu više liturgijski funkcionalni (primjerice Plač Jeremije proroka, pokojnička posljednica Dan od gnjeva, brojni napjevi koji su nekada bili sastavnim odnosno neizostavnim dijelom časoslova i sl.). Ipak, stanje i istraženost solinskih napjeva danas je – ponajprije zahvaljujući melogra-fima, odnosno etnomuzikolozima – u daleko boljem položaju po pitanju svo-jega očuvanja (ili barem zabilježbe) i proučavanja negoli nekada.

U okviru mojega istraživanja pučke glazbene baštine područja solinske prodoline, ovom ću se prigodom osvr-nuti na jedan dio (možda onaj iz reda najvrednijih ostvarenja) staroga solin-skoga crkvenog pjevanja, koje dobrim dijelom gaje »Pučki pivači Gospe od Otoka«. Radi se naime o Staroj so-linskoj misi – i to kompletnu misnom ordinariju i nekolicini pripadajućih pjesama koje se još danas izvode u sklopu mise (ponekad i koncertno), a koje ću ovom prigodom samo usput-no spomenuti. Kako ovakav rad goto-vo nužno u sebi nosi i stanovitu dozu arbitrarnih zaključaka ili možebitnih nedoumica (ponajprije onih po pita-nju apsolutno determiniranoga nači-na pjevanja ili izvedbe), moram nagla-siti kako su mi pri ovom projektu od iznimne vrijednosti i pomoći bili rad i dugogodišnje poznanstvo s »Pučkim pivačima« i njihovom praksom pjeva-nja4 (u kojoj, uostalom, ponekad i sâm imam udjela).

»Pučki pivači Gospe od Otoka«U brojnim hrvatskim primorskim

mjestima dugi je niz stoljeća postojala (odnosno postoji) veoma živa tradicija »seljačkih« zborova5 – pivača.6 Tako je po svoj prilici bilo i u Solinu, gdje i danas djeluje crkveni muški zbor pod nazivom »Pučki pivači Gospe od

Otoka« (»Pivači Salone«). Oni su, uostalom, dugo vremena bili i jedino »organizirano« glazbeno tijelo u crkvi Gospe od Otoka, i kao takvi zaduženi za predvođenje crkvenoga pjevanja. Ovdje se, sasvim opravdano, postavlja i pitanje utvrđivanja konkretne staro-sti ove tradicije. Pošto su crkvene knji-ge iz vremena XIX. stojeća (kao i one starije) mahom nastradale ili u poža-rima ili u ratovima, moguće je, barem djelomično, saznati koju informaciju od starijih kazivača (pjevača). Slaven Barišić (1945.) navodi kako je svoje-dobno od starijih pjevača7 i Solinjana nakon nedjeljne mise, po dolasku kući, čuo pričati »kako su pivači lipo [da-nas] pivali/kantali«. Tako – posredno – možemo zaključiti kako su »Pučki pivači« u Solinu po svoj prilici prisutni negdje od druge polovine XIX. stolje-ća. Moguće je, dapače i vjerojatno, da je ta tradicija u Solinu još i starija, što – ne slučajno – koincidira s vremenom značajnije (odnosno sve veće) zastu-pljenosti laika u crkvenim obredima (među ostalim, i u pjevanju).8

Solinsko pučko – a unutar toga, najprirodnije, i crkveno pjevanje –po-sljednjih je nekoliko stoljeća doživjelo

značajne obrate. Prvi za vjerovanje veoma drastičan lom nastaje za vrije-me i nakon turskih pustošenja, koja su izazvala egzodus domicilnoga življa. Po oslobođenju Klisa, godine 1571., dalmatinski providur Leonardo Fos-colo to područje naseljava stanovniš-tvom iz drniškoga područja, točnije iz Petrova polja.9 Novo se pučanstvo (kako je dosad o tome već bilo govora) u nadolazećem vremenu akomodira-lo, stvarajući vlastiti kulturni ambijent – među ostalim i pjevanje. Zanimljivo bi bilo egzaktno pratiti raznorodne utjecaje koji su se stoljećima ispreple-tali i njihovu susljednost, no to je zbog općih nedostataka materijalnih doka-za starijih od stotinu godina nemogu-će. Ipak, lako je uočljiva činjenica kako su se u solinski glazbeno-pučki idiom tijekom vremena ucijepile melodika i neke druge folklorne karakteristike užega dalmatinsko-primorskog poja-sa, dok su elementi zaleđa (dakle oni tipični za Dalmatinsku zagoru) već

Pjevač Vicko Sesartić – Šenculin pjeva štenje odnosno pištulu ispred crkve Gospe od Otoka,

negdje krajem 70-ih godina XX. stoljeća


poodavno iščezli. Ipak, u takvoj kon-stelaciji folklornih osobina kao da je prisutna određena dihotomija, budući da sâm govor (kao neodvojiv element od pučkoga pjevanja) u Solinu od vremena doseljenja naroda iz Zagore odaje jasne osobine štokavske ikavice. Tomu se priključuju i jezični naglasci, koji su primjerice značajno različiti od susjednih područja čakavštine, Kaštel Sućurca ili Splita. Na taj se način dogo-dila svojevrsna selektivna stilska asimi-lacija – čiji je rezultat neka vrsta hibri-da, koji pokazuje zanimljive značajke. Ostale, vjerojatno manje izmjene u na-pjevima, uslijedile su postupnije i pri-rodnije u nadolazećim vremenima, s novim solinskim naraštajima pjevača.

Karakteristike solinskoga pučkog pjevanja

Način pjevanja »Pučkih pivača« u Solinu, slično kao i u susjednim mjestima10, pokazuje tipične osobine dalmatinskoga klapskoga pučkog pje-vanja. Možda se je i previše lako pri-kloniti rješenju da se za solinsko pje-vanje ponove sve one najspecifičnije i općenite karakteristike dalmatinskoga pjevanja. Ipak, valja imati na umu da je svako naše (veće ili manje i više ili manje slično) mjesto tijekom povijesti posjedovalo i neke vlastite osobitosti – izražene makar i u neznatnim deta-ljima.11 Vjerodostojna obrada proble-matike folklora koji zastupa govorenu, odnosno pjevanu riječ morala bi oku-piti – u ovom slučaju svakako – i etno-muzikologe i lingviste specijalizirane za zavičajne govore, jer upravo iz govo-ra i izgovora najprirodnije proistječu i glazbene fleksije. Nažalost, do danas (koliko mi je poznato) solinski govor nije detaljnije obrađen, a sve se svodi na usputne crtice pojedinih autora o nekim specifičnim izrazima i najop-ćenitijim osobinama. Ta se činjenica svakako pokazuje ograničavajućom u odnosu na iscrpnije etnomuzikološko

proučavanje; stoga ću i ja ovom prigo-dom u kontekstu govora spomenuti tek ono što mi se čini najnužnijim.

