cees nooteboom - rituali

Download Cees Nooteboom - Rituali

Post on 03-Jun-2018

239 views

Category:

Documents

2 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    1/65

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    2/652

    Cees Nooteboom

    Rituali

    Rituelen 1980( Nagrade: Bordewijk Prize i Pegasus Prize )

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    3/653

    U biti, nitko nije tolerantniji od mene. Uviam razloge za podupiranje svih stavova; to neznai da moji nisu vrsti, ali shvaam da ovjek koji je ivio u drugaijim okolnostima moeimate drugaije miljenje.

    Stendhal, Brouillon d'article, 1832.

    I.Intermezzo1963.

    Naspram svih planova prati me pitanje: "emu ta besmislica?"; pitanje za koje postojiopasnost da e me potpuno obuzeti.

    Theodor Fontane

    Onoga dana kad si je Inni Wintrop oduzeo ivot Philipsove dionice vrijedile su 149,60.Vrijednost dionica Amsterdamske banke po zatvaranju burze bila je 375,00, a ona

    Scheepvaart Unie pala je na 141,50. Sjeanje je poput psa koji legne gdje poeli. Ako se Inniuope neega sjeao, onda je to bilo: kakvo je stanje na burzi, da je mjesec obasjavao kanal ida se objesio u zahodu zato to je u vlastitom horoskopu za "Het Parool"predvidio da e muena pobjei s nekim drugim, a da e si on, Lav, potom oduzeti ivot. Bilo je to savreno

    proroanstvo. Zita je pobjegla s Talijanom, a Inni si je oduzeo ivot. Proitao je jo iBloemovupjesmu, ali vie nije znao koju. Pas, ta svojeglava ivotinja, po tom jepitanju zakazao.

    est godina ranije, no prije vjenanja na stubama Palae pravde na tom je istomPrinsengrachtu plakao jednako prave suze kao i Zita kad ju je razdjeviio u sobi punoj aba igmizavaca u Ulici Valerius. I iz istih razloga. Mrani predosjeaji i neizmjeran s trah da biloto, pa makar samo znakom ili formalnou, promijeni u svom ivotu.

    Jako je volio Zitu. Potajno, samo za sebe, zvao ju je namibijskom princezom. Imala je

    zelene oi i blistavu crvenu kosu i blijedu, svijetloruiastu kou koja uz to ide, sve obiljejanajviega namibijskog plemstva, i bilo joj je svojstveno tiho, suzdrano divljenje koje se usvim namibijskim provincijama smatralo pravom vrlinom plemstva.

    Zita je moda jo mnogo vie voljela Innija. Sve je krenulo naopako samo zato to Inninije volio sebe. Bilo je naravno i ljudi koji su tvrdili da je do toga dolo jer su oboje imalitakva idiotska imena, ali i Inni (Inigo, po slavnome engleskom arhitektu) i Zita (majka

    namibijske princeze koja je bila pripadnica kue Habsburga) znali su da ih strani glasovi kojitvore njihova imena izdiu i izdvajaju od ostatka svijeta, pa su tako u krevetu mogli provoditisate uz Inni Inni Zita Zita, a u posebnim prilikama i uz barunaste varijante, Zinni, Ita, Inizita,Zinnininita, Itizita, spajafrja imena i tijela za koja su u tom trenutku eljeli da zauvijek

    potraju, ali nema veeg neprijateljstva od onoga izmeu cjeline vremena i svakog njezinaproizvoljnog, zasebnog dijela, to, dakle, nije bilo mogue.

    Inni Wintrop, sada prilino elav, tada je imao za ono doba dugu i neukrotivu kosu bojezlata, razlikovao se od veine pripadnika svoje generacije po tome to no nije mogao

    provesti sam, to je imao neto novca i katkad doivljavao vizije. Nadalje, povremeno jetrgovao slikama, pisao horoskope za "Het Parool", znao napamet mnoge pjesme nizozemskih

    pisaca i pomno pratio kretanja na burzi i tritu roba. Politika uvjerenja, koje godorijentacije, smatrao je vie-manje blagim oblicima duevne bolesti, a za sebe je u svijeturezervirao mjesto diletanta, u talijanskom smislu te rijei. Sve to, to je njegova okolinasmatrala proturjenim, u Amsterdamu je, kako su odmicale ezdesete, postajalo sve bolnijim.

    "Inni ivi u dva svijeta", govorili su njegovi prijatelji vrlo razliitih sklonosti, koji su ivjeli usamo jednom svijetu. Ali Inni, koji je u svakom trenutku dana bio spreman mrziti samogasebena zahtjev, ako je bilo potrebnobio je u tome iznimka. Da je ikada imao ambicija,

    bio bi spreman smatrati se propalicom, ali nije ih imao, na ivot je gledao kao na poneto

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    4/654

    udan klub ijim je lanom sluajno postao i iz kojeg se bez navoenja razloga moglo iistupiti. Ve je bio odluio da e klub napustiti kad skup postane jako dosadan.

    Ali koliko je dosadna dosada? esto se inilo da je taj trenutak nastupio. Inni je tadadanima leao na podu, drei glavu pritisnutu na muiteljske ureze kineske hasure, tako da suna njegovoj prilino njenoj koi nastajali uzorci nalik na Fontanine slike. Naslada, tako je tozvala Zita, ali shvaala je da je posrijedi prava tjeskoba koja se uzdie iz duboka i nevidljiva

    izvora, pa ga je za tih turobnih dana njegovala to je bolje znala. Naslada je uglavnomzavravala vizijom. Tada bi se Inni uspravio na muiteljskom prostirau, mahnuo Ziti iopisivao likove koji su mu se upravo bili ukazali, kao i ono to su govorili.

    Prole su godine od one noi kada je Inni plakao na stubama Palae pravde. Zita i Inni sujeli, pili, putovali. Inni je novac izgubio na niklu, na akvarelima Hake kole je zaradio, pisaoje svoje horoskope i recepte za "Elegance". Zita je gotovo dobila dijete, ali ovaj put Inni svoj

    strah od promjena nije imao pod kontrolom, dao je naredbu da se zatvori pristup svijetu koji

    njega na kraju krajeva nije ni zanimao. Time je stavio svoj potpis na najveu od svihpromjena: da e ga Zita ostaviti. Inni je od toga primjeivao tek prve sjenke: da joj koa

    postaje suha, da ga njene oi katkad ne gledaju, i da njegovo ime izgovara rjee, ali te je

    znakove dovodio u vezu iskljuivo s njenim usudom, ne sa svojim.

    Karakteristika je vremena da ono kasnije izgleda tako kompaktno, nedjeljivi masivni

    objekt, jelo sa samo jednim mirisom i okusom. Inni, koji je poznavao izriaj moderne poezije,rado se tih dana opisivao kao "rupa", odsutni, onaj koji ne postoji. Time, za razliku od

    pjesnika nije mislio nita bitno, njemu je to prije bio drutveni komentar na injenicu da semoe druiti s najrazliitijim ljudima. Rupa, kameleon, netko tko moe biti potpuno ispunjendranjem i naglaskom, bilo mu je svejedno ime, a Amsterdam je nudio najrazliitijemogunosti za mimikriju. "Ti ne ivi", rekao je jednom njegov prijatelj pisac, "ti se

    provodi", a Inni je to shvatio kao kompliment. Smatrao je da svoju ulogu jednako dobro igrau nekom kafiu kao i na sjednici dioniara. Samo su jo frizura i odjea bili problem, ali kad

    je tih godina cijeli Amsterdam postao kameleonski, a besklasno se drutvo ve unaprijedproklamiralo odjeom, i kad vie nije bilo vano tko je to i kada imao na sebi, Inni jeproivljavao najsretnije trenutke u svom ivotu, ako se u njegovu ivotu uope moglo govoritio neem takvom.

    Ali ne i Zita. ak i neiscrpne zalihe Namibije dou svom kraju. Ima ena koje su tolikovjerne da ih samo jedna jedina nevjera moe spasiti od sigurne katastrofe. Inni je to modamogao prozreti, ali negdje u nedjeljivom kolau zauvijek nepovratna vremena prestao je pazitina Zitu i, to je jo gore, uza sve sjenke i predznake, spavao je s njom sve ee, istodobno je

    polako zaboravljajui, tako da je Zita svoju ljubav polako ali temeljito uskraivala tom sveudnijem ovjeku koji ju je nadraivao, milovao, lizao, dovodio do vrhunca, a da je katkadadanima ne bi zamjeivao. Tako su Inni i Zita postajali dva savrena stroja za nasladu, ugodniza gledanje, ukrasi grada, pojave iz snova na zabavama Haffyja Keizera i Dicka Holthausa.

    Kad je bila sama, Zita je rado zastajala pred izlozima s djejom odjeom. Tada se jeila odskrivene elje za osvetom, uglavnom u trenutku to je mogao registrirati samo veliki,platonski kompjuter koji sve registrira kada je Innija negdje u europskim glavnimgradovima u nekoj mranoj sobici zadovoljavala neka kurva ili tinejder u trapericama, ilikada je negdje za igraim stolom dobivao partiju uzviknuvi est puta za redom "banco!"Mukarcu mediteranskog tipa koji se oprezno pribliavao privuen grabeljivom crtom natom bijelom, crvenom kosom uokvirenom enskom licu na staklu izloga, Zita nije posveivala

    panju. Za nju jo nije bilo vrijeme.

    Bio je to Amsterdam prije pokreta Provo, prije Patuljaka

    1

    , prije dugih, vruih ljeta. Ali namnogim se mjestima tog maginog polukruga2 pojaavao nemir. inilo se da je bilo jakodavno otkako su Nizozemske Indije gurnute na jednu od posljednjih stranica knjige

    domovinske povijesti koju se kasnije moralo toliko drugaije ispisati. Koreja je pomou

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    5/655

    ravnala podijeljena onime to neki zovu neizbjenim tijekom povijesti, a ve je bilo nekihljudi koji su znali da je sjeme Vijetnama posijano. Ribe su poinjale umirati od stvari od kojih

    prije nisu umirale, a lica, u sve duim automobilskim kolonama na kanalima, katkad supokazivala mjeavinu frustracije i agresije po kojima su sedamdesete bile toliko jedinstvene,no inilo se da gotovo jo nitko ne sluti da priroda, majka svih stvari, uskoro vie neesuraivati te da je kraj trulom dobublizu, ovoga puta zauvijek.

    Ipak je ispod sve te izvanjske neupuenosti plamsala tiha vatra nemira, oaja i

    zloudnosti. Svijet je odavna zaudarao, Amsterdam je poeo lagano tinjati, ali svi su topripisivali vlastitoj neraspoloenosti, brigama, bezizlaznom braku ili nedostatku novca. Jonitko nije dijelio veliko olakanje to je zlo prvo dolo od svijeta, a tek onda i od nekih stanovnika.

    "Buditi se sve turobniji", bila je Innijeva deviza tih dana. Kada se zapravo odvijala

    njegova no, nikada nije bilo posve jasno, ali uvijek bi se probudio usred nje i nakon togaumro, barem bi on to tako nazivao. Poznato je da onaj tko umire i ima samo trenutak vremena

    dok se to dogaa, "cijeli svoj ivot pred sobom vidi u djeliu sekunde". To se dakle Innijudogaalo svake noi meutim, nita nije vidio zato to se jedva mogao sjetiti svoga ivotado dana kada se pojavila njegova teta Thrse. Sve to je vidio bio je sivi film s tu i tamo

    pokojom sekvencom u kojoj je on, malen ili neto vei, sudjelovao u kratkim, isprekidanimscenama, svi dogaaji bez mnogo povezanosti ili ak i dugotrajne zamrznute snimke

    predmeta koje su na ovaj ili onaj neobjanjivi nain ostale na praznom tavanu njegovasjeanja, poput jajeta na tanjuru u Tilburgu ili golema ljubiasta uda sluajnog susjeda u

    javnom pisoaru na Schenkkade u Den Haagu.

    Kako je onda napamet mogao znati pjesme, i njemu je samom bila tajna i esto mu seinilo da bi bilo bolje da je svoj ivot nauio napamet kako bi onda u svojim posljednjimtrenucima koji su se vraali nou mogao gledati pravi film umjesto svih tih nepovezanihfragmenata koji nisu imali nikakve konzistencije, kao to bi se ipak moglo oekivati od netomzavrena ivota. Moda je ta svakodnevna smrt bila tako neizmjerno tuna zato to zapravonitko nije umirao, ili nita, samo nekoliko jedva povezanih snimaka koje nitko nikada neevidjeti. Taj nepromjenjivi i neumoljivi isti beznaajni ciklus nikada ga nije ometao tijekomdana budui da smrt na kraju krajeva nije zapravo pripadala ivotu. Tada bi takoerizbjegavao o tome razgovarati sa Zitom ili s kim drugim. Zita je spavala prethistorijskim,namibijskim snom, a kad bi nastupila ura none patnje, oslobaao se njezina posvemanjegzagrljaja, odlazio u drugu sobu i plakao gorko ali kratko. Kada se nakon togaponovo uvlaiou krevet, njezine su se ruke irile kao da su ga vidjele, no bilo je to mnogo vie od irenja,cijeli elizejski svijet pun toplih, mekih livada sa svjee pokoenom travom gdje e svi Innijiovoga svijeta biti stavljeni na spavanje.

