ČIKAŠKA ETNOGRAFSKA ŠKOLA

Čikaško se sveučilište, intelektualno i profesionalno, u području sociologije uzdiglo

između 1892. i 1942. godine kada djeluje skupina sociologa poznata kao čikaška škola. Do

1930. godine, sveučilište je dalo polovicu dotadašnjih sociologa koji su utjecali na razvoj

discipline, a među njima je djelovala podskupina poznata kao čikaška etnografska škola.

Njeni pripadnici, većinom studenti doktorandi Roberta E. Parka i Ernesta W. Burgessa, nisu

se nazivali ovim imenom, ali su prepoznali etnografski pristup kao koristan u istraživanju

svakodnevnog života u društvu.

Etnografske su studije proučavale svakodnevni život, simboličke interakcije unutar

stvarnih zajednica, najčešće urbanih, stilom deskriptivnih narativa i izdavane su unutar

čikaških socioloških serija. Pristupale su ljudima, lokacijama, podacima i teoriji na otvoren

način pa etnografijama nije bio svojstven striktan skup kriterija. Istraživanja su naglašavala

procese brzih društvenih promjena koje su djelovale remetilački na ustaljivanje normi i

vrijednosti. Čikaške etnografske studije proslavile su sociološke studije koje su kombinirale

kvalitativni i kvantitativni pristup, a i same su etnografije koristile kvantitativne podatke,

poput Johnsonove studije o plantažama na američkom jugu koja je tipičan urbani kontekst

zamijenila ruralnim.

Proučavana tematika ticala se područja grada, društvenih promjena u gradu, a naglasak

je stavljen i na rasne odnose. Park je smatrao kako su društva produkt ljudskih udruživanja i

kako su napredni oni gradovi koji nadilaze podvojenosti među stanovništvom pa razlike

postaju resursi razvoja. Inače, svijet je dijelio na gradove i ona područja koja još nisu

dosegnula taj status.

Proučavanje prirodnih područja Čikaga, bio je najčešći predmet ovih etnografija. Park

i Burgess smatrali kako je Čikago mozaik koji se sastoji od različitih „ekoloških zona“ koje

podržavaju različite stilove života i običaje. Smatrali su kako se ovaj princip može primijeniti

i na druge gradove i kako svaki grad ima svoje boeme, skitnice, slumove, bogate četvrti i tako

dalje. Iako su Park i Burgess usmjeravali radove svojih studenata, ostavljali su im prostor za

vlastiti razvoj; primjer za ovo je Wirthovo djelo The Ghetto u kojem autor naglašava kako je

proučavani židovski geto jedinstven u prostorno-vremenskom pogledu i kako ga se kao

takvog treba i proučavati. Parka i Burgessa zanimale su i promjene unutar gradova; tako je

Edwards pisao o revolucijama unutar gradova, Hiller o sindikalnim štrajkovima kao izvorima

1

promjene, Shaw o razvoju delikvencije kod pojedinaca, Donovanova o promijenjenoj ulozi

žene na tržištu rada, Mcgill Hugesova o utjecaju novinskih medija u kreiranju i bilježenju

društvene stvarnosti.

Drugi značajan skup tema odnosio se na proučavanje rasnih pitanja. Park je smatrao

kako nove tehnologije umanjuju razlike među stanovništvom koje se međusobno približuje na

različite načine. Gosnell je proučavao crnačke političare, a Fraizer crnačke obitelji i povezao

ih je s obrascima društvene diskriminacije. Park je preferirao homogene kulture u kojima

prestaju rasne razlike. Smatrao je kako se na tom tragu nalaze Havaji i Brazil, dok je,

primjerice, na jugu SAD-a situacija bila podosta različita. Ovome svjedoči i Johnsonova

knjiga o plantažama koja naglašava različite obrasce crnačkog i bjelačkog stanovništva.

