EugEugèène Ionesco ne Ionesco

Anita Šimunović, 4.c

Od samoga rođenja 1909. godine u Rumunjskom gradu Slatini, Eugèneu Ionescou dosuđena je životna podvojenost: između oca Rumunja i majke Francuskinje (razvedenih), dvaju jezika i dvije domovine. Već 1913. odlazi u Francusku gdje provodi djetinjstvo, a 1925. vraća se u Rumunjsku gdje završava studij francuskog jezika na sveučilištu u Bukureštu (a tek mora naučiti rumunjski). Postaje profesor francuske književnosti. Bježeći pred fašizmom u Rumunjskoj 1942. godine, opet se zaputio u Francusku skupa sa svojom rumunjskom suprugom Rodicom.

„Život je istodobno divan i okrutan, čudo i pakao, i ta dva proturječna osjećaja, te dvije očite istine tvore pozadinu mojeg

osobnog postojanja i mojega književnog djela.”

Spomenuta podvojenost ne utiskuje mu samo bolna iskustva domovinske iskorijenjenosti, nego ga obdaruje blagom dvostruke kulture, udvostručenom osjetljivošću i pozornošću. Razvija u budućeg pisca poseban smisao za proturječnosti, koje obilježavaju čitav njegov književni opus. S druge strane, pruža mu dovoljno povoda da se u svojem pisanju usredotoči na bitne probleme ljudske sudbine u suvremenom svijetu koji se pokazuje sve apsurdnijim. Životni luk ovog dramatičara, pripovjedača, esejista i slikara seže do kraja 20. stoljeća.

„ Rađamo se, rastemo u snazi i ljepoti, i malo-pomalo, dolazi do sloma i već smo šepavi, ružni, slabi; kako je to moguće?”

Za razliku od mnogih zapadnih intelektualaca, Ionesco ne zatvara oči pred gušenjem individualnih sloboda i pred progonima koji se zbivaju u europskom “istočnom bloku” (u Rumunjskoj i drugdje) i, štoviše suosjeća s njihovim žrtvama. Zbunjuje ga ravnodušnost spram povijesnog “zla”, zbunjuje ga ta uporna, tupava “priglupost svijeta”. Nakon što je napisao preko trideset kazališnih komada, niz ogleda, pripovijetki, kulturoloških kritika, političkih članaka, refleksivnih bilješki o vlastitom teatru i jedan jedini roman, u kojima humor, snovi i imaginacija čine sretnu protutežu pesimizmu. Ionesco doživljava starost i tešku bolest, te umire 1994. godine u Parisu. Iako je Ionesco pisao gotovo samo na francuskom, on je jedan od najodlikovanijih rumunjskih umjetnika.

„Imam osjećaj da se vrag zabavlja preokretanjem svi naših nakana u njihovu suprotnost. Pa bile te nakane povoljne ili ne.“

„ Jer Ionesco nije samo oštrouman i nepotkupljiv promatrač društvene zbilje i suvremenog svijeta, pisac koji uporno govori NE (znakovit naslov njegova prvog djela na rumunjskom) postojećim obmanama i novim

iluzijama, nego i sanjar kadar sanjati drukčije skrojeni svijet od ove – prosječnoj većini nevidljive svjetske

apokalipse-u-tijeku. Sanjar koji ne zaboravlja rajski okus djetinjstva i ne može se pomiriti sa čovjekovom smrtnom kobi. Sanjar koji pod maskom “klauna” prikriva duboku tjeskobu i neutješnost jednog iskonskog, neapstraktnog

filozofiranja. Sanjar kojega salijeću pitanja bez odgovora i muče vječne zagonetke našeg postojanja.”

 „Ništa nije komično, sve je tragično. Ništa nije tragično, sve je komično, sve je stvarno, nestvarno, nemoguće, pojmljivo,

nepojmljivo. Sve je tegobno, sve je lako.“

Ionescov autoportret

Zajednički grob Eugènea i Rodice

Ionesco na pariškom groblju

 Montparnasse.Natpis na grobu:

Moli se ne znam kome: Isusu Kristu, nadam se.

Ćelava pjevačicaĆelava pjevačica

„Ne pišem za kazalište da prepričavam priču. Po meni, kazališni komad se ne sastoji od opisivanja razvoja te priče. Kazališni komad je gradnja sazdana iz niza stanja svijesti ili okolnosti koje se pojačavaju, zbijaju, zatim se zamršuju bilo da bi se odmrsili, bilo da bi se završili u nepodnošljivoj nerazmrsivosti.”