    Kao da je njegov nedostatak sjeanja preao na sve druge, drugaije se po Innijevumiljenju nije moglo objasniti da mu poslije nitko, ama ba nitko nije mogao rei kakvo je

    bilo ljeto 1963. Mislei na ljeto, bilo koje ljeto, on sam uvijek je mislio na ume oko kueArnolda Taadsa kod Doorna: Jedan vru dan, sve pomalo u izmaglici, sparno, brzo enevrijeme. Jezerca su crna, mukla i spremna odraziti ono to e ve biti. Patke umorno lee uau, na krovu seoske kue paun krii svoj oajniki krik, i moda e zaassvemir napokonnestati. Pomalo se osjeti trule, kao da se priroda sama naslauje, Inni nita nije trebao initi.Ljeto kao ljeto, takvo je dakle bilo i ono 1963. sve dok netko za njega nije zavirio u novinske

    arhive i rekao mu da je ljeti 1963. neprestano kiilo. Znao je jo samo to da se, to mu seionako urezalo u pamenje, te godine bio zaljubio u ankericu iz bara na Voetboogsteegu teda je Talijan na privremenom radu u kuhinji hotela Victoria, koji se u slobodno vrijeme bavio

    fotografijom, napravio jednu Zitinu fotografiju za asopis "Taboe", od kojega e izai samodva broja, taman dovoljno dugo da doe kraj Innijevoj i Zitinoj srei. Jer uza sve, to je i bila,dugo habanje, brino meusobno konzumiranje kao da je rije o beskonanu obroku, sve te

    duge amsterdamske noi sastavljene od izmjetanja tijela i iznenadnih vizija, predviene zaprazne filmske trake, sve to zajedno bila je srea, ali nestat e i vie se nikada neevratiti. Nikada.

    Bar je bio dugaak i taman, namijenjen brokerima i provincijalcima, looj publici bez

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    6/656

    dovoljno hrabrosti da bi ila kurvama i previe krtoj da bi uzdravala svoje djevojke, pa jeumjesto toga na svjetlu sumraka bogova u kotski kariranom baru dolazila buljiti u Lydinegoleme, bijele grudi, a taj se uitak morao platiti beskrajnom rijekom likera od metvice sasodom. To je bilo presudno, spora rijeka zelene tekuine koja je nestajala u njenim irokimustima, to i srebrnosivo nasprejana idiotska podignuta frizura, velike bijele grudi od kojih se

    moglo vidjeti toliko mnogo, a ipak premalo, kao i injenica da je vie nego za glavunadvisivala Innija.

    "Sasvim sam zelena iznutra", redovito je govorila, a i to ga je uzbuivalo. Od prve, praveLyde, koja se nije zvala Lyda nego Petra, bilo je mnogo Lyda u Innijevu ivotu, a budui danije bio konzistentan filozof, za to je imao razliita objanjenja. Katkad je to stvarno imaloveze s ljubavlju, ali jednako se tako dogaalo da se smatrao vampirom koji moe ivjeti samoako isisava "svjetlo"iz ena, prolaznica, ili, kako je to govorio, neodreenih bia enskogaroda. Kratkotrajna uspinjanja, razmjenjivanje, meusobno izmjenjivanje uskoro bezimenihdogaaja privremeno su mu ipak davali osjeaj da postoji. Nije mu to uvijek bilo ugodno, alikatkad, kada se inilo da vremenu nema kraja, kada su ga dani uzrujavali svojomnezamislivom duljinom, kada se inilo da e uvijek biti vie sati i minuta nego vode i zraka,izlazio je poput psa na ulicu, odjeven kao netko kome je do eve, a naveer bi se dublje negoikad skrivao u Zitinim rukama. Ali bilo je i drugih razdoblja, dana kada je lovac bio lovina,

    vremena kada predmeti nisu bili tako izrazito prisutni, kada ne bi svaki put kada vidi autopomislio na "auto", kada dani nisu visjeli oko njega poput praznih elemenata koje je

    nemogue ispuniti. Tada je bio ekstatian, hodao je gradom kao da moe letjeti i predavao sesvakome tko bi izrazio elju za kratkotrajnim posjedovanjem Innija Wintropa.

    Zita je bila izvan toga. Odluio je da se koliko traje svijet, pa dakle i on, mora dratiZitina kodeksa, a taj je bio jednostavan: to god uinio, ona to ne eli znati jer bi ga usuprotnome bila duna ubiti, a to nikome ne bi koristilo.

    Iznenada je u godini o kojoj ovdje govorimo jednoga dana doao studeni. Inni je prodaokomadi zemlje koji je naslijedio jo od svog skrbnika, s biljenikom je jeo u Oesterbaru, Zituodvezao prijateljici u juni dio grada, a sada je Lydi nudio liker od metvice.

    "Veeras sam kod tebe", rekao je uvjeren kako je to savren amsterdamski pristup."Tako", rekla je drei glavu koso kao papiga koja jo jednom eli uti taj udni zvuk.Ponovo je otpila gutljaj, a kada je Inni vidio tu zelenu tekuinu kako klizi unutra, osjetio je

    polagano uzbuenje koje se penjalo iz nonih prstiju. Lyda je ivjela u zapadnom dijelugrada. Osimlikera od metvice jo su ga nevjerojatno uzbuivale i beskrajno dugake stube donjezina potkrovlja, potom sama prostorija sa stolcem od pletene trske, nescaffe, neveni, tepih

    od kokosa i uokvireni portret njezina oca, elava Lyda koja iz carstva mrtvih sumnjiavogleda u sobu ne bi li vidjela koga je sad opet dovela. Inni je smatrao dirljivim golotinju

    nekoga koga jo nije vidio bez odjee. Da nekoga koga uope ne poznaje, odjevene ljudekoji uspravno hodaju, negdje u drvenom ptijem kavezu na nekom katu u nepoznatoj etvrtiuz nekoliko pokreta rukom moe dovesti u njihovo najprirodnije stanje, da nepoznata ena,koja je jo do maloprije u baru sjedila i listala "Elsevier", gola lei u krevetu koji prije toganikada nije postojao iako ve godinama postoji, ako je bilo neega to je pomagalo protivsmrti, sljepila i raka, onda je to bilo upravo to.

    Lyda je bila velika i bijela, meka i puna, a nakon dva oekivana dogaaja prilikom kojihje zazivala majino ime, zajedno su izgledali kao neuspio pokuaj leta, neto oznojeno to sesurvalo, oboje prekriveni srebrnim slojem laka iz njene kose koja je, kad se frizura raspustila,

    sezala do bokova. Dugo su tako leali. Sasvim po propisu, Inni je bio potiten. Dok jedoputao da zagrljaj s mnogo veom Lydom curi u njegovo sjeanje prepuno rupa, kao iuvijek titalo ga je ono to slijedi. Odvojit e se jedno od drugoga, vjerojatno oprati, on e sespustiti dugim stubama kao netko tko se sputa stubama, a ona e zaspati u vlastitomgnijezdu, a sutra e opet piti liker od metvice s idiotima, svatko e za sebe umrijeti na svome

    bolnikom krevetu, uz lou njegu mladih bolniarki koje se jo nisu ni rodile.

    Popipao je iza sebe, na podu, gdje je prije negoli su otili u krevet vidio kutiju Caballerakako lei. Dok se napola uspravljao, a Lyda pod njim poela tiho brundati, odjednom je

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    7/657

    pogledao u Zitine oi. U oi od papira, ali ipak Zitine. Bila je to fotografija iz "Taboea", prekodvije stranice. Sada sam u Pompejima, pomisli Inni. Lava e me prekriti i zauvijek u takoostati leati. Mukarac, napola iznad ene za koju u toj nezamislivoj budunosti nitko neeznati da nije njegova, uspravljene glave i pogleda uprta u neto to je zauvijek postalonevidljivim. Ono to je osjeao bila je tuga. Ve je stoput vidio fotografiju, ali sada se inilokao da se iza slike privrene etirima zakovicama za smeu tapetu nalazi svemir koji sesastoji iskljuivo od Zite i ijim dijelom nikada vie nee biti. Ali to je to bilo? Hladne,

    zelene oi, izbruene od neprozirne vrste kamena. Jesu li ga ikada gledale s ljubavlju? Usta sujoj bila malo otvorena, kao da e neto rei, ili kao da je upravo rekla neto to e dokrajitiInnija i Zitu, namibijsko prokletstvo, razorna, tiha arolija koja e izbrisati njihova smijenaimena kao neto to se moe izgovarati jedno za drugim, koja e ga zauvijek izgnati iz njezinaivota, ne samo iz vremena koje e doi to se jo moglo podnijeti nego i iz ve

    proteklog vremena, tako da ono to je postojalo vie nee postojati. Osam godina kao da nijepostojao! Sve je intenzivnije gledao u papirnato lice koje se u sljedeoj sekundi pretvaralo unepoznatu, odbojnu ensku masku koja ga je bez sumnje gledala i iz toga iskljuivala jer jeistodobno gledala u nekog drugog s ljubavlju.koja vie nije bila namijenjena njemu, Inniju,nego drugome kojeg je gledala dok je fotografija nastajalafotografu.

    "Cura ima dobru glavu", rekla je Lyda. Uspravno je sjela. Sada je vidio da su i njene

    grudi srebrne. Toga je bilo posvuda, na njegovim rukama, na grudima, na njezinu licu,posvuda!

    Ustao je, vidio svoj srebrni lik kako prolazi pored ogledala i odjenuo se.

    "Ne elim se naviknuti na tebe", rekla je Lyda, to je zazvualo kao toka dnevnog redakakve sjednice. Mahnuo je prema srebrnoj, sada iznenada zaplakanoj mrlji njezina lica i

    izaao na ulicu s tihim kuama to su se pravile mrtve, u kojima su spavali ljudi.Odvezao se ravno na Bosplan i pokuao sa svojih ruku u jezercu isprati srebro, vanjski

    znak njegova uklanjanja iz Zitina ivota, ali nije mu uspjelo, samo je postalo jo gore. Bilo jepet sati. Priroda u kojoj se ivotinje ne poznaju i nitko nikoga ne voli poela se buditi.

    Fotograf, pomislio je i sjetio se da je Zitu upoznao na izlobi fotografijagdje je stajalapred svojom fotografijom. Vidio je fotografiju prije nego to je vidio nju i nije znao tko koga

    nijee, ena na fotografiji enu koja stoji ili obrnuto. Neke fotografije, kao ona poznataVirginije Woolf na njen dvadeseti roendan na kojoj gleda u stranu, toliko su savrene da ivo

    bie prikazano na njima nalikuje na izmiljeno, neto to je stvoreno da bi se od njega moglanainiti fotografija. Inni je shvatio da, ako eli upoznati enu na fotografiji, mora prii enikoja stoji pred njom, to je i uinio. Fotografija je visjela u neto tamnijem kutu, ali ga jeodmah privukla. Iz nje je izbijala snaga. inilo se kao da to lice, koje nikako nije mo glo

    pripadati ivom ovjeku, postoji tisuama godina, neovisno o bilo emu, posve zatvoreno usebe, ravnotea.

    Jo se dobro sjeao da mu se malo zavrtjelo dok joj je prilazio. Udaljila se od svojefotografije, to je olakavalo stvar, i stajala pored prozora, vrlo njean krug svjetla oko nje,sama, s apsolutnom ravnodunou nekoga stvorena iskljuivo da bude drugaiji od drugih, ada toga nikada ne postane svjestan, druga vrsta ljudi koju predstavlja samo jedna osoba, ona.

    Tako je stupio u njezin svijet, nikada ne postavi njegovim lanom, napravio je u njemu tetudok se krijepio na savrenoj Zitinoj ravnotei, a sada e zbog toga biti kanjen.

    Polako se danilo. Tresao se od hladnoe. Velika aplja preletjela je iznad njega da bi se uzlepet spustila u a. Sve drugo bilo je vrlo mirno, a i Inniju se uinilo da je prvi put stao, kaoda od prvog susreta sa Zitom nikada nije prestao hodati, kao da je u dugom hodu, u jednom

    pokretu doao ovamo kako bi stajao uz ovo jezerce sa srebrnim mrljama na rukama i, tkozna,vjerojatno na licu. Odluio je da ih nee skidati i da e odmah krenuti kui.

    Ako je bilo istina sve to je mislio, mora biti kanjen, a onda bolje da se to dogodi

    smjesta. Nita vie nije bilo sigurno. Bio je to kaos, a kaos je ono to mu je najvieod svega uivotu ulijevalo strah, kaos u koji e biti baen ako ga ona ostavi. Dogodilo se drugaije negoto je mislio. Naravno da je Zita bila zaljubljena u fotografa i naravno da je s njim spavala. On

    joj je bio prvi mukarac otkako je s Innijem, kao to joj je Inni bio prvi mukarac u ivotu. S

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    8/658

    nepokolebljivom sigurnou nekoga tko ivi po pravilima, znala je da sada mora ostavitiInnija, a budui da ga je voljela i poznavala njegov strah od kaosa, to ju je titalo, ali nita sedrugo nije moglo uiniti. Trebalo se dogoditi onako kako se to dogaa u Namibiji, beumno,

    brzo i bez ijedne napukline u kristalu. Poljubila ga je kad je uao, rekla da ima neto ime eskinuti to udno srebro i pomogla mu pritom, priljubila se uza nj i odvela ga u krevet. Jo jenikada nije toliko volio, najradije bi se glavom, a potom i ostatkom tijela bio uvukao u nju i tu

    zauvijek ostao ali kad je sve bilo gotovo, a ona spavala kao tek roena Tutankamonova

    sestra, tako zastraujue tiha kao da ve stoljeima ne die, kao da netom prije nije bilaopsjednuta luda koja vie tada je znao da nita nije doznao o svojoj sudbini.Bila je odsutna kao to je bio on svih tih godina. Ustao je i iz svojih priuva uzeo tabletu

    za spavanje. Ali kada se u rano poslijepodne probudio, jo je bila ista kao jutros, kao prolegodine i godine prije toga i kao prvi put movara savrenstva u kojoj e se utopiti svatkotko se previe osmjeli.

