cicero orator
DESCRIPTION
Cicero OratorTRANSCRIPT
Marko Tulije Ciceron:
ORATOR
I. Dugo sam se, Brute, i mnogo premišljao je li teže ili bolje uskraćivati ti ono što često
tražiš ili pak to izvršiti. Jer preteško mi se činilo da bilo što uskraćujem onomu kojeg
jedino volim i za kojega osjećam da sam mu vrlo drag, osobito zato što traži ono što mu
pripada i želi prekrasne stvari. Ta, dvojio sam treba li uopće netko tko se boji prijekora
učenjaka i mudraca, upustiti se u takvo nešto, što, ne samo da je teško izvesti, već i
misaono pojmiti. Ima li, naime, što težega negoli, uz takvu raznolikost dobrih govornika,
prosuditi koja je najbolja vrsta ili takoreći oblik govorništva? Kad me već često moliš,
upustit ću se u to, ne toliko u nadi da ću dovršiti, koliko iz volje za iskušavanjem. Draže
mi je, kad se tvojoj želji već pokoravam, da uočiš u mene nedostatak razboritosti nego
dobre volje, do čega bi došlo da to ne napravim.
Dakle, često me pitaš koji rod govorništva najviše odobravam i koji mi izgleda takav da
mu se ništa ne treba dodati jer ga držim najvišim i najsavršenijim. Pri tom se bojim, u
slučaju da izvršim ono što želiš i navedem ime dotičnog govornika po tvojoj želji, da ne
bih obeshrabrio težnje mnogih koji su oslabljeni očajem i neće ni pokušati postići ono za
što ni ne vjeruju da mogu. Jer pravo je da svi iskuse sve ono, što je značajno i vrlo
poželjno. Ako će pak netko biti lišen ili prirodnog dara ili snage izvrsna duha, ili možda
slabije izučen u vještinama nauke, neka ide onakvim tokom kojim može. Jer pošteno je
da se onaj koji teži prvom mjestu, zaustavi na drugom ili trećem. Među pjesnicima, na
primjer, nije mjesto samo Homeru, da spomenem Grke, ili Arhilohu, Sofoklu ili Pindaru,
1
nego i onima na drugom mjestu, pa i ispod njega. Niti je Aritsotela veličina Platonova
odvratila od pisanja o filozofiji, niti je sam Aristotel zadivljujućim znanjem i obiljem
zagušio djelovanje drugih. II. Ne samo da to izvrsne ljude ne odvraća od težnje
savršenstvu, nego se pače nisu odrekli umjetnosti ni oni umjetnici koji, kako vidjesmo,
nisu mogli oponašati ljepotu Jaliza Rođanina ili Koske Afrodite. Isto tako nije kip Zeusa
Olimpijskog ili bacača koplja prestrašio ostale na taj način da bi bili manje spremni
pokušati što postići ili krenuti naprijed. Njih je bilo toliko mnoštvo, toliko je svaki od
njih bio hvaljen u svojem umjetničkom rodu, da mi, sve diveći se vrhunskom, hvalimo i
ono osrednje. Među govornicima pak, i to grčkima, čudesno je kako se jedan ističe među
drugima. Ali ipak, premda je postojao jedan Demosten, mnogi veliki i slvani govornici
bijahu prije njega, i bijahu bili prije, a ni poslije neće nedostajati. Stoga nema razloga
zašto bi napustili nadu ili olabavili u marljivosti oni koji su se dali njegovanju
govorničkog umijeća. Jer niti se treba odreći težnje za najboljim, a i inače je u uzvišenim
stvarima veliko i ono što je vrlo blizu najboljemu.
Stoga ću ja smišljajući vrhunskog govornika tako ga oblikovati kakav nitko nikada nije
bio. Ne pitam se, naime, tko je bio takav, nego što je to savršenstvo, ono što se u cjelini
govora ne pojavljuje baš često, ne znam da li ikada, nego tek zasjaji u nekom dijelu, kako
kod jednih češće, tako kod drugih rjeđe. Ja tvrdim da nema ničega tako lijepog, a da to
(savršenstvo, op. pr.) ne bi bilo ljepše, jer bilo što drugo tek je poput maske nekoga lica.
To se ne može opaziti ni očima ni ušima ni bilo kojim osjetilom, već ga samo zahvaćamo
umom i promišljanjem. Stoga možemo zamisliti i ljepše stvari od Fidijinih kipova od
kojih u toj vrsti ne vidimo ničega savršenijeg, kao i od onih slikarija koje sam spomenuo.
Ta nije ni umjetnik koji je oblikovao Zeusa ili Atenu promatrao ikoga po uzoru na koga
2
bi oblikovao kip, već mu je u umu bio usađen nekakav uzor krajnje ljepote, te se u nj
udubljivao i tako usredotočen po sličnosti s njim oblikovao je umjetničko djelo. III.
Dakle, kao što se u oblicima i likovima nalazi nešto savršeno i izvrsno, a to je zamišljeni
uzor kojim se oponaša ono što se okom ne može vidjeti, tako i uzor savršena govorništva
vidimo pomišljajem, dok izraz hvatamo ušima. Te stvari idejama zove Platon, premudri
njegovatelj i učitelj ne samo razumijevanja, već i govorenja. Za njih kaže da su
nestvorene, da su uvijek postojale, te da su sadržane u razumu i umu, za razliku od
drugih stvari koje se rađaju, nestaju, protječu, propadaju i dugo se ne zadržavaju u
jednom te istom stanju. O čemu god da se, dakle, razumno i postupno raspravlja, to se
mora podvesti na posljednji oblik i uzor njegove vrste.
Vidim da je ovaj moj prvi uvod izveden, ne iz govorničkih rasprava, nego da je izvađena
iz prave filozofije, i to upravo one koliko stare toliko nejasne, te će požeti ili ponešto
prijekora ili zacijelo divljenja. Naime, ili će se čuditi što se ovo tiče onoga što
istražujemo, i to oni koji će biti zadovoljni onda kad spoznaju samu stvar tako da će se
činiti da potraga za njom nije bila uzaludna, ili će nas koriti što se krećemo po neobičnim
stazama, a zanemarujemo one već utabane. Razumijem kako uvijek izgleda da govorim
nove stvari, premda govorim vrlo stare, ali ih većina ljudi nije čula, te priznajem da sam
govornikom postao, ako uopće to jesam i kakav god da jesam, ne u govorničkim
vježbaonicama, nego u prostorima Akademije. Ondje pak ima mogućnosti za
mnogobrojne i raznolike razgovore, u kojima su ponajprije utisnuti Platonovi tragovi.
Međutim, govornika uznemiruju, ali mu i pomažu rasprave kako njegove (Platonove, op.
pr.) tako i drugih filozofa, jer svako obilje i takoreći šuma govora dolazi od njih. Ipak
nisu oni dostatno obrazovani za sudske parnice, koje su, kako su i sami znali reći, ostavili
3
sirovijim Muzama. Tako je ta sudska rječitost prezrena od filozofa, te je tako odbačena
oskudijevala u mnogim i značajnim pomoćnim sredstvima, ali je ipak urešena riječima i
izrekama i hvastala se pred narodom i pretrpjela strah od suda i prijekora mnogih. Stoga
je učenima nedostajalo pučke rječitosti, a rječitima profinjenog znanja o govorništvu.
IV. Ovdje, dakle, postavimo ono što će sa kasnije razbistriti, naime, da bez filozofije
nema uzorno rječita čovjeka, ne stoga što bi filozofija sadržavala sve, nego većma kao
pripomoć, kao što hrvalište pomaže glumcu. Male stvari se često s punim pravom
uspoređuju s velikima. Jer ne može opširnije ni opsežnije bilo tko govoriti o velikim i
raznovrsnim stvarima bez filozofije. Štoviše u Platonovu "Fedru" Sokrat kaže da Periklo
nadvisuje ostale govornike po tom što je slušao Anaksagorina predavanja o prirodnoj
filozofiji. Po tom drži da je, ne samo naučio neke druge prekrasne i veličanstvene stvari,
nego i da je bio sjajan, plodan i pun znanja upravo u onom što je najglavniji dio
govorništva, naime nauk o tom kojim govorničkim sredstvima se potiču koji dijelovi
duha. Isto se može smatrati o Demostenu iz čijih se pisama može razumjeti koliko je
često slušao Platona. Bez filozofskog nauka ne možemo razlučiti rod i vrstu svake stvari,
ne možemo ništa utvrditi i objasniti, kao ni razdijeliti na sastavne dijelove. Ne možemo
prosuditi što je istinito, a što lažno, niti razabrati dosljedno, uočiti nedosljedno i raščlaniti
dvosmisleno. Što da kažem o prirodi stvari spoznaja kojih govorniku pribavlja veliku
pomoć? Ili možda vjeruješ da se o životu, dužnostima, kreposti i običajima išta može
reći, a da se mnogo nisi njima bavio? V. Za ove i tolike još druge stvari treba uporabiti
bezbrojne urese, a oni su pak bili jedino što su nekada predavali oni koji su se računali u
učitelje govorništva. Razlog što nitko nije stekao onu istinsku i savršenu rječitost, zbog
toga je što je odijeljeno podučavanje razumijevanja od podučavanja govorenja, te se od
4
jednih traži nauk o temama govora, od drugih pak nauk o riječima. Tako Marko Antonije
kojemu je doba naših otaca podijelilo naslov prvog govornika, oštrouman i mudar muž, u
jedinoj knjizi koju je ostavio za sobom, kaže da je vidio mnogo dobrih govornika, ali
nikoga rječita. Naime, u njegovoj je glavi bio usađen uzor govornika kojega je pojmio
mišlju, ali ga dosita nije vidio. Takav oštrouman muž, kakav je bio, mnogo je tražio i od
sebe i od drugih i nije mogao vidjeti nikoga tko bi se s pravom mogao nazvati rječitim.
Ali, ako nije držao rječitim ni sebe ni Lucija Krasa, imao je razvijeno poimanje nekakvog
oblika govorništva, a budući da njemu (obliku, op. pr.) nije ništa nedostajalo, nije u taj
oblik mogao uključiti one kojima je ponešto ili mnogo toga nedostajalo. Ispitajmo, dakle,
Brute, onoga kojega nikad nije vidio Antonije ili onoga koga nikad nije ni bilo. Ako ga
ne možemo oponašati i reći što o njem, a kaže da bi to jedva i božanstvu bilo moguće,
onda barem bismo možda mogli reći kakav bi trebao biti.
Tri su, uopćeno govoreći, vrste govora, a u svakoj od njih su pojedinci bili uspješni, ali
isto tako, ono što bismo najviše htjeli, vrlo rijetki u svima. Jer i govornički razzmetljivci,
tako da kažem, bili su, uz veliku ozbiljnost izričaja i veličanstvenost riječi, siloviti,
raznovrsni, opširni, ozbiljni, izučeni i pripravljeni da uzbude ljude i natjeraju ih na
promjenu mišljenja. To isto su jedni postigli surovim, tužnim i strahovitim, ali opet ne
savršenim ili zaokruženim govorom, a drugi laganim, izgrađenim i dovršenim. S druge
su strane jasni i točni, oni koji su sve objašnjavali i razjašnjavali, ali nisu bili preopširni,
već su gajili nekakav profinjen, zbijen i istesan slog. VI. U istoj vrsti su jedni bili lukavi,
ali neuglađeni i namjerno slični grubima i nevještima, a drugi u istoj bljutavoći govora
skladniji, ali duhovitiji, štoviše prpošni i lagano urešeni. Među njima se umeće nekakva
srednja i donekle umjerena vrsta govornika, onih koji nemaju oštrice drugih ni sjajnosti
5
prvih. Ta vrsta bliska je objema, ni u jednoj se ne ističe, sudjeluje u objema ili pak, ako
ćemo pravo reći, lišena je značajki obiju, te mu neprestano, kako kažu, teče izričaj pri
čem ništa ne unosi osim lakoće i jednostavnosti ili dodaje nekakve stvarčice poput kitica
u vijenac. Cijeli govor resi nenapadnim ukrasima riječi i izreka. Tko god je u pojedinim
značajkama jedne od ovih vrsta postigao snagu, veliko će biti ime među govornicima. Ali
treba istražiti jesu li dostatno napravili oko onoga što hoćemo. VII. Vidimo, naime, da je
bilo nekih koji su govorili koliko kićeno i ozbiljno toliko promišljeno i profinjeno. Kamo
sreće da među Latinima možemo pronaći primjerak takva govornika. Bilo bi izvrsno ne
tražiti strance, već biti zadovoljan domaćima. Ali čak i ja, koji sam u onom našem
razgovoru izloženom u "Brutu" mnogo pohvalio Latine, bilo da ohrabrim druge bilo da
zato što volim svoje, sjećam se da sam Demostena stavljao daleko ispred svih, a njega
bih htio poistovjetiti s onim što uopće smatram govorništvom, ne s onim što sam već sam
kod nekoga uočio. Od ovoga nema nikoga ozbiljnijeg, niti promišljenijeg, a niti
umjerenijeg. Stoga mi moramo opominjati one govori kojih su prečesto postali nevješti,
koji žele da ih se naziva Atičarima ili sami žele govoriti atičkim slogom, da se ponajviše
dive ovom čovjeku jer ne vjerujem da je čak ni Atena bila više atička od njega. Neka
nauče što je to atički slog i neka mjere govorništvo njegovom snagom, ne svojom
slabošću. Sada pak svatko hvali samo ono za što se nada da i sam može oponašati. Ali
ipak nije mi strano da one koji imaju najbolju namjeru, ali im prosuđivanje nije tako
čvrsto, podučavam u tom što je prava atička slava.
VIII. Uvijek je upraviteljica govorničke rječitosti bila razboritost slušatelja. Svi oni koji
žele zaslužiti pohvalu, zagledavaju se u volju onih koji slušaju, potpuno se ravnaju i
prilagođavaju prema njoj kao i prema mišljenju i sklonosti slušatelja. Stoga su Karija,
6
Frigija i Mizija, najneuglađeniji i najneprofinjeniji krajevi, procijenili da im je ušima
ugodan nakakav obilan i donekle mastan govornički slog koji njihovi susjedi s druge
strane ne tako širokog prolaza Rodskog mora nikada nisu odobravali, Grčka pogotovo
nije, a Atenjani su ga štoviše izričito odbacivali. Oni su uvijek držali razboritog i
iskrenog suda da ne mogu slušati ništa ako nije nepokvareno i probrano. Da govornik
govori s obzirom na njih, nikad se ne bi usudio izustiti nijednu neobičnu niti odbojnu
riječ. Tako je onaj za kojeg smo rekli da se ističe pred drugima (Demosten, op. pr.), u
onom čuvenom govoru "Za Ktezifonta", daleko najboljem govoru, isprva nastupio
opreznije, zatim, kad je počeo raspravu o zakonima, nastavio je zbijenije. Poslije toga je
postupno začaravao suce, a kad ih je vidio da su se zapalili, puno smjelije je nastavio. Ali
čak i kod ovakva govornika koji pažljivo važe svaku riječ Eshin prigovara u stanovitim
stvarima i izruguje mu se govoreći da mu je govor tvrd, odbojan i nepodnošljiv. Štoviše
ga, nazivajući ga zvijer, pita jesu li to riječi ili prikaze, tako da za Eshina čak ni
Demosten nije "Atičar". Jer lako je zapamtiti kakvu goruću riječ, pa je onda, kada su se
već duhovi dobrano ohladili, ismijati. Tako se šalom pravda Demosten govoreći da nije
do njega sva sudbina Grčke, da ne ovisi o tom je li uporabio ovu ili onu riječ odnosno je
li u ovom ili onom snjeru pružio ruku. Kako bi u Ateni tek slušali nekakvog Mižanina ili
Frigijca, kad čak i Demostena ruže kao patetičnog govornika? A da je tek počeo
povišenim glasom cendrajući pjevati na azijski način, tko bi ga podnio, ili prije: tko ne bi
htio da bude uklonjen?
IX. Za one koji se prilagode nježnim i obzirnim atičkim ušima smatra se da govore na
atički način. U tom ima više inačica, ali ovi se drže samo jedne. Naime, samo za nekoga
tko govori jezivo i neuglađeno, ali istodobno jezgrovito i profinjeno, smatraju da govori
7
na atički način. Griješe u onome "samo", ali što se tiče atičkog načina, tu se ne varaju. Po
njihovom sudu, ako je samo to atički način, ni Periklo nije govorio atički, on kojemu se
bez rasprave dodjeljivalo prvo mjesto. Da je rabio jednostavan slog, nikad pjesnik
Aristofan za nj ne bi bio rekao da je sijevao, grmio i prevrtao Grčku. Recimo, dakle, da
je atički govorio onaj najdražesniji i najuglađeniji pisac Lizija-tko bi to mogao poreći?-
jer razumijemo da je u Lizije atičko ne to što je jednostavan i nekićen, već to što nema
ničega neobičnog ili nevještog. Kićeno, ozbiljno i opsežno govoriti ili je svojstvo Atičara
ili Eshin i Demosten nisu Atičari. Pa evo neki izjavljuju da su Tukididovci, neka nova
nečuvena vrsta nespretnjakovića. Naime, oni koji slijede Liziju, slijede nekakvog
pravnika, koji doduše nije tako opsežan i veličanstven, ali iapk je temeljit i profinjen, i
koji u sudskim parnicanma na čudesan način može izdržati. Tukidid pak pripovijeda
povijest, ratove i bitke, i to dosta ozbiljno i čestito, ali se ništa njegovo ne može prenijeti
na sudbenu i javnu uporabu. Same te skupštine imaju toliko mnogo nejasnih i skrivenih
izreka, da se jedva i razumiju, a to je za javni govor najveći nedostatak. Kakva je to
izopačenost u ljudi da se, i kad nađu plodove, hrane žirom? Zar se prehrana uz pomoć
Atenjana mogla njegovati, a govorništvo nije? Koji je grčki govornik kad što preuzeo od
Tukidida? A ipak ga svi hvale. To je istina, ali hvale ga što zna objasniti događaje na
razborit, strog i ozbiljan način, ne zato da bi se bavio sudskim parnicama, nego da bi
pisao povijest ratova. Stoga ga nikad nisu uvrstili u govornike, a niti bi se, da nije pisao
povijest, uoće isticalo njegovo ime, premda je bio osobito čašćen i poznat. Nitko ne
oponaša ozbiljnost njegovih riječi i rečenica, nego samo kad tko izgovori što kljasto i
nepotpuno, što bi mogao napraviti i bez učitelja, smatra se Tukididovim rođenim bratom.
8
Našao sam i takvih koji hoće nalikovati Ksenofontu, a njihov izričaj je slađi od meda, od
sudskog žamora pak udaljeniji ne može biti.
Vratimo se, dakle, onomu kojega smo htjeli predočiti i koji je prožet takvim govorničkim
umijećem kakvo ni u koga nije uočio Antonije. X. Prihvaćamo se, Brute, velika i teška
posla, ali držim da ništa nije teško kad se voli. Volim pak i uvijek sam volio tvoju
nadarenost, marljivost i ćud. Izgaram svakim danom sve više, ne samo od želje da budem
s tobom, koja me potpuno obuzima, ne tražim samo naše susrete, zajedništvo i vrlo učene
razgovore, već i zbog glasa o tvojim nevjerojatnim vrlinama koje su međusobno različite,
ali ih povezuje mudrost. Ima li, naime, što udaljenije nego strogoća od blagosti? Koga su
ikada držali svetijim ili prijatnijim od tebe? Ima li išta težega nego u prosuđivanju
razmirica među mnogima ostati u milosti svih? Jer postižeš to da i oni koje nisi dobro
zastupao odlaze od tebe prijazno i smireno. Tako postižeš da, premda ne radiš ništa iz
milosti, ipak je ljudima drago sve što radiš. Stoga od svih zemalja jedino Galija ne gori
zajedničkim plamenom u kojem sam uživaš vlastitom vrlinom, dok si u svjetlu Italije
poznat i računaš se među najbolje građane, što po uspjehu što po snazi. Pa, koliko je već
velika stvar što uz svu zauzetost nikada ne prekidaš nauke, uvijek ili sam nešto pišeš ili
mene zoveš na pisanje. Stoga sam pristupio ovom tek što sam završio Katona, koga pak
nikad ne bih bio ni dotakao bojeći se vremena, neprijatelja kreposti, da nisam vjerovao da
nije pravo ne popustiti tvojem nagovaranju, to više što si u meni budio uspomenu na
nekog vrlo dragog. Ali, svjedočim da sam se odvažio ovo napisati jer si me ti zamolio,
premda nisam imao volje. Želim, naime, da nam zajednički bude zločin jer, ako ne
budem mogao odgovoriti tolikom zahtjevu, bit će tvoja krivnja što si mi nametnuo
9
pretjeran teret, a moja što sam to prihvatio. Pri tom će slava zbog učinjene milosti tebi
biti naknada za pogrešnost našeg prosuđivanja.