Dvije, možda najznačajnije odlike pučkoga pjevanja u Solinu u prošlosti su bile spontanost te vlastit, nepo-sredan osjećaj za oblikovanje fraze i harmonijsku profiliranost napjeva.12 Šekondiranje13 je predstavljalo uvjer-ljivu akordnu pratnju, koja se u pravi-lu temelji na tri osnovne harmonijske funkcije: toničkoj, subdominantnoj i dominantnoj (s time da pritom govo-rimo o netemperiranom sustavu).14 Ovdje, kad je već riječ o »harmonij-skim funkcijama«, valja odmah reći kako funkcionalnost akorda u (dal-matinskom) pučkom pjevanju ne prati dosljedno (što je i sasvim razumljivo) klasične harmonijske principe, već više pokazuje osobine modalitetnosti.15 To se u prvomu redu odnosi na relativno čest akordni »spoj« dominante, na-kon čega slijedi subdominanta, ili pak melodijskoga gibanja, u kojemu vo-đica nastavlja gibanje idući silaznim smjerom. Već ta dva, veoma česta pri-mjera harmonijske »nefunkcionalno-sti« (u onome klasičnom, tipiziranu obliku) detektiraju osebujnost dalma-tinskoga, pa tako i solinskoga pučkog pjevanja. Veoma je česta i pojava da je dominantna funkcija, predstavljena nepotpunim dominantnim septakor-dom (u kojemu je izostavljena terca/vođica; usp. MJ Gospodine, t. 2). U har-monijskom smislu moguće je uočiti dvije osnovne vrste kadencā:

¬ kadenca na tonici16 (u suzvučju koje u najmanju ruku sadrži te-meljni ton i njegovu [veliku / dursku] tercu, dok toničku kvin-tu ponekad izvode baritoni);

¬ polovična kadenca na dominan-ti (ispod završnoga temeljnog tona u prvom glasu javlja se do-nja kvinta, poznata i kao »šuplja kvinta«17; ta se situacija unutar dvopjeva I. i II. tenora osim na

krajevima često očituje i unutar fraze u solinskim napjevima).

Što se tiče same prakse izvođenja, zanimljivo je kako se i u Solinu neri-jetko pjeva(lo) napamet18, čak i cijela opsežna štenja, ili pak iz (tiskanih ili rukopisnih) liturgijskih priručnika19 (primjerice iz Hrvatskoga Bogoslužbe-nika, Vlašićevih Obreda Velike sedmice i Priručnika za svećenike kod oltara). Druga specifična situacija jest ta da predvodnik pjevanja (najčešće I. ili II. tenor) započinje incipitom, imajući tekstovni predložak, dok ostatak zbo-ra spontano nastavlja pjevanje: takva je situacija danas relativno česta. Ka-rakterističan je grlen i otvoren način pjevanja, ponekad s mogućim pri-zvukom nazalnosti (ovisno, naravno, o pjevačkoj postavi, kao i o trenutnoj dispoziciji pjevača), s manje ili više an-gažiranim izgovorom, u frazama teme-ljenim na širokom dahu20 i većinom u forte dinamici. Što se tiče dinamike, ovdje ću spomenuti i jedan zanimljiv izuzetak od dosljedno glasne izvedbe, u Virovanju – na dijelu: »I uputio se jest od Duha svetoga iz Marije Dive. I čovik učinio se jest.« Upravo se te dvi-je rečenice – koje je u prošlosti pratila i gesta naklona tijela21, ili bi se čak na trenutak pokleknulo – pjevaju znatno tiše i nježnije, pošto sadrže jednu od glavnih vjerskih istina. Karakteristič-no je i to što jedan opći dojam takva pjevanja – u troglasnomu22 slogu, koji je često tijesno postavljen – daje najčešće prvi tenor, pa mnogo ovisi i o njegovim sposobnostima, odnosno glasovnim karakteristikama. Moguće je i da se ponekad izmjenjuju dva prva tenora (ukoliko ih ima), što svakako predstavlja značajno obogaćenje izra-za, izbjegavanje moguće monotonije, a za pjevače i olakšanje same izvedbe. Ne treba iz vida ispustiti niti druge dvije dionice: tako drugi tenori čine »trbuh« zbora, popunjavajući srednju lagu, dok basi (pogotovo ako je prisu-


tan i koji profondo) daju stabilnu bazu gornjim glasovima. Kod basa je mož-da uočljiviji nešto manji angažman oko izgovora i jasnoće teksta, budući da oni melodiju prate najčešće dugim tonovima, između kojih je – pri skoko-vima – često uočljiv i glissando način njihova povezivanja.

Ranije je i broj pjevača bio veći: znalo ih je biti i dvadeset, dok je danas taj broj u najboljem slučaju prepolovljen. Pjevanje se nerijetko izvodilo na način dijaloga »u dva (polu)kora«: ili na koru crkve ili u prostoru neposredno ispred prez-biterija, u klupama (ili, kako stariji pjevači još znaju reći, »u bancima«) koje su bile postavljene sučelice23. Danas pak stalno pjeva cijeli zbor, ili se na pojedinim mjestima kolek-tiv izmjenjuje sa solistom/solistima u responzorijalnom, odnosno anti-fonalnom načinu izvedbe.

Liturgijski pučki napjevi podi-jeljeni su u dvije skupine; misu i (najvažnije dijelove) božanskoga časoslova (poglavito nedjeljama, blagdanima i svetkovinama). Tomu se gdjekad priključuju još i napjevi nekih (pučkih) pobožnosti (procesi-ja i sl.), ili pak opsežnih pokojničkih (sprovodnih) obreda. I prema sjeća-nju starijih pjevača i Solinjana, kao i prema zapisima u kronici župe24 Gospe od Otoka, vidi se kako su se »Pučki pivači« svojim pjevanjem aktivno angažirali oko (para)litur-gijskih slavlja i života svoje župe. Danas su »Pučki pivači Gospe od Otoka« osobito aktivni u obredima Velikoga tjedna te na »velikoj« žu-pnoj misi. Njihova baština i njezine najznačajnije odlike jezgrovito se mogu uvidjeti u Staroj solinskoj misi, a zatim i u drugim brojnim napje-vima koji prate liturgiju Velikoga tjedna i crkvene godine (makar u onome što se uspjelo očuvati) te u sprovodnim obredima.

Pjevana misa u SolinuMisa25 predstavlja glavni oblik bo-

goslužja Katoličke crkve. Glavna joj je svrha komemoriranje i u određenome smislu obnavljanje Kristove Posljed-nje večere, odnosno njegove žrtve na križu. Stoga je njezin središnji dio pre-tvorba (transsupstancijacija) kruha i vina, što uključuje pričešćivanje, u ko-jemu osim svećenika sudjeluju i vjer-nici. Sve ostalo u misi priprema, od-nosno zaključuje ta središnja zbivanja. Misa se sastoji od nepromjenjivih, od-nosno stalnih, i promjenjivih dijelova, što znači da određeni dijelovi ostaju u misnom tekstu svakog dana u godini, dok se drugi mijenjaju u zavisnosti od većih i manjih blagdana, svetkovina ili od sveca kojemu je dotični dan po-svećen. Nepromjenjivi misni dijelovi nose zajednički naziv ordinarium mi-ssae te obuhvaćaju Gospodine (Kyrie), Slava (Gloria), Vjerovanje (Credo), Svet (Sanctus) – i u njegovu okviru – Blagoslovljen (Benedictus) te Jaganjče Božji (Agnus Dei). Poseban je oblik misnoga bogoslužja misa za mrtve, lat. requiem. U rekvijemu se izostavljaju Slava i Vjerovanje, a nakon zavlake sli-jedi poznata posljednica26 (sekvenca)