    Tjedni su prolazili. Zita je viala svog Talijana, spavala sa svojim Talijanom, doputalamu da je fotografira i svaki put kada bi je fotografirao u amsterdamskom je zraku nestajala

    pahuljica Innija, nova je ljubav bila krematorij stare, pa se tako moglo dogoditi da je Inniju

    jednoga dana, dok je hodao preko Koningspleina, u oko dospio komadi pepela kojise nije

    dao izvaditi sve dok ga Zita vrhom jezika nije polizala i rekla mu da loe izgleda.

    Bilo je to u petak poslije podne, a ono to e se dogoditi jedva da ima veze s Talijanima iljubavlju, prije s nedokuivim, stoljeima tajnovito predavanim, nikadzapisanim namibijskimzakonom prema kojemu se jednom u osam godina, ali zato zauvijek, jednog petka poslije

    podne svode rauni. Takvih su poslijepodneva u toj zemlji mukarci bili pozivani da umrustranom smru, ali kao i kod mnogih starih obiaja, u dijaspori su najotriji kutovi bilizaglaeni. Inni e biti protjeran, ali nije znao da e to biti toga dana. Zita je raunala i vie munije pripadala. Toga e dana sa svojim Talijanom, koji kao ni ona nije imao novca, otputovatiu Italiju. to e se tamo dogoditi, nije znala, i zapravo je imala osjeaj da s tim nema veze.Dogodit e se, u tome je bila stvar.

    Nakon to je liznula pepeo iz Innijeva oka, on je sjeo za svoj pisai stol. Imao je jo polasata da svoj horoskop preda u "Het Parool" za subotnji prilog. Listao je "Marie Claire",

    "Harper's Bazar", "Novu", svoje knjige o zvijezdama, neto prepisao, neto izmislio i trudiose, jer ipak e se to itati, oko sudbine drugih ljudi. Kad je doao do vlastitog astrolokogznaka, Lava, i u "Harper'su"proitao da bi mu trebalo biti dobro, a u "Elle" da su mu izglediloi, odloio je olovku i rekao Ziti, koja je leala na lealjci pored prozora kako bi posljednjiput promotrila Prinsengracht: "Zato nikada ne smije napisati: potovani Rae, dobit e rak,ili Lave, danas e ti se dogoditi neto strano, tvoja e ena pobjei, a ti e se ubiti?" Zita jeznala da on sada misli na svoju tetu i Arnolda Taadsa, zelenilo u njenim oima potamnjelo je,ali on to nije vidio i hihotao se. Okrenula mu se i pogledala ga. Za pisaim stolom sjedio je

    posve nepoznat mukarac i smijao se. Ona se nasmijala. Inni je ustao i priao joj. Pomilovaoju je po kosi i htio lei pokraj nje.

    "Ne", rekla je, ali to samo po sebi nije nita znailo. To je moglo biti sastavnim dijelomigre u kojoj ga je morala ili htjela draiti, ili u kojoj joj je on morao ispriati priu.

    "Ovaj put mora platiti", rekla je. Ni to nije bilo novo. Osjeao je kako ga obuzima jakaelja.

    "Koliko?" pitao je.

    "Pet tisua guldena."Nasmijao se. Pet tisua guldena. Raskopao joj je bluzu. Najvie to joj je ikada platio

    bilo je sto guldena. Uvijek su se tomu smijali. Tada bi uglavnom spavali na novanici kako biuli njeno ukanje. Poslije bi mu pokazala to je za to kupila, ili bi ga pozvala na ruak, a

    jednom je u Op de Wallen s najspokojnijim izrazom lica ula nekoj kurvi i utke joj predalanovanicu."Pet tisua guldena", ponovila je Zita. "Tvoji su ekovi u crvenom pretincu." Bila je to

    nova igra. Nevjerojatno ga je uzbuivala, ali ona se nije smijala. Ili je upravo to bila novost?

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    9/659

    "Dobro", ree.Obraunavanje, podmirivanje duga, naplaivanje odsutnosti, to konano precrtavanje

    ljubavi, prodiranje cjelokupnog vremena izmeu prvog pogleda na fotografskoj izlobi iovoga sada, u emu i dalje sudjeluju dva ista tije laprvi je put dobivalo oblik. Godinama

    poslije, kad je prvi put ponovo vidi u jadnoj hotelskoj sobi u Palermu, upitat e je zato jetako bilo, a ona mu nee odgovoriti, jer znat e da on zna. Sada, kada ta hotelska soba ve

    postoji, ali ne jo i godine koje e provesti odvojeno prije nego to se ponovo sretnu, on je iz

    crvenog pretinca izvadio ekove i potpisao ih. Primila ih je, i dalje bez smijeka, ustala i otilau dio sobe gdje je iz torbe izvadila novanik. Paljivo je u njega stavila ekove, odloila torbui stala se polagano svlaiti, i dalje bez smijeka i uz odsutnost koja je ulijevala strah, koja jekazna ali je istodobno mogla biti dio nove igre. Stajala je gola, pogledala ga, otila do kreveta,legla, zatvorila oi i rekla: "Hajde." Sada je ve, a oni su to znali, premda jo nisu moglividjeti, u sobu u Palermu vrlo polagano, vrlo paljivo strujilo ono zbog ega e ga ostaviti izbog ega ga je ostavila, njegova slabost.

    Svlaio se uz jednaku stidljivost koju je osjeao i kod pravih kurvi. Desnu je rukuprinijela ustima i ovlaila se. "Doi", rekla je, ali to to ona hoe, pomislio je. Da se premanjoj stvarno odnosi kao prema kurvi, ili da se toliko razljuti (da se pretvara da je ljut) i siluje

    ju (pretvara se da je siluje)?"Ne mogu ovako",ree."Ti uvijek moe", rekla je. Poloila je ruke na njegov vrat i pritisnula mu glavu pored

    sebe u jastuk tako da se ne trebaju gledati, pa je tako, slijepac koji se pari sa sljepicom,

    posljednji put svrio u nju u velikoj, razornoj tiini koja je trajala dok se nakon toga nijeizvukla ispod njega i s rukom meu nogama izala iz sobe. Inni je ostao leati. Osjeao jestranu hladnou, od straha i ponienja. Poput nekog, pomislio je, tko se vraa s putovanja ikuu zatekne punu slomljena stakla, govana i smea. Dok se pitao to sada treba uiniti, Zita

    je u drugoj sobi nazvala banku i rekla im da ostanu otvoreni jer jo mora podignuti velik iznosu lirama. Innijevo sjeme pritom je hladno curilo u ruku meu njenim nogama i niz njene prstepadalo na pod. Sluao je kako se oblai, hoda po sobi, odreuje smjer svojih koraka, prvobosim nogama a onda u cipelama, sluao je kako zastaje na pragu, oklijeva, prilazi mu, a ondaopet odlazi, a onda ju je uo, ve na vratima, kako kae: "Misli na svoj horoskop, u etiri sata

    je rok", potom je zauo samo jo vrata i novembarski vjetar kako je zapuhao kroz njih.

    Sjeo je za svoj pisai stol i dovrio horoskop. Preko Ulice Utrecht, Keizersgrachta, UliceSpiegel, Herengrachta, Koningspleina doao je do zgrade "Het Paroola" na Nieuwezijdsu gdje

    je predao svoj rad. I tako, dok se Zita od banke u Ulici Vijezel uputila u Noord-

    Zuidhollandsch Koffiehuis na Glavnom kolodvoru, gdje se dogovorila sa svojim Talijanom,

    Inni je, beskrajno sporo, krenuo u suprotnom smjeru kui. Zastajao je u kafiima Scheltema,de Koningshut, Hoppe, Pieper, Hans en Grietje, Cafe Centrum. Jo nikada nije bio tako pijan.Bila je no kada se vratio kui. Dozivao je njeno ime u praznoj kui i nastavio dozivati svedok susjedi nisu nazvali neka zaepi. Tek je tada naao pisamce u kojem stoji da se vienikada nee vratiti, i dok ga je drao i buljio u njega, uo je vlastiti glas: "Lave, danas e ti sedogoditi neto strano, tvoja e ena pobjei, a ti e se ubiti."Znao je to treba uiniti. Hodao

    je po sobi njiui se, sudarajui se sa stolcima i stolovima, otiao u zahod gdje se uz netomuke objesio na najviu toku, tamo gdje su cijev za grijanje i cijev za vodovod privrenedvostrukim prstenom prije nego to ieznu u visokom stropu.

    Nebo smrti nebo je sivih oblaka. Oni prelaze iznad golih vrhova drvea uz kanal.Probudio se u krevetu punom bljuvotine i drhtavim prstima skinuo poderanu kravatu s vrata.

    Posvuda po tijelu bile su ogrebotine, na plahti je bilo krvi. Kao da ga je netko navio, krenuo je

    u kupaonicu, oprao se, obrijao, uzeo dvije tablete Alka Seltzera, izbjegavao misliti na Zitu,izaao. Na uglu Ulice Utrecht kupio je "Handelsblad". Otiao je u Oosterling, naruio duplucrnu kavu i otvorio najprije, kao uvijek, burzovnu stranicu. Slova su vea nego inae i polako,kao da je odjednom postao mnogo stariji, itao je to pie: "Na hitan zahtjev uprave

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    10/6510

    Udruenja za trgovinu vrijednosnim papirima posao je u 20.45 prekinut zbog smrti amerikogpredsjednika. Kada je stigla potresna vijest da je Kennedy teko, vjerojatno ak smrtno ranjen,vrijednosti dionica brzo su pale. Srednja vrijednost Dow-Jones indeksa koja je u poetku raslas 3,31 pala je na 711,49, to znai gubitak od 21,16 u usporedbi sa zakljuenjem burze uetvrtak i najvei je pad od vala panike 28. svibnja 1962."

    Presavio je novine i na trenutak pogledao fotografiju na naslovnici. Mladoliki predsjednik

    lei na stranjem sjedalu svog velikog automobila i spava. ena s maskom Orestije pored

    njega stoji uspravno i bulji u velike mrlje od vina na svojem sada zauvijek upamenomkostimu. Inni je siguran u tri stvari: da se Zita nikada nee vratiti, da nije mrtav i da e sesutra burza zavrtjeti kao zvrk. Od zlata koje mu je sljedei ponedjeljak kupio njegov burzovnimeetar u vicarskoj ostvario je do 1983., kada se sudbonosna slika deset tisuiti put pojavilau svim svjetskim tjednicima, ve vie nego deseterostruku dobit. Fotografija je bila jasna:nastupaju kaotina vremena.

    II. Arnold Taads1953.

    Simili modo postquam coenatum est, accipiens et hunc praeclarum Calicem in sanctas ac

    venerabiles manus suas; item tibi gratias agens, bendixit, deditque discipulis suis, dicens:

    Accipite, et bibite ex eo omnes.

    Hic est enim Calix Sanguinis mei, novi et aeterni testamenti: mysterium fidei: qui pro

    vobis et pro multis effundetur in remissionem peccatorum. Haec quotiescumque feceritis, inmei memoriam facietis.

    Iz kanona svete mise

    1.

    Prije nego to je upoznao Philipa Taadsa, Inni Wintrop uvijek je smatrao da je ArnoldTaads najsamotniji ovjek Nizozemske. Moglo je, dakle, biti i gore. Bio je to netko tko jedodue imao oca, ali mu to nita nije koristilo. Arnold Taads nije nikada govorio o sinu, ime

    je, po Innijevu miljenju, taj sin bio osuen na udnovat oblik nepostojanja koji je na krajudoveo do konanog oblika nepostojanja kakav je smrt.Budui da su otac i sin posve zasebno i ne pitajui nikada jedan drugoga za savjet

    odabrali potpunu odsutnost, jedini oblik koji im je to se Innija tie jo bio preostao, bioje mogui boravak u njegovim mislima. Time su se prilino esto koristili. Unajneoekivanije doba i na najneoekivanijem mjestu pojavili bi se u njegovim snovima ili upolubudnim mislima koje se jo zovu sanjarije, a ono to za ivota nisu nikada inili, inili susada: nastupali su kao par, nestvarni duo koji bi mu nou u hotelskim sobama ulijevao strahsvojom razornom tugom.