XI. Nego, u svemu je najteže izložiti oblik, ono što Grci zovu harakter, najboljega jer
svakomu drugo izgleda najbolje. Netko kaže da uživa u Eniju zato što on ne odudara od
uobičajene uporabe riječi. Drugi više voli Pakuvija; u njega su, kaže, mnogo kićeniji i
razrađeniji stihovi, dok kod drugoga je mnogo toga nedovršeno. Neka drugi voli Akcija.
Različiti su, naime, sudovi kao i kod Grka i nije lako razložiti koji oblik je najbolji. Kod
slika neki uživaju u jezivom, neuglađenom i tamnom, a drugi pak u sjajnom, veselom i
osvjetljenom. Kako bi što propisao ili napravio uzoran oblik, kad se svatko ističe u svojoj
vrsti, a vrsta ima više? Ovaj me obzir nije odvratio od nakane, i držao sam da u svemu
ima nešto najbolje, čak ako je i skriveno, i da to može razlučiti onaj koji se razumije u
dotičnu stvar.
Ali, budući da ima više vrsta govora i to različitih koji se svi ni ne podvode pod
zajednički oblik, u ovoj prilici neću obuhvatiti ono što ne spada u sudsko nadmetanje,
zapravo onu vrstu koju Grci zovu epideiktikon, kao što su razne pohvale, opisi,
povijesti, te nagovaranja kao što je Izokratov Panegirikon i govori drugih takozvanih
sofista, jer su te stvari skladane radi užitka. Ali ipak nije ta vrsta zanemariva, jer ona je
poput hraniteljice onakva govornika kakvog želimo obrazovati i o kom kanimo reći nešto
podrobnijega.
XII. Od ovog obilja i obilja riječi hrani se i njihova skladnja, a i metar uživa veću
slobodu. Daje, naime, maha suzvučju i jasnoći rečenica, dopuštaju se stanovita i točno
određena razvrstavanja riječi, te se namjerno, i to ne potajno, nego otvoreno i naočigled
nastoji da riječi riječima odgovaraju kao da su premjerene i jednake, da se često
10
supostavljaju proturječne stvari i uspoređuju suprotnosti, te da se jednako završavaju
svršeci i stapaju u isti zvuk. U pravim parnicama to mnogo rjeđe radimo, a i skrivenije. U
"Panatenejskom govoru" Izokrat priznaje da je to dosljedno provodio. Nije, naime, pisao
radi sudskog natjecanja, već na zadovoljstvo ušiju. Kažu da je ovako isprva postupao
Trazimah Halkedonjanin i Leonćanin Gorgija, zatim Teodor Bizanćanin i mnogi drugi
koje Sokrat u "Fedru" zove logodaidalus. Među njima je dosta toga oštroumnoga, ali,
budući da su tek stvoreni, dosta je toga sitničavog, nekakvih svojevrsnih stišića i dosta je
sve prekićeno. Stoga su Herodot i Tukidid divljenja vredniji. Premda se njihova dob
poklapa s vremenom onih koje sam spomenuo, ipak su oni sami vrlo daleko od takvih
poslastica, ili bolje rečeno nevještosti. Prvi, naime, teče kao kakva mirna rijeka, bez
ikakvih ljuljanja, a drugi se giba žustrije i kao da na ratnički način pjeva o ratovima. Oni
su bili prvi, kako kaže Teofrast, koji su pokrenuli povijest da se odvaži obilnije i kićenije
pisati nego raniji pisci
XIII. Iza njih dolazi Izokrat koji se kod nas u toj vrsti govora među ostalima ističe, a
ponekad, Brute, uz tvoje lagano i učeno opiranje. Ali možda bi mi popustio kad bi
spoznao što hvalim u njega. Jer, koliko god da mu je Trazimah izgledao da ima metrički
pravilne rečnice, kao i Gorgija, a za njih se kaže da su prvi po pravilu poslgali riječi, dok
je Teodor isprekidaniji i nije, tako da kažem, dostatno zaokružen, Izokrat je prvi počeo
širiti rečenice i ispunjavati ih laganijim ritmovima. Kad je u tom podučavao one koji su
bili djelomice prvaci u govorenju, a djelomice u pisanju, njegova je kuća postala
govornička radionica. Stoga, kao što sam ja, kad me naš Katon hvalio, lakše podnosio da
me drugi kude, tako se čini da je Izokrat u usporedbi s Platonovim morao prezreti sudove
drugih. Skoro na zadnjoj stranici Fedra, kao što znaš, Sokrat govori ove riječi: "O Fedre,
11
Izokrat je još mladac, ali neka mi se dospusti da proreknem što će od njega biti." "A što
dakle?" odvrati onaj. "Čini mi se da ima previše dara, a da bi se uspoređivao s Lizijinim
govorima, a osim toga je takve ćudi koja više teži vrlini. Stoga neće biti čudno ako bi, s
protokom vremena, bilo samo u ovoj vrsti govora kojoj sada teži nadmašio i dječake i sve
ostale koji su se ikada prihvatili govorništva, bilo da bi, ako se ne bi zadovoljio samo
ovim, potaknut božanskim nadahnućem poželio uzvišenije stvari. Jer u umu ovoga
čovjeka nalazi se nekakva prirodna filozofija." Ovo je o mladiću proricao Sokrat, a to
isto piše i Platon kao o starijem. On to piše kao suvremenik i kao procjenitelj svih
govornika njemu se jedinom divi. Oni koji ne vole Izokrata, neka me puste da griješim
skupa sa Sokratom i Platonom. Milozvučna je to vrsta govora, nesputana i skladna, s
oštroumnim rečenicama, zvučnim izrazima, u epidiktičkoj govorničkoj vrsti. Tu smo
vrstu prozvali svojstvenom sofistima, prikladnijom svečanosti nego bici, posvećenom
vježbalištima i hrvalištima, a prezrenom i prognanom s foruma. Ali, budući da se
uzgojeno njegovom hranom govorništvo poslije obogaćivalo bojom i snažilo, nije bio
zazorno govoriti kao o kolijevci govorništva. To bi bilo o igrama i svečanosti. Sad pak
idemo u bojni red i borbu.
XIV. Budući da govornik mora misliti o tri stvari: što govori, što na kojem mjestu i kako,
treba općenito reći što je najbolje u pojedinim stvarima, ali i ono što je ponekad različito
kod pojedinih učitelja govorništva. Nećemo postaviti nikakva načela, što nismo ni
pokušali, nego ćemo ocrtati vrstu i oblik izvrsna govorništva. Nećemo izložiti niti ono
čemu se pokorava, već kakvo nam izgleda da jest. Ali sada kratko dvije stvari koje nisu
toliko zančajne za postizanje najveće slave koliko su potrebne i s mnogima skoro
zajedničke. Jer pronalaženje i prosuđivanje što treba reći velike su doista stvari i poput su
12
duha u tijelu, ali više su svojstvene razboritosti nego govorništvu. Ima li pak takve stvari
u kojoj je razboritost suvišna? Trebao bi, dakle, taj naš savršeni govornik upoznati opća
mjesta umovanja i zaključivanja. Jer, o čemu god da se radi u prepirci ili nadmetanju, pri
tom se traži ili ima li čega, a ako ima, onda kakvo je što. Na pitanje ima li čega odgovara
se dokazima, na pitanje što je što odredbama, a kakvo je što odgovara se na temelju
razlike ispravnog i izopačenog. Da bi se mogao koristiti tim sredstvima, govornik, ne
priprosti, već izvrsni, uklanja se, ako može, raspravama o ljudima svojega vlastitog
vremena. Jer šire se može raspravljati o vrsti nego o jednom njezinu dijelu, kao što se
ono št je dokazano na općenitoj razini, mora dokazati i pojedinačno. Takva se težnja od
pojedinačnih osoba prema govoru o općenitosti naziva thesis. U njoj je Aristotel
uvježbavao mladiće, ne da bi sitničavo mogli raspravljati na filozofski način, već za
obilan govornički slog, tako da bi mogli na kićen i obilan način govoriti za obje strane, a
te je tope, jer tako ih je nazvao, izdao kao bilješke argumenata iz kojih se može izvući
cijeli govor u korist bilo koje strane. XV. A taj naš govornik, ne govorimo o nekakvu
školničkom deklamatoru ili forumskom mutikaši, kad već ima gotova opća, postupit će
tako da će prijeći preko svih njih, uporabiti prikladna, govoriti općenito, te će iz toga
proizaći takozvana opća mjesta. Neće se neoprezno koristiti tim obliljem, već će sve
dobro odvagati i odabrati. Jer ne nalaze se uvijek niti u svim parnicama iz istih mjesta
argumenti. On će, dakle, prosuditi, a neće samo izmišljati što bi rekao, već će i vagati. Jer
ništa nije plodnije od uma, a posebice kad je prožet izobrazbom. Ali, isto kao što plodne i
obilne njive ne donose samo korisne plodove, već proizvode i korov vrlo pogibeljan za
plodove, tako se iz tih općih mjesta stvara koješta sumnjivog, neprikladnog za parnice, ili
pak nekorisnog. Ako govornik ne izvrši promišljen odabir među njima, kako da onda
13
ustraje na korisnima, razblaži ono što je teško, prikrije ili pka potpuno dokine ono što se
ne može raščlaniti, naravno, ako se može, ili da zabavi slušateljstvo, ili pak da donese
nešto što, kad se iznese, može se lakše dokazati nego nešto što stoji na putu?
Ono što je izmislio pak velikim će marom razvrstati. Zapravo, to je bila druga od triju
točaka. Govornik će svakako izraditi dobre "hodnike" i prilaze do predmeta svoje
parnice. A kad je već u prvom naletu pridobio pozornost slušatelja, utvrdit će svoje
stanovište, te obezvrijediti i izigrati protivno, pri čem će neke najčvršće točke staviti na
početak, a druge na kraj, dok će se prihvatiti laganijih.
Dakle, sažeto smo i u kratko opisali kakav je naš govornik s obzirom na prvi i drugi dio
govorničke teorije. XVI. Ali, kao što već rekosmo, u tim dijelovima, premda su ozbiljni i
važni, zahtijevaju manje umijeća i rada. Smislio je što treba reći i na kojem mjestu, ali
najveća je stvar razvidjeti na koji način. Znano je, naime, što je često govorio naš
Karnead, da Klitomah govori isto, a Harmad na isti način. Ako je u filozofiji važno na
koji se način govori, a u njoj se inače više gleda na stvar nego na riječi, što tek treba
misliti o parnicama kojima u cijelosti upravlja govor? A ja sam, Brute, iz tvojih pisama
shvatio da se ne raspituješ o tom koga ja smatram za vrhunskog govornika u izmišljanju i
razvrstavanju, ali učinilo mi se da pitaš od mene koju vrstu govora smtram za najbolju.
Teška je to stvar, o besmrtni bogovi, preteška. Naime, kao što je govor mekan, nježan i
tako savitljiv da možeš s njim bilo kamo skrenuti, tako su i različite prirode i volje
izmislile vrste govora koje se međusobno prilično razlikuju. Rijeka riječi i okretljivost
duha resi one koji bit govorništva vide u brzini govora. Drugi vole razdijeljene i
umetnute razmake, otezanje i hvatanje daha. Može li se išta međusobno tako razlikovati?
Ipak u obje stvari ima nešto izvrsnoga. Neki se trude oko mekoće i jednkosti rabeći skoro
14
nekakav čist i iskren način govora. Drugi pak uvode stanovitu tvrdoću i strogost u
rečenice, a u govor tugu. Kao što smo maloprije izvršili podjelu na one koji hoće
izgledati ozbiljnima, neke druge koji su jednostavni i umjereni, tako i istina je da, koliko
smo rekli da ima vrsta govora toliko ima i vrsta govornika.
XVII. I, budući da sam svoj zadatak počeo ispunjavati na puniji način nego što si tražio,
ti si me, naime, pitao samo o vrsti govora, a odgovorio sam ti kratko o izmišljanju i
razvrstavanju, sada ću govoriti ne samo o načinu govorenja, već i o načinu iznošenja.
Tako nijedan dio neće biti izostavljen, budući da nema potrebe na ovom mjestu govoriti
o pamćenju koje je zajedničko mnogim umijećima.
A kako se govori, ovisi od vjema stvarima: o iznošenju i izričaju. Iznošenje je nakakv
jezik tijela jer sastoji se od glasa i pokreta. Promjena glasa ima toliko koliko i promjena
raspoloženja koje ponajviše pokreću glas. Stoga će i onaj savršeni govornik kojega smo
već spomenuli, na svaki način nastojati izgledati uzbuđenim i dirnuti slušateljevu dušu,
što će postići stnovitim podešavanjem glasa. O tom bih bio više rekao da je ovo prilika za
podučavanje i da si ti to od mene zatražio. Rekao bih isto tako i nešto o pokretima tijela s
čim je povezano i lice. Jedva da se može dostatno naglasiti koliko je važno kako se svim
ovim sredstvima koristi govornik. Jer, i nevješti govoru često su načinom iznošenja
pridonijeli govorništvu, a inače vješti govornici zbog nastupa su smatrani nevještima,
tako da nije bez razloga Demosten na prvo, drugo i treće mjesto stavio nastup. Ako je
pak govorništvo ništa bez njega (nastupa, op. pr.), a on je i bez govorništva toliko važan,
zacijelo vrlo mnogo može napraviti u govorništvu. Dakle, onaj koji teži vrhu
govorništva, htjet će suzdržanim glasom žestoko govoriti, sniženim glasom potiho, ili
pomoću dubokog glasa izgledati dostojanstven, a promijenjenim glasom žalostan.
15
Čudesna je priroda glasa kad postoji tolika i tako milozvučna savršena raznolikost u
pjevanju između visokog, niskog i srednjeg tona. XVIII. Jer i u govorenju se krije
nekakvo pjevanje. Ne mislim pri tom da na karijski i frigijski skoro pjevni epilog, nego
na ono na što misle Demosten i Eshin kada jedan drugomu prigovaraju zbog glasovnih
oblikovanja. (Demosten kaže više i tvrdi da je Eshin imao često milozvučan i jasan glas).
Ovdje mi izgleda da u cilju poboljšanja milozvučnosti glasa treba primijetiti ovo: sama
priroda, kao da je oblikovala ljudski govor, u svakoj je riječi postavila naglašeni slog, i to
tako da nikad nije dalje od trećeg sloga od kraja riječi. Stoga neka za prirodom u
ugađanju ljudskom uhu slijedi namjera. A poželjna je prirodna kakvoća glasa. To nije u
našoj nadležnosti, ali možemo od toga raditi pravilnu uporabu. Stoga će prvak o kojem
govorimo, prebirati i mijenjati: prijeći će sve tonove čas zatežući, a čas popuštajući.
Takve će kretnje rabiti da nijedna ne izgleda suvišnom, održat će uspravno i uzviušeno
držanje, rijedak korak, ali ne i predug, umjereno i rijetko će se savijati, neće mekoputno
kretati vratom, niti se živo igrati prstima, a neći ni lupati zglobom u ritmu. Prije će se
kretati cijelim poprsjem i muževnim zakretanjem bokova, u žestini rasprave mahat će
rukama, a u blažim prilikama će ih skupljati. Izraz lica koji dolazi na drugo mjesto nakon
glas, donosi puno dostojanstva i dražesti. Naime, kao što je lice slika duha, tako su i oči
njegovi tumači. Njihovu veselost kao i tugu određuju same stvari o kojima se priča.
XIX. Ali sad već treba oslikati savršenog govornika i vrhunsku rječitost. Samo ime mu
govori da se odlikuje u jednoj stvari, govorništvu, a ostalo je tek usputno. Nije on
izumitelj, sastavljač ili glumac, jer on je sve obuhvatio, a na grčkom se od glagola sa
značenjem "govoriti" zove rhētor, a na latinskom rječit čovjek. Od drugih stvari koje
16
rese govornika svatko sebi uzima neki dio, ali najveća sposobnost govorenja, to jest
izricanja, dolazi samo njemu.
Premda su i neki filozofi kićeno govorili, na primjer, Teofrast je dobio ime po
božanskom govoru, Aristotel se natjecao sa samim Izokratom, a kažu da su Ksenofontove
riječi glasile poput govora Muza i daleko ispred svih koji su pisali ili govorili po
ozbiljnosti i milozvučnosti stoji Platon, ipak govor ovih svih nema snage niti žalca za
govorništvo i javni nastup. Razgovaraju s učenima, a više ih vole umiriti nego potaći na
nešto. Na taj način govore o mirnim i nesvađalačkim stvarima, i to radi podučavanja, a
ne pridobivanja nekoga, tako da, samim tim što govorom teže izazvati zadovoljstvo,
nekima izgleda da rade više negoli je potrebno. Stoga je od ove vrste lako odijeliti ono
govorništvo o kojme se sada radi. Mekan je govornički slog filozofa i školnički, nije
opskrbljen izrekama niti riječima prikladnim za običan puk, a nije ni metrički uređen, već
je slobodan. Nema u njem ničega ljutitog, zavidnog, jezivog, nečega što bi izazivalo
sućut, a niti lukavog. To je čedna neiskvarena djevica. Stoga se prije naziva razgovorom
nego govorom. Premda je pak svako govorenje govor, ipak se govorenje jednog
određenog govornika označilo ovim osebujnim nazivom.
Treba, međutim, napraviti razliku prema sličnom slogu sofista o kojima sam prije
govorio, a koji žele uporabiti sve one iste ukrase koje rabi i govornik u parnicama. Ali u
tom se razlikuju što, kad im se predloži da ne smućuju ljude, nego ih radije umiruju, ne
uvjeravaju, nego im pružaju užitak, onda to oni rade otvorenije i češće nego mi, više
traže skladne rečenice nego dokazive, često skreću s predmeta, umeću priče, riječi koriste
za viša značenja i tako ih razvrstavaju kao slikari razne boje, ujednačuju rečenice, temelje
ih na suprotnostima, a najčešće istim riječima završavaju rečenice. XX. Povijest je bliska
17
ovoj vrsti. U njoj se pripovijeda kićeno i često opisuje krajolik ili bitka, a umeću se
skupštine i bodrenja. Ali kod njih se traži savitljiv i gladak slog, a ne ovakav opor i oštar
izričaj. Ono govorništvo za kojim težimo treba razdvojiti od ovakva sloga, ništa manje
nego od pjesničkog. Jer, i pjesnici su postavili pitanje što je to, zapravo, po čem se
razlikuju od govornika. Prije se činilo da je glavna razlika u metru i stihovima, ali sada se
metar ustalio i kod govornika. Što god da to jest, ako se nešto ravna po pravilima uha, pa
makar i nije stih, jer to bi bila propast za govor, zove se metar, a Grci to zovu rhythmos.