Dies irae (Dan od gnjeva). Promjenjivi misni dijelovi nose zajednički naziv proprium missae/proprium de tempore (proprium = vlastit, dakle ono što je vlastito samoj misi dotičnoga dana). U tu skupinu pripadaju zborne molitve (collectae), poslanica (epistola), evan-đelje, predslovlje (praefatio), popriče-sna molitva (postcommunio); izrazito glazbeni dijelovi promjenjivoga dijela su ulazna pjesma (introitus), pjesma na stubištu (gradual), aleluja, zavlaka (tractus), prikazna pjesma (offertori-um) te pričesna pjesma (communio).27

Prije posljednjih liturgijskih refor-mi euharistijska je služba (misa) za-počinjala svećenikovim škropljenjem puka (izvan uskrsnoga vremena), dok su za to vrijeme pjevači izvodili ulaznu pjesmu Poškropi me šipantom (napjev »za pristup«, koji je iščeznuo). Misa je (baš kako se pjeva još i danas) zavr-šavala trostrukim zazivom Budi faljeno [ili hvaljeno] po sve vrime Isusa, Marije i Josipa slavno i sveto ime! Tomu se pri-ključuju napjevi promjenjivih misnih dijelova, kao i neizostavna marijanska

»Pučki pivači Gospe od Otoka« u procesiji izvode napjeve, po prilici krajem 70-ih godina XX. stoljeća


pjesma O prislavna, Božja mati.28 Da-nas se u Solinu na misi, nažalost, ne pjevaju više niti svečana štenja29 (čita-nja) odnosno pištule (poslanice) – dok su se nekada30 pjevala melodijski čak tri različita napjeva, božićni, uskrsni te onaj za vrijeme kroz godinu.31 Po-sebnu ulogu zauzima navedena Stara solinska misa, kojoj je ovaj rad u cije-losti i posvećen. Ta se praksa pjevanja

lelnim tercnim linijama, koje su podr-žane markantnim basovskim pedal-nim tonovima (gdjegdje i paralelnim udvajanjem dionice drugoga tenora). Sama prepoznatljiva glazbena motivi-ka dosljedno se susreće u svim misnim stavkama (princip pjevanja »na istu temu«), što je tako, na poseban način, čini zaokruženim i cjelovitim iskazom njezinih davnih pučkih stvaratelja.

I sam je tekstualni predložak34 ar-haičan, s mjestimičnim česticama šćaveta ili (starijega) crkvenostarosla-venskoga jezika hrvatske redakcije, koji su karakteristični za glagoljaško bogoslužje, a to misu suvremenom uhu čini dodatno zanimljivom.35 Da-nas se ta misa najčešće pjeva na veli-koj župnoj misi, svake prve nedjelje u mjesecu (izuzev u ljetnomu vremenu), s time da se Virovanje (carigradsko-ni-cejsko), nažalost, izvodi veoma rijetko (eventualno koncertno).36 Prije osni-vanja Mješovitoga zbora Gospe od Otoka, pedesetih godina XX. stoljeća, Stara solinska misa je bila najčešća u liturgijskoj uporabi, dok se ona druga, korizmena, već odavna ne pjeva, i u potpunosti je zaboravljena.37 Možemo pretpostaviti kako je korizmena misa u svojemu izričaju, u odnosu na prvu misu, možda bila ponešto skromnija, a možda i kraća, što bi bilo u suglasju s karakterom samoga korizmenog vre-mena. U pokojničkoj se euharistijskoj službi – u samome misnom ordinariju – danas pjeva Misa za pokojne u e-molu, fra Ivana Glibotića, iz njegove pjesma-rice Pivajmo, braćo kršćani!38, uz neke pripadajuće pjesme, psalme i štenja.

Znanstvena proučavanja i osvrti na Staru solinsku misu

Solinsko je pučko pjevanje u po-sljednjem stoljeću uspjelo privući pozornost stručnjaka, koji su ga u nekoliko navrata proučavali.39 Ovom ću se prigodom osvrnuti po-glavito na rezultate istraživanja dvo-

mise očuvala do današnjih dana, a predstavlja specifikum u crkvenome pučkom pjevanju u Dalmaciji.32 Sta-ra solinska misa, izrazito značajna po svojoj vrijednosti i značenju za taj kraj, zaslužuje stoga biti na poseban način obrađena. Ona se odlikuje spontanim pučkim troglasjem (gdjekad i četvero-glasjem, što je svakako pojava novijega datuma33), najčešće u tenorskim para-

»Pučki pivači Gospe od Otoka«


jice etnomuzikologa koji su pojedine crkvene napjeve (konkretno, dijelo-ve mise) i melografirali – Vladimir (Vladoje) Bersa (1864. – 1927.) i Jerko Martinić (1936.).40 Tomu ću pridodati i prikaz sadašnjega stanja Stare mise, čiju sam transkripciju napravio uglavnom prema snimci s kompaktnog diska koji je objavljen u sklopu nevelike monografije Puč-ki crkveni i svjetovni pjevači Solina – Pivači Salone – glagoljaško pjevanje Solina (2002.).41 Radi nadopune postojećih odnosnih audiomateri-jala i razjašnjenja pojedinih dvojbi, snimanja sam obavljao i na probama zbora u nekoliko navrata (u svibnju 2012. godine).

Vladoje Bersa [VB] narodne je na-pjeve sakupio u razdoblju od 1906. do 1907., zapisavši napjeve i teksto-ve u Zbirci narodnih popievaka (iz Dalmacije).42 Dana 25. rujna 1906. Bersa je tako posjetio i Solin, gdje mu je Ante Ivić pok. Stipana (1874. – 1930.), solinski trgovac i gostioničar (član »Pučkih pivača«), otpjevao nekolicinu popijevki.43 Što se tiče crkvenih napjeva, Bersa je, nažalost, zapisao samo dva fragmenta44 (dvo-glasno, iako – čini se – prema pje-vanju jednoga kazivača): Gospodine pomiluj (br. 149/prilog 1)45 te I na ze-mlji mir ljudim dobre volje, odnosno Slava (br. 150/prilog 2)46. Možemo reći kako je na taj način zabilježio cijeli prvi stavak mise – Gospodine, pomiluj – pošto su zazivi Gospodine i Kr(i)ste veoma slični (razlika je u tekstu, štoviše, samo u jednoj rije-či). Prema Bersinu zapisu, čini se da incipit odmah kreće u dvoglasnom slogu, jednako kao i Slava (br. 150/prilog 2). Prema uobičajenoj logi-ci harmonijskih zbivanja u takvom načinu pjevanja, zapravo, i ne bi bilo teško rekonstruirati basovu dioni-cu, osim što ostaje dvojba trenutka njezina uključenja u izvedbu. Sa za-

drškom se možda može uzeti i apso-lutna intonacija napjevâ, koju Bersa donosi (pogotovo u relativno visoko postavljenom stavku Gospodine, dok bi intonacija Slave i mogla odgovara-ti realnom stanju).