    Svog e se prvog susreta s Arnoldom Taadsom zauvijek sjeati, pogotovo to je tosjeanje bilo neraskidivo povezano s onim na njegovu tetu Thrse, koja si je takoer oduzela

    ivot, dodue ne tako promiljeno kao druga dvojica.Na tisuu ljudi, ivot si oduzme onoliko koliko ih recimo ima u proizvoljnoj grupici kojumoe vidjeti kako u Ulici Laiersse u Amsterdamu eka liniju 16 dok jo nije najvea guva.Sredinja toka statistike, ini se, nalazila se u njegovoj blizini, a statistike ne grijee. Uz

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    11/6511

    toliki broj samoubojica koje je poznavao to se ipak mora tako nazvati budui da jeinjenica da je netko umro sada zaokruivala poznanstvo, makar samo zato to ti on ili onasada vie ne moe prirediti iznenaenje znao je da se njegov krug poznanika moraosastojati od tisuu ljudi. Da sve te dobrovoljne mrtvace pozove na aj, dva pakiranja peciva izBerkohofa jedva bi bila dovoljna.

    Preminule je dijelio na dvije vrste, ovisno o njihovoj metodi: tobogan i stube. Jedna je

    nakon poetnih tekoa ila sama od sebe, za drugu se moralo raditi.

    Teta Thrse bila je tobogan, to je bilo sigurno. Pie i nepogreiva mjeavina histerije ibezvoljnosti sami su od sebe ponudili izlaz iz plesne dvorane dok su se dvojica Taadsovihodluno probijala kroz cijele labirinte i penjala nepreglednim stubama da bi na kraju izbila naistoj toki.

    2.

    Inni Wintrop spadao je meu ljude koji su vrijeme provedeno na Zemlji za sobom vuklipoput amorfne mase. To nije bila misao koju je svakodnevno pomiljao, nego takva koja seredovito vraala i zaokupljala ga jo dok je prenosio znatno manju koliinu prolosti. Vrijemenije mogao procijeniti, mjeriti, razdijeliti. No moda je ovdje bolje kloniti se jezineodreenosti i na engleskome govoriti o vremenukako bi se tom elementu dala puna, ljepljivaitkost na koju ima pravo. Nije samo prolost na taj nain ostajala visjeti na Innijevoj lici, i

    budunost je bila nevoljna. Tu je ve iznova ekao amorfni prostor da njime proe, a da nijebilo jasno navedeno kojim bi putem morao krenuti kako bi izaao. Jedna je stvar bila sigurna,vrijeme koje je proivio bilo je gotovo, ali i kad je navrio etrdeset petu i prema vlastitimrijeima "preao granicu uasa, a da ga nitko nije pitao za putovnicu", ta bezoblina stvar koja

    je sadravala i njegovo sjeanje kao i nedostatak sjeanja i dalje ga je pratila, jednakotajnovita i jednako nemjerljiva ak i usmjerena unazad, poput svemira o kojem se u posljednjevrijeme tako mnogo moglo uti.

    Negdje u sivoj mlijenoj maglici ranih pedesetih, kada je jo bilo vidljivo snano bijelo

    cvijee Korejskoga rata, zbio se, na alost netomanje zamjetan, trenutak u kojem se njegovateta Thrse (treize, Thrse, ne perd jamais1) od koje e nekoliko godina kasnijenaslijediti temelj svoga poprilinog bogatstva pojavila u njegovu pansionu naTrompenbergwegu u Hilversumu.

    Ono to mu je oteavalo rad na sjeanju nije bio samo njegov ogranieni instrumentarij("ja nemam pamenje", "Vi ste sve jasno potisnuli", "zar, kvragu, nita ne moe zapamtiti!"),nego i injenica da su sastarenjem poinjali nestajati ruice i drai za silazak u podzemnisvijet prolosti. Teta Thrse svoje je opipljivo meso zamijenila za mrljastu sjenu koja bi tu itamo lutala loe osvijetljenim prolazom njegova sjeanja, to je jo bilo dobro, kao to se ivoza bijelog Lincoln convertiblea zajedno s muem tete Thrse odvezao u smrt, ali nikakonije bilo dobro to je pansion u kojem je Inni proveo prve godine svoga punoljetnog ivota

    potonuo s njegovim sjeanjima u graevinsku jamu nainjenu od osam slijepljenih stanova,koji su i hortenzije, kestenove, arie, rododendrone i jasmine povukli u dubine iz kojih senikada nita ne vraa.

    Nita?Velike, derutne kue koje su neko dali podii umirovljeni kolonijalni slubenici bile su

    same kutije sjeanja na jedno sada ve definitivno derutno razdoblje. Nosile su imena poputTerang-Tenang ili Madoera, a goljavi, ivani, romantini Inni iz tog vremena mogao je,

    pogotovo okruen zaguljivim mirisima ljetnih veeri, zamisliti kako ivi negdje u bliziniBandoenga na nekoj plantai, a dojam je jo vie pojaavala injenica da suu toj nevjerojatnovelikoj kui u sobama doista ivjeli umirovljeni kolonijalni slubenici iz Indonezije. Mirisitropskih jela irili su se vilom, udaranje tromih papua po pletenim hasurama u hodniku,

    coktanje jezika i visoki, meki glasovi sa stranim naglaskom koji su govorili stvari koje nijeshvaao, ali koje je povezivao s knjigama Couperusa, Dauma i Dermouta2koje je itao.

    Mrzio je svoje portrete iz tog doba, ne toliko one na kojima je stajao s drugima nanjima su svi izgledali jednako smijeno ne, upravo one na kojima se pozornost nije mogla

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    12/6512

    odvui od onoga tko je oito bio on sam, budui da je na njima stajao sam, pozirajui, u gru,oponaajui skulpture, a istodobno traei uporite u stablu, u ogradi, u svakom predmetu kojie uskoro zauzeti dio slike tako da je on sam ne treba popunjavati. Jer, to se moglo vidjeti natakvoj jednoj fotografiji? Netko tko je toliko mrav da je zbog toga bio odbijen za sluenjevojnog roka i, to je jo gore, tko se zbog toga nije usudio skinuti na plai, tko je bio izbaeniz etiri srednje kole i tko se svaao sa svojim skrbnikom tako da mu je bio uskraen novackoji mu je njegova baka tako velikoduno ostavila, netko tko se izgubljeno zalijetao u

    najbeznadnije zaljubljenosti, tko je svoje dane provodio u uredu kako bi mogao platitipansion, netko minimalno samostalan.

    3.

    To je moralo biti otprilike ovako: bio je u svojoj sobici kada ga je indonezijski glas

    njegova kuevlasnika pozvao s hodnika."Gospodine Wintrop, dola vam je jedna gospoa."Malo poslije stajala je u njegovoj sobi, to je bilo prilino teko jer u njoj zapravo nije

    bilo mjesta za dvije osobe, a ona sama bila je gotovo kao dvije.

    "Ja sam tvoja teta Thrse", rekla je."Pravi si Wintrop", rekla je.

    Gurala se pored njega, obavila ga blagim, mousnim mirisom i gledala kroz prozor. Onoto je vidjela nije joj se svidjelo. Njene izjave nisu ba imale neki logian redoslijed, alidolazile su u staccatu, u istom tonu. "itaju se knjige. to je ovdje skueno. ula sam za tebe.Ovdje se ne moe ni okrenuti. Blagi Boe, ovdje postajem melankolina. Jesi li ikada uo zamene? Malo emo se provozati. Predstavit u te nekome tko pie knjige ", pieje izgovorilatako da je bilo jasno kako tu aktivnost smatra daleko vanijom od itanja.

    Bila je subota poslije podne, proljee. Kasnije je razmiljao kako ga zapravo nije ni pitalaeli li uope poi s njom. Jednostavno su krenuli ili, bolje reeno, ona se sjurila stubama,preletjela vrtom kao da je neprijateljski element, uletjela u auto i rekla: "Jaap, idemo

    gospodinu Taadsu."Auto je pojurio. Nikada, to mu je tek kasnije postalo jasno, nije imala posla, a to jenapravila s najveom moguom brzinom. U svojoj je nedunosti mislio da je to uzbuenjemoda uzrokovano tajnim kemijskim procesima negdje u tom bijelom, malo nadutom tijelu,kao da njena krv neprestano kuha u loniu na unutarnjem tednjaku. Mrlje svih boja

    pojavljivale su se i nestajale na koi njezina lica i vrata, i da nije redovito isputala velikeuzdahe, zasigurno bi se raspuknula.

    to je to znailo Wintrop? pitao se jer o tome je neprestano govorila."Svi su Wintropi ludi, pokvareni, tati, nedisciplinirani, neuredno ive, stalno se rastaju.

    Svoje ene tretiraju kao stoku, a one su i dalje zaljubljene u njih. U ratu su bili na krivoj stranii na tome su zaradili, vjeti su u poslovima, ali svoj novac prokockaju ili ga uludo potroe,

    prodaju jedni druge za gulden. Jesi li poznavao svog oca?"Nije priekala dogovor."Ti si krten, jesi li to znao? Moj je brat bio junak pokreta otpora, iznimka u toj

    principijelnoj obitelji. to se ne moe rei za tvog oca. S novcem uope nije znao. ene,jedino se u to razumio. Ide li jo u crkvu?"

    Barem je sad mogao odgovoriti.

    "Ne."

    "Jaap, daj stani."

    Bijeli je Lincoln uletio u travu uz rub ceste i za dlaku promaio biciklista. Dobro ga jepogledala. Plave oi, kao i njegove. Vodenaste, ali s metalnom podlogom. Prstom je pokazalatamo gdje je otprilike trebalo biti njegovo srce.

    "Wintropi su katolika obitelj. Brabantska katolika obitelj. Jedini brat tvoga oca kojinijeistupio iz Crkve jo ima sav novac. Tvoj otac, tvoj stric Jos, tvoj stric Noud, tvoj stric Pierre,tvoja teta Claire, svi su mrtvi ili na prosjakom tapu. Ti nema nita osim onog to dobivaod svoje bake. Svi su napustili Crkvu jedan za drugim. Razmisli o tome."

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    13/6513

    Za manje od minute ponovo su se vozili preko sto.

    Vozili su se, kako se poslije ispostavilo, prema Doornu. Ali ne samo prema Doornu. Da je

    postojala karta podzemlja, svijeta sjenki, tada bi Doorn bio na njegovu ulazu. Jer vonja uDoorn bila je vonja u prolost njegove obitelji, meu imena, smrti, u Tilburg na prijelazustoljea, meu vunene tkanine, zastupstva, tvorniare. Njezin je naglasak postao izraeniji.Tilburki je zasigurno nizozemski dijalekt s najrunijim izgovorom. Sluao je t o govori i

    pamtio. Kasnije e o tome razmiljati.

    "Tvoja majka kod nas nije bila prihvaena. Znali zato?""Rekla mi je." Na to ga je taj naglasak podsjetio: njegova majka kad je bila uzrujana. UTilburgu su, dakle, puk i buroazija govorili jednako.

    "Via li je jo?""Ne. Ne ivi u Europi."Tri tjedna nakon vjenanja s keri jednog francuskog poslovnog partnera njegov je otac

    pobjegao s njegovom majkom. Nije se moglo rei to je obitelj smatrala gorim, smrtni grijehili mezalijansu. Njegova su oca nakon toga zaboravili, ali onom vrstom zaborava kojom se

    zaboravi to se zaboravilo. Rukavica koja ostane u vlaku i na koju se poslije vie nikad nepomisli. Znao je cijelu priu, ali nikada mu nita nije znaila. Kasnije e mu jedna ljubavnicarei: "Ja nisam roena, ja sam stvorena", u emu se prepoznao. Njegov je otac jo od 1944.

    prebivao u podzemlju, a smrt ga je drugi put odsjekla od te obitelji. Jedva da je ikoga od njihpoznavao. Nije nikamo pripadao, to mu se jako svialo. Bio je sam. Nije znao to je to obitelj.

    "Tvoj djed Wintrop i moj otac bili su polubraa. Moj je otac tvoj skrbnik.""Bio."

    "Bilo ga je strah da e ga puno stajati. A to nam se nije svialo. Lako se mogao izvui,bio je u odboru za skrbnitvo."

    Novac ili Bog, tko e ga znati. Inni ga je vidio jednom. Sijedi mukarac u naslonjauispod vlastitoga vladarskog portreta. Po jedan briljantni prsten na svakom malom prstu, ali

    takvo to doputeno je kada si star i ruan. I zvonce pri ruci: "Treeske, daj mome neaku auporta."Pria o novcu njegove bake ("njime u za tebe najpotenije upravljati") nije mu bila

    jasna, a razgovor ni poslije nije bio ugodan. Inni je pokazujui svojim tankim, dugim rukama igovorei svojim otrim, sjevernjakim, momakim glasom objanjavao zato Bog ne postoji.

    "Mi smo tek kasnije postali katolici. Takvi su najbolji. Isprva smo bili vojnikaprotestantska obitelj. Prvi Wintrop koji je doao u Tilburg bio je vii ulanski porunik. Dolisu iz Westlanda."

    Bajke, pomislio je Inni, bajke i lai. Izmiljeni likovi iz izmiljene prolosti. Zato to jeivot odve nezanimljiv.

    "Doao je s tjelesnom straom Vilima Drugog dok je ovaj podizao palau vijenice ukojoj nikada nije ivio. Oenio je djevojku katolkinju."

