KRATKA POVIJEST KRIMINOLOGIJE (3.DIO): ČIKAŠKA ŠKOLA I PERIOD NAKON NJE

Primat sociološkog pozitivizma kao intelektualnog temelja kriminologije je bio osiguran

istraživanjem započetim početkom 20. stoljeća od strane Albion W. Small-a (1854-1926), koji je

osnovao slavni odjel sociologije na Univerzitetu u Čikagu.

Pod nazivom Čikaška škola, urbani

sociolozi kao što su W.I. Thomas (1863-1947), Robert Ezra Park (1864-1944), Ernest W. Burgess

(1886-1966), i Louis Wirth (1897-1952) proveli su pionirsko istraživanje socijalne ekologije grada.

Dakle, 1915. godine, Robert Ezra Park je posegnuo za antropološkim metodama deskripcije i

opservacije koje je primijenio na život u gradu. On je bio zabrinut za način razvoja strukture

susjedstva, kako nastaje izolirano siromašno stanovništvo, i koja socijalna politika može biti

primijenjena kako bi se ublažili problemi urbane sredine. Kao odgovor, sociolozi iz Čikaške škole

su iznijeli ambiciozan program i spoznaje o urbanim temama, uključujući i oblike kriminalnog

ponašanja. „The Gold Coast and the Slum“ Harveya Zorbaugha, „The Gang“ Fredericka Trashera

i „The Ghetto“ Louisa Wirtha, predstavljaju klasične primjere ciljeva, veoma deskriptivne izvještaje

o životu u urbanim sredinama. Park, sa Ernestom Burgessom, je proučavao socijalnu ekologiju

grada i otkrili su da su neka susjedstva formirala tzv. prirodna područja bogatstva i obilja, dok su

druga susjedstva trpe siromaštvo i dezintegraciju. Bez obzira na rasu, religiju ili nacionalnost ljudi

koji su živjeli u tim podučjima bili su svakodnevno kontrolirani socijalnom i ekeloškom klimom.

Ovo istraživačko tijelo je ispirisalo generacije naučnika da dođu do zaključka da društvene snage

koje operiraju u urbanim sredinama stvaraju „prirodna područja“ za kriminal. U ovim naseljima je

konstantno visoka stopa siromaštva, zbog čega glavne institucije za socijalizaciju, kao što su

porodica i škola počinju propadati. Ove društvene institucije u normalnim okolnostima primjenjuju

dovoljno socijalne kontrole kako bi obuzdale devijantno ponašanje, međutim u situacijama kada

ispolje slabost, ljudi se okreću uzbudljivom i primamljivom nezakonitom ponašanju. Kada je stopa

kriminaliteta u porastu i kada se građani noću plaše napustiti svoje domove, susjedstvo postaje

socijalno dezorganizovano – nije u stanju primjenjivati socijalnu kontrolu. Ono više ne može

stvoriti koheziju koja je potrebna da bi se građani zaštitili od kriminaliteta, zloupotrebe droga i

nasilja. Kriminalno ponašanje ne predstavlja rezultat ličnih osobina ili karakteristika, već je

povezan sa uslovima okoline koja nije u mogućnosti svojim stanovnicima osigurati adekvatne

međuljudske odnose i razvoj.

Sociolozi iz Čikaške škole su inicirali stav da su kriminal i uslovi socijalne sredine povezani.

Uslovi u susjedstvu, a ne lična patologija, utječu i oblikuju kretanje stope kriminaliteta.