Stoga mi se čini da su neki mislili da se Platonov i Demokritov izričaj, premda nije
nimalo blizak stihu, ipak, budući da se poletno kreće i koristi najsjajnije riječi, prije može
smatrati za pjesmu nego pjesmotvori komičara. Kod komičara se slog, osim toga da je u
nekakvim stihovima, nimalo ne razlikuje od obična govora. Pa ipak nije ovo najveći znak
pjesnika, premda je to više pohvale vrijedan što više primjenjuje govornikove vrline, a
ipak je sputan stihom. Ja pak, premda je glas nekih pjesnika veličanstven i kićen, ipak
tvrdim da je kod njih veća nego kod nas sloboda u tvorbi i skladanju riječi, a i po volji
nekih više paze na zvuk nego na riječi. I doista, ako je jedno u njih slično, to je onda
prosudba i izbor riječi, te se zbog toga ne može razumjeti različnost u drugima. Ali bez
dvojbe ta različnost postoji, a ako i ima kakva prijepora o tom, to nije nužno za ono što
smo naumili. Mi trebamo objasniti kakav je govornik odvojen od filozofskog izričaja,
sofista, povjesničara i pjesnika.
XXI. Rječit čovjek, tu slijedimo Antonija, bit će onaj tko na forumu i u građanskim
parnicama govori na taj način da dokaže nešto, da pruži užitak, da pridobije slušateljstvo.
Dokazivanje je stvar nužnosti, pružanje užitka stvar je dražesti, a o pridobivanju ovisi
pobjeda. Naime, to je stvar koja za pobjedu u parnici može napraviti najviše. Ali, koliko
18
je zadaća govornika, toliko je i vrsta govora: jednostavna služi za dokazivanje, umjerena
za užitak, silovita za pridobivanje ljudi. U tom jedinom je sva sila govornikova. On će
morati biti čovjek sposoban za veilike prosudbe i vrlo vješt, a i kao kakav usklađivač ove
trodijelne raznolikosti. Jer, i sudit će što tko treba raditi i moći će govoriti na onaj način
kako to bude zahtijeavala narav parnice. Ali temelj je govorništva, kao i svih drugih
stvari, mudrost. Kao i u životu tako i u govorništvu, teško je odrediti što je prikladno. To
Grci zovu prepon, a mi to nazovimo decorum. O tom se mnogo i to na predivan način
podučavalo, a i vrlo je poželjno da se spozna. Ako se to ne zna, često se, ne samo u
životu, nego i u pjesmama i govoru, griješi. Radi se o tom što govornik treba imati, ne
samo u misli, nego i u riječima. Ne može se istim slogom i mislima obrađivati svaka
sudbina, svaki položaj, svačija važnost, svaka životna dob, i uvijek u svakom dijelu
govora, kao i u životu, treba paziti što je kada prikladno. To ovisi o predmetu koji se
obrađuje, te o osobama, kako o govornicima tako i o slušateljima. Stoga ovaj predmet
filozofi, kada govore o dužnostima, na dugo i na široko obrađuju taj predmet-ne kada
raspravljaju o pojmu ispravnosti same, jer to je jedno i jedino-gramatici to ispituju kod
pjesnika, a govornici u svakoj vrsti i dijelu parnica. Kako bi bilo neprikladno, kad kod
suca govoriš o curenju vode, koristiti se najširim izrazima i općim mjestima, ili pak o
veličini rimskog naroda govoriti skrušeno i jednostavno. XXII. Ovi griješe u cijeloj vrsti,
a drugi griješe u procjeni osobe, bilo sebe samih, bilo suca, bilo suparnika, i to ne samo u
stvarima, već i u riječima. Premda bez stvari riječ ne vrijedi ništa, ipak se često ista stvar
ili dokazuje ili odbacuje ovisno o tom koja riječ se rabi. U svim stvarima treba utvrditi:
“Dokle?” Premda sve ima svoju mjeru, ipak suvišak više vrijeđa nego manjak. K tomu je
Apel govorio da griješe oni slikari koji ne osjećaju kada je dosta. Velika je stvar ovo,
19
Brute, i ti to znaš, i za nj bi trebala druga velika knjiga. Ali, ovoliko je dosta koliko se
tiče naše teme. Kada kažemo-a to često radimo što god govorili ili činili, bilo to neznatno
ili veliko-da je nešto prikladno, a za drugo da nije, to dokazuje koliko važan je taj pojam.
Ali isti tako i da ovisi o nečem drugom i da je potpuno druga stvar ono što je prikladno
od onoga što treba. “Trebati” označuje vrhunac dužnosti koju uvijek i svi moraju slijediti,
a prikladno je ono što je u skladu i suglasju s vremenom i osobom. Ovo zadnje važno je,
kako u djelovanju tako vrlo često i u govorenju, u izrazu lica, držanju i hodanju, dok
suprotno spada u neprikladnost. Neprikladnost i pjesnik smatra najvećim grijehom i
griješi ako valjan govor mudra čovjeka stavi u usta nedolična ili luda čovjeka. Tako i
slikar, ako je prikazao da je pri žrtvovanju Ifigenije Kalhant tužan, Odisej još tužniji,
Menelaj se žalosti, Agamemnonovu glavu će prekriti jer tako veliku bol ne može
oponašati kistom. Ako čak i glumac traži što mu je prikladno, što da mislimo o
govorniku da bi trebao napraviti? Ali, kad je već i u ovom slučaju prikladnost tako važna,
što tek da govornik radi u parnicama i njihovim različitim dijelovima? Pri tom je očito da
ne samo svaki dio govora, već i sa svaku parnicu treba obrađivati drukčijim govorničkim
slogom.
XXIII. Slijedi da za svaku vrstu treba naći obilježje i obrazac, što velika je i teška zadaća,
kao što smo već često prije rekli. Ali, u uvodu nam je valjalo razmotriti što da radimo,
sada pak moramo jedra pustiti vjetru kamo god da nas odnijela. Prvo trebamo naznačiti
koga se to zove pravim “atičkim” govornikom. Skroman je i ponizan, slijedi običaj,
razlikuje se od nerječitih više no što se misli. Stoga, oni koji ga slušaju, premda nisu
govornici, ipak se pouzdaju u same sebe da i oni mogu tako govoriti. Naime,
jednostavnost govora izgleda lako za oponašati nekomu tko o tom razmišlja, ali ne i
20
onom koji to izvodi. Premda nije punokrvan, treba ipak imati nekakve životnosti, tako
da, premda nije baš prepun snage, ipak, tako da kažem, sačuva zdravlje. Kao prvo,
oslobodimo ga od okova metra. Postoje, kao što znaš, neki metrički obrasci za govornika,
o kojima ćemo uskoro tek ponešto napomenuti, ali oni se rabe u drugoj vrsti govora, u
ovoj ih pak treba potpuno ostaviti. Metar mora biti sloboda, ali ne raspušten da bi
izgledalo da slobodno ulazi, a ne da luta bez pravila. Trebao bi izbjegavati da riječi na
kakav način vezuje skupa. Jer ima takav zijev i sudar samoglasnika nešto privlačno i
ukazuje na ne baš pokudnu nemarnost čovjeka koji se više brine o predmetu govora nego
o riječima. Ali, njegova veća sloboda u stvaranju perioda i spajanju riječi potaći će ga da
se pobrine za ostalo. Jer, ne valja sa sažetim i malim rečenicama nemarno postupati, ali
postoji i korisna nemarnost. Naime, kao što se za neke žene kaže da su ljepše kad se ne
ukarašavaju jer im takvo neukrašavanje pristaje, tako čak i neukrašen govor pruža užitak.
U oboma se nalazi nešto što daje veću dražest, ali nije očito. Tada će se ukloniti sav
znatniji ures, kao što su biseri, i neće ostati niti vikleri. Svi pripravci za ljepotu, bilo
bijeli ili crveni, bit će odbačeni. Samo će ostati profinjenost i čistoća. Govor će biti pravi
i čist latinski, jasan i jednostavan, a pazit će se i na prikladnost izričaja. XXIV. Jedna će
stvar nedostajati, i to ona koju Teofrast imenuje četvrtom kada govori o vrlinama
govorništva. To je upravo ona dražest i punoća ukrasa. Često će rabiti oštre izraze koje je
tko zna odakle iskopao, i to će prevladavati kod ovog govornika. Sramežljivo će rabiti
ono što možemo nazvati govorničkim namještajem. Svojevrstan namještaj nalazi se u
ukrasima, i to je različit za stvari, a različit za riječi. Ukras riječi pak dvojak je, dijeli se
na ukras samih riječi i na takav koji nastaje spajanjem riječi. Jednostavan ukras
preporučuje se kod običnih i rabljenih riječi, što ili jako dobro zvuči ili najbolje
21
objašnjava predmet. Kod neobičnog ukrasa pak preporučuje se ili preneseno značenje i
posuđeno s nekog drugoh mjesta ili novoskovano ili staro i nerabljeno. Ali nerabljena i
stara značenja nalaze se i kod običnih riječi, samo što takve riječi rijetko koristimo.
Spajanje riječi daje nekakav ukras, ako sačinjava sklad koji nestaje kad se promijene
riječi premda misao ostaje ista. Jer, misaone figure koje preostaju, čak ako i promijeniš
riječi, vrlo su mnoge, ali malo njih se ističe. Stoga govornik jednostavna sloga, samo ako
je profinjen, neće smjelo kovati riječi, u rabljenju prenesenih značenja bit će sramežljiv i
oprezan, a suzdržaniji kad se radi o arhaizmima i drugim ukrasima, kako jezičnim tako i
misaonim. Možda će više koristiti metaforu jer nju vrlo često rabi jezik građana, ali i
seljaka. Seljaci kažu da se loza “okitila draguljima, da je usjev “veseo”, a žito
“raskošno”. Svi ovi izrazi na neki način su smjeli, ali, ili je sličan onomu od kojeg je
uzeto ili, ako stvar nema svojega vlastitog imena, izgleda da je preuzet radi podučavanja,
a ne radi igranja. Ovim ukrasom malo će se slobodnije koristiti umjereni govornik, nego
drugima, ali ipak ne bez ograda, kao da bi rabio najraskošniji slog. XXV. Stoga se ono
neprikladno koje se zapravo spoznaje po prikladnom, i ovdje pojavljuje, kad se značenje
riječi više udalji od izvornog, te se u jednostvanu govoru koristi ono što bi pristajalo
drugamo. Taj pak sklad, koji osvjetljava skupove riječi onim svjetlima koja Grci, kao
kakve govorne figure, zovu σχήματα, a ista se riječ onda prenosi i na misaone ukrase,
primjenjuje umjereni govornik kojega neki zovu “aticistom”, i to s pravom, samo što on
nije jedini aticist. Naime, kao što će netko tko u gozbi izbjegava raskošnost, htjeti da ga
smatraju ne samo štedljivim, već i odmjerenim, pa će stoga izabrati čime da se služi. Ima
zapravo kod ovog govornika dosta ukrasa sukladnih štedljivosti o kojoj govorim. Naime,
od stvari koje sam već ranije spomenuo, pametan govornik treba izbjegavati nizanje
22
jednakih rečenica, i s istim ritmom, te postupke kojima pomoću promjene kakva slova
želi postići učinak dražesti. To zapravo stoga da namjerna skladnost i nekakvo grabljenje
užitka ne bi izgledalo odviše očitim. Isto tako, ako stanovita ponavljanja riječi zahtijevaju
jače usredotočenje i dizanje glasa, to će biti strano ovoj jednostavnosti govora. Ostalim
figurama može se koristiti po volji, samo neka olabavi niz riječi i razdijeli ih, te koristi
što rabljenije riječi i najblažim metaforama. I neka koristi takve misaone figure koje neće
biti prenapadno sjajne. Ne bi trebalo da prikazuje republiku kako govori, da podiže
mrtvace iz grobova, niti da skupi mnogo toga na gomilu i poveže u jedan sklop. To je za
one jačih glasovnih mogućnosti, i ne valja imati takva očekivanja i zahtjeve od govornika
kojeg uzimamo za uzor. Bit će i u glasu i u izričaju suzdržaniji. Ali, mnoge već
spomenute figure odgovarat će ovakvoj jednostavnosti, premda će se s puno više opreza
služiti ukrasima. Takva čovjeka zamišljamo. K tomu još dolazi izvedba, ne kao na
tragičkoj pozornici, već popraćena umjerenim micanjem tijela, pri čem i lice igra priličnu
ulogu. Ne sastoji se takva izvedba u pravljenju grimasa, kako se to kaže, već na prirodan
način treba naznačiti što će kojim pokretom izraziti.
XXVI. Ovakvoj vrsti govora treba dometnuti i šale koji pri govorenju imaju veliku
vrijednost. Ima ih dvije vrtse: jedna vrsta su dosjetke, a druga humor. Služit će se
objema, ali jednom kada hoće što pripovijedati na dražestan način, drugom pak kada se
izruguje, čega opet ima više vrsta. Ali, sad se bavimo drugim stvarima. Ipak, govornika
koji se kani služiti izrugivanjem, upozoravamo da to ne radi prečesto niti na posprdan
način, da to ne bude prostački i nečasno, ne zločesto ili neljudski, niti tako da se smijeh
prometne u mržnju, i da ne bude neprilično za njegovu osobu, suce ili vrijeme u kojem
govori. Gore rečeno odnosi se na pojam neprikladnosti. Izbjegavat će unaprijed
23
smišljene, ne na licu mjesta izmišljene, nego od kuće donesene postupke, jer oni su
uglavnom nedjelotvorni. Štedit će prijatelje i visoke dužnosnike, izbjegavat će zajedljive
uvrede, usredotočit će se na svoje protivnike, i to ne uvijek, niti ne sve, niti pod svaku
cijenu. Izuzevši ovakve postupke, koristit će šale i dosjetke na način na koji to ne radi ni
jedan od ovih novih aticista koje sam upoznao, prema je to u najvećoj mjeri atička
značajka. Ja držim da je to model umjerena govornika, ali isto tako veličanstvena i
istinskog aticista. Što god ima duhovitog i zdravog u govoru, to je atička značajka. Ali
nisu ni oni svi duhoviti: Lizija i Hiperid su prilično, Demada se ističe ispred svih, a
Demosten se drži manjim. Izgleda mi da nitko nije imao više duha od njega, ali nije bio
toliko humorističan, koliko duhovit. Ovo drugo zahtijeva veću oštroumnost, a prvo veću
umješnost.
Drugi slog je ispunjeniji i donekle silovitiji nego onaj ponizni o kojem smo već ponešto
rekli, ali je i jednostavniji od onoga najraskošnijeg o kojem ćemo tek govoriti. Ovaj je
slog ponajmanje mišićav, ali ima u njem najviše dražesti. Međutim je bogatiji od
jednostavnog sloga, ali je i jednostavniji od onog kićenog i obilnog. XXVII. Njemu
pristaju svi govorni ukrasi i u ovom govorničkom obliku najviše je dražesti. U njemu su
se istakli mnogi Grci, ali po mojem sudu Demetrije Faleranin nadmašuje druge. Njegov
govor teče smireno i spokojno, a poput zvijezda ga obasjavaju prenesene i posuđene
riječi. Kao i često prije, prenesene riječi su, kako ih ja zovem, one koje se iz razloga ili
dražesnosti ili oskudnosti po sličnosti prenose s jedne stvari na drugu. Posuđene su one
kod kojih se umjesto obične riječi ubacuje neka druga koja isto znači, ali je uzeta iz
nekog drugog srodnog područja. Premda se o drugoj vrsti prenošenja radi, ipak je Enije
“prenio” kad kaže:
24
lišena sam utvrde i grada
a opet o drugoj u stihu:
Strašna Afrika strahovito se potresla.
Ovo retori zovu hypallage, jer kao da se riječi zamjenjuju riječima, a gramatici to zovu
metonymia, jer se imenice prenose. Aristotel pak i ovo podvodi pod metaforu, pa čak i
zlouporabu koju zovu katakhresis, što je kao kad kažemo “sićušan” umjesto “malen”. Ili
kada krivo koristimo srodne riječi, bilo da tako treba ili što nas veseli ili što tako priliči.
Kada su pak potekle neprekidne metafore, govor biva drukčijim. Stoga tu vrstu Grci zovu
allegoria: ime je ispravno, ali bolje je kad se rabi ime cijele vrste i kaže “metafora”.
Faleranin ih osobito mnogo koristi i vrlo su pristale i, premda u njega ima puno metafora,
ipak je metonimija češća no kod bilo koga drugoga. U tu vrstu govora-govorim o
jednostavnom i umjerenom slogu-spadaju svi jezični, ali i mnogi misaoni ukrasi.
Pokrenut će govornik velike i učene rasprave i navodit će opća mjesta bez posebnog
naglaska. Ali zašto da mnogo govorim? Iz filozofskih škola skoro sve sami takvi izlaze i,
ako ne bude uspoređen s jačim govornikom, onaj o kojem govorim, sam će se dokazati.
Postoji, naime, stanovita znamenita i sjajna vrsta govora, šarena i izglačana, u kojoj se
sjedinjuju sve dražesti riječi i misli. Sve ovo se iz sofističkih izvora slilo na forum, ali su
to prezreli jednostavni i odbacili ozbiljni, pa se stoga ukočilo u onoj osrednjosti o kojoj
govorim.
XXVIII. Treća vrsta sastoji se od onog raskošnog, obilnog i ozbiljnog ukrasa, u kojem je
zapravo najveća snaga. Ovu vrstu su ljudi obožavali zbog njezina ukrasa i obilja i stoga
su govorništvo u gradovima-državama doveli do najvećeg cvata, ali to je govorništvo
koje se odlikuje silovitošću i zvonkošću, za kojim se svi osvrću i dive mu se, ali ne
25
vjeruju da ga mogu usvojiti. Ova vrst govorništvo utječe na ljudske misli, svakojako ih
okreće. Čas se probija, čas se uvlači u osjetila. Umeće nove misli, čupa već usađene. Ali
postoji velika razlika između ovog i viših stilova govorenja. Onaj tko se uvježbao u
jednostavnom i oštrom slogu, tako da može govoriti spretno i jasno, ako se još i u ovom
usavrši, bit će velik, ako ne i najveći govornik; ponajmanje se kretati po skliskom
zemljištu i, kada se jednom učvrsti, nikada neće pasti. Onaj govornik srednjeg sloga,
kojega zovem skromnim i umjerenim, samo kada se dostatno uvježba, neće se žacati
govorenja o sumnjivom i nesigurnom; premda i ne uspije potpuno, kako često biva, ipak
neće doći u veliku pogibelj; ne može duboko pasti. Ali ipak onaj naš govornik kojega
stavljamo na prvo mjesto, ozbiljan, oštar, gorljiv, ako je rođen samo za ovaj govornički
slog, samo se u njemu izvježbao ili je težio samo ovomu slogu, a nije ublažio svoje obilje
onim dvama slogovima, onda ga treba ponajviše prezirati. Jer jednostavna govornika
smatraju mudrim stoga što govori jasno i umjesno; onaj koji rabi srednji slog, smatraju
ga ljupkim; najobilnijeg pak, ako mu je obilje jedina kakvoća, smatraju da je sišao s uma.
Onaj koji ništa ne može reći mirno, tiho, razvrstano, određeno, razrađeno i duhovito,
osobito kada neke slučejeve treba u cijelosti obrađivati koristeći taj slog, te ako još
nepripravljenim ušima počne strastveno predstavljati čitavu stvar, za njega će se među
zdravima činiti da luduje, a trijezni će ga držati za pijanog.
Imamo, dakle, Brute, onoga kojega tražimo, ali samo umno i ne u rukama; jer da sam ga
ščepao rukom, ne bi me on sam svojom toliko velikom rječitošću uvjerio da ga pustim.
XXIX. Ali pronađen je upravo onaj govornik kojega nikad nije vidio Antonije. Tko je
pak taj? Ukratko ću progovoriti o njemu, a raspravit ću u veću širinu. Radi se, naime, o
govorniku koji o stvarima nižeg reda može govoriti jednostavno, o višim temama
26
dojmljivo, a o srednjima umjereno. Reći ćeš da je to nitko, da ga nikada nije ni bilo.