Zapis za Slavu, u smislu rekon-struiranja cijelog stavka, već pred-stavlja znatan problem, pošto Bersa donosi samo prvu rečenicu toga inače opsežnog himna.

Usporedba Bersinih zapisa – ma-kar i u takvu opsegu, s dvije posljed-nje transkripcije (JM i MJ; prilozi br. 3 i 4), pokazuje značajne sličnosti (svojevrstan motivički nukleus), ali i razlike. Međutim postojanje razlika (u odnosu na novije transkripcije) pritom nas i ne treba čuditi, jer je upravo prisutnost improvizirajuće-ga momenta u takvu pjevanju ima-nentna. Ta razlika varira čak i unutar jedne generacije pjevača, a pogotovo

u vremenskom razdoblju od jedno-ga stoljeća. S druge strane Bersa se oslanja na jednoga kazivača, koji je vjerojatno – u najboljoj namjeri – prezentirao jednu verziju istine. Na-ime ukoliko je prisutno dvoje ili više

solista (a primjer Gospodine, pomiluj u ono se vrijeme pjevao triput za sva-ki zaziv), svaki od njih se želi na neki način istaknuti (ili barem razlikova-ti) svojim umijećem, tj. muzikalno-šću, fjoriturama i sl. Takav je princip, uostalom, u strofičnim napjevima koji sadrže solistički zapjev prisutan kod »Pučkim pivača« i danas (pri-mjerice pjesma Podno Klisa, u kojoj svaku strofu započinje drugi glas).

U nastavku donosim posljednje relevantno istraživanje i njegove re-

zultate, ponajviše zbog komparacije transkripcija iste materije. Muzikolog Jerko Martinić godine 1974. snimio je i transkribirao napjeve u solinskoj župi Gospe od Otoka.49 U svojoj stu-

Prilog br. 1 Gospodine pomiluj!, faksimil. Iako

Bersa napjev ne atribuira kao solinski, u dijelu knjige s tekstovima stoji

navedeno kako mu ga je 25. IX. 1906. pjevao A. Ivić, s naznakom kako je

»daljnji tekst za Kyrie u prievodu«47

Prilog br. 2 I na zemlji mir ljudim dobre volje, faksimil. Bersa je primjer izradio prema pjevanju istoga kazivača, s

jednakom opaskom kako je »daljnji tekst za Gloria u prievodu«48


diji Pučki napjevi misa iz srednje Dal-macije u kontekstu glagoljaške tradicije (Zagreb, 2011.), u osvrtu na solinsku misu (za nedjelje i blagdane) on po-jašnjava: »Ova ›stara solinska misa‹, tako već od davnine zvana, dodatni je primjer postupka pjevanja melodija svih njezinih stalnih dijelova na istu temu u procesu intuitivne ›kombina-torike‹ svima im zajedničkih motiva. Takvim se načinom neki od tri niže predstavljena konstitutivna motiva napjeva Gospodine (četvrti F, ritmič-ki naglašeniji i svuda finalni, repriza je trećeg) nalaze raznoliko prisutni u napjevima drugih dijelova mise, po-negdje lakše modificirani kao ›kon-trastni elementi‹ u službi određene melodijske varijabilnosti.« 50

Analiza koja se nalazi u nastavku Martinićeva teksta poslužila mi je dijelom kao predložak pri vlastitoj ra-ščlambi recentnoga stanja i kompara-ciji sa starijim izvorima.

Transkripcija, komparacija i rezul-tati istraživanja

Istraživanje koje sam poduzeo prigodom izrade ovoga rada imalo je za svrhu – nakon njezinih prijaš-njih zapisa – pomoću transkripcije objektivno prikazati aktualno stanje Stare solinske mise. S druge strane na taj sam način htio biti i praktičan,

odnosno htio sam olakšati učenje ove mise (osobito Virovanja, koje je već dobrim dijelom na pragu zabo-rava) mlađim naraštajima pjevača, kojima je takav pristup znatno bli-ži od »učenja na uho«. Odmah ću naglasiti kako su mi iskustvo rada s »Pučkim pivačima« i sudjelovanje u njihovim izvedbama bili osnovni kriteriji kojima sam se ravnao – pa je tako i moj pristup u melografiranju donekle elastičan. Da pojasnim: na-mjera mi je bila izraditi notni prikaz (prilog 4) tek jedne od (po mojemu mišljenju) objektivno optimalnih izvedbi [istaknuo M. J.] – pošto je u pučkome pjevanju nemoguće očekivati identične rezultate u ra-zličitim vremenima i okolnostima. Zato nisam strogo bilježio niti sva ponavljanja, baš kao što nisam bilje-žio niti upozorenja na svaki labilni, tj. intonacijski kolebljiv ton. Pri-tom napominjem kako pjevačima

interpretima toga i takvoga zapisa ostaju mogući izbori poput visine intonacije te slobode i mogućnosti daljnje modifikacije samih napjeva (točnije motivike) – jasno, u dobroj (na)mjeri, te uz punu svjesnost i po-znavanje njihova stila i zakonitosti. Tempa sam iskazao konvencional-nim i donekle subjektivnim nazivi-

ma, koji dobrim dijelom sugeriraju i način izvedbe. Tom sam se rješe-nju priklonio ponajviše stoga što pjevači tempo doživljavaju izrazito slobodno, ovisno o duljini daha (MJ Jaganjče, t. 1) odnosno gustoći (MJ Virovanje, t. 55) i ritmu teksta (MJ Jaganjče, t. 4).

Po pitanju nekih normativnih ele-menata, primjerice onih koji se tiču apsolutne intonacije (bez obzira na njezino moguće opadanje tijekom izvedbe), metroritamsku okosnicu i fraziranje, tempo, dinamiku i ago-giku, najvećim se dijelom referiram na snimku iz 2002. godine (svjestan da ona implicira određene »otegot-ne« okolnosti; »vanjsku« pomoć dobrih pjevača, akustičke fenomene koji stvaraju poteškoće pri slušanju, kao i određene naknadne kozmeti-zacije zvuka). Moguće dvojbe na-stojao sam otkloniti u neposrednu radu s »Pučkim pivačima«.

Komparacija najnovije transkrip-cije s dvije prethodne pokazuje zna-čajan odmak, već u tekstualnom predlošku51, ali i u nekim finesama (poglavito dionici I. tenora). Zbog

Prilog br. 3 Martinićev zapis stavka Gospodine

iz Stare solinske mise


opsega ovoga rada u daljnjoj ću se analizi poglavito referirati na stavak Gospodine. Bersin zapis sličan je da-našnjemu stanju napjeva, s time da su prisutne dvije manje, ali svakako čujne, razlike – silazni tercni skok s note g2 na notu e1. I sam napjev po duljini je nešto sažetiji u odnosu na posljednje dvije verzije (sadrži dvije fraze: »Gospodine« i »pomiluj«), koje su u melodijskome smislu za-dobile stanovito obogaćenje (ali i unutarnje, kvantitativno proširenje) dvjema melizmatskim frazama, koje se – odgađajući kadencu – pjevaju na vokalu e. Te dvije fraze u verzi-jama JM i MJ pokazuju međusob-nu sličnost, a time i stabilnost tog »umetka«, koji se javio tijekom vre-mena nakon Bersinih istraživanja. U motivičkom smislu (kao njegova va-rijanta) te fraze deriviraju iz već po-stojećega materijala prve fraze. Riječ »pomiluj« zamijenjena je u suvre-menijem prijevodu izrazom »smi-luj se«, koji se u posljednjoj verziji može pojaviti u jednostavnijoj (MJ Gospodine, t. 4) ili bogatijoj varijanti (t. 8). Ta je razlika u Martinićevu za-pisu izražena znatno manje, dok kod Berse to pitanje stoji sasvim otvore-no, budući da zapis sadržava samo jednu rečenicu (prvi zaziv).