TEATAR APSURDA

Rađalo se u Parizu u malim ili tzv. Džepnim kazalištima koje su se, unatoč siromaštvu, spremnije upuštala u avangardne eksperimente nego velika nacionalna ili privatna kazališta. Tako je započelo i prikazivanje Ćelave pjevačice (1950), Poduke (1951), Stolica (1952) i niza drugih Ionescovih komada, koji su, nakon početnog šoka odmah stekli vatrene poklonike i s vremenom osvojili vrlo širok krug gledatelja, te se godinama i desetljećima zadržavali na repertoaru.

Da bi prikazao aktualne probleme suvremenoga građanskoga društva samoću, strah, promašenost, odsutnost komunikacije, izgubljenost, otuđenost, besmislenost, besperspektivnost – Ionesco ruši tradicionalnu strukturu dramskog teatra.

• Tradicionalna dramska RADNJA u potpunosti je destruirana – radnja je u složenosti konfliktne situacije koja je neodrživa i iz koje nema izlaza;

to su scene pune apsurdnih i nelogičnih situacija u kojima se ništa ne događa

• ŽIVOT je prikazan kao besmisleno ponavljanje automatiziranih navika.• LIKOVI prikazuju tragediju modernog čovjeka koji je kao rob životnih

navika i društvenih konvencija izgubio ljudske kvalitete

slobodu samostalnog rasuđivanja i istinskih emocija

likovi nemaju karakter• GOVOR je prestao biti sredstvom međusobnog komuniciranja i sveo se na

niz konvencionalnih fraza i klišeja time Ionesco daje kritiku društvenih odnosa

• Budući da osobe nemaju karaktera – to se održava na DIJALOG one ne izmišljaju ono što kažu. Govor teče kao stroj, teče sam od sebe i i djeluje kao stroj i kao stroj se kvari i zapinje.

• Ionesco o apsurdu govori apsurdnim jezikom!• PRAZNINA U MISLIMA izaziva raspad lingvističkih obilježja, dijeli izraz od

sadržaja, nagomilava govorne klišeje, brka opća mjesta, čak raščlanjuje riječi koje se pretvaraju u neartikulirane zvukove.

• Iako je na taj način dao kritiku društvenih odnosa i prikazao tragediju modernog čovjeka, koji je kao rob životnih navika i društvenih konvencija izgubio osnovne ljudske kvalitete - slobodu samostalnog rasuđivanja i istinskih emocija, Ionescov teatar ne djeluje mračno i tragično, već se stalno kreće u granici parodije i farse te pokazuje Ionescov izrazit smisao za komiku.

Ćelava pjevačica je prva drama koju je Ionesco napisao. Premijera je izvedena 11. svibnja 1950. u Théâtre des Noctambules. Izvedba je bila totalni neuspjeh i prošla je neopaženo sve dok par uspješnih kritičara i pisaca, nisu pohvalili predstavu. Ova drama danas drži mjesto najizvođenije predstave u Francuskoj.U 40-oj godini odlučio je učiti engleski jezik koristeći ”Assimil” metodu kopiranja cijelih rečenica kako bi ih zapamtio. Kada bi ih ponovno pročitao, osjećao se kao da nije učio engleski, nego je otkrivao neke zapanjujuće istine kao ta da ima 7 dana u tjednu, da je strop gore, a pod dolje tj. stvari koje je već znao, no koje su ga iznenedno pogodile.

„Kupio sam priručnik francusko-engleske konverzacije za početnike. Prihvatio sam se posla. Savjesno sam prepisivao rečenice iz priručnika kako bih ih naučio napamet. Kad sam ih prečitavao, nisam, doduše, naučio engleski, nego neke začudne činjenice: da tjedan recimo, ima sedam dana, što sam zapravo ionako znao; ili da je pod dolje, a strop gore... Silno sam se zaprepastio da gospođa Smith priopćava mužu da njih dvoje imaju nekoliko djece, da stanuju u okolici Londona, da se prezivaju Smith, da je gospodin Smith činovnik... Sve sam nekako mislio da bi gospodin Smith to morao znati, ali što se može, neki su ljudi strašno rastreseni...?”

Ionesco nije volio kazalište i u njemu se uglavnom dosađivao. To ga je potaknulo da napiše (kako bi ismijao kazalište) antikomad ĆELAVA PJEVAČICA ili točnije, ENGLESKI BEZ MUKE (koji će tek na sceni postati Ćelava pjevačica)

„ Kazalište je vizualno, koliko i auditivno. U kazalištu se sve može... Ne prihvaćam nikakva druga ograničenja osim tehničkih mogućnosti pozornice. Optužit će me da pravim cirkus. Neka. Uključimo i cirkus! Autora mogu optužiti da je samovoljan, ali mašta ne može biti samovoljna, ona nam sve otkriva...”