    Dirnula ga je rije djevojka. Bilo je dakle u prolim stoljeima djevojaka koje su bilenjegova rodbina. Nevidljive djevojke koje su svojim nikad vienim djevojakim ustimaizgovarale svoje prezime, njegovo prezime.

    "Otad se Wintropi bave tekstilom. Vunene tkanine. Tvid. Tvornice. Zastupstva."

    Jo vie sjenki. Ljudi koji su imali pravo lutati njegovom krvlju, boraviti u njegovimramenima, rukama, oima, u njegovim crtama lica, zato to su prethodili njegovu postojanju.

    Automobil je krajolik presijecao na dva dijela i nemilosrdno ga bacao iza sebe. To mu je

    davalo osjeaj kao da se time odbacuje i ivot koji je posljednjih godina vodio. Njegova jeteta sada ve neko vrijeme utjela. Vidio je kako krv pulsira plavim venama na njenimzapeima i pomislio "moja krv", ali na njegovim se zapeima nije vidjelo nita.

    "Arnold Taads prije je bio moj ljubavnik", rekla je teta. Poela se minkati. To nije biolijep prizor. Navlaila je drugu kou od debelog naranastog sloja pudera preko prve, mlitave,

    bijele, ali to nije inila osobito paljivo, tako da su ostale male bijele pruge izmeunaranastih traka."Nedavno sam ga vidjela prvi put nakon rata."

    O tome nije mogao stvoriti nikakvu predodbu, o ljubavniku te ene, a kad je vidio

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    14/6514

    Arnolda Taadsa, znao je i zato. Nikada ne bi mogao zamisliti nekoga takvog zato to jonikada nekoga takvog nije vidio.

    ovjek koji je stajao na vratima niske bijele kue napola skrivene u umi i gledao na svojsat bio je nizak. Imao je jedno stakleno oko, desno, bio je u visokim cipelama za pjeaenje inosio iznoenu indijansku jaknu s dugim resama od antilopa. Bilo je to u davno zaboravljenodoba kada su ljudi jo nosili odijela, i kravate. Lice toga ovjeka bilo je preplanulo, ali odmahispod tog nedvosmislenog zdravlja bjesnjelo je neto drugo, neto sivlje i traginije. Pravo

    oko i lano oko, zdrava i nezdrava koa, snaan glas iz zgrena, zapovjednikog lica, glas kojije bio namijenjen tijelu veem od onoga koje je sada nastavao."Thrse, dola si deset minuta prerano."U tom se trenutku iza njega pojavio golem pas i jurnuo u vrt.

    "Athos! Ovamo!"

    Tim je glasom lako mogao galamiti na cijeli bataljun. Pas je stao tresui se u krznu odtamosmee kovrave dlake. Potom je spustio glavu i polako nestao u kui iza ovjeka. ovjekse okrenuo i uao. Bijela su se vrata za njim zatvorila, tiho i odluno.

    "Njegov pas, njegov pas", kukala je teta, "ivi za svog psa."Pogledala je na sat. Iznutra se ula klavirska glazba, ali Inni nita nije mogao vidjeti kroz

    prozore. Nije lijepo zvualo. Preotro, preukoeno, bez strasti. Glazba koja je trebala tei,no

    ovdje je zastajkivala i spoticala se, glazba koju onaj koji ju je svirao nije smio svirati. Ali tkoje onda? Netko s dva staklena oka, ili netko s nezdravom sivom koom, ili nizak ovjek snjenom, smeom koom. Netko drugi.

    "Moramo malo proetati", rekla je njegova teta, no vidio je da u tome nije osobito vjeta.S druge strane drvoreda nalazila se uma. Mirisi cvijeta kozje krvi, mladih borova. TetiTheresi pucketali su glenjevi po neravnome umskom putu, sudarala se sa stablima,spotaknula o slomljenu granu, zabasala u grm kupina. Prvi je put tog poslijepodneva osjetio

    strah. to sve to znai? On to nije traio. Izvuen iz mirnog svemira svoje sobe, stjeran uobitelj koja je dodue bila njegova, ali do koje mu uope nije bilo stalo, vrata koja mu je prednosom zatvorio ovjek koji je zapravo trebao biti sastavljen od dvojice, voza koji je,naslonjen na prevelik auto i vjerojatno smijui se pratio kako se njegova poslodavka spotietih stotinu metara i koji je sada dao diskretan znak sirenom kao upozorenje da je deset minuta

    prolo.

    4.

    Da capo. ovjek je ponovo stajao na vratima. Svatko je postao deset minuta stariji. Ovose ve dogodilo, pomislio je Inni. Isti postav, vjeno ponavljanje.

    Njegova teta ukoso ispred njega tako da ga je ovjek mogao vidjeti. Ali nije gledao.Pogled na sat sada je izostavio, svatko je znao koliko je sati. Siva pravocrtna zraka jednog oka

    prelazila je poput reflektora pojavom ThrseDonders. Od trojice mukaraca koji su tamo

    stajali jedino je voza znao da je bijeli dvodijelni tetin kostim prepun borovih iglica ibodljikavih granica dizajnirala Coco Chanel.

    "Dobar dan, Thrse, kako to izgleda!"Tek je sada pogledao prema Inniju. Moda je to bilo zbog tog jednog oka, ali promotreni

    je imao osjeaj kao da ga je snimila kamera koja ne moe promaiti, koja ga je usisala,progutala, razvila i zauvijek pohranila u arhiv koji e nestati tek kada kamera umre.

    "Ovo je moj neak.""Tako znai. Ja sam Arnold Taads."Ruka se oko njegove zatvorila poput kripca. "Kako

    se zove?""Inni."

    "Inni..."ovjek je pustio idiotsko ime da nakratko visi u zraku, potom ga odbio. Inni je

    ispriao podrijetlo svoga imena."U tvojoj su obitelji svi ludi", rekao je Arnold Taads. "Ui."Red koji je vladao u sobi bio je zastraujui. Jedini oblik sluajnosti bio je pas, jer se

    micao. Soba je bila, pomislio je Inni, poput matematikog rauna. Sve se meusobno dralo u

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    15/6515

    ravnotei i slagalo. Buket cvijea, dijete, neposluan pas ili gost koji stigne deset minutaprerano mogli bi ovdje napraviti nezamislivu tetu. Namjetaj je bio sjajan i bijel,kalvinistike, zlopamtee modernosti. Neodgovorno sunano svjetlo crtalo je svojegeometrijske sjene po linoleumu. Drugi je put toga poslijepodneva osjetio strah. Kakav je to

    osjeaj? Kao da si na trenutak netko drugi, netko tko se ne moe saivjeti s tvojim tijelom pate zbog toga boli.

    "Sjedni. Ti, Thrse, ti e manzanillu. A to e tvoj neak popiti?"

    Zatim obraajui se direktno Inniju: "Hoe li viski?""Nisam to jo nikada pio", rekao je Inni."Dobro. Onda u ti natoiti viski. Paljivo kuaj, a onda e mi rei kako ti se ini."Sjeanje. Njegovi tajnoviti putovi. Jer to se sve nije dogodilo u sljedeih pet minuta?

    Kao prvo, bio je to doslovce prvi stvarni viski, aa viskija iz koje nakon toga nikada vienee piti. Kao drugo, ovjek na kojeg e kasnije tako esto misliti dok bude gledao, pio, kuaoviski. Mislit e na tog ovjeka, a time i na svoju tetu, dakle na sebe samog. Time je viskipostao njegovom Madeleine,ruka na poklopcu koji se mora otvoriti prije velikog silaska usvijet sjenki. I ponovo e tu sjediti: uspravan ovjek, to jedno uasno oko usmjereno ravno unjega, ruka koja je natoila sodu upravo se vraa u poloaj mirovanja kod svog vlasnika.

    Njegova teta naslonjena na odve uspravan, pretvrd stolac, zabaene glave, odsutna lutajueg

    pogleda, prua noge, iri ih, skuplja. Dolorosa. Samoga sebe ne moe vidjeti."I kakav mu je okus?"Ovdje se traila definicija, protokol koji su njegova osjetila

    trebala nainiti prije nego to ih zaokupi neki drugi osjet."Po dimu i po ljenjacima."

    Nakon toga pio je tisue viskija. Malt, bourbon, rye, najbolje i najgore, isti, s vodom, sasodom, sa sokom od umbira, i katkad se, iznenada, vraao taj osjet dim, da, i ljenjak.

    U svakom vanom trenutku u svom ivotu, pomislio je kasnije, morao bi imati jednogArnolda Taadsa, nekoga tko e od tebe traiti da tono opie ono to osjea, mirie, kua,to misli pri svom prvom strahu, pri svom prvom ponienju, uz prvu enu, ali uvijek ba utom prvom trenutku tako da protokol ostane vaeii da misao, iskustvo nikada ne izblijedizbog kasnijih ena, strahova, ponienja. Upravo e definiranje prvoga puta, dim i ljenjaci,

    biti odluujue za sva kasnija iskustva, jer njih e odreivati mjera u kojoj odstupaju odprvoga puta, mjera u kojoj prvi put, koji je sada zauvijek badaren, nadmauju ili pred njim

    podbacuju, u kojoj vie nisu dim i vie nisu ljenjak. Jo jednom prvi put vidjeti Amsterdam,jo jednom prvi put ui u ljubavnicu s kojom si ve godinama, jo jednom prvi put drati uruci ensku dojku, milovati je, i misao koja se tu pojavila neoteenu sauvati sve te godine,tako da svaki sljedei put, svi drugi oblici s vremenom ne mogu izdati, zanijekati, prekriti prviosjet. Arnold Taads barem je jedno osjetilno iskustvo badario za njega, sva su druga nestala,nepovratno, u kasnijim slojevima njegova pamenja, izmijeana, iskvarena, poput njegoveruke koja je milovala prve grudi, sklopila prve mrtve oi, koja je izdala njegovo sjeanje isebe i te prve grudi time to je ostarjela, izobliila se, postala rukom s prvim smeimstarakim pjegama, debelim venama, neasna, upropatena, iskusna rukaetrdesetpetogodinjaka, rani glasnik smrti u kojem se ranija, tanja, bjelja, neodluna rukaneprepoznatljivo, nepovratno rastvorila, dok je o njoj jo govorio "moja ruka", to e initisve dok je neka kasnija, iva ruka ne stavi mrtvu na njegovo tijelo, prekrii drugom na koju jetoliko nalikovala.

    "ime se bavi?" upitao je Arnold Taads."Radim u uredu."

    "Zato?" To se ubrajalo u seriju suvinih pitanja."Da zaradim novac."

    "Zato ne studira?""Nisam maturirao. Izbacili su me iz kole."Izbacili su ga iz etiri kole, no prilika mu se

    nije inila pogodnom da o tome pria. Oko koje je neprekidno bilo upereno u njega sada sepoput reflektora, bez pomicanja glave u kojoj je bilo privreno, okrenulo k njegovoj teti,tako da je on svojim pogledom mogao lutati po sobi. Na polici iznad kamina nalazilo se

    dvadeset pakiranja cigareta iste marke, Black Beauty. Pored toga na stalku su stajale mnoge

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    16/6516

    srebrne i zlatne medalje na kojima su bili prikazani skijai."Kakve su to medalje?"

    "Sad govorimo o tebi. Ne zaboravi bio sam biljenik. Ja uvijek sreujem stvari. to bihtio postati?"

    "Ne znam."

    Bilo mu je jasno da to nije dobar odgovor, ali bio je jedini, ak i ako bi netko rado uvijeksve sreivao. Nije imao blagog pojma. Zapravo bio je siguran da ne samo da nikada nita nije

    elio postati, nego da nikada nita i nee postati. Svijet je ve bio dupkom ispunjen ljudimakoji su bili neto, a veina ih time oito nije bila zadovoljna."eli li onda ostati u tom uredu?""Ne."

    Ured! Soba na katu u etvrti s vilama, s luakom u prizemlju koji je smatrao da jedirektor neega i koji ga je trebao kao zaposlenika. ovjek je neto kupovao, neto prodavao,a Inni je pisao pisma i odgovarao na njih. Pisma od zraka, poslovi ni od ega. Uglavnom jeitao, promatrao vrtove ili mislio na daleka putovanja bez mnogo enje, jer znao je da e na njih poi.Bio je to nain ivota koji e jednoga dana prestati sam od sebe, a moda je to bio taj dan."Zar ti roditelji ne daju novac?"

    "Moja ga majka nema, a moj... ouh ga ne da."

    5.

    "Dim i ljenjaci."to eli postati? Toga je poslijepodneva njegov ivot zapoeo, a onnikada nita nije postao. Radio je razne stvari, to da. Putovao, pisao horoskope, trgovaoslikama. Kasnije, vraajui se u podruje sjeanja s istom aom viskija u ruci, pomislio je da

    je upravo tako trebalo biti: njegov se ivot sastojao od dogaaja, a ti dogaaji nisu bilipovezani ovim ili onim poimanjem njegova ivota. Nije bilo glavne ideje, poput karijere,ambicije. On je naprosto postojao, sin bez oca i otac bez sina, a stvari su se dogaale. Ako se

    dobro pogleda, njegov se ivot sastojao od pripravljanja sjeanja, te je stoga bilo jo alosnijeto je imao tako loe pamenje budui da je ono njegov silazak u sjeanje koji se s vremenomve prilino otegnuo inilo jo dugotrajnijim, sva ta prazna mjesta inila su ga katkad gotovonepodnoljivo sporim. Svome je prijatelju piscu rekao kako je njegov ivot meditacija. Je lizbog te ae viskija, ili zbog injenice da je tog popodneva i financijski postao jednim odWintropa, svoj ivot raunao od toga dana, a sve prije toga smatrao zaletom, polumranom

    pretpovijeu u koju se uvid mogao stei samo jo iskapanjima, pod pretpostavkom da toikoga zanima.