Melodijske linije, koje se najbolje očituju u prvom tenoru, gipke su i valovite, a temelje se najčešće na se-kundnim pomacima (MJ Gospodine, t. 1 – 4). Gotovo svi (uglavnom uzla-zni) skokovi nadoknađuju se suprot-nim (silaznim) smjerom i izvođenjem (većine) »preskočenih« tonova (MJ Slava, t. 1, 13). Po pitanju najznačaj-nijih karakteristika melodike rezultati pokazuju da se u posljednjem stoljeću, ipak, uspjela očuvati osnovna, prepo-znatljiva fizionomija u motivici Stare solinske mise. Pritom pojedini tonovi u istovrsnim motivima pokazuju ma-nji ili veći stupanj varijabilnosti (ili

možda labilnosti) – što je osobito pri-mjetno u incipitima – dok drugi, pak, pokazuju veću stabilnost, djelujući poput svojevrsnih uporišnih točaka. Tako sâm početni ton u riječi »Gos-podine« pokazuje labilnost: prema zapisima VB i MJ to je II. stupanj, dok je u slučaju JM to I. stupanj (barem u jednom navratu). Kod pojedinih po-četnih i unutarnjih fraza moguće je detektirati toničke (MJ Gospodine, t. 1; Virovanje, t. 68), i polovične kadence (MJ Slava, t. 3). Naprotiv, završne fra-ze okončane su redovito polovičnom kadencom na dominanti, u svim slu-čajevima, sa specifičnim suzvučjem »šuplje kvinte« (MJ Gospodine, t. 4), iako gdjekad i uz naznake moguće terce (JM, fraza F). Posljednja fraza (»pomiluj« odnosno »smiluj se«, kako je već objasnio i J. M.) predstavlja ponavljanje prethodne, treće fraze, ali sadrži novi tekst, uslijed čega melodija poprima markantniji oblik, budući da preuzima i same tekstualne naglaske (MJ Gospodine, t. 7 i 8).

Pri analizi transkripcija JM i MJ moguće je uočiti osnovni melodijski okvir, koji može varirati od slučaja do slučaja (usp. JM, fraze I, II i III, u sva četiri retka; MJ, t. 3, 4, 7 i 8). Što-više, takav je princip uočljiv u svim stavcima mise, kroz fluktuaciju me-lodijskih motiva unutar fraza koje se dosljedno provlače cijelu misu (usp. MJ Gospodine, t. 2, i Svet, t. 4). Sam ambitus vodeće melodije kreće se naj-češće u okviru tetrakorda (usp. MJ Gospodine, t. 1 – 4 [od h1 – e2] i Jaganj-če, t. 4 – 5 [od h1 – e2]) ili, u melodij-ski razvijenijim pomacima, u opsegu pentakorda (usp. MJ Slava, t. 1 [od a1 – e2]; t. 31 – 35 [od h1 – fis2]).

Ritam i metar u najtješnjoj su vezi sa samim tekstom. Pritom je primjetno kako su melizmatske fraze dosljedno provedene (usp. MJ Gospodine, t. 1 – 3; Svet, t. 1 – 6) osobito na ležernom izvođenju ponovljenih vokala, dok

se kod veće i zbijenije količine tek-sta javlja i bitno čvršća deklamacija u pregnantnu ritmu (MJ Slava, t. 13). Pitanje unutarnjega oblikovanja fraza, cjelina, većih odsjeka kao i samih sta-vaka, također u potpunosti proistječe iz tekstnoga predloška, što u ukupnom dojmu stvara osjećaj izbalansiranosti.

Pjevana misa u okolnim mjestimaIako su i okolna mjesta (Klis, Vra-

njic, Mravince i Kučine) posjedovala vlastite pučke mise, solinska misa kao da je pokazala najveću otpornost, po-vezujući na neki način pretkoncilsku tradiciju s današnjicom. Uvid u napje-ve misa okolnih mjesta otvara vrata novih spoznaja o crkvenom pjevanju i njegovu međuprožimanju na solin-skomu području, ali ću se na to ovom zgodom osvrnuti u najkraćim crtama.

Od misa navedenih okolnih mjesta ostala nam je, posredno (tonski i/ili melografski zapisi) ili neposredno (u crkvenoj pjevačkoj praksi) sačuvana, nekolicina napjeva, gdjekad tek i fra-gmentarnih. Zapisi misa, manje li više cjeloviti, postoje za gotovo sva nave-dena mjesta, dok su se same izvedbe zadržale jedino u Vranjicu i Mravinci-ma52 i povremeno u Kučinama.53

Tako se možemo referirati na za-pise iz Klisa i Vranjica, koje je pri-godom svojih istraživanja obavio J. Martinić. On je u Klisu (1975.) me-lografirao napjeve Gospodine, pomi-luj, I na zemlji mir ljudima (za mise u nedjelje i blagdane) te Gospodine, pomiluj (atribuiran kao napjev »na misi za mrtve«; prilog br. 5). Upravo primjer iz Klisa sa solinskim napje-vom ima uočljive dodirne točke.54 Uzroke odnosno razloge povezano-sti napjeva (koje su očito prisutne) zasada možemo tek nagađati: nisu isključene ni možebitne rodbinske ili slične veze koje bi mogle utjecati da se napjev prenio ili jednoga mje-sta u drugo (primjerice ukoliko su


Prilog br. 5 Martinićev zapis stavka Gospodine iz kliške

mise za pokojne svojim incipitom, i nešto manje kadencama, neodoljivo podsjeća

na Gospodine iz Stare solinske mise

Prilog br. 6 Faksimil stavka Gospodine iz

vranjičke »starinske mise«, prema zapisu njihova ondašnjega zborovođe i orguljaša Tome Bulića (1909. – 2001.)

Klis i Solin u nekom vremenu dije-lili svećenika). Moguće je i to da ga je tko od kliških pjevača mogao čuti u solinskoj crkvi, konkretno prigo-dom proslave blagdana Male Gospe te ga je – ponešto modificiranog – prenio u Klis, kao napjev dijela or-dinarija u pokojničkoj misi (ostaje otvorenim pitanje kako su u toj misi zvučali stavci Svet/Blagoslovljen i Jaganjče Božji, budući da mi zasada nisu dostupne druge informacije).