Intelektualni utjecaji na čikašku školu bili su višestruki. Još je utemeljitelj čikaškog

odsjeka za sociologiju, Albion Small, započeo empirijsku orijentaciju, smatrajući grad

društvenim laboratorijem. Tradiciju mapiranja grada razvio je Henderson. Značajan utjecaj na

čikašku etnografsku školu imao je i pristup razumijevanja društva koji je kasnije nazvan

simboličkim interakcionizmom. Njegovi su korijeni prisutni kod Deweya i Jamesa, a na

čikaškom ga sveučilištu oblikuju Thomas, naročito Mead, te kasnije Blumer i drugi

teoretičari. Burgess je bio Smallov, Meadov, Hendersonov i Thomasov student, a Thomas je

snažno utjecao i na Parka kojeg je doveo na odsjek.

U smislu simboličkog interakcionizma, najznačajniji je utjecaj na čikašku etnografiju

imao Mead s djelom Um, osoba i društvo. Smatrao je kako čovjek i društvo nastaju kroz

značenjske interakcije koje se odvijaju pomoću simbola. Ljudsku je inteligenciju držao

ključnom za refleksivno djelovanje i tvrdio je kako su društveni znanstvenici zaduženi za

stvaranje demokratskog ozračja. Smatrao je kako je promatranje ključno za prikupljanje

podataka jer sociolozi na ovaj način istinski preuzimaju ideje drugih, a u odnosu na druge i

nastaju osoba i društvo. Herbert Blumer je Meadovu „socijalnu psihologiju“ nazvao

simboličkim interakcionizmom i sada je to jedan od značajnijih mikrosocioloških pristupa

društvu. Od ostalih interakcionističkih utjecaja unutar škole na čikašku etnografiju može se

navesti pionirsko djelo Thomasa i Znanieckog Poljski seljak u Europi i Americi, kao i

Thomasovo „definiranje situacije“.

U svim etnografijama bile su pojašnjene korištene metode. Najčešće je korišteno više

njih, a što se danas naziva triangulacijom. Autori su se nerijetko referirali na utjecajan rad

Vivien Palmer Terenska istraživanja u sociologiji: studentski priručnik. Ona je u njemu

2

objašnjavala na praktičan način, uzimajući primjere iz etnografija, kako voditi intervjue,

promatranja, kako koristiti dnevnike, stvarati životne priče, mapirati i tako dalje. Značajan je

bio i metodološki dio u Poljskom seljaku u Europi i Americi jer je objašnjavao kako kreirati i

analizirati slučajeve, te stvarati životnu priču.

Čikaški profesori i studenti nerijetko su živjeli u okruženju koje su proučavali pa su

gotovo šećući ulicama priskrbljivali istraživačke podatke. Mapiranje je imalo središnju ulogu

u etnografijama i „socijalnoj ekologiji“, a odnosilo se na skiciranje Čikaga prema

istraživačkoj problematici. Mape su pohranjivane i korištene poput drugih izvora podataka, a

studenti su učeni mapiranju i interpretiranju mapa jednako kao i drugim istraživačkim

tematikama.

Parkova i Burgessova shvaćanja o društvu i gradu iznesena su ranije. Ona određuju

pristup „socijalne ekologije“; drugi intelektualni utjecaj/podlogu čikaške etnografije. Park i

Burgess pisali su predgovore i uvode etnografskim studijama u kojima su razvijali vlastite

ideje. Svojim primjedbama, sugestijama i podrškom, snažno su utjecali na danas prepoznatljiv

stil čikaške etnografske škole. Prvi je napisao predgovore i uvode za 17, a drugi za 6 studija.