Radnja se događa i započinje u engleskom domu, engleske obitelji, obitelji Smith. Gđa Smith razgovara sa svojim mužem, ali on čita novine i ne obrača pozornost na nju. Nakon nekog vremena počinje razgovarati, ali i dalje čita novine. Saznaje za smrt Bobbyja Watsona. U obitelji Watson se svi (i kćeri i sinovi i bake i djedovi i dr.) zovu Bobby, a prezivaju Watson. Tada dolazi sluškinja Mary koja Smithovima opisuje svoj dan, te im se ujedno predstavlja kao njihova sluškinja. Kao replika njezinom kratkom monologu, Smithovi ponavljaju sve što je ona rekla i nadaju se da je da je dan provela radeći baš to. Nedugo nakon toga dolaze i Martinovi, bračni par, koji ulaze u kuću i sjedaju za stol. Martinovi, unatoč činjenici da su vjenčani, počnu sa upoznavanjem i iznošenjem vlastite prošlosti. Nakon činjenica da su iz istog mjesta, da su iste godine došli u London, da žive u istom stanu i da imaju istu djecu, njih dvoje shvaćaju da su bračni par. Mary negira sve što su Martinovi rekli tvrdeći da to uopće nisu oni te da je sve što su rekli neistinito. „On misli da je ona Elizabeth, ona misli da je on Donald, ali se oboje ljuto varaju. Ali tko je pravi Donald? Tko je prava Elizabeth? Ne znam. Nemojmo ni pokušavati saznati. Ostavimo stvari kakve jesu.”

Konačno se pojavljuju i Smithovi te počinju razgovarati sa Martinovima, no usred razgovora začuje se zvono na ulaznim vratima. Nakon što se treći put zvono čulo i na vratima nije bilo nikoga, gđa. Smith je odustala od otvaranja i svađala se s mužem kada se zvono začulo četvrti put. „Nemoj me više slati da otvaram vrata. Vidio si da je to uzaludno. Iskustvo nas uči da kad zvono, zvoni, nikad nema nikoga pred vratima.” G. Smith je otišao vidjeti tko je i na vratima je bio vatrogasni kapetan. Gđa. Smith nije mogla vjerovati, da je stvarno netko bio na vratima. Nakon što su utvrdili da vatrogasni kapetan nije zvonio prije, taj isti je počeo pričati svoje doživljaje, imajući na umu da mora ići čim ga zovnu. Njegove priče su besmislene, apsurdne i neistinite. „Jednom se jedan pijetao pravio da je pas, ali nije imao sreće, jer su ga odmah prepoznali.” No to je zabavljalo Martinove i Smithove koji uvijek imaju nekakve komentare i stalno mole kapetana da im još priča. Ponovo dolazi Mary, te se otkriva simpatija između nje i kapetana. „Vatrogasni kapetan: Ona je ugasila moju prvu vatru. Mary: Ja sam njegov mlazić.”Nakon toga, kapetan odlazi i na odlasku kaže: „Usput rečeno što je s ćelavom pjevačicom?”, svi ga isprate i vrate se na svoja mjesta. na kraju, kada se svjetla ugase i svi ušute, drama počinje ispočetka, no ovaj put započinje sa Martinovima, a ne sa Smithovima. Tada se spusti zatvor.

Iako bi taj lik trebao biti među glavnima, lik ćelave pjevačice se samo jednom spominje u drami i to u prolazu, kada je vatrogasni kapetan na odlasku:

VATROGASNI KAPETAN:(Pođe prema vratima, pa stane)Usput rečeno, što je s ćelavom pjevačicom?(Svi zašute u neprilici)

GĐA SMITH:Još uvijek se češlja na isti način.

VATROGASNI KAPETAN:Ah! E pa, onda doviđenja, gospođe i gospodo.

G. MARTIN:Sretan put i dobra vatra!

VATROGASNI KAPETAN:Nadajmo se.(Vatrogasac izlazi. Svi ga isprate do vrata i vrate se na svoja mjesta.)

• Sam sadržaj može se izreći u jednoj rečenici,: jednoj tipičnoj engleskoj obitelji dolazi u posjet druga tipična engleska obitelj i one razgovaraju.

• Umjesto uobičajenog zapleta, temelj radnje postaje razgovor, odnosno jezik sveden na niz fraza i besmislenih klišeja, čime prestaje biti sredstvom komunikacije.

• Komunikacija, međuljudski odnosi otežani su upravo zbog apsurdnosti jezika koji se pretvara u klišeje, formule, fraze..