Neka nije! Ono čemu težim nije nešto što sam vidio, već se vraćam na onaj Platonov
oblik i vrstu stvari o kojima sam već govorio, a koje, premda ih ne zamjećujemo, ipak ih
umno pojmljujemo. Govornik kojega tražim nije nešto smrtno i efemerno, upravo ono što
nekoga koji to ima, čini govornikom; jer radi se upravo o govorništvu samom koje ne
možemo vidjeti nego samo očima uma. Taj je, dakle, govornik, da istu stvar ponovimo,
koji stvari nižeg reda može izreći jednostavnim slogom, stvari srednjeg značaja
umjereno, a velike stvari uzvišeno.
Cijeli moj slučaj oko Cecine bio je u vezi s riječima zapovijedi: dotične probleme
objasnili smo određujući ih, uzdigli smo građansko pravo, nejasne riječi smo razlučili. U
“Manilijevu zakonu” trebalo je proslaviti Pompeja: u umjerenom goovru iskoristili smo
svu raskoš ukrasa. U slučaju Rabirija radilo se o sačuvanju veličanstva. Stoga smo kod
njega raspalili svaku vrstu uveličavanja. Ali ove slogove treba ublažavati i mijenjati. Koji
se slog ne nalazi u sedam knjiga “Optužaba”, koji nedostaje u “Obrani Habita” i “Obrani
Kornelija”, kojega nema u najvećem broju naših obrana? Iz ovih govora bih odabrao
primjere da ne mislim da su već poznati ili da ih lako mogu naći oni koji ih traže. Nema
te govorničke pohvale koja se ne može naći u našim govorima, ako ne u savršenu obliku,
a ono barem u trudu i namjeri. Nismo postigli cilj, ali vrijedi razvidjeti čemu treba težiti.
Sada ne govorim o sebi samom, nego o stvari. Ne samo da se ne divim vlastitu
govorničkom umijeću, nego toliko sam težak i zahtijevan da me ne zadovoljava ni sam
Demosten. Jer premda on iskače ispred svih u svim govorničkim slogovima, ipak nisu
uvijek moje uši zadovoljne njime; one su toliko požudne i nezasitne da često traže nešto
neizmjerno i beskonačno. XXX. Ali ipak, budući da si se, dok si bio u Ateni, skupa s
27
Pamenom, najvećim Demostenovim obožavateljem, marljivo upoznao s cijelim njegovim
djelom, te ga ne ispuštaš iz ruku, a i naše čitaš, pravo vidiš da je Demosten mnogo toga
napravio, dok smo mi pak mnogo toga pokušavali, da on može, a mi da hoćemo govoriti
na način kako to zahtijeva pojedini slučaj. Ali on je velik; ne samo da je naslijedio velike
govornike, već je i za suvremenike imao najveće govornike. Veliku bismo stvar napravili
da smo mogli stići onamo kamo težimo u gradu u kojem se, kako kaže Antonije, nije čuo
nijedan rječit govornik. Ako Antoniju Kras nije izgledao vješt govornik kao ni on sam
sebi, nikada takvima ne bi izgledali ni Kota, ni Sulpicije, ni Hortenzije; Kota nije imao
veličinu, Sulpicije blagosti, a Hortenzije ozbiljnosti; stariji su bili spretni za svaki slog,
mislim na Krasa i Antonija.
Shvatili smo, dakle, da su uši ovoga grada željne ovoga raznovrsnog načina govorenja
koji je istodobno razliven u sve govorničke slogove, te smo ih mi prvi, koliko god da su
oskudne bile naše snage i skromni domašaji, obratili na slušanje ovoga govorničkog
sloga. Kakvim pljeskom je bio popraćen onaj govor moje mladosti o kažnjavanju
paricida, , za koji smo nakon nekoga vremena shvatili da nije dovoljno sazreo. “Što je,
naime, toliko blisko kao duh živima, zemlja mrtvima, more onima koji se ljuljaju na
valovima ili obala nasukanima? Tako žive, dok mogu, da ne smognu uhvatiti zraka
nebeskog; umiru tako da im kosti ne dotaknu zemlje; bacaju ih valovi, ali ne mogu ih
saprati; na koncu budu tako izbačeni, da ni na stijenama, premda mrtvi, ne mogu naći
počinka”, itd. Sve ovo bilo je hvaljeno budući da potječe od mladića, ne zbog zrelosti
stvari nego zbog nade za uspjeh. Od ove iste sposobnosti, sada već zrelije, došlo je ovo:
“žena svojem zetu, maćeha sinu, kćeri priljžnica”. Ali nije u nama uvijek bio zanos da
govorimo na ovaj način. I sama ona mladenačka prpošnost pojavila se u umjerenim
28
oblicima, ponegdje malo veselije, kao u govoru “Za Habita”, “Za Kornelija” i nekim
drugima. Nijedan govornik nije napisao tako puno kao mi, pa čak ni oni koji su uživali u
grčkoj dokolici, ti naši govore razlikuju se upravo onom raznolikošću koja mi se sviđa.
XXXI. Trebam li Homeru, Eniju, drugim pjesnicima i ponajviše tragičarima prepustiti tu
povlasticu da se na svim mjestima ne služe istim govorničkim žarom, već da često
mijenjaju način izričaja, tako da ponekad čak dolaze do svakodnevne vrste govora? A ja
da nikada ne odustajem od one žestine sloga? Ali zašto spominjem pjesnike božanskog
reda? Vidjeli smo one glumce, od kojih se u njihovu staležu ne može naći ništa
izvrsnijega, koji su poželi dobar prijem ne samo u različitim ulogama unutar vlastita
dramskog žanra, već smo se osvjedočili i da se komičar istakao u tragedijama i tragičar u
komedijama: zar ja da ne razrađujem slog? Kada govorim o sebi, mislim na tebe, Brute,
jer, što se mene tiče, već se izvršilo što je trebalo; a zar ćeš ti sve slučajeve obrađivati na
isti način? Ili ćeš možda neke vrste parnica izbjegavati? Ili ćeš pak u kod istovrsnih
parnica primjenjivati isti slog bez ikakve promjene? Ta, Demosten, a njegov sam kip
vidio pored tvojega i kipova tvojih rođaka kada sam te nedavno posjetio u Tuskulanu, i
pretpostavljam da ga voliš kad ga tamo držiš, i sam on nimalo ne zaostaje za Lizijom u
jednostavnosti, ni za Hiperidom u oštrini i finoći, ni za Eshinovom glatkoćom i
govorničkim sjajem. Mnogi njegovi govori u cijelosti su tako jednostavni kao npr.
“Protiv Leptina”, mnogi su tako ozbiljni kao neke od Filipika, mnogi su raznoliki kao
onaj protiv Eshina koji se tiče lažnoga poslanstva, ili govor isto tako protiv Eshina u
slučaju Ktezifonta. Taj srednji slog ščepa on kada god hoće i od najuzvišenijeg dijela
prijeđe na ovu vrstu izričaja. Ipak, poluči najveće odobravanje i najviše postiže govorom
kada koristi ozbiljan slog. Ali, o kanimo se ovoga, budući da se propitujemo o vrsti, a ne
29
o čovjeku; radije se vratimo temi i razjasnimo bit i narav govorništva. Prisjetit ćemo se
pak onoga što smo prije rekli, naime da ne kanimo ništa govoriti radi podučavanja, te da
ćemo se prije truditi da izgledamo kao procjenjivači, a ne učitelji. U tom ipak često
idemo dalje jer znamo da nećeš samo ti ovo čitati. Tebi su sve ove stvari mnogo
poznatije nego meni koji bi trebao podučavati, ali ova knjiga mora postati općepoznata,
manje zbog naše zasluge nego zbog tvojega imena.
XXXII. Savršeni govornik mislim da nije onaj koji ima samo ono svojstvo koje mu
priliči, da može glatko i obilono govoriti, već mora usvojiti i dijalektičku znanost koja
mu je bliska i susjedna. Premda se čini da je jedna stvar govor, a druga rasprava, i da nije
isto raspravljati se i govoriti, obje stvari imaju veze s govorenjem. Svađanje i
raspravljanje je za dijalektičare, a na govornicima je da govore i ukrašavaju govor.
Zenon, začetnik soičkog nauka, znao je rukom pokazivati koja je razlika između ovih
vještina; kad bi stisnuo prste i napravio šaku, rekao bi da je takva dijalektika; kada bi pak
popustio stisak i raširio ruku, rekao bi da je govorništvo poput njegova dlana. I prije
njega je Aristotel na početku “Retorike” rekao da je retorika antipod dijalektici, a razlika
među njima se sastoji u tom što je retorika šira, a logika uža. Stoga želim da ovaj naš
savršeni govornik bude upoznat sa svom teorijom govorenja. Ova stvar je, kako ti, koji si
u tom izobražen, najbolje znaš, učila se na dva različita načina. Naime, i sam Aristotel je
utvrdio mnogo načela raspravljanja, a i kasnije su takozvani dijalektičari stvorili mnoge
trnovite teorije. Smatram da onaj kojega privlači govornička slava, ne smije biti u tim
stvarima neuk, već se mora podučiti bilo u onoj staroj nauci o retorici bilo u ovoj novoj
Krizipovoj. Prvo mora spoznati značenje, prirodu i vrste riječi, kako jednostavnih tako
vezanih u rečenice; zatim to, na koliko se načina što može reći; kako se prosuđuje je li
30
nešto istinito ili lažno; što nastaje iz čega, što je čemu dosljedno, a što suprotno; i, budući
da se mnogo što kaže na dvosmislen način, kako i što treba razdijeliti i objasniti. Ovoga
se mora pridržavati govornik-jer često se pojavljuje-ali, budući da su ove stvari same po
sebi nekako neugledne, trebat će, kad se budu objašnjavale, uporabiti ponešto od
govorničkog sjaja.
XXXIII. I, budući da se kod svih stvari koje se uče sustavno, prvo mora ustanoviti što je
što, jer, ako se diskutanti ne slažu oko onoga o čem se raspravlja, ne može se ni ispravno
raspravljati ni doći do rješenja, često moramo riječima objasniti našu misao o nečem i
pomoću pobližeg određenja razjasniti nejasnoće u dotičnoj stvari. Definicija je, naime,
koja na što kraći mogući način pokazuje ono o čem se radi. Tada, kao što znaš, nakon što
je objašnjena vrsta svake stvari, treba razvidjeti koji su oblici ili dijelovi te vrste, tako da
se među njih može razdijeliti cijeli govor. Onaj, kojega uzimamo za uzor rječitosti,
posjedovat će tu sposobnost da može pobliže odrediti temu, a da to ne napravi tako
sabijeno i suženo kako to obično biva u najučenijim rapsravama, nego jasnije i istodobno
obilnije, te prikladnije za stjecanje općeg suda i razumijevanje puka. Ista će se opća vrsta,
kada bude trebalo, razdvojiti i podijeliti u stanovite podvrste, kako se ništa ne bi
izostavilo, a niti da ne bičega bilo previše. Kada pak i kako to treba napraviti, o tom ništa
zasada jer, kako rekoh, hoću biti sudac, a ne učitelj.
Ne samo da treba biti obrazovan u dijalektici, nego bi treba poznavati sve teme iz
filozofije. Ništa o religiji, o smrti, o pobožnosti, o ljubavi prema domovini, o dobru i zlu,
o vrlinama i porocima, o dužnosti, o boli, o požudi, o duševnim smetnjama i zabludama,
dakle o svemu onom što se često javlja u parnicama i oskudno se obrađuje, ništa od toga
se, kažem, ne može ozbiljno, naširoko i obilno objasniti bez one znanosti koju sam
31
spomenuo. XXXIV. I sada govorim o govorničkoj tvari, a ne o stilu. Jer govornik bi,
prije nego što razmisli kojim riječima će i kako nešto reći, prvo morao svoj predmet tako
uobličiti da godi učenim ušima. Htio bih isto tako da se, kako bi bio što veličajniji i u
nekom smislu uzvišeniji, kao što sam to rekao o Periklu, razumije ponešto i u prirodne
znanosti. Tako će, kada se s nebeskih stvari bude vraćao na ljudske, o svemu govoriti i
osjećati uzvišenije i veličajnjije.
A kada spozna božanske stvari, ne smije biti neznalica u ljudskim pitanjima. Neka
poznaje građansko pravo koje svakodnevno treba na sudskim parnicama. Ima li čega
sramotnijega, nego zastupati stranke u javnim i građanskim parnicama, a ne poznavati
zakone i građansko pravo? Trebao bi upoznati povijesnu kronologiju prošlih događaja,
navlastito onih koji se tiču naše države, ali i moćnijih naorda i slavnih vladara. Taj napor
nam je prištedio naš Atik svojim radom. On je, naime, učvrstio i pribilježio našu
kronologiju, pri čem nije izostavio ništa znatnijega, te je uspomenu na sedamsto godina
sažeo u jednu knjigu. Jer, ne znati ništa o onom što se dogodilo prije vlastita rođenja,
znači vječno ostati dječak. Čemu uopće ljudski život ako nije upleten u pamćenje o
prošlim događajima i našim precima? Prisjećanje na starinu i iznošenje primjera unosi
užitak u govor, pridonosi ugledu, ali i vjerodostojnosti.
Tako obrazovan govornik pristupit će obradi parnica, ali prije mora upoznati vrste
govora. Razvidjet će, naime, da ne može izbjeći takve parnice u kojima su sporni ili
saržaj ili riječi: kod sadržaja radi se o tom je li tužba istinita, opravdana ili kako se
naziva, a kod riječi se radi ili o nejasnoćama ili o proturječnosti. Jer, ako se kad čini da je
jedno u mislima, a drugo u riječima, to je onda neka vrsta nejasnoće koja proizlazi iz
toga što je izostavljena neka riječ; u ovom slučaju vidjet ćemo da pojam nejasnoće može
32
značiti dvije stvari. XXXV. Budući da ima tako malo vrsta parnica, ima malo i propisa za
argumentiranje. Obično se govori o dva izvora iz kojih se mogu izvući: jedan je prisutan
u samoj parnici, a drugi je preuzet od drugdje.
Upravo obrada teme predmeta parnice čini govor zadivljujućim; jer sam predmet vrlo je
lako spoznati. Ono što pak slijedi, podložno je pravilima vještine, osim ako se tako ne
počinje govor da se pridobije slušatelj ili uzbudi ili učini da lako može shvatiti cijelu
stvar; predmet treba izložiti kratko, vjerodostojno i otvoreno, da se može razumjeti o čem
se radi; svoj stav treba utvrditi, tuđi opovrći, te to sve skupa izvesti ne na zbrkan način,
nego pomoću argumenata kojima se može zaključiti ono što je sukladno načelima koja se
uzimaju da bi se dokazala svaka pojedina stvar; na kraju izgovoriti peroraciju koja treba
ili zapaliti slušateljstvo ili smiriti njegove strasti? Na ovom mjestu teško je reći kako
treba postupati svakim pojedinim od ovih dijelova; neće se uvijek postupati s njima na
siti način. Budući da tražim nekoga koga ću podučiti, već onoga koga ću pohvaliti,
pohvalit ću prvoga onog koji se učini da nešto vrijedi. Radi se, naime, o onoj vrsti
mudrosti koju najviše treba njegovati govornik, a ta se sastoji u tom da se prilagodi
prilikama i osobama. Smatram da se ne može uvijek govoriti na isti način sa svima, ni
protiv svih, ali niti za sve ni sa svima. XXXVI. Dobar će govornik biti onaj koji će moći
prilagoditi svoj govor svakoj od pojedinih prilika. Jednom kad je to utvrdio, tada će
onako govoriti kako se pristoji za svaku priliku: neće o bogatom predmetu govoriti na
oskudan način, ali neće ni s velikim stvarima postupati bljedunjavo, niti suprotno, već će
govor biti u skladu s predmetom; početak će biti oprezan, neće biti začinjen uzvišenim
riječima, nego oštrinom misli bilo s ciljem da se uvrijedi suparnik bilo za vlastitu
pohvalu; pripovijedanje će biti vjerodostojno uz jasna objašnjenja ne u pripovijednom,
33
već skoro pa svakodnevnom slogu; stoga ako je parnica lagana, tada lagan treba biti u
argumentiranju, kako onda kada se dokazuje tako i onda kada se pobija; treba se držati
načela da, od kolike je važnosti predmet, od tolike mora biti i govor; kada se pak pojavi
takva parnica u kojoj se može razviti čitava snaga govorništva, tada će govornik iskazati
svu svoju raskoš, tada će upravljati slušateljstvom, oblikovati mišljenje ljudi i nametati
im one osjećaje koje hoće, odnosno koje priroda slučaja i okolnosti budu zahtijevale.
Ali njegov će biti onaj dvojaki ures zbog kojega je govorništvo polučilo toliku slavu.
Svaki dio govora mora biti hvalevrijedan, tako da svaka riječ koja izađe bude ozbiljna ili
profinjena, ali dva dijela su posebice sjajna i djelotvorna: prvim smatram raspravu o
općenitom, to je onaj koji Grci zovu thesis, a drugi dio je nauk o uzdizanju i
uveličavanju predmeta, onja koji Grci zovu auksesis. Premda ovaj drugi mora biti
razliven po cijelom tijelu govora, ipak će se najviše istaći kod općih mjesta; zovu se
“općima” jer izgleda da su ista u mnogim slučajevima, ali bi iapk trebala biti prikladna za
svaki pojedini govor. Onaj pak dio govora koji se bavi općim načelom često sadrži
cjelokupne parnice. Kako god da se zove onaj dio govora u kojem je u stanovitu smislu
središnja točka prijepora, ono što Grci zovu krinomenon, treba tako govoriti da se
predmet prenese na razinu rasprave o općenitom načelu, osim u slučaju kada postoji
sumnja u istinitost činjenice, kod čega se pribjegava nagađanju. Te stvari neće se govoriti
na način peripatetika-njihova je, naime, profinjena metoda raspravljanja koju je
ustanovio Aristotel-nego će se govoriti do neke mjere jače; što se tiče općenitih primjedbi
vezanih za predmet, treba govoriti puno blaže u korist branjenika, a oštro protiv
suparnika. Nema toga što govor ne može postići u nastojanju da uzdigne ili unizi neki
34
predmet; to treba napraviti usred argumentacije, koliko god puta će se dati prilika da se
nešto uzdigne ili unizi, a gotovo beskonačno se to može rabiti pri peroraciji.
XXXVII. Ima dvije stvari koje, ako ih govornik dobro uporabi, mogu govorniku
priskrbiti divljenje zbog govorničke vještine. Jedna od tih stvari je ono što Grci zovu
ethikon, a ima veze s naravi, ćudi i životnim običajima ljudi; druga je ona koju Grci
zovu pathetikon, a uzbuđuje i potiče osjećaje; samo tu vlada govorničko umijeće. Ono
prvo je pitomo, udobno, spremno da priskrbi naklonost, dok je drugo žestoko, strastveno
i uzbuđeno i to je ono što otima parnicu od suparnika; ako se brzo primjenjuje, nikako
mu se ne može odoljeti. Premda sam osrednjih sposobnosti, a možda i manje od toga,
uvijek sam služeći se žestokim slogom obarao protivnike. Hortenzije, vrhunski govornik,
nije mi znao na pravi način odgovoriti braneći svojega prijatelja; kada sam u senatu
optužio onoga drskog Katilinu, zanijemio je; kada mi je senator Kurion počeo odgovarati
u vrlo važnoj i ozbiljnoj privatnoj parnici, ubrzo je sjeo rekavši da mu je otrov oduzeo
pamćenje. Zašto da govorim o umoljavanjima? U više slučajeva sam se njima poslužio
jer, premda je bilo više govornika na mojoj strani, ipak bi svi meni ostavili peroraciju;
takvim slučajevima postizao sam da me ljudi smatraju izvrsnim, i to ne zbog prirodnog
dara, nego zbog smilovanja. Kakve god da dobre osobine imam u sebi-meni je žao što su
samo tolike-mogu se razabrati u mojim govorima, premda knjigama nedostaje onoga
duha zbog kojega obično sve izgleda znatnijim kada se uživo odvija, nego kad se čita.