Sve su studije nastale u razdoblju između 1917. i 1942. godine. Knjige su bile namijenjene

studentima i izbjegavale su apstraktan jezik europskih teoretičara poput Marxova ili

Weberova. Iako je Park napisao više toga, ne smije se zanemarivati Burgessa, a što se često

čini, jer se time simplificira čikaški intelektualni stil. Ako se Burgessa uzme u obzir, češće se

počinje razmatrati kombiniranje kvalitativnih i kvantitativnih pristupa jer je on često uređivao

ovakve publikacije, preciznije se popisuju intelektualni izvori i individualni doprinosi. Na

posljetku, Park i Burgess autori su knjige Uvod u sociološku znanost koja je prvi puta

objavljena 1921. godine i imala je gotovo sakralni status do 1941. godine, utječući na rad

većine tadašnjih sociologa i etnografa.

Odsjek za sociologiju i čikašku etnografiju podržalo je mnoštvo drugih odsjeka i

profila znanstvenika na Sveučilištu – politolozi, socijalni radici, filozofi, geografi i drugi.

Podrška je dolazila i izvan sveučilišta. Vjerojatno najpoznatiju podršku, u obliku

prosljeđivanja podataka, pružanja lokacije za terenski rad, financiranja projekata i

povezivanja s drugim pojedincima i organizacijama, pružila je udruga Hull-House – utočište

za europske imigrante. Doprinos su dali i različiti filantropi, pokret književnog realizma te

Čikaški gradski savez koji je podržavao proučavanje Afroamerikanaca.

3

Autori čikaških etnografija u određenoj su mjeri oblikovali, zajedno sa Parkom i

Burgessom, današnju sociologiju. Mnogo naučnika zanemaruje njihov rad i vještine,

smatrajući kako nisu proizveli ništa značajnije izvan prisustvovanja ove dvojice velikana.

Ipak, moguće je zaključiti kako se radilo o međusobnom utjecaju. Tako su Park i Burgess

oblikovali svoje studente i njihov rad, a ovi su oblikovali njihova shvaćanja konkretnim

studijama. Stoga, nije primjereno, proučavajući današnje nasljedstvo klasične čikaške škole,

zanemariti autore etnografija.

Čikaška sociološka škola jednom je dominirala disciplinom, a nastavlja utjecaj i danas.

Nerijetko su prisutna pogrešna tumačenja čikaške škole koja, primjerice, naglašavaju

kvantitativne aspekte njenih nositelja, a zanemaruju kvalitativne (M. Blumer), propuštaju

prepoznavanje korištenja određenih metoda selektivnim pristupom građi (Platt), zanemaruju

kvantitativne istraživačke pristupe korištene u školi (Turner) ili čak osporavaju čikašku školu

nazvati školom, koristeći umanjenice poput jedinice ili agregata (Harvey).

Najznačajnije kritike koje se predbacuju čikaškoj školi tiču se podzastupljenosti žena

kao istraživačica i istraživanih. Nerijetko su istraživački problemi bili odabirani prema

dominaciji muške zastupljenosti u njima – delikvencija, kriminal i slično. Osim za

konzervativne rodne poglede, Parku i Burgessu nerijetko se prigovara i za konzervativne

poglede prema Afroamerikancima unatoč brojnim suprotnim shvaćanjima.

Čikaška etnografska tradicija prisutna je i danas. Vjerojatno je najbolji dokaz koji

pobija tvrdnje o nepostojanju čikaške škole činjenica kako brojne današnje studije koriste

intelektualne dosege koje nam je ona ostavila u nasljedstvo. Nakon odlaska Blumera i Hugesa

s čikaškog na druga sveučilišta, čikaška se etnografija proširila američkom sveučilišnim

svijetom. Također, nakon utemeljitelja čikaške etnografije djelovali su i drugi veliki čikaški

etnografi poput Goffmana i Beckera. Različiti izvori ponovno izdaju klasične čikaške

etnografije, a među njima i Sveučilište u Čikagu koje objavljuje i nove. Ulogu urednika

čikaške sociološke biblioteke tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća imao je Morris Janowitz,

a 80-ih i 90-ih godina Donald Levine.

4