Što se Vranjica tiče, Martinić je godine 1974. zapisao napjev Gospodin(e), pomiluj, kao »ulaznu55 na misi za mrtve«56 (budući da je tamo obrađivao samo [neke] spro-vodne napjeve). Korelacija između Klisa i Solina možda na prvi mah i može začuditi, budući da je veću sličnost očekivati s istovrsnim vra-

njičkim napjevima. Pritom u pri-misli imamo zajedničku crkveno-administrativnu povijest Vranjica i Solina, jer su oba mjesta dugo vre-mena bila objedinjena pod jednom župom, onom sv. Martina iz Vra-njica (Solin je bio vranjička kape-lanija sve do godine 1911.).57 Žitelji tih dvaju mjesta cijeli su niz godina

dijelili i crkvu (u najmanju ruku nedjeljom i blagdanima) – pa im je, najprirodnije, i pjevanje trebalo biti zajedničko. Uspoređujući ton-ske58 i notne zapise vranjičke pučke mise te se sličnosti doista (makar i djelomično) i uočavaju; naročito u stavcima Gospodine (Prilog br. 6) i Svet.59 Pritom konkretno mislim na incipite dotičnih stavaka. Oni u ovom slučaju, prema izvedbi koja mi je bila dostupna, odmah započinju dvoglasno, nakon čega se uključuju i basi s baritonima. U stavku Gospo-dine, pri izvedbi na snimci, moguće je zamijetiti i nepostojanje stanke60 između odijeljenih tekstovnih cjeli-na (štoviše, druga grupa započinje dok prva nije dovršila). Osim inci-pita i motivike na sličnosti ukazuje i deklamacija teksta. Ta dimenzija povezanosti napjeva misnoga or-dinarija – ovdje izložena ukratko – svakako ostavlja prostor i potrebu daljnjih istraživanja.


ZaključakPredmet ovoga rada – Stara solinska

misa – na neki način predstavlja srž cr-kvenoga pučkog pjevanja, dakle onoga koje na solinskom području nastavlja glagoljašku tradiciju. Komparacijom Bersinih i Martinovićevih transkrip-cija s posljednjom, koju sam izradio za potrebe ovoga istraživanja, nastojao sam prikazati njihovu međusobnu sličnost i razlike. U tom je smislu bilo zanimljivo uočiti i povezanost isto-vrsnih crkvenih napjeva u različitim mjestima solinskoga područja (što svakako ostavlja prostor i potrebu dalj-njih istraživanja). S druge strane kom-paracijom melografskih zapisa Stare solinske mise – nastalih u nešto više od posljednjih stotinu godina – uviđa se dosljednost fluktuacije pučkoga izri-

VRELA (IZVORI I LITERATURA):Kronika Solin (Od 1911 g. – Po-

vjestne crtice; žup. Mihanović D Mate) [rukopis]

Misa (za tri glasa) [rukopis][V. Bersa, 1944.] Vladoje Bersa,

Zbirka narodnih popievaka (iz Dal-macije), Zagreb, 1944.

[P. Z. Blajić, 1996.] Petar Zdrav-ko Blajić, Korizmeno pjevanje, So-linska kronika 18 (III), Solin, 15. II. 1996., 14.

[T. Ćićerić, 2010.] Tonći Ćiće-rić, Sprovodni napjev solinske Bra-tovštine, Tusculum 3, Solin, 2010., 147 – 165.

[T. Ćićerić, 2012.] Tonći Ćiće-rić, Solinsko pučko pjevanje kao predmet melografoskoga interesa u prvoj polovini 20. stoljeća, Tuscu-lum 5, Solin, 2012., 149 – 176.

[I. Glibotić, 1968.] Ivan Glibo-tić, Pivajmo, braćo kršćani!, Sumar-tin, 1968.

[M. Jankov, 2010.] Mirko Jan-kov, Glagoljaška glazbena baština u Solinu i njegovoj okolici, Tusculum 3, Solin, 2010., 133 – 145.

[M. Jankov, 2011.] Mirko Jan-kov, Večernje koje se pjevaju u Vra-njicu, Tusculum 4, Solin, 2011., 175-198.

[D. Kečkemet – I. Javorčić, 1984.] Duško Kečkemet – Ivo Ja-vorčić, Vranjic kroz vjekove, Split, 1984.

[Š. Marović, 2009.] Šime Maro-vić, Glazba i bogoslužje – Uvod u crkvenu glazbu, Split, 2009.

[J. Martinić, 2011.] Jerko Mar-tinić, Pučki napjevi misa iz srednje Dalmacije u kontekstu glagoljaške tradicije, Zagreb, 2011.

[M. Matijević – M. Domazet, 2006.] Marko Matijević – Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin, 2006.

[V. Sanader – M. Matijević, 2011.] Vinko Sanader – Marko Matijević (urednici), Sto godina župe Gospe od Otoka – Solin, Solin, 2011.

[Lj. Stipišić, 2002.] Ljubo Stipi-šić (urednik), Pučki crkveni i svje-tovni pjevači Solina – Pivači Salone – glagoljaško pjevanje Solina, Solin, 2002.

[S. Stepanov, 1983.] Stjepan Stepanov, Spomenici glagoljaškog pjevanja. Glagoljaško pjevanje u Po-ljicima kod Splita, 1, Zagreb, 1983.

[S. Topić, 1988.] Slavko Topić, Pučki oblici u crkvenom pjevanju, Crkvena glazba – priručnik za bo-goslovna učilišta, Zagreb, 1988., 37 – 66.

čaja, ali ne toliko (po mojemu mišlje-nju) u smislu njegova iskrivljavanja, već više u smislu reinterpretacije, kao i prezentacije same elastičnosti i vri-jednosnoga potencijala osnovnoga ma-terijala. To smjera – vjerujem – prema shvaćanju pune aktualnosti, koja se i danas može nazrijeti u toj misi. U tom svjetlu valja spomenuti i djelo – nasta-lo »na temelju solinske pučke mise«61 – Misu Gospe od Otoka (stavci Gospodi-ne, Slava, Svet i Blagoslovljen te Jaganjče Božji). Nju je za četveroglasni mješo-viti zbor, puk i orgulje godine 1995. skladao kapelnik splitske prvostolnice don Šime Marović (1952.).62 Ta misa predstavlja uspješan primjer skladbe u kojoj se spretno prožimaju dva razli-čita idioma: prokomponirana tehnika skladanja i mjestimični doslovni citati

preuzeti iz Stare solinske mise.63 Speci-fična pučka motivika, koju je Marović primijenio i bogato ciklički razradio, služeći se pritom homofonim odno-sno polifonim načinima konstruira-nja, opći je nazivnik toga djela.64

Prema izloženim i opisanim mate-rijalima dade se uvidjeti kako Solin (i u kvantitativnom i kvalitativnom smislu) – u pokladu pučkoga crkve-nog pjevanja glagoljaške tradicije – već cijeli niz godina sudjeluje u ga-jenju bogate baštine dalmatinskih gradskih, prigradskih (gdjekad i ru-ralnih) naselja. Time je, nadam se, i ovaj rad, tek jedan u nizu mnogih koji će pridonijeti uspješnijim spo-znajama i zaključcima o pučkome crkvenom odnosno glagoljaškom pjevanju u Hrvatskoj.