XXXVIII. Ne treba na mišljenje sudaca utjecati samo umoljavanjem-time sam se dosta
služio, i to na jadan način, recimo tako što sam za vrijeme peroracije u ruci držao maloga
dječaka ili tako što sam u drugoj parnici branjeniku plemiću rekao da ustane, te sam
digavši u zrak njegova malog sina sudnicu ispunio plačem i zapomaganjem-nego treba i
35
tako postupati da se sudac razljuti, umiri, da zavidi ili bude sklon komu, da prezire i divi
se, da mrzi i voli, da želi nešto ili zazire od toga, da se nada i boji, da se veseli i bude
tužan; razne primjere za grublju inačicu postupanja pružit će “Optužba”, a za blažu moje
obrane. Nema tog načina kojim se slušatelj može uzbuniti ili umiriti, a da ga ja nisam
iskušao. Nazvao bih se savršenim da mislim da je tako i ne bih se bojao da bih izbog
iznošenja istine mogao biti optužen za umišljenost; ali, kao što već rekoh, ne zanosi me
osobita nadarenost, nego velika srčanost, tako da premašujem sama sebe; uostalom, nikad
se slušatelj ne bi raspalio da ne čuje vatren govor. Citirao bih primjere iz vlastitih govora
da ih nisi čitao, citirao bih tuđe, latinske ako bih našao takvih, ili grčke ako bi trebalo.
Ali ima samo nekoliko Krasovih govora, a oni nisu sudski, nema ništa od Antonija, Kote
ili Sulpicija; Hortenzije je bio bolji u govorenju nego u pisanju. Nego, kad već nemamo
primjera, zamislimo kolika bi mogla biti ta govornička snaga koju tražimo. Ako pak
tražimo primjere, uzmimo ih od Demostena, i odande gdje u neprekidnom govoru, u
“Obrani Ktezifonta”, iznosi sud o djelima, savjetima i zaslugama za državu svojega
branjenika. Svakako se taj govor u tom obliku otprilike poklapa s pojmom o govorništvu
usađenom u nas, tako da se bolji primjer rječitosti ne mora tražiti.
XXXIX. Ali, još ostaje i sam oblik i ono što se zove kharakter. O tom kakav on treba
biti može se zaključiti iz prije rečenog. Naime, dotakli smo se stilskih ukrasa, kako
pojedinih riječi tako i njihovih kombinacija. Tih ukrasa će biti toliko mnogo da iz
govornikovih usta neće izaći nijedna riječ, a da nije profinjena ili ozbiljna, bit će mnogo
metafora svake vrste, jer upravo one služeći se usporedbama zanose slušatelje u željenom
smjeru i vraćaju ih natrag, miču ih amo-tamo, a ovo brzo misaono gibanje stvar je koja
veseli sama po sebi. Ali i druge vrste kombinacija riječi koje se rabe služe kao pravi
36
ukrasi koji rese govor. Slični su onim predmetima koji se, ako je njima obilnu ukrašena
pozornica ili sudnica, zovu “ukrasna obilježja”, ne stoga što bi ukrašavali, nego zato što
se ističu iz okoline. Isti je razlog postojanja i onih stvari koje se zovu govornički ukrasi
jer i oni su neka vrsta obilježja: kada se bilo podvostručuju i ponavljaju riječi ili kada se
riječ ponovi s neznatnom izmjenom; kada se češće ponavlja ista riječ na početku
nekoliko susljednih rečenica, ili na kraju, a možda i jedno i drugo; kada se ista riječ
ponavlja na početku rečenice ili na kraju; kada se ista riječ rabi u različitom značenju;
kada riječi imaju sličan ritam ili nastvake, ili kad se vezuju dva suprotna pojma, ili kada
se rečenica postupno uzdiže, pa pada, ili kada je labavo vezano nekoliko rečenica bez
veznika, ili slučaj da, kada nešto izostavljamo, pokazujemo zašto tako činimo, ili kada
ispravljamo sebe same pri čem kao da se korimo, ili kada ispustimo kakav uzvik divljenja
ili žaljenja, ili kada istu riječ nekoliko puta rabimo u različitim padežima.
Ali misaoni ukrasi mnogo su veći; budući da se njima prečesto služio Demosten, ima
onih koji drže da je upravo zato njegovo govorničko djelo najviše vrijedno pohvale. I,
doista, skoro da nema tog predmeta koji je obrađivao, a da se nije služio preoblikovanjem
misli; jer i nije ništa drugo govorničko umijeće, nego, na neki način ukrasiti, bilo sve bilo
najveći dio misli: budući da se ti, Brute, ponajbolje razumiješ u ove ukrase, čemu da ti
navodim imena ili primjere? Neka se samo zna da smo se dotakli te teme. XL. Govornik
kojega tražimo govorit će ovako: na razne načine obrađivat će istu temu, držat će se
jednog predmeta i ustrajat će u istoj misli; često će nešto ublažavati, često ismijavati;
skretat će s teme i preoblikovati misao; najavit će ono o čem namjerava govoriti; kad već
prođe neki predmet, iznijet će zaključak; sama sebe će pozvati natrag na temu; ponovit će
ono što je već rekao; služit će se logičkim argumentiranjem; pitanjima će pojačavati svoj
37
stav; odgovorit će na nešto što je kao već sam sebe pitao; ili će reći nešto što će htjeti da
se razumije u suprotnu smislu; izrazit će sumnju u to treba li što reći i na koji način;
razdijelit će govor na dijelove; nešto će izostaviti ili zanemariti; pripremit će put za ono
što treba doći; krivnju za ono, čime se tereti, prebacit će na suparnika; često će kao
vijećati sa slušateljstvom, a ponekad i sa suparnikom; opisivat će način govora i ćud
drugih ljudi; nijeme stvari će natjerati da govore; odvraćat će pozornost slušatelja od
onoga o čem se zapravo radi; često će razveseljavati ili nasmijavati slušateljstvo;
preduhitrit će pitanje suparnika; služit će se usporedbama i primjerima; razdijelit će
govor tako da svakom dodijeli jedan dio; ušutkat će onoga koji ga bude prekidao; reći će
da nešto prešućuje; ili da će nešto iznijeti od čega bolje da se čuvaju; da je spreman na
smjele poteze; ljutit će se, ponekd prijetiti; molit će, preklinjati i smekšavati slušateljstvo;
nekada će skrenuti s teme; molit će, psovat će; bit će prisan sa slušateljstvom. Držat će se
i drugih, tako da kažemo, govornih kvaliteta: kratak će biti ako to predmet zahtijeva;
često će predmet živo predočiti slušateljstvu; često će pretjerivati više nego što je stvarno
moguće; značenje će često imati veću ulogu nego same riječi; često će biti veseo, a nekad
će oponašati život i prirodu. U ovoj vrsti ukrasa-jer vidiš kolika šuma toga ima-treba
zasjati sva veličina govorničkog umijeća.
XLI. Ali sve ove figure mogu služiti na pohvalu samo ako su dobro raspoređene i na
pravi način povezane riječima. Ako mi se čini da moram govoriti o tom, nelagodno se
osjećam zbog onoga što sam govorio prije, ali još i više zbog sljedećih stvari. Palo mi je
na pamet da bi se moglo naći, ne zavidnih ljudi kojih ionako ima koliko god hoćete, nego
i onih koji cijene moje umijeće, ali isto tako misle da čovjek, kojega je kao nikoga
drugoga zbog zasluga hvalio senat i rimski narod, ne bi trebao tako puno pisati o umijeću
38
retorike. Da sam takvima odgovorio da ovo činim samo stoga da ne bih Brutu uskratio
uslugu za koju me molio, i to bi bila dostatna isprika, jer doista sam htio udovoljiti želji
svojeg dobrog prijatelja i vrlo ugledna čovjeka kakav je on, pogotovo što je ono što traži
ispravno i pošteno. Ali ako bih izjavio-daj Bože da mogu!-da onima koji se izučavaju u
retorici želim prenijeti načela tog umijeća i načine koji vode k ovladavanju
govorništvom, tko bi mi dobronamjeran takvo što mogao zamjeriti? Jer, ima li onoga koji
bi mogao posumnjati u činjenicu da je u našoj državi, u vrijeme kad su sređene prilike i
vlada mir, uvijek na prvom mjestu bilo govorništvo, a zatim znanost o pravu? Koliko se
u jednom umijeću radi o naklonosti, slavi i moći, toliku je druga škola za vršenje
kaznenog progona i čuvanje dogovora; pravo pak često traži pomoć od govorništva, a
kada ono napada, jedva može braniti svoje granice i područje. Zašto se dakle uvijek
smatralo prihvatljivim podučavati građansko pravo i kuće poznatih pravnika uvijek su
bile pune učenika, dok se pak onaj koji učvršćuje i potpomaže mladež u ovladavanju
govorništvom, korio? Jer, ako je grijeh kićeno govoriti, treba prognati govorništvo iz
države; ako pak ono ne resi samo one koji su njemu vješti, nego i cjelokupnu državu,
zašto je onda sramotno učiti ono što je čestito znati ili zašto ne bi bilo pohvalno
podučavati o onom što je jako dobro spoznati?
XLII. “Ali jedno je već uvriježeno, dok je drugo novo”, neki će reći. Priznajem da je
tako, ali postoji razlog za obje stvari. Učenicima prava bilo je dovoljno da slušaju sudski
postupak svojih učitelja, tako da učitelji nisu morali izdvojiti još i posebno vrijeme za
podučavanje, već su istodobno opsluživali učenike i klijente; retori su pak vlastito
vrijeme kod kuće trošili za upoznavanje i sastavljanje parnica, vrijeme dok su na sudu
trošili su na vođenje parnica, a ostatak vremena trebao im je da se odmore; koje su onda
39
imali mogućnosti za uvježbavanje ili podučavanje učenika? Isto tako ne bih znao reći
odlikuje li se većina naših govornika više prirodnim darom ili dobrom podukom; stoga
im je bolje išlo govorenje nego podučavanje, a za mene važi možda suprotno.
“Ali”, reći ćete, “podučavanje nema ugleda.” Istina, ako se radi o školskom učitelju; ali
ako se opominje, potiče, raspituje, razmjenju mišljenja, ako se uz čitanje i sluša, ako
podučavanjem možeš u bilo čemu ponekad poboljšati ljude, zašto te ne bi radio? Zar je
čestito podučavati kojim se riječima izvodi odreknuće od štovanja obiteljskih božanstava,
a nije čestito podučiti kako se mogu zadržati prava na obdržavanje istih obreda?
“Da poznaju pravo, to izjavljuju i oni koji ga ne znaju; kod govorništva pak takvo je
stanje da i oni koji su u njem dobri, to prikrivaju.” To je upravo stoga što je mudrsot
ljudima draga, a jezik je sumnjiv. Zar je, dakle, uopće moguće sakriti rječitost, ili druge
prevariti da ne primjete da je netko dobar u govorništvu, ili postoji opasnost da ne bi tko
mislio da je sramotno druge podučavati u velikom i slavnom umijeću koje je sam onaj
koji ga je stekao smatrao vrijednim učenja? Možda su neki zatvoreniji; ja sam uvijek
isticao da sam izučio govorništvo. Što dakle? Kada sam kao mladić bio odsutan od kuće i
zbog ovih nauka, a u kući bi bilo mnogo vrlo učenih ljudi, te bi se nalazile kakve vijesti o
tijeku naukovanja u mojem pismu koje se čitalo pred drugima, kako sam se mogao u
takvim prilikama naučiti prikrivati svoje umijeće? Jesam li imao razloga da se sramim,
osim možda zbog toga što sam premalo napredovao?
XLIII. premda tako stoje stvari, ipak je više dostojanstva u raspravljanju imalo ono o
čem se prije govorilo, nego ono o čem ćemo govoriti kao sljedećoj temi. Moramo
govoriti o slaganju riječi i takoreći o prebrojavanju i mjerenju slogova. Te stvari, premda
su, kako mi se čini, potrebne, ipak su veličanstvenije negoli se to podučava. To je
40
općenito istinito, ali upravo u ovom slučaju se tako kaže. Naime, za sva velika umijeća
važi kao i za stabla da nam se njihova visina sviđa, ali korijenje i debla ne; ali ono prvo
ne može biti bez drugoga. Što se mene tiče, ili će me onaj vrlo poznati stih, koji
zabranjuje
da se stidiš onoga umijeća kojim se baviš
spriječiti da skrivam ono u čem uživam, ili me je tvoja težnja natjerala da napišem ovu
knjigu, u svakom slučaju trebalo je odgovoriti onima za koje sam mislio da će
prigovarati. Ali, sve i da nije sve onako kako sam rekao, tko bi se našao tako tvrd i
nepopustljiv da mi ne dospusti, kada se već moja sudska vještina i javna praksa urušila,
da se ne prepustim lijenosti, što ne mogu napraviti, ili tuzi, od koje zazirem, nego
umjesto toga književnosti? Ona me je nekad pratila u sudu i u senatu, a sada mi je kućna
zabava; ne bavim se samo stvarima koje ova knjiga sadrži, nego mnogo ozbiljnijima i
većima; ako ih sredim, upravo će sudskim našim poslovima odgovarati književna
postignuća kod kuće. Nego, vratimo se raspravi koju smo započeli.
XLIV. Riječi će se raspoređivati, ili zato da što prikladnije se zadnji slog slaže s prvim i
da riječi imaju što ugodniji zvuk, ili zato da sam oblik ili sukladnost riječi mogu
sačinjavati vlastiti krug, ili zato da period bude metrički prikladan. Stoga, pogledajmo
kakvo je ono prvo, tomu treba najviše truda, kako bi bilo to poput kakve građevine, ali da
ne bude odviše savršena; posao bi tada bio beskonačan i djetinjast; to je upravo ona
značajka stila u Albuciju o kojoj znalački kod Lucilija razmišlja Scevola:
kakve lijepe lekseis pravi raspoređene pravilno
kao mozaik i umetnutu sliku ih povezuje!
41
Ne bih htio da struktura izgleda tako sitničavo; ali će ipak izvježbano pero lako izvesti
obrazac za skladbu. Naime, kao što pri čitanju oko, tako će um pri govorenju predvidjeti
što slijedi, da ne bi susret zadnjeg sloga prethodne i prvog sljedeće riječi izazvao zijev ili
lomljenje jezika. Koliko god da su dražesne i ozbiljne misli, ipak ako se iznose s
neprikladnim riječima, uvrijedit će uši, a njihov sud je vrhovan. Na to posebice pazi
latinski jezik, da nitko nije toliko neotesan da ne bi htio povezati samoglasnike. I stoga
neki kore Teopompa jer je takve glasove pažljivo izbjegavao, premda mu je učitelj bio
Izokrat; nije ih izbjegavao ni Tukidid, niti onaj ne malo veći pisac Platon, i to ne samo u
razgovorima koji se nazivaju dialogoi, gdje je to trebalo raditi namjerno, nego i u javnom
govoru kojim se obično u Ateni na skupštini slave oni koji su poginuli u bitkama; taj
običaj je tako bio odobravan, da ga je trebalo, kako to znaš, svake godine izvoditi na onaj
dan. U njemu je često to povezivanje samoglasnika koje kao štetnu pojavu izbjegava
Demosten.
XLV. Ali neka Grci vide kako je najbolje; nama, ni da hoćemo, ne bi bilo dopušteno
napraviti prekid između dva samoglasnika. Dokazuju to oni jezivi Katonovi govori,
dokazuju svi pjesnici, osim onih koji su radi metrike često dopuštali zijev, kao Nevije:
vos, qui accolitis Histrum fluvium atque algidam
i na istom mjestu:
quam numquam vobis Grai atque barbari…
a Enije jednom: Scipio invicte, a ja:
hoc motu radiantis etesiae in vada ponti.
Naši pisci ni podnijeti ne bi mogli ono što Grci čak često i hvale. Ali što da ja pričam o
samoglasnicima? Radi veće mekoće izostavljanli su se često samoglasnici, tako da se
42
govorilo: multi’ modis, in vas’ argenteis, palm’ et crinibus, tecti’ fractis. Ima li smjelije
stvari nego sažimati imena ljudi da bi zvučala prikladnije? Naime, kao što od duellum
dolazi bellum, a od duis bis, tako su Duelija koji se brodovljem pobijedio Punjane nazvali
Belijem, premda su mu se preci uvijek zvali Dueliji. Štoviše se riječi često sažimlju ne
zbog uporabe nego zbog zvuka. Kako je vaš Axila postao Ala, ako ne zato da se izbjegne
grubi glas? Profinjeni latinski izričaj taj glas često izbacuje iz riječi kao maxillae, taxilli,
vexillum i pauxillum. Često su vezivali riječi stapajući ih, kao sodes umjesto si audes, sis
umjesto si vis. U riječi capsis ima tri riječi. Ain se kaže za aisne, nequire za non quire,
malle za magis velle, nolle za non velle, osim toga često kažemo dein i exin umjesto
deinde i exinde. Zar nije jasno odakle dolazi da kažemo cum illis, ali ne kažemo cum
nobis, nego nobiscum? Da se tako govori, glasovi bi se spojili i dali nepristojno značenje,
a spojili bi se i kad sam maloprije rekao da nisam umetnuo autem. Mecum i tecum se
stoga tako kažu da bi bili sličniji s nobiscum i vobiscum.
XLVI. A neki i kasno navečer sjede da bi ispravili stari govor, i to oni koji ne odobravaju
ovu anomaliju. U izrazu pro deum atque hominum fidem rabe oblik deorum. Vjerujem da
naši preci to nisu znali: je li im običaj davao dopuštenje za to? Tako i pjesnik koji je na
neobičan način sažimao:
patris mei meum factum pudet
umjesto meorum factorum i
texitur, exitium examen rapit
umjesto exitiorum, ne kaže liberum, kako većina kaže, na primjer u izrazu cupidos
liberum ili in liberum loco, nego kako oni hoće:
neque tu meum umquam in gremium extollas liberorum ex te genus
43
i opet: namque Aesculapi liberorum.
A drugi pjesnik ne samo da u “Krizu” kaže:
cives, antiqui amici maiorum meum
što je bilo obično, nego još i grublje:
consilium socii, augurium atque extum interpretes;
pa nastavlja:
postquam prodigium horriferum, portentum pavos;
premda se ovakav oblik ne rabi kod svih imenica srednjeg roda. Ne bih baš rado rekao
armum iudicium, premda se to nađe kod istog pjesnika:
nihilne ad te de iudicio armum accidit?
Kao što bih ja rekao centuria fabrum et procum, kako to govore i cenzorski registri, a ne
fabrorum et procorum; nikako ne kažem duorum virorum iudicium ili trium virorum
capitalium ili decem virorum stlitibus iudicandis. Ali Akcije kaže:
video sepulcra dua duorum corporum
i opet
mulier una duom virum.
Razabirem o čem se radi; ali ponekad govorim onako kako je je dopušteno, tako da
kažem ili pro deum ili pro deorum, a ponekad, kad je to potrebno, kažem trium virum, a
ne virorum, sestertium nummum, a ne sestertiorum nummorum, jer kod ovih slučajeva
nema različitosti u uporabi.
XLVII. Zašto zabranjuju da govorimo nosse, iudicasse, te propisuju novisse i
iudicavisse? Kao da ne znamo da je u ovom slučaju ispravno navesti puni oblik, a
skraćeni se tek uobičajio? Terencije rabi oba oblika:
44
eho tu, cognatum tuom non noras?
A kasnije:
Stilponem, inquam, noveras.
Sient je puni oblik, sint je skraćeni; možeš rabiti oba. Tako kod istoga pisca:
quae quam sint cara post carendo intellegunt,
quamque attinendi magni dominatus sient.