    "Thrse, zato ovome mladiu ne da novac? Tvoja je obitelj njegovom ocu sveoduzela."

    Crvene su se mrlje umnoile. Ono to je zapoelo kao hir, napadaj obiteljske bolesti

    potaknut dosadom,posjet nepoznatom neaku za kojega se inilo da je neto posebno, koji jeproturjeio njezinu ocu, koji je tu sjedio s licem kakvo su imali mnogi koji lutaju njenimobiteljskim albumom, no vjerojatno s karakterom drugaijim od veine, ne bez arogancije, ne

    bez melankolije, artikuliran, no oito bez ambicija, bez ikakve sumnje lijen, bez ikakvesumnje inteligentan, podrugljiv i sklon neprestanu promatranju, taj se hir sada morao prevesti

    u materiju, i to u onu od koje su se Wintropi najtee odvajali, u novac."Morala bih vidjeti mogu li to napraviti", rekla je, "zna kako stvari stoje."

    No jedan je zapovjedni glas postavio pravila, isti glas koji e, im ona ode, rei: "Ova jeena glupa i ide mi na ivce. Ne volim to."

    Ona je u svome krilu premjestila neto nevidljivo, prevrnula zamiljenu vazu, radnje kojesu se zamrznule kada je glas Arnolda Taadsa rekao: "Razmislit u o pravednom rjeenju.

    lanove vlastite rodbine ne puta da vrijeme gube po uredima.""Hoe li onda sljedei vikend doi s njim u Goirle?""Zna da mi se to uope ne da i da teko podnosim drutvo onog tvog mua, ali uinit u

    to. Povest u Athosa i ni pod kakvim uvjetima ne idem u crkvu. Ako poalje auto, ovdje

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    17/6517

    emo u subotu u jedanaest biti spremni."Oko je trailo Innija."A ti e prestati sa svojim poslom, jer to je besmisleno, to mi je posve jasno. Sada e

    lijepo godinu dana itati ili putovati. Ti nisi predodreen za podreene." Po-dre-e-ni. Rijeod etiri sloga imala je uz taj glas i etiri zasebno upakirane, etiri meusobno razdvojenedoze naglaenosti. Inni je pomislio kako iz sobe nije nestala jo nijedna od rijei koje je tajovjek tog popodneva izgovorio. Poput predmeta ostale su naslagane negdje meu

    namjetajem. Vie nije bilo izlaza."Dakle, Thrse, gotovo je pet sati, vrijeme kada itam. Tvoj neak moe ovdje ostati naveeri ako eli. Mi emo se vidjeti u subotu. Reci vozau da doe na vrijeme."

    Ona je odjurila iz sobe, vidio ju je kako prelijee vrtnim puteljkom i zauo kako auto brzokree. Obrisao je vlaan trag koji mu je na obrazu ostavio njezin letei poljubac. ArnoldTaads ponovo je uao. Sat negdje u kui otkucao je pet puta. Uzeo je knjigu i rekao: "itamdo petnaest do est, dobru zabavu."

    Olovna se tiina spustila u bungalov. Inni je tono znao kakva je to tiina jer ju je vejednom prije uo u jednom trapistikom samostanu. Kucanje na vratima, zvuk sporih koraka,prigueno utanje teke tkanine na hodnicima, koraci, tihi kao da tu lei snijeg. Potom ulazaku samostansku crkvu, suh drveni otkucaj, poetak polusatne zajednike meditacije. S galerije

    za posjetitelje ukoeno je gledao dolje u bijele, mrtvaki tihe pojave u hladnim, visokimkorskim klupama. Stari mukarci, mladi mukarci zadubljeni u neku njemu nedostupnumisao. Jednom je vidio kako je jedan od mukaraca zaspao, polako padajui naprijed kaokomad drveta. Ponovo je odzvonio suhi otkucaj, kamen na drvu, ovjek se prestraenopridigao iz svog stupora i pojavio na kamenom, crno-bijelim ploama poploenom prolazumeu korskim klupama, poklonio se, jo jednom se poklonio, presavio na dvoje pred opatomkoji mu je bez rijei, znakom, dodijelio kaznu, prosternaciju. Dugaka, bijela pojava poputmrtva je labuda udarila o pod, ruke to udaljenije od nogu, i to ispruenije, polegnuti,

    ponieni ovjek, i nijedan od mukaraca nije pogledao, samo otkucaj kamena na drvu, opatovprsten, nekoliko koraka, ukanje odjee prekinuli su tiinu.

    Sada je ponovo bio u samostanu, samostanu jednog ovjeka, koji je bio i redovnik i opat.Inni je morao na zahod, ali se nije usuivao pomaknuti. Ili bi ga taj ovjek upravo tada

    prezreo kada bi poput lutke ostao sjediti ne uinivi nita? Polako je i vrlo tiho ustao, proaopored ovjeka koji je itao ne podigavi pogled na omotu knjige stajalo jeegzistencijalizam... humanizam... sve do glasovira: Schubert... impromptu... a zatim izaaona hodnik. U zahodu su leale novine Haagse Post,koje je ponio natrag u sobu. Listove jetako presavio kao da ne smiju pomicati zrak i itao zgode koje e itati cijelog svog ivota.Nakon perzijskog ustanka Egipat sada stoji na vrhu liste delikatnih dvojbi Zapada. Pravdase

    u dugom i otrom lanku izjasnila protiv bermudske konferencije koju je sazvao predsjednikEisenhower da bi se razmotrilo treba li s Kremljom razgovarati, kako eli Sir Winston, iliimati tvrd pristup, kako zagovara predsjednik Eisenhower. Francuski predsjednik Vincent

    Auriol dao je Paulu Reynaudu mandat za sastav nove vlade. Povijest.

    Koliko se jo imena moralo u njemu nakupiti, kroz njega prostrujiti, dok ga cijela ta kastakoja se neprestano unitavala i obnavljala napokon zauvijek ne ostavi ravnodunim. Nosili sulica sudbine onoga dana za koji su mislili da ga odreuju ali i sami su bili isto tako slijepemaske moi koja je prolazila svijetom. Na njih nije trebalo obraati pretjeranu pozornost, to je

    bilo sve. No ono to se nazivalo vladanjem, nedopustiva udnja da se bude izvriteljemsudbine, privremeno lice najtajnovitijega od svih udovita, drave, inilo mu se kasnije,mnogo kasnije, vrijednim prijezira.

    Tono u petnaest do est pas je podigao glavu, a Arnold Taads odloio knjigu."Athos! etnja!"

    Napustili su kuu i stupili u zaobljene, mrane sjene ume. Ubrzo je njegov domain

    skrenuo s puta koji je njegovoj bivoj ljubavnici zadao tolike muke i krenuo malim sporednimputeljkom. No u Taadsa nije bilo govora o bauljanju ili padanju. Inniju je bilo teko slijeditijaknu za etnju umom. Nasuprot tome pas je, ini se, tono znao koji je smjer etnje.Njegova je nazonost postala nevidljivom i mogla se zakljuiti samo iz brza ukanja mrtva

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    18/6518

    lia, negdje pred njima. "Sartre", govorili su valovita sijeda kosa, prilino mala lubanja,jakna od antilopa, samterice i cipele od juhtovine. "Sartre kae da moramo povui krajnjekonzekvence iz injenice da Bog ne postoji. Vjeruje li ti u Boga?"

    "Ne", viknuo je Inni. ovjek je uostalom rekao da prilikom predstojeeg posjeta njegovojteti ne eli u crkvu.

    "Otkad ne vjeruje?" pitala su stabla borova i grmovi kupina.Tono je znao kada je to bilo, ali nije znao treba li to rei. Imalo je veze s vinom i krvlju,

    pravim vinom i pravom krvlju, pa daj to onda objasni. Najbolje bi naravno bilo rei da je onomalo vjere to je ikada imao iz njega iscurilo kao ulje iz pokvarena motora. Uostalom, dosvoje je dvanaeste godine jedva bio katoliki odgajan, poniavajue sjeme, ije divlje raslinjedrugi moraju podnositi cijeli svoj ivot, bilo je prekasno posijano da bi moglo pustiti pravokorijenje. Bio je krten, ali njegovi se roditelji nisu mogli vjenati u crkvi jer je njegov otacve jednom bio rastavljen. Tek ga je kasniji majin brak s jednim vrlo pobonim katolikomdoveo u izravan dodir s tom vjerom, no iskljuivo ga je njena teatralna, izvanjska stranaoduevljavala, pjevanje, tamjan, boje jako su mu se sviali, toliko da je ak i ne vjerujui

    pristao otii u samostan. Neto drugo to mu se u katolikoj vjeri itekako svialo bilo je to tosu drugi u to vjerovali. U internatu je svakog jutra u est sati bio ministrant napoladementnom pateru Romualdusu, koji je bio prestar za pouavanje te je samo jo poneto smio

    nadgledati. Za ovjeka koji se na oltaru podrigivao doista je bila istina kada je aptao hic estenim Calix Sanguinis mei da se to malo vina pretvaralo u krv, postalo krvlju, mysterium fidei,

    krvlju nekoga tko je skoro ve dvije tisue godina mrtav, koju e stari, u brokat odjevenimukarac koji se dri za rub oltara pred njim kasnije ispiti "u spomen na Mene", krv ije e

    posljednje tragove Inni pomoi ukloniti izlivi ampulu punu vode na zlatno dno kalea koji sudrhtave, pjegave starake ruke ispruile prema njemu i u kojem je jo nekoliko kapljica Boje krvi, ljudske krvi ostalo. Smatrao je to neizrecivo tajnovitim, no zbog toga jo nije

    potrebno vjerovati. Ako je ovjek kojemu je tih mranih, hladnih jutara pomagao i koji sepred tom malenom mesarskom klupom okretao amo-tamo poput zlatom izvezene abe, ako jeon u to vjerovao, onda se to i dogaalo, makar u ve napola razmekanu mozgu koji jelatinske izraze katkad brkao na neprihvatljiv nain, tako da je Inni gospodara tog mozga

    svojim otrim momakim glasom ponovo morao dovoditi do teoloki ispravna redoslijeda. Ahnije samo to bilo posrijedi, bila je to i ideja rtve, prinoenja rtve. Ondje se, da ih nitko nijemogao uti, njihovo udnovato dvojstvo, jedan esnaestogodinjak, drugiosamdesetogodinjak, ipak bavilo tajnim, drevnim ritualima koji su njemu, Inniju, davaliosjeaj da propada duboko unatrag kroz vrijeme, da vie nije uhvaen u toj neogotikojsiromanoj etvrti, nego da je prispio u krajolike stare Grke, u Homerov svijet iz kojega susvaki dan na nastavi odgonetali tajne, ili u trenutak rtvovanja ivotinja koje su Zidovi

    prinosili Bogu, sa stranim glasom koji je sjedio na tronu iznad gorue pustinje, Bog osvete,Bog goruega grma i Lotove ene, Bog koji je, mislio je Inni, oko sebe imao kozmos

    praznine, straha i kazne za one koji su u Njega vjerovali. Ono to su njih dvojica inila, paterRomualdus i on, imalo je veze s Minotaurom, prinoenjem rtava i zagonetkama, sa Sibilama,sa sudbinom i usudom, bila je to jedna sasvim mala borba s bikovima za dva gospodina pri

    emu je bik bio odsutan, ali je ipak krvario iz rane koja e biti ispijena, tajna popraena tihimlatinskim aptom. Jednom, a time i zauvijek, arolija je prekinuta. Kale je bio podignut domjesta gdje e iznad samostanske crkve Sunce uskoro prijei svoj put, kadli se staraciznenada poeo tresti. Krik koji je uslijedio Inni nikada nee zaboraviti, nikada. Uzdignuteruke ispustile su kale, vino, krv potekli su po kazuli i oltarnom ruhu koje je gr evit potezredovnikovih ruku povlaio s oltara vukui za sobom svijee, hostiju, patenu. Krik kao nekevelike ranjene ivotinje odbio se o kamene zidove. ovjek je potezao svoju kazulu kao da jeeli razderati, a onda je, polako, i dalje viui poeo padati. Glavom je udario o kale i poeokrvariti. Kad je ve bio mrtav, i dalje je krvario, crveno i crveno mijealo se u otocima sjajne

    svile izmeu zlatnog brokata, vie nije bilo jasno to je to, vino je postalo krv, krv je postalavino.Nevidljivi pas, tiina ume, beumni koraci cipela Old Shatterhand i njegovo gradsko

    utanje jo su ekali odgovor.