* Prilog br. 4: Notni zapis Stare solinske mise nalazi se u glazbenom prilogu Svete Cecilije.


počeli shvaćati (čuti) tonalitetno, uslijed čega je osjećaj durskoga tonskog roda na neki način prevladao. Iznimke su naravno prisute, a ima ih i u Solinu. Iako se većina napjeva može doživjeti unutar durskoga tonaliteta, radi se, zapravo, o (transponi-ranim) modusima; ponajviše dorskom i frigijskom. Mogu se, u napjevima manjeg ambitusa, javiti i dijelovi modalitetnoga niza (tako se u ophodnomu himnu Slava, čast i hvala ti javlja prvi tetrakord miksoli-dijskoga modusa). Usp. S. Stepanov, 1983., str. XXIII. Modalitetnost se možda jasnije može primijetiti u nekim jednoglasnim napjevima (poput štenja Ruke su me tvoje učinile).

16 Spojevi: IV. – I.; V. – I. 17 Usp. T. Ćićerić, 2010., str. 153. Analogan

joj je donekle i slučaj u kojem interval gornje kvarte (usp.: Slava, t. 34.), prisutan u tenorskim dionicama, nastaje silaznim sekundnim pomakom drugoga tenora iz intervala terce u kvartu, što na trenutak re-zultira zanimljivom zvučnošću.

18 Ta činjenica je, ustvari, bila raširena po-java, uslijed opće nepismenosti među lju-dima. Pjevači su tako često znali napamet cijele opsežne crkvene tekstove i molitve, čak i kada nisu bile na njima razumljivu jeziku (slično je bilo i s narodnim spjevo-vima začuđujuće duljine, koje su pojedinci znali napamet).

19 Ta su izdanja sadržavala samo tekstualne predloške, što je onodobnim pjevačima bilo sasvim dovoljno, budući da su sve melodije pjevali napamet. S druge strane kasniji kantuali i pjesmarice koje su se ti-skale i koristile u bogoslužju sadržavale su i notne zapise – ispisane u partiturama (za orguljaše ili mješoviti zbor) ili dionicama (najčešće kao jednoglasne, dvoglasne ili troglasne, a tek ponekad i četveroglasne).

20 U većini slučajeva tenori i basi fraziraju zajedno.

21 Kod starijih se svećenika i nekih vjernika ta gesta i danas može zamijetiti. Usp. pod-nožnu bilješku br. 51; Virovanje.

22 Istina je i ta da slog može varirati od tro-glasja do četveroglasja; ovisno o broju i raspoloženosti pjevača. Tu je često varija-bilan upravo bariton, koji, ako ga ima, pje-va najčešće isti ton (većinom dominantu). S druge strane moguće je da se i dionica drugoga tenora dijeli tako da dio pjevača (najčešće jedna osoba) prati u terci vodeći tenor (posebice u izvođenju fjoritura), dok drugi, opet, izdržavaju dulje notne vrijed-nosti. U tom smislu ti napjevi pokazuju od-like (ograničeno shvaćene) improvizacije. Usp. s bilješkom br. 33.

23 Ta je praksa u posljednjih 40-ak godina napuštena.

24 Usp. Kronika Solin, str. 43, 57, 63, 68, 69, 81.

25 O toj temi više u: Š. Marović, 2009., str. 111 – 123.

26 Ta sekvenca – nakon posljednjega crkve-nog koncila – u obnovljenomu bogoslužju, više nema svoje staro mjesto (postala je doduše opcionalnim dijelom časoslova). Ista je situacija i sa zavlakom, odnosno gradualom, koji su zamijenjeni psalmom s antifonom, odnosno pjesmom prije evan-đelja. Ipak, ovdje ću spomenuti kako se primjerice u kliškoj crkvi Uznesenja BDM i danas, na misi na dan ukopa, pjeva mr-tvačka sekvenca Dan od gnjeva (umjesto psalma).

27 Ta je podjela klasična, odnosno tradicio-nalna. Usp. Š. Marović, 2009., str. 118.

28 Na napjev te strofične pjesme izvode se, ponekad, i druga dva teksta: Ime slatko, o Marijo, ili – na sprovodu: Smiluj mu se, Majko slavna. Napjev se u misi izvodi kao prikazna ili pričesna pjesma (istina, bez značajnijega liturgijskog opravdanja), kao i u bilo kojoj svečanijoj prigodi (napose koncertno).

29 Iznimka je proslava Male Gospe, 8. rujna, kad poslanicu na obje mise pjeva tko od pjevača iz vranjičke crkve sv. Martina.

30 Prema kazivanju Slavena Barišića (1945.).31 Četvrti oblik napjeva štenja korišten je u

pokojničkom bogoslužju, a donekle je za-držan i danas.

32 O ovoj temi više u: J. Martinić, 2011., str. 37 – 43.

33 Prije recentn(ij)e pojave baritona kao di-onice, zborni slog je – gotovo u pravilu – bio troglasan. Tek iznimno mogao je biti i četveroglasan, ukoliko bi se basi dijelili (divisi), pjevajući u oktavi, najčešće tzv. pe-dalne tonove. S druge strane basi ponekad »parazitiraju« dionicu drugoga tenora, podvostručujući ju za oktavu niže, čime slog, na neki način, postaje pseudotrogla-san, odnosno pseudodvoglasan.

34 Istina, od zgode do zgode, moguća su pri izvedbi – ovisno opet o raspoloženju pje-vača – i sitnija odstupanja u izgovaranju pjevanoga teksta – poput redukcije (»gu-tanja«) samoglasnika (Sve’), adriatizama (Duhon), jednaka izgovora glasova č i ć (tzv. »trorogo« č/ć), dodavanja (polu)vo-kala (samoglasničko r; Isuk(a)rsta), izgo-vora fonema lj i nj kao dvoglasa (mol’jenje naše) i sl. – na što se ovom zgodom neću posebno osvrtati. Te izmjene najbolje će se vidjeti u komparaciji s tekstom u prilože-nim transkripcijama.

35 Stariji su mi pjevači posvjedočili još neke detalje kojih se sjećaju iz ranije liturgijske prakse, vezano uz tekst: tako su nekada pri-mjerice pjevali Hozana u visokih.

36 Martinić navodi kako su mu pjevači prigo-dom njegova istraživanja rekli kako se Vi-rovanje »više uopće ne pjeva«. J. Martinić, 2011., str. 347.

BILJEŠKE1 Usp. M. Jankov, 2010., str. 133 – 145.2 M. Matijević – M. Domazet, 2006., str. 11.3 Usp. J. Martinić, 2011., str. 49.4 Recentan popis pučkih pivača: tenor I.

(Ante Parać [AP], 1952.; Joško Uvodić, 1979.); tenor II. (Slaven Barišić [SB], 1945.; Nikša Barišić, 1966.; Mirko Jankov [MJ], 1983.; Ljubo Podrug, 1947.; Duje Burnač, 1988.) baritoni/basi (Miro Parać, 1982.; Ante Jonjić, 1934.; Mate Radić, 1932.; Petar Podrug, 1985.; Špiro Katić, 1939.; Ante Žižić, 1974.).