Ne bih zamjerio ako bi tko rekao scripsere alii rem premda ćutim da je bolje reći
scripserunt, ali rado ću slijediti običaj koji se povodi za tim što uhu bolje zvuči.
idem campus habet
kaže Enije, a u hramovima piše idem probavit. Isdem bi bili ispravnije, ali ne eisdem koje
zvuči odviše dugo; isdem bi pak loše zvučalo, a običaj dopušta da se griješi radi
milozvučnosti. Isto tako radije bih rekao posmeridianas quadrigas, nego postmeridianas
quadriiugas, i mehercule umjesto mehercules. Reći non scire zvuči barbarski, nescire je
slađe. Zašto se kaže meridiem, a ne medidiem? Vjerujem da bi ovo drugo zvučalo
nezgrapno. Prijedlog koji najgore zvuči je af, koja se sada rabi samo u vođenju knjiga, a
ni tamo ne uvijek, u drugim vrstama govora promijenila se; naime, kažemo amovit,
abegit i abstulit, tako da se ne zna dolazi li a od ab ili abs. Zašto se abfugit činilo ružnim,
a nisu htjeli ni abfer, te se prednost dala oblicima aufugit i aufer? Ovaj prijedlog neće se
naći ni u kojoj drugoj riječi osim ove dvije. Postojali su oblici noti, navi i nari, a kad se
njima nadjenuo prijedlog in, izgledalo je bolje reći ignoti, ignavi, ignari, nego onako
kako je zahtijevalo pravilo. Kaže se ex usu, ali e re publica, jer u prvom slučaju na
početku imenice bio je samoglasnik, dok bi u drugom sintagma grubo zvučala da se nije
izostavio suglasnik; ista stvar je kod glagola: exegit, ali edixit; refecit, rettulit, reddidit:
45
prvi glas dodanog glagola izmijenio je prijedlog, kao u slučaju subegit, summutavit,
sustulit.
XLVIII. Zašto se, kako je poznato, kod složenih glagola kaže insipientem, a ne
insapientem, inicum, a ne inaecum, tricipitem, a ne tricapitem, concisum, a ne
concaesum. Stoga neki žele reći pertisum, a to taj isti običaj ne bi dopustio. Ima li boljeg
primjer za nešto što biva po običaju, a ne prirodom: riječ indoctus kažemo s prvim
kratkim samoglasnikom, insanus s dugim, inhumanus s kratkim, infelix s dugim; da ne
duljimo, u riječi kod kojih je prvi suglasnik onakav kao kod sapiens ili felix, in se
izgovara dugo, kod svih drugih kratko; isto kod composuit, consuevit, concrepuit,
confecit. Ako se držiš pravila, prigovorit će ti, ako se uzdaš i svoje uho, odobrit će. Pitaš
uho zašto je tako? Reći će da mu godi, volji pak uha mora se prilagoditi izričaj. Tako i ja,
znajući da naši preci nikad nisu aspirirali suglasnike, već glas h govorili samo sa
samoglasnicima, govorio bih pulcer, Cetegus, triumpus, Cartago; u neko vrijeme, i to
dosta kasno, uho me natjeralo da se ne držim pravila, puku sam povjerio da određuje
govorni običaj, dok sam znanje zadržao za sebe. Ipak kažemo Orcivius, Mato, Oto,
Caepio, sepulcrum, corona i lacrima, jer prosuđujemo prema uhu. Za Enija postoji samo
Burrus, a ne Pyrrhus;
ut patefecerunt Bruges,
a ne Phryges: ovaj oblik pokazuju najstariji pjesnikovi rukopisi. Nisu tada kosistili grčko
slovo-mi ih sada koristimo dva-i, kada je trebalo reći Phrygum ili Phrygibus, čudno je
bilo to što se grčko slovo koristilo i kod riječi sa stranim nastavcima ili to što se na grčki
način govorilo samo u nominativu; ipak kažemo Phryges i Pyrrhum povodeći se za
uhom. Isto tako, nešto što se danas čini pomalo neotesanim, nekad se smatralo otmjenim,
46
naime, to da se onim riječima koje su završavale dvama glasovima koji su u riječi
optimus, oduzme zadnji glas, osim ako u sljedećoj riječi nije slijedio samoglasnik. Tako
se to nije smatralo prekršajem u stihu, dok to današnji pjesnici izbjegavaju. Naime, ovako
smo govorili:
qui est omnibu’ princeps,
a ne omnibus princeps, i:
vita illa dignu’ locoque,
a ne dignus. Ako je nenaučeni običaj takav proizvođač milozvučja, što tek možemo
očekivati od umijeća i nauka? O ovom sam iznio kraće razlaganje, nego u slučaju da sam
samo o tom raspravljao-jer tema o naravi i uporabi riječi vrlo je široka-zahtijevalo bi to
više vremena nego što sam predvidio u planu rada.
XLIX. Dakle, prosudba o stvarima i riječima stvar je razbora, uši su pak suci glasova i
ritmova. Kao što ono prvo ovisi o razumu, tako ono drugo o želji, u prvom razum daje
pravila, u drugom osjećaji. Morali smo ili zanemariti naklonost onih za koje smo htjeli da
nam odobravaju ili smo morali naći načina da je pridobijemo. Dvije su stvari koje miluju
uši, a to su zvuk i metar. O metru ćemo uskoro, sada istražujemo zvuk. Riječi, kako prije
rekosmo, treba ponajprije birati tako da dobro zvuče, ali to ne trba raditi kao pjesnici koji
ih biraju prema blagozvučju, već ih treba uzeti iz reda običnih riječi.
qua pontus Helles supera Tmolum ac Tauricos
Ovaj stih urešen je sjajnim imenima, ali sljedeći je uprljan najneugodnijom riječju:
finis frugifera et efferta arva Asiae tenet.
Stoga, radije se služimo dobrim našim riječima, nego sjajem grčkih, osim ako možda nije
grijeh ovako govoriti:
47
qua tempestate Paris Helenam
i ono što slijedi. Ipak, radije slijedimo drugo načelo i izbjegnimo neotesanost:
habeo ego istam perterricrepam,
isto kao
versutiloquas malitias.
Neće se riječi samo slagati po nekom načelu, nego će se po tom i oblikovati rečenice,
budući da smo rekli da je to druga stvar koja ovisi o sudu tuđih ušiju. Oblikovat će se ili
samim slaganjem riječi, kao sama od sebe, ili uporabom neke vrste riječi u kojima ima
simetrije; bilo da imaju slične padežne nastavke bilo da se rečenicama isto govori ili da
se nižu suprotna mišljenja, same po sebi rečenice će biti ritmične, premda to neće biti
učinjeno namjerno. Gorgija je, kaže se, bio najveći majstor u postizanju ove simetrije; te
vrste je primjer iz mojega govora “Za Milona”: “Ovo nije, suci, napisan, nego urođen
zakon, nismo ga naučili, prihvatili, pročitali, već smo ga uzeli, isisali i istisnuli iz prirode,
nije nas nitko podučio njemu, već smo stvoreni za nj, nismo obrazovani, nego prožeti
njim.” Ova izjava je takva da, budući da se jedno s drugim slaže ono što se treba slagati,
razumijemo da ritam nije naučen, nego da je ishod prirodnog slijeda. Ista stvar biva kod
navođenja suprotnosti kojima se izgrađuje ne samo ritmičan izričaj, nego i stih:
eam quam nihil accusas damnas,-
(da se hoće izbjeći stih, reklo bi se condemnas)-
bene quam meritam esse autumnas
dicis quae merere?
id quod scis prodest nihil; id quod nescis obest.
48
Navođenje suprotnosti sačinjava stih. Isto tako bi bilo ritmično u proznom izričaju: ono
što znaš ne koristi; ono što ne znaš donosi veliku štetu. L. Ono što Grci nazivaju
antitheta odnosno supostavljanje suprotnosti, samo po sebi, i bez namjere, sačinjava
govornički ritam. Ovo su voljeli stari već i prije Izokrata, a najviše Gorgija u čijem
izričaju ova simetrija sačinjava ritam. Mi smo često rabili ovaj stil, kao na primjer u
četvrtoj knjizi “Optužbe”: “Usporedite ovaj mir s onim ratom, dolazak ovoga pretora s
pobjedom onoga vojskovođe, ovu nevrijednu kohortu s onom nepobjedivom vojskom,
požude ovoga sa suzdržljivošću onoga: reći ćete da je onaj koji je zauzeo zapravo i
osnovao Sirakuzu, a onaj koji ju je primio na upravljanje, da ju je osvojio.”
Dakle, kad je već ovaj ritam poznat, neka se objasni i ona treća vrsta, ritmička proza. Što
se tiče onih koji ovo ne razumiju, ne zan kakve uši imaju i ima li u njima išta ljudskoga.
Moje uši vesele se savršenoj i zaokruženoj rečenici, osjećaju nedostatak i ne vole višak.
Što da samo govorim o svojima? Često sam vidio da bi cijela skupština klicala kada bi
riječi bile ritmično poslagane. Jer uho očekuje da riječi povezuju rečenicu. “Tako nije
bilo kod starih”, neki će reći. Ali njima pak ničega drugog nije manjkalo; jer izabirali su
riječi, pronalazili ozbiljne i dražesne misli, ali su ih slabo vezivali i dopunjavali. “Upravo
to me veseli”, kažu. Znači, ako nam ono slikanje s malo boja pričinja više zadovoljstva,
nego ovo već skoro savršeno, zar onom prvom trebamo težiti, a ovo drugo odbaciti? Kite
se imenima starih. Među ljudima najveći ugled imaju starci, isto tako kada se radi o
primjerima prednost imaju oni iz straine. I za mene važi to pravilo. Nisam od onih koji bi
kudio starinu zbog onoga što joj nedostaje, već je radije hvalim zbog onoga što jest;
osobito stoga što mislim da je od veće vrijednosti ono što ima od onoga što joj nedostaje.
Više ima dobroga u riječima i mislima kojima se stari odlikuju, nego što ima u ritmičnom
49
završetku rečenice koji im nedostaje. LI. Kasnije su izumjeli ritmičan završetak rečenice,
a vjerujem da bi se njim već bili služili stari da je bio već poznat i preuzet; nakon što je
izumljen, vidimo da se njim služe svi veliki govornici. Ali naziv “ritam” izaziva zavist
kada se kaže da se u sudskom i javnom govoru koristi ritam, grčki rhythmos. Ako
govornik, dok govori, tarži ritam, smatra se to velikim pravljenjem zasjede da bi se
odvratila pozornost slušateljstva. Pod ovim izgovorom ti koji prigovaraju sami govore
razlomljeno i nepotpuno, a kore one koji govore spretno i sa zaokruženim periodima; ako
pritom koriste isprazne riječi i tričave misli, prigovor stoji; ako su pak prave stvari,
odabrane riječi, zašto bi više voljeli da govor šepa ili da zastane umjesto da teče
usporedno s misli? Ovaj ritam, predmet zavisti, ne donosi ništa drugo, samo to da rečnica
bude ispunjena pravim riječima; tako se radi još od starine, ponajviše slučajno, često ide
samo od sebe; oni dijelovi njihovih govora koji se hvale, to je stoga što imaju ritmični
završetak. Kod Grka se to hvali već skoro četristo godina; mi smo to nedavno spoznali.
Dakle, Enije je prezirući stare stvari, mogao reći:
Versibus quos olim Fauni vatesque canebant.
Zar ja govoreći o starima ne bih mogao na taj način suditi? Osobito budći da ne
namjeravam reći: “prije mene” kao što je on napravio, niti nastaviti kako je on: “Usudili
smo se otvoriti vrata”; pročitao sam i čuo neke kojima je skoro uvijek izričaj bio
ritmičan. Ali oni koji to ne mogu, nije im dosta da ih ne kude, već hoće biti hvaljeni. Ja
pak hvalim one, i to s pravom, za koje kažu da ih oponašaju, premda mislim da im
ponečega nedostaje, najmanje mi se pak sviđaju oni koji oponašaju samo loše strane
starih, a dobre im nedostaju.
50
Jer, ako imaju tako neljudske i divlje uši, , zar ih ne dira ni autoritet učenih ljudi?
Izostavljam Izokrata i njegove učenike Efora i Naukrata, premda bi najznatniji i
najugledniji govornici morali biti uzoru u sastvaljanju i kićenju govora. Ali, je bio
najučeniji, najoštroumniji, najoštriji kad je u pitanju bilo pronalaženje ili prosudba o
stvarima, ako ne Aristotel? Tko je bio žešći protivnik Izokratu? On pak zabranjuje stih u
govoru, ali propisuje ritam. Njegov učenik Teodekt, kako Aristotel često ističe, jedan od
najvrsnijih umjetnika riječi, isto to misli i propisuje; Teofrast je pak o istim stvarima i
precizniji. Tko bi, dakle, podnio one kojima ovi pisci nisu po volji? Moguće je da ne
znaju da su upravo ovi ljudi postavili takva pravila. Ako je tako-a mislim da nije
drukčije-zašto se ne povedu za vlatitim osjećajem? Zar im ništa ne izgleda nepotpuno,
ništa neotesano, ništa šepavo, kljasto ili preobilno? Kad je stih u pitanju, čitavo gledalište
se uzbuni ako je koji slog kraći ili dulji; mnoštvo ne zna ništa o metrima niti o
ritmovima, a kad im nešto para uši, ne razumiju zašto je tako i o čem se radi. Ipak je
sama priroda u naše uši usadila osjećaj da razlikujemo dužine i kraćine glasova, ali i
uzlazni od silaznog tona unutar riječi.
LII. Želiš li, dakle, Brute, da cijelu ovu problematiku objasnimo čak i temeljitije od onih
samih koji su ovo i drugo štošta nama prenijeli, ili možemo biti zadovoljni s onim što su
oni već rekli? Ali, što te uopće pitam želiš li, kad sam iz tvojih majstorski napisanih
pisama mogao razvidjeti da je to ono što najviše želiš? Prvo, dakle, objasnimo podrijetlo,
zatim uzrok, pa prirodu i, na kraju, o samu uporabu dobro skladana i ritmičnog proznog
izričaja.
Jer, oni koji hvale Izokrata, najviše se dive toj novosti u njega i uzdižu je, što je prvi u
prozni stil uveo ritam. Kad je vidio da slušateljstvo govornike sluša sa strogim izrazom
51
lica, a pjesnike sa zadovoljstvom, kaže se da je tada uveo ritam, kojim bi se trebalo
služiti u prozi, kako radi ugode tako i zato da bi raznolikost prevladala nad
jednoličnošću. Djelomično je točno to što kažu, ali ne u cijelosti. Naime, treba priznati da
se u tom stilu nitko vještije nije iskazao od Izokrata, ali je izumitelj bio Trazimah, čiji
spisi odišu i pretjeranom ritmičnošću. Jer, kao što sam prije rekao, Gorgija je prvi slagao
rečenice jednake duljine i sličnih nastavaka, što samo po sebi, sve i da ne radiš namjerno,
izaziva ritmični učinak, premda se za Gorgiju može reći da se tim služio neumjereno. (To
je, kako je prije rečeno, druga vrsta slaganja riječi od moguće tri). Obojica su prethodili
Izokratu, tako da ih je on nadmašio u primjeni, a ne u pronalaženju. Mirniji je u
pravljenju metafora i u stvaranju novih riječi, ali i suzdržaniji u primjeni ritma. Gorgija
je pak privrženiji tom stilu i ovim se “kićenostima”-tako ih on naziva-smjelije služi; tim
se Izokrat, premda je kao mladić u Tesaliji slušao predavanja staroga Gorgije, umjerenije
služio. A i Gorgija se, kako je postajao stariji-doživio je skoro sto godina-oslobađao
prisile pretjeranog korištenja ritma, što je obznanio u knjizi koju je napisao Filipu
Makedonskom, kad je već bio jako star; u njoj kaže da se manje koristi brojevima nego
prije. Tako je ispravio, ne samo prethodnike, nego i sebe sama.
LIII. Budući da smo, dakle, razmotrili najveće autore i izumitelje proznog stila i našli
njegov izvor, valja nam tražiti uzrok. Uzrok je pak toliko bjelodan da me čudi da ga stari
nisu uočili, osobito uzmemo li u obzir da se često slučajno nešto kaže na suvisao i vješt
način. Kada je to dotaklo ljudsku misao i uši, tako da su mogli shvatiti da je ono što su
slučajno proizveli dobro zazvučalo, zacijelo su morali to zabilježiti da bi mogli oponašati
sebe same. Jer same uši odnosno um koji prima poruku iz ušiju sadrži u sebi nekakvo
urođeno mjerilo glasova. Tako uho prosuđuje što je duže, a što kraće, i uvijek očekuje da
52
izričaj bude potpun i skladan; osjeća što je šepavo i na neki način okrnjeno, jer to s
pravom vara njegov osjećaj i vrijeđa ga; ono što je pak duže i prelazi svoju mjeru više
negoli što treba, to prezire uho još i više; jer kako i u većini stvari tako i ovdje višak više
smeta od manjka. Dakle, kao što je u pjesništvu stih otkriven prema onom što odgovara
uhu i prema razmišljanjima znalaca, tako je primjećeno da govor mnogo ozbiljnije zvuči,
ali na isti način opominje, ako se ravna po određenom ritmu i ima prvailne završetke.
Budući da smo pokazali uzrok, sada, dopustite nam, objasnimo prirodu ritma, premda,
doduše, rasprava o tom ne spada u ovaj naš razgovor, već bi zasluživala da se obradi u
posebnom djelu o tom. Naime, može se zapitati kakav je prozni metar, gdje se nalazi i
odakle potječe, je li samo jedan, ima li ih dva ili više, kako se gradi, te za koju temu,
kada, gdje i kako se primjenjuje da ima povoljan učinak. Ali, kao i kod svega, tako
postoji i u ovoj stvari dvojak način razmatranja, od kojih je jedan duži, a drugi kraći i
istodobno lakši. LIV. Prvo pitanje u dužem putu je postoji li uopće metrička proza.
Nekima se čini da ne postoji jer se u njoj ne nalazi ništa određena kao u stihovima, a i oni
koji tvrde da postoji prozni metar, ne znaju objasniti način na koji on djeluje. Zatim, ako
bi postojao prozni metar, kakav je ili kakvi su, je li isti kao u pjesništvu ili je od drukčije
vrste? Ako je to isti metar kao u pjesništvu, koji tip ili tipovi metra se rabi? Neki misle da
se rabi samo jedan, neki da da ih se rabi više, a neki misle da se svi. Onda, koji god da
jesu, bio samo jedan ili više njih, jesu li zajednički svim govorničkim vrstama-budući da
nije ista stvar pripovijedna vrsta kao vrsta kojom se uvjerava i ona kojom se podučava-
prilagođavaju li se različiti metri svakoj vrsti govora. Ako su zajednički, koji su? Ako su
različiti, po čem se razlikuju i zašto se isti tip metra ne pojavljuje u prozi kao i u stihu?
Zatim, ono što se u prozi naziva metričkim, postiže li se to samo uporabom metra ili i
53
nekakvim slaganjem i vrstom riječi? Ima li svaki od njih svoje područje, tako da se ritam
pojavljuje u razmacima, skladnost u glasovima, a sama vrsta riječi skoro kao kakav
ljepota i ukras govora, je li izvor svega skladnost riječi iz koje proizlazi i ritam kao i ono
što se naziva ljepota i ukras izričaja, koji, kao što rekoh, Grci zovu skhemata. Ali nije
sve to isto, naime ono što je ugodno uhu, ono što je poredano po metričkim zakonima i
ono što je ukrašeno određenim riječima, premda se ovo zadnje nalazi na graničnom
području s ritmom, jer je samo po sebi ponajviše savršeno. Skladnost se pak razlikuje od
obojih, jer ona u cjelini služi podizanju ozbiljnosti i dražesti riječi. U ovim stvarima valja
tražiti narav ritma.