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    19/6519

    "Ne znam. Moda nikada i nisam vjerovao", povikao je prema naprijed. Uslijedio jepodrugljiv smijeh svrake. I odjednom je cijela uma bila puna crkvenih otaca, inkvizitora,muenika, svetaca, agnostika, pogana, filozofa, pjevica i bukaa. Teoloki argumenti letjeli suuokolo. Dvije su zebe razgovarale o Tridentskom koncilu, kukavica je naglaavala SummuTheologiae, djetli je potvrivao trideset jednu tezu, vrapci su jo jednom poslali Bruna nalomau, aplja Spinozu, vrana Calvina, nerazumljivo grgutanje panjolskih mistika;cvrkutavo, brbljavo, gugutavo, glogotavo, ptice iz ume i polja opjevavale su dva krvava

    tisuljea crkvene povijesti, od prvih urezanih riba koje su doplivale do mranih zidovakatakombi do duha koji je Pavla oprio kao stanovnika Nagasakija, od zaprepatenja uenikau Emausu do nepogreivog zastupnika na stolici Ribara. Litre te iste ljudske krvi prolivene suotad, milijun je puta to isto tijelo pojedeno zato to sada nije bilo sata ni dana da se to nedogaa, na Sjevernom polu, u Burmi, Tokiju ili Namibiji (o, Zita), ak i u trenutku kad su ovadvojica nevjernika hodala pod lipama, jedan glave pune Sartrea, drugi glave pune niega.

    Stigli su do istine u umi. Bumbari su ulijetali i izlijetali iz ljubiastosmeih cvjetovavelebilja, sve je zujalo i brujalo.

    "Athos! Doi!"Pas se pojavio niotkuda i legao pokraj nogu svoga gospodara, koji je stao posred istine

    poput propovjednika na otvorenome, nosei na svojim ramenima od antilopa kasno sunano

    svjetlo. Glas Arnolda Taadsa ispunio je cijelu umu kao da je jedan od elemenata, poput vodeili vatre.

    "Tono znam u kojem trenutku vie nisam vjerovao u Boga. Oduvijek sam bio dobarskija. Prije rata bio sam nekoliko puta prvak Nizozemske. To moda ne izgleda mnogo, alitada sam bio najbolji, a natjecanja se naravno nisu odvijala u Nizozemskoj nego u planinama.

    Jesi li ikada vidio planine?"

    Inni je nijeno odmahnuo glavom."Onda jo nisi ivio. Planine su Boje velianstvo na Zemlji. Barem sam tako mislio.

    Skija sam u visokim planinama drugaiji je od ostalih ljudi. Visoko je i sam je. Postoje samodvije stvari, on i priroda. On je na ti s ostatkom svijeta, razumije li?"

    Inni je kimnuo.

    "Ljude nikada nisam previe volio. Ljudi su kukavice, konformisti, smuenjaci, tre zanovcem i kaljaju jedni druge. Tamo gore to ti ne smeta. Priroda je ista kao i ivotinje. Vievolim ovog psa od svih ljudi zajedno. ivotinje su u redu, good for them. Kada je rat zavrio ikada smo napokon mogli uti i vidjeti to se sve dogodilo, izdaja, glad, smrt, unitavanje, sveljudsko djelo, tek sam ih tada doista prezirao. Ne svakog pojedinca nego onu vrstu koja se

    ubijajui, laui i ustraena uputila u vlastitu smrt. ivotinje su straight, ivotinje nemajuslogana, ne umiru za nekog drugog, ali ni za vie od onoga to im pripada. U modernomdrutvu slabih ljudi pecking order je omraeni pojam, no izvrsno je funkcionirao sve dok semi nismo pojavili u evoluciji. Dakle, bilo mi je dosta toga. Napustio sam biljeniko mjesto,spalio sam sve za sobom, rastao se od ene, ah, divno, divno! i otputovao u Kanadu. Tamosam u Rocky Mountains postao motriteljem poara. Mjesecima sam boravio na visokom vrhuu planinama. Sa svih strana ispod mene leao je beskrajan umski pejza. U to sam piljio.Ako bih ugledao dim, morao sam dati upozorenje. Opskrbljivali su me iz zraka, jednom

    tjedno bacali bi mi na zemlju pored kolibe vreu s hranom, novinama i potom. Tu sam ostaoest mjeseci, sam, sa svojim psom i svojim prijateljem radioprijamnikom, ne zbog glupogtandrkanja koje na njemu uje, nego zbog nonih razgovora s ljudima na drugim postajama.Doputao sam si dva prsta viskija, dva dnevno podigao je vodoravno prema Inniju dvapriljubljena prsta nijedan vie. Da sam jednom popio vie, bio bih poludio. Podivljalog biluaka mogli odvesti dolje. Sve sam to zapisao."

    Inni nikada nije bio u planinama, no to uope nije bio razlog da sada ne dobije viziju togistog ovjeka koji je stajao pred njim ali ovaj put u posve bijelom svijetu. etiri su

    vicarske razglednice okruile malu kolibu. ovjek je imao istu jaknu od antilopa koju je sadanosio, pas je spavao pored njegovih nogu. Doao je trenutak za viski, olujni je vjetar zavijaooko kolibe, razglednice su bile ljute. Iz prijamnika je dopiralo kranje i uzdisanje dalekog,

    prezrenog svijeta. ovjek je ustao, otiao do ormara i izvadio bocu viskija i au. (Prije toga

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    20/6520

    je pogledao na sat.) Zatim je dva priljubljena prsta stavio pored ae na stol, ne, milimetariznad, jer u obzir se morala uzeti i debljina dna, i natoio. Glukgluk. Tek je nakon nekogvremena otpio gutljaj. Okus dima i ljenjaka.

    "Jednog sam dana pomislio: krajolik koji svojom, recimo to tako, objektivnom

    velianstvenou priziva ideju Boga, moe naravno isto tako prizivati njegovu odsutnost. Bogje napravljen prema slici i prilici ovjeka, nakon izvjesnog vremena svatko e to zakljuitiosim onih ljudi koji nikada nita ne zakljue. Ali ljude sam prezirao, ukljuujui", sada malo

    povien ton koji je toj rijei dao samostalnost, tako da je izdvojena i puna znaenja ostalavisjeti izmeu njih dvojice na istini, "naravno sebe samog. Ne mogu se podnijeti. No kolikogod sam volio pse i planine, nisam mogao zamisliti Boga u liku psa ili planine. Tako je iz

    mog ivota nestala ideja Boga, poput skijaa koji se padinom sputa u dolinu. Moe li si topredoiti? Gledana izdaleka takva je ljudska figura crna, ispisuje samu sebe poput kaligrafijena bijelom snjenom papiru. Dug, gracilan pokret, tajnovito, neitljivo slovo koje se ispisuje,neto to postoji, i onda odjednom ne postoji. On je nestao iz vidokruga, pisao je samimsobom i nita nije ostavio. Prvi sam put bio sam na svijetu, ali mi nije nedostajao. Bog zvuikao odgovor, to je ono najpogubnije kod te rijei: tako se esto upotrebljava kao odgovor.Morao bi imati ime koje zvui poput pitanja. Nisam traio da budem sam na svijetu, niti jeitko drugi. Razmilja li ikada o tim stvarima?"

    Inni je sada ve znao da upitni ton kojim je bila izgovorena ta reenica nije sadravaopitanje nego zapovijed. Njegov je dosje otvoren, njega se sada mjerilo, on i taj ovjek trebalisu razmijeniti potvrde. Ali to je trebao rei? Osjeao je neobinu ravnodunost. Toplina,napola skrivene boje cvijea, njeno njihanje lipa nad njima, sve te stvari koje su se istodobnoodvijale, cijela tvornica osjetilnih podraaja, pas koji se istezao i oklijevajui otiao do mjestagdje je jo bilo sunca, cijeli taj novi ivot koji je toga popodneva tek zapoeo, no inio se vetako dugim, nezaustavljivi glas koji je neprestano priao o sebi, viski koji je dobio za pie,sve mu je to davalo osjeaj odsutnosti. Toliko se toga dogaalo, no on u tome uope nijemorao sudjelovati. Bio je bava koja se puni. Ako bi sada p rogovorio, svi bi ti novi,dragocjeni osjeti iscurili iz njega. uo je sve to je ovjek rekao, ali o emu se zapravo radilo?"Razmilja li ikada o tim stvarima?"to je razmiljanje? Nikada nije vidio Boga kao skijaa

    koji se sputa padinom. Bog je bio mrlja vina na kazuli, krv starca na ledenoj granitnoj stubioltara. Ali to se ne govori.

    "Ne, nikada", rekao je.

    "Zato ne?""Ne zanima me."

    "O."

    Bilo mu je jasno da se oekivao odgovor s vie kozmikog prizvuka, ali takav nije imao."Zna li ita o egzistencijalizmu?"Jo pita. Tri su debatne veeri posvetili tomu, njegova posljednja godina u internatu.

    Sartre, izbor, Juliette Greco, podrumi sa svijeama, crni puloveri, mladii koji su bili u Parizui sa sobom donijeli Gauloises koji se u Nizozemskoj nije mogao nabaviti. Hladni camembert i

    dugi francuski kruh za koji su ti isti prijatelji rekli da se ne moe mjeriti s onim iz Francuske.Taj je bio daleko hrustaviji. Oajanje i gnuanje takoer su s tim bili povezani. ovjek je bio

    baen u svijet. Pritom je uvijek mislio na Ikara i druge velike padove, Iksiona, Faetona,Tantala, sve te padobrance bez padobrana iz svijeta bogova i junaka koji ga je daleko viezanimao nego udne apstrakcije koje mu nita nisu znaile. Besmisleni svijet u koji si baen,postojanje koje ne znai nita osim onog znaenja koje mu se prida. Jo je zvualo kao ucrkvi, osjeao se sumnjivi, blagi smrad muenitva. Najvei dio, pomislio je Inni, bio je ipaknaglaen okusom i mirisom Gauloisesa, jak, gorak, neusporediv i sa im drugim. Miris koji jeimao neto opasno, duhan koji je s gorkim malim trnjem ostajao na jeziku, neuglaen paketi

    boje bilijarske krede. Svoj si strah mogao popuiti s njime. No tu rije nikada nee izgovoriti

    pred ovim ovjekom."Ne mnogo."to taj skijaki prvak hoe s filozofijom? to je htio s malim kiljavim uenjakom ija se

    slika sada redovito pojavljivala u novinama i tjednicima? Uostalom, to je zapravo

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    21/6521

    razmiljanje? Mnogo je itao, ali to je proitao, i ne samo to, sve to je vidio, filmove, slike,pretvarao je u osjeaj, a taj je osjeaj, koji se nije odmah mogao izraziti rijeima, sada jo ne amoda i nikada, ta neoblikovana masa osjeaja, dojmova, opaanja, to je bio njegov nainrazmiljanja. Oko njega se moglo kruiti rijeima, no uvijek je ostajalo mnogo vieneizreenoga nego izreenoga. I kasnije bi ga uvijek spopala ljutnja zbog onih ljudi koji sueljeli imati precizne odgovore ili su tvrdili da ih znaju. Upravo je tajnovitost svega bilalijepa, u to nisi morao uvoditi previe reda. Uini li to ipak, onda e se neto od toga

    nepovratno izgubiti. Da tajne mogu postati tajnovitije ako se o njima razmilja s preciznou imetodom, jo nije znao. Osjeao se ugodno u svome sentimentalnom kaosu. Da bi ga doveo ured, morao je odrasti, ali time si odmah definiran, gotov, i zapravo pomalo mrtav.

    "Nisam mislio na kranski nego na ateistiki egzistencijalizam."Hajde, skijaj! Spusti se niz padinu za svojim nestalim Bogom. Sjedni na vrh planine.

    Gledaj hoe li izbiti poar. Odlazi! Prestani!"Meni je to pretjerano. Etika, humanistika strana mi se ne svia. ovjeka ini pomalo

    jadnim, nekom vrstom klauna koji u mraku luta i pipajui trai izlaz. To mi se ne svia. Nijedovoljno strano. Razumije li me?"

    Kimnuo je. Te je rijei razumio. Ostaci magle, neshvatljivi kao i rasplesane mrlje svjetlavisoko u stablima. Koliko zapravo ima zelenih boja?

    "Kada Sartre kae da je ovjek baen u svijet, da je sam, Boga nema, mi smo odgovorniza to to jesmo, to inimo, tada kaem DA."

    Afirmacija je odjeknula umom. Pas je naulio ui. Ovaj ovjek nema nikoga s kim birazgovarao, pomislio je Inni.

    "Ali kada od mene trai da budem odgovoran za svijet, za druge, tada kaem NE! Ne.Zbog ega bih to uinio. 'Kada ovjek odabire sebe, odabire sve ljude. ' Zato? Nita nisamtraio. Nemam nikakve veze s ruljom koju vidim oko sebe. Proivljavam svoje vrijeme jertako mora biti, to da."

    I kao da s tim odmah eli zapoeti, okrenuo se munjevitom piruetom i nestao u umi. Pasje ve bio odmaknuo.

    6.