• Dijalozi u Ćelavoj pjevačici malo-pomalo pretvaraju se u čiste besmislice i posve razilaze.

Prizori u Ćelavoj pjevačici bez pravog zapleta i radnje, nižu se nesklapano jedan za drugim, ali kao da podliježu nekoj apsurdnoj progresiji. Supružnici Smith i njihovi gosti, g. i gđa. Martin, toliko su tipizirani i karikirani da su više lutke nego dramski likovi. Premda su skupa došli u posjet Smithovima, supružnici Martin se ne mogu dugo prepoznati. Kada dolazi Vatrogasni kapetan, likovi se služe brbljavim ništavilom. No umjesto da u njemu propadnu, osuđeni su na začarani krug ponavljanja, kao što to nedvosmisleno pokazuje zaključni prizor.

Gospodin i Gospođa Smith su predstavnici tipične engleske obitelji. Njihova komunikacija je nikakva, u braku su i razgovaraju reda radi. Prema Ionescu, sve njihovo, pa i oni, su tipično engleski. Gospodin i Gospođa Martin su druga obitelj iz drame. Oni na početku drame dolaze kod Smithovih kao par, no pri ulasku u dom, oni se ne poznaju. Nakon kratkog besmislenog razgovora njih dvoje konačno ustanove da žive u istom stanu, te da su vjenčani.Mary je sluškinja Smithovih. Ona se ne pojavljuje puno u drami, ali kada se pojavi govori neke informacije koje su suprotne onim što su izrekli Smithovi ili Martinovi. Vatrogasni kapetan i ona su zajedno.Vatrogasni kapetan je lik koji samo privremeno svraća kod Smithovih na razgovor. On je čovjek od šale, dok je tamo, on Smithovima i Martinovima priča svoje događaje i stalo brine mora li ići. Priče koje on priča pune su besmislica i neistina, ali obiteljima one se jaku sviđaju.

• Poput mnogih drama u žanru teatru apsurda, temeljna tema u Ćelavoj Pjevačici nije odmah očita. Mnogi sugeriraju da izražava uzaludnost smislene komunikacije u modernom društvu. Daje dojam da likovi nisu ni slušali jedni druge u svojim ljutim naporima da čuju svoje glasove. 

• Ionesco stvara dijalog čija silno komična besmislenost zadržava gledateljevu pozornost i nasmijava ga riječima koje ne znače ništa izvan kazališnog užitka. Uspijeva iznjedriti kazališni užitak samo zato što, koliko god bili apsurdni, likovi u komadu postoje: tvrdoglavi su, lažljivi i prazni. Upravo zato što miješa ta dva elementa , Ionesco podaruje avangardi klasičnu formu.

Sedamnaest “engleskih otkucaja” koji odzvanjaju sa zidnog sata u predigri Ćelave pjevačice, sugerira neki otklon od realizma. Na neki način onezbiljuje scenski prostor. Odmah nas upućuje da se nešto sumnjivo događa. Dakle je li trebalo biti sedamnaest sati? Tijekom drame sat ide totalno ludo. Čudnovato je prisutno usred svakodnevnoga.

Sat otkucava sve više i više, kao što oni govore sve više besmislenih stvari.

 IONESCO• još ne objašnjava ontološke korijene apsurda• samo slika društvene deformacije koje proizvode apsurd• njegova drama = groteskna farsa o pobjedi gluposti, vulgarnosti,apsurda.• Istovremeno – parodija tragedije i začetak teatra apsurda.•  Poslije Ionesca nadrealistička drama i

dadaistička drama

inzistiraju na alogičnim događajima.

• svaki sudar logičkog iskustva i nelogičnog događanja dovodi do apsurda.

„Riječ u teatru treba dovesti do paroksizma (vrhunca), slovo treba biti napeto, jezik treba gotovo prskati ili se uništavati u svojoj nemogućnosti da zadrži značenje.”

„Pokušati osmisliti jezik; pokušati ga razoriti jer svaki se jezik upotrebom izliže; pokušati ga obnoviti i proširiti njegove međe; obnoviti jezik znači – obnoviti kut promatranja pod kojim gledamo svijet.”

Ćelava pjevačiva dovodi u pitanje način na koji komuniciramo jedni s drugima, da li je to komuniciranje koje ima smisla, koje se govori iz srca, ili nam se komunikacija svodi samo na šale, bez ozbiljnih razgovora? Većina nas, zapravo vodi razgovore koji nemaju previše smisla, samo da bi imali komunikaciju. Pamtimo li uopće naše razgovore? Razmišljamo li o njima? Svi naši razgovori se vode na apsurdnost, jer naše teme su totalno besciljne i nezrele.