LV. Nije, dakle, teško razazznati da u prozi ima nekog ritma. Jer o tom sude osjetila; u
tom slučaju je neispravno ne prepoznati ono do čega dolazi, i to samo zato što ne
možemo otkriti zašto do toga dolazi. Ni sam stih se razumski ne spoznaje, već pomoću
prirode i osjetila, a tek kasnije teorija izmjeri stih, te objasni što se dogodilo. Tako je
umjetnost stvorilo upoznavanje i opažanje prirode. Ali kod stihova cijela je stvar mnogo
bjelodanija, premda se kod nekih metara, kad se ukloni glazba, čini kao da se radi o
prozi, a ne poeziji, i to se ponajviše događa i kod ponekog među najboljima lyrikoi kako
to Grci zovu, kod kojih, kad ukloniš glazbu, ostane skoro gola proza. Tomu slično može
se zapaziti i kod nekih naših pjesnika, na primjer u “Tijestu”:
Quemnam te esse dicam? Qui tarda in senectute
i ostalo što slijedi. Taj stih bez pratnje frule izgleda vrlo slično prozi. Pa i stariji komičari
tako su često odbačeni jer im tekst nalikuje prozi, da se ponekad kod njih jedva može
razabrati ritam i stih. To teže je onda pronaći ritam u prozi negoli u stihovima. Općenito
gledano dvije stvari su poput začina prozi: ugodnost riječi i ritma. U riječima se nalazi
54
sadržaj, a ritam to izgladi. Ali, kao i kod drugih stvari, i ovdje su izumi nastali od nužde
straiji nego oni nastali zbog užitka. Herodot i njegovo doba, kao i razdoblje prije toga,
nisu poznavali ritam, osim što su ga ponekad rabili sasvim slučajno. Najstariji pisci
ostavili su nam brojne upute o tom kako treba sastavljati prozu, ali ništa o ritmu. Naime,
uvijek prije spoznajemo ono što je lakše i potrebnije. LVI. Tako su metafore, sklopljene
riječi i složenice lako spoznate jer uzimali su ih iz običnog svakodnevnog govora; ritam
pak nije se mogao naučiti kod kuće, te nije za njim postojala potreba u prozi, a nije ni bio
srodan s njom. Donekle je kasnije uočen i spoznat i donio je prozi nekakvo atletsko
usavršenje, nacrtao joj je završne obrise. Ako je neki govor uzak i sažet, a drugi raširen i
raspršen, zacijelo to ne biva zbog naravi glasova, nego zbog izmjenjivanja dugih i kratkih
razmaka. Budući da je govor prožet i izmiješan s ovim stvarima koliko smiren toliko i
poletan, nužno je da ritam obuzdava ovakvu narav. Jer period, kako smo često već rekli,
nošen je gore dolje od ritma, sve dok ne dođe na kraj i ne zaustavi se.
Jasno je, dakle, da proza mora biti vezana ritmom, ali ne u stihovima. Ali, zatim treba
vidjeti jesu li metrii isti kao i kod ritma u poeziji, ili su od neke druge vrste. Nema
nikakvih metara osim pjesničkih, stoga što su vrste metara strogo ograničene. Svaki od
njih da se podvesti pod jednu od tri vrste. Jer stopa, koja se primjenjuje za metre, dijeli se
na tri tipa: dijeli se na dva jednaka dijela ili je jedan dio dvaput veći od drugoga ili upola
veći. Tako nastaju daktil, dvostruki jamb i pean. Kako se ove stope ne mogu uklopiti u
prozu? Ako se one poslažu po nekom redu, ono što ispadne mora biti ritmično. Ali
pitanje je koji metar treba rabiti ili koje ponajprije. Da se svi oni mogu uklopiti u prozu,
može se razumjeti već i iz toga što često zbog neopreznosti stih kažemo u prozi. To je
doista štetno, ali ne pazimo i ne čujemo same sebe. Teško da možemo izbjeći senarije i
55
hiponakteje. Naš govor se velikim dijelom sastoji od jamba. Ali ipak te stihove lako
prepoznaje slušatelj, jer su vrlo često rabljeni. Zbog neopreznosti omaknu nam se i neki
manje rabljeni, ali ipak i oni su stihovi. To je loša navika koju svjeno treba izbjegavati.
Jedan od najistaknutijih peripatetika Hijeronim iz mnogih Izokratovih knjiga izabrao je
možda trideset stihova, u prvom redu senara, ali i anapesta. Može li što biti gore od toga?
U izboru je bio loš; jer odrezao je početni slog prve riječi u rečenici i dodao zadnjoj riječi
prvi slog sljedeće rečenice, te tako stvorio anapest koji se zove aristofanej. Paziti da se to
ne dogodi nije moguće, a i ne treba. Ali i sam taj kritičar Izokrata, kako sam primijetio
pažljivo ga izučavajući, na istom mjestu koje kritizira, i sam umeće senar. Neka se tek
toliko zna da i u prozi postoji metar, i da su govornički metri istovjetni pjesničkim.
LVII. Slijedi sada da vidimo koji to metri najviše pristaju prozi. Neki drže da je to jamb,
jer je najsličniji običnom govoru; smatramo da se stoga, zbog sličnosti s govorom, rabi u
dramama, dok je daktilski metar iz heksametara prikladniji za veličanstven izričaj. Efor
pak, i sam uglađen govornik i proizašao iz najbolje škole, rabi pean ili daktil, a izbjegava
spondej i trohej. Jer, budući da pean ima tri kratka sloga, a daktil dva, misli da zbog
kratkoće i brzine slogova riječi brže klize, dok se suprotno događa kad je u pitanju
spondej i trohej. Budući da se jedan sastoji od dugih slogova, a drugi od kratkih, onaj
prvi čini stil prebrzim, a drugi presporim, ni u jednom slučaju nije stil umjeren. Ali, i već
spomenuti griješe, a i Efor. Naime, i oni koji zanemaruju pean, , ne vide da prelaze preko
najugodnijeg metra koji je ujedno i najobilatiji. Drukčije je sve to vidio Aristotel za
kojega je herojski metar preveličanstven za prozu, a da jamb previše nalikuje pučkom
govoru. Stoga mu nije po volji ni prenizak i prost stil, ali ni preuzvišen i razliven, želi
pak da bude pun ozbiljnosti, da u onih, koji slušaju, može izazvati divljenje. Trohej pak,
56
koji traje kroz isto vrijeme kao i horej, zove cordax, jer njegova sažetost i kratkoća ne
čine ga dostojanstvenim. Stoga hvali pean i kaže da ga svi koriste, a da i sami toga nisu
svjesni. To je treći oblik, na pola puta između prva dva. Tako su načinjene te stope, da se
u svakoj od njih nalazi razmjer tri prema dva, dva prema jedan ili dva prema dva. Oni
pisci koje sam prije spomenuo samo su pazili na prikladnost, a ne na dostojanstvo. Jamb i
daktil ponajviše su prikladni za stih. Stoga, kao što izbjegavamo stih u prozi, tako treba
izbjegavati da ove stope idu jedna za drugom; stoga, kao što u prozi izbjegavamo izričaj
prikladan stihu, tako treba izbjegavati slijed ovih stopa; jer proza je nešto drugo nema još
većeg neprijatelja nego što su stihovi; pean je to manje prikladan za stih, što ga radije
prihvaća proza. Efor pak ne razumije da je spondej, koji izbjegava, jednak daktilu koji
hvali. Smatra da stope treba mjeriti prema slogovima, a ne razmacima. Isto radi i s
trohejem koji je po vremenu i razmacima jednak jambu, ali je pogubniji za prozu ako se
stavi na kraj, jer bolje je ako se riječi završavaju na duge slogove. Ovo što kaže Aristotel,
isti to kažu i Teofrast i Teodekt o Peanu. Ja pak mislim da su sve stope u prozi na neki
način smiješane i zbrkane. Ne bismo mogli izbjeći kritičku primjedbu ako bismo se
uvijek služili istim stopama. Naime, proza ne smije biti previše ritmična, kao da je
poezija, ali niti i potpuno bez ritma, kao da je govor gomile. U prvom slučaju je previše
vezana, tako da se doima umjetnom, a u drugom previše slobodna i izgleda preneuredno i
pučki. Ako ti se ono prvo ne sviđa, drugo ćeš mrziti. Neka bude, kako već rekoh,
smiješana i razblažena ritmom, a ne potpuno nevezana, niti sva u ritmu. Ponajviše treba
rabiti pean budući da najbolji autoritet tako smatra, ali treba je obogatiti i drugim
metrima, koje on ne spominje.
57
LVIII. Sada treba reći koje metrove treba miješati s kojima, kao što se to radi pri
pripremi grimizne boje, i koji su metrovi najprikladniji za koje vrste proze. Jamb je
najčešći u onim vrstama proze koje se zovu jednostavan i prost govor, a pean u
uzvišenom slogu. Daktil se susreće u oboma. Stoga se u raznolikom i neprekinutom
govoru ova dva stila moraju miješati i dopunjavati. Na taj način će se najmanje primijetiti
težnja za pružanjem ugode i marnost u stalnom brušenju izričaja; ona će se prikriti to
više, što se budemo služili teškim riječima i mislima. Jer, oni koji slušaju, zamjećuju ovo
dvoje i smatraju ugodnim uhu, mislim na riječi i misli. Dok ih pozorno slušaju diveći im
se, pobjegne im pažnji i proleti ritam. Ako ga pak nema, riječi i misli će im se manje
sviđati. Kod ovoga tijeka ritma - u prozi, dakako, kod stihova je stvar drukčija – ne radi
se o tom da je sve u metru, jer u tom slučaju bila bi poezija, nego o tom da se svaki govor
koji ne šepa i ne ide gore-dolje, te ravnomjerno i stalno napreduje, smatra ritmičkim. U
prozi se smatra ritmom ne to, da je sve u metru, nego ono što je najbliže ritmu. Stoga je
teže sastavljati prozu nego stihove. Naime, kod stihova postoji siguran i točno utvrđen
zakon koji treba slijediti, dok kod proze nema čvrstog pravila, osim onoga da izričaj ne
smije biti neodmjeren, preuzak, preslobodan ili raspušten. Stoga u prozi nema mjera kao
one koje određuje udaranje uz frulu, već je cijeli opseg i izgled izričaja zaokružen onako
kako to uhu godi.
LIX. Obično se postavlja pitanje o to treba li kroz cijelu rečenicu držati metričkih pravila
ili samo u prvima i zadnjima; većina autora pak smatra da samo na kraju rečenica mora
biti ritam. Istina je da je najbolje ritam staviti na kraj, ali nije to jedino moguće. Period
mora biti zaokružen, a ne smije se naglo udariti ritam. Stoga, budući da uho uvijek
očekuje kraj i u nje uživa, ne smije on biti bez ritma, već od početka do kraja mora teći
58
ritmičan raspored riječi, kako bi se na kraju zaustavio. Da to postignu, neće biti teško
onima koji su uvježbani dobrim naukom, onima koji su mnogo pisali, ali i takvima koji
su isto to postigli bez pisanja, samo govoreći. Najprije su u umu oblikuje misao, te
odmah naviru riječi, a njih um, od kojeg nema brže stvari, rasporedi, tako da svaka dođe
na pravo mjesto. Svaki poredak riječi završava se drugim ritmičkim završetkom. Sve
riječi, i one na početku i one na kraju, trebaju se ravnati prema završetku. Inače je u
govorništvu ponekad brzina izričaja jača, ponekad govor lagano napreduje, tako da je već
s početka vidljivo kakav se kraj sprema. Ne samo u metru, nego i u drugim retoričkim
ukrasima, trebamo izbjegavati da radimo ono što i pjesnici, ne smije proza biti slična
poeziji. Jer i u poeziji i prozi radi se o dvije iste stvari: o gradivu i njegovoj obradi.
Gradivo se sastoji od riječi, a obrada od njihova smještanja. LX. Od ove dvije stvari
svaka se sastoji od tri dijela. Riječi mogu biti u prenesenom značenju, nove tvorbe i stare
riječi (ovdje ništa ne kažem o riječima u njihovu temeljnom značenju). Kod smještanja
riječi treba paziti na sljedeće: skladbu, eufoniju i ritam. Oboma se češće služe pjesnici, a
u onom drugom su slobodniji. Naime, češće i ustrajnije koriste metafore, radije arhaizme,
a slobodnije rabe nove tvorbe. To isto ne vrijedi za ritam kod kojega su prisiljeni
uskladiti se s nužnošću. Ali ipak možemo razabrati da sve ovo nije ni jako različito jedno
od drugoga niti jako povezano. Stoga nije ista stvar ritam u prozi i u poeziji, a i ono što
se u prozi naziva ritmičnim, često se ne postiže uporabom metra, nego ponekad
sukladnošću ili strukturom riječi.
Tako, ako se pitamo koji se metar rabi u prozi, možemo to reći za svakoga, samo što je
neki bolji ili prikladniji od drugoga. Što se tiče mjesta, može se nalaziti u bilo kojem
dijelu rečenice. Odakle dolazi? Od užitka koji pruža uhu. Kako se slaže? O tom će se
59
govoriti drugdje jer tiče se uporabe, a ta tema je ispala na četvrtom i zadnjem mjestu u
našoj podjeli. Čemu služi? Zadovoljstvu. Kada se treba rabiti? Uvijek. Na kojem mjestu?
Kroz cijelu rečenicu. Što proizvodi taj užitak? Isto što i kod stihova, a o tom naučava
teorija, ali i same uši jasno razabiru tu teoriju i bez posebna naukovanja.
LXI. Toliko o prirodi ritma, sada slijedi uporaba, o čem detaljnije treba raspraviti. Pri
tom se postavlja pitanje treba li u cijelom govornom lûku koji Grci zovu periodos, a mi
ga zovemo ambitus, circuitus, comprehensio, continuatio ili circumscriptio, samo na
početku, samo na kraju ili na jednom i druogm mjestu držati se ritma. Osim toga, ako se
ritam razlikuje od ritmičnosti, u čem je razlika? Zatim, treba li kod svih ritmova period
razdijeliti na iste manje rečenice ili da jedna bude manja, a druga veća, ako da, kada ili
zašto? Na kakve dijelove treba dijeliti, je li nekoliko njih ili samo jedan, nejednake ili
jednake i kada treba rabiti ove ili one? Koji se metri jedni s drugima najbolje slažu i
kako, i ima li razlike u ovom smislu? Najvažnije je razjasniti na koji način proza postaje
ritmična. Valja objasniti i odakle dolazi uređenje rečenice i reći koliko perioda treba
oblikovati, a još i raspraviti o dijelovima perioda i još manjim dijelićima. Treba ispitati
jesu li svi od iste vrste i dužine ili ih ima više. Ako ih ima više, gdje, kada i kako ih treba
rabiti? Naposlijetku ostaje za objasniti kakva je korist od svake vrste ritma, što ima šire
značenje, jer se odnosi na puno stvari, a ne samo na jednu.
Može se, i ne odgovarajući na svaku pojedinu stvar, tako obraditi cijelu temu, tako da se
čini da se dao odgovor i na pojedinačne probleme. Zanemarimo sada ostale vrste i
izaberimo jednu vrstu govora da o njoj govorimo, i to onu koja se rabi u sudskim
parnicama. Kod drugih vrsta, to jest u povijesti i takozvanoj epidiktičkoj vrsti, sve se
može govoriti na izokratovski i teopompovski način, s takvim periodom u kojem govor
60
teče u nekakvom krugu, sve dok ne dođe na kraj kada je svaka rečenica-sastvanica već
dovršena i cjelovita. Stoga, nakon što je stvaorena ova circumscriptio, comprehensio,
continuatio ili ambitus, ako se tako može reći, nema nikoga tko se računa u red
govornika, a da je napisao govor namijenjen za užitak i udaljen od forumske i sudske
borbe, koji se bi bio uređen u metričke rečenice. Naime, budući da je slušatelj taj koji se
ne boji da će ga zavesti zamka kićena govora, zahvalan je govorniku što godi užitku
njegova uha. LXII. Ovu vrstu govora ne treba u cijelosti uzeti u sudske parnice, a ne
treba ga ni potpuno odbaciti za tu svrhu. Ako ga stalno rabič, ne samo da dovodi do
zasićenja slušateljstva, nego već i nevješti počinju razaznavati o čem se radi. Osim toga
lišava izvedbu govora strasti, otima od slušatelja ljudski osjećaj, iz korijena čupa istinu i
povjerenje.
Ali, budući da ovaj stil ponekad i treba primijeniti, najprije treba razvidjeti gdje pristaje,
te zatim koliko dugo ga treba držati i u kolikoj mjeri se može mijenjati. Ritmičan izričaj
valja primijeniti ako treba nešto hvaliti, kao što smo mi govorili u “Optužbi” hvaleći
Siciliju, ili u govoru senatu o konzulatu. Takav stil rabi se i onda kada se pripovijeda o
nečem, što zahtijeva više dostojanstva nego strasti, kao u četvrtom govoru “Protiv Vera”,
gdje je riječ o Cereri iz Hene, o Dijani iz Segeste ili o smještaju Sirakuze. Često će, ako
se samo pretjeruje, mnogi reći da je izričaj ritmičan i živ. To mi možda nismo postigli,
ali pokušavali jesmo. O tom da smo to pokušavali i težili svjedoče brojne peroracije. To
vrijedi onda, kada je govornik pridobio i drži slušatelje. Slušatelj tada više ne vreba i ne
promatra pažljivo govornika, nego je ovaj već stekao naklonost slušatelja, koji želi da on
napreduje i divi se njegovoj sposobnosti govorenja, a ne traži ono u čem bi prigovarao.
61
Ovaj stil ne valja dugo zadržati, ne govorim o peroraciji, u koju se potpuno uklapa, nego
o drugim dijelovima govora. Jer, kada si već završio s onim dijelovima u kojima je takav
stil dopušten, moraš ga preobraziti u ono što Grci zovu kommata i kola, a mi, ne baš
pravilno, zovemo incisa i membra. Ne mogu za nepoznate stvari ni biti poznata imena,
nego, budući da rabimo riječi u prenesenom značenju, bilo zbog dražesti bilo zbog
oskudice, u svim umjetnostima se događa da, kada treba nazvati nešto što nije imalo
imena jer je i sama stvar bila nepoznata, potreba nas tjera da ili stvorimo novu riječ ili
posudimo riječ slična značenja.
LXIII. Već ćemo vidjeti na koji način treba govoriti u kolonima i komama.1 Sada treba
reći na koliko načina se mijenjaju periodi i ritmički završeci. Općenito se može reći da
ritam teče, s početka brže ako su stope kraće, a kasnije sporije ako su duže. Raspre
zahtijevaju brži ritam, dok izlaganje stvari može ići i sporije. Period se svršuje na razne
načine, od kojih se jednim ponajviše služi Azija, a zove se dihorej, jer dva zadnja su
horeji, to jest svaki se sastoji od dugih i kratkih. Treba, naime, objasniti zašto različiti
autori različitim imenima zovu stope. Dihorej nije sam po sebi loš u ritmičkim
završecima, ali nema ništa gore od toga da se on uvijek rabi u ritmu govora. Sam po sebi
se uklapa prekrasno, a to više se treba bojati zasićenja njim. Ja sam stajao u skupštini
kada je pučki tribun Gaj Karbon ovo rekao: “O Marce Druse, patrem appello”-ovdje je
upotrijebio dvije kome, svaku od dvije stope, zatim u kolonima: “tu dicere solebas
sacram esse rem publicam”-ova rečenica ima kolone od kojih svaki ima tri stope. Zatim
period: “Quicumque eam violavissent, ab omnibus esse ei poenas persolutas”, ova se
1 Ovdje u hrvatski prenosimo grčke riječi koje u tekstu ranije navodi autor. Od sada rečene pojmove dosljedno nazivamo njihovim grčkim varijantama: kolon, -i (kôlon, lat. membrum) i koma, -e (kómma, lat. incisum).