5 Usp. S. Topić, 1988., str. 61.6 Usp. M. Jankov, 2010., str. 142.7 Valja ovdje svakako spomenuti i imena ne-

kih legendarnih solinskih pučkih pivača, koji su obilježili XX. stoljeće, kao i naše, novije vrijeme. To su Marin Kljaković-Šantić – Čabo, Anastazije Kljaković-Šan-tić – Naste, Šimun Grubišić – Đurin, Ivan Grubić – Babin, Vicko (Vicenco) Sesartić – Šenculin, Ante Poljak – Karin, Ivan Katić – Ćoskov, Ivan Žižić – Zvekin, Nikola Ba-rišić – Dujkov, Jozo Dude – Lukišin, Marin Barišić – Tuta, Kajo Jajić – Bilin, Ivan Gru-bišić – Šimunov. Taj zbor dosada je snimio nekoliko audio kaseta, odnosno kompak-tnih diskova, drugim riječima materijale koji predstavljaju vrijedne referentne točke u proučavanju solinskoga pučkog pjevanja (bez obzira što se dobrim dijelom radi o isplaniranim studijskim izvedbama i završ-noj selekciji između nekoliko izvedbenih rezultata, od kojih su najuspjelije verzije ušle u konačnu kompilaciju).

8 Usp. M. Jankov, 2010., str. 142.9 Usp. D. Kečkemet – I. Javorčić, 1984., str.

73.10 Usp. M. Jankov, 2011., str. 175 – 198.11 Usp. S. Stepanov, 1983., str. XXIII.12 Iako se u starije vrijeme to pjevanje teme-

ljilo na spontanome pučkom glazbenom izričaju, s dolaskom osposobljenih glaz-benika i »Pučki pivači« sve su češće imali svoje voditelje (don Dujam (Duje) Nazor, Ljubo Stipišić, Siniša Vuković, Vladan Vuletin, Duško Tambača, Tonći Ćićerić, Mirko Mikelić, Mirko Jankov), koji su se brinuli za razinu kvalitete pjevanja odno-sno repertoar.

13 Usp. M. Jankov, 2010., str. 142.14 To su najopćenitije primjedbe, pošto

ovom prigodom neću obrađivati iznimke, koje nastaju ponajprije uslijed paraleliza-ma između nekih dionica.

15 Pitanje pojma tonaliteta odnosno tonali-tetnosti (a s time u svezi i funkcionalnosti, koja se temelji na manifestaciji tritonusa) ovdje valja uzeti s nužnom zadrškom. Naime velik broj dalmatinskih napjeva temeljen je nesumnjivo na modalitetnim principima. Ipak, s vremenom su i sami pjevači brojne elemente modalitetnosti

Zajedno u KristuPohod pape Benedikta XVI. HrvatskojMonografija s brojnim fotografijama i obilnim tekstom želi ne samo očuvati spomen na pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, nego i produbiti smisao tog povijesnog događaja, tj. biti »Zajedno u Kristu!«.

Iz proslova nadbiskupa đakovačko-osječkog mons. Marina Srakića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije



500 kn

Bernardica Kraljević MikulandraO mila majko nebeskaMarijanske hodočasničke pjesmeCijena: 69 kn

Christus factus est pro nobisKorizmeni gregorijanski napjeviCijena: 60 kn

Vox cordis

Oktet sastavljen od studentica Instituta za crkvenu glazbu "Albe Vidaković" KBF-a Sveučilišta u Zagrebu snimio je prvi put u Hr-vatskoj, a prigodom 40. obljetnice postojanja Instituta, cjeloviti nosač zvuka s 15 starih gregorijanskih napjeva prema notacijama iz San Galena i Laona (X st.).

U knjižici su sabrani latinski origi-nali skladaba s hrvatskim prijevo-dom te molitvom dr. Ivana Šaška.

Prvi put u povijesti glas Pape Bene-dikta XVI. može se čuti u osam poseb-no aranžiranih klasičnih skladba posve-ćenih Blaženoj Djevici Mariji.

Taj nadahnjujući album, prekrasne mješavine gregorijanskih napjeva i suvremenih klasičnih melodija, kom-ponirali su najbolji svjetski kompozito-ri, a skladbe izvode britanski Kraljevski filharmonijski orkestar te zbor rimske Filharmonijske akademije.

ALMA MATER

P A P A B E N E D I K T X V I .

Alma Mater CD Cijena: 135 kn

Alma Mater CD + DVD Cijena: 182 kn

Alma Mater CD + DVD + knjiga Cijena: 280 kn

Glazba iz

Vatika

na

Album možete odabrati u sljedećim izdanjima:

s glasom

pape Benedikta XVI.

Jedinstveni nosač zvuka s 19 hrvatskih marijanskih romarskih pjesama u izvedbi Fol-klornog ansambla Ivan Goran Kovačić, objavljen u nakladi Glasa Koncila i Aquarius Recordsa »Odabir napjeva iz cijele je Hrvatske - iz kontinentalnoga dijela (Podravine, Slavoni-je, Baranje, Moslavine, Hrvatskog zagorja i Zagreba), iz Istre i Dalmacije (Stankovci, Šibenik, Rogotin, s otoka Lastova i Ugljana), uz jedan vrlo osobiti napjev iz Čemerna u Bosni (BiH)«, ističe dr. sc. Tvrtko Zebec, viši znanstveni suradnik Instituta za etnolo-giju i folkloristiku u Zagrebu, zaključujući da su »Goranovci svojom vrsnom izvedbom oduševili publiku puninom zvuka i stilski dotjeranim izvedbama pojedinih napjeva oponašajući način tradicijskoga pjevanja iz kraja odakle je pjesma odabrana. Time su uz izvrstan odabir i stručnu suradnju s mo. Tomislavom Habulinom i mr. sc. Još-kom Ćaletom, specijalistima za različita vokalna područja ostvarili vrhunski program te potvrdili originalnost i jedinstvenost projekta«.

Folk lorn i ansambl Ivan Goran Kovač ić

PRVA HRVATSKA GRADIONAORGULJA, HARMONIJA I GLASOVIRA

Hrvatska liturgijska pjesmarica

Pjevajte Gospodu pjesmu novuIII. popravljeno i dopunjeno izdanje

Format: 12x18 cm 800 str.Uvez: tvrdiCijena: 80 kn

Format: 12x18 cm 1072 str.

Uvez: tvrdiCijena: 95 kn

Vlastitosti Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine: kršćanske i liturgijske molitve te regionalne popijevke, vlastite pojedinim crkvenim regijama.Pjesmarica donosi i četiri pučke mise hrvatskih skladatelja: Peran, Glibotić, Topić i Stanušić

Glas Koncila objavio je treće popra-vljeno i dopunjeno izdanje »Pjevajte Gospodu pjesmu novu«.

Nasljednica šezdesetak raznoraznih dosada objavljenih hrvatskih pučkih crkvenih pjesmarica, od prvih hrvats-kih tekstova s notnim zapisom iz XIV. stoljeća, preko velikih izdanja iz XVII. i XVIII. stoljeća, pa do najnovijih, izras-lih na korijenima posljednje koncilske obnove, pjesmarica sada dolazi sa znatno poboljšanim notnim zapisom i bez pogreška pret hodnih izdanja.

Uz to što je obogaćena novim skladbama za liturgijsku uporabu, pjesmarica nudi i izbor pjesama za slavljenje sakramenata i blagoslovina.

Glas Koncila • Kaptol 8, p.p. 216, 10001 Zagreb • Tel.: 01/4874 315 • Faks: 01/4874 319 • www. glas-koncila.hr • E-pošta: [email protected]

cecilija

Documents