    Je li sada bio potaknut na razmiljanje? Kao to je poznato, to je zarazno djelovalo.Onoliko dugo dok sam nita ne ini, tvoj ivot odreuju ljudi i stvari koji se u njemu

    pojavljuju. Njihova je prisutnost uzrokovala sporu rijeku dogaaja koje poslije mora vui zasobom, mrtve oeve, majke u inozemstvu, internate, skrbnike, a sada i tetu i skijakog prvaka.S odreenim je zadovoljstvom pomislio kako sada sam opet nita ne mora initi. Ali kako jeonda dolo do toga dok je on imao osjeaj kako sam nita nije uinio i kako mu se dosadsve jednostavno dogaalo da mu se ivot inio toliko dugim? Ve je tisuama godina

    postojao, i da je studirao zoologiju, bili bi to milijuni godina. Nikakvo udo da s takvom

    prolou ne moe sve upamtiti, a istodobno je udno ono to ipak upamti, a jo je udnijajednakost upamenoga u kojem se osmrtnica njegova oca nalazila na istoj razini kao jomnogo toga, prikljueni dogaaji, kao thalatta thalatta, raspee i paljenje Reichstaga. Nakraju, bio si sve to, jer iako sam nisi sve to doivio, ipak se uplelo u tvoj ivot uostalom, nazadnjoj instanciji tvoje je tijelo za tebe pamtilo te stvari. Neobini kemijski procesi u tvomemozgu pobrinuli su se za to da postane svjestan paleozoika, koji je time, kako bilo, postaodijelom tvoga iskustva, tako da si i sam postao povezan s nezamislivo dalekim vremenom,

    kojem e, dakle, zahvaljujui tom istom tajnovitome mehanizmu, pripadati do smrti. Time jetvoj ivot beskrajno protegnut, to se ne moe porei. Odjednom se osjeao vrlo starim.

    utnja ovjeka koji je netom prije toliko govorio bila je izrazita. Je li ga on moda vagnuoi naao prelaganim?

    uma je postala rjeom, svjetlijom, debla su se povlaila, a kroz zadnji, mravi bojni redvidio je visok snop svjetla kojim e uskoro proi i koji je ljubiasto polje vrijeska zavio usnovit, maglovit ar zbog ega je sve izgledalo vrlo prazno i tiho.

    On je itekako elio stati, ali jo bi radije bio legao, pritisnuo lice u otre, zrnate biljke,

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    22/6522

    priljubio tijelo o tlo, kao to je to esto inio kad je bio sam jer je tada imao osjeaj da se takopolako moe uvui u zemlju, i to doista u nju, svojim koljenima, prsnim koem, bradom,svime to je na njemu tvrdo i koato, ne poput make koja lei na jastuku, vie kao olupinabroda napola zaglavljena u mulj no za takvu vrstljubavnikih odnosa nije bilo mjesta uetnji s Arnoldom Taadsom. Bio je uvjeren da bi njegovo ime odjeknulo nad vrijeskom kao iime psa ako bi sporije hodao.

    Ili ga je Taads ve zaboravio? On nije podizao pogled niti je gledao uokolo, a isti je put

    vjerojatno mogao prijei i slijep, jednakim ritmikim, mehanikim pokretima. Uzbuenivojnii u maru. Kada su stigli do kue, otkucalo je sedam sati.

    7.

    Vrijeme je, Inni je shvatio toga dana, u ivotu Arnolda Taadsa bilo majkom svih stvari.On je praznu, opasnu povrinu dana podijelio na razne precizno odmjerene dijelove, a meaikoji su stajali na poetku i na kraju tih dijelova odreivali su njegov dan s bezobzirnomstrogou. Da je bio stariji, Inni bi dobro znao da je strah koji vlada Arnoldom Taadsom elio

    primati svoj danak u satu, satu ili pola sata, petnaest minuta, u proizvoljnim tokama prekida

    u tom nevidljivom elementu kojim gacamo tijekom svoga ivota. Kao da se netko u tojbeskonanoj pustinji dogovorio kod odreenog zrna pijeska: samo je tu mogao jesti, itati svako je od tih ugovorenih zrna pijeska zapovjednom snagom zahtijevalo svoju

    komplementarnu aktivnost, deset milimetara dalje nastupao je usud. Netko tko je doao desetminuta prije ili kasnije, nije vie bio dobrodoao, manijakalni broja sekundi okretao je prvustranicu, udarao prvu notu na glasoviru, ili je stavljao, kao sada, posljednjim otkucajem

    sedmoga sata, lonac gulaa na vatru."Jednom tjedno pripremam jelo", rekao je Arnold Taads, "uglavnom gula. I juhu.

    Napravim tono koliko treba, sedam porcija za sebe i jednu za gosta. Ako nitko ne doe, ondaje za Athosa."

    Inniju je priinjalo zadovoljstvo to je pojeo porciju za psa nije ba volio pse,

    pogotovo ako su ivjeli u takvoj bolesnoj simbiozi sa svojim gospodarom. Otkucalo je sedami petnaest te su sjeli za stol."Kad sljedei tjedan odemo do tvoje tete Thrse", rekao je Taads, "doi e u potpunu

    ludnicu. Veina Wintropa nije pri zdravoj pameti, a tek kod odabira partnera nastupa totalnoludilo. Najradije odaberu nekoga tko je posve normalan i u najkraem ga vremenu izlude, iliuzmu nekoga oko koga se ne moraju vie truditi jer ve odavna nije pri sebi. Nakon to samtvojoj teti dao koaricu, udala se za totalnog debila, s novcem, naravno, zbog ega je, kao tosi i sam mogaoprimijetiti, postala jako nesretna. Neurotiarka prve klase, drago mi je da samse iz toga izvukao. Prije je bila lijepa ena, jako privlana, ali s takvom vrstom estokeposesivnosti koja mi je ulijevala strah. Uostalom, cijela mi je tvoja obitelj ulijevala strah. Oni

    imaju dvije bolesti: ne poznaju granice i ustruavaju se patiti. Pod time mislim da nijeu sve

    to granii s neugodnim, toga se klone. Oni itekako poznaju osjeajnost, ali ne i lojalnost. Kadpostane teko, oni odu. Tvoja teta misli da je lijepo to te ostavila na mom pragu, no bolje dato nije uinila nekadanjem biljeniku. Smislit emo neko dobro rjeenje. Zbog ega to inim,sam Bog zna, vjerojatno iz prkosa, no ini mi se da ti sigurno ima neki talent, iako jo neznam za to."

    Jeo je kao to je i hodao, brzo, mehanikim pokretima, netko tko sebe hrani. Kada bi,pomisli Inni, iz bilo kojeg razloga iznenada pogledao u stranu, neovisna bi, drugim

    instancijama voena ruka, zabila vilicu u njegov obraz. Pola osam, pospremanje, kuhanjekave. Petnaest do osam, kava, "moja etvrta cigareta, petu popuim prije spavanja."

    Teak miris Black Beauty irio se po sobi."Kako je to", pitao je Arnold Taads, "kad nema oca?"

    Ovaj je ovjek pitao samo stvari na koje nije bilo odgovora. Stoga nije odgovorio.Nematioca bilo je neto nemati.O tome se, dakle, nita nije moglo rei. "Je li ti ikada nedostajao?"

    "Ne."

    Jesi li ga poznavao?"

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    23/6523

    "Do desete godine."

    "to jo zna o njemu?"Razmiljao je o svom ocu, no budui da je to skoro prvi put inio svjesno, bilo mu je

    teko. Njegov je otac na odlasku rekao "zbogom", a jednom je istukao njegovu majku, to jeInni vidio i, kako je Inni shvatio, jo jednom kad to nije vidio. A jedne je noi, kad je

    probuen zranom uzbunom u panici trao dolje, zatekao svog oca na lealjci s dadiljom. Iztog je, kako se iz kasnije rekonstrukcije vidjelo, neugodnog poloaja Innija poslao natrag u

    sobu. Njegov je otac poslije oenio tu djevojku, njegova je majka nestala jednom od tajnihmakinacija kojima odrasli svijet prilagoavaju sebi, Inni je ostao kod svog oca i djevojke, alije tijekom zime '44./'45., kada nije bilo hrane, poslan natrag majci, koja je sada ivjela negdjeu Gelderlandu. Krajem te zime njegov je otac poginuo u bombardiranju Bezuidenhouta.

    Obavijest o smrti ispunila ga je velikim ponosom. Sada je i on bio dijelom rata.

    Grob svoga oca nikada nije vidio, a kad ga je to poelo zanimati, groba vie nije bilo.Sklonjen je, netko je rekao vrlo neobian nain uklanjanja, pa je on to tako upamtio: njegov jeotac uklonjen. Na ukastim fotografijama iz rata vidio je mukarca koji elavi, otrih crtalica, turoban inovnik iz kasnoga srednjeg vijeka, no njegova je majka priala da je nakavanskim stolovima plesao uz cigansku glazbu. To su bila njegova sjeanja na oca, azakljuakje bio samo jedan: njegov je otac pravi mrtvac.

    "Ne znam mnogo."Opet Taads, ovaj put preruen u profesora."Sartre kae da kada nema oca, ne mora sa sobom vui ni super-ego. Bez oca na grbai,

    bez prisilnog, regulativnog faktora u ivotu. Nita od ega bi se distancirao, to bi mrzio, nato bi se u svom ponaanju pozivao."

    Nita od toga ne znam, pomisli Inni. Ako je to znailo da je sam na svijetu, to je bilotono. I sam je tako mislio i to mu se strano svialo. Druge je ljude, poput ovjeka pred njim,trebalo drati na distanci. I nisu smjeli previe priati o njemu. Sve dok su priali o sebi, ili onjegovoj obitelji, iz koje nikoga nije poznavao, sve je bilo sjajno. Dva su ga puta izbacili iz

    internata jer "nije se uklopio meu druge djeake", "nije sudjelovao", "imao je pogubanutjecaj na druge uenike". Mrzili su ga, to bi bio bolji izraz. U njegov su krevet stavili litanije

    mrnje ("kiseli limune, moli za nas"), no to ga je ostavljalo neobino ravnodunim, bili su todrugi djeaci, u dane posjeta okruivale su ih obitelji, oevi u smeim odijelima, majke uhaljinama na cvjetie, nije imao s tim veze, kao ni s ovim ovjekom koji je zalutao u njegovivot. Nije ih, opet se radilo o tome, putao k sebi, kao da se sve odvija na filmu, sjedio je udvorani i paljivo pratio radnju, s nesumnjivo sjajnim glumcem kao to je ovaj, ali nije mogaodoista biti dijelom toga, ostao je, iako je gajio simpatije prema glumcu, gledatelj. Ako nita nekae, prie dolaze same od sebe.

    Tako su i dole.U toj je tihoj sobi, kao u recitativu, iznoena pria njegove obitelji prema evanelju

    Arnolda Taadsa. Za lakou arije u tom razornom izvjeu nije bilo mjesta. Tome je tu i tamosluio dubok uzdah psa koji se uzdizao iz ponora prokletstva i turobnosti, koji je anonimniskladatelj postavljao na majstorski nain, jer upravo u kratkom intervalu nakon opisa jo

    jedne gluposti, zastranjenja ili udovinosti kojeg od Wintropa, pas bi uz sjajan osjeaj zaefekt ispustio uzdah iz podzemnih labirinata s kojima je oito bio povezan.

    Jesu li vjebali? pomislio je Inni. Toliko dugo psi ipak ne ive, a uz tjedno jednu porcijugulaa vika oito se ne rauna s mnogo posjetitelja. Jedini je mogui odgovor bio da su tireferati, propovijedi, recitativi drani i u samoi, pri emu je pas sluio kao continuo,interpunkcija, emfaza. Zrak, air nevidljivoj struji zraka koja nas okruuje i koja djelomice

    prolazi kroz nas ta je genijalna ivotinja nauila davati afekte i afirmaciju, otkriti poenteusuda i odbojnosti i ne dopustiti da ostanu visjeti u preostalom ravnodunom zraku kao rtvarazorne metronimike satnoga klatna, nego ih u pravi trenutak, u artistikoj sprezi sa svojim

    jednookim gospodarom, popuniti neime to je bilo i odjek upravo izgovorenoga, kao i slabijiili jai udarac biem koji je solista prisiljavao da odrava jednom dosegnutu napetost.

  • 8/12/2019 Cees Nooteboom - Rituali

    24/6524

    8.

    Ta je napetost, kako e Inni vidjeti, bila negativna snaga. Uope to nije shvaao prveveeri, no prva je veer bila temelj njegova prijateljstva s Arnoldom Taadsom. Jedna je odnjegovih osobina bila a ni to tada jo nije znao budui da, to god on mislio, jednostavno jonije dovoljno dugo ivio da onoga tko mu jednom postane zanimljiv vie nikada ne moe

    pustiti. esto su to bili, kako bi to rekli u vanjskom svijetu, svijetu svih drugih ljudi"udnilikovi", ljudi ija je sukladnost s Innijevom sarkastinom ili svjetovnom pojavom bilaneshvatljiva. "Evo opet jednog iz Innijeve kanalizacije, ludnice, kolekcije, podzemlja." "S kim

    sam te to juer vidio na Schipolu?" "Kako, za Boga miloga, s nekim takvim moe provestiveer?" "Via li se jo s onom curom?"

    No to je sve bilo kasnije.

    Sada je to bio Arnold Taads, ovjek iji je odnos sa svijetom propao, i koji je stogavisokim, otrim tonovima svijet odbijao od sebe kao da jo njime vlada. Da je taj glasniknijekanja bio peti evanelist, onda bi njegov simbol bio galeb, usamljeni sivi lik na stijeni,izdvojen na tamnijoj pozadini zloslutna neba. Inni ih je vidio u filmovima o prirodi, kriomsnimane izb