62
svršuje na dihorej, a nema nikakve veze je li zadnji slog dug ili kratak. Zatim: “patris
dictum sapiens temeritas fili comprobavit”. Ovaj dihorej izazvao je toliki žamor u
skupštini, da je to divljenja vrijedno. Pa, pitam vas, nije li to izazvao ritam? Promijeni
red riječi, i ovako reci: “comprobavit fili temeritas.” Sada od učinka neće biti ništa,
premda se temeritas sastoji od tri kratka i jednog dugo sloga, što Aristotel hvali kao
najbolji ritam, a ja se ne slažem s tim. “Ali iste su riječi, ista je misao.” Premda to
zadovoljava duh, uho ne. Stoga se ne smije javljati prečesto, jer najprije se prepoznaje
kao ritam, zatim se zasićuje, da bi ga na kraju, kada se spozna lakoća kojom se njim
barata, slušateljstvo prezrelo.
LXIV. Nego, ima više metričkih završetaka koji postižu ugodan i ritmičan učinak.
Recimo kretik koji se sastoji od dugog, kratkog i dugog, i njegov ekvivalent pean koji
uzima isto vrijeme, ali je za slog duži i smatra se za metar najpogodniji za prozu jer je
dvojak. Naime, ili se sastoji od dugog i tri kratka sloga, pa je jak na početku, a slabi
prema kraju, ili se sastoji od tri duga i kratkog sloga, što stari autori smatraju najboljim
ritmom. Ja ga ne odbacujem potpuno, ali dajem prednost drugima. Ne treba potpuno
zanemariti ni spondej, premda, budući da se sastoji od dva duga, čini se tupljim i
sporijim. Ipak kroči čvrsto i s nekim dostojanstvom, osobito u kolonima i komama, gdje
mali broj stopa nadoknađuju težina i sporost. Ali, kad spominjem stope u klauzulama, ne
govorim samo o zadnjoj stopi, nego dodajem najmanje onu stopu do nje, a često i treću
od kraja. Jamb koji se satoji od kratkog i dugog ili parnjak troheja tribrah s tri kratka, a
jednak je troheju samo po vremenu, ne po slogovima, ili daktil koji se sastoji od dugog i
dva kratka, ako se stavi blizu kraja, dosta hitro dođe do kraja, samo ako je na kraju trohej
ili spondej. Nikad nema nikakve veze koji od njih je na kraju. Ali isto tako ove tri stope
63
sačinjavaju loš ritam, ako je koja od njih na kraju, osim u slučaju da umjesto kretika na
kraju stoji daktil. Nema nikakve razlike je li zadnji daktil ili kretik jer čak ni u stihu nije
važno je li zadnji slog dug ili kratak. Stoga, i onaj koji kaže da je pean prikladniji jer mu
je zadnji slog dug, slabo vidi, jer ne mijenja na stvari dužina zadnjeg sloga. Neki čak i
pean smatraju metrom, a ne stopom jer ima više od tri sloga. Po jednoglasnom sudu
starih autora: Aristotela, Teodekta i Efora, to je stopa koja jako dobro pristaje na početku
ili u sredini rečenice. Oni misle da je dobar na kraju, ondje gdje se meni boljim čini
kretik. Dohimij, stopa sastavljena od pet slogova, kratkoga, dvaju, dugih, kratkoga, pa
dugoga, na primjer: “amicos tene”, prikladna je da se smjesti bilo gdje, ako se uporabi
samo jednom. Kada se stalno ponavlja, čini ritam preotvrorenim i preočitim. LXV. Ako
se budemo služili tolikim i toliko raznolikim zamjenama, neće očitim postati i otkriti se
ono što namjerno radimo, a zapriječit ćemo i zasićenje.
Zatim, ritam u prozi ne nastaje samo uporabom metra, nego i slaganjem riječi i nekom
vrstom simetrije. Pod slaganjem riječi mislim na slučaj kad su tako raspoređene riječi u
rečenici, da ritam ne izgleda kao nešto čem se namjerno težilo, nego da ide sam od sebe,
kao kod Krasa: “Nam ubi lubido dominatur, innocentiae leve praesidium est.” Poredak
riječi pak sačinjava ritam bez bilo kakva govornikovog izričitog truda. To vrijedi za stare
pisce, mislim na Herodota i Tukidida i cijelo njihovo doba: naime, ako su ono što izrekli
spretno i ritmično, to su postigli, ne namjernim trudom oko ritma, nego slaganjem riječi.
Ima, naime, takvih oblika izričaja, kod kojih postoji takva simetrija, da iz toga nužno
slijedi ritmičnost. Kad su dvije rečenice jednake, ili kada se redaju jedna do druge
suprotne, ili kad se međusobno postavljaju riječi sa sličnim završecima, štogod se na
ovakav način izvrši, ponajviše uzrokuje ritmičan učinak. O tom smo već prije raspravili
64
navodeći primjere. Ovo daje obilnu mogućnost da završeci uvijek ne budu isti. Nisu,
međutim, ova pravila tako čvrsta i vezana, da ih, kada to hoćemo, ne bismo mogli
olabaviti. Vrlo je važno je li proza ritmična, to jest da nalikuje određenim metrima, ili se
sastoji od određenih metara. Ako dođe do drugog slučaja, onda je to nepodnošljiva
greška, ako do onog drugoga ne dođe, izričaj je rasut, neotesan i nestalan.
LXVI. Nego, budući da u pravim sudskim parnicama i forumskim sporovima, ne samo
da ne često, nego štoviše i vrlo rijetko treba govoriti po pravilima ritma, ostaje nam da
vidimo što su one dvije stvari o kojima sam ranije pričao, naime kome i koloni. U pravim
parnicama oni zauzimaju najviše mjesta. Pravi veliki period sastoji se, naime, od skoro
četiri dijela, koje zovemo kolonima, koji mora udovoljiti uhu tako da ne bude ni kraći ni
duži nego što treba. Ipak, dvije pojave se ponekad, zapravo i često, javljaju, to jest da se
govornik mora brzo zaustaviti ili da još dalje mora nastvaiti, da ne bi izgledalo da je
kraćina prevarila uho niti da ga je dužina otupila. Ali ja uzimam u obzir sredinu. Ne
raspravljam o stihu, a proza je u nekom smislu slobodnija. Od četiri kolona, po uzoru na
heksametre, sastoji se puni period. U svakom od tih članova nalaze se svojevrsni povezni
čvorovi koji se u cijelom periodu ujedinjuju. Dakle, ako hoćemo govoriti u kolonima,
zaustavljamo se i, kada to treba, lako se i često odvajamo od tijeka kad postane
neugodan. Ništa ne smije toliko biti ritmično, koliko ono što se najmanje vidi, a najviše
vrijedi. Od ovoga stila citirajmo Krasa: “Missos faciant patronos; ipsi prodeant”2. Da nije
u razmaku rekao “ipsi prodeant”, sigurno bi osjetio da je izlio senar. Svakako da bi bolje
leglo “prodeant ipsi”, ali sada govorim o stilu. “Cur clandestinis consiliis nos oppugnant?
Cur de perfugis nostris copias comparant contra nos?”3 Gorenavedene prve dvije rečenice
2 “Neka otpuste odvjetnike i sami se pojave pred sudom.”3 “Zašto nas napadaju tajnim planovima? Zašto od naših bjegunaca stvaraju čete koje će se boriti protiv nas?”
65
ono su što Grci zovu komama, a mi zovemi incisa. Ono treće Grci zovu kolon, a mi
membrum. Slijedi period, ne dug, sastavljen od dva stiha, odnosno kolona, a završava se
na spondeje. Kras je najčešće ovako govorio, a to je ujedno stil koji najviše odobravam.
LXVII. Kada se nešto govori u komama i kolonima, to mora imati pravi ritam, kao na
primjer kod mene: “Domus tibi deerat? At habebas. Pecunia superabat? At egebas.”4 Ovo
je rečeno u četiri kome, a u onom što slijedi ima dva kolona: “Incurristi amens in
columnas, in alienos insanus insanisti.”5 Zatim se sve drži kao kakav temelj za duži
period: “Depressam, caecam, iacentem domum pluris quam te et quam fortunas tuas
aestimasti”6 i završava se trohejem. Ali prethodna rečenica svršuje se na spondej. Jer u
ovim rečenicama, kojima se treba služiti kao malim bodežima, sama kratkoća čini stope
slobodnijima. Često se mora rabiti jedna stopa, najčešće dvije, a svakoj se može dodati
po dio neke druge, ali ne može se uzeti više od tri. Govor sastavljen od koma i kolona
najviše vrijedi u pravim parnicama, a poglavito na onim mjestima na kojima nešo
obrazlažeš ili pobijaš, kao što mi radimo u drugom govoru “Za Kornelija”: “O callidos
homines, o rem excogitatam, o ingenia metuenda!”7 Zasada u kolonima, sada jedna
koma: “Diximus”,8 onda opet kolon: “Testis dare volumus.”9 Na kraju dolazi period s dva
kolona, od kojeg ne može biti kraćega: “Quem, quaeso, nostrum fefellit ita vos esse
facturos?”10 Nema boljeg ni jačeg stila govorenja, nego onaj kod kojeg se udari
4 “Dom ti je nedostajao? A imao si ga. Imao si novca preko potrebe? A oskudijevao si.”
5 “Kao mahnit si se zaletio u stupove, ludovao si protiv stranaca.”6 “Urušenu, mračnu i nisku kuću više si cijenio nego sama sebe i svoj imetak.”
7 “Kako lukavi ljudi! Kako promišljena stvar! Kako opasni umovi!”
8 “Rekli smo.”.9 “Hoćemo zvati svjedoke.”10 “Tko od nas je, molim vas, prevario i mislio da vi nećete tako postupiti?”
66
rečenicama od dvije ili tri riječi, nekad samo jednom, a u drugim slučajevima s više njih,
unutar čega se rijetko umetne ritmičan period s različitim klauzulama. To izopačeno
izbjegava Hegezija, a dok hoće oponašati Liziju, skoro drugog Demostena, skače okolo
usitnjujući svoj stil u manje čestice. Osim toga griješi ne manje u msilaima, nego u
riječima, tako da onaj koji ga je upoznao, ne traži dalje koga bi mogao nazvati
nespretnim. Nego, ja sam naveo primjere iz Krasovih i vlastitih govora da bi onaj tko
hoće, mogao vlastitim ušima prosuditi što je to ritmičnost i u najmanjim česticama
govora.
Dakle, budući das mo o ritmičnosti proze više rekli nego bilo tko prije nas, sada ćemo
nešto reći o korisnosti toga stila. LXVIII. Lijepo govornički se izražavati nije ništa
drugo, Brute, a i ti to dobro znaš, nego najbiranijim riječima izražavati najbolje misli.
Nema te mudre misli koja bi govorniku donijela plod, a da nije skladno i zaokruženo
izložena, niti ukras riječi može zasjati ako riječi nisu valjano posložene. A ovo oboje
uljepšava ritam, i to ritam, često to treba isticati, koji, ne samo da nije na poetski način
vezan, već i izbjegava poetski ritam i potpuno je različit od njega. Nije riječ o tom da
ritam, ne samo prozaista i pjesnika, nego i svih koji govore, pa i svih zvukova koje može
izmjeriti uho, ne bi bio isti, nego o tom da red stopa čini da ono što se izgovara zvuči bilo
kao proza bilo kao pjesma. Ovo, dakle, bilo da to zovemo slaganjem bilo izgradnjom ili
ritmom, mora se uporabiti, ako hoćeš govoriti kićeno. Ne samo, kao što kažu Aristotel i
Teofrast, da ne bi izričaj neodređeno tekao kao rijeka (on se i onako mora zaustaviti, ne
zato da bi govornik uzeo daha ili zato jer u knjizi slijedi interpunkcijska pauza, nego zato
jer je vezan ritmom), već i zato što puno veću snagu ima ritmička nego nevezana
rečenica. Kao što vidimo da boksači, a ni gladijatori, ne rade ništa, niti u smislu
67
izbjegavanja udarca, ni u žestokom napadanju, a da dotični pokret nema neku eleganciju
u sebi, i to zato da bi ono što je korisno u borbi bilo i lijepo za vidjeti, tako i govornik ne
udara jako ako izvedba napada nije bila spretna, a niti ne izbjegava napad na pravi način
ako ne zna što valja raditi kad se uzmiče. Stoga mi se govor onih koji ne rabe ritam čini
kao pokreti oni koje Grci zovu apalaistretoi. Daleko je od istine ono što tvrde oni koji
nisu postigli uspjeh, bilo zbog nedostatka učitelja, troma duha ili nesklonosti radu, naime
to da pažljiva skladnja riječi slabi govor. Upravo suprotno, u govoru bez skladnje ne
može biti nikakva poleta ni snage. LXIX. Ali stvar je velike vježbe da ne radimo slične
greške kao oni koji su slijedili ovaj stil, ali neuspješno. Ne valja otvoreno prebacivati
riječi samo radi ritmičnog učinka. Lucije Celije Antipater u predgovoru “Punskom ratu”
kaže da to neće raditi, ako nije baš nužno. Kako li je jednostavan onaj čovjek koji ništa
ne skriva od nas! Kako li je mudar onaj koji smatra da se treba prilagoditi nužnosti! Ali
ipak je Antipater bio neotesan, po mojem mišljenju u govoru i pisanju ne vrijedi isprika
nužnosti. Ništa nije nužno, a ako i jest, nije to trebalo priznati. A zacijelo ovaj čovjek
koji traži milost od Lucija Elija kojem piše i pred kojim se hoće opravdati, ne samo da
prebacuje riječi, nego uz to još i ništa bolje mu ne polazi za rukom da ispuni i dobro
završi svoje misli. Kod drugih pak, a posebice azijanaca koji najviše robuju ritmu, naći
ćeš da se umeću isprazne riječi koje jedino služe tomu da dopune ritam. Ima onih koji
slijede loš običaj Hegezije i sjeckaju i režu metre, tako da postignu odvratan stil sličan
nekakvim stišićima. Treća greška može se naći kod braće Hijerokla i Menekla, korifeja
azijanskog stila, a nju se po mojem mišljenju nikako ne može zanemariti. Naime, premda
u pravim govorima udaljeni od aticističkih pravila, ipak ovaj nedostatak nadoknađuju
lakoćom ili obilnošću. Ali kod njih nije bilo raznolikosti, jer sve se završavalo takoreći
68
na isti način. Onaj koji je izbjegavao da tako premješta riječi da se vidi kako to radi
namjerno, ne gomila riječi samo da bi popunio rupe, ne presijeca i oslabljuje misao
služeći se sitnim metrima, ne rabi uvijek isti ritam bez promjene, za njega se može reći
da je izbjegao sve greške. Jer dosta smo rekli o vrlinama kojima su ovakve mane očito
suprotne.
LXX. koliko vrijedi spretan izričaj može se uvidjeti ako se dobro složena skladnja
govornika razvrgne premetanjem riječi. Cijela stvar se pokvari kao u sljedećem odsječku
iz govora “Za Kornelija”, a i u sljedećem: “Neque me divitiae movent, quibus omnis
Africanos et Laelios multi venalicii mercatoresque superarunt.”11 Promijeni ovo malo, pa
da bude: “Multi superarunt mercatores venaliciique”. Vidiš da je sve upropašteno. A ono
što slijedi: “Neque vestis aut caelatum aurum et argentum quo nostros veteres Marcellos
Maximosque multi eunuchi e Syria Aegyptoque vicerunt.”12 Promijeni red riječi u:
“Vicerunt eunuchi e Syria Aegyptoque.” Dodaj treću rečenicu: “Neuque vero ornamenta
ista villarum quibus L. Paulum et L. Mummium, qui rebus his urbem Italiamque omnem
referserunt, ab aliquo video perfacile Deliaco aut Syro potuisse superari.”13 Ne vidiš li da
se s malom promjenom reda riječi, pri čem se rečenica sastoji od istih riječi, sve
pretvorilo u ništa, tek što je oslobođeno veznoasti? Ili, ako uzmeš zbrkanu rečenicu
nepažljiva govornika i neznatnim mijenjanjem poretka riječi daš joj neki oblik, ono što je
prije bilo opušteno i nevezano postaje dobro uređenim. Uzmi ovaj primjer iz Grakhova
govora pred cenzorima: “Abesse non potest quin eiusdem hominis sit probos improbare
11 “Ne dira me bogatstvo u kojem su mnogi trgovci nadmašili sve Afrkance i Lelije.”
12 “Ni odjeća ni izrezbareno zlato i srebro u kojem su mnogi eunusi iz Sirije i Egipta pobijedili naše stare Marcele i Maksime.”
13 “A nije ni ukrase na vilama kojima su Lucije Paulo i Lucije Mumije napunili čitav Rim i Italiju, mogao tako lako nadmašiti bilo kakav sirijski ili delski trgovac robljem.”
69
qui improbos probet.”14 Kako bi profinjeniije bilo da je rekao: “Quin eiusdem hominis sit
qui improbos probet probos improbare!”
Nitko nikad nije htio govoriti na ovaj način, nema nekoga da bi to mogao, a da bise
ustručavao. Oni koji govore drugim stilom rade to zato jer ovaj nisu mogli dostići. Tako
su iznenada nastali aticisti. Kao da Demosten dolazi iz Trala! Ne bi tako odjekivala
grmljavina njegovih govora, da nisu bili vezeni metrima. LXXI. Ali ako se nekom više
sviđa nevezan stil, neka ga i rabi, ali na način onoga koji hoće razgraditi Fidijin štit. Tko
to napravi, upropastit će dražest kompozicije, ali ne i ljepotu pojedinih dijelova. Kod
Tukidida, na primjer, nedostaje mi periodička izgradnja izričaja, ukrasi su tu. Ali kada
aticisti razgrađuju govor u kojem je svaka riječ loša, ne čini se da razbijaju štit, nego, ako
mogu tako reći prema poslovici, razvezuju metlu. Ovo je niska usporedba, ali dočarava
stvarnost. Može izgledati da preziru onaj stil koji ja hvalim, ali onda neka napišu nešto
izokratovskim, eshinovskim ili demostenovskim stilom. Tada ću smatrati da nisu izbjegli
taj stil jer ga se boje, već stoga jer ga ne drže prikladnim. Ili ću onda ja sam naći nekoga
tko je voljan govoriti ili pisati na latinskom ili grčkom onim stilom koji se njima sviđa.
Jer, lakše je razbiti dobro građenu rečenicu, nego povezati nesređenu. Stvari ovako stoje,
da kažem najkraće što mislim: govoriti sređeno i ritmično, a bez ideja, ludost je, iznositi
ideje bez pravog reda riječi, znači nesposobnost govora. Ali to je takva nesposobnost
govora, da se za one koji je posjeduju ne može reći da su glupi ljudi, nego štoviše ivrlo
mudri. Ako je tko zadovoljan samo s tim, neka mu bude. Govornik koji mora izazvati ne
samo odobravanje, nego i divljenje, usklike i pljesak, tako da kažemo, trebao bi se tako
isticati u svemu, da bi trebalo biti sramotno ako je što čekao s većom zebnjom i radije
slušao. 14 “Ne može biti drukčije nego da onaj koji hvali zloga ujedno i kudi dobroga”
70
Imaš, Brute, moj sud o govorniku. Možeš slijediti taj ideal ako ga odobravaš, ili ustrajati
na vlastitom, ako ga imaš. U tom se neću prepirati s tobom, niti ću za ovaj svoj ideal, koji
sam iznio u knjizi, ikad tvrditi da je ispravniji od tvojega. Ne samo da ja mogu imati
drukčiji ideal od tvojega, nego i moj može biti različit u raznim prilikama. Ne samo u
ovoj stvari koje se tiče odobravanja puka i užitka uha, a to oboje su stvari od neznatne
važnosti u prosuđivanju, već i u stvarima od najvećeg značenja, nisam našao još ništa
čvršćega, čega bih se držao i prema čem bih usmjeravao svoj sud, nego ono što mi je
izgledalo najsličnije istini. Sama istina i dalje ostaje ležati u tami. Ako ti se ne sviđa što
sam izložio, molim te da uzmeš u obzir da zadaća koje sam se primio prelazi moje
mogućnosti, te sam slijedio tvoju molbu i nepromišljeno se prihvatio pisanja srameći se
da ti odbijem uslugu.
71
72